Stolice

Eugene Ionesco
Eugene Ionesco (Ežen Jonesko) (1912. – 1994.), francuski dramatičar rumunjskog podrijetla,
istaknuti predstavnik antiteatra. U svojim kazališnim komadima, među kojima su najpoznatiji
„antikomad“ Ćelava pjevačica, 1948., „komična drama“ Lekcija, 1950., i „tragična farsa“
Stolice, 1951., ustaje istodobno protiv društvenih i kazališnih konvencija i stvara tzv. teatar
apsurda. U posljednjim djelima postupno se udaljio od strukture svojih ranijih drama i
približio kazališnim tradicijama (npr. Nosorog, 1959. i dr.).
Eugene Ionesco (1912. - 1994.)
Rodio se 1912. u Rumunjskoj, a djetinjstvo je proveo u Francuskoj, domovini svoje majke. U
Bukureštu je diplomirao francuski jezik. Kao srednjoškolski profesor dobio je državnu
stipendiju te je neposredno prije Drugoga svjetskog rata otišao u Pariz raditi na doktorskoj
dizertaciji o suvremenoj francuskoj poeziji. U Parizu je ostao i nakon rata posvetivši se
dramskom stvaralaštvu na francuskom jeziku.
Nakon kratkoga odbijanja javnosti, izvedbe njegovih antidrama postale su posjećene do te
mjere da je Ionescov teatar proglašen turističkom atrakcijom Pariza. Slavan i popularan do
kraja života bavio se kazališnom teorijom i praksom.
Antidrame
Napisao je tridesetak drama od kojih su najpoznatije Ćelava pjevačica, Lekcija, Stolice,
Nosorog.
Kazališni eseji: Bilješke i protubilješke
• U svojoj prvoj antidrami Ćelava pjevačica (1950.) Ionesco je potpuno razorio tradicionalnu
dramsku strukturu (radnju, likove, dijalog i sam jezik). U umjetničkom smislu bilo je
besmisleno i nemoguće ići dalje tim putem, tako da svako njegovo sljedeće djelo predstavlja
korak u vraćanju prema tradiciji.
• Ista se tendencija javlja i u obnavljanju komunikacije s gledateljima/čitateljima: dok se u
Ćelavoj pjevačici smisao može tražiti tek u aluzijama i nagovještajima, Stolice su drama
snažnoga alegorijskog značenja, a u drami Nosorog jasno se iščitava poruka suprotstavljanja
fašizmu i bilo kojem drugom obliku totalitarizma.
• Eugene Ionesco jedan je od najpoznatijih predstavnika kazališta apsurda, nazvan i klasikom
avangarde. Utemeljitelj je terminologije vezane uz kazalište apsurda (antidrama i tragična
farsa).
• Svojim djelima, a osobito odnosom prema jeziku, utjecao je na mnoge moderniste i
postmoderniste, posebno na dramatičare osamdesetih godina prošloga stoljeća.
• Antidrama Ćelava pjevačica trebala se zvati Sat engleskog, ali pošto je jedan od glumaca na
probi zabunom umjesto plavokosa učiteljica izgovorio ćelava pjevačica, Ioneco se odlučio da
baš tako nazove djelo. Dodatno je »obrazložio« da se djelo zove tako jer se u njemu ne
pojavljuje nikakva pjevačica, ni ćelava ni dlakava.
• Po uzoru na Molireovu Versajsku improvizaciju, Ionesco je za obranu od nesklonih mu
kritičara napisao dramsko djelo Improvizacija. U njemu se autor spori s trojicom doktora
teatrologije koji citiraju Aristotela, Sartrea i Brechta.
Eugene Ionesco
Eugene Ionesco rođen je 26. studenog 1909. godine. Većinu djetinjstva proveo je u
Francuskoj, gdje je, kako sam tvrdi, imao jedinstveno transformacijsko iskustvo. Nakon što se
kao tinejdžer preselio u Rumunjsku, njegovi roditelji su se razveli.
Studirao je francusku književnost na Sveučilištu u Bukureštu. Ionesco se oženio Rodicijom
Burleanu, a imali su i jednu kćer, za koju je napisao niz neobičnih dječjih priča. Obitelj se
vratila u Francusku i živjela u Marseilleu tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata, preselili
su se u Pariz.
Ionesco je stekao karijeru kao dramatičar, ali svoju prvu predstavu, Ćelava pjevačica napisao
je tek 1950. godine. Odlučio se naučiti engleski jezik u četrdesetim godinama života, a
inspiraciju je pronašao upravo u tom jeziku. Jednostavne rečenice izgrađene jednostavnim
riječima učinile su mu se kao alternativno duboke, tajanstvene, tragične i smiješne. Na
njegovo iznenađenje, malena produkcija dobila je kritičke pohvale i katapultirala muškarca
srednjih godina u živahnu spisateljsku karijeru.
Ionescova najpoznatija djela uključuju: Poduka (1951), Stolice (1952) i Nosorog (1959).
Njegove predstave, ili “anti-predstave”, kako ih je nazvao, ruše kazališne tradicije zapleta i
slijeda. Predstave istražuju smrtnost i egzistencijalne zagonetke maštovitim i često
fantastičnim humorom. Crta između fikcije i stvarnosti neprestano zamagljuje dok Ionesco
prikazuje besmislene svjetove kojima vlada slučajno. Martin Esslin je 1962. identificirao
Ionesca kao vodećeg pisca u “Teatru apsurda”.
Drugi takvi pisci ovog žanra bili su Samuel Beckett, Jean Genet i Arthur Adamov. Dijelili su
slične brige oko smisla života – štoviše, besmislenosti – i životne misterije. Da bi izrazili i
istražili probleme življenja u naizgled besmislenom svijetu, ti su pisci, ne samo dovodili u
pitanje tradicionalne kazališne modele, već su i revolucionirali umjetnost samog pisanja. U
svom najistaknutijem teoretskom eseju “Iskustvo kazališta” Ionesco je običnim riječima
osporio tradicionalnu premisu kazališta.
Tvrdio je da je mrzio odlazak u kazalište kao dijete jer mu ono nije pružilo interaktivno
iskustvo – ili, barem, ne toliko interaktivno iskustvo koliko je želio. Kritizirajući realizam i
Brechian teatar, odvojio se od mnogih suvremenika, uključujući Kennetha Tynana, s kojim je
dijelio tekuću, burnu raspravu.
Ionesco je postao član Francuske akademije (L’Académie française) 1970. godine. Objavio je
više teorijskih spisa i više predstava. Osvojio je i niz nagrada, uključujući nagradu festivala
Tours za film, Prix Italia, kazališnu nagradu Društva autora, Grand Prix National za kazalište,
Grand Prix Monaco, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, Jeruzalemsku
nagradu i nagrade Sveučilišta York (New York) i sveučilišta Leuven, Warwick i Tel Aviv.
Ionesco je umro u 84. godini života, 29. ožujka 1994. godine. Sahranjen je u Parizu na
Cimetière du Montparnasse. Iako je slavni mislilac gotovo u cijelosti pisao na francuskom i
tako dugo živio u Francuskoj, Rumunjska ga i dalje smatra jednim od najtalentiranijih
umjetnika.
Ionescov teatar apsurda
Da bi prikazao besmislenost suvremenoga građanskog života, Ionesco iznosi pred gledatelje
scene pune apsurdnih i nelogičnih situacija, u kojima se ništa ne događa, a život je prikazan
kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika, dok je govor prestao biti sredstvom
međusobnog sporazumijevanja i sveo se na niz konvencionalnih fraza i klišeja. Iako je na taj
način dao kritiku društvenih odnosa i prikazao tragediju modernog čovjeka, koji je kao rob
životnih navika i društvenih konvencija izgubio osnovne ljudske kvalitete – slobodu
samostalnog rasuđivanja i istinskih emocija, Ionescov teatar ne djeluje mračno i tragično, već
se stalno kreće u granici parodije i farse te pokazuje na Ionescov izrazit smisao za komiku.
Kazalište kao čarobna umjetnost
Kazalište je za Ionesca čarobna umjetnost koja poetski preobražava stvarnost. Njegov jezik
nije koncepcija ili ideja (u tom je smislu bolje čitati filozofske rasprave ili dnevne novine),
već mit koji govori o ljudskom stanju i sudbini. Dramske situacije, prizori i osobe samo
odražavaju tjeskobe i radosti, preokupacije i priviđenja. (Ivan Kušan)
Jezik Eugenea Ionesca
Za razliku od npr. Camusa ili Sartrea koji logičkim jezikom otkrivaju apsurdnost ljudske
egzistencije u kojoj je sve dano, a ništa objašnjeno, Ionesco materijalizira apsurd u jeziku: o
apsurdu govori apsurdnim jezikom.
Svoju slavnu Ćelavu pjevačicu Ionesco je nazvao tragedijom jezika: zapravo, to je tragedija
dehumanizacije čovjeka, izražena, materijalizirana u jeziku. Komunikacija, međuljudski
odnosi otežani su (nemogući?) upravo zbog apsurdnosti jezika koji se pretvara u klišeje,
formule, fraze, jezika koji postaje forma lišena smisla.
Komično kao intuicija apsurda
„Što se mene tiče, nikada nisam shvatio razliku koja se pravi između komičnog i tragičnog.
Budući da je komično intuicija apsurda, izgleda mi beznadnije od tragičnog. Komično ne daje
izlaza. Kažem beznadno, ali ustvari ono je iznad ili ispod očaja i nade.“ (Ionesco)
Kazalište je vizualno, koliko i auditivno
Za Ionesca kazalište nije samo govor nego i priredba. Za njega je dramski pisac i redatelj, čak
i slikar, kipar, koreograf. Igra glumaca, dekor, rasvjeta i rekviziti stvaraju „scenske prizore“
koji se uključuju u radnju i poprimaju puno značenje. U kazalištu se sve može... Ne
prihvaćam nikakva druga ograničenja osim tehničkih mogućnosti pozornice. Optužit će me da
pravim musichall ili cirkus. Neka. Uključimo i cirkus! Autora mogu optužiti da je
samovoljan, ali mašta ne može biti samovoljna, ona nam sve otkriva.
O Stolicama
Tragična farsa u jednom činu u kojoj je Ionesco na groteskan način prikazao nemogućnost
komunikacije među ljudima. Radnja drame zbiva se u detaljno opisanom dekoru dvorane u
nekoj zgradi (možda svjetioniku), gdje je dvoje staraca više od devedeset godina provelo cijeli
svoj vijek u banalnim svakodnevnim poslovima i razgovorima. U želji da pred smrt osmisli
svoj život, starac poziva „govornika“ da prenese njegovu životnu poruku slušateljstvu koje su
za tu priliku pozvali, a kad govornik konačno dolazi, starci se ubijaju uvjereni da su izvršili
svoje životno poslanje. Međutim, starčeva poruka ipak nije prenesena jer se ispostavlja da je
dugo očekivani i svečano najavljeni govornik gluhonijem.
Antidrama
Nastavljajući se na avangardnu dramu s početka stoljeća, u Francuskoj se 50-ih godina javlja
antidrama. Iz samoga naziva vidljivo je da se antidrama suprotstavlja tradicionalnoj dramskoj
književnosti. U antidrami nema radnje, karaktera ni dijaloga u pravorn smislu riječi - u njoj se
ne poštuju nikakva tradicionalna pravila oblikovanja dramskoga teksta.
Najpoznatiji su predstavnici Eugene Ionesco i Samuel Beckett. Zaokupljaju ih teme otuđenja i
nemogućnosti istinske ljudske komunikacije, teme koje je u dramskoj umjetnosti afirmirao
Pirandello.
Godine 1950. Ionesco je napisao svoj dramski prvijenac Ćelava pjevačica koji je u
podnaslovu odredio kao »antikomad«. Po tom je nazivu za označavanje dramskih djela sličnih
osobina stvoren termin antidrama.
Antidramu prožima osjećaj besmisla svijeta i života, pa se zbog toga javlja i termin teatar
apsurda.
O nastanku djela Ćelava pjevačica
Godine 1948., prije pisanja svog prvog komada Ćelava pjevačica, nisam htio biti dramski
pisac. Jednostavno sam htio naučiti engleski. Učenje engleskog ne vodi nužno u dramaturgiju.
Naprotiv, zato što nisam uspio naučiti engleski, postao sam kazališni pisac. (...)
Kupio sam priručnik francusko-engleske konverzacije za početnike. Prihvatio sam se posla.
Savjesno sam prepisivao rečenice iz priručnika kako bih ih naučio napamet. Kad sam ih
prečitavao, nisam doduše naučio engleski, nego neke začudne činjenice: da tjedan, recimo ima
sedam dana, što sam zapravo ionako znao; ili da je pod dolje, a strop gore... Silno sam se
zaprepastio da gđa Smith saopćava svome mužu da njih dvoje imaju nekoliko djece, da
stanuju u okolici Londona, da se prezivaju Smith, da je gospodin Smith činovnik... Sve sam
nekako mislio da bi gospodin Smith to morao znati; ali, što se može, neki su ljudi strašno
rastreseni... (Eugene Ionesco)
Učenje stranoga jezika suočilo je Ionesca s jezičnim konstrukcijama, gramatički ispravnima,
ali lišenim smisla, što ga je potaknulo da prikaže degradaciju jezika suvremenoga čovjeka.
Kažu da je Andre Breton, kada je vidio Ćelavu pjevačicu, rekao: To je ono što smo htejeli
napraviti prije trideset godina.
Ionescov jezik - materijalizacjia apsurda
Glavni je »lik« Ćelave pjevačice jezik. Sam je Ionesco svole djelo nazvao tragedijom jezika
jer se u njemu o apsurdu govori apsurdnim jezikom. Tragedija jezika simptom je
dehumaniziranih ljudskih odnosa i degradacije istinskih vrijednosti.
U stvari, to je tragedija dehumanizacije čovjeka, izražena, materijalizirana u jeziku.
Komunikacija, međuljudski odnosi otežani su (nemogući?) upravo zbog apsurdnosti jezika
koji se pretvara u klišeje, formule, fraze, jezika koji postaje forma lišena smisla. Apsurdni
jezik, ili točnije apsurd materijaliziran u jeziku, dobiva kod Ionesca najrazličitije oblike.
(Branko Vuletić)
Obnova jezika - Ionescov umjetnički angažman
Ionesco smatra da se svaki jezik uporabom izliže, postane sklerotičan i šupalj. Posljedica je
toga inflacija riječi kojima se ne možemo sporazumijevati o bitnim stvarima. Zadatak je
umjetnika da ukaže na ograničenosti i nedostatke jezika tako što će ga pokušati razoriti.
Razaranje nije samo sebi svrhom, već je to početak procesa obnove jezika.
Nijedno društvo nije otklonilo ljudsku tugu, nijedan nas politički sistem ne može osloboditi
od bola življenja, straha od smrti, od naše čežnje za beskrajem... Treba otići na izvorište naše
patnje, treba pronaći nekonvencionalni jezik tog nemira i raskinuti s klišejima i formulama
bezličnog jezika »društvenih« parola... Obnoviti jezik znači obnoviti kut promatranja pod
kojim gledamo svijet. (Eugene Ionesco)
Tragična farsa
Žanrovskom određenju antidrame najbolje odgovara Ionescov termin tragična farsa. U njoj se
spajaju elementi tragičnoga i komičnoga. Pridjev tragično ne odnosi se na tragediju kao
dramsku vrstu, nego na snažan osjećaj tragičnosti postojanja. A budući da u apsurdnoj viziji
svijeta čovjek postaje potpuno nevažan, njegova tragika može djelovati samo kao farsa, kao
tragedija potpuno lišena veličine i pompe.
Što se mene tiče, nikada nisam shvatio razliku koja se pravi između komičnog i tragičnog.
Budući da je komično intuicija apsurda, izgleda mi beznadnije od tragičnog. Komično ne daje
izlaza. Kažem beznadno, ali u stvari ono je iznad i ispod očaja i nade. (Eugene Ionesco)
farsa - kratka, jednostavna komedija koja se temelji na nesporazumu, a karakterizira je niska i
vulgarna komika i karikaturalni likovi
Stolice
Drama “Stolice” Eugena Ionesca napisana je i izvedena prvi put 1952. godine u Parizu u
kazalištu Lancrya. Eugen Ionesco, francuski dramatičar rumunjskog podrijetla, jedan je od
začetnika antiteatra, pa njegova drama Stolice prati stil i način na koji je pisana i drama
Ćelava pjevačica.
Antiteatar je smjer u drami koji se razvijao 1950-ih i 60-ih, a osim Eugena Ionesca, začetnici
su još i Samuel Beckett, Arthur Adamov, Jean Gadeta i Harold Pinter. Antiteatar u potpunosti
napušta klasičnu linearnu strukturu i uvodi shemu uvod – kulminacija – rasplet. Odbacuje
smisleni dijalog i verbalnu komunikaciju među likovima u svrhu prikazivanja ispraznosti i
nemogućnosti komunikacije u svakodnevnom životu. Parodira jezične konvencije i
svakodnevni život, kao i sve tehnike pisanja u dosadašnjim književnim vrstama.
Ova drama, kao i ostale drame antiteatra, ne mogu se svrstati ni u komediju ni u tragediju, već
u potpunosti prelaze u apsurd prožet crnim humorom. Ionesco je svoje mjesto unutar
antiteatra, odnosno njegovog podtipa, teatra apsurda, osigurao već dramom “Ćelava
pjevačica”, koja prati život i svakodnevne situacije parova likova na potpuno bizaran i
besmislen način. Sličnu “radnju” ima i drama “Stolice”. Ona prati Staru (94 godine) i Starog
(95 godina), koji nemaju druga imena.
Žive na pustom otoku u kuli, a razgovor među njima monoton je i besmislen. Ipak, između
redova uspijemo shvatiti da su imali težak život i da su sada u starosti osuđeni na besmisleno
postojanje jedan uz drugoga, bez mogućnosti istinske komunikacije i razumijevanja. Poraženi,
čekaju smrt žaleći za svime. Međutim u jednom trenutku dolazi do promjene u njihovim
jednoličnim životima.
Stari odluči da je vrijeme da na otok pozove sve bitne ljude i priopći im informacije koje
mogu promijeniti čovječanstvo. Polako počinju s pripremama za dolazak gostiju te postavljaju
stolice. Gosti dolaze, ali vide ih jedino Stari i Stara. Publika vidi samo gomilu praznih stolica i
tužne starčiće koji svoje halucinacije upućuju gdje trebaju sjesti i vode dijaloge s njima. Stari i
Stara nastave donositi stolice i pozdravljati nevidljive (nepostojeće) goste.
Stolice iznose sve dok cijela scena nije pokrivena s njima, a oni se nalaze na suprotnim
krajevima pozornice. Dijele ih sve te prazne stolice. Međusobno si dovikuju tražeći jedan
drugog među masom. Na kraju dolazi i sam Car. Stari najavljuje svima da će uskoro doći
Govornik, jer on sam ne može dovoljno dobro iznijeti cijelu poruku, poruku koja će dati
smisao njihovom postojanju. Oboje su uzbuđeni, a stoje na suprotnim stranama uz prozore.
U posljednjem trenutku viknu “Živio car” te skoče kroz prozore u more i tako umiru.
Govornik, jedini stvaran, dolazi na pozornicu. On je nijem. Pokuša ispisati poruku na ploči,
ali riječi su mu bile izokrenute i nisu imale smisla. Iz te gomile besmislenih slova, možda
možemo pročitati kraticu “SOS”. Govornik, ljutit što nitko ne shvaća njegovu poruku, odlazi s
pozornice. Na sceni ostaje gomila praznih stolica i tišina.
Kratak sadržaj
*Napomena: detaljno prepričavanje sadržaja ovog djela možda će djelovati pomalo
besmisleno, ali sama radnja i jest besmislena. Ionesco nije napisao dramu “Stolice” da bi
predstavio radnju i zabavio čitatelje, već da bi prenio poruku i prikazao ono što smatra
problemima suvremenog svijeta.
Nakon prvog dizanja zastora, u polumraku vidimo Starog kako se penje na stolicu i naginje
kroz prozor s lijeva te Staru koja pali plinsku svjetiljku i povlači ga za rukav. Moli ga da se ne
naginje kroz prozor da ne bi prošao kao Franjo Prvi (reference na stvarne ili izmišljene
događaje u svrhu popunjava rupa u propuštenom životu).
Vani je noć, ali Stari želi gledati čamce na suncu. Stara ga ponovo moli da uđe i zatvori
prozor jer voda neugodno miriše i ulaze komarci. Stari joj objašnjava koliko on voli gledati
vodu, a ona govori da se ne može naviknuti ni na kuću, ni na otok, ni na vodu. Njihov
razgovor kreće u smjeru prošlih vremena. Stari tvrdi je prije bilo bolje, da je stalno bio dan, a
Stara je zadivljena njegovim pamćenjem i pameti.
“Nadaren si mi, srce. Mogao si biti prvi Predsjednik, prvi Kralj, čak i prvi Liječnik, prvi
Meštar, samo da si htio, da si imao malko volje u životu…
I što bismo imali od toga?…”
(Kod Stare već sada vidimo iskrenu razočaranost životom. Stari je izgleda odustao već davnih
dana. Njihovi razgovori nalikuju na dječje, nemaju smisao, početak ni kraj i uglavnom se vrte
u krug oko istih stvari.)
Nakon pohvala, Stara moli Staroga da joj odglumi nešto. Cijelo vrijeme si tepaju i svađaju se
kao mala djeca.
“Na tebi je red!” – “Na tebi!” – “Na tebi!”
Stari se žali kako Stara već sedamdeset i pet godina želi da joj priča istu priču, o tome “kako
je pucao“, te da joj glumi iste osobe, iste mjesece… Stara se opravdava da je to zato što je to
njegov život, a ona je luda za njim.
“Meni sve odjednom nekako ishlapi… svake večeri me obasja novi duh… je, je, srce moje, ja
to radim namjerno, prije se uvijek iščistim… zato sam svaku večer svježa za tebe…”
Zajedno krenu pričati besmislenu pričicu, o njima, o kiši, o Parizu… Stara mu ponovo
predbacuje da je mogao biti Kralj, Meštar… Zajedno prasnu u smijeh. (Uočavamo smijeh
kroz suze, groteskan oblik komedije, čitatelju nije jasno što se i zašto događa, smije se
bizarnosti situacije). Ispričaju oboje potom još jednu besmislenu priču smijući se bez razloga.
“Znači, pucali smo… od smijeha, trbuh nas je bolio… veseljak je došao trbuhom za kruhom,
za golu koricu trbuha, veseljak je bio kruhozborac…”
Pucaju od smijeha, ali onda se Stara ponovo sjeti da je Stari mogao postati nešto, a sada je
samo obični kućni stražameštar (izmišljena titula u svrhu opravdavanja propuštenih prilika i
neostvarenih ambicija).
Stari joj govori kako bi trebali ostati skromni i zadovoljiti se malim. Nakon rečenice “Da si
nisi sam skrhao životni poziv.” (Treba napomenuti da ni u jednom trenutku ne saznamo koji
je to posao Stari radio, ni od čega je to odustao). Stari se odjednom rasplače i počne se glasati
kao malo dijete, dozivati “mama, mama….”. Plače i pita tko će ga zaštiti, govori da hoće
mamu.
“Ne vrijedi, Semiramido, cukrena moja, ti mi nisi mama…”
Stara ga uzalud tješi dok joj sjedi u krilu.
“Be, be, pusti me… Ja sam siročić…siroč.”
Farsa sa siročićem i traženjem majke nastavlja se još neko vrijeme. Stara objašnjava Starome
da mu je majka u “vrtu nebeskom”, ali on ne vjeruje da ga vidi i čuje. Stara ga konačno utješi
rekavši mu da ga uzvanici ne smiju vidjeti tako shrvanog te da im mora prenijeti poruku koju
priča da je pripremio. Stari se smiri i potvrdi.
“Spremio sam poruku, imaš pravo, borim se, zadatak mi je jasan, osjećam nešto u trbuhu, to je
poruka čovječanstva čovječanstvu…”
*Saznajemo neke detalje iz prošlosti.*
Stari se posvađao s prijateljima jer je rekao da ima bubu u uhu i da im je došao u posjet
ostaviti tu bubu. Posvađao se i s bratom Carelom jer je rekao da im želi puno sreće i da neće
izustiti riječ koja donosi sreću, nego da će je zamisliti. Stara mu prigovara da je preosjetljiv.
(Besmislene svađe koje dokazuju plitke odnose i nesposobnost istinske povezanosti s
ljudima.)
Stara ponavlja što je sve Stari mogao biti. Pjevaju besmislenu pjesmicu o Parizu, koji očito
ima neko značenje za njih, ali nikada nije eksplicitno rečeno kakvo. Opet pokrenu temu
poruke čovječanstvu. Stara ga uvjerava da je mora izreći, ali Stari tvrdi da se teško izražava i
da je nekako skučen. Otkrije joj da je naručio profesionalnog govornika koji će govoriti u
njegovo ime. Stara provjerava je li sigurno pozvao sve znanstvenike i vlasnike.
“Stražare? Biskupe? Kemičare? Kotlare? Gudače? Izaslanike? Predsjednike?…”
Stari potvrđuje da je svih pozvao. Cijelo vrijeme piju čaj kojeg nema.
“Papu, papige i papire?”
Stari potvrđuje da je i njih pozvao. Stara se brine treba li odgoditi sastanak, razmišlja hoće li
ih previše izmoriti. Za to vrijeme Stari nervoznim staračkim/dječjim koračićima korača oko
nje. Kaže da nikako ne mogu sada odgoditi jer su se sigurno svi već ukrcali.
Čuje se čamac kako dolazi. Stara se žali kako je cijela raščupana, a Stari joj predbacuje da se
mogla i prije urediti. Odlaze do vrata po goste. Publika ne vidi otvaranje i zatvaranje vrata, ali
čuje. Potom vidi Starog i Staru kako nekog uvode prve nevidljive goste. Uljudno se
predstavljaju Gospođi, razgovaraju s njom, razmjenjuju komplimente… ali samo je oni vide.
Počinju donositi stolice.
“Sjedite ovdje dok čekate.” Gospođa je prvi nevidljivi gost koji je zauzeo mjesto na stolici.
S Gospođom komentiraju kako je život skup, Stara joj hvali lepezu. Stara i Stari stalno se
osmjehuju. Nevidljiva gospođa jako im je zanimljiva. Vode s njom ozbiljni dijalog, ali
publika čuje samo jednu stranu. Oboje požele gospođi vječnu mladost i žale se kako njih
starost tretira. Pričaju Gospođi o svom životu.
“Moj muž voli samoću, iako nije čovjekomrzac.”
“Imamo radio, ja pecam, a i brodske veze nisu loše.”
Pričaju Gospođi kako imaju redovan prijevoz, kako Stari obavlja ulogu kućnog stražmeštra te
kako ih ono malo živih prijatelja i rodbine ponekad obiđe “…eto, prije deset godina”.
(Tragikomični elementi u svrhu prikaza izolacije pojedinaca i nedostatka kvalitetnih i
predanih odnosa.)
Dolaze i drugi gosti. Ulazi nevidljivi Pukovnik. Stari i Stara pozdravljaju ga s poštovanjem i
hvale mu uniformu. Pukovnik Staroj ljubi ruku. Upoznaju ga s Gospođom te oni započinju
razgovor. Uključuju se i Stari i Stara. Stari objašnjava Pukovniku da će u njegovo ime
govoriti Govornik. Pukovnik i Stari se porječkaju. Stara brani Staroga i predbacuje Pukovniku
da je nepristojan. Nevidljiva gospođa pada sa stolice, a Stari ide uvesti nove goste.
Stari uvodi svoju staru prijateljicu koju su prije zvali “Lijepa” i njenog muža, a Stara donosi
još stolica. Na sceni, publika i dalje vidi samo njih dvoje. Stari zamjećuje kako se “Lijepoj”
produžio nos i kako se pogrbila. Ona je donijela poklon za Staru. Sliku (a možda i cvijet, ili
zipka, ili kruška, ili gavran). Muž od Lijepe je svjetlotiskar, ali to Staroga ne sprječava da mu
nabroji sve svoje boljke i simptome. Nastavljaju dijalog s gostima.
“Svjetlotiskaru, grotesko se prenemaže, tako će se sve više ponašati u ovome prizoru; otkrivat
će debele crvene čarapetine, bezbrojne suknje, pokazat će dronjavu podsuknju, razgolititi
staračke grudi; zatim će se podbočiti o bokove, erotski vrištati, raširenih nogu isturiti zdjelicu
i smijati se, smijati se kao stara bludnica; ovakva igra – posve različita od dosadašnje i
kasnije, koja otkriva potisnutu ličnost Stare – naglo će prestati.”
(Bizarna i nepotrebna scena, ubačena bez vidljivog razloga, doprinosi općem dojmu kaotičnog
i grotesknog prizora.)
Stari se udvara Lijepoj, a Stara njezinom mužu. Svatko od njih vodi svoj razgovor, svatko sa
svoje strane, ne obazirući se na onog drugog. U razgovoru Stara spomene da su imali sina koji
je otišao kada je imao sedam godina, ali Stari tvrdi da nikada nisu imali djece. Stara nastavlja
priču o sinu kojeg nisu uspjeli zadržati.
Stari priča o svojoj majci koju je ostavio da sama umre u grabi i o tome kako mu je Stara
zamijenila majku. Stara pak priča kako je Stari bio savršen sin i kako su mu roditelji umrli na
rukama. (U ovom trenutku više se ne može ući u trag istini. Ne znamo tko laže, tko govori
istinu, ni je li se išta zaista dogodilo. Jedino što već sada sa sigurnošću znamo je da su Stari i
Stara živjeli vrlo nesretnim i promašenim životom.) Razgovor počinje zapinjati i postaje
nejasan.
Dolaze novi gosti. Stari ide otvoriti, a Stara namješta još stolica. Sada gosti već dolaze u
velikom broju pa se Stara i Stari sa svakim samo rukuju. Došli su i novinari. Stara žuri
postaviti dovoljno stolica. Stari progovara po par riječi sa svakim.
“Telefonirajte u Monte Carlo, javit će vam se Karlo… Lude čuva Bog… Ne, nemam radija…
Primam sve novine…”
Staroj nije jasno tko su svi ti ljudi. Jedan od nevidljivih gostiju je doveo dijete, što Starome
nije po volji. Gotovo pa su ostali bez stolica, a nevidljivi gosti i dalje pristižu. Predstavljaju se
redom kako tko stiže. Na pozornici, stolice su poredane kao da se sprema predstava u
kazalištu, pa publika gleda u nevidljive goste, a nevidljivi gosti gledaju u publiku.
Stari i Stara zadihano namještaju stolice, paze da ne poguraju goste, pažljivo se provlače
između redova… Stara je žali kako je previše ljudi. Pomiču i stol, traže još stolica. Gosti samo
pristižu. Stari i Stara se upoznaju, rukuju, ispričavaju i tako cijelo vrijeme. Stara stalno pita
Staroga je li obukao majicu. Nakon nekog vremena, zvonjava lagano prestaje. Izgleda da je
većina gostiju stigla. Samo Govornik nedostaje. Stara počinje dijeliti svima nevidljive
večernje programe.
“Samo mirno, gospodo, mirno, moje dame, već ćete svi doći na red…”
Stari se opravdava nevidljivim gostima jer nemaju više stolica. Pokušava svih nekako
smjestiti na stolice.
“Stolice sad same igraju.”
Stara nudi sladoled i bombone, ali se ne može pomaknuti od svjetine pa ih samo baca iznad
glave. Stara i dalje pita tko su svi ti ljudi i zašto su se svi skupili tu. Stari upućuje osobe koje
nemaju stolice da stanu uza zid. Nastaje opći metež. Stari i Stara su sada na suprotnim
krajevima pozornice, svatko uz svoj prozor. Svjetina ih je izgurala. Odatle se ne miču do kraja
predstave. Dovikuju si, ne vide se od gužve. Traže jedan drugoga.
“…strašno smo daleko jedan od drugoga… u našim se godinama moramo paziti… možemo se
izgubiti… Moramo uvijek biti zajedno, nikad se ne zna, srce, srce moje…”
U jednom se trenutku ugledaju, pa je Stari slobodan nastaviti se rukovati s prijateljima. Stari i
Stara ponovno počinju voditi dijaloge, svatko na svojoj strani, s nevidljivim gostima.
“Ja nisam svoj. Ja sam netko drugi. Netko u nekom.”
(Besmislene kvazi filozofske rečenice i apsurdne izjave dodatno naglašavaju dojam
besmislenosti cijele drame.)
Stara objašnjava kako je njen muž na vrlo visokom položaju. Stari obećava da će svaki čas
doći Govornik i sve im reći.
“…čovječanstvo se mora okoristiti mojim iskustvom… razradio sam cijeli sustav…”
Stara govori kako je Stari mnogo propatio. Stari govori kako su oboje mnogo propatili. Sada
se tenzija već mogu osjetiti. “Svi” nestrpljivo čekaju Govornika.
“Spasimo li svijet, spasit ćemo mu dušu…”
(Stari i Stara ovom porukom čovječanstvu žele dati nekakvu svrhu svom postojanju, ostaviti
trag i dokazati da nisu 94/5 godina živjeti potpuno uzalud.)
U trenutku kada Stara i Stari u zanosu pričaju o očekivanoj poruci, uz blještavo svjetlo ulazi
Car. Njih dvoje ne mogu vjerovati da je i on zaista došao. “Svi” se klanjaju caru, a Stari i
Stara su istinski počašćeni što je Njegovo Veličanstvo gost u njihovom domu. Tvrde da su
njegovi najvjerniji podanici.
“Vaš sluga, vaš rob, vaš pas, vau-vau…”
Dvorani koji okružuju cara ne žele ih pustiti da mu se približe. Stari naređuje da se Caru
ustupi najbolje mjesto, odmah ispred podija. Stari i Stara ne znaju što će od sreće i ponosa.
Stari priča Caru svoju tužnu životnu priču, o tome kako je običan kućni stražmeštar, kako su
ga često ponižavali, kako je mnogo propatio, mnoge unesrećio… Stara glumi njegovu jeku.
Kreće bizarno nabrajanje svih vrsta životnih nesreća koje su ga snašle, a Stara ponavlja što je
sve mogao biti da je želio. Moli Cara da uzme u obzir njegovu poruku i obećava mu da će
Govornik uskoro stići. Priča mu kako je jednom s četrdeset godina sjeo ocu u krilo pred
gostima, pa su ga odmah oženili da mu dokažu da više nije dijete. (Još jedna različita priča o
roditeljima, naglašava kaotičnost. Ustvari apsolutno ništa ne znamo o njihovim životima.)
Stari i Stara neko vrijeme ponavljaju da će Govornik doći i tada on napokon stigne. On je
stvarna osoba.
“Nalik je na slikara ili pjesnika iz prošlog stoljeća: pustena šeširčina širokog oboda,
umjetnički vezana široka kravata, duga bluza, brkovi i kozja bradica…”
Stari i Stara su presretni što je Govornik napokon stigao. On svoj nevidljivoj publici dijeli
nevidljive autograme. Stari krene sa svojim obraćanjem svim “prisutnima”, a Stara i dalje
glumi njegovu jeku.
Pozdravi svih i krene se zahvaljivati svima redom, gostima, organizatorima, ali i graditeljima
kuće, i kopačima temelja, i stolarima, i obrtnicima, i tehničarima, i tiskarima, i državi, i
domovini… i Semiramidi. (Besmisleno nabrajanje u svrhu davanja na važnosti sebi i svojoj
“poruci”.)
“Mi možemo i umrijeti u ovoj velebnoj završnici… hvala nebesima što su nam udijelila toliko
blaženih godina… Život mi je dokraja ispunjen… Izvršio sam svoju zadaću. Nisam živio
uzalud jer će svijet saznati moju poruku.”
Nastavi objašnjavati Govorniku koji ga ni ne primjećuje da ne smije zanemariti nikakve
pojedinosti iz njegova života, čak ni one najbanalnije.
“Umrimo na vrhuncu slave…”
Nakon što su obećali da će biti zajedno u vječnosti, viknuše “Živio Car!” i bace se svatko kroz
svoj prozor. Čuje se samo po jedno joj sa svake strane i pljusak. Nakon toga, slijedi
najtragičniji trenutak ove drame.
Govornik, ravnodušan nakon svjedočenja dvostrukom samoubojstvu, saopći publici da je gluh
i nijem. Pokuša se služiti znakovnim jezikom, ali kada shvati da ga nitko ne razumije, počinje
hroptati, ječati i glasati se iz grla. Nemoćan gotovo odustaje, ali onda vadi kredu iz džepa i
napiše velikim slovima:
BELZEKRUH
A zatim
NNOO NNM NWNWNW V
Nezadovoljan što ga i dalje nitko ne razumije, ljutito izbriše sve i napiše.
Ʃ ZBOGOM Ʃ BOGOM Ʃ O Ʃ *
Upitno se nasmiješi, kao da vjeruje da su ga razumjeli. Kada shvati da ga nisu razumjeli,
natmuri se i sablasnim korakom ode prema velikim vratima na dnu. Na praznoj sceni su samo
stolice, podij i pod posut konfetima i korijandolima.
Prvi put se čuju glasovi nevidljive svjetine. Glasan smijeh, šapat, ironično kašljucanje; glasovi
su isprva tihi, a onda sve glasniji, sve dok se opet postupno ne stišaju. Svemu je tome
namijenjeno da potraje, kako bi se prizor urezao u pamćenje publici.
*Ako se potrudimo, možemo protumačiti da u poruci, između ostalog, piše S O S (save our
souls), poruka namijenjena slanju u hitnim slučajevima.
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: pusti otok
Vrsta djela: apsurdna drama
Tema djela: besmislen život i smrt Staroga i Stare
Ideja djela: prema samom Ionescu “ništa”
Analiza likova
Jedini likovi su Stari, Stara i Govornik, ali nemamo nigdje njihovu eksplicitnu karakterizaciju.
O Starom i Staroj dobivamo različite informacije cijelo vrijeme, i ne znamo ništa o njima
osim da imaju 94 i 95 godina i da žive u kuli na pustom otoku okruženi vodom.
Na početku si tepaju “srce moje, cukrena moja, malo moje…”.
Kada dođu imaginarni gosti, stara prijateljica “Lijepa” i njezin muž, Stari očijuka s Lijepom
“Hoćete da mi budete Izolda, a ja vaš Tristan?”
Stara očijuka s mužem od Lijepe “Laskavac jedan! Fakin! Da izgledam mlađe za svoje
godine? Vidi ti vražjeg huligana! Čarobni ste.”
Na početku djeluje da se stvarno vole, kasnije nam se više ne čini tako, pa ni u što nismo
sigurni.
Stara govori da je Starom kao majka “Ja sam ti žena, sad sam ti i mama.”
On ju naziva drugaricom “Moja plemenita drugarica Semiramida zamijenila mi je majku.”
U jednom trenutku Stari priča kako je imao loš odnos s roditeljima “Pustio sam majku, samu
samcatu, da umre u grabi.” U idućem trenu, Stara priča kako je Stari bio savršen sin “Brinuo
se za njih, mazio ih…”
Jednom Stara čak spomene da su imali sina, ali Stari to opovrgne.
Jedino u što smo sigurni je da su nesretni sa sobom i svojim životom, da simboliziraju
besmislenu i nekvalitetnu komunikaciju i neiskren, nepotpun odnos i da im je postojanje
besmisleno, a život promašen.
Pokušavaju mu dati smisao prenošenjem poruke, ali nijemi Govornik je točka na i. Konačni
dokaz da su njihovi životi i smrt bili suvišni te da nisu ostavili nikakav trag, već samo prazne
stolice za sobom.