EVROPSKI UNIVERZITET BRČKO DISTRIKT I TUZLA

UNIVERZITET U BRČKOM

SEMINARSKI RAD

Tema: Diuretici

Predmet: Farmaceutska hemija II

Mentor: Prof.dr. Ranka Kubiček Student: Sumeja Fejzić

Broj indexa:

Tuzla, Novembar 2020. godine.

 Sadržaj

Contents
1. UVOD ................................................................................................................................... 3

2. DIURETICI ........................................................................................................................... 4

2.1. Historija razvoja diuretika ............................................................................................ 4-5

2.2. Podjela diuretika .............................................................................................................. 5

2.2.1. Diuretici Henleove petlje .......................................................................................... 5-8

2.2.2. Tijazidi i spojevi slični tijazidima ........................................................................... 8-10

2.2.3. Diuretici koji štede kalij ........................................................................................ 10-11

2.2.4. Antagonisti aldosteronskih receptora ................................................................... 11-12

2.2.5. Osmotski diuretici ................................................................................................. 13-14

3. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 15

4. LITERATURA .............................................................................................................. 15-16

2
1. UVOD

Diuretici su lijekovi koji smanjuju volumen ekstracelularne tekućine povećavanjem

izlučivanja soli i vode putem bubrega. Mogu se podijeliti prema hemijskoj strukturi,
mehanizmu i mjestu djelovanja: diuretici Henleove petlje (furosemid, bumetanid, torasemid,
etakrinska kiselina), tijazidi i tijazidima slični spojevi (hidroklorotijazid, klortalidon,
metolazon, indapamid), diuretici koji štede kalij (amilorid, triamteren), antagonisti
aldosteronskih receptora (spironolakton, eplerenon), inhibitori karboanhidraze (acetazolamid),
osmotski diuretici (manitol) i antagonisti vazopresina (tolvaptan, liksivaptan, konivaptan).
Indikacije za primjenu diuretika su široke: stanja praćena retencijom tekućine (zatajivanje
srca, ciroza jetre, nefrotski sindrom), hiperkalemija, arterijska hipertenzija, nefrogeni
dijabetes insipidus, hiperkalciurija, hiperaldosteronizam. U liječenju arterijske hipertenzije
jedni su od osnovnih lijekova, i to primijenjeni kao monoterapija ili u kombinaciji s drugim
antihipertenzivima. U zatajivanju srca primjenjuju se u svih bolesnika s kliničkim znakovima
ili simptomima plućne ili sistemske venske kongestije.1

1
SELDIN DW, GIEBISCH G. PREFAC E. U: Seldin DW, Giebisch G (ur.): Diuretic Agents: Clinical Physiology and Pharmacology. San
Diego: Academic Press 1997;1-67.

3
2. DIURETICI

Diuretici su lijekovi koji smanjuju volumen ekstracelularne tekućine povećavanjem

izlučivanja natrija (Na+) i vode putem bubrega. Pritom je njihov primarni učinak smanjenje
reapsorpcije Na+ i Cl- iz filtriranog urina, a gubitak vode je sekundaran. Diuretici svoj učinak
postižu ili djelovanjem na stanice nefrona ili mijenjanjem osobina odnosno sadržaja
filtriranog urina (osmotski diuretici). Iako je učinak diuretika koji se vežu za određene
molekule stanica nefrona predvidiv, konačan učinak može biti bitno modificiran zbog
promjena u transportu tekućine i elektrolita do kojih dolazi u segmentima nefrona distalno od
primarnog mjesta djelovanja diuretika (slika br.1).2

Slika br. 1 Šematski prikaz građe nefrona

2.1. Historija razvoja diuretika

Iako je već u 16. stoljeću primijećen diuretski učinak žive, povijest modernih diuretika
počinje u prošlom stoljeću kada je godine 1920. u kliničku upotrebu uveden merbafen,
organski živin spoj. Premda su živini diuretici vrlo učinkoviti, oni imaju i značajne popratne
toksične učinke te se više ne koriste. Sljedeći korak bilo je otkriće da blokiranje enzima
karboanhidraze u bubrezima povećava izlučivanje urina te je godine 1951. u terapiju uveden
acetazolamid. Međutim, njegov diuretski učinak nije jak i danas se više ne rabi kao diuretik,

2
WISTRAND PJ. The use of carbonic anhydrase inhibitors in ophthalmology and clinical medicine. Proc New York Acad Sci
1984;429:609-19.

4
već jedino u liječenju hroničnoga glaukoma jer smanjuje stvaranje očne vodice te u prevenciji
retencije tekućine i razvoja edema pluća i mozga kod uspona na velike visine (akutna visinska
bolest). Nakon ispitivanja derivata sulfonamida godine 1957. uslijedila je sinteza
hlorotijazida, a kasnije i hidrohlorotijazida te snažnijih diuretika (furosemid, etakrinska
kiselina, bumetanid) i diuretika koji štede kalij (amilorid, triamteren). Danas diuretici spadaju
među najpropisivanije lijekove, posebno u liječenju arterijske hipertenzije i zatajivanja srca.3

2.2. Podjela diuretika

Diuretici se mogu podijeliti prema hemijskoj strukturi, mehanizmu i mjestu djelovanja (tabela
br.1).

Tabela br. 1 Podjela diuretika

Acetazolamid se danas više ne koristi kao diuretik, a antagonista vazopresina nema na našem
tržištu te u daljnjem izlaganju o njima neće više biti govora.4

2.2.1. Diuretici Henleove petlje

U uzlaznom kraku Henleove petlje reapsorbira se do 30% glomerularnog filtrata. Lijekovi

koji smanjuju tu reapsorpciju mogu dovesti do značajnog povećanja diureze. To je osnovni
mehanizam djelovanja diuretika Henleove petlje, čiji su predstavnici furosemid, torasemid,
bumetanid, piretanid i etakrinska kiselina. Učinak postižu blokiranjem Na +/2Cl-/K+

3
GREENE MK, KERR AM, McINTOSH IB, PRESCOTT RJ. Acetazolamide in prevention of acute mountain sickness: a double-blind
controlled cross-over study. Br Med J 1981;283:811-18.

4
GREGER R, SCHLATTER E. Cellular mechanism of the action of loop diuretics on the thick ascending limb of Henle’s loop. Wien Klin
Wochenschr 1983;61:1019-27.

5
suprijenosnika u luminalnoj membrani i sprječavaju transport natrijeva hlorida (NaCl) iz
tubula u intersticij. Time se povećava diureza, koja može dostići i 15- -25% filtrata te ih
smatramo snažnim diureticima. Ujedno dolazi i do povećanog izlučivanja magnezija (Mg ++) i
kalcija (Ca++), a smanjuje se izlučivanje mokraćne kiseline. Zbog povećane količine Na + koji
sada dolazi do distalnih tubula povećava se i njegova reapsorpcija, uz istodobno povećanje
izlučivanja K+ H+ , što može dovesti do hipokalemije i metaboličke alkaloze. Do mjesta svog
djelovanja dospijevaju sekrecijom u proksimalnom tubulu s pomoću transportnog sistema za
organske kiseline. Nastup djelovanja ovih diuretika vrlo je brz, a hemodinamski učinci
javljaju se čak i prije diuretskih, zbog popratnoga vazodilatacijskog djelovanja. To može biti
terapijski vrlo korisno u bolesnika s edemom pluća zbog akutnog zatajivanja srca
(“medikamentna flebotomija”). Diuretski učinak nastupa unutar jednog sata nakon peroralne
primjene, a unutar 30 minuta nakon intravenske primjene lijeka. Trajanje djelovanja je
relativno kratko, tri do šest sati, osim kod torasemida koji ima duži poluvijek i trajanje
djelovanja. Nepoželjni učinci diuretika Henleove petlje, pored spomenutih poremećaja
elektrolita i acidobaznog sistema, jesu i hipovolemija i hipotenzija, pogotovo u starijih osoba,
te rijetko oštećenje sluha kada se primijene u višim dozama, osobito uz istodobnu primjenu
aminoglikozidnih antibiotika.5

Furosemid

Furosemid je snažni diuretik koji se vrlo često primjenjuje u kliničkoj praksi. Hemijski
gledano furosemid je sulfonamid, derivat antranilne kiseline. Veže za Na+/K+/2Cl- na
luminalnoj membrani debelog segmenta uzlaznog kraka Henleove petlje i blokira ga. Zbog
toga u uzlaznom kraku Henleove petlje ne može doći do reapsorpcije elektrolita i vode, a
lagano je blokirana reapsorpcija i u proksimalnom i distalnom tubulu. Zato povećana količina
elektrolita u primarnoj mokraći zadržava vodu. Elektroliti i voda prolaze ostale dijelove
nefrona i u povećanom obimu bivaju eliminisani u mokraćni sistem. Takođe, furosemid
djeluje vazodilatatorno u bubregu, što pojačava filtraciju krvi i samu diurezu.
Furosemid dolazi u obliku tableta i injekcija, pri čemu su injekcije rezervisane za pacijente
koji nisu u mogućnosti uzimati lijek per os ili za pacijente u hitnim kliničkim situacijama.
Furosemid se koristi za liječenje hipertenzije, u slučajevima edema povezanim sa
kongestivnom insuficijencijom srca, cirozom jetre i bubrežnim bolestima uključujući
nefrotski sindrom. Furosemid je pogotovo pogodan kada je neophodno primeniti medikament

5
DIKSHIT K, VYDEN JK, FORRESTER JS, CHATTERJEE K, PRAKASH R, SWAN HJC. Renal and extra-renal hemodynamic effects of
furosemide in congestive heart failure after myocardial infarction. N Engl J Med 1973;288:1087-90.

6
sa jačim diuretskim dejstvom. U hitnim slučajevima akutnog edema pluća neophodan je što
brzi diuretski efekt pa se zato u tim slučajevima furosemid primjenjuje intravenski ili
intramuskularno. U slučajevima hipertenzije primjenjuje se oralni oblik furosemida. Moguće
je primeniti ga samostalno ili u kombinaciji s drugim antihipertenzivima. Treba ga primjeniti
samo onda kada drugi diuretici i/ili antihipertenzivi nisu efikasni. Furosemid se primjenjuje i
u preventivi akutne insuficijencije bubrega i može se koristiti kod bolesnika sa bubrežnom
insuficijencijom. Furosemid se primjenjuje i kada je neophodna forsirana diureza u slučaju
trovanja lijekovima (predoziranje) ili nekim drugim otrovima, a upotrebljava se i za ispiranje
bubrega u slučajevima kada prijeti akutna insuficijencija bubrega. Moguće nuspojave jesu
pankreatitis, ikterus, sistemski vaskulitis, intersticijumski nefritis, tinitus i gubitak sluha,
parestezija, vrtoglavica, zamagljeni vid, aplastična anemija, trombocitopenija, eksfolijativni
dermatitis, hiperglikemija i hiperurikemija.

Furosemid sastoji se iz sulfanilamida i furana povezanih preko metenskog mosta (–CH2–).

Dobivanje: Dobija se sintetski.

Osobine: U obliku je bijelog, kristalnog praška, bez mirisa i okusa. Vrlo teško se rastvara u
konc. etanolu, teško u eteru, a skoro je nerastvorljiv u vodi i hloroformu.

Upotreba: koristi se u liječenju nekih edema i povišenog krvnog pritiska.

Torasemid

Torasemid je, kao i furosemid, diuretik Henleove petlje. Veže se za Na+/K+/2Cl- na

luminalnoj membrani debelog segmenta uzlaznog kraka Henleove petlje i blokira povratak
natrijuma u krvotok. Zbog toga dolazi do povećanog gubitka kalijuma u donjim segmentima
nefrona. Snažno podstiče izlučivanje mokraće, zavisno od doze sve dok se ne postigne visoki
plato. Koristi se za liječenje hipertenzije, edema zbog kongestivne srčane insuficijencije,
edema zbog bolesti jetre ili bubrega. Takođe, koristi se i u slučajevima plućnog edema.

7
Potentniji je od furosemida. Kao i pri primjeni drugih diuretika, zavisno od doze i trajanja
liječenja, može doći do poremećaja ravnoteže vode i elektrolita, posebno pri značajno
smanjenom unosu soli. Može doći do hipokalijemije. Ako je diureza značajna, mogu se javiti
simptomi i znaci manjka elektrolita i volumena krvi kao što su: glavobolja, vrtoglavica,
hipotenzija, slabost, pospanost, konfuzna stanja, gubitak apetita i grčevi. Može doći do
povišenja mokraćne kiseline, glukoze i lipida.6

2.2.2. Tijazidi i spojevi slični tijazidima

To su diuretici koji djeluju u početnom dijelu distalnog tubula, a njihov glavni predstavnik je
hidrohlorotijazid. Lijekovi sa sličnim djelovanjem su hlortalidon, indapamid i metolazon. U
distalnom tubulu nefrona normalno se reapsorbira približno 10% filtriranog NaCl.
Reapsorpcija se odvija putem NaCl suprijenosnika, čija je funkcija ovisna o Na+ K+ -ATPazi.
Mehanizam kojim ovi lijekovi postižu svoj diuretski učinak jest blokiranje navedenog
suprijenosnika. Povećava se izlučivanje Na+ i Cl- , ali i Mg++, dok je izlučivanje Ca++ i
mokraćne kiseline smanjeno. Zbog povećanja koncentracije Na+ u distalnim dijelovima
nefrona dolazi do povećanog gubitka K+ s mogućom hipokalemijom, a nepoželjan popratni
učinak može biti i hipohloremična alkaloza. Zbog smanjenog izlučivanja mokraćne kiseline
tijazidi mogu pospješiti nastanak gihta. Međutim, zbog smanjenog izlučivanja Ca+ mogu
smanjiti gubitak koštanog tkiva u žena u menopauzi. Ne smijemo zanemariti neke druge
metaboličke učinke tijazida – nepovoljan učinak na metabolizam glukoze i lipida s
povećanjem rizika od razvoja šećerne bolesti i dislipidemije (povećanje triglicerida i
smanjenje zaštitnog HDL-holesterola), pogotovo kod njihove dugotrajne primjene kao što je
to u liječenju arterijske hipertenzije. Ovi metabolički učinci manje su izraženi kod primjene
indapamida. Ostali nepoželjni učinci su hipomagnezemija, hiponatremija te erekcijska
disfunkcija. Tijazidi su slabiji diuretici od diuretika Henleove petlje, a učinak im znatno slabi

6
DIKSHIT K, VYDEN JK, FORRESTER JS, CHATTERJEE K, PRAKASH R, SWAN HJC. Renal and extra-renal hemodynamic effects of
furosemide in congestive heart failure after myocardial infarction. N Engl J Med 1973;288:1087-90.

8
pri oštećenju funkcije bubrega. Trajanje učinka hidrokhorotijazida iznosi 8-12 sati, a
hlortalidona i do 48 sati.7

Hidrohlortiazid

Hidroklorotiazid je stari lijek, biciklički sulfonamidni diuretik. Jedan je od najznačajnijih

diuretika. Smatra se prototipom tiazidskih diuretika, i jedan je od najkorištenijih diuretika. On
je umjereni diuretik i dovodi do izlučivanja 5-10% filtriranog natrija. Inhibirajući reapsorpciju
natrija u distalnim bubrežnim tubulima hidroklorotiazid povećava izlučivanje natrija i vode.
Također ubrzava protok tubularne tekućine s elektrolitima distalno do mjesta
izlučivanja vodika i kalija. Zbog smanjenja plazmatskog volumena povećava se izlučivanje
aldosterona što povećava reapsorpciju natrija te gubitak kalija i vodika. Nakon peroralne
primjene hidroklorotiazida, diureza nastupa unutar 2 sata, dostiže maksimum nakon 4 sata i
traje oko 6 do 12 sati.8

Indapamid

Indapamid je sulfonamid s indolskim prstenom, a farmakološki je sličan

tiazidskim diureticima. On blokira reapsorpciju natrijevih iona u distalnom tubulu. Time
povećava lučenje urina s povećanim izbacivanjem natrijeva hlorida, a u manjoj mjeri izbacuje
i kalijeve i magnezijeve ione. Osim toga indapamid ima i dodatni učinak - on djeluje
vazodilatacijski i smanjuje periferni otpor. To se ostvaruje smanjenjem osjetljivosti krvnih
žila na podražaje noradrenalinom. Zbog smanjenja volumena krvi i širenja krvnih žila on ima
dobar antihipertenzivni učinak. Indapamid se sporo izlučuje iz organizma pa zato ima dugi
učinak, a primjenjuje se u slučajevima blage hipertenzije. Vrlo je potentan i dnevna doza
iznosi 2,5 mg. Dolazi u obliku dražeja, tableta te tableta s produženim djelovanjem.

7
GREGER R, SCHLATTER E. Cellular mechanism of the action of loop diuretics on the thick ascending limb of Henle’s loop. Wien Klin
Wochenschr 1983;61:1019-27.
8
GREGER R, SCHLATTER E. Cellular mechanism of the action of loop diuretics on the thick ascending limb of Henle’s loop. Wien Klin
Wochenschr 1983;61:1019-27.

9
2.2.3. Diuretici koji štede kalij

Predstavnici ove skupine su triamteren i amilorid. Oni djeluju na sabirne tubule i sabirne
kanaliće blokirajući reapsorpciju Na+ i smanjujući izlučivanje K+. Naime, u tom dijelu
nefrona odvija se reapsorpcija Na+ u zamjenu za K+. Lijekovi koji na tom mjestu blokiraju
reapsorpciju Na+ dovest će do smanjenog izlučivanja K+. Ti diuretici imaju relativno slab
diuretski učinak, ali su ponajprije važni zbog toga što štede kalij te se često primjenjuju u
kombinaciji s diureticima koji dovode do gubitka kalija, poput tijazida. Trajanje djelovanja
triamterena je 12-16 sati, a amilorida oko 24 sata. Najvažniji nepoželjni učinak tih diuretika je
hiperkalemija koja može biti i opasna, pogotovo kada se primjenjuju uz druge lijekove koji
mogu smanjiti izlučivanje K+ (blokatori renin-angiotenzin-aldosteronskog sistema – RAAS).

Triamteren

Triamteren je kao i amilorid derivat pteridina. Djelovanje mu je isto kao i kod amilorida -

blokira Na+/K+ prijenosnik iona na unutrašnjoj površini nefrona. Time dolazi do povećanog
izlučivanja natrija i smanjenog izlučivanja kalija. Diuretsko djelovanje traje 10 sati, a dnevna
doza iznosi 50 mg. Najjači se diuretski učinak postiže tokom 2 do 4 sata nakon primjene jedne
doze, a tokom jednog do nekoliko dana nakon višekratnog doziranja. Dolazi u obliku
kombinacija s hidrohlorotiazidom.

Takva kombinacija je vrlo povoljna jer se ta dva diuretika nadopunjuju u svojem djelovanju -
triamteren briše negativno djelovanje hidrohlorotiazida na koncentraciju kalija u krvi. Ova
kombinacija primjenjuje se u slučajevima hipertenzije, edema srčanoga porijekla, ciroze
jetre s ascitesom (izljev tekućine u trbušnoj šupljini) i edema.9

9
LIEBERTHAL W, LEVINSKY NG. Treatment of acute tubular necrosis. Semin Nephrol 1991;10:571-83.

10
Amilorid

Amilorid je derivat pteridina. Izravnim djelovanjem na transport iona u nefronu pospješuje

izlučivanje natrija u mokraću i smanjuje gubitak kalija. Naime, on blokira Na+/K+ transporter
koji iz primarne mokraće uzima natrij, a u mokraću izbacuje kalij. On nije antagonist
aldosterona i ne utiče na aldosteron. Njegovo djelovanje se izvrsno nadopunjuje s djelovanjem
tiazida pa se stoga može kombinirati s tiazidima, a ponajviše se kombinira s
hidrohlorotiazidom. Postoje fiksne kombinacije amilorida i hidrohlorotiazida s optimalnim
dozama. Primjenjuje se za liječenje hipertenzije ili edema u bolesnika u kojih se ne smije
riskirati eventualna hipokalijemija (premala koncentracija kalijevih iona u krvi) te u liječenju
hipertenzije ili edema u bolesnika s već postojećom hipokalijemijom. Dnevna doza amilorida
iznosi 5 mg. Maksimalni učinak amilorida nastupa oko 6 sati nakon uzimanja, a djeluje i do
24 sata. Amilorid ne smiju uzimati osobe kod kojim se razvila hiperkalijemija.

2.2.4. Antagonisti aldosteronskih receptora

Mineralokortikoid aldosteron djeluje na stanice distalnog tubula i dovodi do reapsorpcije Na+

u zamjenu za K+. Lijekovi kao što su spironolakton i eplerenon blokiraju stanične receptore
za aldosteron i na taj način povećavaju izlučivanje Na+ istodobno smanjujući izlučivanje K+ .
Dodatni je učinak smanjenje izlučivanja H+ i mokraćne kiseline. Poluvijek spironolaktona u
plazmi je kratak, ali njegov aktivni metabolit kanrenon ima poluvijek 16 sati. Diuretski učinak
nije jak i potrebno je nekoliko dana da potpuno dođe do izražaja. S obzirom na to da
spironolakton djeluje i na steroidne receptore u drugim tkivima osim bubrega, može dovesti
do ginekomastije, menstrualnih poremećaja i atrofije testisa. Eplerenon ne dovodi do takvih
nuspojava, što je njegova velika prednost u muškaraca. Ostali nepoželjni učinci antagonista
aldosterona su hiperkalemija i metabolička acidoza.

Spironolakton

11
Spironolakton je sintetski steroidni lakton koji građom sliči aldosteronu. Međutim, za razliku
od aldosterona on je kompetitivni antagonist aldosterona i blokadom djelovanja aldosterona
on pojačava izlučivanje natrija i u isto vrijeme smanjuje izlučivanje kalija.

S obzirom da aldosteron, steroidni hormon nadbubrežne žlijezde, potiče zadržavanje natrija i

izlučivanja kalija, spironolakton je najkorisniji kada se treba izbaciti višak natrija i vode, a da
ne dođe do hipokalijemije, tj. u stanjima hipertenzije udružene s kongestivnim zatajenjem srca
te pri nefrotskom sindromu i cirozi jetre. Aldosteron se u tijelu metabolizira u svoj aktivni
metabolit, kanrenon koji djeluje i 9 sati pa zato spironolakton ima postepen i produžen učinak.
Kanrenon ima svojstvo da pojačava snagu kontrakcije srčanog mišića, pa je ovo dodatno
djelovanje izrazito korisno u pacijenata koji pate od hipertenzije s kongestivnim zatajenjem
srca. Spironolakton je slab diuretik i uzrokuje izbacivanje samo 5% filtriranog natrija, no,
primijenjen u kombinaciji s jakim diureticima, poput furosemida, on štiti od pretjeranog
gubitka kalija.

Koristi se u slučajevima primarnog hiperaldosteronizma (povećana razina aldosterona), u

liječenju edema, ciroze, nefrotskog sindroma, a pogotovo je koristan za liječenje hipertenzije
udružene s kongestivnim zatajenjem srca. Koristi se u dnevnim dozama od 25, 50 do 100
mg.10

2.2.5. Osmotski diuretici

Osmotski diuretik je tip diuretika koji inhibira reapsorpciju vode i Na. Oni su farmakološki

inertne supstance koje se daju intravenozno. One koje se filtruju preko glomerula, ali se
nekompletno reapsorbuju, ili se uopšte ne reapsorbuju, preko nefrona. Oni
10
https://www.stetoskop.info/odeljci-knjiga/diuretici

12
povišavaju osmolaritet krvi i renalnog filtrata. Mogu se dati u dovoljno velikim dozama, tako
da njhova osmolarnost postane značajan dio osmolarnosti plazme. Dva primjera su manitol
i izosorbid. Njihovo dejstvo se pretežno ostvaruje u djelovima nefrona koji su pasivno
propustljivi za vodu; riječ je o proksimalnom tubulu, descedentnom dijelu Henleove petlje i
sabirnim kanalićima. Pasivna reaspsorpcija vode iz tubula smanjuje se u prisustvu supstanci
koje se ne mogu reapsorbovati. Kao posljedica toga, u proksimalnim tubulima zadržava se
velika zapremina tečnosti. To sekundarno smanjuje i repsorpciju jona natrijuma. Naime, zbog
zadržavanja dodatne količine vode u proksimalnim tubulu, smanjuje se i koncentracija jona
natrijuma na vrijednosti koje su manje od uobičajenih za taj segment, a to mijenja
elektrohemijski gradijent za reapsorpciju. Zato se glavno dejstvo osmotskih diuretika ogleda u
povećnju količine izlučene vode, i u manjoj mjeri – izlučenog jona natrijuma. Zbog toga nisu
korisni kod stanja koja karakteriše retencija natrijuma i terapijska primjena im je dosta
ograničena. Pretežno se koriste za terapiju bolesnika sa povećanim intrakranijalnim i
intraokularnim pritiskom i prevenciju akutne bubrežne insuficijencije. Kod akutne bubrežne
insuficijencije, glomerularna filtracija je smanjena, a resorpcija natrijumhlorida i vode u
proksimalnim tubulima je gotovo potpuna, tako da su distalniji dijelovi nefrona praktično suhi
i protok mokraće se zaustavlja. Osmotski diuretici prouzrokuju retenciju tečnosti u
proksimalnim tubulima i na taj način ostvaruju opisana dejstva.

Liječenje povećanog intrakranijalnig pritiska (edem mozga) i povećanog intraokularnog

pritiska (glaukom) zasniva se na povećanju osmolarnosti plazme supstancama koje ne prodiru
u mozak i oko; rezultat je gubitak vode iz mozga i oka. Dakle, ovo dejstvo se ne ostvaruje u
bubrezima i efekt se gubi čim se diuretik izluči u mokraću. Osmotski diuretici se obično daju
intravenski. Osmotski diuretici kao što je manitol koriste se u liječenju akutnog povišenja
intrakranijalnog pritiska te u prevenciji akutnog zatajenja bubrega i nisu od posebnog interesa
u prikazu kliničke farmakologije kardio vaskularnih lijekova. Predstavnik je manitol. Manitol
je jak diuretik i koristi se kod forsirane diureze u stanjima akutnog trovanja
(hemikalije, bakterijski toksini), kada preti akutna insuficijencija bubrega, i koristi se za
smanjenje intrakranijalnog i intraokularnog pritiska.

13
Neželjena dejstva obuhvataju prolazno povećanje volumena ekstracelularne tečnosti
i hiponatrijemiju, koji nastaju kao rezultatat prelaska vode iz intracelularnog prostora. (Kod
pacijenata koji su bez ikakve diureze, ovo može izazvati srčanu insuficijenciju, edem pluća ili
oba poremećaja istovremeno). Primjenu osmotskih diuretika mogu pratiti
i glavobolja, mučnina i povraćanje. 11

3. ZAKLJUČAK
11
http://produzizivot.com/diuretici-podela-prema-mestu-delovanja-indikacije-iinterakcije/# Diuretici_koji_%C5%A1tede_kalijum

14
Budući da diuretike uglavnom koristi starija populacija, kod koje su hronične bolesti, a samim
tim i polimedikacija, veoma česte, poznavanje najčešćih interakcija tih lijekova veoma je
važno u svakodnevnoj farmaceutskoj i medicinskoj praksi. Diuretici su lijekovi koji
povećavaju izlučivanje jona Na i vode iz organizma putem bubrega. Njihovo primarno dejstvo
je smanjenje reapsorpcije Na+ i Cl- iz filtrata, a sekundarno dejstvo povećanje izlučivanja
vode, srazmerno povećanju ekskrecije NaCl. Ovi efekti se postižu na dva načina: direktnim
dejstvom na ćelije nefrona ili indirektno, mjenjajući sastav filtrate. Diuretici se najčešće
primjenjuju u stanjima poput hipertenzije, akutnih i hroničnih edema, insuficijencije bubrega,
srčane insuficijencije. Osim toga, mogu se primjenjivati i u slučajevima forsirane diureze radi
eliminacije otrova kod trovanja, kao i kod dijabetesa insipidusa (tiazidni diuretici). Oralni
diuretici spadaju u najviše korištene lijekove u kliničkoj praksi. Otkriće tih lijekova
predstavljalo je glavnu prekretnicu u terapiji kardiovaskularnih bolesti. Iako su prvobitno bili
namjenjeni za liječenje srčane insuficijencije, danas su najviše propisivani za liječenje
hipertenzije. Neki ljudi koriste diuretike kao sredstvo za mršavljenje, obično kada velika masa
mora da se izgubi za kratko vrijeme. Činjenica je da diuretici nisu dokazano sredstvo za
gubitak kilaže, samo za gubitak viška vode. Iako vaga može da pokaže da se igubio koji
kilogram, to je samo privremen gubitak. I što je još bitnije, to nije zdravi način gubitka
kilograma. Zloupotreba diuretika može da vodi u teška stanja nedostatka kalijuma, što može
biti izuzetno opasno. Za one ljude koji samo potrebuju minimalno smanjenje fluida, i nemaju
srčanih problema, hrana je najbolji diuretik, bolji od lijekova. Neke vrste hrane sadrže
prirodne diuretike kao na primjer, brusnica ili sok od brusnice, kafa i ostala pića koja sadrže
kofein, kao i sirće od jabuka. Sirće od jabuka takođe sadrži kalijum tako da može da pomogne
da se izbjegne nedostatak kalijuma. Ipak, ne treba da se pretjeruje sa njim. Voće i povrće tipa
krastavaca, lubenice, i ostale vrste koje sadrže mnogo vode u sebi će pomoći da se pojača
mokrenje.

4. LITERATURA

15
1. SELDIN DW, GIEBISCH G. PREFAC E. U: Seldin DW, Giebisch G (ur.): Diuretic
Agents: Clinical Physiology and Pharmacology. San Diego: Academic Press 1997;1-67.

2. WISTRAND PJ. The use of carbonic anhydrase inhibitors in ophthalmology and clinical
medicine. Proc New York Acad Sci 1984;429:609-19.

3. GREENE MK, KERR AM, McINTOSH IB, PRESCOTT RJ. Acetazolamide in prevention
of acute mountain sickness: a double-blind controlled cross-over study. Br Med J
1981;283:811-18.

4. SCHROT RJ, MUIZELAAR JP. Mannitol in acute traumatic brain injury. Lancet
2002;359:1633-4.

5. CRUZ J, MINOJA G, OKUCHIS K. The novel clinical benefits of emergency megadose

mannitol for rapidly deteriorating patients with bilaterally unreactive pupils: a randomised
trial. Neurosurgery 2001;49:864-71.

6. LEVINSKY NG, BERNARD DB. Mannitol and loop diuretics in acute renal failure. U:
Brenner B, Lazarus JM (ur.): Acute Renal Failure. Edinburgh: Churchill Livingstone
1988;841- -56.

7. LIEBERTHAL W, LEVINSKY NG. Treatment of acute tubular necrosis. Semin Nephrol

1991;10:571-83.

8. GREGER R, SCHLATTER E. Cellular mechanism of the action of loop diuretics on the

thick ascending limb of Henle’s loop. Wien Klin Wochenschr 1983;61:1019-27.

9. DIKSHIT K, VYDEN JK, FORRESTER JS, CHATTERJEE K, PRAKASH R, SWAN

HJC. Renal and extra-renal hemodynamic effects of furosemide in congestive heart failure
after myocardial infarction. N Engl J Med 1973;288:1087-90.

10. https://www.stetoskop.info/odeljci-knjiga/diuretici

11. http://produzizivot.com/diuretici-podela-prema-mestu-delovanja-indikacije-iinterakcije/#
Diuretici_koji_%C5%A1tede_kalijum

16