Bilješke iz poglavlja: „Posebna hrvatska pisma“ i „Heraldika ili

grboslovlje“
Marko Vidaković, student druge godine preddiplomskog studija hrvatskog jezika i
književnosti i povijesti
NAPOMENA: Profesore, kao neslužbenom pripadniku nominalnog ceha fakultetskih skriptara,
molio bih da mi se ne zamjeri duženje u slaganju ovih bilježaka. Isto mi, istina, oduzima puno
vremena, no ako sam već prisiljen raditi ovako nešto, rađe bih to učinio pošteno, pa da kasnije zaista
mogu učiti iz bilježaka. S poštovanjem, kao pripadnik raje, pokoravam se svakoj vašoj sultanskoj
zapovijedi!
- Hrvatska kao razmeđe dvaju kultura, Istočnei Zapadne – uz latiničko, rabe glagoljsko i ćirilsko
pismo, koje kasnije dobiva naziv bosančica, bosanica ili hrvatska ćirilica – glagoljica se osobito rabila
u Isti, na otocima, u primorskom pojasu i u Lici, a bosanica u Bosni i Hercegovini i mnogim
dijelovima Hrvatske, posebno u Poljicima – glagoljica dobila uglati oblik, a bosanica drukčija slova
za pojedine glasove različite od slova istočnih susjeda
- ćiril-metodska teorija najprihvaćenija kao postanak glagoljice – u 9. st. oblikovao ju Konstantin
Filozof (redovničko ime Ćiril) za prijevod svetih knjiga na slavenski zbog širenja kršćanstva među
Slavenima – sakralna obilježja, azbučna molitva, iže (početno slovo Isusova imena) – prema
sljedbenicima ove teorije pismo ne pokazuje srodnost s drugim pismima, no u ustroju se ugleda na
grčko pismo uz dodatke glasova kojih nije bilo na grčkom – stariji pisci pripisivali je svetom
Jeronimu, zvali je slavenski i hrvatskim pismom – pod nazivom glagoljica 1626. u pismu Franje
Glavinića Kongregaciji za raširenje vjere – staroslavenski se okamenio i rabio u bogoslužju – danas
se sve više proučava analitički, analizom elemenata pisma pokušava se otkriti njezin postanak –
najstariji sačuvani natpisi glagoljicom grafiti u Bugarskoj i Rumunjskoj iz 10. i 11. st., najviše natpisa
ima na hrvatskom tlu – izvan Hrvatske desetak epigrafskih spomenika, izvan Hrvatske nestaju u 12.
st., kad glagoljicu potiskuje ćirilica – u Hrvatskoj glagoljski natpisi potječu tek iz 11. st., najstarijim
se smatra Plominski natpis, grobna ploča iz Valuna, natpis na stubištu „kanoničke kuće“ u Krku,
poznat kao Krčki natpis – najduži epigrafički natpis je Baščanska ploča nastala oko 1100. – najviše
natpisa sačuvano u Isti, na kvarnerskim otocima, u Senju i zadarskom području po otocima – u
Hrvatskoj se glagoljica rabi kao pismo sve do 19. st., u kamenu sačuvano oko tisuću natpisa – njih
obradio Branko Fučić u knjizi Glagoljski natpisi iz 1982. – u najranijim glagoljskim natpisima iz 11.
st. slova pisana okruglasto (obla glagoljica), no od 12. st. u Hrvatskoj se razvija svojstven način,
prepoznatljiv po uglatim oblicima, usporediva s uncijalom, u glagoljici prevladao naziv ustav – takvo
se pismo rabilo u liturgijskim knjigama, pa ga neki zvali liturgijskim pismom – od 14. st. u nekim
rukopisima uočena težnja prema kurzivu, što odgovara poluuncijali, u glagoljici naziv poluustav –
negdje i potpuni kurziv, razlikovanje kao knjižni, kancelarijski ili uredski kurziv, a njime se pisali
različiti dokumenti pravne naravi, oporuke, matice, knjige računa i najrazličitiji zapisi
- Hrvatska ćirilica, bosanica ili bosančica pripada širokom sloju ćiriličkih pisama – nije do kraja
razjašnjen njezin postanak, nazvana tako po Solunjaninu Konstantinu sv. Ćirilu – pripisivana
Ćirilovim i Metodovim učenicima Klimentu i Naumu, pa je čak nazivana i klimenticom – po svojem
obliku to je zapravo grčka uncijala prilagođena slavenskim glasovima, u Hrvatsku dospjela s Istoka,
poput latinice sa Zapada – kao pismo poznato još od 10. st., najstariji epigrafski natpis Prespanska
ploča ili Samuilov ćiriliči natpis – na području na kojem žive Hrvati, najraniji ćirilički spomenik
Humačka ploča – različite datacije, Vego 10. st., Fučić 12.-13. st. (Natpis trebinjskog župana Grda,
Natpis Kulina bana, Natpis suca Grdeše iz okolice Ženice, Blagajski natpis, a zatim hrvatski ćirilski
natpisi iz Dalmacije: Povaljski prag (zapravo nadvratnik) i Omiški natpis) – Između Povaljskog
nadvratnika i Omiškog natpisa treba ići i Gradački natpis – starijim stoljećima preuzima uglati oblik
– na nekim natpisima malo glagoljičnih, malo ćiriličnih slova – dopirala sa sjevera i juga – dvolinijsko
majuskulno pismo ustav, pismo u četiri crte minuskula, pomiješano poluustav, a brzopis ili kurziv
pismo u kojem su slova povezana, u ćirilici se pojavljuje tek od XV. st. – nakon turskih osvajanja
bizantski utjecaj nestao – od 14.-18. st. u primorskoj Hrvatskoj i na području Bosne i Hercegovine
razvija se samostalno – u nekim spisima naziva se srpskim – razlike u pisanju u Bosni i hrvatskim
zemljama od srpske ćirilice – brojevna vrijednost slova – tropismena hrvatska kultura
- Heraldika ili grboslovlje je znanost o grbovima – prema određenim pravilima izrađene značke ili
znakovi prepoznavanja neke osobe, obitelji ili udruge – grb izvedenica od njemačke riječi Erbe
(nasljedstvo), a riječ heraldika od germanske riječi herald (njem. Herold). Herald poznavatelj grbova
i najavljivač vitezova na igrama, turnirima ili viteškim skupovima – podrijetlo riječi nije do kraja
razjašnjeno – starije mišljenje da su nastali iz praktične potrebe – 12. st. ratnici u vrijeme križarskih
ratova, znakovi prepoznavanja na štitovima, najistaknutija zaštita oklopljenih vitezova štit i kaciga,
pa su postali sastavni dio grba – kaciga se pojavljuje odvojeno od štita oko 1250. g., a združeno sa
štitom tek oko 1300. g. – nakon ratova postali prepoznatljivi znakovi područja nad kojima su oni
imali vlast – razvio se grb kao znak prepoznavanja – s ratnik poklika s kojim su se bodrili vitezovi u
ratu i na turnirima prešlo se i na ispisivanje poklika od čega se razvilo geslo ili poklik na grbovima –
noviji znanstvenici se s ovime slažu, tvrdeći da pečati prijašnjih doba koji prikazuju vladare sa štitom
nemaju simbole na štitu – neki misle da štit nije bio polazno ishodište iz kojeg bi nastao grb – po
njima izrada grbova skupocjena, mjesto koje je najpodložnije šteti poput štita neprikladno – grbovi
se šire razvojem europskog lenskog sustava – jednom izabrani grb postaje trajni znak pojedinih
plemićkih obitelji i područja kojim su upravljali te pravni simbol vlasništva – promjenom lena grb
mogao pripasti novom gospodaru, no novi gospodar mogao koristiti svoj, jer grb nije bio vezan uz
leno i nije izgubio obiteljsko obilježje – u 13. i 14. st. grbove izgrađuju gradovi, crkve, udruge, a po
uzoru na vitezove građani, pa čak i slobodni seljaci – u 14. st. talijanski pravnik Bartolo da
Sassoferrato tvrdi da grb može imati svatko tko to želi, budući da je isti znak raspoznavanja kao i
ime, a ime svatko može birati slobodno, stoga obiteljski grb nasljeđuju svi sljedbenici istoga srodstva,
osim nezakonite djece koja ne nasljeđuju grb pravno, ali se prema običajima njim mogu služiti
- Heraldika kao govor simbola veoma stara – već u starom vijeku različiti oblici štitova, bojani
različitim bojama, vjerojatno odaju pripadnost istoj ratničkoj skupini – štit (lat. scutum) u starini
izrađivan od drveta i oblagan kožom – stariji štitovi redovito više ili manje zaobljena trokutastog
izgleda ili u donjem dijelu potpuno zaobljena oblika, duži nego širi – zbog izdržljivosti drvo pojačano
drvenim ili željeznim prečkama u raznim pravcima i najrazličitijim oblicima – ploha se od pojačanja
do pojačanja bojila različitim bojama – okomita razdiobena crta polja (stup ili kolac), vodoravna
(greda ili pojas)
- vatreno oružje potiskuje štit iz ratne uporabe – grb prestankom turnira gubi ulogu znaka
prepoznavanja osobe – u renesansi se razvija u tri smjera: kao znak prepoznavanja vlasti i vlasništva,
kao pravni dokaz i kao ukras, a moglo je u nekim slučajevima biti sve objedinjeno – dodavani mu
različiti znakovi – u razdoblju punog razvoja, dobiva: kacigu, plašt, nakit, uvojnicu („točenicu“),
znakovi čina i dostojanstva – tijekom vremena se ustalila pravila o grbu, neobvezni dijelovi: čuvari
grba, zastori, redovi, gesla i bojni povici, zastave (rijetko) – od prestanka upotrebe štita u ratu dobiva
razne oblike – u 16. st.uz podjela plemstva dodjeljuje se i grb (takve isprave zovu se grbovnice ili
armali, prema latinskoj riječi arma (oružje) – dodjela grba postala unosan državni prihod – službena
povjerenstva ovjeravala već postojeće grbove, a onima koji ih nisu imali određivalo ih je povjerenstvo
- spajanje grbova nastalo spajanjem obitelji, posjeda, služba ili tobožnjim polaganjem prava na neke
posjede
- heraldika kao znanost nastala na temelju proučavanja grbova, počeci sežu u 13. st., prvo djelo
Clipeus Theutonicorum (Teutonski štit) ciriškog kanonika Konrada von Mure – stoljeće kasnije o
pravnoj strani grgova u raspravi De insigniis et armis (Znakovi i grbovi) sustavno je pisao talijanski
pravnik Bartolo da Sassoferrato – najvažnija zbirka crteža grbova L'Armorial universel herolda
Claesa Heinena zvanog „Gelre“ iz 14. st. – Kronika Sabora u Konstanzu Ulricha Richtenthala iz 15.
st. s oko 800 grbova – druga polovica 15. st. Konrad Grunenberg donosi grbove hrvatskih zemalja, a
grbu Dubrovnika dodaje grb Dalmacije, misleći da je to bio grb čitave hrvatske države – kod
Richthenthala navedeni i grbovi trogirskog biskupa, splitskog nadbiskupa, stonskoga biskupa i
dubrovačkog nadbiskupa – najstariji tiskom objavljeni grbovi s područja današnje Hrvatske –
znanstven pristup heraldici udaren 1465 od strane Clementa Prinsaulta s Raspravom o grbu (Traite
du blason) – i u Hrvatskoj zbirke grbova prethode teoretskim raspravama, sačuvane zbirke kao
Korjenić-Neorićev, Rubčićev, Palinićev i Fojnički grbovnik, vuku zajednički korijen iz nekog
grbovnika koji pojedini znanstvenici, zasnivajući se na Orbiniju, nazivaju Ohmućevićevim
grbovnikom, Orbini i sam donio nekoliko grbova iz tog grbovnika, novijim proučavanjima otkriveno
da je nastao po ugleda na grbovnik njemačkog heraldičara Virgila Solisa – izdavački uspjeh među
zbirkama postigao grbovnik koji je 1605. počeo objavljivati Johann Ambrosius Siebmacher, a u
kasnijim izdanjima 1854.-1968. dosegao više od stotinu svezaka s oko 130 000 grbova (tu se nalaze
i grbovi hrvatskih zemalja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), a grb Slavonije zamijenjen bosanskim
grbom što odaje da je uzorak mogao biti preuzet iz ranijeg doba – potkraj 17. st. grbovi Hrvatske i
Dalmacije pojavljuju se i u velikom mletačkom grbu – prvi opširniji grbovnik hrvatskog autora je
Stemmatogrpahia svie armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio Pavla Rittera
Vitezovića, tiskan 1701. u Beču – heraldika se počinje u drugoj polovici 18. st. studirati i na visokim
školama – Ivan Voršić 1722. javna raspava – tijekom 18.-19. st. pojačava se zanimanje za grbove i u
Hrvatskoj nastaje više zbirki grbova – početkom 20. st. specijalizirani časopis Vitezović – mjesečnik
za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku, uređivao ga Emilij Laszowski, a bio je kratka
vijeka, te još neki – od novijih autora Bartol Zmajić napisao je knjigu Heraldika, sfragistika,
genealogija, veksikologija, rječnik heraldičkog nazivlja u 1996.
- nastanak grbova hrvatskih zemalja nedovoljno proučen – vrlo rano se rabe kvadratići kao ukras na
spomenicima, a omiljeni motivi i na tkanini – kao grb se učestalo pojavljuje u 15. i 16. st., a obitelj
Perović se služila njime kao obiteljskim grbom, obitelj Perović se služila lnjime kao grbom, vidljivo
u senjskoj katedrali – Grb Kraljevstva Dalmacije zabilježen je udrugoj polovici 14. st. u grbu
Ludovika I. Anžuvinca, a iz tog vremena vjerojatno potječe i kameni grb s ostrovičke tvrđave – u
pečatu kralja Sigismunda 1406. g. glave su neokrunjene - grb Slavonije zabilježen na metalnom
novcu hercega Andrije, kasnijeg kralja Andrije II., prikazivao polumjesec iznad kojeg je šestokraka
zvijezda – Vladislav II. odredio je grb s diplomom 1496. g.: dvije plave grede (Sava i Drava) i među
njima kuna na crvenom polju, a iznad zlatna zvijezda (Mars) – u vrijeme habsburške vladavine polje
između dvije grede često je bilo zelene boje – uz ime Sclavonia ponekad prikazan bosanski grb s
uzdignutom rukom koji drži sablju – Dubrovački grb prilagođeni grb Arpadovića, dodijelio ga
Dubrovčanima Ludovik I. Anžuvinac (1358.), a drugi grb na kojem je na desnoj strani lik sv. Vlaha
iz novijeg vremena – Ista 1062. g. osnovana kao markgrofovija, kada njezin veći dio pripada
Mlečanima, grb s prikazom koze usvojen u veliki mletački grb – svi spomenuti grbovi kao i grb 1695.
godine dodijeljen Rijeci od kralja Leopolda I. postali sastavi dijelovi grba Austro-Ugarske Monarhije
- opis grba (blazoniranje, prema franc. blason, grb; blasonner, slikati ili opisivati grbove ima svoja
posebna pravila, likovi na gornjem dijelu grba i štitu se opisuju opsežno, ostalo ukratko – grb treba
biti opisan tako da tekst opisa odgovara samo jednom grbu – podjela štita na 9 dijelova radi lakšeg
opisa – glavni, a ponekad i jedini dio grba je štit, po svojoj plohi pogodan za izradu znaka – vodoravna
i vertikalna dioba za lakši opis- znakovi za boje – drugi sastavni dijelovi, kacige, nakit, čuvari grba,
krune, bojni poklici, razni znakovi
- poznavanje grbova korisno za povjesničara jer može datirati ono na čemu se grb nalazi, razlikovanje
je lakše – komplicirana i široka znanost – odbacivanje mogućnosti da je neki grb stariji od vremena
kada se rabio oblik štita prikazan na grbu
 Bilješke iz poglavlja o numizmatici i kartografiji
Marko Vidaković, student druge godine preddiplomskog studija hrvatskog jezika i
književnosti i povijesti
- uz historiju geografiju povezana kartografija – pojam nastao od latinske riječi charta i grče riječi za
„ogrepsti, urezati u kamen ili vosak, pisati“
- pojam u znanost uveo 1849. portugalski znanstvenik Manuel Francisco de Barros e Sousa de de
Mesquita de Macedo Leitao e Carvalhosa visconde de Santarem svojim esejom o povijesti
kozmografije i kartografije – do danas nije precizno označeno značenje pojma – hrvatska
enciklopedija: „vještina izzradbe karata i znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom
i proučavanjem karata“ – dijeli se na opću, matematičku i praktičnu – encikopedija: „Opća
kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti.“, ne
navodi historijsku, smješta se u okvir opće kartografije – u njezinu okviru proučava se sve što je u
vezi s nastajanjem karte i njezinom uporabom, od narudžbe, izradbe, vrste karte, podloge na kojoj je
izrađena pa do njezine uporabe i vrijednosti, a njezina je vrijednost, kao i svakog ljudskog djela,
ograničena – nije samo prikaz objektivne stvarnosti, već i subjektivističkih saznanja – podložna
misaonim tokovima naručitelja i kartografa, pa i predrasudama svoga vremena – treba otkriti nakanu
naručitelja i kartografa – vuče korijene iz najstarije povijesti, ljudska potreba snalaženja u prostoru –
prvim zemljovidom smatra se pločica iz Mezopotamije poznata i kao babilonski zemljovid, različito
datiran – karte izrađivane u najrazličitije svrhe – mislioci ih naručuju radi lakšeg predočavanja
misaonog svijeta, srednjovjekovni kršćanski kartografi na njima prikazivali svoje religiozne poglede
o Kristovom spasiteljskom djelu - vladari svoju vlast – zbog svrhe nastanka različite: topografske,
političke, vojne, etničke, privredne, religiozne, turističke itd. – najbolje karte izrađivali Feničani i
Grci, služile za plovidbu – prva karta poznatog starog svijeta pripisuje se Anaksimandru iz Mileta –
Klaudije Ptolomej iz Aleksandrije u Egiptu napisao Geografiju odn. nekoć prevođeno Kozmografija
s uputama za izradu geografskih karata – među putnim kartama glasovita spomenuta Puetingerova
karta, čuva se u nacionalnoj knjižnici u Beču i uvršena je u popis svjetske kulturne baštine, nastala u
12. i 13. st. kao kopija nekog starijeg predloška čiji prvi izvornik potječe oko 340. g., otkrivena u
benediktinskom samostanu na jugu Bavarske, otkrio ju Konrad Pickel-Celtis, oporučno ostavio
Konradu Peutingeru, po njemu dobila ime - prikazuje ceste Rimskog Carstva, 4000 toponima, 12
listova pergamene, jedan izgubljen – srednjovjekovne karte često predstavljaju svijet kao Božje
stvaralačko djelo (religiozni prizori, hodočasnički putovi prema Rimu i Santiago de Compostella) –
poseban oblik su tzv. TO karte kružnog oblika (prema Etimologijama Izidora Seviljskoga), kontinenti
opkoljeni oceanom međusobno razdijeljeni Sredozemnim morem, rijekama Nilom i Donom u obliku
grčkoga slova T, koje označava križ, a u središtu Jeruzalem – i Arapi pravili kružne karte kao Idrisi,
umjesto Jeruzalema Meka
- Muhammad ibn Muhammad al-Šarif Abu Abd Allah all Idrisi njegovo puno ime – djelovao na dvoru
normanskog kralja Ruđera II. na Siciliji – Al-Kitab al-Rujari (Ruđerova knjiga) – Kanarski otoci,
Azori i Britanski otoci prikazani u obliku arhipelaga, jug gore, sjever dolje, najbolje prepoznatljivo
Sredozemlje, Afrika mu nepoznata, prvi napisao ime na karti, a po nekima putovao Hrvatskom od
Senja do Dubrovnika
- u razvijenom srednjem vijeku izrađuju se nautičke karte tzv. protolani – prikazuje se put od luke do
luke (portus) – brojnije nakon otkrivanja novog svijeta – kao najstarija nautička karta Sredozemlja
posebno poznata Pizanska karta iz 1311. g., navodi guste mreže luka – portulani imali ruže vjetrova,
vrlo važno za plovidbu, izmislili je Grci da bi njome označili pravce vjetrova
– od 15. st. izrađuju se sve više horografske karte (karte pojedinih širih područja izrađene po narudžbi
vladarskih kuća – prvi globus napravio Martin Beheim 1492. još prije Kolumbova povratka iz
Amerike, pa na njemu označenih novih zemalja – Polovicom sljedećeg stoljeća izradio Dubrovčanin
Vlaho Držić na nagovor Nikole Nalješkovića reljefno globus – poznatiji kartografi: Sebastian
Munster (Cosmografia, Basel 1544.) i Abraham Ortelius (Theatrum orbis terarrum, Antwerpen 1570)
– Zbirka se smatra prvim atlasom, premda je ta riječ prvi put upotrijebljena u zbirci Gerharda Kremera
zvanog Mercator (Atlas sive cosmographicae meditationes de fabrica mundi – Atlas ilo kozmografska
razmatranja o svijetu), koji je objavio njegov sin 1595. – Vincenzo Coronelli 1660. Atlante Veneto,
ocrtana mnoga mjesta istočne strane Jadrana
- karte pružale sve više detalja, naseljena mjesta označavaju se kulama, brda i planine krtičnjacima
(trokutićima) – usavršavaju se prikazi pojedinih mjesta koji su trebali služiti u vojne svrhe – pravi
preokret u topografskoj kartografiji izazvala katastarska izmjera površina
- Hrvatska prikazana na mnogim kartama i atlasima - u 15. i 17. st. nekoliko vrsnih Hrvata kartografa,
karte objavljivali u inozemstvu (Božo Bonifačić, Martin Kolunić Rota iz Šibenika, Vicko Dimitrije
Volčić iz Dubrovnika, riječki augustinac Ivan Klobučarić s otoka Krka, isusovac Stjepan Glavač iz
Varaždina, Korčulanin, dominikanac Vinko Paletin i dr.) – mnogo topografskih karata hrvatskih
naselja uz Jadran izradio službeni mletački kartograf franjevac Vincenzo Maria Coronelli
- početkom 18. st. mletačka vlast provela katastarsku mjeru u Dalmaciji, austrijska u sjevernoj
Hrvatskoj – neke karte u doba francuske vladavine – nova katastarska izmjera u Dalmaciji provedena
u prvoj polovici 19. st. i važi do danas
- stare karte različite veličine, od nacrtanih unutar kodeksa do sedam metara dužine – važne za
povijesnu geografiju – za topografiju Hrvatske karte važne zbog nestalih sela označenih na kartama,
kao i zbog ucrtane mreže putova – stare karte važne zbog otkrivanja naselja i tvrđava koje su nestale
s lica zemlje ili promijenile nazive, a spominju se u povijesnim vrelima, zahtijeva posezanje i za
arhivom – za novije nazive lakše, topografski rječnici, pa čak i telefonski imenici – ponekad
nemoguće pronaći podatke u vrelima, nužno poći na teren radi identifikacije nekog mjesta –
arheološki nepokretni spomenici in situ, manji spomenici raspršeni
- proučavanje povijesnog prostora – izrada povijesnih tematskih zemljovida i atlasa koji na prvi
pogled pružaju sliku nekoga određenog kraja u povijesti ili određenoga povijesnog zbivanja – kao
prikaz nastao na temelju povijesnog proučavanja ne smije ih se poistovjetiti sa starim kartama ili
reprodukcijama starih karata koje prikazuju postojeće stanje nekog područja ili zbivanja u vrijeme
izrade
- strani atlasi u kojima su prikazane hrvatske zemlje Timesov Atlas svjetske povijesti, Veliki svjetski
povijesti atlas talijanskog Geografskog instituta De Agostini, a jedan od preciznijih za naš prostor,
Paul Robert Magocsi, Historical Atlas of Central Europe from the early fifth century to the present
- poput ostalih povjesničara i hrvatski od davnine ilustrirali svoje knjige povijesnim zemljovidima –
otac hrvatske historiografije, Ivan Lucić, napravio takav zemljovid (De Regno Dalmatiae et Croatiae)
– prvim hrvatskim povijesnim atlasom smatra se Atlas za Hrvatsku povjesnicu 1888. Vjekoslava
Klaića, ima šest karata – drugi atlas Stjepan Srkulj 1937., Hrvatska povijest u devetnaest karata –
dopunio ga Josip Lučić 1996., Hrvatska povijest u dvadeset pet karata – osim povijesnih atlasa, nakon
osamostaljenja tiskani 2003. Hrvatski povijesni zemljovidi; Historical Maps of Croatia from the
Penguin Atlas of World History 1993.; Hrvatski povijesni atlas i dr.
- nedostatak grafičkog prikaza na povijesnim kartama i zemljovidima što se iz njih ne može
zaključivato o međusobnom utjecaju prostorno udaljenih mjesta
- Numizmatika znanost koja se bavi proučavanjem novca, lat. numisma – prema Aristotelu korijen u
grčkoj riječi (odredba, zakon), vrijednost novca ovisi o propisu zakona – u širem značenju to je
znanost koja proučava novac kao povijesni ostatak i kao vrelo za upoznavanje svih područja ljudskog
života – u užem smislu numizmatika se razvila kao povijest novca i dio ekonomske povijesti – u
najužem smislu pojam se rabi za znanost koja se bavi metalnim novcem i medaljama posebice staroga
i srednjeg vijeka
- zanimanje za skupljanje metalnog novca kao zanimljivog ili umjetničkog predmeta postojalo u
davnini – neki komadi darivani već Augustu – u samostanima u srednjem vijeku zbirke novca – u
renesansi zbirke novca i medalja – bankari i dvorovi skupljaju primjerke novca – humaniste zanima
ikonografija na novcu – metalni novac vrelo za umjetnost, stil i kulturnu povijest – o njemu se
objavljuju djela i sinteze – prvi veliki poznati sabirač novca u Hrvatskoj bio grop Nikola Drašković,
nakon smrti prodana Leopoldu I. za 25 000 guldena
- u 18. st. na području numizmatike istaknuo se hrvatski bizantolog Anselmo Bandur
- utemeljiteljem ove discipline smatra se isusovac Joseph Hilarius Eckhel (18. st.) - prvi ne dijeli
novac samo na kovine od koje je iskovan, već na podrijetlo i kovačnicu
- numizmatika se počinje predavati na sveučilištima, Matija Petar Katančić prvi profesor numizmatike
na sveučilištu u Pešti
- u 19. st. brojna numizmatička društva
- početkom 20. st. radovi Karla Stockerta o novcu Splita i Kotora
- hrvatsko numizmatičko društvo 1933. pokreće časopis Numizmatika, 1934. Međunarodno
numizmatičko povjerenstvo s ciljem olakšaja suradnje
- istaknuti numizmatičari u drugoj polovici 20. st. Ivan Rengje i Bartol Zmajić
- numizmatima iz pomoćne povijesne znanosti prerasta u samostalnu znanost koja se zasniva na
vlastitoj metodi
- jedna od teorija nastavka novca njegova religiozna uporaba – zamijenio prirodnu razmjenu roba i
usluga – po nekima podrijetlo u Lidiji (legura srebra i zlata elektron) – u latinskom i romanskim
jezicima za novac riječ moneta prema nazivu Junone opominjateljice (monere) u čijem se hramu
nalazila novčarnica
- vrijednost metalnog novca leži u kupovnoj moći – prvo ukras i znak bogatstva koje se mjerilo
stokom – imena povezana s oblikom, porijeklom
- redovitu plaću u novci čini se da su među prvima počeli dobivati vojnici plaćeni – metalni novac
redovito se kovao – tek u novije vrijeme mehaničke naprave – vrijednost mu ovisila od količine
plemenitih kovina u sebi – novac od manje vrijednih kovinna (bakar , cink, aluminij), vrijednost
novčanica ovisila o jamstvu države – u Hrvatskoj fiorin, dukat, mletački srebrni groš, zlatni dukat –
stvarna vrijednost razlikovala se od nominalne – izjednačenje stvarne i nominalne vrijednosti
dovodilo do poskupljenja, tj. moralo se dati više novca da bi se postigla jednaka protuvrijednost –
previše plemenitog metala, opadanje valulte – kovanje metalnog novca manje težine dovelo do
nominalnih novčanica koje nisu nikada izrađivane, služile samo za preračunavanje novca
- u Hrvatskoj novac jako rano – vučedolski pranovac, rimski – prvi hrvatski novac srebrni dinari
Hercega Andrije (1192.-1211.), srebrni banovci poslije njih – na zajedničkom ugarsko-hrvatskom
novcu najprije samo grb s leopardovim glavama – na jugu Hrvatske bizantski novac, od 13. st.
talijanski, tj. mletački, pojedini gradovi kuju svoj vlastiti novac – Dubrovnik imao svoj vlastiti novac:
artiluke, škude i libertine – Nikola III. Zrinski također ima svoj novac – kovanje novca obnovljeno
tek u RH – U Ilici 5 u Zagrebu prvi hrvatski bankovni muzej
- prvi bosanski novac bana i gospodara Bosne Pavla i Mladena Šubića – poslije turske akče, zlatnici,
pare
- kovanje metalnog novca pripadalo prvenstveno državi, tj. kraljevima i knezovima – oni određivali
likovni izgled i natpis na novcu – obično s obiju strana likovi, natpisi i dodatni znakovi – lik u
numizmatici tip (udarcem načinjen lik) – natpis legenda (ono što treba čitati) – središnji dio kovanog
novca na kojem se nalazio lik nazivan je pollje – kada je lik postavljen iznad crte, prostor između crte
i obruba naziva se eksergon
- najčešći tip prikazuje vlast koja izdaje novac – novac s religioznim prikazima – novac s likovnim
prikazom spomena na neki događaj – novac u čijem naličju je ispisana samo vrijednost novca,
ponekad na čitavoj plohi
- legende ili natpisi imaju ulogu prepoznavanja novca, ali još češće promidžbenu ulogu i teško ih je
svrstati u skupine – katkad natpis sadrži ime novca, rijetko ime kovnice – neke legende sadrže poruku,
želju ili zaziv i imaju promidžbenu i zaštitnu ulogu
- tesere kovanice koje obilježavaju neki događaj, stanje ili vrijednost i imaju ulogu novca – novčane
ili polunovčane – novčane metalni spomen-novac kojim se obilježava neki događaj ili novac
privremene vrijednosti kao npr. u vrijeme ratnih opsada – polunovčane kovanice su one koje nisu
imale pravu novčanu vrijednost, ali su kratkotrajno rabljene kao platežno sredstvo, a na određenim
mjestima kroz određeno vrijeme mogle zamijeniti novac
- žetoni kovanice od mjedi ili bakra slične po tipu novcu istoga doba u kojem su nastali, a služili za
računanje
- medalje i medaljice predmeti slični novcu, ali izrađeni za različitu namjenu
- opis metalnog novca ovisi o namjeni opisa (materijal, očuvanost, težina, brojnost, važnija
bibliografija)
- povjesničar se numizmatikom koristi najviše u nedostatku drugih vrela – stari novac za povjesničara
praktično arheološko vrelo prve ruke o dobu u kojem je nastao, odražava političko stanje – djelomično
njime moguće pratiti stupanj kulture i doseg umjetnosti nekog doba – sam po sebi kao arheološko
vrelo ne objašnjava stvarnost – lik i natpis povjesničara mogu zavesti u zabludu i zbog toga što su
koji put novci s istim likom i natpisom kovani i poslije smrti političkoga vođe kojega predstavljaju –
zbog toga zaključci izvedeni na temelju novca mogu biti nesigurni te ih treba kritički rabiti u skladu
s ostalim povijesnim vrelima
 Bilješke iz poglavlja o veksikologiji
Marko Vidaković, student druge godine preddiplomskog studija hrvatskog jezika i
književnosti
- Veksikologija je pomoćna povijesna znanost o barjacima ili zastavama – lat. vexillum (barjak,
zastava) – pojam počeo rabiti Whitney Smith (20.st.) – prije toga proučavane u okviru društvenih
znanosti
- zastave se najprije počele koristiti u bitkama, potom postale simbol – prisutne na arheološkim
spomenicima iz antike, najviše na novcu – koristili je Rimljani – kasnije u crkvama, četvrtasti oblik,
pretežno ih koristile svjetovne ustanove, naročito talijanske komune – tijekom vremena zastave
postale simbolom i znakom raspoznavanja država – od državnih zastava najstarija danska koja je
nepromijenjena od 13. st., a među trobojnicama nizozemska iz 15. st. – zastave ostalih država
uglavnom iz 19. st. – oblik zastave u suvremenom dobu određen zakonskim odredbama – redovito
četvrtaste – jednobojno ili višebojno polje, podijeljeno vodoravno ili okomito, s grbom ili bez njega
– gradovi, pokrajine, općine, cehovi i bratovštine imale su svoje zastave, a odatle su se proširile
- u hrvatskoj povijesti prvi put se spiminje u prisezi kralja Zvonimira u kojoj on ističe da je uveden u
kraljevsku vlast „zastavom, mačem, žezlom i krunom“ – u Dubrovniku knezu nakon prisege uručivan
barjak svetog Vlaha – u Banskoj Hrvatskoj ban, zagrebački biskup i velikaši imaju svoje zastave pod
kojim okupljaju oružane jedinice – u hrvatskom nazivane bandera, po njoj jedinice nazivane banderij
– zastave najvjerojatnije bile ukrašene grbovima – grbovnica kralja Vladislava II. iz 1496. s
obnovljenim grbom Slavonije, dodijeljeni grb mogao se upotrebljavati u banderijama i bilo kakvim
vojnim poslovima – Tadija Smičiklas pod kraj 19. st. zaključivao da su boje hrvatske zastave nastale
iz boja obnovljenog grba Slavonije dodijeljenog spomenutom Vladislavovom grbovnicom – u 19. st.
habsburška zastava proširila se kao državna zastava – nakon toga bijelo, crveno i modro – boje zastave
najverovatnije preuzete s grbova (crvena i srebrna (bijela) boja hrvatskog grba, crvena i plava boja
slavonskog grba, odnosno plava boja dalmatinskog grba – trobojnica, dio narodne nošnje, rabljena
više desetljeća kao neslužbena zastava) – u vrijeme Bachova apsolutizma zabranjena, dvije posebne
zemaljske zastave Hrvatske – od tada mnoge vlasti davale svoju inačicu hrvatske zastave dok
napokon osamostaljenjem države nije dobiven konačan oblik – ustavnim promjenama 26. 6. 1990. g.
sa zastave iz vremena komunizma uklonjena crvena zvijezda i zamijenjena hrvatskim grbom – iste
godine grb dobio krunu od pokrajinskih grbova, pa je u prosincu i državna zastava dobila u sredini
novi službeni državni grb
- uz četvrtaste i pravokutne zastave, standardni oblik dobivale i zastave s trokutasti mzavršetkom,
standarte i plamenci – plamenci zastave s jednim oštrim trokutastim završetkom, a standerte se često
i same sužuju prema vrhu te dijele u dva plamenca – koristila ih ponajviše vojska