Društveno krdo: biopolitičke implikacije kulturnog imuniteta.

Sažetak

Od početka epidemije Covida-19 demokratska društva našla su se pred izazovima koji su

propitkivali temelje na kojima je izgrađen ekonomski i politički sustavi. Premda se naizgled
čini kako su političke i ekonomske formule na kojima počiva globalni svijet neupitne
zaboravlja se kako one predviđaju i subjekte koji se uklapaju u takve sustave. Drugim
riječima, pojedince koji misle i djeluju u skladu s dominantnim narativom.
U skladu s takvim okvirom može se pretpostaviti kako je globalna epidemijska kriza direktno
povezana sa pojedinačnim iskustvima i afektima, načinima razumijevanja stvarnosti i
kulturnim obrascima. Ideja društva kao skupa racionalnih individua koje su u neprestanoj
potrazi za blagostanjem, koju je, kao svoj politički moto, uvela Margaret Thacher pokazala se
mogućom samo ako su unaprijed konstruirane društvene infrastrukture. No takav model na
kojem počiva suvremena globalna političko-ekonomska konstelacija, postao je labilan
tijekom epidemije, posebno njegovi segmenti koji uključuju zdravstvo, obrazovanje i
sigurnost. Obrasci koji su pojedincima davali određenu sigurnost u snalaženju unutar
postojećih odnosa prestali su biti djelotvorni. Pokazalo se kako zdravlje i obrazovanje nisu
posljedica dobrih ili loših odluka pojedinaca već kolektivne akcije. 
Širenje epidemije omogućeno je upravo logikom globalne ekonomije i politike u kojoj je
proizvodnja utemeljena na međusobno povezanima sustavima sa svih kontinenata. Takav
sustav pokazao se iznimno uspješan kontekst za širenje virusa. Međutim, vrlo se malo ili
gotovo uopće nije propitivala imuniziraznost društva, kulture i ekonomje, već se kupovalo
vrijeme koje će omogućiti znanosti da nađe lijek, a neki su se u skladu sa spomenutom
idejom društva uzdali u imunitet krda.
U ovom predavanju osvrnut ću se upravo na načine korištenja koncepata izolacije, krda i
imuniteta kako bih pokazao rascijepe društvenog diskursa te upitne posljedice po javne
politike.

Vraćajući se sa godišnjeg odmora na velikim informacijskim pločama iznad autoceste

ponavljala se jedna te ista poruka: „Ostanimo odgovorni“. Naravno, u različitim kontekstima
ta se poruka mogla i različito tumačiti. Primjerice, samo prije godinu dana takve je poruka
mogla označavati poziv vozačima da se odgovorno ponašaju u prometu, pa čak i u slučaju
epidemije ne bi bilo krivo tumačiti koncept odgovornosti na isti način. Pa ipak svima je bilo
jasno da je poruka upućena upravo na odgovorno ponašanje s obzirom na virus Covid-19.
Tome je zasigurno doprinijela medijska kampanja u kojoj su se neprestance ponavljala ta
sintagma. Time su informativni mediji uspjeli nadvladati i kontekst, odnosno stvarali su svoj
vlastiti.
Nije to prvi put da mediji u kampanjama uspijevaju stvoriti sintagme koje izmiču drugim
čitanjima i pokušavaju dodijeliti jedinstveni smisao. Pa ipak, kao i kod drugih poruka i ova
ima svoju unutarnju nekonzistentnost i problematičnu točku. Naime prvenstveno se to
odnosi na prvo lice množine koju koristi sintagma „Ostanimo odgovorni“. Upotreba prvog
lica množine, a ne drugog lica množine – „ostanite odgovorni“ implicira kako ne postoji neko
autoritativno mjesto s kojeg se promovira odgovornost, već da je odgovornost jednoliko
raspodijeljena. To je pomalo začuđujuće ako samo malo pobliže pogledamo riječ
odgovornost. Srodna joj je primjerice riječ odgovoriti. I doista bit odgovoran znači odgovoriti
na nečiji zahtjev, ponekad i molbu. Dakle, postoji instanca, očigledno važna, na čiji zahtjev
moramo odgovoriti. I to je vrlo jasno kada su u pitanju drugo lice množine ili jednine.
Posebno je to mislim očigledno u nastavnim i odgojnim procesima, u njima autoritativnu
poziciju zauzima odgajatelj što može biti implicitno koliko god to želimo ali i dalje je to
instanca koja zahtjeva odgovor i sukladno s njime i preduvjet tog odgovora – odgovornost.
Tako možemo zaključiti da odgovornost dolazi od neke vrste spremnosti na odgovor.
Ukoliko se koristi prvo lice množine, ono podrazumijeva da je i onaj koji odašilje zahtjev
također odgovoran, odnosno onaj koji odašilje zahtjev pojavljuje se u pomalo problematičnoj
situaciji, istovremeno mora odgovoriti na zahtjev i biti onaj koji ga odašilje. Koga dakle
zastupa poruka „Ostanimo odgovorni“? Jedini logičan odgovor koji se nameće jest nešto što
je izvan društvenog poretka, nešto što je nereprezentirano, što nije dio svakodnevice, ako je
shvatimo kao ustaljeni poredak ponašanja, vrijednosti i odnosa. I tu nam se dakako nameće
virus Covid-19 kao mjesto koje odašilje zahtjev. Taj je zahtjev naravno negativan, sigurno se
nećemo ponašati tako da širimo virus, nego upravo obrnuto, tako da spriječimo njegovo
širenje i to pridržavajući se uputa koje se uglavnom svode na tri glavne točke: redovita
dezinfekcija ruku, držanje fizičke distance i nošenje zaštitnih maski. Tako prvo lice množine
pobjeđuje rascijepljenost i logičku konfuziju, svi smo podložni djelovanju neke instance koja
dolazi izvan društva i ostajemo odgovorni na taj vanjski zahtjev.
No, ako pogledamo kako se tumači odgovornost u medijima ubrzo shvaćamo kako se
zapravo ne radi o odgovornosti prema prijetnji zarazom, već odgovornosti prema drugim
ljudima koje možemo zaraziti. Dakle upravo suprotno od neke vanjske prijetnje, neke
instance koja ne pripada društvenom poretku. Ostajemo odgovorni prema društvu
pokušavajući smanjiti rizik od oboljenja ili smrti. Ali upravo zahtjev koji odašilje društvo
postaje veći problem nego li poluživotni oblik RNK. Naime, koliko god virus bio nepoznanica,
enigma postavljena pred nas, za očekivati je kako će biokemijska istražvanja, te medicinska i
farmakološka tehnologija u nekom razumnom roku doći do rješenja te enigme, bilo
cjepivom, bilo lijekom koji će ublažiti simptome i smanjiti opasnost razvoja teških simptoma.
Društvo s druge strane ostaje enigma. Naime, društvenost je teško na isti način razumjeti kao
i virus. Prvenstveno se radi o tome kako društvenost nije vanjska, već je duboko utkana u
samu percepciju svakog pojedinca. Društvo je tako istovremeno i vanjsko i unutarnje svakom
pojedincu, pa ga je stoga iznimno teško pretvoriti u objekt istraživanja s obzirom da je i sam
proces pretvaranja društva u objekt već društveno uvjetovan.
(OVDJE MOŽE KONCEPT NULTE INSTITUCIJE)
Kako sama društvenost predstavlja nepoznanicu, potisnuti element na njegovom se mjestu
javljaju raznovrsni koncepti. Primjer Vinibeg Indijanaca lako možemo razumjeti i u
suvremenim društvima. Dakle, da bi se uopće stvarala društvena reprodukcija potrebno je
stvoriti prazan prostor uokolo kojeg se mogu pojaviti raznovrsne ideje o društvu. Ernesto
Laclau i Chantal Mouffe u svojoj knjizi Hegemonija i socijalistička strategija precizno su
objasnili takav proces u kojem središnje mjesto društva ostaje nepokriveno različitim
praksama i stoga ostavlja prostor novim idejama. Za njih društvo je nedovršiv proces. No,
logika financijskog kapitalizma kakvog znamo danas tu je tezu nedovršenosti prevela u
politički program i time za razliku od Lacalua i Mouffe uspostavila tek novi tip dominantnog
načina razmišljanja o društvu, sigurno ne ostavljanja društva kao nedovršivog procesa.
Margaret Thacher za moto svoje ekonomske politike poslužila se tezom kako društvo
zapravo ne postoji već je to skup pojedinaca u potrazi za blagostanjem. Pri tome je naravno
mislila na izmicanje državnog aparata iz ekonomskih procesa te prepuštanje njene uloge
tržištu koje bi vremenom trebalo harmonizirati društvene odnose. Takva logika državne
deregulacije omogućila je ekspanziju globalnog tržišta i ulaganja s jedne strane, ali i
isključivala one koji nisu bili u stanju prihvatiti nove vrijednosti koje su se pojavile zajedno s
takvom politikom. Važno je kako je jedna od posljedica takve ekonomske politike bilo
ukidanje solidarnosti kao temelja društva i prebacivanje odgovornosti, one za vlastiti život,
sudbinu, posao, zdravlje i obrazovanje na pojedinca. U svojoj knjizi Teror izbora filozofkinja
psihoanalitičkog usmjerenja, Renata Salecl, opisuje sve implikacije takvog stanja. Razina
odgovornosti za vlastiti život postala je nemogući teret za pojedinca, pa je to i jedan od
uzroka povećanja broja depresivnih i anksioznih osoba u postindustrijskim društvima. Takva
tranzicija kapitalizma za posljedicu je imala i promjenu društva regulacije u društvo kontrole.
Naime, kako je pokazao Foucault industrijske škole imale su za cilj proizvodnju poželjnih
subjekata za ekonomsku reprodukciju. No, danas škole više ne obrazuju na taj način, lakše ih
je razumjeti u digitalnoj formi, kao filter protoka informacija. U školu se ulazi sa određenim
sposobnostima i kvalitetama koje se onda mjere i na osnovu mjerenja pojedinac se
usmjerava prema određenoj profesionalnoj budućnosti, pa i oblicima budućnosti. Drugim
riječima, odgovornost za osobni uspjeh više nije na obrazovnom sustavu nego na pojedincu
koji će ispuniti zahtjeve mjernog stroja. (Ovdje bismo mogli uvesti i problem obrazovnog
sustava utemeljenog u ishodima, ali bi nas to odvelo predaleko). Informacijska metafora
zamijenila je strojnu i danas zamišljamo društvo kao protok raznovrsnih informacija koje se
filtriraju i usmjeravaju. U takvim uvjetima odgovornost je isključivo osobna i pojedinačna i
isključuje bilo kakvu komponentu koja bi uključivala druge ljude. Korištenje dakle, prvog lica
množine pretpostavlja da postoji neki opći društveni konsenzus ili jasan diskurs na čiji zahtjev
moramo djelovati odgovorno. Pokazuje se međutim kako to nije slučaj, dapače stvara se sve
više skeptika koji bez činjenica i s vrlo malo znanja samouvjereno tvrde kako epidemiološke
mjere nisu ispravne i štete njihovoj osobnoj slobodi. U Zagrebu je takav skup i nazvan
festivalom slobode. Temelj izjava ljudi koji podržavaju takve stavove jest kako se epidemija
ne razmatra dublje sa svim ekonomskim, društvenim i psihičkim posljedicama. Bez obzira
koliko bili u krivu ostaje pitanje zašto uspijevaju mobilizirati toliku količinu ljudi. Dio
objašnjenja zasigurno uključuje tip individualne odgovornosti u kojem su odrasli i djelovali. U
mjerama očitavaju povratak u totalitarizam. Pokušavaju obraniti tezu o nepostojanju
društva, a mjere tumače kao znanstveno neutemeljene, nedokazane, pa možda i nedokazive.
Uključivanje znanosti kao moćnog diskursa na mjesto uništenog koncepta solidarnosti okreće
se upravo protiv znanosti same i pretvara u još jedan oblik teorije zavjere. Sloboda koju
zastupaju jest individualna sloboda, briga za zdravlje drugih pada u drugi plan i pretvara u
navodnu brigu za temeljna ljudska prava. Rascjep društva uzrokovan zarazom moguće je
tako tumačiti iz pokušaja zadržavanja svakodnevice, iluzije koja se raspala bez obzira na
posljedice. Naime ideja pojedinačne odgovornosti koja je postala ideološka infrastruktura
ekonomskih politika pokazala se iznimno štetnom za društvo koje se sukobljava s
epidemijom, virus osim što ima mehanizam širenja i napada na stanica kako bi se
razmnožavao, jednako tako mora imati i pogodno društveno, kulturno i ekonomsko tlo za
širenje. Globalizacija i s njom isprepletena proizvodnja i distribucija roba i usluga izuzetno je
pogodna za širenje zaraze. Epidemiološke mjere pokušavaju zaustaviti upravo te oblike
širenja. Problem je naravno kako epidemiologija ipak ne računa na subjekte, njihovu
svakodnevicu, želje, nade, planove i emocije (na kraju krajeva to i nije posao epidemiologa).
Održavanje uobičajenog stanja, neke vrste socijalne inercije, pruža pojedincima sigurnost i
orijentaciju u tako i tako vrlo kompleksnom svijetu. Takva društvena inercija odbacuje
činjenice koje joj ne idu u prilog. Obrazovni sustavi u društvu kontrole također već
desetljećima indirektno podržavaju takvo stanje nametanjem krivice za neuspjeh isključivo
na učenike, studente i njihove obitelji. Zdravstveni sustavi se pretvaraju u profitne
organizacije, a briga za zdravlje svodi na vježbanje, pravilnu prehranu i ispravan način života.
Preventiva nesumnjivo može pomoći rasterećenju zdravstvenog sustava, ali ne može postati
isključivi način liječenja, a sustavi privatnog zdravstvenog osiguranja jedina poluga koja
osigurava zdravlje populacije. Upravo suprotno, javno i svima dostupno liječenje zalog je da
bi globalni ekonomski poredak uopće mogao djelovati. Epidemija Covid-19 virusa je to
pokazala. Festival slobode tako ne treba tumačiti skupom ignoranata, već skupom koji je
simptom nekoliko desetljeća proizvodnje subjekata spremnih za određeni tip ekonomske
reprodukcije.
U taj kompleks treba uvrstiti i takozvani imunitet krda. Možemo ga također tumačiti
simptomom društva kontrole. Virus bi tako bio informacijski tok koji se replicira u društvu.
Pri tome jedan dio populacije završava s fatalnim posljedicama, dok drugi preživljava i stječe
imunitet. Dakle, stvara se prirodna filtracija informacija. Bolnice u takvom obliku postaju tek
mjesta na kojima se odlučuje koga će zahvatiti stihijska filtracija, a tko će osigurati dodatni
filter u obliku neke vrste dodatne zdravstvene zaštite. Tako bi se dodatno produbio jaz
između onih koji imaju dovoljno sredstava za zaštitu života i onih koji nemaju. Premda bi teza
mogla biti zavodljiva društvenom upravljanju epidemijom pokazalo se kako su zapravo
najsiromašniji dijelovi društva, oni koju su najizloženiji zarazi ujedno i poluga koja osigurava
neke temeljne potrebe, poput distribucije hrane. Izolacija je pokazala kako je moguće
preživjeti mjesece u vlastitim stanovima samo ako netko drugi omogućava podmirenje
temeljnih bioloških potreba, primjerice prodavači i prodavačice u trgovinama. Društvo dakle
nije nestalo već se prikrilo iza poslova koje rade najsiromašniji. To otkriće doduše nije ništa
novo. Društvene su znanosti već dugo upozoravale kako postoji veliki dio neophodnih
poslova koje jedan dio populacije ne želi raditi i smatra ih nedovoljno plaćenima. S druge
strane globalna je ekonomije provela i outsourcing u potrazi za jeftinijom radnom snagom za
bilo koji posao od sklapanja dijelova do pisanja računalnih programa. Naravno u kontroli
zaraze teško je, ako ne i nemoguće proizvode koji se rade u različitim dijelovima svijeta
sigurno distribuirati do krajnjih korisnika, kao što je i nemoguće doći do hrane ako nema
prekarne radne snage na biciklima koji zbog prirode posla ne mogu prakticirati socijalnu
distancu. Premda se dakle smatralo kako će stihija tržišta harmonizirati društvene odnose i
postaviti „prirodne“ hijerarhije, pokazalo se kako nema prirodnog društvenog stanja.
Odnosno ako se vratimo Lacalu i Mouffe ne postoji nikakav društveni poredak koji bi
omogućio apsolutnu društvenu kontrolu. Društvo je uvijek izloženo, ono je otvoren i
nedovršen sustav koji se transformira. Nemamo još uvijek neku jasnu teoriju tih
transformacija. Lacalu i Mouffe predložili su lanac ekvivalencije kao model kojim bi se mogli
predvidjeti smjerovi tih transformacija, no njihove ishode nemoguće je predvidjeti. Ako se
vratimo Festivalu slobode onda ćemo primijetiti kako se radi o zapravo heterogenoj skupini u
kojoj djeluju kako teoretičari zavjera, pop zvijezde, libertarijanci, antiglobalisti, tako i
primjerice članovi udruge U ime obitelji i ostalih pro-life pokreta. Njih je u lanac ekvivalencije
povezao otpor prema epidemiološkim mjerama sa zajedničkim nazivnikom – sloboda, koji u
ovom slučaju označava ekvivalenciju. Oni predstavljaju upravo otpor onom skrivenom mi iz
sintagme ostanimo odgovorni. Njihova je odgovornost i dalje usmjerena prema sebi.
Kako bi bili u stanju prihvatiti znanstvenu metodu i dati povjerenje znanosti morali bi nužno
vratiti društvenu solidarnost u obliku javnih politika i svakako redefinirati slobodu kao
„slobodu za“, a ne „slobodu od“. U tom smislu tek što smo ušli u krnji pokušaj reforme
obrazovnog sustava cijeli koncept je već upitan. Rezistentnost na zarazu nužno bi moralo
uključivati razumijevanje društvenog imuniteta i njegovo implementiranje kroz definiranje
drugačijih javnih politika.
Sada je vrijeme da u sintagmi „Ostanimo odgovorni!“ analiziramo i njen prvi dio –
„ostanimo“. To je prilično neobičan izbor za sintagmu. Mogao se primjerice iskoristiti kao
oblik molbe: „Budimo odgovorni!“. Ostanimo odgovorni pretpostavlja kako smo već imali
neki tip odgovornosti koji treba zadržati. Broj zaraženih demantira takvo stanje. Naravno
slažem se s uvaženim profesorima Laucom i Đikićem kako su te brojke ipak korisnije
znanosti, posebno epidemiolozima, nego li zainteresiranoj javnosti. Kao i u ostalim
segmentima i ovdje se može primijetiti da se brojanje dnevno zaraženih osoba često u
javnosti interpretira kao računalna igra u kojoj postoje nivoi, ključevi i skupljeni bodovi, a ne
kao važan podatak za kontrolu širenja virusa. Pa ipak, broj zaraženih ne opada ni približno
onako kako je to bilo za vrijeme oštrih mjera izolacije. Stoga pozivanje na neku prethodnu
odgovornost ima malo smisla. S druge strane poziv „ostanimo“ mogao bi se tumačiti i kao
vrst lažnog jačanja samopouzdanja populacije i stvaranja osjećaja kako smo bili odgovorni,
pa trebamo nastaviti s mjerama koje zaustavljaju širenje virusa. Međutim, čini mi se
izglednije da su ovdje radi o frojdovskoj