Slika 1: Arheološka istraživanja na nalazištu Ivanec-Stari grad

(snimio Dinko Tresić Pavičić)

Nalazište Ivanec-Stari grad smješteno je u samom središtu grada Ivanca na prostoru

Staroga grada koji je do temelja srušen sredinom prošlog stoljeća. Istraživanja ovog
nalazišta započela su 1998. godine kada su otkriveni temelji posljednjih faza Staroga
grada. Idućih godina istraživanja su se usredotočila na ostatke srednjovjekovne crkve Sv.
Ivana Krstitelja (Belaj 2008: 8). Uz ostatke arhitekture, na prostoru crkve su do sada
istražena i 194 groba te je ustanovljeno da se u crkvi pokopavalo od 12. pa sve do početka
17. stoljeća. Otkriveni su i grobovi stariji od crkve, presječeni ukopima za temelje njenih
zidova, te od njih stariji naseobinski kulturni sloj nastao tijekom duljeg boravka na ovom
prostoru, a kojeg u rani srednji vijek smješta velika količina prikupljene
ranosrednjovjekovne keramike (ibid. 40). Uz to, na nalazištu je nađeno i mnogo antičkog i
prapovijesnog materijala koji je zbog intenzivnog pokopavanja, ali i naseljavanja ovog
prostora nađen izvan konteksta, najčešće u zapunama mlađih grobova. Zanimljivost
nalazišta i na njemu uočene stratifikacije koja je sazdana od različitih vrsta stratigrafskih
jedinica (slojevi, ukopi, zapune, strukture itd.) te način njenog dokumentiranja naveli su
me da je upotrijebim za primjer na kojem ću prikazati kako detaljno i precizno
dokumentirati situacije na koje nailazimo tijekom arheoloških istraživanja.

Na ovom bih mjestu željela zahvaliti svima koji su mi pomogli u pisanju ovoga rada.
Osobitu zahvalnost dugujem svojoj mentorici Ini Miloglav na poticaju i stručnoj pomoći te
dr. sc. Jurju Belaju na ustupljenoj dokumentaciji s iskopavanja te mnogim korisnim
savjetima. Željela bih zahvaliti i svima s kojima sam do sada imala čast raditi na
arheološkim iskopavanjima, što mi je omogućilo da steknem iskustvo potrebno za pisanje
ovoga rada.
2. RAZVOJ PROCESA DOKUMENTIRANJA ARHEOLOŠKIH ISKOPAVANJA
Koncept iskopavanja arheoloških nalazišta uz precizno dokumentiranje arheološke
stratifikacije razvio se relativno nedavno, nakon dugog razdoblja obilježenog ponajprije
zanimanjem za vrijedne artefakte i drevne građevine. Prvi napredak u tom smjeru vidljiv je
tek u 19. stoljeću, kada pojedini istraživači počinju dokumentirati situacije na koje nailaze
tijekom iskopavanja. No njihova je dokumentacija najčešće ograničena na informacije o
položaju glavnih struktura i mjestu otkrića artefakta, dok arheološke slojeve rijetko unose u
nacrte. Kako je u to vrijeme naglasak bio na strukturama, a ne na stratifikaciji, presjeci su
rijetko dokumentirali pojedinosti u tlu i upotrebljavani su za prikaz opće strukturiranosti
nalazišta (Harris 1997: 22). S druge strane, pisana je dokumentacija smatrana opisom
sastava slojeva, a ne indikacijom o njihovu stratigrafskom značenju. Drugim riječima, ideja
o stratigrafiji, koja arheološkom iskopavanju daje najveću vrijednost, kod svih se vidova
dokumentiranja najmanje uzimala u obzir (ibid. 28).
Pravi napredak dogodio se tek u prvoj polovici 20. stoljeća, a omogućile su ga novosti koje
su u arheološku stratigrafiju uveli Mortimer Wheeler i Kathleen Kenyon numeriranjem
slojeva i uviđanjem važnosti kontakata između slojeva (sl. 2; ibid. 11).

Slika 2: Jedan od najranijih presjeka s brojevima

označenim zapunama. Izradio ga je Mortimer
Wheeler 1934. godine (Harris 1997: 12)

1
U to vrijeme mnoge arheologe počinju mučiti dvojbe o objektivnosti njihova rada pa se i
njihovo zanimanje, dotad usredotočeno na građevine, spomenike i artefakte, počinje
premještati na sve vidove stratifikacije (Harris 1997: 28). Tako se, sredinom 20. stoljeća,
javlja i prva novost u dokumentiranju iskopavanja, tiskani obrazac za opisivanje
arheoloških depozita koji je prvi put omogućio potpuno dokumentiranje njihovih
stratigrafskih odnosa (ibid. 25). Napokon, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća
započinju rasprave o tome koliko načela dokumentiranja odgovaraju zahtjevima arheološke
stratigrafije (ibid. 28). Arheolozima postaje jasno da se najveći dio podataka u arheologiji
dobiva terenskim radom koji uključuje opažanje, bilježenje, prikupljanje i pohranu
različitih vrsta materijalnih ostataka i podataka o njima te da potporu takvom sustavnom
arheološkom opažanju mogu dati samo različiti oblici i tehnike bilježenja podataka koji
čine arheološku dokumentaciju (Novaković et al. 2007: 4).
Od tada je prošlo nekoliko desetljeća, ali potreba za jasnim sustavom dokumentiranja
arheoloških iskopavanja nije se smanjila. U prilog tome govori i brojna literatura o toj

2
temi koja se kontinuirano objavljuje diljem svijeta.

3
4
3. ARHEOLOŠKA STRATIGRAFIJA
Neki od osnovnih pojmova kojima se danas koristi metodologija arheologije, stratifikacija i
stratigrafija, preuzeti su iz geološke znanosti, a utemeljeni su na geološkoj spoznaji da su
slojevi koji leže na vrhu nastali nakon onih koji leže pod njima (Barker 2000: 19).
Stratifikacija (lat. stratum – sloj, naslaga + fikacija – od glagola facio – činiti, raditi) u
geologiji označava taloženje u slojeve, nataloženost, slojevitost, naslaganost, dok
stratigrafija (lat.-grč. isp. strato + grafo – pišem) označava nauku o geološkim naslagama
koje tvore litosferu (Klaić 1990: 1270). Iako se geološka stratifikacija u mnogočemu
razlikuje od arheološke, a većina arheološke stratifikacije posljedica je čovjekova
djelovanja i nije neposredno određena zakonima geološke stratigrafije, ovi pojmovi postali
su osnova na kojoj se početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća razvila arheološka misao
(Harris 1997: 6).
U to vrijeme Edward C. Harris, istaknuti teoretičar arheološke stratigrafije, arheološku
stratifikaciju definira kao uslojenje nastalo većinom ljudskim djelovanjem, dok je
arheološka stratigrafija proučavanje elemenata arheološke stratifikacije sa svrhom da ih se
poreda kronološkim redoslijedom (ibid. 155). Stratigrafsko iskopavanje, navodi Harris,
proces je pri kojem se elementi arheološke stratifikacije odstranjuju u skladu s njihovim
individualnim oblicima, obrisima i reljefom te redoslijedom obrnutim od redoslijeda
njihova nastanka (ibid. 15), što stratigrafiju čini jednom od osnovnih arheoloških metoda
relativnog datiranja. Prema Harrisu arheološka je stratifikacija sastavljena od depozita i
interfacijesa (kontakata), a te elemente arheološke stratifikacije on objedinjuje terminom
stratigrafska jedinica. Isticanjem da je osnovni put prema razumijevanju arheološke
stratifikacije njezino precizno dokumentiranje izdvajanjem svake zasebne stratigrafske
jedinice od koje su sastavljena arheološka nalazišta (ibid. 95), ukazao je na važnost do tada
često zanemarivanih interfacijesa, tj. kontakata između stratigrafskih jedinica (Green 2002:
96).
Interfacijes ili kontakt je ploha dodira između dvije stratigrafske jedinice pa je najjasniji
primjer za interfacijes površina nekog poda (Barker 2000: 170). Predmeti koji padnu na
pod ne pripadaju ni strukturi poda ni slojevima nad njim, već kontaktu među njima i tako ih
treba bilježiti (ibid. 170). Druga važna skupina interfacijesa su sve vrste ukopa na koje
nailazimo prilikom iskopavanja, a koji nastaju usijecanjem u postojeće depozite.

5
Interfacijes je u ovom slučaju granica između zapune nekog ukopa (npr. jarka ili rupe za
stup) i materijala kroz koji je on ukopan (Green 2002: 96). Kako ukopi nemaju stvarnu
fizičku egzistenciju, često su bili zanemarivani i izjednačavani s njihovim zapunama, koje
su ih mogle zapuniti i nekoliko desetaka pa i stotinu godina kasnije (ur. Maschner &
Chippindale 2005: 198). Ipak, oni neosporno predstavljaju specifičnu ljudsku aktivnost,
kao što je primjerice kopanje jarka, koja mora biti smještena na točno mjesto u slijedu
stratigrafskih jedinica (Green 2002: 96).
Oba primjera odnose se na interfacijese tvorevina, no i svaki sloj ima dva interfacijesa,
gornji i donji. Zasebno bilježenje svakog od njih neizmjerno bi povećalo sustav bilježenja i
vjerojatno izazvalo veliku zbrku pa se zato u praksi obično obilježavaju dvije spomenute
kategorije, u koje spadaju podovi, staze, ceste te različiti ukopi za stupove, jarke, grobove i
slično (Barker 2000: 171).
Takav pristup arheološkom iskopavanju proizvodi goleme količine podataka pa je Harris,
kako bi uveo red u mnoštvo stratigrafskih jedinica koje se na taj način ustanovljavaju,
razvio analitičku tehniku sastavljenu od dijagrama koji tablično prikazuje međusobne
odnose stratigrafskih jedinica ovisno o njihovu relativnom stratigrafskom položaju (ur.
Maschner & Chippindale 2005: 196). Taj je dijagram, danas poznat kao Harrisova matrica,
omogućio velik napredak u dokumentiranju i prezentiranju stratigrafskih jedinica jer može
prikazati odnose među njima preko cijelog nalazišta (ibid. 197).
Konstrukcija Harrisove matrice razvijena je na četiri osnovna zakona koji uvjetuju
stratifikaciju na arheološkim nalazištima:
1. Zakon superpozicije: u seriji depozita i interfacijesa gornje stratigrafske jedinice mlađe
su od donjih, tj. od onih na koje su nataložene ili čijim su uklanjanjem stvorene (Harris
1997: 30).
2. Zakon izvorne horizontalnosti: svi nepovezani depoziti teže horizontalnom taloženju, što
je uzrokovano prirodnim silama poput gravitacije, a rezultira taloženjem depozita u slijedu
superpozicije. Depoziti koji su ustanovljeni u drugačijem obliku, izvorno su tako nastali i
naknadno su preoblikovani ili su oblikovani granicama postojećih sedimentacijskih bazena
koji su stvoreni prirodnim ili antropogenim procesima (ibid. 31).
3. Zakon izvornog kontinuiteta: svaki arheološki depozit u izvornom obliku završava
stanjenim rubovima ili je oblikovan sedimentacijskim bazenom. Ako je ijedan rub depozita

6
ustanovljen kao okomit ili nagnut u krivom smjeru, to znači da je dio njegova izvornog
opsega uklonjen pa je potrebno ustanoviti njegove preostale dijelove ili objasniti njihovu
odsutnost (Harris 1997: 32).
4. Zakon stratigrafskog slijeda: položaj svake stratigrafske jedinice u stratigrafskom slijedu
određuje položaj najniže od svih nad njom i položaj najviše od svih pod njom ležećih
stratigrafskih jedinica s kojima je ona u fizičkom dodiru. Svi drugi odnosi superpozicije su
suvišni (ibid. 34).
Prva tri zakona arheološke stratifikacije preuzeta su iz geologije i odnose se na fizičke
aspekte stratifikacije te omogućuju arheolozima ustanovljavanje stratigrafskih odnosa koji
postoje na nalazištu. Četvrti je zakon arheološkog podrijetla i omogućuje sažimanje
arheološke stratifikacije izdvajanjem neposrednih odnosa stratigrafskih jedinica. U skladu s
time, prva tri zakona omogućuju stratigrafsku interpretaciju nalazišta, dok četvrti
omogućuje prevođenje stratigrafskih odnosa u Harrisovu matricu (sl. 4; ibid. 29-36).
Harrisova matrica priznaje samo tri odnosa među stratigrafskim jedinicama: bez izravnog
stratigrafskog odnosa, superpoziciju i korelaciju (sl. 3), a svaki od njih prikazan je
drugačijim grafičkim prikazom za spajanje pravokutnih okvira u koje se unose oznake
stratigrafskih jedinica čiji se odnos prikazuje (ur. Maschner & Chippindale 2005: 198).

Slika 3: Harrisova matrica priznaje samo tri odnosa među stratigrafskim

jedinicama: (A) bez izravnog stratigrafskog odnosa, (B) superpoziciju, (C)
korelaciju (Harris 1997: 36)

Kada se pojedinačni odnosi između nekoliko stratigrafskih jedinica odrede, oni se mogu
kombinirati kako bi se konstruirala stratigrafska sekvenca (ibid. 198). Harrisova matrica

7
donijela je višestruku korist proučavanju stratigrafije kao metoda sažimanja odnosa
ustanovljenih stratigrafskih jedinica u koncizne dijagrame (Green 2002: 96) te grafički
prikaz relativne kronologije nalazišta.

Slika 4: Izrada Harrisove matrice: (A) stratigrafski odnosi prikazani presjekom i

Harrisovim matricama, (B) matrični prikaz presjeka koji obuhvaća odnose među svim
stratigrafskim jedinicama prikazanim na presjeku, (C) odnosi među stratigrafskim
jedinicama razjašnjeni Harrisovom matricom izrađenom prema zakonu stratigrafskog
slijeda (Barker 2000: 240)

Prilikom izrade Harrisove matrice često se susrećemo s problemom uvrštavanja svih

stratigrafskih jedinica uočenih prilikom iskopavanja nekog nalazišta u njihove pravilne
odnose. Harris smatra da su problemi koji nastaju prilikom izrade matrice obično
uzrokovani neprovođenjem zakona stratigrafskog slijeda (Harris 1997: 30), no mogu nastati
i ako svi postojeći odnosi među stratigrafskim jedinicama nisu precizno ustanovljeni te
zbog označavanja nekoliko vrsta stratigrafskih jedinica istim brojem (Harris 1989: 143,
144).

8
Patricia Paice uviđa nekoliko problema s prezentacijom i upotrebom matrice pa predlaže
uvođenje određenih promjena u njezino grafičko oblikovanje. Svrha tih promjena je
olakšati snalaženje u velikom broju stratigrafskih jedinica prezentiranih matricom te
omogućiti prikazivanje trajanja pojedine stratigrafske jedinice tijekom deponiranja serije
drugih stratigrafskih jedinica i prikazivanje njihovih trodimenzionalnih odnosa u dvije
dimenzije (Paice 1991: 17-28). Na slici 5 prikazana je matrica izrađena za potrebe
prezentiranja stratigrafije nalazišta Tell el-Maskhuta u Egiptu, a prema promjenama koje je
Paice uvela u njezinu konstrukciju.

Slika 5: Primjer matrice izrađene za potrebe prezentiranja stratigrafije nalazišta

Tell el-Maskhuta prema promjenama koje je Patricia Paice uvela u njezinu
konstrukciju (Paice 1991: 27)

Danas je konstrukcija Harrisove matrice potpomognuta različitim računalnim programima

kao što su ArchED, Stratify, Harris Matrix Composer itd., koji konstruiraju matricu
kombinirajući podatke o međusobnim odnosima stratigrafskih jedinica ustanovljenih
tijekom iskopavanja (http://www.harrismatrix.com/).
Premda ne treba zaboraviti da je matrica apstrakcija u kojoj sve stratigrafske jedinice na
dijagramu dobivaju jednaku veličinu i status, prihvaćanje stratigrafske matrice bio je
odlučan korak naprijed prema razumijevanju i uvođenju reda u arheološku stratigrafiju te

9
ona danas predstavlja neizostavni alat koji nas obvezuje na jednako ozbiljan i detaljan
pristup svakoj stratigrafskoj jedinici (Barker 2000: 229).
Također ne treba zaboraviti da stratigrafija daje samo relativnu kronologiju nalazišta i ne
govori ništa o vremenu potrebnom za akumuliranje pojedinog depozita. Odgovor na to
pitanje dat će nam prikupljeni nalazi i uzorci pa je i zbog toga važno precizno
dokumentirati stratigrafske jedinice iz kojih su oni prikupljeni (Green 2002: 97).

10
4. BILJEŽENJE STRATIGRAFSKIH JEDINICA
Stratigrafska jedinica (skraćeno SJ) termin je koji se u Hrvatskoj, standardizacijom oblika
dokumentiranja arheoloških iskopavanja, ustalio za opisivanje dijelova od kojih se sastoje
arheološka nalazišta te označava svaki pozitivan ili negativ trag u stratifikaciji. Ona je
osnovna jedinica opažanja, dokumentiranja i uklanjanja stratigrafskog zapisa te predstavlja
izvorni kontekst nalaza i uzoraka (Novaković et al. 2007: 112). Mnogi arheolozi diljem
svijeta vode žestoke rasprave o terminima koji bi se trebali koristiti u ovom značenju, no ja
ću termin stratigrafska jedinica rabiti bez ulaženja u tu, na kraju krajeva, jezičnu
problematiku, a njegovu praktičnost "opravdati" parafrazirajući Ph. Barkera 1: U nedostatku
boljeg, taj je termin postao široko prihvaćen (Barker 2000: 170).
Kako svako arheološko iskopavanje nužno uključuje destrukciju istraženog, iz toga slijedi
da će nakon iskopavanja sačuvana ostati samo dokumentacija i prikupljeni materijal.
Sustav istraživanja i dokumentiranja stratigrafskih jedinica iz tog razloga mora biti
standardan u metodi, ali jednako toliko fleksibilan da dopusti prilagodbu raznovrsnim
situacijama na koje nailazimo na različitim nalazištima, ali često i unutar istog nalazišta te
u raznovrsnim uvjetima u kojima se iskopavanja odvijaju (MoLAS 1994: 3.1).
Osnovni minimum dokumentacije može se definirati kao prikupljanje dovoljne količine
podataka kako bismo mogli ustanoviti stratigrafske odnose među stratigrafskim jedinicama,
ustanoviti proces nastanka pojedine stratigrafske jedinice, donijeti prikladnu interpretaciju
u skladu s ograničenjima istraživanja te omogućiti njezino datiranje (ibid. 3.1). Iz tih
razloga dokumentiranje pojedine stratigrafske jedinice sadrži sljedeće elemente: potrebno
joj je dodijeliti jedinstvenu oznaku u popisu stratigrafskih jedinica, zatim je detaljno opisati
u obrascu za opis stratigrafskih jedinica, fotografirati je i nacrtati ili snimiti totalnom
stanicom, prilikom iskopavanja prikupiti nalaze, posebne nalaze i uzorke, uvesti ih u
zasebne popise pod jedinstvenim oznakama koje je zatim potrebno upisati na za to
predviđenom mjestu u obrascu za opis stratigrafskih jedinica (sl. 6; ibid. 3.1).

1
Premda on na tome mjestu govori o terminu kontekst, koji se u istom značenju koristi u britanskoj
arheologiji.

11
 Slika 6: Ispunjavanje terenske dokumentacije
(snimila Filomena Sirovica)

U sljedećim poglavljima, na primjeru obrazaca koji se koriste na istraživanju nalazišta

Ivanec-Stari grad, pokušat ću prikazati kako se njihovim korištenjem pri bilježenju
stratigrafskih jedinica stvara trajna, konzistentna i usporediva dokumentacija koja bi trebala
omogućiti prikladne analize, interpretaciju i buduće reinterpretacije istraženog nalazišta
(Lock 2003: 78).
Obrasci adekvatni ovima mogu se preuzeti s internetskih stranica Ministarstva kulture
Republike Hrvatske (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=1726).

12
4.1. POPIS STRATIGRAFSKIH JEDINICA
Popis stratigrafskih jedinica (sl. 7) osnovni je popis u koji se pod zasebnom, jedinstvenom
oznakom uvodi svaka ustanovljena stratigrafska jedinica. Stratigrafske jedinice moraju se
označavati po jednostavnom i logičnom sustavu koji omogućuje neograničeno proširivanje
(Roskams 2001: 113) i zato je označavanje brojevima najprikladnije. Slijed obično
započinje od broja 1 za svako novo nalazište, premda to nije uvijek tako. Na nekim se
nalazištima oznake brojem dodjeljuju ovisno o vrsti stratigrafske jedinice (npr. tisućice za
strukture, stotice za slojeve, desetice za ukope itd.). Takvim sustavom pri svakom
pretraživanju dokumentacije možemo lako i brzo identificirati vrste stratigrafskih jedinica,
no taj je princip suočen i s brojnim problemima. Kako nije moguće predvidjeti situacije na
koje ćemo tijekom iskopavanja naići, može se dogoditi da imamo previše brojeva za jednu
vrstu stratigrafskih jedinica, a premalo za drugu (ibid. 113). Problem je i što neki brojevi
neće nikad biti iskorišteni pa tijekom višegodišnjih iskopavanja kontrola nad brojevima
postaje sve teža. Tako se može dogoditi da ne znamo je li neki broj jednostavno
neiskorišten ili su podaci o stratigrafskoj jedinici koju je označavao zagubljeni. Može doći i
do označavanja više stratigrafskih jedinica istim brojem, a tu će situaciju dodatno pogoršati
to što će istim brojem biti označeni nalazi i uzorci iz različitih stratigrafskih jedinica (ibid.
113). Kako bi se ti problemi izbjegli, označavanje stratigrafskih jedinica u slijedu od broja
1 ipak je preporučljivije, a danas, kad se svi podaci ionako prenose u računalo,
dokumentacija se lako pretražuje prema bilo kojoj kategoriji.
U popis stratigrafskih jedinica se, nakon dodjeljivanja zasebnog broja, prema zadanom
redoslijedu upisuju osnovni podaci o stratigrafskoj jedinici. Obično je najprije potrebno
odrediti vrstu stratigrafske jedinice, dakle odrediti radi li se o sloju, zapuni, ukopu, strukturi
itd. To je možda i najvažnija kategorija jer će ona, kao što ćemo vidjeti, odrediti daljnji
pristup dokumentiranju pojedine stratigrafske jedinice.

13
Slika 7: Popis stratigrafskih jedinica

Zatim treba upisati podatke o njezinu položaju na nalazištu ovisno o načinu na koji je
područje istraživanja podijeljeno na manje dijelove (npr. sonda, sektor, podsektor, kvadrant
itd.). Većina nalazišta je, neovisno o drugim podjelama, podijeljena na kvadratnu mrežu
koju na početku iskopavanja obično postavljaju geodeti. Mreža je najčešće usmjerena
prema stranama svijeta, čime se olakšava orijentacija na nalazištu tijekom iskopavanja te se
omogućuje snalaženje na nalazištu i nakon što je iskopavanje završeno jer ju je moguće
lako rekonstruirati ustanovljavanjem položaja samo jedne fiksne točke. Veličina kvadranata
ovisi o potrebama iskopavanja, a mreža se obično označava alfanumerički, što znači da je
svaki kvadrant označen zasebnim brojem i slovom.
U popis stratigrafskih jedinica potrebno je unijeti i kratak opis stratigrafske jedinice s
njezinim osnovnim značajkama (npr. oblik, dimenzije, boja, smjer pružanja itd.) i njezinim
odnosom s drugim stratigrafskim jedinicama.

14
Potom slijede inicijali osobe koja je dodijelila oznaku kako bismo, u slučaju nekih
nejasnoća, znali kome se treba obratiti. Iznimno je bitno upisati i datum dodjeljivanja
oznake jer se datum upisuje na svaki pojedini oblik dokumentiranja stratigrafske jedinice
(na sve obrasce, fotografije, crteže itd.), što često na terenu olakšava snalaženje u masi
proizvedene dokumentacije.
U sljedeću rubriku potrebno je unijeti sve napomene ili primjedbe na koje treba obratiti
posebnu pozornost (npr. na veliku količinu nađenih nalaza). Ovdje možemo upozoriti i na
određene pogreške nastale pri dokumentiranju (npr. pogreške u ispisivanju podataka na
pločicu prilikom fotografiranja i sl.) ili iskopavanju pojedine stratigrafske jedinice.
Zatim je potrebno popisati oznake pod kojima su u zasebnim obrascima uvedeni crteži
određene stratigrafske jedinice ili, kao što je to slučaj na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari
grad, oznake pod kojima su uvedene foto-skice, čime se olakšava pretraživanje ostale
dokumentacije o određenoj stratigrafskoj jedinici. Također se mogu navesti i nazivi pod
kojima su fotografije pohranjene u računalo.
U posljednju rubriku unose se apsolutne visine vrha i dna svake uvedene stratigrafske
jedinice.
Jednom kad je stratigrafska jedinica uvedena u popis stratigrafskih jedinica, ona dobiva
zaseban obrazac u kojem se detaljno opisuje te ju je potrebno nacrtati i fotografirati. Nakon
toga slijedi iskopavanje te prikupljanje nalaza i uzoraka.

15
4.2. OBRAZAC ZA OPIS STRATIGRAFSKIH JEDINICA
Nakon što je stratigrafska jedinica uvedena u popis stratigrafskih jedinica gdje joj je
dodijeljena jedinstvena oznaka, potrebno ju je detaljno opisati u za to osmišljenom obrascu
za opis stratigrafskih jedinica (sl. 8), u koji se unose svi podaci prikupljeni o pojedinoj
stratigrafskoj jedinici u obliku odgovora na jasno definirana pitanja. Na istraživanju
nalazišta Ivanec-Stari grad koristimo se trima vrstama obrazaca (za opise depozita i ukopa,
za opise kostura i za opise struktura), koji se međusobno razlikuju ovisno o vrsti
stratigrafske jedinice za čije opisivanje služe. Kada se, kao što je uobičajeno, koristi
jedinstveni obrazac, on bi trebao sadržavati upute za opisivanje različitih vrsta
stratigrafskih jedinica.
Obrasci za opis stratigrafskih jedinica obično se sastoje od nekoliko dijelova: (1) općenitih
podataka o stratigrafskoj jedinici, njezinom položaju na nalazištu te referenci na drugu
dokumentaciju (crteže, fotografije itd.), (2) njezinih najvažnijih značajki ovisno o vrsti
stratigrafske jedinice, (3) stratigrafskog odnosa s drugim stratigrafskim jedinicama, (4)
njezinog detaljnog opisa, koji obuhvaća njezine značajke i stratigrafske odnose, te (5)
popisa iz nje prikupljenih nalaza, posebnih nalaza i uzoraka, tj. oznaka pod kojima su oni
uvedeni u zasebne obrasce.
U prvi dio obrasca potrebno je prije svega upisati broj pod kojim je stratigrafska jedinica
koju opisujemo uvedena u popis stratigrafskih jedinica, dakle, njezinu jedinstvenu oznaku
koja se ispisuje na cjelokupnoj nacrtnoj i foto-dokumentaciji te u svim popisima i na
signaturama i koja tako objedinjuje svu dokumentaciju o jednoj stratigrafskoj jedinici.
Naziv ili kôd nalazišta obično su već istaknuti na obrascu, a u slučaju da nije tako, potrebno
ih je ispisati u za to obično predviđenu rubriku.
Zatim se, prema zadanom redoslijedu, upisuju podaci o vrsti stratigrafske jedinice, datumu
njezina otkrića te njezinom položaju na nalazištu ovisno o načinu na koji je područje
istraživanja podijeljeno na manje dijelove. Ovdje prikazani obrazac ima dodatnu rubriku u
koju je potrebno unijeti detaljniji opis položaja unutar sektora, čime se pojednostavnjuje
traženje primjerice crteža te stratigrafske jedinice na glavnom tlocrtu.

16
17
Slika 8: Obrazac za opis depozita i ukopa

Slijede podaci o drugim oblicima dokumentiranja stratigrafske jedinice. Potrebno je unijeti

oznake pod kojima su u zasebne obrasce uvedeni crteži te nazive pod kojima su fotografije
stratigrafske jedinice pohranjene u računalo. Neki obrasci na stražnjoj strani imaju poseban
dio predviđen za izradu skice stratigrafske jedinice koja se obično iscrtava u mjerilu 1:50.
Na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari grad izrađujemo foto-skice (v. pogl. 8.) koje se uvode
u popis foto-skica pa je na to mjesto potrebno unijeti oznake pod kojima su one u taj popis
uvedene. Ako se na terenu koristi totalna stanica, obrazac će sadržavati dodatnu rubriku u
koju je potrebno unijeti oznake točaka snimljenih totalnom stanicom. Na kraju prvog dijela
obrasca potrebno je upisati apsolutne visine vrha i dna stratigrafske jedinice.

Obrasci kojima se koristimo na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari grad međusobno se

razlikuju prema pitanjima o osnovnim značajkama stratigrafske jedinice koja sadrži drugi
dio obrazaca. U sva tri obrasca, tj. za sve vrste stratigrafskih jedinica potrebno je upisati
podatke o obliku, dimenzijama i smjeru pružanja, dok ostali traženi podaci ovise o vrsti
stratigrafske jedinice koja se opisuje. Tako je u obrascu za opis depozita i ukopa potrebno
odrediti boju, konzistenciju i sastav depozita, dok je za ukope potrebno detaljnije opisati
njihov oblik u tlocrtu i presjeku. U obrascu za opis struktura navode se oblik strukture,
materijali korišteni pri njezinu konstruiranju, prosječne dimenzije tog materijala,
obrađenost materijala te opis vezivnog sredstva ako je ono prisutno. U obrascu za opis
kostura potrebno je odrediti približnu dob pokojnika, popisati nađene kosti, opisati stanje
njihove očuvanosti te detaljno opisati lijes ako je prisutan (njegov oblik, dimenzije, stanje
očuvanosti, materijal od kojeg je izrađen, način izrade, prisutnost čavala, ručki ili ukrasnih
dijelova). Svi ti podaci poslije se upisuju i u rubriku predviđenu za opis stratigrafske
jedinice pa će o njima više riječi biti u poglavlju 4.3. u kojem su detaljnije obrađena načela
opisivanja različitih vrsta stratigrafskih jedinica.

Nakon što smo ispisali podatke o osnovnim značajkama određene stratigrafske jedinice,
slijedi treći dio obrasca, u kojem je potrebno odrediti njezine stratigrafske odnose i iscrtati

18
matricu te time utvrditi njezin relativni kronološki položaj. Ovaj dio obrasca sadrži upite o
mogućim stratigrafskim odnosima pa se ponajprije upisuju oznake svih stratigrafskih
jedinica nađenih ispod i iznad stratigrafske jedinice koju dokumentiramo, dakle mlađih ili
starijih od nje, a zatim se određuju i ostali odnosi s tim stratigrafskim jedinicama koji će
preciznije odrediti njezin relativni kronološki položaj.
Nakon toga je potrebno iscrtati matricu koja je grafički prikaz relativnoga kronološkog
položaja stratigrafske jedinice. Gotovo svaki obrazac za opis stratigrafskih jedinica
zahtijeva izradu matrice koja će prikazati odnos određene stratigrafske jedinice sa
stratigrafskim jedinicama koje su mlađe ili starije od nje. Neki obrasci sadrže već iscrtane
pravokutne okvire u koje se upisuju oznake stratigrafskih jedinica pa se matrica izrađuje
tako da se u jedan, obično središnji okvir upisuje oznaka stratigrafske jedinice čiji se
relativni kronološki položaj određuje, a zatim se u okvire iznad nje upisuju oznake mlađih
stratigrafskih jedinica, a u okvire ispod nje oznake starijih stratigrafskih jedinica. U obrascu
kojim se služimo na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari grad iscrtavamo matricu koja
prikazuje i međusobne odnose ostalih stratigrafskih jedinica s kojima je stratigrafska
jedinica koju trenutačno dokumentiramo u nekom stratigrafskom odnosu. Crtanje matrice
nije jednostavno i često je potrebno nekoliko pokušaja da bi se dobila ispravna matrica
(Barker 2000: 236), ali iscrtavanje matrice za svaku pojedinu stratigrafsku jedinicu prijeko
je potrebno jer je to prvi korak k dobivanju ukupne relativne kronologije za cijelo nalazište.

Pri dnu obrasca, na za to predviđeno mjesto, upisuju se oznake pod kojima su nalazi,
posebni nalazi i uzorci, nađeni tijekom istraživanja pojedine stratigrafske jedinice, uvedeni
u njihove zasebne popise. Uz oznaku je poželjno navesti i vrstu nalaza, posebnog nalaza ili
uzorka koji je pod tom oznakom uveden. Ta informacija bit će od velike važnosti za kasnije
analize jer olakšava snalaženje među prikupljenim materijalima te daje točan broj vrećica u
koje su oni pohranjeni. Budući da uvođenje ovih podataka može biti iznimno dugotrajno,
pojednostavnjuje se kada su popisi nalaza, posebnih nalaza i uzoraka već uneseni u
računalo, gdje ih se može jednostavno pretraživati prema oznaci stratigrafske jedinice.
Na kraju slijede imena onih koji su istraživali i dokumentirali određenu stratigrafsku
jedinicu te datum kada je obrazac ispunjen.

19
Sam opis stratigrafske jedinice obično se posljednji ispunjava, nakon što se odrede svi
ostali podaci traženi u obrascu. Detaljan opis stratigrafske jedinice potreban je iz dva
razloga: da bismo izradili trajnu dokumentaciju o prirodi pojedine stratigrafske jedinice te
da bismo omogućili prikladnu interpretaciju uzroka njezina nastanka (MoLAS 1994: 3.1.2).
Stoga u opisu navodimo sve prije tražene podatke: ponajprije odnose stratigrafske jedinice
s drugim stratigrafskim jedinicama, a zatim, ovisno o vrsti stratigrafske jedinice, njezine
osnovne značajke. Uz to, važno je izdvojiti i neke primjedbe vezane uz istraživanje same
stratigrafske jedinice te napomene o onom što smatramo važnim istaknuti. Na kraju se
ispisuje tumačenje, tj. preliminarna interpretacija stratigrafske jedinice uz objašnjenje zašto
smo došli do tog zaključka.
U dijelu koji slijedi detaljnije ću se pozabaviti opisom nekoliko vrsta stratigrafskih jedinica
na koje najčešće nailazimo na arheološkim nalazištima, a to su različite vrste depozita
(slojevi i zapune), ukopi, strukture te, kad je riječ o grobovima, kosturi.
4.3. OPISIVANJE STRATIGRAFSKIH JEDINICA
Opisivanje depozita (naslaga) (sl. 8): Minimalna dokumentacija za depozite mora
sadržavati dovoljno podataka da ustanovi njihov stratigrafski položaj i uzroke njihova
nastanka, omogući prikladnu interpretaciju u skladu s ograničenjima istraživanja te
omogući njihovo datiranje (MoLAS 1994: 3.1). Zato je pri opisivanju pojedinog depozita
potrebno ispisati njegove odnose s drugim stratigrafskim jedinicama, a zatim i opis
sedimentacijskog sastava depozita koji sadrži važne informacije o njegovoj prirodi i
podrijetlu, što je od iznimne važnosti za kasniju usporedbu različitih depozita ne samo
unutar jednog nalazišta, već i između različitih nalazišta (ibid. 3.2.1).
Opis sedimentacijskog sastava depozita sastoji se od određivanja njegove boje,
konzistencije i sastava.
Boja se lako opisuje pomoću Munsellove ljestvice boja (engl. Munsell Soil Color Charts;
Barker 2000: 136), no ona se ne koristi na svim arheološkim iskopavanjima. Pri
određivanju boje bez Munsellove ljestvice najvažnije je da ono bude dosljedno,
jednostavno i standardizirano, tj. da je jedna nijansa određene boje temeljna, dok se ostale
nijanse određuju kao tamnije ili svjetlije od nje. Zato je najbolje da boju tijekom
iskopavanja određuje uvijek ista osoba, naravno, s terenskim iskustvom i time jasnim
sustavom određivanja osnovne boje i njezinih nijansi. Idealno je kad se boja depozita

20
određuje i u suhom i u vlažnom stanju, no svaki uzorak nije uvijek moguće osušiti pa je
zato lakše bilježiti boje tla u vlažnom stanju, tako da se definirana stratigrafska jedinica
lagano pošprica vodom (ibid. 136).
Konzistencija je obično ono što prvo primijetimo pri iskopavanju određenog depozita, a
njezino određivanje daje prvu indikaciju o procesu koji je stvorio ili utjecao na depozit.
Važno je zabilježiti i promjene u konzistenciji kroz depozit (MoLAS 1994: 3.1.2). Za
određivanje konzistencije može se koristiti tablica 1 koja se temelji na količini truda
potrebnog za iskopavanje određenog depozita.
Pri opisivanju sastava depozita važno je znati da mehanički sastav tla, tj. teksturu tla mogu
činiti kamenje, šljunak, pijesak, prah i glina, a ti se elementi međusobno razlikuju prema
promjeru čestica (tablica 2).
KONZISTENCIJA
VRSTA SEDIMENTA TERMIN DEFINICIJA
Krupnozrnati sedimenti Stvrdnuti Može se iskopati samo pijukom čak i kada je
vlažan
Čvrsto povezani Ne može se razlomiti rukama
(cementirani)
Slabo povezani Pijukom se iskopava u grumenju koje se može
(cementirani) razlomiti rukama
Zbijeni Može se iskopati motikom
Rahli Može se iskopati zidarskom žlicom
Sitnozrnati sedimenti Tvrdi Lomljiv ili izrazito žilav
Kruti Ne može se oblikovati prstima
Čvrsti Može se oblikovati samo snažnim pritiskom
prstima
Meki Lako se oblikuje prstima
Izrazito meki Izlazi između prstiju kada se stisne
Drobivi Ne može se oblikovati i drobi se među prstima

Tablica 1: Terminologija koju bi trebalo koristiti pri opisivanju konzistencije arheoloških

depozita (podaci preuzeti iz MoLAS 1994: 3.1.2)

VRSTE ČVRSTIH PROMJER

ČESTICA TLA ČESTICA
Glina < 0.002 mm
Prah 0.02 - 0.002 mm
Sitni pijesak 0.02 - 0.06 mm

21
 Srednji pijesak 0.06 - 0.20 mm
Krupni pijesak 0.20 - 2.00 mm
Sitni šljunak 2.00 - 6.00 mm
Srednji šljunak 6.00 - 20.00 mm
Krupni šljunak 20.00 - 60.00 mm
Kamen 60.00 - 200.00 mm

Tablica 2: Tablica s iskazanim razlikama u promjeru

čvrstih čestica tla (podaci preuzeti iz MoLAS 1994:
3.2.1)

22
Slika 9: Vodič za opisivanje sastava arheoloških depozita sastavljenih od čestica manjih od
2 mm (podaci preuzeti iz MoLAS 1994: 3.1.2)

Slika 10: Grafikon za procjenu količine sastojaka u pojedinom

arheološkom depozitu. Svaka četvrtina prikazanih kvadrata prikazuje
istu količinu sastojaka (Munnsell Soil Color Charts, str. 9, 10)
Sustav prikazan na slici 9 pomoći će nam pri opisivanju depozita sastavljenih od pijeska,
praha i gline, dakle čestica manjih od 2 mm. Depoziti koji sadrže kamenje i šljunak, tj.
čestice veće od 2 mm, opisuju se procjenjivanjem količine ovih elemenata unutar depozita,
procjenjivanjem njihove veličine te opisom njihovih oblika. Pomoć pri tom opisu pružit će
nam grafikoni koje sadrži Munsellova ljestvica, a služe za procjenu količine sastojaka u
određenom depozitu (sl. 10) te njihovih dimenzija (sl. 11). Uz to, važno je izdvojiti sastojke
koji čine više od 10% određenog depozita, dakle njegov osnovni sastav te one kojih ima
ispod 10% i primjese su unutar tog sastava. Različiti priručnici za arheološka iskopavanja
sadrže mnoge tablice i grafikone prema kojima se pojedini sastojci mogu dodatno opisivati,
ovisno o njihovoj veličini, obliku, položaju unutar pojedine stratigrafske jedinice itd.

Slika 11: Grafikon za procjenu veličine sastojaka u

pojedinom arheološkom depozitu (Munnsell Soil
Color Charts, str. 5)
Opisivanje ukopa (sl. 8): Minimalna dokumentacija za ukope mora sadržavati dovoljno
podataka da pojedini ukop postavi u točan stratigrafski položaj, ustanovi njegov točan oblik
i uzrok njegova nastanka te omogući njegovu interpretaciju u skladu s ograničenjima
istraživanja (MoLAS 1994: 3.1).
Pri opisivanju ukopa osnovni podaci koje upisujemo u obrazac su, dakle, njegovi odnosi s
drugim stratigrafskim jedinicama. Nakon toga slijedi opis ukopa samog, što podrazumijeva
njegov oblik u tlocrtu (npr. kružan, ovalan, pravokutan, nepravilan itd.) te njegov oblik u
presjeku, koji obuhvaća oblik stijenki ukopa, nagib pod kojim se stijenke spuštaju prema
dnu te oblik dna ukopa. Zatim se određuju smjer pružanja ukopa, njegova dubina te
njegove dimenzije na vrhu i na dnu. Dubina ukopa obično se mjeri na mjestu gdje je ukop
najdublji, a ako unutar ukopa postoje vidljive razlike u dubini, potrebno je izmjeriti i sve
promjene. Dimenzije ukopa obično se određuju odmjeravanjem najduže i najkraće strane.

Opisivanje struktura (sl. 12): Zidane strukture obično najlakše primjećujemo na

arheološkom nalazištu, a njihova će nam studija dati važne informacije o prisutnoj
arhitekturi, tehnikama gradnje i, naposljetku, ekonomici samog nalazišta pa je zato važno
da prikupljena dokumentacija bude takva da može poduprijeti tu studiju (MoLAS 1994:
3.3).
Minimalna dokumentacija za zidane strukture mora sadržavati dovoljno podataka da
pojedinu strukturu postavi u točan stratigrafski položaj, ustanovi njezin oblik, omogući
crtanje izometričke projekcije te njezino datiranje (ibid. 3.3). Zato svaki element pojedine
strukture mora dobiti zaseban broj kao posebnu oznaku stratigrafske jedinice i zaseban
obrazac za njegov opis te mora biti nacrtan i fotografiran. Obrađeno kamenje unutar
strukture poželjno je, pogotovo ako je rijetko, zasebno uvesti u popis nalaza ili popis
posebnih nalaza te ga ondje opisati u skladu sa zadanim upitima. To znači da se obrađeni
kameni blokovi ili fragmenti obrađenog kamenja dokumentiraju kao pojedinačni nalazi uz
to što se dokumentiraju unutar strukture za čiju su konstrukciju korišteni (ibid. 3.3.3).
Kamene arhitektonske elemente (doprozornike, dovratnike i sl.) potrebno je dokumentirati
kao zasebne stratigrafske jedinice, čime ih smještamo u određene stratigrafske odnose, a
kao posebni nalazi, koji će možda omogućiti preciznije datiranje strukture ili kasnije
intervencije na njoj, uvode se i u popis posebnih nalaza.
Slika 12: Obrazac za opis struktura

Opis zidane strukture mora sadržavati opis njezina oblika (npr. zid, temelj zida, luk itd.),
dimenzije i smjer pružanja. Potrebno je popisati i materijale od kojih je pojedina struktura
konstruirana (npr. opeka, oblutci, vapnenac, pješčenjak itd.), navesti prosječne dimenzije
korištenog materijala i podatke o tome je li materijal obrađen (npr. ako se radi o kamenju:
neobrađen, tesan, klesan itd.) te opisati tragove, ako su uočeni, koji govore o alatu
korištenom za obradu materijala (npr. sjekira, dlijeto, pila za kamen itd.). Zatim slijedi opis
sustava konstruiranja strukture (način slaganja materijala) i opis vezivnog sredstva
(njegova sastava, konzistencije i boje) te promjene u vezivu ako se javljaju. Potrebno je
istaknuti i korištenje posebnih tipova opeka, oznake ili žigove ako ih imaju, te prisutnost
obrađenog ili sekundarno upotrijebljenog materijala, ili onog neuobičajenog i rijetkog (npr.
mramora). Potrebno je prikupiti i uzorke žbuka, uzorke tipova korištenih opeka te kamenja
različitoga geološkog nastanka (MoLAS 1994: 3.3). Kad se istražuje nalazište na kojem se
nailazi na mnoštvo zidanih struktura koje se sastoje od mnogo različitih elemenata, u
baratanju stratigrafskim jedinicama pomoći će nam poseban popis u kojem se pod
zasebnom oznakom mogu objediniti svi dijelovi jedne strukture (npr. zid, temelj zida, ukop
za temelj itd.).

Opisivanje kostura (sl. 13): Pri istraživanju grobova kosture je u popis stratigrafskih
jedinica potrebno uvesti pod zasebnim oznakama, radi utvrđivanja točnog redoslijeda
ukopavanja, tj. stratigrafskog položaja kostura, te kako bi se nalazi i prilozi nađeni uz
kostur mogli striktno odvojiti od ostalih nalaza, nađenih primjerice u zapuni groba. Zatim
se kosturi opisuju u obrascu za opis kostura, a svaki grob se uvodi i u poseban popis
grobova, gdje dobiva jedinstvenu oznaku groba koja objedinjuje sve stratigrafske jedinice
utvrđene u jednom grobu te se opisuje i u zasebnom grobnom obrascu (v. pogl. 5.).
Slika 13: Obrazac za opis kostura
Pri opisivanju kostura potrebno je odrediti njegovu približnu dob (npr. odrasla osoba,
dijete, novorođenče) i smjer pružanja, popisati sačuvane kosti (sl. 14) te opisati stanje
njihove očuvanosti. Treba opisati i položaj različitih dijelova kostura (npr. ruku, nogu,
glave itd.), zatim primijećene traume, promjene u boji kostiju, te, ako je moguće,
preliminarno odrediti spol i sl. Potrebno je zapisati i slučajna oštećenja kostiju nastala
prilikom čišćenja ili dizanja kostura.

Slika 14: Glavne kosti ljudskog kostura

(Šlaus 2006: 21)

Ako se radi o ukopu u lijesu, dokumentiranju se može pristupiti na dva načina.

Archaeological Site Manual koji je izdao Museum of London Archaeology Service
(MoLAS) preporučuje označavanje lijesa posebnom oznakom stratigrafske jedinice te time
i zasebno opisivanje lijesa u posebnom obrascu za opis ljesova gdje se, ovisno o vrsti
lijesa, opisuju njegov oblik, dimenzije, materijali od kojih je načinjen, stanje očuvanosti itd.
(MoLAS 1994: 3.5.3).
S druge strane, lijes i kostur istodobno dolaze pod zemlju pa se lijes utoliko može smatrati
nalazom uz kostur. U tom slučaju svi se prikupljeni dijelovi lijesa (npr. drvo, čavli, ručke,
ukrasni dijelovi itd.) pod zasebnim brojevima uvode u popise nalaza, posebnih nalaza ili
uzoraka, gdje se u za to predviđenu rubriku upisuje oznaka stratigrafske jedinice kostura,
dok se u opisu ističe njihova pripadnost lijesu. Ovdje je bitno napomenuti da treba izmjeriti
trodimenzionalni položaj svih nađenih dijelova lijesa i zatim ih nacrtati te zasebno
fotografirati pod oznakom stratigrafske jedinice kostura i oznakom pod kojom su uvedeni u
određeni popis. Ako se radi o olovnom lijesu ili kamenoj cisti, keramičkoj posudi i sl., njih
treba uvesti u popis posebnih nalaza te isto tako dokumentirati crtežom i fotografijom.
5. DOKUMENTIRANJE GROBOVA
Kako je na nalazištu Ivanec-Stari grad istražena velika količina grobova (do sada ih je
istraženo 194), na ovom ću mjestu posebnu pozornost posvetiti njihovom dodatnom
dokumentiranju.
Istraživanje grobalja odvija se isto kao i istraživanje bilo koje situacije na terenu (sl. 15), no
znanje o ljudskim kostima često uvjetuje strategiju otkrivanja samog kostura (ur. Maschner
& Chippindale 2005: 158). Uz to, pri istraživanju grobova treba uvijek biti svjestan da su
grobovi zatvoreni nalazi, tzv. vremenske kapsule (Green 2002: 112), nastale u jednom
trenutku u vremenu i kao takve ih treba podrobno i pomno dokumentirati.

Slika 15: Istraživanje grobova na nalazištu Ivanec-Stari grad

(snimila Filomena Sirovica)

Kada je grob ustanovljen, bitno je odrediti granice njegova ukopa, njegovu zapunu te, u
slučaju presijecanja, razinu njegova uništenja. Grobovi se najčešće sastoje od tri vrste
stratigrafskih jedinica: ukopa, zapune i kostura, no mogu imati i strukturu u obliku
arhitekture ili obloge groba. Važnost odvajanja ovih stratigrafskih jedinica zasebnim
oznakama leži, s jedne strane, u rekonstrukciji redoslijeda ukopavanja, a s druge u točnom
pripisivanju prikupljenih nalaza i uzoraka određenoj stratigrafskoj jedinici. Tako dijelovi
nošnje ili prilozi smješteni uz kostur moraju biti striktno odijeljeni od nalaza nađenih u
zapuni groba koji obično pripadaju starijim depozitima presječenim kopanjem ukopa za
grob. Isto tako treba zasebno dokumentirati čavle i ostatke drveta koji bi mogli pripadati
lijesu te nađenu strukturu.
Pri istraživanju grobova najčešće se koriste dodatni obrasci, koji olakšavaju snalaženje
među stratigrafskim jedinicama ustanovljenim tijekom istraživanja grobova. To su obično
popis grobova i grobni obrazac.

U popisu grobova (sl. 16) svaki se grob uvodi pod zasebnom oznakom brojem u slijedu
koji obično započinje od broja 1. Zatim se, u za to predviđene rubrike, upisuju oznake svih
stratigrafskih jedinica ustanovljenih u pojedinom grobu, sada objedinjenih pod
zajedničkom oznakom groba. Kada je grob jednom uveden u popis grobova, oznaka groba
ističe se na cjelokupnoj dokumentaciji (na svim obrascima, nacrtnoj i foto-dokumentaciji,
signaturama itd.) koja se tiče stratigrafskih jedinica koje tom grobu pripadaju.

Slika 16: Popis grobova

Slijede podaci o položaju groba na nalazištu te kratak opis groba. Upisuju se i oznake pod
kojima su u zasebne obrasce uvedeni svi prikupljeni nalazi, posebni nalazi i uzorci, zatim
nazivi pod kojima su fotografije pojedinoga groba pohranjene u računalo i oznake pod
kojima su u zasebne popise uvedeni crteži i foto-skice. Na kraju dolaze inicijali osobe koja
je dodijelila oznaku i datum dodjeljivanja oznake.
Ovakav dodatni popis može se modificirati za nalazišta gdje primjerice prevladavaju ostaci
arhitekture, u koji se mogu unositi podaci o zidovima, rupama za stupove, podovima,
ognjištima itd. Takvi popisi mogu uvelike pomoći pri snalaženju u dokumentaciji tijekom
iskopavanja, ali i prilikom obrade materijala, pisanja izvješća ili objave rezultata
iskopavanja.

Neka vrsta grobnog obrasca (sl. 17) postoji na gotovo svakom nalazištu na kojem se
istražuju grobovi. To je obrazac u koji se unose svi podaci koji se odnose na jedan grob,
dakle svi podaci o stratigrafskim jedinicama koje su u tom grobu ustanovljene te podaci o
prikupljenim nalazima, posebnim nalazima i uzorcima. U prvi dio obrasca upisuju se opći
podaci o pojedinom grobu: oznaka groba, datum njegova otkrića, njegov položaj na
nalazištu, oznake pod kojima su uvedeni crteži i foto-skice groba te nazivi pod kojima su
fotografije groba pohranjene u računalo.
Zatim slijede podaci o ustanovljenim stratigrafskim jedinicama gdje se osim oznake pod
kojom je pojedina stratigrafska jedinica uvedena u popis stratigrafskih jedinica i njezinog
opisa, upisuju podaci o njezinim apsolutnim visinama, oznake točaka pod kojima je
snimljena totalnom stanicom, njezini odnosi s drugim stratigrafskim jedinicama ili, u
slučaju opisivanja kostura, smjer njegova pružanja, stanje očuvanosti i približna dob.
Pri dnu obrasca upisuju se oznake pod kojima su prikupljeni nalazi, posebni nalazi i uzorci
uvedeni u zasebne popise te ime i prezime osobe koja je obrazac ispunila.
Ovakav obrazac opet olakšava snalaženje u dokumentaciji jer, za razliku od popisa
grobova u kojem smo samo nabrojali stratigrafske jedinice ustanovljene u jednom grobu te
dali njegov kratak opis, daje potpuni pregled nad građom prikupljenom o jednom grobu.
Iako ispunjavanje ove dokumentacije može biti dugotrajan i mukotrpan posao, dobra
organizacija vremena to mijenja. Zato se ovakvi obrasci obično ispunjavaju kad su svi
drugi obrasci i popisi već ispunjeni i preneseni u računalo, gdje jednostavnim radnjama
lako pretražujemo i kopiramo podatke iz ostale dokumentacije.

Slika 17: Grobni obrazac

Svaku stratigrafsku jedinicu ustanovljenu u jednom grobu potrebno je nacrtati i

fotografirati. Kosturi se obično crtaju u mjerilu 1:10 koje je dovoljno veliko za prikazivanje
svih kostiju (sl. 18). Barker za velika nalazišta s puno grobova, na kojima nije moguće
nacrtati svaki pojedini kostur, preporučuje korištenje obrasca s dijagramom kostura na
kojem se nađene kosti označavaju pisaljkom u boji, a ta se dokumentacija nadopunjuje
fotografijom (Barker 2000: 166).
 Slika 18: Crtež kostura s tlocrtom i presjecima ukopa
(crtež: Ivana Miletić)

Danas je, korištenjem totalne stanice, dokumentiranje kostura postalo brzo i efikasno.
Nakon što je kostur temeljito očišćen oko njega se, u što je moguće pravilnijim kvadratima,
postavljaju tzv. foto-točke. Zatim se kostur fotografira vertikalno snimljenom fotografijom,
a foto-točke se snimaju totalnom stanicom (sl. 19). Poslije se fotografija i podaci iz totalne
stanice prebacuju u računalo, gdje se u za to osmišljenim računalnim sustavima fotografija
georeferencira, tj. smješta na stvarne zemljopisne koordinate, a potom se preko nje iscrtava
kostur (sl. 20, 21; v. pogl. 8.).
U Ivancu smo, prije korištenja totalne stanice, eksperimentirali s jednom metodom koja se
pokazala iznimno korisnom za iscrtavanje kostura, koje pri istraživanju grobalja oduzima
mnogo vremena. Koristili smo se navedenom tehnikom vertikalnog fotografiranja, s foto-
točkama koje smo pomoću nivelira postavljali na istu visinu i zatim ih odmjeravali od
fiksnih točaka na nalazištu. Izmjerene koordinate ovih točaka unijeli smo u za to predviđeni
računalni sustav i ponovno preko fotografije iscrtali kostur. Ta metoda silno je ubrzala
proces dokumentiranja kostura tijekom iskopavanja, a njome se i danas koristimo kako
bismo u računalo prenijeli crteže nacrtane rukom tijekom prijašnjih godina.
Slika 19: Vertikalna fotografija kostura s foto-točkama
(snimio Dinko Tresić Pavičić)
Slika 20: Georeferencirana fotografija preko koje Slika 21: Računalni crtež kostura s tlocrtom
je u AutoCAD-u iscrtan kostur ukopa (crtež: Andreja Kudelić)
(crtež: Andreja Kudelić)
Uz fotografiju s foto-točkama i dalje je potrebno snimiti standardne fotografije, s mjerilom,
pločicom i oznakom sjevera (sl. 22). Ovdje treba napomenuti da se mjerilo mora postaviti
na približno istu visinu i u blizinu onoga što fotografiramo, jer objektiv do određene mjere
izobličuje fotografiju. Dakako, mjerilo ne smije prekrivati ono što fotografiramo. Strelica
koja pokazuje sjever iznimno je značajna, jer je orijentacija grobova bitna za tumačenje
grobalja (Barker 2000: 125). Na pločicu treba upisati naziv ili kôd nalazišta, podatke o
položaju na nalazištu (npr. sektor, kvadrant itd.), oznaku stratigrafske jedinice te, obavezno,
oznaku groba i datum.

Slika 22: Fotografija kostura s mjerilom, pločicom i oznakom sjevera

(snimio Dinko Tresić Pavičić)

Pri fotografiranju kostura katkad je potrebno snimiti i nekoliko detalja, pogotovo ako su na
kosturu nađeni dijelovi nošnje ili opreme te prilozi. Nalaze prethodno treba uvesti u popis
nalaza ili popis posebnih nalaza te na pločicu istaknuti oznaku pod kojom su oni u
određeni popis uvedeni.
Barker, kao i ostali autori, sugerira kako je poželjno da u istraživanju grobova sudjeluje
ekolog ili pedolog koji će prikupiti uzorke tla oko i unutar kostura zbog organskih ostataka
kao što su odjeća ili hrana. Iako to najčešće nije moguće, prikupiti uzorke je nužno pa
bismo se prije prikupljanja uzoraka trebali posavjetovati s relevantnim stručnjacima, točno
zabilježiti položaj uzoraka u odnosu na kostur te ih poslati na laboratorijsko ispitivanje.
Istraživanje grobova zahtijeva i određenu razinu poznavanja ljudske osteologije pa je
idealno ako u istraživanju sudjeluje fizički antropolog koji će pomoći pri otkrivanju i
dokumentiranju ljudskih ostataka (ur. Maschner & Chippindale 2005: 157). On položaj
kostiju može ispitati in situ te odrediti dob i spol, upozoriti na određene traume i defekte na
kostima, promjenu u boji kostiju (zelena boja primjerice upućuje na nekadašnju prisutnost
brončanih predmeta koji se katkad u potpunosti raspadnu) te sudionike iskopavanja uputiti
na način pakiranja i transporta kostiju. S druge strane, moje osobno iskustvo govori da je
prisutnost fizičkog antropologa od najveće koristi kada se, kao što je to slučaj na nalazištu
Ivanec-Stari grad, istražuje nalazište na kojem smo suočeni s intenzivnim pokopavanjem
tijekom duljeg vremena na istome mjestu, gdje su velikim dijelom mlađi ukopi uništili
starije pa često nalazimo samo manje dijelove kostura (npr. kosti stopala ili šake). Fizički
antropolog tada može prepoznati razlike između desnih i lijevih kostiju i time često
razriješiti dvojbe koje nastaju kada od grobova ostanu samo minimalni dijelovi čije je
međusobne odnose katkad nemoguće drugačije razriješiti.

Slika 23: Crtež kostura s prikazanim redoslijedom

prikupljanja kostiju i smjerovima kojima se
pojedine kosti odvajaju od kostura (Šlaus 2006: 27)
Proces prikupljanja kostiju detaljno je objašnjen u knjizi Marija Šlausa Bioarheologija, te
ću ga na ovome mjestu skraćeno prenijeti: kosti se prikupljaju tek nakon što je kostur u
cijelosti otkriven i u potpunosti dokumentiran. Treba ih oprezno prikupljati da se ne oštete,
a redoslijed prikupljanja kostiju prikazan je na slici 23 koja je preuzeta iz iste knjige. Na
istoj slici prikazani su i smjerovi kojima se pojedine kosti odvajaju od kostura. Vlažne kosti
prije pakiranja i transportiranja treba osušiti u hladu. Ne smiju se ostaviti na jakom suncu
jer izblijede i pucaju. Kosti treba pakirati u papirnate ili kartonske vrećice ili kutije, a
plastične treba izbjegavati jer i najmanja količina vlage u mikroklimi potiče proces
truljenja. Kosti se obično pakiraju tako da se posebno zapakira lubanja i donja čeljust,
posebno duge (bedrene i goljenične kosti) i posebno sitne kosti kao što su rebra i kralješci
(Šlaus 2006: 25-27).
U slučaju kremacije ili sahranjivanja u posudi, posuda se, ako je u cijelosti sačuvana, cijela
treba podignuti i isprazniti u kontroliranim uvjetima; ako je posuda razlomljena ili se radi o
sahrani bez posude, u jami, treba zajedno s kostima prikupiti cijelu zapunu. (MoLAS 1994:
3.5.4). Nakon što je grob u potpunosti ispražnjen pristupa se dokumentiranju njegova
ukopa, a svi prikupljeni nalazi, posebni nalazi i uzorci uvode se u za to osmišljene obrasce
koji zajedno s drugim oblicima dokumentiranja čine trajnu dokumentaciju o pojedinom
grobu.
6. TERENSKI DNEVNIK
Tradicionalno su se podaci o svim situacijama uočenim tijekom arheoloških iskopavanja
unosili u terenski dnevnik, koji je bio osnovna terenska dokumentacija. S vremenom se
međutim ta praksa pokazala neprikladnom jer i najbolje i najpreciznije vođeni dnevnik
ostavlja mogućnost da svi podaci nisu prikupljeni (Drewett 2001: 126). U današnje vrijeme
izrazit nedostatak terenskog dnevnika je i otežana računalna pohrana i analiza na taj način
prikupljenih podataka (Lock 2003: 86). Rješenje oba problema omogućilo je uvođenje
tiskanih obrazaca u praksu bilježenja arheoloških iskopavanja (Drewett 2001: 126, Lock
2003: 86). No kako je u čl. 10 Pravilnika o arheološkim istraživanjima (NN br. 30/05)
navedeno da stručni voditelj tijekom iskopavanja mora voditi terenski dnevnik u koji unosi
sve podatke o istraživačkim radovima i dnevnim događajima koji su značajni za
iskopavanje, smatram potrebnim osvrnuti se na funkciju terenskog dnevnika tijekom
iskopavanja. Danas voditelj iskopavanja u terenski dnevnik unosi prikaz i opis dnevnih
aktivnosti koje se događaju tijekom iskopavanja: popis sudionika iskopavanja, vremenske
uvjete, opis radova u tijeku, svakodnevne primjedbe o otkopanoj površini, određene
napomene i podsjetnike, skice situacija te inicijalne interpretacije arheološke
dokumentacije (Barker 2000: 168). Dnevnik može služiti i kao pregled točnosti druge
dokumentacije te daje informacije koje su važne za evaluaciju pojedinih situacija na terenu
(ur. Maschner & Chippindale 2005: 163). Terenski dnevnik, dakle, još uvijek ima svoju
funkciju tijekom iskopavanja i sadrži neke podatke koji nisu obuhvaćeni ostalom
dokumentacijom. U skladu s time neki će obrasci za opis stratigrafskih jedinica sadržavati
posebnu rubriku, u koju je potrebno upisati stranicu dnevnika koja sadrži podatke o
istraživanju ili dokumentiranju pojedine stratigrafske jedinice. Često i članovi stručne ekipe
imaju svoje dnevnike u koje bilježe dnevne situacije s kojima se susreću ovisno o funkciji
koju na terenu obavljaju, skiciraju situacije i promišljaju eventualne probleme na koje
nailaze tijekom dana te je dnevnik podsjetnik na stratigrafske jedinice kojima barataju
(ibid. 163).
7. NACRTNA DOKUMENTACIJA
Sve stratigrafske jedinice imaju svoju prostornu dimenziju koju možemo precizno
dokumentirati tek kad je ona u cijelosti vidljiva, što znači da je u tom trenutku najmlađa na
terenu (Roskams 2001: 133). Najuobičajeniji način prostornog bilježenja stratigrafskih
jedinica jest izrada njihovih tlocrta i presjeka. Tlocrti i presjeci su komplementarni. Tlocrt
prikazuje topografske dimenzije nalazišta u vremenu, a presjek vertikalnu dimenziju kroz
vrijeme (Harris 1997: 83). Dakle, izradom tlocrta i presjeka stratigrafske se jedinice
trodimenzionalno smještaju u prostor, a kako su crteži, prema definiciji, interpretacija
(Green 2002: 96), pri njihovoj izradi treba paziti da se arheološka građa odvoji od njezina
tumačenja (Barker 2000: 172).
Terenski crteži najčešće se izrađuju u mjerilu 1:20, koje je dovoljno krupno za prikazivanje
svih primijećenih detalja (ibid. 172). No u određenim slučajevima koriste se i druga
mjerila: npr. 1:1, za crtanje mozaika, natpisa ili posebnih nalaza, ili 1:10, za kosture ili neke
strukture (sl. 24), a po potrebi se mogu koristiti i druga mjerila, kao što su 1:25 ili 1:50,
često za skice na obrascu za opis stratigrafskih jedinica, ili čak 1:100, za prikazivanje
cijelog nalazišta ili nekih njegovih dijelova.

Slika 24: Izrada terenskog crteža na milimetarskom papiru

(snimila Filomena Sirovica)
Glavni oslonac pri crtanju na terenu je kvadratna mreža koja je obično postavljena prije
početka iskopavanja (Barker 2000: 171), a sastoji se od fiksnih točaka od kojih se
odmjeravaju obrisi stratigrafskih jedinica. Postoji veći broj tehnika crtanja koje se koriste
na arheološkim iskopavanjima, no spomenut ću samo neke najuobičajenije, dvije za tlocrte
i po jednu za presjeke i profile, tj. uspravne površine. Tlocrti se obično izrađuju tako da se
svaka točka potrebna za iscrtavanje obrisa pojedine stratigrafske jedinice dobije
odmjeravanjem njezinih koordinata, tj. odmjeravanjem dviju udaljenosti od dviju fiksnih
osi kvadratne mreže čije se sjecište na crtežu dobiva šestarom. Ta se metoda naziva
triangulacija (sl. 25), a njezina najtočnija inačica je odmjeravanje još jedne udaljenosti od
treće osi (ibid. 176). Druga metoda je odmjeravanje koordinata od mjerne vrpce položene
preko područja koje treba nacrtati (ibid. 175). U ovom se slučaju mjerna vrpca razvuče na
dvije točke, koje se zatim odmjeravanjem koordinata od fiksnih osi kvadratne mreže
smještaju u prostor. Udaljenost točaka od središnje mjerne vrpce mjeri se pomoću drugog
metra postavljenog pod pravim kutom u odnosu na središnju mjernu vrpcu pa preciznost
metode ovisi o sposobnosti procjenjivanja pravoga kuta koja je obično veća što je manja
udaljenost koju treba očitati (Roskamas 2001: 150). Provjera pravog kuta može se postići
pomicanjem metra oko točke koja se odmjerava, a pravi kut se postiže kada se pronađe
najkraća udaljenost od središnje mjerne vrpce (sl. 26; Barker 2000: 175). Ova se metoda
obično koristi pri crtanju kostura, a korisna je i kada na terenu nema kvadratne mreže pa
točke na koje je mjerna vrpca razvučena u prostor smještamo odmjeravanjem od nekih
fiksnih točaka u prostoru.
Slika 25: Triangulacija (Barker 2000: 176) Slika 26: Odmjeravanje pravog kuta
(Barker 2000: 176)
Crtanje profila, tj. uspravnih površina odvija se tako da se duž profila na dvije točke,
postavljene na istu visinu pomoću libele ili nivelira, razvuče metar od kojeg drugim
metrom odmjeravamo prema gore i prema dolje, a te vrijednosti zatim unosimo na crtež (sl.
27). Presjeci ukopa obično se crtaju tako da se preko ukopa na dvije točke smještene na istu
visinu razvuče mjerna vrpca od koje se zatim odmjeravaju sve promjene u dubini ukopa na
tom pravcu. Ako je ukop čiji presjek crtamo nepravilnog oblika, potrebno je nacrtati više
presjeka, kako bismo obuhvatili sve promjene u njegovu obliku i dubinama. Presjeci ukopa
obično se crtaju uz crtež tlocrta ukopa na kojem je potrebno označiti mjesta na kojima su
presjeci izmjereni (sl. 18).

Slika 27: Crtež profila (crtež: Ivana Miletić)

Pri crtanju se koriste razni simboli (pune i isprekidane linije za označavanje jasnih ili
nejasnih obrisa, strelice, crtice ili vučji zubi za dubine ukopa, točkanje za žbuku itd.) ili
različite boje, no kako njihova upotreba još uvijek nije standardizirana, neću se na tome
zadržavati. Bitno je samo istaknuti da korištene simbole ili različite boje treba objasniti u
obliku legende u jednom od uglova crteža.
Kad je crtež gotov, na njemu treba obavezno označiti sjever, mjesta na kojima su uzete
visine te sa strane upisati njihove vrijednosti. U zasebni ugao crteža ili na naljepnicu s već
zadanim kategorijama potrebno je ispisati naziv ili kôd nalazišta, sektor, kvadrant, oznake
nacrtanih stratigrafskih jedinica, mjerilo, datum kada je crtež nacrtan i ime autora crteža.
Svaki crtež se uvodi u popis crteža (sl. 28) pod zasebnim brojem koji se zatim ispisuje u
gornji desni ugao crteža kako bi bio jasno vidljiv jednom kada se crteži pohrane u
registrator. Nakon što je crtežu dodijeljen broj, u popis crteža treba upisati sve tražene
podatke: datum izrade crteža, oznake nacrtanih stratigrafskih jedinica, zatim podatke o
njihovu položaju na nalazištu (npr. sonda, sektor, kvadrant itd.), kratak opis crteža (npr.
tlocrt, tlocrtna situacija, presjek, profil itd.), mjerilo u kojem je crtež nacrtan, te naposljetku
ime autora crteža. Popis crteža se, kao i svi drugi, poslije prenosi u računalo, gdje se zatim
lako pretražuje, a oznaka pod kojom je crtež uveden ispisuje se na za to predviđeno mjesto
u svim obrascima koji se tiču pojedine stratigrafske jedinice (u popis stratigrafskih jedinica,
obrazac za opis stratigrafskih jedinica, popis grobova itd.).

Slika 28: Popis crteža

Danas, kada se totalna stanica već uvelike koristi na arheološkim iskopavanjima, proces
crtanja je pojednostavnjen i ubrzan. Čak i kada na terenu nemamo totalnu stanicu, geodeti
gotovo svakodnevno dolaze na teren i odmjeravaju ili snimaju neke veće strukture ili fiksne
točke koje zatim u mjerilu ispisuju na papir pomoću kojeg se lako izrađuju crteži
stratigrafskih jedinica ili cjelokupni tlocrt nalazišta. Imati totalnu stanicu na terenu, postala
je velika prednost, a njezino korištenje nije uopće komplicirano, dok se držanje prizme koju
stanica snima obično prepušta crtačima koji sada prizmom iscrtavaju ono što su nekad
rukom crtali na papiru (sl. 29, 30).
Slika 29: Rad na totalnoj stanici Slika 30: Iscrtavanje obrisa stratigrafskih
(snimio Dinko Tresić Pavičić) jedinica prizmom (snimio Dinko Tresić
Pavičić)

Točke snimljene totalnom stanicom svakodnevno se prebacuju u računalo i zatim se preko

njih u za to predviđenim računalnim sustavima iscrtavaju obrisi snimljenih stratigrafskih
jedinica (sl. 31). Specijalizirani sustav koji se obično koristi za vizualno prikazivanje
stratigrafskih jedinica ustanovljenih tijekom iskopavanja je Computer Aided Design, ili
CAD, koji zemljopisnim koordinatama pripisuje podatke koji nisu zemljopisne prirode.
Najšire primjenjivani CAD sustav je AutoCAD (Barker 2000: 249), a često se koristi i
njegova aplikacija ArheoCAD, osmišljena za potrebe arheoloških iskopavanja 1992. godine
(http://www.arctron.com/Software/ArchaeoCAD/). Kad su jednom snimljene koordinate
upisane u ovaj sustav, stratigrafske jedinice moguće je iscrtati, a crteže ispisati na papir u
bilo kojem mjerilu. Moguće je dobiti i tekstualni ispis koordinata te obaviti dodatna
mjerenja koja nisu obavljena za samog iskopavanja, što je dodatna pomoć kad je
raspoloživo vrijeme na nalazištu ograničeno (Barker 2000: 249). Uz to, svaka stratigrafska
jedinica iscrtana u ovom sustavu zasebno je pohranjena pa se njome može i individualno
manipulirati te je po želji kombinirati s ostalim crtežima, a njezina ju pohrana pod
jedinstvenom oznakom stratigrafske jedinice povezuje sa svim ostalim oblicima
dokumentiranja (Lock 2003: 105). Tako crteži, koji su donedavno bili statični pojedinačni
prikazi, postaju interaktivni alat s golemim analitičkim potencijalom (ibid. 106).
 Slika 31: Crtež izrađen u AutoCAD-u (crtež: Andreja Kudelić)

Tehnika iscrtavanja obrisa preko snimljenih točaka obično se koristi za crtanje

jednostavnijih oblika, kao što su zapune, ukopi, slojevi itd., dok se razne strukture ili
kosturi najčešće iscrtavaju preko fotografije (v. pogl. 5 i 8.). Premda tehnika računalnog
crtanja ima svoje nedostatke jer već i samo ubrzanje procesa crtanja onemogućuje
usredotočeno opažanje, preciznost koja se dobiva ovim načinom neusporediva je s
terenskim crtežima crtanim rukom. Naime, terenski crteži koji se oslanjaju na kvadratnu
mrežu, zbog iskrivljavanja metra pri odmjeravanju točaka ili pomicanja kolčića, što se
nužno događa na dugotrajnijim iskopavanjima, ne mogu nikad biti tako precizni kao točke
snimljene totalnom stanicom. Ipak, katkad će biti potrebno iskoristiti sve raspoložive
tehnike crtanja, i računalno crtanje i crtanje rukom na milimetarskom papiru, kako bismo
dokumentirali neke iznimne situacije na koje možemo naići na arheološkim iskopavanjima
te kako bismo bili sigurni da su obuhvaćene sve posebnosti kojima se one odlikuju. Važno
je spomenuti da se danas i terenski crteži iscrtani rukom mogu skeniranjem prenijeti u
računalo, gdje se lako smještaju u prostor te je na jednom mjestu omogućen jednostavan
pregled, lako uočavanje međusobnih odnosa stratigrafskih jedinica te brza analiza
prikupljenih podataka.
Upotreba digitalnih tehnologija tijekom arheoloških iskopavanja daje veliku količinu
podataka u kratkom vremenu te neizmjerne mogućnosti glede njihova pohranjivanja,
obrade i prezentacije (Novaković et al. 2007: 5). Zbog toga je potrebno uspostaviti
učinkovit nadzor nad samim postupkom prikupljanja i pohranjivanja podataka. Tomu je
obično namijenjen poseban obrazac ili dnevnik snimanja totalnom stanicom u koji se
upisuju svi podaci potrebni za preciznu rekonstrukciju snimljenog u kasnijoj računalnoj
obradi: primjerice oznaka stratigrafske jedinice, njezin položaj na nalazištu i datum
snimanja te rukom iscrtana skica iz koje se mogu jasno razabrati obrisi snimljenog s
obzirom na snimljene točke i njihove oznake (ibid. 118).
Važno je unaprijed osmisliti i sustav pohranjivanja podataka u računalo kako ne bi došlo do
njihova miješanja ili gubljenja. Pri snimanju totalnom stanicom obično se svaki dan otvara
novi "job" imenovan datumom snimanja (npr. ISGdmg) pa se i pri prebacivanju podataka u
računalo snimljeni podaci pohranjuju u unaprijed pripremljene mape imenovane prema
datumu snimanja. Tamo će oni ostati pohranjeni i nakon što su stratigrafske jedinice koje
su taj dan snimljene iscrtane i kopirane na glavni plan.
8. FOTO-DOKUMENTACIJA
Fotografija je, uz crteže i pisane obrasce, osnovni oblik terenske dokumentacije jer
vizualnu informaciju može prenijeti bolje nego riječi ili crtež te je do određenog stupnja
objektivnija jer neselektivno prikazuje ono što je u trenutku fotografiranja vidljivo na
nalazištu. No njezina je objektivnost ograničena jer i dalje pojedinac odlučuje što će i pod
kojim kutom fotografirati, a fotografija do određene mjere mijenja boju i oblik
fotografiranog pa je treba smatrati ne objektivnijim, nego posebnim vidom dokumentacije
(Roskams 2001: 120). Stoga fotografija ne može biti zamjena za druge oblike
dokumentacije, nego kao poseban oblik dokumentiranja nadopunjuje prikupljenu građu o
pojedinoj stratigrafskoj jedinici.
Fotografirati, dakle, treba svaku definiranu stratigrafsku jedinicu, i to tako da se fotografira
ona sama, njezini odnosi, ako su vidljivi, s drugim stratigrafskim jedinicama te, ako
postoje, neki posebni detalji unutar nje (sastav, artefakti in situ i sl.). Trebalo bi što je češće
moguće snimati visinske i panoramske fotografije s obližnjih zgrada, vatrogasnih ljestava,
košara (sl. 32) ili zrakoplova na kojima će se vidjeti čitavo nalazište ili čak njegova okolica
(Barker 2000: 183).

Slika 32: Snimanje visinskih fotografija iz košare (snimila Filomena Sirovica)

Područje koje se fotografira mora biti dobro očišćeno i jasno vidljivo. U usporedbi s
crtežima, fotografija je relativno neselektivna i sadrži mnogo vizualnih informacija pa se
treba što je moguće više truditi da bude nezbunjujuća i samoobjašnjavajuća (MoLAS 1994:
6). Nakon što je područje koje treba fotografirati očišćeno, a stratigrafske jedinice dobro
definirane, često je površinu potrebno lagano pošpricati vodom kako bi se dobila boja
svježe postrugane zemlje. Sve što će smetati dobroj fotografiji, kao što su otisci ruku i
nogu, alat, vrećice i drugi materijal, potrebno je ukloniti s područja koje se fotografira.
Svaku stratigrafsku jedinicu potrebno je fotografirati s mjerilom, pločicom s ispisanim
podacima i oznakom sjevera (sl. 33). Mjerilo treba postaviti tako da ne prekriva
stratigrafsku jedinicu, dakle usporedo s njezinim rubovima te otprilike na istu visinu na
kojoj se ona nalazi, jer objektiv do određene mjere izobličuje fotografiju. Uz mjerilo je
potrebno smjestiti pločicu s čitko ispisanim podacima o stratigrafskoj jedinici (naziv ili kôd
nalazišta, sektor, kvadrant, oznaku stratigrafske jedinice i datum) i strelicu koja pokazuje
sjever.

Slika 33: Fotografija stratigrafske jedinice s mjerilom, pločicom

i oznakom sjevera (snimio Dinko Tresić Pavičić)

Obično je potrebno snimiti nekoliko fotografija, primjerice fotografiju koja će obuhvatiti

šire područje i na kojoj će biti prikazan položaj određene stratigrafske jedinice u prostoru te
njezin odnos s drugim stratigrafskim jedinicama, ona sama snimljena izbliza te poneki
detalj. Zatim sve to treba ponoviti bez mjerila i drugih oznaka. Pri snimanju kosih
fotografija dolazi do perspektivnog izobličenja pa će vertikalno fotografiranje u najvećoj
mjeri ukloniti to izobličenje. No često je potrebno snimiti i kose fotografije kojima će se
obuhvatiti šire područje i na kojima će se bolje vidjeti odnosi između nekoliko
stratigrafskih jedinica.
Danas više ne bi imalo smisla raspravljati o mogućnostima analognih fotoaparata te
cijenama filmova i njihova razvijanja, temi koja se tako često spominje u većini priručnika
za arheološka iskopavanja. Digitalna fotografija u potpunosti je preuzela prevlast na
arheološkim iskopavanjima. Uz mogućnost snimanja beskrajno mnogo fotografija bez
brige o cijeni njihovog razvijanja, njezina prednost je i u tome što praktički odmah znamo
jesmo li snimili prihvatljivu fotografiju (ur. Maschner & Chippindale 2005: 164). Pritom se
i dalje suočavamo s problemima svjetla i sjene, odbljesaka i sl., koje često mogu riješiti
samo bolji poznavatelji fotografije pa bi na terenu bilo dobro imati fotografa ili barem
fotografa amatera.
Fotografije se obično svakodnevno prebacuju u računalo, gdje se razvrstavaju prema
sustavu koji nije standardiziran, nego ga obično moramo sami osmisliti. Važno je da se
sustav pohranjivanja fotografija unaprijed razradi, kako bi se fotografije mogle brzo i lako
pohranjivati i pregledavati te kako se ne bi zagubile (Roskams 2001: 128). Fotografije se,
ovisno o zahtjevima nalazišta koje se istražuje, mogu pohranjivati prema oznaci
fotografirane stratigrafske jedinice, datumu fotografiranja, položaju fotografiranog na
nalazištu itd., no bitno je da svaka fotografija bude označena zasebnom oznakom kako bi se
mogla povezati s ostatkom terenske dokumentacije. Na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari
grad fotografije svakodnevno prebacujemo u računalo te ih imenujemo prema kôdu
nalazišta i datumu, a svaka fotografija automatski u zagradi dobiva zaseban broj (npr. ISG-
g.-m.-d (br.)). Zatim ih razmještamo po unaprijed pripremljenim mapama koje nose nazive
sektora koje te godine istražujemo. Na taj su način sve fotografije snimljene u jednom
sektoru kronološki razvrstane i pohranjene na istome mjestu.
Na nekim se arheološkim iskopavanjima koristi poseban popis fotografija, svojevrstan
dnevnik fotografiranja, u koji fotograf upisuje svaku stratigrafsku jedinicu koju je
fotografirao, zajedno sa svim ostalim podacima o njezinom položaju na nalazištu. Ovaj je
princip iznimno koristan na velikim nalazištima, gdje jedan fotograf fotografira situacije u
nekoliko sektora na međusobno velikim udaljenostima, čime se lako kontrolira jesu li sve
stratigrafske jedinice fotografirane.
Danas, kada je terenski rad bez računalne opreme postao nezamisliv, fotografija se može
upotrijebiti i kao podloga za grafičko dokumentiranje stratigrafskih jedinica, tj. za izradu
tzv. foto-skica (sl. 34). Foto-skice se izrađuju ispisom fotografije na kojoj se zatim rukom
iscrtavaju vidljive stratigrafske jedinice, označavaju njihove dimenzije i visine te
udaljenosti od fiksnih točaka koje ih smještaju u prostor. Ako se na fotografiji ne nalazi
oznaka sjevera, obavezno je treba nacrtati. Foto-skice se mogu pričvrstiti na obrazac za
opis stratigrafskih jedinica ili pohraniti u poseban registrator s popisom foto-skica kakav se
koristi na istraživanju nalazišta Ivanec-Stari grad. Na svaku je foto-skicu potrebno ispisati
naziv ili kôd nalazišta, datum, sektor i kvadrant, oznake vidljivih stratigrafskih jedinica te
naziv pod kojim je fotografija koju smo iskoristili za podlogu pohranjena u računalu. Svaka
se foto-skica pod zasebnom oznakom uvodi u popis foto-skica, a ta se oznaka zatim upisuje
i na samu foto-skicu, obično u desni gornji ugao, kako bi bila jasno vidljiva jednom kad je
pohranimo u registrator.

Slika 34: Primjer foto-skice izrađene tijekom istraživanja

nalazišta Ivanec-Stari grad
U popis foto-skica (sl. 35) potrebno je unijeti sve tražene podatke: naziv digitalne
fotografije, oznake vidljivih stratigrafskih jedinica, podatke o položaju na nalazištu (npr.
sektor, kvadrant itd.), kratak opis foto-skice, datum izrade foto-skice te inicijale osobe koja
ju je izradila. Popis foto-skica zatim se prenosi u računalo, gdje se lako pretražuje i po
potrebi preoblikuje, a oznaka pod kojom je foto-skica određene stratigrafske jedinice
uvedena u popis foto-skica upisuje se u sve obrasce koji se tiču te stratigrafske jedinice
(npr. popis stratigrafskih jedinica, obrazac za opis stratigrafskih jedinica, popis grobova,
grobni obrazac itd.). Na taj način lako nalazimo sve podatke o pojedinoj stratigrafskoj
jedinici te fotografije koje su uz nju vezane. Želimo li provjeriti točnost njihova prostornog
smještaja ili ih usporediti s crtežima, foto-skice također možemo digitalizirati te
georeferencirati.

Slika 35: Popis foto-skica

Uz korištenje totalne stanice, unošenje podataka o položaju, visinama i dimenzijama svake
stratigrafske jedinice na foto-skicu postalo je nepotrebno, ali i dalje izrađujemo foto-skice
koje prikazuju obrise stratigrafskih jedinica i odnose među njima kako bismo na jednome
mjestu imali skice svih stratigrafskih jedinica i lakše se snalazili pri pretraživanju, ali i
analiziranju i razumijevanju njihovih odnosa. Foto-skice također koristimo pri izradi skica
situacija snimljenih totalnom stanicom označavanjem obrisa snimljenih stratigrafskih
jedinica s položajem i oznakama snimljenih točaka.
Fotografija se danas koristi i za izradu nacrtne dokumentacije. U već spominjanom CAD
sustavu AutoCAD vertikalno snimljene fotografije s foto-točkama mogu se georeferencirati
na točke snimljene totalnom stanicom. U tu svrhu obično se koristi dodatni AutoCAD-ov
grafički program Raster Design pomoću kojeg se fotografije i skenirani crteži lako
obrađuju te smještaju na stvarne zemljopisne koordinate (http://images.autodesk.com/
adsk/files/rasterdesign09_pbr.pdf). Na taj se način preko fotografije mogu iscrtati sve
stratigrafske jedinice ili digitalizirati stari, rukom iscrtani crteži (sl. 36).

Slika 36: Korištenje vertikalne fotografije za izradu nacrtne dokumentacije

(crtež: Andreja Kudelić)
U skladu s razvojem digitalne fotografije i mogućnostima njihove računalne obrade i
pohrane, uvelike se smanjila količina uporabe terenskog crtanja koje se koristi tamo gdje iz
nekih razloga digitalno fotografiranje nije moguće obaviti ili smisleno upotrijebiti
(Novaković et al. 2007: 125). Zamjerka toj metodi jest prepuštanje primata fotografiji nad
crtežom čija izrada na terenu zahtijeva pomno razmišljanje o arheološkoj građi, dok
fotografsko snimanje može oslabiti takvo usredotočeno promatranje (Barker 2000: 185).
Iako tijekom dokumentiranja situacija na terenu ovu zamjerku treba imati u vidu, moje
iskustvo govori da je preciznost koja se dobiva ovim postupkom neusporediva u odnosu na
terensko crtanje, a nestala je i ograničenost mjerilom koje nam je često uskraćivalo
iscrtavanje ponekad ključnih sitnih detalja.
9. PRIKUPLJANJE I BILJEŽENJE NALAZA I UZORAKA
Prikupljanje svih vrsta nalaza i uzoraka iznimno je bitno za razumijevanje nalazišta jer oni
mogu dati informacije o nekadašnjim aktivnostima na nalazištu, o tome što se, gdje i kada
na nalazištu događalo (Drewett 2001: 120). Kako odnosi među stratigrafskim jedinicama
predstavljaju tek relativan kronološki raspored, prikupljeni nalazi i uzorci omogućit će
apsolutno datiranje i odgovaraju na pitanje o vremenu potrebnom za akumuliranje
pojedinog depozita (Novaković et al. 2007: 85). Zato se sve vrste nalaza i uzoraka moraju
sustavno dokumentirati i primarno obraditi za daljnje analize i interpretaciju. U tu svrhu
osmišljeni su zasebni obrasci: popis nalaza, popis posebnih nalaza i popis uzoraka, koji su
s ostalom dokumentacijom povezani kodom nalazišta i oznakom stratigrafske jedinice
(ibid. 128). Ti popisi daju osnovni sažetak o prikupljenim nalazima i uzorcima, a
odvajanjem nalaza i uzoraka prema vrsti te bilježenjem sakupljene količine sadržavaju
osnovnu klasifikaciju i kvantifikaciju nalaza što će olakšati kasnije analize i interpretacije.

9.1. NALAZI
Prikupljanje, bilježenje, čišćenje, označavanje i pohrana nalaza svih vrsta i svih razdoblja
dio je rutine tijekom arheoloških iskopavanja. Iako to može biti dosadan posao koji
zahtijeva mnogo vremena i truda, proučavanje nalaza kao tragova svakodnevnog života
jedino nas može približiti cjelovitom razumijevanju nalazišta i njegovih stanovnika (Barker
2000: 193). Nalazi s jedne strane mogu datirati stratigrafske jedinice u kojima su nađeni, a
s druge su strane dokaz o aktivnostima koje su se odvijale na nalazištu pa time mogu imati
izravne implikacije na interpretaciju istraženog (MoLAS 1994: 4).
Tijekom iskopavanja teži se ne samo prikupljanju svih nalaza, nego i njihovom
trodimenzionalnom dokumentiranju u prostoru jer će vodoravni raspored nalaza katkad biti
jedini dokaz o načinu upotrebe neke zgrade ili prostora (Barker 2000: 193).
Trodimenzionalni položaj nalaza dobiva se trodimenzionalnim dokumentiranjem
stratigrafske jedinice u kojoj je nalaz nađen ili trodimenzionalnim dokumentiranjem samog
nalaza (Novaković et al. 2007: 85). Na nalazištima s malo nalaza moguće je izmjeriti
položaj svakog nalaza, no na većini nalazišta potrebna je selekcija. Obično se prednost daje
posebnim nalazima što određuje njihova rijetkost i potencijalna mogućnost datiranja. No,
možda je općenito najvažniji faktor pri određivanju koji nalaz treba smjestiti u prostor, ne
njegova priroda, nego status odnosa između njega i stratigrafije na nalazištu (sl. 37;
Roskams 2001: 151). To znači da će nam od najveće koristi biti smještanje u prostor onih
nalaza koji nisu promijenili svoj položaj od trenutka nastanka depozita u kojem su otkriveni
i koji se mogu vezati uz primarne aktivnosti na nekom području (ibid. 151). Dakle,
potrebno je utvrditi radi li se o primarnom (nalazi odloženi u vrijeme formiranja depozita),
rezidualnom (u zemlju su dospjeli prije formiranja depozita, tj. u novi depozit su dospjeli
preoblikovanjem starijih depozita) ili infiltriranom odlaganju (nastali su kasnije od depozita
u kojem su nađeni, a u njega su dospjeli prirodnim procesima iz mlađih depozita)
(Novaković et al. 2007: 85).

Slika 37: Crtež ranosrednjovjekovnog naseobinskog sloja ustanovljenog na nalazištu

Ivanec-Stari-grad s označenim položajima nađenih ranosrednjovjekovnih nalaza
(crtež: Andreja Kudelić)

Nalazi se obično dijele u dvije skupine: posebni nalazi i nalazi. Posebni nalazi su oni koje
odmah na terenu izdvajamo iz skupine prikupljenih nalaza jer su databilni ili rijetki na
nalazištu (npr. novčići, razni metalni predmeti, posebni tipovi keramike, fina keramika,
koštani predmeti, nakit itd.). Važno je reći da neće na svakom nalazištu isti tip nalaza biti
izdvojen u posebne nalaze. Na većini nalazišta nalazimo velike količine keramike, no na
nekim nalazištima keramika je rijetkost i time može dobiti status posebnog nalaza. U
skladu s time postoje i dvije vrste popisa u koje se uvode prikupljeni nalazi: popis posebnih
nalaza i popis nalaza.
Posebni nalazi se, svaki pod zasebnom oznakom, uvode u popis posebnih nalaza (sl. 38) te
se, ovisno o stanju očuvanosti, pakiraju u vrećice, kutijice i sl. Pohranjuju se zajedno sa
signaturom, tj. oznakom na kojoj pišu podaci o nalazištu (naziv ili kôd nalazišta, zatim
sektor i kvadrant), oznaka stratigrafske jedinice u kojoj su otkriveni, oznaka pod kojom su
uvedeni u popis posebnih nalaza i datum pronalaska. Ti podaci moraju biti čitko ispisani
štampanim slovima.

Slika 38: Popis posebnih nalaza

Nakon što je poseban nalaz uveden pod zasebnom oznakom, u popis posebnih nalaza
potrebno je upisati datum njegova pronalaska, oznaku stratigrafske jedinice u kojoj je
nađen te podatke o položaju na nalazištu (npr. sektor, kvadrant i sl.). Svaki posebni nalaz
treba i trodimenzionalno smjestiti u prostor mjerenjem njegove visine i udaljenosti od
fiksnih osi kvadratne mreže ili snimanjem njegova položaja totalnom stanicom. Koordinate
ili oznake točaka totalne stanice upisuju se zatim u za to predviđenu rubriku u popisu
posebnih nalaza. Nakon toga se upisuje broj ulomaka, vrsta nalaza te njegov kratak opis
(materijal od kojeg je izrađen, dimenzije, stanje očuvanosti i sl.). Na kraju osoba koja je
uvela posebni nalaz upisuje svoje inicijale u za to predviđenu rubriku.

Slika 39: Fotografija posebnog nalaza Slika 40: Fotografija posebnog nalaza
in situ (snimila Dženi Los-Čandrlić) nakon restauracije (snimio Janko Belaj)
 Slika 41: Crtež posebnog nalaza
(crtež: Ivana Miletić)
Na nekim se arheološkim iskopavanjima koriste i posebni obrasci za opis posebnih nalaza
u kojima se, uz ove podatke, upisuju i nazivi pod kojima su u računalo pohranjene
fotografije (sl. 39, 40) te oznake pod kojima su uvedeni crteži posebnog nalaza. Neki od
ovih obrazaca imaju i poseban dio predviđen za izradu skice posebnog nalaza koja se
obično izrađuje u mjerilu 1:1 (sl. 41).
Posebni nalazi često se fotografiraju in situ (sl. 39), dakle u situaciji u kojoj su nađeni
prilikom iskopavanja. No dobro ih je fotografirati i nakon što su izvađeni, s njihovom
signaturom i mjerilom, kako bismo dokumentirali stanje njihove očuvanosti te ih, u slučaju
da se pomiješaju, lakše prepoznali.
Ostale prikupljene nalaze treba odvajati prema vrstama nalaza (posebno gruba i fina
keramika, čavli, razni metalni predmeti itd.) i zatim ih spremati u plastične vrećice.
Papirnate vrećice nisu dobre jer se često brzo raspadnu, ali preporučljivo je povremeno
provjeravati i izdržljivost plastičnih vrećica jer ni njihova trajnost nije sigurna i nisu sve
iste kvalitete (Barker 2000: 198). U vrećicu s nalazima potrebno je staviti signaturu na
kojoj pišu podaci o nalazištu (naziv ili kôd nalazišta, zatim sektor i kvadrant), oznaka
stratigrafske jedinice u kojoj su nađeni te oznaka pod kojom su uvedeni u popis nalaza i
datum pronalaska. Te oznake ne smiju biti od papira jer on brzo propada. Danas se najčešće
koriste plastični stolnjaci koji se režu na male kvadrate na koje se zatim podaci ispisuju
vodootpornim markerom. Na nekim se iskopavanjima koriste plastične folije s unaprijed
ispisanim rubrikama koje je potrebno ispuniti što omogućuje brže upisivanje podataka, a te
se rubrike na folije ispisuju laserskim pisačem kako ne bi došlo do njihova brisanja. No ni
dugotrajnost plastičnih signatura nije sigurna: različiti markeri ne traju jednako dugo, a
određene površine tih plastičnih signatura često i same utječu na trajnost upisanih podataka.
Zato je i signature potrebno povremeno provjeravati. Iskustvo iz Ivanca pokazalo nam je da
se često, kad su signature bile istrošene, sačuvala oznaka nalaza ispisana vodootpornim
markerom s vanjske strane plastične vrećice u koju su nalazi bili pohranjeni pa
preporučujem da se podaci o nalazu ispisuju i na samu vrećicu. Barker preporučuje da
svaki ulomak keramike nosi oznaku tušem, što će izrazito smanjiti mogućnost gubljenja
podataka o nalazima (Barker 2000: 201), ali taj dugotrajan proces najčešće onemogućuje
nedostatak vremena, novca i radne snage na iskopavanjima. Ipak, treba učiniti sve što je
moguće da se podaci o nalazima ne izgube.
Nalazi se, dakle, uvode u popis nalaza (sl. 42), svaki pod zasebnim brojem koji se zatim
upisuje na signaturu koja se pohranjuje u vrećicu s nalazima. U sam popis nalaza unose se
ostali traženi podaci o pojedinom nalazu: oznaka stratigrafske jedinice iz koje su
prikupljeni, podaci o položaju na nalazištu (npr. sektor, kvadrant i sl.), zatim vrsta nalaza
(npr. keramika, metal, kost itd.) i kratak opis izgleda nalaza u trenutku kad je otkriven. Taj
opis može naknadno biti nadopunjen kada se nalaz očisti ili podvrgne različitim
znanstvenim ispitivanjima. Naposljetku, osoba koja je nalaz uvela upisuje svoje inicijale i
datum uvođenja nalaza. Podaci prikupljeni tijekom iskopavanja i uneseni u obrasce poslije
se prenose u računalo, gdje se njima izrazito učinkovito barata jednostavnim
pretraživanjima te preokretanjem obrazaca prema traženim kategorijama.

Slika 42: Popis nalaza

9.2. UZORCI
Danas je svakodnevno slanje uzoraka na analize preraslo u obavezu te je i njihovo pažljivo
prikupljanje postalo neizostavni dio rada na terenu. U ovom ću poglavlju dati nekoliko
osnovnih smjernica o razlozima i metodama prikupljanja uzoraka koje sam većinom
preuzela iz već spominjanog priručnika Archaeological Site Manual. Treba međutim imati
na umu da ovo nipošto nisu opća pravila, nego samo smjernice koje se moraju prilagoditi
nalazištu koje se istražuje i ne mogu zamijeniti raspravu sa stručnjacima. S druge strane,
postoji velik broj knjiga, članaka i priručnika koji se bave ovom temom i iz kojih arheolozi
mogu izvući brojne informacije koje će im pomoći u pravilnom prikupljanju uzoraka.
Prikupljeni uzorci mogu pružiti opće informacije o klimi te o prirodnim i ekološkim
uvjetima na nalazištu i u njegovoj blizini. Oni mogu pridonijeti razumijevanju ekonomskih
aspekata nalazišta ili vremena te spoznajama o načinu prehrane. Na višoj razini mogu
omogućiti rekonstrukciju agrikulturalne ekonomije te ilustriranju čak i socijalne i
religiozne komponente usporedbom s drugim nalazištima. Mogu pružiti i informacije o
načinu života na nalazištu, jer se biološki ostaci koje sadrže razni depoziti te njihova
rasprostranjenost mogu povezati s različitim aspektima svakodnevnoga ljudskog ponašanja
(MoLAS 1994: 3.2). Sve navedeno spada u značajne aspekte arheologije pa je promišljeno
i organizirano prikupljanje uzoraka od iznimne važnosti za svako arheološko istraživanje i
ne postoje nalazišta na kojima ono nije bitno (ibid. 3.2).
Naravno da je idealna situacija kada na terenu arheolog i arheološka ekipa rade zajedno sa
stručnjacima iz različitih znanstvenih disciplina, s kojima se svakodnevno mogu savjetovati
o situacijama na terenu. Iznimno korisna bila bi prisutnost pedologa koji bi mogao
razjasniti podrijetlo raznih depozita na koje nailazimo tijekom iskopavanja te prikupljati
uzorke tla, ili stručnjaka koji će precizno prikupiti ostatke drveta, ugljena, žbuke i sl. No
kako to najčešće nije moguće, arheolozi moraju biti upućeni u načine prikupljanja i
pohranjivanja uzoraka. Prirodni ostaci koje možemo očekivati na nalazištu su prije svega
tlo, ljudske kosti te kosti sisavaca i ptica, riblje kosti i ljuske, ostaci insekata, karbonizirani
i nekarbonizirani biljni ostaci kao što su ugljen, drvo, zrna žitarica, piljevina te, u posebnim
uvjetima, mekušci, jajašca parazita, pelud itd.
Prikupljanje uzoraka može se obavljati na mnogo načina, a razlikuje se prema vrsti uzorka
koji prikupljamo, no uvijek treba imati na umu da se analiza može provesti samo ako su
uzorci prikupljeni na prikladan način. Za to su bitne tri stvari: tehnika prikupljanja, veličina
uzorka te procedura pohranjivanja i dokumentiranja uzoraka (MoLAS 1994: 3.2).
Ovisno o vrsti, uzorci se mogu prikupljati rukama, prosijavati, mokro prosijavati, flotirati, a
sadrže podatke koji će nam pomoći odgovoriti na navedena pitanja. Kod svih tehnika
prikupljanja uzoraka bitno je samo jedno pravilo: što su oni brojniji i reprezentativniji, to je
vjerojatnije da će rezultati biti valjani. Također ih je potrebno uzimati iz svih vrsta
stratigrafskih jedinica na cijelom nalazištu, kako bi bilo moguće objektivno uspoređivanje i
provjera (Barker 2000: 244).

VRSTA UZORKA KOLIČINA

Ljudski ostaci Cijeli uzorak

Velike kosti sisavaca Cijeli uzorak
Sitne kosti sisavaca 75 l
Ptičje kosti 75 l
Riblje kosti i ljuske 75 l
Veliki mekušci 75 l
Mali mekušci 10 l
Ostaci insekata 10-20 l
Jajašca parazita 0.25 l
Karbonizirani biljni ostaci 75 l
Nekarbonizirani biljni ostaci 10-20 l
Dijatomeje 0.10 l
Polen i fitoliti 0.05 l

Tablica 3: Količina tla koju treba prikupiti ovisno o vrsti

uzorka koji iz njega želimo izdvojiti (podaci preuzeti iz
MoLAS 1994: 3.2)
Potrebno je znati prikupiti i određenu količinu uzorka iz pojedinog depozita kako bi se na
uzorcima mogla primijeniti statistička analiza. Tablica 3 prikazuje količinu tla koju je
potrebno prikupiti ovisno o vrsti uzorka koji iz njega želimo izdvojiti radi kasnije analize.
Najpoznatija i danas najvažnija metoda datiranja koja se koristi u arheologiji za datiranje
14
unatrag 50 000 godina jest radiokarbonska metoda, tj. C analiza pa smatram bitnim
detaljnije se osvrnuti na principe prikupljanja uzoraka za obavljanje te analize.
Radiokarbonska metoda utemeljena je na spoznaji da se izotopi ugljika 14, koji su prisutni
u svakom živom biću, nakon smrti organizma raspadaju brzinom koju je moguće izmjeriti
(Barker 2000: 240). Ugljik 14 stvara se u atmosferi i biljke ga apsorbiraju preko ugljičnog
dioksida, a životinje hraneći se biljkama i drugim životinjama. Apsorbiranje prestaje kad
organizam umre, nakon čega količina ugljika 14 opada po poznatoj stopi (50% nakon 5 730
godina) pa mjerenjem količine koja je ostala u uzorku možemo dobiti datum smrti
organizma (Renfrew & Bahn 2004: 142). Zato je važno znati kako i u kojoj količini
prikupiti uzorke za 14C analizu.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske na svojim je internetskim stranicama objavilo
načine prikupljanja uzoraka za 14C analizu koju provodi Institut Ruđer Bošković, a koje ću
ovdje skraćeno prenijeti: za jednu 14C analizu potrebno je oko 5 grama čistog ugljika pa
količina uzorka koju treba prikupiti ovisi o kemijskom sastavu materijala, odnosno o obliku
u kojem se ugljik nalazi u materijalu koji će biti analiziran (tablica 4). Kod uzimanja
uzorka treba paziti na njegovu reprezentativnost, što znači da treba biti dobro poznato
podrijetlo, lokacija uzimanja te ostali podaci o uzorku. Uzorci se pohranjuju u plastične
vrećice pri čemu treba paziti da se uzorak ne kontaminira nekakvim suvremenim
materijalom koji sadrži ugljik (npr. vatom, bilo kakvim sredstvom za zaštitu drva, plijesni
itd.). Ako su uzorci vlažni, potrebno ih je osušiti da ne dođe do stvaranja plijesni koja će
uzorak kontaminirati (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=1726).
Neki laboratoriji radiokarbonske analize obavljaju upotrebom metode akceleratorske
masene spektrometrije (AMS metoda) koja zahtijeva čak i manje uzorke, od svega 5 do 10
miligrama, što je omogućilo izračunavanje starosti mnogih uzoraka koji se prije nisu mogli
datirati (Renfrew & Bahn 2004: 143).
Prikupljeni uzorci korisni su samo kad su databilni, pravilno stratificirani i prikupljeni u
dovoljnoj količini da mogu dati prave podatke. Ponekad je teško tijekom iskopavanja
ustanoviti jesu li ti uvjeti ispunjeni i tek će analize nakon iskopavanja odgovoriti na ta
pitanja. Tada možemo odbaciti neprikladne uzorke, a do tada treba prikupiti sve (MoLAS
1994: 3.2). Zato je važno znati kako pohraniti i precizno dokumentirati velike količine
uzoraka koje se prikupe tijekom arheoloških iskopavanja.

VRSTA UZORKA KOLIČINA

Drveni ugljen 10-15 g

Drvo 20-30 g

Kosti (ovisno o sadržaju oko 500 g

kalogena)
Treset ili zemlja 100-500 g

Biološki materijal (lišće, 300-500 g

mahovina, trava)
Karbonatni uzorci (siga, sedra, 30-100 g
karbonatni mulj, školjke i sl.)
Tablica 4: Količina uzorka koju je potrebno prikupiti
za jednu 14C analizu (podaci preuzeti s http://www.
min-kulture. hr/default.aspx?ID=1726)
Prilikom prikupljanja uzoraka (sl. 43) potrebno je slijediti sljedeću proceduru: sve uzorke treba
zapakirati u aluminijsku foliju i zatim sa signaturom pohraniti u plastičnu vrećicu ili ih
zapakirati u dvostruke plastične vrećice sa signaturom koja se stavlja između vrećica kako ne
bi došlo do kontaminacije. Na signaturi je vodootpornim markerom potrebno ispisati naziv ili
kôd nalazišta, sektor i kvadrant, oznaku stratigrafske jedinice iz koje je uzorak prikupljen i
oznaku pod kojom je uveden u popis uzoraka, zatim vrstu uzorka i datum. Tekst na signaturi
mora biti ispisan čitkim, štampanim slovima. Vrećicu u koju je uzorak pohranjen potrebno je
dobro zatvoriti kako ne bi došlo do kontaminacije ili novog bakterijskog raspadanja tijekom
pohrane. Na vanjsku stranu vrećice poželjno je vodootpornim markerom napisati oznaku pod
kojom je uzorak uveden u popis uzoraka radi osiguranja ako se natpis na signaturi ošteti.

Slika 43: Prikupljanje uzorka tla (snimio Dinko Tresić Pavičić)

Popis uzoraka (sl. 44) osmišljen je u dvije svrhe: kao popis prikupljenih uzoraka s osnovnim
arheološkim informacijama o uzorcima, te kao pomoć u planiranju analize uzoraka nakon
iskopavanja (MoLAS 1994: 3.2). Time je omogućeno lako pretraživanje i baratanje velikim
količinama uzoraka koji se prikupe tijekom arheološkog iskopavanja.
Nakon što je uzorak uveden pod zasebnom oznakom, u popis uzoraka se prema zadanom
redoslijedu upisuje datum prikupljanja uzorka, oznaka stratigrafske jedinice iz koje je uzorak
prikupljen, zatim podaci o položaju na nalazištu (npr. sektor i kvadrant) i vrsta uzorka. Slijedi
kratak opis prikupljenog uzorka (npr. opis stratigrafske jedinice iz koje je prikupljen, je li
prikupljen u cijelosti ili samo dijelom, detaljniji podaci o točnom mjestu s kojeg je prikupljen
itd.) te naposljetku prikupljena količina uzorka. Poslije se popis uzoraka prenosi u računalo,
gdje se njime izrazito učinkovito barata jednostavnim pretraživanjima te preokretanjem
obrazaca prema traženim kategorijama.

Slika 44: Popis uzoraka

10. TERENSKA RADIONICA
Količina podataka i materijala koja se prikupi arheološkim iskopavanjem izrazito je velika pa
je često tijekom iskopavanja, posebice onih dugotrajnih, potrebno osposobiti svojevrsnu
terensku radionicu koja djeluje u sklopu iskopavanja i čija funkcija varira ovisno o složenosti i
zahtjevima iskopavanja (ur. Maschner & Chippindale 2005:165). Ta se radionica obično naziva
terenskom bazom, a služi za obradu prikupljenih podataka i materijala što podrazumijeva
pranje i sušenje nalaza te njihovo signiranje i statističku obradu, zatim flotiranje uzoraka tla,
fotografiranje nalaza i posebnih nalaza te njihovo pakiranje i pripremu za transport. U to je
uključeno i ispunjavanje obrazaca i unos podataka o nalazima u obrasce te pregledavanje i
sortiranje crteža i fotografija (sl. 45).

Slika 45: Obrada prikupljenih nalaza u sklopu terenske radionice (snimio Juraj
Belaj)

Otkako je arheologija ušla u digitalno doba, nemoguće je zamisliti arheološko iskopavanje bez
upotrebe računala u koje se svakodnevno unose brojni podaci prikupljeni tijekom dana, od
prebacivanja i sortiranja fotografija te prebacivanja i obrađivanja podataka iz totalne stanice do
unošenja podataka u obrasce, izrade foto-skica te izrade crteža u AutoCADU, čime se dobiva
stalni pregled nad dnevnim situacijama na terenu (ibid. 165). Mogućnosti računala su velike i u
budućnosti će se sigurno neizmjerno povećavati. Danas ona ubrzavaju bilježenje, pohranjuju
velike količine podataka u lako pristupačnom obliku, mogu jednostavno kombinirati različite
vrste podataka prema različitim kategorijama te omogućuju brzo i djelotvorno provođenje
raznolikih analiza (Barker 2000: 187). Iz tih razloga danas je često tijekom iskopavanja
potrebno dio stručne ekipe osposobiti za pohranjivanje i obradu digitalnih podataka
(Novaković et al. 2007: 111). Te se aktivnosti obično odvijaju u sklopu djelovanja terenske
radionice, a njihov rezultat je stalna kontrola nad prikupljenim podacima koja omogućuje brzo
uviđanje pogrešaka (npr. mutne fotografije, pogrešni podaci, netočni crteži itd.) pa time i
njihovo brzo ispravljanje ponavljanjem određenih postupaka dokumentiranja (sl. 46).

Slika 46: Obrada digitalnih podataka u sklopu terenske radionice

(snimio Dinko Tresić Pavičić)
11. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Kako je svako arheološko iskopavanje neponovljiv i destruktivan postupak, rezultati
iskopavanja trebali bi omogućiti rekonstrukciju istražene arheološke stratifikacije te odgovoriti
na pitanje o procesima koji su je stvorili. Prvi korak u tom smjeru jest dobra dokumentacija
koja će omogućiti precizno i detaljno dokumentiranje i analiziranje svake stratigrafske jedinice
uočene tijekom iskopavanja. U tu svrhu razvijen je učinkovit sustav bilježenja stratigrafskih
jedinica u obliku obrazaca za njihov opis. Ti obrasci sastavljeni su od jasno definiranih pitanja
odgovaranjem na koja stvaramo trajnu, konzistentnu i usporedivu dokumentaciju o svakoj
stratigrafskoj jedinici. Obrascima se priključuju ostali prikupljeni podaci u obliku crteža i
fotografija, dakle prostorna i vizualna dokumentacija o stratigrafskim jedinicama, te materijal
prikupljen tijekom iskopavanja. Po završetku iskopavanja iz prikupljenih podataka dobit ćemo
relativnu kronologiju nalazišta koju će zatim znanstvene analize nalaza i uzoraka nadopuniti
apsolutnim datumima. Kako bi to bilo moguće, tijekom iskopavanja je potrebno uspostaviti
učinkovit nadzor nad postupkom prikupljanja i pohranjivanja podataka koji danas predstavlja
računalna potpora dokumentiranju. Ona omogućuje stalnu kontrolu nad prikupljenim podacima
te stalan pregled nad situacijama i aktivnostima na terenu. Konstantni tehnološki napredak te
prihvaćanje novih tehnoloških postignuća vjerojatno će već u bliskoj budućnosti omogućiti
višestruko unaprjeđenje procesa dokumentiranja arheoloških iskopavanja. Arheolozima ostaje
samo uvidjeti prednosti tog neizbježnog napretka i iskoristiti ih u najvećoj mogućoj mjeri.
POPIS SLIKA I TABLICA
SLIKE
Slika 1: Arheološka istraživanja na nalazištu Ivanec-Stari grad (snimio Dinko
Tresić Pavičić) 3
Slika 2: Jedan od najranijih presjeka s brojevima označenim zapunama. Izradio ga
je Mortimer Wheeler 1934. godine (Harris 1997: 12) 5

Slika 3: Harrisova matrica priznaje samo tri odnosa među stratigrafskim jedinicama:
(A) bez izravnog stratigrafskog odnosa, (B) superpoziciju, (C) korelaciju
(Harris 1997: 36) 9
Slika 4: Izrada Harrisove matrice: (A) stratigrafski odnosi prikazani presjekom i
Harrisovim matricama, (B) matrični prikaz presjeka koji obuhvaća odnose
među svim stratigrafskim jedinicama prikazanim na presjeku, (C) odnosi
među stratigrafskim jedinicama razjašnjeni Harrisovom matricom
izrađenom prema zakonu stratigrafskog slijeda (Barker 2000: 240) 10
Slika 5: Primjer matrice izrađene za potrebe prezentiranja stratigrafije nalazišta Tell
el-Maskhuta prema promjenama koje je Patricia Paice uvela u njezinu
konstrukciju (Paice 1991: 27) 11
Slika 6: Ispunjavanje terenske dokumentacije (snimila Filomena Sirovica) 14
Slika 7: Popis stratigrafskih jedinica 16
Slika 8: Obrazac za opis depozita i ukopa 19
Slika 9: Vodič za opisivanje sastava arheoloških depozita sastavljenih od čestica
manjih od 2 mm (podaci preuzeti iz MoLAS 1994: 3.1.2) 24
Slika 10: Grafikon za procjenu količine sastojaka u pojedinom arheološkom depozitu.
Svaka četvrtina prikazanih kvadrata prikazuje istu količinu sastojaka
(Munnsell Soil Color Charts, str. 9, 10) 25
Slika 11: Grafikon za procjenu veličine sastojaka u pojedinom arheološkom depozitu
(Munnsell Soil Color Charts, str. 5) 25
Slika 12: Obrazac za opis struktura 27
Slika 13: Obrazac za opis kostura 28
Slika 14: Glavne kosti ljudskog kostura (Šlaus 2006: 21) 29
Slika 15: Istraživanje grobova na nalazištu Ivanec-Stari grad (snimila Filomena
Sirovica) 31
Slika 16: Popis grobova 32
Slika 17: Grobni obrazac 34
Slika 18: Crtež kostura s tlocrtom i presjecima ukopa (crtež: Ivana Miletić) 35
Slika 19: Vertikalna fotografija kostura s foto-točkama (snimio Dinko Tresić Pavičić) 36
Slika 20: Georeferencirana fotografija preko koje je u AutoCAD-u iscrtan kostur
(crtež: Andreja Kudelić) 36
Slika 21: Računalni crtež kostura s tlocrtom ukopa (crtež: Andreja Kudelić) 36
Slika 22: Fotografija kostura s mjerilom, pločicom i oznakom sjevera (snimio Dinko
Tresić Pavičić) 37
Slika 23: Crtež kostura s prikazanim redoslijedom prikupljanja kostiju i smjerovima
kojima se pojedine kosti odvajaju od kostura (Šlaus 2006: 27) 38
Slika 24: Izrada terenskog crteža na milimetarskom papiru (snimila Filomena Sirovica) 41
Slika 25: Triangulacija (Barker 2000: 176) 42
Slika 26: Odmjeravanje pravog kuta (Barker 2000: 176) 42
Slika 27: Crtež profila (crtež: Ivana Miletić) 43
Slika 28: Popis crteža 44
Slika 29: Rad na totalnoj stanici (snimio Dinko Tresić Pavičić) 45
Slika 30: Iscrtavanje obrisa stratigrafskih jedinica prizmom (snimio Dinko Tresić
Pavičić) 45
Slika 31: Crtež izrađen u AutoCAD-u (crtež: Andreja Kudelić) 46
Slika 32: Snimanje visinskih fotografija iz košare (snimila Filomena Sirovica) 48
Slika 33: Fotografija stratigrafske jedinice s mjerilom, pločicom i oznakom sjevera
(snimio Dinko Tresić Pavičić) 49
Slika 34: Primjer foto-skice izrađene tijekom istraživanja nalazišta Ivanec-Stari grad 51
Slika 35: Popis foto-skica 52
Slika 36: Korištenje vertikalne fotografije za izradu nacrtne dokumentacije (crtež:
Andreja Kudelić) 53
Slika 37: Crtež ranosrednjovjekovnog naseobinskog sloja ustanovljenog na nalazištu
Ivanec-Stari-grad s označenim položajima nađene ranosrednjovjekovne
keramike (crtež: Andreja Kudelić) 56
Slika 38: Popis posebnih nalaza 57
Slika 39: Fotografija posebnog nalaza in situ (snimila Dženi Los-Čandrlić) 58
Slika 40: Fotografija posebnog nalaza nakon restauracije (snimio Janko Belaj) 58
Slika 41: Crtež posebnog nalaza (crtež: Ivana Miletić) 58
Slika 42: Popis nalaza 60
Slika 43: Prikupljanje uzorka tla (snimio Dinko Tresić Pavičić) 65
Slika 44: Popis uzoraka 66
Slika 45: Obrada prikupljenih nalaza u sklopu terenske radionice (snimio Juraj Belaj) 67
Slika 46: Obrada digitalnih podataka u sklopu terenske radionice (snimio Dinko
Tresić Pavičić) 68

TABLICE
Tablica 1: Terminologija koju bi trebalo koristiti pri opisivanju konzistencije
arheoloških depozita (podaci preuzeti iz MoLAS 1994: 3.1.2) 23
Tablica 2: Tablica s iskazanim razlikama u promjeru čvrstih čestica tla (podaci preuzeti
iz MoLAS 1994: 3.2.1) 23
Tablica 3: Količina tla koju treba prikupiti ovisno o vrsti uzorka koji iz njega želimo
izdvojiti (podaci preuzeti iz MoLAS 1994: 3.2) 62
Tablica 4: Količina uzorka koju je potrebno prikupiti za 14C analizu (podaci preuzeti s
http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=1726) 64
LITERATURA I IZVORI:

Barker 2000 P. Barker, Tehnike arheološkog iskopavanja, Muzej

hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2000.

Belaj 2008 J. Belaj, Ivanec kroz slojeve prošlosti: Deset godina

arheoloških istraživanja u Ivancu, Grad Ivanec, 2008.

Drewett 2001 P. L. Drewett, Field Archaeology: An Introduction, UCL

Press, London, 2001.

Green 2002 K. Green, Archaeology: An Introduction, Routledge,

London, 2002. (4. izdanje)

Harris 1989 E. C. Harris, Načela arheološke stratigrafije, Slovensko

arheološko društvo, Ljubljana 1989.

Harris 1997 E. C. Harris, Principles of archaeological stratigraphy,

Academic Press Limited, London, 1997. (2. izdanje)

Klaić 1990 B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH,

Zagreb, 1990.

Lock 2003 G. Lock, Using Computers in Archaeology: Towards

virtual pasts, Routledge, London, 2003.

ur. Maschner & Chippindale 2005 Handbook of Archaeological Methods (vol. I), H. D. G
Maschner & C. Chippindale (urednici), Rowman
Altamira, 2005.

MoLAS 1994 Museum of London Archaeology Service,

Archaeological Site Manual, Museum of London,
London, 1994. (3.izdanje)

Novaković et al. 2007 P. Novaković, D. Grosman, R. Masaryk, M. Novšak,

Minimalni standardi izkopavalne dokumentacije: pregled
stanja in predlogi standardov, Ljubljana, 2007
Paice 1991 P. Paice, Extensions to the Harris Matrix System to
Illustrate Stratigraphic Discussion of an Archaeological
Site; Journal of Field Archaeology 18, Boston University,
Boston, 1991., 17-28

Renfrew & Bahn 2004 C. Renfrew & P. Bahn, Archaeology: Theories, methods
and practice, Thames & Hudson, London, 2004. (4.
izdanje)

Roskams 2001 S. Roskams, Excavation, Cambridge University Press,

Cambridge 2001.

Šlaus 2006 M. Šlaus, Bioarheologija: demografija, zdravlje, traume

i prehrana starohrvatskih populacija, Školska knjiga,
Zagreb, 2006.

NN br. 30/05 Pravilnik o arheološkim istraživanjima, Narodne novine

broj 30, Zagreb, 04. ožujka 2005.

Munnsell Soil Color Charts, GretagMacbeth, New Windsor, 2000.

http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=1726 (23.02.2009.)

http://www.harrismatrix.com/ (20.02.2009)

http://www.arctron.com/Software/ArchaeoCAD/ (01.03.2009)

http://images.autodesk.com/adsk/files/rasterdesign09_pbr.pdf (01.03.2009)