AUTOR

Alija Dučić
DIZAJN KORICA
Mesud Dučić
IZDAJE I ŠTAMPA
Dobra Knjiga d.o.o. Sarajevo
LEKTURA I KOREKTURA
Anka Ćurovac
dip.komparativista i teatrolog

Tiraž 100

ALIJA DUČIĆ Nijedan deo ove knjige ne može se koristiti

niti reprodukovati u bilo kom obliku bez
SINČIĆU MOJ pismene
Sva prava zadržana. saglasnosti izdavača.
SINČIĆU MOJ
Alija Dučić
-Sarajevo,2020.
SINČIĆU MOJ

Dova za majku i posveta

(preselila na Ahiret 12.01.2011.)
Gospodaru moj,

učini me vičnim peru

da iz srca poteknu
riječi molbe,dove
koje će trajno sačuvane biti,
neka moje riječi imaju mjeru
kad ih čuju ljudi neka reknu:
Bože,usliši riječi ove
Tvome robu što ih kiti.

Gospodaru moj,

neka potekne dova

k'o izvor bistri
i neka teče
neprestano sve od sada
pa do Sudnjeg dana,
tako ti svakog slova
moj nijet očisti
primi dovu koju Tvoj rob izreče:
mojoj majci ovo da bude nagrada
svakim trenom uvećana.
 Na Pravom putu...

„Šta je moja riječ naspram Božje Riječi“, kaže Alija Dučić, autor
ove knjige u prvoj pjesmi pod nazivom “Zahvala“.
Bez namjere da sebi pripiše zasluge za lijepu riječ, on u pet
poglavlja svoje prve knjige poezije ispisuje lijepe stihove koje
nas uvode u autorov svijet bogobojaznosti, djetinjstva, ljubavi
prema roditeljima i porodici te posvećenosti pravim
vrijednostima ovog našeg ovozemaljskog života.
Pazeći da kao putnik na tom putu ne postane „stranputnik“,
Alija Dučić nam kroz svoje stihove dopušta da zavirimo u
njegovu dušu, otkrijemo njegov naum da sinu kome je
posvećena ova knjiga ostavi testament, roditeljsku pouku i
opomenu, na način kao što su njega savjetovali roditelji,
njegova majka s kojom je bio posebno vezan.
Jer, kao što sam autor u predgovoru knjige kaže: „Nema ništa
ljepše što roditelj može ostaviti svojoj djeci od lijepog odgoja“,
tako i Alija, uz zahvalu Allahu Uzvišenom što postoji i na
istinskoj vjeri koju mu je podario, želi da sinu ali i svima nama
prenese Kurꞌanske poruke, a uz te poruke koje su bezvremene,
autor nas vraća u neka druga vremena kada su se mnogo više
nego sada uvažavale i cijenile riječi autoriteta, počev od
roditelja i učitelja, do hadžija i učenih ljudi.
Cjelokupno prvo poglavlje ove knjige pod nazivom „Allah
Uzvišeni, iznad svega“ prožeto je ljubavlju i mislima prema
Uzvišenom, Milostivom i Svemogućem Bogu, kao i ljudskim
zabludama i dilemama u ovozemaljskom životu.
Među njima nalazi se i pjesma pod nazivom „Gazija“ u kojoj je
na upečatljiv način opisana opsada stanovnika Goražda u
odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995., gradu koji je
uz Božiju pomoć i hrabrost njegovih branilaca odbranjen, uprkos
zlu koje prijetilo da ga uništi.
Pjesma „Žeravica na dlanu“ simbolično, svojim nazivom ali i
prvim početnim slovima svakog stiha, tvori ime naše države,
Bosne i Hercegovine, te žeravice na dlanu, koju njeni neprijatelji
nikad nisu uspjeli dugo zadržati i porobiti jer: „Vjera nas čuva i
poštenje i Bogu dragi naši insani“- poručuje Dučić.
U svojoj domovini, svom zavičaju autor nalazi utočište, svoju
drugu mati, onda kada ostane bez majčinskog zaštitničkog krila.
„Njeno naručje je tratina
ispod plavog svoda,
a njene ruke
su sunčeve zrake
koje miluju me po kosi
dok sjedim
i gledam
panoramu svoga zavičaja
koje vremenu prkosi“- stihovi su autora kojom je opisuje.
Snažnu emociju kod čitalaca sigurno će izazvati i Alijine pjesme
u poglavljima „Dvadeset“ i „Orahovo brdo“. Čitajući ih i mi se
vraćamo u svoje djetinjstvo, u najljepša vremena kada još
nismo znali za okrutnost ovoga svijeta i za izazove koji nas
čekaju, kad smo ušuškani u toplo majčino krilo snivali svoje
snove, lijepe i nevine kako samo može snivati dječija duša.
Alija Dučić nas je stihovima ispunjenim toplinom i sjetom, u
najupečatljivijim pjesmama ovih poglavlja: „Stara kuća“,
„Orahovo brdo“, „Hljeb“, „Sjećam se“, „Pokošena livada“,
„Zbirka uspomena“... uveo u seosku idilu koju malo ko od nas,
kao dijete, nije bar jednom doživio. Proveo nas je putevima
preko Orahovog brda do majčinog rodnog sela, stare kuće,
šumskih puteljaka prekrivenih šuštavim lišćem, mističnog
tavana- tog skrivenog dječijeg carstva, do travnatih livada na
kojima kosci slažu svoje otkose i bijelih stada ovaca u udolini.
A čitajući te stihove, našim čulima širi se toplina roditeljskog
ognjišta, miris tek ispečene pite i hladne iz stapa mlaćenice,
iskomadanog vrućeg, težačkog hljeba i pokošene trave....

„U cik rane zore,

Kad novi dan se rađa,
Iz okrilja noći,
Uz najavu pijetlova,
I kad san miluje oči,
Otišli su kosci,
Tiho, u koloni,
A bistre kapi rose,
Na vlasima trave,
Biće im od pomoći,
Kad počnu da,
Kose“.
Stilski, autori stihovi u poglavljima „Dvadeset“ i „Orahovo brdo“
su i najdotjeraniji.

Napisana da otrgne od zaborava naše lijepe običaje, kao pečat

jednog vremena, u raskoraku između onog vremena kojeg
nosimo u svom sjećanju i sadašnjeg trenutka, knjiga poezije
Alije Dučića „Sinčiću moj“ neće nas ostaviti ravnodušnim.
Taknut će nas u najtananije niti naše duše u kojoj, bez obzira
što nas je život otvrdnuo, još krijemo tračak nevinih,
neuprljanih, dječijih snova.
Alija Dučić ovom knjigom otkrio nam je tu vezu...
Ljubav prema rodnom kraju, prema domovini, posveta sinu, ali i
da kao kamen znamen sačuva trag o postojanju čovjeka koji
kroz život ide smjerno, „Božjom magistralom, ni sporo ni brzo“,
nastojeći da ostane čovjek, da učini dobra djela, da pobijedi
vlastiti ego, da se otrgne od zamki i prolaznih čari
ovozemaljskog života, jer sve je to prolazno a „ mi smo samo
tijelom zaogrnuti“...
A, cilj? Cilj nam je svima jasan- da duša čista dođe pred svog
Gospodara.

Recenzent: Anka Ćurovac, diplomirani komparativista i teatrolog

Goražde, 18.06.2020.godine
 PREDGOVOR

Pregršt dječijih uspomena satkanih od sretnih i bezbrižnih dana

zabilježenih u rodnom kraju moje majke tokom ljetnih
raspusta,želio sam trajno sačuvati u vidu stiha.Tako su nastale
prve pjesme ove tematike smještene u treće poglavlje ove
knjige „Orahovo brdo“. Posebno bih izdvojio pjesmu iz ovog
poglavlja „Orahovo brdo“ koja se temelji na motivu majčine
emocije koju je osjećala nadomak rodnog zavičaja prilikom
posjete svojim roditeljima a koja se prelijevala i na mene.To su
bili najsećniji trenutci moje majke kojima sam svjedočio.Brižna
majka tada bi mi dijelila savjete, svom sinčiću, kako da se
ophodim prema njenim najmilijim. Kasnije ću shvatiti da su ti
njeni savjeti tj.učenje lijepom ahlaku poenta ove knjige.Nema
ništa ljepše što roditelj može ostaviti svojoj djeci od lijepog
odgoja.Poslanik Muhammed a.s. je rekao:“Poslan sam da
usavršim lijepe ćudi kod ljudi.“Ta univerzalna poruka morala bi
se trajno prenositi sa roditelja na potomke. Vođen tom idejom
odlučio sam nadograditi započeto, ugrađujući poruku kroz
pjesmu u ovu knjigu u vidu testamenta svom djetetu. Ono što
je srž same poruke u ovoj knjizi, sadržano je u pjesmi „Sinčiću
moj“. To su poruke veoma bitne za uspjeh na putu čovjekove
borbe sa samim sobom i nude rješenje za spas na oba
svijeta.Cjelokupno poglavlje „Allah Uzvišeni,iznad svega“
prožeto je porukama i mudrostima Allahove vjere. Pjesme koje
bude ljubav prema zavičaju, rodnom mjestu naših najbližih,
ljubav prema rodbini, sadržane su u poglavljima „Dvadeset“,
„Orahovo brdo“ i „Babuka“. Poglavlje „Sjećanje na majku“
obrađuje teme iz svakodnevnog života i autorov pogled na svijet
oko sebe.

Alija Dučić
 SADRŽAJ

1.ALLAH UZVIŠENI,IZNAD SVEGA........................................................... 1

ZAHVALA........................................................................................ 2
ES-SELAM....................................................................................... 4
SINČIĆU MOJ..................................................................................5
5NAŠA PRVA LEKCIJA.............................................................................. 7
U SUSRET RAMAZANU......................................................... 8
ŽURBA.......................................................................................... 9
ZNAŠ LI ODGOVOR....................................................................... 10
NEMA NAZAD............................................................................... 12
VELIKA POUKA..............................................................................13
KOLOTEČINA................................................................................. 14
STRANPUTNIK I PUTNIK............................................................... 15
POMOĆ BEZ NADMOĆI................................................................ 16
MIRNA LUKA................................................................................ 17
SVE JE PROLAZNO SEM VJEČNI................................................................................18
M E VL U D . . . . . . . . .. . . . . .. . .. . . . . . . .. . . . . .. . . . . .. . . . . .. . . .. . . . . . . .. . . . . .. . . . .. . . . .. . . . ... .1 9
RADOST OKA................................................................................ 22
SPUSTI ČELO UPRI POGLED................................................................................24
2.DVADESET.....................................................................................25
DVADESET............................................................................................26
STARA KUĆA.................................................................................27
IMA LI BUJRUMA ...................................................................... 29
KAKO POSIJEŠ............................................................... 31
TORINE............................................................... 32
STOŽINA U ČAIRU ... . ..... ... .... ... ... .... ... .... . ..... ... .... ... .... .... .... ... ... 34
KAMEN KAO ZNAMEN.................................................................. 35
KO OVO DA SHVATI...................................................................... 37
3.ORAHOVO BRDO................................................................................... 40
ORAHOVO BRDO.......................................................................... 41
MUJAGA...................................................................................................44
KOFER KOJI SE NIJE DAO ZATVORITI..................................................45
HLJEB............................................................................................ 46
SJEĆAM SE................................................................................. 48
POKOŠENA LIVADA.......................................................................50
ZBIRKA USPOMENA.................................................................... 54
ZNATIŽELJA.................................................................................. 57
4.BABUKA ............................................................................58
OČE............................................................... 59
BABUKA................................................................................60
ODOH TI JA MAJKO..................................................................... 62
SAMOOBMANA.......................................................................... 63
IZ GU.ICE U GLAVU.......................................................................... 64
BOŽIJI BEREKET.......................................................................... 66
PREKINUTI SNOVI.......................................................................... 67
PODRAVKA................................................................................................... 68
RAHATLUKU NIGDJE KRAJA......................................................... 69
GONIČI STOKE............................................................................. 71
NIJE SVE CRNO.........................................................................................72
G L A D. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 3
VOĆKA........................................................................................ 74
P ORUKA .............................................................................7 5
ODGOVOR KRITIČARIMA..................................................................................76
KLIN U ZIDU...................................................................................................77
KO R O N A . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 8
JEDNO POVLAČI DRUGO................................................................................79
5.SJEĆANJE NA MAJKU.................................................................. 80
SJEĆANJE NA MAJKU........................................................................ 81
VRELO LJUBAVI........................................................................................ 82
ZAROBLJENA LJUBAV......................................................................................83
MERDEVINAMA DO ZVIJEZDA............................................................................85
LJUBAVNI JADI.............................................................................. 88
TU KRA J TE BE..................................................................... 89
MLADENKIN VEO................................................................... 90
ZALJUBLJENE PTICE...........................................................................................92
AJKA I MORE.......................................................................... 93
PROBAJ SUNCE DA POSMATRAŠ......................................................................95
ZATOČENA LJEPOTICA............................................................... 96
AŠIK........................................................................................101
NEPODVOJIVA LJUBAV...................................................................................102
PIĆE LJUBAVI............................................................................ 103
MORE TVOJE LJUBAVI..............................................................................104
TEŠKO PITANJE ..................................................................... 105
L JU BAV....... ...... ...... ......... ...... ...... ...... .. ............ ........ ........ 1 0 6
DEFINICIJA LJUBAVI................................................................... 107
6.BOSNA DOMOVINA............................................................................ 108
STARA BOSANSKA KUĆA................................................................................109
OVA I ONA DOMOVINA..........................................................................110
BUDUĆNOST BOSNE........................................................................................112
NIJE SUNCE SVE ŠTO SIJA...............................................................113
VEZAN ZA DRINU........................................................................................114
LIJEPO IME MOGA RODNOG MJESTA.............................................................115
NEDAMO TE GEADE............................................................................ 116
BEĆARI BOSNE.............................................................................. 117
ŠTA JE MENI BOSNA..................................................................... 118
ZEMLJAČE....................................................................................... 119
ZNAJ OVA ZEMLJA JE RAJ.................................................................................120
BOŠN JACI..........................................................................1 21
ŽERAVICA NA DLANU...............................................................123
PRAVO LICE SREBRENICE................................................................. 124
RUKE.................................................................................................. 126
NEKA ORE KO MORE...................................................................... 127
GAZIJA..................................................................................128
 SINČIĆU MOJ

Allah Uzvišeni,iznad svega

"Ti si(Muhammede) na najvišem stepenu morala.“(Kalem,4)
SINČIĆU MOJ

ZAHVALA
Hvala Ti Bože što postojim
s Imenima Tvojim,
hvala Ti Bože na istinskoj vjeri
koja ne može s ničim da se mjeri,
hvala Ti na domovini,porodici,naciji
hvala Ti za utočište da ne razmišljam o emigraciji,
hvala Ti što mi podari dušu
hvala Ti što ne živim u pustinji i ne znam za sušu,
hvala Ti što mi podari srce koje zna da voli
hvala Ti na jeziku koji može da te moli,
hvala Ti za svaki dah
hvala Ti što me čuvaš a ne doživim krah,
hvala Ti što si me stvorio u lijepom liku
hvala Ti za ogledalo da vidim svoju sliku,
hvala Ti na sitom stomaku
hvala Ti što ne gladujem i što imam potrebnu nafaku,
hvala Ti na bistroj vodi što nam je s neba spusta
hvala Ti jer nema ljepšeg okusa za žedna usta,
hvala Ti što sam tako sretan
hvala Ti što sam razdragan a ne sjetan,
hvala Ti na osmjehu i vedrini moga lica
hvala Ti što sigurno po zemlji hodim,a ne letim kao ptica,
hvala Ti što mi podari vid
hvala Ti što sam moralan i imam stid,

2
SINČIĆU MOJ

hvala Ti što si sa mnom u samoći

u crnom mraku,jezivoj noći,
hvala Ti što ti se mogu obratiti
poslije dugih lutanja na Tvoj put se vratiti,
hvala Ti što mogu dozivati Tvoje Ime
hvala Ti što mogu za Tebe pisati rime,
hvala Ti što me poznaješ bolje nego moja mati,
hvala TI što mogu za Tebe znati.
Hvala Ti!
Šta je moja riječ
naspram Božje Riječi,
moja riječ je štura
Božija Riječ liječi.

3
SINČIĆU MOJ

SELAM

U mojoj duši nema vjere plama

bez Selama,
naprotiv u njoj je tama
bez Selama,
nadjača me svađa i galama
fali Selama,
grijeh me razlama
fali Selama,
nije lahko nama
bez Selama,
život posta drama
bez Selama,
čist je nedostataka i mana
Vlasnik Es-Selama,
mir Božiji nek' je s vama
značenje je Selama.

4
 SINČIĆU MOJ

SINČIĆU MOJ

Na vrijeme se domogni lađe

jer more može da se zatalasa
ako te nespremna nađe
pitanje je ima li spasa.

A more si ti
da ti kažem šta su valovi.

Strast,posljedica žala
za ljepotama ovog života
što opijaju poput vina
strast,od koje boli glava
prepuštanje njoj je sramota
i pad do najnižih nizina.

Srdžba,posljedica straha
od smrti,našeg zaborava
što se kontrolisati ne može
srdžba,koja kad uzme maha
izopači čovjeka,to je strava
pa se ljudi međusobno glože.

5
 SINČIĆU MOJ

Ne potcjenjuj valove ove

što pred sobom sve nose
kad se umnože,
odabrani nemirnim morem plove
čak mu prkose
jer im naškoditi ne može.

Sinčiću moj,
Božiji ugodniče
protiv srdžbe i strasti
ne napuštaj boj
a da te se ne tiče
to vodi ka propasti.

Gradi lađu učenjem salavata

po uzoru na Hazreti Nuha
da se valova spasiš
u njima je velika blagodat data
zato imaj sluha
da ovu poruku shvatiš.

6
SINČIĆU MOJ

NAŠA PRVA LEKCIJA

Poduči nas Gospodar naš, svemu,

a na primjeru Adema a.s.
da je neposluh Njemu;
zabranjeno drvo,
gorak plod ko ga kuša,
zastaje u grlu raspirujući strasti,
a rezultat toga kao prvo;
na vidjelo izlaze sramote
otkrivanjem stidnih mjesta,pa duša
odjeću bogobojaznosti traži
da se zaogrne od varljive ljepote
i zaštiti od šejtanske laži
kojom nas uporno draži
da nas ponizi,pa da se smije,
samo Gospodar naš, izvor je dobrote:
On je Zaštitnik,Onaj koji mahane krije.

7
SINČIĆU MOJ

U SUSRET RAMAZANU

Bože,pomozi svome robu

koji Ti se smjerno moli
da ne upadne u kandže smutnje
što je zlotvori siju ne tajeći zlobu
kad mnogi insan od njihova zla oboli
a usta nam zapušiše radi šutnje.

Bože,pomozi onog ko je na Tvojoj strani

ko Tebe štuje u izobilju i oskudici
ne daj da budemo izolovani
mi nismo kao pomenuti,izopačeni negativci.

Bože,Ti koji posjeduješ moć,

smiluj se srcu što zastrepi
kad Ti Ime čuje
u iščekivanju Ramazana kad će doć
svojom Milošću Ti nas okrijepi
da se u džamijama Tvoje Ime štuje.
Amin!

8
SINČIĆU MOJ

ŽURBA

Godine lete
vrijeme curi
neki se sjete
da stanu,
gdje da se žuri?!

Godine lete
čovjek se nada
manje koristi a više štete
ako žurba tobom vlada.

Godine lete
čovjek ne žuri
da učini dobro djelo
više,
već poput rakete
za dunjalukom juri
odvažno,smjelo
a on mu krv siše.

9
SINČIĆU MOJ

ZNAŠ LI ODGOVOR

Čovjek nekad ne zna prioritete

da poreda u svom životu,
da li da kupi auto
ili stan za dijete,
možda da sačuva obraz
i izbjegne sramotu.

Za ovo potonje rijetki se bore

većina njima se smije
videći ih na gubitku,
govore-ko umije njemu dvije
stremeći novom užitku.

Šta je preče od prečeg

a šta je najpreče?
Uvijek treba odreći se nečeg
nikad dva dobra,neko reče.

Tako čovjek razvučen između želja

leti k'o muha bez glave
od jutra do mraka,
nezasiti apetiti ga dave
a zagarantovana mu nafaka.

10
SINČIĆU MOJ

I šta reći,
da se nadamo sreći?

Recimo,postavljajući hipotezu:
da je čovjeka smrt zatekla
da je s ovim svijetom prekinuo vezu
u svom zlatnom dobu
i ostavio posao započet,
a onda ležeći mrtav u grobu
Svemogući Bog ga oživio
i vratio na ovaj svijet.

Zamislite takvog čovjeka

koji je svjestan ovog dara
koji vjerovatno prokockao ne bi,
šta bi mu bio prioritet
odgovor dajte sebi.

11
SINČIĆU MOJ

NEMA NAZAD

O kapljico sjemena,
bezimena!

O nejači u utrobi mati,

tu bješe na sedždi
devet mjeseci
de, to shvati!

O insanu,
zašto pusti suzu
kad se rodi
kad uzdahnu?

O dječače radoznali,
ovaj svijet nije stvoren
za igru već...
al' još si mali.

O mladiću,
ne dozvoli egu
i varljivom dunjaluku
da pripiše božanstvo
tvome biću.

O sijedi starče,
ako prokockaš
svoj život
i zalutaš
može biti kasno,
MAGARČE!!!

12
SINČIĆU MOJ

VELIKA POUKA

Kad čovjek legne

u crnu zemlju
tad zavjesa se spusti
predstavi dunjalučkoj je kraj.
Kome tad da se pribjegne
šta da se izusti
svuda tama a gdje je sjaj?

Čovječe nezahvalni,
gdje je tad tvoja oholost
gdje je tvoje blago
ko iskreno misli na tebe
ti si potpuno nadvladan
a bio si pun sebe.

Takvi još za života

kad čuju za kaburske patnje
govore-To su bajke
samo polahko
da je nama dunjalučka ljepota
a tamo ćemo lahko,
ali kad bi znali?!
Već su bili u utrobi majke
a da nije Božije milosti
i da su u utrobi svjesni bili,ti isti
da li bi tjeskobu izdržali.

13
SINČIĆU MOJ

KOLOTEČINA
Nisam slušao Riblju čorbu
ali sam je kušao
ni Prljavo kazalište
prljavog sam se gnušao.
Nisam pio alkohol
uz svaku zgodu
ni cuclao pivu
k‘o izvorsku vodu.
Nisam bio pomodar
ni težio glamuru
glumio hipstera
i nosio pank frizuru.
Nisam prebirao gitaru
ni pjevušio šansonu
zabavljao djevojke
ni bio u tom fazonu.
Nisam išao na žurke
ni pušio marihuanu
uživao u ludilu
u nečijem stanu.
Nisam vodao djevojke
te željene trebe
slušao njihove hirove
lažući sebe.
Nisam stremio navisoko
ni oponašo lažne idole
kratkovidnim nisam pustio
pamet da mi sole.
Uvjek držao sam svoj pravac
vozeći Božijiom magistralom
ni sporo ni brzo
uvjek oprezno s pedalom.
14
SINČIĆU MOJ

STRANPUTNIK I PUTNIK

Čovječe,
zar si sam sebi dovoljan,
pustio si egu da te vodi
pa si često zlovoljan
tvoja noga stranputicom hodi.

Tamo gdje si krenuo

cilj nećeš naći,
šta ti preostaje vidiš li spas
ako si s puta skrenuo
moraš ga pronaći
poslušaj svoga srca glas.

Konektuj svoje srce

na server Gospodara
ako lozinku znaš
pronađi odgovor
vrati se na Put
i nastavi da koračaš.

15
SINČIĆU MOJ

POMOĆ BEZ NADMOĆI

Ne čini drugom dobro

da ga učiniš robom
dobročinstva svoga
prećutno tražeći
od njega protivuslugu
vješajući mu dug za vrat,
da bi trajnu blagodat pobro,
raščisti sa sobom
odluči u ime Boga
čovjeku pomoći
ne očekujući nagradu drugu
sem Božije zauzvrat.

Alija Dučić

16
SINČIĆU MOJ

MIRNA LUKA

Preda mnom stojiš

i ja posmatram to lice,
razmišljam:
koliko godina brojiš
ti nekadašnja djevojčice
vraćam se u prošlost,zamišljam.

Šta je to u tvome oku

koje ogledalom duše se zove
što kao zvijezda blista
ne,nisam sklon poroku
ne ulaziš u moje snove
moja duša je čista.

Ne,ne govori ništa

sve je davno rečeno
zapečaćeno,
da li je ostalo išta
između nas,ti ženo,
a da nije ostrašćeno!

Ja sam uplovio u mirnu luku

ne bojim se bure sad
kapetan broda sam svog,
kad pokušaju da me uvuku
u vrtlog taj jad
moj zaštitnik je samo Bog.
17
 SINČIĆU MOJ

SVE JE PROLAZNO,OSIM VJEČNOG

Kad jarko sunce ogrije

te ugledaš nebo azurne boje
pomisliš,lijep dan za provod;
niotkud pojavi se oblak i sunce skrije
jedan za drugim,brzo se spoje
i začas se stmuri nebeski svod.

Kad ubereš ružu boje lavande

latica nježnih poput svile
pomisliš,dugo će da krasi njene kose;
a onda se začudiš što odande
ne dopire živost boje lile
i što uvehle latice svježinu odnose.

Kada vidiš čovjeka da uživa u sreći

i da mu osmjeh ne silazi s lica
pomisliš,blago li se njemu;
a kad se pojavi problem malo veći
obuzme ga tuga,nevjerica
i postane nezahvalan na svemu.

18
SINČIĆU MOJ

MEVLUD

Hajde sine Bog ti dao

trkni u selo komšijama poruči
da zove babo na iftar
džematile,sve redom;
naglasi da bi svak' znao
babo hoće i mevlud da prouči
ali pazi na jednu bitnu stvar
učinit' ćeš to ovim slijedom.

Hadžiji Mehagi prvo navrati

poselami ga i reci mu da krene
ranije,na sahat prije iftara
jer vid ga baš dobro ne služi;
pazi,puno vremena ne trati
pa otiđi do stare Ajkune nene
i ona je mnogo stara
uradi isto,pa dalje produži.

19
SINČIĆU MOJ

Do Suljagine šćerke,Esme
prenesi joj selame od mati
zamoli je da dođe što prije
i nek' ponese svoju demirliju;
a potom produži do seoske česme
i ne bavi se,prolaze sati
donesi vode da se babo umije
de,natoči do vrha ovu testiju.

Ja,zaboravih ti reći
da odeš do naše stare ašlame
i sepet trešanja da ubereš
nek' imamo poslije mevluda;
ako si sve upamtio odmah kreći
i u selu ne pravi galame
nemoj puno da se dereš
nemoj da se skitaš bilo kuda.

20
 SINČIĆU MOJ

Kad pomisliš da je sve crno,nije

ima jedna tačka bijela
pogledaj,dobro otvori oči;
sunce kad prestane da grije
u mraku nije Zemlja cijela
jer je okrugla,a ne nalik ploči.

Nevjernik što kaže da nema Boga

nesvjesno potvrđuje Njega
jer nemoguće je da Ga nema;
on ne bi imao koga
smatrati tvorcem svega
a da to nije predmet mnogih dilema.

21
 SINČIĆU MOJ

RADOST OKA

Serdžada prema kibli okrenuta,

vrijeme je akšam namaza,
krupan glas,prodoran
ikamet zauči,
hajje 'ales-salah,kad ponovi dva puta
poravnjaj safove neko kaza,
Allahu ekber,uzviknu imam uzoran
musafir otvori vrata i džematu se priključi.

Svjesni da ih Uzvišeni gleda

iako Ga oni ne vide
skrušeno pred Njim stoje
i oči im pune radosti,
Subhaneke, proučiše svi odreda
a tišinu imam prekide
učenjem Fatihe od koje
svi osjetiše slast Milosti.

22
 SINČIĆU MOJ

Moj brate,
nije namaz,neuzubillah,šala
treba pred Gospodara stati
s puno edeba i poštovanja,
svjesni toga,pažljivo učenje prate
sure Er-Rahman,gdje je hvala
Gospodaru na svakoj blagodati
svojstvo onih koji su nosioci znanja
a neznalice to ne mogu da shvate.

Padoše na sedždu u Božiju blizinu,

gdje se ego kao led topi
svjestan svoje malenkosti,
a srce Subhane Rabbijel-E'ala zbori,
znaci od sedžde ukrasiše im vanjštinu
i svaki od njih duhovno piće popi
jer to su Božiji gosti
koje ljubav prema Njemu mori.

23
 SINČIĆU MOJ

SPUSTI ČELO,UPRI POGLED

Upirem pogled u nebeski svod

i vraćam ga po koji put,
to zdanje bez ijednog stuba
nosi u sebi graditeljski kôd,
ono je predvorje za Mliječni put,
ili minorna zera njegovog ruba.

Bože,ima li kraja
tamo iza pogleda mog,
Bože,šta je ovo naspram raja,
a šta tek naspram Prijestolja Tvog?!

Čovječe,spusti ponizno čelo na tle,

da daš sebi do znanja
da si ništica naspram Kreatora,
čovječe,ne oholi se,NE
sve se Tvorcu dobrovoljno klanja,
osim ljudi i demona,Njegovih negatora.

24
 SINČIĆU MOJ

SPAŠENI

Kad se Isa a.s. spusti

na minaret džamije u Šamu
da uništi Dedždžala,Antihrista
ko će tad smjeti da izusti:
-Došao je da spasi nebeski narod,šireći famu
na njihovu žalost,Isa a.s. nije zaštitnik nacionalista.

Šta Isa a.s. znači tvoja nacija

tvoja boja kože,rod,pleme
ako u tvom srcu nije Bog Uzvišeni,
tad će se vidjeti ko je original a ko imitacija
razdvojit će se kukolj i čisto sjeme
samo istinski vjernici bit će spašeni.

24
 SINČIĆU MOJ

Dvadeset
"Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba neće vas grijat' ko što
ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba gdje svog nema i gdje
brata nije"Aleksa Šantić

25
SINČIĆU MOJ

DVADESET
Dučiću,do koliko znaš brojati?
Bilo je hladno i odvažno
pitanje učitelja
autoriteta
pri upisu u školu
zbog kojeg srce zakuca snažno
ne zbog radosti i veselja
ni zbog kurioziteta
tog svečanog čina na pomolu,
pa se počeh znojiti
nevezano za odgovor
više iz stida i strahopoštovanja
prema učitelju
prenosiocu znanja
čiju sam sliku već ranije
formirao u glavi
od svojih ukućana
pohranivši je u svoj
mali svijet,
a važnost tog trena
osjećao sam
i u izrazu lica svoje mati
koje uz blagi nespokoj sijaše
dok je stajala kraj mene
a tako me je hvatala trema
al' odgovor morao sam dati
a on bijaše:
Do dvadeset.
26
SINČIĆU MOJ

STARA KUĆA

Nosim jednu uspomenu

koju kao dječak pohranih
u riznicu njenu
moju dušu tanahnu;
i otada prođe četrdeset godina
nostalgija još ne lahnu
svaka godina jedan veo
četrdeset velova iznad zidina
sela,koga je rat pomeo.

U njemu bijaše nekad stara kuća

u kojoj su čeljad njena u ljubavi rasla,
evociram uspomene usred pruća
u koju je razvalina zarasla.

Sloj prašine i patine

prekrio je moje sjećanje
za sve ove godine
pa nastojim u tišini
više-manje
povratiti sliku
unutrašnjosti stare kuće
koliko god je moguće.

27
SINČIĆU MOJ

Da,tu, duž gornjeg zida

nalazio se kredenac,pa sećija
na kojoj sam se rado izležavao
Ne,ne mogu izgubiti iz vida
šporet čija vatra tako prija
i stari krevet na kom je dedo spavao.

Tamo do stražnjih vrata kuće

biješe đeriz i u njemu dva ibrika
za taharet i abdest,
iz đeriza bilo je moguće
uz pomoć drvenih stepenika
popeti se na tavan i nešto pojest.

Verande se rado sjetim

gdje provedoh topla ljeta
tu je hambar nekad bio,
k‘o na krilima u prošlost letim
al‘ sprečava me neka sjeta
koju odagnati bi htio.

28
SINČIĆU MOJ

IMA LI BUJRUMA

Moj dedo glava kuće,bješe domaćin pravi

a i kuća mu bješe domaćinska
taman,ni velika ni mala
magaza puna,hambar do vrha
a i tavan riznica,Bogu hvala.

Pa i čeljad isto tako:

poslušna,radina,za Boga uvjek znala
za obraz,gostoprimstvo,ljudskost
što može potvrditi svako
ko je zijaretio kuću i bio njegov dost;
jer tu se dolazilo i polazilo
udavalo se i ženilo
pa bogami musafira uvjek bilo,
na konaku ili po heftu-dvije
i niko bihuzur bio nije.

Navraćao bi i putnik namjernik

bilo da je pješak ili konjanik,
umoran,od dugog puta sustao
vrata su mu bila širom otvorena
da odahne,dušu da razgali
i zna se gladan ne bi ostao;
a da ne pričamo za miskine
koji bi išli od kuće do kuće
od sela do sela
tu bi imali bi skromnu sofru
jal' komad pite vruće
i na trenutak lica vesela.

29
 SINČIĆU MOJ

Sa kućnog praga praznih ruku

vratiti se niko nije smio
posebno ko bi muštuluk donio;
dobro znane muštulugdžije
uglavnom ljudi o sebi,pri sebi
nama djeci čudni,strani
zvali su ih tevećelije,
iz avlije domaćina bi dozivali
i ne bi odlazili
dok ih ne bi darivali.

I ko ne još...
dolazio nije od uglednih insana:
učitelj,filanac,poreznik
trgovac,berberin,odbornik
i niko nije našao domaćinu mahana,
a ta tradicija ostade
i do današnjih dana.

30
 SINČIĆU MOJ

KAKO POSIJEŠ...

(a ona je posijala dobrotu,lijepu riječ,fin savjet

da joj Allah podari vječnu Ljepotu)

Srce njeno plemenito

divljenje mnogih izazvalo
kao u polju zlatno žito
što se povjetarcem zanjihalo.

Ta dobra majka poput ratara

posija zdravo, čisto sjeme
pa pogledaj Božijeg dara
kojim oplemeni Dučića pleme.

Prebrodila mnoge kušnje teške

tokom i poslije onog rata,ponosito
kao samohrana majka pješke
iz Zvornika donijela žito.

Jedna uspomena na nju oči rosi:

za siniju obitelj sjela
taze,vruć hljeb majka nosi
a osahle korice bi ona jela.

Moja nena!

31
SINČIĆU MOJ

PRIJE KIŠE

Bog pomogao dosta ručica

blagosilja nas mati radosna lica,
jer poslijepodne sijeno će biti u stogu;
odlazimo kući kojoj vodi prečica,
upeklo sunce umara nas uzbrdica,
ali odahnut ćemo par sati,hvala Bogu.

Dok majka ručak sprema

mi smo već u sobi u hladovini,
ispruženi u krevetu na dušeku meku;
tonemo odmah u san,bez da nam se drijema,
rastresena trava prži se na vrućini:
sunce u zenitu a ljeto u svom najvećem jeku.

Umorno tijelo povrati kuvvet,

prekidoše se slatki snovi za tren
jer postavljena sinija ne može da čeka;
moramo požuriti,majka kaže ubrzo će pet
a svaki minut je dragocjen,
jer crni oblaci već nadiru izdaleka.

Hitrim pokretima plastove slažemo

i privlačimo salašu gdje babo sijeno trpa
a nebo samo što se nije otvorilo;
srećom mi smo pri kraju pritiskove vežemo,
šali se babo,veli da nas je bila uhvatila prpa,
što nas je itekako umorilo.

31
 SINČIĆU MOJ

TORINE

Čim ljetno sunce nagne ka zapadu

i popodnevna omora počne da jenjava
često nebo pokaže svoje sumurno lice,
najavljujući kišu na horizontu,izdaleka
i tamo iza brda već se vide munje,svjetlice.

Tad,mi djeca Vojnina, nemamo vremena za čekanje,

brzo se okupimo te veselo hitimo,čavrljajući
ka našem igralištu,oazi sreće,
najdražem predjelu našeg sela
oko koga se čitav naš svijet okreće.

Da li će suho sijeno pokisnuti

za to ne hajemo,kao da nas nije briga
što smo dotad uložili trud da bi ga uplastili,
već gledamo u nebo i strepimo
da nam tamni oblaci ne bi igru upropastili.

Do neba smo zahvalni mati

što umoli oca da nas bar malo oslobodi
ubjeđujući ga da smo to radom zaslužili,
iako ima još posla do sumraka
mu smo na igralištu,da bi se kroz igru družili.

32
 SINČIĆU MOJ

Lete sati na krilima dječije radosti

i lagano igra treba da se privodi kraju
jer akšam je odveć prekrio dan,
međutim,uhar nam je iskoristiti još koji tren
jer dugo nam je čekati do sutradan.

Radost igre jedna briga kvari

a to je pomisao da u akšam ne valja biti vani
i da će nas roditelji zbog toga koriti,
prekidamo igru i trkom odlazimo kući
razmišljajući kako na njihovu ljutnju snalažljivo
odgovoriti.

33
SINČIĆU MOJ

STOŽINA U ČAIRU

Stožina u čairu,duboko pobodena,

vještom rukom u šumici odsječena,
dobro mi je zgulila ramena,
dok je do nagranka donesena.

K'o raketa štrči u nebo,

svojom visinom čair krasi,
deset metara sijena strpati bi treb'o,
da ga ljetna kiša ne kvasi.

Polahko stožina gubi se iz vida,

plastovi sijena nju zatrpaše,
nestade k'o Atlantida,
"Daj pritiskove", vec babo maše.

Jednom rukom pritiskove babo meće,

a drugom se za vršak stožine drži,
još dugo ona dirati se neće,
dok ne istruhne do srži.

34
SINČIĆU MOJ

KAMEN KAO ZNAMEN

Nad selo se nadvila

stijena
od krečnjaka priroda je
njena,
svojom pojavom divljenje budi
mističnim velom obavijena
svome posmatraču nadima grudi
zašto je baš tu
pitaju se ljudi,
od kada je
i koja je svrha njena
da li se promijenila
kroz vijekove duge;
kišama,suncu izložena
snijegom zametena
u koštac s vjetrom uhvaćena
sve to znatiželju budi,
a odgovor
samo mašta nudi.

35
SINČIĆU MOJ

Nad selo se nadvila

stijena
u njenim pukotinama je svila
gnijezdo grabljivica
željna plijena,
put do njenog vrha
preko njenih je pleća
sprijeda je litica
poveća,
godinama bdije
kao vojnik na straži
mirno seljak snije
podno stijene
a ona ga šapatom kuraži.

36
SINČIĆU MOJ

KO OVO DA SHVATI

Kako me lijepo miluje sunce

svojim tanahnim prstima
kao mati svoje čedo u naraučju
dok miluje po kosi,
pored tople peći,
pa ono u njenom krilu zaspi
od nježnosti
u istinskoj sreći
i sanja...

Ko da zamjeni moju mati

kad godine ostave mi trag na licu
kad u kosi pojave se sijede
kad uspomene na majku
izblijede?!

Prođoše godine
a dušu ne napušta sjeta
poželih naručje
i topla ljeta.

Ublaži mi tugu
moja druga mati
ljepota rodnog kraja
ko ovo da shvati?!

37
 SINČIĆU MOJ

Njeno naručje je tratina

ispod plavog svoda
a njene ruke
su sunčeve zrake
koje miluju me po kosi
dok sjedim
i gledam,
panoramu svoga zavičaja
koje vremenu prkosi.

Osluškujući u tišini
dašak života
i od tog sklada nadimaju se prsa
i obuzima ih divota
a popodnevni trenutak,
sa vječnošću se stopi
i pogled presta da luta
zureći u daljinu
i budan čovjek oči sklopi,
i poče da sanja...

Ah,Bože miline,
kad duša se vine u visine
ploveći na krilima straha i nade
zadovoljna sa onim što imade,
hvala Ti,što domovinu imam sada,
i što mir u njoj vlada,
i što jedno mjesto u tome svemu,
poklonio si meni,
da se smirim,
i uživam u njemu.

38
SINČIĆU MOJ

A kad nastanu oluje,

da mi zaštita,utočište,
i smiraj bude,
moj dom,
usred rodne grude.
u kome se nalazi hazna,
obilna,
a ne prazna,
u kojoj opskrba se krije,
koja čini tijelo zdravim,
da bolesno nije.

39
 SINČIĆU MOJ

Orahovo brdo
Ko najviše zaslužuje moju ljubav i pažnju?” – upita čovjek
Poslanika s.a.w.s. Poslanik s.a.w.s. mu odgovori: “Tvoja majka.”
Čovjek upita:“A ko onda?” Poslanik s.a.w.s. mu ponovo odgovori:
“Tvoja majka.” Čovjek upita: “A potom?” Poslanik s.a.w.s. je
insistirao: “Tvoja majka” a čovjek upita: “Ko zatim?” Poslanik
s.a.w.s. odgovori: “Tvoj otac”. (Buharija i Muslim)…

40
SINČIĆU MOJ

ORAHOVO BRDO

Dok idemo uz Orahovo brdo,

već u glavi smjenjuju se slike,
navire radost
i blago uzbuđenje;
vidim mještane
koje susrećemo kroz selo,
djecu
koja živahno trče po hošgeldiju,
a onda se sjetim stare nene
kako od radosti plače
dok grli moju majku
za kojom joj srce vene.

Uz Orahovo brdo
vijugavim puteljkom,
gdje hrastovi vijekovima bdiju,
idem za majkom
i nosim kese s poklonima
da je zamijenim bar malo,
već sustala je mati
i kesama nažuljala ruke,
te žurno prođoh ispred
kuražeći sebe
a i sokoli me mila
sva ozarena,
što joj razgalih muke.

41
SINČIĆU MOJ

Već osjećam umor,

ne razmišljam ništa
stalno zapitkujem mati
koliko još ima
do one krivine
našeg starog odmarališta.

Dok idemo uz Orahovo brdo,

tom dugom serpentinom
koja vodi do uzvišenja,
već unaprijed radujem se
toj krivini
što vodi iz šume,
gdje se rahat može sjesti
na zelenu travu
odahnuti dušom
uz povjetarac koji piri
te povratiti snagu
pa sačekati na polazak
sve dok se srce
razigrano ne smiri.

42
SINČIĆU MOJ

Polahko
tonem u žamor
što dolazi iz sela
jer već smo blizu;
i vrijeme je poći
a ja još na leđima ležim
i slušam sjetovanje mati
kako da se ponašam
pri susretu s njenim
najdražim.

Dok napuštamo Orahovo brdo,

ulazimo tiho
u to drago mjesto;
već nas dočekuju
radosna lica
a to tako prija
izlazeći nam u susret
iz svojih avlija.

Kreće razgovor
teku riječi tople
onako stojeći
jer zasjesti je nemoguće
pošto nas nena željno
iščekuje već
nedaleko od kuće.

43
SINČIĆU MOJ

MUJAGA

Kada Mujaga dođe na sijelo

naš komšija od šezdeset ljeta
u kući sve je veselo
niko nikome ne smeta.

Kad Mujaga na sijelo dođe

on stoličicu uzme da sjedne
i odmah eglenisati pođe
sve se utiša i niko nijedne.

Kad Mujaga dođe na sijelo

na stoličicu sjedne a ispruži nogu
bješe ranjen u ratu u istu i u tijelo
al' ostao je živ hvala Bogu.

Kad Mujaga dođe na sijelo

najljepše priče on nam pripovjeda
kako se borio u onom ratu smjelo
svako u njeg' s čuđenjem gleda.

Kad Mujaga odlazi sa sijela

pitamo se kad će opet doći
zauvjek ode Mujaga,ostadoše djela
i uspomene na najljepše noći.

44
SINČIĆU MOJ

KOFER KOJI SE NIJE DAO ZATVORITI

Oduvijek me je privlačila seoska idila

pa kao dječak zavolih selo, staru kuću
gdje stanovaše bližnji moje mati;
zapravo, ta kuća je poput muzeja bila
koja je čuvala mnoštvo antikviteta
svaki još budi najljepše uspomene
i sjeća na mnoga bezbrižna ljeta,
samo stari kofer ostavio je poseban trag
onako otrcan ni zatvoriti se nije dao
međutim, meni biješe veoma drag
jer u njemu otkrih bogatu riznicu
arhivu, školskih knjiga iz medrese
čiji listovi i korice vremenom blijede
s inicijalima mog rođaka
koga sudbina u šeher odvede.

Tad proradi mašta,rodi se čežnja

za šeherom i starogradskim životom
baš onim iz Gazijinog zemana,
čitajući te knjige bijah nadahnut ljepotom
dostojanstva, časti svakog insana
vezanog za Gazijino ime,
pa stadoh se diviti svom rođaku
što časno hodi stazom dobrotvora
i nadahnut time
dobi želju jaku
krenuti putem svog uzora.
45
SINČIĆU MOJ

HLJEB

A da li znaš, šta je seoska idila,

I jesi li kušao hljeba žuljevitih ruku?
Ah,divna su to vremena bila,
Kad je vatra u fijakeru plamtila,
Kad je čeljad jedan sanak snila,
Samo neka ima hljeba,
Da gladna ne bi bila.

A da li znaš,kakav je hljeb težaka,

Počev od usjeva pa do hambara?
Ej,sinak moj...

Puno je tu muke i znoja proliveno,

Puno je snage na njivi potrošeno,
Na plug i na drljaču,
Na srp,
Kojim je zlatno klasje požnjeveno,
u snopove
i plastove,
Posloženo.

Puno je tu muke i znoja proliveno,

Na podzidanom,ravnom gumnu,
Gdje su vršaji bili nabačeni,
Po kojima su trkali bosanski vranci,
Oko stožine,
Usred Aliđuna:
Kad sunce najjače prži,

46
SINČIĆU MOJ

A zvekeću lanci,
I čuje se topot kopita,
odvajajući zrna od slame,
Uz halakanje domaćina,
Te vesele galame.

Puno je tu muke i znoja proliveno,

Na hrpe sa žitom i pljevom,
Koje je trebalo na dnu guvna,
Smesti,
Previjati,
Na večernjem povjetarcu,
Pa tovare pretjerati,
U obližnju vodenicu,
I na koncu,
otovariti samare
Pred kućom,
Puneći poluprazne,
Hambare.

A da li znaš šta je seoska idila?

To je vrući hljeb,
Što se još na siniji puši,
Domaćinskim rukama iskomadan,
Hljeb stečen s puno znoja i muke,
Ah,tako sam hljeba gladan!!!
Onog kojeg spraviše žuljevite ruke.

47
SINČIĆU MOJ

SJEĆAM SE

Sjećam se deda u crvenom fesu,

volio je namaz u džematu,
sjećam se mekama dajdže,mujezina,
i svog prvog ezana.

Sjećam se požutjelih listova starih kitaba,

abdesta s vodom iz bidona,
sedždi na kurbanskim kožicama,
i tespiha sa drvenim bobcima.

Sjećam se sofre za sinijom,

raznih bosanskih istiveta,
vrućeg hljeba,ječmenice,
i hladne iz stapa mlaćenice.

Sjećam se hatule i tople sedžade,

rafa sa jomužnim mlijekom,
dolafa sa duhanom moga deda,
šišeta i teških stropnih greda.

Sjećam se linoleuma pored đeriza,

kredenca sa sudima,
lijepe levhe na duvaru,
i boščaluka zaključanih u seharu.

Sjećam se iza kuće džanarike,

mirisa trave i ukusne ljutike,
bijelih šljiva i rogača,
i diluma pekmeznih kolača.

48
SINČIĆU MOJ

Sjećam se ovaca oko solila,

pojenja krava na koritu,
dorata sa zobnicom,
i živahnih janjadi sa flašicom.

Sjećam se svih dobrih insana,

iz sela, koje dade pet hadžija,
sjećam se bereketa u vremena stara,
sjećam se naših Brdara.

49
SINČIĆU MOJ

POKOŠENA LIVADA

Toplo julsko,
Jutarnje sunce,
Najavljuje,
Opet žegu:
Samo poneki,
Usamljeni oblačak,
Plovi,
Nebeskim plavetnilom.

Okolna priroda,
Okupana suncem,
Punim plućima diše,
Malo selo,
U njenim njedrima,
Izgleda,
polahko se budi,
Međutim,
U cik rane zore,
Kad novi dan se rađa,
Iz okrilja noći,
Uz najavu pijetlova,
I kad san miluje oči,
Otišli su kosci,
Tiho,u koloni,
A bistre kapi rose,
Na vlasima trave,
Biće im od pomoći,
Kad počnu da,
Kose.

50
SINČIĆU MOJ

Zvuk beleđije,
razliježe se niz
livade,
poljane,
slaže se trava,
U otkose guste,
Mah za mahom,
tjeraju kosci,
U nadi da će kosbašu stići,
Al' vrijedni domaćin,
Neda nama,
Ne posustaje,
Već kosom brije,
Do crne zemlje,
Tako lahko kao od šale,
I u tom ritmu,
Prolaze sati,
Još dosta posla,
Je pred njima,
A dan,
polahko,
se krati.

Neumorni kosci,
prohodnim učiniše,
prilaze,
do crvenih ašlama,
pokraj,
stare staze.

51
SINČIĆU MOJ

Polahko sunce odmiče,

Ka sredini neba,
Titra vazduh na obzorju,
I ovce planduju,
Probija znoj,
Pleća kosaca,
Čuje se zov:
Traže hladne vode,
Sa nepresahla,
Hladna studenca.
Kuju ljute kovanice,
U trešnjinom hladu,
Gledaju niz poljanu,
Još nepokošenu,
I travu,
Povaljanu,
zamršenu.

Pomoli se mlada djeva,

Na livadske vratnice,
U bošči nosi,
Veliku tepsiju
I ćasu mlijeka,
Ozariše se lica,
Zgrčena,
Kupana u znoju,
Posjedaše kosci,
U halku,
Među otkose,
I stadoše jesti:

52
SINČIĆU MOJ

Komadaju vruću pitu,

Rukama,
Žuljevitim,nateklim,
Srču hladno mlijeko,
Usnama,
Speklim.
Vrati se kuvet,
U ruke,pleća
Fijuču kose kroz
Zaparenu travu,
Brije kosa u
Rukama junačkim,
Slažu se otkosi,
U livadama,
Dugačkim.

53
SINČIĆU MOJ

ZBIRKA USPOMENA

Guste krošnje drveća,

Razgranatih hrastova,
Moćnih i grandioznih,
Poput zelenih suncobrana,
Sazdanih od listova:
Režnjevitih,kožastih,nazubljenih,
Okačenih na peteljke,
Raskošnih grana,
Pružaju nam hlad,
Dok vrelo sunce prži,
Okolo svud,
A mi radosno jezdimo šumom,
Nasumice,
Ni sam ne znam,
Kud.

Osjetih kako se pluća šire,

Da l' od ushićenja ili svježeg zraka,
Osluhnuh kako šuma šušti,
I kako mističnost u njoj vlada,
U mojoj duši pohrani se slika,
Uspomena,
Od tog trenutka,
Pa do sada.

54
SINČIĆU MOJ

Jezdimo šumom,
Skrivenih puteljaka,
Prekrivenih šuštavim lišćem,
Koje iz sna probudi naš hod,
Uši nam miluje njegov zvuk,
I pokoji cvrkut šumskih ptica,
Prekidajući tajanstveni muk,
Dok gazimo po šumskom ćilimu,
Od mahovine, prošaran lišćem,
Pa se pitamo zašto je ćilim tvrd?
To pod našim stopalima,
Je gustih krošanja plod:
Tvrde ljuske,
Koje u nevolji mogu biti kruh,
Društvo i dalje nastavlja hod,
Dok jestivi žir,
Ukrade puh.

Osjetih kako se pluća šire,

Da l' od ushićenja ili svježeg zraka,
Osluhnuh kako šuma šušti,
I kako mističnost u njoj vlada,
U mojoj duši pohrani se slika,
Jedna više uspomena,
Od tog trenutka,
Pa do sada.
55
SINČIĆU MOJ

Sunce već naginje zalasku,

A mi ne marimo:
Pažljivo „češljamo“ šumu,
I sanjarimo,
O pronalasku,
Velikog staništa gljiva,
Mesnatih klobuka,
Pa da ih ubere naša ruka,
I da radosno viknemo,
Iz sveg glasa,
Da se zna,
Da su prva klasa.

Dječiji snovi,
Izvor sreće,
Skriveni među drveće,
Postaše zbilja,
Realnost,
Svi pohitaše,
Ka mnoštvu gljiva,
I povratku,
U stvarnost.

Osjetih kako se pluća šire,

Da l' od ushićenja ili svježeg zraka,
Osluhnuh kako šuma šušti,
I kako mističnost u njoj vlada,
U mojoj duši pohrani se slika,
Još jedna više uspomena,
Od tog trenutka,
Pa do sada.
56
SINČIĆU MOJ

ZNATIŽELJA
Tavan:
uvijek iznova tajanstven,
nepopođen,neravan,
nazirao se iz izbe ognjišta
gdje nije bilo stropa
kamo se dim širio
jer nije ga sprečavalo ništa,
I baš takav tavan
nama djeci često nedostupan,
budio je u meni znatiželju
osjećaj miline,
a samo jedan put
vodio je ka njemu
put uz merdevine.
Krišom bi se peo,
tumarao u polumraku
kao čovjek slijep,
gazeći sa grede na gredu
radujući se svjetlosnom traku
što se probija
kroz polomljeni crijep,
na vršcima prstiju
oprezno bi se kretao
i pazio na najmanji zvuk,
ako bi bio otkriven
kazna je bila ukor
koga prati teški muk,
jer tavan je riznica
koju je domaćin čuvao,
pa sam prezao
i kad prhne ptica
s krova u visine,
plašeći se svakoga
ko bi krenuo uz merdevine.

57
SINČIĆU MOJ

STOGODIŠNJA KUĆA

Godine su prošle,kažu ima i vijek

kad su joj temelji zakopani
vrijednim rukama mog časnog pradjeda,
gradio je kuću koristeći urnek
po kome su gradili tadašnji mještani
koji važiše za domaćine od časti i ugleda.

Debeli kameni zidovi magaze

koja je zidana na pola kuće
bez ijednog okna,sva u tami,
služila je da namirnice ostanu svježe,taze
posebno ljeti kad je mnogo vruće
kad debeli hlad u magazu mami.

Ibretio sam se više puta

gledajući teške magaznjače,
te široke,crne,dugačke grede,
i pitao se s koliko muke je svaka podignuta
koliko je tu znoja proliveno,inače
pokušavao sam zamisliti lica kako od umora blijede.

U visini magaze,na podu od nabijene ilovače

s gornje strane podigoše zid od kamena
gdje će biti "kuća" i u njoj ognjište,
ugradiše hatulu da zidove poveže jače
ali to ne bijaše jedina njena namjena,
služila je kao sećija, s pogledom na dvorište.

57
SINČIĆU MOJ

Dvije sobe nalaze se vìše magaze:

u jednoj klasičan odžak u zidu
a svaka svoj đeriz posjeduje,
da ukućani uvjek na higijenu paze,
kad se treba gusuliti da imaju u vidu,
i abdestiti zorom kad se najljepše snuje.

Ognjište pruža posebnu čar:

osrednja izba bez stropa,šišeta
odakle se dim tavanom širi na sve strane,
zato se na krovnim gredama nakupio gar
što i nije neka šteta
jer se na njima sušilo meso koje nema mane.

Naslonjača za ljuljanje kraj vatre ognjišta

za drijemnuti malo mogao je biti pravi ugođaj
dok se u bakraču ručak sprema,
međutim,od meračenja ne bijaše ništa
moji preci ne pridavaše tome značaj
a sve ostade samo njih nema.

57
 SINČIĆU MOJ

Babuka
Otac nije niti sidro koje nas zadržava, niti jedro da nas
negdje odvede, već zvijezda vodilja čija ljubav nam pokazuje
put - nepoznati autor

58
SINČIĆU MOJ

OČE

Pitaju me ko je najbolji
u mome gradu?
Odgovor je:-Moj babo!
i to ih zadovolji.

Pitaju me ko je najgori
u mome gradu?
Odgovor je:-Ja sam!
i oholost mi izgori.

Ko sam ja naspram baba

i da li znam ko je babo?
Odgovor je:-Ako to ne znaš sve ti džaba
tvoje dostojanstvo tad je slabo.

Zato pogni glavu

kada baba vidiš
ko može parirati lavu
bolje ti je da se stidiš.

59
SINČIĆU MOJ

BABUKA
Pijevac kukuriče
ptice šire divan poj
u štali krava riče
đul okupio pčela roj.

Budi se malo selo

sunce razlijeva sjaj
jutro osvanulo veselo
nastupio mjesec maj.

Dječak istrča iz kuće

noseći đugum mali
još ne bijaše vruće
a taze vode fali.

Radost struji malehnim bićem

koje ne zna za tugu,sjetu
domalo grlo kvasi pićem
babo na šiljtetu.

Aferim sine,baš sam žedan

kao da sam pečenje jeo
kad si tako bio vrijedan
da li bi poći sa mnom htjeo?

Gdje idemo babo,reci

rado ću s tobom poći
želim da pričam drugoj djeci
kad budemo sijelili ove noći.

60
SINČIĆU MOJ

Na teferič idemo sine

znam da za igračke brineš
Ili radije bi u visine
na ringišpilu da se vineš.

Babo može li Tarik s nama

on je moj drug bez oca
možda će ga pustiti mama
vrlo je stroga,stalno zvoca.

Požuri sine u nakani svojoj

divna je tvoja gesta
lijepo se obrati njoj
da te ne odbije smjesta.

Dječak po selu dugo hodi

i napokon nađe Tarikovu mati
u hladnoj izvorskoj vodi
uzela rublje prati.

Zatim ljubazno upita ženu

ploveći između straha i nade
prekide je u mislima zanesenu
a onda mu ona odgovor dade.

Žao mi je,Tarik nije kući

otjerao je jutros stado
možda drugi put,idući
pustiti ću ga rado.

61
SINČIĆU MOJ

ODOH TI JA MAJKO

Dižem sidro,idem odavde

Jer se ovde radi da se preživi,
U Bosni malo pravde,
A na vrhu ljudi samoživi.

Dižem sidro,Unija me zove

Jer ovdje nema zakona i reda,
Tamo ostvarit ću snove,
To ovdje mi se ne da.

Dižem sidro,odoh u Švicu

Radit' ću na baušteli,
Nisam pismen ne poznajem skicu,
Zato visit' ću na skeli.

Dižem sidro,Allahemanet oče,

Vratit ću se jednog dana,
I kad noge u tuđinu kroče,
Ubit' će me čežnja neobuzdana.

Dižem sidro,a broda nemam

Već u busu ja se mučim,
Za ovo dugo se spremam,
Aufwiderzen,novu riječ učim.

62
SINČIĆU MOJ

SAMOOBMANA

Trebao je prenijeti nešto,

iz njive do kuće,
deset vreća po petnaest kila,
radio je to vješto,
a tako je vruće,
i sparina bila,
I kad je bio već pri kraju,
sam sebi reče:
"Uzet' ću ih obje,da se ne vraćam",
želeći time olakšati sebi,
i kad uđe u odaju,
misao poteče:
"Sad tek shvaćam",
a maloprije ni pomislio ne bi,
da nije te sreće,
jer više se slomio,
nego da je obje vreće,
Pojedinacno donio.

Jah,
Teške stranputice,
kojom noge hode,
kad preskaču stepenice,
koje do cilja vode.

63
 SINČIĆU MOJ

IZ GU.ICE U GLAVU

Dokle će nam biti preokupacija

niska želja i nebitne stvari
kad će nam postati zanimacija
ono što je vrijedno,u stvari.

Dokle ćemo trčati za sopstvenom sjenom

s ciljem da je uhvatimo
dokle ćemo se zanositi opsjenom
a realnost nikako da prihvatimo.

Dokle ćemo misliti samo o zadnjici

kako da joj udovoljimo
nemoj da budemo jadnici
da o obrazu ne marimo.

Dokle ćemo zabadati nos u tuđe živote

ne istražujući svoje mane
dokle ćemo otkrivati nečije sramote
dosipajući sol na postojeće rane.

Dokle ćemo drugima pametovati

kao da smo eksperti za sve i svašta
kada ćemo početi djelovati
racionalno,a da nas ne vodi bolesna mašta.

Dokle ćemo djeci slabi uzori biti

glumeći lažne autoritete
da li smo sposobni u biti
da odgajamo svoje dijete.

64
 SINČIĆU MOJ

Dokle ćemo se utrkivati u bogatstvu

zanemarujući propisanu nafaku
dokle ćemo pričati o bratstvu
a naši odnosi su na izmaku.

Dokle ćemo imati dva lica

jedno u kući a drugo prema ostalima
kakvi smo,najbolje zna naša porodica
prodati se ne možemo svojim najmilijima.

Dokle ćemo raditi samo za ovaj svijet

za svoj lični interes,
za sevap slabo ko ima nijet
sve manje zadovoljstva a gomila se stres.

Kada će nam doći iz g.uzice u glavu

za sve one naše učestale greške
kad nađemo formulu pravu
rješavajmo naše probleme teške.

65
SINČIĆU MOJ

BOŽIJI BEREKET
Svakog dana
da čovjek može
popraviti svoje stanje,
da može proširiti znanje,
svojih djela,misli
nepristrasan kritičar biti,
i tako mane otkloniti,
najljepšim moralom
se okititi,
a ne u mjestu tavoriti,
pa da mu život prolazi
samo u razmišljanju,
šta pojesti,obući i popiti.

Pobijediti sebe
svoj ego i dugu nadu
i to svakog dana
je uzvišen naum,
ne lijenčariti,
već posvetiti se radu,
i prosvjetliti razum,
da bi osjetili zadovoljstvo,
dusevni mir
i spokojstvo.

Odabrani to postignu
za kratko vrijeme
uz Božiji bereket,
oni za minut urade više
nego neko
za godina deset.
66
 SINČIĆU MOJ

PREKINUTI SNOVI

Briga i strah,dvije noćne more

što ih životno breme sa sobom nosi,
ukradu mi ponekad san u noći,
pa se pritajim u krevetu da ne šuškam,
jer tako slatko spava milo moje,
i onda krenem da razmišljam u samoći
o problemima što stvaraju bore,
kako da ih prebrodim,
planiram;
praveći kombinacije razne
nekoliko sati, uglavnom do zore,
i u tom vrtlogu misli
glava postane teška,
olovni kapci sami se zatvaraju
i polahko tonem u san,
a svjestan sam da je to greška:
umjesto da se Bogu izjadim
za svoje probleme,
ja katkad u noći
tragam za rješenjem,
i tako od sna kradem vrijeme.

67
 SINČIĆU MOJ

PODRAVKA
posveta sponzoru

Lijepa li je rijeka Drava

posebice tamo gdje se sramežljivo rađa
u Alpama iz krečnjačkih stijena,
blizu rijeke jedna djevojka spava
od dvadeset ljeta ili malo mlađa
zovu je Podravka,al' gdje je domovina njena?

Oči su joj modro plave,boje rijeke

kreposno je i prelijepo njeno lice
a još ljepši crni uvojci kose,
njeni preci su iz zemlje daleke
a ona je od Koprivnice
grada,čiji žitelji njom se ponose.

Zašto spava pored Drave

što li sanja,što je mori
pitaju se oni što je znaju,
sanja vrijeme svoje slave
kad će njeno ime mnogi da zbori
puno više nego u njenom kraju.

68
SINČIĆU MOJ

RAHATLUKU NIGDJE KRAJA

Poželim da se u djetinjstvo vratim,

na tren katkad,
sklopim oči i sanjam zatim,
sve je isto kao nekad...

Osvanuo lijep dan,

rano izletim iz kuće,
van:
razdragan,
ushićen,
pa žurno tražim društvo,
radi igre,
ničim drugim,
opterećen.

Sve brige i životne muke,

nisu ni na kraj pameti,
zato trčim,
širim ruke,
da uhvatim i zagrlim sreću,
jer sve što želim,
to se u sadašnjosti krije,
ne lutam u prošlost,
a budućnost,
mi se smije.

69
SINČIĆU MOJ

Što je ljubav?
Ljubav je oružje srca,
A ko je meta?
Zbunjen si!!!
Ljubav je,
Kad silno patiš,
A to ti ne smeta.

Stvarno,što je ljubav?
To ti ne mogu reći,
Sve i da hoću,
Odgovor se krije ,
U tebi,
To je mnogo veće,
Od riječi,
Džaba se trudim,
A razumio me,
Ne bi.

70
 SINČIĆU MOJ

GONIČI STOKE
Kad tamna noć digne vela,
i kad nas obuzme slast sna,
začuje se žamor na dnu sela,
to krupna stoka goni se sva.
Goni se u šumu preko dana,
sva stoka iz sela,nekoliko milja,
predveče vraća se sama
nabreklih vimena i mlijeka izobilja.
Sunce kroz prozor se promalja,
na posao odveć kasnimo,
goniti stoku nam valja,
a ne marimo jer duboko snimio.
Ustajte djeco,brže sine,
na vas je red ovog jutra,
da gonite stoku podno planine,
odspavati možete više sutra.
Još samo minut-dva,
protežemo se ispod pokrivača,
napokon ustajemo jedva,
opet ka sobi tetka korača.
Umijte se i idite što prije,
komšija Durmo već vas zove,
njegova reda danas nije,
al' dotjero je stoku do kuće ove.
Izlijećemo iz kuće uz veliku frku,
krave,bikovi cestom odmiču,
žureći obuvamo se u trku,
jer da pozurimo nama viču.
Stižemo kolonu s prutom u ruci,
a gladna stoka putem riče,
u ušima odzvanjaju zvuci,
idemo na začelju i bez priče.

71
SINČIĆU MOJ

NIJE SVE CRNO

Kad naša stada

bijele se u udolini
tad u poslijepodnevno doba
tamo pase desetine njih,
mi srca rada
što nisu na uzvisini
mi njihovi pastiri
od igara svih,
s merakom loptu keramo
u obližnjem gaju
i držimo ovce na oku,
a kad večernjak zapiri
tad igrarije prestaju
i u što kraćem roku
stado kući tjeramo.

Kad naše stado

ne bijeli se u udolini
a sunce ka zapadu nagne
mi u potragu krećemo
veoma nerado
žureći ka uzvisini,
i tad žal nad radošću prevagne,
što igrati nećemo
al‘ nadamo se da ćemo stići
bar jednom loptu da šutnemo
prije nego što večernjak zastruji,
al‘ dalje moramo ići
dok stado ne nađemo
osluškujući da negdje zvono ne bruji.

72
SINČIĆU MOJ

GLAD

Kolona nevoljnika u noći se kreće

uz dugu serpentinu,isprekidana i razvučena
bez glasa u grobnoj tišini,
na leđima im ranci a u njima vreće
lica tmurna,bolna i izmučena
ledenom kišom zavejana u pomračini.

Ima još dosta do zore

da se pređe put smrti,
neki će završiti podno gore
u slatkom snu,smrznuti.

Njihovo brašno ostat' će pored puta

a ko da nahrani kući gladna usta
i objasni što oca odavno nema,
lagano kolona se kreće da ne zaluta
obavila je već tmina gusta
dugo do zore,a tako se drijema.

Smiri se nebo,novi dan se budi

da li je kolona već blizu
slobodne zone,eno raduju se ljudi,
sretnici, što prebrodiše krizu.

O gladi,nevoljo ljuta
bijah svjedok tvoje golgote
koja ljude uz rat vreba,
gori je od slijepca koji luta
i nema veće grehote
onaj što baci komad hljeba.

73
SINČIĆU MOJ

STVARI NA ČISTAC

Babo,što mi braniš da dovedem Džanu

nije ona kriva što njeni ne govore s nama
i što nas ne cijeni njen babo,beg;
djevojka je lijepe naravi, nema tu mahanu
jeste da njeni ne daju svog nāma
i da će tako ostati sve do daljeg.

Slušaj sinko,okani se ćorave rabote

što si zaslijepio k'o da je jedina
naći ćeš ti i ljepšu i bolju;
zar si spao na to da nas oni sramote
i da mi komšiluk ismijava sina,
zašto da nam stvaraš novu nevolju?!

Ej babo,i sam znaš da nije tako

lahko iščupati iz duše dio sebe,
ono čemu se čovjek danonoćno radovao,
da me nećeš moći shvatiti kao ni ja tebe
da mi je neko pričao ne bih mu vjerovao.

Shvatam sine, ali kako misliš svoj naum ostvariti

recimo da se mlada i ukrade
eto ti belaja, sve će se dići na noge,
tu činjenicu ne možeš zanemariti
zar i nju da uvališ u svoje jade
zapamti,nikad tu neće biti sloge.

U pravu si oče mili,

treba stvari na čistac izvesti,
ne treba ići grlom u jagode;
džaba ljubav kada duša cvili,
džaba,kad će to našim bližnjim džigaricu pojesti,
džaba ljubav gdje se roditelji ne nagode.

73
 SINČIĆU MOJ

VOĆKA

Budi zahvalan,
Darovatelju,
i uberi voćku,
koju ti je podario;
budi zahvalan,
Stvoritelju,
ne zloupotrijebi voćku,
da ne bi blagodat zanemario.

Nije voćka data,

da ti pamet muti,
i da se opijaš;
zatvaraš sebi vrata,
Božijoj milosti,o naduti,
svojoj strasti robijaš.

Okrijepi svoje tijelo,

hurmom iz našeg kraja,
kako neko reče;
ona je ukusna za jelo,
baš kao da je iz raja,
o,čovječe!

Iznad hosafhane dim se vije,

a voćka već osušena na ljesi,
što parnicom se zove;
požuri što prije,
pa šljivu stresi,
iskoristi blagodati ove.

74
SINČIĆU MOJ

PORUKA

Želim vam mnogo toga

više čistog zraka a ne smoga,
manje mesa više voća
čuvajte se,ubi masnoća,
pun frižider zdrave hrane
miran život natenane,
više smijeha manje brige
lahak sanak uz dobre knjige,
manje kofeina i duhana
više kivija i banana,
da uživate u svakom trenu
i pazite više ženu,
da zajedno gledate sapunicu
i ne krivite za sve punicu,
da vam život bude bajka
i u sina dobra snajka,
da vam u garaži leži zvjerka
dobrog zeta da vam nađe kćerka,
da ne završite u domu za stara lica
već zadovoljno gurate kolica,
dok izvodite vaše unučiće
zadovoljno gladeći brčiće,
da ste sretni sve do groba
jer sve je ovo generalna proba,
pred drugi život vječni
pamet u glavu:stari,mladi i srednjovječni.

75
 SINČIĆU MOJ

ODGOVOR KVAZIKRITIČARIMA

Ja sam stihoklepac loš

zato mnogi moje pjesme bacaju u koš;
navodno,
i nakaradno
postavljena teza,
izgleda mi malo čudno,
ko ovdje koga zeza?!
Slijedi konkretan odgovor
mojim kritičarima koji su tendenciozni
u svojim namjerama
da po difoltu ospore moju poeziju,
ti negatori uvjek imaju izgovor
zato što su maliciozni,
a nemaju poetskog dara ni grama
pa iznose takvu perverziju:
za mene kažu da sam stihoklepac,
a zašto ne osluhnu suptilnost moje duše,
zašto ne uvide kako riječi nižem kao bisere u nisku,
filigranski svakoj određujući mjesto,
to može samo izuzetna duša,a ne klapac
vjetropir ili grubijan do guše
čija poezija je,sve po spisku
a ne uzvišene stvari o kojima pišem često!
Na kraju želim da poentiram,
bez želje da nečije mišljenje negiram,
niti da ga derogiram,
samo hoću da kritičare takve animiram:
za ovaj posao ne treba sjekira
koja balvane klepa,
već urođeni sklad i parče papira
a rezultat toga je poezija prelijepa.

76
SINČIĆU MOJ

KLIN U ZIDU
Klin u zidu
odavno stoji
treba imati u vidu
o, ljudi moji
da je klin kao biće
hoće slobodu
a ne čekiće,
pobunio se što ga mlate
sve po glavi
kao klinca
zato sada neka znate
on nastoji da se klima
ne bi li ispao iz zida
uprkos svima.

Hrabri čavao
stari,hrđavi lik
postao buntovnik,
iskoristio je priliku
i našao se na podu
okačivši na njeg sliku
on se skrio pod komodu.

77
SINČIĆU MOJ

KORONA
Bježimo iz centra na periferiju
tamo gdje zakon prirode vlada
bježimo iz sistema na slobodnu eriju
dosta je bilo grada.

Bježimo iz zgrada,betona
iz skučenog prostora međ' četiri zida
bježimo tamo gdje ne vlada korona
ovo imajte na umu,ne gubite iz vida.

Bježimo na selo,u šumu,na planinu

tamo gdje su maske davno pale
ignorišimo propagande tu žestinu
bježimo,vidiš da nam prodaju zjale.

Bježimo,a za ostale što imaju delema

u prirodi bar odstupnicu da nađu
u slučaju urušavanja sistema
da mogu da drže kraju lađu.

Poslanik kaza,kada smutnja zavlada

najbolji imetak koji će da ima
pravovjerni,biti će bogatstvo stada
koje će čuvati po vrletima.

78
 SINČIĆU MOJ

JRDNO POVLAČI DRUGO

Kad sunce grané

i pijetao zakukuriče,
tad i pas u avliji zalaje
pa prolaznik na njega viče;
što uplaši pticu na prozoru pa prhnu u visine,
to trznu novorođenče u bešici,i poče da plače,
čuvši to deran,niz ulicu vrisnu od miline,
té naljuti komšiju i u kuću zamače,
a na prozoru osta komšinica da i dalje viri,
kao da je mami miris kafe iz naše kuće,
što se nosnicama ugodno širi:
e tad sigurno znam da je zaspati nemoguće!

79
SINČIĆU MOJ

U ČAST IRSKE

Na "zelenom ostrvu"
na krajnjem zapadu Europe
stari Kelti nađoše utočište
ispred najezde Rimljana;
na kraljevstva mnoga podijeliše zemlju svu
u koju rimski vojnik ne uspje da dopre
ali Viking sa sjevera je prtište
i Kelti dopadoše ljutih rana.

Nakon što protjeraše Normane,

engleski kraljevi zagospodariše njima
još u šesnaestom vijeku;
otada Irci proživljavaju crne dane
osvajači htjedoše da ih učine protestantima
a oni su već odavno katolici, zahvaljujući S.Patriku.

Najveće iskušenje zadesi ih u 19. vijeku

za vrijeme Velike gladi,zaraze krompira:
tad umrije oko milion Iraca
a još toliko iseli se u Ameriku,zemlju daleku;
nevoljnima na ostrvu Abdulmedžid tri broda hrane donira
i tim činom on osvoji zauvjek irska srca.

79
 SINČIĆU MOJ

Kad se oslobodiše
engleske vlasti
proglasiše Republiku Irsku
a Englezi pripojiše Kraljevstvu njen sjeverni dio;
u nezavisnoj državi prosperitet poče rasti,
nacija uze simbol djetelinu,trolisku
i harfu kao grb,što je nekad bio.

Današnja Irska s ponosom ističe svoju osobenost:

u njoj je napravljen brod Titanik,
Mc i O su prefiksi samo njihovih prezimena,
podarili su četvericu nobelovaca za književnost,
nacionalni praznik im je Sv.Patrik
i imaju toliko pabova,što ih niko nema.

79
 SINČIĆU MOJ

Sjećanje na majku
Kao da je neko ukrao,zapravo vratila se svom
Gospodaru,12.01.2011.godine

80
SINČIĆU MOJ

SJEĆANJE NA MAJKU

Kad dođe jesen

i drvo napusti list
navru uspomene,sjećanje blijedo
sklopim oči tom slikom zanesen
moja mašta postane kist
slikam ruke koje grliše čedo.

Kada prođe jesen

i kada hladna zima
zaprijeti toplini moga srca
onako očajan,potresen
poželim da me majka u naručju ima
grleći svoje čedo što u suzama grca.

81
 SINČIĆU MOJ

VRELO LJUBAVI

Kao izvor vode

kristalno čiste,
nezamućene,
u divljini,
u vrletima planine
što žedan ište;

srce izvor slobode,

ljudske dobrote,
ljubavi;
nepomućene,
neuvjetovane,
na planini naše
iskrenosti,
je izvor svih osjećaja,
koji zaljubljenog tište.

82
SINČIĆU MOJ

ZAROBLJENA LJUBAV

Ne čekaj ni trena
neka iz srca
tvoja ljubav zarobljena,
nesputano krene
razbij okove njene,
i pokaži bar malo
zapravo malo više
najviše,
koliko ti je stalo,
do onih svih
tebi najbližih.

Ne čekaj ni trena
jer život teče
nema vremena
za nešto preče,
nego da se sruši brana
na rijeci ljubavi
koja je sazidana,
pa da bujica iz srca provali
da se razlije
sve prepreke da strovali,
na putu srca svih
tebi najbližih.

83
SINČIĆU MOJ

Ne čekaj ni trena
zar ne vidiš
koja je to opsjena,
što te negdje vuče
od onih što te trebaju
što iščekuju
ljubav da od tebe nauče,
što snuju
da ti srce dotaknu
da mu se primaknu,
da ga probude
tvoji najbliži
što ti ljubav nude.

84
 SINČIĆU MOJ

MERDEVINAMA DO ZVIJEZDA

Noći i njene oči

tamne li su,
zvijezde i njene zjene
sjajne li su,
kao majske ruže
mirišu kose njene
uvijene,
prelijepim licem ukrašene;
licem poput mjeseca
koje razgoni tamu,
usnama koje plijene,
pa od meraka zakleca
noga dilber momka,ašiklije
na basamku merdevina
ispod pendžera kuće njene,
od aška mu srce bije
kako da ga ukroti,
i dok sluša nježne riječi
koje uzdah prati,
srce još više luduje
teško ga je obuzdati.

85
 SINČIĆU MOJ

Šapat riječi
ne prestaje teći
do srca ukradenih,
pogledi govore o sreći
dvoje zaljubljenih,
i ne mogu sve izreći
što im srce osjeća,
pa utonuše u tišinu,
mističnu,
gluhog doba noći
što duboko odzvanja,
kroz njihovu nutrinu
gdje smjenjuju se stanja,
bojazni i nade,
želeći dokučiti sudbinu
koju zajedno bi da grade.

86
 SINČIĆU MOJ

Te noći,
kad se ljubav razli
ispod pendžera njena,
i Mjesec bješe svjedok
zavjeta dva srca zaljubljena,
i sve dok,
snovi ne postanu java
njihov dert neće moći
da jenjava.

Godina za godinom
kao stih po stih
uspomena na pendžer još ne minu,
vođeni sudbinom
dvoje već srećnih
spojiše ljubav u svome sinu.

87
SINČIĆU MOJ

LJUBAVNI JADI

O Rasema,mjesec pored tebe je tako blijed,

u tvojim očima vidim zvijezda sjaj,
dobro slušaj mojih riječi slijed,
što izviru iz mog srca znaj.

O Meho,tvoje riječi su kao bisera niska,

kao dragulji što žene mame,
iako tvoja duša mojoj je tako bliska,
pa opet tvoji komplimenti mene srame.

O Rasema,ako sam ti srcu mio,

kreni za me istog trena,
tvoga baba pitati ne bi smio,
da budeš moja za sva vremena.

O Meho,ne traži da se ukradem,

iako te moje srce puno voli,
starog oca još samo imadem,
ostavit' ga samog, srce me boli.

88
SINČIĆU MOJ

TU KRAJ TEBE

Povrijeđena je tvoja duša

i puno boli,

skrhan je tvoj ponos

od osobe koju srce voli,

a ono voli zabranjeno voće

jer tuđe je slađe

na grijeh te šejtan hoće

i onda kad te očaj snađe

povlačiš se u samoću

ne želiš vidjet' nikog,

patiš danju,noću

i pitaš se zbog čega,

zatim okrećes se Bogu

a bio si daleko od Njega,

zapravo,

bio si daleko od sebe,

jer osjetio nisi kako

nekom pored tebe,

srce zebe.

89
SINČIĆU MOJ

MLADENKIN VEO
Gledam tvoje prelijepo lice
o ti ljepotice,
tako lijepo kao da je bez mana
ko se krije iza tog paravana,
da nije tvoja duša
čiju ljepotu već kuša?

Kako si me poznao o zaljubljeni

šta to vidiš u ovoj ženi?

Spoznah dok si snila

tvoja duša u odsutnosti je bila,
san je dokaz ništavnosti tijela
u tome je poenta cijela,
san je drug smrti
mi smo tijelom zaogrnuti,
pa tijelo koje napusti duša
mnogi od njega bježe
a neko se gnuša.

O ljepotice oka moga

prelijepa je tvoja duša
tvoga oka sjaj
divani, zavodljivi glas
zanosni pokreti
čine ljepšim tvoj stas;
šta to tvojoj duši ljepotu daje
da nije srce koje te odaje?
90
SINČIĆU MOJ

Kako si me poznao o zaljubljeni

šta to vidiš u ovoj ženi?

Smiraj oka te otkri

tvoj pogled što zuri u daljinu
otkri mi tvoju suštinu.

O ljepotice oka moga

prelijepo je tvoje srce
tvoj smiraj
ti si dunjalučki raj:
krupne crne oči,
tvoji pokreti i tvoj glas
mehlem su za moje rane
ti si slika džennetske hurije
Bogom dane;
ali,iza te ljepote ko se krije
da to tvoja tajna nije?

Kako si me poznao o zaljubljeni

šta to vidiš u ovoj ženi?

Znak koji ti je dat

od tvoga Gospodara
naslućuje mi tvoju tajnu,
taj znak ne može vidjeti svako
treba imati vid a to nije lahko,
moja jesi i nisi, vidim toga Gospodara
Koji te održava i stvara.
91
 SINČIĆU MOJ

ZALJUBLJENE PTICE
Kada si daleko od mene
uvjek vidim tvoje oči mile
što me traže
u svemu što vide,
od tebe su me skrile
ptice zaljubljene
što na grani veselo poje,
ti ih gledaš sa sjetom
i ne slutiš da ti žele
prenijeti
žar ljubavi moje.

Te ptice jednog dana

nađoše me u vrtu
tugom ophrvana,
daleko od pogleda tvoga
i po nadahnuću Onoga,
što srčane tajne zna
razveseli me njihova
pjesma razigrana;
srce se smiri,
čežnja se obuzda
i duša ne bi više prazna.

O ptice
pjevice,
letite odmah do moje mile,
jer u njenom oku suza iskri
preplavile je uspomene,
učinite radost za njene zjene,
da iz njih ne bi suze lile,
prenesite joj ljubav od mene,
pa ako se prene
i osmjehne,
bit' će to vaš dar
za zaljubljene.
92
 SINČIĆU MOJ

AJKA I MORE

Hoćeš li poć' za me,

stidljivo on joj šapnu
bojažljivo gledajući je u oči
i odhuknu
pošto nevidljivi teret zbaci s pleća,
a ona samo porumenje
i pogled skrenu
zbuni se,kao da se ukoči,
jer nadala se nije
da će joj se osmjehnuti sreća
a nestati podozrenje,
i nasta tajac
neprijatni muk
te on skupi snagu
pa nastavi uz drhtavi zvuk;
Ajko,zašto šutiš
zašto umuknu
kad ti ponudih dušu na dar
čekam šta ćeš da izustiš
da ne strahujem
pruži mi osmjeh bar
da se radujem
otvori mi dušu
da li u njoj stanujem
reci mi,pređi na stvar.

93
SINČIĆU MOJ

Tvoja sam,
uzvrati ona postiđeno
sa uzdahom
gledajući najmilije oči
koje od sreće blistaše,
te u njima vidje neviđeno
zatim izgubi se
kao u nemirnom moru
u koje željno skoči
a valovi ljubavi je prekriše,
valovi poput brijegova
je potopiše
začudo,ne uplaši se,
već spokojno potonu
u njegovu dubinu
a more to je duša njegova
i pronađe najljepši biser
što je već namjenjen njoj
uze ga te izronu
na površinu
tamo gdje joj
pogled se rasplinu.

94
 SINČIĆU MOJ

PROBAJ SUNCE DA POSMATRAŠ

Ljubav poklonit ću tebi na dar,

samo za tebe čuvam dragulj taj,
a ti,
želiš li,
da budemo sretan par,
u protivnom
samo jedno znaj,
ne odustajem i da kažeš ovo je kraj,
kako da vjerujem tvojim usnama
a osjećam tvoga srca vapaj.
Ne slušaj što pričaju o meni i tebi,
zlonamjerni,
pogledaj me i vidjet ćeš jasno,
da ja još ljubomorno čuvam te u sebi,
i svakog dana molim se za nas,
a i dobronamjerni,
da za nas ne bude kasno,
jer mi smo jedno drugom spas.
Voljet' ću te dok sam živ
trebalo bi to da znaš
kad sunce zakloni oblak siv
probaj sunce da posmatraš.(refren)
Ljubav uzvrati srcu mom,
osjetićeš sreće slast,
pokidaj okove što te vežu,
za put boli i tuge,
to što vidim u pogledu tvom,
ljubav i ogromnu strast,
mora da pokida mrežu,
ljudske zlobe
koje su razapele đavolje sluge.

95
 SINČIĆU MOJ

ZATOČENA LJEPOTICA

Bio jednom jedan car

i krenu sa svitom u lov
iako je bio poprilično star
to za njeg' nije bio izazov.

Dok je jahao prema gaju

na najljepšem konju arapske rase
sve je na njemu bilo u punom sjaju
zlatne niti odjeću mu krase.

Moglo se naslutiti po crtama lica

da je car u mladosti bio ljepotan
lijepa je bila i carica
jer za ljepotom on je bio pohotan.

Široka cesta vodila je ka lovištu

kroz polja puna najamnika
koji živješe na tuđem ognjištu
i radiše polja zemljoposjednika.

Svi težaci što radiše u polju

kad vidješe cara napraviše naklon
tom gestom učiniše caru na volju
jer takav je bio zakon.

Taman kad je car trebao proći

seljaci lagano dizaše glavu
jedna djeva kao mjesec u noći
bit' će plijen moćnom lavu.

96
 SINČIĆU MOJ

U tom trenu,car prenu

baci pogled i osta bez daha
baš spazi tu ženu
zaustavi konja i sjaha.

Sviti ništa ne bi jasno

pitaju cara zašto stade
on zbunjeno gledaše strasno
ne kazujući svoje jade.

Šta to njegovo oko vidje

šta ga toliko iznenadi
takvu ženu ne srete nigdje
kao ovu što u polju radi.

Prašina i odjeća trošna

ne umanjuje njenu ljepotu
da je na njoj odjeća raskošna
ne bi mogao zamisliti tu divotu.

Zapravo,to nije ljudsko biće

to je dženetska ljepotica
car osjeti u stomaku leptiriće
rumen ne silazi s njegovog lica.

Dragi Bože da li mi se priviđa

ovakve ljepote nema nadaleko
čim je vidje poče da mu se sviđa
zaljubi se car ko bi reko.

97
 SINČIĆU MOJ

Razmatra car šta da radi

kako da ostvari svoju nakanu
zamišljeno gladi se po bradi
te odvede glasnika u stranu.

Car zapovjeda da do djevojke ode

i da joj prenese poruku
bolje da dođe sama nego da je vode
jer car joj šalje zaruku.

Kad glasnik u polje stiže

nađe djevu poslom zauzetu
predoči joj carske poruke siže
odapeta strijela pogodi metu.

Skameni se srce djevojačko

šta vrijedi carska kruna i blago
ne želi gledati lice staračko
jer joj srcu nije drago.

Najradije bi negdje pobjegla

ili u crnu rupu bi se skrila
prije živa u mezar bi legla
nego silniku žena bila.

Ali izlaza nema

sve je već odlučeno
krenu s glasnikom nijema
onako kako joj je rečeno.

98
 SINČIĆU MOJ

Začas pred cara stigoše

a on ih dočeka oduševljeno
djevojku na konja digoše
koja izgledaše prestravljeno.

Odjahaše pravo u carske dvore

obustaviše pohod u lov
svadba trajaše sve do zore
car slavi najbolji ulov.

Djevojka djevica netaknuta

čista srca i obraza svijetla
Boga zaziva nadahnuta
sve do zore i glasanja pijetla.

I dogodi se što je bilo suđeno

jer sila Bogu nije mila
ono što je iznuđeno
ne može nikad postati idila.

Ponapijali se mnogi a i car zna se

glave im pale na stol k'o klade
trijezni,cara bude na sve glase
isprobali sve ali nema nade.

Dovedoše hećima da i on proba

svi u čudu zapanjeni stoje
nema mu pomoći osim groba
on je mrtav,gotovo je.

99
 SINČIĆU MOJ

A djevojka,šta je sa njom bilo

da li je otišla ili ostala
to se dugo od svakoga krilo
sve dok nije Caricom postala.

Bog je kadar da promijeni stanje

ko je bio dolje,sad je gore
primite ovu poruku na znanje
da vas ne zadesi sudbina kao gore.

100
SINČIĆU MOJ

AŠIK
Karamluk,
nigdje mjeseca da pomoli lice
kao da su ugasle i zvijezde
sve zamrlo dubok muk,
samo povremeno tišinu prekida
ćuk
a i neke druge ptice
što kroz noć jezde.

Ima neko kome nije do sna

on je krenuo na duge staze
i za njega ne postoji tama
već samo crna oka dva,
ka njima leti iako noge gaze
to mu srce slama
al' tajnu ta dva oka
samo on zna.

Negdje daleko je bila,

djevojka
crnih uvojaka,
i lijep sanak snila;
ugledala dragog kako putem hodi
ide prema njoj a ona mu se smješi,
a on kad je ugleda kao da dobi krila
pa leti,to ga ljubav vodi
k njoj,da svoje boli riješi.

101
 SINČIĆU MOJ

NEPODVOJENA LJUBAV

Ti bjaše ogledalo moje duše

a da tog svjestan nisam bio,
i dok sam te željno gledao
i noćima o tebi snio
nisam ni slutio
da sam u more svoje duše uplovio.

Kada zavirih u rajske vrtove tvoje

koje si ljubomorno čuvala za mene
jedno znamenje tad sam uočio,
zapravo to su bile guste koprene
kad sam,ne znajući,u svoju nutrinu kročio,
pa diveći se tebi,
tvojoj ljepoti i blaženom osmjehu,
ti me približi samome sebi
i mom hvalospjevu,
a ja sam bio ubjeđen
da je to ljubav neuvjetovana
a kad ostah povrijeđen
shvatih,ti si odraz moje duše izvana.

102
SINČIĆU MOJ

PIĆE LJUBAVI

Dragi Bože šta li više miri

jal' sofra jal' đulbedan
il' šerbe u maštrafi koje pijem,
zaigralo srce nikako da se smiri
tebe djevo dok gledam
a od tvoga oka pogled krijem.

Dragi Bože šta je slađe

jal' almasija jal' zerde
il' šerbe u maštrafi koje pijem,
zaigralo srce,ne znam šta me snađe
kakve su to na očima perde
il' je java ili možda snijem.

Dragi Bože,šta je draže

jal' behar jal' sabahski ezan
ili ovaj lijepi ramazanski iftar,
poslušat ću srce šta mi kaže:
za Ramazan ja sam vezan
jer prepoznah tebe kao Božiji dar.

103
 SINČIĆU MOJ

MORE TVOJE LJUBAVI

Nisam znao da imaš toliko srce,

dok ne uvidjeh svoje greške,
koje u moru ljubavi tvoje
potonuše i ne bijahu mi više teške.

Nisam znao da imaš veliko srce,

koje bezrezervno bješe dostupno meni,
a mislio sam da tako mora biti,
dok ne spoznah šta to mene plijeni.

104
SINČIĆU MOJ

TEŠKO PITANJE

Ljubav je smiraj srca,

Smiraj oka,
Ljubav je utoka:
Dvije duše,
Srodne,
Dvije duše,
Bliske,
Kao biseri,
Iz niske.

Što je ljubav?
Ljubav je treptaj srca,
Drago lice,
Ljubav je vječni dert,
Dvije duše,
Razdvojene,
Dvije duše,
Pronađene,
Nakon lutanja,
Ojađene.

105
SINČIĆU MOJ

LJUBAV

Pogledaj me
šta vidiš u meni
vidiš li mi dušu
potraži je u sebi
mi smo kao jedno
nismo razdvojeni.

Sve što sanjaš

meni je znano
što osjećaš
nije mi strano
svaku tvoju bol
strah,
uzdah,
zebnju i nemir,
nježni osmjeh,
i gorljivu čežnju,
ljubav,
ogromnu kao svemir,
ni slutila ne bi
to sve već odavno
ja nosim u sebi.

106
 SINČIĆU MOJ

DEFINICIJA LJUBAVI

Može li se ljubav iskazati riječima

govorom tijela,
gestama,
ili možda sjajem u očima,
može li zaljubljen što ne spava noćima,
koji boluje od aška
misleći na srodnu dušu,
zbog njenog osmjeha
ulovljenog pogledima;
može li takav izložen srčanim moćima,
koji se plaši sreće
da mu ne umakne
i kome je pamet ukradena,
može li objasniti ljubav
koja nam je urođena?!

Ne može!!!

107
 SINČIĆU MOJ

Bosna domovina
Ko najviše zaslužuje moju ljubav i pažnju?” – upita čovjek
Poslanika s.a.w.s. Poslanik s.a.w.s. mu odgovori: “Tvoja majka.”
Čovjek upita:“A ko onda?” Poslanik s.a.w.s. mu ponovo odgovori:
“Tvoja majka.” Čovjek upita: “A potom?” Poslanik s.a.w.s. je
insistirao: “Tvoja majka” a čovjek upita: “Ko zatim?” Poslanik
s.a.w.s. odgovori: “Tvoj otac”. (Buharija i Muslim)…

108
 SINČIĆU MOJ

STARA BOSANSKA KUĆA

Mnogi ne znaju šta su zirati,

šta je milać i kuća na dva boja,
čitaj dalje pa ćeš saznati
i šta je magaza,ustrib,izba
čatma,ćerpić,dizma
šta je ćert i koja je to vrsta spoja.

A jesi li čuo za šindru i šišeta,

za hatulu,badžu,musandru
serdžadu,ponjavu i mehka šiljteta,
za dolaf,divhanu,verandu
pa kredenac gdje se drže sudi,
a za raf gdje se kiseli mlijeko,
znam da vas ovo malo čudi
ali želio bih da mi odgovori neko.

Sve ove riječi tebi nepoznate

vezane su za staru bosansku kuću,
želio bih da se u naš govor vrate
i da ih prenesemo na generaciju buduću.

109
 SINČIĆU MOJ

OVA I ONA DOMOVINA

Bosna se brani perom

intelektualne elite
i trudom pregalaca na putu znanja,
Bosna se brani vjerom
i dobrim djelom,ne zaboravite,
u ovoj borbi nema odustajanja.

Bosna se brani čovječe

školovanjem,svaki dan nauči nešto novo
korisno za sebe i ine;
ali zapamti,za tebe je najpreče
da spoznaš sebe i elif slovo
kako bi bio svjestan Božije blizine.

Bosna se brani sistemom,

u kome se poštuju svačija prava
i gdje svako odgovornost ima,
raditi posao u sladu sa spremom,
gdje se zna:gdje je rep a gdje glava,
prednost dati sposobnijima.

Bosna se brani insanu

radom u ustanovi,fabrici,polju
revnosno preuzimajući obaveze;
ali zapamti,za tebe je najpreče noću i danju
da što više spominješ Boga a svoju volju
da podrediš Njemu,držeći se te veze.

110
 SINČIĆU MOJ

Bosna se brani poštenjem

od predsjednika do policajca
a ne uzimanjem dara i kršenjem,
ovlasti:para sve podšprajca!

Bosna se brani Ademov sine

brigom i trudom za svoju porodicu,
lijepim odnosom prema svojoj ženi,
pa zapamti,ona je ta koja o naraštaju brine
mnogo više,što ima za posljedicu
ako odgoji insana,Bosnu će da oplemeni.

Bosna se brani izborima,

gdje se ne može svako kandidovati
za bilo koji nivo vlasti,
jer nestručan se funkcije lahko prima,
ko poslanik on će plandovati
a paušalom državne pare krasti.

111
 SINČIĆU MOJ

BUDUĆNOST BOSNE

Šta je bila i bit' će

budućnost Bosne
i njenih naroda,građana svih;
to je lijepa Riječ koja okupit' će
sve narode njene oko Riječi radosne
Bog je Jedan,Gospodar bogobojaznih.

Ako nam je Bog Jedan

i mi ćemo biti zajedno
jedinstveni,u domovini jednoj za sve;
ko ove ideje nije vrijedan
ne bi trebalo da mu je svejedno
što želi Bosnu samo za sebe,i to posve.

Zar nisi čuo da Bog stvori narode mnoge

da bi se međusobno upoznali i shvatili
da ne mogu jedni bez drugih;
zato je u Bosni uvjek bilo sloge
ma koliko njeni narodi štošta patili
kao taoci politika raznih,ubogih.

Bosna i Hercegovina
dvije riječi jedna domovina,
Ilija i Vahid,dva imena
približno istog značenja,
dvije ruke,tvoja i moja
kad se spoje nema nespokoja.

112
 SINČIĆU MOJ

NIJE SUNCE SVE ŠTO SIJA

Tuđe slađe:
u biti nije,samo se čini
našoj mašti jer želi nedostižno,
zato insan bi se mijenjao rađe
za ono što već ima,ali pričini
ne vrijede naših darova,ni približno.

Ne bih cijenio Bosnu našu

da ne vidjeh surovu tuđinu
shvativši da to tamo nije moje,
zato ne dam da me iluzije opet jašu,
gledam da se rasplinu,
prije nego počnu da se u glavi roje.

Mnogo godina iza tvoga rođendana

došao sam na ovaj svijet,
domovino moja,za mene odabrana,
kad bih ja birao,odabrao bih-BiH ja opet.

113
 SINČIĆU MOJ

VEZAN ZA DRINU
Kao na dlanu gledam grad
i upoznah njegovo drugo lice
koje ne viđoh tad
dok šetah kroz njegove ulice;
i ne mogu ga se nagledati
jer pogled mi luta,
čas gledam njegovo središte
a želio bih obuhvatiti
i onaj dio preko puta,
i obje strane grada
u odnosu na predivnu rijeku,
jer to duša ište,
kao nevoljnik se nada
da bi zadovoljio potrebu prijeku.

Ne mogu te se nagledati grade,

čarobna li je ta rijeka,tvoja žila kucavica,
što divljenje posmatraču zna da iskrade
ta smaragdna,modrozelena ljepotica;
pa pokušavam zamisliti grad bez rijeke
ali shvatam to je nemoguće
nailazim na prepreke,
i tonem u bespuće.
Kriva ili prava, nebitno je,
Piva ili Tara, svejedno je,
da je naša, sigurno je,
Goraždu ukras,dar od Boga je;
tri draga kamena što prsten krase,
to su tri gradska mosta što se svaki iznad Drine vinu,
htio bih da poručim,da zna se:
teže je napustati Goražde
nego ispraviti krivu Drinu.

114
 SINČIĆU MOJ

LIJEPO IME MOGA RODNOG MJESTA

Svako voli svoj zavičaj,

s ponosom se njime diči,
za mene ima velik značaj
jedan grad koji ni na jedan ne liči.

Ime toga grada divno zvuči,

prelijepo je njegovo ime,
ko ovo ne zna neka nauči,
nalazi se na obalama Drine.

Otkrit ću vam malu tajnu,

o kojem gradu je riječ,
za ljepotu Goražda beskrajnu
možda ste čuli već.

115
 SINČIĆU MOJ

NEDAMO TE GRADE

Ponovo Drina veselo žubori,

iznad Grada slobodno kruži jato ptica,
rađa se novi dan,sunce slobode
živio nam Grade,patriota zbori
ne čuje se tutanj topova,haubica
Goraždani gradom slobodno hode.

Nedamo te Grade silama mraka

sve dok u nama srce bije,
kunemo se krvlju palih šehida
Goražde je imalo i imaće junaka
da dušmansku silu razbije,
to ne gubite iz vida.

Danas Grade slavimo dan tvog rođenja,

uzdignute glave,dostojno kako priliči
sjećajući se gazija zaslužnih
za Dan tvoga oslobođenja
živio nam Grade čuju se pokliči
sa usana svih prisutnih.

116
 SINČIĆU MOJ

BEĆARI BOSNE

Majka i dijete
to je slika Bosne,
zar ne razumijete?!

Dijete,to je Bosna
čija je duša kreposna,
odavno raste bez oca
a otac bješe plemićkog roda
koji imaše mnoge dušmane,
i ta bagra s konopca i koca
uvjek kad se pruži zgoda
cvijeljati bi ga htjeli
i nanositi mu rane,
zato neprestano
dušman na njeg' kidiše,
ali jetim,
postojano
i dalje bitiše
vješto izbjegavajući hajku,
samo da podsjetim:
dijete ima ko da čuva
Bosna ima majku.

Majka Bosne,
to je sablja u ruci junaka,
tako britka da sasjeca
svakog izroda,hilećara,
pokvarenjaka,
koji Bosnu iznutra nagriza
kao crv,
al' dok je u Bosni "bećara"
nije nama kriza
jer u njima teče junačka krv.

117
 SINČIĆU MOJ

ŠTA JE MENI BOSNA

Da ova zemlja nije vrijedna

spomena i postojanja
i da časni njom ne hode,
ne bi svaka fukara bijedna
koja nema znanja
bila protiv njene slobode.

Da ova zemlja nije vrijedna

poput bisera što ga školjka krije
ili brilijanta koji prsten krasi,
ne bi ona bila jedna
domovina za sve religije
bez obzira ko si,šta si.

Da ova zemlja nije vrijedna

ne bi na udaru uvjek bila
Istoka i Zapada,
ne postoji zemlja nijedna
kao što je Bosna mila
da se srcu toliko dopada.

Da ova zemlja nije vrijedna

duša Sarajeva bi bila prazna
i u čemu bi bila njegova ljepota,
ali slika ovog grada usporedna
sa Jerusalimom poruka je snažna
multietičnosti i suživota.

Bosna je zemlja izuzetno vrijedna

i mnogi je za sebe svojata
a Bogami i dijelit' bi je htio,
neka zna svaka zemlja,a i susjedna
Bosna je nama u emanet data
kao jedan komad cio.
118
 SINČIĆU MOJ

ZEMLJAČE

Hajmo da se upoznamo
da se više ne svađamo!

Pitaj djeda,tatu,baba,ćaću
o porijeklu,o istoriji,o svemu
ko si, i ko su ti preci,
kopaj po prošlosti tražeći braću
po vjeri ili bilo čemu
ali nakon toga iskreno nam reci;

Dokle sežu korjeni tvoji

jel' nam stablo zajedničko svima
da li smo na istom tragu,
ima li nešto da nas spoji
osim onog što nas dijeli vijekovima
kao i ovu našu zemlju dragu.

Dokle u povijest daleko zađe

do početka nove ili stare ere
da bi upoznao svoju suštinu,
u Ademu tko odgovor ne nađe
i ne shvati da smo bili iste vjere
taj ne dokuči pravu Istinu.

Svi smo mi sinovi Ademovi

a otac sve svoje sinove voli
a najviše onog ko se više Boga boji,
nije bitno šta kažu oni ili ovi,
kako se ko Bogu moli,
već što ti mržnja srce zadoji.

119
SINČIĆU MOJ

ZNAJ,OVA ZEMLJA JE RAJ

Bilo da si ratar u polju

i da prevrćeš zemlju pradjedova
brazdu po brazdu
u osvit zore,
znaj,ti nemaš drugu,bolju
Zemlju svojih snova
osim zemlje od koje
tvoje tijelo stvoreno je.

Bilo da si neimar na skeli

i da zidaš kule nove
kamen po kamen
od jutra do mraka,
znaj,ti nemaš druge bezbeli
Zemlje osim ove
gdje si postojan,stamen
na temeljima svojih predaka.

Bilo da si pisac,vičan peru

što piše najljepše ode
stih po stih
slušajući svoga srca glas,
znaj,ti vraćaš nadu, vjeru
da oni koji ovu Zemlju vode
u ime naroda svih
lijepom riječju pomire nas.

120
SINČIĆU MOJ

BOŠNJACI

Svemogući,
kakva li je ono vojska neznana
što niz polje u galopu juri
i oblak prašine za sobom diže
pa to je vojska odabrana
koja hiti,silno joj se žuri
možda nove pobjede da niže;
ili svjetlo vjere da pronese
širom svijeta gdje gazije dođu
posljednju Uputu da donese
vojska koja ima Sultana za vođu;
njegovo lice nurom zrači
on je tvrđava i srca osvajač
to nije insan već blistava zvijezda
koja sjaji u noći kad se smrači
arslan pravi,duša odgajač;
Sultan carstva,iznad carstva svih
uzoriti Mehmed Fatih.

121
SINČIĆU MOJ

Uzvišeni,
da li to Sultana neko čeka
te njegov at k‘o na krilima leti,
pa ima jedna zemlja daleka
mnogima je na meti;
hiljadu kilometara od Carigrada
nalazi se zemlja Bošnjaka
na granici Istoka i Zapada
zemlja čuvenih prvaka;
čiji narod muku muči
kako svoju vjeru da sačuva
pokušava Pravi put da dokuči
ali nikako ne uspjeva;
za svjetlom vjere oni žude
da prihvate trojstvo neće
zbog toga mnogi im sude
želeći njihovo raspeće;
spremni su za vjeru i život dati
moleći Boga za izbavljenje
to uzoriti Fatih shvati
pa pohita Bosni u oslobođenje.

122
SINČIĆU MOJ

ŽERAVICA NA DLANU

Bog nam je na prvom mjestu

Otkad nam je klice,
Svojataju nas,ta Bošnjaci mi smo
Nismo Turci niti poturice
Ako Islam od njih primismo.

I tako bi i osta!

Hrabrost našu neprijatelj kuša

Elem,ne zatriješe nam sjeme
Rađaj majko nek' je što više duša
Crni vrag i njegovo pleme
Eto hoće da nas nema
Genocid za uništenje
Odvajkada se sprema
Vjera nas čuva i poštenje
I Bogu dragi naši insani
Nikad đavo ne drijema
A ni mi nismo uspavani.

123
SINČIĆU MOJ

PRAVO LICE SREBRENICE

Ne plači majko,
majko Srebrenice,
Milostivi najbolje zna tvoju bol
što se iskazati ne može,
bol tvoje duše postade nur
što ti obasja lice,
tvoja sudbina Bogom dana,
samoća koja tajne krije,
noći u molitvi sve do zore,
to je miraz tvog imana;
žeravice na dlanu,
što se ispustati ne smije,
u protivnom srce će da klone,
očaj da prevlada,
i da se ugasi zadnja nada.

Nada,u milost našeg Zaštitnika

koji svoje voljene Porukom tješi:
pouči nas primjerom hazreti Merjeme
da je On kadar sve da riješi,
i olakša njeno teško breme,
te ublaži njene porođajne muke,
zbog kojih ona tužno povika
što ranije umrla nije,
zboreći:Kamo sreće,
ni tvoje prazne vratiti se neće,
majčinske ruke,
što nekad grliše svoje najmilije.

124
 SINČIĆU MOJ

Ne plači majko,
majko Srebrenice,
ima lijeka i za tvoje rane,
jer otkad nam je klice
naše majke su poput hazreti Hadžere
što odgajaše vlastite kurbane,
podno srca svoga
da ih žrtvuju zarad naše vjere,
i da budu jahalice njima
tog strašnog Dana preko Sirata
kao i nama svima
što svjedočismo u toku rata,
da je put Mustekima
pun opasnosti,zasjeda
i da se mora ovdje preći
put popločan sa mnogo jeda,
ili časno kao šehid u zemlju leći.

125
SINČIĆU MOJ

RUKE

O ruko bosanska,
O,ispružena ruko,
Koja si navikla davati,
a ne milostinju primati;
O ruko radnička,
izbrazdana žuljevima,
na polju,
U fabrici...
O ruko topla,
kojom krv neonečišćena
kola;
tvoja toplina mome
Srcu prija.

O putniče,
da zaboravio ne bi,
kad koračiš na tlo Bosne moje,
ispruži mi ruke svoje
da vidim čovjeka u tebi.

126
SINČIĆU MOJ

NEKA ORE KO MORE

Naša polja su jetimi,

Siročad,
Ostavljena,
bez ruku ratara odgojena,
pa su tako podivljala:
razno bilje,korov
samonikli,
njivu crpi
krv joj siše,
a njena krv,
humus bješe;
zato,
oboli nam majka naša,
što othrani
usta mnoga,
sad maćeha
o nama brine,
da li je to
kazna od Boga,
pa,
od nezdrave hrane
svijet nam gine.

127
SINČIĆU MOJ

GAZIJA

Obruč se steže
oko grada,
tmine
iznad Drine,
na pomolu Srebrenica
druga,
žene, nejač ka centru bježe
strah, zebnja gasi se nada
blijeda, ukočena mnoga lica
a u duši velika
tuga.

Pokolj se sprema,
branioci grada
na izmaku snaga
njihovo oružje
je molitva tiha,
samo Gazija straha nema,
moli:
da narod ne strada
da Silni zaustavi vraga,
njegova dova je sura Fatiha
koje srce skrušeno zbori
pa za trenutak sve se utiša
od te molitve vasiona gori
pa Milostivi dovu usliša.

128
SINČIĆU MOJ

Božijim emrom ajeti Kur'ana

poput mača
sasjekoše osvajača,
nur,silu mraka
nadjača,
utihnu nejač
nesta plača,
heroji Drine dobiše krila
a dušmanin osjeti strah
i zapita se kakva je to sila
naroda, čiji zaštitnik je:
Uzvišeni Allah..

129