UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK: Pedagogija/Psihologija
PREDMET: Andragogija

KNJIGE:
Liessmann, K.,P. (2008). Teorija neobrazovanosti- Zablude društva znanja. Jesenski i Turk.
Paolo Freire, P. (2002). Pedagogija obespravljenih. Naklada Slap: Zagreb.
Morin, E. (2002). Odgoj za budućnost. Educa.

Student: Kopić Jasmina

Tuzla,
Teorija neobrazovanosti- Zablude društva znanja
Tko će biti milijunaš ili: Sve što se mora znati- naziv prvog poglavlja u kojem autor nastoji
prikazati kako se medijski prikazuje obrazovanje i kao primjer navodi poznati kviz pod nazivom
"Tko želi biti milijunaš" rasdi se o kvizu u kojem se provjerava znanje učesnika, gdje na
određena pitanja osoba zna odgovor, neka pretpostavlja,a većina je nepoznata. Autor smatra kako
to nije slučaj samo sa ovim kvizom nego općenito svi mediji uništavaju obrazovanje na neki
način, jer ljudi čak i djeca sjede ispred televizora gledajući ove kvizove, odgovarajući na pitanja, i
to su stvari koje se brzo pamte jer se lako urežu u mozak. Zbog uspjeha kviza učitelji organiziraju
igre pogađanja po uzoru na kviz. Tako učenje postaje zabavno i u nastavu opet dospijeva
omraženo ispitivanje o podacima, činjenicima i značenjima bez odnosa.

Obrazovanje, poluobrazovanost i neobrazovanost- naredni dio knjige gdje autor navodi

neke najbitnije osobine obrazovane osobe, a to su fleksibilnost, mobilnost i rad u timu.
Glavni dio obrazovanja je prije svega čovjekov vlastiti rast i razvoj tijela, duha, talenta,
formiranje čovjeka koji djeluje u zajednici i koji je koristan društvu i radi na unaprijeđenju
istog. Obrazovanje je samoobrazovanje, ono što pojedinca dovodi do razvijene
individualnosti. Navodi se da neobrazovanje danas nije nedostatak informiranosti ili
kognitivne kompetencije, nego odricanje od mogućnosti da se nešto uopće razumije.

Za neobrazovanost, autor smatra da je nestala normativna funkcija ideje obrazovanja. Prema

autoru obrazovanje je bilo sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati niže slojeve,
spriječavati predrasude, diskriminacije, glad, nehumanost, sredstvo kojim treba savladati
izazove budućnosti, te autor smatra da samim tim što ništa od ovog ne polazi za rukom, nema
područja u kojem se toliko laže koliko u prosvjetnoj politici.

PISA: Ludilo rang liste- dio knjige u kojem autor govori o zaluđenosti obrazovnih
institucija i njihovoj podređenosti određenim rang listama te kao primjer navodi PISA test
prema kojem određuju nivo znanja. PISA testovi se sprovode na petnaestogodišnjacima, i
provode se svake treće godine i glavni cilj je da se pomoću njih ocijeni nivo znanja među
mladima, te preispitati osnovne učeničke kompetencije. Autor ističe da li ono što se ispitue
ovim testovima uopće pripada obrazovnim ciljevima. Naime, novi obrazovni ciljevi se zalažu
za timski rad, a PISA mjeri stare obrazovne ciljeve- čitanje računanje...

Dakle, uopće se ne preispituje pouzdanost ovog testa, a rezultat istvaraju pritisak koji
poništavaju osnovne ideale i ciljeve razvoja čovjeka i obrazovanja. Osnovno polazište kojim
se vodi politika znanja jeste ranglista. Prema autoru danas više pitanje smisla, funkcije,
spoznaje i pravo na obrazovanje ne igraju nikakvu ulogu.

Bologna: Praznina europskog visokoškolskog prostora- naredni dio koji govori o sistemu
visokoškolskog obrazovanja. Autor smatra da se na ovaj novi način, kojim se smanjuje vrijeme
studiranja - povećava broj fakultetski obrazovanih građana. Na kraju se cijeli sistem Bologne
sveo na na bodove i bodovanje, a ne na znanje i obrazovanje.U posebne aspekte Bolonjskog
procesa spada izračun studijskih rezultat po ECTS-sistemu (European Credit Transfer System).

Smatram da bodovi nisu mjerilo znanja studenta, te također ni vrijeme trajanja studija, čak
štaviše studenti mogu biti više potkrijepljeni znanjem ukoliko kraće studiraju jer su više
posvećeni predmetima koji će im zaista trebati u poslu kojim će se baviti nego baveći se i
drugim predmetima koji i nisu tako bitni za njihov posao. Ponekad je manje zapravo više pa
tako i u obrazovanju.

Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo- naredno poglavlje u kojem autor objašnjava

kako se sve više teži ka izvrsnosti, ka stvaranju, otvaranju izvrsnih institucija, te ako sve bude
išlo kako treba Europa će za nekoliko godina biti puna elitnim znanstvenim ustanovama. U
novom razvoju obrazovanja ono što najviše smeta jeste loš duh koji se ne bavi poboljšanjem
istraživanja nego planiranjem znanosti prema zadanim ciljanim predodžbama. Moguće je
uočiti kako se sve ono što se posljednjih godina očekivalo od sveučilišta u novim elitnim
ustanovama upravo ne želi imati. Umjesto da se krene u suprotnom smjeru i sveučilištima se
vrati njihova univerzalnost, zahtijeva se osnivanje elitinih instituta. U cilju ostvarenja što
boljeg ugleda nalaze se najpametniji ljudi, ali ono što je najbitnije se zanemaruje.

Ispod crte: Vrijednost znanja- naredno poglavlje gdje autor ističe da bi znanje trebalo da
predstavlja jednu od najzačajnijih vrijednosti modernog društva. Posebno se ističe koliko je
nečije znanje vrijedno, ali da ipak ne bismo pogriješili ako bismo rekli da nema nikakvu
vrijednost. Suprotno naglašavanju vrijednosti, znanje se uopće ne cijeni jer mu je pravo na
spoznaju oduzeto. Znanje kao takvo ne predstavlja nikakvu vrijednost. Autor navodi da se i
znanje i obrazovanje ne doživljavaju kao neki cilj za jednu osobu, nego kao sredstvo. Ako
čovjek želi neko mjesto u budućnosti, njegovo glavno sredstvo mora biti znanje.

Dosta je reforme obrazovanja!- posljednje poglavlje gdje autor navodi parole

reformatora: staro mora nestati, novo se mora vidjeti, mobilnost na svakom mjestu,
fleksibilnost posvuda. Autor ističe kako je reforma postala čarobna riječ koja zaposjeda sva
polja života, svuda se ugnjezdila.
 Zaključak- Smatram da se uz pomoć ove knjige mogu bolje shvatiti nedostaci
obrazovanja i autor je direktno govorio o svim problemima, te posebno ističe koliko oni koji
se zalažu za poboljšanje obrazovanja zapravo ga čine mnogo gorim i zanemaruju korijen te
riječi i prave obrazovane ciljeve i ideale.

Pedagogija obespravljenih

Na samom početku autor započinje djelo govoreći o dehumanizaciji, te ukazuje da

dehumanizacija nikako nije historijska zadaća čovječanstva već se ona pojavila kao
posljedica moći ugnjetavača i pokazivanja te moći. Nasuprot tome, upravo bi humanizacija
trebala biti zadaća čovječanstva, okretanje ka čovjeku i poštovanje čovjeka samim time što je
ljudsko biće. Početak ovog djela odnosi se e na potlačenu masu, odnossno masu koja jedina
može da se izbori za svoju slobodu , i niko drugi osim te mase, odnosno samih potlačenih.
Ali potlačeni ne smiju u borbi za vraćanjem humanosti postati tlačitelji tlačitelja, već moraju
biti oni koji će ponovno uspostaviti humanost kod jednih i drugih. Dakle, jedino potlačeni
mogu vratiti humanost i tlačiteljima i njima samima. Nerijteko tlačitelji iskazuju lažnu
velikodušnost prema potlačenima na taj način što iz obzira prema slabosti potlačenih
ublažavaju svoju moć. A ustvari oni da bi mogli izražavati tu svoju „velikodušnost“ tlačitelji
neprekidno moraju održavati nepravdu.

Kod potlačenih se javlja strah od slobode. Oni su internalizirali sliku tlačitelja i prihvatili
njegove upute ,odnosno propise i boje se slobode. Žive životom koji im diktiraju drugi i boje se
zaći u nešto novo, neistraženo i rađe će živjeti kao potlačeni nego se izboriti za tu svoju slobodu.
Oni su dakle podvojeni između želje za slobodom koju oni imaju ali i straha od neovisnosti.
Pedagogija obespravljenih je ustvari pedagogija koju treba izgraditi s oebespravljenima , a ne za
njih, u neprestanoj borbi za vraćanje humanosti. Pedagogija obespravljenih je instrument
kritičkog otkrivanja da su i potlačeni i tlačitelji izraz dehumanizacije. Dalje važna karakteristika
obespravljenih je samopodcjenjivanje jer oni prihvaćaju mišljenje kakvo tlačitelji imaju o njima ,i
misle da su tlačitelje ti koji sve znaju, a oni ne znaju ništa. Da bi se borili za slobodu oni se
moraju probuditi iz tog stanja. Moraju shvatiti da i oni znaju stvari koje su naučili iz svog odnosa
sa svijetom i drugim ljudima. Oni moraju prevladati taj svoj strah od novog, od neovisnosti i od
slobode , da bi krenuli u borbu za istom. Jer samo oni mogu prekinuti dehumanizaciju i sebe , a i
tlačitelja. Potlačene je uništila upravo njihova situacija, jer ih je svela na stvari. Da bi povratili
svoju humanost moraju prestati
biti stvari i boriti se kao ljudi. To je radikalan zahtjev. Obespravljeni ne mogu u borbu ući
kao objekti i tek poslije postati ljudska bića.

U narednom dijelu autor potlačenost i dehumanizaciju povezuje sa procesom obrazovanja,

odnosno školovanja. Nastavnik je taj koji govori , a učenici to upijaju i ne razmišljajući o tome šta
su naučili. Sadržaj koji se uči u školi je izdvojen i izolovan od stvarnog svijeta. Riječi su
ispražnjene od sadržaja i postaju šuplje i otuđene, a to autor naziva otuđujući verbalizam.
Nastavnik je taj koji posjeduje znanje, a učenici ne znaju ništa i nastavnik je taj koji će im dati
znanje i oblikovati njihovu svijesti. Ovakav koncept obrazovanja se naziva „bankarski koncept“.
Ovakav koncept zapravo godi vladajućoj klasi , odnosno tlačiteljima jer oni ne vole promjene i
njema ne godi da potlačeni postaju svjesni svoje situacije. Potrebno je da im se kroz ovaj koncept
„obrazovanja“ nameće određeni oblik svijesti koji će oni prihvatiti, a koji će ih odvojiti od
stvarnosti , od smisla postojanja koji će ih učinit stvarima i objektima , a ne ljudima
, a što je i krajnji cilj tlačitelja jer mogu ostvariti svoje potrebe. U bankarskom konceptu
obrazovanja znanje je dar što ga oni koji se smatraju sveznalicama predaju onima koji se
smatraju neznalicama .Pripisivanje drugima potpunog neznanja je osobina ideologije
obespravljivanja koja poriče obrazovanje i znanje kao istraživačke procese. A obrazovanje za
oslobođenje s druge strane, leži u težnji prema pomirenju. Obrazovanje mora započeti s
razrješenjem suprotnost učenik- učitelj, izmirenjem te suprotnosti tako da obojica
istovremeno budu i učitelj i učenik. A takvog rješenja nema u bankarskom konceptu. Takav
koncept obrazovanja ljude vidi kao prilagodljiva bića kojima se može upravljati. Tu učitelj
podučava, a učenike treba podučavati, učitelj sve zna, a učenic ništa, učitelj misli, a učenici
su oni za koje učitelj treba misliti, učitelj govori , a učenici poslušno slušaju , učitelj bira i
nameće svoj izbor, a učenici se pokoravaju. Na taj način se dakle u svijest učenika postepeno
utiskuje volja,odnosno svijest onih kojih tlače. Jer ako se učenicima dopusti da misle, da
stvaraju, da budu kreativni, da budu svjesni stvari i njihovog značenja, mogli bi da ugroze taj
konformizam tlačenih i da promijene društvenu situaciju. Jer ako su ljudi istraživači prije ili
poslije primijetit će proturječje u kojem ih bankarsko obrazovanje želi zadržati i zatim će se
uključiti u borbu za svoje oslobođenje. Iz bankarskog pojma svijesti logično proizlazi da je
uloga učitelja upravljati načinom na koji svijet ulazi u svijest učenika.Učiteljev je zadatak
organizirati proces koji se već spontano odvija, ispuniti učenike podacima koje učitelj smatra
stvarnim znanjem. Ovakav koncept odgovara tlačiteljima.
Obrazovanje za oslobođenje sastoji se od spoznavanja, a ne od prijenosa podataka i u skladu s
tim obrazovanje postavljanjem problema već na početku uključuje razrješavanje suprotnosti
učitelj-učenik. Bankarsko obrazovanje s jedne strane umrtvljuje i potiskuje stvaralačku
sposobnost, a obrazovanje postavljanjem problema stalno razotkriva stvarnost, s druge strane.
Prvo pokušava održati uronjenost svijesti, dok drugo stremi izronjavanju svijesti i kritičkoj
intervenciji u stvarnost. Osobito se ističu razlike između ova dva koncepta, kao što su:
bankarsko obrazovanje pokušava prikriti određene činjenice koje objašnjvaju način ljudskog
postojanja u svijetu, a obrazovanje postavljanjem problema postavlja sebi zadataka
demitologizacije. Zatim, bankarsko obrazovanje odupire se dijalogu, obrazovanje
postavljanjem problema vidi dijalog kao nužan za čin spoznavanja koji razotkriva stvarnost.
Bankarsko obrazovanje učenike smatra predmetima kojima treba pomoć, a obrazovanje
postavljanjem problema čini da učenici kritički razmišljaju. Bankarsko obrazovanje potiskuje
kreativnost i sputava intencionalnost svijesti izolirajući svijest iz svijeta, a obrazovanje
postavljanjem problema temelji se na stvaralaštvu i potiče istinsko razmišljanje i djelovanje
na stvarnost.
Dijalog je nemoguće ostvariti ako nema duboke ljubavi prema svijetu i ljudima. Imenovanja
svijeta kao čina stvaranja i preoblikovanja nema bez velike ljubavi. Ljubav je istovremeno
temelj dijaloga i dijalog sam. S ozbirom da se tlačitelji opisuju kao nekrofilne osobe što se
može povezeati sa prethodnim poglavljem može se zaključiti da kod njih ne može postojati
istinski dijalog. A ma gdje se obespravljeni nalazili predavanje borbi, tj. borbi za oslobođenje
– čin je ljubavi. Ta je predanost dijaloška jer izlazi iz ljubavi. Jedino sa ukidanjem situacije
obespravljenosti može se uspostaviti ljubav koju je takva situacija učinila nemogućom, tj.
situacija obespravljivanja. Također, dijalog nije moguć bez poniznosti. Kako neko može
razgovarati ako sebe smatra odvojenim od drugih, ako vlastito neznanje ne vidi, ako smatra
da pripada grupi izabranih, a sve su to osobine samih tlačitelja. Dijalog dakle, zahtjeva
snažnu vjeru u čovječanstvo , vjeru u njegovu snagu stvaranja, preoblikovanja, vjeru u težnju
ljudi da budu humaniji. Vjera u ljude je a priori zahtjev za dijalogom.

Tlačitelji su oni koji djeluju na ljude indoktrinirajući ih i prilagođavajući ih stvarnosti koja mora
ostati nedirnuta. U svojoj želji da pridobiju ljude za revolucionarnu aktivnosti, revolucionarne
vođe često podlegnu bankarskom načinu planiranja sadržaja programa. Pristupaju seljacima ili
gradskim masama s projektima koji možda odgovaraju njihovom pogledu na svijet, ali ne i
pogledu tih ljudi. Oni zaboravljaju da je temeljni cilj boriti se uz narod, za obnovu njegove
ukradene humanosti, a ne pridobiti narod na svoju stranu. Dakle,opet se ponavlja činjenica da se
bankarski koncept ne može potisnuti nekim drugih bankarskim konceptom.Ljudima se ne mogu
nametati vlastite ideje i slično , nego oni kroz dijalog moraju postati svjesni svog položaja i sami
se voditi vlastitim idejama. S druge strane, često pedagozi i političari govore ,a niko ih ne
razumije jer njihov govor nije u skladu s konkretnom situacijom ljudi kojima se obraćaju.Prema
tome, njihove govor je otuđen i otuđujući.Veoma je bitan kontekst u kojem ljudi govore, kontekst
situacije u kakvoj se određena skupina ljudi nalazi.. Značajna stavka, sa stajališta obrazovanja za
oslobođenje, da se ljudi počnu osjećati kao gospodari svog razmišljanja dok raspravljaju o
mišljenjima i pogledima na svijet eksplicitno ili implicitno izraženim u njihovim primjedbama i
primjedbama njihovih sugrađana. Budući da takav stav o obrazovanju počinje s uvjerenjem da
obrazovanje ne može uvesti svoj vlastiti program, već taj program treba osmisliti dijaloški, u
saradnji s ljudima, takav program onda služi da se uvede pedagogija obespravljenih, u čijoj
razradi obespravljeni moraju sudjelovati. Bitno je da ljudi razmišljaju o različitim problemima, da
su svjesni da su oni gospodari svog uma ,odnosno svog ponašanja , i da se i u toku obrazovanja
dakle sve stvari i pojave postavljaju
kao problemi o kojima će se komunicirati, i gdje će se zajedno dolaziti do rješenja ili do
postavljanja novih problema i novih pitanja, gdje će se razvijati ljudsko mišljenje i stvaralaštvo.

Posljednje poglavlje autor posvećuje povezivanju svih ranije navedenih fenomena i još
jednom naglašava važnost osvješćivanja obespravljenih u njihovoj borbi za slobodu, kao i
toga da obespravljeni trebaju vođu, revolucionarnog vođu koji će biti zajedno s njima , a ne
nad njima i da dominira odnosno da se pretvara u one koji tlače. Vođe dakle, ne mogu
obespravljene tretirati kao puke aktiviste kojima se oduzima mogućnost razmišljanja i
dopušta samo iluzija djelovanja, dok zapravo njima i dalje manipuliraju – u ovom slučaju oni
koji bi trebali biti neprijatelji manipulacija.Vođe ne mogu s obespravljenima postupati kao sa
svojim vlasništvom. Sama revolucija mora biti odgovorna prema ljudima, govoriti im iskreno
o svojim postignućima, pogreškama, lošim procjenama i teškoćama. Dijalog je prijeka
potreba revolucije koji odgovara i drugoj prijekoj potrebi, a to je potreba ljudi za
komunikacijom bez koje ne mogu biti istinski ljudi jer su u svojoj biti komunikativna bića.
Onemogućiti komunikaciju znači svesti ljude na stvari, a to je posao i cilj tlačitelja, a ne
revolucionara, kako bi mogli ljudima lakše vladati. A kada je riječ o revolucionarima, od
iznimne je važnosti da oni imaju povjerenje u narod. Jer ako se narodu ne može vjerovati,
nema razloga za oslobođenje. Revoluciju ne vode ni vođe za narod, a ni narod za vođe, već
jedni i drugi zajedno u solidarnosti.Ta se solidarnost rađa samo u poniznom, ljubavlju
ispunjenom hrabrom susretu vođa s narodom.A revolucija nastoji promijeniti stvarnost koja
rađa dehumanizaciju koja se proteže kroz cijelo ovo djelo kao jedan od najbitnijih pojmova
koji su obilježje te stvarnosti. Cilj svake prave revolucije je zamjena statusa objekta statusom
subjekta- cilj svake prave revolucije zahtijeva djelovanje i razmišljanje o stvarnosti, da bi se
ta stvarnost promijenila. A revolucionarne vođe ne mogu razmišljati bez naroda niti za narod,
već jedino s narodom. Narod treba da ima vlastite misli i vlastiti kritički stav o postojećoj
stvarnosti kako bi tu stvarnost uz pomoć vođe mijenjao.

Naučno i humanistički usmjerene revolucionarne vođe ne mogu vjerovati u mit o neznanju

drugih ljudi. Oni nemaju pravo ni na trenutak posumnjati da je to samo mit. Ne smiju
vjerovati da oni i samo oni nešto znaju jer to znači sumnjati u narod. Oni ne mogu narodu
nametnuti sebe i svoje znanje. Moraju ući s narodom u dijalog tako da se iskustveno znanje o
stvarnosti koje ima narod postepeno pretvara u znanje o uzrocima stvarnosti.

Autor u narednom dijelu navedi nekoliko antidijaloških djelovanja koje koriste vladajuće
elite u potlačivanju obespravljenih.
 Prva od karakteristika antidijaloškog djelovanja je potreba za osvajanjem. Antidijaloški
pojedinac u svojim odnosima s drugima, ima za cilj osvajanje- postepeno i svim sredstvima, od
najgrubljeg do najprofinjenijeg. Svaki čin osvajanja uključuje osvajača i nekog ili nešto što se
osvaja. Osvajač potom poraženima nameće svoje ciljeve i pretvara ih u svoje vlasništvo. Nameće
potčinjenima svoj lik, a oni ga internaliziraju i tako postaju podvojena bića.Osvajanje, koje svodi
osobe na stvari, od samog početka je nekrofilsko, o čemu je bilo govora u ranijem tekstu.
Potlačeni se poistovjećuju sa svojom situacijom i misle da je ona rezultat sudbine, dolazi do
pounutrašnjavanja stavova koje imaju tlačitelji i te stavove vide kao jedine koji postoje. Zato je
potrebno osvješćivanje koje će u njima probuditi želju za borbom za slobodu. A želja za
osvajanjem je stalno prisutna kod tlačitelja. Zato tlačitelji nastoje u obespravljenima uništiti
sposobnost da razmišljaju o svijetu. Oni predočavaju potlačenima svijet kao predodređenu
stvarnost, nešto zadano, čemu se ljudi, kao obični posmatrači, moraju prilagoditi. Tlačitelji
moraju pristupiti narodu da bi ga podčinjavajući održali pasivnim. Ali to približavanje ne
uključuje istinski dijalog i istinsku komunikaciju nego neke ugnjetavačke mitove koje oni
„pohranjuju u narod“ i kojima ovi potom vjeruju, kao što su: mit o jednakosti s vih pojedinaca
iako se svakodnevno čuje pitanje „ Znaš li ti s kim razgovaraš“ , mit da vladajuće elite
prepoznavajući svoje dužnosti promiču napredak naroda tako da narod iz zahvalnosti mora
prihvatiti stavove elite i živjeti u skladu s njima, mit da je pobuna grijeh protiv Boga, itd. Sve te
mitove čija internalizacija čini suštinu podčinjavanja obespravljenih, šire dobro organiziranom
propagandom i sloganima masovni mediji, sredstva „komunikacije“.

Osim osvajanja autor govori i o fenomenu „ zavadi pa vladaj“. Naglašava se da ugnjetavačka

manjina da bi zadržala svoju poziciju i mir u narodu mora da uvijek radi na razjedinjavanju
naroda, jer ujedinjeni mogli bi da naprave pobunu koja će definitivno ugroziti njihove položaje u
koje su se dobro konformirali. Manji ne može dopustiti niti može tolerirati ujedinjavanje naroda ,
jer bi to značilo ozbiljnu prijetnju njezinoj hegemoniji. U skladu s tim ,tlačitelji primjenjuju sva
raspoloživa sredstva kako bi već u početku spriječili svaki pokušaj obespravljenih da se ujedine.
U interesu je tlačitelja što više oslabiti potlačene, izolirati ih, stvoriti i produbiti rascjepe među
njima. To se radi na različite načine, od primjenjivanja represivnih metoda vladajuće klase do
različitih oblika manipuliranja kulturnim aktivnostima koje u narodu stvaraju dojam da mu se želi
pomoći. To je ustvari upravo humanitarizam , a ne humanost o kojem se ranije govorilo, tačnije
lažna velikodušnost ugnjetavača kako bi držali sigurnim svoj položaj. Zatim, uplitanje u sindikate
pri čemu tlačitelji pokazuju veću naklonost prema određenim predstavnicima klase nad kojom
dominiraju, promicanje pojedinaca koji
pokazuju sposobnost da budu vođe i mogli bi postati prijetnja ako ih se promaknućem ne
„omekša“, kažnjavanje jednih i nagrađivanje drugih- sve su to načini podjele kojima se
nastoji očuvati sistem koji koristi eliti.

Manipulacija je još jedan od načina kojim vladajuća elita nastoji privoljeti mase za svoje
ciljeve. Što je veća politička nezrelost ljudi, to lakše njima manipuliraju oni koji ne žele
izgubiti moć. Unutra određenih historijskih uvjeta manipulacija se ostvaruje ugovorima
između vladajuće klase i klase kojom se vlada, ugovorima koji, promatrani površno, mogu
ostaviti dojam dijaloga među klasama. Ali u stvarnosti ti ugovori nisu dijalozi, jer njihov
pravi cilj određuje nedvosmislen interes vladajuće elite. Ugovorima se koriste dominatori
kako bi postigli vlastite ciljeve. Manipulacija teži anesteziranju ljudi kako oni ne bi
razmišljali. Jer ako narod počne kritički razmišljati o historijskom procesu, njegova pojava u
tom procesu prijetnja je koja se pretvara u revoluciju. A bez obzira kako nazvali to ispravno
razmišljanje, „revolucionarnom sviješću“ ili „klasnom sviješću“ ono je nezaobilazan uvjet
revolucije. Vladajuće elite su toga svjesne i instiktivno se koriste svim sredstvima,
uključujući i fizičko nasilje kako bi spriječile ljude da razmišljaju.

Kulturna invazija je uvijek čin nasilja nad osobama na čiju je kulturu invazija izvršena. Ona
se uvijek radi u cilju obespravljivanja i potlačivanja narodnih masa u kojoj se određeni narod
suočava s prijetnjom da izgubi svoju kulturu, a prihvati kulturu onih vladajućih elita koju im
oni nameću. Kulturno zaposjedanje vodi gubljenju kulturen autentičnosti osvojenih- oni
počinju usvajati vrijednosti, standarde i ciljeve osvajača. U svojoj strasti za dominacijom, za
oblikovanjem drugih prema svojim obrascima i načinu života, osvajači žele saznati kako
osvojeni poimaju stvarnost ,samo zato da bi mogli uspješnije nad njima dominirati. U
kulturnoj invaziji je bitno da zaposjednuti stvarnost vide kroz prizmu osvajača, a ne kroz
svoju, jer što više osvajače oponašaju, to je položaj osvajača sigurniji.

Kada su u pitanju revolucionarne vođe , oni se ne smiju koristiti svim navedenim antidijaloškim
postupcima , upravo suprotno, revolucionarne vođe moraju slijediti put dijaloga i komunikacije
kako bi pomogli osvješćivanje obespravljenih. A obično su revolucionarne vođe ljudi koji su na
neki način pripadali društvenom sloju vladajućih. U određenom trenutku
, te se vođe odriču klase kojoj pripadaju i pridružuju se obespravljenima, u činu istinske
solidarnosti. Neovisno o tome je li to pridruživanje rezultat naučne analize stvarnosti, ono je
čin ljubavi i istinske predanosti. Pridružiti se obespravljenima zahtijeva odlazak među njih i
druženje s njima. Narod se mora prepoznati u novim vođama, a vođe se moraju pronaći u
narodu. Zadatak vođe je da traći istinski put zajedništva, načine na koji može pomoći narodu
da kritički počne percipirati stvarnost koja ga ugnjetava.

Saradnja, kao karakteristika dijaloškog djelovanja koja se javlja samo među subjektima,
može se postići samo komunikacijom. Dijalog, kao bit komunikacije mora biti u temelju bilo
koje saradnje. U teoriji dijaloškog djelovanja nemam mjesta za osvajanje ljudi u ime
revolucije, ima ga samo za njihov pristanak. Dakle, vođe ne smiju koristiti metode tlačitelja u
ime revolucije i osvješćivanja. Predanost revolucionarnih vođa obespravljenima istovremeno
je i predanost slobodi. Zbog te predanosti vođe ne smiju pokušavati osvojiti obespravljene,
već trebaju dobiti njihov pristank za oslobođenje.

Kada se napravi poređenje, u teoriji antidijaloškog djelovanja manipulacija je potrebna radi

osvajanja i dominacije, a u teoriji dijaloškog djelovanja organiziranje naroda nepomirljiva je
suprotnost toj manipulaciji. Organiziranje nije u direktnoj vezi s jedinstvom, ali jest prirodan
razvoj tog jedinstva. U skladu s tim, nužno je da vođe ustraju na jedinstvu i da pokušavaju
organizirati narod, koji traži dokaze da je borba za oslobođenje zajednički zadatak. Za vladajuće
elite organizacija znači organiziranje sebe samih. Za revolucionarne vođe organizacija znači
organizirati sebe zajedno s narodom. U prvom slučaju elita pojačano strukturira svoju moć da bi
mogla djelotvornije dominirati i depersonalizirati, a u drugom organizacija odgovara prirodi i
ciljevima ako je sama po sebi prakticiranje slobode. Narod je, naime, već depersonaliziran
ugnjetavanjem – ako revolucionarne vođe njime manipuliraju, umjesto da rade na njegovom
osvješćivanju, poriču sam cilj organiziranja, a to je oslobođenje. Vođe koje ne djeluju dijaloški,
već ustraju na nametanju svojih odluka, ne organiziraju narod-one njime manipuliraju. One ne
oslobađaju, niti su oslobođene, one ustvari ugnjetavaju. U teoriji dijaloškog djelovanja
organiziranje zahtijeva autoritet, dakle ne može biti autoritarno; ono zahtijeva slobodu; dakle ne
može biti razuzdano. Organiziranje je visoko obrazovan proces u kojem vođe i narod zajedno
stiču iskustvo istinskog autoritet i slobode, da bi zatim mijenjajući stvarnost koja ih uvjetuje
nastojali tu slobodu i autoritet uspostaviti u društvu.

Revolucionarne vođe moraju izbjegavati organiziranje bez naroda. Revolucionarne vođe u

mnogo čemu će pogriješiti ako ne uzmu u obzir nešto tako stvarno kao što je pogled na svijet
koji ima narod. Pogled koji sadrži njegove brige, sumnje nade, način na koji doživljava vođe,
percepciju sebe i tlačitelja i slično.Nijedan od tih elemenata ne može se posmatrati odvojeno
jer svi u interakciji čine cjelinu. Tlačitelj želi upoznati tu cjelinu jedino da bi mu pomogla u
invaziji, kako bi uspostavio ili očuvao dominaciju. Za revolucionarne vođe je poznavanje
cjelovitosti nužno da bi mogli djelovati u duhu kulturne sinteze.

Ljudi nisu u mogućnosti djelovati za oslobođenje sve dok su slomljeni odnosno

obespravljeni, reforme se mogu napraviti samo u saradnji naroda i revolucionarnih vođa.

Odgoj za budućnost
Slijepa mjesta spoznaje: zabluda i iluzija- prvo poglavlje u kojem autor govori da zabluda i
iluzija koči čovjekov put ka spoznaji, te da se čovjek stalno bori protiv zabluda. Zabluda čini da
imamo iskrivljenu i pogrešnu sliku o sebi, drugima i svijetu u kojem živimo. Svaka spoznaja nosi
u sebi zabludu i iluziju. Autor posebno ističe da ono što nas dovodi do zablude jesu zapravo naši
osjećaji koji uprkos našoj racionalnoj kontroli. Međutim naši osjećaji ne mogu funkcionirati sami
nego su oni blisko povezani I rade zajedno sa našim intelektom te se tako razvijajiu I međusobno
nadopunjuju. Mi sami stvaramo svoj psihički svijet koji se sastoji od snova, želja, ideja i slično i
mi kroz njega vidimo svijet. Izvor zablude jest samozavaravanje gdje osoba laže samoj sebi.
Pamćenje je takođe sklono zabludama. Pamćenje koje se ne osvježava prisjećanjem teži
propadanju, ali svako prisjećanje može ga s druge strane uljepšati ili nagrditi. Svaka toerija u sebi
sadrži zabludu koja pobija informacije i argumentaciju koja joj ne odgovara. Razvoj naučne
spoznaje moćno je sredstvo za otkrivanje zabluda kao i sredstvo u borbi protiv iluzija. Međutim i
paradigme koji kontrolišu nauku mogu razvijati iluzije. Odgoj se prema tome mora posvetiti
otkrivanju izvora zabluda, iluzija i zaslijepljenosti. Autor navodi da postoje racionalnost i
racionalizacija, te da je neophodno razlikovati ta dva pojma. Racionalnost je otvorena, u nju
spada sve ono što čini život, ona ne bježi od realnosti i predstavlja štit od zabluda i iluzija. .
Racionalizacija je sve suprotno racionalnosti, što znači da je zatvorena, te podložna zabludama i
iluzijama. Moramo prikazati važnost racionalnosti u odgoju i obrazovanju, jer je ona ugrožena,
vrlo lako može postati racionalizacija.

Postoje razni načini uvjeravnja čovjeka u određene stvari. Čovjeku se čitav njegov život
nešto nameće; uvjerenja, vjerovanja, teorije i sl. Sve te teorije, doktrine itd., imaju veliku moć
uvjeravanja. Vjerovanja i ideje predstavljaju ogroman i neizostavan dio čovjeka. Čovjek
vatreno brani svoje ideje i vjerovanja koja su proizvod njegove mašte, inteligencije ili su
nametnuta u određenom društvu, čovjek je spreman ići van granice normalnog u cilju
odbrane tih vjerovanja. U odgoju za budućnost treba prepustiti duhu da rješava bitne
probleme. Suština jeste da do spoznaje dolazimo ukoliko naš duh podstiče razvoj naše opšte
inteligencije, te svih onih sposobnosti koje su najizraženije u djetinjstvu, a koje obrazovanje
zna poništiti. Svi oni dijelovi čovjeka koji bi se trebali koristiti što više u životu, zatvoreni su,
ne postoje dok ih se ne "pozove". Čovjek se nalazi u takvim uvjetima da njegov duh nije
slobodan, gubi svoju prirodnu sposobnost da znanja uklopi u njihove prirodne cjeline.

Poučavati ljudsko stanje- naredno poglavlje u kojem autor objašnjava da osnovni zadatak
odgoja jeste spoznati čovjeka onakvim kakav jeste te razvijati ono ljudsko u njemu. Međutim
napretkom čovječanstva, razvojem tehnologije došlo se do toga da čovjek nije uopće više u
centru istraživanja nego postaje mali i nebitan. Zaboravljaju se njegovi bitni dijelovi , ono što
treba da raste u njemu: književnost, pjesništvo, umjetnost itd. postaje čista znanost. Na stranu
ostaje njegova mnogodimenzionalnost i složenost. Svi današnji napretci učinilli su da svi
čovjekovi dijelovi postaju razbacani i nepoznati. Raste neznanje o cjelini, a napreduje spoznaja o
dijelovima. Sve je to učinilo da čovjek iščezava kao "trag na pijesku".Čovjek u sebi sadrži i
pozitivne i negativne osobine. Ponekad ono ludo, negativno i loše zna pokoriti ono dobro u nama,
zarobiti racionalnu inteligenciju i napraviti od nje čudovište. Odatle dolazi čovjekovo ludilo,
stanje kojim su se bavili mnogi filozofi, ali ono nije dovelo čovjeka do propasti. Tehnologija i
znanost su se razvile i čovjek je zavladao zemljom. Čovjek genije nije čovjek stvoren samo od
logike, zbilje, kulture i društva, on je stvoren i od ludila.

Poučavati zemaljski identitet- sljedeće poglavlje u kojem autor govori o nastanku

globalizacije gdje svijet postaje komplikovaniji, teže ga je shvatiti i nastaju problemi koje je
neophodno rijesšiti. Autor navodi da 20. stoljeće nije donijelo samo smrt desetina miliona
ljudi iz ratova, nego je i donijelo smrt iz dvije smrtne sile. Prva je zbog nuklearnog oružja
koja prijeti smrću cijelog čovječanstva, a druga jeste mogućnost ekološke smrti, a to
podrazumijeva razna zračenja, otpadi, isparavanja i sl. Ali kasnije se javljaju razne bolesti,
vrus HIV-a i ostali smrtni nepoznati virusi, bakterije koje su otprone na antibiotike. U
čovjeku se bude sile razaranja, koje jačaju uz pomoć droga i usamljenosti. Svi ljudi svijeta
prolaze kroz iste probleme života i smrti i imaju istu sudbinu. Ljudi trebaju naučiti živjeti,
imati isti cilj, dijeliti i komunicirati, biti pravi stanovnici planete Zemlje.
 Poučavati razumijevanje- dio knjige u kojem se govori o da odgoj u budućnosti treba da
se bavi razumijevanjem, jer je razumijevanje najbitnija instanca u odgoju a predstavlja i svrhu
komunikacije. Kao glavni izvor zablude i iluzija jeste egocentričnost. To je ono stanje kada
drugima želimo sve loše, a sebe uzdižemo. Egocentričnost se javlja kada nas popuste obaveze
koje su nas tjerale da odustanemo od želja. Nerazumijevanje danas uništava odnose.
Introspekcija nam je prijeko potrebna. Samoispitivanje je bitno, jer preispitujemo naše
slabosti, manjkavosti i kada spoznamo da smo nesavršena bića, moći ćemo razumjeti i druge.

Etika ljudskog roda- posljednje poglavlje gdje se ponovo ističe veza između društva,
pojedinca i vrste. One nadopunjuju jedna drugu i međusobno su povezane. Demokratija
omogućuje pojedincu bogat i složen odnos sa društvom. Za razliku od drugih društvenih
uređenja, demokratija se temelji na kontroli aspekta moći od strane onih koji se kontrolišu. Na
osnovu svega ovog postavljaju se dva etičko-politička cilja: a) uzajamno kontroliranje između
društva i pojedinca putem demokracije i b) ostvarivanje čovječanstva kao planetarne zajednice.

Zaključak- da bi odgoj u budućnosti bio uspješan neophodno je da se u centar

istraživanja vrati čovjek i riješe problemi koji se javljaju sa napretkom čovječanstva, te da se
odgoj upravo prilagodi tim promjenama u znanosti tehnologiji i samaom razvoju čovjeka da
bi takav odgoj za poseljedicu imao razvoj psihofizički zdravih osoba.