Vjekoslav Babukić – Ilirska slovnica

- Babukić : Požega, 1812-Zagreb, 1875. – bio je tajnik Matice ilirske i profesor

hrvatskog jezika na Kraljevskoj akademiji
- piše Osnove slovnice slavjanske narĕčja ilirskoga 1836. – od te se godine računa
početak ilirskog pokreta – prva općehrvatska gramatika
- tiskana 1854, Zagreb
- posvećena grofu Josipu Jelačiću – 3 razloga: zbog njegove „vitežke“ obrane mogao je
sastaviti ovu slovnicu, obvezao se na njegov poziv 29. 5. 1852. da će sastaviti slovnicu
ilirsku za učionice, jer je on zaštitnik slavnog naroda „ovih sjedinjenih kraljevina“ i
njegovog junačkog jezika - Jelačić je 1852. izdao naredbu da profesori napišu ili
prevedu priručnike na hrvatski, jer je to bilo doba Bachova apsolutizma kad je bio
veliki pritisak da se predaje na njemačkom
- Ilirska slovnica – nije odobrena kao udžbenik, za što je bila namijenjena – prigovara
joj se zastarjelost (Veber) jer je rađena prema Dobrovskomu. zamjera mu se i što je
previse ulazio u rječničku djelatnost, a da u gramatici trebaju biti samo kratka i jasna
pravila – ta je slovnica više učenjačka, nego školska – suvišni su i podaci o narječjima
„pojedinih sela“ jer se u školi treba učiti samo književni jezik
- bio je ilirac, ali Gajevu Kratku osnovu opisuje ovako: „Ali tu nebiaše nikakve ilirštine
nego samo diletantizam nĕkojih mladićah.“ (Tafra) – Babukićeva Osnova slovnice
proširila je jedinstvenu jezičnu i pravopisnu normu
- umeće mnogo citata (zbog čega je i kritiziran) – daleko najviše Gundulićev Osman, ali
i Ranjina, Kačić, Karadžić…
1) UVOD
2) DIO PERVI – GLASOSLOVJE
3) DIO DRUGI – REČOSLOVJE
1. Odsĕk I. O SAMOSTAVNOM IMENU
2. Odsĕk II. O PRIDAVNOM IMENU
3. Odsĕk III. O IMENU BROJNOM
4. Odsĕk IV. O ZAIMENU
5. Odsĕk V. O GLAGOLJU
6. Odsĕk VI. O PRISLOVU
7. Odsĕk VII. O PREDLOGU
8. Odsĕk VIII. O VEZNIKU
4) DIO TRETJI – STAVKOSLOVJE
1. Odsĕk I. O PROSTOM STAVKU
2. Odsĕk II. O SASTAVLJENOM STAVKU
3. Odsĕk III.
5) ZAGLAVAK
6) DODATAK

1
  Predgovor.
- napominje da treba razlikovati narod u narodopisnom (etnografskom) i državoslovnom
(političkom) smislu
- ime slovansko, slovĕnsko, slovensko, slovinsko je narodopisno, odnosno etnografsko
- ilirsko – potječe još od Rimljana – Ilirik su bile pokrajine između Dunava, Jadranskog
i Crnog mora – te se pokrajine i danas, Kaže Babukić, nazivaju ilirskim trokutom
- danas se te pokrajine nazivaju i „jugoslavjanskimi“ – jednako pojmu ilirsko, to je
narodopisni, geografijski pojam
- bosansko, dalmatinsko, hercegovačko, hrvatsko i srpsko – imena politička ili
pokrajinska
- izdao je i: „Osnova slovnice slavjanske narĕčja ilirskoga, uredjena Vĕkoslavom
Babukićem.“ u Danici ilirskoj 1836. – to „dĕlce“ (kako ga on naziva) bilo je
protumačeno na njemačkom jeziku i na talijanskom jeziku
- slovnicu ilirsku u nĕmačkom i talianskom prevodu
- najavljuje „korenoslovno izpitivanje“ za koje kaže da neće odgovarati mnogo ljudi –
savjetuje i profesorima u pučkim učionicama i u donjoj gimnaziji da preskoče taj dio
rječoslovja i pređu na dio „o pojedinih čestih govora“

1) Uvod.
- navodi definicije pojmova jezik, pojam, rĕč, izreka ili stavak

jezik – priobćivanje naših mislih osĕtljivimi znakovi (čuvljivimi i vidljivimi t. j. govorom i

pismom).

rĕči – jezični znakovi za pojme i protezanja jednoga pojma na drugi

- ističe na više mjesta važnost njegovanja jezika (vidi se to već u samoj posveti) – tako i
na jednom mjestu piše „blago svakomu narodu, koi se ponosi svojim materinskim
jezikom; jer taj će živĕti na vĕke i njegovoj slavi neće biti konca“

Slavjanski jezik:

A) narĕčje rusko
B) narĕčje poljsko
C) narĕčje česko-slovensko
D) narĕčje ilirsko iliti jugoslavjansko, inače slovinsko iliti hḕrvatsko-sḕrbsko ili sḕrbsko-
hḕrvatsko
- govori kako se ustalilo u zadnjih desetak godina ime „jugoslavjansko“ za „izbĕgnutje
svake razpre i bratskoga neporazumljenja“

2) Dio pervi. Glasoslovje.

- dijeli ih na samoglasnike i suglasnike

2
 - samoglasnik – može se izgovoriti bez pomoći drugog glasa, a suglasnik se može
izgovoriti samo uz njegovu pomoć
- samoglasnici se mogu dijeliti na široke ili uske i kratke ili dugačke
- kratkima ầ i ḕ bilježe se i za nijemi glas pored slogotvornog r, odnosno na mjestu šva
- u ilirskom jeziku NE POSTOJE diftonzi, pa kad se sastanu au, eu, iu, ou izgovaraju se
razdvojeno: npr. da-o postaje dal, pa-uk postaje pavuk, Europa postaje Evropa, Pavao
postaje Paval, Pavel, Pavo, Pavle
- ĕ nije diftong, nego jotirano e koje se izgovara kao je ili ie (=ije)
- pravila kada se izgovara kratki ĕ, a kada dugi – značajno je da u svoj opis ne uključuje
samo jedno od narječja, već opisuje i daje upute za izgovor i ikavske i ekavske i
jekavske varijante jata
- abeceda: ima glasove č i ć, ali ne i đ i dž, nema lj i nj, ali ima ĕ
- za lj i nj naglašava da postoje kao sliveni glasovi, isto kao i dj
- suglasnici: - ustneni – m, b, p, v, f – kad se iza m, b, p, v nađe pomekšitelj j tad se
među takve slovke USUVKOM umetne l (epenteza) – npr. Zagreb-ljanin, komparativ
slab-lji…
- jezični – l, n, r
- zubni – d, t
- svištući – z, s, c
- gerleni – g, h, j, k

- u većini primjera za glasovne promjene uspoređuje čakavsko, kajkavsko i štokavsko

narječje, a zatim, nerijetko, iste uspoređuje s ostalim slavenskim jezicima (najčešće ruski pa
poljski i češki) – mnogi primjeri koje navodi su iz Gundulićeva Osmana

- priznaje dilemu oko toga treba li bilježiti a i e ispred slogotvornog r – iznosi kako je drugi
problem, ako se odlučimo na pisanje jednog glasa ispred r, koji glas od ta dva pisati – jer
postoje dobri razlozi za oba – e se piše u kajkavskom, a u čakavskom i štokavskom

O NAGLASKU

- sila u govoru kojom se jedna slovka (slog) izgovori oštrije ili teže nego druge
- on opisuje ilirski jezik kao onaj s tronaglasnim sustavom – težki (accentus gravis),
oštri (accentus acutus) i zavinjeni (accentus circumflexus)
težki – sva se silina stavlja na suglasnik koji slijedi pticca
oštri – sva sila izgovora je na samoglasniku- glas hitro padne pa se odigne – grad, glad
zavinjeni – na samoglasniku – glas se protegne pa najednom padne – strana, greda

3. DIO DRUGI. Rĕčoslovje.

-vrste riječi naziva pojmi ili pojmovi – za vrste uvijek stavlja u zagradu i latinsko i njemačko
nazivlje

- samostavnik – imenice - za pojme o stvorih, odnosno za pojmove o osobama i stvarima –

žena, kuća, gora, dolina –

- glagolj, glagoli – za djelovanje stvorova

3
- a) svojstva – pridjevi iliti pridĕvci

- b) brojnik – oznčava broj i množinu

- c) zaimena – zamjenice

a, b i c pridaju se samostavniku ili imenici

- prislov – prilog
- prislov brojni – pervo, drugo, tretje, mnogoput, velekrat
- prislov zaimeni – ovdĕ, tu
- red glagoljni

- predlog - samostavnik, veznik (čim, odmah, kamo) – glagolj

- riječi proste, pervotne – iz kojih se izvode ostale

-riječi proizvedene – nastaju od prostih

neki primjeri:

- iz slogova izvodi oblike riječi- tako npr. od staroslavenskog si=sij, saj (ov, ovi, ovaj) nastaje
sinoć

- od staroslavenskog pĕ-ti nastaje napĕti, razapĕti, zapĕti

- nabraja popriličan broj korijena slagajući ih po vrstama glasova koji su im početni (npr. oni
koji počinju ustnenim v)

- upozorava i na dubinsku strukturu raščlambe – kaže da u kazalu korijena nema oblika koji
nastaju „proizvadjanjem“- nego da se oni moraju potražiti u pervotnom obliku – npr. lag;

lag-ati

- ne izostaje ni lirika (osim primjera iz Gundulićeva Osmana)- donosi cijelu Pjesan I.

Ignjata Đurđevića u kojoj prenosi imaginativni govor pjesnika Ovidija o veličini
slovinskog jezika – na tu se pjesmu poziva kako bi opravdao svoje razmišljanje o tome
kako su neki korijeni ilirskog jezika zasigurno nastali analogijom po drugim istočnim
jezicima – u pjesmi se govori o velikom ilirskom kraljevstvu pa se može opravdati ta
jezična analogija

- službene glasice ili tvorke – sufiksi :

tvorna slova: tvrdi i pomeškani samoglasnici a, o, e, ja, je služe za

naznačenje spola i broja, sklanjanje padeža i tvorbu glagolskih vremena i načina

- to su i suglasnici m, g, h koji služe za sklonidbu – npr.

m za instrumental jednine – om, em

4
- ističe kako valja zapamtiti da se katkad pri tvorbi izbacuju čitavi slogovi – npr vod-en, vod-
a, da se srodna slova često pretvaraju jedno u drugo – k i c->č, g i z->ž, l->lj, d->dj

- imenice koje imaju pred posljednjim slovom a koje se u daljnjem upotrebljavanju izbacuje
nazivat će nepostojanim, po Dobrovskome – kaže da je to a nastalo od poluglasa jer i jor

4) DIO ČETVRTI. O pojedinih čestih govora.

samostavnici – stvorovi koji se nalaze u „sbiljnosti“ i mogu se a) očima vidĕti ili b) umom
vidĕti

a) očima se vide – predmetna imena – obćenita i vlastita

- obćenita imena:
- 1) stvarna imena – nebrojive imenice – voda, zemlja, muka ili brašno, žito…
- 2) skupna imena
- svaka riječ koja označuje muško biće je muškoga spola, bez obzira na tvorbu i
sklonidbu, kad kaže na spol, misli na gramatički rod
- 3 sklonidbe:
1) pervo sklonjenje – imenice muškog i srednjeg roda koja u genitivu imaju sufiks –a
2) drugo sklonjenje – imenice muškog i ženskog roda koja u nominativu završavaju
na a, a u genitivu na e (žen-a, žen-e; slug-a, slug-e)
3) tretje sklonjenje – imenice ženskog roda koje u nominativu završavaju na
suglasnik, a u genitivu imaju sufiks –i (kost, kost-i)
- tri broja – broj jedinstveni (jednina), broj dvojstveni (dvojina), broj množtveni
(množina)
- sedam padeža od kojih lokativ naziva Praeposicional, odnosno predložni padež –
obrazlaže njegov naziv time da se on uvijek upotrebljava s jednim od ovih padeža: na,
o, po, pri, u – navodi da ga se nekad naziva i Lokativom ili Lokalom jer označava
mjesto gdje se nešto nalazi
- za instrumental objašnjava da ga se naziva i tvoriteljnim padežom i da nalikuje
latinskom Ablativu, ali bez prijedloga- zovu ga i Sociativom, ali to mu ime odgovara
samo kad odgovara na pitanje „s kim?“

pridavna imena- pridjevi – sklanjaju se ili kao imenice ili kao zamjenice u sva tri roda-

kao imenice ako odgovaraju na pitanje kakav? kakva? kakvo? a naznačuju kakvoću ili
svojstvo

kao zamjenice kad želimo naglasiti razlikovanje nekog svojstva od svih drugih svojstava-
koji? koja? koje?

brojevi:

a) osnovni
b) samostavnički – brojevne imenice
c) redni
d) umnožni – kolikogub? ili kolostruk? – jednostruk/jednogub..

5
 - kolikoverstan? – jednoverstan ili jednak, dvoverstan ili dvojak..
e) prislovni – koliko puta? – jedanput, dvaputa, triputa..

zaimeni – zamjenice

a) osobne

b) povratne – osobna sebe i posĕdna svoj, svoja, svoje

c) posĕdovne- moj, tvoj..
d) pokazne- ovaj, ova, ovo npr.
e) odnosne- što, koji, koja, koje..
f) upitne- tko?, što?, kakav?…
g) neopredĕljene

glagolj – glagoli

- najvažniji dio svakog jezika jer govore što se događa sa subjektom – je li on u činećem
(aktivnom), terpećem (pasivnom) ili u nijednom (neutrum) stanju
a) nesmĕrajući – činjenje koje ostaje kod subjekta i ne proteže se ni na jedan predmet
– nesmĕrajuće stanje: ležati, spavati, sjati..
- nesmĕrajuće činjenje: iti (ići), dihati, pisati…

b) smĕrajući – činjenje koje se preteže na neki predmet (predmet u apstraktnom

smislu) :

1) prelazeći- činjenje koje ne ostaje kod subjekta činjenja, nego prelazi na predmet
koji se može smatrati terpećim – čitati (knjigu), pisati (list), orati (njivu) – taj je predmet
uvijek u akuzativu – tu spadaju i pričinjavjući – čim se pretrpi činjenje, promjeni se stanje -
zaslĕpiti (učiniti slĕpim), utopiti (učiniti da s utopi)

2) neprelazeći – plašiti se, veseliti se..

3) povratni – između prelazećih i neprelazećih – radujem se, veselim se

- slavjanski se jezik od drugih europskih jezika razlikuje po tome što ima glagole kratkog
trajanja i glagole dugog trajanja

- kratko trajanje: minjući glagolji – čim je radnja počela, odmah je i završila- dati, stati..

-dugo trajanje- glagolji trajući – nesvršeni – a) nastavljajući – pisati – trajna i neprekidna

radnja, b) opetujući – trajna radnja s prekidima – pokazivati, zaplitati, c) počeštjujući – stanje
subjekta naznačuju prekidno – bockati

6
GLAGOLSKI RAZREDI

pervi razred drugi razred tretji četverti peti razred šesti razred
razred razred

da-ti, pi-ti, mi-nu-ti pit-a-ti

bi-ti, ču-ti to-nu-ti - između - i bac-a-ti kup-ova-ti

korĕna i
tres-ti, si-nu-ti hod-i-ti kop-a-ti mil-ova-ti
tvorke
infinitiva mol-i-ti
ves-ti
imaju ĕ sol-i-ti
vid-ja-ti kralj-eva-ti
um-ĕ-ti
dig-nu-ti živ-ĕ-ti plat-ja-ti voj-eva-ti
b, p, v
mig-nu-ti vid-ĕ-ti
zeb-s-ti, umol-java-ti kaz-iva-ti
popušt-ava-ti
tep-s-ti ozdrav-ljava-ti zapis-iva-ti

4 načina: - navodi samo primjere

1) pokazni – npr. učenik radi pomnjivo

2) vezni – npr. kažu, da učenik radi pomnjivo
3) pogodbeni – da učenik radi pomnjivie, više bi naučio. – služi i za izricanje želje
4) zapovĕdni – učeniče, radi pomnjivo!
- načinima se još pribrajaju i temeljni oblik ili infinitiv i pričaštje ili dionorĕč
- pričaštje – pridavno ime proizvedeno iz glagola – govoreći, ća, će, progovorivši, ša, še

minući glagoli: 1) sadašnje neizvĕstno vrĕme, neopredĕljeno, kratkoga trajanja vrĕme, buduće
prosto vrĕme – dignem, kupim

2) prošlo vrĕme iliti minuće prosto – digoh, kupih

trajući glagoli: 1) sadašnje pravo, izvĕstno, opredĕljeno, nesaveršeno, trajuće vrime – dižem,
kupujem

2) prošlo prosto nesaveršeno iliti trajuće vrĕme – dizah, kupovah

+ sasvime prošlo vrĕme (praeteritum perfectum) – naziva ga kasnije perfektom, to je današnji

aorist, davno prošlo vrĕme (Praeteritum plusquamperfectum)

- dva oblika budućeg vremena: -pervo buduće – infinitiv + pomoćni glagol – kupit ću,
kupovat ću (i za trajuće i za minuće)
- drugo buduće ili buduće prošlo – pričaštje prošlo +
pomoćni glagol – bit ću kupio, bit ću kupovao

7
Imperativ (zapovĕdni način):

1) sadašnje vrĕme – daj, davaj; kupi, kupuj

2) prošlo buduće – kupio ti, kupovao ti

- konjuktiv – vezni način – da jesam, da budem -

- optativ i subjunktiv – željni i slĕdovni način – ja bih xy, ti bi xy (naglašava da se u Primorju

kaže ti biš)

3 konjugacije:

I. –am, -aš, -a, -amo, -ate, -aju

II. –em, -eš, -e, -emo, -ete, -u
- jem, -ješ, -je, -jemo, -jete, -ju

III. – im, -iš, -i, -imo, -ite, -e

- glagoli manjkavi – oni koji nemaju sve načine, vremena i lica – npr glagol velĕti,
velim, ili pokraćeni prezent u Primorju grem, greš, gre, gremo, grete, gredu – ima
samo prezent

PRISLOV- prilog

- iskazuju način ili okolnost radnje- kako? gdje? kada? – služe za pobliže određivanje
glagola, pridjeva i prijedloga
a) prislovi mĕsta- gdĕ?, kamo?, kuda?, odakle?, dokle? – nabraja neki broj prijedloga
b) prislovi vrĕmena – sadašnje vrĕme, prošlo vrĕme, buduće vrĕme, izvĕstno vrĕme
(danas, jutros, večeras), neizvĕstno vrĕme (često, jednom, kadgod)
c) prislovi kolikoće
d) prislovi kakvoće
- potverdjujući prislovi – da, da što? dakako?, doista, jamačno..
- niječući – ne, ni, nipošto..
- pitajući – zar? zašto? da l'? je li?..
- sumnjivi ili dvojbeni – možebit, možda..
- poželjani – ipak, da bi ipak, ako bi ipak..
- prislovi koji označuju kakvoću imaju stupnjeve – slabo – slabie – najslabie, visoko –
višje – najvišje

PREDLOG

- nesklonjive čestice koje služe za određivanje odnosa između pojedinih pojmova

- nerazdruživi – izdvaja ih kao svojevrsne prefikse, npr. razdor – raz je prijedlog,
predavati, pre je prijedlog…
- razdruživi – traže određene padeže – nabraja koji padeži idu uz koji prijedlog

VEZNIK

8
 - povezuju više stavki – naglašava kako „filosofični slovničari“ kažu da je bogatstvo
veznika znak visoke izobraženosti nekog jezika
- dijele se na „uzporedne“ i na „podredne“ - ne daje primjere jer kaže da se oni tumače
u sintaksi, tj. stavkoslovju

DIO TRETJI. Stavkoslovje.

- stavak je misao koja se izražava riječima
- prosti stavak – samo jedna izrĕčna rĕč – samo subjekt i predikat, ili ako ima pridĕvce
koji sami nemaju stavačno obličje, npr. zdravo dĕte spava obično mirno i spokojno.
- sastavljeni stavak – više prostih stavaka u jednoj sintaktičkoj i logičnoj cjelini
- period – umjetno sastavljen stavak većeg opsega – opis – prednji (uzdignuti) stavak i
stražnji (padnuti) stavak- jer glas pada, spušta se – Kadgod se prolĕtje vrati,|| zaore
nove pĕsme radosti i veselja.
- pridĕvak – pobližje opredĕljenje samostavnika – on se izražava pridavnikom ili
pričaštjem – suha je zemlja tverda, brojnikom (dva loša ubiše Miloša), zaimenom
(Moji su roditelji došli)
- stavačna sveza – dvije nezavisne rečenice – veznici usporedni (i, a , te, ter, osim…/s
jedne strane – s druge strane, najpervo – zatim…) – uspoređuju dva stavka
- protustavni – pobija se značenje prvog stavka u drugom, posljedica prvog je u drugom
stavku, niječe se prvi u drugom stavku – ali, nego, naproti, prem, ipak…
- osnovni – jedan stavak očituje uzrok događanja drugoga – radi, stoga, zato, dakle,
onda, jer…
- stavačna sgloba – glavni i pobočni stavak, tj glavna i zavisna rečenica – mogu biti
subjektivne, podpunjujuće, pridĕvne i okolnostne – ovisi koje mjesto zauzmu u
rečenici

O pravopisu.
- ĕ primljen iz nužde – kako bi se sva naša narječja sjedinila u jednom književnom
jeziku – „svakomu je svoje najmilie“ – spominje kako je teško bilježiti naglasak nad
takvim glasom pa kaže da bi se moglo spojiti i i e u jedan oblik je nad kojim bi se
obilježavao kratak ili dug naglasak, što bi označavalo izgovara li se kao ije ili kao je
- iznosi pravila o rastavljanju na slogove, upotrebljavanju velikih slova (na početku
rečenice, na početku pjesničkog stiha, sva vlastita imena i osobna zamjenica u dr. licu
kad se koristi iz poštovanja)
- zarez = čerknja
- piknja i zares= ;
- dvopiknja :
- piknja .