DJECA VALKAJEVE

Zdravko Bučanac
Lagano ali sigurno, približavam se okrugloj brojci, 60 god. Zvuči jako puno, no osjećaj je

puno drugačiji, toliko bih još toga htio napraviti, vidjeti, reći i sve bi to bilo puno jednostavnije,

da nije godina 2020, vrijeme te strašne pošasti, COVID – 19 ili CORONA.

Vrijeme je panike, ljudi više nisu „ ljudi“. Oduzeta prava na druženje, grljenje, pjevanje,

polako se ubija onaj duh, isti onaj, koji nas definira kao čovjeka. Ipak, čovjek može sve izdržati…

No, hoće li imati vremena ? Odavno sam shvatio da je vrijeme apsolutni gospodar svega i baš zbog

toga, ne zbog neke panike, želim ostaviti neki mali, vjerojatno beznačajni trag. Htio bih svojoj djeci i

djeci moje generacije, pokušati dočarati naše djetinjstvo, ta druženja, tu sreću , taj osmijeh...

kao bezbrižna generacija 60- tih.

DJECA VALKAJEVE

Miris kave, koju je mama dobila od rodbine iz Njemačke, širila se i budila stanare, još uvijek

polu pospane Valkajeve ulice. Sedam je sati, jutro, sunce je već dobrano zapeklo,

pravo ljeto 60- tih.

Baba Zorka i Kes- nenika zauzele su stari otoman, koji se od njihove težine spustio gotovo do poda.

Teta Ruža se još čekala i mogla je početi trač partija na njemačkom ili mađarskom, kako koji dan,

sve je ovisilo o kome se radi.

Brat Zdenko je imao još jednu tešku noć, zaključio sam, još je spavao. Prošle godine

smo bili u Kaštel Starom i sve je bilo u redu... Poslije toga, dijagnoza – leukemija.

Zbog već nesnosne vrućine, obukao sam svoje kupaće gaće, uzeo kanticu za mlijeko i onako bos

i bez majice, krenio do tete Marice po kruh i ostalo. Nije ta prodavaonica bila daleko,

ali put je vodio kroz našu staru pijacu. Iako je još uvijek relativno rano, stotine ljudi se već cijenkalo,

trgovalo, smijalo, svađalo, ogovaralo...Toliko različitosti, toliko žamora, toliko života, mirisa,

na tih stotinjak kvadrata.

Uvijek mi je, kao malom, bilo žao što nisam razumio o čemu to oni pričaju, koliko si samo stranih

jezika mogao naučiti. Kad su i pričali hrvatski... Bože dragi. Slavonija je, u to vrijeme, bila bogata
zemlja, stariji su znali reći - Pljuneš i već nešto izraste… I, baš zato se toliko ljudi iz različitih krajeva

bivše Jugoslavije doseljavalo u našu zlatnu ravnicu.

Bilo je tu svašta, a ako i nije, sljedeći put je već bilo na štandu. Kao mali, nikada nisam shvaćao toliko

bogatstva na našoj tržnici, a mi samo nedjeljom jedemo meso... Ponedjeljak: ajer – nokle, utorak:

granatirmaš, srijeda: kraus-vekle, četvrtak: šufnudle, petak: ćoravi grah, subota: što je ostalo od petka.

Lagano se guram i pravim si mjesta, onako mali, žurim kako bih sve obavio, jer, dečki iz ulice

se već plinkaju. Prolazim pored našeg najomiljenijeg 'Pika', (zapravo, to je bila najobičnija drvena

bandera, gdje smo mi igrali žmirovača?(skrivača)) i smišljam gdje bih se danas mogao sakriti…

Taj put, od svega 100 – tinjak metara, trajao je cijelu vječnost.

Stari Belišćani imali su uvijek toliko pitanja, kao da svi živimo kilometrima daleko…

-Kako mama?

-Kako brat?, -Koji film igra u kinu?, -Ima li još slobodnih mjesta? ...itd.
U to vrijeme, tri najvažnije osobe moga toliko mladoga života, bile su: naravno, moja mama, doktor Vilko

i svećenik, otac Bernardo.

Moja mama, (zvali su je teta Kiš) prodavala je kino ulaznice. Kino, u to vrijeme bio je jedini izvor neke

zabave. Iako se svaki film prikazivao dva dana, po četiri puta, znalo se događati da dosta njih i ne stignu

pogledati, pogotovo ako se radilo o nekom vesternu.

Bila je jako popularna, ljudi su je cijenili i iako su gužve pred blagajnom bile velike, uvijek je bila

nasmijana i smirena. Nije dijelila ljude, u svakom čovjeku je vidjela i onu najmanju iskru, neke dobrote.

Ponekad me je, u isto vrijeme, njih nekoliko znalo pitati različita pitanja. Kao i ona, smireno sam

odgovarao, no to je trajalo, a mlijeko i kruh nikako da stignu doma.

Prolazim zadnju klupu i ugledam Marka kako igra kuglice, inače, on mi je bio žrtva. Ponekad sam toliko

znao oplinkati da mi se i džep hlača znao poderati. Naravno, kasnije sam dobio batina jer sam imao samo

dvoje istih, misne i one za svaki dan.

Koliko smo samo voljeli to plinkanje… Belišće je bilo puno rupa koje smo zvali njore.

Bio sam jako dobar u tome, no, kad bi se pojavio Cak, svima nam je pao mrak na oči. Čovjek nije znao

promašiti.

Upravo su prošli pored mene dvojica članova Škuri bande, žure se i tko zna kakve su im gluposti bile

na pameti tog divnog ljetnog dana. Shvatio sam, stigle su friške ljubenice.

Valkajeva je uvijek ratovala protiv Pekmez ulice -Škuri protiv Crnog. Zanimljiv je bio upad u bandu.

Koje su to bolesne inicijacije bile: krađa karabita na željezničkoj postaji, preskakanje s jednog vlaka

na drugi, kupanje u fontani u prisutstvu Drvenog (redara), pljuvanje u dalj,

Caka su okretali na ražnju… itd.

Još nekoliko koraka i cesta koja me dijeli od cilja. Red je poveći, ali nije ni to problem, svi se

uvijek negdje žure, svi su nervozni, svatko ima svoju priču zašto bi on trebao prije na red, tako je to

i dan- danas. Kako ne bi slušao, nešto što već znam, ne mogu a da ne pogledam zidine ustanove

u koju nismo smjeli kao djeca ulaziti. To je bio naš omladinski dom, zapravo, ta zgrada je imala više

funkcija, jedno vrijeme bila je škola, a danas je kafić. Koliko je samo tu svirki održano…
Grupe: Ptice,Belovci, Asteroidi itd.

Jednom su, sjećam se, Asteroidi svirali i morali su prekinuti svirku, imao sam otrovanje želuca,

a jedina osoba koja je imala auto bio je šef benda, inače, dečko moje sestre.

Hitno me odvezao za Osijek. Dugo mi je trebalo da me ljudi opet zavole, uništio sam im svirku.

Dan danas kad pogledam te velike prozore, sjetim se mog prijatelja Sume koji je nas klince

puštao na prozor po pet - deset minuta, kako bi ipak mogli malo poslušati bend.

Stariji nisu baš voljeli da klinci ometaju njihovu intimu, a zapravo, mi smo samo htjeli poslušati

što ima novo u glazbi, možda Beatlesi imaju novi hit, čudili bi se kako Krile pjeva Creadens-e,

kako Dodo pjeva Đambalaju na 7 jezika. Engleski se pjevao onako fonetski, danas je to smiješno,

no, onda je bilo kako se snađeš. Nove pjesme su se samo mogle čuti na radio Luxemburgu

i ako se u blizini nalazio učitelj Lule, odmah su se skidali akordi. To je bio jedini način kako bi se ta

pjesma odsvirala, koliko- toliko ispravno. Davno, kasnije, pobijedio sam na 'Ljetu valpovačkom' i onako

sretan, budući da sam sada 'prvo grlo valpovštine' ulazim ponosno u ljetnu bašču (terasu)

valpovačkog hotela i čujem 'Yesterday' i izvedbu kakvu još, u životu nisam čuo. Takav glas, takva

improvizacija... nikada nisam čuo tako nešto na ovim prostorima, a mislio sam da ja znam pjevati.

Bio je to Purco iz grupe 'Talasi'. Dosta kasnije, te iste večeri i to baš u toaletu valpovačkog

hotela, netko me potapša po leđima. -Mali, dobar si! -na to mu ja odgovaram: -I vi isto Purco,

ali moram Vam nešto reći bez ljutnje-Jedino što sam u cijeloj pjesmi razumio bilo je 'Yesterday',

Vi baš ne znate engleski!? -Šuti, to si samo ti skužio.

Zaista, malo je ljudi u to vrijeme pričalo, a još manje razumjelo engleski. Nije bilo niti važno,

bila je bitna melodija.

Konačno i ja na redu, uzimam 1kg kruha i 1L mlijeka, teta Marica nešto zapiše u bilježnicu.

Ma, mogao si ti imati novaca koliko god, dobivaš samo ono što u bilježnici piše i to je to.

Barem se to odnosilo na sirotinju, a bilo nas je dosta. Nikada nisam vidio nekoga sa vrha (političke elite)

da čeka u redu... Zanimljivo.

Netko mi je u prolazu rekao, kako bih trebao požuriti (bratu nije bilo dobro). Grickao sam svježi kruh
i, naravno, prolio dosta mlijeka.

Svi su me doma čekali, morao sam otići po Ignju (med. tehničar). Kasnije sam shvatio, morfij.

Ambulanta u Belišću je bila svega 50-tak metara od naše male kućice, a tamo je bio glavni doktor,

doktor Iveković. Koja pojava, strog i duboki glas, obrve do stropa. Strahopoštovanje!

Moja teta Iluška je znala uvijek doći uplakana poslije pregleda, imala je 'malo' viška

kilograma, dr. bi joj rekao -Iluš, skini to salo ili ćeš umrijeti od raka !!-

Ljudi ne vole čuti istinu, no, koliko sam ja čuo, bio je jako dobar dijagnostičar. Imao sam privilegiju

upoznati tu familiju i puno puta smo zajedno, u njihovom stanu, pjevali i svirali, ponekad satima.

Teta je kasnije, zaista i umrla od raka....

Brat je primio injekciju, situacija se malo smirila...

Te naše male kućice u samom centru, sve su, otprilike, bile slične, a opet, svaka je na svoj način

pričala neku svoju priču. Belišće je nastalo 1884 god. tako da je to sve bilo još u prilično dobrom

i urednom stanju. Puno cvijeća, drveća, toliko zelenila, a mirisa...

Susjedi Rilovi, jako tiha i divna obitelj, baba Zorka, koja je stanovala s druge strane jednostavno nije

voljela taj mir, čula se već izdaleka kad bi nosila domaće rezance koje je upravo napravila, a Kes bačika

je uvijek nešto radio u svojoj maloj radionici. Nisam niti znao da mi upravo pravi luk i strijelu,

a navodno i koplje....

U tom, baš istom trenutku, dok sam razmišljao kako bi malo nestao i pridružio se svojim prijateljima,

koji su, sada već debelo u igri, mama daje novi zadatak.

Moram do kuma Behina u radnju dogovoriti današnje kupanje kod njih. Kad djeci pričam o

našem kupanju jednom tjedno, ne mogu vjerovati što slušaju... No, to je tako bilo.

Na kraju naše uličice, veselo pozdravljam Katićeve, jedna predivna, skromna, radnička obitelj.

Koliko su me samo puta čuvali, Maka i Bisa s toliko strpljenja pomagali u mojim prvim zadaćama.

Preko puta ceste, mala brijačka radionica, brice Steve. Iako sam uvijek htio da me ošiša kao Beatlese,

dobivao sam potpuno isti friz, tzv. metlica. Dakle, nulerica.

Na čelu je ipak ostavio malo kose, šiškice.

Evo, rekao bi. -Ko' Beatlesi! Uvijek smo plakali kad bi izlazili iz te male radionice u kojoj bi se samo

pričalo o tome kako je Dinamo najbolji nogometni sastav, onaj tko nije tako razmišljao, mogao

je samo promijeniti bricu.

Kum Behin bi me već čekao na vratima i nikada nisam praznih ruku išao kući, nešto upakirano,

nisam otvarao... LJudi su se pomagali.

Nakon što mi je tata umro (tumor na mozgu), mama je radila samo četiri sata, tako da su i primanja

bila manja.

Žamor na ulici je bio sve veći i veći, radnici kombinata vrijedno su čistili cestu, konji su bili

svugdje, za vuču, prijevoz, što bi tada bez njih. Sve se to uredno održavalo, radilo se i ljudi su

razgovarali o dnevnim temama, ne o politici, već o životu uopće. Smijeh i poneka pjesma držala

je te ljude da izdrže surov život poslije Drugog svjetskog rata i taj socijalizam koji je trebao biti

blagostanje, ali…

Kiko, moj najbolji prijatelj u to vrijeme, nestrpljivo je čekao, nešto skrivao u rukama i

cijelo vrijeme se smješkao. Gorio sam od radoznalosti i molio Boga da me mama već pusti,

kako bi mogli improvizirati još jedan ludi dan u našim životima. Svaka igra je bila spontana,

svaki trenutak, bili smo toliko zauzeti da nam je dan jako malo trajao.

Mama je pričala sa poštarom i onako nezainteresirano je rekla da se idem igrati kako im

ne bih smetao, a ja nisam čekao niti sekunde da se pridružim djeci Valkajeve ulice,

najljepše ulice na svijetu.

Kiko otvara ruke, u njima dvije praćke. Ne one velike, što stavljaš kamenje i gađaš svašta-nešto,

već one male s nabojima napravljenim od električnih žica i kada te to pogodi, uhh... Pecka,

bridi (kako bi mi rekli).

Od našeg legendarnog kina, pa sve do željezničke postaje, bila je šetnica, a sa svake strane

dude, to krasno drvo. Drvo na kojem se najedeš, a isto tako, bilo je to pravo bojno mjesto.

U krošnji drveta, skriven. Pravo mjesto za gađanje onih, koji, sada više ne prolaze bezbrižno.

Koliko smo samo šamara dobili, gunja, nogom u guzicu… No, izgleda da nas je to samo jačalo.

Sada kada smo već bili vrlo blizu željezničke postaje, red je, da se malo posudi karabita,

iako je daleko do Božića, municije nikada dosta. Uz prugu se znalo naći dosta bijeloga kamenja,

(kremenca) ne sjećam se da smo ikada zapalili vatru s njim, no, bilo je zanimljivo kada smo

u samu mrklu noć, svjetlucali kao božićno drvce.

Pored željeznice, staro dječje igralište. Nas je zanimalo ono područje s niskim raslinjem gdje smo

zakopavali naše blago.

Nešto dalje, uz prugu, stariji dečki iz tzv. 'Škuri bande' preskakivali su vagone, ne one koji stoje,

već one koji su u pokretu. Mi smo još bili mali za taj poduhvat, no, kasnije, Vito, Gongo i ja smo radili

te budalaštine. Vlak je bio već dosta brz, Vito i ja preskočimo, Gonga nema... Možda je pao
između vagona, možda su ga kotači samljeli… Sa suzama u očima i grčem po cijelom tijelu,

razmišljamo kako sve to reći njegovim roditeljima. Trebalo nam je dobrih sat vremena kako bi uopće

došli sebi i krenuli. Zazvonili smo na vrata i teta Bosa (Gongova mama) otvara vrata.

Međutim, teta Bosa pjeva i sva vesela, govori nam da se pridružimo i pojedemo svježe sendviče

koje je upravo napravila.

Gongo sjedi u kuhinji i žvače sendvič za sendvičem, kao da ništa nije bilo. Kasnije nam je objasnio kako

je bio gladan i nije nas htio više čekati, pa je otišao... Uglavnom, i dan danas ga žena zove, DEBELI.

Bilo je jako vruće, ljeta su bila nesnosna, a zime jako hladne s jako puno snijega. Jedne godine je toliko

napadalo da su ljudi morali praviti prolaze, a ti tzv. hodnici su bili poprilično visoki, čovjek nije niti znao

gdje ide.

Kad smo obavili posao s karabitom, Kiko i ja krenuli smo prema jedinom izvoru rashlađenja, to su bile

dvije fontane, kod kina i upravne zgrade. Jedan je uvijek morao dežurati, bojali smo se 'Drvenog'.

Puno djece je u tim malim bazenima naučilo i plivati. Imali smo i dvije rijeke: Drava i Karašica,

nismo se smjeli ni približiti tim vodama, a kamoli smočiti se. Svake godine Drava je uzela nekoliko života,

tako da...

Prijepodne, kino nije radilo, ali u sklopu istoga nalazila se Ruitova slastičarnica. Rakip, sin vlasnika

nije trenutno bio tamo, no dobri stari Ruit, svakome je dao po kuglicu. Koliko je samo taj čovjek

pomogao mami, kad god bi bila u nekom financijskom škripcu, a bili smo stalno.

Ponekad bi malo olakšali koje kokošje gnijezdo i gazdi donijeli jaja. Svako jaje, jedna kuglica sladoleda.

Rakip i ja smo se stalno u nečemu natjecali, isto smo godište, iste visine i gotovo iste građe.

Od kina do upravne i nazad, trčali smo po šoderici (sitno kamenje), a sudac nam je bio Tuna, dvije

godine stariji od nas. Rakip i dan-danas drži tu istu slastičarnicu i kada god ga posjetim, kao da se vratim

u ono vrijeme, vrijeme našeg djetinjstva. Negdje prije, odveo me do stare blagajne, radno mjesto

moje mame. Kao da je vrijeme stalo, sve isto, čak i stari štambilji- s kojima sam se nekada igrao.
Veliki borovi ispred jedne od zgrada, koje su se prvo gradile, još uvijek stoje. Braća, Velo i Brane su

nas tjerali da se popnemo na te borove do vrha, silazak je bio puno opasniji.

Na samom kraju, uhvatimo se za granu, savijamo se koliko god ide i onda, malo letiš u zraku.

Velu i dan danas vidim, ali na TV-u, glumac. (Velimir Čokljat)

'Drvenog' ( čuvar ) taj dan nije bilo, uredno smo se smo se okupali i krenuli u berbu trešanja.

Onako lijepe, velike, čekale su nas u dječjem vrtiću. Vrtić nije radio jedan period ljetnih praznika,

no, samo velik zid dijelio nas je od crvenih plodova. Nama se zaista nije bio problem popeti i na najvišu

granu i brstiti svoj, sada već i ručak. Nekada sam znao dosta dugo ostati na tim visinama, osjećao bi se

važno, cijelo moje malo mjesto bilo mi je na dlanu. Zanimljivo je da mi sada nije dobro popnem li se na

obična, dva metra. Ide to tako, s godinama.

Gotovo, sva djeca, pohađala su vrtić i to do neke predškolske dobi. Bilo mi je jako lijepo, ne zbog same

ustanove, već zbog druženja, a i tete: Sara, Dragica i Suza- bile su divne. Volio sam biti okružen s toliko

ljubavi, guranja, žamora i splačina koje smo svakodnevno izmišljali. Tu sam počeo pjevati prve pjesme,

osjećati prve treme i dodir s publikom.

Vraćamo se u centar, iako je to sve bilo tako blizu, nama klincima nije bilo dozvoljeno udaljavati se

se i svako malo morali bi se javljati svojima, da vide da smo živi.

Prolazim pored moje kućice i vidim oca Bernarda kako priča s mamom. Vidjela me i to je bilo dovoljno

da mogu dalje... Otac Bernardo, kako je brat bio bolestan, često je boravio kod nas, nisam to baš onda

shvaćao, ali kasnije...

Gotovo svaki dan, mama i ja smo išli u crkvu. Bio sam ministrant dugo godina. Volio sam to

druženje s našim župnikom. Ponekad smo (ovisilo je o vremenu) znali biti sami u kapelici

s dvije, tri bakice. Začudo, inače uvijek okružen s mnoštvom i silnom bukom, volio sam taj mir

i spokojstvo kapelice. To su bili jedini trenutci, gdje bi čovjek mogao malo razmisliti ili što je ponekad

i dosta važno, uopće ne razmišljati, samo se prepustiti, tim divnim zvukovima samoće.

Poslije je u našu malu župu došao otac Šime i ako je i ostalo nešto dobrote u meni, njegova je zasluga.

- Jadnica (mama), uvijek je htjela da budem ili fratar ili liječnik...

U samom centru, u jednoj maloj, najmanjoj kućici, živjela je Cici-nenika. Starica je gotovo cijeli život

provela u Belišću i nikada niti jednu riječ na hrvatskom nije znala. Zašto i bi, kada su gotovo svi znali

mađarski, barem ovi stariji. Djeca bi joj se rugala, vjerojatno zbog podmakle dobi, mala, zgrbljena s

čudnim štapom i nikada samo s jednom mačkom. Bila je to dobra starica, skromna, nezamjetna, tiha,

imao sam osjećaj da djecu baš i nije voljela. Kad malo razmislim, živjela je na području gdje je bio naš

centar svijeta i logično, tko bi i izdržao toliku galamu i ludorije koje smo stvarali.

Jedan, nemio događaj veže me uz tu staricu.

Par godina kasnije, kompletan centar se renovirao. Male, Gutmanove kućice su se rušale,

velike zgrade su nicale sa svih strana, nismo to htjeli, a tko je nas i pitao. Rupa do rupe, građevinski

materijali na svakom ćošku... Užas. Poslije smo i te rupe iskoristili kao igralište, igrali smo šuljera.

Vrlo jednostavna igra, po tri kantice ili piksne, tako smo ih mi zvali, stavljali jednu na drugu i

s određene udaljenosti gađali ih sa batinom... Pa tko prvi pogodi.

Vratimo se Cici-neniki.

Upravo mi je mama napravila moje omiljeno jelo. Masna kruha, malo luka i crvene paprike,

delikates. Baš negdje, kod njene kućice, vidim puno mojih prijatelja i čujem staricu kako glasno

izgovara riječi na mađarskom jeziku. Polako se približavam, starica maše s štapom, vidno ljuta,

a moji prijatelji odjednom svi u bijeg. Kako nisam znao o čemu se radi, potrčao sam i ja za njima.

Nije prošlo dugo, a Cici-nenika, onako preko rupe viče i objašnjava nešto mojoj mami.

Sve što sam mogao čuti, a pojma nisam imao o čemu se radi: -Zdravko, oz mindenek kirošaboš,

nemlehet oz mindenek.-

Mama me ugleda i odmah pozove, dok sam prilazio, primjetio sam kajiš od pokojnog oca,

uglavnom me s njim uvijek tukla, zašto ga je tada imala, nisam ni u ludilu mogao sanjati.

Kako sam se približio, tako me je počela udarati s njim, sve do kuće. Nisu me toliko rastužile ni batine, a

ni razlog zbog kojih sam ih dobio, već moj ukusni komad masnog kruha koji mi je od siline udaraca ispao,

nepovratno, u prašinu. Zadnjica mi je bila tjedan dana crvena i nikada mi nije rekla razlog.

Tri dana, prije njezine smrti, upitam je: -Mama, znam da sam bio jako zločest i 99 posto

slučajeva bio sam kriv, ali zašto si me istukla taj dan (i ispričam joj taj slučaj sa staricom).

Objasnila mi je da je Cici-nenika plačnim glasom rekla:- Zdravko mi se beljio i vikao mi ružne stvari!-
Eto i taj misterij je bio riješen.

Da se nas djecu pitalo, nikada ne bi ništa u centru mijenjali, zgrade bi trebale biti podalje,

ostaviti sve kako je, ovako se uništila duša, čak se i ono divno drveće vadilo, pa i drvo sa bijelim listom,

gdje smo Kiko i ja sa ekserima (čavlima) ostavili svoje inicijale. Sve se to događalo u ranim 70-tim,

puno je ljudi otišlo iz domovine, svaki dan bi se s nekim opraštali na željezničkoj stanici.

Najtužniji dan je bio, kada mi je Kiko s balkona bacao kuglicu po kuglicu, otišao je u Australiju.

Bože, bilo je teških dana u mom životu, ali kad ti najbolji prijatelj ode, nastane neka praznina,

kao da ti netko otkine veliki dio srca, nestane smjeha, ostaje samo i dalje, onaj ružni građevinski

materijal.

Jednom, nakon filma 'Ivanho' preskakivao sam veliku rupu u kojoj je bio kreč, poskliznuo sam se i upao.

Sva sreća, upao sam u ugašeni kreč. Dva dana poslije, Škurika je pao u septičku jamu.

Naravno da sam dobio svoju porciju kad sam onako bijel, pokazao mami. Netko bi mogao pomisliti,

kako je mama bila živi monstrum, toliko batina...

Nije to baš tako bilo, roditelji su tako odgajali, nisu baš puno vremena imali za razne pedagoške

metode, puno se radilo, ovo je bilo brže i, da, učinkovito.

Kad već pričam o tim kaznama roditelja, evo jedan primjer, gdje sam bio kriv i prošao nekažnjeno.

Bila je nedjelja poslijepodne. Prijepodne je padala kiša, veliki pljusak, gotovo da se nebo spojilo sa

zemljom. Nije to sve dugo trajalo, a djeca su voljela te dane. Znali smo da će brzo proći i uvijek smo se

znali kupati u jarkovima punim tople ljetne vode. Blato je dobro došlo, pravili smo grudve i

s njima gađali jedni druge.

Nedjeljom su bile tri kino predstave, matineja ujutro i preostale dvije poslijepodne.

Klinci su voljeli matineju i općenito nedjelju kao dan. Ujutro bi se otišlo na ranu misu, a poslijeu kino.

Nedjeljom je obično igrao neki vestern, možete zamisliti kolika je to radost bila poslije predstave,

oponašajući svog omiljenog junaka. Bila bi i neka bezazlena tuča, samo kako bi se pokazalo tko

najviše sliči glavnom junaku. Odmah mi padne na pamet kakav je to opći pokolj bio, kad bi

godinama kasnije, igrao Bruce Lee.

Poslije kina svi odlaze kući na nedjeljni ručak. Jedan te isti miris širio se domovima Valkajeve ulice.

Miris juhe, pohanog mesa i prženih krumpirića. Oni koji su bili malo imućniji, imali su radio i uvijek je

u to vrijeme bila samo jedna radio emisija- želje i pozdravi- dečkima koji su polazili u vojsku i

onima koji stupaju u brak. Slušao se radio Valpovo, a mi klinci, svaku smo pjesmu već znali napamet.

Onako, praznih stomaka žurili smo svako svojoj kući.

Vratimo se toj, kišnoj nedjelji.

Poslijepodne se sve smirilo, jedino je bilo dosta blata i nisu sve ulice bile popločene kao danas,

tako da je dosta teško bilo hodati, a da se ne unerediš.

Još poneki oblak, znao bi zasmetati gospodaru svjetlosti i topline, omaglica se polako, ali sigurno

dizala u nebesa i za koji trenutak imat ćeš osjećaj da pljuska nije ni bilo. Poneka bara, nešto blata,

tek toliko da se čovjek podsjeti na kišu i to je to. Danas u ljeto, kad padne kiša, temperatura padne

za koji stupanj i znatno je hladnije. Kao da suncu treba malo vremena da dođe sebi.

Gužva na blagajni se već stvarala i poveće grupice gledatelja komentirale su današnji film.

Sam ulazak u kino bio je malo povišen. S lijeve i desne strane, kamene dvije kugle, na kojima bi mi

djeca sjedili prije predstave. Na samom vrhu stepenica s desne strane Francuz, s lijeve Leni.

Bili su to u ono vrijeme glavni frajeri, onako tetovirani, tetovaža bi bila JNA i godina kada su služili

vojsku, možda i poneko žensko ime. Strahopoštovanje, probaj nešto krivo reći.
Voda u fontani je bila do vrha i polako se prelijevala. Pored tog našeg malog bazenčića, vidno

zamišljena, lijepo odjevena, stajala je Slavica. Mi djeca smo je zvali Slavačka. Jednostavno, svatko

je morao imati barem jedan nadimak. Mene su zvali Ato ili Bučika, brata su zvali Buči, vjerojatno me

i danas svi zovu Buč, po tom drugom nadimku.

Sjedio sam na na kugli s lijeve strane i promatrao fontanu, vjerojatno razmišljući kako ćemo se sutra

ponovno kupati i skakati u vodu. Leni je očito, taj moj pogled krivo shvatio. Nije baš puno taj čovjek

pričao, nadimak puno govori, ponekad. U nekom trenutku sam pogledao prema njemu i u toj

sekundi , samo je rekao:- Idi i gurni je, što čekaš!!

Nisam ja puno ni razmišljao, nekako mi je bilo i drago što mi se uopće obratio. Polako sam se, onako

nezainteresirano prišuljao iza, sada već nesretne djevojke. Jadnica se još i nagnula i sasvim

približila fontani. Nešto je čak i pjevušila, navodno je čekala svoj prvi spoj i obukla najljepšu haljinu.

Haljinica je bila svjetlija s cvjetićima, kosa lijepo dotjerana, a miris se osjetio već par metara prije.

Jedna njena noga je bila na stranici bazena, stvarno mi je sve to olakšala.

Sada već sasvim blizu, obje ruke u zraku, mali trzaj i Slavačka u bazenu. Neki su mi pljeskali,

većina se smijala, uglavnom svi pogledi su bili prema bazenu, bili smo glavni glumci toga dana.

Na neki čudan način, malo sam bio i ponosan i uplašen, te dvije sekunde činile su se kao vječnost.

Dok sam još promišljao što se to dogodilo, Slavica je izašla iz fontane vidno ljuta i onako sva mokra,

brzim koracima, približavala se mjestu zločina. Ne znam što bi se dogodilo da sam ostao, prepustimo

to samoj mašti, samo sam čuo, kao da su se svi dogovorili i u jedan glas i povikali -Bježi!

Možda je par centimetara nedostajalo da me uhvati, no, ja sam već bio u petoj brzini.

Djevojka je bila par godina starija i koliko god ja bio brz, dahtala mi je za vratom.

Neki su navijali za mene, bilo je i dosta onih koji su htjeli da me uhvati, ljudi su se zabavljali,

dobili su predstavu i prije same predstave, dobili su jednu dobru-matineju.

Cesta je dijelila kino i novi travnjak, tek nedavno postavljen. Slavica nije znala za žicu, koju su

radnici kombinata postavili, kako se ne bi gazila tek posijana trava.

Svjestan te prepreke, poskočio sam, preletio i nastavio trčati. Ne znajući da postoji neka smetnja,

Slavica se potaknula i ispružila koliko je bila velika i da stvar bude gora, pala je u baru punu blata.

Još uvijek čujem taj smijeh, ljudi koji su čekali kino predstavu. Ja i dalje trčim jer i tako blatna,

ne odustaje. Stvarno ne znam tko sve iz Valkajeve ulice nije to gledao, ja sam i dalje u šprintu,

bježao, Slavačka nije odustajala.

U trku sam ušao u našu malu kućicu, brzo bratu ispričao što se dogodilo, a on me sakrio pored

sebe u krevetu i pokrio dekom. Valjda u onom silnom bijesu, uletjela je u predsoblje i ispitivala

bolesnog brata za mene. Nakon što je Zdenko rekao da me nije vidio cijeli dan, otišla je

dalje u potragu. Ubrzo je i mama stigla i kada je vidjela kako se brat smijao, (inače osim bolova

ništa drugo niti nije osjećao u to vrijeme, pa mu je to bio jedan od boljih dana njegove bolesti)

morala mi je oprostiti tu sitnu đavoliju.

Slavačku sam izbjegavao, kasnije je otišla iz Belišća i nikada nisam saznao gdje.

-Slavice, ako ikada budeš pročitala ovu kratku priču, priču našeg djetinjstva, izvini za sve nedaće

koje sam ti priredio, tog blatnog nedjeljnog poslijepodneva.-

Visoko, s trećeg kata, Kikina mama je bacala novčiće (dinare i pare), kako bi kupio nešto iz
lokalne mesnice. Bojao sam se našeg mesara, starog Andresa, kao stvoren za taj posao.

U jednoj ruci veliki nož, u drugoj komadina mesa, bijela kapica na ćelavoj glavi,

a kuta sva krvava. Blago njemu, svaki dan jede meso. Naslonio sam se na izlog i ugledao

nešto slično kobasicama, a ipak, nisu to bile. Prvi puta to vidim i sline mi se polako

nakupljaju u ustima. Vidio je to i Andres bačika i objesi mi jedan par, onako preko ušiju.

-Jedi, mali!- To su hrenovke i upravo sam ih napravio, probaj.- Dosta dugo,

konzumirao sam hrenovke presne, kasnije sam shvatio kako bi bilo dobro da se prvo skuhaju,

ali koga je to bilo briga...

Poslije podne, Kiko je otišao s roditeljima u posjet rodbini, a ja s mamom u kino.

Bože kako sam volio tu ustanovu, moj drugi dom, moje odrastanje, koliko sudbina,

koliko događanja, koliko života. One gužve prije predstave, glasovi, smijeh...

Prije filma sam malo pomogao teti Krajcer, gospođa je čistila kino dvoranu. Imala je jako puno

posla, ljudi su znali ponijeti i cijeli ručak, sve je to ona sama čistila i uvijek je bilo uredno.

Sve smeće bi s metlom i to s onom pletenom, stjerala u jednu stranu i napravila brdo koje

bi nadmašilo i moju visinu. Krajcer- nenika je voljela igrati Šnaps (karte) i uvijek mi je puštala.

Ni dan danas, ne znam kartati, jednostavno me nikada nije zanimalo.

Toga dana je igrao John Wajne, moj omiljeni kauboj, kažu mi, što sam stariji, sve više ličim

na tu legendu. Brat je obožavao Gary Coopera i dok je bio zdrav, imali smo svoja mjesta u kinu.

Broj 50 i 51 su bila naša sjedala, poslije sam Viti prepustio broj 50, naravno, mi smo besplatno,

gledali svaku predstavu.

Pričati o kinu, a ne spomenuti čovjeka koji je pokretao te magične role filma, bilo bi nepravedno.

Znalo se dogoditi da mama u gužvi proda moj broj i onda sam morao otići gore, kod Ambroša.

Bila je to omanja prostorija s dva kino projektora i puno malih prozorčića i puno, puno postera.

Znalo se dogoditi da sam ponekad više gledao u te velike slikovnice, nego i sam film. Majstor bi

se kroz brčine samo nasmijao i pitao – Dobar film, maleni?!

U zgradi gdje je kino, bila je i čitaonica s velikim, drvenim držačima novina. Sve vrste štampe se

ovdje moglo pročitati. Zubar u mirovini, čika Aco, održavao je red i kuhao kavice.
Nerijetko, igrao se ovdje i šah, iako je postojao i šah klub. Kažu da je Aco bio prvi zubar u Belišću

i da je bio dobar, ponekad bi krivo shvatio koji zub boli, pa bi izvadio onaj pored, zdravi.

Volio sam igrati šah, bio sam u jednom kratkom periodu i omladinski prvak našeg malog gradića.

Mi, djeca Valkajeve, bili smo talentirani za sve. Što god smo naumili, bili smo odlični u tome. Nažalost,

velika većina nije ništa završila, mislim na one iz užeg kruga društva. Postojao je jedan problem,

veliki, zove se LIJENOST. Radije smo satima stojali na centru i buljakali gdje god i pričali što god.

Djeca sunca. Svi smo upisali i fakultet, neki kao ja, čak sedam prijemnih ispita. Često nisam ni znao gdje

se taj dotični fakultet i nalazi. Prvi faks je bio medicina. Prijemni mi nije bio problem, problem je bio

zagrijati stolicu. Medicina, tko mene poznaje, zna da je bila totalna greška, kasnije sam upisivao kako

mama ne bi izgubila dječji dodatak i izbjegao sam dodatnih tri mjeseca služenja vojske.

Nekome je vojska bila ok, ja je nisam volio i tih godinu dana ne mogu prežaliti. Kažu, čelićenje,

ja sam samo izgubio godinu dana života i slomio mi se onaj veseli duh koji sam imao.

Ponekad razmišljam, da sam odmah krenuo na fax možda bi to sve drukčije bilo ali onda mi moja kćer

Gabi kaže- Tata, onda možda ne bi bilo ni mene, ni Emila, a ni mame Sanje. Da, nikada ne treba žaliti za

odlukama koje si donio, već nastavljaš dalje...

Pametna su ova naša dječica.

Te Gutmanove zgrade su bile interesantne, nama klincima zbog stravičnih podruma i legendama

koje su kružile o njima. Navodno, postoji tunel koji vodi, ispod rijeke Drave, sve do Baranje.

Podrumi su bili ogromni, izgledali kao iz nekog horor filma. Puni paučine, čudnih zvukova, sjena i

mrklog mraka. Vođe takvih istraživanja i avantura su bili braća Hatta i vođa bande, najstariji član

Pumba. Gotovo uvijek smo samo došli do polovine puta, onda bi netko nešto čuo i razbježali bi se

kud koji, ne rijetko, gazili jedan po drugome.

Jednom prilikom smo Šargač, Škiljo, Đuka i ja, istraživali valpovačku kulu. Naravno, poslije filma

'Vampirove ljubavnice'. Da stvar bude gora, Šargač je pronašao očnjak s rupom u sredini.

Ne znam za njih, ja sam mjesec dana spavao s mamom u krevetu, ispod jastuka sam držao bijeli luk,

a križeva i svetih slika smo imali ionako punu sobu.

Sestra Vera je dugo živjela u toj jednoj Gutmanovoj zgradi i kao stariji sam morao otići ponekad

u te podrume po ugalj i drva, kasnije po lož ulje i nikada mi nije bilo svejedno, uvijek sam mislio

da me netko promatra iz mraka. Nije ni čudo kad sam toliko puno filmova pogledao...

John Wayne je odigrao, još jedna predstava slijedi. Vani je već lagani polumračak, korzo pun šetača.

Uvijek je tako fino mirisalo u zraku, toliko različitog drveća i bujne vegetacije. Parkovi su bili uredni,

cvijeće jednake visine, trava gusta i ošišana...sve to možemo zahvaliti cvjećaru- gospodinu Drgaliću i

vrijednim radnicima kombinata.

Korzo je krcato ljudima, rijeka ljudi kruži od kina do Lagune, gostionice na kraju. Šetnja je bila po

pješačkom, a sama cesta je bila zatvorena za promet i to koji promet, u ono vrijeme je možda tri,

četiri auta kružilo Belišćem. Po sredini ceste se znao igrati mali nogomet, po zimi smo napravili

klizalište. Klizaljke nismo imali, pravili smo si sami kaljige i uživali u snijegu i ledu. Moji prijatelji

Žika, Pele, Kuna, Huso i Miha- Turpija bili su odlični igrači i pravo uživanje je bilo gledati te male

virtuoze. Igrao sam i ja malo nogomet i toliko sam dobro igrao da u dvije utakmice, koliko sam i

igrao, nisam niti jednom dodirnuo loptu. Mislim da je to za Guinness. Jednom me je trener Eca

uveo pred kraj u igru i nije prošla ni minuta, on viče - Bučanac, izađi van! Koja sramota, nitko

nikada nije tako malo igrao. Sa suznim očima vraćam se prema klupi, a on opet

- Kuda ti ideš?

-Pa, rekli ste treneru da izađem van

-Da, van iz ofsajda, ne iz igre.- Ništa, igram dalje i pitam Pavu što je to ofsajd?!

Toliko o mom igranju nogometa...

Kada je Matija Ljubek postao '76 olimpijski prvak u kanuu, svi smo otišli na Dravu. Trenirali smo,

mislim da se radilo o samo jednom danu. Lijepi Jole se, odmah na početku, prevrnuo i kajak je plutao

do sredine rijeke. Stariji su čitav dan izgubili kako bi vratili čamac, a mi ostali, lagana crta...

Toliko o kajaku...

Najviše sam volio kada su stariji dečki na centru svirali gitaru. Onako iz prikrajka, baš sam

uživao. Volio sam pjevati, zaljubljen u mikrofon.

Jedno vrijeme bio sam i Prvi glas Valpovštine, osvojio sa Žofom Bijele večeri itd.

Da je bar u to vrijeme bio Simon Cowell, tko zna...Jednostavno, nisi mogao napredovati.

Jednom prilikom sam dobio za nagradu snimanje vlastite singlice. Pisao sam tada pjesme i

imao sam dvije dobre. Taj dan se ne zaboravlja. Kiša je nemilice padala, danima je vladalo sivilo,

oblaci gusti, kao da se nisu namjeravali konačno odseliti u druge krajeve. Dosta depresivno vrijeme,

no, ja sam imao svoj cilj i onako pokisao, sa starom, tek otplaćenom akustičnom gitarom,

čekao sam strpljivo ispred valpovačkog dvorca da me netko pozove u radio stanicu.

Toliko sam bio sretan, mislio sam da je cijeli svijet na mom dlanu, to su oni trenutci koji se,

zauvijek pamte, trenutci za koje živiš. Penjem se stepenicama, istim onima koje su služile i grofovskoj

familiji u nekom drugom vremenu. Prolaze mi te slike, neke važnosti, beskrajni hodnici vode me do

režije radio stanice u koju sam rado dolazio i pjevao.

Sreća nije dugo trajala, na vratima me dočekao ton majstor-Kveto i lijepo mi objasnio kako se

snimanje održalo jučer u Osijeku i da sam prevaren. Čovjek je mogao, onako 'partijski' muljati, no

bio je nemilosrdno iskren što mu i dan danas zahvaljujem. Ništa čudno, to su bila ta vremena,

bilo je vrlo bitno čiji si i tko si.

Trebao me taj nemili događaj ojačati, trebao sam nastaviti, boriti se...

Ja sam se slomio, otišao sam do one najveće i najdeblje platane u valpovačkom parku,

sjeo na mokru klupu i oni sivi oblaci koji mi nisu smetali na početku dana, sada su me gušili.

Dobro da je padala kiša, proplakao sam dušu. Dugo sam ja tako sjedio i sjedio, imam osjećaj

da je vječnost prolazila pored mojega, tada zatrovanog uma, pored ništavila i bespomoćnosti

u kojoj sam se nalazio. Uzeo sam gitaru, razbio je u sto komada i otišao kući.

Nikada više nisam ozbiljno svirao, dan – danas mi je žao što nisam nastavio, izgleda da me život

uvijek vraća na početak. Što god da radio, ne smijem biti previše sretan, kada me malo krene,

brzo me sudbina vrati na početak. Naučio sam tako proživljavati svoje dane, ne žalim se,

prepustio se, vjerojatno je takva, sudba moja.

Iz „ Lagune „ izlazi čika Marijan, to je znak da i zadnja kino predstava počinje, imam još jako malo

vremena i ubrzo ću morati doma. Marijan je kidao karte u kinu, no kada to nije radio, morao je

malo nakvasiti grlo, ti stariji su baš bili, uvijek žedni.

Sjetio sam se ljubenica i polako u mrak, otišao do pijace. Bile su uvijek uredno složene, kao piramida

i dovoljno je bilo izvaditi onu prvu, ostale bi se kotrljale tebi u naručje. Bilo je bitno i tko ih čuva preko

noći. Imali smo sreće, Pekar je bio dežuran. On je imao puno nadimaka, zvali su ga i Lero, Kekec i

Kulježa, iako mu je ime bilo Stjepan. Preko dana je uvijek bio 'žedan' i jednostavno dok je preko noći

nešto čuvao, morao je malo i odspavati. To je nama malo olakšalo situaciju.

Belišće je malo mjesto, ali specijalaca kao on bilo je jako puno. Ljudi se baš nisu voljeli uređivati,

dotjerivati i kupati. Za vrijeme ljeta su gotovo uvijek zaspali na nekoj klupi i s prvim zrakama sunca,

budili stanovnike. Živjeli su tako, tako su odlučili, bili su slobodni i osjećali su se tako.

Jedne oštre zime, čuvao sam sestrine klince. Bili smo iza Palea (upravne zgrade ) i gledali kako se

naš mali bazen zamrznuo. Saša je bio mlađi i dosta živahan, tako da sam morao više pažnje njemu

posvetiti. Iako sam starijem, Goranu, rekao da ni slučajno se ne ide klizati u bazen, no, djeca k'o djeca,

uvijek ih zanima ono što je zabranjeno. U jednom trenutku osvrnuo sam se tražeći starijeg, a on,

kao da nekom čarolijom nestao. Već u panici, idem do bazena i imam što vidjeti. Goran, ispod leda,

gleda u mene i panično pruža ruke. Sada više ne znam gdje bih sa onim manjim, panika me počinje

hvatati i u tom trenutku stvori se Pekar! Skoči u bazen i spasi dijete. Dok god je živio, častio sam

ga u svim birtijama. Bilo je puno dobrote u tim ljudima, nisam baš odobravao kada su se ljudi

podcjenjivački odnosili prema njima.

Ne mogu, a da ne spomenem našeg 'Legu' Zvonkili. Puno dogodovština, trebala bi jedna cijela knjiga.

Svaki dan bi dolazio, gdje god ja konobario i sve konobare bi zvao po meni. Često bi znao reći kako

mu ja kuham najbolju kavu, a oni drugi, Bučike, ne znaju baš.

Išao je često u crkvu, a mi ministranti smo jedva čekali da se ide ispovjedati. Zvonkili je bio dosta

glasan, on toga nije bio svjestan, a mi smo umirali od smijeha, kada bi se tako molio.

Iako, nije bilo u redu prisluškivati čovjeka u ispovjedaonici, ali što da radimo,.. kad je bio glasan.
Ulazi u ispovjedaonicu i umjesto 'Hvaljen Isus!', kaže- Dobar dan velečasni, samo da znate da sam

teti Faniki predao Glas Koncila, a velečasni ga tiho pita je li došao pričati ili se ispovijediti.

Na jedno i drugo on je odgovorio potvrdno. Svećenik nastavi i upita Zvonka

- Vjeruješ li ti u Oca, Sina i Duha svetoga!?, a Zvonko će na to- Velečasni, kad me već to pitate,

znate što, dobar je meni i Stari dok je živ!

Mislio je na Josipa Broza Tita. Pobjegli smo u sahristiju i smijali se kako nas ne bi cijela crkva čula.

Ljubenica je bila u sigurnim rukama, spremljena i čeka nas do sutra.

Mama je završila smjenu i zajedno idemo doma, sutra je novi dan u ulici Ilije Valkaja.

To isto ljeto, umro je moj brat Zdenko. Imao je samo 12 godina. Pričaju ljudi da takav sprovod

nikada više nije viđen. To baš i nije bila neka utjeha, mama se više nije smijala.

Puno smo putovali, Austrija, Njemačka, Mađarska, Švedska...

Trebali smo ostati u Americi, živjeli smo jedno kratko vrijeme u Los Angelesu... Na kraju bi

se uvijek vraćala i palila svijeću našem malom anđelu.

Danas živim u Valpovu i to na mjestu gdje je nekada bio logor, mjesto gdje su držali Njemačku

populaciju, poslije Drugog svjetskog rata. Sve je to, igra sudbine.

Zašto više ne živim u Belišću? Šapnut ću vam to u uho, nasamo...

29. 12. 2020 god. Veliki potres pokraj Petrinje, ljuljali smo se i mi u Slavoniji.

Godina koju bi svi rado zaboravili, virus i dalje ne popušta...

Zašto nam se sve to događa? Možda zato što pojedinci u jednoj sekundi zarađuju više

nego ti, za cijeli život, sebični, postali smo zli...

Poslije svake kiše, ipak se pojavi sunce, možda ne više onako,

kao u ulici Valkajevoj.

DJECA VALKAJEVE