O Gradu I Meni

You might also like

Download as pdf or txt
Download as pdf or txt
You are on page 1of 16

Ivo Jelušić

Političari su danas lijepa lica s plakata. Primamljivim porukama poručuju vam: „Mi ćemo ovo, mi ćemo
ono...“ Iza svega toga stoje brojni marketinški stručnjaci koji ih namještaju u tim pozama, koji im pišu
tekstove, koji ih uče govoriti. Politika je danas postala gluma. I tko je u tome bolji, taj bolje uspijeva.
Mi u Velikoj Gorici, nažalost, imamo dobre glumce, ali gledamo skup i loš film. Triler, ponekad na
granici horora. Neprihvatljivo mi je da šesti grad po veličini u Hrvatskoj, grad koji je vezan uz glavni
nam grad Zagreb, ne može bolje od ovog. Imamo mi i puno dobrih stvari, istina, ali zašto bismo se
tome trebali čuditi? Ili biti zahvalni političarima? Zapamtite: sve što se u ovom gradu napravilo,
napravilo se vašim novcem. Nije to gradonačelnikov novac, to je vaš novac. A moglo se puno više,
da nije curilo na sve strane.
Film koji mi u Velikoj Gorici gledamo već više od jednog desetljeća pun je spletki i dvorskih intriga.
Čelni ljudi vladajuće stranke na poziciju gradonačelnika dolaze tako da jedni ruše druge. Stalne su to
borbe za prijestolje, klanovi i vojska njihovih ljudi. A vani — ljudima bez stranačke iskaznice baca se
malo kruha i igara. Ovakva predstava mora završiti. Ne smijemo im dopustiti da nas ponovno zava-
raju, jer radi se o jednim te istim ljudima koji su svi do jednog dio iste političke glumačke družine i
samo mijenjaju uloge.
Ja sam drugačiji. Više od toga kako ću izgledati na plakatu brine me kako će izgledati naš grad i
okolna naselja u sljedeće četiri godine. Principijelan sam i s jasnim stavovima. To sam i dokazao — kad
sam vidio da stvari nisu u redu, dao sam ostavku na mjesto zamjenika gradonačelnika Zagreba.
Bio sam u istoj situaciji kao i sada neki drugi, ali nisam čekao svoj red ili se pravio da ništa ne znam.
Želim da me i osobnije upoznate. Svi će u ovoj kampanji pričati o ZET-u, tržnici, asfaltiranjima, pro-
jektima i programima. Nitko, međutim, ne priča o sebi i svojim stavovima. Da biste dali nekome svoj
glas, mora postojati povjerenje. Trebate dobro poznavati čovjeka. Na sljedećim stranicama iskreno
vam progovaram o sebi, o svojim stavovima i razmišljanju. Ovo sam ja i ovo je način na koji ću pristu-
piti vođenju Velike Gorice s ciljem da to bude uređen grad, a da ljudi budu sretni i zadovoljni.

Zahvaljujem vam unaprijed na podršci!

Ivo Jelušić
vaš budući gradonačelnik
dr.sc. Brankica Žugaj

Tražio sam osobu koja će mi pomoći u poslu i biti moja desna ruka. Osoba koja će svojim kompetenci-
jama, znanjima i sposobnostima pokušati nadopuniti ono što ja ne stignem ili gdje manje znam. Kada
sam s kolegama u stranci razgovarao o budućoj zamjenici — dr.sc. Brankici Žugaj, te kada sam vidio
njezine reference, pomislio sam: „To je sigurno to.“ Ali rekli su mi: „Znaš, ima jedan problem, ona nije
u stranci.“ Rekao sam na to da to nije problem, već je to rješenje – meni trebaju ljudi koji znaju, hoće
i mogu, a to što nisu u stranci nije nikakav problem. Dapače, meni trebaju i ljudi koji nisu u stranci,
jer takvih je u mojem gradu više nego nas koji smo po strankama. To što je netko član SDP-a ili neke
druge stranke ne znači da ima ili da će imati prednost. Brankica Žugaj je u svojem životu napravila
puno svojim osobnim radom i zalaganjem, bez podrške ili pomoći neke političke stranke. Upravo takvi
ljudi mi trebaju u mojem timu — ljudi koji imaju znanje, stručnost i temeljne ljudske vrijednosti. Jesu
li ili ne članovi neke stranke sporedno je pitanje.

Brankica Žugaj dugogodišnja je ravnateljica gimnazije, doktorica znanosti, a kao znanstvenica, pomoći
će svojim radom i iskustvom na području obrazovanja, predškolskog odgoja i kulture, dok ću se ja više
posvetiti gospodarskim i komunalnim problemima. Tu sam „doma“ i to znam dobro raditi.

Detaljni životopis dr. sc. Brankice Žugaj pogledajte na poveznici http://ivojelusic.vg/zamjenica


Nismo svi isti
Među građanima o političarima prevladava mišljenje “da su svi oni isti”, a politika nečastan posao.
Nažalost, mnogi i česti primjeri loših političara daju građanima za pravo. Ali ne mora biti tako i ne sla-
žem se sa “svi su oni isti”. Politika je toliko častan i pošten posao koliko su časni i pošteni ljudi koji ga
obnašaju. E pa nismo svi isti. Da mislim da je politika nečastan posao nikad se ne bih njom bavio niti
se sada kandidirao. Politiku prije svega shvaćam kao bavljenje ili zalaganje za opće stvari, a ne osobni
probitak ili užitak za sebe i “svoje”. Kada to kaže netko koga se prepoznaje kao političara, moguće je
da će ljudi teško povjerovati, jer “tko političarima još vjeruje?”.

Vjerojatno ni meni neki neće povjerovati. Ali ja sam nešto i pokazao. Bio sam zamjenik gradonačel-
nika Zagreba i mogao sam to biti vjerojatno sve do dana današnjeg. Ali nisam htio biti, nisam se sla-
gao s politikom, smjerom i načinom na koji se upravljalo i radilo u gradu Zagrebu pa sam dao ostavku
na tu dužnost. Bio sam prvi neposredno izabrani dužnosnik u nekom gradu koji je dao ostavku jer se
nije slagao s politikom koja se provodi. Kad se nešto jako kosi s mojim ljudskim i moralnim načelima,
ja ne želim u tome sudjelovati, bez obzira na to koliko ta funkcija bila privlačna, koliko nosila vlasti i
slasti. I tako ću se ponašati i ovdje. To nije puko obećanje, to je ponavljanje nečega što sam već jed-
nom napravio. Dužnost gradonačelnika za koju se kandidiram doživljavam kao priliku da napravim
nešto dobro u svojem gradu u kojem živim i kojem želim živjeti do kraja života. Želim ga učiniti
boljim, ljepšim, poštenijim i pravednijim te na koncu želim uspravno hodati ovim gradom, uzdignute,
a ne pognute glave i moći vas pogledati u oči.
Nije lako, ali MOŽE se
Počeci mojeg poduzetništva sežu u početke devedesetih. Tada sam bio nezaposlen, a imao sam obi-
telj s dvoje djece. S obzirom na to da sam po zvanju politolog, logično je bilo da tražim posao neg-
dje u općini, gradu ili državi, nešto blizu politici. No bio sam u „pogrešnoj stranci“ i nije išlo. I oni koji
bi mi htjeli pomoći, bojali su se da im netko ne prigovori što uzimaju onog SDP-ovca (pa ako želite,
pogrdno kako su nas zvali — „komunjaru“) i onda sam svašta pokušavao raditi. Jedan pokušaj se ostva-
rio: uspio sam zajedno sa svojim partnerima i ostalim suradnicima napraviti lijepu priču. U TIM ZIP-u
smo zaposlili i sebe ali i još sedamdestak ljudi, puno radili i mnogo toga sam naučio, a poslije toga
učio druge, mlađe, upoznao puno poslovnih partnera, a s mnogima smo postali i prijatelji. Tamo sam
naučio raditi, a bome i nešto zaraditi. Od tog posla uspio sam urediti prvi stan, kupiti i urediti kuću u
kojoj i sada živim, urediti i kupiti drugi stan, apartman, imati dobar auto... Nakon toga sam otišao u
politiku — ne radi posla, ne radi kruha, toga sam imao. Otišao sam i pokušao dati nešto i zajednici te
uložiti dio svog znanja, energije i iskustva kako bi i drugima bilo malo bolje.

Kada smo počeli u TIM ZIP-u, nije išlo lako. Učili smo u hodu, bez velike pomoći sa strane ili od nekoga,
bez podrške ili pomoći općine, grada ili države, bez podrške naših banaka jer one su tada, početkom
90-ih, bile uglavnom državne i pomagale su onome kome je politika htjela pomoći. Bez pomoći poli-
tike, bez poduzetničkog inkubatora i drugih pomoći s te strane, barem logističke. I uspjeli. Znam da
nije išlo lako i zato ću sada kada preuzmemo odgovornost i u Gorici učiniti sve da omogućim lakši
početak onima koji se odluče za poduzetništvo. O tome više govorim u svojem programu u poglavlju
o poduzetništvu. Pročitajte ga na www.ivojelusic.vg/program.
Gradska uprava – servis građanima
U proteklih desetak godina broj zaposlenih u gradskoj upravi povećan je gotovo dvostruko. Postavlja
se pitanje je li i usluga zbog toga dvostruko brža, bolja i jesu li građani dvostruko zadovoljniji. Naravno
da nisu jer se uglavnom nisu zapošljavali ljudi kako bi usluga bila brža, bolja i kvalitetnija nego su se
zapošljavali “svoji i zaslužni” ili rodbina i od “zaslužnih”. Želim, a siguran sam da to želite i vi građani,
upravu koja neće biti rezultat volje jedne ili više političkih partija, nego da se u gradsku upravu zapo-
šljavaju oni koji su najsposobniji i koji to stvarno zaslužuju.
Vjerujem da i sada u gradskoj upravi, poduzećima i ustanovama ima onih koji su stručni, vrijedni
i profesionalni i oni se ne trebaju brinuti za svoje radno mjesto i svoju budućnost! Takvi će mi biti
suradnici i s moje strane imaju pruženu ruku suradnje.
Oni koji su došli prema nekim drugim kriterijima, prema nekim drugim “zaslugama”, a ne kvaliteti
i stručnosti, koji ne znaju, ne žele ili ne mogu bolje i drugačije, a pogotovo oni koji umjesto da rade
ono za što ih naši građani plaćaju, vode i pomažu kampanju jedne stranke i jednog kandidata na ovim
izborima (jer očito smatraju da su dužni služiti njima, a ne građanima) – bolje im je da sami odu, a ne
da podmuklo i “obraza kao đon” čekaju novu upravu.
Oni koji građane gledaju s visine ili koji izmišljaju dodatne procedure, papire i probleme kako bi
otežali rješavanje problema građana neće biti u mojem timu. U mojem timu ima mjesta samo za one
koji su svjesni toga da su oni servis građanima, a ne gospodari! Za one koji su svjesni da građani
njih plaćaju i da oni građanima trebaju polagati račune, a ne obrnuto. Radujem se dolasku i razgo-
voru sa svakim građaninom ili poduzetnikom koji mi dođe s opravdanim primjedbama na rad grad-
ske uprave ili komunalnih službi.
Napravit ćemo i projekt digitalizacije gradske uprave, koji će voditi prema njezinom uspješnijem,
bržem i efikasnijem radu sa što manje birokratiziranja i izmišljanja procedura. O tome više govorim u svo-
jem programu u dijelu o digitalizaciji grada. Pozivam vas da ga pročitate na www.ivojelusic.vg/program.
Velika Gorica – pametni grad
Svakom zakonu ili pravilniku kao podzakonskom aktu slijede procedure koje propisuju pojedini uredi
ili službe i koji često puta nemaju svrhu da provedba tih propisa bude bolja i brža. Naprotiv, te pro-
cedure ili pravila koja smišljaju sami birokrati često su puta usložnjavanje već ionako složenih proce-
dura i ne služe efikasnijem i učinkovitijem rješavanju problema. I onda, umjesto da služe građanima
da u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima što brže i što bolje rješavaju svoje probleme te nji-
hove procedure, a pogotovo ponašanje nekih pojedinaca koji čak nisu propisani procedurama, čine
upravo suprotno. Ta samovolja pojedinaca, birokrata koji kao da nisu imali uspješan dan ako nekome
ne zagorčaju situaciju naprosto je neodrživa. I to će se morati mijenjati. I to ću mijenjati. Imenovat ću
jednu osobu koja će biti zadužena upravo za rješavanje takvih problema, koja će biti zadužena da pre-
kontrolira sve te procedure i procese u gradskoj upravi i komunalnom sustavu i da me izvještava o
tome. Sustav uprave moramo učiniti efikasnijim, nepristranijim i isključivo u interesu građana i podu-
zetnika. I naravno da ćemo sve što je moguće digitalizirati, pa i na taj način ukloniti subjektivni faktor,
a upravu učiniti bržom, boljom i efikasnijom. U tom dijelu naš grad jako zaostaje. O tome više govo-
rim u svojem programu u poglavlju Pametni grad, koji možete pronaći na www.ivojelusic.vg/program.
Velika Gorica – otvoreni grad
Ravnopravnost je jedna od temeljnih ljudskih odrednica a koje ću pokušati provesti u svakodnevni poli-
tički život u našem gradu. Želim osigurati ravnopravnost i jednakopravnost svih ljudi bez obzira na bilo
koju njihovu posebnost — bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, bez obzira na pori-
jeklo, spol, seksualnu orijentaciju, obrazovanje ili bogatstvo — svatko, svaki građanin, svaki čovjek
treba imati jednaka prava i šansu za rad, zapošljavanje, obrazovanje, kvalitetnu i stručnu uslugu svih jav-
nih servisa. Nitko ni na koji način u ovom gradu ne smije biti zakinut zbog bilo koje svoje posebnosti.

O nacionalnoj i regionalnoj ravnopravnosti


Hrvatska je država hrvatskog naroda i svih građana koji u njoj žive. Upravo tako i vidim ovaj grad —
kao grad u kojem uz većinski hrvatski narod žive i pripadnici drugih naroda i nacionalnih zajednica.
Svi oni koji su došli u ovaj grad da u njemu pošteno žive, rade i svojim radom doprinose i pomažu da
ovaj grad i naš život u njemu budu bolji — dobro su došli. Bez obzira na to odakle su, tko su i kojem
narodu, regiji ili dijelu Hrvatske pripadaju, želim da se ovom gradu osjećaju kao svoj na svome i da se
ni u jednom momentu ne osjećaju zakinuti ili da imaju manja prava od drugih. Naša različitost mora
biti naše bogatstvo, a ne naš problem. I kad naš čovjek ode negdje vani, ne bih volio da se osjeća
manje vrijednim ili građaninom drugog reda samo zato što je tamo došao i što ne pripada onom
narodu koji je tamo većinski. Nažalost, imao sam to prilike čuti i vidjeti ta loša iskustva kod naših ljudi
koji su otišli vani i zato želim da naš grad bude otvoren grad za sve i da se u njemu nitko ne osjeća
manje vrijednim ili manje zaslužnim samo zato što ne pripada većinskom narodu ili što nije “odavde”.
Stoga ću biti prijatelj svih manjinskih zajednica i svih zavičajnih udruga i podržavati njihov rad, njihovu
kulturu i potrebu da budu potpuno integrirani u naš grad.
Velika Gorica – grad turopoljske
tradicije i multikulturalnosti
Davanje svih prava drugima i podržavanje njihovog rada istovremeno znači da trebamo maksi-
malno očuvati, podržavati i njegovati tradiciju i kulturne vrijednosti turopoljskog kraja, ovih ljudi
koji ovdje žive stoljećima i koji su svojim radom, vjerom i tradicijom očuvali svoj identitet do današ-
njih dana. Svi koji su došli u ovaj grad i u ovaj kraj živjeti i raditi trebaju poštivati kulturne i tradicij-
ske vrijednosti i ljude koje su tu od davnina. Samo uz međusobno poštivanje i uvažavanje može se
ugodno i lijepo živjeti.
Očuvanje turopoljske tradicije i kulturnih vrednota ovoga kraja imat će moju punu podršku. Jed-
nako tako, i svi oni koji su došli iz drugih krajeva Hrvatske ili Bosne i Hercegovine ili neki drugih
dijelova bivše zemlje imat će podršku grada i mene osobno, te želim da se oni ne osjećaju kao stranci
nego kao ravnopravni i dobrodošli. I njihovu kulturu, običaje i tradiciju ćemo podržavati i neka je slo-
bodno njeguju i održavaju.
Ponavljam — raznolikost je naše bogatstvo i prednost. U ovom gradu treba biti mjesta za sve bez
obzira govorili oni „kaj, „ča“ ili „šta“ ili što drugo.

Socijalna PRAVEDNOST
Želim živjeti u gradu u kojem će svi ljudi bez obzira na svoj socijalni status, bogatstvo ili obrazova-
nje imati jednaka prava i šanse da budu ravnopravni te da se nitko ne osjeća krivim ili manje vrijed-
nim zato što ima manje. Želim grad u kojem će svatko moći pošteno živjeti od svog rada, a oni koji ne
mogu raditi ili imaju manje, da imaju razumijevanje i potporu grada za dostojan život.
Više o tome pogledajte u mojem programu u poglavlju Demografska i socijalna politika.
Pozivam vas da ga pročitate na www.ivojelusic.vg/program.
Velika Gorica – grad stručnih
i kompetentnih ljudi
U Velikoj Gorici živi preko 8.000 ljudi koji imaju višu ili visoku stručnu spremu, magisterij ili doktorat
znanosti. A kad tome dodamo još i ogroman broj ljudi koji nemaju u formalnom smislu visoko obra-
zovanje, ali su vrlo stručni u poslu koji rade, dolazimo i do brojke od preko 10.000 stručnih i kompe-
tentnih ljudi. To je ogroman kadrovski potencijal.

Svagdje u suvremenom svijetu obrazovani i stručni ljudi su ti koji svaki grad, državu ili društvo uopće
vuku naprijed. Upravo zbog toga sve ljude od struke i znanosti koji misle da mogu i žele pomoći meni
i gradu u kojem žive — u planiranju razvoja grada i poboljšanju standarda i odnosa u ovom gradu —
pozvat ću da mi se pridruže. Osnovat ću stručni i znanstveni savjet gradonačelnika u kojem će mi ljudi
na dobrovoljnoj bazi sa svojim prijedlozima, idejama i sugestijama pomoći da ovaj naš grad učinimo
ljepšim, bolje razvijenim i efikasnijim. Ne bojim izložiti se i porazgovarati s ljudima koji nešto znaju i
koji mogu pomoći te koji će i moje ideje kritički promatrati, ali i dati svoje prijedloge i sugestije.
Uspješni su oni pojedinci, rukovoditelji, poduzetnici, gradonačelnici... koji se okružuju pametnima i
sposobnima, a ne oni koji se okruže samo podobnima, često i nesposobnima, ali u svakom slučaju
onima koji će im samo podilaziti. Takvi neće puno napraviti i uspjeti, a ja želim od ovog grada napra-
viti bolji grad.
Branimo svoje i ne rušimo tuđe
O tome da je Domovinski rat bio opravdan mislim da ne treba nikoga posebno uvjeravati. I nadam se
da nitko ozbiljan neće to osporiti. Ali da je u i tom opravdanom i obrambenom ratu bilo i nekih stvari
i postupaka nekih pojedinaca koje nisu bile u redu — složit ćemo se valjda i oko toga. I upravo istinski
branitelji trebaju te pojedince i te nečasne radnje izolirati i osuditi. Na taj se način brani istinski digni-
tet Domovinskog rata i branitelja, a ne obrnuto, skrivajući to ili potiho to podržavajući.

Kao gradonačelnik poduzet ću sve da se istinske vrijednosti Domovinskog rata podržavaju i promo-
viraju, da se dostojno i s pijetetom obilježavaju svi važni datumi i događaji iz Domovinskog rata s
posebnim naglaskom na našu 153. goričku brigadu HV-a.Dozvolite mi da ispričam jednu svoju priču
iz domovinskog rata. Bili smo u jednom selu na Uni, i nedugo nakon Oluje krenula je vojna akcija s
prelaskom preko Une. U toj je akciji sudjelovala i moja satnija. Bio je to težak dan za moju satniju jer
su u toj akciji poginula trojica naših kolega i osam je bilo ranjenih. Moji dečki i ja držali smo centar
veze u jednoj kući nedaleko od same rijeke Une. Tada je u pucnjavi s druge strane Une jedan metak
poprilično precizno “zviznuo” samo 20-ak centimetara iznad glave jednog mojeg suborca i prijatelja.
I kada smo se počeli povlačiti taj dan iz te kuće taj moj suborac htio je tu kuću uništiti, pa i srušiti kad
bi mogao. Molio sam ga da to ne napravi jer, rekao sam, nije ta kuća kriva, pa možda čak ni ljudi koji
su njoj živjeli nisu ništa krivi i zašto uništavati njihovu kuću. Rekao sam, i to je bio ključni argument
u “obrani” kuće, da su i moji roditelji izbjegli i morali su napustiti svoju kuću i kao što ne bih volio da
itko ikada uništi, sruši ili zapali moju roditeljsku kuću, ne želim ni ja tuđu.

Nakon rata zajedno sam s pokojnim ocem nakon četiri godine otišao obići našu “okupiranu” kuću. Dola-
zeći sam vidio da je većina kuća u selu bila spaljena, bez krova, a mnoge su i minirane. Išao sam sa zeb-
njom prema rodnoj kući. No, hvala Bogu, bila je čitava, nije bila minirana ni zapaljena. Među rijetkima
takva. Doduše, bez prozora, vrata, golih zidova, ali čitava. Rekao sam ocu — eto ima Boga i pravde.
Da sam rušio tuđe ili to dozvolio drugima, s kojim bih pravom i pravdom očekivao svoju kuću čitavu?
Nije sramota RADITI
Sjećam se, u djetinjstvu su nam u mojem selu stariji često puta govorili: „Uči dobro u školi, inače ćeš
morati raditi.“ Pri tome se pod “raditi” mislilo na fizički rad: kopati, orati ili raditi uz miješalicu i slično.
To se smatralo težim ili manje vrijednim poslom i time nas se uredovalo da bolje učimo. Naravno da
sam, kao i mnoga djeca sa sela, morao raditi i sve takve poslove. Dapače, čak sam i svake ljetne pra-
znike proveo s ocem i drugim zidarima i radnicima uz miješalicu, a ne na moru. Bilo me je tada toga
sram i da sam mogao birati, sigurno bih radije bio na moru. Danas mi je drago da sam to radio, i to
čak i s ponosom ističem. Danas sam svjestan da su ti poslovi i ljudi koji ih rade korisni i potrebni i da
će uvijek biti potrebe da netko obrađuje zemlju, vozi traktor, radi uz miješalicu, zida kuće, popravlja
cijevi i krovove...

Danas su neki od tih poslova i bolje plaćeni i cjenjeniji od mnogih uredskih. I neka su, tako i treba biti
— jer i to treba znati i nije to lako raditi. Svaki rad treba i pošteno platiti. Dakle, ne mislim, kao što sam
kao dječak mislio, da je sramota raditi, biti u zaprljanom radnom odijelu. Nije sramota raditi i zaraditi
— sramota je ne raditi, a nešto očekivati i tražiti. Sramota je kao lešinar živjeti na račun tuđeg rada.
I gradovi su nekad bili sela
I sam sam odrastao na selu. Često puta, pogotovo u mladenačko doba, sram me je bilo reći da sam
sa sela jer nismo imali puno toga što su imali oni u gradu i osjećali smo se inferiorno, gotovo kao gra-
đani drugog reda. Jer mi na selu nismo imali asfalt, barem ne u svim ulicama, “gradsku” vodu, kiosk,
dućane kao u gradu... i još mnogo toga. I stoga sada poručujem da ću učiniti sve da više nikada niti
jedno dijete, niti jednog čovjeka ne bude sram što je sa sela. Naprotiv, moramo učiniti sve da se stan-
dard života u selu izjednači ili barem približi onom u gradu i da ljudi iz grada požele živjeti na selu,
da ga se ne gleda kao mjesto manje vrijedno, nerazvijeno i bez osnovne komunalne infrastrukture.

Iako je većina ovlasti kad je u pitanju ruralni razvoj u nadležnosti županije i države, učinit ću sve što
je u mojoj moći kao gradonačelnika da grad osigura i vlastita sredstva za razvoj sela, za asfalt, vodu,
odvodnju ili što već gdje treba, a posebno pomoć u osiguranju sredstava iz EU fondova. I pri tome vam
obećajem da ta sredstva iz EU neće stajati i možda ostati neutrošena kao sada, jer ja neću namje-
štati poslove svojim prijateljima, pa kad to ne uspije, poništavati natječaje i dovesti u pitanje dobi-
vene novce iz EU.

Vrijeme je da izbrišemo razlike između onih iz grada i onih sa sela. Svi trebaju imati jednake prilike i
standard.
Crkva je mjesto gdje se
promiču vjera, ufanje i ljubav
Gotovo svaki dan prolazim pored naše župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Lučićevoj ulici.
Prošao sam i pored spuštenog tornja naše crkve. To je rijetka prilika vidjeti ga da se nalazi na zemlji,
a ne gore - na crkvi. Naime, nakon potresa morao je biti skinut. Ova crkva kao građevina nije samo
mjesto vjerskog obreda, nego je i svjedok vremena, kulturni i povijesni spomenik te zaslužuje brigu
države i cijelog društva da se obnovi. Ona svjedoči o identitetu i životu ovog naroda ovdje kroz stoljeća.

Ali crkvu treba podizati i očuvati i kao mjesto ispovijedanja vjere, jer su vjera i istinske kršćanske vri-
jednosti (kao i drugih religija) nešto što je održalo i očuvalo ovu civilizaciju i učinilo odnose među lju-
dima humanijim, poštenijim i solidarnijim.

Naravno da su u povijesti mnoge vjerske institucije učinile i nešto što danas ne opravdavamo, ali u
pravilu su to činile kad su bile u poziciji moći i vlasti. I zato ne volim kada je i danas Crkva ili bilo koja
druga vjerska institucija blizu vlasti ili moći. Pa iako poneka vlast i voli biti blizu Crkve, pa i dodvora-
vati joj se, nisam siguran treba li to Crkvi. A pogotovo ne volim čuti kada se netko od crkvenih veli-
kodostojnika, umjesto da se zalaže i promiče temeljne kršćanske i ljudske vrijednosti, počne od toga
udaljavati i započne baviti dnevnom politikom. Crkva je mjesto gdje se promiču vjera, ufanje i ljubav.
Goričanin po određenju
U Velikoj Gorici sam živio još kao podstanar davno, od 1989., i tu mi je sin išao u vrtić. Kasnije sam stje-
cajem okolnosti riješio stambeno pitanje sa stanom u Zapruđu, ali sam oduvijek htio živjeti u kući, imati
svoje dvorište. Tražio sam mjesto gdje ću to naći, i iako sam mogao birati gdje ću živjeti, u kojem dijelu
Zagreba ili okolice, ja sam ponovno odabrao Veliku Goricu. Goricu sam odabrao kao mjesto gdje ću
se trajno nastaniti i u njemu ostati živjeti do kraja života. Tako sam 2000. godine kupio kuću u kojoj i
danas živim. U međuvremenu sam se stjecajem radnih, obiteljskih i političkih okolnosti ponovno vra-
tio u Novi Zagreb, a u kuću smo često dolazili popodne i vikendom. Nisam Goričanin po rođenju, ali
jesam po vlastitom određenju. Čovjek ne može birati gdje će se roditi, ali može birati gdje će živjeti.

Kada čovjek gleda gdje će živjeti, bira grad, ulicu, kuću ili stan. Ali ne može izabrati i susjede. A ja bolje
susjede ne bih našao ni da sam ih sam birao. I zaista mi je lijepo živjeti u svojoj kući i sa svojim susje-
dima. Raduju me iskreni dobrosusjedski odnosi i lijepo je kada možeš otići od kuće bez brige, a znaš
da kuću nisi ostavio samu. Hvala mojim susjedima na tome. Tako želim da bude i na cijelom području
našeg grada.
Uređen grad.
Sretni
ljudi.

Hvala vam na izdvojenom vremenu da pročitate moja razmišljanja. Pozivam vas da posjetite moju
internetsku stranicu www.ivojelusic.vg, na kojoj ćete naći detaljnije informacije o našem timu, aktiv-
nostima i detaljan program s kojim ćemo u Veliku Goricu uvesti red kako bismo je učinili uspješnim
gradom i mjestom u kojem žive sretni i zadovoljni ljudi. Pratite me i na društvenim mrežama.

Slobodno proslijedite ovu knjižicu svojim ukućanima, susjedima i prijateljima. Želja mi je da što više
ljudi bude izravno upoznato s mojim stavovima i razmišljanjem. Trebat će nam vaša snažna podrška.
Hvala vam unaprijed na tome!

Ivo Jelušić

You might also like