Makroekonomski ciljevi

Makroekonomski ciljevi su poželjna ekonomska stanja na društvenom nivou. Ovi ciljevi

istovremeno pokazuju ekonomsku efikasnost društva u cjelini. Među mnogobrojnim
varijablama koje makroekonomija mjeri i razmatra njihov međuodnos su: realni bruto domaći
proizvod (GDP), stopa nezaposlenosti, stopa inflacije, kamatna stopa i devizni tečaj. S
obzirom na to kao najčešći makroekonomski ciljevi, koji ujedno služe i za mjerenje
makroekonomske aktivnosti su:

 maksimalna proizvodnja
 puna zaposlenost
 stabilnost domaće valute
 međunarodna razmjena
 pravedna raspodjela prihoda
1.1. Maksimalna proizvodnja

Maksimalna proizvodnja znači da država mora na najbolji način iskoristiti raspoložive inpute
te da u granicama svojih proizvodnih mogućnosti u određenom razdoblju mora stvoriti
maksimalni broj proizvoda i usluga. Dakle, cilj je postizanje makismalnog broja outputa uz
maksimalnu djelotvornost, kojima će se zadovoljavati ukupne materijalne i kulturne potrebe
stanovništva. Svakako, mogućnosti nacionalnog gospodarstva svake se godine mijenjaju, što
ovisi o raspoloživosti radnog i drugih inputa, ali istodobno i o poduzetničkom duhu građana
pojedine zemlje. Prema tim čimbenicima pojavljivat će se i određeni gospodarski ciklusi, s
tim što je svaki drugačiji, dotada neviđen; očekuje se da će nacionalno gospodarstvo sa
svakim tim ciklusom sve više rasti i razvijati se

1.2.Puna zaposlenost

Zaposlenost kao cilj makroekonomske politike se izražava kao ostvarenje visoke zaposlenosti
odnosno niske nezaposlenosti. Svako društvo bi poželjelo da potpuno eliminira nezaposlenost,
odnosno da održi nezaposlenost na njegovoj «prirodnoj stopi» nezaposalenosti. Veličinu
zaposlenost mjerimo stopom zaposlenosti koja predstavlja postotak radne snage koja je
nezaposlena. Stopa nezaposlenosti se kreće u skladu s poslovnim ciklusima: kada se
proizvodnja smanjuje tražnja za radom opada i stopa nezaposlenosti raste. Radna snaga
predstavlja sve radno sposobne ljude u jednoj zemlji, uključujući i one zaposlene i one
nezaposlene (čini, dakle, ukupan zbir zaposlenih i nezaposlenih osoba u jednoj zemlji). Puna
zaposlenost – takva ekonomska situacija pretpostavlja da svi radno sposobni građani mogu
naći zadovoljavajući posao. Dakle, u takvom se gospodarstvu mogu vrlo brzo naći nova radna
mjesta ako građani nisu zadovoljni onim poslovima koje trenutno obavljaju. No, nikad se ne
može računati s tim da postoji stopostotna sigurnost da će sve osobe koje su u skupini radno
sposobnih imati posao, pa se dopušta odstupanje od 3 do 5%. To znači, da se u situaciji pune
zaposlenosti dopušta stopa nezaposlenosti 3 do 5%. To se naziva prirodnom stopom
nezaposlenosti. Smatra se da u tom broju uključene osobe koje zbog određenih razloga ne žele
raditi ili im nije nužno raditi. Svako stabilno gospodarstvo ima maksimalnu moguću stopu
zaposlenosti, tj. nastoji imati minimalnu stopu nezaposlenosti, koja se kreće oko prirodne
stope.

1.3 Stabilnost domaće valute

Treći makroekonomksi cilj je «održati stabilne cijene unutar slobodnih tržišta». Na

slobodnom tržištu cijene su određene ponudom i tražnjom. Nagla mijenjanja cijena (pad ili
porast cijena) kvare ekonomski rast i ostavljaju duboke socijalne posljedice, te daju pogrešne
informacije o poželjnim pravcima alokacije resursa. Stabilnost cijena se mjeri stopom
inflacije, koja predstavlja promjene opće razine cijena u toku jedne godine. U tom smislu bilo
bi poželjno da ekonomija posluje s niskom stopom inflacije (najbolje na nultoj stopi). Da bi
održala stabilne cijene država intervenira svojom makroekonomskom politikom.Središnja
banka neke zemlje je odgovorna za stabilnost nacionalnog gospodarstva jer se mora brinuti o
njegovoj likvidnosti. Dakle, mora procijeniti koja je količina novca potrebna za sve
gospodarske aktivnosti u određenom razdoblju. Ako to uspješno čini, cijene proizvoda i
usluga bit će relativno stabilne, što znači da se neće naglo mijenjati zbog nekih poremećaja
(osim ako su cijene uvjetovane promijenjenom potražnjom za proizvodima i uslugama pa
onda i ponudom). Samo se na slobodnom tržištu cijene mogu određivati prema odnosu
ponude i potražnje za vrstama robe koje su predmet kupoprodaje na tom tržištu. Država
dopušta svim gospodarskim subjektima slobodno određivanje cijena jer će samo tako tržište
moći slobodno djelovati preko svojih funkcija (selekcijske, alokacijske,
distribucijske,razvojne, informacijske). Dakle, država ne kontrolira cijene pojedinačnih
dobara. Promatrajući nacionalno gospodarstvo moguće su nagle promijene cijena pojedinih
vrsta robe koje mogu direktno ili indirektno utjecati na promjene cijena nekih drugih. Izvršno
tijelo vlasti mora održavati ekonomsku stabilnost nacionalnog gospodarstva, što će se odraziti
na porast proizvodnje, visoku stopu zaposlenosti, relativno stabilne tržišne cijene, povećanje
izvoza u odnosu na uvoz, porast životnog standarda što će smanjiti socijalne napetosti, te
utjecati na opće blagostanje.

1.4 Međunarodna razmjena

Dugoročno države nastoje održati uzvoz i uvoz u ravnoteži. Prema liberalnim ekonomistima
vanjska trgovina je među najvažnijim polugama ekonomskog rasta. Zemlje sa razvijenom
vanjskom trgovinom imaju tzv. otvorenu ekonomiju, koja omogućava da se svaka zemlja
specijalizira (i time poveća svoju produktivnost) za onu proizvodnju za koju ima najpovoljnije
uslove, što će na kraju povećati životni standard stanovništva u tim zemljama. Dakle,
otvorena ekonomija je ona koja slobodno uspostavlja odnose sa drugim ekonomijama širom
svijeta, dok je suprotna koncepcija - zatvorena ekonomija ona koja ne surađuje sa drugim
ekonomijama u svijetu. Osnovne tokove dobara u međunarodnoj ekonomiji čine: izvoz, uvoz i
neto izvoz. Dok izvoz predstavlja dobra i usluge koje se proizvode u zemlji, a prodaju drugim
zemljama, uvoz čine ona dobra i usluge koje se proizvode u inozemstvu, a prodaju u toj
zemlji. Razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza je neto izvoz (ili trgovinski
balans). Ako neka zemlja više izvozi, nego što uvozi (izvoz je veći od uvoza) , tada je neto
izvoz pozitivan i zemlja ostvaruje trgovinski suficit (ili pozitivni trgovinski balans). Kada
zemlja ima višak uvoza u odnosu na izvoz (izvoz je manji od uvoza) ona ostvaruje trgovinski
deficit (negativni trgovinski balans). Ako su, pak, izvoz i uvoz jednaki zemlja ima
uravnoteženi trgovinski balans.Nijedno se nacionalno gospodarstvo ne može razvijati bez
suradnje s drugima, što znači da ne može biti izolirano. Većina zemalja nastoji što uspješnije
sudjelovati u međunarodnoj razmjeni kako bi na najbolji mogući način zadovoljile potrebe
svojih građana, povećavajući time i njihov životni standard. Zato uvoze i izvoze različita
dobra (sirovine, poluproizvode, gotove proizvode...), usluge, tehnologiju, znanje i kapital. Pri
tome je važan odnos dugovanja i plaćanja jedne zemlje prema inozemstvu (za uvoz) i
primanja deviznih sredstava iz inozemstva (za izvoz).

1.5. Pravedna raspodjela prihoda

Tržište je uvijek orijentirano na učinkovitost, a gotovo nikada na pravednost. Civilizirano

društvo mora voditi računa o koliko-toliko pravednoj raspodjeli dohotka među pojedincima i
obiteljima. S druge strane, tržište nastoji izbaciti nedjelotvorne i nemoćne i tako pridonosi sve
većem raslojavanju stanovništva. Tada država treba intervenirati i osigurati svakome barem
minimum sredstva za preživljavanje.Izvršno tijelo dužno je osigurati uvjete društvenog
razvoja u kojima će građanima dohotci koje građani zarađuju pružiti zadovoljavajući životni
standard. Prema funkciji promoviranja jednakosti, mora se briuti o onima koji nemaju
mogućnosti dovoljno zaraživati za svoje potrebe, što može regulirati raznim načinima. No,
također mora računati na moguće posljedice visoke inflacije, kada se naglo povećaju cijene
robe. To može ugroziti životni standard građana jer u tim uvjetima njihove plaće neće rasti
jednakim tempom kao cijene. Tada se građani nastoje izboriti za povećanje svojih primanja,
no država to najčešće ne dopušta jer to može još više pogoršati gospodarsku situaciju.
Istodobno, mora osigurati i normalno funkcioniranje cjelokupnog sustava (izvršno tijelo
vlasti, raličite ustanove – porezne, financijske, pravne i druge), što je nužno za uspješno
vođenje nacionalnog gospodarstva.