UNIVERZITET U ZENICI

PRAVNI FAKULTET

FILOZOFIJA PRAVA

FILOZOFIJA TOME AKVINSKOG – UČENJE O

PRIRODNOM ZAKONU
SEMINARSKI RAD

Kandidat: Vinko Stjepić

Mentor: prof. dr. sc. Spahija Kozlic

Decembar, 2020.god
SADRŽAJ

1.UVOD......................................................................................................................................3

2.TOMA AKVINSKI................................................................................................................4

2.1.POJEDINOSTI O ŽIVOTU I RADU...................................................................................4

3.FILOZOFIJA TOME AKVINSKOG – UČENJE O PRIRODNOM ZAKONU.............5

3.1.SHVATANJE PRIRODNOG ZAKONA.............................................................................6

3.2.NAGLASAK NA RAZUMU I LOGICI...............................................................................8

3.3.RAZLIKA PRIRODNOG ZAKONA I ZAKONA DATOG OD BOGA.............................9

3.3.1.Shvatanje Akvinskog.........................................................................................................9

4.ZAKLJUČAK.......................................................................................................................12

5.LITERATURA.....................................................................................................................13

2
1.UVOD

Sveti Toma Akvinski je talijanski dominikanac, filozof, teolog, crkveni naučitelj i svetac.

Toma Akvinski držao je da sve dolazi od Boga, pa tako i ljudi na kraju svog zemaljskog
života, odlaze, nigdje drugo nego tamo odakle su potekli, svome domu, Bogu.

Ovaj dobro građeni čovjek zbog svoje je ponizne, blage i ljubazne naravi ali i tjelesne
konstrukcije koja nije odavala takav duh, dobio nadimak „šutljivi vol“. Iako su ga ljudi onog
vremena čak smatrali i pomalo tupavim, kada se otvorio i oslobodio svoj nadahnuti dar, ovaj
svetac ostavio je svoje suvremenike, kako crkvene tako i svjetovne naučitelje i filozofe,
daleko iza sebe.

3
2.TOMA AKVINSKI

2.1.POJEDINOSTI O ŽIVOTU I RADU

Rođen je 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u okolici Napulja u južnoj Italiji kao

sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate.
Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose. Od malena je
pokazivao veliku želju za znanjem, a nakon studija u Napulju stupio je u dominikanski red.1
Godine 1252. poglavari reda poslali su ga u Pariz, gdje kao učenik Alberta Velikog postiže
doktorat teologije. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao
je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve
ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost
evanđeoska krijepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati
malen. Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je djelo
"Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na
sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti
Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne
kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja
uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je
progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio:
"Samo tebe, Gospodine!" Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, 1274. Bio je
tada na putu uLyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj
Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. 1323. od strane pape
Ivana 22 je kanoniziran

Papa Ivan XXII. proglasio ga je svecem 1323. godine, a papa Pio V. 1567. godine crkvenim

naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije
enciklike Lava XIII. "Aeterni Patris" i Pija XI. "Studiorum ducem". Iz novijeg vremena nauka
sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu "Lumen Ecclesiae".
Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. Jedan od najboljih
poznavatelja rada sv. Tome Akvinskog je bio bački Hrvat o. Tomo Vereš.

1
Vereš, T., Obnovljeni život, Narodne novine, Zagreb, 2001.str.77

4
3.FILOZOFIJA TOME AKVINSKOG – UČENJE O PRIRODNOM ZAKONU

Kroz cijelo izlaganje Akvinskog prisutna je snažna veza politike i etike, te i on, kao i
Augustin ranije, podržava religijsku netolernaciju i paternalizam. Poznato je i njegovo
riješenje poznate eutifronove dileme; ako je Bog temelj morala, onda on može izokrenuti
moralna shvaćanja i učiniti da nešto što je zlo postane dobro, i obrnuto. Dakle, ako je Bog
temelj morala bilo bi moguće da ubijstvo, pljačka i budu moralno opravdana djela. Ako pak
Bog ne može izokrenuti moralna shvaćanja (i ako je ubojstvo moralno neispravno što da o
tome rekao Bog), onda on nije izvor morala, a to bitno oslabljuje njegovu ulogu. Akvinski
izbjegava ovaj problem tako što tvrdi da je moral esencija Boga, tj. da on proizlazi iz vječnog
Božjeg uma (što god da mu to značilo). Središnji dio učenja Tome Akvinskog je priča o tri
zakona:

1. Vječni zakon predstavlja Božje uređenje svijeta, te određuje logiku i matemtiku, kretenje

planeta, fizičke sile, i općenito unosi red u svijet. Ljudima je spoznatljiv samo djelomično, te
prema njemu sve ima svoju svrhu (teleologija preuzeta od Aristotela), tj. svaki dio ima svoju
ulogu u cjelini.2

2. Prirodni zakon (naravni zakon) dio je vječnog zakona i odnosi se samo na čovjeka kojem,
za razliku od svih drugih živih bića koja svoju svrhu sljede slijepo, dopušta slobodu volje;
čovjek ne treba slušati prirodni zakon ako to ne želi. Priroda nas vodi instinktima (npr.
samoodržanje), ali čovjek sam odlučuje kako će živjeti. 3

3. Ljudski zakon propisuje vladar, a podređen je vječnom i prirodnom zakonu. On zapravo

konkretizira prirodni zakon i prilagođuje ga datim situacijama; tako se, recimo, može naizgled
činiti da je zabrana jedenja svinjetine (ljudski zakon pristuan kod svih naroda na Bliskom
Istoku) sukobljena sam prirodnim zakonom (koji tvrdi kako moramo jesti da bi se održali),
međutim kad se uzme u obzir da je svinjetina brzo pokvarljivo meso, a klima u tim krajevima
veoma topla, zabrana jedenja svinjetine zapravo je ljudski zakon koji se savršeno uklapa s
prirodnim zakonom o samoodržanju.

2
Gavrić, A., Ljubav u čast prema istini, Zbornik u čast Tome Vereša O.P., Zagreb, 2000.str.90
3
Toma Akvinski www.blog.dnevnik.hr/elvenphilosopher/2008/02/1624187514/toma-akvinski.html

5
3.1.Shvatanje prirodnog zakona

Akvinski, koji polazi od pretpostavke da čitavim univerzumom vlada božanski um, a to

racionalno božansko upravljanje stvorenim stvarima naziva Vječnim zakonom. Akvinski
pravi razliku između sudjelovanja racionalnih stvorenja i onih koja to nisu u Vječnom zakonu,
pri čemu je Prirodni zakon sudjelovanje racionalnih stvorenja u Vječnom zakonu i
sudjelovanje Vječnog zakona u racionalnim stvorenjima. U tom smislu koncepcija prirodnih
zakona predstavlja izraz čovjekovog dostojanstva i moći, obezbjeđivanje osnova moralnosti i
temelj društvenih i političkih institucija. Osim toga, prirodno pravo predstavlja vrhovno
mjerilo kojim se ima procjenjivati valjanost ovih institucija.4

Začetnikom modernog, racionalnog prirodnog prava smatra se Hugo Grocijus (1583-1645),

koji svoju teoriju međunarodnog prava upravo bazira na prirodnom pravu. Grocijus razdvaja
božansko pravo (ius divinum) i ljudsko (ius humanum), u koje ubraju i ius nature. Svojom
čuvenom hipotezom da čak ni volja svemoćnog ne bi mogla da promijeni ili poništi prirodno
pravo, čija bi objektivna validnost bila očuvana, Grocijus raskida teološke spone koje su
dominirale filozofijom prirodnog prava u srednjevjekovnom periodu.

Tomas Hobs (1588-1679) otkriva prirodno pravo kao razrješenje problema rata omnium
contra omnes. Ljudi u prirodnom stanju moraju razumom da nadvladaju instikte, a prirodno
pravo je opšte pravilo kojeg će se u tom slučaju pridržavati.

Po izuzetnom uticaju koje je imalo da liberalizam i konstitucionalizam svakako se izdvaja

prirodno - pravno shvatanje Džona Loka (1632-1704), koje je prvenstveno izraženo u
njegovom djelu Dvije rasprave o vladi (Two Treaties of Government (1689), a da se sažeti u
stavu da su pozitivi zakoni samo jemstvo prirodnih zakona, koji su granica političke vlasti.
Ukoliko vladar ide protiv prirodnih prava i ne (za)štiti život, slobodu i pravo svojine, građani
imaju pravo na otpor ugnjetavanju i uspostavljenje poretka koji je zasnovan na prirodnom
pravu.

Prirodno pravo nije samo ideal koji pozitivno pravo treba dostići, već je i kriterijum valjanosti
postojećeg, pozitivnog prava. Pristalice pravno - pozitivističkog shvatanja prava su u pravu
4
Gavrić, A., Ljubav u čast prema istini, Zbornik u čast Tome Vereša O.P., Zagreb, 2000.str.92

6
kada tvrde da prirodno pravo ne sadrži konkretne norme koje bismo mogli da upotrijebimo u
realnim situacijama, npr. kako urediti imovinsko - pravne odnose. Međutim, prirodno pravo
ocjenjuje svaki pojedinačni sistem u pogledu pravednosti njegovih rješenja. Zahtjeve
prirodnog prava možemo otkriti u izreci rimskog pravnika Celzusa ius est ars boni et aequi
(Pravo je umijeće dobrog i pravičnog).5

U 19. – tom vijeku prirodno pravo je bilo predmet snažnih kritika i omalovažavanja, prije
svega zbog nemogućnosti empirijskog dokazivanja. Svoje mjesto je ustupila pravnom
pozitivizmu.

Svojevrsnu renesansu prirodno pravo doživljava nakon nacističkog nasilja pod okriljem prava,
koje je sprovedeno tokom II svjetskog rata.

Mora se priznati da prirodno pravo potrebuje pozitivno pravo, koje je jedino normativnog
karaktera, odnosno operativno i sposobno da uređuje društvene odnose. Prirodno pravo, s
druge strane, dolazi u centar pažnje u momentima kada pozitivno pravo postane normama
uređena nepravda, a moralne vrijednosti društvene zajednice budu pogažene. Prirodno pravo
je zahtjev da pozitivno pravo postavi okvir u kome je, u skladu sa zahtjevima pravnog poretka
moguće honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere (časno živjeti, druge ne
dirati, svakom svoje dati).

Prirodno pravo valja razlikovati od teoriju prirodnih prava, koja se usko vezuje za Američku i
Francusku revoluciju i akte koje su iz njih proizašli (The Declaration of Indenpendance
(1776) i Déclaration des Droits de l’Homme et du Citoyen (1789)), mada je svakako
inspirisana prirodnim pravom i političkom misli stoika, delom Huga Grotiusa, Hobsa, Loka,
Moteskijea, Rusoa i drugih velikih mislilaca.

3.2.Naglasak na razumu i logici

5
Koprek, I., Toma Akvinski o prijateljstvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995.str.32

7
Toma Akvinski iznosi svoje učenje o zakonu sustavno i na logičan način – što je i za
očekivati. Međutim, njegov naglasak na razumu i logici čini se da zapostavlja središnje mjesto
Zakonodavca u spasenju. Njegovo uočavanje razlike između moralnog i obrednog zakona ne
čini Pavlovo učenje o zakonu u Poslanici Galaćanima jasnijim, već razvodnjuje i ublažuje
silinu Pavlova argumenta. Poistovjećujući Novi zakon s Evanđeljem, koje se svodi na
prihvaćanje Božje milosti plus novi niz propisa, učenje Tome Akvinskog vodi sinergističkom
konceptu spasenja, stoje daleko od Pavlova učenja o odnosu između zakona i milosti u
Poslanici Galaćanima.6

Čini se da tumačenje što ga o zakonu u Poslanici Galaćanima daje Toma Akvinski najbolje
možemo razumjeti u kontekstu njegova općeg učenja o zakonu. Prema Akvinskom postoje
četiri temeljna zakona: vječni zakon; prirodni zakon; ljudski zakon.7

Postoji i peta kategorija zakona ili zakon koji se odnosi na bezumne sklonosti i strast.
Božanski je zakon Božja objava u dva dijela, Stari zakon i Novi zakon. Na tom konceptu ovaj
najpoznatiji skolastik temelji i svoje razumijevanje zakona u Poslanici Galaćanima. Neka je
na znanje, dakle, da su neka djela zakona bila moralna a neka obredna. Moralni čini, iako su
sastavni dio zakona, striktno govoreći, ne mogu se nazvati "djelima zakona" jer nas na njih
navodi naravni instinkt i prirodni zakon. Ali su obredna djela u pravom smislu riječi "djela
zakona". Odgovarajući na pitanje "Čemu onda zakon?" iz Gal 3,19, Akvinski ističe
četverostruku svrhu zakona: 1. zakon potiskuje zloću; 2. otkriva ljudske slabosti; 3. kroti
pohotu objesnih ljudi; 4. poučava neupućene. Zaštitnička uloga Starog zakona jasno je
opisana u njegovu komentaru Gal 3,25: "Do dolaska su Potomka oni /izraelski narod/ trebali
biti sačuvani i zaštićeni od protuzakonskih činova. To je postignuto zakonom." "Zakon
Kristov" u Gal 3,25 je za Akvinskog Novi zakon, koji je posebno povezan s ljubavlju.8

3.3.Razlika prirodnog zakona od zakona datog od Boga

3.3.1.Shvatanje Akvinskog

6
Koprek, I., Toma Akvinski o prijateljstvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995.str.33
7
Teorija prirodnog prava www.katoliksdnakace.blogspot.ba/2012/12/teorija-prirodnog-prava-cija-priroda.html
8
Ibid, str.34

8
Prirodni zakon (pravo) se razlikuje od zakona koji je izravno dan od Boga putem posebne
objave, kao zakon dan Izraelu kroz Mojsija. Znanje potonjeg zahtijeva poznavanje specifičnih
povijesnih događaja i određenih čuda koji se vežu uz te događaje. 9Stoga Akvinski razlikuje
prirodni zakon od božanskog zakona. (On također razlikuje prirodni zakon od ljudskog
zakona, koji je, ili bi barem trebao biti, utemeljen u prirodnom pravu i koji određuje, kada već
nije jasno, kako se prirodno pravo primjenjuje u konkretnim povijesnim okolnostima; a iz
vječnog zakona, arhetipove ili ideje u božanskom umu prema kojem Bog stvara stvari i koji je
stoga krajnji temelj za prirodno pravo, čak i ako možemo znati puno o prirodnom pravu već
samim poznavanjem ljudske prirode, bez referenciranje na Boga.)

Dakle pogrešno je pretpostaviti da su argumenti prirodnog prava inherentno teološki, barem u

smislu u kojem mnogi kritičari pretpostavljaju. Iako bi teoretičari prirodnog prava smatrali
prirodnu (nasuprot otkivenoj) teologiju dijelom cjelovitog opisa prirodnog prava, postoje još
uvijek velika područja moralnosti koja možemo poznavati bez referenciranja na teološke
tvrdnje bilo koje vrste, a to uključuje i one koje su stvar najvećih kontroverzi između
teoretičara prirodnog prava i njihovih kritičara.10

Dakle, za teoretičare prirodnog prava, određene stvari su "prirodne" za nas u smislu nastojanja
ispunjavanja onih namjena čija realizacija predstavlja naš procvat kao vrste stvari kakve
jesmo. Ali možda je također prirodno za nas – u drugačijem smislu, u smislu slabosti kojoj
smo skloni s obzirom na ograničenja naše prirode – da želimo negirati kako smo podložni
prirodnom zakonu. U tom smislu smo svi barem prirodni odvjetnici, ali poprilično ljigave
vrste – tražimo, ne pravdu, nego bilo koji mogući način kako bi se oslobodili odgovornosti.

Postoji prirodni zakon, postoje prirodna prava, postoji stanje prirode. Onda postoji

naturalizam, i zakoni prirode, i nadnaravno. Postoji prirodni čovjek sv. Pavla i natura
pura skolastika. Onda postoji priroda i Bog prirode. Postoji prirodna znanost, prirodna
povijest, prirodna selekcija, prirodna filozofija i filozofija prirode. Postoje Baconovski
znanstvenik koji proučava prirodu (putting nature on the rack), i Galileo koji nam veli kako je
11
knjiga prirode zapisana u jeziku matematike. Postoje prirodne katastrofe, prirodni resursi,
prirodni plin i umiranje prirodnom smrću. Postoji prirodna ljepota, ali i nakaze prirode.

9
Prirodni zakon nije takav: on je u principu dostupan svim ljudima jednostavno kroz vrlinu bivanja racionalnim i
u stanju poznavati što je dobro ili loše za njih s obzirom na njihovu prepoznatljivu prirodu.
10
Npr. pobačaj i spolni moral.
11
Vereš, T., Obnovljeni život, Narodne novine, Zagreb, 2001.str.80

9
Postoji povratak prirodi i prirodno opijanje. Postoji Majka Priroda, šetnje u prirodi, prirodna
hrana, prirodno planiranje obitelji i prirodni porođaj. Postoji prirodni poredak i druga priroda..
Postoje prirodni brojevi. Postoje svi primjeri koje nisam nabrojao.

S obzirom da se "priroda" i "prirodno" koriste na različite načine, nije čudno da ljudi često
krivo shvaćaju što teoretičari klasičnog prirodnog prava (classical natural law) misle kada
definiraju ono što je dobro za čovjeka u terminima onoga što je prirodno, a ono što je loše kao
ono što je suprotno prirodi. Tako dolazi do hrpe zbunjenih prigovora: "Ako je neprirodno
loše, nije li korištenje naočala i protetskih udova pogrešno?; "Ali sve je prirodno, jer sve prati
zakone prirode"; "Ako sam takav rođen onda mora biti prirodno"; itd. Prigovori takve vrste
odražavaju temeljne zablude o tome što teoretičari prirodnog prava misle pod "priroda".
(Ponavljam, govorim o teoriji klasičnog prirodnog prava, ona koja je ukorijenjena u klasičnoj
metafizici Platonske, Aristotelovske i/ili Skolastičke vrste. Ostavit ću da majstori "nove
teorije prirodnih prava" govore za sebe.)12

Osnovna ideja stvarno nije toliko komplicirana, i može je se shvatiti, barem u prvoj
aproksimaciji, referenciranjem na svakodnevne primjere. Svi znamo da je u prirodi trave
zahtijevanje vode i sunčeve svjetlosti, ali ne previše topline; i iz tog razloga dobro je za travu
da je zaljevana i dobro osvijetljena, a loše je za nju kada nema vode i sunčeve svjetlosti, ili
kada je izložena velikoj toplini. Svi znaju kako je u prirodi stabla da zahtijeva tlo u koje može
pustiti svoje korijenje i iz kojeg može crpiti vodu i nutrijente, i stoga je dobro za drvo da pusti
korijenje, a loše je za njega ako je nekako spriječeno u tome. Svi znaju kako je u prirodi
vjeverice da skuplja oraščiće i slične plodove, te da se brzo kreće kako bi izbjegla
predatorima, stoga je dobro za nju da radi te stvari, a loše je za nju kada iz nekog razloga to
propušta činiti. Priroda tih stvari podrazumijeva određene ciljeve čije ostvarenje znači i
procvat kao vrste stvari koje jesu.

4.ZAKLJUČAK

Najznačajniji kršćanski filozof, porijeklom iz plemićke porodice (rođen 1225. godine) koja je
posjede imala na jugu Italije, a rodbinske su im veze sezale sve do dinastije Hohenstaufen

12
Ibid, str.81

10
koja je vladala Svetim Rimskim Carstvom Njemačkog Naroda. Njegov je ujak, Sinibald, bio
jedan od najutjecajnijih opata u poznatom benediktinskom samostanu Monte Cassino, a pošto
je Toma bio mlađi sin očekivalo se da će preuzeti njegovo mjesto. On, međutim, više
simpatija gaji prema dominikancima, što izaziva snažno protivljenje njegove obitelji (za
razliku od benediktinaca, dominikanci su bili siromašan, prosjački red bez velikog utjecaja u
to vrijeme), no intervencijom pape dozvoljen mu je ulazak u red, te studij filozofije i
teologije.

Ubrzo je Akvinski postao jedan od najistaknutijih mislioca tog vremena; redovito je

propovjedao, pisao razne teološke eseje, a najpoznatije djelo mu je zasigurno "Summa
Theologica", knjiga koja je okupila ukupno znanje s područja teologije i postigla toliku
važnost da je, na Tridenstkom koncilu, postavljena na povlašteno mjesto zajedno s Biblijom.
Odbijao je visoke crkvene položaje koje mu je nudio papa, a u dubokoj starosti je, unatoč
slabom zdravstvenom stanju, prihvatio zadatak da pokuša riješiti razlike između katoličke i
pravoslavne Crkve. Krenuo je na putovanje na istok, ali zdravlje mu se naglo pogoršalo, te je
umro 1274. godine u cistercitskom samostanu. U filozofiji najviše se bavio etikom (i nešto
malo epsitemologijom), a najznačajnije je pridonio razvoju teologije, pišući o prirodi Boga,
Isusa i Svetog Trojstva, te raspravljajući o cilju ljudskog života.

5.LITERATURA

11
1. Gavrić, A., Ljubav u čast prema istini, Zbornik u čast Tome Vereša O.P., Zagreb, 2000

2. Koprek, I., Toma Akvinski o prijateljstvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995.

3. Vereš, T., Obnovljeni život, Narodne novine, Zagreb, 2001.

4. Teorija prirodnog prava www.katoliksdnakace.blogspot.ba/2012/12/teorija-prirodnog-

prava-cija-priroda.html

5. Toma Akvinski www.blog.dnevnik.hr/elvenphilosopher/2008/02/1624187514/toma-

akvinski.html

12