Dva književna jezika u srednjovjekovnoj Bosni i starobosanskom periodu razvoja

Pitanje udjela redakcijske pismenosti na bosanskom terenu posebno je zanimljivo u sferi

utjecaja na tekstove narodne i svjetovne provenijencije. S obzirom na činjenicu da se problem
religijske i nereligijske pismenosti direktno transponirao na fenomen bosanskog jezičkog
izraza u drugom razdoblju razvoja, to se navedeni kriterij može uzeti kao osnova za
posmatranje dviju vrsta književnog jezika u srednjovjekovnoj Bosni, gdje Kuna (2008: 78–
79), u ocjeni jezika bosanske srednjovjekovne književosti i svim njezinim pojavnostima,
čitav korpus dijeli na dvije osnovne grupe: „1. sakralne spomenike, u kojima je jezik
crkvenoslavenski sa sasvim određenim naprijed nabrojanim jezičkim karakteristikama
bosanske redakcije, za koju se u globalu može reći da, s jedne strane, čuva najarhaičnije
staroslavenske crte, a s druge, da je izložena vrlo jakim jezičkim inovacijama, drukčije
rečeno, uticaju narodnog jezika; 2. sve ostale spomenike, koji su pisani, manje-više, na
dobrom književno izgrađenom narodnom jeziku sa vrlo malo crkvenoslavenskih natruha, čija
frekventnost zavisi od žanra književnosti ali i o vremenu stvaranja, području, te i o političkim
referensama“. Slično navedenom stajalištu, i Jagoda Jurić-Kappel (2005: 83), objašnjavajući
tokove razvoja knjiženojezičkog izraza u srednjovjekovnoj Bosni smatra da se može govoriti
o dvama književnim jezicima: „U srednjovjekovnoj Bosni i Humu / Hercegovini, ako
izuzemo djelatnost na latinskome jeziku, služi se dvama književnim jezicima: redakcijom
staroslavenskoga i narodnim jezikom. Načelno je staroslavenski, koji se koristi isključivo u
pismenosti – njime se nikada nije govorilo, rezerviran za vjerske, prije svega, liturgijske
tekstove, dok je svjetovna književnost, prevodna i originalna, pisana najvećim dijelom na
naradnome idiomu. Granica između ovih dvaju medija nije oštra. Kako se radi o genetski
srodnim jezicima, moguća je (obilna) interferencija.“

Dakle, jedan je oblik religijski utemeljena literatura čiji je osnovni zadatak bio prijenos
religijskih vrijednosti na zasadima ćirilometodske tradicije iz prabosanskog perioda,
zasnovan na izričitom konzervatizmu bosanske redakcijske pismenosti, a drugi oblik bila je
književnojezička praksa utemeljena na narodnom organskom idiomu uglavnom svjetovnog
karaktera, koji se najneposrednije u grafiji i ustaljenim jezičkim konstrukcijama i oblicima
oslanjao na redakcijsku pismenost. Tako se unutar ovih dviju tradicija pismenosti može uočiti
reverzibilni proces utjecaja jednog idioma na drugi. Treba se podsjetiti činjenice da je
religijska pismenost u srednjem vijeku bila povod za opismenjavanje slavenskih naroda
uopće1. Kako je navedena vjerska literatura značajno tradirana u neponovljivosti i
autentičnosti religijski utemeljenog jezičkog izraza, to je nepovredivost i očuvanost jezika
primarni zadatak stručno obučenih tijela koja djeluju u okvirima srednjovjekovne vjerske
zajednice bez obzira na to o kojoj se vrsti zajednice radi. U tom smislu, i kao bazna i kao
autentična polazna osnova za srednjovjekovnu bosansku pismenost 2 uzimaju se vjerski
tekstovi, posebno evanđelja, ali i drugi sveti tekstovi čiji je zadatak prenošenje temeljnih
naukovanja srednjovjekovng kršćanskog učenja, bez obzira na to kako se navedeni nauk
interpretirao u službenim krugovima tadašnjeg društva i kulturno-civilizacijskoga kruga,
odnosno bez obzira na to da li je prihvaćen kao službeno prihvaćeni vjerski nauk ili kao
svojevrsni sektaški ili heretički pokret. Zapravo, ključni je zadatak srednjovjekovnih čuvara
vjerskog nauka da očuvaju ne samo učenje nego i jezičku autentičnost svetih tekstova kroz
koje se saopćavaju vjerske istine. Upravo je u tom kontekstu prostor srednjovjekovne Bosne
prepoznatljiv kao teritorija na kojoj se od početaka pismenosti insistira na zasadima
ćirilometodske tradicije utemeljene na narodnom idiomu i narodnom bogoslužju, pa je
koncept jezičkog konzervatizma u svetim prijevodima evanđelja konstanta srednjovjekovne
bosanske religijske pismenosti. To naravno ne znači i da drugi slavenski prostori ne
insistiraju na tome principu. Međutim, bosanski srednjovjekovni prostor, kako svjedoče
sačuvani spomenici religijskog karaktera, posebno u paleografskom i jezičkom domenu,
pokazuju ono vrstu konzervatizma koja je odlika moravskog i kasnije makedonskog odnosno
ohridskog utjecaja, za razliku od raškog koncepta, u kojem se posebno nastoji posebno
tradirati vlastitost u domenu paleografije i jezičkog izraza, kao odraz autokefalnosti srpske
pravoslavne crkve na čelu sa svojim utemeljiteljem Rastkom Nemanjićem odnosno svetim
Savom, ili u odnosu na hrvatski katolički prostor, koji se posebno izdvajao svojom
glagoljičkom tradicijom.

„Lingvističkim proučavanjem kodeksa Crkve bosanske nesumnjivo se može utvrditi vrlo

intenzivna veza bosanske i makedonske redakcije, pri čemu je očigledno da se bosanski
kodeksi naslanjaju jezički i ortografski na najstarije staroslavenske a kasnije na makedonske,
1
Utjecaj religije uopće na procese opismenjavanja ljudske zajednice od neizmjerne je važnosti jer su upravo
sveti religijski tekstovi bili razlogom za očuvanje autentičnosti jezičkog izraza Božije riječi, posebno ako se
imaju u vidu priznate monoteističke religije. Iako je navedena činjenica u suštini suprotstavljena s naukom vjere,
to je podrazumijevalo u pozadini djelovanja i utjecaj u političkom i resursnom smislu u oblasti gdje se
sprovodila kristijanizacija, što je na slavenskom jugu konkretno izazivalo brojne probleme vezano za
jurisdikciju i pokoravanje određenoj kršćanskoj zajednici ili učenju, izazvalo je višestoljetna gloženja i politička
nerazumijevanja iz kojih su proizlazile vrlo ozbiljne i po zajednice životno važne konsekvence.
2
Uzimajući u obzir svu šarolikost srednjovjekovnih žanrova, te njihovu usmjerenost prema različitim aspektima
književnog, kulturnog, društvenog i vjerskog života, sva se ta pismenost može i u suštinskom smislu podvesti
pod pojam književnosti ili literature, u ovom slučaju podrazumijeva se pismenost kao početak opismenjavanja
uopće, posebno na samim počecima, kada je trebalo razviti svu vrlo raznoliku kulturu pismenosti uopće…
a sam put kodeksa ukazuje na južnu vezu preko Huma, o čemu najizrazitije svjedoči
Miroslavljevo jevanđelje, koje paleografski i ortografski predstavlja izvorište bosanskih
spomenika. Uz to, treba primijetiti vrlo značajnu činjenicu da se upravo u Makedoniji vrlo
intenzivno širi heretičko učenje bogumila.“ (Kuna 2008: 53–54)

Naravno da svi tekstovi koji su pisani u vjerske svrhe nisu imale jednaku težinu i
općeprihvaćeni status u okvirima crkve ili vjerske zajednice generalno. Zbog toga su
najvažniji tekstovi bili oni koji su se temeljili na Bibliji, odnosno Starom i Novom zavjetu, a
tek potom tu spadaju i kodeksi, psaltiri, zbornici, dekalozi, apostoli i praksapostoli, žitija i
hagiografski tekstovi te naposljetku i neki apokrifni tekstovi, kao što je to u srednjovjekovnoj
bosanskoj književnosti Apokalipsa npr. Razgranat i po ustaljenoj formi prepisivani sveti tekst
bio je jezički kanoniziran te kao takav nije bilo dozvoljeno mijenjanje bilo kojeg dijela teksta
po vlastitom nahođenju, izuzimajući one postupke koji su bili sastavni dio redakcijske
prepoznatljivosti, koje su se prepisivačima odnosno dijacima mogle potkrasti kao sporadične
nenamjerne intervencije, što su nekada proizlazile i iz neprepoznavanja predloška ili
nemogućnosti njegova čitanja. Znajući sve to, uobičajene konstrukcije, kolokacije i izrazi,
posebno oni koji su bili jake pozicije i ključne riječi teksta teško su se mijenjali, bez obzira na
to što su u govornom idiomu bile prepoznatljive s određenim promjenama kao sastavnim
dijelom općeg jezičkog razvoja. To je u suštini značilo da su takve riječi, kolokacije i
ustaljeni izrazi nalazili svoje mjesto u pisanoj tradiciji bosanskog jezika i izvan religijskog
diskursa. Dokaz tome pokazuje primjer invokacije „U ime oca i sina i svetoga duha“, koja se
u nereligijskim tekstovima, kao što je npr. žanr epistolarne, odnosno administrativno-pravne
pismenosti, pojavljuje uglavnom s ustaljenom formom, ali se isto tako u njoj vrlo rano
počinju pojavljivati i „devijacije“, koje ne pokazuju hronologiju promjena, već naprotiv,
pokazuju različite utjecaje upotrebe svetog teksta, pa se npr. u Povelji Kulina bana iz 12. st.
bilježi promjena koja potvrđuju prelazak skupine vь u u, ali se zato dva-tri stoljeća kasnije u
nekoj povelji bosanskih kraljeva može javiti stariji redakcijski ili kanonski staroslavenski
oblik vь u sekvenci, ili se pokaže neki drugi jezički relikt, kao npr. da vь pređe u va. Šta nam
to zapravo govori? Hronologija promjena u svetim tekstovima spram onih svjetovnoga
karaktera ne prati razvojnu liniju, već upotreba jezika zavisi od službenog tijela, zvaničnika,
prepisivača, tradicije pismenosti ili pak kancelarije u kojoj se vrši korepsondencija, kod kojih
se može uočiti snažniji ili slabiji utjecaj redakcijskog ili kanonskog. To nadalje znači da se
sveta tradicija značajno transponirala u pisanoj tradiciji bosanskoga jezika, napose one
srednjovjekovne odnosno starobosanskoga jezika. Međutim, utjecaj nije bio jednostran i nije
samo podrazumijevao odražavanje konzervativnosti na starobosansku jezičku fakturu.
Naprotiv, i starobosanska tj. narodna jezička praksa pokazivala je svoj utjecaj na redakcijski
jezik, iako je primarno, po postanju, redakcijski tekst u pisanoj tradiciji bio prvotan, budući
da su se takvi tekstovi uopće počeli prvo zapisivati. To, opet, ne znači da su u samoj prirodi
jezika vjerski tekstovi stariji od narodnih. Ne smije se zaboraviti da je govorni jezik bazičan i
da iz njega proizlaze svi mogući oblici književnojezičkih izraza, makar i onih od najstarijih
potvrda pismenosti. No, u datom slučaju tretiraju se pisani tekstovi, a ako se gleda porijeklo
starine i prvotnosti, to su ipak uže religijski tekstovi. Otuda se tolika pažnja poklanja
navedenom fenomenu u kontekstu epohe razvoja nakon prihvatanja pismenosti.

Pokušavajući terminološki preciznije objasnite sve moguće aspekte razvoja ukupne

srednjovjekovne bosanske pisane tradicije, a polazeći od kriterija namjene pisanih tekstova u
srednjovjekovlju, sva jezička tradicija na tlu Bosne dijeli se u dvije skupine: jezička tradicija
koja pripada bosanskoj redakciji stsl. jezika i jezička tradicija koja pripada starobosanskom
jeziku. Bosanskoj redakciji, kako joj to samo ime kaže, pripadaju svi oni tektovi čija je
namjena isključivo religijska odnosno vjerska. Starobosanskom jeziku pripadaju svi oni
tekstovi koji nisu vjerske odnosno religijske provenijencije. Iako na prvi pogled ovakva
podjela može imati neke svoje nedostatke, činjenica je da ova dva književna jezika,
pokazujući niz zajedničkih jezičkih i paleogrfaskih osobina, ipak pokazuju i svoje specifične
crte koje pokazuju određene zakonomjernosti i tendencije. Te zakonomjernosti i tendencije
upravo su uvjetovani intencijom tekstova koji su pisani u određenu svrhu, odakle proizlazi
kriterij podjele na religijsku, jezički zatvorenu cjelinu, i nereligijsku, svjetovnu, jezičkom
dinamizmu otvorenu pismenost. Svrhovitost ovakve podjele vidi se iz činjenice da se usko
religijski tekstovi čuvaju od izmjena, poštujući pri tome prototekst, dok se nereligijski,
svjetovni tekstovi, mijenjaju značajnije, ne morajući strogo voditi računa o izvornosti.
Štaviše, nerelegijski tekst nastaje neposredno iz konteksta neposredne stvranosti i tako se
direktno odražava i na sami jezik. Otuda dolazi do toga da se ukupno srednjovjekovno
stvaralaštvo dijeli prema nevedenom fenomenu.

Bosanska redakcija staroslavenskog jezika – nastanak, funkcija i razvoj

Pitanje slavenske pismenosti i razvoja općeslavenskog književnog jezika jedno je od suštinski

važnih pitanja slavistike i ona je do danas poprilično objašnjena i obrazložena (up. npr.
Hamm 1958; Nikolić 2008; Damjanović 2000; Đorđić 1975). Također, jedno od pitanja koja
su uočena i razrađena u slavistici jesu i pitanja formiranja i nastanka specifičnih
staroslavenskih redakcija. U srbistici i kroatistici, kao naukama koje su najneposrednije
bliske bosnistici, pojava srpske i hrvatske redakcije staroslavenskog jezika naučno su
etablirane i općeprihvaćene i u slavistici, iako se i u doba srpsko-hrvatskog jezičkog
zajedništva, govorilo o posebnostima ovih dviju redakcija, bez obzira na oportune a nekada i
suprotstavljene stavove. U tome kontekstu, ne samo u serbo-kroatistici, već i slavistici
generalno, skrenuta je pažnja na specifičan stutus srednjovjekovnih bosanskih pisanih
tekstova, koji su prvotno posmatrani u okvirima nauke o srpsko-hrvatskom / srpskohrvatskom
jeziku, pri čemu je sve to bosansko naslijeđe tretirano u okvirima ili srpskohrvatskog ili
srpskog odnosno hrvatskog jezika, u zavisnosti od toga kako se na same jezike ili jezik –
srpski ili hrvatski gledalo, unitaristički ili individualistički. Međutim, pojavili su se i oni
autori, poput vjerovatno najvažnijeg naučnika, kakva je Herta Kuna, koji su autonomno
posmatrali srednjovjekovno bosansko jezičko naslijeđe, ne umanjujući njegov status u
okvirima serbokraoastike. U tom periodu, shvatajući aktuelni društveni trenutak, bilo je bitno
naučno naglasiti poseban status bosanskog srednjovjekovnog naslijeđa, makar on bio i u
okvirima serbokroatistike, bez obzira na to što je jedan takav stav pokušan biti odbačen,
negiran i gurnut ustranu. Treba, međutim, istaći da je čuveni ruski filolog Mihail Nestorovič
Speranski(j) još (1906: 9), pišući o Mostarskom bosanskom evanđelju, spomenuo “bosansku
školu” pismenosti u srednjovjekovlju, smatrajući je, istina, dijelom srpske redakcijske
literature. Iz tog perioda, i drugi ruski paleoslavisti, poput Lavrova (1914) i Kuljbakina
(1920), također govore o “bosanskoj školi”, komparirajući pravopis i paleografiju bosanskih i
srpskih religijskih tekstova te ističući miješanje jata, jerija i vokala i kao tipično bosansku
crtu (up. Kardaš 2018: 11; Kuna 2008: 112). Zbog toga, treba znati da je u tom period to ipak
bio iskorak u razumijevanju statusa srednjovjekovne bosanske redakcije.

Razumijevajući i prihvatajući naučno relevantan stav o specifičnosti jezičkog, ortografskog i

paleografskog izraza srednjovjekovnih bosanskih tekstova, Kuna (1973: 90) će suptilno i
nedvosmisleno ukazati na bosansku redakcijsku posebnost: „Njena specifičnost i leži dijelom
u tome što se ona prema srodnim redakcijama najčešće odnosi dvojako: osobine inherentne
bosanskoj redakciji prema jednoj od srodnih redakcija pokazuju istovetnost, prema drugoj
različitost, drukčije rečeno, one su prema jednoj markirane, dok prema drugoj istovremeno
nisu.“ Razlog tome Kuna (1973: 90) vidi u historijskim i društveno-političkim prilikama: „tu
je, u prvom redu, prisutna bosanska državnost u toku srednjeg vijeka, zatim specijalna
istorijska situacija Bosne i Huma, uslovljena geografskim položajem, ali još više činjenicom
da ovo tlo, poslije crkvenog raskola, predstavlja istovremeno interesnu sferu i rimske i
vizantijske, kasnije srpske, institucionalizovane crkve, te je tako, u neku ruku, granična zona
njihovog sukobljavanja. Ako tome dodamo još nesumnjivo utvrđeno postojanje tzv. crkve
bosanske, bez obzira na kvantum njene jeretičnosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu
crkvenu organizaciju, suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da je prisutan čitav niz
društveno-političkih i istorijskih okolnosti koje su svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu
morale davati specifičan pečat.“ Dodajući tome činjenicu da je srednjovjekovna Bosna
stupala u različite političke i društvene odnose prema susjednim oblastima, nesumnjivo je da
je ostavilo traga i na samom jezičkom izrazu (Kuna 1973: 90). Međutim, ono što u pogledu
samog jezičkog, ortografskog i paleografskog habitusa treba istaći u definiranju statusa
bosanske redakcije ogleda se u prisusutvu, na prvi pogled nespojivih tendencija koje su ipak
logične i u temelju čine suštinu prepoznatljivosti ove redakcije koja je istovremena i opća crta
ali i dovoljno specificirana da bi mogla biti lahko prepoznatljiva, a to su: „jezičke inovacije u
staroslavenskom tekstu u skladu sa govornim jezikom pisaca i prepisivača, što je
najpresudniji kriterij za identifikaciju redakcije, te, drugo, nivo zadržavanja arhaičnih osobina
primarnog literarnog staroslavenskog jezika“ (Kuna 2008: 70).

Pokazujući zajedničke jezičke i paleografske veze sa srpskom i hrvatskom redakcijom,

bosanska redakcija pokazuje svoje specifične razvojne linije, prije svega temeljeći se na
zapadnoštokavskoj govornoj bazi (Kuna 1973: 91), što će zapravo biti i osnova za razvoj
druge vrste bosanskog književnog jezika nereligijskoga karaktera – starobosanskog jezika.

Pitanje porijekla utjecaja na bosansku redakciju preko glagoljičkih predložaka veže se za

Makedoniju. Pored toga što je veza Bosne s Makedonijom i Panonijom bila inicirana u
ranijem periodu posredstvom moravske misije, kasnije je naslonjeno na sačuvano pisano
naslijeđe, što se može primijetiti u domenu ortografskih osobina bosanske ćirilice koja se
naslanja na makedonski spomenike, kako to potvrđuje jeri koji se „pojavljuje u bosanskim
tekstovima, mada ga u hrvatskim glagoljskim maticama nema već od XI v., što se opet može
vezati za makedonske ćirilske spomenike, u kojima se zadržao jeri, a na to upućuje i
fakultativna pojava jusova u nekim bosanskim kodeksima, mada izuzetno“ (Kuna 1973: 93).
Još je nekoliko fakata koje Kuna (1973: 93) navodi kao potvrdu makednsko-bosanskih veza:
ubacivanje d u skupinu zr; reprodukcija grčkog ipsilona s u uz i i ižicu; tekstološke i leksičke
veze koje pokazuju neki apostoli – Vraneški s Grškovićevim i iz Mletačkog zbornika.

U bosanskoj redakciji posebno je prisutnan konzervatizam – koji, kako da se dovodi u vezu s

makedonskim utjecajem, čini se da je poseban razlog tome u činjenici da je bosanska
redakcija razvijana u specifičnim uvjetima zatvorene sredine, koju zaobilaze dinamički
procesi promjena koji su registrirani u resavskoj školi (Kuna 1973: 93). Pored toga, bosanski
kodeksi pokazuju vrlo stare podjele četveroevanđelja na Amonijeve glave i Jevsevijeve
kanone, što je odlika starine, zbog čega se može zaključiti da se bosanski religijski tektovi
vežu za najstarije staroslavenske izvore (Kuna 2008: 89).

Jezičke, ortografske i paleografske osobine bosanske redakcije

Do danas je najopsežniji i monografski opis osobina bosanske redakcije dala je Herta Kuna
(2008), govoreći prije svega o temeljnim odrednicama koje su obilježele u najopćenitijem
smislu njezine jezičke, ortografske, paleografske, tekstualno-leksičke i fizičke osobine
kodeksa. Kako je već kazano, i što treba posebno potcrtati, jeste da bosanska redakcija
pokazuje izrazitu konzervativnost u nekim aspektima teksta, te da pokazuje neke izrazite
osobine koje se temelje na prisustvu narodnih osobina, odnosno osobina koje proizlaze iz
jezika pisara ili prepisivača. Pri takvoj konstelaciji odnosa, niz je drugih faktora mogao
utjecati na ukupan profil odrednica bosanskih redakcijskih tekstova – matica prepisivanja,
naobrazba pisara i njegova umješnost u prepisivanju, politički faktori koji su mogli biti
inicirani simboličkim razlozima upotrebe nekih osobina, pa do činjenice da su promjene u
tekstu zabilježene kao specifičan oblik redakcijskog jezika mogle zavisiti od mogućnosti
čitanja predloška. U takvom kontekstu, sasvim razumljivo, treba biti oprezan u specificiranju
osobina koje očigledno, od spomenika do spomenika, pokazuju opće tendencije u jezičkim
zakonomjernostima razvoja i prisustva bosanskih osobina redakcije.

Prema tome, kompleks projiciranih osobina bosanske redakcije stsl. jezika mogu se
posmatrati u okviru sljedećih kriterijalnih nivoa: fizičko-formalni izgled kodeksa; ortografska
vrijednost; paleografski izgled slova; prisustvo specifičnih jezičkih crta na različitim nivoima,
posebno na fonetskom te morfološkom; leksičko-tekstološke jedinice.

Fizički oblik i forma kodeksa bosanske redakcije specifičan je po tome što je proizlazio iz
filozofije naučavanja Crkve bosanske, a radi se o tome da je većina spomenika manjeg,
gotovo džepnog formata (ne veće dimenzije od 20 x 15 cm), izuzimajući jedino iz toga
Miroslavljevo evanđelje iz 12. st., što podrazumijeva prije svega jednostavno rukovanje i
lahku prenosivost, što je za one prilike svojevrsna „standardiziranost“ u formatu kodeksa.
Takve dimenzije kodeksa znak su da „bosanske religijske knjige nisu bile smještene po
bogomoljama, jer bi to dozvoljavalo veći format, nego su bile pokretno dobro svojih
vlasnika“ (Kuna 2008: 70). Među formalnim osobinama proteže se i način pisanja kodeksa, u
kojima dominira jedstostupčano pisanje, dok sporadično, tek potpuno zanemariv broj ima
dvostupčano (Kuna 2008: 96), poput Miroslavljeva i Grigorović – Giljferdingovih odlomaka.
Isto tako, u većem broju bosanskih kodeksa, „na marginama su bilježeni tzv. Jevsevijevi
kanoni, tj. oznake za vrlo staru podjelu evanđeljskog teksta, kao i Amonijeve glave, pomoću
kojih se obilježavaju sadržajno podudarna mjesta u najmanje dvojice evanđelista precizno
označena starom podjelom po Amonijevim glavama.“ (Kuna 2008: 97).

Ortografske osobine i paleografski izgled slova tiču se svojevrsnog pravopisa kodeksa i

načina pisanja slova (Kuna 2008: 67–69). Zbog specifičnih okolnosti vezanih za nastanak
slavenske pismenosti, naslijeđena su slova koja proizlaze iz staroslavenske jezičke tradicije,
naslanjajući se na stariju grčku bazu iz koje se razvijala ćirilica, a isto tako, primijetno je
nedostajanje grafema za foneme koje ne postoje u staroslavenskom fonetskom sistemu
odnosno nedostatak grafema za glasove koji su formirani u vlastitoj evolutivnoj liniji.3

U domenu pisanja pojedinih glasova, treba istaći prije svega specifično i arhaično pisanje
pojedinih ćiriličnih grafema, kao što su: a, č, t, jeri, omega, te u manjoj mjeri i grafema: ž, m,
e i v. Tako su pisani „a s ravnim stablom o koje je obješena manje ili višeizdužena petlja koja
najčešće ne dodiruje liniju; č sa simetričnom čašicom, ili kasnije, simetričnom viljuškom na
dršci; t koje je isključivo jednostubačno, nikad sa dva ili tri stupca; jeri koje uvijek ima
spojnicu, te omega sa uzdignutim srednjim stubićem, dok su oba krajnja stubića najčešće
ravna“ (Kuna 1973: 93–94). Također, još se primjećuju i sljedeće osobine: „vrlo je često
tropotezno ž, najčešće od dvaju horizontalnih lukova koje na mjestu dodira ili na sredini
siječe stubić. U odnosu prema spomenicima resavske škole ovamo se još može dodati m bez
kosih bočnih strana, e sa čekićem na jezičku, te v sa obje jednake petlje“ (Kuna 1973: 94) 4. U
bosanskoj redakciji primjećuje se nepostojanje grafema za glasove ć i đ, pa se u bosanskoj
redakciji upotrebljava grafem đerva navedene mehke afrikate. Također, u bosanskoj tradiciji
ne postoji razlika u grafemama kojima se obilježavaju glasovi l i lj i n i nj, što znači da se
jedan grafem koristi i za l i za lj, odnosno jedan grafem i za n i za nj, pri čemu treba imati u
vidu da takva vrsta obilježavanja koristi i u kasnijim fazama razvoja jezika, posebno u
vrstama bosanske ćirilice odnosno bosančice, pa čak i u drugim grafijskim sistemima, što je

3
Najjednostavniji način paleografske i ortografske identifikacije bosanske redakcije temelji se na
komparativnom odnosu prema srpskoj redakciji, jer “paleografsku komponentu možemo posmatrati, uglavnom,
samo u odnosu prema istovremenim spomenicima srpske redakcije, jer je većina bosanskih spomenika ćirilička,
i oni su najočitiji pokazatelj zaostajanja u svim sinhronijskim presjecima, kako u odnosu prema rukopisima
raške, tako i prema onima resavske škole” (Kuna 1973: 93) (Potcrtao A. K).
4
Kunino stajalište o specifičnostima pisanja navedenih grafema temelji se na istraživanjima drugih naučnika
poput Vere Jerković, Irene Grickat, Petra Đorđića, Vladimira Mošina.
duga grafijska konstantata bosanske pisane tradicije. Takva vrsta veze pokazuje duboku
historijsku povezanost s navedenim fenomenom. Nasuprot tome, u srpskoj redakcijskoj
praksi vrlo rano napravljena je distinkcija u obilježavanju grafema l i lj i n i nj, što govori o
tome da je ova tradicija u onome vremenu bila organiziranija i sistematičnija, vjerovatno
zbog same organizacije Srpske pravoslavne crkve koju je utemeljio Sava Nemanjić, za
razliku od bosanskog prostora, koji je već tada pokazivao izloženost istočnim i zapadnim
utjecajima kulturnih i civilizacijskih kretanja, kao provincija na krajnjim granicama istočnog i
zapadnog kršćanskog carstva – Rima i Bizantije. U domenu pisanja vokala, zanimljivo je da u
Bosni nema prejotiranih vokala e i a, za razliku od raškog pravopisa, u kojem se, pod
utjecajem ruske redakcije, raširio kao pravilo te je bilježen digrafom I-e i I-a. Tako se može
primijetiti da se e na početku riječi i početku sloga čita kao prejotirano je, kako to potvrđuje
starija glagoljička pisana tradicija. Sljedeća važna crta tiče se izgovorne vrijednosti jata ě,
koji na početku riječi i sloga ima vrijednost │ja │, što potvrđuje također vezu sa starijom
glagoljičkom tradicijom. Druga vrijednost jata jeste njegovo označavanja vokala a tiče se
njegova pisanja iza mehkih palatala, što je izuzetno arhaična pojava, rijetka čak i u stsl.
spomenicima, čime navedena činjenica govori u prilog ne samo starosti predložaka nego i
vezanosti bosanskih kodeksa za ove izvore pismenosti. Slična analoška pojava koja se
sporadično javlja u spomenicima, kao što je Pantelejmonov apostol, tiče se sekvence lě i ně,
čija je izgovorna vrijednost │lja, nja │ i najdirektinije potvrđuje vezu sa makedonskom
pisarskom školom, u kojoj je navedena pojava normirana, istovremeno ukazujući na
nemogućnost preuzimanja tekstova iz Srbije (Kuna 2008: 68) te staru vezu Bosne s
Makedonijom u domenu prepisivanja s predložaka kodeksa. Prema tome, pisanja jata iza
palatala u vrijednosti a te u sekvenci lě i ně najdirektnija je potvrda veze bosanske redakcije s
makedonskom.

Još je nekoliko bitnih grafijskih odrednica bosanske redakcije o kojima govori Kuna (2008:
69–70) a koje se ne odnose direktno na vrijednost i način pisanja grafema tj. pravopis
bosanskih tekstova nego su više vezane za popratne intervencije u sklopu samoga teksta: 1.
nedostatak nadrednih znakova, kako je bilo uobičajeno u staroslavenskom kanonu i dobro
sačuvano npr. u srpskoj redakciji; 2. mehaničko sječenje riječi, ne vodeći brige o tome kako
će se prenijeti grafeme iz riječi na kraju reda u naredni donji red po sistemu tzv. scriptura
continua; 3. ne pišu se sva grčka slova, izuzimajući omegu, koja je jedina dosljedno prisutna
– što je upravo suprotno srpskoj redakciji, izuzetno inoviranoj po načinu pisanja, u kojoj se
čuvaju grčke grafeme.
Apstrahirajući navedene aspekte analize grafijskih i paleografskih crta, Kuna (2008: 69)
navodi stav: „Iz svega proizlazi očigledna činjenica da upravo bosanska pismenost konzervira
staro stanje inaugurirano zajedničkom staroslovenskom pismenošću, dok se u Srbiji vrše u
toku vijekova razne grafijske inovacije, koje u Bosnu dopiru sasvim sporadično i nikad kao
sistemske promjene.“