Honore de Balzac

Otac Goriot

19.4.2021. Lana Jeđud, 3.a

 Honore de Balzac

Otac Goriot

Bibliografski podaci: Honore de Balzac, Otac Goriot, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Biografski podaci o autoru:

Honore de Balzac ( 1799. – 1850.), francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen i

odgojen u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Kao pisac, Balzac se
ističe neiscrpnom maštom i nevjerojatnim radnim sposobnostima te je u relativno kratkom
razdoblju od dvadeset godina stvorio golem opus do 90-tak romana, 5 drama i niza
pripovijesti i novela, u kojima je oživio galeriju od oko 2000 likova. Kako se često navraćao na
iste likove i iste društvene sredine, objedinjuje godine 1842. sva djela što ih je napisao od
1829. u jedinstven ciklus pod naslovom „Ljudska komedija“. U tom je ciklusu namjeravao
dati zaokruženu sliku suvremenog francuskog društva i iznijeti svoje poglede na svijet.
„Već četrdeset godina ta slika pobuđuje šale
mladih stanara koji vjeruju da se mogu uzdići
iznad svoga položaja rugajući se ručku na koji
ih osuđuje njihova bijeda.“
„Da bi se objasnilo koliko je ovaj namještaj
star, ispucan, truo, klimav, izjeden od crva,
okljaštren, osakaćen, oronuo, dotrajao,
valjalo bi ga podrobnije opisati, čime bi se
ova pripovijest previše oduljila, što nam
nestrpljivi čitatelji ne bi oprostili.“
„Da je bila sretna, bila bi čarobna: sreća je
poezija žene, kao što su im haljine ukras.“
„Možda je u ljudskoj prirodi da svaku patnju
nameće onome što sve trpi iz prave
poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Ne
volimo li svi svoju snagu dokazivati na štetu
nekoga ili nečega?“
„Možda pojedini ljudi nemaju više što postići
kod osoba s kojima žive; pošto su im pokazali
prazninu svoje duše, osjećaju da im one sude
s zasluženo strogošću; ali, osjećajući
nesavladivu potrebu za laskanjem koje im
nedostaje, ili izjedani željom da naoko
posjeduju osobine kojih nemaju, nadaju se
da će na prepad osvojiti poštovanje ili srce
onih koji su im tuđi, makar jednoga dana i
ostali bez njih.“
„Oko mladića umije sve zamijetiti: duh im se
napaja zračenjem žene kao što biljka iz zraka
udiše tvari koje su joj potrebne.“
Što se prije pomirimo s nekim stvarima bit će
nam lakše. Ne znači da moramo prihvatiti
situaciju onakvom kakva jest nego se boriti
da nam bude bolje, a ne izrugivati se sami
sebi.
Balzac se obraća čitatelju i pobliže dočarava
stvari kako bi stvorio veću prisnost između
čitatelja i djela te nas privukao kako bi se
djelo na početku učinilo zanimljivim.
Sreća je svačija poezija, a ne samo poezija
žena. Mislim da svi u životu teže biti sretni,
ali ljudi na različite načine tumače sreću. Za
nekoga je sreća u novcu, za nekoga u ljubavi.
Balzac posvećuje mnogo pažnje opisivanju
ljudskih osjećaja i razumijevanju čovjeka kao
bića koje se nalazi u odnosu s drugima. Iznosi
temeljne, ali i oštre značajke svakog čovjeka
karakterizirajući svoje junake kao obične
ljude.
Oštro progovaranje o ljudskim manama.
Mladić u odnosu prema djevojci. Balzac
koristi metafore kako bi čitateljima što bliže
dočarao osjećaje, patnje, sreću, tugu, mane i
vrline svojih likova.
 „Nenadana mu svjetlost obasja ozračje Rastignacova želja da uspije u društvu pod
visokoga pariškoga društva koje je za njega svaku cijenu pa makar morao i prodati svoju
još uvijek bilo u tami.“ osobnost i glumiti da je ono što nije.

„-Dijete! Da, vi ste pravo dijete – reče ona Slažem se s gospođom de Beauseant jer
suzdržavajući suze – vi biste umjeli iskreno samo djeca mogu iskreno voljeti. Mogu i
ljubiti!“ odrasli, ali njihova ljubav kasnije preraste u
poštovanje koje oni i dalje nazivaju ljubav.

„Što budete hladnije računali, dalje ćete Vautrin daje Rastignacu savjete za daljnji
dospjeti. Udarajte bez milosti, pa će vas se život. Koliko god da se činili okrutnima i
bojati.“ bezobraznima, ovi savjeti su istiniti, ali ne bi
svi ljudi mogli tako živjeti.

„Kad od dvojice živih ljudi jedan mora Vautrin više od svega voli svoj život i u tome
nestati, treba biti budala pa da se prepustiš ima potpuno pravo jer se ne opterećuje
slučaju.“ ničime. Brine se i bori za sebe, a iznad svega
toga on živi.

„Volim konje koje ih vuku i htio bih biti psić Svim svojim postupcima čiča Goriot dokazuje
kojeg drže u krilu.“ kolika je moć ljubavi. Ona nas katkad dotjera
do ludila, kao što se dogodilo u njegovu
slučaju jer je on potpuno slijep.

„Vi ćete mi dati život, a ona će vam zadati Čiča Goriot napokon shvaća da se cijelo
smrt. Uvest ćete ih u svijet, a one će vas vrijeme uzalud nadao.
odande istjerati.“

Tema: Neograničena ljubav oca prema kćerima koje ne mare za njeg

Motivi: ljubav, društvo, otac, djeca, roditelji, siromaštvo, bogatstvo…

Prostor radnje: Pariz

„Gospođa Vauquer, rođena de Conflans, stara je žena koja već četrdeset godina vodi u
Parizu građanski pansion smješten u ulici Neuve-Sainte-Genevieve…
Vrijeme radnje: studeni 1819.

„Stoga su, potkraj mjeseca studenog 1819., u vrijeme kada je izbila ova drama, svi u
pansionu imali čvrsto utvrđeno mišljenje o jadnom starcu.“

Likovi: Čiča Goriot, Eugene de Rastignac, Vautrin, Anastasie de Restaud, Dalphine de

Nucingen, gospođa Vauquer, gospođa Couture, Victorine Taileffer, Poiret, Michonneau,
Christophe, Sylvie, vikontesa de Beauseant, Bianchon

Karakterizacija likova:

-čiča Goriot

„Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina, bio se 1813., kada se povukao iz
poslova, smjestio kod gospođe Vauquer. Njprije je uzeo stan u kojem je sada boravila
gospođa Couture i plaćao je tisuću i dvjesto franaka za stan i hranu, ako čovjek za kojega pet
zlatnih luja više ili manje predstavlja sitnicu.“

„Obično odjeven u frak svijetloplave boje, svakog je dana mijenjao prsluk od bijelog pikea
pod kojim mu se njihao kruškolik i ispupčen trbuh na kojem je odskakivao težak zlatni lanac
ukrašen privjescima. Njegova je isto tako zlatna kutija za duhan skrivala medaljon ispunjen
kosom, što je moglo značiti da je doživio i pokoju ljubavnu zgodu.“

„Premda su Goriotove suzne kesice bile izvrnute, natečene i ovješene, što ga je prisiljavalo da
prilično često briše oči, ona je nalazila da je ugodne i pristale vještine. Uostalom, njegovi su
mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagoviještali neke društvene osobine
do kojih je udovici, čini se, bilo jako stalo, a koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i
bezazleno, nevješto dobro lice.“

„Gospodin je Goriot bio skroman čovjek kod kojega se štedljivost, nužna za ljude koji sami
stječu imetak, bila izrodila u naviku.“

„Njegovi dijamanti, zlatna kutija za duhan, lanac, nakit nestadoše jedno za drugim. Odrekao
se svijetloplavog fraka i sve svoje raskošne odjeće da bi, i ljeti i zimi, nosio kaput od gruboga
smeđeg sukna, prsluk od kozje dlake i sve vunene hlače.“

„Njegov je tast, jedini čovjek prema kojem je osjećao neku sklonost, tvrdio da pouzdano zna
kako se Goriot zakleo da svoju ženu neće ni mrtvu iznevjeriti.“

„Da, više nisam ni za što, ne više nisam otac! Ona nešto traži od mene, potrebno joj je, a ja,
bijednik, ja nemam ničega. Ah, sebi si ostavio doživotnu rentu, zlikovče stari, a imaš dvije
kćerke!“
-Eugene de Rastignac

„Eugene de Rastignac imao je posve južnjačko lice, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov
način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdje su
prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobroga ukusa. Ako je i štedio na odjeći, ako
je u obične dane i nastojao pohabati odijela sašivena prošle godine, svejedno je ponekad
mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično bi nosio stari kaput, iznošen prsluk, neugledno crnu,
izblijedjelu, nemarno svezanu studentsku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpljene
čizme.“

„-Imam samo dvadeset i dvije godine, a treba umjeti podnositi nevolje svoje dobi.“

Kompozicija: Djelo se sastoji od četiri djela.

1. Pansion: Opis života ljudi u kući Vauquer

2. Ulazak u otmjeni svijet: Eugene de Rastignac ulazi u društvo otmjenih, čiča Goriot pati
za kćerima
3. Lažismrt: Vautrinovo lažno predstavljanje, čiča Goriot se zbližava s Dalphine
4. Čičina smrt: Čiča Goriot umire sam, kćeri ne mare za njega. Napokon shvaća da ga
nikada nisu istinski voljele.

Poruka: Ljubav ne poznaje granice. Čiča Goriot je to iskusio, a on i sam priznaje da je volio
čak i bol koju su mu kćeri nanosile. Najbolje je biti iskren i u ničemu ne glumiti jer ljudi znaju
prepoznati čisto srce i to cijeniti. Društvo otmjenih ljudi ne vrijedi ništa, jer je većina njih
prazna iznutra.