Platon i Aristotel – poimanje države i odgoja

Temeljna razlika između Platona i Aristotela je to što je Platon bio idealist, dok
je Aristotel bio skloniji umjerenijim i realističnijim načinima razmišljanja. Kod
Platona je ključna ideja, a za dolazak do ideje ključnima smatra matematiku i
dijalektiku. Matematika se najbliže približava pojmovnom idealu jer se zasniva
na savršenim zamislima koje ili vrijede ili ne vrijede, a Platon ih cijeni jer on
vjeruje da je ideja nešto što se može spoznati, poput geometrijskih oblika –
kružnica je zamisliva i moguće ju je definirati kao skup točaka koje su jednako
udaljene od središta. Dijalektiku smatra važnom (a i sam je ujedno ostao
upamćen po svojim Dijalozima) stoga što se iz kvalitetnog razgovora (s
promišljenim pitanjima i odgovorima) može doći do novih spoznaja –
komunikacija je jedan od izvora filozofije. Kombinacija preciznosti matematičkih
(iako u njegovo vrijeme često još samo široko definiranih) zapisa i kreativnosti
koja se stiče kroz razgovor mogu nas najviše približiti spoznaji same ideje. Iz
njegovih zaključaka možemo izvesti da nije dovoljno biti samo “prirodno” ili
“društveno” orijentiran kako bi se spoznala potpuna istina o nekom problemu,
pojavi ili pojmu, unatoč tome što danas često prevladava takvo mišljenje.
Potrebno je sagledati problem s različitih gledišta, objektivnim mjerenjima i
subjektivnom, ali smislenom procjenom utemeljenom ne samo na našem, nego
i na univerzalnom društvenom iskustvu. Možemo reći da je Aristotel u tome bio
izvrstan, a za pojavu velike povijesne ličnosti poput njega trebat će se čekati još
tisućljećima (prema mojoj procjeni do pojave Leonarda da Vincija).
Platon se, vjerojatno povodeći za svojim učiteljom Sokratom, često uključivao i
u političke “rasprave”. Poznat je po tome što je mrzio demokraciju kakva je
vladala u antičkoj Ateni jer je smatrao da državom trebaju upravljati najbolji i
najmudriji, a ne tko god je izabran od strane naroda. Neka od glavnih obilježja
njegove idealne države su: pravednost (ljudi rade ono u čemu su talentirani bez
da ometaju druge u izvršavanju njihova posla), ravnopravnost, jednaki odgoj te
ograničavanje materijalnih krajnosti. Platon, pogotovo u današnje doba nakon
uspona totalitarnih ideologija sredinom 20. stoljeća, dobiva neke kritike koje
njegovu idealnu državu vide kao onu koja u potpunosti zapostavlja
individualizam i koja je sama po sebi organizirana na totalitaran način, ali ne
slažem se s tim kritikama. Smatram da bi najbolji društveni poredak bila neka
vrsta intelektualne demokracije, gdje svi imaju pravo glasanja, ali to pravo
moraju zaslužiti umjesto da ga dobiju samim rođenjem. Neki danas tvrde da je
bolje da više ljudi odlučuje jer se time smanjuje šansa za donošenjem loše
odluke, ali ne vide da je to upravo ono što je dovelo do uspona demagogije u
vrijeme antike i do uspona fašizma u modernom dobu. Ljudi koji žele biti
elektirani prodiru do srca masa tako što im nude naizgled jednostavne
odgovore na kompleksna pitanja, a nakon što pobjede često su (iako uglavnom
neslužbeno) stavljeni izvan zakona. Predstavnička demokracija (koju velik broj
ljudi u praksi miješa s izravnom) zapravo nije različita od intelektualne
demokracije za kojom je težio Platon i koju podržavam – jedina razlika je što će
vladajući biti elektirani od strane znatno manje količine kvalificiranih, a to će
pridonijeti bržem umnom razvoju društva, koji će zauzvrat donijeti kulturni, ali i
materijalni napredak. S druge strane, Aristotel se i u politici drži svojeg načela
zlatne sredine. Država prema njemu ne smije biti ni prevelika ni premalena. To
je još jedna tvrdnja s kojom se slažem. Dovoljno je pogledati primjere današnje
Rusije ili nekadašnjeg Britanskog Carstva. Većina ljudi koji posjećuju Rusiju
odlaze u najveće gradove i uopće nemaju pojma za teške životne uvjete koji i
dalje vladaju u velikom dijelu države, pogotovo iza uralskog gorja. Iako
formalno federacija, to je i dalje snažno centralizirana država koja jednostavno
ne može, ili ne želi, jednako tretirati sve svoje građane. Dominacija velegrada je
očigledna. Britansko Carstvo je još očitiji primjer da država ne smije biti
prevelika. Dovoljno je pogledati Indiju koja je prije dolaska Britanaca bila jedna
od, ako ne i najbogatija država na svijetu, a danas tamo milijuni žive u bijedi (i
prije je zbog kastinskog sustava situacija zasigurno bila slična, ali širom svijeta
se u međuvremenu situacija poboljšala, dok je Indija i dalje snažno polarizirana
zemlja).
I to nas dovodi do pitanja odgoja. I Platon i Aristotel u središte funkcije države
stavljaju dobar odgoj. Platon tvrdi da bi odgoj trebao biti na prvome mjestu u
svakoj državi, čak i ako odgojitelji i učitelji moraju žrtvovati vlastitu sreću i
materijalnu korist za prosperitet naroda. Odgoj bi trebao graditi državu, a ne
država odgoj. Međutim, danas nije tako. Učitelji koji na prvo mjesto stavljaju
edukaciju su gotovo uvijek u manjini, ali nekad ih je teško uopće kriviti kad i oni
sami moraju naći način da prežive u društvenom sustavu koji im je nametnut.
Ipak, većina nastavnika koju sam imao prilike slušati u svojem životu, prema
mojem mišljenju, ne bi trebali biti u toj poziciji jer ne mogu potaknuti učenike
na razmišljanje niti ih pokušavaju potaknuti da postanu bolji ljudi. Naš
“vladajući sloj” nije dovoljno briga za odgojnu funkciju države, što odgovara
njihovim ciljevima i ciljevima onih koji imaju sve – lošom edukacijom im je lakše
održati status quo koji im odgovara. Aristotel se koncentrira na svakodnevne
vrline, čovjek treba težiti umjerenosti i umnom stanju koje je samo njemu
svojstveno, a tako na neki način odgajati i samog sebe. Prema Aristotelu, čovjek
uvijek može učiniti nešto kako bi si otvorio neku drugu mogućnost da ostvari
ono što nosi u sebi, bez obzira na njegov položaj. Nažalost, ovakav je tijek
razmišljanja uvelike izgubljen u današnjem društvu kroz pasivnu propagandu
medija (danas se češće koristi termin promidžba, ali je u značenju zapravo isto)
koji nas uče da je društveni poredak u kojem živimo jedini mogući poredak. Ovo
odgovara korporacijama i pojedincima koji imaju sve, jer se za njih radi, dok je
čovjek otuđen i pasivan, nesvjestan da je broj ljudi poput njega znatno veći od
broja ljudi koji moć drže u svojim rukama. Čak i čovjek koji sebe uspije moralno
uzdići što je više moguće na kraju pokleće zbog straha od onoga što će se
dogoditi ako se usudi išta poduzeti. Na kraju se današnji društveni poredak
protivi i Aristotelu i Platonu – Platon se protivio krajnjem siromaštvu i krajnjem
bogatstvu, a Aristotel je težio “zlatnoj sredini”.
Platon i Aristotel su, iako na bitno različite načine, obojica shvaćali potrebu za
funkcionalnom državom i ogromnom ulogom koju odgoj nosi u njezinom
oblikovanju. Ipak, u modernom svijetu njihove misli su uvelike zapostavljene.
Kada bi ljudi uspjeli shvatiti vrijednosti tih misli i zajedno pokušali uspostaviti
bolji i pravedniji društveni poredak, sigurno bi cjelokupni život čovječanstva
postao bolji. Od odgoja se kreće prema poboljšanju države, ali država prvo
treba poboljšati odgoj.

Mauro Perkov 4.c