1.

DISOCIJATIVNI POREMEĆAJ IDENTITTETA

-Osnovna karakteristika disocijativnog poremećaja identiteta (DPI) je prisutnost dvije ili

više ličnosti unutar jedne osobe koji ili znaju ili ne znaju jedni za druge.

- Osobe mogu iznositi doživljaje da su postali depersonalizirani ''vlastitog'' govora ili

postupaka za koje se mogu osjećati bespomoćno da ih prekinu.

-Promjena u doživljaju selfa i gubitak lične kontrole mogu biti praćeni osjećajem da
stavovi, emocije i ponašanje, čak i vlastito tijelo- ''nisu moje'' i/ili ''nisu pod uticajem
njihove kontrole.

2. NASTANAK BOLESTI

- Početkom 19. stoljeća Benjamin Rush dao je prvi klinički opis tog poremećaja

- Sigmund Freud smatra da su za simptome odgovorni psihodinamski mehanizmi,

dok je Eugen Bleuler mislio da su simptomi dio shizofrene bolesti.

- Istraživanja su pokazala da su oboljeli tokom djetinjstva vrlo često bili seksualno

zlostavljani (incest) ili su doživjeli vrlo intenzivne emocionalne traume.

3. RAZVOJ I TOK BOLESTI

- Proživljeno traumatsko iskustvo u djetinjstvu, u obliku fizičkog ili seksualnog

zlostavljanja, ili opće zanemarivanje od strane skrbnika dovodi do poremećaja
funkcioniranja.

- Prosječna dob pojavljivanja ovog poremećaja je 6 godina.

-. Starije osobe mogu tražiti liječenje zbog stanja koja se čine kao poremećaji:
raspoloženja u starijoj dobi

opsesivno- kompulzivni poremećaj

paranoja

psihotični poremećaj raspoloženja

ili čak zbog kognitivnih poremećaja zbog disocijativne amnezije

4. SIMPTOMI I ZNAKOVI

- Nekoliko simptoma je karakteristično:

nestalni simptomi slika, nestalne razine funkcioniranja, jake glavobolje ili druge boli u
tijelu, iskrivljenje vremena, praznine u vremenu i amnezija, te depersonalizacija i
derealizacija.
 -. Bolesnik se osjeća kao promatrač vlastitog života, kao da se promatra u filmu.

- Samoubilačke misli i pokušaji su česti, kao i epizode samoranjavanja.

- Bolesnici se mogu podijeliti u 3 skupine:

1. skupini imaju uglavnom disocijativne simptome i posttraumatske osobine i općenito

funkcioniraju dobro te se uz liječenje potpuno oporavljaju.

2. skupini imaju disocijativne simptome kombinirane sa simptomima drugih poremećaja,

poput poremećaja osobnosti, raspoloženja, prehrane i zlopotrebe različitih tvari

3. skupini ne samo da imaju teške simptome zbog istovremenih psihičkih poremećaja, već
također mogu ostati emocionalno vezani za svoje navodne zlostavljače.

5. TERAPIJA

Najpoželjniji je ishod je ujedinjenje identiteta.

Psihoanaliza je jedna od najrasprostranjenijih vrsta terapije ovog poremećaja.

Zadatak terapeuta bio bi da stalno snažno sugerira bolesniku kako će se uspjeti dosjetiti
onoga što ne može, i niti u jednom trenutku natuknuti kako misli da bolesnik laže ili se
pretvara.

Hipnoza može također pomoći pri pristupu različitim identitetima, olakšavanju njihove
međusobne komunikacije, njihovoj stabilizaciji i tumačenju.

Iako postoje određena odstupanja među vrstama terapije, ipak postoje određena načela oko
kojih se slažu svi (Davison i Neal, 1999.):

1. Cilj liječenja je integracija nekoliko ličnosti u jednu

2. Svaki alter ego treba uz pomoć terapeuta shvatiti da je samo dio cjelovite ličnosti

3. Prema svim ličnostima treba se nositi pravedno i sa suosjećanjem

4. Terapeut bi trebao poticati pojavu suosjećanja i suradnje između različitih ličnosti

5. Blagost u pristupu i stvaranju prepoznatljivog osjećaja podrške prijeko su potrebni

6. DISOCIJATIVNA AMNEZIJA

Disocijativnu amneziju karateriše nesposobnost da se osoba prisjeti važnih

autobiografskih podataka.

Lokalizirana amnezija- nemogućnost da se osoba prisjeti događaja za ograničeni

vremenski period, je najčešći tip amnezije kod disocijativne amnezije.

Generalizirana amnezija- potpuni gubitak sjećanja o svome životu

U sistematiziranoj amneziji-osoba gubi pamćenje za specifičnu kategoriju podataka.

U kontinuiranoj amneziji -osoba zaboravlja svaki novi događaj, čim se dogodi.

RAZVOJ BOLESTI

Pojava generalizirane amnezije je obično iznenadna

Manje je poznato o početku lokalizirane ili selektivne amnezije zbog toga što su ove
amnezije rijetko uočljive.

Disocijativni kapaciteti se mogu smanjiti s godinama, ali ne uvijek.

Disocijativna amnezija pojavljuje se kod djece, adolescenata i odraslih.

SIMPTOMI

Uobičajeni simptomi za sve vrste disocijativne amnezije uključuju sljedeće: gubitak

pamćenja (amnezije) određenih vremenskih razdoblja, događaja, postoje problemi s
prepoznavanjem poznatih ljudi i rodbine

Liječnici dijagnosticiraju disocijativne poremećaje na temelju analize pacijentove osobne

povijesti i prisutnosti tri ili više simptoma

TERAPIJA

Psihoterapija je glavni fokus u liječenju disocijativne amnezije

Metode koje se koriste u psihoterapiji disocijativne amnezije:

-hipnoza će pomoći u vraćanju pamćenja, identificiranju traumatskih događaja koji

utječu na razvoj amnezije

-kreativna umjetnička terapija - pacijent je uključen u kreativni proces

-kognitivna terapija je konverzacijska vrsta terapije koja pomaže identificirati

negativna uvjerenja i ponašanja te ih zamijeniti zdravim i pozitivnim.

DISOCIJATIVNA FUGA

Disocijativna fuga definira se kao neobično ponašanje u kojem dolazi do neočekivanog

putovanja u udaljeno mjesto prilikom kojeg osoba potpuno ili djelomično zaboravlja svoj
identitet (Begić, 2016).
Osoba u stanju fuge sposobna je uspostaviti novi društveni život i odnose, bez
propitkivanja o nesposobnosti prisjećanja prošlosti

SIMPTOMI

Pacijenti odlutaju, ali promišljenim putem, obično daleko od svog doma i često to traje
danima

Kad se povrate, njime se vraćaju sjećanja i vještine koje su imali prije pojave fuge, ali se
sada za razliku od pacijenata sa disocijativnom amnezijom ne sjećaju perioda za vrijeme
same fuge

TERAPIJA

Fuga obično traje kratko, nekoliko sati do nekoliko dana.

Liječenje disocijativne fuge jednako je liječenju disocijativne amnezije, primjenjuje se

hipnoza, intervju i psihoterapija.