Copyright © Vladimir Pavić – Na putu do istine (Istine i zablude o

Hare Krišna pokretu)

Sva prava zadržana

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 679781

ISBN 978-953-6643-45-5

EAN 9789536643455

Ako ste zainteresirani saznati nešto više o temama obrañenim u ovoj

knjizi, autora možete kontaktirati preko e-mail adrese:
vpd108@gmail.com
 Zahvala

Zahvaljujem se Ferdi Fulgosiju zbog prijeloma knjige, Jasenki Juretić

zbog lekture i Seidu Dediću zbog izrade ilustracija. Zatim se zahvaljujem
slijedećim prijateljima koji dali svoje vrijedne prijedloge za poboljšanje
teksta: Murari-gupta das, Gargamuni das, Siddhi-sadhana das i Bhrigu
das. Oni su svojim prilozima učinili tekst ove knjige lakše razumljivim za
prosječnog čitatelja. Takoñer se zahvaljujem Revati devi dasi zbog lekture
teksta kao i svima onima koji su me hrabrili u mojem nastojanju da
neprocjenjivu riznicu vaišnavske filozofije približim širokom krugu ljudi na
prilično neuobičajeni način.
Na putu do istine
Uvod

Poštovani čitatelji,
Ova knjiga sadrži odgovore na mnoga pitanja koja ljudi širom svijeta
gotovo svakodnevno upućuju članovima ISKCON–a (International society
for Krishna consciousness / Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne).
ISKCON, bolje poznat kao Hare Krišna pokret – već je više od četiri
desetljeća prisutan širom svijeta. Iako je puno onih koji su čuli o pokretu
– zapravo, relativno malo ljudi zna o čemu se zaista radi. To znamo iz
praktičnog iskustva jer gotovo svakodnevno srećemo ljude koji su vrlo
sumnjičavi, zavidni i neprijateljski raspoloženi; i to uglavnom zbog jednog
jedinog razloga. Voñeni predrasudama koje imaju svoj izvor u netočnim
informacijama koje šire javna glasila, anti–kult društva i fanatični
pripadnici vodećih svjetskih religija – veliki broj ljudi pogrešno misli da se
iza Hare Krišna pokreta krije niz nemoralnih aktivnosti koje su
destruktivne za društvo u cjelini.
Vjerodostojnost teksta koji slijedi može se lako provjeriti. Potrebno je
jednostavno pročitati neku od naših knjiga, koje je napisao A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada i/ili posjetiti neki od naših hramova i
porazgovarati sa nekim od članova našeg društva. Postoji izreka ‘Ako želiš
saznati kakav je kolač – moraš ga sam probati.’ Zaista, kakav je smisao i
vrijednost u donošenju izjava o ‘dobrom’ ili ‘lošem’ kolaču ako ga niste
sami probali? Pa i da jeste – čak ni to nije dovoljno, jer još uvijek su vam
nepoznati sastojci koji se u kolaču nalaze. Razmislite malo; postoji puno
komercijalnih kolača koji su veoma ukusni ali u sebi kriju veliki broj
kemijskih sastojaka koji su štetni za organizam. Pri tome mislim na
dugački niz aditiva (E brojeva) od kojih su mnogi kancerogeni ili na neki
drugi način pogubni po ljudsko zdravlje. Takoñer je nemali broj onih koji
stvaraju neželjene, pa čak i fatalne popratne efekte. Što ovim želim reći?
Da bi ste znali da li je neki kolač ‘ukusan’ ili ‘neukusan’, ‘zdrav’ ili ‘nezdrav’
– neophodno je da prvo poznajete sastojke od kojih je napravljen i
konačno – da ga sami probate. Da bi ste poznavali sastojke – neophodno
je da poznajete tko je napisao recept i tko je bio kuhar.
Slično tome, kakva je korist od donošenja bezvrijednih izjava o nekim
ljudima ako ih ne poznajete, ne družite se sa njima i nikada niste pričali sa
njima? U ovom svijetu je već ionako previše glasina koje se šire kao požar
potpomognut vjetrovima javnih glasila. Npr. čak i četiri desetljeća nakon
jedne od najvećih svjetskih prijevara – veliki broj ljudi vjeruje u to da su
ljudi (Amerikanci) bili na Mjesecu. Zbog isto takvog širenja glasina
pomoću javnih glasila, Amerikanci su 30 godina vjerovali kako je
komunizam ‘pošast koja će uništiti svijet’. (Anketa je pokazala da 87%
stanovništva SAD u to vrijeme nije uopće imalo pojma što je zaista
komunizam).
Zbog iste takve lakomislenosti temeljene na glasinama – mnogi ljudi
širom svijeta vjeruju kako je Hare Krišna pokret ‘opasna sekta koja se
bavi ispiranjem mozga’, itd. Sjećam se kako je 1992. godine dok sam
živio u Švedskoj, nacionalna televizijska kompanija došla snimati našu
ruralnu komunu. Snimali su različite aspekte našeg svakodnevnog života i
razgovore sa pojedinim članovima komune. Doimali su se prilično
prijateljski i svesrdno su prihvatili poklone koje smo im dali od srca. Ali
kada je polusatna emisija bila puštena u eter šest tjedana kasnije – nismo
mogli vjerovati svojim očima i ušima. Sastavili su takvu montažu da su od
nas napravili najveće budale.
Uvjeren sam da će tekst koji slijedi razjasniti mnoge nedoumice i
raspršiti predrasude koje su nastale kao proizvod zavidnih i zlonamjernih
ljudi. Ja ne tvrdim da su svi članovi ISKCON–a na zadovoljavajućoj razini
duhovnih standarda. Svakako, u ISKCON–u ima nesavršenstava koja su
manje ili više prisutna baš kao i u svakoj komuni, instituciji ili društvu u
svijetu. Pošto me najviše boli laž koja se širi iz zavisti i zlonamjere –
odlučio sam napisati ovu knjigu kako bih slijedio svijetli primjer A.C
Bhaktivedanta Swami Prabhupada; sveca koji je žrtvovao čitav svoj život
u službi čovječanstva, iskorjenjivanjem materijalne propagande i
(ne)znanstvenih manipulacija temeljenih na odsustvu istinskog duhovnog
znanja. Njegova veličina i važnost njegovih duhovnih priloga još uvijek
nije poznata širokim krugovima ljudi upravo zbog glasina koje šire ljudi čiji
sebični motivi izlaze na vidjelo kada su osvijetljeni svijetlom duhovnih
istina.

Na kraju knjige možete naći rječnik sanskrtskih i ostalih nepoznatih

pojmova koji će vam biti od naručite koristi ako ne odlučite knjigu čitati
redom od početka.

Vladimir Pavić (Vrišabha das)

1) Što je ISKCON (popularno poznat kao Hare Krišna pokret)?
2) Tko je A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (osnivač pokreta)?
3) Tko je Krišna?
4) Da li Hare Krišna ljudi obožavaju idole?
5) Da li je vaišnavizam religija, sekta, kult ili nešto drugo?
6) Da li je Hare Krišna pokret dio hinduizma?
7) Što znači biti vaišnava?
8) Koji su uvjeti za ulazak i izlazak iz pokreta?
9) Što znači Hare Krišna (maha–mantra)?
10) Da li se Hare Krišna pokret bavi ispiranjem mozga?
11) Koji su vaši izvori financijskih sredstava?
12) Da li je neophodno napustiti sve i živjeti u hramu?
13) Na koje načine ISKCON daje svoje doprinose čovječanstvu?
14) Vi vaišnave slijedite Vede, a odbacujete neka vedska uputstva i
zaključke. Zašto?
15) Da li su žene u ISKCON–u u podreñenom položaju?
16) Zašto je neophodno duhovno vodstvo gurua?
17) Što je duhovna inicijacija?
18) Mogu li žene biti duhovni učitelji?
19) Da li vi slijepo slijedite svog gurua?
20) Tko danas upravlja ISKCON–om?
21) Zašto nosite tako neobičnu, karakterističnu odjeću i znak na čelu?
22) Kakav je vaš stav prema seksu?
23) Kakav je vaš stav prema homoseksualnim osobama?
24) Što ako se zaljubite u nekoga tko nije član Hare Krišna pokreta?
25) Što vi mislite o nama, normalnim ljudima (koji nismo članovi Hare
Krišna pokreta)?
26) Zašto vi ne jedete meso?
27) Koja je suština vaišnavske filozofije?
28) Da li su u Hare Krišna pokretu svi ravnopravni ili postoji hijerarhija?
29) Zbog čega nam je na zapadu potrebna još jedna religija kada već
imamo vjerodostojnu religiju – kršćanstvo?
30) Koji je vaš stav prema Isusu Kristu?
31) Kakav je vaš stav prema drugim religijskim tradicijama?
32) Zašto ste toliko protiv moderne znanosti?
33) Iako govorite protiv materijalnog napretka, istovremeno se koristite
znanstvenim dostignućima i tehničkim pomagalima. Nije li to
dvoličnost?
34) Da li bhakti–yoga može izliječiti mentalne bolesti, alkoholizam i
narkomaniju?
35) Zašto bježite od realnosti i ne želite pogledati istinu u oči?
36) Zašto vi ne gledate televizor i ne čitate novine? Zar je i to grješno?
37) Da li u duhovnom procesu bhakti–yoge ima prostora za vlastitu
individualnost?
38) Zašto je ‘Bhagavad–gita’ Bhaktivedanta Swami Prabhupada bolja od
drugih izdanja Gite (od drugih autora)?
39) Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?
40) Da li vi prisiljavate svoju djecu da budu ‘Hare Krišna’ (vaišnave) ili ona
sama mogu odabrati svoj životni put?
41) Da li vi obožavate krave, baš kao što to čine Hindusi?
42) Zašto se ustajete u 4 sata ujutro?
43) Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan u vašoj hramskoj zajednici?
44) U Hare Krišna pokret dolazi samo sirotinja i oni koji ne mogu završiti
školu. Zar ne?
45) Da li je Hare Krišna ‘jedini put’?
46) Da li član vašeg pokreta može biti politički aktivan?
47) Zašto dosañujete ljudima pjevanjem Hare Krišna na ulici?
48) Ako bi svi postali kao vi, samo pjevali i meditirali – tko bi onda radio za
ekonomski razvoj društva?
49) Zašto živite izolirano od ostalog društva?
50) Ako ne lovite cure uokolo, ne pijete alkohol i ne gledate televizor –
kako se vi uopće zabavljate?
51) Ako je vedska kultura bila tako savršena, zašto je propala?
52) Ako je sve tako divno u vašem pokretu, zašto ga neki napuštaju i
vraćaju se na stari način života?
 1) Što je ISKCON (popularno poznat kao Hare Krišna pokret)?

ISKCON je duhovni pokret temeljen na drevnoj vedskoj literaturi

nastaloj na tlu stare Azije. Vedska literatura je najstariji izvor znanja u
svijetu jer zapisana prije više od 5000 godina. (Riječ Veda na sanskrtu
znači znanje ili mudrost). Meñutim, vedska mudrost je još uvijek relativno
nepoznata čitateljima sa Zapada. Ta riznica duhovne i materijalne kulture
tisućljećima se prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve dok je
grupa mudraca predvoñenih Šrila Vyasadevom nije zapisala u dijelu
svijeta kojeg danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od mnogo
različitih grana znanosti, zapisane su na sanskrtskom jeziku i do
današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i
svjetovnog sadržaja. Mnogi ljudi koji su čuli nešto o Vedama, pripisuju im
uglavnom samo religijski karakter. Meñutim, vedsko znanje ne obuhvaća
samo filozofiju i duhovnu znanost, već i fiziku, psihologiju, medicinu,
umjetnost, arhitekturu, astronomiju, astrologiju, povijest, sociologiju... pa
čak kulinarstvo i borilačke vještine.
Da bi očuvao mudrost vedske književnosti u svom izvornom obliku za
čitatelje današnjice i buduće naraštaje, kao i da bi popularizirao
vjerodostojnu duhovnu znanost – Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada, (1896–1977) osnovao je 1966. godine ISKCON (International
society for Krishna consciousness / Meñunarodno društvo za svjesnost
Krišne). Pri pokušaju da ISKCON smjeste u odreñeni povijesno–kulturni
kontekst, mnogi ljudi identificiraju ovaj pokret sa hinduizmom. Ali to je
pogrešno, iako pokret za svjesnost Krišne i hinduizam dijele zajedničke
povijesne korijene (drevnu kulturu vedske Indije), kao što će biti
detaljnije objašnjeno u odgovoru na pitanje 6. Ovaj pokret za svjesnost
Krišne nije ni u kojem slučaju vjera ili religija koja se bori za nadmoć nad
drugim vjerama ili religijama, već je duhovno društvo koje ima za cilj
promidžbu vječne duhovne znanosti koja dolazi iz božanskog izvora. Ovaj
pokret je specijalno namijenjen da obrazuje ljude kako voljeti Boga.
Duhovnost koja se ovdje spominje nije ona komercijalna duhovnost
ograničena nazivima kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam, itd. – već je
to ona koja nadilazi sve zemljopisne granice, vrste i boje tijela, te
sektaške podjele temeljene na pripadnosti odreñenoj religiji. Ljudi koji
zaista razumiju istinsku duhovnost, ne prave u svijetu probleme temeljene
na sektaškim podjelama, koji se kasnije obično manifestiraju u obliku
religijske netrpeljivosti, terorizma, ratova, itd.
Mi, članovi ISKCON–a, želimo vidjeti ovaj svijet kao mnogo bolje mjesto
za život i obrazovati ljude o spoznaji njihovog pravog, duhovnog identiteta
kao i o procesu koji nam može omogućiti da se konačno vratimo u naše
istinsko, vječno prebivalište – duhovni svijet. Zbog toga, u zadnjih četiri
desetljeća pokušavamo obrazovati ljude o univerzalnim zakonima prirode i
njihovom Stvoritelju. Znajući da nedostatak duhovne mudrosti konačno
rezultira ratovima, nasiljem, zagañenjem životne sredine i uništenjem
meñuljudskih odnosa – ISKCON radi na tome da uzdigne ljudsku svjesnost
sa materijalne na duhovnu razinu. Svi ljudi koji su zainteresirani za
spoznaju vlastitog duhovnog identiteta, mir u svijetu, humanizam, ljubav
prema životinjskom i biljnom carstvu, očuvanje i restauraciju prirodnog
okoliša, zaštitu ljudskih prava, ukidanje eksploatacije, itd. – mogu
uspješno ostvariti svoja nastojanja (ili barem napraviti svoje značajne
priloge) kroz ovaj pokret.
Ovaj pokret je namijenjen svim osobama koje su svjesne da u svijetu
treba doći do značajnih pozitivnih promjena na kolektivnom i
individualnom planu, te da se takve promjene mogu uspješno ostvariti
isključivo kroz pravilno razumijevanje i primjenu duhovne mudrosti.
Zapravo, najefikasniji način da napravimo značajnu pozitivnu promjenu u
svijetu je da kroz duhovni proces bhakti–yoge1 promijenimo (duhovno
pročistimo) sami sebe. Tek tada ćemo imati dovoljno duhovne čistoće,
iskustva i znanja da utječemo na pozitivnu promjenu mnogih drugih ljudi,
baš kao što je to činio Šrila Prabhupada. On je praktičnim primjerom
pokazao kako duhovna čistoća jedne osobe može raspršiti gotovo sve
mentalne nečistoće mnogih drugih ljudi (njihovu nižu prirodu i pogrešna
uvjerenja).

2) Tko je A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

(osnivač pokreta)?

Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (meñu svojim

sljedbenicima poznat kao Šrila Prabhupada) rodio se 1896. godine u
Kalkati, Indija. Prvi puta je sreo svog duhovnog učitelja, Šrila
Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura u Kalkati 1922. godine još dok je radio
kao mladi kemičar. U to vrijeme je Šrila Prabhupadovo ime bilo Abhay
Charanaravinda De. Već prilikom njihovog prvog susreta, Šrila
Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura je zamolio Šrila Prabhupada da
pomoću engleskog jezika raširi vedsko znanje po čitavom svijetu. U
godinama koje su uslijedile, Šrila Prabhupada je napisao komentare na
Bhagavad–gitu, pomagao drugim vaišnavama2 u njihovim misionarskim
aktivnostima i 1944. godine bez ičije pomoći započeo pisanje i tiskanje
Back to Godhead, duhovnog magazina na engleskom jeziku, koji je izlazio
dva puta mjesečno. (Taj magazin na engleskom jeziku izlazi još uvijek.
Ako ste zainteresirani, možete više o tome saznati na web stranici
www.krishna.com.) Priznajući njegovu filozofsku učenost i duhovnu

1
Bhakti znači ljubav prema Krišni, a yoga znači povezati se. Izraz bhakti-yoga
označava duhovnu disciplinu kojom se svjesnost može uzdići sa materijalnog na
savršenu duhovnu razinu – čistu ljubav prema Bogu. Bhakti-yoga je praktična
primjena duhovne filozofije koja se temelji na predanom služenju Boga (Krišne).
Ovaj termin će biti detaljnije objašnjen u tekstu koji slijedi.

2
Sljedbenici i obožavatelji Krišne se službeno nazivaju vaišnave. Krišna ima
nebrojeno mnogo imena, jedno od njih je Višnu. Vaišnava znači sljedbenik Višnua.
Na zapadu su vaišnave poznatiji po imenu ‘Hare Krišna ljudi’.
predanost, Gaudiya Vaišnava društvo mu je 1947. godine dodijelilo titulu
Bhaktivedanta.
Kada je imao 54 godine (1950. godine), Šrila Prabhupada se povukao iz
porodičnog života. Otputovao je u sveti grad Vrindavanu gdje je živio u
vrlo skromnim okolnostima u povijesnom hramu Radha–Damodara. Ondje
je proveo nekoliko godina u dubokom studiranju i pisanju. 1959. godine
prihvatio je odvojeni red života (sannyasu). U to vrijeme je započeo rad
na svom životnom remek dijelu; opsežnom prijevodu i komentarima na
Šrimad–Bhagavatam (duhovni ep od 18.000 stihova na sanskrtu,
zapisanom prije više od 5000 godina).
Kada je publicirao prva tri sveska Šrimad–Bhagavatama, Šrila Prabhupada
je došao u SAD 1965. godine da bi ispunio misiju svog duhovnog učitelja.
Nakon toga je napisao više od 50 svezaka autoriziranih komentara,
prijevoda i zbirki studija filozofskih i religijskih klasika vedske literature.
Kada je 1965. godine stigao parobrodom u Ameriku, Šrila Prabhupada
je bio gotovo bez ikakvog novca. Trebalo mu je skoro godinu dana teškog
truda da osnuje ISKCON (Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne). Prije
nego što je umro (14. listopada 1977. godine), vodio je svoje duhovno
društvo i uspostavio više od stotinu ašrama (hramova), škola, instituta i
farmi širom svijeta. Usprkos svojoj poznoj dobi, Šrila Prabhupada je u
dvanaest godina proputovao čitavim svijetom četrnaest puta, obavljajući
svoje misionarske dužnosti. I pored mnoštva intenzivnih i zahtjevnih
dužnosti, nastavio je sa svojim spisateljskim radom. Njegovi prijevodi i
komentari sačinjavaju čitavu knjižnicu vedske filozofije, religije, znanosti i
kulture. Šrila Prabhupadove knjige su vrlo visoko cijenjene u akademskim
krugovima po svojoj vjerodostojnosti, dubini i jasnoći. Do sada su
prevedene na preko 60 jezika i vrlo su popularne u mnogim sveučilištima,
školama i knjižnicama širom svijeta.
Tijekom mnogih godina, na stotine znanstvenika (koji su ili osobno sreli
Šrila Prabhupada ili čitali njegove knjige), izrazili su svoje iskreno
priznanje njegovih osobnih odlika i priloga koje je dao čovječanstvu kroz
svoja učenja. Na primjer, Dr. Harvey Cox, svjetski poznati profesor religije
sa harvardskog sveučilišta, opisuje kako je postupno prepoznao
neprocjenjivu vrijednost Šrila Prabhupadovih priloga.
“Kada sam prvi puta sreo članove Hare Krišna pokreta, bio
sam izrazito iznenañen i pitao sam se o čemu se radi. Njihova
odjeća, pjevanje mantri i obrijane glave, učinili su mi se
‘pomalo’ čudnim. Ali kako sam postao sve više upoznat sa
pokretom, počeo sam otkrivati velike sličnosti u suštini onoga
što su oni poučavali i izvornih učenja kršćanstva, a to je –
jednostavno življenje bez truda za nagomilavanjem
materijalnih dobara, osjećanje samilosti prema svim živim
bićima i izmjena ljubavi. Ja sam zaista impresioniran
činjenicom kako su učenja jednog čovjeka i duhovna tradicija
koju je donio sa sobom, napravili duboku pozitivnu promjenu u
životima tako velikog broja ljudi. Po mom mišljenju, Šrila
 Prabhupadovi prilozi su od izuzetne važnosti i ostaviti će svoj
utjecaj još mnogo godina.”
Šrila Prabhupada je imao 69 godina kada je krenuo na Zapad. U tom
dobu se ljudi obično sklupčaju kraj nekog prozora, pomalo gledaju
televiziju, čitaju novine i čekaju smrt. Šrila Prabhupada je živio vrlo
skromno, ali udobno u Vrindavani i nije imao nikakvog osobnog sebičnog
interesa zašto bi napustio to sveto mjesto koje je toliko volio, da bi
konačno došao u urbanu džunglu degradiranog američkog društva.
Materijalno govoreći, sa sobom je imao vrlo malo toga; tek osobna
prtljaga i 40 Rupija (u to vrijeme vrijednost od $8). Ali sa duhovne točke
gledišta – imao je neprocjenjivo bogatstvo; lijek i rješenja za sve ludosti i
patnje ovoga svijeta.
Po uputstvu svog duhovnog učitelja došao je na Zapad da bi nesebično
podijelio riznicu vedske mudrosti koja je tisućama godina bila pomno
čuvana u posjedu drevnih svetaca, mudraca i mistika. Donio je ‘staro vino
u novim bocama’, tj. bezvremensku duhovnu mudrost prilagoñenu ljudima
modernog doba. Tijekom svog misionarskog rada, bio je nebrojeno puta
izložen neugodnim situacijama, ali je usprkos svim nevoljama postojano
nastavio prevoditi vaišnavsku literaturu na engleski jezik. Sjedio je često u
parku i pjevao Hare Krišna maha–mantru3. Počeli su dolaziti prvi
sljedbenici koji su mu pomogli otvoriti i prvi Krišnin hram na Zapadu.
Tri puta tjedno je davao lekcije iz Bhagavad–gite; kuhao za goste i
služio ih. Tijekom dvanaest godina svojih intenzivnih misionarskih
aktivnosti, uz sve dnevne dužnosti redovito je radio na prijevodu i
komentarima vaišnavskih tekstova. Svoje osobne potrebe sveo je na
minimum, pa je zato spavao samo oko 4 sata dnevno, kako bi mogao
iskoristiti što više vremena za širenje Krišninih poruka čovječanstvu.
Šrila Prabhupadov čitav život bio je praktičan primjer kako se ponaša i
kako razmišlja savršeni duhovni džentlmen. Bio je svetac, vizionar, pisac,
filozof i oličenje svih najuzvišenijih osobina koje netko može posjedovati.
Njegov odlazak iz ovog svijeta i povratak u duhovni, takoñer je bio
dramatičan i poučan. U zadnjih nekoliko mjeseci svoga života, Šrila
Prabhupada više nije mogao pravilno probavljati hranu, i zbog toga je
izuzetno malo jeo. Bio je toliko slab i mršav da je mogao samo nepomično
ležati u krevetu. Pošto mu je glas bio gotovo nečujan, njegovi učenici koji
su ga služili, držali su do njegovih usta mikrofon kako bi ga mogli čuti što
govori. A što je govorio? Koristio je zadnje atome svoje energije prevodeći

3
Zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas – um, trayate – osloboditi). Već
stoljećima se izraz mantra koristi za bilo koju zvučnu vibraciju koja ima duhovna,
medicinska ili mistična svojstva. U ovoj knjizi se najčešće koristi izraz Maha-
mantra, tj. ‘velika pjesma (zvučna vibracija) za osloboñenje uma’ (od kontaminacije
materijalnom, iluzornom energijom). Hare Krišna Maha-mantra glasi: Hare Krišna,
Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare
Hare.
Šrimad–Bhagavatam za dobrobit svih budućih generacija uvjetovanih
duša.
Šrila Prabhupada je bio Krišnin izaslanik iz duhovnog svijeta; specijalno
opunomoćen da iskorjenjuje ateizam, lažnu religioznost i sve ostalo što je
povezano sa time. Na žalost, iako je njegov duhovni doprinos bio izuzetno
bogat, mnogi ljudi u svijetu još uvijek nisu svjesni važnosti njegovih
duhovnih priloga. Takav je bio čovjek koji je svojim učenjima pomogao, i
još uvijek pomaže tisućama ljudi širom svijeta da ostave ne samo drogu,
alkohol i druge grube grješne aktivnosti već i sebični materijalistički način
življenja, te da postanu duhovni i moralni ljudi puni vrlinskih odlika.
Kontakti na kraju knjige mogu vam pomoći da si nabavite biografiju Šrila
Prabhupada.

Evo popisa nekih Šrila Prabhupadovih neponovljivih dostignuća. Ovaj popis

koristim uz odobrenje autora Sri Nandanandana dasa (Stephen Knapp).
Preuzeto sa njegove Internet stranice www.stephen-knapp.com

• 1965. godine, Šrila Prabhupada je po prvi puta otputovao izvan Indije,

da bi ispunio želju svog duhovnog učitelja. Na svom putovanju
parobrodom, doživio je dva srčana udara.
• Već nakon godinu dana mukotrpnog propovijedanja u New Yorku, uz
pomoć grupice svojih učenika – osnovao je ISKCON (International society
for Krishna consciousness / Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne). To
je bilo po prvi puta u povijesti da je Krišnin bhakta4 uspješno trenirao ne–
Indijce u striktnoj disciplini vaišnavizma.
• Službeno je inicirao otprilike pet tisuća učenika, koji su predstavljali
veliku raznolikost u nacionalnostima, rasama, etničkim korijenima,
religioznim tradicijama, društvenim statusima i obrazovanju.
• Osnovao je 108 Krišninih hramova na šest kontinenata, uspostavio
obožavanje Božanstava u svakom hramu i istrenirao svoje učenike o
procesu obožavanja.
• Započeo je tzv. “Sunday Feast” (nedjeljne gozbe), besplatno dijeljenje
prasadama (produhovljene vegetarijanske hrane) milijunima ljudi u svim
svjetskim ISKCON centrima.
• Osnovao je “Food for Life” (Hrana za život) program koji se sastoji od
besplatne distribucije prasadama širom svijeta, siromašnim ljudima,
beskućnicima, sirotištima, studentima, bolnicama u ratom pogoñenim
zemljama, itd.
• Stvorio je prvi lanac vegetarijanskih restorana u svijetu.
• Svakodnevno je davao lekcije na temu filozofije svjesnosti Krišne.
Preko 2200 tih lekcija je snimljeno i pohranjeno u arhivu. Danas su na
raspolaganju u obliku DVD, VCD i MP3 formata.

4
Bhakta znači onaj koji ima bhakti, tj. nesebičnu ljubav prema Bogu (Krišni). Zbog
toga se duhovna disciplina za ponovo buñenje naše uspavane ljubavi prema Krišni –
naziva bhakti–yoga.
Svi ti video i audio zapisi (na engleskom jeziku) mogu se naručiti preko
web stranica www.krishna.com i www.blservices.com
• Vodio je na stotine razgovora o znanosti i filozofiji svjesnosti Krišne sa
svojim učenicima, prijateljima i gostima (znanstvenicima, svećenicima,
novinarima, itd.) Preko 1300 tih razgovora je snimljeno i pohranjeno u
arhivu.
• Snimio je dvadeset i četiri albuma drevne duhovne glazbe.
• Izdavao je mjesečni magazin Back to Godhead (kojega je započeo
sam još 1944. godine). Na vrhuncu svoje cirkulacije, sredinom ‘70–tih
godina, svaki broj magazina je bio prodavan u milijunima primjeraka
diljem svijeta.
• Dao je sagraditi velike hramove u Bombayu i Vrindavani, te je
osnovao duhovni grad u Mayapuru. Svi su postali mjesta hodočašća od
meñunarodnog značaja. Sve do današnjeg dana milijuni ljudi iz čitavog
svijeta dolazi posjetiti ta mjesta hodočašća.
• Osnovao je “Bhaktivedanta Institute” sa ciljem promidžbe znanosti o
Krišni u znanstvenim i filozofskim krugovima. Na taj način je uputio
mnoge svjetski poznate akademike u osnove znanosti o samospoznaji.
• Osnovao je “Bhaktivedanta Swami Charity Trust” sa ciljem očuvanja i
renovacije svetih mjesta vezanih uz pojavu i aktivnosti Šri Caitanye
Mahaprabhua5.
• Osnovao je komune na farmama, poučavajući načelo “jednostavan
život, visoko razmišljanje”, naglašavajući važnost zaštite krava i život u
harmoniji sa Bogom i prirodom.
• Trenirao je svoje učenike o kompleksnim temama menadžmenta,
filozofije i privatnih problema – u više od 6000 pisama od kojih je većina
sačuvana u arhivu (i koja su tiskana u obliku šest knjiga).
• Usprkos svojoj poodmakloj dobi, spavao je samo oko četiri sata
dnevno, kako bi imao što više vremena posvetiti aktivnostima širenja
duhovne znanosti o Krišni (onako kako je već prorečeno prije više od 5000
godina). Obično bi se ustao oko 2 sata ujutro te nakon kupanja i
meditacije započeo bi sa prevoñenjem i pisanjem knjiga. Napisao je preko
50 knjiga na temu duhovne znanosti o Krišni, koje su do danas prevedene
na više od 60 svjetskih jezika.

5
Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne bila je 28. veljače 1486 godine u
bengalskom selu Mayapur (Indija). Tom prilikom se Krišna pojavio pod nazivom Šri
Caitanya (čitaj: Čeitanja) Mahaprabhu. Dok je u Europi trajala umjetnička
renesansa i grozničava strast za pokoravanjem ‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri
Caitanya provodio masovnu duhovnu revoluciju koja još uvijek ima posredan i
neposredan utjecaj na tijekove religijskog i filozofskog razmišljanja ne samo u
Indiji, već nedavno i na Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog vaišnave i tijekom 48
godina svog boravka na Zemlji, očitovao je mnoštvo misterioznih poduhvata koji su
detaljno opisani u pet velikih književnih djela, koja opisuju Njegov život, aktivnosti i
učenja.
 Mnogi uzoriti akademici i profesori sa vodećih svjetskih sveučilišta
pohvalili su Šrila Prabhupadov literarni doprinos. “Encyclopaedia
Britannica” je izjavila da su njegovi obimni prijevodi sa izvornog sanskrta i
njegovi komentari “zapanjili literarne i akademske krugove u svijetu.” Taj
podvig je još značajniji zbog činjenice da su prijevodi i komentari bili na
engleskom jeziku koji nije bio njegov materinji jezik.
• 1972. godine osnovao je “Bhaktivedanta Book Trust” (BBT) sa ciljem
masovne proizvodnje svojih knjiga. Do 1976. godine, 55.000.00 knjiga je
bilo tiskano na 25 jezika. Za jedno tiskanje Bhagavad–gite, bilo je
potrebno 76 željezničkih vagona da prevezu potrebnu količinu papira.
• Od 1965. do 1977. godine obišao je svijet četrnaest puta.
• Vješto je upravljao ISKCON–om jednostavno svojim osobnim
posjetima i pismima, gotovo bez korištenja telefona.

3) Tko je Krišna?

Krišna je jedno od nebrojeno mnogih imena Boga. Ime Krišna na

sanskrtu znači sveprivlačan. Iako je Bog jedan, On ima neograničeni broj
imena. Baš kao što je Sunce jedno, u raznim državama, na raznim
jezicima – naziva se različitim imenima. Taj isti objekt se na engleskom
jeziku naziva ‘Sun’, na talijanskom ‘Sole’, na hrvatskom ‘Sunce’, itd. U
skladu sa vedskom književnošću koja potječe od samoga Krišne, to mu je
ime najdraže. On ima neograničeno mnogo različitih imena koja opisuju
Njegove aktivnosti i odlike. Npr. u islamu se Bog oslovljava imenom Allah,
što znači ‘veliki’; u budizmu Buddha, što znači ‘inteligentan’ (mudar). Ali
Bog nije samo velik i mudar; On posjeduje još puno više odlika na osnovu
kojih ima i puno različitih imena. Pored toga, On se u različitim vremenima
na različitim mjestima pojavljuje u različitim oblicima tzv. avatarima6, pa
zbog toga ima i puno različitih imena – ali ipak, On je jedan. Evo za
primjer još nekoliko Krišninih imena koja se vrlo često koriste u vedskoj
literaturi: Govinda, Gopinath, Damodar, Šyamasundar, Kanai, Radha–
Raman, Madan–Mohan, Yašoda–kumar, itd.
Krišna postoji u tri aspekta (ali to nije istovjetno onome što se u
kršćanstvu spominje kao Sveto Trojstvo). Prvi aspekt Krišne se zove
brahman, sveprožimajući aspekt koji nema svoj oblik i koji prožima
svekoliku stvorenu kreaciju.
Drugi aspekt je paramatma (Nad-duša). Param znači uzvišen ili
vrhovni, a atma znači duša ili pravi identitet živog bića. Gospodin se u
obliku paramatme nalazi u srcu svakog živog bića. Čak i u srcima onih
mikroskopske veličine. Paramatma ima dvostruku ulogu. Prva uloga je da
neprestano daje uputstva živom biću, u skladu sa vrstom tijela u kojemu
je utamničeno.
Nad-duša je ta koja svakome daje znanje, sjećanje i zaborav, već u
skladu sa individualnim željama. Što je više netko osloboñen materijalnih

6
Avatar znači ‘onaj koji silazi’ (iz duhovnog svijeta).
želja i loših odlika, time više može primati poruke koje mu šalje Nad-duša
(paramatma.) Sveci koji su na visokoj razini duhovne pročišćenosti i
odvojenosti od svjetovnih užitaka, mogu konstantno primati poruke Nad-
duše i komunicirati sa njom. Druga uloga Nad-duše je njezino
svjedočanstvo svih naših aktivnost, misli i želja kojima stvaramo svoju
dobru i lošu karmu7. Od Krišne ne možemo nikada i ništa sakriti.
Nemoguće ga je prevariti. Osim što je On svjestan svih aktivnosti, misli i
želja svih živih bića, On je takoñer i savršeni poznavalac, sadašnjosti i
budućnosti.
Krišna je vrhovni pravednik i dobronamjernik svih živih bića. On nikada
ne kažnjava one koji to ne zaslužuju. Ljudi koji to ne mogu prihvatiti (iako
vjeruju u Boga), imaju tek vrlo ograničenu vjeru u Njega. U Njegovom
vječnom prebivalištu nema mjesta za one koji mu se u potpunosti ne
predaju i čija vjera nije savršena.
I konačno, treći aspekt Krišne zove se Bhagavan, što znači izvorna
osoba koja u potpunosti posjeduje sva obilja. Krišna je vrhovna apsolutna
osoba. Vedska literatura daje slijedeću definiciju Boga: “Bog je vrhovna
osoba koja u potpunosti posjeduje šest savršenih obilja – slavu, snagu,
bogatstvo, odvojenost, ljepotu i znanje.” Krišna vječno živi na
najuzvišenijem planetu u duhovnom svijetu, koji se zove Goloka
Vrindavana. Pošto vrijeme nema apsolutno nikakvog utjecaja na Njega –
ideja o Bogu kao nekakvom starcu sjede brade, koji sjedi na oblaku –
potpuno je ekstremna suprotnost od apsolutne duhovne istine. U svom
duhovnom obliku Krišna izgleda kao mladić od šesnaest godina. Ali po
potrebama svojih zabava On može promijeniti svoju ‘dob’ i svoj izgled. Što
Bog uopće radi cijelo vrijeme u duhovnom svijetu? Zabavlja se. Zabavlja
se. Zabavlja se. I neprestano se zabavlja u društvu svojih vječitih
pratioca. Bogu nikada nije dosadno kao što bi mu bilo kada bi morao samo
neprestano sjediti na oblaku i gledati što rade ‘oni mali dolje’.
Sigurno se pitate: “A kako se On to uopće zabavlja?” Opis Krišninih
zabava nalazi se u knjizi Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
‘Krišna – izvor sveg zadovoljstva’ l i ll dio. U svakom slučaju, preporučio
bih vam da prvo pročitate njegovu uvodnu knjigu ‘Nauka o samospoznaji’.
Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne bila je 28. veljače 1486.
godine u bengalskom selu Mayapur (Indija). Tom prilikom se Krišna
pojavio pod nazivom Šri Caitanya (čitaj: Čeitanja) Mahaprabhu. Dok je u
Europi trajala umjetnička renesansa i grozničava strast za pokoravanjem
‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri Caitanya provodio masovnu duhovnu
revoluciju koja još uvijek ima posredan i neposredan utjecaj na tijekove
religijskog i filozofskog razmišljanja ne samo u Indiji, već nedavno i na

7
Karma na sanskrtu literarno znači aktivnost. Pobožno djelovanje stvara dobre
karmičke reakcije kao np. roñenje u bogatoj porodici. Grješno djelovanje stvara
loše karmičke reakcije kao npr. roñenje u tijelu životinje. Zakon karme je presudan
faktor za proces reinkarnacije koji funkcionira po načelu ‘kako siješ, tako ćeš i
žnjeti’.
Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog vaišnave i tijekom 48 godina svog
boravka na Zemlji, očitovao je mnoštvo misterioznih poduhvata koji su
detaljno opisani u pet velikih književnih djela, koja opisuju Njegov život,
aktivnosti i učenja. Od tih pet obimnih književnih djela, najpoznatija je Šri
Caitanya–caritamrita koju je krajem 16. stoljeća napisao vaišnavski
pjesnik i filozof Krišnadas Kaviraj Gosvami.
Pojava Šri Caitanye bila je prorečena u nekoliko drevnih vedskih spisa,
još i više nego prije 5000 godina. Za potrebe ovog teksta ovdje navodim
dva proročanstva, iako ih ima još desetak.
“Pojaviti ću se u dobu Kali8 kao sin majke Šaci u Navadvipu i
povesti ću moje svete pratioce sa sobom. Ovo je velika tajna
koja neće biti razotkrivena materijalistima. Jedino sadhuima
(svetim osobama) će ova tajna biti razotkrivena. ... Ponovo ću
uspostaviti načela duhovnosti i biti ću poznat po imenima
Krišna Caitanya, Gauranga, Gauracandra, Gaurahari, Šacisuta i
Prabhu Gaura. ...” (Ananta Samhita)
“U ovom dobu Kali, inteligentni će ljudi obožavati Krišnu
skupnim pjevanjem Hare Krišna maha–mantre. Ta inkarnacija
Krišne će biti žuto–zlatne boje, i uvijek će biti u pratnji svojih
sljedbenika i obožavalaca.” (Šrimad–Bhagavatam 11.5.32)
Iako je Šri Caitanya Mahaprabhu bio najistaknutija osoba šesnaestog
stoljeća, Njegove slave i značaj nisu široko poznate u svijetu izvan Indije.
Jedan od razloga nedostatka Njegove popularnosti, bila je Njegova
minimalna literarna aktivnost. Napisao je tek osam molitava, skupno
poznatih kao Šikšaštaka, koje jasno razotkrivaju Njegovu misiju i učenja.
S druge strane, Šri Caitanya je uputio svoje najistaknutije učenike
(šestoricu Goswamija iz Vrindavane) da pišu knjige o znanosti o Krišni;
zadatak kojeg Njegovi sljedbenici kontinuirano nastavljaju sve do
današnjeg dana. Njegove devocijske i duhovne poruke/učenja, osnovica
su filozofije poznate kao Gaudiya Vaišnavizam. Dakle, iako je On ostavio
malo toga zapisanoga, Njegovi direktni učenici i sljedbenici ostavili su
neprocjenjivo vrijedno bogatstvo filozofske literature, zapisane za dobrobit
budućih generacija.
Naravno, netko može reći: “Zašto bi mi vjerovali da je on bio Bog
osobno? U svijetu već ima toliko mnogo prevaranata koji tvrde da su Bog i
zbunjuju naivne ljude nadnaravnim trikovima.” Izvrsno pitanje; ali, evo
odgovora. U svetim vedskim spisima koji su (ponavljam) zapisani prije
više od 5000 godina, navode se tri dokaza (uvjeta) koji moraju
istovremeno biti zadovoljeni kako bi se potvrdilo da je odreñena osoba
inkarnacija (avatar) Boga osobno. 1) Gospodinova pojava (u bilo kojem
obliku – avataru) mora u obliku proročanstva biti zapisana u vedskim
svetim spisima – što uključuje mjesto gdje će se pojaviti, Njegovo ime,

8
Kali doba je doba degradacije koje je započelo prije otprilike 5300 godina, a trajat
će narednih 426700 godina.
osnovne aktivnosti (razlozi pojave), itd. 2) Gospodinov avatar mora na
stopalima i dlanovima imati uroñene vedske simbole, kojih ima oko 20.
Svaki Gospodinov avatar ima odreñeni broj i raspored tih simbola koji su
od ‘roñenja’ prisutni na stopalima i dlanovima. 3) Jedino je Bog osobno
sposoban izvršiti neke aktivnosti koje niti jedno drugo biće ne može – što
se odnosi čak i na polubogove, a da ni ne govorimo o ljudima koji su
izvrsni mistici.
U prethodno spomenutih pet književnih djela koja opisuju život, učenja i
aktivnosti Šri Caitanye (Šri Caitanya–candramrita, Šri Caitanya–mangala,
Šri Caitanya–Carita, Šri Caitanya–Bhagavata i Šri Caitanya–Caritamrita)
detaljno su opisane aktivnosti Šri Caitanye Mahaprabhua i Njegovih
povjerljivih pratilaca koji su došli sa Njim iz duhovnog svijeta da ponovo
uspostave, tada već prilično zanemarena i razvodnjena načela duhovnosti.
Oni su propovijedali duhovnu nauku Bhagavad–gite i Šrimad–
Bhagavatama, te vlastitim primjerom pokazivali ljudima kako treba
djelovati idealni vaišnava. Šri Caitanya je tom prilikom pokrenuo duhovnu
revoluciju poznatu pod nazivom sankirtana pokret, što znači ‘skupno
pjevanje svetih imena maha–mantre’. Za vrijeme svog boravka na Zemlji,
Šri Caitanya je od samog početka (tzv. roñenja), očitovao razne mistične
aktivnosti koje su bile namijenjene za duhovnu dobrobit čovječanstva. O
Njegovim božanskim aktivnostima možete pročitati u Šri Caitanya–
Caritamriti koja se na hrvatskom jeziku može nabaviti u ISKCON–ovim
hramovima i centrima popisanima na kraju knjige. Engleska verzija knjige
može se nabaviti preko portala www.krishna.com i www.blservices.com
(e–mail: bls.orders@pamho.net). Šri Caitanya–Caritamritu je sa bengalija
preveo i komentirao (napisao objašnjenja) A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada.

4) Da li Hare Krišna ljudi obožavaju idole?

Pošto Boga i Njegove vjerne pratioce iz duhovnog svijeta, ne možemo

vidjeti svojim ograničenim, materijalnim osjetilom vida; Oni se pristaju
pojaviti u oblicima sačinjenim od materijalnih elemenata (metal, mramor,
drvo, itd.) Takvi oblici Boga i njegovih bliskih pratioca nazivaju se
Božanstva. Obožavanje Božanstava je jedan od najistaknutijih aspekata
vedske/vaišnavske duhovne tradicije.
Za razliku od Božanstva, idol je izmišljeni oblik neke nadnaravne sile ili
osobe, koji ima za cilj da obožavateljima podari odreñene materijalne
blagoslove. U vedskoj kulturi i vaišnavskoj tradiciji nema mjesta za
idolopoklonstvo; čak naprotiv – gotovo kroz cijelu vaišnavsku povijest (što
uključuje i današnjicu), veliki vaišnavski sveci su bili i ostali žestoki
protivnici idolopoklonstva koje je temeljeno na ljudskom neznanju. Iako
za neupućenog čovjeka ne postoji izvanjska razlika izmeñu Božanstva i
idola, razlika je ipak ogromna. Evo detaljnijeg objašnjenja.
Vrlo je važno razumjeti da su Božanstva Krišne i Njegovih avatara
(inkarnacija), kao i Njegovih vječnih pratilaca, koja se tradicionalno već
milijunima godina obožavaju kao dio vedske duhovne tradicije –
napravljena po striktnim pravilima i parametrima koji se nalaze u
vedskom tekstu šilpa–šastra. Ta pravila odreñuju tjelesnu pozu
Božanstava, položaj Njihovih ruku, materijal za izradu, boje, itd. Zbog
toga se Božanstva ne mogu izrañivati po vlastitom nahoñenju
obožavalaca, već isključivo po smjernicama koje su opisane u vedskoj
literaturi, tj. onako kako sam Gospodin Krišna zahtijeva. Dovršena
Božanstva se zatim oblače u striktno propisanu odjeću i nakon toga
instaliraju (ustoličuju) na oltaru prilično živopisnom prana–pratišta
ceremonijom. Tom prilikom se Božanske osobe (koje obitavaju u
duhovnom svijetu) prizivaju da se službeno pojave u obliku Božanstava.
Nekim ljudima je teško prihvatiti da Bog ima svoj osobni oblik.
Meñutim, mnogi stihovi iz purana9, a naročito iz brahma–samhite govore
upravo o tome kako Bog ima svoj specifični duhovni oblik, tj. oblike, sve u
zavisnosti od toga u obliku kojeg avatara se želi pojaviti. Mnogi vedski
tekstovi opisuju Krišnine različite karakteristike, odlike, ljepotu, snagu,
inteligenciju, aktivnosti, itd. Vedski spisi opisuju kako Bog ima svoj tzv.
sat–cit–ananda oblik, tj. oblik koji je duhovno potpun u svojoj vječnosti
(sat), neograničenom znanju (cit) i duhovnom blaženstvu (ananda), i da
ni u kojem slučaju Njegov oblik nije materijalan – iako izvanjski tako
može izgledati kada se pojavi u obliku odreñenog Božanstva. Njegovo
tijelo, oblik, odlike, imena, zabave, itd. – su svi potpuno duhovni i ne
razlikuju se od Njega samoga pošto posjeduju iste duhovne kvalitete.
Zbog toga Božji oblik u vidu Božanstva nije neki idol ili totem (kip)
napravljen po nečijoj imaginaciji, već je pravi oblik Boga kojega On
poprima kada se želi pojaviti u materijalnom svijetu pred onima koji još
nisu dovoljno kvalificirani da vide Njegovo izvorno duhovno tijelo.
Netko se može zapitati: “Ako je Božanstvo napravljeno od materijalnih
elemenata (metal, mramor, drvo. itd.) – kako to može biti duhovni oblik
Boga?” Odgovor leži u tome da je Bog vrhovni izvor energije, tj. izvor
duhovne i materijalne energije. On zbog toga može po svojoj vlastitoj želji
transformirati materijalnu energiju u duhovnu i obrnuto. Ovo može zvučati
zaista fantastično i misteriozno, ali mnoštvo slučajeva iz davne i bliske
prošlosti, kao i današnjice – samo potvrñuju istinitost ovog fenomena. Kao
upečatljiv primjer mogu spomenuti svjetski poznati slučaj koji je započeo
21. rujna 1995. godine i trajao je tri dana. U to vrijeme su Božanstva po
čitavom svijetu u svim hramovima pila mlijeko! Britanske novine Guardian
su pisale kako su “Hindu idoli” doslovce pili na litre i litre mlijeka pred
očima tisuća ljudi. Jedno Božanstvo je popilo čak 20 litara mlijeka u
jednom danu. Taj dogañaj je stvorio pravo prometno ludilo u Indiji kada
su ljudi stajali u kilometarskim redovima pred hramovima kako bi svojim
vlastitim očima vidjeli da Božanstva piju mlijeko iz njihovih ruku. Da stvar
bude još čudnija, ne samo da su Božanstva pila mlijeko – nego čak i slike
Božanstava (kao npr. na kalendarima).

9
Purane su najstariji dijelovi vedske književnosti.
 Na sceni (u vaišnavskim i hindu hramovima)10 su se širom svijeta
pojavili skeptični novinari i znanstvenici u pratnji televizijskih, radio i
novinskih ekipa. Milijuni ljudi širom svijeta, neki neposredno a neki preko
televizije, mogli su vidjeti kako su Božanstva pila mlijeko čak i iz ruku
najskeptičnijih ateista i znanstvenika. Ja sam u to vrijeme živio u
Newcastle–upon–Tyne, gradu u sjevernoj Engleskoj. Na žalost, ta tri dana
nisam bio svjestan tog svjetskog fenomena iako sam vidio da se po
ulicama stvarala neobična gužva ljudi koji su hrlili u lokalni hindu hram. Mi
smo tada imali svoj mali vaišnavski hram u Leazes park road–u, ali pošto
nismo čitali novine i gledali televiziju, nismo pokušali napraviti isti
‘eksperiment’ sa našim Božanstvima.
Pored ovog upečatljivog primjera, postoji još veliki broj primjera iz
vaišnavske prošlosti i sadašnjosti u kojima su Božanstva svijetlila,
govorila, hodala, itd. Čudno je što mnogi ljudi (naročito kršćani) ne
vjeruju u vaišnavska Božanstva, smatrajući ih tek kipovima i idolima –
iako se isti ili slični dogañaji već stoljećima dešavaju i u kršćanskoj
tradiciji. Da spomenem neke primjere počevši od onih starijeg datuma. 1)
U skladu sa biblijskom tradicijom, Bog se pojavio Mojsiju u obliku
zapaljenog grma. Baš kao metal, mramor i drvo od kojih se u vaišnavskoj
tradiciji već tisućama godina izrañuju Božanstva – vatra je takoñer
materijalni element. Ako se Bog može pojaviti u obliku vatre, zašto se ne
bi mogao pojaviti u obliku Božanstva izrañenog od metala, mramora ili
drveta? 2) Isus Krist je sa križa progovorio Sv. Franji Asiškom dok se
molio u kapelici ruševne crkve Sv. Damiana, obrativši mu se riječima: “Idi
Francesco i popravi moj dom. Vidi kako se raspada u ruševine.” 3) Širom
svijeta postoje dobro dokumentirani i provjereni slučajevi blažene djevice
Marije koja lije krvave suze (loš predznak za budućnost svijeta). Evo nekih
od mnogih primjera: a) Santiago, Čile, 14. prosinac 1992. god. b) Italija,
1994. god. u mjestu Sant’ Antonio Abate blizu Napolija, c) Australija,
Sidney 1994. god. d) Irska, mjesto Grangecon 1994. god. e) Benin,
Afrika, 01. travanj 1997. god. f) Trinidad, 15. veljača 1996. god. g)
Španjolska, selo Mura blizu Barcelone 16. ožujka 1998. god. h)
Rumunjska, selo Musetesti, siječanj 2003. god. i) Bangladeš, Chittagong,
2003. god. j) SAD, Philadelphia, 12 ožujak 2004. god. k) SAD,
Sacramento, 21. prosinac 2005. god. itd. 4) Čudotvorna izlječenja
bolesnih ljudi koji su došli u neposredan kontakt sa kipom tj. Božanstvom
blažene djevice Marije u Lourdes–u, Fatimi, Meñugorju, itd.
Četiri upravo spomenute vrste čuda iz kršćanske tradicije, samo
potvrñuju ono što vaišnave znaju već milijunima godina – da se Bog i
Njegovi vjerni opunomoćeni sluge mogu pojaviti u obliku naizgled

10
Iako dijele isti povijesni korijen (Vedsku literaturu i civilizaciju), vaišnavizam i
hinduizam su dva sasvim različita pojma. Za razliku od hinduizma u kojem vjernici
obožavaju mnoštvo polubogova (vrlo moćna bića koja upravljaju važnim funkcijama
u svakom materijalnom univerzumu) – vaišnave obožavaju jednog Boga, iako On
ima mnogo osobnih imena.
materijalnih kipova (Božanstava) i da posjeduju istu moć koju imaju u
svom izvornom, duhovnom obliku. Zaista mi nije jasno zašto unatoč
svemu spomenutom mnogi religijski voñe i narod općenito – smatraju
vaišnave idolopoklonicima.
Postoji jedna prigodna poredba koja slikovito objašnjava razliku izmeñu
Božanstva i idola. Centralna uprava državne pošte postavi svoje poštanske
sandučiće po čitavoj državi kako bi ljudi mogli slati pisma do svojih
odredišta. To znači da samo pisma ubačena u sandučiće autorizirane od
poštanske uprave – mogu doći do svoga cilja. Sva ostala pisma ubačena u
bilo koje druge sandučiće, nikada neće doći do svoga cilja čak iako je na
njima ispravna adresa i valjana poštanska marka, pa čak i iako su
sandučići vrlo slični ili gotovo identični autoriziranim sandučićima centralne
pošte. Slično tome, samo obožavanjem Božanstava koja su autorizirana
pravilima svetih spisa, osoba može napredovati u duhovnom životu služeći
Boga u naizgled materijalnom obliku. Na odreñenom stupnju duhovnog
napretka, iskreni obožavatelj može razviti odnos sa Božanstvima,
razgovarati sa Njima i dobivati neprocjenjiva duhovna uputstva.
S druge strane, izmišljeni idoli poput onih koje su obožavali stari Arapi
u gradu Mecca sve do pojave Muhameda (sallallah alaihi wa salam), koji je
stao na kraj takvom bezumnom idolopoklonstvu – ne mogu pružiti
apsolutno nikakvu dobrobit svojim obožavateljima. Drugim riječima,
izmišljena ‘božanstva’ tj. idoli i izmišljeni rituali – ne samo da ne mogu
obožavatelje odvesti u duhovni svijet i podariti im željene dobrobiti, već
naprotiv, stvaraju potpuno suprotan efekt – ponovno roñenje u nižim
oblicima života. Kao drugi primjer idolopoklonstva mogu navesti primitivne
narode Afričkog kontinenta koji obožavaju čitav panteon raznih kipova
kroz koje se klanjaju ‘višim silama’ i voodoo idolima, očekujući od njih
nekakvu materijalnu i duhovnu dobrobit i zaštitu.
Ljudi koji ne poznaju filozofiju i duhovnu tradiciju vaišnavizma,
pogrešno misle da je vaišnavizam neka politeistička religija. Daleko od
istine. Vaišnavizam ne priznaje mnogoboštvo, a niti je religija! Takvo
pogrešno mišljenje je temeljeno na činjenici da vaišnave nazivaju Boga
različitim imenima (od kojih je ime Krišna najznačajnije), što pogrešno
stvara privid da se radi o različitim Bogovima.
Da biste mogli komunicirati sa Božanstvima, nije nam potrebna nikakva
materijalna kvalifikacija (akademsko obrazovanje, bogatstvo, slava,
ljepota, itd.), već čistoća srca, iskrenost i vjera. Nije čak bitno niti koliko
se dugo vremena netko bavi duhovnim životom. Moguće je biti apsolutni
početnik, kao što je to bio Sv. Franjo Asiški (tadašnji Francesco
Bernardone) dok se molio u crkvi Sv. Damiana.

5) Da li je vaišnavizam religija, sekta, kult ili nešto drugo?

Vaišnavizam uopće nije religija kako se to već naširoko misli.

Vaišnavizam je znanost o Bogu koja se bavi proučavanjem i slijeñenjem
istinske duhovnosti. Religija i duhovnost su dva sasvim različita pojma.
Različitih religija već ima mnogo (i previše) – ali duhovnost je samo jedna.
Prirodno, nameće se pitanje: Koja je glavna razlika izmeñu religije i
duhovnosti? Odgovor: Religija je usmjerena na vršenje rituala, a
duhovnost je usmjerena na zadovoljenje Boga i Njegovih želja. Ljudi su
stvorili rituale, a Bog je stvorio duhovnost. Religije razjedinjuju ljude, a
duhovnost ih zbližava. Kakva je korist od religije koja narodu ne može
pružiti istinsku duhovnost? Evo jedne pogodne poredbe. Ako ste žedni i
želite piti vodu, najvjerojatnije ćete je staviti u čašu i onda ispiti. Razne
čaše imaju razne oblike. Možete piti vodu iz čaše koje ima duguljasti oblik,
ili iz čaše koja ima zaobljeni oblik, ili iz čaše koja ima ljevkasti oblik, itd.
Konačno, nije bitno kako čaša izgleda sve dok je u njoj voda koja vam
gasi žeñ. Voda iz ove poredbe može se usporediti sa duhovnosti, a
različite čaše sa različitim religijama.
U suštini, ono što svakome od nas treba je duhovnost (koja nas
povezuje sa Bogom i drugim živim bićima), a ne religija koja je tek
‘posuda’ u kojoj bi se trebala čuvati duhovnost. Ako bi u velikim vodećim
svjetskim religijama bilo dovoljno duhovnosti – u svijetu gotovo da ne bi
niti bilo ratova, terorizma, nacionalizma i rasizma. Pa, ako ćemo suditi po
rezultatima – očigledno je da vodeće svjetske religije danas ne mogu
ponuditi ljudima ništa više od rituala i nacionalizma. Rituali imaju svoju
vrijednost samo ukoliko su podreñeni duhovnosti. U protivnom, rituali bez
duhovnosti su ne samo beskorisni, nego i opasni za čitavo čovječanstvo
kada se suoče sa ritualima neke druge religije.
Svatko od nas može promijeniti svoju religiju. Dešava se da muslimani
postaju kršćani, kršćani postaju Židovi, itd. Pri tome se zapravo mijenjaju
samo rituali i odreñena vjerovanja, ali istinska duhovnost postoji vječno i
neovisno o tome kojoj religijskoj grupi netko pripada ili je netko ateista.
Vječni zakoni duhovnosti koji se manifestiraju u ovom materijalnom
svijetu djeluju neovisno o tome da li netko vjeruje u njih ili ne (kao npr.
zakoni karme i reinkarnacije). Vaišnavska duhovna tradicija takoñer ima
svoje rituale, ali oni su isključivo namijenjeni da pospješe širenje
duhovnosti. To je jedna od najbitnijih razlika izmeñu vaišnavizma i
modernih religija.
Konačno, postavlja se pitanje: Što je zaista duhovnost? Vedska
literatura nudi nekoliko definicija koje se mogu pojednostaviti u slijedećih
sedam točaka. Duhovnost objedinjuje:
1) Razumijevanje našeg vlastitog duhovnog identiteta (duhovna
samospoznaja), kao i duhovnog identiteta drugih vrsta živih
bića.
2) Razumijevanje Boga i Njegovih želja (što On očekuje od ljudskog
društva).
3) Djelovanje u skladu sa našom vječnom dužnosti (dharma), tj.
praktična služba (tijelom, umom i inteligencijom) namijenjena za
zadovoljenje Njegovih želja.
4) Razumijevanje korelacije izmeñu Boga, živih bića, prirode,
vremena i karme.
 5) Razumijevanje razlike izmeñu materije i duha (prolaznog i
vječnog).
6) Iskorjenjivanje niže ljudske prirode (pohlepa, požuda, zavist,
nekontrolirani gnjev...) i razvijanje božanskih, vrlinskih odlika
(ljubav, samilost, tolerancija...)
7) Razumijevanje razlike izmeñu grješnog, bezgrješnog i duhovnog
(transcendentalnog) djelovanja.
(Gdje god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i praktično djelovanje
u skladu sa tim razumijevanjem). Svaka od sedam spomenutih točaka se
dalje razlaže na svoje podjele. Kao što vidite, duhovna znanost je vrlo
ozbiljna, kompleksna i obimna; i u potpunoj je suprotnosti sa svime onime
što danas jeftino prolazi pod nazivom ‘duhovnost’.
U gore navedenoj definiciji istaknuo sam dva pojma – duhovna
samospoznaja i dharma. Da biste dobili potpuniju predstavu o tome što je
zaista vaišnavizam – bitno je da razumijete ta dva pojma kako ću sada
objasniti. Samospoznaja: Ukoliko zaista želimo držati uzde vlastite
sudbine u svojim rukama, neophodno je poznavati univerzalne zakonitosti
o načelima i činiocima koji nas drže utamničenima u svijetu iluzije. Vedska
znanost o samospoznaji detaljno opisuje te zakonitosti i daje podrobna
objašnjenja o tome kako trebamo djelovati a da se pri tome ne zapletemo
u neizbježne zakone karme i reinkarnacije. Radije nego da živimo slučajan
život kao drvo koje pluta po oceanu materijalne egzistencije, kojega valovi
bacaju od jedne obale do druge (od jedne vrste tijela do druge) – bolje je
poznavati univerzalne zakone prirode i imati direktan utjecaj na izbor
našeg slijedećeg roñenja (ili još bolje, prestanak svih materijalnih
roñenja).
Ljudi često puta s provokacijom pitaju vaišnave: “Zašto ste napustili
‘svoju vlastitu’ religiju i postali članovi Hare Krišna pokreta?, Zašto mislite
da je ‘vaša’ religija bolja od drugih?, Što ona nudi za razliku od ostalih?”
Evo odgovora: Vaišnavizam je jedina duhovna tradicija u svijetu koja
aktivno propovijeda znanost o samospoznaji koja je početni, ABC korak u
spoznaji Boga. Nemoguće je spoznati Boga (voljeti ga, vidjeti ga i
komunicirati sa Njime) a da prethodno ne spoznamo sami sebe. Tek kada
spoznamo svoju vlastitu prirodu kao vječnog Krišninog sluge – onda
možemo uspješno poraditi na uklanjanju svih kontaminacija (zavist,
požuda, pohlepa, gnjev, iluzija i ludilo) iz našeg srca i naše svjesnosti. Te
kontaminacije nas sprečavaju da stupimo u direktan kontakt sa Krišnom.
U svijetu postoje i druge religijske tradicije koje poznaju zakon karme i
reinkarnacije, ali pošto ne sadrže znanost o samospoznaji u svojim
religijskim učenjima – ne pridaju joj veliku važnost ili rijetko javno govore
o toj temi. Kakav apsurd! Ne bi li cilj svake religijske tradicije trebao biti
dovoñenje ljudi sa nižih razina svjesnosti na više, duhovne razine na
kojima se može probuditi naša uspavana ljubav prema Bogu? Ako neka
religija nema to kao svoj cilj, što onda uopće ima? Kakva je korist od
religije koja u svojim sljedbenicima ne može probuditi ljubav prema Bogu i
svim živim bićima i konačno zaustaviti proces rañanja i umiranja?
 Znanost o samospoznaji se jednostavno ne može shvatiti na razini
jeftine svjetovne religioznosti. Za prvi korak prema Bogu (znanost o
samospoznaji) neophodno je doći na razinu istinske duhovnosti koja briše
apsolutno sve razlike meñu živim bićima, priznaje tek razlike u njihovim
privremenim tijelima i poučava da je Bog jedan i nepristrano naklonjen
prema svakome od nas – bez obzira kakvu vrstu tijela i boju kože
trenutno nosimo ili kojoj religiji se priklanjamo. Kao što se vidi u
svakodnevnom životu, religiozni ljudi mogu praviti ozbiljne probleme u
svijetu – ali tek duhovni ljudi nude praktična rješenja za sve te probleme.
Ukoliko neka religija nema vjerodostojne duhovno–znanstvene metode da
u vjernicima probudi ljubav prema Bogu i ostalim živim bićima – onda je
takva religija nesavršena.
Prvi, glavni i jedini uzrok svih problema u svijetu je nedostatak znanosti
o samospoznaji koja je početak istinske duhovnosti. Kada bi ljudi znali da
su odgovorni za sve svoje postupke i da će u skoroj budućnosti
(slijedećem životu) biti nagrañeni ili kažnjeni za sva svoja dobra djela,
odnosno nedjela – onda bi se sasvim drugačije ponašali. Bez
razumijevanja da nismo ovo tijelo, nemoguće je razumjeti što je grješno a
što bezgrješno djelovanje.
Dharma: Pošto ne postoji ekvivalentna riječ koja bi mogla prevesti
sanskrtski termin dharma – taj termin se mora opisati svojom definicijom.
Dharma literarno znači ‘vječna (neodvojiva) odlika (ili dužnost)’. Npr.
dharma vatre je toplina i svjetlost, a dharma šećera je slatkoća. U vedskoj
duhovno–filozofskoj terminologiji riječ dharma se odnosi na vječnu
dužnost svakog živog bića, tj. služenje Vrhovnog Stvoritelja – Krišne. Živo
biće može postići savršenstvo života i vječnu sreću samo onda kada
djeluje u skladu sa svojom vječnom dharmom, tj. kada sve svoje fizičke
aktivnosti, misli i emocije podredi služenju Krišne u skladu sa pravilima
duhovne discipline bhakti–yoge.

Dakle, vaišnavizam (svjesnost Krišne) nije neka svjetovna religija,

iako ga mnogi prihvaćaju kao religiju, već je duhovna znanost o Bogu koja
potječe od Njega samoga (u beskonačnoj prošlosti), daje praktična
rješenja za prestanak svih nesporazuma i problema u svijetu i postupno
nas vodi do vječnog savršenstva za kojim svi čeznemo. Prvi korak na tom
putu započinje malim, ali značajnim pitanjem: “Tko sam ja?” Od ove
univerzalne znanosti svatko može imati dobrobit, bez obzira kojoj
vjeroispovijesti se netko priklanja.
Iako se trudimo striktno slijediti Božja uputstva zapisana u najstarijoj
literaturi u svijetu koja je bila okosnica za najstariju duhovnu
civilizaciju u svijetu – ipak, neki ljudi koji nemaju znanja o povijesti
religije i o duhovnosti općenito – pridijevaju nam negativno značenje riječi
‘sekta’ i ‘kult’. Hajde da analiziramo pravo značenje tih riječi. Riječ sekta
ima dva značenja: 1) “Religijska grupa koja se odvojila od matične
grupe.” 2) “Grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu unutar veće grupe,
na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi.”
 Ako razmatramo vaišnavizam općenito, ne može se nikako reći da je
vaišnavizam sekta u skladu sa prvom definicijom. Vaišnavizam je izvorna
duhovna tradicija koja objedinjuje teoriju (duhovnu filozofiju) i praktičnu
primjenu duhovnosti – proces predanog služenja Krišne (bhakti–yoga),
temeljen na slijeñenju naše vječne dharme. Dakle, tu nema govora o
‘odvajanju od neke matične grupe’. Vaišnavizam sam po sebi je ‘matična
grupa’, koja potječe iz duhovnog svijeta kao kreacija Krišne.
Ako ćemo sada sagledati ISKCON u odnosu na vaišnavizam općenito –
onda u skladu sa drugom definicijom možemo reći da je ISKCON sekta, jer
unutar izvorne duhovne znanosti (vaišnavizma) – postoji više ‘grupacija
ljudi koji formiraju svoju jedinicu’. U okviru vaišnavizma postoje četiri
vjerodostojna niza učeničkog nasljeña; tj. niza duhovnih učitelja i učenika
koji su vedsko znanje prenosili (i još uvijek prenose) sa generacije na
generaciju. Takav niz učeničkog nasljeña naziva se sampradaya, kao što
će biti detaljnije objašnjeno na kraju odgovora na pitanje 38. Jedna od tih
sampradaya naziva se Brahma–Madhva–Gaudiya sampradaya. ISKCON je
dio te sampradaye; ali u istoj sampradayi, kao i u druge tri – postoji još
drugih vjerodostojnih vaišnavskih institucija koje se donekle razlikuju u
načinu praktične primjene predanog služenja (bhakti–yoge).
Kada se druga definicija sekte primjeni na svjetske religije (kao što sam
upravo učinio na primjeru vaišnavizma), dolazimo do zaključka da u
svjetskim religijama zapravo i nema ništa drugo osim različitih sekti.
Uzmimo za primjer kršćanstvo. Pod okriljem kršćanstva nalazi se mnogo
različitih sekti, tj. ‘grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu unutar veće
grupe (kršćanstva), na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi’. Evo nekoliko
primjera: Katolička Crkva, Pravoslavna Crkva, Protestantska Crkva,
Mormoni, Adventisti, Jehovini Svjedoci, Evangelisti, Metodisti, Baptisti, itd.
Isto važi za islam, judaizam, budizam i hinduizam.
Riječ kult je jedan od najzbunjujućih religijskih termina. Taj termin
potječe od latinske riječi cultus, što je u vezi sa glagolom colere koji znači
‘obožavanje ili ukazivanje poštovanja božanstvu’. S tim značenjem termin
‘kult’ se može pripisati bilo kojoj grupi religijskih vjernika: Katolicima,
muslimanima, budistima, Židovima, itd. Iako izvorno značenje riječi ‘kult’
ostaje pozitivno, u novije vrijeme toj riječi su pripisana još neka druga
tumačenja – neka neutralna, a neka vrlo negativna. 1) Teološko
tumačenje (u skladu sa Oxford–ovim engleskim rječnikom): “Obožavanje;
iskazivanje poštovanja nekom božanskom biću ili bićima.” “Klanjanje
odreñenoj osobi ili predmetu.” 2) Sociološko tumačenje: “Manja religijska
grupa koja odudara od dominirajuće religije.” U skladu sa ovom
definicijom budizam bi se mogao smatrati kultom u Americi, a kršćanstvo
bi se moglo smatrati kultom u Japanu. 3) Popularno tumačenje javnih
glasila i anti–kult pokreta: “Za društvo opasna religijska grupa, često
voñena karizmatičnim voñom, koja se služi metodama ispiranja mozga i
ostalim tehnikama psihološke manipulacije.”
Očigledno da je osnivač ISKCON–a, A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada imao na umu teološko značenje kada je u svojim knjigama
(naročito komentarima na Caitanya–caritamritu) vrlo liberalno koristio
riječ ‘kult’ tvrdeći kako je ISKCON dio ‘kulta Šri Caitanye Mahaprabhua’.
Na kraju ove knjige, u drugom dijelu – nalazi se izvrstan tekst pod
nazivom Katolički matrix. Autor je Pavle Jurić, profesor filozofije,
sociologije i religijskih znanosti iz Zagreba. Taj akademski rad prodire u
duboku analizu tematike sekte u odnosu na Hare Krišna pokret.

6) Da li je Hare Krišna pokret dio hinduizma?

Radi praktičnih razloga ‘Hare Krišna pokret’ se u javnosti registrira kao

religija, pa čak i kao ‘Hindu–vaišnavska zajednica’ – iako vaišnavska
duhovna znanost ima tek nekoliko dodirnih točaka sa hinduizmom.
Hinduizam je zapravo vrlo kompleksan koktel sačinjen od raznih tradicija
koje nalaze svoj izvorni korijen u vedskoj literaturi; pa tako hinduizam
objedinjuje sikhizam, šivaizam, šaktizam, jainizam i tko zna što još. Riječ
hinduizam je novijeg porijekla i stara je tek nekoliko stoljeća. Nastala je
tako što su muslimani sve ljude s druge strane rijeke Sindh nazvali
Hindusima. Tako je hinduizam zemljopisni pojam koji se pogrešno
uvriježio u religijskom kontekstu baš kao što ljudi vjerski termin
‘musliman’ pogrešno koriste u nacionalnom kontekstu. To je riječ koja se
uopće ne spominje nigdje u vedskoj literaturi (zabilježenoj prije više od
5000 godina). Mi članovi Hare Krišna pokreta obožavamo jednog jedinog
Boga, iako ga nazivamo raznim imenima, u skladu sa Njegovim
aktivnostima i osobinama. S druge strane, Hindusi obožavaju uglavnom
polubogove koji su moćna bića (opunomoćena od samoga Krišne) –
zadužena za pravilno funkcioniranje prirodnih zakona u čitavom
univerzumu.
Pojednostavljeno rečeno – Hare Krišna pokret se zanima za istinsku (i
jedinu) duhovnost koja je u drevnim vedskim tekstovima predstavljena
kao bhakti–yoga (yoga ljubavi prema Bogu), a hinduizam je tek religija
zainteresirana za rituale, misticizam i materijalne pogodnosti – a u novije
vrijeme i nacionalizam. Hindu kultura je ‘izrasla’ iz vedske duhovne
tradicije baš kao što je kršćanstvo ‘izraslo’ iz judaizma. Danas su judaizam
i kršćanstvo dvije posve različite stvari. Isti slučaj je sa drevnom vedskom
duhovnom tradicijom i hinduizmom.

7) Što znači biti vaišnava?

Bhakta, onaj koji posjeduje bhakti (ljubav prema Bogu), još se naziva i
vaišnava. Vaišnava je svaka osoba koja iskreno pokušava kroz duhovni
proces odbaciti svoju nižu prirodu (pohlepu, požudu, zavist, mržnju, itd.) i
ponovo probuditi svoju uspavanu ljubav prema Bogu, slijeñenjem
Njegovih uputstava. Sada kada znate što je vaišnavizam, lakše vam je
shvatiti tko su vaišnave (članovi Hare Krišna pokreta). Ali ipak, radi
potpunijeg razumijevanja, spomenuti ću još neke važne poante. Kao što
sam već ranije napomenuo, postoje različite kategorije vaišnava – u
skladu sa razinom njihovog duhovnog napretka koji se očituje kroz
slijedeće odlike: 1) moć kontrole vlastitih osjetila, tj. odvojenosti od
iluzornih, materijalnih užitaka, 2) konstantnu spremnost na služenje Boga,
3) poznavanje vječnih zakona dharme, 4) pravilno razumijevanje i opseg
duhovnog znanja, 5) čistoću srca, tj. odsutnost pohlepe, požude, zavisti,
nekontroliranog gnjeva, itd. 6) intenzitet ljubavi prema Bogu (Krišni).
Primijetite da sam najvažniji faktor spomenuo tek na samom kraju. Razlog
tome je što se naša uspavana ljubav prema Bogu ne može probuditi
ukoliko nismo ovladali prethodno spomenutim odlikama.
U skladu sa vedskim (Krišninim) standardima, osoba koja nije iskreno
krenula putem razvijanja spomenutih odlika – nema pravo da se smatra
duhovnom, pa čak niti religioznom. Ova izjava je primjenjiva na svakog
duhovnika u svakoj religijskoj tradiciji. Pa ako ćemo suditi po rezultatima,
doći ćemo do zaključka da u svijetu postoji izuzetno mali broj istinski
duhovnih osoba, iako je veliki broj onih koji ‘duhovnost’ odrañuju kao dio
svoje profesije.
Važno je istaći da razvijanje spomenutih odlika nije moguće sve dok
osoba prvo ne doñe na razinu civiliziranog ljudskog bića. Gospodin Krišna
saopćava čovječanstvu kroz Vede što On podrazumijeva pod izrazom
‘civilizirano ljudsko biće’. To podrazumijeva slijeñenje četiri regulativna
načela (zabrane). Zabranjeno je: 1) Uživanje nezakonitih seksualnih
aktivnosti, 2) uživanje opojnih sredstava, 3) jedenje mesa, ribe i jaja, 4)
kockanje.
Iako pravilno slijeñenje četiri regulativna načela predstavlja izuzetno
visok, skoro nedostižan standard življenja za prosječnog čovjeka
današnjice – takav standard življenja je tek preduvjet za početak
prakticiranja ozbiljnog duhovnog života (gledano iz Krišnine perspektive).
Za razliku od duhovnog svijeta, materijalni svijet je mjesto gdje se
svakodnevno vrše grješne aktivnosti. Postoje četiri ključna korijena
grješnih aktivnosti. Ti korijeni se nalaze: 1) Gdje god je bilo kakav oblik
intoksikacije, 2) gdje god se ubijaju ljudi i životinje (i vrši prodaja/jedenje
mesa), 3) gdje god postoje grješne seksualne aktivnosti, i konačno 4)
gdje god je zlato, tj. novac koji nije uključen u duhovne svrhe.
Da bi se netko uopće počeo baviti ozbiljnim duhovnim životom,
neophodno je da prvo doñe na razinu pobožnosti (religioznosti). Četiri
stupa religioznog života su: 1) Samilost, 2) vršenje duhovnih strogosti, 3)
čistoća (unutrašnja i vanjska) i 4) istinoljubivost. Samilost u čovjeku biva
uništavana ubijanjem životinja i jedenjem mesa. Vršenje duhovnih
strogosti biva uništavano intoksikacijom. Čistoća biva uništavana
seksualnim aktivnostima koje nisu odobrene u vedskim svetim spisima.
Istinoljubivost biva uništavana kockanjem. Da bi se održali na razini
duhovnosti, vaišnave slijede četiri regulativna načela kako bi u sebi gajili
četiri spomenuta stupa religijskog života. Meñutim, slijeñenje tih načela
nema za cilj ograničavanje nečije osobnosti, već omogućavanje istinske
slobode. Evo jedne poredbe koja to ilustrira. Ako država posredstvom
policije, socijalne skrbi i zdravstvene zaštite – zabrani nekome da se
drogira; da li država time ‘ograničava nečiju osobnost’ ili omogućuje veću
slobodu koja se manifestira kroz kvalitetu zdravog života (i svega ostalog
što ide uz to)?
Ista stvar je i sa slijeñenjem četiri regulativna načela (slobode), koja
ljudima omogućuju kvalitetan materijalni život i preduvjet za povratak u
duhovni svijet. Možemo svakodnevno vidjeti kako neslijeñenje četiri
regulativna načela – stvara kaos, kriminal i nasilje u čitavom svijetu. Sva
ta uznemirenja su ništa drugo nego posljedice svjetovne ‘mudrosti’ koja se
u krajnjoj liniji svodi na četiri stvari; kako se što uspješnije hraniti, braniti,
spavati i razmnožavati. Problem je u tome što te četiri aktivnosti, ako nisu
povezane sa duhovnim motivacijama – vode samo do novog roñenja;
novog ropstva u materijalnom svijetu. Da li je to mudro? Istinski mudra
osoba strpljivo i odlučno ulaže napore u prekidanje ropstva materijalnoj
energiji, kao i u razvijanje duhovnih odlika koje kulminiraju u buñenju
uspavane ljubavi prema Bogu.

8) Koji su uvjeti za ulazak i izlazak iz pokreta?

Na ovo pitanje se može odgovoriti na dva načina; sve u ovisnosti o tome

što podrazumijevate pod ‘ulaskom u pokret’.
Ako pri tome mislite na ‘postati članom hramske zajednice’ – u tom
slučaju su kvalificirani svi oni koji su iskreno odlučili posvetiti svoje živote
isključivo misionarskim aktivnostima. To podrazumijeva slijeñenje
odreñenih duhovnih standarda (načela) koji zabranjuju: 1) uživanje
nezakonitih seksualnih aktivnosti, 2) uživanje opojnih sredstava, 3)
jedenje mesa, ribe i jaja, 4) kockanje. Zatim, od svakog člana hramske
zajednice se očekuje da prisustvuje dnevnim programima (što uključuje
ustajanje u 4 sata ujutro), čitanje duhovne literature (uglavnom one koju
je napisao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada), svakodnevna
meditacija pomoću brojanice (Hare Krišna maha–mantra) i praktična
služba u skladu sa osobnim sposobnostima i kvalifikacijama.
Pri tome je važno naglasiti da kvalificirani maloljetnici mogu postati
članom hramske zajednice isključivo uz pismeno i usmeno odobrenje
roditelja ili staratelja. Nadalje, članom hramske zajednice ne mogu
postati one osobe koje su mentalno bolesne ili neuračunljive iz nekog
drugog razloga. Oni članovi hramske zajednice koji počnu ozbiljno kršiti
standarde hramskog života i odbijaju suradnju sa autoritetima – primorani
su na prestanak članstva i odlazak iz hramske zajednice.
Ako pak pod izrazom ‘ulazak u pokret’ podrazumijevate ‘prakticiranje
duhovne discipline bhakti–yoge u okviru vlastitog doma i obitelji’ – u tome
slučaju pravila nisu toliko zahtjevna kao za članove hramske zajednice. Pa
ipak, da bi se netko takav smatrao članom ISKCON–a, neophodno je da
ispunjava slijedeće minimalne uvjete: 1) da čita knjige A.C. Bhaktivedanta
Swami Prabhupada i prihvaća njegov duhovni autoritet i 2) da je uvjeren
da je Krišna vrhovna apsolutna osoba. Slijeñenje svih ostalih (prethodno
spomenutih) pravila je apsolutno proizvoljno. Naravno, oni koji zaista
čitaju i razumiju vaišnavsku duhovnu znanost, onako kako je zapisana u
knjigama A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada – prirodno su motivirani
da duhovnu disciplinu bhakti–yoge slijede što striktnije. Svi oni koji ne
žive kao članovi hramske zajednice – a slijede minimalno dva upravo
spomenuta zahtijeva – obično se nazivaju ‘članovi kongregacije’.
Iz prethodnog teksta može se izvesti zaključak da postoji više kategorija
članova kongregacije; od onih koji zadovoljavaju samo dva minimalna
zahtijeva – pa sve do onih čiji se duhovni standardi ne razlikuju od
hramskih. U skladu sa iskrenosti i duhovnim napretkom, članovi
kongregacije su ohrabreni da aktivno uzmu učešća u donošenju odluka
presudnih za pravilno funkcioniranje hramskih zajednica. Članovi ISKCON–
ove kongregacije koji trenutno nisu spremni slijediti niti jedno od četiri
spomenuta načela (ali zadovoljavaju dva minimalna uvjeta), ohrabreni su
da se druže sa onima koji ih slijede. Takvi ljudi uglavnom duhovno osnaže
u društvu striktnih posvećenika, te nakon kraćeg ili dužeg vremena i sami
doñu na zavidnu razinu slijeñenja duhovnih standarda; naravno, sve u
ovisnosti sa svojom iskrenosti i upornosti.

Eto, kao što vidite – puno je teže postati članom ISKCON–a (pogotovo
hramske zajednice), dok je za izlazak iz članstva potrebna jednostavno
osobna odluka ili svjesno kršenje duhovnih (hramskih) standarda.

9) Što znači Hare Krišna maha–mantra?

Već stoljećima se izraz mantra koristi za bilo koju zvučnu vibraciju koja
ima duhovna, medicinska ili mistična svojstva. Pa tako postoje mantre za
liječenje tijela i uma, za prizivanje viših bića koja upravljaju vitalnim
funkcijama univerzuma, za stvaranje i korištenje nadnaravnih razornih
oružja, mantre za davanje blagoslova i prokletstava, mantre za razvijanje
mističnih moći, itd. Sve te mantre se mogu naći u različitim dijelovima
Veda. Meñutim, u vedska vremena (koja datiraju u prošlost više od 5300
godina), te mantre su uspješno mogli koristiti isključivo visokokvalificirani
ljudi koji su bili duhovno čisti i koji su odlično poznavali zakonitosti
dharme. Što znači da je mantre uspješno mogla koristiti tek manjina
sveukupnog stanovništva.
Sama riječ mantra znači zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas –
um, trayate – osloboditi). Izraz maha–mantra znači velika pjesma (zvučna
vibracija) za osloboñenje uma (od kontaminacije materijalnom, iluzornom
energijom). Hare Krišna Maha–mantra glasi: Hare Krišna, Hare Krišna,
Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama,
Hare Hare. U materijalnom svijetu se objekti i osobe razlikuju od svojih
imena, pa se tako npr. riječ (zvučna vibracija) ‘voda’ – razlikuje od same
vode. Meñutim, u duhovnom svijetu se objekti i osobe ne razlikuju od
svojih imena. To znači da se ime Krišna – ne razlikuje od Njega samoga.
Zbog toga je maha–mantra zvučni oblik Krišne, specijalno namijenjen za
produhovljenje uvjetovanih duša u materijalnom svijetu.
Pjevanje (izgovaranje) maha–mantre produhovljuje um i inteligenciju
onih koji je pjevaju, odnosno slušaju. Redovito pjevanje, izgovaranje i
slušanje maha–mantre – postupno, ali sigurno iskorjenjuje našu vezanost
za uživanje materijalnih objekata. To jest, produhovljuje naš um i
inteligenciju kako bi oni postali pogodni za razumijevanje uzvišenog
duhovnog znanja i pogoduje razvijanju mogućnosti kušanja neograničenog
duhovnog zadovoljstva koje kulminira u nesebičnoj ljubavi prema Krišni
(koja se u svom uspavanom stanju već nalazi u našem srcu). Ali, da bi se
došlo do te razine savršenstva – neophodno je da iz našeg srca u
potpunosti nestanu kontaminacije u obliku požude, pohlepe,
nekontroliranog gnjeva, zavisti, želje za prestižem, itd. To se postiže
pjevanjem, izgovaranjem i slušanjem maha–mantre, slijeñenjem četiri
regulativna načela (izbjegavanjem vršenja grješnih aktivnosti) i vršenjem
praktične službe za zadovoljenje Krišne (u skladu sa standardima koji su
propisani u vaišnavskoj literaturi).
Tekst koji slijedi je skraćena verzija eseja kojeg je A.C. Bhaktivedanta
Swami Prabhupada napisao o značenju maha–mantre.

“Transcendentalna zvučna vibracija izgovaranja Hare Krišna,

Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama,
Rama Rama, Hare Hare je najuzvišeniji način za buñenje naše
uspavane duhovne svjesnosti. Kao duhovna živa bića, mi smo
izvorno svjesni Krišne, ali zbog naše kontaminacije materijom
od pradavnih vremena – naša svjesnost je izopačena utjecajem
materijalne atmosfere. Ta materijalna atmosfera u kojoj sada
živimo, naziva se maya ili iluzija. Maya znači ono što nije. Pod
utjecajem te iluzije mi pokušavamo biti gospodari materijalne
prirode, ali smo zapravo podložni utjecajima njezinih
neizbježnih zakona.
Svjesnost Krišne nije neki strani proces koji se nameće umu.
To je izvorna svjesnost, prirodna energija živog bića. Kada
slušamo tu duhovnu vibraciju, ta svjesnost se ponovo budi. Ovo
je najjednostavniji i najpreporučeniji način meditacije za doba u
kome živimo. Praktičnim iskustvom takoñer možemo osjetiti da
izgovaranjem Hare Krišna maha–mantre (ili Velike mantre
izbavljenja), možemo trenutno kušati transcendentalno
zadovoljstvo koje dolazi sa duhovne razine. U materijalnoj
koncepciji života, mi se preokupiramo materijalnim osjetilnim
uživanjem, kao da smo na nižoj, životinjskoj razini života. Malo
uzvišenija razina života od prethodno spomenute, je pokušaj da
se pomoću mentalne spekulacije izbavimo iz okova
materijalnog postojanja. Meñutim, još uzvišenija razina od ove
je, kada smo dovoljno inteligentni, da pokušamo pronaći
vrhovni uzrok svih uzroka.
I tek tada, kada smo na razini duhovnog razumijevanja –
nadilazimo razine osjetila, uma i inteligencije, postavljajući
svoju svjesnost na transcendentalnu (duhovnu) razinu.
Izgovaranje Hare Krišna maha–mantre je aktivnost duhovne
 svjesnosti. Tom zvučnom vibracijom možemo nadići sve niže
razine svjesnosti, naime – osjetilnu, mentalnu i intelektualnu.
Zbog toga, nema potrebe da se razumije jezik mantre; niti ima
potrebe za mentalnom spekulacijom ili nekim intelektualnim
preinakama.11
Izgovaranje (pjevanje) maha–mantre je prirodno, i pošto
potječe sa duhovne razine – svatko može prakticirati bez
ikakvih prethodnih kvalifikacija. Na malo višoj razini napretka,
od osobe se očekuje da ne vrši uvrede tijekom prakticiranja
duhovnog života. Naravno, za onoga koji je previše upetljan u
materijalne aktivnosti, potrebno je malo više vremena da se
doñe na razinu duhovnih standarda, ali čak i tako materijalno
zapletena osoba može se vrlo brzo uzdići na duhovnu razinu.
Riječ Hara je način oslovljavanja Gospodinove energije, a
riječi Krišna i Rama su načini oslovljavanja samog Gospodina.
Obje riječi, Krišna i Rama znače vrhovno zadovoljstvo, dok je
Hara Gospodinova energija toga zadovoljstva koja u vokativu
zvuči Hare. Te tri riječi, naime Hare, Krišna i Rama su duhovne
osnove maha–mantre. Izgovaranje mantre je duhovni poziv
Gospodinu i Njegovoj energiji da pruže zaštitu nama,
uvjetovanim dušama. Pjevanje (izgovaranje) Hare Krišna, Hare
Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama,
Rama Rama, Hare Hare je najefikasniji način duhovne
samospoznaje u ovom dobu svañe i licemjerstva. Gospodin se
razotkriva svakome tko izgovara ovu mantru iskreno.”

[Moja napomena: Šrila Prabhupada ovdje daje vrlo pojednostavljeno

značenje riječi Hare, Krišna i Rama. Riječ Krišna literarno znači
sveprivlačan, a riječ Rama znači izvor duhovnog zadovoljstva.]

Maha–mantra je sredstvo za dostizanje duhovnog savršenstva, ali

istovremeno i cilj – pošto se ne razlikuje od samoga Krišne. Ona je više
nego dovoljno dobra da zaustavi proces uzastopnog rañanja i umiranja
(reinkarnacije) – svakoga tko iskreno pristupi pjevanju (izgovaranju) tih
svetih imena i istovremeno izbjegava vršenje grješnih aktivnosti. U svojoj
svakodnevnoj praksi vaišnave (članovi Hare Krišna pokreta) izgovaraju12
maha–mantru služeći se brojanicom koja se zove japa (izgovara se
džapa). Japa ima 108 zrna, koja čine jedan krug. Na svako zrno na japi
izgovara se (i sluša) jedna maha–mantra. Kao sljedbenici A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada, mi članovi ISKCON–a meditiramo na

11
Baš kao što će popijeni lijek djelovati bilo da znamo ili ne znamo mehanizam
djelovanja tog lijeka, njegovu farmakodinamiku i farmakoterapijska svojstva –
slično tome, maha–mantra ima svoje blagotvorno djelovanje čak iako netko ne
poznaje detalje vaišnavske filozofije.
12
To se u vaišnavskom žargonu naziva mantranje.
minimalno 16 krugova maha–mantre, što ukupno iznosi 1728 maha–
mantri (108 x 16). To otprilike traje oko 2 sata dnevno. Radi praktičnih
razloga dopušteno je raditi prekide izmeñu krugova. Ali ono što se najviše
preporučuje je pažljivo slušanje, tj. fokusiranje na zvučnu vibraciju
mantre.
Za neupućenog čovjeka ili početnika, takav proces meditacije može
izgledati prilično dosadno i bespredmetno. Ali onima koji ustraju u
pravilnom slijeñenju procesa meditacije – razotkriva se svijet koji se
rasprostire izvan domašaja ograničenih ljudskih osjetila, tj. otvara se jedna
nova dimenzija svjesnosti – dimenzija u kojoj se može kušati neograničeno
duhovno zadovoljstvo koje proističe od neposrednog druženja sa Krišnom.

10) Da li se Hare Krišna pokret bavi ispiranjem mozga?

U skladu sa rječnikom, definicija ‘ispiranja mozga’ je slijedeća: “

Sistematska indoktrinacija da bi se nekoga primoralo da napusti svoja
suštinska politička, društvena ili religijska uvjerenja i stavove te da
prihvati suprotne ideje pomoću primjene tjelesne torture, narkotika ili
psihološkog stresa.” Ja bi ovu definiciju proširio i formulirao bi je na
slijedeći način: “. . . pomoću primjene tjelesne torture, narkotika,
psihološkog stresa i učestale (ili konstantne) propagande.” Nije mi
jasno zašto bi netko došao u Hare Krišna pokret da bi se dobrovoljno
podvrgao torturama, narkoticima ili psihološkim stresovima radi
‘sistematske promjene stavova i uvjerenja’. U Hare Krišna pokret dolaze
ljudi koji su čitali neke od knjiga A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada i
slažu se sa doktrinama vaišnavske filozofije kao i sa stilom života
vaišnava.
Nama u Hare Krišna pokretu ne trebaju psihopate, notorni (neizlječivi)
narkomani i zombiji (žrtve narkotika, alkohola i psihičke torture). Da se
sastoji od takvih ljudi – Hare Krišna pokret bi se raspao već prvog dana
osnutka. Hare Krišna pokretu trebaju trezveni ljudi koji više ne žele biti
žrtve prevarantskog režima i koji su u potrazi za istinskom srećom, koja
se ne može naći u ovom svijetu uzastopnog rañanja, bolesti, starosti i
umiranja; ljudi koji su u potrazi za samima sobom, tj. svojim vječnim
duhovnim identitetom; ljudi koji žele živjeti slobodno i izbjeći
manipulaciju političara, profitera, mafije i ostalih prevaranata; misaoni
ljudi koji nadasve cijene drevnu mudrost i žele svoj odnos sa Bogom
dovesti do savršenstva.
Kada već govorimo o psihičkim ili fizičkim torturama – da li one zaista
mogu promijeniti stavove ljudi? Uzmimo nekoliko svjetski poznatih
primjera koji govore u prilog tome kako se torturama to ne može postići.
Ovdje navodim samo pet poznatih osoba, ali u svijetu su postojali i još
uvijek postoje na tisuće ljudi koji su zadržali svoje stavove i uvjerenja
usprkos rigoroznim psihičkim i fizičkim torturama. 1) Sokrat, starogrčki
filozof (469–399 PNE) – Usprkos svim torturama (psihičkim i fizičkim)
kojima je bio izložen, nije htio odbaciti svoje uvjerenje o reinkarnaciji.
Prije smrti je izjavio: “Možete ubiti moje tijelo, ali ne i mene!” 2) Isus
Krist – čak niti nakon nadljudskih patnji nije odbacio svoju tvrdnju da je
upravo on mesija poslan od Boga da duhovno prosvijetli židovski narod.
Takoñer nije odbacio svoju sposobnost oprosta. 3) Giordano Bruno –
(1548 – 1600) kojeg je poglavarstvo Vatikana dalo spaliti na lomači
1600. godine u Rimu. G. Bruno je bio crkvi trn u oku jer je tvrdio (baš
kao i rani gnostici prije njega) da spasenje ne ovisi o vjernikovoj vezi sa
crkvom, već njegovoj direktnoj vezi sa Bogom. Takoñer je izazvao
crkvenu dogmu koja je tvrdila da su duše ‘stvorene iz ničega’ i zbog toga
nisu dio Boga. Na listi njegovih ‘grijeha’ nalazi se i njegova vjera u
reinkarnaciju, podržavanje Kopernikove teorije o solarnom sustavu sa
Suncem u centru, te čitanje knjiga Erasmusa Roterdamusa. 4) William
Wallace (1270–?) Škotski nacionalni heroj (o kome je napravljen
glasoviti film “Braveheart / Hrabro srce”). Borio se protiv engleskog
režima. Niti na spravi za mučenje nije htio priznati i prihvatiti autoritet
engleskog kralja Edwarda I. 5) Viktor Frankl (1905 – 1997). Austrijski
neurolog i psihijatar židovskog porijekla, koji je tijekom II. svjetskog
rata bio psihički i fizički zlostavljan u koncentracionom logoru. Napisao je
glasovitu knjigu ‘Čovjekova potraga za smislom’
Kada već govorim o torturama, htio bih spomenuti kako su u prvih
deset godina postojanja Hare Krišna pokreta (uglavnom u SAD), neki
roditelji iznajmili plaćenike da kidnapiraju njihovu djecu koja su postala
članovi Hare Krišna pokreta. Takvi plaćenici su bili poznati kao
‘deprogrameri’ koji bi svoje žrtve odvezli na usamljeno mjesto, zatvorili
u jednoj kući te psihički i fizički primoravali da jedu meso, konzumiraju
droge i piju alkohol (kako bi postali ‘normalni’ članovi ljudskog društva).
Većina mojih kolega su izvanjski izjavili kako ‘su bili zavedeni i kako
nikada više neće imati ništa sa Hare Krišna pokretom’. Meñutim, kada su
ih deprogrameri pustili da se vrate svojim ‘dobrostivim’ roditeljima – oni
su pobjegli u neki drugi hram, uglavnom u Kanadi ili Velikoj Britaniji i
tamo nastavili sa prakticiranjem svog duhovnog života. Pa ipak, neki od
mojih uhvaćenih kolega su bili podvrgnuti prejakim drogama koje su
nepopravljivo oštetile njihovu psihu i zdrav razum. Nerijetko su bili
tučeni do krvi. Paradoksalno je to što se sve odigravalo u SAD, zemlji
obećane demokratske slobode.
Drogama i alkoholom se zaista mogu promijeniti nečiji stavovi, ali u
tom slučaju žrtve postanu neuračunljivi individualci koji su nesposobni za
normalnu interakciju sa svijetom oko sebe. Mnogi ljudi se dobrovoljno
počnu drogirati iz dva osnovna razloga. Prvo, žele pobjeći od bolne
realnosti kojom su zbog loše karme okruženi u svom životu
(razočaranje, patnja, frustracija, itd.) To znači da nemaju ni znanja niti
hrabrosti suočiti se sa surovom stranom istine. Drugi razlog je taj da
mnogi pokušavaju dosegnuti Boga, duhovnost, zatim tzv.
‘višedimenzionalne sfere svjesnosti’ i realnost izvan domašaja osjetilnog
opažanja. Ranije sam spomenuo kako već ionako živimo pod debelim
pokrivačem iluzije koja nam onemogućuje da pomolimo glavu iz svijeta
relativnih istina i spoznamo vječne, apsolutne istine.
 Utjecaj narkotika je apsolutno suprotan od onoga što se od njega
očekuje. Narkotici produbljuju iluziju do te mjere da korisnici često puta
ne znaju ni kako se zovu, niti gdje se nalaze. Za one koji žive u carstvu
narkotika, pristup duhovnom carstvu je apsolutno nemoguć. Iskreni
tragaoci za duhovnom istinom; sveci, mudraci i asketici – vrše velike
strogosti čitavog života, ne bi li izašli iz kruga samsare13 i zauvijek se
preselili u svijet vječnog savršenstva i blaženstva. Apsurdno je da mnogi
neuki ljudi žive u iluziji misleći kako se Bog i vječno blaženstvo mogu
dostići na tako jeftin i bijedan način – putem droge. Koji god da je razlog
zbog kojega netko započne sa uzimanjem opojnih sredstava, rezultat je
na kraju jednak – paklena mizerija, život u agoniji i neizvjesnosti.
Očajnička potreba za narednom dozom. Cijena nije u pitanju.
Kada bi Hare Krišna pokret regrutirao nove članove podvaljivanjem
narkotika – onda bi pokret bio pun ovisnika o drogama koji su spremni
učiniti sve za narednu dozu. Da li ste ikada čuli da su neki Hare Krišna
ljudi bili uključeni u organizirani kriminal kako bi si zaradili financijska
sredstva za nabavu narkotika? Da li ste ikada čuli da su bilo gdje u svijetu
Hare Krišna ljudi bili uhvaćeni zbog proizvodnje i preprodaje droge? Ako
ste čak i čuli za takvo nešto, smatram da nema potrebe da ponavljam iz
kojih izvora i zbog kojih razloga ste o tome čuli. Pouzdano znam da
postoje odreñeni izvori iz kojih se šire laži o tome kako se ‘Hare Krišna
ljudi drogiraju’.
Prije nekoliko godina, dok sam se vozio iz Češke Republike u Njemačku
– zaustavio me njemački carinik i pošto je vidio da sam član Hare Krišna
pokreta – naredio je kompletnu pretragu mog automobila. Išli su toliko
daleko da su skidali žmigavce i zadnja svjetla ne bi li ondje pronašli
skrivenu drogu. Pitao sam ga zašto to rade, a on je rekao “Pa, poznato je
da se vi Hare Krišna ljudi drogirate i ljudima ispirete mozak.” Srećom,
uspio sam zadržati svoje emocije pod kontrolom, pa sam ga mirno upitao
odakle mu ta informacija. Odgovor je bio “Bilo je na televiziji.” Izvrsno;
pitanje je samo tko i sa kojim namjerama stoji iza takvih televizijskih
emisija. Od kada postoje, javna glasila se koriste u razne svrhe, pa
izmeñu ostalog i za širenje anti–propagande. Neki ljudi imaju vrlo dobre
razloge da javno ocrne nekoga tko im stoji na putu ostvarenja njihovih
političkih, ekonomskih i ostalih ciljeva.
Sasvim suprotno vjerovanju nekih pogrešno informiranih ljudi – Hare
Krišna pokret zaslužan je za izlječenje mnogih mladih ljudi širom svijeta,
koji su nekada bili ovisni o narkoticima. Pogotovo na samom početku, u
ranim godinama ISKCON–a, naš duhovni učitelj A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada je davao javne lekcije o Krišni, duhovnosti, bhakti–yogi,
reinkarnaciji, itd. Najčešći posjetioci njegovih lekcija bili su uglavnom hipiji
od kojih su mnogi prihvatili duhovni put bhakti–yoge jer im je ta duhovna
disciplina dala odgovore o smislu postojanja i vlastitom duhovnom
identitetu. Takvi mladi ljudi ne samo da su prestali sa uživanjem opojnih

13
Krug uzastopnog rañanja i umiranja.
sredstava, već su prestali i sa drugim grješnim aktivnostima (nezakoniti
seksualni odnosi, jedenje mesa i kockanje). Povrh toga, u godinama koje
su uslijedile – došli su na takvu razinu duhovnog napretka da su i sami
vrlo efikasno počeli pretvarati hipije u svece pune vrlinskih odlika. Takva
tradicija se nastavlja do današnjeg dana.
Sada bi se htio osvrnuti na ono moje proširenje definicije ispiranja
mozga – učestala ili konstantna propaganda. Praktično iskustvo pokazuje
da je upravo to najefikasnija metoda za ispiranje mozga. Političari,
znanstvenici i profiteri iz svijeta business–a već desetljećima koriste javna
glasila kao izvrsno sredstvo manipulacije kako bi širokim masama ljudi
nametnuli svoje ideje, teorije, politička uvjerenja, proizvode, itd. – i to sve
sa ciljem da ostvare svoje političke, društvene i ekonomske ciljeve, tj. da
na ljudima zarade što više profita ili da im daju ‘jako dobre razloge’ kako
vojnom intervencijom treba napasti neku drugu državu. Zbog takve
temeljite manipulacije (sustavnog ispiranja mozga), velika većina
potrošača niti ne trepne okom kada u supermarketima puni svoje košarice
proizvodima (naročito hranu) koji su reklamirani na televiziji, radiju i u
novinama. Koliko je onih koji se potrude provjeriti listu sastojaka na
etiketi proizvoda koje kupuju? Npr. industrija za proizvodnju hrane i
farmaceutska industrija – ubacuju u svoje proizvode čitav spektar
sastojaka koji su izuzetno štetni za zdravlje. Mnogi od tih sastojaka su čak
i kancerogeni, što je čest slučaj sa aditivima koji se ubacuju radi boje,
konzerviranja, ukusa, itd. Ti aditivi se na etiketama prikazuju kao E
brojevi. Ali takvi proizvodi se ipak odlično prodaju jer imaju izvrsnu
reklamu u javnim glasilima.
Najviše me smeta kada neki ljudi kažu nama vaišnavama: “Vi bježite od
istine; ne želite joj pogledati u oči.” Apsurdno je da ti isti ljudi nasjedaju
propagandi manipulatora i javnih glasila, te prihvaćaju za istinu skoro sve
što im se servira. Trpaju u sebe sve što se može naći u supermarketima i
kupuju proizvode koji su pogubni za zdravlje. A kada ih netko upozori na
opasne i odvratne sastojke, oni odgovore; “Sve je to za ljude!” Je; ali za
koje ljude? Za one koji pristaju biti konstantno varani od profitera što na
njima zarañuju novac, od političara i konačno od materijalne prirode. Ti
ljudi ne mogu razmišljati za sebe, već je potrebno da imaju nekoga tko će
im reći preko televizije, radija i novina ‘što je dobro za njih’. Evo nekoliko
upečatljivih primjera koji ilustriraju kako funkcionira ‘industrija’ za
ispiranje mozga.
Primjer 1) Potpomognute vlastitim vladama, mesne industrije sustavno
ispiru mozak ljudima lansirajući laži poput ovih: “Meso je dobro za vas”,
“Meso je najbolji izvor proteina”... Oni prave milijune dolara profita na
ljudima koje drže u neznanju, poričući činjenice da su mesni proizvodi
napunjeni gomilom kemikalija koje sprečavaju prirodno truljenje mesa i
daju mu ‘svježu zdravu boju’. Pored toga, meso sadrži prilično visok
postotak hormona koji stimuliraju brz i neprirodan rast životinja. Skoro da
je nepotrebno i spominjati nezanemarivu količinu toksina i bakterija koje
se zadrže u mesu nakon klanja životinja. Sama činjenica da europske
zemlje nisu smanjile postotak konzumiranja govedine usprkos toliko
mnogo govora o BSE/kravljem ludilu (neke zemlje su čak i povećale
potrošnju govedine) – dovoljno je dobar dokaz efikasnosti utjecaja javnih
glasila na mišljenje ljudi. Meñutim, istina je upravo suprotna od onoga što
nam manipulatori serviraju. Znanstveno istraživanje (koje nije pod
kontrolom manipulatora), nebrojeno puta je dokazalo da meso i mesni
proizvodi uopće nisu prikladni za ljudsko tijelo i psihu.
Primjer 2) Pogledajte samo oko sebe i vidjeti ćete da novine, radio,
televizija i filmska industrija gotovo da i ne govore o ničemu drugome
nego o raznim nijansama seksualnog života, jedenja, spavanja i
branjenja. Mnogi profiteri znaju vješto iskoristiti ljudsku tupost, pa zgrću
ogromne svote novaca propagiranjem grješnog života (ubijanje životinja,
intoksikacije, porno–industrije, seksualnog promiskuiteta i kockanja).
Pomoću javnih glasila svakodnevno ljudima ispiru mozak nametanjem
cigareta, alkohola, drugih droga i ostalih štetnih proizvoda upakiranih u
vrlo privlačnu i šarenu ambalažu. Uvjeravaju nas kako nema ništa loše u
tzv. slobodnoj ljubavi, podižući seksualnu svjesnost ljudi do te mjere da
maloljetnici postaju silovatelji, seksualni manijaci i pedofili. Ljudi masovno
vrše abortuse, a slučajevi incesta14 nisu više samo rijetka izopačena
pojava, već gotovo svakodnevnica koja polako ali sigurno postaje
normalan dio života. Statistika pokazuje kako je u svijetu povećana stopa
kriminala proporcionalno razvitkom filmske industrije koja propagira
različite vidove nasilja. Nekim ljudima je zaista u interesu da široke mase
ljudi udalje od prirodnih vrijednosti i spusti ih na razinu poslušnih
potrošača ispranog mozga kako bi im što uspješnije i efikasnije prodavali
svoje proizvode (cigarete, alkohol, oružje, itd.) i tako na zavedenim
ljudima pravili ogroman profit.
Primjer 3) Moderni farmaceutski lijekovi su puni različitih kemikalija
koje nerijetko dovode do ozbiljnih popratnih efekata, anomalija, pa čak i
smrti na tisuće ljudi širom svijeta. Zar znanstvenici koji su ih proizveli nisu
bili svjesni kako njihovi lijekovi imaju izrazito ograničeni spektar
pozitivnog djelovanja zbog vrlo jednostavnog razloga što se ljudi biološki
(genetski) u potpunosti razlikuju od zečeva, štakora, majmuna, hrčaka,
itd. na kojima se prave znanstveni pokusi? Alopatski lijekovi moderne
medicine prvenstveno imaju za cilj stvoriti profit onima koji stoje iza
farmaceutske industrije i da stvore privid kako moderni farmaceuti nešto
znaju. Glupost! Zašto je onda toliko lijekova povučeno sa tržišta jer su se
pokazali opasnima zbog negativnih nuspojava? Ogromna većina lijekova je
sastavljena od neprirodnih supstanci i kemikalija koje su možda ljekovite
za neku odreñenu bolest, ali su istovremeno pogubne za prirodan rad
nekih vitalnih organa. I opet – u pitanju je ‘programiranje’ potrošača kako

14
Incest znači seks sa bližim roñacima. Može biti sporazuman i spontan, ali je u
većini slučajeva nasilan. Švedska ima najveću stopu incesta u Europi. Dok sam živio
u Švedskoj, netko mi je preveo članak iz novina koji je opisivao sociološki i
psihološki problem koji nastaje kada muškarci primoravaju svoje kćerke na seks.
bi se na njima stvorio što veći profit. Iz tog razloga je u mnogim državama
zabranjena ili jako ograničena upotreba prirodnih lijekova (ljekovitih
biljaka, čajeva, tinktura, itd.)
Primjer 4) Već dugi niz godina znanstvenici koriste javna glasila kako bi
čovječanstvu dokazali svoje zasluge zbog velikih koraka u evoluciji
čovjeka – evoluciji koja je okarakterizirana napretkom industrije i
tehnologije.
Unatoč opsežnim znanstvenim ispitivanjima, znanstvenici i filozofi nas iz
dana u dan guraju na rub jedne velike katastrofe, konačnog kolapsa
prirodnih bioloških i ekoloških sustava. Simptomi nadolazeće katastrofe
(možda klimatskog kaosa) postoje u izobilju: Globalno povećanje
temperature, prolijevanje nafte u more; zagañenje vode, zraka i zemlje;
krčenje tropskih šuma; nuklearni otpaci; ozonske rupe; izumiranje na
tisuće vrsta flore i faune; itd. Sve te (i još mnoge druge) nevolje su
jednostavno rezultati nečijeg ‘logičkog’ razmišljanja, filtriranog kroz
nesavršena osjetila i druge nečistoće ljudskih bića koja uporno iznova i
iznova započinju sa pogrešnom formulom: “Ja sam tijelo.” Usprkos tako
poraznim rezultatima, znanstveni magazini i knjige (takoñer televizija i
radio) svakodnevno bombardiraju ljude izjavama ‘o boljoj budućnosti
čovječanstva’. Potrebno je samo da uložimo još novaca u njihove projekte
kako bi oni pronašli cjepiva protiv svih bolesti i konačno zaustavili starenje
i smrt.
Ja se već godinama pitam: “Zašto ljudi već stoljećima vjeruju u neke
tvrdnje (hipoteze i teorije) koje uopće nisu zasnovane na konkretnim
dokazima?” Zar to nije izvrstan dokaz ispiranja mozga? Poznajete li
nekoga tko vjeruje u teoriju ‘Velikog praska’ (o postanku svijeta) ili
Darwinovu teoriju o evoluciji vrsta? S druge strane, poznajete li nekoga
tko ne vjeruje u reinkarnaciju – iako znanost ne može dokazati da
zakoni karme i reinkarnacije ne funkcioniraju? Takvih ljudi još uvijek ima
po svuda oko nas.
Primjer 5) Duhovna i klasična glazba koje povoljno utječu na našu
psihu, harmoniziraju energije u tijelu i pospješuju dobre vibracije – u
moderno doba bivaju agresivno potiskivane jeftinim i komercijalnim
zvukovima (koji se teško mogu nazvati glazbom) i koji u ljudima potiču
osjećaje agresivnosti, nasilja, ludila i potrebu za intoksikacijom. Hard rock,
teški metal, punk glazba, psihodelična glazba i sl. uništavaju u ljudima
sposobnost kreativnosti, deharmoniziraju funkcije suptilnog tijela,
povećavaju izlučivanje adrenalina i drugih hormona koji potiču bestijalno i
destruktivno ponašanje. Pošto zvukovi imaju strahovito veliki utjecaj na
našu svjesnost, manipulatori ih jako dobro koriste kako bi u ljudima
uništili vrlinu i udaljili ih od istinske duhovnosti. Zašto? Možda zato što
istinski duhovnim ljudima ne mogu prodavati cigarete, drogu, alkohol i
oružje koji su popratni elementi na mjestima gdje se svira destruktivna
‘glazba’. Možda zato što žele mlade ljude napraviti agresivnima kako bi ih
lako poslali u ratove za ispunjenje njihovih političkih ciljeva. Razloga
sigurno ima još mnogo.
 Primjer 6) Što se tiče dječjih igračaka, primijetite da su police trgovina
dječjim igračkama dobrim djelom ispunjene plastičnim oružjem, dječjim
vojnim uniformama, mini–tenkovima, gumenim lutkama monstruma
izopačenog izgleda, plastičnim lubanjama i kosturima, itd. Nekada su se
djeca igrala igračkama načinjenim od prirodnih materijala, uglavnom
drveta, koje su imale za cilj da kroz zabavu djecu nauče nečem pozitivnom.
O ovoj tematici bi se mogli napisati čitavi tomovi knjiga na području
psihologije i sociologije. Ali za potrebe ove knjige želim ukazati na slijedeću
činjenicu: Netko se zaista trudi da nas programira još od trenutka kada
nam počnu rasti prvi zubi. Netko želi uništiti vrlinu u nama i okovati nas u
lance ateizma i hedonizma pretvarajući nas u tek neznatne figure na
šahovskoj ploči, dvonožne zvijeri, robove ispranog mozga koji su poslušno
spremni sve i svašta konzumirati i prodati svoju vlastitu dušu za ono malo
sreće koja je dostupna čak i životinjama (na malo drugačiji način). Netko
nas do te mjere programira još od djetinjstva tako da ljude koji misle
svojim glavama smatramo programiranim ljudima ispranog mozga (a takvi
su uvijek u manjini i ne idu zacrtanim putovima budalaste većine).

Očigledno je da su šest prethodno nabrojanih primjera ispiranja mozga

tako efikasni da su njihovi rezultati uzeli velikog maha po čitavom svijetu.
Zbog toga ljudi jedu nezdravu ‘hranu’, drogiraju se, piju alkohol, vjeruju u
‘znanstvene’ gluparije, idu u ratove, odaju se kriminalu, itd. Meñutim, sve
te vrste ispiranja mozga su temeljene na jednoj osnovnoj zabludi koju
znanstvenici već stoljećima serviraju naivnom stanovništvu – a to je: “Vi
ste tijelo!” Na osnovu tog lažnog poistovjećivanja, vrlo je lako gotovo
svakome nalijepiti nacionalnu ili religijsku pripadnost zbog koje će mnogi
poletno krenuti u rat i ubijati pripadnike drugih nacionalnosti i religija. Svi
ratovi u povijesti čovječanstva i sve terorističke akcije bile su i bit će u
budućnosti temeljene na toj jednoj krivoj formuli kojom znanstvenici i
političari uporno kljukaju neuki narod – “Vi ste tijelo!” Takva vrsta ispiranja
mozga je apsolutno suprotna duhovnim istinama koje su popraćene
vrlinskim odlikama (ljubav, mir, tolerancija, samilost, zdrav život,
istinoljubivost, čistoća, itd.) To je ono za čime svatko od nas žudi, zar ne?
Sve dok ljudi bez razmišljanja pristaju biti zavedeni materijalističkom
propagandom i hedonizmom – toliko dugo će istinska duhovnost i vrlinske
odlike koje je prate – biti samo čežnjive želje o jednom boljem životu.
Treba vam dokaz? Osvrnite se oko sebe i pogledajte rezultate
propagande (ispiranja mozga) kojom bivate svakodnevno programirani
pomoću javnih glasila. Usprkos brojnim otkrićima moderne znanosti (koja
je temeljena na grubom ateizmu) – standardi života se degradiraju
alarmantnom brzinom iz dana u dan. Pitka voda i zdrava hrana nedostupni
su većini čovječanstva. Zrak je zagañen ugljičnim dioksidom koji ne samo
da truje naš organizam, nego i stvara globalno povećanje temperature,
zbog čega smo na pragu klimatskog kaosa koji nam predstoji. U 21.
stoljeću stopa mortaliteta je veća nego u srednjem vijeku kada je harala
kuga (i Inkvizicija). Nikada ranije u povijesti čovječanstava nije toliko ljudi
umiralo od gladi kao što je to danas. Zbog sustavnog ispiranja mozga ljudi
su spremni odreći se zdravog i mirnog života u zamjenu za tehnološke
pogodnosti koje nudi moderna znanost (brze automobile, kompjutere,
mobilne telefone i ostale tehnološke/elektronske ‘pogodnosti’). Pored toga,
ljudski moral je u ogromnom padu, što rezultira povećanjem nasilja i
kriminala. I to sve – zbog čega? Zbog toga što neki moćnici na vama žele
stvarati ogroman profit i manipulirati vaše emocije kako bi ih iskoristili za
svoje političke, ekonomske i društvene ciljeve.
Kada su novinari upitali našeg duhovnog učitelja A.C. Bhaktivedanta
Swami Prabhupada da li je došao u Ameriku ljudima ispirati mozak, on je
odgovorio: “Ne. Došao sam vam dati mozak!” Zaista, osnovna misija Hare
Krišna pokreta je probuditi čovječanstvo iz iluzije materijalizma i podsjetiti
(obrazovati) ljude o njihovoj vječnoj duhovnoj prirodi koja je temeljito
opisana na stranicama svetih spisa koje Stvoritelj pohranio u ruke
čovječanstva prije mnogo milijuna godina u obliku vedske literature.

11) Koji su vaši izvori financijskih sredstava?

Hare Krišna pokret (ISKCON) je neprofitabilna duhovna institucija, što

znači da se financijska sredstva koriste isključivo u svrhu promidžbe
duhovnosti i vedske kulture. Ta promidžba uključuje: Grañenje i
održavanje Krišninih hramova, proizvodnju i distribuciju duhovne
literature, organiziranje festivala i ostalih javnih nastupa, proizvodnju i
distribuciju produhovljene vegetarijanske hrane, itd. Postoje 4 osnovna
izvora iz kojih ISKCON podmiruje financijske potrebe za svoje aktivnosti.
1) Prodaja duhovne literature (uglavnom knjige koje je napisao A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada) 2) Prodaja parafernalije (audio i DVD
diskovi, kalendari, mirisni štapići, naljepnice, itd.) 3) Vegetarijanski
restorani i 4) Donacije zaposlenih članova ISKCON–a i ostalih simpatizera
kao što je bio Mr. George Harrison, slavni član Beatles–a.
ISKCON se sastoji većinom od porodičnih članova koji su zaposleni u
skladu sa svojom profesijom. Pa tako većina tih članova održava svoje
porodice radeći kao liječnik, pekar, automehaničar, pjevač, učitelj,
advokat, poljoprivrednik, itd. Vaišnave mogu raditi bilo koje poslove koji
ne dovode u pitanje kršenje četiri regulativna načela. Zbog toga vaišnave
nikada ne rade kao mesari, znanstvenici koji rade pokuse na životinjama
ili medicinsko osoblje koje vrši abortuse.
U velikim religijskim tradicijama (kršćanstvo, judaizam, islam, itd.)
postoji tek mali broj aktivnih monaha koji žive u manastirima, crkvama,
sinagogama, džamijama, itd. Velika većina pripadnika dotične religije, koji
su radni ljudi iz kongregacije – financijski osiguravaju potrebe posvećene
manjine (monaha i časnih sestara) te brinu za održavanje sakralnih
objekata. Na sličan način i u Hare Krišna pokretu – većina sljedbenika su
članovi kongregacije (radni ljudi i studenti) koji svoj duhovni život
prakticiraju uglavnom kod kuće i daju svoje financijske priloge i druge
vrste usluga (službe) u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima.
Želio bih naglasiti da su svi prilozi isključivo dobrovoljnog karaktera, te da
ne postoji iznuñivanje novčanih sredstava od kongregacijskih članova.
 12) Da li je neophodno napustiti sve i živjeti u hramu?

Ovdje možemo govoriti o dvije teme – o ‘napuštanju svega’ i o ‘životu u

hramu’. Krišna ne primorava nikoga da napusti ništa jer poštuje našu
individualnost i pravo slobodne volje. Duhovni život je stvar dobrovoljnog
izbora. Ali ipak, onima koji su ozbiljno odlučili da postignu savršenstvo
ljudskog oblika života prakticirajući bhakti–yogu – On dobronamjerno
poručuje da odbace sve grješne aktivnosti i sve objekte (predmete) koji
su vezani uz takve aktivnosti. U krajnjoj liniji, poručuje nam da odbacimo
sve svoje vezanosti za materijalni svijet. Naravno, to ne znači da ne
možemo ništa posjedovati. Nije bitno koliko materijalnih dobara netko
posjeduje, već je bitno u koju svrhu i sa kakvim stanjem svjesnosti ih
koristi. Vedska povijest je puna primjera kraljeva (tzv. radžarišija) koji su
bili izuzetno duhovno napredni i nisu bili materijalno vezani za svoja
ogromna bogatstva.
Ako je netko zainteresiran da postane član Hare Krišna pokreta, od
njega se ne očekuje da napusti svoj posao, tj. izvor prihoda (ukoliko taj
izvor prihoda nije vezan za grješne aktivnosti kao npr. biti mesar).
Meñutim, postoje mnogi predmeti koji nisu nužno vezani za grješne
aktivnosti, ali ih je povoljno odbaciti (prodati ili dati nekome) jer stvaraju
nepotrebne vezanosti koje su prepreka na putu duhovnog života. Kao
primjere tu mogu navesti televizor, razni znanstveni ili modni magazini,
bezvrijedne knjige, CD diskovi sa ne–duhovnom glazbom, itd. Meñutim,
važno je istaći da ne postoji službeni zahtjev da se takve stvari odbace. I
opet, to je stvar osobnog izbora. Iskustvo pokazuje da se manje napredni
članovi pokreta teže odvajaju od takvih predmeta (nepotrebnih za
napredak u duhovnom životu), ali kada tijekom vremena doñu na
odreñenu razinu duhovnog napretka – onda se lako odvoje od njih.
Što se tiče življenja u hramu, o tome sam već nešto napisao u odgovoru
na pitanje 11. Ovdje mogu dati proširenije objašnjenje. Postoje dvije
glavne vrste zajednice. 1) Hram, koji se uglavnom nalazi u urbanoj sredini
– ima za cilj omogućiti što većem broju ljudi da doñu vidjeti Božanstva15,
porazgovarati sa članovima zajednice, čuti lekcije o bhakti–yogi i vedskoj
kulturi, kupiti koju knjigu, napraviti neku službu za Krišnu, itd. Glavni dio
hrama je oltar na kome se nalaze Božanstva (ili slika Božanstava). U
hramu postoje odvojene prostorije za život muških članova (brahmacari–
ašram) i ženskih članova hrama (brahmacarini–ašram). U pravilu, bračni
parovi (pogotovo sa djecom) ne žive zajedno u hramskoj zgradi, ali ima
ponekih izuzetaka.
2) Farma (ruralna zajednica) služi kao seoska komuna za zajednički
život vaišnavskih porodica. Farma takoñer ima hram sa Božanstvima, ali
za razliku od hramske zajednice u urbanoj sredini – porodični ljudi imaju
svoje kuće u okolini hrama ili plaćaju stanarinu za iznajmljivanje kuća koje
službeno pripadaju Božanstvima i ISKCON–u. Drugim riječima, novac od

15
Vidi odgovor na pitanje br. 4.
prikupljene stanarine koristi se za održavanje Božanstava. Na nekima od
naših farmi djeluju škole za djecu, tzv. gurukule.
U hramsku zajednicu ne može doći živjeti baš svaki član pokreta koji bi
htio. Ta mogućnost ostaje otvorena samo za one koji su spremni striktno
slijediti četiri načela reguliranog života, slijediti svakodnevne hramske
programe i dobrovoljno vršiti neku službu u skladu sa svojim
kvalifikacijama i psiho–fizičkim mogućnostima. Članovi hramske zajednice
moraju biti spremni svoj život podrediti službama i potrebama
propovijedanja (obrazovanja što većeg broja ljudi o različitim aspektima
znanosti o Krišni). Za razliku od hramske zajednice koja je prvenstveno
usmjerena na širenje misije (tzv. sankirtana misije) – komune na
farmama su uglavnom usmjerene na zdrav duhovni razvoj vaišnavskih
porodica, odgoju (obrazovanju) djece, proizvodnju vlastite hrane
(poljoprivreda i mljekarstvo). To je takoñer način propovijedanja kroz koji
članovi komune ostalom stanovništvu praktično pokazuju dobrobiti od
jednostavnog (zdravog) življenja i visokog (duhovnog) razmišljanja.
Naravno, najveći broj članova Hare Krišna pokreta živi kod svoje kuće
(koja je u idealnim uvjetima pretvorena u privatni hram). Mnogi
kućedomaćini imaju svoj oltar i slijede standarde hramske zajednice.
Takvi članovi pokreta, koji ne žive niti u hramu, niti na farmi, već kod
svoje kuće – nazivaju se članovi kongregacije. Važno je napomenuti da
nije važno gdje tko živi, već je važno sa kakvom iskrenošću i kakvim
standardima prakticira duhovni život bhakti–yoge.

13) Na koje načine ISKCON daje svoje doprinose čovječanstvu?

Mi, članovi Hare Krišna pokreta želimo vidjeti ovaj svijet kao puno bolje
mjesto za život – lišeno ratova, kriminala, mržnje i ludila koji nalaze svoje
izvore u nižoj ljudskoj prirodi (pohlepi, požudi, zavisti i lažnom
poistovjećivanju). Ta niža ljudska priroda je ništa drugo nego rezultat
nedostatka istinske duhovnosti koja svakodnevno biva uništavana
materijalističkom propagandom javnih glasila i obrazovnim programima
modernog školstva.
Postoje neosnovane tvrdnje i optužbe kako su članovi Hare Krišna
pokreta ‘beskorisni neradnici koji prose na ulici’. Ljudi od kojih dolaze
takve izjave uglavnom vide vaišnave kako prodaju duhovnu literaturu ili
pjevaju i plešu na ulici. Što se tiče pjevanja i plesanja na ulici, tu temu ću
detaljnije obraditi u odgovoru na pitanje 47. A što se pak tiče prodaje
duhovne literature na ulici – zar je to nerad? Mnogi moji kolege provedu i
više od osam sati dnevno na ulici (po različitim vremenskim uvjetima) i
dobrovoljno se izlažu mnogim neugodnostima (pa čak i opasnim
situacijama) – ne bi li ljudima kroz drevnu vedsku literaturu pružili
mogućnost da saznaju duhovne istine koje su jedini lijek za apsolutno sve
probleme od kojih pati čovječanstvo današnjice.
Što se tiče prošenja, hajde da prvo analiziramo što je uopće prošnja.
“Prošenje je iznuñivanje materijalnih dobara (novac, odjeća, hrana, itd.)
pozivajući se na nečiju milost. Prošnja podrazumijeva da se darovateljima
ne daje ništa za uzvrat.” Ako se slažete sa ovom definicijom, onda morate
prihvatiti činjenicu da članovi ISKCON–a nikada ne prose. Mi prodajemo
knjige i parafernaliju16, ali nikada ne zahtijevamo od ljudi da nam daju
materijalna sredstva, a da im mi ne damo nešto za uzvrat. Ako ljudi po
vlastitom nahoñenju žele dati svoje dobrovoljne priloge, bez da traže išta
za uzvrat – to je druga stvar, to nije prošnja. Sve religijske zajednice u
svijetu su otvorene za prihvaćanje dobrovoljnih priloga svojih simpatizera.
Meñutim, čak i u takvim slučajevima običavamo dati darivateljima
nekakav poklon za uzvrat kao znak zahvalnosti.
Hajdemo sada analizirati što ISKCON praktično čini za dobrobit čitavog
čovječanstva. Naši prilozi se mogu svrstati u dvije kategorije – duhovni i
materijalni. Duhovni prilozi: O njima sam do sada već nešto napisao, ali
evo da ih ponovo spomenem kroz jednu poredbu. Zamislite da posjedujete
cjepivo koje je efikasno protiv AIDS–a, ali formulu ljubomorno čuvate za
sebe i svoju porodicu. Onda jednoga dana netko otkrije da posjedujete
tajnu formulu i prijavi vas policiji. Vjerojatno bi vas država zbog skrivanja
formule poslala na doživotnu robiju ili smrtnu kaznu. Slično tome, mi
zaista posjedujemo ‘tajno cjepivo’ protiv svih problema koji haraju
materijalnim svijetom. To ‘cjepivo’ je zapravo duhovno znanje koje je
Krišna položio u ruke svetaca i mudraca iz drevne prošlosti – za dobrobit
ne samo čitavog čovječanstva, već i za dobrobit svih živih bića
uvjetovanih iluzornim mišljenjem: “Ja sam tijelo. Sve što doživljavam oko
sebe je apsolutna realnost.”
Naša sveta dužnost je da sa čitavim čovječanstvom podijelimo to ‘tajno’
duhovno znanje koje se u svom neizmijenjenom obliku već tisućljećima
prenosi s generacije na generaciju duhovnih učitelja i ostalih vaišnavskih
svetaca opunomoćenih direktno od Krišne. Kao što ste mogli pročitati u
odgovoru na pitanje 2, naš duhovni učitelj (A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada) je bio specijalno opunomoćen da znanost o Krišni
rasprostrani po čitavom svijetu. Prije njega su i drugi tzv. gurui dolazili na
Zapad prodajući lakomislenim ljudima kojekakve koktel filozofije koje su
se skrivale pod velom yoge i ‘drevne indijske mudrosti’ – ali on je jedini
sa sobom donio bhakti–yogu (izvornu znanost o svjesnosti Krišne).
Bhakti–yoga nije nikakva ‘indijska’ mudrost, već apsolutna duhovna
znanost koja potječe od samoga Gospodina i univerzalno je primjenjiva u
sva vremena, u čitavoj stvorenoj kreaciji.
Žalosno je što se mnogi ljudi uporno opiru primanju ovog znanja iako je
ono besplatno. Zadojeni filozofijom grubog materijalizma (hedonizma)
kojeg im svakodnevno serviraju znanstvenici i političari, te zbunjeni anti–
propagandom religijskih fanatika – takvi ljudi su u nemogućnosti
prepoznati neprocjenjivu vrijednost znanja kojega mi pažljivo čuvamo i
dijelimo sa drugima. Svi mi koji smo dobrovoljno pristali slijediti Krišnina
dobronamjerna uputstva, primili smo na sebe obavezu dijeljenja ove

16
Audio i video diskovi, mirisni štapići, naljepnice, itd.
duhovne mudrosti sa drugima. To je najveći prilog kojega čovječanstvo
(ne) može zamisliti.
Materijalni prilozi: Od 1974. godine u okviru ISKCON–a djeluje
program “Food For Life (FFL)/Hrana za Život.” Taj program se sastoji od
besplatnog dijeljenja vegetarijanske hrane beskućnicima, u sirotištima, u
područjima pogoñenim elementarnim nepogodama i ratom zahvaćenim
zemljama. Zapravo, takva vrsta priloga je takoñer duhovna, jer hrana
koju mi dijelimo – nije obična vegetarijanska hrana, već je produhovljena
time što je sa duhovnom predanošću spremana i nuñena Krišni na oltaru.
Takva hrana se zove prasadam, a svi oni koji je jedu – imaju od toga
duhovnu dobrobit. FFL je danas aktivan u preko 60 zemalja širom svijeta i
posluži na tisuće besplatnih obroka svakoga dana! Taj naš program je
najveći program za masovnu distribuciju vegetarijanske hrane u čitavom
svijetu.
Meñu brojnim svjetskim uspjesima FFL programa, navesti ću tek
nekoliko.
1) Sarajevo (1994). FFL program je spasio živote mnogih ljudi koji su se
zatekli u opkoljenom Sarajevu. Ta je operacija bila pravi podvig, jer smo
čak i u vrijeme apsolutne nestašice uspjeli pribaviti sastojke neophodne za
kuhanje. Dobrobit su imali ljudi svih nacionalnosti koji su u to vrijeme bili
izloženi bombardiranju, granatiranju i snajperskim mecima.
2) Grozny, Čečenija (1995). Podijeljeno 850.000 obroka.
3) Nikaragva, (1998). Pomoć žrtvama uragana Mitch.
4) Mozambik (2000). Pomoć žrtvama nezapamćenih poplava.
5) Gujarat, Indija (2001). Pomoć žrtvama potresa.
6) Sri Lanka i Indija (2004). Pomoć žrtvama tsunamija.
7) Mississippi i Texas, SAD (2005). Pomoć žrtvama uragana Katrina.
Ukoliko želite saznati više o našem FFL programu, posjetite našu web
stranicu www.ffl.org
Pored FFL, htio bih istaći još jedan upečatljiv materijalni prilog. Duhovni
proces bhakti–yoge i vaišnavska filozofija inspiriraju na tisuće mladih ljudi
širom svijeta da ostave kriminal, drogu, alkohol i ideju o samoubojstvu, te
da postanu zdravi, korisni članovi ljudskog društva. Ima li u svijetu
efikasnije metode za suzbijanje kriminala, narkomanije i alkoholizma?

14) Vi vaišnave slijedite Vede, a odbacujete neka vedska uputstva

i zaključke. Zašto?

Vedska književnost uzima u obzir činjenicu da različiti ljudi žele postići

različite ciljeve u svom životu i da nisu svi zainteresirani za dostizanje
duhovnog savršenstva i povratak u duhovni svijet. Iako Vede nude
informacije o svijetu koji se nalazi izvan domašaja naših osjetila (i mašte),
o svijetu koji je izvorno naš pravi dom – uvijek su postojali (i postojati će)
ljudi koji nisu zainteresirani za povratak u duhovni svijet i ponovno
uspostavljanje svoje zaboravljene veze sa Krišnom. Takvi ljudi se zovu
materijalisti jer ih zanima samo sreća i obilje koje njihovim tijelima i
osjetilima može ponuditi Krišnina iluzorna energija. Iz tog razloga, Krišna
nudi takvim ljudima različite grane svjetovnog znanja u karma–khanda
dijelu Veda. To su uvršteni: ayur–veda (znanje o liječenju ljekovitim
biljkama, bioenergijom i mantrama), jyotiš–veda (znanje o astrologiji i
astronomiji), dhanur–veda (znanje o borilačkim vještinama i mističnim
oružjima), gandharva–veda (znanje o raznim granama umjetnosti),
stapatya–veda (znanje o arhitekturi), itd.
Pored materijalista, tj. karmija, koje zanima karma–khanda dio veda,
postoje i tzv. jnaniji (čita se: gjaniji) koje zanima filozofska spekulacija i
misticizam. Oni nastoje zadovoljenjem polubogova dobiti odreñene
mistične moći. Polubogovi su moćna bića (opunomoćena od samoga
Krišne) – zadužena za pravilno funkcioniranje prirodnih zakona u čitavom
univerzumu. U krajnjoj liniji, Krišna je taj koji posredstvom polubogova
podaruje takve blagoslove upornim jnanijima. Gospodin Krišna u
Bhagavad–giti izjavljuje na nekoliko mjesta kako su obožavatelji
polubogova budalasti. Navodim jedan od tih stihova (Bg.7.23): ‘‘Ljudi
slabe inteligencije obožavaju polubogove, a njihovi plodovi (koje dobivaju
od polubogova) su ograničeni i privremeni. Oni koji obožavaju
polubogove, odlaze na planete polubogova; ali oni koji su posvećeni Meni
– dostižu Moj vrhovni planet.’’ I u današnje vrijeme postoji ogroman broj
naivnih ljudi koji su fascinirani mističnim moćima nekih jnanija i mistika.
Takvi mistici mogu stvoriti grumene zlata, postati nevidljivi, čitati umove
drugih ljudi, itd. Meñutim, to je sve beskorisna magija koja traje dok ne
postanu prisiljeni (zakonima materijalne prirode) dobiti novo tijelo u krugu
reinkarnacije.
I konačno, najuzvišeniji dio vedske književnosti posvećen je
vaišnavama, obožavateljima samog Gospodina Krišne. (Još jedno od
Njegovih imena je Višnu; u skladu sa sanskrtskom gramatikom otuda
dolazi riječ vaišnava). U tom dijelu Veda koji se zove upasana-khanda
opisane su Krišnine aktivnosti i uputstva za one koji su odlučni dostići
savršenstva ljudskog života – odbacivanje materijalne svjesnosti,
odbacivanje iluzornog poistovjećivanja sa tijelom, ponovo buñenje
uspavane ljubavi prema Krišni i odlazak u duhovni svijet (u svom
izvornom, vječnom tijelu).
Pošto se mi vaišnave ne interesiramo za obožavanje polubogova,
odlazak na rajske planete ili dobivanje mističnih sposobnosti – mi
proučavamo samo onaj dio Veda koji je posvećen istinskom duhovnom
životu. Taj dio Veda je prilično obiman i teško da bi se sve moglo proučiti
tijekom jednog prosječnog ljudskog života. Zbog toga su mudraci iz
drevne prošlosti ‘kondenzirali’ najvažnije znanje u slijedećim knjigama:
Šrimad–Bhagavatam, Bhagavad–gita, Mahabharata, Ramayana i
Caitanya–caritamrita. Šrimad–Bhagavatam se sastoji od 18.000 stihova i
opisuje aktivnosti i uputstva Gospodina Krišne i Njegovih povjerljivih
pratioca. Bhagavad–gita se sastoji od 700 stihova, a literarno značenje
naziva je ‘Božanska pjesma’. Ona postoji vječno, a Krišna ju je zadnji puta
ponovio za dobrobit čovječanstva prije otprilike 5300 godina.
 Mahabharata je najobimniji ep na svijetu. Dugačak je kao Ilijada i
Odiseja osam puta zajedno. Taj ep opisuje Krišnine aktivnosti i važna
duhovna uputstva za duhovnu dobrobit čovječanstva. Mahabharata je
jedna velika istinita priča (gdje je Krišna jedan od glavnih aktera) u kojoj
su opisani dogañaji prije, za vrijeme i nakon najvećeg rata u povijesti
čovječanstva – rata na Kurukšetri. Ramayana je drugi po veličini ep u
svijetu. Sastoji se od 24.000 stihova koji opisuju aktivnosti i moralne
poruke Gospodina Ramacandre (‘c’ se izgovara kao ‘ć’), Krišninog avatara
koji se na ovom planetu pojavio prije otprilike milijun godina. To je
takoñer istinita priča čiji se splet dogañaja vrti oko otmice jedne žene i
rata koji je nakon toga uslijedio. Skraćene verzije Mahabharate i
Ramayane na hrvatskom jeziku, mogu se nabaviti preko portala
www.udrugalotos.hr. Caitanya–caritamritu (‘c’ se izgovara kao ‘ć’) je
krajem šesnaestog stoljeća napisao Šrila Krišnadas Kaviraj Goswami. To
literarno remek–djelo opisuje aktivnosti i učenja Gospodina Caitanye
Mahaprabhua – samog Gospodina Krišne koji se pojavio zajedno sa svojim
povjerljivim pratiocima iz duhovnog svijeta – da bi osobnim primjerom
poučio čovječanstvo kako se ponaša idealni vaišnava. O Njemu sam nešto
više napisao u odgovoru na pitanje 3.
Općenita vedska uputstva i zaključci imaju mnogo dodirnih (zajedničkih)
točaka sa vaišnavskom kulturom i filozofijom, ali se ipak razlikuju utoliko
što vaišnavizam ne podržava obožavanje polubogova i vršenje rituala za
stjecanje materijalnog obilja i misticizma. Tu leži najveća razlika izmeñu
vaišnavizma (koji je fokusiran na obožavanje Vrhovnog Stvoritelja) i
hinduizma (u kojemu se obožavaju polubogovi i vrše rituali za stjecanje
materijalnih obilja). Pa ipak, zbog praktičnih razloga, vaišnave koriste
znanje iz karma–khande kako bi ga iskoristili za što kvalitetniji duhovni
život. Kao npr. medicinsko znanje opisano u ayur–vedi.

15) Da li su žene u ISKCON–u u podreñenom položaju?

Odgovor na ovo pitanje može se dati iz dva aspekta – materijalnog i

duhovnog. S materijalne točke gledišta, opće je poznato da su žene
slabiji (nježniji) spol kojemu je po zakonitostima prirode potrebna zaštita
muškarca. Od praiskona, uloga žene je da raña djecu, brine o njima i
mužu, te vodi brigu o kućanskim poslovima. S druge strane, muškarac je
taj koji nosi odgovornost za sigurnost i zadovoljenje prirodnih potreba
porodice (prebivalište, hrana, odjeća, zdravstvena zaštita, itd.) Žene ne
samo da su tjelesno slabije od muškarca, već i njihovo psihičko
ustrojstvo ukazuje na inferiornije psihičke sposobnosti u odnosu na
muške.
Znanstvena statistika pokazuje da su se u zadnjih 60 godina prirodne
uloge muškarca i žene počele miješati i izjednačavati. Zbog
urbaniziranog trenda života u industrijski razvijenim zemljama, žene su
često puta prinuñene vršiti dužnosti koje su svojstvene za muškarce. Pa
tako danas postoje žene koje su političari, ratnici, uspješne poslovne
osobe, itd. Kao sljedbenici vedske kulture, članovi ISKCON–a su
pobornici tradicionalne (prirodne) uloge žene; uloge koja se još uvijek
održava na snazi uglavnom u društvima azijskih zemalja i bliskog Istoka.
U vedskoj kulturi i filozofiji jednostavno nema mjesta za feminizam;
meñutim, iako vedska tradicija zagovara podreñenost žene u odnosu na
muškarca, žene u ISKCON–u imaju ravnopravnu važnost u pogledu
duhovnih dužnosti te donošenja važnih odluka vezanih za efikasno
funkcioniranje našeg duhovnog društva.
Hajde da vidimo što Krišna u Bhagavad–giti osobno izjavljuje o
ženama. 1) (Bg.9.32.) “...oni koji uzmu utočište u Meni, iako niže
prirode – žene, vaišye17 i šudre – mogu dostići vrhunsko odredište.”
Ovdje Krišna potvrñuje ono što sam prethodno već spomenuo – da su
žene prirodno inferiornije u odnosu na muškarce. 2) (Bg.10.34.)
“...Meñu ženama Ja sam slava, dobra sreća, profinjeni govor, dobro
pamćenje, inteligencija, postojanost i strpljenje.” U ovom stihu Krišna
nabraja odlike za koje smatra da su svojstvene za žene. U manu–samhiti
postoji izjava da ne može biti povoljnosti na mjestima gdje nisu zaštićeni
brahmane18, žene, djeca, stari ljudi i krave. Krišna je stvorio idealni
društveni poredak (tzv. varna–ašrama) u kojemu žene uživaju
konstantnu zaštitu (od oca, muža, a kasnije i sina). Drugim riječima, u
skladu sa vedskom kulturom – dužnost muških članova društva je da
zaštite žene od bilo kakvog oblika izrabljivanja (kako tjelesnog, tako i
psihičkog). Zbog toga u vedsko vrijeme nije bilo vršenja abortusa;
silovanja su bila vrlo rijetka pojava (a prestupnici su bili kažnjavani
smrtnom kaznom). Zatim, žene nisu morale raditi teške fizičke poslove
ili putovati satima da bi došle do radnog mjesta. Ne; njihovo ‘radno
mjesto’ je bilo kod kuće i na taj način su žene bile zadovoljne vršeći
svoje prirodne dužnosti koje su odgovarale njihovoj ženskoj prirodi.
Prethodno spomenute razlike izmeñu muškaraca i žena postoje samo
na materijalnoj razini – ali mi smo duhovna bića. Zbog toga, s duhovne
točke gledišta, ne postoji razlika meñu muškarcima i ženama. Ta razlika
postoji samo toliko dugo dok su duhovne duše uvjetovane zakonima
materijalne energije u ovom svijetu. Duhovna duša uvjetovana
materijalnom energijom i utamničena u odreñenoj vrsti tijela – sićušna
je kao 1/10.000–ti dio vrha vlasi kose. Kao takva, ona je kao sjemenka
koja se razvija u svoj vječni, izvorni oblik tek kada se vrati u duhovni
svijet. A tamo u duhovnom svijetu, stanovnici su naravno muški i ženski.
Može se često puta desiti da netko tko je u svom izvornom duhovnom
tijelu muškarac – trenutno u materijalnom svijetu bude zatočen u
žensko tijelo. U duhovnom svijetu, našem izvornom prebivalištu –
upravo žene su slavljene kao najpovjerljiviji pratioci Krišne, zbog svoje
nesebične, ogromne ljubavi prema Njemu. Te žene se nazivaju gopije.
Ženama u Hare Krišna pokretu je dozvoljeno da budu duhovni voñe
ukoliko su kvalificirane za takve odgovornosti. O toj temi pročitajte više

17
Pogledajte rječnik na kraju knjige.
18
Intelektualna klasa ljudi u vedskom društvu. Brahmane su uglavnom mudraci
odgovorni za duhovni napredak čitavog društva.
u odgovoru na pitanje 18. Neki ljudi nam predbacuju da mi smatramo da
su žene manje inteligentne. U skladu sa vedskom i vaišnavskom
filozofijom, inteligencija znači sposobnost pravljenja razlike izmeñu
materije i duha, privremenog i vječnog, iluzije i istine. Na osnovu ove
definicije, inteligentni ljudi (bez obzira na spol) su oni koji se ne
poistovjećuju s materijalnim tijelom, već djeluju na razini svog duhovnog
identiteta, vršeći dužnosti koje su propisane dharmom (vječnim Božjim
zakonima).
Žene koje se bore za feminizam, ravnopravnost sa muškarcima ili čak
dominaciju nad njima - su žene koje nikada nisu iskusile što zaista znači
biti zaštićen od strane muškarca. Najvjerojatnije su tijekom svog života
imale loša iskustva sa muškarcima papučarima, emocionalnim slabićima,
šovinistima, macho tipovima koji su ih izrabljivali, siledžijama, itd.
Jednostavno nisu osjetile potpunu emocionalnu, materijalnu i duhovnu
zaštitu kompetentnog (odgovornog) muškarca - što je u skladu sa
vedskom kulturom - pravo svake žene. Istini za volju, takvih muškaraca
je sve manje, jer većina postanu žrtve hedonizma i bezbožnosti. Zbog
toga nije niti čudo što se ideja feminizma pojavila kao reakcija na to što
je ženama uskraćeno ono što im po prirodi pripada.

16) Zašto je neophodno duhovno vodstvo gurua?

Da bi ovladali nekim umijećem, neophodno je imati kvalificiranog

učitelja, kao npr. pri pokušaju da postanemo uspješan glazbenik, sportaš
ili doktor. Isto važi i za duhovnu znanost. Nemoguće je postići duhovno
savršenstvo samo čitanjem knjiga. Zar ćete smatrati nekoga
vjerodostojnim doktorom i prepustiti mu se u ruke samo zato jer je
prostudirao sve medicinske enciklopedije, bez da je ikada išao na fakultet i
tamo učio od priznatih doktora i bez da je ikada prakticirao pod nadzorom
iskusnog i provjerenog liječnika? Po vedskoj definiciji, vjerodostojni
duhovni učitelj je onaj koji ispunjava slijedeće uvjete:
a) poznaje znanost o Bogu
b) ima čvrstu želju služiti Boga do kraja života
c) u potpunosti kontrolira svoja osjetila (što se na sanskrtu naziva
swami ili goswami). Ovo podrazumijeva da nije uključen u vršenje
grješnih aktivnosti, od kojih su četiri najistaknutije: 1) jedenje mesa, ribe
i jaja, 2) intoksikacija bilo koje vrste, 3) kockanje i 4) nezakonite
seksualne aktivnosti, tj. one koje nemaju za cilj začinjanje djeteta sa
vlastitom ženom.
d) ne mijenja izvorne duhovne poruke, oduzimanjem ili dodavanjem
bilo čega
e) nema privatne materijalne ambicije i planove
f) ponizan je i milostiv
g) ne žudi za materijalnim bogatstvom, slavom i prestižem
h) nevezan je za materijalne objekte osjetila.
 Dužnost učenika je da ispita kvalitete osobe koju je izabrao/la za
duhovnog učitelja, prije nego li se uspostavi formalni odnos učitelj–učenik.
To je izuzetno važno, jer danas u svijetu postoji veliko tržište tzv. gurua,
koji su zapravo prevaranti jer nisu kvalificirani predstavnici Boga i nisu
kompetentni da svoje učenike vode putem ljubavi prema Bogu i konačno
ih vrate u duhovni svijet. Takvi prevaranti nisu zainteresirani za duhovnu
dobrobit svojih učenika, već su zainteresirani za vlastitu materijalnu
udobnost. Puni su negativnih ljudskih osobina koje često puta vrlo vješto
prikrivaju.
Glavna dužnost gurua je da svojim učenicima bez promjene prenosi
duhovno znanje koje je primio od svog gurua. Na taj način trenira svoje
učenike dijeleći sa njima svoje duhovne realizacije i iskustva. Kvalificirani
duhovni učitelj može vidjeti prepreke na duhovnom putu svojih učenika i
daje im uputstva kako da ih prebrode.

17) Što je duhovna inicijacija?

Duhovna inicijacija u vaišnavskoj tradiciji znači službeno opunomoćenje

kandidata i povezivanje sa nizom učeničkog nasljeña. Niz učeničkog
nasljeña se sastoji od specijalno opunomoćenih duhovnih učitelja koji sa
generacije na generaciju (od praiskonskih vremena) čuvaju i prenose
duhovno znanje na svoje učenike, od kojih neki i sami kasnije postanu
kvalificirani duhovni učitelji. Taj niz učeničkog nasljeña započinje sa
Gospodinom Krišnom osobno. Sam Krišna se u ulozi savršenog vaišnave
opet pojavio u tom istom nizu učeničkog nasljeña pod nazivom Šri Krišna
Caitanya Mahaprabhu, kao što sam već spomenuo u odgovoru na pitanje
3. Da bi netko mogao biti duhovni učitelj u nizu učeničkog nasljeña – on
mora posjedovati osobine opisane u odgovoru na prethodno pitanje. U
vaišnavskom nizu učeničkog nasljeña izuzetno važan naglasak se stavlja
na prenošenje izvornog znanja, bez ikakvih promjena (oduzimanja ili
spekulativnog dodavanja).
Pošto je ISKCON autorizirani dio niza učeničkog nasljeña, kandidati za
inicijaciju moraju zadovoljiti pravila i slijediti standarde koje je propisao
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada – izuzetno opunomoćeni acarya19.
To znači da kandidat za inicijaciju mora minimalno šest mjeseci prije
inicijacije slijediti četiri regulativna načela i meditirati na 16 krugova Hare
Krišna maha–mantre svakoga dana (Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna
Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare).
Prilikom inicijacije kandidat daje zavjet slijeñenja propisanih duhovnih
standarda i od gurua dobiva duhovno ime. Inicijacije se obično odvijaju
pred Božanstvima u prisustvu drugih vaišnava. Tim činom je kandidat
službeno opunomoćen da dobije najveću moguću dobrobit od maha–

19
Izgovara se ‘ačarja’. Acarya znači onaj koji poučava vlastitim uzornim
ponašanjem. To je titula koju dobivaju neki vrlo napredni vaišnave, specijalno
opunomoćeni za širenje izvornih poruka vaišnavske filozofije.
mantre – što ne znači da maha–mantra ne djeluje i prije inicijacije.
Inicijacija označava početak ozbiljnog duhovnog života, a prava suština
inicijacije je meñusobna povezanost gurua i učenika u srcu. To je ono što
je apsolutno neophodno za dostizanje duhovnog savršenstva.
Za uspješnu i kvalitetnu vezu izmeñu gurua i učenika, osim kvalificiranog
gurua – neophodno je da i učenik bude kvalificiran. Gospodin Krišna
navodi u Bhagavad–giti 4.34. odlike kvalificiranog učenika: “Samo nastoj
naučiti istinu prilazeći duhovnom učitelju. Raspituj se od njega ponizno i
služi ga. Samospoznate duše ti mogu podariti znanje jer su vidjele istinu.”
Dakle, Krišna ovdje ističe tri odlike kvalificiranog učenika: 1) Iskrena želja
za primanjem duhovnog znanja, 2) Poniznost i 3) Stav služenja.
Ako nakon izvjesnog vremena duhovni učitelj primijeti osobitu iskrenost i
napredak pojedinog učenika, on mu/joj tada ponudi i drugu inicijaciju
(brahmanska inicijacija). Tom prilikom učenik dobije sedam dodatnih
mantri na koje meditira tri puta dnevno. Samo vaišnavama sa
brahmanskom inicijacijom dozvoljeno je da služe Božanstva na oltaru i da
kuhaju za Njih u hramu. (Kućni standard obožavanje Božanstava može biti
nešto niži). Od vaišnave sa brahmanskom inicijacijom očekuje se da je
dobrim dijelom razvio slijedeće odlike: 1) Smirenost, 2) Samokontrola, 3)
Vršenje duhovnih strogosti, 4) Čistoća, 5) Tolerancija, 6) Poštenje, 7)
Znanje, 8) Mudrost i 9) Religioznost (u skladu sa dharmom).

18) Mogu li žene biti duhovni učitelji?

Zašto ne bi mogle? Duhovno savršenstvo nije monopol muškaraca.

Napredak u duhovnom životu i odlazak u duhovni svijet – nisu uvjetovani
vrstom nečijeg tijela, već vrstom svjesnosti. U odgovoru na pitanje 16
nabrojane su odlike vjerodostojnog duhovnog učitelja. Svaka žena koja
posjeduje te odlike, kvalificirana je biti duhovni učitelj; ne samo drugih
žena – već i muškaraca. Iako je uobičajeno da su duhovni učitelji
uglavnom kvalificirani sveci u muškim tijelima, u našoj vaišnavskoj
tradiciji postoji izvjestan broj kvalificiranih žena svetica koje su bile na
izuzetno visokoj razini duhovnog napretka. Kao primjere mogu navesti
Andal, Mirabai, Jahnava Ma, Gangamata Goswamini, Hemalata Thakurani,
itd.
Trenutno u ISKCON–u nema niti jedne žene koja službeno vrši funkciju
inicirajućeg duhovnog učitelja. Meñutim, ako uzmemo u obzir činjenicu da
duhovni učitelj nije samo onaj koji daje duhovnu inicijaciju (dikša), već je
i onaj koji daje duhovna uputstva (šikša) – onda možemo reći da u
ISKCONU postoji veliki broj žena koje su šikša–gurui. ISKCON danas
posjeduje više od 350 hramova širom svijeta. U nekima od tih hramova,
voñe (tzv. predsjednici hrama) su upravo duhovno kvalificirane žene.

19) Da li vi slijepo slijedite svog gurua?

Slijepo slijeñenje nekoga podrazumijeva izvršavanje svih naredbi bez

pogovora i razmišljanja. Zar ne? U Hare Krišna pokretu duhovni učitelji
nikada ne daju naredbe, već daju uputstva koja su namijenjena za
duhovnu dobrobit učenika. Ta uputstva su temeljena na vjerodostojnim
tekstovima iz svetih spisa i osobnim realizacijama (iskustvima) duhovnog
učitelja. Guruova duhovna iskustva takoñer moraju imati svoju potvrdu u
vaišnavskim svetim spisima. Jedina naredba koju svaki guru u Hare Krišna
pokretu daje svojim učenicima je ta da slijede četiri regulativna načela i
meditiraju propisani broj krugova maha–mantre svakoga dana. Meñutim,
ta ‘naredba’ za učenike ne dolazi kao iznenañenje jer su to već unaprijed
poznata ‘pravila igre’ koje svaka osoba dobrovoljno prihvaća prije nego li
postane službenim članom Hare Krišna pokreta.
Guruova glavna uloga u odnosu guru–učenik je u tome da razjasni
nedoumice i sumnje koje učenik ima, te da odgovori na pitanja duhovnog
karaktera povezana s napretkom u procesu prakticiranja bhakti–yoge. To
podrazumijeva da je guruova interakcija sa učenikom uglavnom toliko
česta koliko to odreñenom učeniku treba. Ja osobno, imam kontakt sa
svojim guruom tek 2–3 puta godišnje kada se osobno sretnemo. U
ISKCON–u danas ima oko 80–tak inicirajućih gurua koji su učenici A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Na osnovu svog duhovnog napretka i
iskustva, oni su kompetentni da svoje učenike dovedu do konačnog cilja
duhovnog života – do Krišne.
Najbolji (najnapredniji) su oni učenici koji striktno slijede uputstva i
savjete svog gurua. Mnogi ljudi misle da su gurui u Hare Krišna pokretu
neki diktatori koji su udobno smješteni u svojoj komfornoj kući i preko
telefona i e–maila svojim zombi–učenicima daju direktive i nareñenja (koja
izmeñu ostalog, idu u korist njihovog bankovnog računa). Daleko od istine.
ISKCON–ovi gurui nisu kao generali koji donose odluke i nalaze se daleko
iza bojnog polja. Oni su borci u prvim linijama. Njihov zadatak je da
vlastitim primjerom (u akciji) pokažu svojim učenicima kako na što bolji
način širiti misiju. Po ISKCON–ovim pravilima, gurui mogu postati samo
oni koji su se dokazali svojom požrtvovnošću i poniznošću (i istovremeno
posjeduju odlike koje sam nabrojao u odgovoru na pitanje 16).
Netko tko je arogantan i pohlepan te željan prestiža i obožavanja – ne
može postati guru usprkos zadivljujućem teorijskom znanju. U duhovnom
životu su najveći oni koji su najponizniji i najpožrtvovniji. Mnogi od naših
ISKCON gurua gotovo da i nemaju svoje privatno vrijeme. Neprestano su
angažirani u propovjedačkim aktivnostima (organiziranje festivala i javnih
programa; davanje lekcija u školama, hramovima i na javnim programima,
pisanje knjiga, interakcija sa javnim glasilima, itd). Moj duhovni učitelj
(rodom iz Švedske), pored svojih misionarskih dužnosti, još vodi i brigu o
kravama na našoj farmi južno od Stockholma, koristi osam godina stari
Compaq laptop kompjuter od svega 4GB memorije i živi u šumskoj kućici
koja nema struje i vodovodnih instalacija. Priličan kontrast sa onim što
netko misli o ‘guruima diktatorima zavaljenim u udobnu fotelju’, zar ne?
 20) Tko danas upravlja ISKCON–om?

1972. godine, Šrila Prabhupada je osnovao upravljajuće tijelo ISKCON–a

“Governing Body Comission” (GBC) iz dva osnovna razloga: 1) Htio je
prebaciti odgovornosti menadžiranja na dvanaest svojih povjerljivih
učenika, kako bi on osobno imao više vremena za pisanje i prevoñenje
knjiga te aktivno propovijedanje. 2) Htio je još za vrijeme svog života
nadzirati rad GBC–ja kako bi ih istrenirao u pravilnom donošenju odluka u
vrijeme kada njega više ne bude bilo.
Danas GBC ima 33 člana, a način uprave je centralistički, što znači da
GBC nastoji u čitavom pokretu globalno, održati istovjetne duhovne
standarde i ostale elemente presudne za jedinstveno funkcioniranje
pokreta. Meñutim, svaki centar ima svoju lokalnu upravu (vijeće) koje je
odgovorno centralnoj upravi. Osnovne funkcije GBC tijela su 1) Donošenje
rezolucija (odluka) presudnih za efikasno funkcioniranje ISKCON–a. 2)
Nadziranje izvornosti duhovnih standarda koje je postavio Šrila
Prabhupada i postizanje sedam ISKCON–ovih ciljeva koje je Šrila
Prabhupada naveo 1966. godine prilikom osnivanja pokreta. Ti ciljevi su
slijedeći:
1) Sustavno propagirati duhovno znanje u društvu i obrazovati ljude o
načinima duhovnog života da bi se zaustavila neravnoteža životnih
vrijednosti i postiglo istinsko jedinstvo i mir u svijetu.
2) Propagirati svjesnost Krišne kako je zapisano u Bhagavad–giti i
Šrimad–Bhagavatamu.
3) Povezati članove ISKCON–a zajedno i dovesti ih bliže Krišni,
najuzvišenijem biću, i tako upoznati sve članove pokreta kao i ostatak
čovječanstva – da je svaka duša djelić Gospodina Krišne.
4) Poučavati i podupirati sankirtana pokret, skupno pjevanje svetih imena
Gospodina kako je razotkriveno u učenjima Gospodina Šri Caitanye
Mahaprabhua.
5) Sagraditi za dobrobit čovječanstva hramove posvećene Gospodinu
Krišni.
6) Poučavati članove pokreta o jednostavnijem i prirodnijem načinu
života.
7) Radi postizanja prethodno spomenutih ciljeva, izdavati i distribuirati
magazine, knjige i ostale pisane materijale.

21) Zašto nosite tako neobičnu, karakterističnu odjeću

i znak na čelu?

Iz istog razloga zbog kojeg npr. kršćanski svećenici nose svoju

‘neobičnu, karakterističnu odjeću’ (crnu mantiju i uže oko struka). Zar i to
nije neobično u odnosu na stil oblačenja ostalog stanovništva? Ali, postoje
valjani razlozi za to. Glavni razlog je taj što se upravo takva odjeća
(kakvu imamo mi) nosi i u duhovnom svijetu. Donji dio muške odjeće zove
se dhoti (čita se ‘doti’), a gornji dio (vrsta košulje) zove se kurta. Sam
Gospodin Krišna nosi dhoti (žute boje). U duhovnom svijetu nitko ne nosi
hlače i mini suknje. Mi se oblačimo onako kako je sam Bog propisao – a
pošto smo mi sljedbenici i predstavnici Krišne, mi se oblačimo kao
stanovnici duhovnog svijeta. Ženska odjeća se zove sari. Žene nose sarije
raznih boja i dezena, a muškarci nose odjeću narančasto–šafran boje ako
su neoženjeni (i ne namjeravaju se ženiti) ili bijele boje ako su oženjeni (ili
se namjeravaju oženiti).
Takva odjeća djeluje kao prepoznatljiva uniforma. Npr. ako netko želi
kontaktirati policajca na ulici, prepoznati će ga po uniformi. Slično tome,
ako netko želi prići vaišnavi na ulici i raspitivati se o duhovnom znanju,
prepoznati će ga po odjeći (i znaku na čelu). Uniforma povlači za sobom
neka prava i obaveze. Kao npr. uniforma doktora, policajca, suca ili
vojnika – naglašava poziciju koja daje osobi pravo koje inače ne bi imala
kao običan grañanin, ali to za sobom povlači i odreñeni kodeks ponašanja,
tj. odreñene obaveze. Pa ipak, zbog nekih manje–više praktičnih razloga,
mi često puta budemo odjeveni u standardnu svjetovnu odjeću.
Takva duhovna odjeća simbolizira načelo jednostavnosti, koja je u
kontrastu sa svjetovnom odjećom pomoću koje ljudi žele uglavnom
privući pažnju na sebe i pokazati se u najboljem izdanju (što je u krajnjoj
liniji temeljeno na lažnom egoizmu: ‘Ja sam tijelo’). Zbog tog načela
jednostavnosti, Isus Krist je takoñer bio odjeven u jednostavnu, lepršavu
odjeću koja je prilično odudarala od stila oblačenja ljudi njegovog
vremena. Konačno, takva odjeća je vrlo jednostavna za održavanje
(pranje, sušenje i peglanje), što nama jako pogoduje s obzirom da mi
svakoga dana nosimo čisto opranu odjeću.
Što se tiče ‘znaka na čelu’ – on se zove tilak. Tilak je zapravo glina sa
obale rijeke Gange ili Yamune. Gornji dio tilaka u obliku izduženog slova
‘U’ predstavlja Krišnu, a donji dio (koji se nalazi na hrptu nosa) u obliku
cvjetne latice – predstavlja duhovnu dušu koja se nalazi u tijelu. Drugim
riječima, tilak predstavlja povezanost Krišne i duhovne duše. Znak tilaka
se stavlja na 13 mjesta na gornjem dijelu tijela (iznad pojasa), a onaj na
čelu je samo jedan od njih. Pored karakteristične odjeće i tilaka, još jedna
od znamenitosti vaišnava je ogrlica od svetog Tulasi drveta.

22) Kakav je vaš stav prema seksu?

Vezanost za osjetilno uživanje je najdeblja spona koja nas drži čvrsto

prikovanima u svijetu iluzornih zadovoljstava. Krišna ne kaže da je seks
zabranjen, ali poručuje da treba biti reguliran i ograničen isključivo na
začinjanje djece sa vlastitom ženom. Sve ostale seksualne akrobacije i
avanture su nepovoljne za one koji su zainteresirani za konačno
napuštanje materijalnog svijeta i povratak u duhovni svijet. Vjerojatno se
pitate: “Pa što je to tako loše u seksu? Seks je prirodan.” Seks je
prirodan, ali je isto tako rañanje djece prirodna posljedica seksa. To je
zapravo osnovna svrha spolnog života. Isto tako je prirodno da roditelji
vode brigu o svom potomstvu. Grješan seks je ograničen na osjetilno
uživanje i odbacivanje odgovornosti koje su prirodna posljedica tog
uživanja. Kontracepcijska sredstva nisu prirodni plodovi dani od Boga.
Kondomi ne rastu na drvetu. Izmislili su ih ljudi sa ciljem da osjetilno
uživaju i izbjegnu odgovornost brige o djeci koja bi inače bila prirodna
posljedica takvog uživanja.
Meñutim, realnost je da se neželjena djeca ipak rañaju. Razloga ima
nekoliko: Silovanja, seks nakon uzimanja narkotika i alkohola,
kontracepcijska sredstva zakažu, itd. Na žalost, kada se nešto od toga
dogodi, mnogi ljudi pribjegavaju vršenju abortusa, čedomorstvu ili u
boljem slučaju – ostavljanju djece u sirotištima.
Nekontrolirana požuda je jedna od najmoćnijih sila u materijalnom
svijetu. Može otići tako daleko da neke ljude napravi perverznjacima i
seksualnim manijacima najgorih vrsta. Takvi ljudi krše sve moguće norme
etičkog ponašanja. Postoje razni načini na koje se nekontrolirana požuda
manifestira: preljuba, prostitucija, različiti oblici masturbacije, silovanja
(tu možemo ubrojiti i incest), seks sa životinjama, seks sa leševima, itd.
Mnogi ljudi su spremni učiniti svašta samo da bi nadražili žlijezde na
genitalijama i doživjeli kulminaciju koja traje tek vrlo kratko vrijeme.
Posljedice mogu biti katastrofalne kako na individualnom tako i na
kolektivnom planu. Rekordno najveći broj ljudi je poginuo u povijesnim
ratovima koji su se vodili zbog jedne jedine žene. Neki tip sa dobro
naoružanom vojskom, nije mogao obuzdati svoje nagone, pa je poželio
upravo tu jednu ženu. Primjeri su: Trojanski Rat, Rat na Lanki (opisan u
epu Ramayana) i Rat na Kurukšetri (opisan u epu Mahabharata).
Kada bi seks zaista bio ono što ljude uistinu može učiniti sretnima, onda
bi prostitutke bile najsretnije osobe na svijetu. Da li jesu? Osim što je
nezakoniti seks uzrok mnogih drugih grješnih aktivnosti, on čvrsto veže
uživaoca za instrument koji omogućuje osjetilno uživanje – materijalno
tijelo. Osoba vezana za materijalno tijelo, živi u dubokoj iluziji
poistovjećujući se sa njime, dok u realnosti, naše pravo jastvo, tj.
duhovna duša, nema nikakve veze sa time.
Želja za seksualnim uživanjem stvara karmu koja omogućuje osobi
(primorava je) da se ponovo rodi u materijalnom tijelu kako bi mogla
ispuniti svoje želje. Ta želja može milijunima godina držati uvjetovanu
dušu u ciklusu rañanja i smrti, primoravajući je da se svaki puta
poistovjećuje sa tijelom i na taj način je drži udaljenom od vječne,
duhovne realnosti.
Meñutim, nije baš sve tako crno. Proces bhakti–yoge koji uključuje
prakticiranje meditacije na Hare Krišna maha–mantru (Hare Krišna, Hare
Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama,
Hare Hare), je moćan duhovni proces koji donosi dobrobit i duhovni
napredak čak i onima koji su još uvijek jako vezani za seksualno uživanje.
Ali u tom slučaju duhovni napredak je sporiji. Pošto je bhakti–yoga
postupan proces, on omogućuje ljudima da tijekom vremena smanje svoje
materijalne aktivnosti i vezanosti, te da ih konačno jednoga dana u
potpunosti odbace.
Oni vaišnave koji su potpuno apsorbirani u proces bhakti–yoge (što
uključuje čitanje vaišnavske literature, vršenje službe i slijeñenje
duhovnih standarda) – nemaju problema što se tiče kontrole spolnih
nagona (život u celibatu). Takvi vaišnave doživljavaju duhovnu sreću koja
je daleko superiornija od privremenih zadovoljstava materijalnog svijeta
(koja kulminiraju u seksualnom životu). Što je uopće sreća? Vede daju
vrlo interesantnu definiciju: Sreća je privremeno odsustvo nesreće. Da
objasnim; pored roñenja, bolesti, starosti i smrti, postoje još tri vrste
nesreće koje doživljavamo izmeñu roñenja i smrti. One se nazivaju: 1)
adibautika–kleša (nesreće koje proističu od drugih živih bića). Npr. sve od
ugriza komarca pa do ratnih strahota. 2) adidaivika–kleša (nesreće koje
su uzrokovane elementarnim nepogodama materijalne prirode), kao npr.
suše, poplave, potresi, prekomjerne vrućine, hladnoće, itd. 3) adyatmika–
kleša (nesreće uzrokovane vlastitim umom i tijelom), kao npr. (umom):
Depresije, emotivni stresovi (kada nam umre netko drag), fobije, itd;
(Tijelom): Kao npr. muke koje proživljavamo zbog raznih bolesti vlastitog
tijela. Dakle, srećom se nazivaju oni trenuci kada ne patimo niti od jedne
gore navedenih nesreća.
Ali pošto je to tako rijetko, ljudi onda posežu za nekim sadržajima koji
će im odvratiti pažnju od nesreće; npr. filmovi, sportski dogañaji, razne
igre, prekomjerne seksualne aktivnosti, pa sve do alkoholizma i
konzumiranja droga. Ova posljednja dva ‘rješenja’ gora su od samih
početnih problema. Kada se netko odluči za njih, upada u začarani krug
neprestane mizerije. Sreća koja dolazi izvana, od osjetilnih objekata, vrlo
ja privremena i treperava; dok je za razliku od nje, duhovna sreća
potpuno intenzivna i neprestana. Možemo reći i ovako – materijalna sreća
dolazi uglavnom izvana, a duhovna sreća je ona koja se pojavljuje
‘iznutra’, u srcu i neusporedivo je veća od izvanjske sreće koja je uvijek
ovisna o objektu sreće. Vede nas uče da je materijalna sreća prolazna,
pomiješana sa nesrećom i ograničena.

23) Kakav je vaš stav prema homoseksualnim osobama?

Iskreno moram reći da kao i u mnogim svjetskim religijama, stav prema

homoseksualnim osobama nije jedinstven meñu članovima ISKCON–a, što
ovu temu čini manje ili više kontroverznom. Ovdje iznosim stavove većine
članova ISKCON–a.

ISKCON više nije mala duhovna porodica iz kasnih 60’–tih, već se

pretvorio u duhovni pokret svjetskih razmjera; pokret koji ima značajan
utjecaj na tijekove modernog svjetovnog društva. I baš kao što je osnivač
acarya A.C. Bhaktivedanta Swami predvidio i zamislio – od ISKCON–a se
očekuje da pruži dobrodošlicu svim iskrenim ljudima koji su ozbiljni u
pogledu napretka u duhovnom životu, slijedeći proces bhakti–yoge.
ISKCON–ovi korijeni u tradiciji duboke vedske filozofije, duhovne
(vaišnavske) vrijednosti i kultura – privlače široki spektar ljudi različitih
razina obrazovanja, kulturnih pozadina, rasa, i naravno – različitih
seksualnih orijentacija.
Od samog početka Hare Krišna pokreta, pa sve do današnjeg dana,
izvjestan broj homoseksualnih ljudi je davao i još uvijek daje svoje
dragocjene duhovne priloge slijedeći učenja Šrila Prabhupada. Kao
vjerodostojni Krišnin predstavnik, Šrila Prabhupada je znao da napredak
do duhovnog savršenstva ne može biti ograničen nečijom seksualnom
orijentacijom, što znači da heteroseksualne osobe ne drže monopol nad
postizanjem duhovnog savršenstva slijeñenjem discipline bhakti–yoge.
Ono što je od suštinske važnosti za brz napredak u duhovnom životu je
čvrsta želja i iskrenost za striktnim slijeñenjem duhovnih standarda
bhakti–yoge (bez obzira na nečiju seksualnu orijentaciju).
Iako Šrila Prabhupada nije pravio razlike meñu ljudima (naročito svojim
učenicima) na temelju seksualne orijentacije, jer ih je vidio kao duhovne
duše privremeno zatočene u materijalnim tijelima – ipak, nije pravio
kompromise sa duhovnim standardima vedske i vaišnavske tradicije, te je
često puta bio vrlo direktan u pogledu kritiziranja odreñenih nemoralnih i
grješnih aktivnosti (naročito vjenčavanja homoseksualnih parova u
crkvama). S tim u vezi, postoji dobra i ‘loša’ vijest za homoseksualne
osobe koje žele postati vaišnave u okviru ISKCON–a.
Prvo ‘loša’ vijest: Vedska/vaišnavska tradicija ne odobrava
homoseksualne brakove, što znači da homoseksualni parovi ne mogu doći
u Krišnin hram da bi imali vedsko vjenčanje. (A sada nekoliko dobrih
vijesti): Meñutim, u slučaju da postoje (vjenčani ili nevjenčani)
homoseksualni parovi koji su zainteresirani za vaišnavsku filozofiju – oni
su dobrodošli na hramske i javne ISKCON–ove programe, a njihovi
duhovni prilozi u obliku neke praktične službe biti će sa zahvalnošću
prihvaćeni. Takvim parovima neće biti dozvoljeno da žive u okviru
hramske zajednice, ali će biti ohrabrivani da svoj duhovni život
prakticiraju kod kuće. Drugim riječima, baš kao što postoji veliki broj
heteroseksualnih parova koji prakticiraju svoj život kod kuće, radije nego
li da žive u hramu – homoseksualni parovi takoñer mogu imati svoj kućni
oltar i koliko je god moguće više, slijediti duhovne standarde bhakti–yoge.
Što se tiče homoseksualnih vaišnava pojedinaca (koji nemaju partnera) i
koji su ozbiljno zainteresirani za striktno slijeñenje hramskih standarda i
duhovnih načela – njima je dozvoljeno da žive u hramu ukoliko im
mogućnosti hrama mogu osigurati privatnu sobu.
U krajnjoj liniji, nije bitno kakvu seksualnu orijentaciju neki vaišnava
ima – bitno je striktno slijeñenje duhovnih standarda, što izmeñu ostalog
uključuje i pridržavanje četiri regulativna načela (već spomenutih u
odgovoru na pitanje 7). Da bi netko postao kvalificiran za povratak u
duhovni svijet, takva osoba mora nadići razinu materijalnog
poistovjećivanja, što uključuje ne samo pripadnost odreñenoj
nacionalnosti i spolu, nego i seksualnoj orijentaciji. Konačno, izrazi
‘homoseksualan’ i ‘heteroseksualan’, odnose se samo na materijalna tijela
i materijalnu svjesnost, ali mi nismo materijalna bića – već duhovne duše.
Takve materijalne dualnosti ne postoje na duhovnoj razini.
Duhovni napredak u procesu bhakti–yoge je postupan, što znači da je
nerealno od nekoga očekivati da preko noći odbaci svoje materijalne
vezanosti i grješne aktivnosti (bez obzira na spol i seksualnu orijentaciju).
Pažljivim slijeñenjem Krišninih uputstava, koja su prezentirana u knjigama
Šrila Prabhupada – svaki iskreni vaišnava će vremenom doći na
zadovoljavajuću razinu duhovnog napretka – na razinu koja nadilazi
materijalne dualnosti i lažna poistovjećivanja.

24) Što ako se zaljubite u nekoga tko nije član

Hare Krišna pokreta?

S filozofske točke gledano – ‘zaljubiti se’ znači postati požudan za

zadovoljenjem vlastitih osjetila kroz nečija tuña tjelesna i psihička
obilježja, tj. kroz materijalno tijelo i materijalne emocije druge osobe. Da
budemo precizni; zaljubiti se u nekoga znači voljeti nekoga. A voljeti
nekoga znači učiniti sve moguće za njegovo (njezino) zadovoljstvo, bez
obzira na osobnu udobnost, ambicije i planove. Zašto u svijetu ima toliko
puno razvoda i prekidanja tzv. ljubavnih veza? Evo zašto: Ljudi su
zainteresirani za drugu osobu samo onoliko dugo koliko ta osoba može
uspješno zadovoljiti njihova osjetila, tj. toliko dugo dok ta osoba može
zadovoljiti njihove sebične interese. Kada partner postane dosadan i
‘izlizan’, osjetila traže promjenu; novu vrstu zadovoljstva kroz novu
osobu. Nije li to sebičnost temeljena na požudi? Ako ne bi bilo tako, ljudi
se nikada ne bi razvodili jer bi svi za svog partnera bili spremni učiniti sve
za njegovo (njezino) zadovoljstvo. U tom slučaju partner nikada ne bi
postao dosadan ili ‘izlizan’. Kako vam može postati dosadan netko u koga
ste zaljubljeni, tj. netko koga volite? Prava ljubav postoji isključivo na
duhovnoj razini. Kada se ta ljubav manifestira u materijalnom svijetu na
perverzan način – ona se zove požuda. Drugim riječima, jedina istinska i
vječna ljubav je duhovna ljubav Krišne prema svim živim bićima i
nesebična ljubav koju živa bića čistog srca imaju prema Njemu. Sve ostale
ljubavi u materijalnom svijetu su samo veličanstvene i divne kompenzacije
te izvorne ljubavi.
Za one vaišnave koji se samo ‘zaljube’ i žele imati romantični odnos bez
moralnih obaveza (brak) – takva veza je početak kraja duhovnog života. A
za one koji žele napraviti ozbiljan duhovni napredak u svom životu – takva
motivacija za brak je loš početak, bez obzira da li je partner vaišnava ili
nije. Praktična iskustva pokazuju da brakovi vaišnava sa ne–vaišnavama
obično dugo ne traju. Ili ako traju, kvaliteta odnosa je vrlo loša i takvi
brakovi se održavaju uglavnom samo zbog djece.
Takvi brakovi ne funkcioniraju uglavnom zbog različitih emocionalnih
potreba i različitih životnih vrijednosti. Netko tko je striktni vegetarijanac,
nepušač i duhovna osoba – teško će na duže vrijeme moći održati
kvalitetnu emocionalnu vezu sa nekime tko je notorni ateista i koji
svakoga dana u kuhinji sječe i kuha meso. Ako takav partner još uz to i
puši ili pije alkohol – kakva je korist od toleriranja osobe koja konstantno
čini ono što vama zagorčava život? Do sada su se već mnogi vaišnave
‘opekli’ na takvoj životnoj školi.
U Hare Krišna pokretu postoji veliki broj fizički i emocionalno privlačnih
muških i ženskih vaišnava, pa zato nema potrebe za potragom partnera
na nekim drugim mjestima. Idealni smisao duhovnog braka dvoje
vaišnava je da se meñusobno pomažu u duhovnom životu i odgoje svoju
djecu u istom duhu.

25) Što vi mislite o nama, normalnim ljudima (koji nismo članovi

Hare Krišna pokreta)?

Što je zaista ‘normalno’, a što ‘nenormalno’? Drugim riječima, što je

‘prihvatljivo’, a što ‘neprihvatljivo’? Sve zavisi od toga tko je taj koji
postavlja kriterije. Neki ljudi bi rekli da je ‘normalno’ imati seks sa
djecom, neki bi rekli da je ‘normalno’ krasti od drugih ljudi, neki bi rekli da
je ‘normalno’ konzumirati narkotike – a neki bi pak rekli da je ‘normalno’
ubijati vlastitu djecu u maternici (abortus) ili jesti životinjske leševe (što
se općenito zove jedenje mesa i mesnih proizvoda), itd. Očigledno je da
različiti ljudi imaju različite kriterije o tome što ‘normalno’, a što nije. Nas
vaišnave ne zanima što misle ljudi čija je svjesnost prožeta
materijalizmom. Nas isključivo zanimaju kriteriji koje postavlja Bog
osobno. Iz Njegovog kuta gledanja, nenormalno (neprirodno) je
poistovjećivati sa materijalnim tijelom i vezati se za materijalne objekte
misleći da su tjelesna i mentalna zadovoljstva savršenstvo ljudskog života.
Ljudi koji nisu istinski duhovni, jednostavno ne mogu shvatiti kako je
savršeno normalno to što netko svakodnevno meditira na Božja sveta
imena (Hare Krišna maha–mantra), izbjegava vršenje grješnih aktivnosti i
ne uzima učešća u ovozemaljskim ‘zadovoljstvima’. Pored toga, standardi
čovječanstva se degradiraju vrtoglavom brzinom. Još samo prije 30
godina, pornografska literatura je bila općenito smatrana kao nenormalna
(nemoralna) i neprihvatljiva. Danas je pornografija dio svakodnevnog
života. Nemoral se širi Internetom, filmovima i literaturom – kao požar
koji motivira ljude da postaju pedofili20, zoofili, nekrofili, silovatelji, itd.
Najšokantnije je to kada se nemoral uvuče meñu ljude od kojih se očekuje
da budu predstavnici Boga i religije.
Kao sljedbenici Krišne i Njegovih duhovnih zakona, mi vaišnave imamo
za misiju probuditi ljude iz šarolikog svijeta iluzije koja ih bespoštedno (iz
života u život) baca od jedne vrste tijela do druge, držeći ih tako
okovanima u nepreglednom lancu reinkarnacije. Naš stav je stav milosti i
oprosta, čak i kada bivamo grubo napadani i osuñivani zbog toga što se po
mnogo čemu razlikujemo od ostalog ‘normalnog’ svijeta. Naša misija i
duhovno nasljeñe je da sa drugima podijelimo neprocjenjivu duhovnu
mudrost koja može pomoći za(b)ludjelom čovječanstvu da se prestane

20
Pedofilija – seks sa djecom. Zoofilija – seks sa životinjama. Nekrofilija – seks sa
leševima.
kretati putem samouništenja i pokazati mu put do istinske sreće koja je
svojstvena za duhovnu prirodu svakog živog bića.

26) Zašto vi ne jedete meso?

Postoji nekoliko vrlo dobrih razloga za to. 1) Svjetska ekonomija, 2)

Ekologija 3) Zdravlje 4) Moral/samilost i 5) Duhovno–filozofski razlozi. U
tekstu koji slijedi, koristio sam se uglavnom statističkim podacima
Sjedinjenih Američkih Država, jer sam na Internetu našao nekoliko
odličnih američkih web stranica posvećenih prednosti vegetarijanske
ishrane.

1) Svjetska ekonomija [Tekst pod ovim podnaslovom je preuzet sa

Interneta. Autorica: Mrs Rebecca Saltzberg. Naziv izvornog teksta: “The
Steps to End World Hunger” / “Mjere za prestanak gladi u svijetu.”]

“Postoji mnogo razloga zašto bi ljudi trebali prihvatiti vegetarijansku

ishranu. Radi vlastitog zdravlja, zatim zdravlja i dobrostanja životinja, te
radi zdravlja ovog našeg planeta. Meñutim, još jedan vrlo važan razlog
koji se često zanemaruje – radi dobrobiti milijuna ljudi koji svake godine
umiru od gladi. Dok su bili djeca, mnogim ljudima su roditelji rekli da
‘počiste dobro svoj tanjur’ (pojedu sve) jer ‘u Africi ima puno gladne
djece’. Još od rane mladosti su nas učili da je bacanje hrane grješno i
okrutno pošto u svijetu ima puno nesretne, gladne djece. Pa ipak, naši
dobronamjerni (ali pogrešno informirani) roditelji i odgajatelji nisu znali da
ne postoji grubljeg razbacivanja hranom nego što je korištenje 13.5kg do
18kg zdravog žita (u obliku stočne hrane) kako bi se proizveo tek jedan
kilogram životinjskog mesa. Oni su propustili razumjeti činjenicu da je
najjednostavniji i najvažniji korak za svakoga od nas tko želi zaustaviti
glad u svijetu – jednostavno postati vegetarijanac.
Danas u svijetu svake 2.3 sekunde jedno dijete umre zbog nepravilne
(nedovoljne) ishrane. Neishranjenost je osnovni uzrok smrti
novoroñenčadi i djece u nerazvijenom zemljama. Zapravo, nikada ranije u
ljudskoj povijesti glad nije tako harala čovječanstvom. Otprilike 25%
stanovništva planeta Zemlje je neishranjeno. Da bi se zadovoljila potreba
konzumiranja mesa i mesnih proizvoda – bezumno se rasipaju ograničena
prirodna bogatstva. Uzgajanje životinja radi ljudske ishrane je užasno
rasipno i neefikasno – jednostavno nije moguće hraniti čitavo
čovječanstvo mesnom ishranom. Parcela zemlje koja je neophodna da
nahrani jednog mesojeda – može prehraniti 20 vegetarijanaca.
Količina žitarica i soje koja je neophodna da nahrani tovne
životinje u SAD tijekom jedne godine – može prehraniti 1.3
milijuna gladnih ljudi. Stoka i ostale tovne životinje pojedu ogromnu
količinu sveukupne svjetske proizvodnje žitarica. Slijedeći (loš) primjer
SAD i ostalih industrijskih zemalja, mnoge zemlje u razvoju sve više i više
prilagoñuju svoju poljoprivredu proizvodnji mesa. Kao posljedica, zemlje
trećega svijeta koje su nekada bile samodostatne u svojoj proizvodnji
žitarica – sada ih moraju uvoziti iz SAD. I onda 75% od toga što uvezu –
koriste kao hranu za tovne životinje.
Svaki pojedinac u svijetu može pridonijeti značajnoj promjeni. Kada
samo jedna osoba postane vegetarijanac – rezultat je da se oslobodi
dovoljno zemljišta koje može nahraniti 19 drugih ljudi.. Ako bi samo
10% Amerikanaca mesojeda, prihvatilo vegetarijanski način
ishrane – to bi omogućilo 12 milijuna tona žitarica za ljudsku
ishranu; dovoljno da prehrani 60 milijuna ljudi koji umiru od gladi
svake godine.”

• U skladu sa proračunom američkog odjeljenja za statistiku poljoprivrede

(US Department of Agriculture) – 1 acre zemljišta (0.40469 hektara)
može proizvesti 9060kg krumpira. To isto zemljište, kada se iskoristi za
proizvodnju krmnog bilja – proizvede tek 74.7kg kravljeg mesa.
• Stočarstvo i proizvodnja mesa (u SAD), odgovorni su a potrošnju
polovine pitke vode koja se koristi u SAD.
• Postotak kukuruza koji se u SAD koristi za ljudsku ishranu – 20%
• Postotak kukuruza koji se u SAD koristi za ishranu stoke za klanje –
80%
• Postotak ječma koji se u SAD koristi za ljudsku ishranu – 5%, a za stoku
– 95%
• Postotak proteina koji se izgubi u procesu od krmnog bilja (kukuruz,
ječam, soja, itd.) do mesa – 90%
• Postotak poljoprivrednih obradivih površina u SAD namijenjenih
isključivo za proizvodnju govedine – 56%
• Da bi se proizvela 1 lbs (0.453kg) žita, potrebno je utrošiti 95 litara
vode; a da bi se proizvela ista količina govedine, potrebno je utrošiti 1900
litara vode.
• Činjenica je da u svijetu ima dovoljno hrane za svakoga. Ali tragedija je
u tome što se većina hrane i zemljišta u svijetu posvećuje proizvodnji
stoke (mesa) za ljude u industrijski/tehnološki naprednim zemljama, dok
milijuni djece i odraslih u ostalom dijelu svijeta pate i umiru zbog gladi i
neuhranjenosti.

2) Ekologija

•SAD uvoze svake godine oko 90 milijuna kg govedine iz Centralne

Amerike. Otkuda toliko pašnjaka za ishranu sve te stoke? Odgovor:
Krčenjem šuma i prašuma. U Brazilu, svake godine biva uništena
površina prašume jednaka površini Belgije. Za svaki hamburger
napravljen od krava uzgajanih na krčevinama gdje su nekada bile tropske
šume Centralne i Latinske Amerike – uništeno je otprilike 5m2 šume. 2/3
tropskih šuma Centralne Amerike je iskrčeno samo za potrebe mesne
industrije SAD – uglavnom za hamburgere koji završe u izvrsno
organiziranom lancu multinacionalnih kompanija. Pošto čak ni to ne može
zadovoljiti potrebe tržišta mesom – u SAD se više od 105 milijuna hektara
šume iskrčilo radi potrebe stočarstva. Svatko od nas tko izabere
vegetarijansku ishranu – spasi 0.40469 hektara šume svake godine.

Koje su posljedice masovnog krčenja šuma?

1) Pošto šume imaju sposobnost apsorbiranja viška CO2 (ugljičnog

dioksida) u zraku, rapidno smanjenje površina svjetskih šuma
dovodi do ubrzanog stvaranja ‘efekta staklenika’, tj. globalnog
povećanje temperature. Neke od posljedica globalnog povećanja
temperature su: a) podizanje razina mora i oceana (smanjuje se
površina kopna, a povećava broj svjetskog stanovništva), b)
pustinje se šire, i sve je manje obradivog zemljišta naročito u
širokom pojasu oko ekvatora. Površina sušnih predjela se
udvostručila od ‘70–tih godina. c) stvaranje razornih uragana.
2) Šume proizvode ozon i kisik neophodan za život. Masovno krčenje
svjetskih šuma alarmantno smanjuje proizvodnju kisika.
3) Uništenje šumskih sela u kojima žive uroñenici.
4) Uništenje prirodnog ambijenta u kojima žive mnoge vrste flore i
faune. Trenutna stopa izumiranja biljnih i životinjskih vrsta radi
krčenja tropskih šuma – oko 1000 vrsta godišnje.
5) Šume (uglavnom tropske) su izvor mnogih ljekovitih biljaka koje
su jedini lijek za mnoge inače neizlječive bolesti.

• Vegetarijanska ishrana smanjuje proizvodnju ugljičnog dioksida (CO2).

Prosječan automobil proizvede 3kg CO2 dnevno, dok napor neophodan za
krčenje šume i proizvodnju mesa za samo jedan hamburger –
proizvodi 75kg CO2. Druga dobrobit vegetarijanske ishrane je ta da
pridonosi smanjenju ulova ribe (pražnjenje mora i oceana) te smanjenju
uništenja koraljnih grebena.
• Čak i kada svi ljudi u svijetu ne bi postali vegetarijanci, ali da prestanu
jesti crveno meso i smanje konzumiranje ribe, piletine i jaja za 50–70% –
to bi napravilo ogromnu pozitivnu promjenu u životu na planetu Zemlji.
Stočarske farme bi se morale zatvoriti. Više ne bi bilo potrebe za krčenjem
šuma radi pašnjaka za stoku. A zemljište namijenjeno uzgoju krmnog bilja
bilo bi iskorišteno za uzgoj kultura namijenjenih direktnoj ljudskoj ishrani
(čime bi 20 puta više ljudi bilo opskrbljeno kvalitetnom ishranom). To bi
za uzvrat zaustavilo glad u svijetu, pridonijelo jačanju ljudskog zdravlja,
smanjilo potrošnju fosilnih goriva (odgovornih za globalno povećanje
temperature), itd. Meñutim, ako svi ljudi na svijetu ipak postali
vegetarijanci, sadašnja stopa proizvodnje hrane bi mogla prehraniti 10
milijardi ljudi. (Population Reference Bureau).

3) Zdravlje

• Vegetarijanci imaju 14% manju razinu krvnog kolesterola nego

mesojedi.
• U odnosu na mesojede – vegetarijanci imaju 2.3 puta manji rizik od
bolesti srca.
• U prosjeku, od četiri osobe sa previsokim krvnim pritiskom – tri su
mesojedi.
• Prekomjerna upotreba antibiotika u stočarstvu, peradarstvu, itd. je
jedan od osnovnih faktora odgovoran za razvoj čitave armije novih
patogena protiv kojih moderna znanost nema lijeka.
• Kontaminacija mlijeka za dojenje zbog kloriziranog ugljikovodika
(pesticid koji se nalazi u mesu i mesnim prerañevinama) kod dojilja koje
jedu meso je 35 puta veća nego kod dojilja koje su vegetarijanke.
• 1961. godine ‘Journal of the American Medical Association’ je izjavio:
“90%–97% bolesti srca može biti spriječeno vegetarijanskom ishranom.”
• Meso sadrži 14 puta više pesticida i ostalih kemikalija nego biljna hrana.
• Mesna ishrana potiče agresivnost, nervozu i (u nekim slučajevima)
depresiju – zbog adrenalina koji se nalazi u mesu životinje koja je umirala
u agoniji.
• Vegetarijanska ishrana može spriječiti pojavu mnogih bolesti. U skladu
sa podacima kojima raspolaže Američko Dijetetsko Udruženje (American
Dietetic Association) – vegetarijanci (u odnosu na mesojede) imaju
uveliko smanjen rizik od srčanih bolesti, prekomjerne tjelesne težine, raka
crijeva, diabetesa, osteoporoze, žučnih kamenaca, bubrežnih kamenaca,
raka pluća i raka dojki.

Anatomija

Biolozi su zaključili i dokazali da životinje koje dijele iste tjelesne

(anatomske) karakteristike, takoñer dijele i istu vrstu prehrane.
Usporeñujući anatomiju životinja mesoždera sa našom vlastitom, možemo
jasno vidjeti da ljudi nisu stvoreni kao mesožderi jer imaju anatomiju
gotovo istovjetnu životinjama biljojedima. Pri tome je važno napomenuti
da životinje svežderi (kao medvjed), imaju tjelesnu anatomiju vrlo blisku
životinjama mesožderima.

• Za razliku od mesoždera, ljudi mogu pokretati donju čeljust lijevo–desno

baš kao i biljojedi.
• Mesožderi ne žvaču hranu, nego je gutaju. Biljojedi i čovjek žvaču
hranu. Mesožderi nemaju potrebe za kuhanjem, prženjem i pečenjem
mesa kako bi ga mogli svariti. Ako su ljudi zaista stvoreni da jedu meso,
zašto ga ne love i jedu sirovo baš kao što to čine mesožderi?
• Mesožderi imaju kiselu pljuvačku, bez ugljikovodika za probavu enzima.
Biljojedi i čovjek imaju alkalnu pljuvačku sa ugljikovodicima.
• Želučana kiselina mesoždera je puno jača od želučane kiseline biljojeda i
čovjeka – zbog toga što mesožderi moraju probaviti kosti i krupne komade
neprožvakanog mesa, što nije slučaj kod biljojeda. Želučana kiselina
mesoždera je dovoljno jaka da ubije bakterije (koje se nalaze u mesu)
koje mogu ozbiljno razboliti ili čak ubiti vegetarijance. Alkalna vrijednost
želučane kiseline mesoždera je pH 1, dok je kod biljojeda i čovjeka pH 4
do 5.
• Dužina crijeva kod mesoždera je 3 do 5 x dužina tijela, a kod biljojeda i
čovjeka 10 do 12 x dužina tijela. Razlog tome je što mesožderi moraju što
brže izbaciti iz tijela toksine i kancerogene tvari koji se nalaze u mesu.
(Meso i riba sadrže kancerogene tvari koje napadaju genetički materijal
DNK stanica i razvijaju rak).
• Mesožderi se znoje preko jezika i nemaju kožnih pora, dok se biljojedi i
čovjek znoje preko kože i imaju pore.
• Zubi mesoždera su oblikovani isključivo za kidanje mesa i kostiju (zbog
čega su oštri i šiljasti). Zubi biljojeda su pljosnati baš kao i ljudski, sa
izuzetkom očnjaka koji služe za lakše žvakanje biljnih vlakana. Mnogi ljudi
pogrešno misle da su očnjaci kod čovjeka dokaz da su ljudi evoluirali od
majmuna koji su se hranili mesom. Ako bismo slijedili istu pogrešnu
logiku, mogli bismo zaključiti da su bradavice na muškim prsima ‘dokaz’
da su i muškarci u dalekoj prošlosti imali dojke i dojili djecu. Besmisleno,
zar ne?

Mit o proteinu

Izazov broj jedan koji se postavlja vegetarijancima je: “Vegetarijanska

ishrana ne opskrbljuje s dovoljno proteina za pravilno funkcioniranje
organizma!” Ništa u modernoj ljudskoj ishrani nije tako pogrešno
protumačeno kao protein. Važnost unošenja dovoljno proteina u
organizam, uglavnom iz mesa i mesnih prerañevina – nabija nam se u
glavu još od ranog djetinjstva. Izvrsan izvor vegetarijanskog proteina su:
orašidi, sjemenke, grahorice, žitarice, proizvodi od soje (naročito tofu) i
mliječni proizvodi. Čak i neke vrste voća i povrća imaju nezanemarivi
postotak proteina u sebi.
Prevelika doza proteina može biti jednako štetna baš kao i nedostatak
proteina. Prekomjernost proteina u hrani usko je povezano sa kraćim
životnim vijekom, povećanim rizikom od bilo koje vrste raka, bolestima
srca, prekomjernom tjelesnom težinom, dijabetesom, osteoporozom,
nepravilnim radom bubrega i lošom probavom (koja je uzročni korijen
mnogih drugih bolesti).
Biti vegetarijanac ne znači nedovoljno unošenje proteina u organizam.
Uravnoteženom vegetarijanskom ishranom gotovo je nemoguće izbjeći
neophodnu količinu proteina. Ukoliko u hrani nema dovoljno kalorija,
organizam koristi proteine kao izvor energije, radije nego li za rast i
popravljanje grešaka u metabolizmu. Meñutim, to nije problem za
vegetarijance jer biljni proteini su odlični izvori ugljikovodika, koje
organizam koristi kao izvor energije. Dokaz za to? Najveće, najizdržljivije
i najjače životinje na svijetu su upravo biljojedi (vegetarijanci): slon,
nosorog, žirafa, bizon, bik, kamila, orangutan, gorila, itd. (Da. I gorila je
vegetarijanac usprkos svojim impresivnim očnjacima koji mu služe za
kidanje i žvakanje drvenih vlakana).
 Mnogi vrhunski sportaši vegetarijanci su dokazali da je vegetarijanska
ishrana izvrsna i za ekstra napore: 1) Bill Pearl – Mr. Universe/body
building, 2) Andreas Cahling – Mr. International/ body building, 3) Al
Beckles – najistaknutiji body builder ‘60–tih godina, 4) Carl Lewis –
atletičar, 5) Edwin Moses – svjetski rekorder u disciplini trčanja 400m sa
preponama, 6) Killer Kowalski – svjetski šampion u hrvanju, 7) Chris
Campbel – svjetski šampion u hrvanju, 8) Martina Navratilova –
svjetska šampionka u tenisu i još mnogi drugi.
Da vegetarijanska ishrana ne uskraćuje mentalnu snagu i inteligenciju,
dokazali su mnogi slavni ljudi kroz povijest: 1) Platon, 2) Sveti Ivan
Chrysostom (kršćanski mistik), 3) Klement Alexandrijski
(ranokršćanski crkveni otac), 4) Ovidije, 5) Sokrat, 6) Pitagora, 7)
Leonardo Da Vinci, 8) Isaac Newton, 9) William Shakespeare, 10)
Thomas Edison, 11) Albert Einstein, 12) Ralph Waldo Emerson, 13)
Lav Tolstoj, 14) Martin Luther, 15) Nikola Tesla, 16) Franz Kafka,
17) Mahatma Gandhi, 18) George Bernard Shaw, 19) Anthony
Robbins i mnogi drugi.

“Sve dok su naša tijela živi grobovi za ubijene životinje, kako možemo
očekivati idealne uvjete na Zemlji?” (Sir G.B. Shaw)

U prethodno nabrojenim primjerima koristio sam imena koja su poznata

širom svijeta, najširem krugu ljudi. Meñutim, upravo vaišnave su najbolji
primjer efikasnosti vegetarijanske ishrane u ljudskom životu. Vedska
povijest ukazuje na činjenicu da se meso u ljudskom društvu počelo jesti
prije otprilike 5000 godina, s početkom doba u kojem trenutno živimo
(Kali–yuga; doba degradacije). U to vrijeme je jedenje mesa bilo izuzetno
rijetko u odnosu na sveukupni broj stanovništva. Oni koji su jeli meso bili
su smatrani otpadnicima društva, niskoklasni i nedodirljivi. Kako se
stoljećima smanjivala striktnost slijeñenja vedskih načela – jedenje mesa
je sve više uzimalo maha, što je za striktne vaišnave bio siguran znak da
necivilizirani ljudi počinju mijenjati standarde i kriterije čovječanstva.
Meñutim, čak i tada mesojedima nije padalo na pamet da ubijaju krave i
jedu njihovo meso. Tada se jelo uglavnom kozje, svinjsko, ptičje i riblje
meso.
Iskreni vaišnave nikada nisu postali žrtve degradacije, te su tako kroz
pet tisućljeća degradacije ljudskog društva očuvali izvornost vedskih i
vaišnavskih načela. Vaišnavska povijest puna je imena visokonaprednih
vaišnavskih mislilaca, pisaca, filozofa, umjetnika, itd. koji nikada u životu
nisu jeli meso – a dali su neprocjenjive priloge čovječanstvu na poljima
duhovne znanosti, medicine, filozofije, astronomije, arhitekture,
umjetnosti, itd.
4) Etika (samilost)

• U svijetu svake godine bude ubijeno otprilike 24 milijarde životinja radi

potrebe mesne industrije.
• Samo u SAD svakog sata biva ubijeno oko 660.000 životinja.

Vegetarijanstvo je veliki prilog humanijem svijetu jer životinje koje se

uzgajaju radi mesa – žive u nezamislivo okrutnim uvjetima. Lišene su
osnovnih životnih potreba – svježeg zraka, prirodne hrane, prostora za
kretanje, itd. Evo nekoliko primjera okrutnosti koje se nameću životinjama
na farmama mesne industrije.

• Pilićima se sijeku kljunovi kako ne bi kljucali jedni druge zbog stresnih

uvjeta u kojima žive. Odrasla perad je nabijena jedna do druge što znači
da nemaju prostora čak niti da rašire krila. Pod gajbe je napravljen od žice
koja im izranjava i deformira noge. Znanstvenici jednostavno ne bi mogli
izmisliti bolje inkubatore za viruse kao što su salmonela, E. coli, ptičja
groznica i MRSA bakterije21.
• Pošto muški pilići nemaju komercijalnu vrijednost za mesnu industriju
jer ne nesu jaja – oni se živi melju u velikim mašinama i od njih se pravi
‘gnojivo’ za oranice ili krmno brašno od kojeg krave poslije dobiju kravlje
ludilo.
• Krave i bikovi sve do klanja budu svezani u uski prostor gdje se ne
mogu čak ni okrenuti oko sebe.
• Kastriranje mužjaka (bikova, svinja, itd.) se vrši bez anestezije.
• U zimskom razdoblju mnoge životinje uginu od smrzavanja zbog
nedostatka grijanja.
• Za vrijeme transporta na velike udaljenosti, životinje čak po nekoliko
dana ne budu hranjene i pojene, te su izvrgnute snažnom vjetru koji
stalno puše kroz rešetke kamiona.

“Čovjek je zaista kralj svih zvijeri … jer njegova brutalnost je nadišla

životinjsku.” (L. Da Vinci)

Prije nego što preñem na slijedeći naslov, želim izjaviti kako sam
tijekom sakupljanja statističkih podataka za prethodna četiri naslova – u
raznim knjigama i na raznim web stranicama nailazio na podatke koji su
se donekle razlikovali. Bez obzira da li jedno dijete u svijetu umre od gladi
svakih 2.3 sekunde ili svakih 5 sekundi; da li za svaki hamburger biva

21
Takve peradarske farme su epicentri zaraznih bolesti jer ptice koje žive u tako
neprirodnim uvjetima nisu otporne na bakterije i viruse koji ih napadaju. Te bolesti
se zatim prenose na ljude konzumiranjem zaražene piletine. Npr. znanstvenici iz
Rusije su ustanovili da su okrutni uvjeti života na peradarskoj farmi u Kurganu
odgovorni za izbijanje ptičje groznice zbog koje je bilo potrebno ubiti 4500.000
odraslih pilića.
uništeno 4m2 tropske šume ili 5m2, itd. – jedna stvar je sigurna: Rezultati
znanstvenih istraživanja, statistički podaci i svakodnevno iskustvo –
ukazuju na činjenicu da je vegetarijanska ishrana jedina Bogom dana
ishrana za sva civilizirana ljudska bića koja su zainteresirana za: 1)
Očuvanje ovog divnog planeta Zemlje, 2) prosperitet i zdravlje svih ljudi u
svijetu, 3) mir i harmoniju u ljudskom društvu, 4) samilost prema
životinjama i konačno 5) vlastito zdravlje.

Šokantna je činjenica da je u 21. stoljeću, usprkos opsežnom

znanstvenom istraživanju, jedenje leševa prihvaćeno kao nešto civilizirano
i prirodno. Koliko još ljudi i životinja treba umrijeti u agoniji prije nego li
čovječanstvo shvati zakone prirode (konačno Božje zakone)? Njemački
filozof Arthur Schopenhauer je rekao: “Sve istine prolaze kroz tri faze.
Prvo su ismijavane, zatim su agresivno napadnute i konačno su
prihvaćene kao očigledne.” Kroz te tri faze je prolazila izjava da je zemlja
okrugla, a kroz iste prolazi i činjenica da je vegetarijanska ishrana jedina
pogodna ishrana za (civilizirana) ljudska bića. Ukoliko ste zabrinuti za
ekološko zagañenje, bolesti i glad u svijetu, onda malo razmislite kako
vaše loše navike podupiru profitere i mesnu industriju koja nemilice
pretvara ovaj planet u jednu ogromnu kantu za smeće (u kojoj uvjeti
života postaju sve gori i gori).

5) Duhovno–filozofski razlozi

Ovaj naslov sam ostavio za kraj iako je on najvažniji, jer je nedostatak

znanja o duhovnoj znanosti i filozofiji – uzročni korijen problema u svim
prethodno spomenutim naslovima. Da se još jednom podsjetimo – Krišna
je vrhovni zakonodavac koji je ljudskom društvu dao propisane zakone
zapisane u vedskoj literaturi. Iako je materijalni svijet sam po sebi opasno
mjesto za življenje, jer pun nevolja i bijeda u obliku uzastopnih rañanja i
umiranja, te raznih bolesti i starosti – ipak bi život na planetu Zemlji bio
nezamislivo bolji ukoliko bi ljudi striktno slijedili zakone prirode (konačno,
Krišnine zakone). Dokle god čovjek bude drsko ‘poboljšavao’ stvorenu
prirodu i prilagoñavao je svojim sebičnim interesima i materijalnim
ugodnostima – toliko dugo će priroda uzvraćati istom mjerom. To se zove
zakon karme. Karma literarno znači ‘aktivnost’, a podrazumijeva nagradu
za pobožne aktivnosti i kaznu za grješne aktivnosti.
Pošto se većina čovječanstva uporno oglušuje o Krišnine zakone prirode
– priroda uzvraća svojim oružjima u obliku elementarnih nepogoda,
bolesti, gladi, nestašice, itd. – koje se javljaju kao reakcije na kršenje
prirodnih zakona, tj. uznemirenja koje ljudi čine zbog pohlepe i nedostatka
istinskog duhovnog znanja. Jedan od prirodnih zakona je taj da je Krišna
stvorio čovjeka kao biće kojemu je primjerena isključivo vegetarijanska
ishrana. Sve dok čovjek bude kršio taj izuzetno važan zakon prirode – kao
reakcija prirode, čovječanstvom će harati nepravda, glad, smrt od
neuhranjenosti, uništenje životnog okoliša, ekološke katastrofe, ratovi,
bolesti uzrokovane jedenjem mesa, itd.
 Vedska literatura puna je izjava o tome kako je vegetarijanska ishrana
jedina pravilna ishrana za ljudska bića – iz više razloga, kao što sam već
do sada objasnio. Mučenje i ubijanje životinja, te jedenje mesa, Krišna
smatra izuzetno grješnim aktivnostima. Životinje imaju dušu baš kao i
ljudi. Zapravo, pogrešno je reći ‘ljudska duša’ ili ‘životinjska duša’. Duša je
duša; to je naš pravi identitet bez obzira u kojoj vrsti tijela da se
nalazimo. Kada ljudi ubiju životinju, oni nasilno prekidaju slijed karmičkih
reakcija koje ta životinja ispašta. Zbog toga se duša ubijene životinje
mora ponovo vratiti (novim roñenjem) u istu vrstu tijela, prije nego li
‘odradi’ svoju karmu i prijeñe u neku drugu vrstu tijela – možda čak i
ljudsko tijelo.
Kao reakcija na ubijanje životinje, čovjek je primoran nakon smrti
ispaštati na paklenim planetima, te nakon toga duša takvog grješnika
dobiva životinjsko tijelo. Ljudi koji žele jesti meso, u slijedećem životu
dobiju tijelo pogodno za takvu vrstu ishrane, pa se zato moraju roditi u
tijelu tigra, strvinara, psa, itd. Da budemo točniji, sveti spisi tvrde da
postoji šest vrsta grješnika koji su primorani ispaštati takvu karmičku
reakciju: 1) onaj koji izda dopuštenje za ubijanje životinje, 2) onaj koji
ubije životinju, 3) onaj koji prodaje meso zaklane životinje, 4) onaj koji
kuha meso, 5) onaj koji dijeli meso, 6) onaj koji jede meso.
Pošto su ubijanje životinja i jedenje mesa izuzetno grješne aktivnosti –
one su u direktnoj suprotnosti istinskoj duhovnosti. I zato svi oni koji
krše Krišnina duhovna uputstva i djeluju suprotno Njegovim željama –
primorani su prije ili poslije ispaštati surove karmičke reakcije. Neznanje
nije izgovor. Krišnini zakoni djeluju jednako prema onima koji ih poznaju
isto kao i prema onima koji ih ne poznaju. Baš kao što vatra može opeći
odraslu osobu, isti zakon vrijedi i za malo dijete koje ne zna da vatra prži.
Postoje oni koji kažu: “Vi vegetarijanci isto vršite nasilje kada kuhate i
jedete povrće. Biljke su isto živa bića koja imaju dušu.” Istina; biljke
takoñer imaju dušu. Ako ćemo koristiti taj argument – koliko je tek biljaka
potrebno ubiti da bi se utovila jedna životinja za klanje? Iako imaju dušu,
jer su živa bića – biljke imaju daleko nerazvijeniju svjesnost i emocije
nego što to imaju životinje. Ideja je da ako već vršimo nasilje nad drugim
živim bićima, jer nešto moramo jesti – bolje je činiti što manje nasilje
jedenjem živih bića koja imaju nerazvijenu svjesnost. Konačno, nije
potrebno ubiti čak niti sve biljke koje daju povrće, kao npr. rajčica,
patlidžan, bundeva, itd. – jer nakon ubiranja plodova, biljka i dalje
nastavlja svoj prirodni rast. Pored toga, u vegetarijanskoj ishrani postoji
mnogo drugih vrsta hrane zbog koje nije potrebno ubiti niti jedno živo
biće. Tu se ubrajaju mlijeko i mliječni proizvodi, voće, mahunarke, orašidi,
sjemenke i med.
Unatoč svemu prethodno izloženom, vegetarijanska ishrana sama po
sebi nema ničega duhovnog. Ono što vaišnavsku hranu čini specijalnom je
njezino produhovljenje procesom bhakti–yoge. Vaišnave kuhaju
prvenstveno za zadovoljenje Krišne, sa stavom ljubavi i služenja. Tako
spremljena hrana se zatim nudi Krišni na oltaru. Uz to se izgovaraju
odreñene duhovne mantre na sanskrtu.22 Nakon otprilike 10–15 minuta,
tako ponuñena hrana se odnese sa oltara i nakon što se operu Krišnine
posude, dijeli se meñu vaišnavama. Prihvaćenu hranu Krišna
produhovljuje i poništava grješne reakcije koje bi inače nastale ubijanjem
žitarica i odreñenih vrsta povrća. Takva produhovljena hrana se naziva
prasadam. Prasadam produhovljuje svjesnost i pogoduje razvijanju
duhovne inteligencije koja je neophodna za razumijevanje tako uzvišenih
tema kao što je vaišnavska duhovna filozofija. Pored toga, jedenje
prasadama pogoduje razvijanju vrlinskih odlika kao što su poniznost,
samilost, čistoća (vanjska i unutrašnja), tolerancija, itd.
Dakle, mi vaišnave nismo tek obični vegetarijanci. Mi jedemo samo
prasadam, tj. hranu koju Krišna voli i koja mu se sa ljubavlju sprema za
Njegovo zadovoljstvo. Čak i vegetarijanska hrana koja nije spremljena za
Krišnino zadovoljstvo, već za vlastito osjetilno uživanje – stvara grješne
karmičke reakcije. To potvrñuje Bhagavad–gita u stihu 3. 13. “Krišnini
bhakte osloboñeni su svih grješnih reakcija jer jedu hranu koja je prvo
ponuñena u žrtvovanju. Oni koji pripremaju hranu za vlastito osjetilno
uživanje – zaista jedu samo grijeh.”

27) Koja je suština vaišnavske filozofije?

Suština vaišnavske filozofije može se sažeti u narednih osam točaka: 1)

Iskrenim prakticiranjem vjerodostojne duhovne znanosti prezentirane u
Bhagavad–giti – možemo se osloboditi svih uznemirenja i dostići razinu
čiste duhovne svjesnosti pune blaženstva. 2) Nitko od nas (uključujući sve
oblike živih bića) nije materijalno tijelo, već vječna duhovna duša, djelić
Boga (Krišne). I kao takvi, svi smo mi vječni Krišnini sluge, meñusobno
povezani preko Njega – našeg zajedničkog oca. 3) Krišna (Vrhovna
Božanska Osoba) je vječan, sveznajući, sveprisutan, svemoćan i
sveprivlačan. On je stvoritelj svih živih bića i svekolike kreacije (duhovne i
materijalne) koje održava svojim božanskim energijama. Bog (Kršna) je
jedan, iako ima nebrojeno mnogo različitih imena i oblika u kojima se
očituje u skladu sa vremenom, mjestom i okolnostima. 4) Vede su vječne
jer potiču od samoga Krišne koji je vječan – i kao takve, manifestiraju se
kao najstariji spisi u svijetu. Suština sveukupne vedske literature sažeta je
u Bhagavad–giti, literarnom zapisu Krišninih riječi. Cilj vedskog znanja je
ponovo probuditi našu uspavanu ljubav prema Bogu. 5) Znanje o
duhovnoj samospoznaji može se savršeno razumjeti isključivo kroz
uputstva vjerodostojnog duhovnog učitelja (onog koji je osloboñen

22
Jedna od tih mantri oslovljava Krišnu kao Govindu. Govinda znači ‘onaj kome su
drage krave’. Kao što sam već prethodno istakao, ubijanje životinja općenito i
jedenje mesa – vrlo su grješne aktivnosti. Ali ubijanje i jedenje krava, koje su jako
drage Krišni – izuzetno su grješne aktivnosti zbog kojih duše grješnika nakon
smrti moraju ispaštati nezamislive muke prije nego li se rode u nekoj od vrlo niskih
životinjskih vrsta.
sebičnih motivacija), koji poučava znanost o Bogu onako kako je
predočena u Bhagavad–giti23. 6) Sva (vegetarijanska) hrana koju jedemo
treba prvo biti ponuñena Gospodinu Krišni sa molitvama. Na taj način
Krišna prihvaća ponudu i produhovljuje ju radi našeg pročišćenja. 7)
Radije nego li da živimo na sebični način – trebamo živjeti i djelovati za
Krišnino zadovoljstvo. Takva duhovna disciplina naziva se bhakti–yoga, tj.
znanost o predanom služenju. 8) Najefikasniji način za dostizanje ljubavi
prema Bogu u ovom dobu degradacije je pjevanje (izgovaranje)
Gospodinovih svetih imena: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna,
Hare Hare / Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare.

28) Da li su u Hare Krišna pokretu svi ravnopravni

ili postoji hijerarhija?

Sa duhovne točke gledišta, sva živa bića su ravnopravna; ali sa

materijalne točke gledišta, postoje više i niže vrste u ovisnosti od
materijalnog tijela i stupnja svjesnosti. Zbog toga postoji biološka
hijerarhijska ljestvica koja od dna počinje sa jednostavnim životnim
vrstama kao što su bakterije i amebe, pa se penje prema složenijim
vrstama (biljke, insekti, itd). Slično tome, i u našoj duhovnoj instituciji
(kao uostalom i svakoj drugoj) postoji hijerarhija temeljena na razini
duhovnog napretka (što uveliko uključuje odvojenost od materijalnih
užitaka) i stupnju preuzimanja duhovnih odgovornosti. Duhovno iskusniji i
napredniji članovi našeg društva prirodno zauzimaju vodeće položaje kada
je u pitanju donošenje važnih odluka – bilo u vezi širenja misije,
organizacijskog upravljanja hramovima, itd. Jedna od integralnih
karakteristika vaišnavske kulture je doktrina služenja drugih. Zbog toga se
oni koji su na najvišim položajima – smatraju najvećim slugama svih onih
koji su ispod njih. Oni na nove i neiskusne članove društva prenose svoje
duhovne realizacije, znanje i iskustva. To često zahtijeva velika osobna
odricanja na uštrb vlastitog komfora i vremena.
Naš duhovni voña, Šrila A.C.Bhaktivedanta Swami Prabhupada – na
žalost, više nije osobno prisutan meñu nama; ali dok je bio, pokazivao je
svojim vlastitim primjerima što znači biti savršeni sluga drugih ljudi. Kao
što sam već objasnio u odgovoru na pitanje 2 – usprkos svojoj poznoj
dobi, napustio je duhovnu atmosferu svete Vrindavane, da bi uslijed
milosti prema duhovno palim dušama na Zapadu, došao usred
degradiranog američkog društva i prihvatio sve psihičke i tjelesne
strogosti koje je zahtijevala njegova misija. Poučeni njegovim primjerom,
mnogi voñe našega ISKCON društva, prihvaćaju velika odricanja kako bi
nastavili sa širenjem misije. Prirodno je da takvi članovi društva zaslužuju
posebno poštovanje i pogodnosti koje nisu dostupne novim ili manje
aktivnim članovima društva.

23
Ostale kvalifikacije vjerodostojnog duhovnog učitelja možete naći u odgovoru
na pitanje broj 16.
 29) Zbog čega nam je na zapadu potrebna još jedna religija kada
već imamo vjerodostojnu religiju – kršćanstvo?

Za razliku od sektaških i fanatičnih definicija vjerodostojne religije –

“ova ili ona religija je jedina ispravna”, Šrila Prabhupada nam je dao
univerzalnu definiciju. On nas je poučio da je vjerodostojna svaka religija
koja poučava ljude kako voljeti Boga i druga živa bića (kao dio njegove
kreacije). Ovo je definicija vjerodostojne religije. Ukoliko sljedbenici neke
religije osjećaju sve veću privlačnost prema novcu, alkoholu, razvratnom
seksu i ostalim materijalnim ‘užicima’ – gdje je tu onda religija? Cilj svake
vjerodostojne religije je Bog, a sljedbenici su ogledalo religije. Ukoliko se
u nekoj državi 90% grañana izjasni da su sljedbenici neke religije, a
istovremeno u javnoj anketi te iste države – čak 90% grañana kaže da su
protiv zabrane abortusa tj. za njegovu legalizaciju, onda je jasno da je
njihova izjava “ja sam vjernik” – samo obična farsa. Ovdje ne izjavljujem
da ta odreñena religija nije vjerodostojna, već ukazujem na olako
shvaćanje religije u očima običnog čovjeka. Ne želim ulaziti u analizu
vjerodostojnosti bilo koje religijske tradicije. To ostavljam vama
čitateljima na osnovu prethodno spomenute univerzalne definicije
vjerodostojnosti bilo koje religije – “vjerodostojna je svaka religija koja
poučava ljude kako voljeti Boga i druga živa bića.” (Po rezultatima se
sudi).
Ona religija koja u svojim svetim spisima posjeduje najviše
vjerodostojnih informacija o Bogu – najbolje nas može poučiti kako da Ga
volimo. (Kako voljeti nekoga koga ne poznajemo?) Što je tih informacija
više, tim nam je lakše voljeti Ga. U tom pogledu vaišnavski sveti spisi
nemaju premca u svijetu, niti u jednoj drugoj duhovnoj tradiciji. Kao što
sam već prethodno spomenuo, klasična vedska književnost daje detaljne
opise o tome kako Bog zaista izgleda, što radi u odreñenim okolnostima,
kako očituje svoje zabave, sa kime se druži, gdje živi, što voli i što ne voli,
koja su Njegova očekivanja od čovječanstva, itd. Važno je istaći da su sve
te informacije savršene jer dolaze od Krišne osobno. Pored toga, On se
periodično osobno pojavljuje meñu čovječanstvom kako bi nas podsjetio
na to vječno, duhovno znanje. (U vrijeme kada se ne pojavi osobno, On
pošalje svoje opunomoćene predstavnike iz duhovnog svijeta). Na žalost,
velika većina ljudi koji nisu sljedbenici vedske tradicije – imaju predrasude
koje im onemogućavaju prihvatiti duhovnu istinu onakvom kako je Bog
osobno objašnjava za dobrobit čovječanstva. Te predrasude su temeljene
na lažnom egoizmu i sebičnosti: “Religija u kojoj sam se ja rodio i koju
već stoljećima slijede moji praočevi – jedina je prava religija!” Meñutim,
vječne duhovne istine postoje iznad relativnog materijalnog koncepta ‘ja i
moje’. Kažem ‘relativnog’, jer osoba koja se danas busa u prsa kao veliki
kršćanin, u slijedećem životu može postati musliman. I opet će tvrditi da
je njegova religija superiornija od ostalih.
Sve dok u svijetu ljudi budu gledali na duhovnost i religiju kroz prizmu
‘ja i moje’ – toliko dugo će biti vjerskog fanatizma i religijske netrpeljivosti
(zbog kojih je do sada suviše mnogo ljudske krvi proliveno kroz povijest
čovječanstva) – i toliko dugo će ljudi biti u nemogućnosti da prime istinske
Božje poruke namijenjene čovječanstvu, zapisane u Vedama. Mi vaišnave,
ne priklanjamo se niti jednoj odreñenoj religiji. Nas ne zanimaju tek puke
religije koje razjedinjuju ljude zadojene vjerskim pripadnostima
temeljenim na relativnom materijalističkom konceptu ‘ja i moje’. Nas
zanima isključivo istinska duhovnost onakva kako je Bog osobno
objašnjava. Ta duhovnost je jedna, jer Bog je jedan. Da bi se shvatila ta
duhovnost, neophodno je odbaciti lažni koncept ‘ja i moje’ i priznati
činjenicu da nije važno tko je u pravu, već što je pravo.
S tim u vezi, može se dati odreñena poredba. Postoje razni rječnici
engleskog jezika. Neka izdanja su džepna, sa 2000 tisuće riječi; neka
imaju 5000 riječi, a poneka sadrže 50.000 riječi. Sva izdanja su
vjerodostojna, ali ipak nisu na istoj razini savršenstva. Studentima su
potrebna sva ta izdanja jer postoje različiti studenti s različitim stupnjem
znanja i različitim ambicijama. Tako je i s religijama. Ukoliko neka religija
ima manje podataka o Bogu – to ne znači da radi toga ona nije
vjerodostojna. Meñutim, ipak nisu sve religije iste i ravnopravne. Rječnik
sa 50.000 riječi se razlikuje od malog džepnog rječnika.
Na temelju količine i kvalitete informacija o istinskoj duhovnosti, koje
sam pronašao u vedskoj (poglavito vaišnavskoj) literaturi – ja sam se
odlučio baš za slijeñenje Hare Krišna pokreta, koji na Zapadu može samo
izgledati kao nešto novo – ali je zapravo nastavak jedne drevne duhovne
tradicije; tradicije koja je univerzalna i vječna baš kao i njen stvoritelj,
Krišna osobno. Da li poznajete još neku drugu religijsku/duhovnu tradiciju
u kojoj se sljedbenici minimalno dva sata dnevno mole Bogu, slušaju
svakodnevno o Njemu i čitaju barem 90 minuta, sve što jedu prvo posvete
(kroz ponudu namijenjenu za Gospodinovo zadovoljstvo), te se obavežu
da se neće nikada kockati, intoksicirati, zadovoljavati se razvratnim
seksom i jesti meso? Vrlo je važno istaći da mi za sebe ne tvrdimo da smo
najbolji, ali u isto vrijeme tvrdimo da je filozofija koju slijedimo
najuzvišenija. Neki od nas su možda nekoć bili najveći grješnici, ali smo
sada ambiciozni i odlučni da slijedimo najuzvišeniji proces i najuzvišenije
standarde za dostizanje savršenstva ljudskog života. Mnogi od nas su još
daleko od dostizanja duhovnog savršenstva (tu uključujem i sebe) i ne
krijemo da pravimo pogreške, ali želimo što striktnije slijediti ono što
Krišna očekuje od svih civiliziranih ljudi – slijediti duhovne standarde koji
su jedini u mogućnosti stvoriti toliko željenu harmoniju i mir u svijetu
(kako ovom, tako i u duhovnom).
Dakle, mi nismo fanatici koji tvrde da su najbolji i nitko drugi ne valja.
Meñutim, ne želimo biti površni i neinteligentno tvrditi da su sve religije
apsolutno iste i da svi putovi vode do istog cilja. Ukoliko bi neki učenik
drugog razreda osnovne škole upitao sveučilišnog profesora matematike:
“Zbog čega su potrebne logaritamske tablice jer je tablica množenja
sasvim dovoljna?” – takvo pitanje bi otkrivalo njegovo neznanje i
neambicioznost. Slično je i s ovim pitanjem (broj 29). Vaišnavska filozofija
je namijenjena isključivo naprednim studentima ili onima koji to žele
postati. Ovo je postdiplomski studij; a to zahtijeva ozbiljnost.
 Zaključak

Velika većina ljudi je uvjerena da je ‘njihova’ religija najbolja, a takav

stav definitivno nema svoj korijen u istinskoj duhovnoj mudrosti. Najbolja
je ona religija koja efikasno uspijeva u ljudima probuditi ljubav prema
Bogu i razviti u njima profinjene duhovne odlike koje su u kontrastu sa
požudom, pohlepom, egoizmom, mržnjom, gnjevom, itd. Proces bhakti–
yoge se već milijunima godina pokazuje kao najefikasnija duhovna
disciplina za iskorjenjivanje niže ljudske prirode, stvaranje idealnih odnosa
u društvu i konačno buñenje naše uspavane ljubavi prema Bogu. Voñe
vodećih svjetskih religija imaju problema sa prihvaćanjem tih činjenica a
razlozi tome su svećenička demagogija, te religijski dogmatizam i
fanatizam koji u svjetskim religijama bude strah od rušenja njihovih
vlastitih doktrina.

Na kraju bi se moglo postaviti obrnuto pitanje “Ako je Bog (Krišna) u

beskonačnoj prošlosti već stvorio duhovne smjernice (zapisane u Vedama)
po kojima bi se trebalo kretati čovječanstvo u interesu postizanja
duhovnog savršenstva i materijalnog prosperiteta – zašto su ljudi uopće
stvarali religije?” Zar su mislili da mogu biti pametniji od Boga? Sve ono
što potiče od Boga osobno – je savršeno. Sve ono što stvore ljudi (kao
npr. religije) – je nesavršeno.

30) Koji je vaš stav prema Isusu Kristu?

Vaišnavska tradicija prepoznaje Isusa Krista kao sadhua (svetu osobu).

Zapravo i više od toga; mi vaišnave smatramo Isusa Krista avatarom, tzv.
šaktyaveša–avatarom, što znači inkarnacija specijalno opunomoćena od
samoga Boga, sa misijom da širi duhovnost meñu čovječanstvom (u
skladu sa mjestom, vremenom i okolnostima). Zbog toga je Isus
propovijedao univerzalne poruke o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema
drugim ljudima – što je iznad svakog sektaštva i sebičnosti.
Ali koliko ljudi (koji se danas smatraju kršćanima) zaista striktno slijedi
Isusova izvorna učenja? Zar nije čudno kako je često puta mnogo lakše
boriti se za načela vlastite religije, nego ih uistinu poznavati i slijediti? Isus
je govorio apsolutnu istinu materijalističkom društvu i riskirao je vlastiti
život za svoju misiju. Zanima me kako bi njegov beskompromisni stav
prema hipokritima (licemjerima) danas bio primljen u društvu. Npr. ako bi
se on sada osobno pojavio na Balkanu, možda ga ljudi ne bi htjeli slušati
sve dok se prvo ne izjasni da li je katolik ili pravoslavac. Ali on nije bio
ništa od toga; nije bio čak niti kršćanin – bio je svetac koji je ljubav prema
Bogu i Božje poruke prenosio onima koji su ga htjeli slušati. To je zapravo
ono što vaišnave čine od pamtivijeka – iznad pripadnosti bilo kojoj religiji
ili sekti. Upravo zbog tog razloga sam postao vaišnava – da bi širio poruke
bezvremenske duhovnosti, baš kao što je to nekada činio Isus Krist.
 Postoji standardno mišljenje meñu mnogim kršćanima da je Isus
otpatio (ili još uvijek pati) zbog njihovih grijeha. Na neki način, ja to
nisam mogao prihvatiti čak niti još dok sam imao 15 godina. Meñutim,
kada sam postao upućen u vedsku/vaišnavsku književnost – shvatio sam
da je takvo mišljenje tek uvriježena spekulacija. To mi nije imalo nikakvog
smisla, ali sam za svaki slučaj ipak mislio: “Pa dobro, ako odrasli tako
kažu – onda ću barem djelovati tako da svojim grijesima ne nanosim
novije i novije krvave rane na izmučeno Isusovo tijelo.” Istina je da je
svatko od nas (ljudskih bića) odgovoran za svoje aktivnosti (pobožne i
grješne) i da smo zbog toga podložni nagradama i kaznama u skladu sa
zakonima karme. “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!” Ali čak i da je istina da
Isus pati na račun grijeha koje čine oni koji se smatraju njegovim
sljedbenicima – zar to ne bi trebao biti razlog više da oni koji se smatraju
kršćanima, prestanu grješno djelovati i zadavati Isusu bolne rane (ukoliko
ga zaista vole)?
Kada sam se pridružio hramskoj zajednici kao dvadesetdvogodišnji
mladić, bio sam impresioniran time što je svaka aktivnost hramskih
monaha (vaišnava) bila ponuñena Bogu sa ljubavlju. Svaka riječ je bila
izgovorena (posredno ili neposredno) u Njegovu slavu. Svaka pjesma je
bila namijenjena za Njegovo zadovoljstvo i svaki ples za Njegove oči. Sva
hrana je bila sa duhovnom predanošću pripremana i ponuñena za Božje
(Krišnino) zadovoljstvo. U pozadini svih tih aktivnosti bila je drevna
duhovna filozofija koja mi je dala odgovore na više pitanja nego što sam
ih mogao postaviti.
Ali ono što me je najviše oduševilo u vezi Krišninih bhakta, vaišnava –
je to što sam vidio njihovo svakodnevno življenje u skladu sa učenjima
Isusa Krista, iako oni sebe nisu nazivali kršćanima. Organizirali su se u
male grupe, pjevali su i slavili Boga svirajući sa cimbalima i bubnjevima.
Nosili su jednostavnu, lepršavu odjeću, napustili su sve vezanosti za
materijalni svijet i propovijedali su na javnim mjestima. Ovo je baš kao i
opis ranih kršćana. To me je oduševilo, jer je to isto radio Isus Krist sa
svojim sljedbenicima. Koliko danas ima kršćana koji su spremni učiniti
isto?
Isus je propovijedao samo tri godine, i onda je bio razapet zbog toga.
Dao je sve od sebe, a prijatelj ga je izdao. Vjerujem da mnogi od vas
imaju iskustvo kada vas je nekada izdao netko u koga ste imali
povjerenje. Zamislite samo kako bi se vi osjećali ako bi vas ‘prijatelj’ zbog
izdaje poslao u smrt. Da li se u vašem umu pojavljuje riječ oprost? U
skladu sa vaišnavskim standardima, sposobnost opraštanja je jedna od
najznačajnijih odlika civiliziranog čovjeka. Civiliziranost se mjeri stupnjem
duhovnih (vrlinskih) odlika – a ne ekonomskim ili znanstvenim napretkom.
Isusov primjer je od velike važnosti za sve nas koji želimo iskreno
prakticirati duhovni život. Kada pogledamo na Isusovo iskustvo tijekom
njegovog traumatičnog uhićenja, osude i raspeća – možemo vidjeti sveca
koji je u sebi imao savršeni mir sa sobom i sa svijetom oko sebe.
 Osudili su ga i dali razapeti sljedbenici religije, dok je on bio
zainteresiran isključivo za širenje istinske duhovnosti. Bio je osuñen zbog
svog duhovnog poleta i zbog toga što je bio viñen kao prijetnja društvu u
kojem je živio. Zašto? Zato što društvo nije razumjelo njegovu uzvišenu
misiju. U manjoj mjeri, ja sam to isto doživio u svojem životu. Bio sam
osuñivan zato što sam ‘Hare Krišna’, što sam drugačiji od većine
(‘normalnog’) stanovništva i što sam teško pojmljiv. Ismijavali su me i
pljuvali, nazivali heretikom, ali srećom ne i razapeli.
Ja ne znam čega se sve Isus Krist morao odreći u svojim ranim
tridesetim godinama, da bi ja u svojim ranim dvadesetim postao njegovim
primjerom inspiriran slijediti Božji put sve do današnjeg dana. Mogu
vidjeti sebe u Isusu, mogu suosjećati sa njegovim životom, njegovim
iskušenjima i njegovom patnjom. Ja zapravo vidim u njemu nekoga tko je
transcendirao (nadišao) sav materijalizam ovoga svijeta.
Gotovo svakom od nas lako se mogu ukazati religijska poštovanja.
Drugi nas mogu nazivati po našim religijskim titulama. Možemo relativno
lako naučiti da kažemo pravu stvar u pravo vrijeme, da nosimo prigodnu
odjeću i pjevamo prigodne himne u svim religijskim svetkovinama. Ali
uzoriti primjer Isusa Krista i ostalih sličnih svetaca – postavlja izazov svoj
našoj dvoličnosti i neiskrenostima u srcu. Oni su pokazivali drugačiji
standard vjere; standard koji se zove duhovna ljubav. Njihova ljubav je
bila iznad potrebe da uvijek budu u pravu u vezi svega, da budu u
dominantnoj poziciji nad drugima i da se drugi primoravaju vidjeti svijet
na isti način kako su ga oni sami doživljavali. Isus i njegovi striktni
sljedbenici kao Sv. Franjo Asiški su bili istinski ponizni – za razliku od
mnogih koji su danas odjeveni u svećeničke odore.
Za nas je vrlo teško da kategoriziramo Isusa kao kršćanina ili kao
Židova. On je jedino govorio o svom Uzvišenom Ocu, i nije bio
zainteresiran za politiku, religiju ili bogatstvo. Služba za Boga je bila
njegov život, njegova ljubav i njegova religija. Nameću se pitanja: Može li
vaišnava voljeti Isusa? Da li je potrebno biti kršćanin da bi ste voljeli Isusa
i slijedili njegov primjer? I kome uopće Krist pripada?
Saskritska riječ acarya (čita se ačarja) znači onaj koji poučava vlastitim
primjerom. Za vaišnave, Krist je acarya. Njegov primjer je svjetlost za
svakoga od nas u ovom svijetu tko želi ozbiljno prakticirati duhovni život.
Njegove poruke se ne razlikuju od poruka koje su u drugim vremenima i
na drugim mjestima propovijedali Gospodin Caitanya (Bog osobno, u odori
običnog smrtnika) i Njegovi sljedbenici – vaišnava acarye.
Bila bi velika šteta da dozvolimo materijalizmu i dvoličnosti koji su se
već odavno uvukli u svjetske religije, da budu smetnja na našem putu
slijeñenja primjera i duhovne mudrosti tako velike duše kao što je bio Isus
Krist.
31) Kakav je vaš stav prema drugim religijskim tradicijama?

Iz mojih odgovora na neka prethodno odgovorena pitanja, može se

izvući slijedeći zaključak. Ono što mi zaista cijenimo u bilo kojoj religijskoj
tradiciji – istinska je duhovnost. Rituali koji religiju (uglavnom) čine
religijom, imaju tek sekundarni značaj. Nama je žao što vidimo kako
unatoč postojanju toliko mnogo religija, ljudskim društvom već stoljećima
haraju pošasti u obliku mržnje, kriminala, terorizma, ratova, ludila, itd.
Kao sljedbenicima vedske kulture i vaišnavske filozofije, nama je jasno da
je uzročni korijen svih tih uznemirenja - nedostatak pravilnog duhovnog
znanja. Ako je suditi po rezultatima, očigledno je da su religije već
stoljećima u nemogućnosti da ljudskom društvu pruže toliko željenu
harmoniju u vidu mira, suradnje sa prirodom, zadovoljavajućih društvenih
odnosa, ljubavi prema bližnjima i drugim živim bićima i konačno prema
Stvoritelju osobno.
Očigledno je da je nešto krivo – bilo sa doktrinama svjetskih religija ili sa
njihovim sljedbenicima (ili jedno i drugo). Ako ste uznemireni ovom
izjavom, molim vas da barem za trenutak stavite na stranu svoju
religijsku pristranost (koja je ionako proizvod nedostatka izvornog
duhovnog znanja) i pogledajte istini u oči. Nisu li upravo religije (i njihovi
voñe) te koje ljudima već stoljećima nameću nacionalizam i religijsku
pripadnost – koji su u suštini ništa drugo nego lažno poistovjećivanje s
tijelom.
Kada netko izjavi ‘ja sam katolik’,‘ja sam pravoslavac’, ‘ja sam Židov’,
‘ja sam musliman’, itd. – to podrazumijeva da osoba misli ‘ja sam ovo
tijelo.’ Ako ne bi bilo tako, onda više ne bi bilo niti religijske netrpeljivosti
niti ratova temeljenih na religijskim razlikama. Jer izvor religijske
netrpeljivosti je lažni prestiž koji ide uz iluzorno mišljenje ‘ja sam ovo
tijelo’, ‘moja religija je bolja od drugih’, itd. Meñutim, ako netko kaže “ja
sam vaišnava” – to znači da ta osoba izjavljuje “ja sam duhovna duša,
vječni Krišnin sluga, privremeno zatočen(a) u materijalnom tijelu ljudskog
oblika.”
Ako bi religije mogle ponuditi svojim sljedbenicima takvo
razumijevanje, tada bi nestale razlike meñu nacijama i rasama, što bi za
uzvrat stvorilo uvjete za puno mirniji i kvalitetniji život svih nas koji
dijelimo ovaj planet. Zamislite samo kakva promjena bi nastala ako bi
novac za naoružanje i vojnu industriju bio iskorišten za humanitarne svrhe
i popravljanje šteta koje je čovječanstvo nanijelo eko–biološkom sustavu
planeta Zemlje. Sve dok budemo pravili lažne razlike meñu ljudima,
temeljene na nacionalnosti i rasama – toliko dugo ćemo ‘proizvoditi’ samo
neprijatelje, jer uvijek će biti onih koji su različiti od nas. Meñutim, istina
je da smo svi mi duhovna bića privremeno zatočena u tijelima ljudskog
oblika i da je smisao ljudskog života duhovno prosvjetljenje i buñenje
uspavane ljubavi prema Bogu, a ne sebična trka za materijalnim užicima i
udobnostima.
Mi vaišnave se toplo nadamo da će duhovni voñe vodećih svjetskih
religija u doglednoj budućnosti konačno prepoznati duhovnu vrijednost
praiskonskih poruka koje je Krišna za dobrobit čovječanstva zabilježio u
obliku vaišnavske literature. Na žalost, u sadašnje vrijeme preveliki je broj
onih koji se smatraju religioznima, ili čak ‘duhovnima’ i koji zbog neznanja
smatraju da je Hare Krišna pokret (vaišnavizam) – nekakva sekta, opasni
kult ili takvo nešto. Kako mi možemo uspješno surañivati sa voñama
vodećih svjetskih religija sve dok je uvriježeno takvo pogrešno mišljenje?
Vrhovna poglavarstva niti jedne svjetske religije nikada nisu pozvala
vaišnavske voñe da čuju što to vaišnavska filozofija ima za poručiti
čovječanstvu. Unatoč brojnim neprocjenjivo vrijednim doprinosima na
poljima duhovnosti, filozofije, literature, sociologije, psihologije, itd. – naš
duhovni voña, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada je uglavnom još
prilično nepoznata osoba širokim masama ljudi. Razlog tome je što su
brojni političari, znanstvenici i vjerski voñe bili (i ostali) zbog
nacionalizma, ponosa, demagogije i vjerskog fanatizma – zatvoreni za sve
doprinose koje je on pružio čovječanstvu. Važno je napomenuti da ne bi
bilo pravedno sve religijske voñe strpati u isti koš. Otkako je Šrila
Prabhupada došao na Zapad, postojala je nekolicina vjerskih voña (iz
raznih religijskih tradicija) koji su prepoznali i iskreno cijenili njegove
dragocjene doprinose.
Mi ostajemo otvoreni za suradnju sa drugim religijskim tradicijama,
vjerujući da bi udruženi napori na poljima duhovnosti, ekologije,
društvenih znanosti, itd. – mogli uroditi znatnim poboljšanjem kvalitete
života za sve nas koji dijelimo ovaj planet (uključujući životinjsko i biljno
carstvo).

32) Zašto ste toliko protiv moderne znanosti?

Znanost sama po sebi nije uzrok svih nevolja zbog kojih danas zbog nje
ispaštamo. Pravi krivac je čovjekova strastvena želja da znanost koristi s
ciljem osjetilnog uživanja, bez istovremenog i popratnog napretka na polju
duhovnosti. Iz Krišninog kuta gledanja, to je zloupotreba ljudske
inteligencije koja je prvenstveno namijenjena za duhovni razvitak. Valja
priznati da čak i materijalistička znanost u nekoj mjeri ima svoju pozitivnu
primjenu i da postoji izvjestan broj modernih znanstvenika koji u svoj
istraživački rad stavljaju Boga kao presudni i nezaobilazni faktor.
Meñutim, materijalistička znanost općenito čini čovječanstvu i eko–
sustavima planete Zemlje – puno više štete nego koristi, kako ćete uskoro
pročitati u tekstu koji slijedi.

Ono što je nama vaišnavama zaista neprihvatljivo u vezi moderne

(materijalističke) znanosti su: 1) Ciljevi znanstvenika – svjesno ili
nesvjesno narušavanje prirodnih (Božjih) zakona, kako bi se na umjetan
način ‘poboljšao’ komfor i kvaliteta života. 2) Znanstvene metodologije
istraživanja, kao npr. vršenje eksperimenata na životinjama. 3) Zaključci
moderne znanosti koja zagovara ateizam. Primijetite da se Darwinova
teorija o nastanku vrsta još uvijek žilavo održava kao prihvatljiva jer ima
fanatičnu potporu mnogih znanstvenika koji odbacuju Boga kao ključni
faktor za nastanak kreacije. 4) Posljedice za koje je odgovorna moderna
znanost – a) ekološke katastrofe (ozonske rupe; nuklearno zagañenje;
zagañenje vode, zraka i zemljišta; globalno povećanje temperature,
izumiranje na tisuće vrsta flore i faune, itd.), b) napredak u proizvodnji
razornih oružja, c) fatalne popratne pojave mnogih lijekova, dodataka
hrani, pesticida, herbicida, itd. d) društveni jazovi izmeñu bogatih i
siromašnih, stvoreni zbog tehnološkog napretka i industrijalizacije, koji u
krajnjoj liniji rezultiraju eksploatacijom, e) otuñenje čovjeka od prirode i
samoga sebe ... itd.
Počevši od 20. stoljeća, uslijedilo je brzo nizanje znanstvenih epoha,
jedna za drugom: Elektronsko Doba, Nuklearno Doba, Doba Svemirskih
Istraživanja, Kompjutersko Doba i Doba Genetske Manipulacije. Zamah
znanstvene revolucije i ‘pogodnosti’ koje ona nosi sa sobom – imaju
utjecaj gotovo na svakog čovjeka u svijetu. Pa ipak, usprkos blještavom
materijalnom napretku, znanstvenici su promašili najvažnije dostignuće –
razumijevanje vlastitog jastva (duhovne prirode naše osobnosti).
Materijalistička znanost ne samo da je promašila to izuzetno važno
dostignuće – već svojim zaključcima, hipotezama i teorijama još više
ukopava čovjeka u materijalnu koncepciju života koja počinje krivom
formulom “ja sam materijalno tijelo.”
Znanstveni ‘napredak’ na kojega su ljudi toliko ponosni, jednostavno je
mamac koji ljude primorava da rade kao zvijeri ne bi li se konačno
dočepali sreće i zadovoljstva. Ali na žalost, potrošački tempo koji nam je
nametnut i bombardiranje beskorisnim informacijama, poglavito
reklamama koje potiču požudu i pohlepu – toliko uznemiruje naše umove
da su nam potrebne pilule da bismo koliko–toliko mirno zaspali. Potrošački
stampedo i trka za materijalnim osjetilnim uživanjem (uveliko
potpomognuta modernom znanošću) – vrlo brzo i uspješno pretvaraju
stanovnike ovog planeta u psihopate, neurotičare, šizofreničare i manijake
raznih vrsta.
Sve ‘blagodati’ koje nam nudi moderna znanost (automobili, roboti,
računala, mobilni telefoni...) – nisu ni izdaleka nadomjestak za sve ono
što gubimo nepopravljivom ekološkom katastrofom, te gubitkom vlastitog
zdravlja i slobode. Aktivnosti modernog čovječanstva su u zadnjih 30
godina uništile 1/3 prirodnih obilja planeta Zemlje, a sada smo već na
sasvim sigurnom putu do klimatskog kaosa i svemu što je povezano s
njime.
Da bi proniknuli u tajne svijeta u kojemu žive, znanstvenici su se uputili
na dno oceana, vrhove planina, u dubine pećina, pa čak i u svemirski
prostor. Logično bi bilo zaključiti da su svi ti skupi i dugotrajni napori
zamišljeni sa konačnim ciljem – poboljšanjem kvalitete ljudskog života.
Ali, koliko se zaista uspjelo u tome? Nije li očigledno da s napretkom
tehnologije i industrijalizacije kvaliteta života na zemlji drastično opada?
Jedemo hranu zatrovanu kojekakvim kemikalijama; pijemo vodu
odvratnog okusa, punu klora; kada se razbolimo – kljukaju nas opet
nekakvim kemikalijama (koje nerijetko stvaraju neželjene popratne
efekte); udišemo zrak pun ugljičnog dioksida i ostalih otrova. Sve oko nas
je zatrovano, uključujući i naša tijela. Stopa mortaliteta je veća nego u
srednjem vijeku kada je vladala kuga. Očigledno je da postoji ozbiljna
greška u početnoj formuli: “ja sam materijalno tijelo, a smisao života je
ugañanje materijalnim osjetilima.”
Ljudi ponizno prihvaćaju sve što im znanstvenici govore. Nema sumnje,
njihove ‘učene’ riječi i misli su stvorile lak život za nekolicinu. Ali na žalost,
oni su takoñer odgovorni i za privlačno upakirano evanñelje ateizma koje
je prekrilo čitav svijet. I zbog toga, sve je manje ljudi koji smatraju da
duhovnost nosi sa sobom bilo kakvu dobrobit za čovjeka današnjice; a
svaki napor da se stvori društvo zasnovano na duhovnim načelima,
apostoli znanosti nazivaju apsurdnim. Pod izgovorom uspjeha na polju
tehnologije uzimaju si za pravo potpuno neargumentirano zadirati u
osporavanje bilo kakve duhovnosti a time i moralnosti. Materijalistička
znanost mjeri vrijednost svih stvari u skladu sa njihovom sposobnošću za
povećanjem standarda osjetilnog uživanja – i zbog toga je danas istinska
duhovnost viñena kao uznemirenje, sentimentalna mitologija koja nema
mogućnost da poveća naš standard življenja.
Konačno, zašto vaišnave ne prihvaćaju savršenost znanstvenih
istraživanja? Nedostatak znanstvenika je u tome što se potpunosti
oslanjaju na svoja vlastita osjetila koja su izuzetno ograničena. Navodim
nekoliko primjera koji ilustriraju ograničenost ljudskih osjetila. 1) Ne
možemo čuti hiperzvuk ili ultrazvuk (kao što mogu neke životinje). 2) Ne
možemo golim okom vidjeti mikroorganizme, ne možemo vidjeti u
potpunom mraku niti prepoznati udaljene predmete. 3) Ne možemo
instinktivno predvidjeti prirodne nepogode (potrese, poplave...), za razliku
od štakora, žaba, pasa, itd. 4) Ne možemo opažati ultraljubičaste zrake,
radio valove, ili energetska zračenja (kao npr. ljudske ili životinjske aure).
Osim toga, svatko od nas opaža materijalne objekte i procese na
drugačiji način. Npr. ono što je za nekoga gorko, za nekoga drugoga je
slatko. Da bi proširili spektar dosega naših materijalnih osjetila,
znanstvenici su izumili različite instrumente (mikroskope, teleskope, razna
računala, robote, itd.) Ali pošto su ta pomagala konstruirali ljudi sa svojim
nesavršenim osjetilima, u njih je automatski ‘ugrañeno’ puno
nesavršenstava (ograničenosti). Zbog toga razloga znanstvenici su
prinuñeni da tehnička i optička pomagala usavršavaju postupno, korak po
korak. To je dokaz da su znanstvenici i rezultati njihovih izučavanja
nesavršeni.
Tijekom tisuća godina ljudske povijesti, zaključci znanstvenih
istraživanja (temeljeni na nesavršenom rasuñivanju) – prevarili su mnoge
ljude i rezultirali različitim katastrofama koje su odnijele ogroman broj
ljudskih života. To isto nesavršeno (znanstveno, eksperimentalno)
rasuñivanje primorava ljude da vjeruju kako je na početku povijesti
postojala nekakva ‘masa neograničene temperature i gustoće’, koja je
konačno eksplodirala (Teorija Velikog Praska) i bez vodstva više
inteligencije kreirala kompleksni svijet u kojemu živimo. (Uzmite samo u
obzir složenu strukturu DNK molekule ili pak strukturu jedne obične
stanice jetre).
 Nesavršeno empirijsko rasuñivanje znanstvenika takoñer nas uvjerava
kako su prije ‘puno’ milijuna godina, primitivne molekule evoluirale u
jednostavna živa bića (alge, bičaše, mekušce itd.), koji su kasnije
evoluirali u još složenije organizme, i konačno u ljude. (Pitam se samo
zašto se nisu svi majmuni pretvorili u ljude). Znanstveno rasuñivanje
temeljeno na brojnim eksperimentima koje vode nečisti i ograničeni umovi
– svode se samo na veliku kockarsku igru u kojoj rijetko tko dobiva. Kada
su znanstvenici u nemogućnosti da daju valjane dokaze za svoje tvrdnje,
tada pribjegavaju teorijama i hipotezama kako bi nas uvjerili da je istina
onakva za kakvu oni vjeruju da je; kao npr. da je čitav ovaj predivni i
složeni svijet prirode – nastao tek kao slučajna kombinacija kemikalija.
Kroz vedsku literaturu, Krišna je u ruke čovječanstva položio znanje
koje je i više nego dovoljno dobro za postizanje harmonije, mira,
prosperiteta i zdravlja, kao i za konačno prekidanje ciklusa uzastopnih
rañanja i umiranja te povratka u duhovni svijet. Meñutim, materijalistički
znanstvenici žele biti pametniji od Krišne i pružiti čovječanstvu željeni
prosperitet na način za koji oni smatraju da je jedini ispravan – kroz
neprestano rastući ekonomski razvitak za zadovoljenje materijalnih
osjetila. To podrazumijeva visok stupanj industrijalizacije i svih zagañenja
koje ona povlači sa sobom, te nemilosrdnu eksploataciju prirodnih ljepota,
staništa drugih živih bića i izvora energije. Materijalistički znanstvenici ne
samo da uništavaju prirodne vrijednosti koje je Krišna stvorio, već
stvaraju nove tzv. vrijednosti koje samo ubrzavaju propast ove civilizacije.
Tu se izmeñu ostalog mogu ubrojiti dostignuća na poljima genetskog
inženjeringa (kloniranje i stvaranje novih vrsta životnih oblika) te
nuklearne fizike i kemije (stvaranje razornog nuklearnog i hidrogenskog
oružja, te korištenje nuklearne energije koja za sobom povlači enormne
količine nuklearnog, radioaktivnog otpada).
Paradoksalna je činjenica da za mnoge nedoumice i neriješena filozofska
pitanja, svjetske religije često puta traže pomoć od moderne znanosti
(koja je temeljena na grubom ateizmu), radije nego od vedske duhovne
filozofije i znanosti koje su činile okosnicu prve visokorazvijene civilizacije
i duhovne kulture u svijetu. Iako u svojoj suštini prilično jednostavna,
vaišnavska filozofija je gotovo neshvatljiva za ljude ogrezle u grubom
materijalizmu i hedonizmu.
U nekim odgovorima na prethodna pitanja, spomenuo sam kako se
vaišnavizam još naziva ‘svjesnost Krišne’ ili ‘znanost o Bogu’. Meñutim,
ova duhovna znanost je potpuno savršena jer dolazi iz savršenog izvora –
Boga osobno. Ukratko rečeno, riječi mudrosti zapisane u Vedama, pomažu
nam da živimo u harmoniji sa Krišninim univerzalnim zakonima
(zakonitostima prirode), te da proživimo život u istinskoj sreći, zdravlju i
veselju bez zaplitanja u kompleksni zakon karme, tj. uzastopni krug
rañanja i umiranja (u različitim vrstama tijela).
Evo nekoliko karakteristika duhovne znanosti: 1) Duhovna znanost
počinje vječnom, univerzalnom formulom: “ja sam duhovna duša, vječni
Krišnin sluga.” 2) Za razliku od materijalističke znanosti – duhovna
znanost zapisana u Vedama – oslobaña nas od jarma materijalizma i
iluzornog poistovjećivanja sa tijelom u kojem se trenutno nalazimo. 3)
Omogućuje ljudima da postanu istinski kontrolori svojih osjetila i poriva,
te da odbace nižu ljudsku prirodu (požudu, pohlepu, nekontrolirani gnjev,
mržnju, zavist, itd.) Ta niža ljudska priroda je zapravo glavni uzrok svih
problema s kojima se susrećemo u današnjem svijetu. Svakodnevno
možemo vidjeti kako ljudi ovladani snagom niže prirode, koriste
materijalističku znanost kao sredstvo za ispunjenje svojih sebičnih ciljeva.
Najupečatljiviji primjer je vojna industrija koja proizvodi oružja za
masovno uništenje. 4) Rezultati duhovne znanosti nemaju destruktivne
posljedice niti opasne popratne efekte. 5) Iako duhovna znanost ima svoju
kulminaciju u duhovnoj samospoznaji i buñenju našeg vječnog odnosa sa
Krišnom, ona je vrlo lako primjenjiva na poljima medicine, matematike,
fizike, astronomije, astrologije, arhitekture, umjetnosti, itd. 6) Duhovna
znanost do prirodnih istina dolazi tzv. silaznim putem, a materijalistička
znanost pokušava doći uzlanim putem. ‘Silazni put’ znači da informacije o
svekolikoj kreaciji, procesima, pojavama i fenomenima – dolaze (silaze) iz
nepogrešivog izvora – Boga osobno. On ne samo da je Stvoritelj čitave
duhovne i materijalne prirode (pa ih zato najbolje i poznaje), već je i
apsolutno savršen. Pošto duhovna znanost dolazi od takvog jedinstvenog
izvora, ona je lišena ljudskih ograničenosti i nesavršenstava. S obzirom da
je duhovna znanost bezvremenska i univerzalna, njoj nije potrebno
postupno usavršavanje. S druge strane, ‘uzlazni put’ materijalističke
znanosti penje se od vrijednosti nula (0) do viših vrijednosti (većem broju
informacija i saznanja o nekom objektu, procesu, itd.) Materijalistička
znanost je primorana do novih saznanja kretati se postupnim putem,
korak po korak – koristeći se eksperimentima koji su nesavršeni zbog
ograničenja ljudskih osjetila. Usprkos opsežnim eksperimentima,
materijalistička znanost nikada ne može doći do apsolutnog znanja o
nekom predmetu ili procesu. Evo jednog slikovitog i pomalo šaljivog
primjera koji ilustrira razliku izmeñu silaznog i uzlaznog puta primanja
znanja.
Bio jednom jedan žabac znanstvenik (Dr. Frog) koji je čitav život proveo
u bunaru. Jednog dana ga je posjetio prijatelj žabac i rekao mu kako je
upravo stigao sa obale Atlantskog oceana. Dao je sve od sebe da Dr.
Frogu opiše prostranstvo velike vode, ali je žabac znanstvenik uporno
pokušavao usporediti ocean sa veličinom svog bunara. “Da li je ocean
duplo veći od ovog bunara?” upitao je i pri tome napuhnuo svoj mijeh.
“Ne; veći je” slijedio je odgovor prijatelja. Napuhavši svoj mijeh još i više,
upitao je “Da li je četiri puta veći od bunara?” “Ne; veći je” odgovori
prijatelj. Dr. Frog nije uspio postaviti treće pitanje jer mu je pukao mijeh
(i to je bio kraj Dr. Froga). Materijalistički znanstvenici su baš kao Dr.
Frog koji je pokušavao shvatiti prostranstvo oceana koristeći se
ograničenim iskustvima svijeta u kome je živio. Znanstvenici čak ne
poznaju niti svijet u kome žive. I umjesto da prihvate Božja uputstva
zapisana od praiskona u vedskim spisima (silazni put), oni troše milijune
dolara da bi se otisnuli u svemirski prostor, da bi na kraju spoznali kako
su sićušni i beznačajni. Čak i da su došli do Mjeseca, kako već tvrde; što
su time postigli? Donijeli su samo prašinu i kamenje (koje jako podsjeća
na ono iz Arizone). Nisu li mogli svu tu energiju i novce iskoristiti za
pomoć nerazvijenim zemljama ili izume koji bi smanjili potrošnju fosilnih
goriva (odgovornih za globalno povećanje temperature)?
Moderna znanost je neuspješna pri pokušaju da shvati zakonitosti
čitavog univerzuma koji je proizvod Božje superinteligencije. Čak i nakon
nekoliko stoljeća kozmološkog istraživanja, čovječanstvo je došlo tek do
povećanog broja znanstvenih informacija, ali ne i do znanstvenog
razumijevanja univerzuma – i to sve zbog dva nepredviñena fenomena:
a) Što više znanstvenici znaju, time više shvaćaju koliko malo znaju.
Znanstvenici su ‘osvojili’ svemirski prostor – da bi na kraju shvatili koliko
su zapravo malo znali o svemiru. Samo neupućenim ljudima svemirski
izleti dokazuju veličinu ljudskog roda. Meñutim, onima koji su upućeni u
istinu o svemirskim misijama – one dokazuju samo ljudsku malenkost.
Svemirska istraživanja pokazuju da u univerzumu postoji više zvijezda
nego što je zrna pijeska na svim plažama na Zemlji, i da je naše Sunce
tek jedno od tih kozmičkih zrna. Zato nije čudo što je bivši predsjednik
AAAS (American Association for the Advancement of Science), Mr.
Kenneth R. Boulding priznao: “Kozmologija... je vrlo nesigurna jer se bavi
proučavanjem ogromnog univerzuma studirajući tek sićušne primjerke.”
b) Što više znanstvenici znaju, time više shvaćaju da je ono što su
ranije ‘znali’ – bilo potpuno krivo.
Newtonovi zakoni fizike su bili smatrani postulatima istine sve dok se
pokazalo da su neprimjenjivi na mikroskopske i makroskopske svjetove.
Kvantna fizika ima zadatak da objasni tajne atomskog svijeta i
relativističke fizike kozmosa. Ali te dvije grane kvantne fizike su se
pokazale izuzetno kontradiktornima. Pošto su one obje trebale
istovremeno postojati i na početku univerzuma, kada su mikroskopski i
makroskopski svjetovi bili jedno – znanost je ‘riješila’ taj izazov
izmišljanjem tzv. ToE teorije (Theory of Everything) / ‘Teorija Svega’ –
kako bi udružili dvije nespojive grane znanosti.
U posljednjih dvadeset godina smionost znanstvenih izjava drastično
jenjava. Usporedimo neke. a) Fizičar Dr. Leon Lederman, nekadašnji
predsjednik APS (American Physical Society): “Nadamo se da ćemo
uskoro objasniti čitav univerzum u jednoj jednostavnoj formuli koju ćete
moći nositi na svojoj majici.” b) Astrofizičar Dr. Steven Weinberg, dobitnik
Nobelove nagrade za fiziku: “Kako mi napredujemo u razumijevanju širine
univerzuma, problemi se takoñer proširuju – tako da rješenje neprestano
bježi ispred nas.” c) Fizičar Dr. John Wheeler sa Princenton sveučilišta:
“Nikada nemojte trčati za autobusom, ženom i znanstvenom teorijom –
jer u slijedećih nekoliko minuta doći će druga.” d) I konačno, znanstvenik
ništa manje nego utemeljitelj kvantne fizike, dobitnik Nobelove nagrade,
Dr. Max Planck je priznao: “Za religiju, Bog je na početku – za znanost,
Bog je na kraju.”
 … I tako to biva kada se do istine pokušava doći ‘uzlaznim putem’.
Dovoljna je samo pristojna doza poniznosti kako bi se prihvatila činjenica
da je Krišna savršen i daleko inteligentniji od bilo kojeg znanstvenika.
Cjelokupno znanje i mudrost koje On želi saopćiti za dobrobit
čovječanstva, već je odavno zapisano na stranicama drevne vedske
književnosti. Potrebna je samo praktična primjena.
7) Kod duhovne znanosti nema potrebe za usavršavanjem; ona je već
savršena i vječno primjenjiva. Npr. materijalistički znanstvenici su otkrili
postojanje atoma tek 1897. godine. Mi vaišnave znamo za atome i o
njihovoj detaljnoj strukturi već tisućama godina. Atomi se spominju u 3.
pjevanju Šrimad–Bhagavatama, koji je zapisan prije više od 5000 godina.
Prije nego je bila zapisana, vedska literatura se prenosila usmenim putem
od generacije do generacije duhovnih učitelja, svetaca i vaišnavskih
znanstvenika. Nama je smiješno kada moderni znanstvenici otkriju neki
‘novi’ planet ili galaksiju, prirodni lijek za neke bolesti, kompleksnu
matematičku ili fizičku formulu, itd.
Nadamo se samo da će jednoga dana ‘otkriti’ da se mir, harmonija i
prosperitet u svijetu može postići isključivo striktnim slijeñenjem Krišninih
prirodnih zakona i duhovnih uputstava. Materijalistička znanost djeluje
upravo suprotno – djeluje protiv zakona prirode rušeći sve vrijednosti koje
je stvorila Božja ruka. Rezultati takvog djelovanja svakodnevno se očituju
u obliku nasilja, kriminala, terorizma, ratova, padu ljudskog morala,
uništenju meñuljudskih odnosa, bio–ekoloških katastrofa, itd. Potkupljivi
znanstvenici koji se već decenijima nalaze u rukama tajkuna (vlasnika
gigantskih multinacionalnih korporacija i profiterske industrije) –
neumoljivo guraju čitav ovaj svijet prema rubu samouništenja.
Svakodnevno možemo vidjeti kako je materijalistička znanost u rukama
političara, bankara, mafije i vojske – izuzetno opasno sredstvo za
postizanje njihovih sebičnih ciljeva. Slijepo slijedeći materijalističku
propagandu, većina čovječanstva revno ‘reže granu na kojoj svi sjedimo’.
Tek kada se zatruje i posljednja rijeka i kada usahne posljednje drvo –
mnogima će postati jasno da se novac ne može jesti, a nafta ne može piti.
Tek kada svijetom poharaju katastrofe – nekima (preživjelima) će postati
jasno da je do kraha civilizacije došlo zbog jedne pogrešne početne
formule: “Ja sam materijalno tijelo a smisao života je zadovoljenje
osjetila.”

Na žalost, u svijetu ne postoji niti jedna obrazovna institucija pod

pokroviteljstvom države koja bi studentima ponudila kvalitetno
obrazovanje o duhovnoj znanosti. Vede kažu da znanje počinje
razlikovanjem duha od materije, ili istine od iluzije. S druge strane, kakva
je korist od cjelokupne materijalne znanosti ako nam ne može ponuditi
zadovoljavajući odgovor na pitanje “Tko sam ja?” Kada uñemo u ovaj
svijet, potpadnemo pod utjecaj iluzije, a materijalne znanosti još i više
produbljuju našu iluziju udaljavajući nas od vječne istine koja započinje
duhovnom samospoznajom. Čitava moderna civilizacija vrti se oko lažne
ideje da smo mi materijalno tijelo i da nakon smrti ničega nema. Meñutim,
ta iluzorna filozofija pod pokroviteljstvom materijalističke znanosti – uzrok
je apsolutno svih problema koje doživljavamo u svakodnevnom životu.

33) Iako govorite protiv materijalnog napretka, istovremeno se

koristite znanstvenim dostignućima i tehničkim pomagalima.
Nije li to dvoličnost?

Naše geslo je “jednostavan život, visoko razmišljanje.” Zbog toga nismo

pobornici moderne tehnologije; ali kada već postoji, ona može prilično
dobro biti upotrijebljena u svrhu širenja duhovne znanosti i Krišninih
poruka čovječanstvu. Ako se npr. kompjuter koristi u tu svrhu (kao što
sam činio ja dok sam pisao ovu knjigu), onda on ima svoju duhovnu ulogu
koja može pomoći brojnim čitateljima da naprave značajan korak prema
istinskoj duhovnosti (bhakti–yogi). Isto vrijedi i za automobile, mikrofone,
tiskarske strojeve, itd. Tiskarski stroj je sjajan izum koji može omogućiti
masama ljudi da dobiju informacije o svom duhovnom identitetu, istinskoj
sreći i duhovnom svijetu. Koliko šuma se posiječe da bi ljudi svakodnevno
čitali o razmnožavanju, jedenju, spavanju i branjenju u različitim
dijelovima svijeta? To je zloupotreba tehnologije. Usprkos duhovnoj ulozi
tehnologije, mi i dalje tvrdimo da bi ovaj svijet bio puno ljepše i zdravije
mjesto za življenje da sva ta tehnička pomagala nisu nikada bila
izmišljena. I prije 5000 godina ljudi su putovali, zabavljali se, liječili se i
hranili se bez svih tih kompliciranih ‘pomagala’ – pa su ipak bili puno
sretniji nego ljudi današnjice.
Njihov duhovni život bio je odlična podloga za zdrave meñuljudske
odnose, i pošto su se družili na puno zdraviji način nego ljudi današnjice,
nisu im bile potrebne usiljene ‘zabave’ popraćene drogom i alkoholom; i
nisu im bili potrebni televizori (koji bi im kvarili djecu). Djeca su bila
pravilno odgojena, pošteñena utjecaja javnih glasila, poslušna i vrijedna,
pomažući roditeljima u kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Ako bi se
razboljeli, ljudi nisu morali plaćati zdravstvenu zaštitu ili čekati danima da
doñu na red kod doktora. Ne. Imali su sposobne travare koji su stručno
umjeli upotrijebiti izlječujuću moć prirode. Ljudi u to vrijeme zapravo niti
izdaleka nisu bili podložni bolestima kao čovjek modernog doba. Sve oko
njih je bilo organski čisto. Voda, zrak i zemlja bili su lišeni otrova moderne
industrije. U to vrijeme nije bilo prodaje dionica, kolapsiranja tržišta,
ekonomskih kriza, spekulacija s novcem, korupcije, inflacije, masovne
nezaposlenosti ili štrajkova. Ljudi su živjeli u suradnji s prirodom i vraćali
su joj onoliko koliko su uzimali od nje, a uzimali su samo onoliko koliko je
bilo neophodno.
U svakom slučaju, svi mi imamo svakodnevno iskustvo o tome kako
zloupotreba moderne tehnologije udaljava čovjeka od prirodnih
vrijednosti, duhovne mudrosti i Boga. Jedan od dokaza za to je znatna
razlika u kvaliteti života nekoć (dok ljudsko društvo nije bilo ovisno o
tehnologiji) i danas. Usprkos kompjuterima, mobilnom telefonima,
televiziji, itd; ljudi su danas nesretni, uznemireni, bolesniji nego ikada
ranije i žive u strahu od nitkova koji raspolažu opasnim naoružanjem.

34) Da li bhakti–yoga može izliječiti mentalne bolesti,

alkoholizam i narkomaniju?

Primarna uloga bhakti–yoge nije liječenje alkoholizma i narkomanije, a

još manje mentalnih poremećaja. Ali ipak, mnogi ljudi su u potpunosti
prestali sa konzumiranjem alkohola i droga kada su se upoznali sa
vaišnavskom filozofijom. Ljudi se uglavnom počnu drogirati iz dva osnovna
razloga. Prvo, žele pobjeći od bolne realnosti kojom su zbog loše karme
okruženi u svom životu (razočaranje, patnja, frustracija, itd.) To znači da
nemaju ni znanja niti hrabrosti suočiti se sa surovom stranom istine. Drugi
razlog je taj da mnogi pokušavaju dosegnuti Boga, duhovnost, zatim tzv.
‘višedimenzionalne sfere svjesnosti’ i realnost izvan domašaja osjetilnog
opažanja. Ranije sam spomenuo kako već ionako živimo pod debelim
pokrivačem iluzije koja nam onemogućuje da pomolimo glavu iz svijeta
relativnih istina i spoznamo vječne, apsolutne istine. Utjecaj narkotika je
zapravo dijametralno suprotan od onoga što se od njega očekuje. Isto
vrijedi i za alkohol.
Vaišnavska filozofija, koja je temeljena na bhakti–yogi – pružila je
mnogim ovisnicima utočište, sreću i smisao življenja – za čime su tragali,
ali na krivi način. Krišna im je dao dovoljno dobre razloge koji su kod njih
stvorili čvrstu volju za prestanak konzumiranja alkohola, droga i cigareta.
Meñutim, važno je istaći da bhakti–yoga u takvim slučajevima može
izliječiti samo one ljude kojima psiha nije trajno oštećena od korištenja
narkotika ili alkohola; drugim riječima – one koji nisu postali mentalno
poremećeni i kronično depresivni. Pod uvjetom da netko striktno slijedi
bhakti–yogu, ona djeluje preventivno na mnoge psihosomatske bolesti jer
s duhovnim napretkom osoba prirodno shvaća da ovo nije mjesto za
uživanje, niti je tijelo pogodno sredstvo za uživanje. Tako svaki iskreni
spiritualist postaje tolerantan prema dešavanjima u ovom svijetu jer zna
da su sreća i nesreća zakonitosti ovog svijeta baš poput izmjene godišnjih
doba. U slučaju razvijene mentalne bolesti i kronične depresije,
najpreporučljivije je da takvi ljudi potraže profesionalnu medicinsku
pomoć. Ovo naglašavam, jer povremeno imamo slučajeve kada nam ljudi
dovedu svoju djecu koja su postala mentalno neuračunljiva zbog
pretjerane upotrebe droga i alkohola.

35) Zašto bježite od realnosti i ne želite pogledati istinu u oči?

Na koju istinu mislite; duhovnu ili materijalnu? Ako mislite na ovu prvu,
hajdemo prvo analizirati što je uopće duhovna istina. U skladu sa
Krišninom definicijom (koja se može naći u Vedama) – duhovna istina je
vječna i univerzalna, neograničena vremenom i prostorom. Duhovna
istina, kako je objašnjena u Bhagavad–giti, dijeli se na pet tematskih
oblasti: 1) Išvara (Bog), 2) jiva (živo biće), 3) prakriti (priroda), 4) kala
(vrijeme) i 5) karma (zakon akcije i reakcije). Početak razumijevanja
duhovne istine počinje samospoznajom, tj. razumijevanjem da smo svi mi
(bez obzira na vrstu tijela) – vječna duhovna bića koja imaju iste
kvalitativne odlike kao i sam Krišna. U ovom svijetu takva bića borave kao
duša privremeno zatočena u tijelu kojemu daje energiju i svjesnost. Ako bi
svi ljudi u svijetu htjeli pogledati takvoj istini u oči (baš kao što činimo mi
vaišnave) – onda više ne bi bilo nacionalizma, rasizma, religijskog
fanatizma, kriminala, eksploatacije, terorizma, ratova, itd. – jer bi tada u
svijetu vladala duhovna mudrost koja nas uči: 1) da smo odgovorni za sve
svoje aktivnosti, na osnovu čega smo podvrgnuti odreñenom stupnju
sreće i nesreće, 2) da smo prisiljeni prelaziti iz jednog materijalnog tijela u
drugo sve dok podržavamo svoje sebične materijalne želje, 3) da smo na
duhovnoj razini svi jednaki i imamo zajedničkog oca – Krišnu, 4) da
možemo biti savršeno sretni isključivo kada smo uključeni u Njegovoj
službi, 5) da je svijet u kome trenutno živimo – zapravo zatvor u koji smo
zatočeni zbog svojih grješnih želja i aktivnosti, 6) da je duhovni svijet
naše izvorno prebivalište u koje se konačno možemo vratiti ako striktno
slijedimo Božja uputstva.
Koliko ljudi u svijetu je spremno svakoga dana pogledati toj istini u oči?
Ogromna većina čovječanstva misli da je istina ova iluzorna predstava
koju opažamo svojim nesavršenim i užasno ograničenim osjetilima;
predstava u kojoj su glavni glumci tijela sačinjena od kostiju, krvi i mesa.
Samo oni ljudi koji se dobrovoljno podvrgnu duhovnoj disciplini bhakti–
yoge, mogu dobiti duhovna iskustva koja će im omogućiti da vide ovaj
svijet kakav on zapravo je. Suviše je onih koji tvrde da vjeruju samo u
ono što vide, čuju, opipaju, itd. Za takve ljude ne samo duhovni svijet,
nego i istinska priroda materijalnog svijeta – zauvijek ostaju samo
nepoznanica daleko van domašaja ograničenih materijalnih osjetila. Takvi
ljudi su osuñeni od neumoljivih zakona materijalne prirode da žive
utopljeni u kolotečinu materijalnog postojanja i svega što takvo postojanje
povlači za sobom.

Ali, ako pak mislite na materijalne realnosti i materijalne istine – koliko

je ljudi koji su zaista spremni pogledati u oči baš svim aspektima
materijalne istine (što uključuje roñenje, starost, bolest i smrt)? Mnogo je
onih kojima više odgovara da žive kao noj sa glavom u pijesku, ne vide
opasnosti svijeta u kome se nalaze i fantaziraju o savršenom materijalnom
životu. Meñutim, savršeni materijalni život jednostavno ne postoji, niti će
ikada postojati. Savršenstvo je monopol stanovnika duhovnog svijeta.
Bolje je vidjeti crnu istinu, nego živjeti u ružičastim iluzijama. Jer tek onaj
koji uvijek vidi istinu, ima mogućnost da uzde svoje sudbine drži u
vlastitim rukama.
Najviše me smeta kada neki ljudi kažu nama vaišnavama: “Vi bježite od
istine; ne želite joj pogledati u oči.” Apsurdno je da ti isti ljudi nasjedaju
propagandi profitera, političara i znanstvenika, sa svim njihovim
teorijama, hipotezama i komercijalnim parolama koje se svakodnevno
promoviraju preko javnih glasila, te prihvaćaju za istinu skoro sve što im
se servira. Takvi ljudi trpaju u sebe sve što se može naći u
supermarketima, i kupuju tzv. hranu, uopće ne gledajući na etiketu sa
listom sastojaka. A kada ih netko upozori na opasne i odvratne sastojke u
hrani koju jedu i ostalim proizvodima koje konzumiraju – oni odgovore:
“Sve je to za ljude!” Je; ali za koje ljude? Za one koji pristaju biti
konstantno varani od profitera što na njima zarañuju novac, od političara
koji ih guraju u ratove i nacionalni dug, te konačno od materijalne prirode,
koja ih baca iz jednog tijela u drugo. Ti ljudi ne mogu razmišljati za sebe,
već je potrebno da imaju nekoga tko će im reći preko televizije, radija i
novina ‘što je dobro za njih’.
Za čudo, ogroman broj ljudi misli kako je život ipak lijep. Spremni su
vidjeti samo svjetlu stranu života dok provode svoje vrijeme uživajući u
brzim sportskim automobilima, sunčajući se na egzotičnim plažama,
gledajući ljubavne filmove, itd. Ali, sječivo smrti neprestano lebdi nad
vratom i neizvjesno je kada će zamahnuti. Da li je ovo pesimizam ili
realizam? Ako ste zdravi, mladi, lijepi i bogati, reći ćete – pesimizam. Ako
pak ležite u bolesničkoj postelji dok vam bolesti razaraju tijelo, reći ćete –
realizam. Vrijeme ne bira svoje žrtve; na kraju zadavi svakoga – bilo da
smo pesimisti, optimisti ili realisti, zdravi ili bolesni.
Često puta ljudi pitaju: “Kako to da se vi Hare Krišna ljudi tako lako
odričete svjetovnih užitaka?” Znate; jako je teško biti motiviran za
uživanje ovozemaljskih zadovoljstava i u isto vrijeme biti svjestan
prolaznosti i kratkotrajnosti materijalne sreće, kao i krhkosti materijalnog
tijela. Ljudi obično ne vole misliti o tim stvarima; tj. izbjegavaju pogledati
istinu u oči. Na kraju ovog odgovora mogu reći da je jedan od najvećih
problema kada nismo svjesni da imamo problem. Dva vrlo krupna
problema koja bi htio istaći su: Zaborav o našem pravom identitetu i
neznanje o tome kako možemo doživjeti vječnu sreću koja je duhovno
nasljeñe svakog živog bića.

36) Zašto vi ne gledate televizor i ne čitate novine?

Zar je i to grješno?

Nije poanta u tome koliko je to grješno, već koliko je to zaista opasno i

(ne)korisno. Ogromna većina televizijskih emisija i novinskih tekstova
svodi se na četiri osnovne teme; različite nijanse jedenja, spavanja,
branjenja i razmnožavanja. U posljednjih 30–40 godina, javna glasila su
postala pravo leglo nemorala koji negativno utječe na psihu novih
generacija. Evo statističkih podataka iz 2002. godine koji ilustriraju pad
morala u SAD uslijed utjecaja javnih glasila (naročito televizije).
U SAD svakoga dana bude ubijeno prosjeku 57 ljudi, 251 žena bude
silovana, 3000 djevojaka mlañih od 20 godina ustanovi da su trudne,
3133 neroñene djece bude abortirano, 30% američkih studenata bude
pijano, 623 studenta ustanovi da su dobili spolnu bolest. 60%
Amerikanaca (muškaraca) priznaje bračnu preljubu, preko 200.000 djece
u SAD bude seksualno zlostavljano svake godine. Prije samo 100 godina,
vokabular prosječnog 16 godina starog Amerikanca iznosio je 70.000
riječi. Danas samo 15.000. (Šteta što izostaju podaci o broju slučajeva
kućnog nasilja, ubijenih studenata u školama, kriminala, samoubojstava,
novih žrtava droge i alkohola, itd.)24 Nije li ironično to kako unatoč tako
obeshrabrujućim podacima, gotovo čitav svijet želi imati standard
‘uživanja’ koji ima SAD? Koliko ljudi je zaista svjesno što sve takav
standard nosi sa sobom?
Na televiziji, Internetu i u novinama se svakodnevno mogu dobiti poruke
koje promoviraju bunt protiv ustrojstva tradicionalne porodice, religije,
organiziranog društva i moralnog ponašanja. Seks, nasilje i ostali oblici
nemorala – obožavaju se kao sinonimi slobode i liberalizma. Postoje
proračuni da prosječno dijete koje gotovo svakodnevno gleda televizijske
programe (naročito filmove), do svoje 16. godine vidi oko 300.000 scena
grubog nasilja, torture, ubojstava i samoubojstava.25 (Na žalost, izostaju
podaci o broju pornografskih scena i seksualnog iživljavanja). Što mislite;
da li sve to zaista koristi vašoj djeci ili vama samima? Kakve će posljedice
uslijediti ako dopustite da javna glasila (naročito TV) odgajaju vašu djecu?
Istina; ima na televiziji i korisnih, poučnih programa. Ali, korisni sadržaji
se lakše mogu odvojiti iz probranih knjiga, bez opasnosti da se razvije
ovisnost o televiziji, koja je postala neophodna zabava prosječnog čovjeka
današnjice. Neosporive činjenice dokazuju da je u svijetu bilo daleko,
daleko manje nasilja i nemorala dok nije bilo televizije i komercijalne
filmske industrije.
Evo kako glazbenik Nitin Sewhney opisuje utjecaj televizije:
‘‘Tehnologija je droga. Ne možemo se je nasititi. Hranimo
njome svoju djecu promatrajući kako odrastaju živeći na dijeti
koja rastače njihova osjetila. Upalite TV i netko će vam reći da
je 50.000 ljudi umrlo u Indiji. Dvije sekunde kasnije gledate
komediju. Tehnologija to može učiniti. Nudi nam vještačke
realnosti koje nas čine neosjetljivim na svijet stvarne realnosti.
Heroin ima isti učinak. U suštini, svi smo ovisnici – ovisni o
komforu i ugoñajima koje pruža tehnologija – ovisni o ideji da
je napredak u direktnom odnosu sa veličinom ekrana računala.
S druge strane, bogati klinci u Americi ubijaju jedni druge, dok
se klinci iz Soweta ne mogu prestati smijati. Dakle, tko je
uistinu napredan?... Kada pogledam ispred sebe, vidim dva
puta – duhovni i materijalni. Dva svijeta – jedan razvijeni i
jedan u razvoju. Sami odredite koji je koji.”
Što se tiče novina, napravite slijedeći eksperiment. Uzmite crveni
flomaster i stavite ‘X’ uz svaki novinski članak koji piše o lošim vijestima.
Uzmite plavi flomaster i stavite ‘X’ uz svaki članak od kojega ne možete

24
Shatzer, Vaughn, “The Truth Behind the Declaration of Independence”
25
Phillip Day, “The Mind Game”
izvući nikakvu osobnu dobrobit. Uzmite zeleni flomaster i stavite ‘X’ uz
svaki članak koji vas ne zanima (ili nema nikakve veze sa vama). Koliko
neobilježenih članaka je preostalo? Da li zbog toga vrijedi svakodnevno (ili
čak povremeno) kupovati novine? Usput rečeno, ako ste zabrinuti za
očuvanje prirodnog okoliša, zamislite samo koliko drveća treba biti
srušeno da bi se od njega napravio papir za sve novine i magazine koje
kupite tijekom godine.
To što striktni vaišnave ne gledaju televiziju i ne čitaju novine – ne znači
da ne znaju što se dešava u svijetu. Ja osobno, 3–4 puta tjedno pogledam
na Internetu naslove dnevnih novosti; izaberem ono što mi je
interesantno i u maksimalno 10 minuta (bez detaljnog čitanja) – znam što
se dešava u svijetu. Mnogi moji kolege ne idu čak niti toliko daleko – pa
su ipak živi i zdravi.

37) Da li u duhovnom procesu bhakti–yoge ima prostora za

vlastitu individualnost?

Ovo je jedno od prilično često postavljanih pitanja. Ne znam što to daje

povoda ljudima da nam postave takvo pitanje. Možda zato što izvanjski
izgleda kao da svi radimo istu stvar bez razmišljanja. Ako malo pažljivije
pogledate, primijetit ćete da nismo čak niti jednako obučeni. Djevojke i
žene imaju na sebi sarije različitih boja, već u skladu sa osobnim ukusom.
A muški vaišnave se razlikuju po boji odjeće (narančasta ili bijela), u
skladu sa time da li su oženjeni ili ne. Odluka o bračnom statusu,
temeljena upravo na osnovi vlastite individualnosti – takoñer je proizvoljni
izbor svakog pojedinca. Svi smo mi individualci koji koriste svoje različite
prirode, sklonosti, talente, vještine i želje u službi za Krišnu. Meñutim, ima
jedna ‘stvar’ koja nam je svima zajednička – svi smo (u manjoj ili većoj
mjeri) posvećeni da podijelimo duhovnu mudrost sa što većim brojem
ljudi, onako kako je zapisano u učenjima našeg zajedničkog duhovnog
učitelja, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Zapravo, to nisu njegova
učenja, već Krišnina učenja sačuvana u svom izvornom obliku. O tome
možete pročitati više u odgovoru na naredno pitanje.
Današnji zapadni čovjek toliko površno shvaća individualnost da kada
želi napraviti temeljitu promjenu u svom životu – on ode u frizerski salon.
Pogledajte samo koliko su se degradirali kriteriji modernog čovječanstva u
vezi poimanja individualnosti. Kakvu god glupost da netko napravi prvi –
to se prepoznaje kao kreativnost, umjetnost i individualnost. Sjetimo se
prvih razbijanja gitara na rock koncertima. Takve stvari su se cijenile i
naglo bi porasla popularnost pjevača koji se toga prvi sjetio. Iza toga
uslijedila su skakanja u publiku s pozornice, javna razgolićivanja, zatim
odgrizanje glave golubu na pozornici, itd. S duhovne točke gledišta, to su
simptomi mentalne bolesti, a ne individualnosti. Mi prihvaćamo
individualnost samo ukoliko je ona u okvirima duhovnih standarda.
Vaišnave nisu kao vojska u kojoj je individualna osobnost svedena na
minimum. Vojnici na bojnom polju su manje–više samo brojevi koji na
svaku zapovijed moraju reći “Razumijem!”, (i izvršiti je bez previše
razmišljanja, jer netko drugi je zadužen da razmišlja za njih). U procesu
bhakti–yoge ima neograničeno mnogo raznovrsnosti za vršenje službe za
Krišnu – sve u ovisnosti sa vlastitom željom 1) koju službu želimo, 2) na
koji način je želimo izvršiti, 3) na kojem mjestu je želimo izvršiti, 4) u
čijem društvu je želimo izvršiti, itd.

Slijedi izvadak je iz razgovora sa jednim od naših duhovnih učitelja, H.H.

Bhakti–vaibhava Swamijem.

“Individualnost se danas naizgled jako cijeni. Meñutim, način

na koji se ona shvaća uništava pravu individualnost i definira
ljude kao obične robote koje tek treba programirati. Prema
vladajućem shvaćanju, osoba tek treba postati individua
izborom odjeće koju će nositi, glazbe koju će slušati itd. Ukoliko
ja od sebe trebam stvoriti individualca, to podrazumijeva da
nisam individualac od početka. Mora da sam nekakva prazna
ploča koja svoju individualnost mora kupiti, steći je odjećom.
Individualnost je tako pretvorena u nešto što se kupuje u
trgovinama odjećom ili frizerskim salonima. Mi u svjesnosti
Krišne individualnost ne smatramo nečim tako jeftinim.
Individualac se ne postaje, svatko je već individualac.
Prava individualnost se nalazi duboko u nama – to je naša
nepromjenjiva, vječna stvarnost. Naša odjeća ili obrijana glava
niti čine, niti uništavaju našu individualnost. Isto vrijedi i za
podudarnost u uvjerenjima koju ste primijetili kod članova
našeg društva. Nećete valjda tvrditi da individualnost postoji
samo ako se ljudi ne slažu jedni s drugima? Čim se slože,
postaju stado ovaca? Svi matematičari se slažu da je 2+2=4,
svi vjeruju u identičnu stvar – čini li ih to krdom ovaca, grupom
nerazumnih sljedbenika bez individualnosti? Kao i matematika, i
svjesnost Krišne je empirijski provjerljiva znanost, koja na
racionalan način proučava svoj predmet – duhovnost. Stoga
nije ništa neobičnije što dvoje vaišnava vjeruju u iste osnovne
stvari, negoli što se dva matematičara slažu da je 2+2=4.
Individualnost se ne gubi prakticiranjem svjesnosti Krišne, baš
naprotiv ...
Dokle god se poistovjećujemo s tijelom – zbirkom atoma i
elektrona, (objekata bez individualnosti i osobnosti) – nećemo
moći razotkriti svoju pravu individualnost. Tijelo je tek odjeća
duše, privremeni kostim koji smo prihvatili u ovoj predstavi
materijalnog života. Postati svjestan Krišne znači postepeno se
uzdići iznad ograničavajuće iluzije poistovjećivanja s tijelom i
razotkriti svoje pravo ja, svoju pravu individualnost.”
 38) Zašto je ‘Bhagavad–gita’ Bhaktivedanta Swami Prabhupada
bolja od drugih izdanja Gite (od drugih autora)?

I prije nego je Šrila Prabhupada došao u SAD (1965. godine), na

Zapadu i u Indiji već su postojala brojna izdanja Bhagavad–gite koja su
bila prevedena i objašnjena od autora koji su uglavnom bili akademici,
šarlatani, kvazi–gurui, impersonalisti, itd. Niti jedno od tih izdanja na
Zapadu nije uspjelo prodrijeti u srca iskrenih tragalaca za duhovnom
istinom i inspirirati ih da se počnu baviti procesom bhakti–yoge za
zadovoljstvo Gospodina Krišne. Problem je bio u tome što ti prevodioci
(komentatori) nisu bili kvalificirani i opunomoćeni od samoga Krišne da
predstave Njegova uputstva u svom neizmijenjenom obliku. Nisu bili
kvalificirani zato jer nisu razumjeli izvorne poruke Krišnine duhovne
mudrosti. A nisu ih razumjeli jer su Gitu prevodili i komentirali na temelju
osobnih sebičnih motivacija (slava, prestiž, financijska dobrobit, itd.)
Za razliku od njih, Šrila Prabhupada je bio vjerodostojni vaišnava; član
niza duhovnih učitelja koji počinje sa Krišnom osobno. Evo nekoliko imena
koja su članovi tog niza. 1) Krišna (Bog osobno), 2) Brahma, 3) Narada,
4) Vyasa (koji je zapisao vedsku literaturu za buduće generacije), 5)
Madhva ... 28) Jagannatha das babaji, 29) Bhaktivinoda Thakura, 30)
Gaurakišora das babaji, 31) Bhaktisiddhanta Sarasvati, 32) A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada.
Šrila Prabhupada je bio specijalno opunomoćen od Krišne da Njegova
uputstva čovječanstvu prenese bez izmjena i dopuna. Zbog toga se Šrila
Prabhupadovo izdanje naziva Bhagavad–gita, kakva jest. Važno je
naglasiti da se Krišna osobno brine da poruka Bhagavad–gite ostane
izvorna i nepromijenjena. Iz tog razloga se On povremeno pojavi u
ljudskom društvu (kao npr. Gospodin Caitanya Maprabhu koji je na 22.
mjestu u gore spomenutom nizu) ili pošalje svoje specijalno opunomoćene
predstavnike, koji su članovi navedenog niza. Takav niz specijalno
opunomoćenih gurua, na sanskrtu se naziva sampradaya.
Postoje četiri vjerodostojne vaišnavske sampradaye koje već milijunima
godina prenose poruke vedske/vaišnavske književnosti u svom
neizmijenjenom obliku. Šrila Prabhupada definitivno nije bio jedini
vjerodostojni guru svoga vremena, ali je bio prvi i jedini koji je Krišnine
izvorne poruke (u posljednjih otprilike 5000 godina) rasprostranio po
čitavom svijetu za dobrobit cijelog čovječanstva.

39) Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?

Tekst koji slijedi temeljen je na povijesnim podacima koje sam preuzeo

iz knjige Misquotng Jesus (autor dr. Bart D. Ehrman) i sa desetak Internet
stranica od kojih mogu spomenuti neke:
http://xenophongroup.com/montjoie/albigens.htm,
http://militaryhistory.about.com/od/medievalwarfare/a/albigensiancrus.ht
mhttp://crusades.boisestate.edu/Albi/
http://www.infidels.org/library/historical/john_kessler/giordano_bruno.ht
ml
http://www.newadvent.org/cathen/03016a.htm

Postoje neoboriva svjedočanstva i dokazi da je u ranom kršćanstvu više

od osamdeset evanñelja sačinjavalo Novi Testament. Ali u Bibliji kakvu je
poznajemo danas – tek nekoliko njih je uvršteno; evanñelja po Mateju,
Marku, Luki i Ivanu. Tko je (i zašto) donio odluku koja će evanñelja biti
uvrštena a koja izbačena iz Biblije?
Današnja Biblija nije ništa više nego dobro cenzurirani kolaž rimskog
cara Konstantina Velikog. U njegovo vrijeme je obožavanje Sunca, Sol
Invictus bila službena religija Rimskog Carstva, a Konstantin osobno je bio
glavni svećenik. Na njegovu žalost, tri stoljeća nakon raspeća Isusa, broj
sljedbenika Isusa Krista je dosegao vrlo visoki postotak ukupnog
stanovništva Rimskog Carstva. Konflikti izmeñu kršćana i obožavatelja
Sunca (tzv. pagana) su rezultirali mnogim meñusobnim ratovima koji su
prijetili konačnom rascjepu Rimskog Carstva. Konstantin je po svaku
cijenu htio spriječiti taj scenarij.
Iz tog razloga je 325 godine sazvao dobro poznati Koncil u Nikei
(Nicaea) sa idejom da stavi Rimsko Carstvo pod jednu zastavu i jednu
religiju – kršćanstvo. Zašto baš kršćanstvo, ako je bio svećenik Sol
Invictusa? Zato što je bio izvrstan strateg. Vidio je da je kršćanstvo brzo
rastuća religija koja će uskoro zavladati carstvom. Stapanjem paganskih
rituala sa kršćanskom tradicijom zadovoljio je obje strane – pagane i
kršćane, i na taj način stavio točku na meñusobne konflikte i ratove. Malo
toga je u današnjem kršćanstvu očuvano još od dana prije Koncila u
Nicaei kada su promijenjene izvorne doktrine i učenja Isusa Krista. Koncil
je trajao dva mjeseca. Na njemu je bilo prisutno oko 300 biskupa koji su
uz Konstantinov poticaj raspravljali o promjenama vitalnih doktrina ranog
kršćanstva.
Žučna rasprava na Koncilu vodila se izmeñu dvije struje – jedne koja je
bila na strani Konstantinovih političkih ciljeva – i druge, na čelu sa
biskupom Ariusom čiji sljedbenici nisu bili voljni praviti bilo kakve
promjene u dotadašnjoj kršćanskoj tradiciji. Konačno, Arius i njegovi
istomišljenici su izgubili raspravu. Na kraju su samo Arius i još dva
biskupa odbili potpisati dokument o zaključnoj odluci zbog čega ih je
Konstantin protjerao iz Rimskog Carstva.
Srećom, neka evanñelja koja Konstantin nije uspio uništiti uspjela su
preživjeti do današnjeg dana. Tako npr. glasoviti “Dokumenti sa obale
Mrtvog mora” pronañeni su 1947. godine sakriveni u pećini blizu Qumrana
u Izraelu, a dvije godine ranije u Nag Hammadiju (Egipat) pronañeni su
“Koptski Dokumenti.” Svi ti novootkriveni dokumenti (neki od njih izvorna
evanñelja koja su bila zabranjena proglasom Koncila u Nicaei) govore o
jednoj sasvim drugačijoj kršćanskoj tradiciji i filozofiji od one koju
poznajemo danas. Vatikansko poglavarstvo daje sve od sebe da
onemogući objelodanjenje pronañenih dokumenata. A zašto i ne bi?
Dokumenti vrlo očigledno ukazuju na patvorenost Konstantinove Biblije
koja se koristi već 17 stoljeća i potvrñuju da je moderna kršćanska
tradicija nastala kao proizvod čovjeka koji je imao na umu isključivo
političke ciljeve.
Da čitava stvar bude još kompliciranija, povjesničari i teolozi ne mogu
potvrditi ispravnost (korektnost) biblijskih tekstova i ostalih kršćanskih
rukopisa koji su nastali i prije neslavnog koncila u Nicaei. Čak naprotiv –
vodeći svjetski stručnjaci posjeduju mnoštvo neoborivih dokaza koji
govore u prilog činjenici kako su zauvijek izgubljena izvorna učenja Isusa
Krista, činjenice o njegovom životu i naravno – izvorne Božje riječi
spomenute u Starom Zavjetu. Jedan od tih vodećih stručnjaka, američki
teolog i povjesničar kršćanstva Dr. Bart D. Ehrman, napisao je izvrsnu
knjigu “Misquoting Jesus” (“Pogrešno citiranje Isusa”), objavljenu 2005.
godine, koja se bavi tematikom nastanka izvorne kršćanske literature. U
tekstu koji slijedi navodim neke dijelove knjige “Misquoting Jesus”, koji
govore sami za sebe.

“Baš kao što knjige nisu mogle biti masovno distribuirane (nije
bilo kamiona, aviona i željeznice), isto tako one nisu mogle biti
proizvedene u velikim nakladama (jer nije bilo tiskarskih
strojeva). I pošto su morale biti kopirane ručno, jedna po jedna,
sporo i sa puno truda – većina knjiga je bila izdavana u vrlo
malim nakladama. Čak niti kopije jedne knjige nisu bile potpuno
iste jer su pisari koji su kopirali tekstove – neizbježno pravili
promjene u tekstu kojega su kopirali, ili nepažljivim kopiranjem
ili čak namjerno, po vlastitom nahoñenju. Zbog toga, niti jedan
čitatelj u stara vremena nije mogao biti potpuno siguran da je
tekst knjige koju je čitao, zaista bio izvorni tekst autora. Danas
izdavači dostavljaju odreñeni broj knjiga na tržište tako što ih
pošalju u knjižare. Ali pošto u stara vremena knjige nisu bile
masovno tiskane – nije bilo ni izdavačkih poduzeća niti knjižara.
Obično bi autor napisao knjigu i vjerojatno bi je glasno pročitao
nekolicini svojih prijatelja. To je otvaralo mogućnost za
eventualnu lekturu izvornog teksta. Zatim, kada bi autor dovršio
konačnu verziju knjige, on/ona bi dao pisarima da naprave
nekoliko kopija za svoje prijatelje i poznanike. Ako su oni pak
željeli proslijediti knjigu svojim prijateljima ili roñacima – bilo je
potrebno napraviti još nekoliko ručnih kopija knjige. Pisari koji su
to radili, obično su bili plaćenici koji su od toga živjeli ili čak
pismeni robovi kojima je kopiranje teksta bio tek jedan od
kućanskih poslova.”

“Danas, ne samo da ne posjedujemo izvorne rukopise tih

knjiga, već nemamo čak niti kopije od kopije od kopije izvornih
tekstova. Ono što imamo, kopije su koje su nastale znatno
kasnije. U većini slučajeva, raspolažemo kopijama koje su bile
zapisane čak nekoliko stoljeća nakon izvornog teksta. Te kopije
se razlikuju jedna od druge na tisuću mjesta u tekstu. ... Greške
su najčešće nastajale kao rezultat slučajnih pogrešaka –
nehotični potez perom, izostavljane riječi, pogrešno napisane
riječi, itd.”

“Jedan od problema na starogrčkom jeziku (što uključuje i

najstarije kršćanske tekstove poput Novog Zavjeta) je bio taj da
prilikom kopiranja pisari nisu koristili znakove interpunkcije, niti
je bilo razlike izmeñu velikih i malih slova. Čak više od toga (što
je sigurno bizarno za čitatelje današnjice) – nije bilo razmaka
meñu riječima. Ova vrsta kontinuiranog pisanja nazivala se
scriptuo continua, što je stvaralo poteškoće prilikom čitanja, a
naročito prilikom razumijevanja teksta. [Autor B.D. Ehrman ovdje
navodi primjer na engleskom: godisnowhere, što bi za vjernika
moglo značiti ‘God is now here / Bog je sada ovdje’, a za ateista
‘God is nowhere / Bog nije nigdje’].”

“... Mi posjedujemo izvorni papir na kome je Peatus vježbao

pisanje, prilikom čega je 12 puta na starogrčkom jeziku vježbao
potpisivanje dokumenata: “Ja Peatus, lokalni pisar, podnosim
ovaj dokument.” Čudno je to što je on prva četiri puta korektno
kopirao riječi, a peti puta je izostavio prvo slovo zadnje riječi i
narednih sedam puta je kopirao istu grešku – što ukazuje da on
nije pisao riječi za koje je znao kako se pišu, nego je jednostavno
kopirao prethodnu liniju teksta. Očigledno da on nije mogao čitati
čak niti jednostavne riječi koje je kopirao. I on je bio službeni
lokalni pisar!”

“Kada bi pisar napravio promjene u tekstu kojega je kopirao –

bilo slučajno ili namjerno – te promjene su trajno ostale u
kopiranom tekstu (osim ako bi naredni pisar mogao ispraviti
grešku). Slijedeći pisar bi zatim kopirao tu grešku misleći da je to
izvorni dio teksta i onda bi kopiranom tekstu dodao još i svoje
greške, itd. Jedini način da se isprave greške u tekstu bio je taj
da pisar prepozna greške svojih prethodnika i pokuša ih ispraviti.
... [Kao u primjeru Codex Vaticanus dokumenta iz 4. stoljeća,
gdje je pisar izmeñu dva stupca kopiranog teksta komentirao
greške svog prethodnika: “Budalo i prevarantu, ne mijenjaj
izvorni tekst.”] Meñutim, ne postoji garancija da je taj pisar
napravio ispravnu korekciju. Drugim riječima, mijenjajući ono što
je on samo mislio da je greška – mogao je nehotice napraviti
neispravnu korekciju. Iz toga slijedi da postoje tri vrste ranih
kršćanskih tekstova: izvornik, tekst sa greškama i neispravan
pokušaj ispravljanja grešaka. Neispravnosti su se tako
umnožavale. I to se dešavalo stoljećima.”
 “U 2. i 3. generaciji kršćana, ne samo da su Isusova učenja bila
smatrana svetim pismom, već su takoñer i knjige njegovih
apostola. Dokaz za to postoji u posljednjoj knjizi Novog Zavjeta,
(2 Petar). To je knjiga za koju najkritičniji teolozi/povjesničari
vjeruju da ne potječe od Petra osobno, već od nekog njegovog
sljedbenika koji se potpisao lažnim imenom. U tekstu 2 Petar 3,
autor ukazuje na lažne učitelje koji su mijenjali značenje Pavlovih
pisama kako bi rekli ono što je njima odgovaralo, “baš kao što
oni čine sa ostalim tekstovima.” (2 Pet. 3:16)
Crkveni otac Origen iz 3. stoljeća jednom je napisao slijedeću
primjedbu u vezi kopija evanñelja koje su mu bile na raspolaganju:
“Razlike meñu spisima postale su velike, ili zbog nepažnje nekih
pisara ili zbog perverzne drskosti nekih drugih pisara što nisu
provjerili ispravnost transkripcije ili su čak dodavali/oduzimali
neke dijelove teksta po vlastitom nahoñenju.”

U vrijeme nastanka ranih kršćanskih knjiga, preko 90% stanovništva

Rimskog Carstva je bilo potpuno nepismeno. Zbog tog razloga bilo je vrlo
teško naći dovoljan broj kvalificiranih pisara, ali zbog velike potražnje
često puta su kao pisari bili upošljavani nepismeni ljudi koji su kopirali
tekstove slovo po slovo, baš kao prethodno spomenuti primjer Peatusa.
Zamislite kako bi to izgledalo ako bi vam netko dao da kopirate izvorni
tekst sa kineskim slovima. Koliko god da se trudili, sigurno biste napravili
nehotične greške, koje bi slijedeći pisar kopirao i njima dodao još i svoje
greške. Najvjerojatnije bi npr. deseta kopija teksta bila prilično
nerazumljiva čak i za najučenijeg Kineza, jer bi u tekstu bilo puno
nesuvislih rečenica koje bi bitno izmijenile značenje poruke.
To je samo jedan od razloga zašto je današnja Biblija prepuna
besmislica kao npr. da je Isus pio vino, jeo meso i narodu dijelio ribe, itd.
Zadržimo se na primjeru Isusovog ‘jedenja mesa’. Autor Steven Rosen u
svojoj knjizi “Food for the Spirit” piše:

“... U Novom Zavjetu se neprestano citiraju navodi o tome

kako je Isus tražio meso, što mesojedi koriste kao izgovor za
svoj način ishrane. Meñutim, detaljna studija izvornih riječi na
grčkom razotkriva da Isus zapravo nije tražio ‘meso’. Iako
engleski prijevod evanñelja spominje riječ ‘meso’ čak
devetnaest puta – izvorne riječi se preciznije prijevode u
‘hrana’: broma - ‘food’ (riječ korištena četiri puta); brosimos
- ‘ono što se može jesti’ (jedan puta); brosis - ‘hrana ili
jedenje’ (četiri puta); prosphagion – ‘nešto za jesti’ (jedan
puta); trophe - ‘ishrana’ (šest puta); phago - ‘jesti’ (tri
puta).”

Slijedi jedan od tipičnih i očiglednih primjera koji dokazuju kako je Biblija

ne samo pogrešno prepisivana i lektorirana – već je i pogrešno prevedena.
 “… I svakoj zvijeri na zemlji, i svakoj ptici u zraku, kao i
svemu što se kreće po zemlji, u čemu je živa duša – Ja sam
dao zelene biljke kao meso.” (Genesis 1.30)26

Vidite, prevodioci Biblije su sa grčkog na engleski gore spomenutih šest

riječi jednostavno preveli kao ‘meso’. To je isto tako bizarno kao kada su
preveli da je Sv. Ivan Krstitelj jeo skakavce. Zapravo je jeo plodove sa
skakavičjeg drveta – smokve! Pogrešni prijevod se raširio po svijetu
prijevodima Biblije sa engleskog na druge svjetske jezike.

Osim grešaka (i namjernih izmjena) koje su stoljećima kopiranja znatno

izmijenile izvorno značenje ranih kršćanskih knjiga – ne smijemo previdjeti
greške koje su se potkrale čak i u izvornom tekstovima autora. Nerijetko bi
autori diktirali tekst pisaru koji bi pogrešno čuo ili napisao odreñene riječi.
Dr. Bart D. Ehrman navodi u svojoj knjizi primjer Pavla koji je diktirao
svoje pismo pisaru (Gal. 6:11). Nadalje, autentičnost knjiga na kojima se
temelji kršćanstvo već skoro 2000 godina – vrlo je diskutabilna i zbog
trenda lažnog potpisivanja tekstova, kao što Dr. B.D. Ehrman navodi
primjer nekoga tko je proizvoljno napisao tekst kojega je potpisao
autoritativnim imenom Pavla. Ovakvih primjera u ranim kršćanskim
tekstovima ima i previše. Neki od tih lažno potpisanih tekstova su puke
izmišljotine ili su tekstovi koji su bez dozvole autora (koji je možda umro
prije nekoliko stoljeća) naknadno bili uneseni u izvorne knjige. Evo jednog
upečatljivog primjera. Dr. B.D. Ehrman navodi svima dobro poznatu priču
o preljubnici koju su farizeji doveli pred Isusa sa idejom da je kamenuju,
tj. da testiraju ispravnost Isusovih odluka.

“Usprkos briljantnoj priči, ovdje postoji jedan ogroman problem.

Ispostavlja se da ta priča izvorno nije bila zapisana u Ivanovom
evanñelju; točnije – nije bila dio niti jednog od evanñelja. Dodao ju je
netko od kasnijih pisara. ... Priča nije zabilježena niti u jednom od
najstarijih spisa Ivanovih evanñelja koji su nam danas na
raspolaganju. Stil pisanja je izrazito drugačiji od svih ostalih Ivanovih
tekstova (uključujući priče koje se spominju neposredno prije i poslije
ubačene priče o preljubnici). Tekst te priče uključuje veći broj riječi i
izraza, što potpuno odudara od stila Ivanovog evanñelja. Zaključak je
neizbježan: taj dio teksta nije dio izvornog evanñelja.
Kako je taj tekst bio naknadno ubačen? Postoje mnoge teorije u
vezi toga. Većina teologa/povjesničara smatra da je to bila široko
poznata priča o Isusu koja se prenosila usmenim putem i koja je u
jednom trenutku bila ubačena uz rub kopiranog Ivanovog teksta. Od
toga trenutka je neki pisar pomislio da je priča namijenjena kao dio

26
Ovo je bio samo jedan primjer. Ukoliko želite još takvih primjera, iskreno vam
preporučujem da si pročitate knjigu “Food for the Spirit” (engleski). Knjiga navodi
vjerodostojne dokaze o vegetarijanskoj ishrani i milosti prema životinjama – u svim
vodećim svjetskim religijama.
 kopirane knjige, tako da ju je u svojoj kopiji ubacio u tekst (Ivan
7:52). Interesantno je to da su istu priču neki drugi pisari ubacili u
neke druge dijelove Novog Zavjeta – neki su je ubacili nakon teksta
(Ivan 21:25), a neki drugi čak u (Luka 21:38). U svakom slučaju, to
nije priča koju je izvorno napisao Ivan.”

Prirodno se nameće pitanje: Da li je ta priča uopće istinita (kao i bilo

koja druga spomenuta u Bibliji)? Na to pitanje navodi činjenica da u Bibliji
ima puno kontradiktornih izjava, tj. priča koje dva ili tri autora opisuju na
sasvim drugačije načine, spominjući sasvim drugačije (kontradiktorne)
detalje. Nemoguće je da su obje verzije mnogih biblijskih izjava i priča
istovremeno istinite. Evo dva primjera. 1) Marko piše da je Isus bio
razapet dan nakon što je završio Posljednju Pashu (Marko 14:12), a Ivan
piše da je Isus umro prije Posljednje Pashe (Ivan 19:14) 2) Luka piše da
su se Josip i Marija vratili u Nazaret tek nakon mjesec dana svog dolaska
u Betlehem (i izvršili rituale pročišćenja) (Luka 2:39); meñutim, Matej
piše da su oni umjesto povratka u Nazaret – pobjegli u Egipat (Matej
2:19–22). Takvih primjera ima još puno. Vjerojatno je nepotrebno da
sada detaljno dovodim u pitanje ispravnost Ivanovih povijesnih činjenica
koje oštro odudaraju od navoda drugih apostola.
Ogromna većina kršćanskog svijeta zbog lojalnosti tradiciji u kojoj su
roñeni – bez pitanja i sumnji prihvaća kao apsolutne istine sve što je
zapisano u Bibliji i ostalim ranim kršćanskim tekstovima. Zaista je malo
onih koji se potrude Bibliju staviti ‘pod mikroskop’ i temeljito prostudirati
vjerodostojnost biblijskih priča i kršćanskih doktrina. Takav ozbiljan
propust može drastično utjecati na duhovni napredak vjernika; pogotovo
ako se zanemare (ili čak ismijavaju) npr. zakonitosti reinkarnacije koja je
nekoć bila integralni dio ranih kršćanskih doktrina. Ukoliko mislite da
pretjerujem, potrudite se malo uroniti u knjige nekih kršćanskih teologa i
povjesničara. Za početak vam mogu preporučiti izvrsnu knjigu “Misquoting
Jesus” (ako razumijete engleski).
Nije li apsurdno da je čitava jedna religija sa milijunima ljudi koji je
slijede širom svijeta – temeljena na namjerno ili slučajno izopačenim
tekstovima koji osim diskutabilnih pričica ne nude ljudima suštinu
duhovne filozofije? Zašto se takva tradicija održava sve do danas (17
stoljeća nakon ozbiljnog skrnavljenja izvorne kršćanske ideologije,
filozofije i religije – proglasom nekog rimskog cara koji je na umu imao
isključivo političke i financijske ciljeve)? Možda je u pitanju profit, pozicija
i moć kontroliranja? Ne bi bilo čudno; religija može biti vrlo unosan posao
(pogotovo ako imate mjesečna primanja koja vam mogu pružiti mnoge
ovozemaljske užitke). Vjerujte mi, nisam ja protiv kršćanstva, ali me
užasno smetaju laži, kriminal i nepravde koje se već stoljećima u ime
Isusa Krista provlače kroz čovječanstvo zaodjenute u lažno ruho
duhovnosti.
Za razliku od kršćanskih tekstova, vaišnavski sveti spisi se već tisućama
godina pažljivo prenose od generacije do generacije visoko učenih
mudraca, koji nisu imali problema sa pisanjem i čitanjem tekstova na
sanskrtu. Mnogi od tih mudraca su u davna vremena imali mogućnost
nepogrešivog memoriranja tekstova koje su htjeli upamtiti. Bilo je
dovoljno da samo jednom čuju npr. Šrimad–Bhagavatam (koji se sastoji
od 18.000 stihova na sanskrtu) i da ga bez greške ponove slijedećoj
generaciji. Kakvog li kontrasta u odnosu na nepismene pisare koji su
kopirali biblijske tekstove! Usprkos takvoj sposobnosti pamćenja drevnih
vaišnavskih svetaca, vaišnavski tekstovi su ipak bili zapisani za dobrobit
svih nas koji nemamo tako zadivljujuću sposobnost pamćenja. Meñutim,
mora se priznati da je tijekom stoljeća ipak došlo do nekih promjena – ne
u izvornim tekstovima, nego u interpretaciji (tumačenju) tih tekstova. U
tom slučaju je intervenirao Gospodin Krišna osobno, tako što bi se pojavio
kao avatar ili bi poslao svoje specijalno opunomoćene predstavnike iz
duhovnog svijeta da isprave pogrešna tumačenja.
Kada se krajem 15. stoljeća Krišna pojavio kao Šri Caitanya
Mahaprabhu u bengalskom selu Mayapur – nije imao potrebe za
ispravljanjem drevnih vaišnavskih tekstova jer su u to vrijeme svi tekstovi
već bili savršeno ispravni i istovjetni izvornim učenjima. Tom prilikom se
Krišna pojavio iz nekih drugih razloga; jedan od njih je slijedeći. Pošto se
drastično smanjio broj striktnih sljedbenika izvornih vaišnavskih knjiga i
njihovih filozofskih učenja, Šri Caitanya Mahaprabhu je došao raskrinkati
prevarante koji su širili pogrešna tumačenja vaišnavskih svetih spisa.
Svojom sankirtana revolucijom ponovo je uspostavio izvorna učenja koja
su se u to vrijeme održala samo u relativno uskim krugovima vaišnava. Šri
Caitanya Mahaprabhu nije bio literarno aktivan, ali je ipak napisao osam
molitava zvanih Šikšaštaka, koje sadrže suštinu vaišnavske filozofije.
Meñutim, Njegovi povjerljivi pratioci, naročito šestorica Goswamija, bili su
vrlo aktivni u pisanju knjiga pod Njegovim osobnim nadzorom. Npr. Šrila
Rupa Goswami je napisao više od deset izuzetno vrijednih vaišnavskih
knjiga koje sveukupno sadrže više od 100.000 stihova na sanskrtu.
Njegov učenik, Šrila Jiva Goswami za kojega se smatra da je bio
najbriljantniji vaišnavski mudrac u posljednjih 5000 godina – napisao je
mnoštvo knjiga koje ukupno sadrže preko 400.000 stihova na sanskrtu.
Naša je velika sreća da su sve te knjige danas dostupne u svojem
neizmijenjenom obliku na mnogim svjetskim jezicima. To isto vrijedi i za
izvorne Vede, Šrimad–Bhagavatam, Mahabharatu, Bhagavad–gitu,
Ramayanu, itd.)
I ne samo one! Kao što sam već prethodno napomenuo, postoji pet
izvrsnih dijela vaišnavske literature iz 16. stoljeća koja detaljno opisuju
aktivnosti i učenja Šri Caitanye Mahaprabhua; Šri Caitanya–candramrita,
Šri Caitanya–mangala, Šri Caitanya–carita, Šri Caitanya–bhagavata i Šri
Caitanya–caritamrita. Za razliku od biblijskih tekstova koje su apostoli po
sjećanju na Isusova učenja zapisivali otprilike nekoliko desetljeća nakon
njegovog raspeća – literarna remek–dijela koja opisuju život i učenja Šri
Caitanye počela su biti zapisivana još tijekom Njegovog boravka u ovom
svijetu, što je preventivno djelovalo na naknadno stvaranje spekulacija i
kontradikcija. Pored toga, sveci koji su pisali te knjige, povjerljivi su
pratioci Gospodina iz duhovnog svijeta, koji su došli sa Njim da mu
pomognu u Njegovim misionarskim aktivnostima. Svi su oni pored
izuzetnog, nadljudskog znanja – imali i mistične sposobnosti koje su
koristili u svrhu širenja sankirtana misije. To potvrñuju biografije koje
opisuju njihove živote. Šri Caitanya Mahaprabhu i Njegovi povjerljivi
pratioci iz duhovnog svijeta, relativno nedavno su bili meñu ljudskim
društvom, tako da do današnjeg dana u Indiji postoje predmeti koje su
koristili, Božanstva koja su obožavali, posmrtne kapelice, tzv. samadhiji u
koje su pohranjeni, pa čak i kuće u kojima su stanovali.
Nadam se da ovaj dugački tekst daje prilično uvjerljiv odgovor na
pitanje ‘Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?’ Mi zapravo ne
pravimo razliku izmeñu ‘vaše knjige’ i ‘naše knjige’. Vedska/vaišnavska
literatura je duhovno nasljeñe svih ljudi, bez obzira kojoj religiji se žele
priklanjati. U davnoj prošlosti kada je ta literatura zapisana, nisu postojale
religije – postojala je samo duhovnost. Ako je Bog jedan (a je), onda je
logično da postoji samo jedna duhovnost ili jedna religija, ako vam se
više sviña takav naziv. Ako niste zadovoljni ovim odgovorom, iskreno vam
savjetujem da sami pročitate Šri Caitanya–caritamritu koju je preveo i
komentirao Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Možete je
nabaviti preko kontakta koji se nalaze popisani na kraju ove knjige. I baš
kao što sam napisao u samom uvodu ‘Ako želiš saznati kakav je kolač –
moraš ga sam probati.’ Zaista, kakav je smisao i vrijednost u donošenju
izjava o ‘dobrom’ ili ‘lošem’ kolaču ako ga niste sami probali.

40) Da li vi prisiljavate svoju djecu da budu ‘Hare Krišna’

(vaišnave) ili ona sama mogu odabrati svoj životni put?

Baš kao što svjetovno društvo obrazuje svoju djecu na svjetovan

(materijalistički) način, mi obrazujemo svoju djecu na duhovan način u
skladu sa učenjima vedskih i vaišnavskih svetih spisa. Takvim
obrazovanjem mi pružamo djeci mogućnost njegovanja vrlinskih odlika
(čistoća, samilost, tolerancija, itd.) koje će im kasnije pomoći za uspješno
slijeñenje duhovnog puta bhakti–yoge, ukoliko se odluče za njega. Na
nekoliko mjesta u svijetu, uglavnom u većim centrima, imamo svoje škole
za djecu, tzv. gurukule u kojim djeca uče vedsku povijest, razne aspekte
vaišnavske filozofije, vedsku umjetnost i naravno – matematiku, strane
jezike, zemljopis, itd; već u skladu sa uzrastom.
Istini za volju, ne (p)ostanu baš sva djeca vaišnave. Većina njih nastavi
slijediti duhovni put svojih roditelja. Meñutim, jedan manji broj djece,
kada navrše punoljetnost, otisnu se u svijet u potrazi za ‘svojim putem’ i
svojom srećom. Nemoguće je i nemoralno prisiljavati nekoga da bude
nešto što ne želi. Iz istog razloga, mnoga djeca iz svjetovnog društva,
unatoč materijalističkom obrazovanju – postanu vaišnave. Ja sam jedan
od takvih. Moji roditelji su htjeli da postanem inženjer strojarstva. Ali, u
svijetu već ima toliko puno inženjera strojarstva. Ovom svijetu trebaju
kvalificirani duhovni voñe koji će pokazati vlastitim primjerom kako je
moguće živjeti u harmoniji sa prirodom i Božjim zakonima; kako je
moguće razviti vrlinske odlike unatoč okruženju koje je natopljeno
pohlepom, požudom, mržnjom i ostalim oblicima zla; kako je moguće
živjeti slobodan od ropstva vlastitim osjetilima i od ropstva
materijalističkom režimu koji ljudima nameće pomahnitali potrošački
tempo; kako je moguće razmišljati za sebe i ne koristiti javna glasila
(naročito TV) umjesto druge polovine mozga; kako je moguće visoko
razmišljati i jednostavno živjeti; kako je moguće biti istinski sretan
jednostavno slijeñenjem Krišninih uputstava, itd. Tek takvi ljudi mogu
napraviti veliki pozitivni preokret u ovoj degradiranoj civilizaciji i odvratiti
je od puta koji sigurno vodi samouništenju. Zbog toga mi vaišnave želimo
da naša djeca jednoga dana postanu kvalificirani ljudi koji će čovječanstvu
ostaviti vrijedne duhovne priloge u svim aspektima života.
Netko bi mogao postaviti slijedeći argument: “Meni je razumljivo kada
odrasli čovjek odluči biti vegetarijanac, ali mi je odvratno kada svoju djecu
prisiljavate na to, bez da ona imaju slobodan izbor!” Odgovor: Da li vi
svoje dijete poučavate o štetnosti pušenja? Vaše dijete će samo za sebe
odlučiti da li će biti pušač u trenutku kad bude punoljetno. U
meñuvremenu, vi ga poučavate onome za što vi smatrate da je najbolje.
Slično tome, mi smatramo da je vegetarijanstvo bolje i zdravije, a naša
djeca će imati pravo slobodnog izbora kad za to doñe vrijeme.

41) Da li vi obožavate krave, baš kao što to čine Hindusi?

Kao što sam ranije već objasnio (u odgovoru na pitanje 6), mi nismo
Hindusi, ali dijelimo isti tradicionalni i kulturni korijen – vedsku literaturu.
Baš kao i Hindusi, mi pridajemo veliki značaj kravama i smatramo ih
svetima iz više razloga. Prije svega, Bog osobno ih smatra svetim
životinjama. One su toliko drage Krišni da je jedno od Njegovih imena
Govinda, što znači ‘gospodar krava’. U Krišninim hramovima mramorne
figure krava se često postave uz Krišnu na oltar, a na vedskim i
vaišnavskim slikama Krišna se često može vidjeti u društvu krava i teladi,
baš kao što je opisano na stranicama Šrimad–Bhagavatama.
Krišna je stvorio krave kao specijalan dar čovječanstvu. One su u
vedska vremena bile osnova ekonomije. Bogatstvo se mjerilo brojem
krava i površinom obradivog zemljišta koje je netko posjedovao, a ne
novcem – papirima kojima je dodijeljena izmišljena vrijednost. Otprilike
jedna četvrtina čovječanstva je imala službu da se brine za krave i
proizvodi mliječne proizvode. Ti ljudi su se zvali vaišye. Vaišye nisu bili tek
stočari kao današnji ljudi koji okrutno izrabljuju krave dok mogu davati
mlijeko, a kada više ne mogu – šalju ih u klaonicu. Krave i bikovi su bili
tako dobro paženi da su bili poštovani kao dio porodice, i pošto su svojom
službom hranili porodicu, bili su smatrani ocem i majkom. Prilikom
svetkovina, ljudi su ih ukrašavali zlatom i draguljima, a štale su bile
napravljene od najboljih i najskupocjenijih materijala. Pošto su krave
osjetile ljubav i pažnju koji su im bili posvećivani, njihova vimena su
neprestano bila puna mlijeka. Šrimad–Bhagavatam je pun takvih opisa.
Bikovi su bili korišteni za oranje i odvajanje zrna žitarica od ljuske. Čak je
i balega bila upotrijebljena. Još i danas na indijskim selima žene prave
lepinje od balege koje zalijepe na zid kuće. Kada se osuše, koriste se
umjesto drveta za ogrjev i u vatri za kuhanje.
U vedsko vrijeme vladao je pravi prosperitet. Svi ljudi su imali i više
nego što im je bilo potrebno i uživali su istinsku zaštitu svetog kralja, koji
je izmeñu ostalog – budno pazio da krave budu pažljivo zaštićene i
njegovane. Iako je krava do današnjeg dana sveta životinja u Indiji (gdje
većinom žive Hindusi), zbog degradiranih i sebičnih političara, kravama
već desetljećima nije posvećivana zaslužena pažnja. Danas su krave u
Indiji zanemarene i često puta se može vidjeti kako mršave i izgladnjele
lutaju po ulicama gradova tražeći nešto za jelo. Žalosne li situacije.
Umjesto da se vrati na kulturnu tradiciju svojih predaka koji su živjeli u
izobilju – vlada Indije u zadnjih nekoliko desetljeća uporno pokušava
imitirati životne standarde degradiranog Zapada, naročito SAD–a. Zar su
indijski političari toliko slijepi da ne vide koje su posljedice američkog
standarda života?
Kada su Britanci pitali Mahatma Gandhija što misli o zapadnoj civilizaciji,
on je odgovorio “To bi bila dobra ideja”, ukazujući time na Zapadu nema
gotovo ničega civiliziranog. Što bi tek rekao danas, 60 godina kasnije?
Danas se društveni napredak mjeri tehnološkim spravama i stupnjem
industrijalizacije koja nemilosrdno uništava ekološke sustave ovog
planeta. Kakva je to civilizacija u kojoj ljudi podržavaju pravo na ubijanje
neroñene djece; u kojoj ljudi ne vode osobnu brigu o svojim starim
roditeljima, nego ih strpaju u starački dom (ili čak potpuno zanemare); u
kojoj ljudi jedu životinjske leševe; u kojoj ljudi ubijaju jedni druge zbog
ogromne pohlepe; u kojoj se cijene oni koji imaju puno novaca (jer znaju
dobro ukrasti), znaju dobro šutnuti loptu, znaju dobro glumiti ili dobro
pjevati – i to sve bez obzira na osobni karakter; u kojoj se pravda kupuje
za novac; u kojoj se ljudi moraju drogirati i napijati da bi osjetili neku
vrstu ‘sreće’; U kojoj se iz godine u godinu povećava broj nuklearnog,
kemijskog i biološkog oružja; u kojoj djecu odgajaju televizori i filmska
industrija; u kojoj ljudi svakodnevno okrutno zakolju na milijune nedužnih
životinja u klaonicama širom svijeta; itd? Pitam ja vas, kakva je to
civilizacija? Krišnini (duhovni) standardi civiliziranog života su daleko,
daleko iznad ovog bezumlja kojeg danas ljudi nazivaju civilizacijom.
Ljudi, ovo je ozbiljna stvar. Ne morate vjerovati ničemu od svega što ste
do sada pročitali u ovoj knjizi, ali ovu stvar dobro upamtite: Sve dok
čovječanstvo bude ubijalo i jelo nedužne životinje, a naročito
krave – toliko dugo će u svijetu biti nasilja, krvoprolića, ratova,
terorizma, izrabljivanja, nepravde, mržnje itd. Ovo nije moje
prokletstvo, već je upozorenje svetih spisa iza kojih stoji Bog osobno. Svi
oni koji su uključeni u takve grješne aktivnosti, proklinju sami sebe. Ja
vam samo prenosim jedan od najvažnijih zakona prirode – nepogrešivi
zakon karme. Evo dva stiha iz Šrimad–Bhagavatama, koji objašnjavaju
zakon karme.
 “One grješne ljude koje su u neznanju o istinskim načelima religije i
koje sebe smatraju potpuno pobožnima – bez grižnje savjesti vrše nasilje
nad nedužnim životinjama koje im daju svoje potpuno povjerenje. U
svojim narednim životima, takve grješne ljude će jesti ista stvorenja koja
su oni ubijali u sadašnjem životu.” (ŠB. 11.5.14.)

“… Osobe koje ubijaju jadne životinje tek da bi zadovoljile privremene

prohtjeve svog tijela – ne znaju da će morati ispaštati u svojim slijedećim
životima. Takvi nitkovi moraju u paklu ispaštati zbog svojih grješnih
aktivnosti.” (ŠB. 10.10.10.)

42) Zašto se ustajete u 4 sata ujutro?

Rano jutro je najpovoljnije za vršenje duhovnih aktivnosti. U to vrijeme

koje se naziva brahma–muhurta, u eteru ima najviše prane, životne
energije koja dolazi iz svemira. Mi vaišnave koristimo to vrijeme za
meditaciju i pjevanje vedskih mantri koje slave Gospodina i Njegove
povjerljive pratioce. Važno je istaći da je ovo dio obaveznog standarda za
one koji žive u hramu. Meñu žiteljima hramske zajednice, od tog pravila
su izuzeti bolesni i mala djeca. Oni vaišnave koji svjesnost Krišne
prakticiraju kod kuće, mogu taj standard prilagoditi svom radnom
vremenu i porodici. Rano jutarnje dizanje nije presudan faktor za
napredak u duhovnom životu, ali takva strogost može biti od velike
pomoći za striktnog vaišnavu. Ja osobno slijedim taj standard kada sam u
hramu, a kada nisam – ustajem se oko 5.00h bez budilnika. U načelu, mi
se odmorimo tijekom dana kada smo umorni i pospani; ali općenito,
predugo spavanje svakako nije preporučljivo za ozbiljno prakticiranje
duhovnog života (isto važi i za nedovoljno spavanje).

43) Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan u vašoj

hramskoj zajednici?

Dakle, ustajanje u 4.00h (sada već znate zašto).

1) Obavezno tuširanje
2) 4.30h Mangala–arati (skupno pjevanje mantri na sanskrtu u
hvalospjev Krišni i Njegovim najbližim pratiocima), pred otvorenim
oltarom.
3) 5.30h Individualna meditacija na maha–mantru.
4) 7.15h Daršan (pozdrav Božanstvima) Sada su Božanstva
presvučena u novu dnevnu odjeću, a oltar je ukrašen.
5) 7.30h Pjevanje u hvalospjev Šrila Prabhupadu.
6) 8.30h Lekcija iz Šrimad–Bhagavatama.
7) 9.30h Jutarnji prasadam (doručak).
8) 10.30h Odmor pred službu ili nastavak individualne meditacije.
9) 11.00h Individualna služba. Službi ima raznih. Svatko radi neku
službu u ovisnosti od kvalifikacije i osobnog izbora. Evo nekoliko
 primjera. Služenje Božanstava na oltaru, prodavanje knjiga,
kuhanje, knjigovodstvo, kontakti s javnošću, javni programi, ...
10) 14.00h Podnevni prasadam (ručak).
11) 15.00h Individualno čitanje ili odmor.
12) 16.00h Nastavak službe.
13) 18.30h Gaura–arati (skupno pjevanje mantri na sanskrtu u
hvalospjev Krišni i Njegovim najbližim pratiocima), pred otvorenim
oltarom.
14) 19.00h Lekcija iz Bhagavad–gite.
15) 20.00h Večernji prasadam.
16) 21.00h Čitanje pred spavanje.
17) 21.30h Spavanje.

Ovo je samo uopćeni raspored, jer standardi se malo razlikuju u

različitim hramovima, u ovisnosti od lokacije (centar grada ili farma na
selu) i prirode službe (neke službe su vezane uz puno putovanja).
Uglavnom, kao što vidite, čitav dan je ispunjen duhovnim aktivnostima
namijenjenim za Krišnino zadovoljstvo i širenje misije. U nekim
hramovima nema večernjeg programa, pa se vrijeme koristi za vršenje
službe ili druženje sa ostalim vaišnavama.

44) U Hare Krišna pokret dolazi samo sirotinja i oni koji ne mogu
završiti školu. Zar ne?

Vaišnavska povijest prepuna je imena brojnih kraljeva, filozofa,

pjesnika, znanstvenika, mudraca i duhovnih voña koji su posvetili svoje
živote širenju bhakti–yoge i vaišnavske filozofije. I to ne samo u davnoj
prošlosti, nego i u bližoj. Od značajnijih imena iz 19. stoljeća mogu
izdvojiti Bhaktivinoda Thakura i Bhaktisiddhanta Saraswati Thakura (koji
je bio duhovni učitelj A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada). Da sada ne
idem u opsežne detalje, mogu samo napomenuti da je Bhaktivinoda
Thakura bio duhovni reformator i vrhovni sudac u Kalkati za vrijeme
britanske kolonije. Bio je autor mnogih filozofskih/vaišnavskih knjiga i
duhovnih pjesama sabranih u zbirku Šaranagati. Njegov sin
Bhaktisiddhanta Saraswati Thakura bio je matematičar, fizičar, astrolog,
astronom i iznad svega – istaknuti duhovni voña. U svojoj sedmoj godini
znao je napamet svih 700 stihova Bhagavad–gite i mogao je dati ispravna
filozofska objašnjenja tih stihova. Savršeno je govorio nekoliko svjetskih
jezika uključujući i engleski. Njegov engleski vokabular bio je tako
opsežan da sve do današnjeg dana čak i ljudi čiji je engleski jezik
materinji – mogu čitati njegove tekstove samo uz obiman engleski rječnik.
Šrila Bhaktivedanta Swami Prabhupada, osnivač ISKCON–a, po struci je
bio kemičar. Izumio je nekoliko lijekova koji se do današnjeg dana zbog
svoje efikasnosti koriste na indijskom tržištu. Pored toga, bio je istaknuti
pisac i duhovni reformator. Njegove priloge sam nabrojao u odgovoru na
pitanje 2.
 Danas u ISKCON–u imamo ljude iz raznih profesionalnih pozadina. Ne
većinski, ali ipak dobar dio njih su akademici i doktori znanosti. Naravno,
ima i onih koji nisu završili neke visoke škole (ili gotovo nikakve, kao npr.
u Indiji ili nekim siromašnim zemljama Afrike). U krajnjoj liniji, akademske
titule i materijalno obrazovanje (pa čak i materijalna inteligencija) – nisu
preduvjet za uspješan duhovni napredak i dostizanje savršenstva ljudskog
života. U svijetu ima toliko mnogo (da kažemo 99.5%) akademski
obrazovanih ljudi sa visokim kvocijentom (materijalne) inteligencije – koje
uopće ne zanima da saznaju koja je njihova prava (duhovna) priroda, pa
tako nemaju pojma da su duhovna duša, a ne materijalno tijelo. Velika
većina takvih ljudi čak niti ne vjeruje u reinkarnaciju. Njihovo materijalno
znanje ih zbog vlastitog ponosa ukopava duboko pod slojeve iluzije. To je
tip ljudi koji mi u šali nazivamo Dr. Frog (spomenut u odgovoru na pitanje
32).
Otkuda uopće dolazi inteligencija? Krišna se nalazi u srcu svakog živog
bića (u obliku paramatme / Nad-duše) i u skladu sa željama, aktivnostima
i zaslugama živog bića – On je taj koji daje znanje, sjećanje i zaborav. U
slučaju onih koji mu se žele predati, On izjavljuje: “Onima koji su
neprestano predani da Me služe sa ljubavi, dajem inteligenciju pomoću
koje Me mogu dostići.” (Bhagavad–gita 10.10.)
Što se pak tiče ‘sirotinje’ koja dolazi u Hare Krišna pokret, želim istaći
da u ISKCON–u ima puno vaišnava koji su došli iz bogatih porodica. Neki
su napustili svo to bogatstvo i postali misionari koji su pristali da
posjeduju samo neophodne stvari za život. A neki drugi su još uvijek
bogati i svoje bogatstvo koriste za financijsko pomaganje pokretu.
Konačno, Krišnu ne impresioniraju ni akademske diplome niti
materijalno bogatstvo. Ono što Ga impresionira, iskrena je želja čovjeka
da napusti svoje materijalne vezanosti, odbaci nižu ljudsku prirodu i služi
Ga sa ljubavlju da bi ponovo uspostavio svoj vječni odnos sa Njim. Iz
Krišninog kuta gledanja, takvi ljudi su najinteligentniji i najbogatiji, jer na
kraju dostižu Njega i Njegovo vječno prebivalište.

45) Da li je Hare Krišna ‘jedini put’?

Pošto je Bog jedan, postoji samo jedan put do Njega – onaj kojega je
On sam propisao. Kao što sam već ranije spomenuo – religija ne vodi do
Boga. Ona vodi samo do pobožnosti, boljeg roñenja u slijedećem životu i
eventualno do rajskih planeta. Važno je istaći da ono što se u Šrila
Prabhupadovim knjigama spominje kao religija, zapravo je dharma –
vječna dužnost živog bića, tj. služenje Krišne tijelom, umom,
inteligencijom i govorom. Pri tom se ne podrazumijevaju rituali i povijesne
pričice koje religiju čine religijom. Samo radi pojednostavljenog
razumijevanja, Šrila Prabhupada je riječ ‘dharma’, prevodio kao ‘religija’,
iako je na mnogo mjesta u svojim komentarima dao vedsko objašnjenje
tog termina. Dharma je suština duhovnosti. To nije izmislio ni Šrila
Prabhupada niti ja – već je to Krišnina izjava spomenuta na mnogim
mjestima u vedskoj literaturi, koja je (ne zaboravimo) vječna, ali ipak
samo zapisana prije otprilike 5000 godina.
Čime više neka religijska tradicija ima dharmu kao dio svoje doktrine (i
čime više ta religija uspijeva svoje sljedbenike motivirati da djeluju u
skladu sa svojom dharmom) – time više je ta religija dio ‘jedinog puta’. Mi
vaišnave ne držimo monopol nad Bogom, jer Njega može dostići svatko
tko slijedi Njegov put (koji je jedini put), ali ono što je zaista neophodno
– striktno je slijeñenje Njegovih uputstava. Evo nekoliko stihova u kojima
Krišna osobno opisuje ‘jedini put’ kojim Ga se može dostići:

“Osloboñeni vezanosti [za materijalne objekte i materijalno uživanje],

straha i srdžbe, potpuno svjesni Mene, uzimajući utočiste u Meni, mnogi
su se u prošlosti pročistili znanjem o Meni i tako dostigli
transcendentalnu [duhovnu] ljubav prema Meni.” (BG.4.10.)

“Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta [poklonik], odavaj Mi

poštovanje i obožavaj Me. Tako ćeš potpuno svjestan Mene, sigurno
doći k Meni.” (BG.9.34)

“Samo osoba koja je odbacila sve želje za zadovoljavanje osjetila,

koja je osloboñena [takvih] želja, odbacila svaki osjećaj vlasništva i
koja nema lažni ego [poistovjećivanje sa tijelom], može dostići pravi
mir. To je duhovni, božanski put. Onaj tko ga dostigne više nije zbunjen.
Ako ostane utemeljen u njemu čak i u trenutku smrti, može ući u Božje
carstvo.” (BG.2.71–72.)

“Čista duša koja djeluje s predanošću [bhakti–yoga], i koja vlada

svojim umom i osjetilima, draga je svakome i svatko je njoj drag.
Premda uvijek djeluje, nikada ne biva zapletena.” (BG.5.7.)

“Moj bhakta [poklonik] koji nije zavidan, već je ljubazan prijatelj svih
živih bića, koji ne misli da je vlasnik i koji nema lažni ego, koji je jednak i
u sreći i u nesreći, koji je tolerantan, uvijek zadovoljan, samoovladan i
koji Me odlučno predano služi, umom i inteligencijom usredotočenim na
Mene – veoma Mi je drag.” (BG.12.13–14.)

Spisak odlika onih koji su na ‘jedinom putu’ još je malo duži. Krišna
pored ostalog spominje i poniznost, odsustvo ponosa, nenasilje,
jednostavnost, čistoću, postojanost, itd. Ovakvih i sličnih stihova ima još
jako puno; ne samo u Bhagavad–giti, nego i u Šrimad– Bhagavatamu (i
ostalim djelima vaišnavske literature). Obratite pažnju na riječi koje sam
podebljao. Kada netko uspije zadovoljiti standarde koje Krišna postavlja –
onda takva osoba može biti sigurna da je na ‘jedinom putu’, bez obzira
koju religijsku tradiciju slijedi.
 46) Da li član vašeg pokreta može biti politički aktivan?

Upravo suprotno duhovnoj znanosti, politika pravi razlike meñu ljudima

(da i ne spominjemo druga živa bića). Politika je temeljena na dominaciji,
prestižu, profitu, manipulacijama, diplomaciji, itd. Iskreni vaišnave
nemaju nikakve veze sa svime time, jer znaju da bi ih to samo udaljilo od
duhovnog puta na kojem se nalaze. Pa ipak, ako je u pitanju zaštita
Krišninih interesa, Njegovih vjernih sljedbenika i nedužnih živih bića –
odreñeni vaišnave su spremni djelovati i na tom polju života. Kažem
‘odreñeni’ vaišnave, jer vedsko društvo (baš kao i svako drugo) dijeli se
na četiri klase ljudi. 1) Brahmane / intelektualna klasa (duhovni
prosvjetitelji), 2) Kšatriye / upravljačka klasa (u koju su u vedska
vremena pripadali kraljevi i vojnici), 3) Vaišye / ekonomska klasa
(poljoprivrednici, zaštitnici krava i trgovci) i 4) Šudre / radnička klasa.
Danas u ISKCON–u nemamo kraljeve i vojnike, ali imamo odreñeni broj
vaišnava koji u skladu sa svojom prirodom vrše ulogu kšatriya, pa tako
djeluju kao menadžeri, voñe i organizatori. Ako se ponekada javi potreba
za uplitanje u politiku – kšatriye su tu da zaštite interese ISKCON–a (kao
institucije) i ISKCON–ovih članova. Inače, politika u službi zadovoljenja
sebičnih interesa – naročito je pogubna za duhovni napredak, pa je zato
iskreni vaišnave izbjegavaju kada god je to moguće.
Naravno, to ne znači da profesionalni političari ne mogu postati
vaišnave. Zašto ne bi mogli? Ako im je to profesija, svoj položaj mogu
iskoristiti za zaštitu ISKCON–ovih interesa i širenje vaišnavske filozofije.
To bi bila jako vrijedna služba. Zapravo, bilo bi izvrsno ako bi svi političari
u svijetu postali vaišnave. Tada više ne bi bilo nepotrebnih ratova, nasilje
bi se koristilo samo protiv notornih kriminalaca koji bi bili oštro
kažnjavani, a društvena situacija bi bila pogodna za duhovni napredak.

47) Zašto dosañujete ljudima pjevanjem Hare Krišna na ulici?

Nama sljedbenicima vaišnavske filozofije, savršeno je jasno da su

materijalna rješenja za probleme – samo privremena (i prilično
neefikasna). S druge strane, duhovna rješenja mogu riješiti apsolutno
sve probleme, jer djeluju na uzročni korijen svih problema – nižu ljudsku
prirodu (pohlepa, požuda, zavist, itd.) Sve dok se ne iskorijeni niža
ljudska priroda, svaki materijalni pokušaj rješavanja problema je samo
‘puhanje na otvorenu ranu’. Koji je najveći problem u materijalnom
svijetu? Lažno poistovjećivanje sa tijelom – i to ne samo u jednom životu,
nego život za životom. Zbog te ‘bolesti’, ljudi su spremni učiniti odvratna
zla drugima, ne bi li zadovoljili svoje sebične interese rasplamsane
pohlepom, požudom, gnjevom, itd. Problem je u tome što ogromna većina
čovječanstva nije uopće svjesna svog glavnog problema, a kamo li
efikasnog rješenja za njega.
Pošto mi znamo da je pjevanje i slušanje maha–mantre Hare Krišna,
Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare / Hare Rama, Hare Rama, Rama
Rama, Hare Hare – najefikasniji način za otapanje lažnog identiteta i
buñenje čovjekove duhovne inteligencije, mi maha–mantru pjevamo u
javnosti kako bi ljudima dali duhovnu dobrobit, čak iako nisu svjesni toga.
Možda vam to zvuči nevjerojatno, ali moć svetih Krišninih imena je toliko
velika da čak i okorjele materijaliste može učiniti vaišnavama. Mi u
ISKCON–u imamo veliki broj onih koji su postali vaišnave samo zato jer su
čuli i vidjeli pjevanje i plesanje na ulici. Naravno, neće baš svi ljudi isto
reagirati na maha–mantru. To uveliko ovisi o karmi, tj. količini pobožnih
djelatnosti iz prošlih života. U svakom slučaju, maha–mantra je kao voda
koja polako ali sigurno dubi kamen – bolje rečeno, kameno srce, sve dok
ga jednom ne ‘probuši’ i ispuni ga duhovnim blaženstvom za kojim svi
ljudi podsvjesno tragaju.
Kao što sam već ranije napisao, maha–mantra izoštrava čovjekovu
duhovnu inteligenciju koja je neophodna za razumijevanje vaišnavske
filozofije (teorije) i bhakti–yoge (praktične primjene). Ona postupno
prodire kroz slojeve astralnog tijela (inteligencija, um i lažni ego) i počinje
oslobañati duhovnu energiju duše, koja slabi vezanosti za materijalne
objekte. Ona zatim razotkriva naš pravi (duhovni) identitet i uspostavlja
dugo zaboravljeni odnos sa Krišnom. U suštini, svako živo biće je ‘Hare
Krišna’ (Krišnin sluga), ne samo mi vaišnave. Krišna kroz Vede objašnjava
da što je više netko prekriven Njegovom iluzornom energijom – to mu je
manje ta činjenica nepoznata. I obrnuto – što je više netko duhovno čist,
time više je njegova vječna veza sa Krišnom jasnija.
Da se vratim na onu poredbu iz odgovora na 13. pitanje – maha–mantra
je kao cjepivo za najveću materijalnu bolest – lažno poistovjećivanje sa
privremenim materijalnim tijelom. Kao sljedbenici Šri Caitanye
Mahaprabhua, naša je sveta dužnost da to ‘cjepivo’ podijelimo sa drugima.
Ukoliko to netko smatra dosañivanjem, jednostavno nas ne mora slušati;
neka produži dalje. Mi, baš kao i većina ostalih uličnih svirača, imamo za
svoje nastupe uredno izdanu dozvolu od policijske uprave. Takvi nastupi
na ulici zovu se harinama i traju otprilike 2 sata. Za razliku od nekih ljudi
kojima se naše pjevanje čini ‘beskorisnim dosañivanjem’, postoji veliki
broj ljudi koji imaju sposobnost da osjete duhovnu vibraciju maha–
mantre. Takvi ljudi sa velikim zadovoljstvom uzmu učešća u našim
nastupima, pa plešu i pjevaju sa nama. Kada nas dugo nema u nekom
mjestu, obično pitaju “Gdje ste vi toliko dugo? Baš nam je drago da ste
ponovo došli.”
Eto vidite, nije moguće svakome udovoljiti. Postoje različiti ljudi sa
različitim mentalitetima. Oni koji su duhovni, mogu se lako uklopiti u
vibraciju maha–mantre i osjetiti duhovno zadovoljstvo; dok oni
demonskog mentaliteta oštro prosvjeduju jer im smeta čista duhovna
vibracija svetih imena. Oni će tolerirati buku automobila, lajanje psa ili
brujanje zrakoplova, ali kad čuju pjevanje svetih imena, odmah će željeti
započeti borbu, “Ovo je neizdrživo!” Meñutim, naše je općenito iskustvo
da takvi javni nastupi (harinami) imaju snažan utjecaj na stvaranje
pozitivne (duhovne) atmosfere.
48) Ako bi svi postali kao vi, samo pjevali i meditirali – tko bi onda
radio za ekonomski razvoj društva?

Naše pjevanje i meditiranje svakodnevno uzme otprilike isto toliko

vremena koje prosječan radni čovjek potroši na gledanje televizora i
čitanje novina. Osim toga, kao što sam objasnio u prethodnom odgovoru,
naše pjevanje je namijenjeno za duhovnu dobrobit drugih ljudi, iako to
mnogi ne mogu shvatiti. Istina je da individualna meditacija uzme otprilike
2 sata dnevno, ali pjevanje i plesanje na ulici ne bude svaki dan. Bude
uglavnom 1 – 2 puta tjedno; a čak i tada ne učestvuju svi članovi hramske
zajednice, nego samo neki (dok ostali rade vrijedne službe sa ciljem
širenja Krišninih poruka čovječanstvu). Evo nekoliko primjera tih službi:
pisanje knjiga; prodavanje knjiga; programi na radiju, u školama i drugim
institucijama; ‘Food For Life’ – kuhanje i besplatno dijeljenje duhovne
hrane beskućnicima, u sirotištima, bolnicama, staračkim domovima ili
domovima za retardiranu djecu; rad u našim vegetarijanskim restoranima,
rad na našim farmama, održavanje hrama, službe na oltaru, briga za
posjetioce hrama, itd.
Što se tiče ekonomskog razvoja društva; što podrazumijevate pod time
– tehnološki napredak i industrijalizaciju (koji uništavaju prirodna obilja
planeta Zemlje, a ljude pretvaraju u potrošačke zvijeri), ili mislite na
kvalitetan i sretan život u suradnji sa prirodom i Božjim zakonima? Mi smo
pobornici ovog drugog rješenja jer nam je jasno da industrijalizacija i
tehnološki napredak koji su zasnovani na izrabljivanju, nepravdi i
manipulacijama – rezultiraju ekološkim zagañenjima, porastom stope
kriminala, širenjem jaza izmeñu bogatih i siromašnih, otuñenjem čovjeka
od prirode i samoga sebe, itd. Upravo to je scenarij za kojega danas rade
ljudi u industrijski naprednim zemljama i zemljama u razvoju. (Mnogi ljudi
u zemljama tzv. ‘trećeg svijeta’, bore se za goli opstanak radeći za manje
od $2 dnevno). Dr. Robert Constanza, direktor Gund instituta za ekološku
ekonomiju sa Univerziteta u Vermontu, SAD – u nekoliko rečenica je sažeo
besmislenost moderne ekonomije. Ovo što slijedi je isječak iz njegovog
intervjua za TV seriju “Planet Earth”, produkcija BBC.

“Ja mislim da mi trebamo promijeniti naše shvaćanje o tome

što je ekonomija i za što se ona zalaže. Postoji uobičajeno
shvaćanje da ekonomija služi za proizvodnju dobara i vršenje
usluga, te što više proizvedemo i konzumiramo, time će nam
biti bolje. Ali, postoji puno pokazatelja koji dokazuju da to nije
slučaj. Potrošnja dobara i korištenje usluga, pridonose
ljudskom osjećaju zadovoljstva samo do vrlo niske granice.
Iznad te granice ekonomija postaje kontraproduktivna u smislu
ljudskog dugoročnog blagostanja. Dakle, ekonomija bi zaista
trebala biti namijenjena kontinuiranom ljudskom blagostanju –
a to je vrlo složena funkcija koja objedinjuje prirodna
bogatstva, prirodne službe eko–sustava, društveni kapital,
čovjekovo uzajamno djelovanje sa drugim ljudima, njihove
 porodice i prijatelje, te čovjekovo zdravlje, obrazovanje, itd,
kao i uobičajenu potrošnju dobara i korištenje usluga.
Mogao bih tome dodati još jednu stvar. Postoji puno
psiholoških pokazatelja koji ukazuju na to da ljudi koji su
previše fokusirani na materijalnu potrošnju – su upravo ljudi
sa najvećom razinom mentalnih i fizičkih bolesti. Naše
fokusiranje na masovnu potrošnju je zapravo vrsta psihološkog
smeća. To je nešto što nam daje kratkoročno zadovoljstvo, ali
nas na kraju čini nezdravima …”

Ako bi svi bili kao mi, čovječanstvo bi bilo voñeno Božjim zakonima.
Ljudi bi i dalje radili, ali ne bi pravili proizvode koji uništavaju njihovo
zdravlje i zagañuju okolinu. Ekonomija bi bila temeljena na poljoprivredi a
komercijalnu medicinu bi zamijenilo staro dobro ljekovito bilje. Pošto bi
bila izbrisana sva neprijateljstva i razlike temeljene na lažnoj formuli ‘ja
sam tijelo’ – više ne bi bilo ratova, terorizma, kriminala, itd. U svijetu ne
bi bilo drogiranih i pijanih ljudi. Više ne bi bilo prodaje dionica,
kolapsiranja tržišta, ekonomskih kriza, spekulacija s novcem, korupcije,
inflacije, masovne nezaposlenosti ili štrajkova. Ljudi bi živjeli u suradnji s
prirodom i vraćali bi joj onoliko koliko bi uzimali od nje, a uzimali bi samo
onoliko koliko bi bilo neophodno. Drugim riječima, čitav svijet bi živio
otprilike kako sada žive američki Amiši27.
Ne bi li to bila neka ljepša slika svijeta? Tako se nekada živjelo u dobra
stara vedska vremena kada su ljudi posjedovali prirodna obilja – krave i
zemlju. To je budućnost koju mi priželjkujemo. Tko zna; možda se to
ostvari jednog dana u budućnosti … kada doñe to totalnog kraha ove
‘civilizacije’, preživjeli ljudi izañu iz svojih rupa nakon nuklearnog rata i
konačno shvate da je najisplativije živjeti u skladu sa Božjim uputstvima.
Šteta je samo što čovječanstvo to ne može shvatiti sada.

49) Zašto živite izolirano od ostalog društva?

Iz naše točke gledišta – ostalo društvo živi izolirano od nas. Evo zašto.
Sve pripada Bogu, zar ne? Ja sam dio Božje prirode, vi ste dio Božje
prirode i svi ostali su dio Božje prirode – i kao takvi, svi bi trebali biti
uključeni u Njegovoj službi u skladu sa našom vječnom dharmom, onako
kako je Krišna propisao u vedskim spisima. Od toga bi svatko od nas
imao najveću dobrobit. Na žalost, ogromna većina ljudi (‘ostalo društvo’)
ne želi prihvatiti tu činjenicu jer im više odgovara da žive odvojeno od
Boga; da tumače Božja uputstva onako kako odgovara njihovim sebičnim
ciljevima ili ograničenim shvaćanjima; da umjesto slijeñenja Njegovih

27
Iako porijeklom iz Europe, Amiši su komune ljudi koji žive rasprostranjeni po
ruralnim područjima SAD. Amiši su vrlo religiozni i ne zanimaju ih svjetovna
zbivanja. Žive od zemlje i u suradnji sa prirodom. Poznati su po tome što već
stoljećima ne koriste modernu tehnologiju. Mnogi čak nemaju niti struje u kući, a za
oranje koriste upregnute volove ili konje.
uputstava, slijede porive svojih osjetila i uma, itd. Zašto bi trebali slijediti
Božja uputstva upravo onako kako je opisano u vedskim spisima, a ne
nekim drugim? Vrlo jednostavno: Zato jer su Vede vječne i potiču od Boga
osobno (silazni proces primanja znanja). Točka.
U Vedama Bog osobno opisuje što On očekuje od čovječanstva, kako
izgleda, gdje živi, što radi, što voli i što ne voli, itd. Po tom pitanju,
vedska literatura drži apsolutni monopol u svijetu, jer svi drugi sveti
spisi imaju tek vrlo površno razumijevanje Boga i Njegovih uputstava.
Mnogi ljudi pokušavaju shvatiti Boga; ali bez obzira koliko misle da su
duhovni – ipak nisu kvalificirani sve dok su vezani za materijalno osjetilno
uživanje i obilje. Krišnu ne može shvatiti nitko tko je vezan za te
stvari. Njega je moguće shvatiti i dostići isključivo kroz proces
predanog služenja. To je potvrñeno u Bhagavad–giti.

“U umovima onih koji su vezani za osjetilno uživanje i materijalno

obilje, i koji su zbunjeni takvim stvarima – nikada se ne javlja
odlučnost za predano služenje Vrhovnog Gospodina.” (BG.2.44.)

“Dragi moj Arjuna28, onaj tko je uključen u predano služenje Mene,

osloboñen plodonosnih djelatnosti i mentalne spekulacije, tko
djeluje za mene, tko Me učinio uzvišenim ciljem svog života i tko je
prijateljski prema svakom živom biću – zasigurno dolazi k Meni.”
(BG.11.55.)

I samo zato jer smo mi manjina koja se trudi iskreno i striktno slijediti
Krišnina uputstva – izgleda kao da se izoliramo od ostalog društva.
Zapravo, ostalo društvo (čovječanstvo) bi trebalo raditi istu stvar. Žalosno
je to što smo još uvijek nedovoljno shvaćeni i prihvaćeni od ostatka
društava. Prije 2000 godina je kroz to isto prolazio i Isus Krist. Bio je
neshvaćen od društva samo zato jer je bio drugačiji od ostalih. Tko je bio
u pravu – on ili ostatak društva? On i nekoliko njegovih vjernih
sljedbenika, bili su u manjini u odnosu na većinski ostatak društva. A tko
je bio u pravu? On! Ostatak društva nije mogao prihvatiti činjenicu da nije
važno tko je u pravu, već što je pravo – bez obzira da je čak samo
jedna osoba u pravu. Zbog svog neznanja su ga razapeli na križ.

50) Ako ne lovite cure uokolo, ne pijete alkohol i ne gledate

televizor – kako se vi uopće zabavljate?

Zašto se ljudi vole zabavljati? Da bi bili sretni i da bi odvratili pažnju od

životnih okolnosti koje im uopće nisu zabavne. Ako bi ljudi konstantno bili
sretni na poslu, kod kuće i općenito – onda ne bi bilo potrebe za dodatnim
zabavljanjem, jer čitav život bi im bio zabava. Meñutim, u ovom svijetu je
nemoguće doživljavati konstantno zadovoljstvo i sreću pored svih

28
Krišnin bhakta kojemu je izgovorena Bhagavad-gita prije otprilike 5300 godina
na bojnom polju Kurukšetre.
problema koji su karakteristični za ovaj svijet patnje. Materijalna sreća
koja dolazi od materijalnih ‘zadovoljstava’ je vrlo kratkotrajna i treperava.
Ona dolazi isključivo izvana kada su osjetila zaokupljena poželjnim
objektima kao što su npr. žene, alkohol i televizijske emisije. Problem
materijalne sreće je u tome što ona jako često za sobom povlači razne
nesreće.
Hajde da se zadržimo na tri navedena primjera. 1) Žene (odnosno
seks). U početku je sve bajno i izvrsno, ali kasnije se mogu pojaviti
problemi u obliku spolnih bolesti, neželjene trudnoće, abortusa, preljube,
emocionalnih razočarenja, osvete, nasilja, itd. 2) Alkohol; ista priča. U
početku zaborav na ružnu realnost. Dobra zabava provedena sa
prijateljima, ... a kasnije možda nečija smrt ili doživotna invalidnost zbog
vožnje u pijanom stanju, ovisnost o alkoholu, nasilje, raspad porodice,
ciroza jetre i slične bolesti, itd. 3) Televizor. Čitava serija šund programa
koji ljudima ispiru mozak. Filmovi koji uče djecu kako da postanu
prvoklasni kriminalci. Moralna degradacija zbog ovisnosti o erotskim
scenama, itd. Kako se sve to odražava na karakter ovisnika o televizoru?
Pogledajte samo oko sebe; sve samo nemoral, nasilje i kriminal kojega
vrše ljudi podsvjesno programirani televizijskim emisijama. Ovaj svijet je
već prepun programiranih zombija koji ne mogu razmišljati za sebe, već je
potrebno da im netko preko ekrana kaže ‘što je dobro za njih’. ‘Sjajno!’ Da
je Charles Darwin još uvijek živ, gorko bi se razočarao kada bi vidio kojim
putem se nastavlja (d)evolucija Homo Sapiensa.
Pored svih gore navedenih problema, ima još jedan – i to vrlo krupan.
Vezanost za uživanje materijalnih objekata i ‘sreću’ koja proizlazi iz njih –
nepogrešivo stvara uvjete za novo roñenje i novo tijelo. Kakvo? Uh, to
može biti zaista neugodno iznenañenje. Koliko god da netko misli kako je
‘slobodan’ od Božjih i prirodnih zakona (jer ih uporno ignorira i ne vjeruje
u njih) – oni su uvijek tu, kao vjerni pratioci zabludjelih duša. Djeluju u
obliku karmičkih zakona i svakome daju zasluženo; ni manje, ni više. Tako
se to dešava kada netko pokušava uživati odvojeno od Krišne.
One koji su mudri, ne zanima takva vrsta sreće (koja samo produbljuje
nečiju iluziju). Sreća koju kušaju vaišnave, dolazi sa duhovne razine,
direktno od Krišne. Što je više netko duhovno napredniji, time više je ta
sreća dugotrajnija i intenzivnija. Duhovna sreća je vječna, prirodna odlika
svake duhovne duše. Meñutim, ona ne može doći do izražaja upravo zbog
vezanosti za materijalne objekte i sreću koja proizlazi iz njih. Drugim
riječima, oni koji su ogrezli u materijalno osjetilno uživanje – ne mogu niti
najsmionijom maštom pojmiti duhovna zadovoljstva, baš kao što kokoš ne
može pojmiti zadovoljstvo orlovih letačkih akrobacija. I da stvar bude još
ljepša – za one koji se konačno vrate u Krišnino duhovno carstvo – ta
sreća je vječna i neprekidna.
Pa konačno, koje su to aktivnosti koje vaišnavama donose takva
zadovoljstva? Bilo koja služba (aktivnost) napravljena za Krišnino
zadovoljstvo u skladu sa Njegovim željama i lišena naših osobnih sebičnih
motivacija – donosi veliko zadovoljstvo na duhovnoj razini. Živo biće može
biti savršeno sretno samo onda kada djeluje u skladu sa svojom vječnom
dharmom. Da vas podsjetim – dharma je praktična služba (tijelom, umom
i inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Krišninih želja. Čitav naš
život se vrti oko službe za Krišnu. A u trenucima odmora nalazimo veliko
zadovoljstvo u sviranju i pjevanju bhajana – duhovnih vaišnavskih
pjesama namijenjenih za Krišnino zadovoljstvo. Zatim, pravimo kazališne
predstave i igrokaze. Pravimo duhovne festivale, itd. Meñutim, to je sve
opet služba koja Krišnu čini zadovoljnim, a time i mi postajemo zadovoljni
baš kao što je ruka prirodno zadovoljna kada služi želudac prinoseći hranu
ustima.

51) Ako je vedska kultura bila tako savršena, zašto je propala?

Postoji pet osnovnih razloga za propast vedske civilizacije i kulture. Da

bi ste razumjeli prvi razlog, neophodno je da vam objasnim jedan aspekt
vedske znanosti.

U skladu sa modernom znanosti, vrijeme je linearno, tj. postoji ‘samo’

prošlost, sadašnjost i budućnost. Vedska znanost ide dalje od toga, pa
kaže da je vrijeme istovremeno linearno i ciklično, tj. da se ponavlja u
cikličnim fazama baš kao i četiri godišnja doba. Svake godine doñe do
izmjene godišnjih doba, s proljećem na početku i zimom na kraju. Slično
tome, postoje četiri vremenska ciklusa koja se izmjenjuju u pravilnom
redoslijedu.
Ti ciklusi se nazivaju yuge. Izmjenjuju se u slijedećem redoslijedu: 1)
Satya–yuga, 2) Treta–yuga, 3) Dvapara–yuga i 4) Kali–yuga. Satya–yuga
traje 1.728.000 godina. Treta–yuga traje 1.269.000 godina. Dvapara–
yuga traje 864.000 godina. Kali–yuga traje 432.000 godina, od kojih je
prošlo tek nešto više od 5.000 godina. Moglo bi se reći da smo trenutno
na početku trajanja Kali–yuge.
Satya–yuga je okarakterizirana vrhuncem ljudskih psihičkih i fizičkih
sposobnosti. U to vrijeme su ljudi bili u vrlini i nisu bili odani poročnom
životu. Bili su visoko duhovni i njihov svakodnevni život je bio temeljen na
slijeñenju duhovnih načela. U to vrijeme je ljudski život trajao fantastično
dugo. S progresom narednih yuga, ljudske psiho–fizičke sposobnosti i
trajanje života su počeli sa postupnim opadanjem, tako da su danas, u
Kali–yugi, ljudi puni poroka; svadljivi su, nasilni, bezbožni i konstantno
uznemireni. S napretkom vremena, ljudi će se degradirati sve više i više,
a ovaj planet će se pretvoriti u pakleno mjesto za življenje. Uzročni
problem je u tome što ljudi misle da je ‘vrag tamo negdje’, ne znajući da
je udobno smješten u našem vlastitom srcu (željama), svjesnosti i
aktivnostima.
Jedan ciklus yuga naziva se Catur–yuga (izgovara se ćatur). Tisuću
ciklusa Catur–yuga naziva se kalpa; a vrijeme postojanja materijalnih
univerzuma traje 1 kalpa x 36500. Primijetite sada koliko je beznačajno i
nesavršeno znanje moderne znanosti i povijesti koje posjeduju tek
ograničeno znanje koje dopire do nekoliko tisuća godina u prošlost jedne
jedine (tekuće) Kali–yuge. Vedska filozofija i znanost daju podatke o
važnijim dogañajima tijekom čitavog postojanja materijalnih univerzuma;
i to ne samo na ovom planetu, nego i na drugim značajnijim planetima u
univerzumu.
Dakle, prvi razlog raspada vedske civilizacije bio je u tome što su se od
kraja Satya–yuge, u ljudskim srcima počele razvijati negativne osobine
niže ljudske prirode. U početku to nije bilo toliko izražajno, ali tijekom
stotina tisuća godina – ljudi su sve više gubili svoje božanske (vrlinske)
odlike, da bi s početkom Kali–yuge degradacija postala toliko izražajna da
su ljudi počeli ubijati životinje i jesti meso. Time su temelji vedske
civilizacije postali ozbiljno uzdrmani. Krišna je osobno sišao u ljudsko
društvo krajem Dvapara–yuge i boravio na Zemlji 125 godina. Njegove
pouke i aktivnosti iz tog perioda zapisane su u Mahabharati i Šrimad–
Bhagavatamu. Istog dana kada se Krišna vratio u svoje duhovno carstvo –
započela je Kali–yuga, što je označilo početak kraja vedske civilizacije.
Čak i prije otprilike 5000 godina kada je vedska kultura službeno
okončana, situacija je bila neusporedivo bolja nego što je danas. U
ljudskim srcima je ipak ostalo još puno vrline koja je bila dovoljno dobra
za održanje ostataka vedske kulture.
Nekoć je vedska civilizacija bila rasprostranjena po čitavoj zemlji. Bio je
jedan vrhovni kralj, jedan jezik (sanskrt) i jedna duhovna tradicija.
Današnje religije su tek ‘novi proizvod’. Počele su nastajati prije otprilike
4000 godina počevši sa judaizmom (židovskom vjerom). S početkom Kali–
yuge, ostaci vedske kulture su počeli sve više izumirati u raznim
dijelovima svijeta da bi se sve do prije nekih 2000 godina održali još samo
na području kojega danas nazivamo Indijom. Zašto baš u Indiji? Zato što
je prijestolnica vedske civilizacije nekoć bila smještena u gradu
Hastinapuru, na čijim temeljima je izgrañen današnji Delhi. Upravo u tom
dijelu svijeta ljudi su bili najviše duhovni i pobožni, te su se još uvijek
žilavo držali ostataka vedske kulture. To je inspiriralo Krišnu da se pojavi
upravo ondje, a ne na nekom drugom mjestu u svijetu. Iz tog razloga se
današnjim povjesničarima i teolozima čini da je Krišna ‘neki indijski Bog’ i
da je vedska kultura bila isključivo ‘indijska kultura’.
I onda krajem 12. stoljeća došlo je do velike negativne prekretnice u
održanju ostataka vedske kulture. Uslijedila je invazija muslimana koji su
prodrli sa sjeverozapada. To je bio drugi veliki razlog za raspad ostataka
vedske kulture. Muslimani su u Indiji imali manje–više iste ambicije koje
su imali španjolski konkvistadori na novo otkrivenom kontinentu Latinske
Amerike ili europski vitezovi križari na Bliskom Istoku – pljačkanje lokalnih
bogatstava, nasilno širenje vlastite religije, temeljito iskorjenjivanje
kulture starosjedilaca (koje su nazvali ‘Hindusi’29) i preuzimanje političke

29
Ne razumijevajući složenost vedske kulture (bolje rečeno, onoga što je tada još
preostalo od izvorne vedske kulture) muslimani su imenom ‘Hindusi’ strpali u isti
koš sve one koji su imali vedsku kulturu kao svoj zajednički korijen – vaišnave,
šivaiste, ñaine, tantrike, obožavatelje Durge, itd. Takav stav prema različitim
kontrole. Osim nasilnog vjerskog preobraćanja, mnogi Hindusi iz najnižih
slojeva društva dobrovoljno prešli na islam, jer ih je degradirana
intelektualna klasa brahmana, smatrala ‘nedodirljivima’ i otpadnicima
društva. Tako su se prema njima i ponašali. Da bi izbjegli poniženja i stekli
ravnopravnost u društvu, prešli su na islam i dobili što su htjeli – mirniji
život i sigurnost.
Muslimani su sa sobom donijeli svoju umjetnost, jezik, arhitekturu, ali i
društvene običaje koji su grubo odudarali čak i od razvodnjenih vedskih
standarda i načela tadašnjih Hindusa. Jedan od najdramatičnijih utjecaja
islama na starosjedioce, bilo je uvoñenje jedenja mesa. U to vrijeme je
već postojao znatan broj Hindusa koji su jeli meso (ne krave) i prije
dolaska muslimana, ali oni su bili tek manjina u odnosu na sveukupnu
populaciju. Da bi Hindusima učinili što više pakosti, muslimani su počeli
klati i jesti krave, znajući vrlo dobro da su Hindusi smatrali kravu svetom
životinjom. To je bila kap koja je prelila čašu, što je dovelo do redovitih
hindu–muslimanskih ratova. U to vrijeme je Indija bila podijeljena na
mnogo malih kraljevstava. Hindu kraljevi su pružili oružani otpor prema
islamskom režimu, ali nisu bili ujedinjeni kao muslimani. Svako
kraljevstvo koje se usudilo dići protiv režima, borilo se samo za sebe i
zbog te nesuradnje nisu uspjeli potisnuti muslimane izvan Indije. Tijekom
vremena, prestali su oružani sukobi izmeñu Hindusa i muslimana i razvila
se neka vrsta kulturne i religijske tolerancije koja je imala svoju
kulminaciju za vrijeme vladavine Akbara Velikog (1562–1605). Ljudi su se
počeli prijateljiti unatoč razlikama u kulturi i tradiciji. Hindusi su bili
pozivani na muslimanske festivale i svetkovine, a muslimani na hindu
svetkovine.
Takav život u prihvatljivim granicama tolerancije vodio se sve dok nije
došlo do trećeg velikog razloga za sistematsko uništavanje ostataka
vedske tradicije – dolazak britanskog kolonijalizma, točnije prve
multinacionalne korporacije “East India Company” u 17. stoljeću. 1757.
godine Britanci su svojom vojskom uspjeli dobiti dvije važne bitke protiv
lokalnih vladara – bengalskog Nawaba na sjeveru i Tipu Sultana na jugu.
Time je službeno utemeljena trasa izmeñu Britanije i Indije. Kolonizatori
su sistematskim pljačkanjem bogatstava Indije slali u Britaniju sve što je
bilo materijalno vrijedno, a iz Britanije su lokalnom stanovništvu prodavali
‘dobra’ koja im uopće nisu trebala (jer su imali puno bolja, svoja domaća)
kao npr. tkaninu. Britanski režim je tisućama indijskih tkalaca odsjekao
palčeve kako više ne bi mogli proizvoditi tkaninu na svojim ‘primitivnim’
tkalačkim stanovima. Poubijali su na tisuće ayurvedskih30 liječnika kako bi
iz Britanije počeli lokalnom stanovništvu prodavati neefikasne britanske
lijekove. Da bi stvorili monopol nad proizvodnjom soli, kolonijalna
administracija je brutalnim mjerama zabranila Indijcima da proizvode

grupama koje sve imaju isti korijen, u vedskoj kulturi – nastavlja se do današnjeg
dana.
30
Ayurveda je dio vedske literature koji predstavlja medicinsku znanost temeljenu
na korištenju ljekovitog bilja i izlječujućih energija.
svoju vlastitu sol. To je trajalo sve do 1930. godine kada je zabrana
povučena nakon slavnog Gandhijevog “Marša soli.” Britanci su počeli
masovno otvarati tvornice u kojima se koristila indijska sirovina i vrlo
jeftina radna snaga. A u ruralnim dijelovima Indije 2/3 prihoda seljaka bilo
je nasilno oduzeto pod izgovorom takse (poreza na promet). Sve te
drakonske mjere dovele su do kraha domaće indijske ekonomije
zasnovane na lokalnim zajednicama.
Do 1850–tih godina, samo je £15.000 bilo potrošeno na ne–engleske
škole u Indiji, dok je vojni budžet režima prožderao £5 milijuna. Željeznica
nije bila izgrañena radi dobrobiti lokalnog stanovništva, već radi ubrzanog
transporta britanske robe na indijsko tržište. Britanske škole u Indiji imale
su za cilj zatiranje indijske tradicionalne kulture, kako islamske tako i
vedske. Kolonizatori su poučavali lokalno stanovništvo o ‘primitivnosti’
njihovih tradicija, dok su istovremeno slavili napredak zapadnjačke
(naročito britanske) ‘kulture’. Tek kada je konačno indijski bijes
eksplodirao 1857. godine, došlo je do raširenog i organiziranog ustanka
protiv kolonizatora. Britanska vlada je 1858. godine napokon raspustila
“East India Company” i uvela direktnu vladavinu Kraljice i parlamenta.
Oružani otpor Indijaca bio je prilično učinkovit sve dok Britanci nisu uveli
politiku ‘zavadi pa vladaj’. Našli su muslimanske plaćenike kojima su
naredili da napadnu stanovništvo u hindu selima. Hindusi su uzvratili
krvavom odmazdom – i tako se na brzinu rasplamsala stara mržnja koju
konačno nije mogao spriječiti niti sam Gandhi. Ta mržnja je dovela do
rascjepa Indije i odvajanje Pakistana na zapadu i Bangladeša na istoku
kao dviju nezavisnih muslimanskih država. Ali ono u čemu je Gandhi
uspio, bilo je konačno protjerivanje britanskog kolonijalizma. Svojom
nenasilnom politikom civilne nepokornosti bacio je na koljena britansku
imperiju i time okončao 350 godina brutalne vladavine koja je do kosti
oglodala prirodna bogatstva Indije, uništila lokalnu ekonomiju, poubijala
na stotine tisuća ljudi, stvorila ponovni razdor izmeñu Hindusa i
muslimana, te dobrim dijelom zatrla preostale ostatke vedske kulture.
Indija se do današnjeg dana nije oporavila od posljedica britanskog
kolonijalizma.31
Četvrti razlog za uništavanje ostataka vedske kulture bila je Nehruova
vizija o industrijalizaciji Indije. Zapadnjačka tehnologija je sa sobom
donijela i zapadnjačku ‘civilizaciju’, tj. način življenja i razmišljanja.
Drevne prirodne i duhovne vrijednosti koje su nekoć bile svojstvene za
vedsku kulturu, počele su nestajati iz srca ljudi. Zapadnjačke kompanije
već desetljećima pumpaju Indijce ideologijom konzumerizma
(potrošačkom ideologijom). Žalosno je što se takav trend nastavlja sve do
današnjeg dana jer su svi političari koji su došli na vlast nakon Nehrua,
nastavili s ostvarivanjem njegovog sna o tehnološki naprednoj Indiji.
Gotovo svi političari nakon Gandhija, u manjoj ili većoj mjeri odbacuju

31
Statistički podaci i povijesne činjenice preuzete su iz knjige “The Big Earth Book”
(autor James Bruges), stranice 190–191.
značaj vedske kulture i duhovnosti – smatrajući ih primitivnima i
nazadnima. Zbog nemara indijske vlade, do sada je u nepovrat propalo
mnoštvo vrijednih povijesnih objekata od ogromnog duhovnog značaja.
Peti razlog za uništavanje ostataka vedske kulture je utjecaj
zapadnjačkih medija, naročito američkih. Zapadnjački filmovi koji
propagiraju pobjedu zla nad dobrim, nasilje, pornografiju, uništenje
tradicionalnih vrijednosti. itd. – odgovorni su za vrtoglavi pad morala u
indijskom društvu. Takvi filmovi i slične TV emisije su prije otprilike tri
desetljeća stvorili u Indiji seksualnu revoluciju, a sada punom parom rade
na propagiranju konzumerizma. To je sve dobro smišljeni trik
multinacionalnih korporacija koje su zasitile svoje domaće tržište, pa sada
traže kupce u Indiji i drugim državama gdje se još uvijek dobrim dijelom
održavaju tradicionalne vrijednosti – čestitost, duhovnost, jednostavnost,
poštenje, itd. U velikom gradovima Indije mogu se vidjeti satelitske
antene koje primaju američke TV šund programe i pjevaju hvalospjeve u
čast okorjelog materijalizma i svog ‘blještavila’ koje ide sa njim. Na žalost,
veliki dio stanovništva prihvaća iluzornu ideju o ‘blagodatima’
zapadnjačkog stila života, time više što im i domaća vlada na čelu sa
materijalističkim političarima – svakodnevno ispire mozak o ideji sretne
tehnološki razvijene Indije. Da bi se širila materijalistička propaganda, u
zadnjih desetak godina više nama niti potrebe za gledanjem američkih
programa, dovoljno je kliknuti TV kanal sa Bollywood filmovima i vidjeti
kako nemoral i materijalizam nagrizaju i ono malo vrline što je ostalo u
ljudima. Isti utjecaj imaju i mnogi indijski magazini.

Iako je vedska civilizacija okončala početkom Kali–yuge, i unatoč

sistematskom iskorjenjivanju vedske tradicije u posljednjih 800 godina –
vedska kultura još uvijek živi zapisana u drevnim vedskim spisima koji do
današnjeg dana postoje u svom neizmijenjenom obliku. Da bi sačuvao i
raširio tradiciju dragocjenog vedskog znanja, naročito vaišnavskih svetih
spisa – Krišna je poslao svog specijalno opunomoćenog predstavnika A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada čija je pojava bila prorečena prije više
tisuća godina.
U Brahma–vaivarta Purani, u razgovoru sa Ganga Devi, Gospodin Krišna
opisuje da će se 5000 godina nakon početka Kali–yuge, Njegov mantra–
upasaka, veliki svetac i obožavatelj Krišninih svetih imena – pojaviti i širiti
slave Hare Krišna maha–mantre, ne samo u Indiji, već i po čitavom
svijetu. Gospodin Krišna objašnjava da će se pomoću pjevanja Njegovih
svetih imena, čitav svijet produhoviti i da će ljudi postati Njegovi
obožavatelji, uključeni u proces predanog služenja Njega samog. Na ovaj
način, Gospodin Krišna je prorekao pojavu izuzetno moćnog vaišnave koji
će po čitavom svijetu proširiti slave Njegovih svetih imena.
Čak i u Šri–Caitanya mangali, koju je 1537. godine napisao Šrila Locana
Das Thakura, Gospodin Šri Caitanya je prorekao pojavu duhovno
opunomoćenog vaišnave koji će sankirtana pokret rasprostraniti po
čitavom svijetu: “Pošto želim preplaviti čitav svijet pjevanjem Krišninih
svetih imena Ja ću osobno propovijedati u Indiji i preplaviti je sankirtana
revolucijom, a moj senapati–bhakta (veliki vaišnavski voña) će
propovijedati u mnogim drugim državama i preplaviti čitav svijet
pjevanjem Hare Krišna maha–mantre.”
Kasnije, početkom 19. stoljeća, Šrila Bhaktivinoda Thakura je prorekao
u svojem magazinu Sajjana–tošani (u članku pod nazivom Nityananda
Surydoy – “Uskoro će doći vrijeme kada će se pjevanje Krišninih svetih
imena čuti u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Americi.”32
Jedna stvar je sigurna; do kraja Kali–yuge (narednih 427.000 godina)
vedska civilizacija neće zablistati svojim starim sjajem. To će se desiti tek
početkom slijedeće Satya–yuge. Ali dok god ima vjerodostojnih vaišnava
koji čuvaju izvorna učenja vedskih (naročito vaišnavskih) svetih spisa –
toliko dugo će buduće generacije primati duhovnu dobrobit od tradicije
koja je nekoć čovječanstvu davala harmoniju i prosperitet u svim
aspektima života.

52) Ako je sve tako divno u vašem pokretu, zašto ga neki

napuštaju i vraćaju se na stari način života?

Vaišnavska filozofija i duhovna znanost na kojima se temelji ISKCON –

su apsolutno savršeni jer dolaze iz savršenog izvora. Ali mi, sljedbenici
ove tradicije još nismo savršeni. Mi dolazimo iz redova svjetovnih ljudi i sa
sobom smo donijeli svoje materijalne vezanosti i nižu ljudsku prirodu.
Meñutim, za razliku od ogromne većine ljudi – mi dobrovoljno i svjesno
radimo na duhovnom pročišćenju, odbacivanju materijalnih vezanosti,
lažne identifikacije i loših osobina. Proces bhakti–yoge je postupan proces
koji omogućuje svakom sljedbeniku da odbacuje svoju materijalnu
svjesnost i materijalne vezanosti u skladu sa razinom svoje iskrenosti i
snagom želje za duhovnim napretkom. Materijalne vezanosti se ne mogu
odbaciti tek tako – preko noći. To je dugotrajan proces. Sve što je jeftino
ili bezvrijedno – može se dobiti na brzinu. Ali ono što je dragocjeno –
zahtijeva više vremena i truda.
Zamislite samo koliko je potrebno uloženog vremena i truda da bi netko
postao uspješan klavirista; godine vježbanja, po nekoliko sati dnevno. To
je svakako vještina kojom se ne može ovladati za kratko vrijeme. Ali trud
je na kraju isplativ. Vještina sviranja klavira je tek jedna materijalna
vještina. Koliko je tek truda i vremena potrebno uložiti da bi se postiglo
savršenstvo ljudskog života (odbacivanje materijalne svjesnosti i lažnog
identiteta, ponovno razvijanje naše uspavane ljubavi prema Krišni i
odlazak u duhovni svijet)? Potrebno je puno vremena. Krišna nije jeftin.
Njega mogu spoznati i dostići samo oni koji su odvojeni od
svjetovnih užitaka, koji imaju potpunu kontrolu nad svojim

32
Ova tri navoda iz svetih spisa preuzeta su sa Internet stranice www.stephen-
knapp.com
osjetilima i iskrenu želju da uspostave svoj vječni odnos sa Njim
temeljen na uzajamnoj ljubavi. Svi ostali koji misle da mogu dostići
Boga nekim drugim kvalifikacijama – jednostavno gube svoje vrijeme,
živeći u zabludi.
Onima koji ne uspiju dostići duhovno savršenstvo u ovom životu –
Krišna daje novu priliku; koliko god je potrebno. Krišna nije fašista koji
grješnike zauvijek baca u pakao (jer su propustili svoju jedinu priliku). Na
zapadu općenito vlada mišljenje da grješnici zauvijek idu u pakao, a
pobožni zauvijek uživaju u raju. Krivo! Zamislite grješnika koji prolazi kroz
najmučnije agonije u paklu i sa iskrenim pokajanjem obrati se Bogu “Dragi
moj Gospodine, iskreno se kajem što sam te iznevjerio. Molim Te izbavi
me iz pakla i daj mi priliku da postanem Tvoj vjerni sluga.” Na to se Bog
grohotom nasmije i kaže “Ha, ha – ti nitkove! Imao si svoju jedinu priliku i
prokockao si je. Truni sada u najgorim mukama dok se oceani ne isuše i
Sunce ne zaledi!” Kakav bi to ‘dobrostivi’ Bog bio? Nije niti čudo što zbog
ovakvog razumijevanja Boga, mnogi ljudi uzimaju utočište u ateizmu.
Daleko od toga da je Krišna takav. On nam pruža priliku za prilikom
(život za životom) i strpljivo čeka da se okrenemo prema Njemu te
odbacimo svoje materijalne planove. Ako Krišna čak niti notorne grješnike
ne drži u paklu zauvijek, što tek reći za neuspjele vaišnave koji zbog
svojih materijalnih vezanosti ne uspiju postići duhovno savršenstvo u
ovom životu? Oni koji započnu svoj put u procesu bhakti–yoge i naprave
čak i mali napredak, te ne stignu do kraja duhovnog puta – nikada ne
moraju ići u pakao, a ljudski oblik života im je zagarantiran. Pored toga, u
slijedećem životu dobivaju priliku da se rode u porodici koja će biti
pogodna za nastavak njihovog duhovnog života. To je Krišnino obećanje.
Većina nas u ISKCON–u još nije postigla duhovno savršenstvo, ali jedan
manji broj definitivno je. Krišna u Bhagavad–giti daje listu simptoma po
kojima se mogu prepoznati osobe koje su nadišle materijalnu svjesnost i
svjetovne vezanosti, te razvili nepokolebljivu želju za služenjem Njega u
skladu sa našom vječnom dharmom. Sudeći po Krišninim kriterijima, koji
se očituju u životu izvjesnog broja ISKCON–ovih vaišnava – očigledno je
da su oni već postali dovoljno kvalificirani za povratak u duhovni svijet;
svijet iz kojega smo svi mi nekada došli u davnoj, davnoj prošlosti. Samo
je pitanje vremena kada ćemo i mi ostali, ukoliko budemo iskreni i uporni
– doći na tu razinu duhovnog napretka. Na toj razini duhovnog napretka
više nema vezanosti za materijalne objekte; sreća dolazi iznutra (sa
duhovne razine), radije nego li izvana (iz kontakta osjetila sa materijalnim
objektima); više nema lažne identifikacije sa tijelom; itd.
Postoje odreñeni kriteriji po kojima se može prosuditi koliko je tko
napredovao u duhovnom životu. Ti kriteriji su slijedeći: 1) Odsustvo
materijalnih sebičnih želja, 2) Vezanost za neprekidnu službu posvećenu
zadovoljenju Krišne, 3) Odlična kontrola poriva osjetila, 4) Posjedovanje
velikog duhovnog znanja (poznavanje vaišnavske filozofije), 5) Poniznost,
6) Tolerancija, 7) Postojanost i odlučnost u duhovnom životu, 8)
Sposobnost slijeñenja zavjeta i 9) Samilost prema drugim ljudima i
životinjama. Sudeći po ovim kriterijima, u Hare Krišna pokretu postoji
veliki broj izrazito naprednih vaišnava – ne samo duhovnih učitelja, već i
ostalih koji su ostavili (i još uvijek ostavljaju) svoj neprocjenjivi prilog za
dobrobit čitavog čovječanstva.
Meñutim, istina je da su mnogi skrenuli sa ovog puta savršenstva i nisu
više htjeli ići dalje, tj. vratili su se na stari svjetovni način života i
porocima koji idu s njim. Postoji više razloga za to. 1) Nisu dovoljno
proučavali vaišnavske svete spise. Zbog toga nisu imali osnovno i pravilno
znanje vaišnavske filozofije. U nedostatku teorijskog znanja, nisu razvili
moć diskriminacije koja bi im pomogla da razumiju što treba učiniti, a što
ne. 2) Nisu bili dovoljno regulirani slijediti duhovnu disciplinu bhakti–yoge,
što uključuje pažljivu koncentraciju prilikom meditacije na maha–mantru i
slijeñenje četiri regulativna načela (opisanih u odgovoru na pitanje 7).
Zbog toga nisu imali dovoljno duhovne snage i inteligencije da se odupru
materijalnim izazovima uživanja. Drugim riječima, pali su zbog požude i
pohlepe. 3) Neki su nepotrebno kritizirali druge vaišnave i tako izgubili
ono malo duhovne snage i inteligencije koju su imali. 4) Nisu se dovoljno
družili sa drugim (pogotovo naprednim) vaišnavama. Bili su previše u
društvu svjetovnih ljudi koji su ih ohrabrivali da se predaju čarima
materijalnih ‘užitaka’. 5) Neki su na žalost doživjeli manje ili više grube
nepravde od drugih (nenaprednih) vaišnava. I umjesto da potraže utočište
naprednih vaišnava, potražili su utočište u materijalnim užicima ili u
drugim tzv. duhovnim grupama. 6) Neki su na samom početku imali krive
motivacije za pristupanje pokretu. Njihov primarni cilj nije bio postizanje
duhovnog savršenstva nego nešto drugo. S takvim pogrešnim
motivacijama, nisu dugo izdržali.
Svi spomenuti razlozi za napuštanje procesa bhakti–yoge, uglavnom su
temeljeni na nedostatku iskrenosti. Kao što vidite, Krišna je postavio
dobar filtar koji omogućuje samo iskrenima i upornima da se konačno
vrate u Njegovo prebivalište. Jedino takvi kandidati (skreni i uporni) su
sposobni striktno slijediti načela dharme i na kraju kušati vječnu duhovnu
sreću koja je izvorna odlika svakog živog bića (duhovne duše). Eto, da bi
se izašlo iz ovog svijeta neprestanih rañanja, umiranja i ostalih patnji –
neophodno je striktno slijeñenje Krišninih uputstava i vječnih zakona
prirode. Krišna želi vidjeti našu žarku želju da mu se vratimo i da još u
materijalnom svijetu razvijemo odlike savršenstva koje posjeduju
stanovnici duhovnog svijeta. U krajnjoj liniji – dovoljna je samo nesebična
ljubav prema Krišni. Ništa drugo. Ali ipak, ta ljubav se može razviti samo
odbacivanjem materijalne svjesnosti, što znači (izmeñu ostalog)
odvojenost od materijalnih tzv. užitaka.
Vidite, to vam je nešto kao upis u Oxford univerzitet. Ima veliki broj
onih koji bi se htjeli upisati jer vrlo dobro znaju da bi im diploma iz
Oxforda donijela prestiž u društvu i omogućila izvrsno radno mjesto sa
izvrsnim financijskim primanjima. Pa ipak, mnogo je onih koji otpadnu već
na samom početku jer ne zadovoljavaju standarde znanja koje univerzitet
očekuje od svojih studenata. Mnogi otpadnu tijekom studiranja jer nisu u
potpunosti razvili kvalifikacije koje bi im omogućile uspješno slijeñenje
zahtjevnog nastavnog programa i zadate discipline. U odnosu na veliki
početni upisni broj kandidata – na kraju uspijeva samo nekolicina.
Vidite li sada u kakvoj su iluziji oni koji kažu “Gdje je Bog? Hajde, neka
mi se pokaže, pa ću vjerovati u Njega.” Krišna nije jeftin, baš kao ni
konačna nagrada koja očekuje sve one koji mu predaju svoje srce.

Epilog

Dragi čitatelji, došlo je krajnje vrijeme kada si čovječanstvo više ne

može priuštiti zatvaranje očiju pred istinom zapisanom u obliku
vaišnavskih svetih spisa – Božjih uputstava za dobrobit čitavog
čovječanstva i ostalih živih bića sa kojima dijelimo ovaj planet. Imamo
praktičnog iskustva da usprkos cjelokupnoj svjetskoj religioznosti – ova
‘civilizacija’ se brzo kreće putem samouništenja.
Globalna temperatura se povećava, klima se mijenja, pustinje se šire,
svake godine izumre oko 15.000 različitih životnih vrsta iz svijeta flore i
faune, zemljište je zatrovano pesticidima i herbicidima, hrana je puna
otrova33, prirodne rezerve pitke vode se drastično smanjuju – baš kao i
izvori energije (nafta, plin, drvo ... ), razina mora se diže, kopna je sve
manje, broj stanovništva se nezaustavljivo povećava34, tropske šume
(pluća zemlje) se ruše, u svijetu svakodnevno izbijaju ratovi i terorističke
akcije, tisuće ljudi svakodnevno umre od gladi ... itd. Aktivnosti modernog
čovječanstva su u zadnjih 50 godina uništile 1/3 prirodnih obilja planeta
Zemlje, a sada smo već na sasvim sigurnom putu do klimatskog kaosa.
Političari smatraju da je ekonomski napredak važniji nego da se ovaj
planet održi pogodnim za život.
Da li su to sve posljedice aktivnosti sretnih ljudi? Očigledno nisu.
Modernom čovječanstvu nedostaje nešto od vitalne važnosti – istinsko
duhovno znanje. Jedino istinsko duhovno znanje može iskorijeniti
uzročnike svih spomenutih problema – pohlepu i požudu. Unatoč
‘blagodatima’ moderne tehnologije, ljudi postaju sve više i više
uznemireni jer žive u okolnostima gdje se raspadaju prirodni ekološki
sustavi, raste stopa kriminala i nasilja, povećava se broj radnih sati, (kao

33
Dvadeset korporacija koje dominiraju svjetskim tržištem hrane, žele nas uvjeriti
kako su specijalizirane kulture, sofisticirane kemikalije, genetski inženjering i
povećanje globalizacije – neophodni da bi se prehranilo svjetsko stanovništvo. U
posljednjih 50 godina količina žetvi raznih kultura se više nego udvostručila. Pa
ipak, 2/5 čovječanstva se nepravilno hrani. (Najviši postotak nego ikada ranije).
Pola od ovog broja su gladni (neuhranjeni), a druga polovina su oni koji imaju
ozbiljnih problema sa zdravljem, naročito probavom – jer jedu previše. Ovo nije
iznenañujuće, jer su istraživanja tržišta bazirana na potrebama bogatog
stanovništva.

34
Prije sto godina na ovom planetu nas je bilo 1 milijarda. Danas nas ima 6.3
milijardi. Do kraja stoljeća će nas biti 9 milijardi.
i starosna granica za mirovinu koja se približava očekivanoj prosječnoj
životnoj dobi, tj. radi se ‘do smrti’), a kupovna moć je sve manja... Pa
ipak, ideologija konzumerizma je toliko prožela srca ljudi da su spremni
učiniti sve za malo prividne sreće koja počiva na kontaktu osjetila sa
modernim tehnološkim izumima.
Umjesto o prirodi i Bogu – ljudi su postali ovisni o tehnologiji. Probajte
si zamisliti kaos koji će nastati jednoga dana kada u gradu kao što je New
York (ili bilo kojem drugom) nestane struje i goriva za automobile.
Supermarketi više neće biti snabdijevani namirnicama. Ljudi će u roku 24
sata zgrabiti sve što se u jednom takvom gradu može naći za jelo; a što
onda? Čudo tehnologije održava životni trend ‘civiliziranih’ ljudi sve dok
funkcionira. Ali kada izvori energije nestanu, nastati će opći kaos. Ljudi će
se ubijati zbog zalogaja hrane. U bliskoj budućnosti će doći do izbijanja
ratova zbog energetskih izvora (uglavnom nafte). Zapravo, to se već
dešava, ali ne u takvim razmjerima kao što će biti. Da li želite takvu
budućnost ostaviti za svoju djecu? Ako ne, onda je izričito neophodno da
konačno odbacite lažnu formulu na kojoj je zasnovan materijalizam “Ja
sam tijelo. Živi se jednom. Smisao života je zadovoljiti osjetila.”
Slijeñenje ove formule već desetljećima pretvara ovaj planet u kantu za
smeće. Nije potrebno biti veliki prorok da bi se predvidjela slijedeća
situacija. Ako čovječanstvo nastavi živjeti istim tempom kao do sada – u
skoroj budućnosti će doći do totalnog kolapsa bio-ekološkog sustava
planeta Zemlje. Milijuni ljudi širom svijeta će umirati svakodnevno zbog
nedostatka zdrave vode, čistog zraka i prirodne hrane. Mnoge fatalne
bolesti će se raširiti kao kuga zbog neadekvatnih uvjeta života, uništenog
ozonskog omotača, radioaktivnih otpadaka, otrova koje nam moderna
industrija radi profita servira u hranu i lijekove, itd. Pogrešna formula
potiče nižu ljudsku prirodu, naročito pohlepu i požudu, te vodi ljude da
žive u paradoksalnom odnosu sa prirodom. Ljudi vole prirodu. Ljudi ovise
o prirodi. Pa ipak, ljudi uništavaju prirodu.
Vaišnavska filozofija nudi rješenja za apsolutno sve probleme jer
počiva na dvije formule koje imaju sposobnost da konačno donesu toliko
željenu harmoniju, mir i prosperitet ljudskom društvu. Te formule su “Ja
sam vječna duhovna duša” i “Jednostavno življenje, visoko (duhovno)
razmišljanje.” Ali, profiteri ne žele da se ljudi vode takvim formulama jer
tada više ne mogu na njima stvarati profit. Oni drže političare i javna
glasila u svojim rukama i svakodnevno ljudima ispiru mozak, trenirajući ih
da živite kako oni to žele, da kupuju ono što oni žele i da misle ono što
oni žele. To se zove psihološka eksploatacija i manipulacija.
Zar ne osjećate da je konačno došlo vrijeme da napravite neku
temeljitu pozitivnu promjenu u svom životu? Da li su vas iznevjerila sva
utočišta u kojima ste do sada tražili spas – religija, alkohol, droge, seks
...? Ako konačno želite iskusiti onu sreću koja je svojstvena za vas kao
vječno duhovno biće – onda je neophodno da počnete živjeti i razmišljati
u skladu sa svojom istinskom prirodom – duhovnom prirodom. Prvi korak
na putu do savršenstva započinje spoznajom našeg vječnog duhovnog
identiteta. Jer, ako ne znate tko ste, kako možete pravilno djelovati? Ljudi
već stoljećima vjeruju da su nešto što nisu – materijalno tijelo sa
nalijepljenim nacionalnim, rasnim i religijskim identifikacijama.
Za takve ljude, Bog je postao osoba u pozadini – osoba koja još uvijek
čeka da mu se okrenete i potražite Njegovo utočište na način koji je On
propisao – najbrži, najlakši, najefikasniji i jedini. Iako nas Krišna voli i
želi da mu se konačno vratimo – On ipak već milijardama godina
ispunjava naše materijalne želje, sve dok konačno ne shvatimo da su
upravo te sebične materijalne želje uzrok svih naših problema. On se ne
želi nametati. Krišna spašava one koji mu se predaju spontano i
dobrovoljno.
Sjećate li se one moje poredbe iz uvoda? Do sada ste probali mnoge
kolače koji su izvanjski izgledali privlačno. Da li vam se zaista sviña ukus
materijalizma i svega što on nosi sa sobom? Zar vas ne smeta to što vaša
djeca nemaju sretnije djetinjstvo i što im ne možete priuštiti sve sto ona
žele? Zar vas ne smeta to što se planet na kojemu živimo, pretvara u
jedno ogromno radioaktivno smetlište? Zar vas ne smeta to što standard
života biva sve gori usprkos napretku moderne tehnologije i znanosti? Zar
vas ne smeta to što osnovne životne potrebe (hrana, voda i zrak) bivaju
sve više zatrovani i sve manje dostupni u svom izvornom, prirodnom
obliku? Zar vas ne smeta to što drugi ljudi razmišljaju i donose odluke
umjesto vas i manipuliraju vas kroz reklame, knjige, magazine, radio...?
(pomno pazeći da istina ne izañe na vidjelo; a kada izañe – onda biva
popljuvana i ismijavana)...
Ljudi; jedino nas duhovna disciplina bhakti-yoge i slijeñenje naše
izvorne dharme može osloboditi od robovanja materijalizmu i njegovim
apostolima – profiterima, političarima i korumpiranim znanstvenicima, koji
su za zadovoljenje sebičnih interesa spremni mase ljudi poslati u rat i
stvoriti krvoprolića globalnih razmjera. Možemo s pravom pretpostaviti da
će budući ratovi biti još djelotvorniji i ubitačniji sve dok jednoga dana ne
doñe do onog koji će čitavu Zemlju pretvoriti u ogromno zgarište;
svjedočanstvo jedne propale samoubilačke civilizacije.
Konačno, svatko od vas se može zapitati: “Što bih ja dobio (postigao)
prakticiranjem načela bhakti–yoge u vlastitom životu?” Prije svega, želim
vas podsjetiti da bhakti–yoga nije monopol vaišnava. To je znanstveni–
duhovni–filozofski proces služenja Boga u skladu sa Njegovim uputstvima i
našom vječnom dharmom. Na primjer, Isus Krist i Sv. Franjo Asiški su
prakticirali bhakti–yogu. Riječ ‘yoga’ znači povezati se sa Uzvišenim
(Bogom). Bhakti–yoga znači yoga kojom se uspostavlja ljubav prema
Bogu. Iako nisu prakticirali meditaciju na maha–mantru, Isus Krist i Sv.
Franjo Asiški su posjedovali odlike visoko naprednih (savršenih) vaišnava.
Isusa nisu zanimali nikakvi religijski rituali. On je bio potpuno predan
službi Božjoj; tj. prakticirao je čistu duhovnost meditirajući na Boga,
vršeći aktivnosti za Njegovo zadovoljstvo. Koliko je poznato iz
ranokršćanskih tekstova pronañenih krajem 40–tih godina u Egiptu i
Izraelu – Isus je baš kao savršeni vaišnava slijedio četiri regulativna
načela, što uključuje da je bio striktni vegetarijanac, kao što sam objasnio
u odgovoru na pitanje 39). Biblija potvrñuje kako je sav ljut, štapom
razrušio štandove trgovaca mesom i ribom ispred Božjeg hrama u
Jeruzalemu.
12 stoljeća kasnije, Sv. Franjo Asiški je voñen svijetlim primjerom Isusa i
velikom odanosti prema njemu – razvio čistu ljubav prema Bogu. Ophodio
se prema životinjama kao prema braći i sestrama, što znači da ih nije jeo.
Baš kao i Isus, on je bio oličenje samilosti, ne samo prema ljudima, nego i
prema životinjama. Postoje biografski zapisi u kojima je opisano kako su
njegove oči bile stalno suzne od ljubavi prema Bogu. To je savršenstvo
bhakti–yoge! Sv. Franjo Asiški vjerojatno nije znao za maha–mantru, ali
je svojom žarkom željom za zadovoljenje i služenje Boga – postigao
savršenstvo duhovnog života. Baš kao ni Isus prije njega, Sv. Franjo
Asiški nije bio zainteresiran za religiju i rituale – već je bio zainteresiran za
nesebično služenje Boga (istinski duhovni život). Iako možda nije
poznavao uputstva Bhagavad–gite, Sv. Franjo Asiški je znao da se
savršenstvo duhovnog života ne može postići ukoliko osoba nije odvojena
od svjetovnih užitaka. To Krišna potvrñuje u Bhagavad–giti 6.2. “Ono što
je poznato kao odvojenost, isto je što i yoga, povezivanje sa Uzvišenim.
Nitko ne može postati yogi [povezati se sa Uzvišenim] ukoliko se ne odvoji
od želja za osjetilnim zadovoljstvima.”
Isus Krist, Sv. Franjo Asiški i njima slični sveci – nisu od Boga tražili
ništa za uzvrat za svoju vlastitu dobrobit. Koliko danas ima vjernika koji
spremni žrtvovati svoj čitav život isključivo za zadovoljenje Boga i drugih
ljudi, a da pri tome ne traže ništa za sebe? Danas vjernici u crkvi
uglavnom mole za kruh, zdravlje, mir, itd. “Dragi Bože, molim te daj nam
ovo ili ono ... ” U skladu sa vaišnavskim standardima, to nije duhovni život
(već puka religioznost). Upravo to je jedna od najvećih razlika izmeñu
vaišnavizma i svjetskih religija. Idealni vaišnave od Krišne ne traže ništa
osim da im On dopusti da ga služe do kraja života. Jedna od najvećih
službi za Njegovo zadovoljstvo je dijeljenje vaišnavske filozofije sa drugim
ljudima. To Krišnu čini izuzetno zadovoljnim. Što mu se više netko preda –
time više On uzvraća sa ljubavlju. Čime se više netko preda u Njegovoj
službi – time više se Krišna takvoj osobi razotkriva. One specijalne duše
koje su napustile svaku vezanost za materijalne aktivnosti i koje su sa
ljubavlju apsorbirane u Krišninoj službi – mogu vidjeti Krišnu i razgovarati
s Njim osobno. Na kraju života takve osobe se više ne rañaju u
materijalnim tijelima, već odlaze natrag, u Krišnino prebivalište. Slijedeći
stih predstavlja jedan od najvažnijih zaključaka ove knjige. (Navodim i
izvorni tekst na sanskrtu).

atah šri-krsna-namadi, na bhaved grahyam indriyaih

sevonmukhe hi jihvadau, svayam eva sphuraty adah

“Nitko ne može razumjeti transcendentalnu prirodu Krišninih

imena, oblika, odlika i zabava – koristeći se svojim materijalno
zagañenim osjetilima. Jedino osobi čiji je život prožet
transcendentalnom (duhovnom) službom prema Gospodinu –
 potpuno se razotkrivaju Njegova transcendentalna imena,
oblici, odlike i zabave.”
(Bhakti-rasamrita-sindhu 1.2.234.)

Dakle, bez obzira da li odlučite biti vaišnava u pravom smislu riječi ili
želite postići duhovno savršenstvo slijedeći religijsku tradiciju koja vama
više odgovara – neophodno je da slijedite Božja uputstva koja su u svom
kondenziranom obliku zapisana na stranicama Bhagavad–gite.
Slijeñenjem tih uputstava možete učiniti da vaš život postane puno
zdraviji (tjelesno i psihički), da konačno iskoračite iz kolotečine
materijalnog života (izrabljivačkog režima zasnovanog na ideologiji
konzumerizma) i da konačno zaustavite krug svojih rañanja i umiranja te
se vratite u svijet savršenstva iz kojega smo svi nekada davno došli. Hej,
kako vam zvuči takva nagrada (za malo truda kojega je potrebno uložiti
samo u jednom životu)? Zatim, striktnim slijeñenjem uputstava
Bhagavad-gite možete značajno pridonijeti da ovaj svijet (ovaj planet)
postane puno kvalitetnije mjesto za življenje – mjesto sa manje kriminala,
nasilja, okrutnosti, mržnje, ratova, itd. Oni koji su razvili vaišnavske odlike
i odbacili nižu ljudsku prirodu – ne uzimaju učešća u takvim destruktivnom
aktivnostima. Odbacivanjem niže ljudske prirode, naročito pohlepe i
požude, olakšali bi prirodnim eko–sustavima da se počnu oporavljati, jer
vaš stil života više ne bi zahtijevao nemilosrdnu eksploataciju prirode i
njenih obilja. Na taj način bi svojoj djeci i unucima omogućili sretniji život
u budućnosti.
U protivnom, ako čovječanstvo industrijski naprednih zemalja nastavi
živjeti tempom kakvim živi sada – u skoroj budućnosti će doći do
neminovnog kolapsa eko–sustava Zemlje. To znači da priroda više neće
biti u mogućnosti podržavati ugodan život na Zemlji. Zemlja, voda i zrak
će biti otrovani baš kao i hrana čiji će izvori biti uveliko smanjeni i
ograničeni. Kao što sam već ranije spomenuo, takvi uvjeti će dovesti do
neminovnih svakodnevnih ratova zbog hrane, vode i preostalih izvora
energije. Ako ne želite ostaviti takvu budućnost za svoju djecu –
apsolutno je neophodno da konačno počnete živjeti u skladu sa svojom
vječnom dharmom i poučavate druge ljude da čine isto.
Trinaestogodišnja djevojčica, Severn Suzuki, govorila je u ime budućih
generacija pred svjetskim liderima na Svjetskoj Konferenciji Planeta
Zemlje (Earth Summit) u Riu 1992. godine (UN konferencija o okolišu i
razvoju):35

“Mi smo prikupili sav novac da doñemo ovdje sami, da

proputujemo 5000 milja kako bismo vam rekli da vi odrasli
morate promijeniti način kojim sada živite ... Ja ovdje
govorim u ime svih budućih generacija. Ja sam ovdje da
govorim u ime izgladnjele djece iz čitavog svijeta; djece čiji

35
“The Big Earth Book”, James Burges, 2007.
 plač vi ne čujete. Ja sam ovdje da govorim u ime svih
životinja koje umiru i izumiru jer im ne preostaje gdje bi
otišle ... Ja sam samo dijete; pa ipak, znam da smo svi mi
ovdje [na ovom planetu] zajedno i da trebamo djelovati
kao jedan svijet – prema jednom zajedničkom cilju … Ono
što vi činite, tjera me da plačem svake noći. Vi odrasli
kažete da nas volite. Ali ja vas molim da vaše djelatnosti
konačno počnu izgledati kao i vaše riječi …”

Rječnik

Acarya – Izgovara se ‘ačarja’. Acarya znači onaj koji poučava vlastitim

uzornim ponašanjem. To je titula koju dobivaju neki vrlo napredni
vaišnave, specijalno opunomoćeni za širenje izvornih poruka vaišnavske
filozofije.

Ašrama – Komuna ili stambene prostorije u kojima žive osobe koje

prakticiraju istu duhovnu disciplinu. To je riječ sanskrtskog porijekla i
povezana je uglavnom sa vedskom duhovnom tradicijom.

Avatar – Riječ avatar znači onaj koji silazi. Kada govorimo o Bogu ili
Njegovim čistim predstavnicima iz duhovnog svijeta, riječ ‘avatar’ je puno
primjerenija od uvriježene riječi ‘inkarnacija’. Značenje riječi ‘inkarnacija’,
odnosi se na uvjetovanu dušu zarobljenu u tijelu od mesa (carna. Lat.),
kostiju, krvi, itd.

Bhagavad-gita – Božanska pjesma koju je (zadnji puta) prije otprilike

5300 godina izgovorio Gospodin Krišna. Ona se sastoji od 700 stihova na
sanskrtu i predstavlja razgovor izmeñu Krišne i Njegovog vjernog
sljedbenika Arjune (čita se: Ardžune.) Bhagavad-Gita, koja predstavlja
suštinu čitave vedske literature, bavi se sa pet različitih tema: 1) Vrhovni
Stvoritelj (Krišna), 2) živa bića, 3) priroda, 4) vrijeme i 5) zakon akcije i
reakcije (karma).

Bhagavan – Literarno značenje je ‘onaj koji posjeduje potpuno obilje’. To

je treći i najviši aspekt u spoznaji Boga. Odnosi se na Krišnu koji je
Vrhovna Osoba i koji živi na svom uzvišenom duhovnom planetu Goloka
Vrindavana.

Bhakti-yoga – Bhakti znači ljubav prema Krišni, a yoga znači povezati se.
Izraz bhakti-yoga označava duhovnu disciplinu kojom se svjesnost može
uzdići sa materijalnog na savršenu duhovnu razinu – čistu ljubav prema
Krišni. Bhakti-yoga je praktična primjena vaišnavske filozofije koja se
temelji na predanom služenju Krišne.

Bhakta – Onaj koji se bavi bhakti-yogom, tj. odani sljedbenik Krišne.

Božanstva – Pošto Boga i Njegove vjerne pratioce iz duhovnog svijeta,
ne možemo vidjeti svojim ograničenim, materijalnim osjetilom vida; Oni
se pristaju pojaviti u oblicima sačinjenim od materijalnih elemenata
(metal, mramor, drvo, itd). Takvi oblici Boga i Njegovih bliskih pratioca
nazivaju se Božanstva. Obožavanje Božanstava je jedan od najistaknutijih
aspekata vedske/vaišnavske duhovne tradicije.

Brahman – Bog (Krišna) se manifestira u tri različita aspekta. Prvi od njih

je brahman, tj. sveprožimajući, bezoblični aspekt koji se rasprostire po
svekolikoj stvorenoj kreaciji.

Brahmana – (Množina: Brahmane) Brahmane su intelektualna klasa ljudi

koji su u vedska vremena bili odgovorni za duhovni napredak čitavog
ljudskog društva. Oni su bili puni vrlinskih odlika i posjedovali su ogromno
duhovno znanje, pa čak i mistične sposobnosti. U vedsko vrijeme titulu
brahmane su imali oni koji su posjedovali uzvišene brahmanske
kvalifikacije i odlike.

Dharma – Vječna (neodvojiva) odlika (ili dužnost). Npr. dharma vatre je

toplina i svjetlost, a dharma šećera je slatkoća. U vedskoj duhovno-
filozofskoj terminologiji riječ dharma se odnosi uglavnom na vječnu
dužnost svakog živog bića, tj. služenje Vrhovnog Stvoritelja – Krišne. Živo
biće može postići savršenstvo života i vječnu sreću samo onda kada
djeluje u skladu sa svojom vječnom dharmom, tj. kada sve svoje fizičke
aktivnosti, misli i emocije podredi služenju Krišne u skladu sa pravilima
duhovne znanosti, bhakti-yoge.

Harinama – Literarno značenje je ‘sveto ime Harija’. (Hari je još jedno od

Krišninih nebrojenih imena). Harinama je popularni naziv za ulične
nastupe Hare Krišna pokreta.

Karma – Literarno ‘djelatnost’, označava vječni zakon akcije i reakcije.

Nagrada za pobožne, kazna za grješnike.

Krišna – Literarno značenje je ‘sveprivlačan’. Bog je jedan, ali ima

neograničeni broj imena. U skladu sa vedskom književnošću koja potječe
od samoga Krišne, to mu je ime najdraže.

Maha-mantra – Zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas – um,

trayate – osloboditi). Već stoljećima se izraz mantra koristi za bilo koju
zvučnu vibraciju koja ima duhovna, medicinska ili mistična svojstva. U
ovoj knjizi se najčešće koristi izraz Maha-mantra, tj. ‘velika pjesma
(zvučna vibracija) za osloboñenje uma’ (od kontaminacije materijalnom,
iluzornom energijom). Hare Krišna Maha-mantra glasi: Hare Krišna, Hare
Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama,
Hare Hare.

Maya – Ono što nije, tj. iluzija. To je sanskrtski naziv za Krišninu iluzornu
energiju zbog koje se uvjetovane duše poistovjećuju sa materijalnim
tijelom.

Paramatma – Nad-duša je drugi aspekt Krišnine manifestacije.

Paramatma se nalazi u srcu svakog živog bića i ima dvostruku ulogu. Prvo,
svjedok je svih naših aktivnosti, emocija i misaonih procesa. I konačno,
neprestano daje živom biću znanje neophodno za opstanak (to je ono što
znanstvenici nazivaju instinktom), kao i znanje neophodno na putu
duhovnog savršenstva.

Polubogovi – Vrlo moćna bića koja žive na višim planetarnim sustavima.

Oni posjeduju mistične moći koje su ljudima nezamislive, a njihov životni
vijek je fantastično dugačak iz ljudskog kuta gledanja. Njih u ovom
univerzumu ima oko 33 milijuna, a samo nekolicina imaju odgovorne
uloge od vitalne važnosti za pravilno funkcioniranje svih planetarnih
sustava. Oni su svi vaišnave, vjerni obožavatelji i sluge Gospodina Krišne.

Prasadam – Produhovljena vegetarijanska hrana spremana i nuñena

Krišni na oltaru za Njegovo zadovoljstvo.

Sadhana – Pravila i propisi zapisani u Vedama (naročito u vaišnavskim

spisima) - namijenjeni za prakticiranje discipliniranog duhovnog života.

Sadhu – Riječ sadhu odnosi se na bilo kojeg autoriziranog predstavnika

Gospodina. U skladu sa izvornim vedskim značenjem, sadhu znači sveta
osoba.

Sampradaya – U okviru vaišnavizma postoje četiri vjerodostojna niza

učeničkog nasljeña; tj. niza duhovnih učitelja i učenika koji su vedsko
znanje prenosili (i još uvijek prenose) sa generacije na generaciju. Takav
niz učeničkog nasljeña naziva se sampradaya. Postoje četiri vjerodostojne
vaišnavske sampradaye koje već milijunima godina prenose poruke
vedske/vaišnavske književnosti u svom neizmijenjenom obliku.

Samsara – Uzastopni krug rañanja i umiranja.

Sankirtana – Duhovna revolucija koju je u 16. stoljeću u Indiji pokrenuo

Šri Caitanya Mahaprabhu. Literarno značenje je ‘skupno pjevanje svetih
imena maha–mantre’.
Sannyasa – Duhovni red dobrovoljnog odricanja od materijalnih
aktivnosti i zadovoljstava. Sannyasiji su visoko napredni vaišnave koji
putuju, propovijedaju i žive veoma skromno.

Šikšaštaka – Zbirno ime za osam molitava koje je napisao Šri Caitanya

Mahaprabhu.

Šri Caitanya Mahaprabhu – Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne

bila je 28. veljače 1486. godine u bengalskom selu Mayapur (Indija). Tom
prilikom se Krišna pojavio pod nazivom Šri Caitanya (čitaj: Čeitanja)
Mahaprabhu. Dok je u Europi trajala umjetnička renesansa i grozničava
strast za pokoravanjem ‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri Caitanya
provodio masovnu duhovnu revoluciju koja još uvijek ima posredan i
neposredan utjecaj na tijekove religijskog i filozofskog razmišljanja ne
samo u Indiji, već nedavno i na Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog
vaišnave i tijekom 48 godina svog boravka na Zemlji, očitovao je mnoštvo
misterioznih poduhvata koji su detaljno opisani u pet velikih književnih
djela, koja opisuju Njegov život, aktivnosti i učenja.

Šrimad-Bhagavatam – Uzvišeni duhovni tekst kojega je prije otprilike

5000 godina Šrila Vyasadeva (literarni avatar Krišne) zapisao za dobrobit
svih budućih generacija. Šrimad-Bhagavatam se sastoji od 18.000 stihova
na sanskrtu i jedan je od najvažnijih vaišnavskih tekstova. On opisuje
aktivnosti Gospodina Krišne i Njegova uputstva čovječanstvu, te sadrži
opise mnogih istinitih dogañaja iz davne povijesti koji imaju za cilj ukazati
na veoma važne duhovne realizacije i saznanja.

Šudre – Najniža od četiri kaste koje su tvorile društveni poredak za

vrijeme vedske civilizacije. Šudre su bili radnička klasa.

Varna-ašrama – Savršeni društveni poredak kojega je Krišna stvorio za

harmoniju u ljudskom društvu. Taj društveni poredak se sastojao od četiri
kaste. 1) Šudre / radnička klasa, 2) Vaišye / poljoprivrednici, zaštitnici
krava i trgovci, 3) Kšatriye / vojskovoñe, vojnici i administratori i 4)
Brahmane / intelektualna klasa ljudi koji su u vedska vremena bili
odgovorni za duhovni napredak čitavog ljudskog društva.

Vaišnava – Vaišnava je svaka osoba koja iskreno pokušava kroz duhovni

proces bhakti-yoge odbaciti svoju nižu prirodu (pohlepu, požudu, zavist,
mržnju, itd.) i ponovo probuditi svoju uspavanu ljubav prema Krišni,
slijeñenjem Njegovih uputstava. Pošto Krišna ima nebrojeno mnogo
imena, jedno od njih je Višnu. U skladu sa sanskrtskom gramatikom,
vaišnava znači poklonik Višnua.

Vaišnavizam – Obožavanje (ili slijeñenje) Gospodina Višnua (ili Krišne).

Vaišnavizam nije religija, već je najstarija duhovna znanost poznata
čovječanstvu koja objedinjuje slijedeće teme: 1) razumijevanje našeg
vlastitog duhovnog identiteta (duhovna samospoznaja), kao i duhovnog
identiteta drugih vrsta živih bića, 2) razumijevanje Boga i Njegovih želja
(što On očekuje od ljudskog društva), 3) djelovanje u skladu sa našom
vječnom dužnosti (dharma), tj. praktična služba (tijelom, umom i
inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Njegovih želja, 4)
razumijevanje korelacije izmeñu Boga, živih bića, prirode, vremena i
karme, 5) razumijevanje razlike izmeñu materije i duha (prolaznog i
vječnog), 6) iskorjenjivanje niže ljudske prirode (pohlepa, požuda, zavist,
nekontrolirani gnjev...) i razvijanje božanskih, vrlinskih odlika (ljubav,
samilost, tolerancija...) i 7) razumijevanje razlike izmeñu grješnog i
pobožnog djelovanja. Gdje god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i
praktično djelovanje u skladu sa tim razumijevanjem. Vaišnavizam je
potpuno različit od hinduizma iako dijele iste duhovno-filozofske korijene
koji nalaze svoj izvor u vedskoj literaturi. Vaišnavizam je duhovna znanost
koja potječe od samoga Krišne, dok je hinduizam religija koju su stvorili
ljudi.

Vaišye – Druga kasta (odozdo) u vedskom društvenom poretku. Vaišye

su bili poljoprivrednici, zaštitnici krava i trgovci,

Vede / Vedska literatura – Veda znači znanje. Vedska literatura je

najstariji izvor znanja u svijetu, i zapisana je prije više od 5000 godina. Ta
riznica duhovne i svjetovne kulture milijunima godina se prenosila s
koljena na koljeno usmenim putem sve dok je grupa mudraca
predvoñenih Šrila Vyasadevom nije zapisala na palmine listove u dijelu
svijeta kojega danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od mnogo
različitih grana znanosti. Zapisane su na sanskrtskom jeziku, i do
današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i
svjetovnog sadržaja.

Yuga (Satya, Treta, Dvapara i Kali) – Četiri vremenska ciklusa koja se

izmjenjuju u pravilnom redoslijedu. Ti ciklusi se nazivaju yuge. Izmjenjuju
se u slijedećem redoslijedu: 1) Satya–yuga, 2) Treta–yuga, 3) Dvapara–
yuga i 4) Kali–yuga. Satya–yuga traje 1.728.000 godina. Treta–yuga traje
1.269.000 godina. Dvapara–yuga traje 864.000 godina. Kali–yuga traje
432.000 godina, od kojih je prošlo tek nešto više od 5.000 godina. Moglo
bi se reći da smo trenutno na početku trajanja Kali–yuge.
 Kontakti ISKCON-ovih hramova u Hrvatskoj

Osijek: Ulica Hrvatske republike 41/II.

Tel. 031/627-029, 091/791-2105 (Siddhi Sadhana das)

Rijeka: Ivana Zajca 6, II kat, (preko puta zgrade kazališta)

Tel. 051/321-699, 095/818-6778 (Bhrigu das), vvz.rijeka@iskcon.hr

Split: Kaštelanska bb, (bivše barake PIS-a) 21000 Split

Tel. 091/507-7040 (Dharma-gup das)

Varaždin: VVZ Varaždin, Josipa Kozarca 2, 42000 Varaždin

Tel. 042/310-055, 095/710-8108 (Damodara Rati das)
Tel. 042/684-176, 095/906-5371 (Ayodhya Deva das)
E-mail: iskcon.varazdin@post.t-com.hr

Zagreb: II Bizek 36, 10090 Zagreb, Tel.01/349-2468, 01/349-0695,

cvs108@gmail.com www.cvs-zagreb.org
 Popis ISKCON-ovih knjiga na hrvatskom jeziku

Bhagavad-gita kakva jest (Prije više od 5000 godina zapisao ju je Šrila

Vyasadeva. Prijevod i komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Krišna, izvor sveg zadovoljstva (Prijevod i komentar A.C.

Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Život nastaje iz života (A.C Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Još jedna prilika (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Nauka o samospoznaji (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Savršena pitanja, savršeni odgovori (Interview sa A.C. Bhaktivedanta

Swami Prabhupadom)

Dharma (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Prabhupada-biografija (Satsvarupa das Goswami)

Nektar predanosti (Knjiga Šrila Rupe Goswamija, 16. stoljeće. Prijevod i

komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Nektar instrukcije (Knjiga Šrila Rupe Goswamija, 16. stoljeće. Prijevod i

komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Šrimad-bhagavatam / 1. pjevanje (Knjiga Šrila Vyasadeva zapisana

prije otprilike 5000 godina. Prijevod i komentar A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada)

Ramayana (Najstariji svjetski ep, autora Valmiki Munija, zapisan po

istinitim dogañajima) www.udrugalotos.hr
Dodatak
 Katolički matrix
O sektaškim kršćanskim etiketiranjima autentičnih
vjerskih zajednica

Napisao: Pavle Jurić, profesor filozofije, sociologije

i religijskih znanosti

1. Uvod

Mnogi su autori pisali o toj temi stvarajući svoju vlastitu “sektologiju“

kao lažnu znanost ne koristeći za njene temelje provjerene činjenice i
točne navode. Da bi srušili većinu takve “sektologije“ dovoljno je uzeti
jedan takav primjer i kvalitetno ga obraditi. Premda sam mogao poći od
knjige Mije Nikića koju je on uredio pod nazivom “Novi religijski pokreti“,
odlučio sam započeti s djelom Jeana Vernetta “Sekte“ u kojoj osuñuje
mnoge vjerske grupacije za ono što nisu.
Premda moja tema nema nikakve veze sa središnjom temom Nikićeve
knjige “Novi religijski pokreti“ budući da je pokret o kojem se govori sve
samo ne nov, ova je tema relevantna jer je njegova reputacija kroz
posljednje desetljeće, ako ne i duže, bila lažno modelirana i etiketirana
upravo u tom smjeru. Sve ove godine taj religijski pokret trpio je lažnu
kritiku i etiketiranje premda iz meni nepoznatih razloga nikada nije
reagirao nekakvim službenim dokumentom ili demantijem.
Možda ovaj tekst neće ostati samo jedan znanstveni rad, već će
poprimiti, u bližoj ili daljoj budućnosti, razmjer službenog apologetskog
dokumenta jedne priznate vjerske zajednice, ne različite od drevne religije
na čijim izvornim objavljenim učenjima ne samo da se temelji već to još
uvijek i je – meñunarodno društvo za svjesnost Krišne – ISKCON.

2. Teze opozicije

Da bi se obranila pogrešno optužena religijska grupacija (u ovom slučaju

ISKCON36) od raznih argumenata kojima se opozicija potkrepljuje
potrebno je u slučaju ove knjige napraviti detaljnu selekciju svih danih
izjava koje su u ulozi argumenata ne bi li i našli koji argument. Budući da
ih većina nema nikakvu konkretnu dokaznu snagu, što zbog netočnih
podataka što zbog nevaljane logike, već su samo sugestija smjera
zaključivanja u kojem autor želi da njegovi čitatelji zaključuju, činilo mi se

36
Premda nije jedini slučaj, u ovoj knjizi optužbe upućene ISKCON-u [International
society for Krishna consciousness, (Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne) su
većinom Vernettova fikcija stvorene iz njegovih subjektivnih neistinoljubivih motiva.
Većina drugih vjerskih zajednica i pokreta je jednako subjektivno dočarana, no
zbog nedostatka prostora u ovom djelu zadržat ćemo se na ISKCON-u i još nekim
vjerama.
nužnim razlučiti njegove ‘argumente’ na one koje to jesu i one koji to
nisu. Tako ćemo se, nakon što proñemo one koji to nisu detaljnije zadržati
na logički valjanim argumentima.

2. 1. Argumenti koji to ni nisu

1. Kad opisuje sekte u svijesti čitaoca sugerira neke njihove prepoznatljive

karakteristike kao što su ‘poistovjećivanje s grupom’. “Pravi se sektaš
dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim pokretom više nego s ijednom
drugom društvenom skupinom.“37 Ovdje Vernette započinje svoje opsežno
putovanje kroz ‘svijet sekti’ pokušavajući pružiti čitatelju opći uvid u
najbitnije ‘simptome’ kojima se svaka sekta odlikuje ne bi li mu tako bilo u
životu lakše prepoznati ih na prvi pogled. Meñutim, kako prolazimo kroz te
bitne značajke čitatelj može primijetiti da isti autor nije u stanju navesti
niti jednu karakteristiku koju ne posjeduje i svaka veća religijska grupacija
i njihovi pripadnici. Tako ne preostaje čitatelju do vjerovati kada nam on
sam sugerira da su upravo te i te navedene grupacije sekte za razliku od
nekih koje to nisu premda ih priloženim odlikama nije moguće na taj način
razlučiti. Jedan primjer koji dočarava ‘stil’ Vernettovog argumentiranja je i
ovakva izjava: “Pravi se sektaš dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim
pokretom više nego s ijednom drugom društvenom skupinom.“38 Meñutim
zar se i svaki istinski katolik ne poistovjećuje sa svojom Crkvom kao
jedinim pravim ‘općinstvom svetih’ koja ga neposredno povezuje s
Kristom, jedinim Sinom božjim, pravim Bogom i pravim čovjekom? Nije li i
Isus Krist sam tvrdio da onaj tko ga želi slijediti treba ostaviti sve i poći za
njim, kao što je i rekao sinu bogataša da ostavi svoj imetak i poñe za
njim. Ili će takav i sam postati “pravi sektaš“ ako posluša Isusov poziv.
Prema Vernettu ispada da hoće kao što je očito da je njegov već prvi
navedeni indicij u potpunosti nebulozan. Vjernik nije vjernik ako na neki
način svoju vjeru ne očituje u svojem mišljenju ili djelovanju. Prirodna
posljedica takvog očitovanja je da će se stvoriti društvo onih koji se po tim
očitovanjima poklapaju. Neovisno od toga da li tvore malu skupinu ili
široko i visoko organiziranu instituciju - samo ispoljavanje vjere kao takvo
i poistovjećivanje sa društvom istomišljenika koji afirmiraju vjeru dotičnog
pojedinca istim metodama je sastavni dio religijskog i duhovnog života
čovjeka i nikako ne može biti ‘simptom’ sektaštva kao što Vernette
predlaže.
“Na srcu su im očito više materijalni nego duhovni ciljevi kad uzrokuju
razdor nad obiteljima“39 Ne samo da je priloženo kriterij prepoznavanja
sekte već i vrlo smjela izjava. Nije li poprilično nerazuman postupak da
netko jednom osudom generalizira nekoliko milijuna ljudi – velike

37
u: VERNETTE, Jean. Sekte. (Split, Verbum 2004.) 16.
38
Vernette. Sekte. 16
39
Vernette. Sekte. 5 - 6
društvene grupacije koje svrstava pod sekte40 – kao oni kojima je
prvenstveno na srcu materijalni motiv? Kada u znanstvenom dijelu ili
barem dijelu koje bi to trebalo biti autor već na samom početku odaje svoj
subjektivni emocionalni naboj naspram teme koju pretendira rasvijetliti
vrlo ga je teško shvatiti ozbiljno, a kamoli znanstveno. Ipak, gledano na tu
izjavu kao argument za sektašku narav nekoliko je činjenica već očito.
Statistički je nemoguće da neki pripadnici sekta ipak ne djeluju u skladu
sa savješću, pa makar djelovali u nesavladivo pogrešnoj savjesti. Ni
jednoj pripovjedačkoj ili propagandnoj skupini nije motiv uzeti pod svoje
okrilje jednog pojedinca i grubo ga odvojiti iz njegove dotadašnje
obiteljske sinergije uzrokujući time obiteljski nesklad. Pretpostavljam da bi
čak i najizopačeniji umovi, pa i sotonistički sljedbenici radije odabrali da
mogu da se čitava obitelj u cjelini priključi njihovoj sekti pa time postane
dio ‘kongregacije’ ili nešto slično nego samo pojedinac. Što tek reći za bilo
kojeg propovjednika vedrog vjerskog sadržaja. Kako bi mu mogao biti
prioritet prouzrokovati razdor u obitelji pridobivajući jednog njenog
pojedinca pred pridobivanjem čitave njene obitelji. Meñutim to nije nešto
na što propovjednik, misionar ili općenito propagator bilo kojeg
religijskog, političkog ili nekog drugog socijalnog sadržaja može utjecati.
On širi svoj utjecaj, no način na koji će se to očitovati nije neposredno pod
njegovom kontrolom. Svatko tko je u životu bio dio vjerske misije imat će
zacijelo upravo takvo iskustvo. Nije li i sam Krist izjavljivao da je došao ne
da nas meñusobno spaja već “prema Ocu okrene“.
“Svaki je član svjestan da pripada jednoj eliti koju je Bog odabrao. Grupa
drži da je tu providnosnu ulogu dobila izborom Boga koji njome
upravlja.“41 S vjerom počinje religiozni život, a uvjerenje da je sadržaj
religijskog učenja ispravan je uvjet razvitka daljnje vjere. Očekivati da će
netko pristajati uz odreñeno vjersko učenje, a istovremeno vjerovati da je
neko drugo ispravnije je poput očekivanja da će neki birač glasati za
predsjednika za kojeg unaprijed zna da će ih prevariti. Ovo je opet
karakteristika po kojoj se može razlučivati vjernika od ateiste, ali ne i
pripadnika sekte od pripadnika Crkve ili druge autentične religijske
grupacije.
“Hinduističke grupe traže od svojih sljedbenika već navedenu askezu u
prehrani, ali više kao sastavni dio procesa ovladavanja sobom.“42 Ako je
sekta struja unutar Crkve, ili neke već postojeće religijske tradicije sa
skupom svojih običaja i pravila, od koje se odijelila, a hinduističke sekte
traže od svojih sljedbenika askezu i samoovladavanje tada će sretni
čitatelj Vernettovog dijela biti slobodan zaključiti kako u izvornom
hinduizmu nema niti traga od askeze ili vladanja svojim osjetilima. Kako
je to novost koju su sekte implementirale u svoj nauk. Kako god, askeza i

40
Autor u knjizi sekte obrañuje preko četrdesetak religijskih grupacija svrstavajući
ih sve, naravno, u kategoriju sekta. Time je više milijunski broj ljudi dobio pečat na
svoj karakter kao materijalno motiviranih.
41
Vernette. Sekte. 18
42
Vernette. Sekte. 18
navedeni oblici uzdržljivosti bitne su odrednice bilo impersonalnih advaita
ili personalnih vaišnavskih škola iz područja hinduizma.
“Sekta doista sebe predlaže kao put spasenja i zahtijeva odreñeni stav u
odnosu na vanjski svijet koji izjednačava sa zlom i Sotonom.“43 Ne samo
da je u središtu kršćanske teologije radosna vijest koja dolazi kao
prijedlog o jedinom putu spasenja i odvajanju44 od svjetovnih dobara koja
nas čine neprikladnim za ulazak u Božje kraljevstvo45 već su i mnoge
grupacije, koje jesu sekte, orijentirane izrazito hedonistički i nemaju ništa
protiv svijeta niti slobode seksualnog uživanja.46 Dakle, opet izjava koja
nije informacija.

2. 2. Argumenti koji ne dodiruju optuženog

Max Weber npr. daje definiciju Crkve kao ustanove spasenja. S

perspektive te definicije pridijevanje titule sekte bilo kojoj grupaciji je
uvijek subjektivno jer si osoba time daje za pravo da ih osuñuje kao one
koji su vjerski u zabludi i koji nemaju sposobnost spašavanja ni drugih niti
samih sebe. Time ujedno i krši princip iz Ustava o zabrani vjerske
diskriminacije jer reći nekome da je sekta znači reći mu da je vjerski u
zabludi. Stoga, prije takvog opasnog zaključka potrebno je i to ustvrditi.
No većina takvih autora niti ne čini tako nešto.

Sljedeći atribut koji možemo svrstati u kategoriju onih koji karakteriziraju

narav sekte i daju nam uvid u njenu bit biti će i “puritanska odlika da
prima u sebe samo one koji su spremni na rigorozni moralni asketizam“.
Ovdje Vernette daje klasifikaciju sekti i jedna od kategorija su
“nadomjesci hinduizma i budizma“ kao što su i svjesnost Krišne. Time
pokazuje i elementarno neznanje o vedskim učenjima i položaju nauka u
Krsna-bhakti unutar cjelokupnog vedskog opusa. Proces bhakti-yoge,
svjesnost Krišne predstavljen je u Vedama kao vrhovni cilj svih vedskih
yajni (žrtvovanja) i putova yoge. Stoga nikako nije nadomjestak
hinduizmu već prije njegov najuzvišeniji ideal i standard religijskog
djelovanja.
Pod ‘kišobran’ termina sekta i njenih glavnih karakteristika navodi
brutalne primjere suicidnih skupina tereteći time taj izrazito negativnom
vrijednošću kojom je taj termin već i tako opterećen. A potom pod taj
termin želi staviti i vjerske pokrete koji se od takvih notornih prolaznih

43
Vernette. Sekte. 19 - 20
44
„Zadatak redovništva sastoji se u tome da onu odmaknutost od svijeta koja je
potrebna svemu što je kršćansko predstavlja i predočuje svojim životom kao uzor.“
u: FRANZEN, August: Pregled povijesti crkve. (Zagreb, Kršćanska sadašnjost,
2004.) 86. [Ovo je samo citat u kojem autor navedene knjige dočarava smisao i
bitnost redovništva i askeze u staroj Crkvi]
45
„Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego nego bogatome ući u kraljevstvo
nebesko“u N. Z.
46
Kao npr. KOMAJA, društvo za razvoj „ljubavi i svijesti“
klanova potpuno razlikuju po svojoj težini, kvaliteti i drevnoj baštini koja
ju prati i na koju se opoziva. To je jedna od najnepoštenijih i nitkovskih
crta u stilu Vernettovog pisanja koje se proteže kroz čitavo djelo.

3. Kriteriji sekte

Kad Vernette govori o etimologiji riječi sekta poziva se na jednu

definiciju, a kasnije ju koristi kao vrijednosno opterećenu riječ, vrijednost
je naravno negativne konotacije koja proizlazi iz druge definicije. Osoba
mora biti svjesna da kada nekog etiketira kao sektu time vrši tešku
optužbu za koju mora imati pokriće. Danas u hrvatskom svakodnevnom
govoru prva asocijacija na tu riječ ima negativnu vrijednost i na to se
mora računati.
Promotrimo dvije glavne etimologije riječi sekta. Prva dolazi od riječi
sequi (lat. slijediti) pa je to svaka vjerska grupacija koja ima voñu kojeg
slijedi. To je slučaj sa gotovo svakom religijom, da ima svojeg osnivača na
čijim učenjima se zasniva. Tako u izvornoj sociološkoj terminologiji sekta
nema nikakvu vrijednosnu opterećenost. Ono što je razlikovalo Crkvu od
sljedbe je samo stupanj unutarnje organiziranosti. Kada su se prvi učenici
skupljali oko Isusa i uživali neposredni pristup njegovim učenjima bili su
smatrani židovskom sektom. I uistinu, sa sociološke perspektive to su i
bili. Meñutim svakom kršćaninu bilo bi drago da barem na tren može otići
u to vrijeme biti članom takve sekte u Isusovoj neposrednoj blizini. Ono
što pokušavam dočarati je to da sami stupanj institucionalne razvijenosti
tj. dali je po toj definiciji pokret sljedba ili Crkva nema veze sa njegovom
samom vjerodostojnošću ili vrijednošću. Meñutim, budući da se je taj
smisao riječi sekta u hrvatskom govornom području izgubio i nije važeći
ne možemo ga više koristiti.
Širok je opseg upotrijebe riječi i kada ih koristimo očekujemo da ćemo
svakom pojedinom riječju koju koristimo asocirati u sugovorniku upravo
ono na što i sami mislimo. Budući da je riječ sekta doživljavana u
negativnom teološkom kontekstu autor bilo koje knjige te tematike ne
može zanemarivati tu činjenicu praveći se da ne zna o čemu se radi. To je
kao da netko javno u medijima za nekoga kaže da je kreten i poslije kada
biva upitan zašto je dotičnog uvrijedio odgovori da je mislio u
medicinskom kontekstu jer je čuo da su mu roditelji bolovali od gušavosti
zbog ne dovoljno joda u prehrani.47 Slično čini Vernette u svojoj knjizi.
Njegov subjektivni emocionalni naboj dokazuje da želi diskreditirati sve
one ‘sekte’ o kojima govori premda neke to i nisu dok se na početku
knjige pokušava pozvati na ovu prvu definiciju.
Budući da smo sada zaključili da je temeljni kontekst i asocijacija riječi
sekta u hrvatskom govornom području negativan, a tako će i ostati,
pogledajmo drugu etimologiju kao temelj definicije sekta koja je zapravo
važeća i na temelju koje ćemo razviti kriterij sektaških i nesektaških
religijskih grupacija kako bi ih mogli pravilno razlučivati.

47
Kretenizam – termin za bolest koja izvorno nema vrijednosnu opterećenost.
 Seccare (lat. rezati, odijeliti se) ukazuje da je sekta svaka manja ili veća
vjerska grupacija koja se odijelila od već postojeće vjerske skupine i kao
struja unutar nje zadržavajući samo neke njene elemente oformila novu
vjersku cjelinu na vlastitim vjerskim, filozofskim ili ritualnim temeljima.
Dakle, ukoliko ne možemo u vremenskom tijeku locirati onu točku kad se
odreñena grupacija odcijepila od već postojeće religijske skupine ne
možemo ju niti nazvati sektom.
I tek sada kada ‘imamo u ruci’ pravi kriterij razlučivanja izmeñu onog što
jest i što nije sektaško - možemo odrediti epistemološki status tj. metodu
istraživanja nekog pokreta.
Tako kad istražimo povijest te drevne religije - gaudiya vaišnavizma - u
laičkom svijetu poznatijeg kao Hare Krišna pokret, vidjet ćemo da se
bazira na vedskim spisima pisanim sanskrtom, najstarijem jeziku
poznatom čovjeku i da ta učenja prenosi već tisućljećima neprekinutim
lancem učeničkog naslijeña. Ne samo da je pokret sve samo ne nov već ni
ne može locirati da moment odcjepljenja od neke druge prethodne vjerske
grupacije što smo naveli kao glavni kriterij sektaštva.

4. Disputatio philosophica

Student 1: „Sekta. Što je sekta? Ako pogledamo što nam rječnik

hrvatskoga jezika donosi vidjet ćemo da je sekta skupina ljudi koju
ujedinjuju zajednička vjerska uvjerenja, različita od općeprihvaćenih u
široj zajednici. Molim lijepo?! Različita od općeprihvaćenih u široj
zajednici?! Nažalost, takvo nam objašnjenje naš rječnik donosi pa nema
smisla ne složiti se s time.“

Odgovor: „Jedna od pogrešnih jezičnih poistovjećenja, kakvu npr.

zastupa Mijo Nikić u svom filozofskom zborniku Novi religijski pokreti, jest
ona izmeñu sekte i novih religijskih pokreta. Postoje drevne religijske
kulture koje sežu stoljećima unazad, a opet su na nekim geografskim
područjima strane i nepoznate. Meñutim ako ju njen vjerodostojni
predstavnik autentično predstavi u stranom kulturološkom miljeu i
nekolicina ljudi ih prihvati ona i dalje ostaje ta ista stara religiozna
tradicija. Meñutim ljudski faktor je taj koji se plaši svega što je strano pa
iz svoje primordijalne (primitivne) prirode i neznanja svrstava to u nove
religijske pokrete pridajući im negativnu konotaciju. Po toj logici bi
kršćanstvo propovijedano na mjestu na kojem još nije bilo prezentirano
bilo novi religiozni pokret, ali ono to naravno nije neovisno od toga da li su
ti mještani toga svjesni ili ne. Slična situacija se razvila na hrvatskom
području sa pokretom svjesnosti Krišne čijem je pogrešnom razvoju
reputacije posebno doprinio i subjektivni disedukativni stimulans Katoličke
Crkve. Rječnici nisu uvijek autoritativni izvori znanja, pogotovo kad je
autor samo jedan, jer autor to ne može biti na svakom polju iako rječnik
mora svako polje pokriti.“
Student 2: “Pa sami katolici su sekta što podrazumijeva da su njihovi
derivati isto sektaši.“

Student 1: „Ja osobno se s time u potpunosti slažem.“

Student 4: „Zašto?“

Student 1: „Sam proces nastajanja katolika kao zajednice je zaista

besraman, da se mene kao zakonodavca pita onda čak i kriminalan.
Odakle nekome pravo da nekoga, dok je još djetešce od svega mjesec-
dva dana, prisilno pokrsti i proglasi članom jedne zajednice, sada ću reći
sekte?! Upravo je to i mjesto i trenutak gdje je katoličanstvo postalo
sekta. Upravo je tu otprilike 85% Hrvata pretvoreno u sektaše! Zbog
čega? Zbog toga što nisu svojevoljno dali svoj pristanak za takav zločin
nego su u to jednostavno pretvoreni voljom izopačenih umova koji su si
samovoljno dali pravo na takvo što. Tih 85% bijednika nažalost nisu niti
svjesni u što su ugurani. Kad popisivač stanovništva doñe jedan član sve
ostale ukućane proglasi revnim katolicima a popisivač to (ne preostaje mu
ništa drugo) uredno zabilježi na papir.
Nekoliko mjeseci poslije naši vrli podmukli popovi mašu podacima kako
smo u Hrvatskoj gotovo svi katolici! Sramota nad sramotama! Da
zaključim: katoličanstvo nije ništa drugo doli sekta koja u Hrvatskoj nema
niti 8,5%, a kamoli 85% članstva u odnosu na broj stanovništva. Tih se
85% nikako ne može uzeti kao norma za bilo kakvo usporeñivanje jer je
taj broj silovan i na kraju umjetno stvoren. Najbolji dokaz za to je količina
lopovluka, razbojstva, pijanstava, mržnje, netolerancije... Kad bi u nas
zaista bilo 85% katolika bili bismo ipak drugačija zemlja jer, pravi katolik
ma koliko god glup bio (ali zaista glup: nadasve zbog nametnutog osjećaja
vječne krivnje i rezignacije u pogledu vlastite vrijednosti) ipak je finiji od
današnjih ‘katolika’. Druga stvar na koju bih se osvrnuo jest ogromna
količina neobjektivnosti katoličkih autora. Besramno su subjektivni i ta
njihova subjektivnost pretežno pada na plodno tlo u nas, jer je puk
kojemu je to servirano, neuk pa, shodno tomu, ne može prozreti ono što
iza tih slova stoji. Dokada tako? Nadam se ne zadugo.“

Odgovor: „Bez obzira na sve, ne priliči filozofskom govoru, niti ovakvom

mjestu, da svrstavaš veliku grupaciju ljudi u kategoriju glupih, pametnih i
sl. jer takve generalizacije su uvijek lako oborive. Već sam objasnio to na
primjeru Vernetta koji je isto tako svrstavao pripadnike svih sekta (pa i
one koji to nisu) u kategoriju ‘materijalno motiviranih’. Kad upremo prst u
nekog moramo uvijek računati da su u nas uprta tri. Stoga filozofskoj i
religiološkoj analizi se ne prilazi sa emocijama već čisto razumskim putem.
Sa emocijama se religija prakticira.“
Dragan: „Htio bih reći samo nešto. Zapravo cijela ova priča o sektama
počiva samo malim dijelom na problemima koje izvjesne grupe koje bi se
tako mogle nazvati pričinjavaju društvu. U modernim društvima psiholozi
su formulirali relativno precizna pravila što jednu grupu čini sektom a što
ne i zakonski je isto tako prilično jasno definirano što jedna grupa (voña)
može zahtijevati i činiti sa svojim članom a što ne. Interesantno je da su,
budući da su svjesni rastezljivosti izvjesnih postavki, sami psiholozi pa i
sudstvo vrlo oprezni prilikom ocjenjivanja da li će neku grupu
okarakterizirati kao sektu za razliku od našeg podneblja gdje se svako
koristi sa ovim izrazom kako mu odgovara (da ne govorim o pojmovima
mantra, tantra, guru, karma, dharma, nirvana itd..). Velikim djelom cijela
priča počiva na podmukloj namjeri izvjesnih religioznih grupa da ostale
slične grupe okarakteriziraju, pod plaštom brige, kao opasne po društvo i
pojedinca (moralno-politički nepodobne). Postavljaju se proizvoljni kriteriji
ili se validni kriteriji primjenjuju na druge grupe ali ne i na svoju. Tako po
Marantanti, jednom pravoslavnom fundamentalisti; (a on govori ono što
svećenici misle) je svaka grupacija koja nije njegova (pa čak i druge još
veće religiozne zajednice) - sekta. Isto tako ‘sektama’ se pripisuje
ontološki ñavolje porijeklo, one su naravno ‘destruktivne i totalitarne’ i
samim tim veoma opasne po društvo.
Spas od njih se naravno može naći samo u okviru ‘majke Crkve’. Mediji
željni senzacija i ‘patriotski’ obesviješćeni rado se bave takvim temama. A
jedan od najprijemčivijih segmenata takvog štiva su, u našim krajevima
često, roditelji sa bolesnom vezanošću i željom za dominacijom nad
svojom djecom. Jedan od primjera apsurdnosti i manipulacije: u
Makedoniji je prije par godina objavljena ispovijest jedne majke kojoj je
jedna sekta otela dijete. Tjedan dana kasnije u istim novinama se javilo to
dijete i napisalo nešto u stilu “draga mama, pošto sam upravo napunio 32
godinu i pošto i sam imam dvoje djece nadam se da sam ipak dovoljno
kvalificiran da mogu sam odlučiti kojoj duhovnoj grupi ću se priključiti…i
ispostavilo se da ‘sekta’ dobiva financijsku pomoć od mnogih kako vladinih
tako i nevladinih organizacija za borbu protiv ovisnosti mladih od droge.
Ono sto je pak bitno je to da će masi (a masa je uvijek inertna i priglupa –
vidi pod navijači huligani) ostati slika 'sekta pojela dijete za doručak…'
U principu što jedna grupa ima više sektaških elemenata to će više
ostalih proglašavati za sekte. Tako Amfilohije dozvoljava sebi da u
predgovoru jednoj knjizi antropozofe (osnivač Rudolf Steiner) koji zapravo
nisu religiozna grupa (u užem smislu sekta je religiozna grupa koja se
odvojila od neke druge) i koji su na zapadu veoma priznati posebno u
oblasti edukacije mladih i ljudi sa psihofizičkim poremećajima! (veliki broj
osnovnih, srednjih i specijalnih škola) nazove sektom. Ne sjećam se više
da li je upotrijebio i izraz ñavolja ali to se kod njih valjda podrazumijeva).
Simptomatična je isto nediferenciranost sa kojom bivaju promatrane
druge grupe (bolje rečeno crno-bijela slika) te se u isti koš stavljaju
sotonisti, munovci, scijentolozi, jehovini svjedoci, ISKCON, cinmojevci,
oshoovci, antropozofi, UFO-lozi i teozofi itd.
 Uzroci za ovakvo ponašanje su mnogostruki. Sa jedne strane postoji
vjersko/filozofski/ideološka netrpeljivost, isključivost i zatucanost a sa
druge strane ne treba podcijeniti ni sasvim obične male, sitne, egoistične
interese klera – imati veće stado znači vise novca, utjecaja i moći. U
svakom slučaju, ti ‘dragi zastupnici božanskog učenja’ – vrlo je ružno, vrlo
ružno to što čine. I tužno. Imali su svojih 2000 godina da pokažu što
znaju vršeći velike kolektivne eksperimente. Posebno su kolonizirani i
pokršteni i inkviziciji izloženi narodi mogli osjetiti blagodati takvog
milosrña. Red bi bio da puste malo i mlañe da se pokažu. Možda neke
stvari, iako su mlañi, znaju bolje od njih, a...

Odgovor: „Hvala ti. A s druge strane možda i nisu toliko mlañi kao što
sam već objasnio. Upravo pokret svjesnosti Krišne koji se toliko nastoji s
njihove strane etiketirati kao ‘mlañi’, kao novi religijski pokret, se bazira
na vedskim spisima, Puranama i Upanišadama. Recimo samo Šri
Išopanišada je pisana na sanskrtu kao i Bhagavad-gita. Najstarijem jeziku
znanom čovjeku. Čak je teško i ne primijetiti implicitnu povezanost
staroslavenskih jezika sa sanskrtom. Recimo prvi brojevi: jedan, dva, tri,
četiri i pet su na sanskrtu gotovo identični: adi, dva, tri, ćatur, panća...
Mati odnosno majka se na sanskrtu kaže mata. Riječ tada – opet
identična, itd. Sve su to stvari koje na suvremenim fakultetima
kršćanskog predznaka nećemo čuti jer to ni nije u njihovom subjektivnom
interesu. No postavlja se pitanje možemo li uopće zamisliti u kojem
opasnom pravcu oni uopće usmjeruju edukacijske programe u državi kada
idu toliko daleko da je u sam nastavni program, kako fakultetski tako i
srednjoškolski, ugrañena čitava sustavno rasporeñena nakupina neistinitih
tvrdnji. Da li je to uopće obrazovanje? Pitanja su to i za ministarstvo.“

Dragan: „Da, ali pitanje je što ako će to isto ministarstvo u ime glavnog
religijskog aspekta hrvatskog nacionalnog identiteta – katoličanstva, a
priori odbaciti dovoñenje u pitanje njihovog autoriteta i ulaženje u dijalog
sa nečim ‘sektaškim’.

Odgovor: „Nije problem u odsustvu dijaloga sa sektama ili novim

religijskim pokretima nego je, kao što je to već i postalo očito, središnji
problem ogromna kategorička pogreška. Dakle, krivo svrstavanje u tu
kategoriju onih religija koje to nisu ni približno ali su oni koji imaju
‘monopol’ nad obrazovnim funkcijama stvorili pogrešnu viziju da to jesu.
To je zapravo ono što sam i sam drugim riječima već rekao kad sam
spominjao Vernetta: pod kišobran termina sekta i njegovih glavnih
karakteristika, koje u općenitom uvodu svoje knjige navodi, stavlja
brutalne primjere suicidnih skupina time precizno sugerirajući negativnu
vrijednost kojim je taj termin već i tako opterećen, a potom taj isti termin
dodjeljuje vjerskim pokretima koji se od takvih notornih prolaznih klanova
potpuno razlikuju po svojoj autentičnosti i drevnoj baštini koja ju prati i na
kojima se temelji. To je jedna od klasičnih metoda ‘deprogramiranja’
kojom se ponajviše koriste katolički teolozi...“
Student 3: „Zbog osjećaja konkurencije! Čitala sam i ja tu knjigu i ne
treba se čuditi zašto tako piše kad znamo predznak onoga koji to piše.
Zanimljivo je kako se autori kao da su iznjedrili iz samog plenuma
katoličke Crkve obrušavaju na sve ono što im donosi toliko brige a to je
konkurencija. Da su svjesni svoje istine i snage, ne bi se zamarali s
time...jer onaj tko je na pravom putu nema konkurenciju.“

Odgovor: „Ne samo to, nego propuštaju vidjeti prave probleme. Dok
stotine mladih ‘katolika’ puši, odlazi u diskoteke i upražnjava ostale oblike
grješnog života koji se sa stanovišta izvornih Kristovih učenja ne mogu
prihvatiti kao ispravna, oni troše vrijeme pokušavajući sabotirati ono malo
čistoće koja plamti u ovakvim religijskim pokretima. Umjesto da se
pozabave činjenicom da je u Hrvatskoj ne 90% već možda samo 1% onih
koji uistinu slijede Isusa pokušavaju diskreditirati pokrete najviših
duhovnih vrijednosti i standarda o kojima ti sami autori mogu samo
sanjati. Činjenica da kad se ovakvi izravni argumenti iznesu na ‘pano’
nitko zbilja ne može ništa odgovoriti pokazuje da im istina više ne ide u
prilog.“

Student 4: „Nije istina da se Crkva boji ikakve konkurencije. Samo

pokušavaju iznijeti ono što smatraju istinom. Osobno poznajem nekoliko
ljudi koji su prešli na Hare Krišnu. Njih četvero da budem točniji. Sad,
koliko god će to možda ružno zvučati, ali ti ljudi su bili propalice, bitange,
sitni kriminalci.., i baš ono na najboljem putu da završe ili u Lepoglavi ili
na Heroinu. Ne mogu reći da im taj pokret nije promijenio život nabolje.
Mada je i to donekle diskutabilno. Sad, ako se nekom sviña živjeti u
Hramu neka izvoli. Ja, hvala lijepo ne bi. Ili pak likovi koji 'briju' kod onog
Rožmana, koji s Krišnom i Isusom igra košarku, koji mu peru noge u
mlijeku pa onda to mlijeko piju. Mogu li to biti ‘normalni’ ljudi? Neke
socijalizirane i psihički zdrave osobe? Čisto sumnjam. Kakvo je vaše
mišljenje ili eventualno iskustvo u svemu tome?“

Odgovor: „Što se Rožmana tiče, on nema nikakve veze sa ISKCON-om,

bilo kojim vidom svjesnosti Boga uopće, niti o ovom o čemu diskutiramo
pa ne bih ni trošio vrijeme komentirajući.
Za prakticiranje svjesnosti Krišne nije potrebno otići u hram. Od osobe se
ne traži da išta promijeni u svom zanimanju kojim se bavi već da u centar
svojih aktivnosti stavi Boga. To je sve. To je svjesnost Krišne odnosno
Boga. Da ono što radimo u životu povežemo sa Gospodinovom misijom, a
ne samo sa vlastitim potrebama. Puno je lakše živjeti u svojim životnim
naporima kada znamo da ne radimo za svoja osjetila, jer osjetila nisu
nikada zadovoljna. Uvijek žele još. Već da radimo jer svojim iskrenim
naporima želimo, na koncu, zadovoljiti Boga. A On, budući da je milostiv
nam uzvraća i tako razvijamo odnos sa njim. Oni koji tako žive mogu
osjetiti to u svojim životima. Mogu osjetiti Boga s čijom podrškom je, neću
namjerno reći lakše već, prirodnije živjeti. I to je ono o čemu se zbilja radi
u procesu bhakti-yoge, jer yoga znači povezati se. To znači i religija, (lat.
religare – povezati se) ponovo se povezati sa Bogom. Relegere – duša
ponovo odabire Boga. Tako su ujedno živjeli i prvi kršćani u prvim
apostolskim zajednicama. Stoga ne vidim potrebu za potenciranjem tog
opozicijskog ljevičarskog i desničarskog duha. Vidim samo potrebu za
dijalogom i uništavanjem neznanja.“

Student 4: „Ja jednostavno mislim da su to ljudi, barem dobrim dijelom,

koji su dotaknuli svojevrsno dno, najčešće u duhovnom smislu, i onda
odlaze u takve sekte jer je to donekle ‘lakše’ koliko god da ovo čudno
zvuči. Zašto lakše? Zato što oni sve imaju strogo propisano. Moraš raditi
ovo, a ne smiješ raditi ono i bok. Nema tu puno opcija niti vlastitih odluka,
vlastitog puta. Drži se onog što ti guru kaže i tvoj put u raj je
zagarantiran. Nema puno razmišljanja, niti dvojbi niti izbora koji
opterećuju. Nije im, kao nama kršćanima, u globalu ostavljen slobodan
izbor i vlastiti put do Boga i ponekad čisto individualno prepoznavanje
stvari koje nas udaljavaju ili pak približavaju Bogu.“

Odgovor: „Evo na primjer. To je tvoje neznanje. Postoje mnoge osobe u

ISKCON-u koje otjelovljuju činjenicu da to nije tako. Što se tiče
financijskog dna tebi najbliži primjer mogao bi biti, recimo, Alfred Ford,
veliki unuk Henry Forda. On je milijunaš. Pročitat ću ti jednu njegovu
izjavu iz intervjua s njim budući da je imam kod sebe pa procijeni da li se
radilo o kakvom dnu:
“Kada sam se prvi put susreo sa svjesnošću Krišne postao sam svjestan
da je sve do tada nešto nedostajalo u mom životu premda sam imao sve i
odrastao sa svime što bilo tko može poželjeti. I svatko u našoj obitelji je
imao sve što je želio i više nego što je uistinu bilo potrebno. No ipak, bilo
je očito da je i dalje nedostajalo nečega, nedostajalo sreće, nedostajalo
vodstva. Zapravo je duhovnost ono čega je uistinu nedostajalo. Kada sam
došao u svjesnost Krišne i došao u kontakt sa Šrila Prabhupadom i počeo
čitati njegove knjige realizirao sam da je zapravo svrha posjedovanja
bogatstva i novaca da se njime služi Bogu. U početku sam većinom
pomagao Šrila Prabhupadu otvarati hramove. Postojale su neke specifične
instrukcije koje mi je dao u svezi propovjedačkih aktivnosti no generalna
instrukcija koju mi je dao bila je da uključim svoje bogatstvo u služenje
Krišne.“ Dakle, toliko o tezi da se pokretu priključuju one osobe koje su na
financijskom dnu. Što se tiče duhovnog dna da to nije točno mogu navesti
vlastiti primjer.
Ja sam se rodio i živio u obitelji koja je intelektualni i financijski bila
natprosječna. Dakle, daleko od bilo kakvog dna. Takoñer sam bio
religiozan, čitao katekizam i živio u svakom aspektu zdravim životom.
Stoga, zašto sam onda osjećao daljnju potrebu za duhovnošću. Zato jer je
to sastavni dio čovjeka. To je priroda duše. Šrila Prabhupada to
objašnjava; da ako ribu staviš izvan vode neće biti sretna koliko god joj
pokušavao ugoditi. Prvi i jedini preduvjet njene sreće je vratiti ju u njen
prirodni ambijent – vodu. Slično tome svi mi kao duhovne duše smo
sastavni djelić i čestica Boga i pripadamo njemu, namijenjeni smo da
živimo s Njim u duhovnom svijetu koje je vječno, blaženo puno znanja i
savršenstva – sat, cit, ananda. Nismo namijenjeni ovom svijetu koji je po
zakonima prirode ureñen da bude mjesto patnji i prolaznosti. I tako je u
povijesti čovječanstva uvijek pretežno i bilo i realno gledano biti će –
duhkhalayam asasvatam – što u prijevodu znači mjesto patnje i
prolaznosti. Ovaj svijet je nalik zatvoru u koji dolaze duše koje su
buntovne prema služenju Bogu. Meñutim onaj tko je u svom srcu odabrao
Boga vratit će se njemu i naći mir. Baš kao što je sv. Augustin rekao:
“Nemirno je srce naše dok ne počine u tebi“. Istu poruku nose i učenja
Bhagavad-gite samo što je Bhagavad-gitu izgovorio Bog osobno. Stoga
ako želiš saznati zašto se ljudi priključuju procesu svjesnosti Krišne
informiraj se iz samog izvora, a ne iz strane koja je zauzela a priori stav
opozicije. Zar je logično očekivati da će onda takav odgovor biti nepristran
i objektivan? Sigurno da ne. Stoga sam Krišna objašnjava taj religiozni
fenomen u Bhagavad-giti.
Već kao sedmogodišnjak osjetio sam privlačnost prema bhakti-yogi i
počeo ju prakticirati više s tim ne prestajući niti žaleći zbog toga kasnije.
Samo osjećam zahvalnost što mi je dat taj dragulj duhovnog života koji
me spasio od paklene budućnosti koja čeka u i nakon ovog života sve one
koji su se prepustili ovom svijetu i kriteriju životnih vrijednosti koji on
nameće kroz sve ove silne reklame i socijalne prinude koje nas okružuju,
ne mareći za naš odnos s Bogom kao glavnu vrijednost i jedini dostojni cilj
svih naših napora u ovom životu. To je ujedno ono kako bi i svaki katolik
trebao osjećati i djelovati. Stoga glavni problem Crkve nisu nikakve sekte
ili novi religijski pokreti. Njen glavni problem, čije rješenje treba postaviti
kao svoju glavnu misiju, je činjenica da je suvremena mladež zaboravila
Krista okrećući se materijalnom svijetu ne videći, što je najžalosnije,
nikakav problem i kontradiktornost u tome sa svojom katoličkom
pripadnošću. Samo katoličanstvo kao takvo, koje nipošto da se
razumijemo, ne kritiziram, kao i svaka druga vjera se ne može naslijediti
kao što se može narodnost, već ju treba opravdati njenim prakticiranjem.
Življenjem! Takoñer svoje tvrñenje njenoj pripadnosti treba praktično
zaslužiti i tu zaslugu neprestano održavati. Sjećam se izjave jednog
svećenika koji je rekao da se nema pravo kititi katoličkim perjem onaj tko
ne slavi nedjeljnu euharistiju. Stoga od tih službeno deklariranih 87%
katolika u hrvatskoj koliko ih svetkuje nedjeljnu misu? ... Koji je
odgovor?“

Student 4: „Ne znam. Vjerojatno puno manje.“

Odgovor: „4 - 7%. Stoga je zadatak crkvenih propovjednika povratiti

preostalih 80% ‘katolika’ u standard katoličkog života. A tek kad iznañu
rješenja za te probleme onda se mogu baviti sa drugim stvarima. Kao na
primjer učenjem o drugim drevnim religijama za koje su krivo smatrali da
su novi ili, još gore, sektaški.
A šta se tiče izjave da se ljudi priklanjaju svjesnosti Krišne jer je lakše i
jer je sve propisano, gotovo da se ne mogu nasmijati na tu izjavu. To je
samo još jedna u nizu predrasuda, naravno pogrešnih. Upravo zbog toga,
vjeruj mi, je teže, a ne lakše. Zahtjeva se istinski svet život distanciran od
svjetovnog, od materijalnog osjetilnog uživanja koji na koncu, po
zakonima prirode, vode u tugu. Ta velika disciplina duhovnog življenja
koja zadire u gotovo sve aspekte ljudskog života je dokaz iskrenosti i
ozbiljnosti onih ljudi koji su se pokazali spremnim prihvatiti takav istinski
duhovni život. To je cijena povratka Bogu. Bog nije jeftin. Nemoj se
zavaravati, ništa manja očekivanja nije imao ni Isus Krist prema svojim
učenicima ali je s vremenom taj nauk postao izgubljen. Ljudi su ga
izvrnuli, pa je postalo popularno ili gotovo normalno danas u kršćanstvu
misliti da možemo nastaviti sa svojim grešnim životom i ako imamo vjeru
u Isusa on će nas spasiti jer je preuzeo naše grijehe svojom smrću na
križu. E, pa ne ide tako. Prvo prestani biti grješan, odnosno grješna i
shvati da imati vjeru znači slijediti. A kad počneš slijediti, onda možemo
razgovarati o spasenju. Ne prije.
Isus kaže “ne ubij“ a narodi, recimo Hrvati koji se predstavljaju
kršćanima održavaju klaonice u kojima se stotine životinja brutalno ubija.
Kada članovi udruge Prijatelji Životinja pokažu snimke takvih prizora ljudi
se zgražaju. Ne mogu to gledati. Misle da ih se to ne tiče, ali oni su
klijentela toga. Itekako ih se tiče, jer kad nema potražnje onda nema ni
ponude. Stoga ih se tiče jer su oni ti zbog kojih se to dogaña. Svatko tko
jede meso doprinosi potražnji, odnosno ponudi... odnosno klanju životinja
koje imaju pravo na svoj život jer napreduju na svom putu razvoja
svjesnosti. I tako bivaju vezani zakonom karme. Stoga neće niti Isus niti
bilo koji božji predstavnik u ovom svijetu odgovarati za tebe pred Bogom
dok ne prestaneš biti grješan. Odnosno.. Da! ..Dok ne budeš imala vjeru,
a vjera znači prvo slijediti instrukcije.“

Student 5: „Osobno sam katolik ali moram priznati da mi je ugodno

slušati tvoju tezu, ako ni zbog čega drugog onda zbog duboke logike koja
ju prožima. Malo nedostaje da bih se složio s tobom.“

Odgovor: „To nije moja teza. To je Krišnina teza. Samo prenosim njegove
riječi. U suvremenoj kršćanskoj dogmatici postoje tzv. temelji objavljene
religije. I kad proučimo i uzmemo te kriterije, možemo vidjeti da svjesnost
Krišne kakvu nam je prenio Šrila Prabhupada upravo zadovoljava sve
takve kriterije. Uistinu, Bhagavad-gita je religija duše. Ona je objavljena,
od
Boga dana religija. Nije čovjek njen autor.“

Student 5: „Dobro, ali samo malo. Rekao si sekta je svaka manja ili veća
grupacija koja se odcijepila itd... Ali sekta nije nužno vjerska grupacija.
Sekta nije odcijepljena nego, rekao si i sam, odijeljena grupacija, ne od
neke veće nego, rekao si i sam, unutar postojeće veće grupe.
Grupa koja se odcijepi postaje manje ili više samostalna. Vjerska grupa ne
mora nužno postati novom religijom. Najčešće su to u stvari samo sljedbe.
Da bi vjerska grupa postala religijom, nevezano za trenutno važeće
zakonske propise, mora imati puno toga što male grupice jednostavno ne
mogu imati. Religija je prije i iznad svega organizirana vjera, gotovo
država, makar i u državi, sa svim propisima, da ne kažem zakonima i
ustavom ili statutom kojima se brine o samoodržanju. O vlastitoj policiji,
vojsci, zatvorima, sredstvima javnog i tajnog informiranja da i ne
govorim. Obično nastaje kroz idejni pokret. Svjetovnim idejnim pokretima
nastaju ideologije, vjerskim nastaju religije. Ne može se nazvati pokretom
kad se u društvu od 4.500.000 ljudi pokrene njih 450. Za njih je to veliki
korak, no za društvo mali.
Obično se neki glavonja unutar neke grupe osjeti nedovoljno čašćen i
mašćen, pa oko sebe okupi grupicu ulizica koje ne misle svojom glavom
niti vide dalje od nosa, pa važno proglase neovisnost. Povod za takav čin
uvijek se lako nañe. Motiv za takav čin je u 99% slučajeva isti – težnja za
većom moći. Čast onima koji ne spadaju u tih 99%. Za one kojima se ne
da proučavati povijest preporučam da prate aktualnu političku scenu. Oni
koji ne vole ni povijest ni politiku, a vole sport, mogu se usredotočiti na
sportske klanove sekte u pojedinim klubovima. Slično se dešava u svakoj
grupi koja postane prevelika, a u kojoj glavnu riječ i najveću moć ima
osoba ili grupica nesposobna ili nevoljna da uništi ili bar anestezira
oponente.“

Odgovor: „Nažalost, malo toga što si rekao je točno. Odcijepljena,

odijeljena... ne bitni detalji kojima pridajući pozornost promašuješ bit.
Religija nije stvar stupnja socijalnog ili organizacijskog razvoja neke
vjerske grupe na temelju koje bi smo mogli prosuñivati dali jest ili nije
religija. Naime dvije su glavne etimologije religije. Relegere i religare. (lat.
ponovno odabrati i povezivati se). One nam govore da religija, da bi to
bila, nipošto ne ovisi o broju ljudi koji joj se priklanjaju. Istina je jedna i
takva je kakva je neovisno od toga znali je svi ili je ne znao nitko.
Slijeñenje istine znači religija jer istina je to da smo svi dio Boga, a On je
pak opet sam u sebi zaseban i potpun - kao osoba. Religija je čovjekov
ponovni odabir Boga tj. odluka da će mu se čovjek ponovno okrenuti kao
glavnom cilju u životu i učiniti sve što je potrebno da bi to ostvario.
Znati Boga i voljeti Boga – to je religija i te dvije stvari dovoljne su da
učine religiju prisutnom u svačijem životu. Kako možemo spoznati Boga?
Tako što postoji Objava, pisani dokument koji predstavlja Božju riječ, (ne
ulazeći sad u to koji spis to uistinu jest, a koji je takvim samo
predstavljan. I da li ijedan jest.) Dakle, samo su ta dva elementa potrebna
za religijsko, čovjekova odluka da voli Boga i Božji spis kao vodstvo. Za
religiozno je potrebna institucionalizacija koja uglavnom povlači za sobom
posvjetovnjenje nauka.
Dakle, u sociologiji se razlikuju ta dva pojma - religijsko i religiozno -
premda u svakodnevnom govoru najčešće ne. Religija je stvar osobnog
odnosa sa Bogom, a religiozno je institucija, samo organizacija koja
okuplja te ljude u zajedničko društvo. To da što je veća teže je očuvati
čistoću unutar nje je istina, ali budući da Krišna kaže u Bhagavad-giti da
se nalazi u srcima svih živih bića i da je svjedok znači da njega ne
možemo zavarati iako neke institucionalne voñe možemo.
Religija ne nastaje vjerskim idejnim pokretima, već isključivo Riječju
Božjom, njegovim vodstvom ili vodstvom njegovih vjerodostojnih
predstavnika i ljudskim pristankom od kojeg sve počinje i na kojem se
religijsko temelji. Jedna takva vjerodostojna Objava jest Bhagavad-Gita.
Izgovorila ju je sama Svevišnja Božanska Osoba – Bog, za dobrobit
čovjeka. Bhagavad-gita je poznata u cijelom svijetu kao dragulj indijske
mudrosti. Njezinih sedamsto stihova, koji predstavljaju razgovor izmeñu
Boga - Krišne i njegovog prijatelja Arjune, pružaju jasan uvid u nauk o
samospoznaji i nijedno se djelo ne može usporediti s Bhagavad-gitom
upravo po tom razotkrivenom znanju o prirodi čovjeka, duše, svijeta koji
ga okružuje i njegova odnosa s Bogom.
Čovjekov odabir Boga kao Osobe i slijeñenje Njegovih uputa kao što su
izložene u Bhagavad-giti naziva se - religija, neovisno od toga koliko ljudi
ju prihvaćalo na nekom geografskom području. U Indiji npr. je mnogo
ljudi upoznato s Bhagavad-gitom i drugim vedskim spisima dok su s
biblijskim tekstovima manje. Tako je na Zapadu situacija obrnuta, a ljudi
budalasto zaključuju da ovisno o njihovoj informiranosti ovisi da li će
nešto biti sekta ili ne. Evanñelja su takoñer primjer takve Objave koje u
izvjesnoj mjeri razotkrivaju dio Božanske istine i čije prihvaćanje vodi u
religijsko.“

Student 5: „Toliko insistiraš na tom slijeñenju. Glavni problem nije

slijediti ili ne slijediti Krista, Krišnu, Tita, Hitlera, Ronaldinha, Pelea, ženu
ili ljubavnicu. Glavni problem je razumjeti i shvatiti što i zašto nešto učiniti
ili ne, da li je to dobro ili loše za tebe i/ili užu i/ili širu društvenu skupinu,
te što to predstavlja u vremenu i prostoru. Zar ne?“

Odgovor: „Ako ne glavni onda veliki problem jest taj da stavljaš Boga i
Hitlera, a da ne spominjem Ronaldinha, na istu razinu. Netko slijedi Boga i
to je ispravno i najbolje za njega! Netko slijedi Hitlera ili Staljina umjesto
Boga i to je veliki problem. A kada netko ne vidi razliku to je totalni
problem. Da, potrebno je razumjeti i shvatiti što i zašto nešto učiniti i da li
je to dobro ili loše za tebe, ali ako ne primiš znanje iz autoritativnog
izvora, a to jest Gospodin, onda nećeš znati što je dobro, a što loše za
tebe. Zato jer sklonošću ka grijehom prekrivena uvjetovana bića nisu u
stanju vlastitim mentalnim, spekulativnim naporima primijetiti uzročno-
posljedičnu vezu izmeñu djela koja čine i patnje koju proživljavaju i koju
će proživljavati zbog tih istih djela. Tako vršeći grešna djela u nadi da će
iscijediti kap zadovoljstva, dobivaju po ureñenju prirode život pun bijeda i
uslijed tog stanja pokušavaju svoje bijedno stanje ublažiti djelatnostima
koje su kvalitativno iste onima koje su ih u to stanje dovele.
Zato Bog, od kojeg nema većeg autoriteta i koji je jedini osloboñen četiri
nedostatka (nesavršenih osjetila, sklonosti ka varanju, činjenju grešaka i
iluziji) kojima smo mi uvijek uvjetovani, nama objašnjava da upravo sve
to osjetilno ugodno što smatramo da je izvor našeg zadovoljstva u
materijalnom svijetu i iskaz naše slobode da se u to možemo upustiti i da
nas nitko u tome ne može spriječiti je ništa drugo do uzrok naše patnje i
ropstva u ovom svijetu bijede. Krišna to govori u Bhagavad-giti:
"Inteligentna osoba ne uživa u izvorima bjede, koji nastaju dodirom s
materijalnim osjetilima. O Kuntin sine, takvi užici imaju početak i kraj i
mudar čovjek ne nalazi u njima zadovoljstvo." (Bhag. gita 5. 22) Stoga,
ukoliko ne primiš znanje od Boga svi tvoji napori stjecanja znanja i
razlučivanja izmeñu onoga što je dobro za tebe, a što nije - biti će
uzaludni.“

Kraj
Dragi čitatelji, ukoliko volite poeziju, možete naručiti moju prvu knjigu. To
je zbirka pjesama pod nazivom Samo u prolazu. Tiskana je u mekom
uvezu 20.6 x 13.6 cm, ima 328 stranica i 45 ilustracija u boji. Pjesme
imaju objašnjenja (filozofske komentare), što ih čini lako razumljivim i za
one čitatelje koji nemaju prethodno znanje o vedskoj kulturi i vaišnavskoj
filozofiji. Knjiga se može naručiti preko e-maila vpd108@gmail.com ili
preko web stranice www.cvs-zagreb.org

Ovdje vam prilažem Predgovor, Uvod i prvu pjesmu sa komentarom, da

biste vidjeli o kakvoj knjizi je riječ

Predgovor

Ovo nije obična knjiga. Zbirka pjesama koju držite u rukama može
poslužiti kao vodič kroz labirint koji vodi do jedne drevne, gotovo
zaboravljene civilizacije koja je kroz tisućljeća čovječanstvu nudila
savršenstva i ideale za kojima čovjek današnjice svakodnevno žudi. Da
biste uspjeli doći u kontakt sa jednim sasvim drugačijim svijetom,
neophodno je da tijekom čitanja ove poezije stavite na stranu sve svoje
predrasude, sumnje i čvrsto ukorijenjena uvjerenja – i u svojim mislima
krenete na put u jednu sasvim drugačiju realnost; onu koja se beskonačno
rasprostire izvan domašaja ljudskih osjetila.
Iako je Vladimir Pavić novo ime u hrvatskoj poeziji, njegovo umijeće je
umijeće starog majstora i nadarenog pjesnika. Bila sam iznenañena
spektrom poetskih stilova kroz koje Vladimir provlači svoje pero; sve od
deseteračkih junačkih pjesama srednjega vijeka, preko stila poezije
američke ‘Beat generacije’ ‘60–tih godina, pa do moderne poezije u prozi.
Većina pjesama iz zbirke ‘Samo u prolazu’ bude jake osjećaje i kroz vješto
dočarani kolorit prenose čitatelja u jedan sasvim drugačiji svijet; svijet
iznad svjetovne metafizike, parapsihologije i mistike.
S druge strane, neke od njegovih pjesama su vrlo eterične i stvaranjem
slika živih boja odvode čitatelja u prošlost i ‘dobre stare dane’. Ali ono što
je zajedničko skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna poruka
koja prenosi mudrost starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti
čitatelja iz vrtloga svakodnevnog života i inspirirati ga da krene
pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim jastvom, bićem koje
vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.
Poezija V. Pavića nema za cilj tek zabaviti čitatelja i zadovoljiti ga
riječima koje on želi čuti. Ne; mnoge od ovih pjesama podsjećaju na urlik
mudrosti koja drma čitatelja za ramena i budi ga iz dnevnih snova,
šarolikih laži i ringišpila monotonije. On je postavio svoju poeziju na
temelje poezije starih majstora pera, velikih svetaca i filozofa drevne
Indije, koji su gotovo nepoznati širokim čitalačkim krugovima na Zapadu.
Iako se Vladimirova poezija po stilu ipak razlikuje od njihove, on u suštini
ne donosi ništa novo, već ‘staro vino u novim bocama’, tj. staru mudrost
koja još od pradavnih vremena vodi čovječanstvo do materijalnog i
duhovnog savršenstva.
V. Pavić je zapravo buntovnik koji diže svoj glas protiv ljudskog
bezumlja i laži što svojim crnim ogrtačem obavija svijet ljudi koji su se
otuñili od tradicionalnih vrednota i prihvatili, kako on to već kaže “jeftina i
isprazna zadovoljstva kao cilj i smisao svog življenja.” On je buntovnik
koji diže svoj glas u ime pravde, istine i mudrosti, želeći svojom poezijom
izbrisati razlike temeljene na vrsti tijela, boji kože, te nacionalnoj i
religijskoj pripadnosti.
Iskreno se nadam da će ova poezija prije ili poslije pronaći svoje
zasluženo mjesto u antologiji hrvatske književnosti.

Marija Gregurek

Uvod

Puno sam čitao ‘80–tih godina i divio se mnogim klasičnim i modernim

majstorima pera, ali nitko od njih nije uspio zaista dotaći moje srce – sve
do jednoga dana 1987. godine, kada sam počeo shvaćati uzvišenost i
neprocjenjivu vrijednost drevne vedske filozofije i umjetnosti (sanskrt:
veda znači znanje); nesumnjivo najstarije kulture poznate čovječanstvu.
Vedska literatura je najstariji izvor znanja u svijetu, i zapisana je prije više
od 5000 godina. Meñutim, njena mudrost je još uvijek relativno nepoznata
čitateljima sa Zapada. Ta riznica duhovne i svjetovne kulture tisućljećima
se prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve dok je grupa
mudraca predvoñenih Šrila Vyasadevom nije zapisala na palmine listove u
dijelu svijeta kojega danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od
mnogo različitih grana znanosti, zapisane su na sanskrtskom jeziku i do
današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i
svjetovnog sadržaja. Mnogi ljudi koji su čuli nešto o Vedama, pripisuju im
uglavnom samo religijski karakter. Meñutim, vedsko znanje ne obuhvaća
samo filozofiju i duhovnu znanost, već i fiziku, psihologiju, medicinu,
umjetnost, arhitekturu, astronomiju, astrologiju, povijest, sociologiju... pa
čak i kulinarstvo i borilačke vještine.
Pošto je vedska mudrost tako duboko prodrla u moje srce, odlučio sam
postati misionar i ostaviti pozitivan trag u životima mnogih ljudi. Ne želim
da jednoga dana iza mene ostanu samo bijele kosti. Smisao ljudskog
života nije u tome da proklija kao cvijet maslačka, pusti u svijet svoje
leteće sjemenje, pa onda jednoga dana uvene i nestane kao da ga nikada
nije bilo. Ljudi se dugo pamte uglavnom po svojim djelima i prilozima.
Dobrobit od materijalnih priloga je privremena, dok je dobrobit od
duhovnih priloga vječna.
Duhovnost o kojoj pišem, nije ona komercijalna duhovnost ograničena
nazivima kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam, itd. – već je to ona koja
nadilazi sve zemljopisne granice, vrste i boje tijela, te sektaške podjele
temeljene na pripadnosti odreñenoj religiji. Ljudi koji zaista razumiju
istinsku duhovnost, ne prave u svijetu probleme temeljene na sektaškim
podjelama, koji se kasnije obično manifestiraju u obliku religijske
netrpeljivosti, terorizma, ratova, itd. Velika većina ljudi je uvjerena da je
‘njihova’ religija najbolja, a takav stav definitivno nema svoj korijen u
istinskoj duhovnoj mudrosti. Najbolja je ona religija koja efikasno uspijeva
u ljudima probuditi ljubav prema Bogu i razviti u njima profinjene duhovne
odlike koje su u kontrastu sa požudom, pohlepom, egoizmom, mržnjom,
gnjevom, itd. Valja suditi po rezultatima. Ako se netko deklarira kao
vjernik, sljedbenik dotične religije, a njegova/njezina ljubav prema novcu,
neobuzdanom seksu ili alkoholu se povećava – ima li tu govora o religiji?
Danas vidimo da je prosječni suvremeni čovjek ogrezao u materijalizam i
da je stoga njegovo poistovjećivanje s izjavom “ja sam vjernik” – samo
izgovor za spokojno i još veće osjetilno uživanje. Pošto je danas gotovo
svaka velika religija posredno ili neposredno odgovorna za ratove,
terorizam i općenito nasilje u svijetu – prirodno se nameće pitanje: Da li
je nešto krivo sa duhovnim načelima tih religija ili sa njihovim
sljedbenicima? Kroz svoju poeziju nudim odgovor na to pitanje, a vi sami
prosudite koliko sam u pravu.
Primijetiti ćete da u svojoj poeziji Boga oslovljavam imenom Krišna. To
ime na sanskrtu znači sveprivlačan. Bog je jedan, ali ima mnogo različitih
imena. U skladu sa vedskom literaturom (koja konačno potječe od samoga
Krišne), to ime mu je najdraže, i zato se najčešće spominje u drevnim
vedskim spisima. Pošto je moja poezija temeljena na klasičnoj vaišnavskoj
poeziji, koja se bavi tematikom duhovnosti (našeg odnosa sa Bogom,
prirodom i svim ostalim živim bićima), ona bi se zato mogla nazvati
modernom vaišnavskom poezijom. Vedska književnost sadrži više
tematskih oblasti, ali sve one na posljetku vode do konačnog cilja vedske
kulture i filozofije – predanom služenju vrhovne apsolutne istine, Šri
Krišne (ili Višnua). Zbog toga se poklonici Gospodina Višnua zovu
Vaišnave, a proces predanog služenja – vaišnavizam, ili bhakti–yoga
(yoga ljubavi prema Bogu).
Pisana klasična vaišnavska poezija datira u prošlost nekoliko tisućljeća
prije nove ere. Ali su ipak najpoznatija i najpopularnija djela vaišnavskih
pjesnika od šestog do devetnaestog stoljeća. Da spomenem imena samo
nekoliko velikana koji su svoju devociju i mudrost pretočili u pisanu
umjetnost: Kalidas, Jayadev Goswami, Candidas, Bilvamangala Thakura,
Šri Rupa Goswami, Raghunath das Goswami, Narottama das Thakura,
Bhaktivinoda Thakura i još mnogi drugi. Osim u akademskim krugovima
ljudi koji se bave proučavanjem sanskrtskog jezika i vedske kulture –
imena tih pjesnika–filozofa su gotovo nepoznata širokoj čitalačkoj publici
izvan Indije. Razlozi tome su svećenička demagogija, te religijski
dogmatizam i fanatizam koji u svjetskim religijama bude strah od rušenja
njihovih vlastitih doktrina.
 Paradoksalna je činjenica da za mnoge nedoumice i neriješena
filozofska pitanja, svjetske religije često puta traže pomoć od moderne
znanosti (koja je temeljena na grubom ateizmu), radije nego od vedske
duhovne filozofije i znanosti koje su činile okosnicu prve visokorazvijene
civilizacije i duhovne kulture u svijetu. Iako u svojoj suštini prilično
jednostavna, vaišnavska filozofija je gotovo neshvatljiva za ljude ogrezle u
grubom materijalizmu i hedonizmu. Pošto je vaišnavska filozofija osnovica
moje poezije, ja sam radi lakšeg razumijevanja pjesama, napisao
objašnjenje za skoro svaku od njih.
Čitanjem ove zbirke pjesama, vidjet ćete da se u nekima od mojih
tekstova može vrlo teško staviti oštra granica izmeñu poezije u prozi i
kratke priče. To je valjda zbog toga što sam u početku zamislio tekst kao
poeziju u prozi, ali se tijekom pisanja nekako pretvorio u kratku priču.
Nadalje, radi postizanja odreñenog intenziteta ili jednostavno rimovanja,
iskoristio sam svoju pjesničku slobodu, pa sam u nekoliko navrata koristio
riječi koje nisu hrvatskoga porijekla, kao npr. ñavo umjesto vrag (u pjesmi
Rapsodija u crnom). Eto dragi čitatelji, ako ću uspjeti svojom poezijom
napraviti pozitivnu promjenu u životu makar jednog čovjeka – smatrati ću
da su moji napori urodili vrijednim plodom. I sada na kraju uvoda, želim
istaći da su sve filozofske i etičke izjave koje sam iznio u ovoj knjizi,
temeljene na izvornom učenju Veda i zato nisu plod moje mašte i
mentalne spekulacije.

Vladimir Pavić

Balada o paloj duši

Uplašena kad si sama

jer je oko tebe tama.

Neprestano svijetom lutaš.

Stalno toneš, more gutaš.

Kuda ideš? Zašto skitaš?

Da li ikad sebe pitaš?

Mutnom vodom lice miješ.

Rijetko kad se srcem smiješ.

Kad te boli, samo plačeš.

Želiš kući, ne znaš kad ćeš.

Da l’ si sretna kada ploviš

i otrovne ribe loviš?
 Mostove za sobom pališ.
Kad ih nema, da li žališ?

Ti pogrešne zvijezde pratiš.

Kada padneš, skupo platiš.

Slabo spavaš, češće bdiješ,

k’o da se od nekog’ kriješ.

A kad zaspiš, sreću snivaš,

ali od nje dalja bivaš.

Mira nemaš, al’ se nadaš.

Svakim danom dublje padaš.

Zašto mudrost ne poslušaš,

već otrovno voće kušaš?

Kad korove svijetom sadiš,

da l’ si sretna što to radiš?

Na vrh slave ti se penješ,

a dok puziš, teško stenješ.

Kad grijesima sebe truješ,

sama sebi okov kuješ.

Ti ne vidiš ni kad gledaš.

Iluzije svoje ne daš.

Sažvakanu sreću žvačeš.

Kad ti smuči, onda plačeš.

Ispod golog neba ležiš.

Od istine stalno bježiš.

Pod oblakom crnim kisneš.

Samo se uz drvo stisneš.

Kojem se to bogu moliš?

Hajde, reci koga voliš.
 Kada nešto važno kažeš –
zvučiš glupo, samo lažeš.

Zbog mećave hladne drhtiš

i u krug se samo vrtiš.

Otmjeno odijelo nosiš,

al’ na kraju samo prosiš.

Vjetrovima divljim prijetiš,

kad k’o laka ptica letiš.

Rujnim vinom sebe pojiš

dok na rubu groba stojiš.

Često krivim drumom trčiš,

a kad padneš, ti se zgrčiš.

Gubiš vrijeme; zvijezde brojiš.

Zar se smrti ti ne bojiš?

Sve dok sanjaš, zalud živiš.

Pogrešnom se svijetu diviš.

Zašto se od Krišne skrivaš

kad nemirne snove snivaš?

Nek’ ti za Njim suza kane

prije nego srce stane.

Dublin, 04/07/04

Vede opisuju jedan svijet potpuno drugačiji od ovoga. Svijet koji je van
domašaja ograničenih, materijalnih osjetila, i koji se beskonačno
rasprostire iza horizonta ljudske mašte. To je duhovni svijet u kojemu
nitko i ništa nema svoj početak i kraj. U tome kraljevstvu vječne sreće,
blaženstva i savršenog znanja – svatko nalazi svoju neprekidnu sreću
služeći Šri Krišnu koji je otac, dobronamjernik i prijatelj svakog živog bića
u sveukupnoj kreaciji, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Pojam služenja u
duhovnom svijetu, dijametralno je suprotan pojmu služenja u
materijalnom svijetu gdje je manje–više sve temeljeno na nekoj vrsti
eksploatacije i zadovoljenju vlastitih sebičnih motiva.
 Apsolutno svako živo biće ima pravo na vječno blaženstvo koje proizlazi
iz našeg odnosa sa Krišnom. Taj vječni odnos blaženstva kroz služenje, na
sanskrtu se naziva dharma. Riječ dharma nema svoj ekvivalent niti u
jednom drugom jeziku, pa se zato prevodi opisno, kao vječna neodvojiva
osobina. Npr. dharma vatre su toplina i svjetlost, dharma šećera je
slatkoća, dharma vode je tekuće stanje, itd. Slično tome, dharma svakog
živog bića u svekolikoj kreaciji je služenje Krišne sa ljubavlju. Ta izvorna,
duhovna ljubav prema Bogu naziva se bhakti, a oni koji je neprestano
razmjenjuju sa Krišnom, nazivaju se bhakte ili Vaišnave (kako sam već
napomenuo u uvodu). Posebna draž duhovnog služenja Krišne, leži u tome
što On nesebično uzvraća na ljubav svojih bhakta i takmiči se sa njima tko
će bolje služiti koga – oni Njega ili On njih.
Ali unatoč tome, ipak se dogodi da neka živa bića iz duhovnog svijeta,
požele uživati neovisno od Njega i postati objektom svačije pažnje i
služenja. Pošto svako živo biće ima svoju vječnu neovisnost – ono u
svakom trenutku može napraviti svoj izbor. A pošto je ispunjenje želja
svim živim bićima, jedna od velikih Krišninih zabava – On takve
tvrdoglave duše šalje u materijalni svijet. Ideja je da im On daje priliku da
kroz niz bezuspješnih pokušaja uvide svoju grešku, dovedu svoju
svjesnost sa materijalne na duhovnu razinu, ponovno probude svoju
uspavanu ljubav prema Njemu – i konačno se vrate u duhovni svijet. Eto,
to je ukratko odgovor na pitanja: Što radimo ovdje u ovom svijetu
roñenja, bolesti, starosti, smrti, pa onda ponovnog roñenja...? Ako je Bog
tako dobrostiv, zašto onda dopušta da mi ovdje patimo?
Krišna nas ne želi prisiljavati da ga volimo. Zamislite kako bi bilo da
nekoga lancima okujemo u svojoj sobi i naredimo mu/joj: ‘Moraš biti sa
mnom i voljeti me!’ Kakva bi to ljubav bila? Ljubav može postojati samo
kao dobrovoljni, spontani izbor, a ne kao prisila. Da bi nam pomogao da
izañemo iz tamnice ovog materijalnog svijeta – Krišna nam je u obliku
vedske književnosti dao smjernice kako trebamo djelovati da bismo živjeli
sretno; kako izbjegavati grješne aktivnosti; kako izbaciti iz svoga srca
pohlepu, požudu, zavist, gnjev... i konačno se predati Njemu. Pored toga,
Krišna šalje u ovaj svijet svoje povjerljive izaslanike sa ciljem da nam
pomognu duhovnim vodstvom; i ne samo to, već se i On sam iz istoga
razloga pojavljuje povremeno u obliku svojih avatara. Riječ avatar znači
onaj koji silazi. Kada govorimo o Bogu ili Njegovim čistim predstavnicima
iz duhovnog svijeta, riječ ‘avatar’ je puno primjerenija od uvriježene riječi
‘inkarnacija’. Značenje riječi ‘inkarnacija’, odnosi se na uvjetovanu dušu
zarobljenu u tijelu od mesa (carna. Lat.), kostiju, krvi, itd.
Balada o paloj duši je pjesma o živom biću koje iz života u život luta po
materijalnom svijetu, tražeći sreću neovisno od ispunjenja svoje vječne
dharme.
U hrvatskome jeziku riječ ‘duša’ je ženskog roda, pa zato samo izgleda
kao da sam se u ovoj pjesmi obraćao nekoj ženskoj osobi. Pošto se
naravno, duša nalazi i u muškim tijelima – ova pjesma je upućena svima
onima koji pokušavaju živjeti kao riba izvan vode. Zvuči paradoksalno, ali
što smo više predani Krišni, slijedeći njegova uputstva – time smo manje
podložni zakonitostima materijalne prirode, čiji je On tvorac i Gospodar.

Biografija autora

Vladimir Pavić (duhovno ime: Vrišabha das) roñen je '65 godine u

Požegi. Došao je u kontakt sa vaišnavskom filozofijom '83 godine; iste
godine kada je morao ići na odsluženje vojnog roka. Duboko impresioniran
učenjima i osobnošću A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupade, pridružio
se ISKCON-u '89 godine u tadašnjoj Jugoslaviji. Dva mjeseca kasnije
otputovao je u Stockholm gdje je sreo svog duhovnog učitelja HH. Smita-
Krishna Swamija. Od tada je služio misiju u različitim državama i na
različite načine.
Nakon 15 godina života u inozemstvu (Švedska, Belgija, Engleska i
Irska), vratio se u rodnu Hrvatsku u veljači '08 gdje je našao utočište
ISKCON-ovog hrama u Zagrebu. Od '02 godine pa sve do danas, Vrišabha
das piše filozofske i duhovne eseje, uglavnom za hrvatski magazin 'Krišna-
katha'. '07 godine izdao je svoju prvu knjigu – zbirku od 45 duhovnih
pjesama sa komentarima, pod imenom 'Samo u prolazu'.
Trenutno Vrišabha das putuje po Balkanskim zemljama dijeleći
vaišnavsku filozofiju s drugim ljudima kroz večeri poezije, javnim
lekcijama i nastupima u javnim glasilima.