Sumpor (lat.

sulphur) -2, +2, +4, +6

-ns2 np4 (opća el. konfiguracija) – 3s2 3p4

- elementarno stanje (podzemna ležišta)
- u sulfidima i sulfatima (minerali):
 ZnS – sfalerit
 FeS2 – pirit
 PbS – galenit
 CuFeS2 – halkopirit
 CaSO4 x 5 H2O – gips

- nalazi se i u fosilnim gorivima (nafta, zemni plin)

- esencijalni makroelement (sastavni dio proteina/bjelančevina)
- kruta tvar, svjetložute boje
- ne otapa se u vodi, već u nepolarnim otapalima (nepolarna tvar)
- talište: 115,2 oC
- vrelište: 445 oC
Modifikacije sumpora:
1. rompski S8
2. monoklinski S8

Na sobnoj temperaturi postojana su dva kristalna oblika – rompski i

monoklinski sumpor. U prirodi se najčešće nailazi α-sumpor, poznat i kao
žuti ili rompski sumpor. Žuti sumpor nije topiv u vodi, a teško je topiv u
ostalim otapalima, a na temperaturi od 96,5 °C prelazi
u monoklinski ili beta-sumpor u obliku dugih, gotovo bezbojnih iglica
gustoće. Obje te modifikacije sastoje se od molekula u kojima je osam
sumpornih atoma povezano u prstenastu strukturu (S8).

Dobivanje sumpora:
 Frashov postupak – metoda dobivanja sumpora iz podzemnih
nakupina korištenjem naprave s tri koncentrične cijevi što, ulaze jedna
u drugu. Pregrijana vodena para prolazi kroz vanjsku cijev kako bi
rastalili sumpor. Kroz unutarnju cijev prolazi zrak i tlači rastaljeni
sumpor kroz srednju na površinu.
 Clausov postupak (sumpor se dobiva iz prirodnog plina i nafte):
2 H2S + 3 O2 – 2 H2O + 2 SO2
2 H2S + SO2 – 3 S(l) + 2 H2O
Uporaba sumpora: proizvodnja H2SO4 (sumporne kiseline), boje za
tekstil, proizvodnja baruta, medicinskih preparata, fungicid u poljoprivredi
i vulkanizacija gume
Spojevi sumpora:
-2: H2S – sumporvodik, bezbojan, otrovan plin, mirisom podsjeća na trula
jaja, topljiv u vodi (polarna tvar) pri čemu nastaje sumporvodična/sulfidna
kiselina koja tvori 2 vrste soli (hidrogensulfide HS- i sulfide S-2), dobiva
se djelovanjem kiseline na sulfide:
FeS + HCl – FeCl2 + H2S(g)

+4: SO2 (sumporov dioksid, sumporov (IV) oksid) – bezbojan plin, oštrog
bockavog i neugodnog mirisa, podražuje kašalj, otrovan je, a pogotovo
za mikroorganizme pa se koristi za dezinfekciju vinskih bačava
- Dobro topljiv u vodi i daje sumporastu/sulfitnu kiselinu H2SO3:
S + O2 – SO2(g)
SO2(g) + H2O – H2SO3
Soli sumporaste kiseline su hidrogen sulfiti HSO3- i sulfiti SO3-2

+6: SO3 – sumporov (VI) oksid

- H2SO4 – sumporna/sulfatna kiselina
- čista sumporna kiselina (W=98%) je uljasta, gusta, bezbojna i jako
oksidacijsko i dehidracijsko sredstvo
- jaka je diprotonska kiselina, ionizira u dva stupnja i tvori dvije vrste
soli: hidrogensulfate HSO4- i sulfate SO4-2
- jedan od najvažnijih proizvoda kemijske industrije
Danas se proizvodi kontaktnim postupkom – industrijski postupak za
dobivanje sulfatne kiseline. Suhi i čisti sumpor dioksid i zrak prelaze
preko katalizatora od vanadij pentoksida pri 450 °C pri čemu nastaje
sumpor trioksid. SO3 se uvodi u koncentriranu sulfatnu kiselinu gdje
nastaje dimeća sulfatna kiselina, razrjeđivanjem koje se dobije sulfatna
kiselina željene koncentracije.
Otapanje metala u koncentriranoj sumpornoj kiselini: sol + H2O +
sumporvodik
8 Al + 15 H2SO4 (conc.) → 4 Al2(SO4)3 + 12 H2O + 3 H2S
Otapanje metala u razrijeđenoj sumpornoj kiselini: sol + vodik
Mg + H2SO4(aq) – MgSO4 + H2
Upravo iznad točke tališta, sumpor je žuta, prozirna, pokretna tekućina.
Daljnjim zagrijavanjem, viskoznost tekućine postupno se smanjuje na
minimum na oko 157 ° C, ali se zatim brzo povećava, dosežući
maksimalnu vrijednost na oko 187 ° C , između ove temperature i točke
ključanja od 444,6 ° C, viskoznost se smanjuje. Boja se također mijenja,
produbljujući se od žute do tamnocrvene i, konačno, do crne na oko 250
° C. Smatra se da su promjene u boji i viskoznosti rezultat promjena u
molekularnoj strukturi. Smanjenje viskoznosti s porastom temperature
tipično je za tekućine, ali porast viskoznosti sumpora iznad 157 ° C
vjerojatno je uzrokovan pucanjem osmeročlanih prstenova atoma
sumpora da bi se stvorile reaktivne S8 jedinice koje se spajaju u duge
lance koji sadrže mnogo tisuća atoma. Tekućina tada poprima visoku
viskoznost karakterističnu za takve strukture. Pri dovoljno visokoj
temperaturi sve su cikličke molekule slomljene i duljina lanaca doseže
maksimum. Iznad te temperature lanci se raspadaju u male fragmente.
Nakon isparavanja ponovno nastaju cikličke molekule (S8 i S6); na oko
900 ° C.
Viskoznost, žilavost tekućine ili koeficijent unutarnjeg trenja je trenje
nastalo pri strujanju fluida (tekućine ili plina) zbog različite brzine gibanja
njegovih slojeva.
Vulkan ispušta ogromne količine plina sumporovodika.
Visokotemperaturni plin oksidira u dodiru sa zrakom. Cijevima je
dovedena do poda kratera gdje se kondenzira kao sumpor. Muškarci koji
sakupljaju naslage često su obavijeni otrovnim isparavanjima i često
gube svijest, a opasno je po život. Potrebna je posebna odjeća koja bi
zaštitila kožu i oči (zaštitne naočale), bilo koji respirator s kemijskim
uloškom, koji pruža zaštitu od sumpornog dioksida.
Kisele kiše:
Kisela kiša je padalina zagađena sumporovim dioksidom, dušikovim
oksidima i drugim kemijskim spojevima. Dok se normalna pH vrijednost
kiše nalazi otprilike oko 5,5, pH vrijednost kisele kiše iznosi u prosjeku 4
do 4,5. Glavnu odgovornost za opterećenja uzrokovana kiselim kišama
snose termoelektrane, dim iz kućanstva i ispušni plinovi u prometu.
Dospije li kisela kiša u tlo oslobađaju se teški metali koji mogu opteretiti
podzemne vode, a time i pitku vodu. Na taj način se čovjek izlaže
pojačanom unošenju teških metala u organizam. Ispitivanja pokazuju da
sumporna i dušična kiselina snose najveću odgovornost za kiselost kiše.
Pri procesima sagorijevanja nastaju sumporov dioksid, dušikovi oksidi i
drugi plinovi koji pospješuju nastajanje kiselina. Takvi slobodni nemetalni
oksidi, oksidiraju u vlažnoj atmosferi s vodenom parom u sumpornu i
dušičnu kiselinu. Ove tvari se otopljene nalaze u zraku tako da onda na
zemlju padaju sa padalinama.
Kisele kiše ispiru kalcijeve i magnezijeve minerale iz tla, potrebne za
život i biljke te otapaju alumosilikate i nastaju aluminijevi ioni, koji
dospijevaju u vode i ubijaju ribe i morske organizme.
Kisele kiše otapaju kalcijev karbonat CaCO3 (građevine) pri čemu
oštećuju kipove i građevine.