Professional Documents
Culture Documents
Kosta R Poezija
Kosta R Poezija
Rođen je 22. decembra 1908. godine u Velesu. Potiče iz siromašne porodice. Njegovi roditelji Marija i
Apostol, nisu imali novca da ga školuju, pa je 1918. godine morao da napusti redovno školovanje i počne
da uči grnčarski zanat. Njegova želja za obrazovanjem je bil velika i on je počeo da se samooborazuje.
Godine 1924. došao je u dodir sa marksizmom i postao član SKOJ-a. Prvo literarno djelo koje je Racin
napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu
„Kritika“. Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku
pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom „1932.“, čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto
vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom
tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama
„Beli mugri“ („Bijele zore“) objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na veleškom dijalektu, i istovremeno
zbog svoje dijalekatske i komunističke konotacije, pridobija veliku popularnost u narodu u Vardarskoj
Makedoniji, gdje se sve više osjeća sukob srbizirajućih snaga i onih snaga koje bi forsirale poseban
vardarski makedonski dijalekt i poseban makedonski jezik uopšte. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je
pod jakim uticajem Krste Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani
makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu
mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom
književnom jeziku, kojim je vladao.
Na kantaru hladnom tučem ga mjere,a mogu li da izmjerenaš duhan, našu muku,naš slani znoj!
Od rane zore jutara ljetnjih
do u kasno doba večeri zimskih
on gladno pije tugu našu
i znoj i krv i snagu svu.
Žut – žutim čini naša lica blijeda
i žutu nam gošću u grudi nosi.
A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
„Podjite braćo‘ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!“
Dani
Elegija o tebi
1.
2.
Teče od pamtivijeka
I nova i sve novija,
Teče, ali ovdje patnje
Stare su i sve starije.
I ko razdvoji, i ko razdvoji
Čovjeka od čovjeka zidom?
I ko učini, ko učini
Čovjeka čovjeku robom?
To čovjek od čovjeka
Stradava
I muči se
I bježi
Od kolijeve do groba!
5.
Ti da pamtiš, ti da znadeš
I na umu uvijek imaj
Ti si radnik, kao radnik
Padati ćeš, dizati se.
Kopači
Probudite se umorni
Kopači i kopačice
Trudni narode
Crnoga rada!
S motikom na ramenu
Za koru suha kruha,
Po putevim strmim,
Po poljima ravnim
U zapaljeni dan
Krenimo i mi,
Mučenici vječiti!
Zemlja Bogumilova
Mekana i rahla
Nabubrila za rod,
Napaćenom dušom čeka
Na udarce vaše
Motikama oštrim
Po glogu, pelinu, po draču!
Na posao!
Na rad!
Prekopajmo meko
Polja naša rodna
Mak, duhan, žito
Da rode blagorodna.
Na posao!
Na rad!
Oremo ralom
Zemlju našu zlatnu,
Zlatnu i bogatu!
Da prestane i nestane
Tužna tuga golema
Za goli život
Čovjeka što
Posta skot.
Na posao!
Na rad!
Mi nismo sami
I nismo samo ovdje
Nas ima po cijelom svijetu
Bezbroj miliona
Naroda crnog rada.
Nek bude sretan dan
I korak nam prvi
U novi, prvi vijek!
Jeknut će silna jeka
I bljesnut će sunce zlatno,
Svugde u svijetu
Nestaće sram i ropstvo
I život početi nov!
I rijeke će poteći
I breme će odvući
Te smrti vječite!
Rijeke živih
Probudjenih snaga
Kopača, kopačica
I svih napaćenih
Golih, gladnih
Diljem zemlje!
Lenka
Oproštaj
Seljačka muka
Tuga
Tatunčo