Prevela: Dolores Jovanović

2
Knjige.Club
 Napomena spisatelja

Potraga za zlotvorom je deseti roman iz serije trilera o detektivu Hunteru. To je ujedno i

prvi nastavak nekog romana koji sam dosad napisao. Nastavlja se na knjigu Zlotvor, šesti roman
iz serije, jer tu zapravo počinje ova priča. Preporučam da pročitate i Zlotvora kako biste u
potpunosti shvatili odnos između Huntera i Luciena.

3
Knjige.Club
 1
Toga jutra, zbog kamiona u kvaru u blizini izlaza broj četiri s autoceste Route 58,
Jordanu Weaveru trebalo je točno dvadeset osam minuta i trideset jedna sekunda da prijeđe
četrnaest kilometara između svoje kuće i posla, otprilike dvanaest minuta više nego obično. Na
parkiranje i hodanje od automobila do ulaza za osoblje utrošio je dodatnu minutu i dvadeset
dvije sekunde. Sigurnosna provjera na ulazu, registracija kartice, spremanje torbe li ormarić i
brz posjet zahodu, oduzmu mu još osam minuta i četrdeset devet sekundi. Točenje kave u
prostoriji za osoblje i hod do kontrolne prostorije niz dugi hodnik u obliku slova L u zapadnom
krilu, oduzmu mu dodatnu minutu i dvadeset sedam sekundi - što znači da je Jordanu
Weaveru, stražaru u kontrolnoj prostoriji ambulante strogo čuvanog saveznog zatvora Lee u
Virginji, sveukupno trebalo točno četrdeset minuta i devet sekundi kako bi od svojih kućnih
vrata stigao do najgoreg dana u svom životu.
Čim zamakne za ugao, pogleda četvrtastu kontrolnu prostoriju tik ispred sebe. Osjeti kako
mu se steže grlo i srce ubrzano zakuca. Kontrolna prostorija s velikim prozorima otpornima na
metke nikad, baš nikad nije prazna, ali s mjesta gdje stoji,
Weaver ne vidi nikoga, i to je prva činjenica koja ga zabrine. Potom slijedi zabrinjavajuća
činjenica broj dva: blindirana vrata kontrolne prostorije širom su otvorena, što je potpuno
suprotno pravilima, ali ono zbog čega se naježi, ispusti šalicu kave i pomoli se Bogu da je sve
ovo samo užasan san, krvave su mrlje i kapljice koje cure na unutarnjoj strani neprobojnog
stakla.
»Ne, ne, ne...«
Kako iz normalnog hoda prelazi u najbrži sprint u životu, sve glasnije izgovara te riječi.
Veliki svežanj ključeva koji mu visi s pojasa, sa svakim se njegovim korakom glasno odbija od
njegova desnog boka. Za točno četiri sekunde stigne u kontrolnu prostoriju i noćna mora
postane stvarnost.
Na podu prostorije s prozorima otpornima na metke, u velikoj lokvi krvi leže trupla
stražara Vargasa i Batesa, obojici su glave nakrivljene pod neobičnim kutom, jasno se vide
ozljede na njihovim grlima - prerezane su im vratne vene, arterije, pa čak i hrskavica.
»Sranje!«
Nasuprot stražarskoj prostoriji nalazi se soba bolničara Franka Wilsona - 24-godišnjeg
Amerikanca azijskog podrijetla, nedavno je diplomirao na sveučilištu Old Dominion u
Norfolku. Njegovo izobličeno tijelo leži na pomičnoj stolici. Na vratu ima toliko dubok rez da
je pravo čudo kako se glava nije odvojila od tijela, ali za razliku od Vargasa i Batesa, Wilsonove
oči još su uvijek širom otvorene i ispunjene užasom. Čudno, no s obzirom na kut pod kojim mu
visi glava, Weaveru se učini kao da zuri ravno u njega, kao da i nakon smrti preklinje za pomoć.
Ni na jednom truplu nema odjeće, osim donjeg rublja. Nestalo je i oružje stražara.
»Isuse Kriste! Što se, dovraga, ovdje dogodilo?«
Iako je zbunjen i potresen, Weaver mora prekoračiti Vargasovo tijelo kako bi stigao do
krvlju poprskanog kontrolnog pulta i alarmnog dugmeta. Čim ga pritisne desnim dlanom,
cijelim kompleksom zgrada počne odjekivati zavijanje zaglušnih sirena.
Ambulanta u zapadnom krilu sastoji se od osam ćelija, a prema dnevnom izvješću, tu je
prenoćio samo jedan zatvorenik - onaj u ćeliji broj jedan. Weaver skrene pogled na krvlju
poprskane monitore iznad kontrolnog pulta, točnije, na onaj skroz na lijevoj strani - na njemu
je snimka ćelije broj jedan.
Prazna je, vrata su širom otvorena.

4
Knjige.Club
 »Sranje! Sranje! Sranje!«
Weaver osjeti malaksalost u nogama. Devet dugih godina radi kao stražar u ambulanti
saveznog zatvora Lee i dosad još nijedan zatvorenik nije pobjegao.
»Sranje!«, vikne iz svega glasa. »Kako se ovo moglo dogoditi?«
Još jednom prijeđe pogledom po kontrolnoj prostoriji. Nikad dosad nije vidio toliko krvi,
usprkos svim opasnostima stražarskog posla u strogo čuvanom zatvoru, nikad dosad nije
izgubio nijednog kolegu.
»Sraaanjeeeee!«
Odjednom zastane, mozak mu napokon registrira nešto što dotad nije vidio.
Treperavo bijelo svjetlo iz napola otvorene ladice.
»Koji je to vrag?«
I opet mora prekoračiti Vargasovo truplo da bi stigao na željeno mjesto. Kad desnom
nogom dodirne pod, posklizne se na napola zgrušanu krv na linoleumu. Instinktivno ispruži
ruke ispred sebe, očajnički traži nešto za što će se uhvatiti. Lijevom rukom ne napipa ništa, ali
se desnom uhvati na napola otvorenu ladicu iz koje dopire treperavo svjetlo. Pokuša uhvatiti
ravnotežu, ali mu se noga opet posklizne, stoga čvrsto zgrabi ladicu i potpuno je otvori.
Usprkos glasnom zavijanju sirena, začuje neobičan »klik«.
To je bio posljednji zvuk koji je čuo prije nego što mu je glava eksplodirala u kašu krvi,
kosti i sive tvari.

5
Knjige.Club
 2
Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina (NCAVC) je specijalizirani odjel FBI-a, začet
1981., no službeno osnovan tek u lipnju 1984. Glavni mu je zadatak pružanje pomoći
policijskim agencijama u istragama teških ili serijskih zločina, ne samo na teritoriju SAD-a, već
i u cijelom svijetu.
Direktor NCAVC-a Adrian Kennedy koordinator je većine istraga, bilo iz stožera
smještenog u FBI-voj akademiji u blizini Quantica u Virginii ili iz svoga velikog ureda na
najvišem katu čuvene zgrade J.Edgar Hoover u sjeverozapadnom Washingtonu, D.C. No toga
jutra kad je zazvonio mobitel u njegovu džepu, Kennedy nije bio ni u jednom svom uredu.
Otputovao je u Los Angeles kako bi priveo kraju istragu serijskih ubojstava koju su zajedno
vodili FBI i losanđeleška policija.
»Pogreb specijalnog agenta Larrya Williamsa bit će za dva dana«, kaže Kennedy
obraćajući se detektivima Robertu Hunteru i Carlosu Garcii iz LAPD-a. Njegov prirodno
hrapavi glas, još više ogrubio od više desetljeća pušenja, zvuči veoma umorno. »Održat će se u
Washingtonu D.C. Mislio sam da biste to voljeli znati, u slučaju da uspijete doći.«
»Sredit ćemo nešto i doći ćemo«, odvrati mu Hunter. I on zvuči umorno, veliki podočnjaci
odaju koliko je malo spavao proteklih nekoliko dana.
Garcia potvrdno kimne. »Svakako ćemo doći. Specijalni agent Williams bio je dobar
agent.«
»Jedan od mojih najboljih«, odvrati Kennedy žalosnim glasom. »Bio je i dobar prijatelj.«
»Bila nam je čast raditi s njim«, doda Hunter.
Kennedy zastane i zagleda se u zrak, kao da o nečemu razmišlja. U tom trenutku osjeti
kako mu u džepu vibrira mobitel. Podigne lijevi kažiprst, dajući detektivima znak da utihnu,
potom prinese mobitel uhu.
»Adrian Kennedy«, kaže u mikrofon. Nekoliko narednih trenutaka samo sluša, na licu ima
zbunjen izraz. Dvije sekunde kasnije, zbunjenost se pretvori u nevjericu. A dvije sekunde nakon
toga, u nevjericu i šok.
»Kako to misliš, nema ga?«
Na te riječi Hunter i Garcia s iščekivanjem pogledaju Kennedya
»Kad se to dogodilo?« U Kennedvevu glasu čuje se natruha bojazni.
»Što se to događa?«, upita Garcia, namršteno gledajući direktora.
Kennedy im signalizira da pričekaju
»Kako se to uopće moglo dogoditi?« Kennedy slegne ramenima, bojazan u njegovu glasu
brzo prijeđe u bijes. »Ispravi me ako griješim, ali zar nije trebao biti u strogo čuvanom
zatvoru?«
»Kako je zatvorenik u strogo čuvanom saveznom zatvoru uspio izaći iz zgrade pune
stražara, proći kroz sigurnosnu provjeru na ulazu i dočepati se slobode, a da ga nitko ne
zaustavi? Kakvo to amatersko i cirkusko osiguranje imamo tu dolje?«
»Molim? Kamo je premješten?« U djeliću sekunde Kennedyev bijesni pogled okrzne
zabrinutog Huntera.
…
»Svejedno, osiguranje bi trebalo...« Kennedy ušuti usred rečenice. »Koliko je stražara
ubio?«

6
Knjige.Club
 Čim čuje odgovor, stavi ruku na čelo pa palcem i kažiprstom počne masirati sljepoočnice.
»Eksplozivna naprava u prostoriji za nadzor?« Kennedy razrogači oči. »Kako je uspio
postaviti eksplozivnu napravu u prostoriju za nadzor? Što je iskoristio?«
...
»Kako se, za ime Božje, dočepao...?« Još jednom zastane, napokon shvativši kako u ovome
trenutku ti njegovi »kako« neće ništa promijeniti. »U redu. Želim da odmah izdate potjernicu u
cijeloj zemlji«, naredi direktor NCAVC-a. »I pod time zaista mislim odmah, je li jasno? U svaki
policijski ured i postaju u zemlji, bez obzira koliko bili mali. Neka svi rade na tome... svi. Isto
tako, obavijesti ministarstvo pravosuđa da će to biti zajednička potraga svih šerifovih ureda i
FBI-a za bjeguncem, je li jasno? Neće ga samo oni tražiti.« Gnjevno udahne zrak. »I želim znati
ime upravitelja zatvora. Netko će platiti zbog svoje nesposobnosti. Možeš se u to kladiti - još
ima nešto? Što bi to još moglo biti?«
Narednih deset do petnaest sekundi samo sluša.
»Čekaj, čekaj«, prekine pozivatelja. »Moraš mi to ponoviti. Udahni, smiri se već jednom i
ponovi to što si maloprije rekao, ali sada polako.«
Pogleda Huntera, izraz na licu mu se opet promijeni, sada je na njemu samo bol. »Jesi li
siguran?«, upita pozivatelja. »U redu.« Glas mu zvuči poraženo. »Moraš mi poslati sliku i to
odmah, čuješ li?«
...
»Da, istoga časa.«
Kennedy prekine razgovor. Kako ne bi bacio mobitel u zid, duboko udahne i zadrži zrak u
plućima koliko god duže može.
»Adriane, što se događa?«, upita Hunter glasom punim zabrinutosti.
Nema odgovora.
»Adriane«, još jednom upita Hunter. »Koji se to vrag događa?«
Kad ga Kennedy napokon pogleda, u očima mu nema ničega osim nevjerice, no Hunter
ipak u njima primijeti još nešto. Nešto što ne može identificirati.
»Tko je pobjegao?«, upita Garcia, zbunjenost na njegovu licu izgleda poput maske. »To
ne može biti ubojica kojeg smo upravo uhvatili.« Odmahne glavom i pogleda Huntera. »Još
nije osuđen, što znači da još nije u strogo čuvanom zatvoru, iako sam prilično siguran da će
tamo završiti.«
»Ne, nije ubojica kojeg ste upravo uhvatili«, odvrati Kennedy.
»O kome se onda radi?«, ne popušta Garcia.
Kennedy još jednom pogleda Huntera. Izraz koji detektiv LAPD-a samo nekoliko
trenutaka prije nije uspio identificirati, još uvijek je u direktorovu pogledu. Sada ga Hunter
jasno vidi, pročita ga poput otvorene knjige: izraz isprike - kao da govori »žao mi je«.
Hunter osjeti kako mu se u želucu otvara golema rupa. Ne mora ništa pitati. Već zna koje
će ime izreći Kennedy.
S druge strane, Garcia još uvijek nema pojma o kome govori direktor NCAVC-a, ali je
opazio nijemu komunikaciju između Kennedya i svoga partnera.
»Tko je pobjegao?«, upita još jednom.
»Lucien«, napokon mu otkrije Kennedy.
Hunter zatvori oči, jedva uspijeva udahnuti zrak.
»Lucien?«, upita Garcia prelazeći pogledom čas na Huntera, čas na direktora Kennedya.
»Tko je Lucien?«

7
Knjige.Club
 Hunter otvori oči, ali mu ništa ne odvrati. Umjesto njega odgovori direktor Kennedy.
»Lucien Folter.«
Čim izgovori to ime, držanje mu se potpuno promijeni. Sada izgleda veoma tjeskobno.
Garciin partner još nikada nije izgledao tako kako je izgledao u tom času. Da ga ne pozna
dobro, mogao bi se zakleti da je Hunter prestrašen.
»Tko je, dovraga, taj Lucien Folter?«

8
Knjige.Club
 3
Detektiv Robert Hunter odrastao je kao sin jedinac u radničkoj obitelji u Comptonu,
siromašnoj četvrti južnog Los Angelesa. Njegova majka izgubila je bitku protiv raka kad je
imao samo sedam godina. Njegov otac se nikad nije ponovno oženio, već je radio dva posla
kako bi udovoljio izazovima samohranog oca i odgojio dijete - dijete čiji je mozak radio na
potpuno drukčiji način od ostalih ljudi - na mnogo brži način.
Već je od rane dobi bilo očito da je Hunter drukčiji. Škola mu nikad nije predstavljala
nikakav izazov, posve suprotno, u tolikoj je mjeri izazivala dosadu i frustraciju mladom Robertu
Hunteru da je, nakon što je u manje od dva mjeseca savladao gradivo šestog razreda, preostali
dio školske godine proveo čitajući udžbenike sedmog, osmog i devetog razreda samo kako bi
se nečime zabavio. Nimalo ne iznenađuje što je to privuklo pažnju školskog ravnatelja pa je,
nakon savjetovanja s Hunterovim ocem, stupio u kontakt s Mirmanovom školom za nadarenu
djecu na Mulholland Driveu u sjeverozapadnom Los Angelesu. Nakon silnih ispita iz znanja
i psiholoških testova, ponuđeno mu je mjesto u osmom razredu Mirmanove škole. Tada je
imao samo dvanaest godina.
U dobi od četrnaest godina, s lakoćom je savladao gradivo iz engleskog jezika, povijesti,
biologije, matematike i kemije. Četiri godine školovanja sažeo je u samo dvije i u petnaestoj
godini maturirao s najvišim ocjenama. Uz preporuku svih svojih nastavnika, primljen je kao
»posebno nadareni student« na sveučilište Stanford, u to doba vodeći fakultet psihologije u
Americi.
Usprkos tome što je bio zgodan mladić, zbog prevelike mršavosti, svoje mladosti i
čudnog načina odijevanja, nije bio popularan među djevojkama, a postao je i laka meta
nasilnika. Nije imao ni tjelesnu građu ni prirodnu sklonost prema sportu, Slobodno vrijeme
radije je provodio u knjižnici gdje je nevjerojatnom brzinom gutao knjige o svim i svakakvim
temama. Upravo tada ga je opčinio svijet kriminologije i misaoni proces »zlih« pojedinaca.
Održavajući prosjek ocjena 4,0 - najveći mogući - studiranje mu je bilo mačji kašalj, no
ubrzo mu je dojadilo maltretiranje, premlaćivanje i nadimak »dečko-čačkalica«. Poslušao je
savjet prijatelja i učlanio se u teretanu te počeo trenirati borilačke vještine. Usprkos fizičkoj
iscrpljenosti, nastavio je i dalje trenirati s entuzijazmom profesionalnog bodi-bildera.
Posljedice napornog treninga bile su očite već za godinu dana. Tijelo mu je značajno dobilo na
masi. »Dečko čačkalica« postao je »dečko-sportaš«. Za manje od dvije godine dobio je crni
pojas u karateu. Maltretiranje je prestalo, a i djevojke su odjednom počele na njega obraćati
pažnju.
U dobi od devetnaest godina diplomirao je psihologiju - s najboljim ocjenama - a u
dvadeset trećoj doktorirao je biopsihologiju i analizu kriminalnog ponašanja. Zahvaljujući
jednom profesoru, njegov doktorski rad »Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja«
postala je, i ostala, obvezna literatura na FBI-voj akademiji u Quanticu u Virginii.
No samo dva tjedna nakon doktorata, i drugi put se srušio cijeli njegov svijet.
Protekle tri i pol godine njegov je otac radio kao zaštitar u ispostavi Bank of America na
Avalon Boulevardu. Tijekom pljačke koja je krenula po zlu, njegov otac je pogođen u prsa.
Operacija spašavanja njegova života trajala je nekoliko sati, ali je na kraju otac završio u komi.
Više se ništa nije moglo učiniti, trebalo je samo čekati.
I Hunter je čekao, danonoćno je sjedio uz očev krevet i promatrao kako njegov otac
svakoga dana pomalo odlazi, sve dok, dvanaest tjedana kasnije, nije umro. Tih dvanaest tjedana
preobrazilo je Huntera. Nije mislio ni na što drugo osim na osvetu, a kad mu je policija rekla

9
Knjige.Club
kako nemaju nijednog osumnjičenika, znao je da nikad neće uhvatiti očeva ubojicu. Osjećao se
potpuno bespomoćno i taj ga je osjećaj ispunio gnjevom. Stoga je nakon sprovoda odlučio da
mu nije dovoljno samo proučavanje umova kriminalaca. Nikad mu neće biti dovoljno. Morat
će ih sam hvatati.
Zaposlio se u policiji i napredovao brzinom svjetlosti, postao je najmlađi detektiv u
povijesti LAPD-a. Dodijeljen je Specijalnom odjelu za ubojstva (HSS) - posebnoj službi unutar
losanđeleškog Odjela za pljačke i ubojstva koja je rješavala samo slučajeve serijskih i posebno
teških ubojstava koji zahtijevaju opširnu istragu i stručnost. No, što se tiče ubojstava, grad Los
Angeles nije poput drugih gradova na svijetu. Čini se da, iz nekog razloga, privlači i iznjedruje
posebnu vrstu psihopata. Stoga su gradonačelnik i LAPD u okviru Specijalnog odjela za
ubojstva osnovali posebnu elitnu jedinicu. Sva ubojstva počinjena s velikom brutalnošću
i sadizmom, LAPD naziva ultranasilnim zločinima. Hunter je vođa Jedinice za ultranasilne
zločine, stoga je vidio više poprišta brutalnih ubojstava od bilo koga u cijelom LAPD-u ...
ikada. Više ga ništa nije moglo uznemiriti, prestrašiti ni šokirati. Upravo se zbog toga Garcia
toliko iznenadio.
»Tko je Lucien Folter?«, upita još jednom, gledajući čas Huntera, čas direktora Kennedya.
Ne obaziru se na njega.
»Roberte«, zazove Garcia. Sada zvuči poput srditog roditelja koji kori neposlušno dijete.
»Tko je, dovraga, taj Lucien Folter?«
»Rečeno jednostavnim jezikom...«
Iako je Hunter napokon pogledao u oči svoga partnera, odgovorio mu je direktor Kennedy,
glas mu zvuči još zloslutnije nego prije nekoliko časaka.
»Lucien Folter je...«
Garcia se okrene prema njemu.
»... zlo u ljudskom obličju.«

10
Knjige.Club
 4
U vrijeme kad je direktor Kennedy primio telefonski poziv o bijegu iz zatvora, Lucien
Folter već je prešao granicu između Virginie i Tennesseea i sada se brzo približavao gradu
Knoxvilleu. Njegovo je krajnje odredište, barem zasad, mala drvena brvnara u zabačenoj
močvari na jugu Louisiane, ali je svjestan toga da bi u ovom trenutku najgora stvar bila nastaviti
bježati. Zna da je već podignuta uzbuna u strogo čuvanom zatvoru Lee, da su FBI i Ured
državnog tužitelja obaviješteni i da su mobilizirani svi šerifovi uredi u SAD-u. Njegovo lice
neće se pojaviti u ranim jutarnjim vijestima - nisu imali dovoljno vremena - no hitna »udarna
vijest« o njegovu bijegu žurno će se objaviti putem radija i televizije i već do ručka će njegova
policijska fotografija biti objavljena diljem cijele zemlje. Prije nastavka puta mora
promijeniti svoj izgled - drastično - a za to mu treba malo pribora do kojeg neće biti teško doći
u tako velikom gradu kao što je Knoxville. No najprije ono najvažnije. Prije nego što stigne u
Knoxville, mora se riješiti srebrnog Chevrolet Coloroda.
Kamionet je pripadao zatvorskom čuvaru Manuelu Vargasu. Nakon što je ubio sve u
nadzornoj prostoriji zatvorske ambulante, uzeo je njihovu odjeću, oružje, novčanike i ključeve
automobila. Neće im trebati dugo da nakon podignute uzbune shvate kako je uzeo vozilo jednog
čuvara. Uvjeren je u to da je sada već objavljena potjernica za Chevroletom Colorado. Svaki
murjak u zemlji tražit će taj automobil. Mora ga se riješiti i mora to učiniti što prije.
Odjednom, dok razmišlja o opcijama, nasmiješi mu se sreća. Na desnoj strani ugleda
odmorište, s udaljenosti od dvjestotinjak metara vidi kako je tamo parkiran samo jedan
automobil - crni Audi A6, jedan od novijih modela.
»Oho, izvrsno«, kaže samome sebi. Uspravi se na sjedalu uspori i skrene na odmorište.
Približi se parkiranom vozilu i ugleda kako vozačica razgovara na mobitel. Do nje ne sjedi
nitko. Na stražnjem sjedalu nema djece.
»Savršeno.«
Lucien parkira četiri mjesta dalje i brzo pogleda naokolo - u slučaju da se ženin suputnik,
ako ga uopće ima, olakšava u grmlju - no ne ugleda nikoga. Nasmiješi se i obrati pažnju na
vozačicu. Žena ima zatvoren prozor, izgleda kao da ima četrdesetak godina. S mjesta na kojem
sjedi vidi joj profil, nije lijepa - brada joj je previše šiljasta, nos prevelik. Ima kratku crnu urednu
kosu, odjevena je u tanku kožnu smeđu jaknu.
Kako ne bi izgledao sumnjivo, Lucien izađe iz vozila i pretvara se da provjerava gume na
vozačevoj strani. Narednih dvadeset sekundi izdaleka proučava ženu. Zbog mobitela joj ne
može vidjeti usta, ali iz izraza na njezinu licu, pomicanja obrva i načina na koji svako toliko
gestikulira, zaključi da se s nekim svađa.
Lucien obiđe kamionet kako bi provjerio gume na drugoj strani i cijelo to vrijeme promatra
usporava li koji automobil prema odmorištu. Nitko ne skreće. Pogleda Audi, vidi da žena više
ne razgovara na mobitel, nagnula se naprijed, zatvorila oči i naslonila glavu na volan. Očito
razgovor nije dobro završio.
Ovo mu je prilika.
Otare ruke jednu o drugu, provjeri svoj izgled na jednom prozoru kamioneta i plaho priđe
njezinu automobilu.
Na udaljenosti od dva metra, sagne se tek toliko da žena može vidjeti njegovo lice.
»Oprostite, gospojo.«

11
Knjige.Club
 Lucien je majstor u oponašanju. Za tili čas može poprimiti bilo kakav glas, bilo kakav
naglasak, svaku intonaciju koja mu odgovara u određenom trenutku. Dok govori, glas mu zvuči
duboko i baršunasto, djeluje gotovo hipnotički. Besprijekorno oponaša otezanje iz Tennesseea.
Žena i dalje drži zatvorene oči i glavu naslonjenu na volan. Lucien primijeti trag vjenčanog
prstena na njezinu prstenjaku. Malo uleknutu i bljeđu kožu na mjestu gdje je prije bio prsten.
Žena mu ne odgovori.
»Gospojo?«, zazove je opet i člankom desnog kažiprsta pokuca na njezin prozor.
Iako je lagano pokucao, žena se prestraši. Naglo podigne ramena, dah joj zastane u grlu,
tijelo se nespretno trgne unatrag. Okrene glavu ulijevo, plavim očima punim suza pogleda
Lucienove tamno-smeđe.
»Gospojo, je'l sve u redu?«, upita je. Zabrinutost mu se čuje u glasu, vidi se u njegovim
očima.
»Što?«, zbunjeno upita žena, ali ne otvori prozor. Razdražilo ju je ometanje toga stranca.
»Oprostite«, kaže Lucien glasom punim ispričavanja. »Ne bih se htio miješati, ali vidio
sam kako ste naslonili glavu na volan, a sada vidim i da ste plakali. Samo me zanima je'l sve u
redu. Jeste'l dobro? Hoćete'l malo vode ili nešto drugo?«
Narednih nekoliko sekundi žena promatra neznanca koji stoji uz prozor njezina
automobila. Nesumnjivo je veoma privlačan muškarac - visok i mišićav, istaknutih jagodica,
punih usana i snažne četvrtaste brade. Pogled mu je ljubazan i pronicljiv, što ukazuje na znanje
i iskustvo, zaključi žena. Tamna kosa toliko je duga da mu prekriva uši, ima gustu, no urednu
bradu.
Žena spusti pogled s Lucienova lica na njegovu odjeću. Na sebi ima tamnoplavu uniformu,
sliči na vojničku. Na desnom rukavu ušiven mu je nekakav veliki amblem, ali ne može pročitati
što na njemu piše. Iznad džepa košulje ušiveno je njegovo ime. Na njemu piše »M. Vargas«.
Oko struka ima opasan široki crni kožni remen.
»Vi ste murjak?« U ženinim očima još uvijek ima zbunjenosti i skanjivanja.
Lucien zna kako je sada dobio priliku da je navede da otvori prozor. Prstom pokaže svoje
uho i lagano odmahne glavom, kao da zbog zatvorenog prozora i buke s autoceste ne može čuti
njezin glas.
»Oprostite, što ste rekli?«, upita je.
Upalilo je, barem djelomično, jer je žena samo malo otvorila prozor, a zatim je ponovila
pitanje.
Lucien joj se plaho nasmiješi. »Ne baš, gospojo.« Potom okrene tijelo kako bi žena mogla
pročitati amblem ušiven na desnom ramenu. »Ja sam stražar u saveznom zatvoru. Radim u
kaznionici Lee. Upravo mi je završila smjena.« Ne pruži joj priliku da komentira. »Zašto?
Treba li vam pomoć policije, gospojo? Jeste li zato skrenuli na odmorište? Želite li, mogu ih
pozvati preko radija u mom kamionetu. Stići će brže nego kad ih nazovete telefonom.«
U svoj glas i izraz na licu unio je dovoljno zabrinutosti da odagna većinu ženinih sumnji.
»Ne«, odgovori. »Ne treba mi policija, hvala vam.« Glas joj se ražalosti. »Skrenula sam
na odmorište jer sam primila telefonski poziv.« Slegne ramenima. »Loš poziv. Nema šanse da
vozim, govorim i... plačem istovremeno.«
Lucien joj se još jednom nasmiješi, pokazuje joj koliko cijeni to što je zadržala smisao za
humor, iako je očito nešto muči.
»Žao mi je što to čujem, gospojo. Mogu'l vam kako pomoći? Hoćete'l malo vode? Ili možda
čokolade? Ponekad šećer zna dobro djelovati. Imam ih u kamionetu.« Pokaže palcem preko
desnog ramena.

12
Knjige.Club
 Žena potpuno spusti prozor i još se jednom zagleda u njega. Tada je znao da je napokon
uspio otkloniti njen oprez, točno vidi kako ga više ne gleda kao prijetnju. Zašto i bi? Zgodan je,
ljubazan i pristojan. Pokazao je koliko je zabrinut za nju. Radi kao stražar u saveznom zatvoru
i upravo joj je ponudio da će, želi li to ona, preko radija pozvati policiju.
Žena podigne obrve. »U ovom trenutku treba mi nešto mnogo jače od vode.«
Lucien joj se opet nasmiješi. »Mogu misliti, ali sada vam mogu ponuditi samo vodu...«
Ušuti i počeše se po bradi. »Ili cigaretu.«
Lucien ne puši, ne više, ali je našao nekoliko kutija cigareta u pretincu za rukavice u
kamionetu.
»Prestala sam prije dvije godine«, odvrati žena nagnuvši glavu na jednu stranu. Istoga časa
na licu joj se pojavi zamišljen izraz. »Ali, znate što?«, nastavi. »To ga jebe. Prestala sam samo
zato da udovoljim onom prevarantskom govnu, onoj ništariji.« Slegne ramenima. »Pa, neka se
jebe.« Skrene pogled na Luciena. »Da, dobro bi mi došla cigareta.«
»Može. Samo čas.«
Lucien se okrene i prijeđe kratku razdaljinu između Audia i Colorada. Dok otvara pretinac
za rukavice, začuje kako se iza njega otvaraju i zatvaraju vrata Audia. Zatomi smiješak da mu
se ne pojavi na usnama. Okrene se, žena stoji naslonjena na vrata vozača, zagledala se u daljinu,
daleko od autoceste. Lucien joj priđe, odmota celofan s kutije, istrese jednu cigaretu i ponudi
je ženi.
»Hvala«, odvrati mu i stavi cigaretu među usne.
I Lucien uzme jednu, zatim pripali obje. Najprije njezinu, naravno.
Dok žena zatvorenih očiju dugo i melankolično uvlači prvi dim, gotovo senzualno zabaci
glavu. Na licu joj se pojavi izraz pun zadovoljstva, zadovoljstva kojeg se nerado odrekla.
»Moj Bože!«, kaže gledajući cigaretu među prstima. »Ovo je taaako dobro.«
I Lucien uvuče dim, ali ništa ne odvrati. Umjesto toga neprimjetno je promatra.
Visoka je oko metar šezdeset pet i senzualna. Ruke su joj stručno manikirane. Odjeća i
cipele očito potječu iz dizajnerskih trgovina, na njezinu desnom zglavku ugleda sat Omega
Constellation, vrijedan 3000 dolara.
Lucien brzo pogleda autocestu. Nijedan automobil ne usporava prema odmorištu, no dobro
zna kako je poigravanje s Gospođom Srećom veoma opasna igra, igra koju ne namjerava igrati.
»Da, znam«, kaže prilazeći prednjem dijelu Audia. »I ja sam prestajao masu puta, ali sam
uvijek iznova propušio. Ionako ćemo svi umrijeti, zar ne? Pa onda barem možemo malo
uživati.«
»Popušit ću u to ime«, odvrati žena uvlačeći još jedan dim dok mu se približava.
Upravo to je htio. Sada im njezin Audi pruža zaklon od pogleda s autoceste.
Žena se nasloni na poklopac motora.
»Usput, ja sam Alicia«, kaže pružajući mu ruku. »Alicia Campbell.«
»Drago mi je što sam vas upoznao, Alicia Campbell«, odvrati Lucien rukujući se s njom.
»Ja se zovem Lucien. Lucien Folter.«
Alicia namršteno pogleda muškarca koji stoji pred njom.
»Lucien Folter?«, sumnjičavo upita. Glavom pokaže na ime ušiveno u njegovu košulju.
»Tko je onda M. Vargas?«
Lucien načas zatvori oči, kao da se pokušava nečega sjetiti. Kad ih opet otvori, potpuno se
promijeni cijelo njegovo držanje. A kad opet progovori, glas mu je smiren poput svećenikova,

13
Knjige.Club
no potpuno je nestao naglasak iz Tennesseea. Pogleda je u oči. Ono što žena ugleda u njima,
preplavi je užasom.
»Oh, on?«, odgovori Lucien. »Ne brinite za njega. Njemu više ne treba ova uniforma.
Nikad više.« Namigne Alicji dok joj čvršće steže ruku, toliko čvrsto da se žena ne može
osloboditi. »Kao što ni vama više neće trebati vaš automobil, Alicia... nikad više.«

14
Knjige.Club
 5
»Lucien Folter je... zlo u ljudskom obličju.«
Ovih sedam riječi direktora Kennedya zgusnulo je zrak u Hunterovu i Garciinu uredu.
Garcia zaintrigirano pogleda partnera, no Hunterove misli očito su negdje drugdje.
»Zlo u ljudskom obličju?«, upita Garcia Kennedya. U glasu mu se čuje sarkazam.
»Nemojte se uvrijediti, znam da vi tamo u FBI-evu NCAVC-u imate posla s velikim facama,
ali ovo je LAPD-ova Jedinica za ultranasilne zločine. Ključne riječi su 'ultranasilni'. 'Zlom u
ljudskom obličju' može se nazvati svaki ubojica kojeg smo dosad ganjali.«
»Nisam se uvrijedio«, odvrati Kennedy glasom potpuno identičnim Garciinu. »Bili oni
ultranasilni ili ne, vjeruj mi kad ti kažem da još nikad nisi ganjao nekoga kao što je Lucien
Folter. Nitko nije... osim Roberta.«
Istoga časa Garcia skrene pogled na Huntera. U Jedinici za ultranasilne zločine partneri su
već deset godina.
»Roberte, što time misli reći? Kad si ganjao tog tipa?«
Čini se da se Hunter napokon trgnuo iz stanja sličnog transu u kojem je bio proteklih
nekoliko trenutaka, no ne odgovori na Garciino pitanje, već se obrati Kennedyu.
»Adriane, u kojem je zatvoru bio?« Glas mu je smiren, držanje nepromijenjeno. »Rekao si
da je prilikom bijega ubio tri stražara i dva bolničara u ambulanti. Gdje je služio kaznu?«
Kennedy oklijeva.
Hunter ga upitno pogleda.
»U strogo čuvanoj kaznionici Lee u Virginii«, odgovori Kennedy.
»Strogo čuvanoj kaznionici?« Hunter sumnjičavo pogleda Kennedya. »Što je radio u
strogo čuvanoj kaznionici?«
Nema odgovora.
»Lucien je trebao biti u zatvoru maksimalne sigurnosti«, nastavi Hunter. »I u potpunoj
izolaciji. Kako je završio u kaznionici?«
Kennedy duboko udahne i nelagodno premjesti težinu s jedne noge na drugu.
»Adriane«, ne odustaje Hunter. »Kako to da je Lucien završio u kaznionici, a ne u zatvoru
maksimalne sigurnosti?«
Kennedy podigne glavu i pogleda Huntera u oči. »Zato, Roberte, jer smo htjeli da bude što
bliže Quanticu i NCAVC-u. Najbliži savezni zatvor maksimalne sigurnosti je u Coloradu.«
Hunter ne mora niti pitati. Točno zna zbog čega je Kennedy htio da Lucien Folter bude u
blizini Quantica.
»I bio je u izolaciji«, uvjerava Kennedy Huntera. »Otpočetka, od dana kad smo ga uhvatili.
Čak i kad su ga premjestili u ambulantu.« Kennedy gnjevno odmahne glavom. »Jednostavno
ne mogu shvatiti kako je uspio pobjeći. No dobro, to nije bio zatvor maksimalne sigurnosti, ali
je ipak strogo čuvana savezna kaznionica. Iz nje se ne može tako lako pobjeći, Roberte. Netko
mu je morao pomoći ili je netko napravio ogromnu i svakako posljednju grešku u svojoj
karijeri. Otkrit ću kako je točno Lucien uspio pobjeći i osobno ću se pobrinuti da za to plati onaj
tko je odgovoran. Lucien je trebao biti...«
»Adriane, kakve sad to veze ima kako je uspio pobjeći?«, prekine ga Hunter naslonivši se
na rub stola. »Na slobodi je. Pobjegao je... i kao bjegunac, sada su za njega nadležni
ministarstvo pravosuđa i savezni šerifov ured, ali sam siguran da je kao zatvorenik u strogo

15
Knjige.Club
čuvanom zatvoru iz dana u dan dolazio u kontakt s nekolicinom istih stražara. Jesam li u pravu?
Stražarom koji mu je donosio hranu, onim koji mu je donosio knjige, stražarom koji ga je pratio
u ambulantu ili kamo sve ne.«
»Da, pa?« Kennedy ne uspijeva slijediti Hunterov tok misli.
Hunter razrogači oči. Očito ga je iznenadila direktorova naivnost.
»Pa, ne govorimo ovdje o samo još jednom serijskom ubojici, zar ne, Adriane? Govorimo
o Lucienu Folteru, vjerojatno najbolje psihološki potkovanom ubojici na planetu. Hoćeš li
pogoditi koje je područje psihologije specijalizirao?« Ne čeka odgovor. »Hipnozu.«
Kennedy glasno uzdahne.
»Osoba kao što je Lucien svakoga je dana viđao iste stražare«, nastavi Hunter. »Imao je
priliku svakoga dana razgovarati s istim stražarima, a to je isto kao da si mu dao ključeve ćelije
i napunjen pištolj.«
»Premješten je u strogo čuvani zatvor prije otprilike tjedan dana«, prigovori Kennedy.
Hunter pogleda direktora NCAVC-a kao da je potpuni neznanac. »Patiš li od demencije ili
samo pokušavaš sačuvati svoju guzicu, Adriane?«
Kennedy stisne čeljust. Veoma malo osoba ima petlju razgovarati s njim na ovakav način.
»Adriane, koliko vremena treba stručnjaku da hipnotizira nesvjesnu osobu?«, upita Hunter.
»I prije si vidio kako se to događa, zar nisi?«
Kennedy odvrati pogled, zna da je Hunter u pravu.
»No čuo sam da si spomenuo i eksplozivnu napravu«, ubaci se Garcia. »Kakvu? O čemu
se radilo?«
»Nisam sto posto siguran«, odgovori Kennedy okrenuvši se k Garcii. »Rečeno mi je samo
da je, nakon što je pobjegao iz svoje ćelije i ubio četiri osobe, Lucien očito postavio eksplozivnu
napravu u nadzornu prostoriju ambulante. Ta je naprava ubila još jednog stražara kad je jutros
došao na posao, gotovo pola sata nakon Lucienova bijega. Taj čuvar je podigao uzbunu.«
»Kakvu vrstu naprave?«, ponovno upita Garcia. »Što je iskoristio?«
Kennedy skrene pogled s Huntera na prozor. »Mogu li pušiti ovdje ako otvorim prozor?«
»Ne«, odgovori Hunter.
Kennedy nestrpljivo obliže usne. »Čini se da je koristio prepiljenu sačmaricu s dvanaest
patrona«, napokon odgovori na Garciino pitanje. »Baterijsku svjetiljku i komad najlonske niti
- nešto slično ribičkom najlonu.«
»Ribički najlon?«, sumnjičavo kaže Garcia.
»Ne pitaj«, odvrati Kennedy. »Rečeno mi je samo to da je ribički najlon s jedne strane bio
vezan za stražnji dio ladice, a s druge za sačmaricu. Kad je stražar otvorio ladicu, aktivirao je
sačmaricu skrivenu iza nekakvih kutija i pucanj mu je raznio glavu.«
»Isuse!«, uzvikne Garcia.
»Ipak«, prozbori Hunter, »Adriane, ništa od toga sada više nije važno. Ništa se više ne
može učiniti. Možemo samo čekati da ministarstvo pravosuđa i savezni šerifov ured obave svoj
posao. Kao što sam rekao, to je sada u njihovoj nadležnosti.«
»U pravu si«, odvrati Kennedy. »Sada je Lucien u njihovoj nadležnosti, ali neće samo oni
krenuti u potragu za njim.«
Hunter ništa ne govori.
»Osobno ću razgovarati sa saveznim državnim odvjetnikom. Nathan i ja se veoma dugo
poznamo. Ova hajka bit će zajednički posao ministarstva pravosuđa i FBI-a, a ja ću usto

16
Knjige.Club
oformiti i posebnu jedinicu.« Desnim kažiprstom pokaže na Huntera. »A vodit ćeš je ti,
Roberte.«
»Hej!« Hunter iznenađeno podigne obje ruke. »Čekaj malo. Kako to misliš - ja ću voditi
specijalnu jedinicu? Adriane, ja nisam agent FBI-a. Ja sam LAPD-ov detektiv. Iako se radi o
Lucienu Folteru, ja za njega više nisam odgovoran. Ne više.«
Garcia namršteno pogleda partnera.
»Kao što rekoh«, nastavi Hunter, »on je bjegunac i za njegovo privođenje nadležan je
savezni šerifov ured. Želiš li zajedničku operaciju s ministarstvom pravosuđa, to se onda tiče
samo tebe i njih. Želiš li voditi usporednu istragu, to je tvoje pravo, ali to se ne tiče LAPD-a.«
»Govoriš li to da te nije briga je li Lucien iza rešetaka ili ne?«, upita Kennedy.
»Nisam to rekao«, odgovori Hunter. »Da se mene pita, ja bih ga zaključao u tamnicu i
bacio ključeve.«
Namrštenost na Garciinu licu pretvori se u veliko iznenađenje.
»I tamo je i trebao biti«, nastavi Hunter. »Ali ti si ga odlučio smjestiti u zatvor u blizini
Quantica samo da bi ga mogao dalje proučavati, je li tako? Da bi mu mogao kopati po glavi?
Nisi htio odustati, zar ne, Adriane? Sve ono što smo našli... one njegove bilješke, njegovo
istraživanje... nije bilo dovoljno NCAVC-u, BAU-u ni tebi.«
»Proučavati ga?«, Garcia se više ne može suzdržavati. »Bilješke? Istraživanje? Tko je,
dovraga, taj tip? Jack Rasparač?«
»Jack Rasparač je mala beba u usporedbi s Lucienom Folterom«, odvrati Kennedy, zatim
se opet okrene prema Hunteru. »Da, Roberte, htio sam ga i dalje proučavati. Od svih ljudi na
svijetu, barem bi ti trebao razumjeti moje razloge. Njegovo znanje o tome kako funkcionira um
serijskog ubojice je neprocjenjivo i neusporedivo, ali sada to više nije važno. Kao što si rekao:
pobjegao je i sada je važno samo njegovo pronalaženje.«
»Slažem se«, kaže Hunter. »I opet ističem - za to je nadležno ministarstvo pravosuđa i
savezni šerifov ured, a ne LAPD. Ja nisam dio toga.«
»Nažalost«, odvrati Kennedy, »jesi, stari prijatelju, jesi.«
»Tko kaže?«, uzvrati Hunter.
Kennedy izgleda zabrinuto zbog onoga što će reći.
»Sam Lucien Folter.«
Hunter pogleda izraz na Kennedyevu licu. Izgleda poput kartaša koji u ruci ima adut
cijele igre i čeka najbolje vrijeme da ga iskoristi.
»Što bi to trebalo značiti?«, upita Hunter. »Adriane, što mi još nisi rekao?«
Kennedy se uspravi. »Roberte, u Lucienovoj ćeliji našli su poruku«, odgovori. »Upućena
je tebi.«

17
Knjige.Club
 6
Lucien još nikad u životu nije bio u Knoxvilleu pa, dok se vozi naokolo tražeći parkiralište,
ne može a da se ne divi ljepoti grada. Na obalama rijeke Tennessee, ugniježđen u prelijepoj
dolini zapadno od Great Smoky Mountainsa, grad je uistinu posjeduje neodoljiv i
razoružavajući šarm sa svojim zgradama iz devetnaestog stoljeća koje se dobro uklapaju među
modernu arhitekturu - čini se kao da svaki ulični ugao odiše poviješću. Deset minuta vožnje
središtem grada sasvim mu je dovoljno da zaključi kako se, kad bude imao vremena, mora
vratiti u Knoxville i istražiti ga malo bolje.
Prošao je uz tri garaže u kojima vozila parkiraju poslužitelji, a zatim našao jednu na uglu
State Streeta u kojoj može sam parkirati.
»Evo nas«, kaže glasno, skrećući Audi A6 prema ulazu. Nakon što je uzeo karticu iz
automata, polako vozilom obiđe sve katove - traži slobodno mjesto, ali i pomno gleda gdje su
nadzorne kamere.
Na prvom katu nema nijednog slobodnog mjesta. Na drugom ih ugleda nekoliko, ali snima
ih nadzorna kamera. Tek na samom kraju trećega nađe savršeno mjesto - uza sam zid, bez
nadzornih kamera na vidiku. Brzo parkira vozeći unatrag.
»O.K., da vidimo što još imate za mene, gospođo Campbell«, kaže potiho, gaseći motor i
uzimajući torbicu Alicie Campbell sa sjedala suvozača. Najprije nađe kožni novčanik Bottega
Veneta.
»Oho, veoma otmjeno«, kaže cereći se dok otvara novčanik. »I tu imamo... sto dvadeset
sedam dolara gotovine. Uopće nije loše.« Tutne novac u svoj džep i nastavi kopati po
novčaniku. »Pet kreditnih kartica, vozačka dozvola, nekoliko kovanica, cijela hrpa posjetnica:
»'Alicia Campbell'«, pročita na jednoj. »'Neovisna savjetnica za hipoteke'. Ah, nikad ne bih
pogodio.« U posljednjem džepiću novčanika nađe fotografiju. Neko vrijeme je promatra. »Oh,
je li ovo taj tip koji ti je slomio srce?«, upita kao da Alicia sjedi do njega. »Možda ću ga uskoro
posjetiti i očitati mu bukvicu. Što kažeš na to?«
Izvadi Alicyinu vozačku dozvolu i nasumce odabere jednu kreditnu karticu pa ih spremi u
svoj džep. Odloži novčanik sa strane i vrati se torbici. Kopajući po preostalom sadržaju, nađe
mali neseser sa šminkom i zadrži ga - uvijek je dobro imati šminku - privjesak s ključevima
kuće ili neke druge zgrade, dvije kemijske olovke, hrpu beskorisnih računa i dvije kutijice
lijekova na recept. Provjeri koji su - Xanax XR (tablete od 3 mg) i Valium (tablete od 10 mg).
Od iznenađenja razrogači oči. Dobro su mu poznata oba lijeka. Xanax je najprodavaniji
alprazolam u zemlji. Alprazolam je benzodiazepin koji utječe na uravnoteženje kemikalija u
mozgu kod ljudi koji pate od anksioznosti. Koristi se za liječenje anksioznosti, napadaja panike
i kronične depresije. Valium je najprodavaniji diazepam u zemlji i također spada u skupinu
benzodiazepinskih lijekova. Iako se njime također liječi anksioznost, ujedno djeluje i kao
antikonvulzant, što znači da se veoma često koristi za ublažavanje simptoma apstinencije
od alkohola, mišićnog spazma, kao i u prevenciji napadaja. Oba lijeka su diljem cijeloga svijeta
stekla kultni status rekreativnih droga. Rečeno jednostavnim riječima - budući da
benzodiazepini utječu na kemikalije u mozgu, polovica jedne ove tablete Xanaxa ili Valiuma
bila bi većini osoba dovoljna da se nafiksaju. A od cijele tablete većina ljudi bi zaspala. A njemu
će dobro doći obje vrste. Nasmiješi se koliko mu se posrećilo.
U torbici nema ničega drugoga.
Vrati torbicu na suvozačevo sjedalo i otvori pretinac za rukavice. Unutra nađe priručnike
za vozilo i plastičnu kutiju s ključem za skidanje kotača i Alicyin mobitel. Pritisne dugme da

18
Knjige.Club
ga uključi. Na zaslonu se pojavi slika šume, sat i poruka: »otključava se otiskom prsta ili
povlačenjem po ekranu«.
Prstima prijeđe po zaslonu, pojavi se okvir za unošenje lozinke.
»Onda je potreban otisak prsta«, kaže samome sebi i pritisne dugme za otključavanje
poklopca prtljažnika.
Nagne se na sjedalu i pogleda kat. Nigdje nikoga.
Ostavio je dovoljno mjesta da se može uvući između stražnjeg dijela vozila i zida garaže.
Obiđe automobil, još jednom provjeri cijeli kat i otvori poklopac. Unutra leži truplo Alicie
Campbell - slomljena vrata, na licu joj se još vidi neizmjerni strah od kojeg se skamenila kad
je objema rukama zgrabio njeno lice, zagledao se u njezine užasnute oči i jednim silovitim
potezom zavrnuo joj vratom za sto osamdeset stupnjeva, slomivši joj vratnu kralješnicu tik
ispod lubanje i prekinuvši joj leđnu moždinu na istome mjestu. Tada su se Alicyi dogodile tri
stvari. Prvo: budući da leđna moždina povezuje mozak i tijelo, mozak se odijelio od tijela ispod
ozljede, paraliziravši istoga časa donji dio tijela, uključujući i respiratorne mišiće. Drugo -
prestala je disati. Treće - njezino tijelo više nije moglo upravljati radom srca.
Veoma mu je dobro poznata jedna stvar - za razliku od onoga što se prikazuje u
holivudskim i kung fu filmovima - slomljeni vrat i prekinuta leđna moždina ne uzrokuju
trenutačnu smrt. Žrtva može čak do tri i pol minute osjećati strašnu bol u cijelome tijelu, ovisno
o otpornosti i snazi tijela. Alicia Campbell živjela je još minutu i dvadeset dvije sekunde prije
negoli se ugušila zbog zatajenja pluća.
Namjeravao je baciti njezino tijelo na odmorištu uz autocestu, ali je brzo zaključio da je to
previše riskantno. Okolno grmlje nije bilo dovoljno gusto da bi za dana dobro sakrilo truplo.
Lako bi ga uočio svatko tko bi stigao na odmorište. Mogao ju je ostaviti i u Chevrolet Coloradu
koji je vozio, ali u ovom času svaka policijska postaja u zemlji traži taj kamionet. Ako ga dosad
nisu našli, sigurno će ga naći za otprilike sat vremena, možda i prije, u to je potpuno siguran. I
tada bi našli njezino truplo. A pronađu li truplo, brzo bi je identificirali i tada policija više ne bi
tragala za Coloradom, već za Audiem A6, što znači da bi opet morao naći neki novi prijevoz.
Na ovaj način riješio se sve te zbrke. Mora stići do Lousiane, a sviđa mu se udobnost i snaga
Audia.
Nakon što je odvagnuo svoje opcije, odlučio je kako će biti najbolje da tijelo spremi u
prtljažnik njezina automobila i drži ga tamo sve dok ne ode iz Knoxvillea. Ne namjerava se
zadržati u gradu dulje od jednoga sata... najviše dva - to mu je sasvim dovoljno za kupnju
potrebnih stvari i promjenu izgleda. Uvjeren je da će naći idealno mjesto čim izađe iz grada,
tamo će se riješiti njezina trupla, no u ovom trenutku mora otključati ovaj mobitel.
Podigne Alicyinu desnu ruku, uhvati je za palac i stavi ga na čitač otisaka. Trenutak kasnije
otključa se zaslon mobitela.
Najprije na zaslonu otvori postavke. Zna da ne može promijeniti »zaključavanje zaslona i
sigurnosne postavke« kako bi zaslon trajno ostao otključan bez unošenja lozinke, zbog toga
učini drugu najbolju stvar - promijeni vrijeme »automatskog zaključavanja« od pet sekundi na
pola sata. Tako će, sve dok svakih pola sata bude dodirivao zaslon, mobitel ostati nezaključan
i neće morati opet koristiti Alicyin otisak prsta.
Nakon toga otvori aplikaciju mapa i potraži »prodavaonice kostima u središtu
Knoxvillea«. Dobije tri rezultata. Najbliži je udaljen manje od osamsto metara od mjesta gdje
se nalazi.
»Što kažeš na ovo?«
Lucien nije samo majstor u imitiranju, već je i pravi čarobnjak što se tiče
maskiranja. Odgovarajućom šminkom i pomoću nekoliko jednostavnih rekvizita koji se bez

19
Knjige.Club
problema mogu kupiti u većini trgovina kostima, može drastično promijeniti svoj izgled i za
samo par minuta postati potpuno neprepoznatljiv.
Uz pomoć aplikacije mape provjeri put do trgovine. Do nje može doći i pješke i
automobilom, a budući da mu trebaju još neke stvari kojih nema u trgovini kostima, odluči
krenuti pješke. Zaključa automobil i uputi se prema adresi napisanoj na zaslonu mobitela.

20
Knjige.Club
 7
Hunter i dalje promatra Kennedya, čeka da mu razjasni ono što je upravo rekao, no
direktor NCAVC-a ništa ne govori.
»Adriane, o čemu govoriš?«, upita ga smirenim glasom. »Kakvu poruku?«
»Znam da nikome ovdje ne moram objašnjavati protokol«, odvrati Kennedy. »Svi znate da
se u slučaju bijega zatvorenika najprije pretraži njegova ćelija, je li tako? Policajci traže plan
bijega, bilješke, crteže, dopisivanje s nekim izvana... bilo kakav trag koji bi ih mogao nekamo
usmjeriti.«
Hunter odvrati jednostavnim kimanjem.
»Dakle«, nastavi Kennedy, »Lucienovu ćeliju pretražili su uzduž i poprijeko, okrenuli
je naglavce, ali ništa nisu našli.«
»Niti neće«, slegne Hunter ramenima. »Kakav god plan je smislio, Lucien ga je zadržao u
glavi, bez obzira koliko bio kompliciran.«
»Možda«, prizna Kennedy. »Ali Lucien nije pobjegao iz svoje ćelije.«
»Da, znam«, kaže Hunter. »Maloprije si rekao da je ubio dva bolničara, što znači da je
očito pobjegao iz ambulante.«
»Točno«, složi se Kennedy. »Jučer poslijepodne premješten je u ambulantu zatvora Lee -
navodno zbog teške viroze želuca. Nije prestajao povraćati.«
»Da, aha«, komentira Garcia.
»Uglavnom«, nastavi Kennedy, »u njegovoj ćeliji u ambulanti našli su kratku poruku.
Kako mi je rečeno, ostavio ju je na svom jastuku.«
»Na svom jastuku?«, upita Garcia.
»Točno«, potvrdi Kennedy.
»I ta je poruka adresirana na mene?«, upita Hunter.
Kennedy ga pogleda, no njegovo kimanje glavom ne izgleda uvjerljivo.
»Ovaj, da«, odvrati. »Ali na zagonetan način.«
Hunter ga upitno pogleda.
U tom trenutku Kennedy osjeti kako mu u džepu vibrira mobitel, no samo dvaput kratko,
što znači da je dobio SMS.
»Pričekajte časak, hoćete li?«, kaže pogledavši zaslon mobitela. »Da.« Nakon nekoliko
trenutaka kimne. »Poruka je upućena tebi, da. Nema nikakve sumnje.« Ispruži desnu ruku,
pruža Hunteru svoj mobitel. »Evo, pogledaj.«
Hunter načas oklijeva, kao da će, ne pogleda li mobitel, ova noćna mora jednostavno
nestati. S druge strane, Garcia ne gubi vrijeme, približi se poput gladnog djeteta kome je
ponuđena čokoladica.
Hunter pusti da njegov partner pročita ono što prikazuje zaslon Kennedyeva mobitela, a
zatim im napokon priđe.
»Nije mi jasno«, kaže Garcia. Suženih očiju pogleda najprije Kennedya, potom Huntera.
Kennedy okrene mobitel prema Hunteru, a on stane otprilike pola metra dalje, gurne ruke
u džepove hlača i pogleda mali zaslon. Na njemu je prikazan pravokutni komad bijelog papira
na snježnobijeloj jastučnici. Izgleda kao da su riječi na njemu napisane krvlju. Hunter ih polako
pročita.

21
Knjige.Club
 »Trebao si me srediti u onom avionu kad sam ti pružio priliku, stari prijatelju. Tu šansu
nisi iskoristio. Sad je na meni red. Pripremi se, Skakavče, jer ćemo zaigrati igru.«
»Jesam li bio u krivu?«, upita Kennedy. »Je li ova poruka namijenjena tebi?«
Hunter odmahne glavom. »Ne, nisi bio u krivu.« Sada mu glas zvuči iscrpljeno.
»Ja imam neka pitanja«, kaže Garcia, zbunjenost na njegovu licu izgleda poput druge kože.
»Siguran sam da će ti Robert odgovoriti na njih čim ja odem«, kaže Kennedy brzo bacivši
pogled na sat. »Što će biti veoma brzo.« Opet se obrati Hunteru. »Roberte, ti poznaš Luciena
mnogo bolje od mene, ali ja cijelu svoju karijeru imam posla sa psihopatima i meni ovo...«
Glavom pokaže na svoj mobitel. »... ne izgleda kao poziv... a ako jest, onda nije od one vrste
koja se može odbiti. Lucien ti neće dopustiti da to učiniš.«
Hunter ne odvrati ništa jer je Kennedy u pravu. Ta poruka nije pozivnica, to je ultimatum
prikazan kao izazov.
Kennedy još jednom pogleda na sat. »Moram se vratiti u D.C. Uvjeren sam da su se stvari
već posvuda zahuktale, ali javit ću se do poslijepodneva.«
»Adriane, ja neću voditi FBI-evu jedinicu za potragu«, odlučno će Hunter.
Kennedy zastane na vratima i pogleda obojicu detektiva. Prije negoli izađe iz ureda, obojici
jedva primjetno kimne. Nije rekao Hunteru i Garcii kako, po njegovu mišljenju, nije važno hoće
li Hunter krenuti u potragu za Lucienom ili ne, jer je potpuno siguran u jednu stvar: Lucien će
doći Hunteru.

22
Knjige.Club
 8
Čim se za Kennedyem zatvore vrata, Garcia se okrene prema Hunteru.
»Ti i ja«, kaže pokazujući kažiprstom. »Moramo razgovarati.«
Hunter kimne, zatim sjedne za svoj stol.
Garcia ustane.
»U redu«, kaže. »Pretvorio sam se u uši. Tko je, dovraga, taj Lucien Folter?« Podigne
desnu ruku. »I, molim te, nemoj mi prodavati ono sranje o zlu u ljudskom obličju'.«
Hunter se zavali u stolicu, stavi lakte na naslone za ruke i ispreplete prste ispred brade. Zna
da se iz ovoga ne može izvući tako lako. »Pretpostavljam da želiš čuti dulju verziju.«
»Imam na raspolaganju cijeli dan«, odvrati Garcia.
Hunter malo pričeka, kao da bira prikladne riječi kojima bi opisao ono što je Lucien. Svoje
objašnjavanje započne slijeganjem ramenima.
»Lucien Folter je jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao u životu. Veoma je
discipliniran, odlučan, usredotočen, domišljat, vješt, pravi majstor što se tiče psihološke
manipulacije i obmanjivanja, a povrh svega toga, Adrian nije lagao -Lucien je oličenje zla.«
Garcia još uvijek nije impresioniran. »Vi se poznate?«, upita. »Otkad?«
Hunter oklijeva djelić sekunde. »Od moje šesnaeste godine.«
Ravnodušnost na Garciinu licu ubrzo se promijeni u potpuno iznenađenje. »Što? Od
šesnaeste godine?«
Hunter kimne. »Od moga prvog dana na sveučilištu Stanford. Obojica smo bili u istom
studentskom domu. Lucien je bio moj cimer.«
Garcyina vilica zamalo dodirne pod. »Mislim da bi bilo bolje da sjednem.« Nasloni se na
svoj stol.
»Jednako kao i ja«, nastavi Hunter, »Lucien je studirao psihologiju.«
Prema Hunterovu zamišljenom pogledu Garcia zaključi da se vratio u svoje studentske
dane. Pričeka.
»Odmah smo kliknuli«, kaže Hunter. »A to uopće nisam očekivao.«
»Kako to misliš?«
Hunter opet slegne ramenima. »Prijateljski se odnosio prema meni.«
Garcia se namršti. »I to te iznenadilo?«
»Da, djelomično.«
»Zašto?«
»Kao što sam rekao«, započne objašnjavati Hunter, »imao sam šesnaest godina kad sam
počeo studirati, što znači da sam bio najmanje dvije godine mlađi od svih ostalih studenata. Kao
klinac, nikad nisam bio fizički aktivan tip. Nije me zanimao sport ni vježbanje ni ništa slično.
Bio sam mršav i nespretan i odijevao sam se potpuno drukčije od svih ostalih studenata na
Stanfordu.«
»Kako drukčije?«
»Bili smo veoma siromašni«, odgovori Hunter, no ne zvuči kao da se opravdava. »Većina
moje odjeće potjecala je iz trgovine rabljene odjeće. I većina mi nije dobro pristajala, ali samo
takvu smo si mogli priuštiti.« Nasmiješi se. »Običavao sam nositi rasparane traperice kad takve
još nisu bile u modi. I flanelske košulje prije negoli su postale popularne zbog grunge rocka.«

23
Knjige.Club
Pogleda Garciu. »Dakle, bio sam mlađi od većine studenata, apsurdno mršav, pravi šmokljan i
uglavnom nosio preveliku i rasparanu odjeću.« Pričeka dok njegov partner ne zamisli tu sliku.
»Jesi li uspio stvoriti sliku? Carlose, bio sam pravi magnet za nasilnike.«
Sudeći po sadašnjem Hunterovu izgledu i građi, Garcia nikad ne bi rekao da je kao klinac
bio mršavac. Više je izgledao kao da je bio kapetan hrvačke ekipe ili boksački šampion.
»U to doba«, nastavi Hunter, »Lucien je imao devetnaest godina, obožavao je sport i
vježbao najmanje pet puta tjedno. Bio je slika i prilika mačo tipa koji bi uživao mučeći nekoga
tko je izgledao kao ja.« Naceri se kad se sjeti. »Sjećam se kad sam, prije toliko godina, prvi put
ušao u svoju studentsku sobu noseći kutiju knjiga i torbu sa svom svojom odjećom. Lucien je
na podu radio sklekove.«
»To je tako žalosno«, komentira Garcia.
»Čim sam ga ugledao«, kaže Hunter, »pripremio sam se na ono što će slijediti, u to sam
bio uvjeren.« Odmahne glavom. »No to se nije dogodilo. Lucien nije ništa rekao o mojoj
mršavosti ni otrcanoj odjeći, čak ni o tome da izgledam kao štreber. Nije rekao nijednu
sarkastičnu primjedbu. Nije bilo nikakvih uvreda, nikakvih šala... ništa. Zapravo mi je pomogao
raspakirati moje stvari.«
»Nikad ne bih rekao da su te maltretirali kad si bio klinac«, kaže Garcia.
»Teško je to izbjeći kad netko izgleda kao što sam ja izgledao«, odvrati Hunter. »Toliko
sam se na to naviknuo da sam pomislio kako Lucien čuva maltretiranje za kasnije, znaš.
Najprije je bio ljubazan... kako bi stekao moje povjerenje, ali ću s vremenom ipak dobiti svoje
- ismijavanje, neslane šale, fizičko zlostavljanje, ponižavanje... takve stvari.«
»I to se i dogodilo.«
Hunter opet odmahne glavom. »Ništa od svega toga. Zapravo mi je Lucien više puta
priskočio u pomoć kad su me maltretirali drugi studenti. On je bio taj koji me nagovorio da
počnem trenirati borilačke sportove i davao mi savjete kako treba vježbati, hraniti se i dobiti
masu. Sve u svemu, za vrijeme studiranja, Lucien mi je bio najbolji prijatelj.«
Garcia izgleda kao da je nešto propustio. »Malo si me zbunio, Roberte. Stalno ste govorili
kako je taj Lucien utjelovljenje zla, a osoba o kojoj govoriš izgleda kao prilično dobar momak.«
»Carlose, to je samo jedan od njegovih trikova«, kaže Hunter sjedajući opet na stolicu.
»Obmana. U tome je Lucien najbolji.« Ušuti, odvaguje naredne riječi. »Nema nikakve službene
potvrde i uvjeren sam da je nikad neće niti biti, no pretpostavlja se da je ubio više od sto ljudi.«
Tek sada Garcia izgleda impresionirano. »Što?« Zna da se Hunter nikad ne bi šalio s takvim
stvarima. »Ali to znači da je najveći serijski ubojica u povijesti Sjedinjenih Država.«
»Da, znači«, potvrdi Hunter.
»Kako to da nikad nisam čuo za njega?«
»Nitko nije. Nitko nije znao tko je on ni što je učinio sve dok ga nismo uhvatili prije samo
nekoliko godina.«
»'Mi'?« Zbunjenost se jasno vidi na Garciinu licu. »Tko to 'mi'?«
»Pomogao sam FBI-u i NCAVC-u.«
»Kad je to bilo?«
Hunter uzdahne. »Prije otprilike tri i pol godine.«
»Prije tri i pol godine?« Garcia izgleda još više zbunjeno. »Partneri smo deset godina, ali
ja se toga uopće ne sjećam.«
Hunter ništa ne odvrati.
»Kad prije tri i pol godine? Gdje sam tada bio ja?«

24
Knjige.Club
 »Na godišnjem odmoru.«
»Na godi...« Garcia ušuti i namršti se, odjednom se sjetio. Prije tri i pol godine, nakon
završetka istrage serijskih ubojstava koja je njega i njegovu ženu Annu gotovo stajala života,
načelnica im je naredila da obojica uzmu odmor - točnije, dva tjedna. Garcia je odveo Annu u
New Orleans, a Hunter je trebao otići na Havaje. U tom času Garcia se sjeti onoga jutra kad su
se on i Hunter opet našli na poslu, nakon njegova i ženina povratka iz Lousiane. Bilo je to u
ovom istom uredu. Garcia se gotovo od riječi do riječi sjeća njihova razgovora.
»Ne izgledaš preplanulo za nekoga tko se upravo vratio s Havaja«, rekao je i
namršteno pogledao partnera. »Bio si na odmoru, zar ne?«
»Otprilike«, tako je odgovorio Hunter.
»Što bi to trebalo značiti?«
»Bio sam na odmoru. Samo što na kraju nisam otišao na Havaje.«
Garcii je to bilo malo čudno jer je znao koliko je Hunter oduvijek htio posjetiti Havaje, ali
nikad za to nije imao priliku.
»Gdje si onda bio?«
»Nigdje posebno, samo sam posjetio starog prijatelja na istoku.«
I Garcia više nije inzistirao na pojedinostima, no sada mu je sve bilo jasno. »Posjetio je
prijatelja« -Adriana Kennedya - »na istoku« - u Quanticu u Virginii.
»Znači to je bio 'otprilike' tvoj odmor?«, u nevjerici upita Garcia. »Otišao si u Quantico
kako bi pomogao FBI-u?«
»Nisam imao previše izbora, Carlose«, objasni Hunter. »Bio sam spakiran i spreman za
odlazak kad me nazvala naša načelnica.«
»Nazvala te načelnica Blake?«
»Točno«, potvrdi Hunter. »Zamolila me da dođem u ured. Rekla je kako je iskrsnulo
nešto veoma važno i kako to ne može čekati. Došao sam ovamo i u njezinu uredu bio je Adrian
Kennedy. Doletio je skroz iz Washingtona jer je FBI pukom igrom slučaja uhitio nekoga u
Wyomingu tko je vjerojatno bio povezan s dvostrukim ubojstvom.«
»Igrom slučaja?«
Hunter kimne. »Zbog bizarne prometne nesreće.«
»Ovo svaki čas postaje sve bolje«, kaže Garcia i sjedne za svoj stol. »O.K., da čujem sve
otpočetka.«

25
Knjige.Club
 9
Naredni sat Garcia u tišini sluša Hunterovu priču o onome što se dogodilo u ta dva
sudbonosna tjedna prije tri i pol godine, iako ne baš u cijelosti. Osobni detalji... otkriće koje je
zauvijek promijenilo Hunterov život i koje je duboko potisnuo. Na neko hladno i mračno
mjesto, prepuno tuge i mržnje. Ipak, izraz na njegovu licu ne odaje ništa od svega toga.
»Znači, govoriš mi«, kaže Garcia kad Hunter završi s iznošenjem činjenica, »da je taj tip
Lucien ubijao cijeloga svoga života jer je htio napisati...« Ušuti, zagleda se u zrak, traži prave
riječi. »,.. neku vrstu 'priručnika o ubijanju'?«
»I više od toga, Carlose«, ispravi ga Hunter. »Lucien je dokumentirao sve što je mogao:
imena i adrese žrtava, ono što je potaknulo njegovu želju da ih ubije, svoje planiranje, svaki
detalj različitih M.O. s kojima je eksperimentirao, svoje potpise na poprištu ubojstva, svoje
osjećaje... sve. Njegove bilješke izgledaju poput psihološke procjene njega samoga, ludila i
uzbuđenja koji se odvijaju u umu ubojice prije, za vrijeme i nakon ubijanja. I zato, ne, nije pisao
priručnik. Pisao je enciklopediju.«
»Što si rekao, koliko ste notesa našli?«
»Pedeset tri«, odgovori Hunter. »A svaki je imao oko tristo stranica.«
Na te riječi Garcia odmahne glavom. »To je potpuno suludo.«
»Da, većini ljudi«, složi se Hunter. »Ali je za Adriana Kennedya bio imperativ dočepati se
tih notesa.«
Dok razmišlja o rečenom, Garcia štipka donju usnicu.
»Iako zvuči suludo«, kaže, »potpuno razumijem zašto ih je htio imati, kao direktor FBI-
eva NCAVC-a i BAU-a.«
»Da«, odvrati Hunter. »I meni je jasno, no stvar je u tome...«
»Čekaj malo«, kaže Garcia i pogleda ga suženih očiju.
»Nešto nije u redu?«, upita Hunter.
»Ti notesi koje si spomenuo«, odvrati Garcia. »Zbog njih si ga našao nakon što je prvi put
pobjegao, je li tako?«
»Tako je«, potvrdi Hunter. »Usporedili smo lažna imena koja je Lucien koristio s imenima
njegovih muških žrtava i...«
»Da, znam«, prekine ga Garcia odmahujući rukom. »Znam da ste ga na taj način na kraju
uhvatili, ali rekao si mi i kako si, prije negoli si shvatio da je preuzimao identitete nekih svojih
žrtava, u tim notesima tražio lokacije njegovih sigurnih kuća, zar nisi?«
Hunter zamišljeno pogleda partnera. Zna kamo Garcia smjera ovim pitanjem jer je i sam
to isto pomislio.
Upravo mu je rekao kako je Lucien u svojoj »enciklopediji ubojstva« dokumentirao sve
što je mogao, uključujući i lokacije skrovitih mjesta koje je ili kupio ili prisvojio. Mjesta za
koja nitko nije znao - sigurne kuće. Te sigurne kuće, rasute po cijeloj državi, većinom je koristio
kao mjesta za mučenje svojih žrtava, tako da je u njima mogao eksperimentirati, ali su mu
mogle poslužiti i kao skrovišta kad se osjećao ugroženo. Upravo o tome je govorio Garcia.
Nakon bijega, prvo je pravilo pronaći mjesto gdje se bjegunac može sakriti - sigurno
skrovište u kojem se može pritajiti, barem neko vrijeme. Znajući to, čim je shvatio da je Lucien
zapisao lokaciju svake sigurne kuće koju je koristio, Hunter je uvjerio Kennedya da brzo sastavi
tim od deset ljudi koji brzo čitaju. Taj tim, čiji je član bio i sam Hunter, proveo je nekoliko sati
čitajući Lucienove notese tražeći sve lokacije spomenute u tekstu. Kad su stigli do posljednje

26
Knjige.Club
stranice Lucienova pedeset trećeg notesa, ukupno su otkrili petnaest skrovišta u petnaest
različitih država. Za samo nekoliko sati FBI-evi specijalci provalili su u sve te kuće.
»Znam da si rekao kako operacija FBI-eva SWAT-a nije bila uspješna«, kaže Garcia
slijedeći Hunter tok misli. »Luciena nisu našli ni na jednoj od tih petnaest lokacija, ali reci mi
nešto - zna li Lucien da je FBI provalio u sva njegova skrovišta? Zna li da su ta mjesta
otkrivena?«
»Vjerojatno ne«, odgovori Hunter. »Barem ne per se.«
»A što bi to točno značilo?«
»Mislim da mu nitko nikad nije rekao da je prva FBI-eva akcija bila provjeriti njegova
skrovišta.«
Garcia napravi grimasu kao da je očito ono što kani reći.
»Ali«, nastavi Hunter, »Lucien zna da je FBI zaplijenio sva pedeset tri dijela njegove
tobožnje enciklopedije. Zna da su je dosad Adrian i NCAVC potpuno proanalizirali - svaku
stranicu, svaku riječ.« Hunter zastane, potom prihvati Garciinu sugestiju. »Da, imaš pravo. U
ovom trenutku Lucienu je najviše potrebno mjesto gdje će se sakriti, mjesto na kojem će se
osjećati sigurno.« Polako mu kimne. »Carlose, nijedna lokacija, nijedna adresa, nijedno ime
spomenuto na tim stranicama više nisu sigurni za njega jer su svi poznati FBI-u, i Lucien to
jako dobro zna. Neće se uputiti ni na jednu od tih petnaest adresa. On je mnogo pametniji.
Najvjerojatnije ima još jedno tajno skrovište, možda i više. Mjesta za koje samo on zna. Mjesta
koja nikad nikome nije spomenuo niti zapisao.«
»Roberte, ne znaš to zasigurno«, prigovori Garcia. »Posljednje tri i pol godine bio je
zatvoren, gotovo u potpunoj izolaciji. Sudeći prema onome što sam čuo, za to vrijeme nije imao
nikakva kontakta s vanjskim svijetom.« Zastane uz Hunterov stol. »Nije važno koliko je
inteligentan. U ovom trenutku traži ga svaka policijska postaja, uključujući i FBI i Savezni
šerifov ured. Da, siguran sam da si u pravu i da Lucien zna da je otkrivena svaka lokacija, svaka
adresa i svako ime koje je spomenuo u svojim notesima, ali sada je samo očajnik u bijegu kome
istječe vrijeme, a i sam znaš da očajni ljudi pribjegavaju očajničkim potezima, bez obzira koliko
bili riskantni.«
Hunter ne nalazi greške u Garcyinoj logici, osim jednog malog detalja - Lucien nije
očajnik. Lucien ne paničari... nikada.
Usprkos svemu tome, mora se složiti kako bi bilo vrijedno truda još jednom pretražiti ta
mjesta.
»Dakle, moje sljedeće pitanje je ovo...«, kaže Garcia. »Te sigurne kuće: još uvijek postoje
ili ih je FBI sravnio sa zemljom?«
Hunter slegne ramenima. »Ne znam, ali to i nije važno, zar ne?«
Garcia brzo shvati što Hunter misli reći.
»Ne, nije... jer Lucien ni to nikako ne može znati.«
Hunter kimne dok uzima telefon sa svoga stola.

27
Knjige.Club
 10
Lucienova pretpostavka bila je točna - do sredine jutra na svim radijskim i televizijskim
postajama objavljena je »udarna vijest« o njegovu bijegu, a do trinaest sati njegovu je policijsku
fotografiju objavila svaka veća televizijska mreža u zemlji. Fotografija je stara skoro četiri
godine, no, istinu govoreći, Lucien se nije mnogo promijenio. Čini se kao da uopće ne stari, ali
to uopće nije važno. Četrdeset minuta nakon što je parkirao Audi A6 na trećem katu garaže
otvorene 24 sata u State Streetu, izgleda kao potpuno druga osoba.
Nasuprot garaži našao je trgovinu mješovite robe gdje je kupio škare, pjenu za brijanje,
jednokratne britvice, malo ogledalo, tri velike boce vode, nekoliko čokoladica, dvije vrećice
sušene govedine, rolu papirnatih ručnika, bejzbolsku kapu i sunčane naočale. Nekoliko zgrada
dolje niz ulicu našao je malu trgovinu odjeće. Tamo je kupio plave traperice i tamnu košulju
dugih rukava na čijim je prsima pisalo »Izravno iz Knoxvillea«. Manje od dvadeset metara dalje
nalazio se veliki McDonald's.
»I to će dobro poslužiti.«
Zapravo mu je trebao samo WC, ali kad je ušao u restoran brze hrane, na vratima je pisalo:
»Naš WC mogu koristiti samo naši gosti«.
Lucien nije od onih koji obraćaju previše pažnje pravilima i zabranama, ali ne želi na sebe
privući neželjenu pažnju, a osim toga, zaista će mu dobro doći malo hrane.
S bejzbolskom kapom na glavi i sunčanim naočalama na nosu, iz daljine promatra četiri
mlada blagajnika i za kraće od minute odabere svoju metu - riđokosog tinejdžera lica izbrazdana
aknama koji izgleda kao da iz dna duše mrzi svoj posao, svoje roditelje i najvjerojatnije cijeli
svijet. Momak je jedva podizao pogled sa svoje blagajne dok je primao narudžbe.
Lucien pričeka dok mladac ne bude slobodan, priđe mu i naruči cheeseburger, malo
krumpirača i mali čokoladni frape. Jednako kao i sve ljude prije, momak ga je jedva pogledao
dok je primao njegovu narudžbu.
Noseći pladanj u ruci, Lucien sjedne za stol u udaljenom kutu restorana, daleko od
prozora, okrenuvši se prema zidu.
Nikad nije previše volio McDonald's, ali prošle su više od četiri godine otkako je posljednji
put jeo cheeseburger s krumpiričima, a ne sjeća se kad je posljednji put pijuckao čokoladni
frape - bio ovo McDonald's ili ne, bilo ovo smeće od hrane ili ne, sada mu ima okus rajske
hrane.
Pojeo je sve za manje od pet minuta, podigao svoju torbu i vratio se riđokosom klincu.
»Mogu li u WC?«, upita tihim i plahim glasom.
»Naravno, čovječe«, odvrati mladac uz slijeganje ramenima. »Slobodno se poslužite.
Otključat ću vam vrata.« Glavom pokaže na desnu stranu.
Čim Lucien stigne do vrata WC-a, mladac pritisne dugme ispod pulta i vrata se otključaju
uz prigušeno šištanje.
Lucien uđe u veliku prostoriju s bijelim zidnim i podnim pločicama. Ne gubi vrijeme, brzo
se zaključa u jednu od četiri kabine poredane uz istočni zid. Spusti poklopac WC-školjke i na
njega stavi svoju vrećicu.
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci pustio je da mu kosa naraste i prekrije uši, sviđao mu
se takav izgled, no došlo je vrijeme da je se riješi.
Iz vrećice najprije izvadi škare i netom kupljeno ogledalo pa započne skraćivati kosu
koliko god može, zatim je svu spremi u vrećicu. Nakon toga izvadi pjenu za brijanje,

28
Knjige.Club
jednokratnu britvicu, jednu bocu vode i rolu papirnatih ručnika. Zatim pomno obrije sve čekinje
koje su mu ostale na glavi.
Izrasla mu je i gusta brada, živcirala ga je i svrbjela, mrzio ju je iz dna duše, ali poslužila
je svrsi. Njegovo najuočljivije obilježje je dva i pol centimetra dug dijagonalni ožiljak na
lijevom obrazu - uspomena koju je stekao prije više od dvanaest godina, kad se posrećilo jednoj
od njegovih žrtvi. Prekasno je vidio njezin zamah, ali je ipak uspio dovoljno okrenuti tijelo i
izbjeći punu snagu udarca. Ali ono što nije vidio i na što nije računao bio je velik dragi kamen
na njezinu prstenu. Nije ga uspjela udariti svom snagom, ali je njezin prsten dobro oderao
njegov lijevi obraz - ostala mu je uspomena, ožiljak skriven bradom.
Lucien zna da je FBI svim novinama i televizijskim mrežama u državi razaslao njegovu
sliku snimljenu u policiji prije otprilike tri i pol godine, kao i da je ta slika objavljena na
Internetu - tada nije imao bradu. I zna i kako funkcionira ljudski mozak.
Prosječna osoba se prilikom ispitivanja može točno sjetiti samo veoma malog postotka
onoga što je vidjela ili osobe koju je vidjela samo jednom. Razlog je taj što je ljudsko oko
sklono tome da se usredotoči na obilježja koja mozak smatra neobičnima. Kad se radi o
ljudskom licu, to mogu biti mnoge stvari, primjerice, nešto što mozak smatra lijepim - oči,
savršeno oblikovane usne, madež i tako dalje - ili nešto što smatra čudnim - krivi nos, ožiljak,
neobično oblikovane obrve itd. Čim se njegova policijska fotografija pojavi u medijima, većina
ljudi automatski će zapamtiti ožiljak na njegovu lijevom obrazu. Lucien to zna i upravo
zbog toga mu treba trgovina kostima. Uz pomoć veoma male količine lateksa ili odgovarajuće
šminke, njegov će ožiljak nestati, ali nema pojma hoće li u trgovini naći ono što mu je potrebno.
Stoga, iako umire od želje da obrije bradu, zasad će je morati još malo trpjeti.
»Ovo će biti dovoljno«, šapne provjeravajući u malom ogledalu svježe obrijanu glavu. Ne
teži savršenstvu. Sada mu samo treba da ga u narednih dvadesetak minuta nitko ne prepozna,
sve dok ne stigne do trgovine i vrati se u automobil.
Nakon toga zamijeni stražarsku uniformu kupljenom košuljom i trapericama. Sve
pospremi u vrećicu, izađe iz kabine i pogleda svoj profil u velikom ogledalu. To mu izmami
osmijeh na usne.
Prva faza njegove preobrazbe je završena.

29
Knjige.Club
 11
Adrian Kennedy se netom ukrcao u privatni FBI-ev mlažnjak Hawker kad je primio
Hunterov poziv. Bio je toliko obuzet ljutnjom zbog Lucienova bijega da je potpuno zaboravio
na Lucienove sigurne kuće. Zaboravio je da je prije tri i pol godine on bio taj koji je dao zeleno
svjetlo onome što je nazvao Operacija Zlotvor, kad se petnaest timova FBI-evih specijalaca
istovremeno stuštilo na lokacije rasute po cijeloj državi. Lokacije koje su izvukli iz
»enciklopedije ubojstva« Luciena Foltera.
»Adriane, šanse su slabe«, objasni Hunter. »Lucien zna da je analiziran svaki njegov notes,
da je provjereno svako ime, svaka lokacija. Povratak u jednu od onih petnaest sigurnih kuća je
rizik koji osoba poput Luciena neće preuzeti.«
»Jasno mi je«, odvrati Kennedy. »Ali mislim da bi ipak trebalo pokušati. Ne misliš li i ti
tako?«
»Možda«, odvrati Hunter.
»Odmah ću krenuti u akciju«, kaže Kennedy.
»Javi mi novosti.«
»Naravno.«
Hunter završi razgovor, a Garcia priđe aparatu za kavu u kutu i natoči šalicu svježe skuhane
kave.
***
»Kao detektiv«, kaže, »vidio sam svakakve lude stvari u svojoj karijeri, ali svejedno nešto
ne mogu shvatiti u cijeloj toj stvari s Lucienom Folterom.«
»Što bi to bilo?«, upita Hunter.
»Lucien je iskoristio komad najlona i prepiljenu sačmaricu i napravio eksplozivnu napravu
koju je postavio u nadzornu prostoriju ambulante, je li tako?« Pitanje poprati odmahivanjem
glavom nakon čega slijedi slijeganje ramenima. »Zašto?«
I Hunter slegne ramenima. »Zato jer je to Lucien.«
Garcia otpije malo kave. »Oh, stvarno si mi sve objasnio. Hvala ti.«
Hunter ustane i priđe prozoru. Vani je nebo iznad L.A.-a slično plavobijelom mramoru, s
oblacima koji zakrivaju kasnojutarnje sunce tek toliko da bi se temperatura na ulicama mogla
nazvati »ugodnom«.
»Lucien je ona vrsta osobe koja neće propustiti priliku za demonstriranje svoje odličnosti,
Carlose.« Napokon počne razrađivati svoj odgovor. »Bilo koji drugi zatvorenik bilo gdje u
državi, jednostavno bi pobjegao kad bi mu se za to pružila prilika, je li tako? Što brže pobjegne
od tih zidina, to bolje.« Prekriži ruke na prsima. »Ali ne i Lucien. Ne znam što se točno dogodilo
u toj nadzornoj prostoriji ambulante, ali mogu nagađati.«
»Pa, ja ne mogu«, odvrati Garcia. »Stoga, da te čujem. Što misliš, što se ondje dogodilo?«
Hunter se nasloni na zid desno od prozora. »Da se Lucienu iznenada ukazala prilika za
bijeg, on bi je iskoristio, u to nimalo ne sumnjam, ali mislim da se nije radilo o tome.«
»Misliš da je sve pomno isplanirao?« Garcia otpije još kave.
»Potpuno sam siguran«, kimne Hunter. »Sve to, osim naprave koju je postavio - to je bila
dodatna prilika koja mu se ukazala.«
Garcia istovremeno izgleda i zaintrigirano i nesigurno.

30
Knjige.Club
 »Od trenutka kad se našao u pritvoru, Lucien je već počeo smišljati plan za bijeg. On je
takav. Na takav način radi njegov mozak. I nikad ne odustaje. Sve što mu treba je da njegov
protivnik - FBI, država, vlada, bilo tko - samo načas ne bude na oprezu.«
»I to se dogodilo kad je premješten u strogo čuvani zatvor u Virginii«, kaže Garcia,
slijedeći Hunterov tok misli.
»Točno tako«, složi se Hunter. Okrene se prema prozoru i vanjskom svijetu. »I njegov plan
je savršeno uspio - uspio je doći do prostorije za nadzor bez da je netko podigao uzbunu. Tamo
je poubijao sve - jer, zašto bi ih pustio da žive?«
Garcia popije kavu i stavi praznu šalicu na stol. »Što je s napravom?«
»Evo što mislim da se dogodilo... Lucienov plan je vjerojatno uspio i bolje nego što je
očekivao. Nekako je uspio izbjeći sve što bi mu omelo bijeg i dočepao se nadzorne prostorije
mnogo brže negoli je planirao.«
»Krasno«, kaže Garcia. »Znači da je preduhitrio vlastiti plan. Predivno! Ipak, zašto nije
jednostavno pobjegao? Zašto je postavio napravu koja je ubila još jednog stražara koji mu nije
predstavljao baš nikakvu prijetnju? Taj stražar tada nije niti bio ondje. Sudeći prema onome što
nam je rekao direktor Kennedy, stražar je stigao u zatvor otprilike pola sata nakon Lucienova
bijega.«
»Zato jer, kako sam već rekao«, odvrati Hunter, »Lucien je takva vrsta osobe koja neće
propustiti priliku da demonstrira svoju odličnost.« Pokretom ruke zaustavi Garciu.
»Carlose, zamisli ovo - Lucien mnogo prije negoli je planirao stigne u nadzornu prostoriju.
Ili je već prije znao kad dolazi naredna smjena ili je to saznao kad je stigao tamo. Bilo kako
bilo, znao je da se ne mora žuriti. Svatko drugi bi iskoristio to vrijeme kako bi stekao što veću
prednost, ali Lucien nije poput drugih ljudi. Umjesto da nastavi dalje bježati, pretražio je
nadzornu prostoriju i našao prepiljenu sačmaricu, kao i komad najlona.« Hunter pucne palcem
i kažiprstom. »I u tom trenutku svanula mu je nova ideja, pa je iskoristio to vrijeme ne samo za
izradu naprave, već i za njezino postavljanje, riskirajući nailazak nekog drugog naoružanog
stražara, bolničara ili bilo koga drugoga. Zar ne kužiš što je htio postići? Nije postavio napravu
samo zato da svojim žrtvama doda još jednu. Uopće ga nije bilo briga hoće li ubiti još jednu
osobu ili ne.«
»Razmetao se«, kaže Garcia shvativši partnerovo rezoniranje. »Htio je svima pokazati
srednji prst.«
Hunter kimne. »I to, ali ponajprije je svima htio pokazati koliko može biti smiren,
proračunat, narcisoidan, koliko vlada samim sobom, čak i pod najvećim pritiskom.«
Garcia se počeše ispod brade. »Osobine koje svakog serijskog ubojicu čine neizmjerno
opasnim.«
Hunter se složi.
»Sada shvaćam kako je direktor Kennedy znao da je ona šifrirana poruka koju je Lucien
ostavio namijenjena tebi«, kaže Garcia, zatim citira: »'Trebao si me srediti u onom avionu kad
sam ti pružio priliku, stari prijatelju.' Misli na vrijeme kad si ga uhitio.«
Hunter kimne. »I kako bi bilo potpuno jasno da je poruka namijenjena meni, Lucien ju je
završio obraćajući mi se nazivom koji malotko zna.«
»Misliš na ono 'Skakavče'?« To bi bilo sljedeće Garciino pitanje. To ga silno zanima
otkako je pročitao poruku.
»U to vrijeme«, objasni Hunter, »obojica smo obožavali televizijsku seriju koja se zvala
Kung Fu. Bila je to repriza iz 70-tih godina, no ipak je bila izvrsna.«
»Nije mi poznata«, kaže Garcia odmahnuvši glavom. »O čemu se radilo?«

31
Knjige.Club
 »U svakoj epizodi«, nastavi Hunter, »bilo je nekoliko scena flashbackova, kad bi stari i
slijepi učitelj Shaolin kung fua objašnjavao svoje stavove mladom učeniku. Učitelj je svakog
učenika zvao 'Skakavac'. Svako toliko kad me Lucien htio omalovažiti, u šali bi me zvao
'Skakavcem'. To se većinom događalo za vrijeme satova učenja borilačkih vještina. Poprimio
bi prilično dobar kineski naglasak i rekao nešto slično kao: 'Moraš biti strpljiv, Skakavče'.«
Garcia načas razmisli o tome.
»Znači, nazivajući te opet Skakavcem«, kaže, »želi te vratiti u studentske dane, kad je on
bio učitelj, a ti učenik... da to tako kažem.«
Hunter se kimanjem složi.
»A što misliš, što je mislio kad je napisao: 'Zaigrat ćemo igru'? Kakvu vrstu igre?«
Hunter pogleda partnera u oči. Uvjerenje s kojim je izgovorio narednih nekoliko riječi
izazove neugodno hladne žmarce na Garcyinoj kralješnici.
»Nisam siguran, ali mogu ti reći ovo - ono što Lucien naziva 'igrom', svi drugi nazivaju
'sedam krugova pakla'.«

32
Knjige.Club
 12
Za razliku od Los Angelesa, nebo iznad Knoxvillea je potpuno vedro, pa sunce kasnoga
travnja grije grad, njegove se zrake poput lasera odbijaju od krovova automobila i prozora
zgrada.
Čim se Lucien nađe na ulici, treba mu samo nekoliko minuta da stigne do
prodavaonice kostima i tamo se veoma ugodno iznenadi. Trgovina je ogromna, mnogo veća
nego što je očekivao, s velikim asortimanom i za djecu i za odrasle.
Unatoč veličini i nevjerojatno velikom broju artikala na policama, Lucien provede manje
od deset minuta u trgovini. Uzme bocu od pola litre tekućeg lateksa, dva različita kompleta
pribora za šminkanje, dvije perike, četiri kompleta kontaktnih leća u boji i jednu tubu pudera
čija nijansa odgovara njegovu tenu.
»Imate zabavu?«, upita sredovječna Afroamerikanka za pultom prelazeći
posljednjom stvari preko čitača. Veselje u njezinu glasu je sto posto iskreno.
»Ne baš«, odgovori Lucien savršenim naglaskom južnog Tennesseea. »Samo... se želim
sakriti od ljudi.«
Blagajnica se veselo i grohotom nasmije.
Naočale joj skliznu na vrh nosa pa ih kažiprstom gurne natrag. »Točno znam što mislite
reći. I ja to radim većinu dana.«
Lucien joj se suosjećajno nasmiješi dajući joj novac. »Zadržite ostatak.«
»Oh, hvala lijepa.« Njezin osmijeh zadobije potpuno novu dimenziju. »Sada se možete
dobro sakriti, čujete li me? Nemojte dopustiti da vas uhvate.«
»I ne kanim«, odvrati Lucien, namigne joj i izađe iz trgovine.
Za manje od osam minuta prolazi uz isti onaj McDonald’s u kojem je bio maloprije.
Pomisli se vratiti u njihov WC da bi obrijao ovu bradu koja ga živcira i nanio malo tekućeg
lateksa i šminke kako bi prekrio ožiljak i možda malo istaknuo jagodice lica. Tako bi postao
potpuno druga osoba, ali to bi ga koštalo i dragocjenog vremena, a osim želje da se riješi brade
koja ga svrbi, ne vidi drugog razloga za mijenjanje svoga izgleda više od onoga što je već
učinio.
Posluša svoj instinkt i ne uđe u McDonald's.
Na svom putu prema Louisiani održavat će interakciju s ljudima na minimumu, po
mogućnosti je i potpuno izbjegavati. Odlazit će u WC samo kad to bude nužno, umjesto WC-a
na benzinskim postajama radije će koristiti grmlje ili odmorišta uz cestu. Benzinske postaje
koristit će samo za natakanje goriva.
Zbog očitih razloga, prvih nekoliko sati nakon njegova bijega iz zatvora, sve će benzinske
postaje na autocesti biti alarmirane, posebno one u susjednim zemljama države iz koje je
pobjegao. Istina, s obzirom na veliku prednost, mogao je krenuti u bilo kojem smjeru, ali ako
šerifi već nisu pronašli kamionet koji je ostavio na odmorištu uz autocestu Maynardville, sada
je to samo pitanje vremena, pa će otkriti da je otišao na jugozapad, u Tennessee. Iako šerifi neće
znati koji automobil sada vozi, ipak će obavijestiti državnu policiju i Savezni šerifov ured i na
strateškim mjestima u Tennesseeu postavit će barikade.
Znajući to, dat će sve od sebe kako bi preostali dio puta izbjegao autoceste. Plan mu je
zaobići Cherokee National Forest, vratiti se u Virginiu, zatim otići na jug u Sjevernu Karolinu,
zatim Južnu Karolinu, Georgiu, Alabamu, Mississippi i napokon stići u Louisianu. Budući da
je upravo došao iz Viriginie i uputio se na jugozapad u Tennessee, većina barikada, ako ne i

33
Knjige.Club
sve, postavit će se na tom putu - na tome je temeljio svoj plan. Nitko neće očekivati da se vrati
u Virginiu kad je odande pobjegao.
Prema njegovu proračunu, tim potezom dobit će dodatnih deset do šesnaest sati prednosti,
što nije idealno, ali u njegovu svijetu »oprez« je uvijek važniji od »idealnog«. Sve u svemu,
uključujući dugačak zaobilazni put, procijenio je da će mu, vozeći prosječnom brzinom između
70 i 80 km/h, maksimalno trebati trideset dva sata dok ne stigne u svoju zabačenu drvenu kolibu
u južnoj Louisiani. Ima i više nego dovoljno vode. Ogladni li, ima čokoladice i sušenu govedinu
koje je kupio u trgovini u Knoxvilleu.
Također je primijetio kako jedan od kompjutorskih zaslona na komandnoj ploči Audia
pokazuje koliko daleko može stići vozilo s obzirom na količinu goriva u spremniku. Ovo je
velik automobil, s velikim spremnikom - s punim može prijeći oko tisuću kilometara. S
otprilike napola punim, koliko je ostalo u vozilu, morat će do svog konačnog odredišta dvaput,
najviše triput stati i natočiti gorivo.
Stigavši do vozila, stavi obje vrećice na suvozačevo sjedalo, sjedne za volan i upali motor.
Dok polako kreće s parkirališta, provjeri zaslon satelitske navigacije kako bi provjerio na koju
stranu treba skrenuti na izlazu iz garaže. Pažnju s vožnje skrenuo je samo na djelić sekunde,
dovoljno da ne primijeti srebrni BMW koji se iznenada pojavio iza ugla i punom brzinom jurio
prema njemu. BMW glasno zatrubi naglo skrećući ulijevo, jedva izbjegavši jedan drugi
parkirani automobil. Lucien istoga časa pritisne kočnicu, Audi se naglo zaustavi. Sadržaj obiju
vrećica na suvozačevu sjedalu poleti naprijed i padne na pod.
»Majku mu!«, opsuje Lucien. »Ovo je bilo zamalo.«
»Pasji skote!«, vikne vozač BMW-a.
Zaustavi se na praznom parkirnom mjestu, nekoliko metara ispred Audia. Lucien ugleda
kako se otvaraju vrata i iz vozila izađe visok i veoma mišićav muškarac.
»Pasji skote!«, ponovno vikne muškarac, prilazeći mu i ljutito upirući prstom u Luciena.
Lucien otkopča sigurnosni pojas i brzo iskoči iz automobila.
»Jesi li slijep, ti ćelavo govno?«
Lucien jedva uspije zatvoriti vrata prije negoli »mišićavko« stigne do njega.
»Tko te, jebem ti, učio voziti?«, kaže muškarac. Njegov prst je samo dva centimetra
udaljen od Lucienova lica. »Stevie Wonder?«
Muškarac izgleda kao da je u ranim četrdesetima, ima vojničku frizuru i kriv nos, slomljen
najmanje dvaput, očigledan znak da mu tučnjava nije strana. Na sebi ima bijelu majicu, vidljivo
jedan broj manju, njegovi bicepsi i tricepsi i prsni mišići napinju tanku tkaninu koja samo što
nije puknula, ističući još više njegov krupan izgled.
Lucien ustukne korak, ali ostane smiren. Nema smisla upuštati se u svađu.
»Strašno mi je žao, gospodine«, kaže plahim i smjernim glasom. »Ja sam kriv. Nisam
gledao, nisam vidio da se približavate.«
»Kako me nisi vidio?«, upita muškarac. Još uvijek je veoma bijesan. »Pogledaj koliko je
velik moj auto. Nisi samo slijep, već i glup?«
Lucien može osjetiti koliko je muškarac bijesan. »Još jednom se ispričavam. Trebao sam
biti pažljiviji.« Plaho mu se nasmiješi. »Na svu sreću, izbjegli smo sudar i nijedan od nas nema
nikakve štete.«
»Nema štete?« Muškarčev glas još uvijek je nekoliko decibela glasniji od normalnog.
»Zbog tebe sam prolio kavu po svojim jebenim hlačama, imbecile jedan. Pogledaj.« Pokaže
mokru mrlju na lijevom bedru, manju od pet centimetara.
Lucien je pogleda i zagrize jezik kako mu se ne bi omakla sarkastična primjedba.

34
Knjige.Club
 »I zbog toga mi je veoma žao, gospodine.«
Ovo predugo traje.
Kako bi okončao ovu apsurdnu svađu i krenuo dalje svojim putem, Lucien se sprema
ponuditi muškarcu novac za čišćenje hlača, ali ga muškarac pretekne.
»Tvoje žaljenje neće mi mnogo pomoći, druškane«, kaže gledajući Luciena u oči. Držanje
mu postane još agresivnije. »Ovo mora u kemijsku čistionicu. Pogodi tko će to platiti.«
Kažiprstom gurka Lucienova prsa. »Tako je, ti... seronjo. Ti ćeš platiti čišćenje.«
Lucienove oči usplamte.
Zabadanje prsta u njegova prsa bila je greška. Veoma velika greška.

35
Knjige.Club
 13
Lucien još kratko vrijeme izdrži muškarčev pogled. I prije je sreo mnogo takvih ljudi.
Zapravo, pun ih je svijet - nasilnika koji, zahvaljujući svojim velikim mišićima, uživaju
zastrašivati druge samo radi zabave. To su ljudi koji, čak i kad se mogu, čak i kad su za to
sposobni, ne žele koristiti razgovorom i razumom, jer uživaju u teroriziranju drugih ljudi. Time
se hrani njihov ego. To im daje osjećaj pripadanja. Zbog toga se osjećaju superiornije. No u
gotovo sto posto slučajeva takvim ljudima je u stvarnosti maltretiranje, teroriziranje
i zastrašivanje nadomjestak za neku nedostatnost u njihovim životima. I ta nedostatnost
najčešće potječe još iz njihova djetinjstva.
Očito je da vozaču BMW-a ne treba niti mari za novac za kemijsku čistionicu. Vjerojatno
neće ni odnijeti hlače na čišćenje. Zahtijeva taj novac jer nasilnici poput njega nikad ne
propuštaju priliku da zastrašuju druge ljude.
Da, Lucien je sreo mnoge ljude slične njemu - u školi, na koledžu, na ulicama, poslu, kod
kuće... i sve ih je mrzio.
»Daj mi svoj novčanik«, naredi mišićavko.
Lucien namršteno gleda muškarca i ustukne još jedan korak.
»Tvoj novčanik, šupčino.« Muškarac ispruži desni dlan i promrda prstima. »Daj mi
ga. Odmah.«
Lucien oklijeva.
»Bolje bi ti bilo da mi odmah daš svoj jebeni novčanik, jer će u protivnom ovo završiti
veoma loše za tebe.«
Lucien pogleda na lijevu stranu. Ne dolazi nijedan automobil. Osim njih dvojice, na trećem
katu garaže nema nikoga drugoga.
»Nemam novčanika«, odvrati.
Muškarac ga fiksira hladnim pogledom. »Voziš Audi A6, a nemaš novčanika?« Kima
glavom i sarkastično se smiješi. »O.K.... O.K.« Pretvara se da se zagledao u daljinu, potom
ispruži desnu ruku, zgrabi Luciena za košulju na prsima. »Gledaj ovamo, ćelavi pušioničaru.«
Privuče Lucienovo lice na udaljenost od pet centimetara od svojega. »Ne daš li mi svoj jebeni
novčanik, sjebat ću te tu, na licu mjesta. Znaš li o čemu govorim?«
Ako je muškarac napravio veliku grešku kad ga je prstom ubadao u prsa, onda je napravio
fatalnu kad ga je zgrabio za košulju, ali Lucien se ne razljuti. Zapravo uživa u ovom iskazivanju
»mačizma«. Uvjeren je da bi ova predstava djelovala na većinu ljudi - kad te neki grmalj zgrabi
za košulju i prijeti da će te pretući na osamljenom mjestu u garaži, mnogi bi se vjerojatno upišali
od straha.
No Lucien ostane smiren, ali u svoj glas unese dovoljno bojazni kako bi uvjerio muškarca
u svoj strah.
»Gospodine, stvarno nemam novčanika, ali imam malo novca.«
»Bravo!«, nasmiješi se muškarac. »Vidiš? Sad je već bolje.« Ispusti Lucienovu košulju.
»Daj mi ga. Sve što imaš.«
Držeći se kao da je smrtno prestrašen, Lucien zavuče desnu ruku u desni džep hlača.
»Oprosti«, kaže pokušavajući razvući usne u osmijeh, ali mu ne uspije. »Krivi džep.«
Zatim tutne lijevu ruku u lijevi džep i izvadi novac koji je uzeo iz torbice Alicie Campbell. »Sto
dvadeset sedam dolara je sve što imam.«

36
Knjige.Club
 »To bi trebalo biti dovoljno«, kaže muškarac i ispruži ruku, ali prije negoli je uspio uzeti
novac, Lucien zatvori šaku i ustukne još jedan korak. Tako se nađe iza Audia i izvan vidokruga
svih vozila i ljudi koji bi ih mogli iznenaditi.
»Čekaj«, kaže.
Muškarac ga opet promatra hladnim pogledom, no sada je i malo ljut. »Zar si pošandrcao?
Bolje da mi daš tu lovu ili ću ti smrskati tu ćelavu glavu poput pokvarenog jaja.«
»Dopustite da vam najprije nešto pokažem«, kaže Lucien raširivši ruke koliko god može,
kao da će zagrliti muškarca ili biti razapet.
Muškarac zastane, zbunjeno nabere čelo. »Koji to vrag radiš?«
»Samo me saslušajte, u redu?« Lucien pogleda udesno, pokazuje mu svoju desnu ispruženu
ruku. Dlan je okrenuo prema muškarcu. »Kao što vidite, u desnoj ruci nemam ništa.« Pomakne
prste kako bi istaknuo svoje riječi, zatim pogleda svoju lijevu ruku. »U lijevoj ruci imam sto
dvadeset sedam dolara.«
»Aha, sto dvadeset sedam dolara«, ponovi muškarac.
»Odlično«, kaže Lucien. »To je vaših sto dvadeset sedam dolara, ali ovo je moj prijedlog.«
Još jednom pogleda na lijevu stranu, privlačeći muškarčevu pažnju na svoju lijevu ruku. »Dat
ću vam ovih sto dvadeset sedam dolara i ključeve automobila...« Lagano trzne glavom prema
Audiu. »Samo morate odabrati pravu ruku.«
»Što?«
I dalje držeći ispružene ruke, Lucien polako zgužva novac u lijevoj ruci u neurednu
lopticu. Potom je prekrije prstima. No desnu ruku ne miče, ostala je tamo gdje je i bila - dlana
okrenutog prema muškarcu, ispruženih prstiju.
»Dakle, pitam vas - gdje je novac?«, kaže Lucien. »U lijevoj ili desnoj ruci?«
Muškarac ga pogleda kao da je poludio.
»Što? Jesi li poremećen ili jednostavno glup?«
»Odaberite ruku«, ponovi Lucien. »Gdje je novac? Odaberite pravu ruku i novac i
automobil su vaši.«
Muškarac pogleda njegovu praznu desnu ruku, zatim lijevu - prste stisnute iznad loptice
novca koji je maloprije zgužvao.
»Čini mi se da si oboje - i poremećen i glup, ha?«, kaže muškarac. Glas mu više nije toliko
ljutit kao prije. »Vidim da ti je desna ruka prazna. Nisi čak ni stisnuo prste.«
»Odaberite ruku.«
»I nisi sakrio ruke iza leđa ni ništa slično. Novac ne može biti nigdje drugdje... osim ako
ga nisi bacio na tlo.«
Muškarac pogleda tlo - tamo nema ničega.
Kako bi mu pomogao, Lucien ispruži dva prsta lijeve ruke, pokazujući mu da je loptica još
uvijek na njegovu dlanu. »Ne, nisam ga bacio.« Zatim opet spusti prste. »Odaberite ruku«,
ponovi.
»Ti si lud.«
Lucien brzo pogleda ulaz trećega kata - nema automobila... nitko ne dolazi.
»Gdje je novac?«, upita posljednji put. »U lijevoj ili desnoj ruci? Pogodite i dobit ćete i
automobil.« Desni dlan još uvijek drži okrenut prema muškarcu.
»Ti si na gubitku, ćaknuti«, kaže muškarac posprdno se smiješeći. »Lijeva... biram
lijevu ruku.«

37
Knjige.Club
 Lucien zatvori oči kao da pokušava vidjeti nešto što je skriveno iza njegovih kapaka.
Trenutak kasnije ih otvori, istovremeno i lijevu šaku, kako bi još jednom pokazao muškarcu
gdje je novac.
»Ha, evo ga! Vidiš?«, kaže muškarac. »Ti si stvarno jedan glupi pasji skot.«
»Znate li koje je prvo pravilo mađioničarskih trikova?«, upita Lucien još uvijek držeći
ispružene ruke.
»Što?« Muškarac ga namršteno pogleda, kao da nije dobro čuo. »Kakav mađioničarski
trik?«
»Krivo navođenje«, objasni Lucien i još više zbuni muškarca. »Izvođač navede publiku
da gleda u jednom smjeru, a trik se zapravo događa na sasvim drugom mjestu. Kao ovdje, na
primjer. Budući da ste svu pažnju usredotočili na novac koji sam držao u lijevoj ruci, potpuno
ste zanemarili moju desnicu.«
Muškarac počne okretati glavu ulijevo kako bi pogledao Lucienovu desnu ruku, no
prekasno. Desna šaka već je zamahnula prema muškarčevoj glavi. Između dva prsta čvrsto drži
ključ Audia, njegov šiljati vrh viri van. Muškarac niti ne uspije pomaknuti glavu kad ga Lucien
svom snagom precizno pogodi iznad lijeve sljepoočnice. Začuje se neobičan zvuk mrvljenja,
sličan onome kad se u teškoj obući stane na razbijeno staklo.
Taj zvuk proizveo je ključ razderavši muškarcu kožu i razbivši mu lubanju.
Pomakne se i Lucienova lijeva ruka. Ispustio je novac i zamahnuo prema muškarčevoj
glavi, ali ne zato da bi ga udario. Cilj mu je držati ga za zatiljak kako mu se glava ne bi trgnula
od udarca.
»Polako, momče«, kaže Lucien naginjući malo muškarčevu glavu prema sebi. Pogledi im
se sretnu. Muškarčeve oči su razrogačene, prepune užasa. Od silovite boli u glavi odsjekle su
mu se noge, cijelo tijelo mu je omlitavjelo, no Lucien ga uspravi uhvativši ga za zatiljak. »Još
malo i gotovo«, šapne mu i dalje zureći u njegove oči.
Muškarac otvori usta, pokušava nešto reći, no glasnice su mu preslabe da bi proizvele bilo
što osim primitivnog roktanja.
»Vidiš? U tome je problem«, započne Lucien. »Svijet je prepun šupaka kao što si ti. Vi ste
poput mrava - posvuda vas ima - u školama, na ulicama, na poslu... uvijek maltretirate ljude
oko sebe, dajete sve od sebe kako bi se drugi osjećali inferiorno, a sve samo zato da udovoljite
svom egu koji misli da ste velike face. Ali vi to niste, zar ne?«
Muškarac opet pokuša nešto reći, no glasnice ga opet iznevjere.
»Oh, nećeš moći govoriti«, nastavi Lucien. »Trik je u tome što sam te udario iznad lijeve
sljepoočnice... točno tamo gdje treba, u milimetar točno, mogao bih reći, ali radim to već dugo
vremena. Uglavnom, najvažnije je to što se tik iza lijeve i desne sljepoočnice nalazi najtanji dio
ljudske lubanje. Zbog toga jer je tamo spoj kostiju. Tu se spajaju četiri kosti lubanje i zato sam
ga tako lako probo običnim ključem koji je sada zabijen u tvoju lubanju.«
U tom dijelu trećeg kata garaže nema nadzornih kamera, pa Lucien ne mora paziti. Brzo
ispusti muškarčev vrat i lijevom rukom ga prebaci preko desne kako bi ga mogao prenijeti
preko male razdaljine između Audia i BMW-a.
Još jednom provjeri ulaz - još uvijek nema nikoga.
Muškarac je krupan i težak, ali Lucien nema mnogo problema prenijeti ga od jednog vozila
do drugog. Čim stigne do BMW-a, zavuče ruku u muškarčev džep i izvadi ključeve
automobila. Jednostavnim pritiskom na dugme otvori poklopac prtljažnika.
»No najzanimljivija činjenica o ljudskoj sljepoočnici je ta«, Lucien odluči nastaviti s
objašnjavanjem, »što se iza nje nalazi velika krvna žila koja se zove srednja meningealna
arterija. Ta arterija snabdijeva krvlju vanjsku moždanu ovojnicu.«

38
Knjige.Club
 Muškarac trepne kapcima kao da će se onesvijestiti.
»Ne, ne, ne«, kaže Lucien popuštajući pritisak na ključ. »Ostani svjestan još samo malo,
hoćeš li?« Prizna svoju grešku. »Oprosti, sigurno ti dosađujem svim ovim medicinskim
objašnjenjima. Ništa od toga ne moraš znati. No ima nešto što moraš znati. Udari li se
sljepoočnica dovoljno snažno, jedna od one četiri kosti koje se spajaju može puknuti i prerezati
arteriju. Dogodi li se to, krv će se nakupljati oko mozga i vršiti na njega velik pritisak, toliki
pritisak da ga mozak neće moći podnijeti. Ne poduzme li se odmah nešto, moždano tkivo će
oteći pod tim pritiskom i uzrokovati nezamislivu bol i na kraju... smrt, dakako.«
Iako muškarac ne može govoriti, Lucien zna da ga čuje i razumije.
»Dakle, prijatelju moj, ništa se neće odmah poduzeti. Zapravo se uopće neće poduzeti.«
Ušuti radi efekta. »A ono što ću sada učiniti, prerezat će srednje meningealne arterije u tvojoj
glavi.« Namigne muškarcu. »Ovo će boljeti... jako.«
Jednim snažnim pokretom zavrne ključ zaboden u muškarčevu lubanju. Trenje metala i
kosti proizvede zvuk od kojeg se ledi duša, podsjeća na mrvljenja suhih žitarica jednim
zagrizom. To izazove eksploziju bola u muškarčevu mozgu, zbog njega se zatrese kao da ga je
protresla struja.
Lucien mu istoga časa stavi lijevu ruku na usta, zna da će zbog nove boli muškarčeve
glasnice smoći snage za vrisak, makar nakratko.
Muškarac vrisne, ali vrisak brzo zamre prigušen Lucienovim dlanom.
Nakon toga muškarčevo tijelo potpuno omlitavi, ali još uvijek je napola svjestan.
Lucien makne ruku s njegovih usta i ugura ga u prtljažnik njegova automobila. Dok izvlači
ključ iz njegove lubanje, posljednji put ga zakrene kako bi ga izvukao iz kosti i kože. U
prtljažniku krv počne šikljati iz rane po muškarčevoj glavi. Lucien ne gubi vrijeme, istoga časa
zatvori poklopac prtljažnika.
Prije negoli podlegne rani i umre, iz muškarčeve glave isteći će velika količina krvi, ali ta
krv neće kapati iz prtljažnika. Ovisno o tome tko je taj muškarac i kamo se uputio prije ovog
događaja, proći će sati, možda čak i dani, dok ga ne nađu. No čak i da ga pronađu u narednih
desetak minuta, Lucienu to uopće nije važno.
Nekoliko trenutaka kasnije, Lucien je opet na cesti, poput čovjeka koji nema baš nikakve
brige na ovom svijetu.
Sljedeća postaja - Louisiana.

39
Knjige.Club
 14
Kišilo je za vrijeme pogreba specijalnog agenta Larrya Williamsa. Nije bilo nikakva
pljuska, samo jednolično uporno rominjanje kiše koja je započela u ranim jutarnjim satima i
nije prestala sve do večeri.
Hunter i Garcia su ranim letom s LAX-a stigli na aerodrom Dulles International u
Washingtonu D.C. Nisu namjeravali prenoćiti, pa su odmah nakon slijetanja unajmili taksi do
Oak Hilla, groblja u obliku parka koje se prostire na 22 jutra u Georgetownu, četvrti u D.C.-u.
Za vrijeme obreda direktor Kennedy stajao je uz svećenika, lice mu je izgledalo kao
skamenjena maska boli dok su polako spuštali lijes boje višnje u grob koji je izgledao poput
otvorene bolne rane u zemlji, rane koju može zaliječiti samo vrijeme. Kad se lijes zaustavio na
dnu rake duboke dva metra, dva radnika u svijetložutim kabanicama počela su lopatama na
njega bacati zemlju.
Okupljeno mnoštvo, većina FBI-evi agenti koji su surađivali sa specijalnim agentom
Williamsom, polako se počelo razilaziti. S druge strane, Hunter i Garcia ostali su sve dok nije
bačena i posljednja lopata zemlje.
Ostao je i Kennedy, pognute glave, očiju skrivenih iza standardnih FBI-vih sunčanih
naočala.
Nakon što je raka zatrpana zemljom, svećenik je izrekao posljednjih nekoliko riječi,
prekrižio se, rukovao se s Kennedyem i otišao. Tada Kennedy priđe Hunteru i Garcii.
»Hvala što ste došli«, kaže rukujući se s obojicom.
»Lijep obred«, kaže Garcia.
Kennedy pogleda grob. »Jednostavan. Onakav kakav bi Larry želio.« Okrene se prema
detektivima. »Gdje ste odsjeli?«
»Nigdje«, odgovori Hunter pogledavši na sat. »Za malo više od dva sata letimo natrag u
L.A.«
»Stvarno?« Kennedy se namršti. »Kad ste stigli?«
»Prije otprilike sat i pol«, odgovori Garcia.
Kennedy prelazi pogledom s jednog na drugog detektiva. »To je suludo. Odavde do L.A.-
a je pet sati leta.«
»Ma nemojte mi reći«, kaže Garcia. »Uzevši u obzir vremensku razliku od tri sata, na
nogama sam od tri sata ujutro, ali ne možemo drukčije, sutra rano ujutro moramo biti u upravi
LAPD-a.«
Kennedy kimne. »U redu. U tom slučaju, dopustite mi, momci, da vas odvezem na
aerodrom. Usput možemo razgovarati.«
Iako je prošlo manje od četrdeset osam sati otkako su se posljednji put vidjeli, Kennedy
izgleda kao da je ostario najmanje dvije godine.
»S kojeg aerodroma imate let?«, upita Kennedy kad sva trojica sjednu na stražnje sjedalo
velikog crnog terenca parkiranog iza ugla, pokraj bijelog mauzoleja.
»Dullesa«, odgovori Hunter.
Kennedy da upute vozaču, zatim skine sunčane naočale i olabavi kravatu. Papirnatom
maramicom obriše mokro lice. Hunter i Garcia učine isto.
»Nemamo ništa«, kaže napola poraženim i napola iscrpljenim glasom.
Oba detektiva znaju o čemu Kennedy govori, o ponovnoj »Operaciji Zlotvor«.

40
Knjige.Club
 Samo nekoliko sati nakon odlaska iz L.A.-a i slijetanja u D.C.-u, nakon Hunterova poziva,
Kennedy je okupio timove specijalaca i pripremio ih za napad. Naredbe su im bile jednostavne
- neopaženo prići Lucienovim skrovištima, upotrijebiti fleksibilnu kameru kako bi vidjeli što je
unutra i navaliti samo kad se uvjere da je Lucien u skrovištu, u protivnom se timovi moraju
povući i započeti s nadgledanjem, nadajući se da će se Lucien ipak pojaviti.
»Prošlo je više od četrdeset osam sati od Lucienova bijega«, kaže Kennedy. »Da se uputio
u bilo koju svoju sigurnu kuću za koju znamo, dosad bi već bio tamo.«
»Rekao sam da su šanse slabe«, kaže Hunter.
»Pustit ću da timovi nadgledaju lokacije još četrdeset osam sati, nakon toga će to biti
potpuno besmisleno.«
Hunter i Garcia se slože.
»Usput«, doda Kennedy obraćajući se Hunteru. »Imao si pravo.«
»O čemu?«, upita Hunter.
»O tome kako je Lucien uspio pobjeći«, pojasni Kennedy. »Hipnotizirao je stražara u
ambulanti. Odgledao sam snimku nadzorne kamere. Te noći, dok je jedan od stražara bio u
svom posljednjem obilasku, vidi se kako mu je Lucien nešto rekao - neku vrstu naredbe. I samo
tako«, pucne prstima, »stražar je postao katatoničan. Rekao mu je drugu naredbu i stražar je
otključao vrata njegove ćelije. Ušao je unutra, a Lucien ga je usmjerio u kut sa zahodom - mrtvu
točku nadzorne kamere. Evo o čemu se radi: taj stražar je otprilike iste visine i građe kao i
Lucien. Lucien ga je ubio, uzeo njegovu odjeću i ušao u nadzornu prostoriju. Na ulazu
nije podigao pogled prema nadzornoj kameri, ali ga je jedan od dva idiota u prostoriji ipak
pustio unutra. Tada je nastao pokolj. U prostoriji za nadzor nema kamera, tako da ne znamo
točan slijed događaja, ali koliko nam je poznato, poubijao je sve u toj prostoriji i postavio
napravu kako bi ubio još jednog stražara ili bolničara, tko god se prvi pojavi, i sve je to učinio
za manje od pet minuta.«
»Očito nije pobjegao pješke, zar ne?«, upita Garcia.
»Nije«, odvrati Kennedy. »Uzeo je kamionet, Chevrolet Colorado. Pripadao je jednom od
stražara koga je ubio u prostoriji za nadzor.«
»Jeste li već pronašli kamionet?«, upita Hunter.
»Jesmo. Ostavio ga je na odmorištu autoceste Maynardville u Tennesseeu. Očito ga je
zamijenio nekim drugim, ali ne znamo kojim. Dakle, autocesta Maynardville vodi do US 441,
gdje je mogao promijeniti smjer i otići na sjever, prema Kentuckyu, ali razmatramo i mogućnost
da je nastavio dalje na jug, u grad Knoxville.«
Hunter mu jednostavnim pogledom postavi pitanje.
»Jučer ujutro«, objasni Kennedy, »u prtljažniku BMW-a pronađeno je truplo muškarca.
Vozilo je bilo parkirano na trećem katu garaže u središtu Knoxvillea. Žrtva, gospodin Ross
Baxter, star četrdeset tri godine, iz Knoxvillea, imao je ranu na lijevoj sljepoočnici.« Slegne
ramenima. »Od nekog ne previše oštrog, ali ni tupog predmeta. Ni previše dugog, vjerojatno
tek sedam centimetara, ali dovoljno dugog da probije lubanju gospodina Baxtera i prereže
srednju meningealnu arteriju. Smrt je nastupila uslijed kombinacije krvarenja i otekline mozga
zbog prevelikog pritiska krvi u lubanji. Iako je truplo pronađeno jučer, umro je između
osamnaest i dvadeset četiri sata prije, što se uklapa u vrijeme Lucienova boravka u Knoxvilleu.
Razlog zbog kojeg je teško biti siguran je li to Lucienovo djelo ili ne je taj što je
gospodin Baxter bio dobro poznat nasilnik. Sudeći prema onome što su otkrili detektivi iz
Knoxvillea, izgleda da ga ljudi oduvijek pamte kao nasilnika. Popis onih koji nisu voljeli
gospodina Baxtera debeo je poput žutih stranica u telefonskom imeniku. Njegovo ubojstvo
može biti osveta nekoga koga je previše maltretirao.«

41
Knjige.Club
 »Jesu li potražili otiske prstiju u njegovu automobilu?«, upita Garcia.
»Jesu. Lucienovi nisu nađeni nigdje.«
»U garaži nema nadzornih kamera?«
»Ima ih nekoliko, ali na našu nažalost, gospodin Baxter je parkirao svoj BMW na mjesto
koje kamere ne snimaju. Nemamo snimku onoga što se dogodilo. Imamo snimke kamera na
ulazu i izlazu iz garaže. FBI i savezni šerifov ured provjeravaju svako snimljeno vozilo koje je
ušlo i izašlo iz garaže onoga dana kad je ubijen gospodin Baxter.«
»Je li im se posrećilo?«, upita Hunter.
»Još ne znamo«, odgovori Kennedy. »Identificirali su i locirali sva vozila osim dva.« Iz
džepa na prsima izvadi notes. »Crveni Ford Mustang s registracijskim pločicama iz Nashvillea
i crni Audi A6, s tablicama iz Charlestona.«
»Charlestona?«, upita Garcia.
»Iz Zapadne Virginie«, potvrdi Kennedy, zatim nastavi. »Mustang je registriran na
gospodina Franka O'Briena, trideset trogodišnjaka iz Little Rocka u Arkansasu. On je glazbenik
i proteklih sedam godina živi u Nashvilleu. Uspjeli smo otkriti da gospodin O'Brien svako
toliko nestane - zbog turneja, gaža, snimanja, takvih stvari.«
»Živi li sam?«, upita Garcia.
»Živi«, potvrdi Kennedy. »Njegovi susjedi ga nisu vidjeli najmanje dva dana i nitko s kim
smo razgovarali nema pojma gdje bi mogao biti. Ne javlja se ni na mobitel.«
»A drugi automobil?«, upita Hunter.
»Audi je registriran na Aliciu Campbell, staru četrdeset jednu godinu, iz Charlestona. Ona
je neovisna savjetnica za hipoteke. Njezin muž, Warren Campbell, je odvjetnik. Onog jutra kad
je pobjegao Lucien, gospodin Campbell i njegova žena su se gadno posvađali. Otišla je
automobilom i otada nije viđena. Ni ona se ne javlja na mobitel. Diljem cijele zemlje izdane su
tjeralice za obama automobilima, ali ih još nitko nije vidio.« Vrati notes u džep. »Problem je u
tome što su od smrti gospodina Baxtera prošla dva dana. Dva dana otkako su automobili
posljednji put viđeni. Čak i ako je ubojstvo gospodina Baxtera Lucienovo djelo, pa sada vozi
ili Mustang ili Audi, sva je prilika da se dosad već riješio automobila. Vjerojatno ga je
zamijenio nekim drugim.«
»Je li netko uživo vidio Luciena?«, upita Garcia. »Njegova fotografija dosad je već
objavljena u cijeloj zemlji.«
Kennedy poraženo uzdahne. »Da, dosad smo primili više od stotinu poziva. Sudeći prema
njima, Lucien je viđen posvuda u zemlji - u Zapadnoj Virginii, Kentuckyu, Tennesseeu,
Sjevernoj i Južnoj Karolini, Ohiu, Indiani, Alabami, New Yorku... posvuda. Vjerovali ili ne,
primili smo čak i poziv nekoga tko misli da ga je vidio u supermarket na Aljasci.«
Hunter nije nimalo iznenađen. Čim se fotografija nekog bjegunca objavi na državnim
vijestima, policija primi na stotine poziva o lažnim viđenjima, ali obično ne iz pakosti, već su
ljudi istinski uvjereni da su vidjeli osobu s fotografije. Velikom broju poziva doprinosi i
činjenica što velik broj ljudi misli kako će za informacije dobiti neku vrstu novčane nagrade.
»Stvar je u tome«, nastavi Kennedy, »što je Lucien u bijegu već više od četrdeset osam
sati, a mi nemamo pojma gdje bi mogao biti. Nema nikoga s kim bismo mogli razgovarati.
Protekle tri i pol godine bio je zatvoren i ni s kim nije komunicirao. Nikad mu nitko nije došao
u posjet. Nikad nije primio ni poslao nijedno pismo. Nikad nije nikoga nazvao. Čak ni svoga
odvjetnika. Nije iskoristio to pravo. Jedine osobe s kojima je razgovarao nakon uhićenja bili su
psiholozi iz BAU-a i šačica zatvorskih stražara, od kojih je većinu ubio.«
Hunterov mobitel vibrira u džepu njegove jakne. Izvadi ga i pogleda zaslon - »nepoznat
broj«.

42
Knjige.Club
 »Samo čas«, kaže Kennedyu i prihvati poziv. »Detektiv Hunter, Jedinica za ultranasilne
zločine.«
»Halo, Skakavce.«
Hunteru zastane srce.
»Dugo nismo razgovarali, stari prijatelju.«

43
Knjige.Club
 15
Nakon odlaska iz Knoxvillea, Lucien se vozio oko sat vremena i stigao do velikog i
gustog šumarka uz autocestu Dixie, južno od obale rijeke French Broad.
»To te ja pitam«, kaže dok usporava tražeći skretanje, cestu, stazu... bilo kakav put koji će
ga odvesti dublje među drveće.
Nakon nekoliko minuta traženja napokon opazi malu zemljanu cestu koja skreće s
autoceste Dixie i nestaje u šumi. Bez oklijevanja skrene i vozi sve dok više ne može dalje. Tamo
parkira vozilo, otvori prtljažnik, prebaci truplo Alicie Campbell preko ramena i nosi je prema
sjeveru narednih deset minuta, sve dok ne stigne do guste skupine drveća. Mjesto izgleda
zapušteno. Pogleda naokolo, ali ne vidi nikakve tragove da je netko bio ovdje - nema smeća,
nema oznaka za kampiranje, nema ostataka logorske vatre, nema opušaka... ničega.
Pronađe samo tragove vuka.
»Ovdje se zauvijek opraštamo, Alicia«, kaže i stavi truplo na tlo pokraj jednog stabla.
»Drago mi je što sam te upoznao.«
Iz džepa izvadi škare koje je kupio u Knoxvilleu, klekne uz Alicyino tijelo i jednim
snažnim i preciznim pokretom prereže joj grlo s lijeve na desnu stranu.
Iz reza ne šikne krv jer joj je srce prestalo kucati prije više od dva sata, no pojavi se malo,
kaplje niz njezinu blijedu bijelu kožu i zatim na lišće i tlo. To je sve što Lucien želi. Ubrzo će
miris krvi i mesa osjetiti vukovi i sve druge životinje koje tumaraju ovom šumom. Do jutra će
ono što ostane od njezina tijela stati u zdjelicu za žitarice.
»Dečki, večera je poslužena. Dođite i uzmite je«, kaže naglas. Prije negoli se vrati u
automobil, stavi Alicyinu torbu na granu stabla, visoko iznad zemlje, tako da je vukovi ne mogu
odvući.
Osim što je dvaput stao da napuni spremnik gorivom i ode na WC, preostali dio dana i
noći vozio je bez prestanka. Njegov plan da se vrati u Virginiu, a zatim opet krene na jug, ovaj
put kroz Sjevernu Karolinu umjesto kroz Tennessee, odvija se bolje nego što je očekivao. Čim
pronađu napušteni kamionet na odmorištu, Savezni šerifov ured nadležan za njegovo hvatanje
istog će časa narediti blokade na cesti na taktičkim mjestima južnog Tennesseea, uključujući
granice s Georgiom, Alabamom, Mississippiem i Arkansasom. Vozeći na sjever natrag u
Virginiu, a zatim opet na jug kroz Sjevernu Karolinu, Lucien će zaobići i izigrati cijelu
operaciju, izbjeći će sve njihove blokade.
Gotovo dvadeset devet sati nakon što je tijelo Alicie Campbell ostavio na milost i nemilost
vukovima, Lucien stigne do zabačene močvare u južnoj Louisiani, u njoj se nalazi drvena
koliba. Prije negoli je stigao ovamo, dvaput se zaustavio u obližnjem gradu. Najprije u
željezariji gdje je kupio neke stvari sa svoga popisa. Drugi put u mjesnoj trgovini mješovite
robe. Zaista bi mogao nešto skuhati.
Kad napokon stupi na svoje imanje, osjeća se iscrpljeno, ali najprije mora nešto obaviti i
zatim će se napokon odmoriti.
Prvo: mora se riješiti Audia.
Osim što se nalazi na prilično zabitnom mjestu, njegovu kolibu skriva bujna vegetacija pa
se zapravo ne mora brinuti da će netko iz daljine ugledati automobil, osim ako baš traži
njegovo imanje, što je praktički nemoguće.
Prije više od osam godina kupio je malu kolibu od gospodina Joea Topange. Koliba je prije
pripadala njegovu ocu, problematičnom i usamljenom čovjeku koji je početkom 1980-tih, iz
samo njemu poznatih razloga, odlučio živjeti što dalje od modernog društva. Gospodin

44
Knjige.Club
Topanga stariji sam je izgradio kolibu i otada mu je bila dom, sve dok nije umro prije devet
godina. Nakon njegove smrti koliba je pripala Joeu mlađem, a on je mrzio sve na ovome mjestu
- smještaj, okolno područje, miris dasaka, žablje kreketanje noću, sve... ali je najviše od svega
mrzio uspomene i bol u želucu koja bi se pojavila svaki put kad bi došao u blizinu kolibe.
Lucien je upoznao Joea Topangu u baru u New Orleansu, osam mjeseci nakon smrti Joeva
oca. Noć su proveli pijući zajedno, a kad mu je Joe rekao za očevu kolibu, koliko je daleko i
koliko mrzi to mjesto, Lucien je odmah zgrabio priliku.
»Koliko želiš za nju?«, upitao je Lucien.
»Daj, čovječe«, odvratio je Joe, »ne želiš kupiti to mjesto. Izgleda poput usranog skrovišta
serijskog ubojice. Kao iz horor-filma - 'Koliba u močvari'.« Nasmijao se. »Nalazi se na toliko
zabitnom mjestu da bi je jedva našli i oni kojima daš precizne upute.«
»Meni zvuči savršeno«, rekao je Lucien.
»Savršena je ako se želiš sakriti od svijeta.«
Lucien popije piće do kraja. »Možda ću jednoga dana upravo to i učiniti.«
Razgovarali su cijelu noć i Lucien je iskoristio priliku da sazna nešto više o Joeu. Jednako
kao i njegov otac i Joe je bio samac - nije imao žene, djece, djevojke, braće i sestara, imao je
samo šačicu prijatelja. Njegova majka umrla je deset godina prije njegova oca - i upravo je
njezina smrt, kako je shvatio Lucien, potaknula gospodina Topangu starijeg da se povuče u
osamu. Te noći u tom baru, Lucien je kupio kolibu u močvari za tisuću dolara u gotovini. Dodao
je još pet stotina da ga Joe doveze tamo i točno mu pokaže mjesto gdje se nalazi. Dva dana
kasnije, Joe Topanga se predozirao heroinom, supstancijom koju nikad prije u životu nije
koristio.
Ta koliba je jednostavno bila savršena za ono što je Lucienu bilo na umu. Stoga je odlučio
iskoristiti je kao svoje tajno skrovište. Mjesto o kojem nikome neće govoriti niti pisati, čak ni
u svojoj »enciklopediji ubojstva«. Mjesto za koje ne zna baš nitko na ovome svijetu.
Tijekom godina više se puta vraćao u Louisianu i pripremao svoje skrovište za slučajeve
poput ovoga - kad bude morao zauvijek nestati. No prije toga mora riješiti jedan problem.
U stražnjem dijelu kolibe zakopao je dva kovčega. U njih je spremio nekoliko vozačkih
dozvola, nekoliko putovnica, mnogo gotovine, mnogo veoma kvalitetnih rekvizita za
maskiranje i mali, ali raznolik arsenal oružja. U jedan kovčeg spremio je i veoma dragocjeno
vlasništvo, nešto čega se dočepao prije više godina, nešto što nikad prije nije koristio, no čini
se da će mu ubrzo trebati.
Iako zna da ga ovdje nitko neće naći, zadržavanje Audia ipak predstavlja rizik, a rizik je,
bez obzira koliko bio malen, Lucien uvijek nastojao otkloniti. Na mjestu okruženom
močvarama - nekima toliko dubokim da mogu progutati cijeli kamion s prikolicom - nestanak
osobnog automobila je prava dječja igra. Pola sata nakon dolaska u kolibu, odvezao je
automobil do jedne dublje močvare, ubacio u brzinu, stavio težak kamen na papučicu gasa i
promatrao kako polako nestaje u tamnoj vodi.
Po teško prohodnom močvarnom terenu trebat će mu oko četiri sata da pješke stigne od
kolibe do najbližeg grada, no to ga nimalo ne brine. Ima dovoljno namirnica za tjedan dana,
iako u skrovištu u južnoj Louisiani ne kani provesti više od jedne, najviše dvije noći,.
Našavši se sam i osamljen, napokon si priušti malo odmora.

45
Knjige.Club
 16
Budući da Lucien razgovara s Hunterom, a ne s nekim neznancem, ne vidi razlog da
prikrije svoj pravi glas.
»Moram priznati da sam stvarno razočaran, Skakavce, možda čak i malo povrijeđen zbog
činjenice da me nikad nisi došao posjetiti dok sam bio u zatvoru.«
Hunter bolnim pogledom prijeđe s Garcie na Kennedya. Nijedan od njih ne mora pitati tko
je pozivatelj.
»Nemoj me zezati«, Garcia usnama oblikuje riječi, na licu mu je nevjerica.
Hunter stavi svoj mobitel na sjedalo između sebe i Garcie, da im znak da šute i prebaci
poziv na razglas. Zatim dovuče aplikaciju i uključi snimanje telefonskog razgovora.
»Ti znaš da više nisam unutra, zar ne, Skakavče?«
U Lucienovu glasu nema ni trunka uzrujanosti. Zapravo zvuči odmorno, kao da se protekle
dvije noći dobro naspavao.
Hunter ništa ne odvrati.
»Naravno da znaš«, nastavi Lucien. »Kladim se da je ono govno, Adrian Kennedy, najprije
kontaktirao tebe, čim je čuo novosti.«
Kennedy ima previše iskustva da bi se trgnuo na ovakav komentar. Usredotočeno gleda
zaslon Hunterova mobitela kao da gleda ravno u Lucienove oči.
»Uvjeren sam i da si vidio poruku koju sam ti ostavio, je li tako?«
Hunter još uvijek ništa ne odvraća.
»Ma daj, Roberte, zar ćeš se samo šutke duriti. Stari prijatelju, nemaš više šesnaest
godina.«
»Nisi ih morao sve poubijati, Lucien«, Hunter napokon prekine tišinu.
»Pa, zdravo, stari prijatelju. Lijepo je opet čuti tvoj glas. Dakle, kako si mi?«
»Nisi ih morao sve poubijati.«
»Pretpostavljam da govoriš o stražarima u onoj kenjari u koju ste me zatvorili. Naravno da
nisam 'morao', Skakavce, ali ja to tako radim, sjećaš se? Ja sam... kako bih to mogao sročiti?«
Zavlada kratka tišina dok traži prikladne riječi. »'Istražitelj čina ubojstva i načina na koji to
djelo psihološki utječe na ljudski mozak'. Ja sam znanstvenik, ako baš hoćeš. Moglo bi se reći
da sam istraživač svih mogućih metoda ubijanja.« Veselo se zacereka. »Zapravo, to mi se
više sviđa - istraživač metoda - ali bit ću ti iskren, Skakavče, stvaaarno je dobro opet ubiti.
Nisam mislio da mi to toliko nedostaje. Nikad prije nije prošlo toliko vremena između mojih
djela, jesi li to znao?«
Hunteru nije nimalo zabavno to što je Lucien umjesto »ubojstava« iskoristio riječ »djela«.
»Tri i pol godine, Skakavče«, nastavi Lucien. »Tri i pol godine zatvoren u kavez. Tri i pol
godine podnošenja razgovora s najglupljim psiholozima, ako ih se uopće može tako nazvati.
Uostalom, koga zapošljavaju u NCAVC-u i BAU-u? Svaki dan izgledao je kao dan amatera.«
Odjednom se njegov glas veoma uozbilji.
»Tri i pol godine su veoma dugo vrijeme kad si zaključan u jebenoj kutiji. Mogu ti nešto
reći - kad si unutra, onda misliš samo i jedino na jednu stvar. Znaš li na što?«
Nema odgovora.

46
Knjige.Club
 »Na vrijeme«, kaže Lucien. »Misliš na njega svaku sekundu, svaku minutu, svaki sat, svaki
dan. Sat ti postane jednako važan kao i tvoje srce. Čuješ ih i osjećaš kako kucaju jedan uz
drugoga.« Nastane duga napeta tišina. Kad Lucien opet progovori, svaku riječ izgovara polako
i nepromijenjenim glasom. »Posljednje tri i pol godine moga života bilo mi je važno samo
vrijeme, Roberte. Vrijeme za razmišljanje. Vrijeme da budem iskren prema sebi. Vrijeme za
planiranje. Vrijeme za zamišljanje budućnosti. Vrijeme za pomnu razradu. Vrijeme za
čekanje... i tada... tada su me premjestili u 'strogo čuvani' zatvor.« Slijedi sarkastičan
smijeh. »Što su očekivali? Da ću tamo unutra provesti još vremena?«
Hunter pogleda Kennedya.
Kennedy mu ne uzvrati pogled, gleda u pod.
U Lucienovu glasu čuje se natruha veselja. »Ali, kad si već spomenuo ono što se dogodilo
u nadzornoj prostoriji, zar nije bila impresivna ona naprava koju sam postavio, ha? Prokletstvo,
to je naprosto bilo genijalno. A ta mi je ideja tek tako pala na pamet. Čim sam na polici ugledao
smotak najlona, istoga časa znao sam što ću im prije odlaska ostaviti kao posljednje
iznenađenje.«
Nakon što je postavio eksplozivnu napravu u nadzornoj prostoriji ambulante, Lucien nije
mogao znati je li naprava eksplodirala ili ne, no njemu to ionako nije važno. Lucien se sada
hvališe svojom dosjetljivošću. Hunter je u to siguran i zato mu neće dati gušta.
»Dobra smicalica«, kaže Hunter smirenim glasom. »Šteta što nije eksplodirala.«
Hunterov odgovor izazove Lucienovu šutnju. Ovo nikako nije očekivao.
Hunter u toj tišini osjeti Lucienovu nesigurnost, pa brzo doda objašnjenje: »Pronašli su
napravu na vrijeme, nikoga nije ozlijedila.«
Kroz mali zvučnik mobitela začuje se lukav smijeh.
»Ne, nisu«, odvrati Lucien. »Naprava je postavljena na savršeno mjesto. Savršeno
skrivena. Nitko je ne može naći a da ne otvori ladicu - a čim se ladica otvori... igra je gotova.
Roberte, zahrđao si. Nekad si bio dobar u skrivanju istine. Stariš, prijatelju.«
»Naravno«, odvrati Hunter. Uočio je savršenu priliku za napad na Lucienov ego, ali ne
tako da pokuša dokazati da je u pravu. To ne bi upalilo kod osobe kakva je Lucien. Hunter će
to učiniti tako da u njemu izazove nesigurnost. »Lucien, slobodno nastavi i dalje vjerovati da je
sve ono što ti napraviš savršeno... da svi možemo zaštekati, samo ti ne... da tri i pol godine
potpune neaktivnosti i izolacije nisu nikako utjecale na tebe... da nikad ne možeš napraviti
jednostavnu pogrešku kao što je komad najlona koji si zabora...« Hunter namjerno ušuti, ne
dovrši rečenicu. »Znaš što? Nije važno.«
Ovaj put Lucien ostane bez riječi.
Hunter zna da Lucien sada prebire po pamćenju, traži kakvu je to grešku mogao napraviti
u prostoriji za nadzor.
»Da«, potvrdi Hunter. »Vrijeme svakako uzrokuje sve te stvari koje si spomenuo, ali isto
tako na svoj neprimjetan način djeluje na hrđanje.«
Zavlada duga napeta pauza.
»Drago mi je što misliš da sam zahrđao, Skakavce«, napokon progovori. »Jer ću ti veoma
rado dokazati da si u krivu. A ovo ti je pripremni test. Jesi li spreman? Knoxville, Tennessee -
u State Streetu je zgrada garaže.«
Hunter pogleda Kennedya, a on kimne, potvrdi da su tamo pronašli truplo Rossa Baxtera
u prtljažniku srebrnog BMW-a.
»Da«, odvrati Hunter. »I sumnjali smo da je to tvoje djelo.«
»Znači, pronašli ste BMW.«

47
Knjige.Club
 Hunter to potvrdi svojom tišinom.
»Najneobičnije je to što se njegova smrt mogla izbjeći«, objasni Lucien. »Da nije bio
onakav šupak, živio bi, ali bio je pravi drkadžija. Uglavnom, siguran sam da sam time svima
napravio uslugu. A sada test broj dva.«
Hunter, Garcia i Kennedy razmijene zabrinute poglede.
Lucien daje Hunteru točne koordinate mjesta gdje je ostavio truplo Alicie Campbell.
»Vjerojatno od nje nije mnogo toga ostalo. U toj šumi ima vukova, znaš? No ja sam, zbog
identifikacije, ostavio na grani njezinu torbicu. Što da ti kažem? Ponekad znam biti veoma
ljubazan. A sada, Skakavce, moram ići. Moram se vratiti svome poslu... svome
istraživanju. Znaš o čemu govorim, je li tako?« Ne pušta mu dovoljno vremena da odgovori.
»Naravno da znaš, uostalom, ti i FBI ste mi ga oduzeli, sjećaš se? Moje životno djelo. Sva moja
istraživanja. No ne brini, stari prijatelju, ne ljutim se. Ni najmanje. Na kraju krajeva, to je i
svrha cijele studije. Čemu istraživanje ako rezultate ne možeš podijeliti s drugima, ako ih drugi
ne mogu cijeniti? Problem je u tome... što nisam gotov, Skakavce.
Ima još nekih odgovora koje nisam dobio... metoda koje nisam isprobao... situacija u
kojima nisam bio... osjećaja koje nisam iskusio. A jedva čekam da nastavim s poslom. Kao što
sam rekao - tri i pol godine su dugo vrijeme, i oh, kako mi je nedostajao.«
Slijedi veoma duga i nelagodna tišina.
»Drži svoj mobitel u blizini, Roberte, jer ću te nazvati mnogo prije nego što misliš.« Lucien
se opet nasmije, kratko i veselo. »Neka igre započnu, Skakavče, neka igre započnu.«
Linija se prekine.

48
Knjige.Club
 17
»Pretpostavljam da možete svojim dečkima i svim šerifovim uredima javiti da prestanu
tražiti Audi i Mustang«, promrmlja Garcia Kennedyu čim Hunter završi s razgovorom.
»Veoma brzo ćemo znati«, odvrati Kennedy, izvadi svoj mobitel iz džepa i brzo pritisne
broj brzog biranja. Čim mu se netko javi na drugom kraju linije, prenese mu koordinate koje
im je dao Lucien, kao i pojedinosti što bi na toj lokaciji trebali naći. Potom da upute agentu da
kontaktira šerifov ured u Tennesseeu i kaže im da što je moguće prije tamo pošalju patrolno
vozilo.
»Također mi treba lokacija s koje je posljednji poziv upućen na ovaj broj mobitela...«
Kimne Hunteru i on polako izdiktira svoj broj. »To mi treba još jučer, razumiješ? Nazovi čim
budeš nešto imao.«
»Znate li što me stvarno muči u svemu ovome?«, kaže Garcia čim Kennedy završi
razgovor. »Činjenica što je od svoga bijega, prije samo dva dana, ubio, koliko, sedmero ljudi?«
Pogleda Kennedya. »Tri stražara, dva bolničara, a sada i dva civila?«
»Ako to potvrdi truplo u šumi«, složi se Kennedy. »Da, sedmero.«
»A sudeći prema onome što je upravo rekao preko telefona«, nastavi Garcia, »'igra', kako
je on to nazvao, još nije niti započela. Sedam žrtava i to je tek 'priprema'?«
U tom trenutku u Kennedyevoj ruci zazvoni mobitel. Javio se prije drugog zvona.
»Što imaš za mene?«
Sluša točno tri sekunde i za to vrijeme njegovi prirodno ružičasti obrazi postanu sablasno
blijedi.
»Siguran si?«, upita FBI-eva agenta na drugom kraju linije, iako već zna da nikako nije
mogao pogriješiti. Zaustavi pogled na Hunteru. »Hvala ti«, kaže i odloži mobitel.
Hunter nijemo čeka.
Garcia nije toliko strpljiv.
»Što se dogodilo?«, upita.
Terenac uspori radi kolone na Dulles Toll Roadu.
»Ušli su u trag pozivu, Roberte«, odgovori Kennedy. »Lucien je koristio mobitel na
bonove, ali imamo lokaciju. Hoćeš li pogađati odakle je zvao?«
Hunter duboko udahne i nasloni se na automobilsko sjedalo. »Iz Los Angelesa?«
Kennedy ga namršteno pogleda. »Otkud znaš?«
»Ne znam«, odvrati Hunter. »Ne zasigurno, ali poznam Luciena. Ako želi s tobom 'zaigrati
igru', neće čekati da ti dođeš k njemu. On će doći k tebi.«
»Čekaj malo«, kaže Garcia podigavši obje ruke. »Taj psihopat se u ukradenom automobilu
odvezao iz Virginie skroz do Los Angelesa, čim je pobjegao iz strogo čuvanog zatvora, i nitko
ga nigdje nije vidio?«
»Nije«, odvrati Kennedy. »Nije vozio... išao je avionom.«
»Molim...« Garcia u čudu zine. »Što je učinio?« »Mjesto odakle je zvao«, objasni
Kennedy. »S
LAX-a. Roberte, nazvao te s aerodroma u Los Angelesu.«

49
Knjige.Club
 18
Lucien prekine razgovor s Hunterom, prebaci ruksak preko desnog ramena i izađe iz zgrade
terminala aerodroma LAX. Čim izađe van, baci netom kupljeni mobitel u najbližu kantu za
smeće.
Zna da su, čim se Hunter javio, počeli tragati odakle ga zove, i upravo to je i htio. Samo
žali što nije mogao vidjeti Hunterovo lice kad su otkrili da je nazvao s LAX-a.
Ispred terminala prođe uz skupinu četiri prijatelja zaokupljenih trpanjem nevjerojatno
velikog broja kovčega u prtljažnik unajmljene Toyote Avensis. Po njihovu naglasku, brzo
ustanovi da su iz Texasa - nitko ne oteže riječi toliko kao Teksašani.
Na vedrom plavom nebu nema nijednog oblačka i već za nekoliko sekundi, iako samo stoji,
osjeti kapljice znoja na čelu. Nedaleko od njega veliki digitalni zaslon pokazuje šesnaest
stupnjeva celzija - uobičajenu temperaturu tipičnog losanđeleškog ranog poslijepodneva, ali
zbog toga što na nebu nema nijednog oblaka, kao ni daška vjetra, čini mu se da se našao usred
ljeta.
Usprkos vrućini, zatvori oči i pusti da mu sunce grije lice. Sloboda je, nesumnjivo, veoma
lijepa stvar.
Četiri Teksašanina odustanu od trpanja kovčega u prtljažnik, napokon su shvatili da će
jedan dio morati spremiti i na stražnje sjedalo. Sad se svađaju tko će sjediti tamo zajedno s
kovčezima.
Dok odlučuje hoće li do grada autobusom ili taksijem, Lucien ugleda kako iz terminala,
kroz isti izlaz kroz koji je i sam maloprije prošao, izlaze dva policajca. Za osobu poput Luciena,
ovo je previše dobra prilika da bi je propustio, stoga skine sunčane naočale, namjesti ruksak na
ramenu, zagladi svoju podužu plavu periku i priđe im.
»Oprostite«, kaže stavši ispred njih. Sada ima identičan naglasak kao ona četvorka koja se
hrvala s prtljagom. »Možete li mi reći koliko mi treba odavde do središta L.A.-a? Nikad prije
nisam bio ovdje«, slaže.
»Ako još nikad niste bili ovdje, onda bi bilo bolje da pitate koliko ste novca voljni
potrošiti«, odgovori mlađi policajac. Ima dugačak, neravan ožiljak na bradi koji nije dobro
zarastao. Lucien je potpuno siguran da je to rana od staklene boce. »Taksi će vas koštati
između...« Policajac pogleda svoga partnera, traži njegovu potvrdu. »... osamdeset i sto pedeset
dolara, ovisno o mjestu do kojega idete.«
Drugi policajac kimne. »Da, otprilike toliko.«
»I trebat će vam najmanje četrdeset minuta«, nastavi mlađi. »Ovisi o prometnoj gužvi, u
ovom gradu nikad se ne zna.«
»Ili možete ići autobusom Flyway do Union Stationa i tamo uzeti taksi«, kaže drugi
policajac. Izgleda kao da je najmanje petnaest godina stariji od partnera i ima savršeno
njegovane guste brkove. »Autobus će vas koštati sedam dolara, ali mu treba više od sat vremena
da stigne do postaje,«
»Jedna opcija je brža«, kaže mlađi, »a druga jeftinija. Vi odaberite.«
Lucien polako prijeđe pogledom s jednog policajca na drugog - zahvaljujući kontaktnim
lećama, njegove tamnosmeđe oči sada su plave. Čeka hoće li ga netko od njih prepoznati.
Ne prepoznaju ga.
»Hvala vam«, napokon im odvrati uz osmijeh. »Mislim da ću se radije odlučiti za taksi,
novac mi nije problem.«

50
Knjige.Club
 Mlađi policajac nakrivi glavu. »Gospodine, nemojte širiti ovu informaciju. Ne u gradu kao
što je L.A., i svakako ne u losanđeleškom taksiju.«
Lucien smjerno kimne. »Još jednom hvala. Puno vam hvala.«
»Najbliže stajalište taksija je u onom smjeru, gospodine«, kaže stariji policajac pokazujući
suprotnu stranu od one kamo se uputio Lucien.
»Oprostite. Baš sam glup«, odvrati, natakne sunčane naočale i okrene se na peti.
A ti, Roberte, kažeš da sam zahrđao nakon tri i pol godine?, pomisli dok prolazi uz
policajce. Nadam se da si spreman, stari prijatelju jer, evo me... i došao sam ti s torbom punom
iznenađenja.

51
Knjige.Club
 19
»Lucien je avionom stigao na LAX?«, upita Garcia Kennedya, suženih očiju promatrajući
direktora NCAVC-a. »Kako ga, dovraga, nisu uočili?«
Terenac napokon izađe iz gužve i krene punom brzinom prema aerodromu Dulles.
»Kad je Lucien posljednji put uhićen«, odgovori Hunter umjesto Kennedya, »u jednoj od
njegovih sigurnih kuća nađena je zbirka osobnih iskaznica, vozačkih dozvola, čak i putovnica.
Sve su bile autentične... sve su pripadale njegovim muškim žrtvama, a odabrao ih je pažljivo:
prema visini, tjelesnoj građi, tenu, dobi i izgledu, iako mu izgled nije toliko važan.«
»Kako to?«
»To je ono zbog čega je Lucien poseban«, objasni Hunter. »On je genij u mijenjanju
izgleda. Pravi je stručnjak što se tiče šminke i tekućeg lateksa, a to znači da će se, ima li
odgovarajuće materijale, prerušiti u koga god hoće. Onome tko posjeduje takvu vještinu nije
nikakav problem postići izgled bilo koje osobe na fotografiji u putovnici ili vozačkoj dozvoli.«
»Lucien je uvijek sve unaprijed isplanirao«, ubaci se Kennedy. »Sudeći prema onome što
smo našli u njegovim notesima, nikad nijedan identitet nije zadržao duže od dvanaest mjeseci...
i toliko bi i najduže ostajao na istome mjestu. Uvijek je u pokretu, uvijek preuzima potpuno
drukčije identitete, a što češće to radi, to je sve bolji - možeš ga sresti na ulici i razgovarati s
njim, a nećeš imati pojma da je to on. I zato... da odgovorim na tvoje pitanje, detektive Garcia,
prolazak kroz osiguranje na domaćim letovima, gdje službenik avionske kompanije jedva
pogleda fotografiju na osobnoj ispravi, za Luciena je mačji kašalj.«
Dok se približavaju aerodromu Dulles, iznad njihova terenca počinje se spuštati 747, od
čega se zatresu sva stakla u vozilu.
»Roberte, ne mogu ovo više odgađati«, izjavi Kennedy i opet izvadi mobitel. »Moram
obavijesti državnog tužitelja i Savezni šerifov ured da je poruka pronađena u Lucienovoj
ambulantnoj ćeliji upućene tebi. Moram im reći i za telefonski poziv koji si maloprije primio.
Ako je Lucien sada u L.A.-u, tu se mora premjestiti i cijela potraga.«
Hunter ništa ne odvrati jer nema što reći.
Kennedy pritisne broj za brzo biranje. Ovaj put poziv preuzme Peter Holbrook, specijalni
agent i vođa FBI-eva tima koji surađuje sa šerifskim uredima. Razgovor je kratak i jezgrovit.
Kennedy ga obavijesti o novoj žrtvi u Tennesseeu, Alicyi Campbell, kao i o tome kako su
sigurni da se Lucien sada nalazi u Los Angelesu.
Čim Kennedy završi razgovor, Garcia se naceri.
»Vas dvojica ste o tom Lucienu razgovarali kao da mu se divite. Nije on nikakva rok-
zvijezda, on je psihopat, a prema onome koliko sam dosad čuo, poprilično je poremećen. No
dobro, pametan je, stručnjak u šminkanju, poznaje psihologiju i zna hipnotizirati ljude, pa što
onda? Osim šminkanja, a prilično sam siguran da nam neće trebati, i mi možemo sve drugo kao
i on.« Zastane i razmisli o onome što je rekao. »Ovaj, ti možeš.« Kimne glavom prema Hunteru.
»Ja ne znam hipnotizirati ljude. Ni slučajno.« Tada se uozbilji. »Nema šanse da nas taj tip
pobijedi, Roberte. On je usamljeni igrač u osvetničkoj misiji. Želi se osvetiti tebi. Problem je u
tome što u toj 'igri' koju želi igrati, nema samo jednog protivnika.« Prstima napravi navodnike
u zraku. »Protivnici će mu biti FBI, Savezni šerifov ured, a sada i LAPD. Reci da sam lud, ali
mislim da šanse nisu na njegovoj strani.«
»Sviđa mi se kako razmišljaš«, kaže Kennedy s izrazom odobravanja na licu.
»A čini mi se«, nastavi Garcia, »da je Lucien upravo napravio svoju prvu pogrešku.«

52
Knjige.Club
 »A to bi bila?«, upita Kennedy. Izraz odobravanja pretvori se u zamišljenost.
»Sada je u Los Angelesu«, odgovori Hunter. Iako točno zna o čemu govori Garcia, ne dijeli
partnerovo mišljenje.
»Točno«, složi se Garcia. »Sada je u Los Angelesu, na našem terenu, u našoj kući. Mi
poznamo ulice, poznamo četvrti i posvuda imamo kontakte. Bio on lukav ili ne, taj Lucien će
upasti ravno u vruću kašu... našu vruću kašu.«
»Roberte, ne mogu a da se ne složim s logikom tvoga partnera«, kaže Kennedy.
»Da, naravno«, kaže Hunter. »Mi poznamo ulice L.A.-a. Znamo četvrti i imamo kontakte,
ali na nešto si zaboravio, Adriane.«
»Na što?«, upita Kennedy.
»Tri i pol godine držao si Luciena u zatvoru«, odgovori Hunter. »Proučavao si ga tri i pol
godine. Uvjeren sam da ga sada malo bolje poznaš. Carlos je u pravu - Lucien jest usamljenik,
ali je to po vlastitom izboru. Nikad neće ni o kome ovisiti. Nikad nikome neće vjerovati.«
»Ne razumijem«, kaže Kennedy.
»Htio sam reći da Lucien neće tumarati ulicama tražeći partnere, oružje, drogu ni bilo što
drugo. Što god mu bude trebalo, iznaći će način da to sam dobavi. Što god planira, neće ovisiti
ni o kome, sam će to obaviti. Neće se ponašati sumnjivo i ničim se neće odati.«
»Izvrsno«, složi se Kennedy. »Ali ipak mislim da detektiv Garcia ima pravo. Sada imamo
prednost koju je Lucien previdio.«
»Adriane, još uvijek nisi shvatio, zar ne?«, upita Hunter, odmahujući glavom direktoru
NCAVC-a.
Kennedy još uvijek ne zna na što misli Hunter. »Što nisam shvatio?«
»Čak i da u ovom trenutku uhitimo Luciena«, pojasni Hunter, »zbog tvog je ega sedam
nedužnih osoba izgubilo život. Sedam osoba u dva dana, Adriane.« Iako je ljut, Hunterov glas
zvuči smireno. »I sam znaš za što je sve Lucien sposoban... a sada je na slobodi i šeće ulicama
Los Angelesa.« Zastane kako bi Kennedy probavio njegove riječi. »Nemamo pojma što je
isplanirao i nitko ne može predvidjeti koliko će još nedužnih ljudi umrijeti, koliko će još života
uništiti dok ga ne uhvatimo... ako ga uhvatimo. To je ono što si učinio, Adriane. Ne shvaćaš da
smo tu 'igru' koju Lucien želi igrati... bez obzira što će se odsad nadalje događati... mi već
izgubili.«

53
Knjige.Club
 20
Nakon gotovo sat vremena hodanja ulicama Lynwooda, većinom hispanske četvrti
smještene između Comptona i South Gatea u južnom dijelu Losanđeleškog bazena, Lucien
napokon naiđe na ono što je tražio - hotel koji izdaje sobe na sat, dan, tjedan, mjesec, godinu...
koji nudi sve moguće aranžmane - bez postavljanja pitanja, bez traženja osobnih isprava - sve
dok se plaća gotovinom i unaprijed. Zapuštena zgrada izblijedjele plave fasade i prljavih
prozora ukliještena je između kemijske čistionice i postolarske radnje na kraju bezlične ulice
čije rupe na cesti izgledaju poput dubokih bazena.
Čim uđe u malo i slabo osvijetljeno predvorje, istoga časa osjeti izrazit miris slatkastog
parfema, jeftinog pića i starog duhana. Otrcani sag na ulazu rasparan je na jednom kraju i
prepun progorjelih mrlja od cigareta. S tranzistora iza praznog prijamnog pulta čuje se
portorikanski reggaeton.
Lucien pozvoni i pričeka.
Ništa.
Pozvoni još jednom.
Sada začuje zvukove iza vrata recepcije, ali ipak nitko ne dolazi.
Pozvoni i treći put, drži prst na dugmetu sve dok se netko ne odazove.
»Calinate puto. Dolazim«, javi se ljutit muški glas s izrazitim naglaskom. »Prestani zvoniti,
ese.«
Lucien makne prst s dugmeta.
Nekoliko trenutaka kasnije izađe nizak gojazan muškarac u elastičnim hlačama, smeđim
mokasinkama i kariranoj košulji dugih rukava, zakopčanoj sve do vrata. Ima kosu obrijanu na
jedan milimetar.
»Que quieres, ese?«, upita kad napokon stigne do recepcije.
Lucien ga nijemo promatra. U dahu mu namiriše smrad podgrijanog graha i luka. Oči su
mu krvave, s desnog kuta usana visi kapljica nekakva smeđeg umaka.
»Što hoćeš, ese?«, upita muškarac ponovno, gledajući Luciena u oči.
»Nešto vam je tu«, kaže Lucien, dodirne desni kut svojih usana, a zatim prstom pokaže
na muškarčeva usta.
»Što?« Muškarac ga namršteno pogleda, očito je ljut što ga ometa.
»Ostalo vam je malo umaka na ustima«, odvrati Lucien teksaškim naglaskom.
Muškarac desnom rukom obriše usta, zatim poliže umak s prsta.
Lucien strpljivo čeka.
»O.K., što hoćeš, cabron?«
Stojeći u hotelskom predvorju, Lucien uzvrati muškarcu pogled, čeka hoće li shvatiti
koliko je apsurdno njegovo pitanje. Nije shvatio.
»Sobu«, napokon odgovori Lucien.
»Cuanto tieinpo?«, upita muškarac gledajući u knjigu gostiju. »Koliko sati?«
»Počnimo s četiri dana«, odvrati Lucien. »Što kažete na to?«
Muškarac ga pogleda čudnim pogledom, zatim nakrivi glavu, gleda prema ulaznim
vratima. Tamo nema nikoga.

54
Knjige.Club
 »Cuatro dias?« Blago rečeno, glas mu zvuči sumnjičavo. »Želite sobu na četiri dana? Estas
seguro?«
Zbog natpisa na hotelu kako se sobe iznajmljuju na sat, dan, tjedan ili mjesec, Lucien je
shvatio da je ovo vrsta hotela u koji muškarci dovode prostitutke, zabave se i zatim, nakon
nekoliko sati, odu. Nitko zapravo ne prenoći, a kamoli ostaje cijela četiri dana, no upravo zbog
toga je odabrao baš ovaj hotel.
»Tako je«, odvrati. »Započnimo s četiri dana. Budem li htio ostati duže, obavijestit ću
najkasnije dan prije. Je'l pošteno?«
Muškarac ga i dalje promatra. »Pagando en chavos, ese? Plaćaš gotovinom?« Protrlja palac
i kažiprst.
»Naravno.«
»Onda da, ese, zvuči pošteno«, složi se muškarac nasmiješivši se i pokazavši mu žute zube.
»Četiri dana koštat će te... sto osamdeset dolara.«
Lucien se ne želi cjenjkati, nema smisla. Stoga zavuče ruku u džep, izvadi točan iznos i
pruži novac muškarcu.
»I još trideset zelembaća pologa«, doda muškarac, u očima mu zaiskri pohlepa. »U slučaju
da razbiješ nešto u sobi, ese, znaš? Dobit ćeš ih natrag kad budeš odlazio. Te prometo.«
Ledeno hladnim očima pilji u muškarčeve, dovoljno dugo da se muškarac počne osjećati
nelagodno.
»Naravno«, napokon pristane Lucien i preda mu dodatnih trideset dolara.
Muškarac prebroji novac, zatim ga spremi u džep na košulji.
»Sviđaš mi se, ese«, kaže i zapiše nešto u knjigu gostiju. »A zato što mi se sviđaš, dat ću
ti sobu na najvišem katu. Ovdje su sve sobe iste«, objasni. »Ali soba na vrhu znači da iznad
tebe nema više nikoga, comprehendes?« Kažiprstom pokazuje prema stropu. »Vjerojatno ćeš
čuti lupanje iz susjedne ili sobe ispod tebe. To je zbog chacha.« Nasmiješi mu se
osmijehom »znaš već o čemu govorim«. »Možda ćeš čuti i šamaranje, vrištanje, psovke...«
Odmahne glavom. »No te preocupes por nada... ne moraš se zbog toga brinuti, comprehendes?
Eso es normal aqui.«
Lucien samo nijemo kimne.
Muškarac stavi otvorenu knjigu gostiju na pult i okrene je prema svom novom gostu.
»Firme aqui, por favor.« Muškarac se nasmiješi. »Napiši koje god ime hoćeš.«
Lucien uzme kemijsku i brzo nešto naškraba na crtu koju mu je pokazao muškarac.
Muškarac se nasmije kad okrene knjigu i pročita što je Lucien napisao. »Zoveš se 'Ese
Puto'?«
»Zašto ne?«, kaže Lucien. »Tako si me ti nazvao, je li tako? Zašto onda to mijenjati?«
Muškarac se nasmiješi. »Si. Por que no? Neka bude Ese Puto.« Preda Lucienu ključ. Na
privjesku piše broj 215. »Kao što sam rekao, najviši kat. Skreni lijevo kad izađeš iz dizala.«
»Idem stubama«, odvrati Lucien.
»Svejedno«, kaže muškarac. »Skreni lijevo kad stigneš na najviši kat. To je zadnja soba na
desnoj strani.«
Kad Lucien ispruži ruku da uzme ključeve, muškarac se nagne preko pulta i šapne mu:
»Ako tražiš zabavu, ese... u bilo koje doba... moraš me samo potražiti, tranquilo? Mogu ti
nabaviti što god hoćeš, ese... što god hoćeš.« Muškarac opet pokaže svoje žute zube. »Chicas,
yayo, cachimba, todo lo que quieras, comprendes? Što god ti treba, tu sam.«
Lucien ustukne korak kako bi izbjegao smrad luka u njegovu dahu.

55
Knjige.Club
 »Zapravo, možda biste mi i mogli pomoći u nečemu«, kaže mu.
Muškarac se naceri.
»Znate li nekoga tko bi mi mogao pomoći otkriti na koju je adresu registriran jedan broj
mobitela?«
Muškarac ga ljubopitljivo promatra češkajući svoj veliki trbuh. Nisu mu nepoznati čudni
zahtjevi gostiju. »Znam neke ljude«, odvrati. »Ali to će te koštati, ese.«
Lucien mirno stoji, zbog njegova prodornog pogleda muškarac se opet osjeća
nelagodno. »Koliko?«
Muškarac razmisli nekoliko sekundi. »Što dolara.«
»Dobit ćeš novac kad ja dobijem adresu.«
Muškarac se nasmiješi. »Naravno. Imaš broj?«
Lucien zapiše broj na komad papira i doda ga muškarcu.
»Dame una hora... daj mi sat vremena i dobit ćeš adresu.«
Lucien mu zahvali jednostavnim kimanjem, potom se mirno uputi stubištem na drugi kat.

56
Knjige.Club
 21
Usprkos vremenskoj razlici od tri sata između Los Angelesa i Washingtona D.C., prošlo
je 11 sati navečer kad se Hunter napokon vratio u svoj mali jednosobni stan u Huntington Parku
u jugoistočnom Los Angelesu. Nakon što je natočio čašu petnaest godina starog Port Askaiga
iz bačve od višnje-vine, ugasi svjetlo i u tišini sjedi u svojoj dnevnoj sobi, gleda kroz prozor u
udaljena svjetla grada koja se nikad ne gase.
Pokušava srediti misli u svojoj glavi, ali sve od vijesti o Lucienovu bijegu, glava mu je
prepuna grotesknih prizora, uspomena i osjećaja, svega što je započelo još prije tri i pol godine
i vratilo ga u njegove studentske dane. Što se više trudi jasno razmišljati, to su mu misli sve
mračnije.
Otpije još jedan gutljaj škotskog viskija, zatvori oči i pusti da tekućina boje starog zlata
potpuno prekrije njegove okusne pupoljke. I dobro ih prekrije - sladak i dimljeni okus, uz notu
citrusa i malu natruhu ljubičica. Ne sjeća se kad je kupio baš tu bocu ni tko mu je preporučio tu
vrstu viskija, no ovo je zaista izvrsno piće.
Single malt viskiji su njegova najveća strast pa ti, iako sebe uopće ne smatra stručnjakom,
mala zbirka koju je skupio tijekom godina, raznolika i posebna, vjerojatno zadovoljila i ukus
najboljih poznavatelja.
Iz uživanja ga trgne zvuk sirene prve pomoći. Otvori oči i ugleda kako u stanu s druge
strane ceste plavuša srednjih četrdesetih godina navlači zavjese na prozor. Trenutak kasnije
žena ugasi svjetlo.
Pogleda na sat: 23:48. Za većinu ljudi ovo je vrijeme za odlazak na spavanje, ali Hunter
nije poput većine, posebno što se tiče spavanja.
Procjenjuje se da u SAD-u svaka peta osoba pati od nesanice. U većini slučajeva to stanje
izaziva stres uzrokovan kombinacijom poslovnih, financijskih i obiteljskih problema, no i opet
Hunterov slučaj ne spada u tu kategoriju.
Od nesanice je prvi put počeo patiti nakon što je njegova majka izgubila bitku s
glioblastomom multiforme - najagresivnijom vrstom raka mozga poznatog medicini. Tada je
Hunter imao samo sedam godina. Noću bi sjedio sam u svojoj sobi, majka mu je očajnički
nedostajala, pokušao je shvatiti što se dogodilo, pokušavao zaustaviti suze. Tuga mu je postala
neželjena svakodnevna pratilja, a s tugom su stigle i nepodnošljive noćne more, toliko
živopisne i snažne da je, zbog pukog instinkta preživljavanja, njegov mozak činio sve samo da
bi što duže ostao budan. San je za njega u jednakoj mjeri postao i luksuz i mučenje. Kako bi se
nečim zaokupio za vrijeme tih beskrajno dugih noći, počeo je čitati knjige, pomamno je čitao iz
noći u noć, knjige su mu davale neku vrstu magične moći. Knjige su postale njegovo
utočište, njegovo sigurno mjesto... njegov štit protiv tuge koju nije uspijevao ni shvatiti ni
kontrolirati.
Kako su prolazile godine, umjesto da se bori protiv nesanice, naučio je s njom živjeti. Za
dobrih noći uspijevao bi odspavati čak četiri, ponekad i pet sati u komadu, ali dok sada promatra
kako se gase svjetla s druge strane ulice... kako se navlače zavjese, uvjeren je da ovo neće biti
jedna od »dobrih noći«.
U trenutku dok otpija još jedan gutljaj viskija, počne vibrirati njegov mobitel na stoliću u
dnevnoj sobi. Prestraši se. Srce mu zastane kad pogleda zaslon, očekuje da će na njemu opet
pisati »nepoznat broj«. No, u krivu je. Na zaslonu piše »Tracy«.
Nesvjesno odahne od olakšanja, na usnama mu se pojavi bojažljiv osmijeh.

57
Knjige.Club
 Profesoricu kriminalne psihologije, Tracy Adams, upoznao je prije nekoliko mjeseci i
jednoj od mnogobrojnih knjižnica na kampusu UCLA-e u Westwoodu. Oboje su istoga časa
osjetili uzajamnu privlačnost, ali, iako mu se sviđala mnogo više negoli je htio priznati, zbog
vlastitih razloga Tracyne frustracije, Hunter nikad zapravo nije dopustio da među njima
procvjeta ljubav.
»Hej«, javi se Hunter i skrene pogled na svjetla grada. »Mislio sam da spavaš.«
»Stvarno?«, odvrati Tracy veselim glasom. »Kad si čuo da sam otišla na spavanje prije
jedan ujutro?«
Posve slučajno, i Tracy je patila od nesanice, iako ne u tolikoj mjeri kao Hunter.
»Istina«, potvrdi Hunter. »Kako si provela dan?«
»Prilično normalno«, odgovori Tracy. »Iako su se danas dva studenta ispričala i odjurila u
zahod. Neke slike kojima sam popratila poslijepodnevno predavanje ipak su im bile malo
previše.«
»Stvarno?«, upita Hunter. »O kome si govorila?«
»Edu Geinu.«
Hunter se nasmije. »Daj da pogodim - to su bile slike odijela od ljudske kože.«
Edward Theodore Gein je američki serijski ubojica čiji je broj žrtava prilično mali u
usporedbi s brojem žrtava najpoznatijih serijskih ubojica u američkoj povijesti - službeno je
proglašen krivim samo za dva ubojstva. Ono po čemu se razlikuje od većine ostalih serijskih
ubojica je okrutnost i stupanj njegova bezumlja. Ed Gein bio je potpuno lud. Običavao je
iskopavati tijela žena koje su ga podsjećale na majku, izrezivati dijelove njihove kože i od njih
šivati odijela i maske za sebe koje bi zatim nosio u svojoj kući. Isto tako, neke dijelove
njihovih tijela koristio je za izradu pojaseva, svjetiljaka, zdjela, pepeljara i drugih kućanskih
predmeta. Bio je prava inspiracija nekima od najozloglašenijih serijskih ubojica koje je stvorio
Hollywood, uključujući Normana Batesa (Psiho), Jamea Gumba (Buffalo Billa iz filma Kad
jaganjci utihnu) i Leatherfacea (Teksaški masakr motornom pilom).
Tracy se zakikoće. »Da, pogodio si«, kaže. »Odijela od kože. To ih svaki put dokrajči.
No, kako je prošao let... ili letovi, trebala bih reći.«
»Bili su dugi i zamorni.«
»Mogu zamisliti. Prošlo je podosta vremena otkako sam posljednji put bila u D.C.-u, ali
otići tamo i vratiti se istoga dana, to je pravi izazov. Iznenađena sam što nisi potpuno slomljen
nakon dvanaest sati letenja.«
»Da... nažalost, čini se da mi noćas san neće tako lako doći na oči... ako uopće dođe.«
Tracy primijeti natruhu zabrinutosti u njegovu glasu, ali zna da je bolje da ništa ne pita.
Umjesto toga, postavi mu potpuno drukčije pitanje.
»Želiš li možda društvo? Ranije večeras ispravljala sam neke testove i uopće mi se još ne
spava, a osim toga, sutra nemam predavanja.«
Poziv je zaista primamljiv.
»Zar nisi malo predaleko da bi došla u ovo doba noći?«, upita je.
Tracy živi u Zapadnom Hollywoodu, udaljenom oko dvadeset pet kilometara od
Huntington Parka.
»Bila bih, da sam doma«, složi se Tracy. »Ali, možeš li mi napraviti uslugu? Hoćeš li
pogledati kroz prozor?«
»Što?«, namršti se Hunter. »I gledam kroz prozor.«
»Znam«, odvrati Tracy, »Ali pogledaj dolje, ispod ulične svjetiljke na tvojoj lijevoj strani.«

58
Knjige.Club
 Hunter to učini.
Stojeći na ulici u dugom crnom kaputu, Tracy mu mahne, još uvijek drži mobitel na
desnom uhu.
Potpuno iznenađen, i Hunter mahne njoj. »Zašto jednostavno nisi došla gore i pokucala?«
»Nisam htjela smetati.« Nasmiješi mu se. »Znači li to da želiš društvo?«
»Da«, odvrati Hunter, uzvrativši joj osmijeh. »Volio bih malo društva.«
Prekinu razgovor i Tracy krene prema Hunterovoj zgradi, ali nijedno od njih ne
primijeti visoki lik skriven iza stabla udaljenog nekoliko metara.
Tamo već neko vrijeme stoji Lucien. Vidio je Huntera kad je maloprije stigao. Vidio je
kako se pali svjetlo u stanu na trećem katu i kako se zatim ubrzo gasi. Vidio je Hunterovu sjenku
kako stoji uz prozor i gleda u daljinu, kao da razmišlja o onom neizbježnom i zatim...
iznenađenje. Ugledao je kako se s druge strane približava prelijepa crvenokosa žena. Vidio je
kako gleda u stambenu zgradu kao da nešto traži. Na toj razdaljini nije mogao biti potpuno
siguran, ali dok pokušava slijediti njezin pogled, mogao bi se zakleti da i ona gleda isti prozor
kao i on.
»Vidi, vidi«, šapne samome sebi. »Ovo je zanimljivo. Tko si ti, ljepotice?«
Tada opazi kako je crvenokosa iz torbice izvadila mobitel i nazvala jedan broj, još uvijek
gledajući u zgradu ispred sebe. I opet, ovako iz daljine ne može razabrati razgovor, čak joj ni
čitati s usana, ali mu se svaka dlaka na tijelu nakostriješi kad ugleda Huntera kako stoji uz
prozor držeći mobitel na uhu. Nekoliko trenutaka kasnije ugleda kako se crvenokosa smiješi i
maše.
Lucien podigne pogled.
Hunter joj uzvrati mahanje.
Pogodak.
»Pa, zdravo, ljepotice«, šapne. Uzbuđenje mu preplavi cijelo tijelo poput otrova izravno
uštrcanog u njegov krvotok. Pogledom prati crvenokosu dok sprema mobitel u torbicu i prilazi
Hunterovoj zgradi.
Lucien se nasmiješi svojoj sreći.
»Tako je... dobro što sam te upoznao, moja prekrasna crvena ružo... tko god ti bila.«

59
Knjige.Club
 22
Garcia već sjedi za svojim stolom kad Hunter otvori vrata ureda Jedinice za ultranasilne
zločine, smještenog na samom kraju kata Odjela za pljačke i ubojstva, u čuvenoj Upravnoj
policijskoj zgradi u središtu L.A.-a. Ured je klaustrofobična betonska kutija površine 22
četvorna metra, sa samo jednim prozorom, dva stola, tri starinska ormarića za spise, pisačem,
aparatom za kavu i velikom bijelom magnetskom pločom uza sam južni zid, ali je potpuno
odijeljena od ostalog Odjela za pljačke i ubojstva kako bi se spriječilo zavirivanje
znatiželjnih očiju i prigušio stalni žamor glasova.
Hunter zatvori vrata za sobom, Garcia ga pogleda i naceri se.
»Dakle«, kaže, »pretpostavljam da je besmisleno pitati te jesi li dobro spavao?«
»Uspio sam odspavati tri sata«, odvrati Hunter.
Garcia kimne. Zna da su, u Hunterovu slučaju, tri sata sna veoma dobra stvar.
Hunter skine jaknu i uključi svoj kompjutor, no prije nego što uspije sjesti, vrata njihova
ureda još se jednom otvore. Sada uđe načelnica Odjela za pljačke i ubojstva, Barbara Blake.
Načelnica Blake preuzela je vodstvo odjela prije nekoliko godina, nakon što ju je za taj
posao odabrao jedan od najodlikovanijih policijskih načelnika kad je napokon odstupio s
položaja na kojem je bio petnaest godina. Odluka da na tako važno mjesto odabere ženu
razljutila je velik broj pretendenata, sve odreda muškarce. No u svojoj policijskoj karijeri
Barbara Blake se navikla na ljutnju kolega.
Iako je dočekana s velikim neprijateljstvom prilikom preuzimanja vodstva Odjela za
pljačke i ubojstva, veoma je brzo stekla reputaciju nepopustljive načelnice koja ne trpi nikakva
sranja. Barbaru Blake nije bilo lako zastrašiti. Nije podnosila ničija preseravanja, čak ni svojih
nadređenih u policiji, a kad je bila uvjerena da ispravno postupa, nije se libila uzrujati vladine
dužnosnike, moćne političare, pa čak ni medije.
Samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja posla, polako ali sigurno, počeo je nestajati
antagonizam i načelnica Blake je stekla ugled i povjerenje svakog detektiva u svom odjelu.
Kako načelnica Blake nije za sobom zatvorila vrata, oba detektiva shvate da nije sama. Iza
nje stoje dva visoka muškarca.
»Roberte, Carlose«, kaže načelnica pozdravivši ih kimanjem. Duga crna kosa lijepo je
počešljana u konjski rep spleten u pletenicu. Na sebi ima svilenu bluzu, usku, dobro krojenu
suknju mornarskoplave boje i crne cipele. Izraz na njezinu licu govori sam za sebe: Ovo smo i
očekivali, zar nismo?
Načelnica pričeka dok dva gosta ne uđu u ured, potom za njima zatvori vrata.
»Ovo je savezni šerif Tyler West«, obrati se detektivima i pokazujući metar osamdeset pet
centimetara visokog Afroamerikanca sa svoje desne strane.
West je u ranim četrdesetima, ima vojničku frizuru i bezizražajno četvrtasto lice. Njegovu
nosu očito nisu nepoznati udarci, pogled tamnih očiju je usredotočen, samouvjeren, gotovo
prijeteći. Prugasto odijelo savršeno mu pristaje, izgleda kao da ga je jutros donio iz kemijske
čistionice.
»A ovo je specijalni agent Peter Holbrook iz FBI-a«, nastavi načelnica okrenuvši se na
lijevu stranu gdje stoji vitak muškarac. Odjeven je u elegantno crno odijelo, ima umjereno
preplanulu kožu i zalizanu gustu tamnosmeđu kosu - u Drakulinu stilu.
Svi se rukuju, zatim prvi progovori West.

60
Knjige.Club
 »Uvjeren sam da znate o čemu se radi, je li tako?«, upita Huntera. Glas mu je blag i
veoma dubok. »Ja sam šerif zadužen za Folterovo hvatanje, a specijalni agent Holbrook vodi
FBI-ev tim koji prati operaciju.«
Krajičkom oka Hunter primijeti kako je otvrdnuo izraz na Holbrookovu licu. Točno zna
zbog čega. »Praćenje« nije isto što i »zajednička operacija«.
»Čuo sam da ste jučer, rano poslijepodne, primili poziv našega bjegunca«, nastavi West.
»Je li to točno?«
»Da, točno je«, odvrati Hunter.
»Mogu li pitati zašto nas niste odmah kontaktirali?« Westov glas postane još dublji, pogled
mu više nije blag, već prijeteći.
Hunter ne mari ni za njegov glas ni za pogled. Ništa od toga ga ne tangira.
S druge strane, načelnica Blake ne izgleda nimalo zadovoljno, iako ne zna ništa o
pozivu. Čuvši tu vijest, razrogači oči, zatim brzo zaustavi pogled na Westu.
»Nije bilo potrebe«, mirno odvrati Hunter i napokon sjedne za svoj stol.
»Nije bilo potrebe?« Westove obrve zamalo se podignu sve do stropa.
»Direktor NCAVC-a«, objasni Hunter, »Adrian Kennedy, sjedio je tik do mene kad sam
primio poziv i stavio ga na razglas. Čuo je cijeli razgovor. Čim je Lucien prekinuo razgovor,
direktor Kennedy je istoga časa nazvao specijalnog agenta Holbrooka i obavijestio ga o svakom
detalju.« Glavom pokaže agenta koji stoji ispred Garcyina stola. »Adrian nam je rekao da
Holbrook vodi FBI-ev tim u zajedničkoj istrazi Saveznog šerifova ureda i Biroa.«
Sada Hunter primijeti kako se smekšao izraz na Holbrookovu licu, usne su mu se trznule
kao da suspreže osmijeh. Čini se da je Hunter upravo stekao prijatelja.
»Dakle«, nastavi Hunter, »već sam znao da je 'tim za potragu' dobio informaciju o pozivu,
kao i o mjestu odakle je poziv upućen, i to samo nekoliko sekundi nakon završetka poziva.«
Slegne ramenima. »Bilo bi besmisleno da sam vas i ja nazvao, ne mislite li?«
»Čekaj malo«, umiješa se načelnica Blake. »On te jučer nazvao?«
»Odmah nakon sprovoda specijalnog agenta Williamsa«, odvrati Garcia.
Načelničin zaintrigirani pogled ne zaustavi se ni na kome posebno. »Upravo si rekao nešto
o tome da su locirali mjesto odakle je nazvao«, kaže. »Odakle je upućen poziv?«
Garcia pogleda Huntera, on mu kimne.
»Lucien je nazvao s LAX-a«, odgovori.
»On je ovdje?« Načelničin glas sadrži osamdeset posto iznenađenja i dvadeset posto
gnjeva. Pogledom prijeđe po došljacima, zatim po svojim detektivima.
»A što mislite, načelnice, zbog čega bi u našem uredu inače stajala dva agenta koja vode
operaciju?«, upita Garcia. »Ne samo zbog telefonskog poziva.«
Načelnica pogleda Westa i Holbrooka pogledom koji bi mogao razrezati staklo. »Kad ste
vas dvojica nahrupili u moj ured, uopće niste spomenuli činjenicu da je Lucien Folter u Los
Angelesu.«
Sada West slegne ramenima. »Mislili smo da već znate. Kako smo mogli znati da vaši
detektivi ne komuniciraju sa svojom načelnicom?«
Načelnici se nimalo ne svidi Westov ton, a kamoli implikacija onoga što je rekao.
»Oh, naša komunikacija je sasvim u redu«, odvrati, glas joj poprimi poseban ton - onaj
koji Hunter i Garcia jako dobro poznaju. »Ono što ne valja je...«

61
Knjige.Club
 Garcia se udobno smjesti i zatomi osmijeh. Ima mjesto u prvom redu, predstava samo što
nije započela, no Hunter zna da sukob načelnice Blake i šerifa nije najbolji način za
započinjanje dana.
»Možete odslušati razgovor ako želite«, brzo se umiješa Hunter, prekinuvši načelnicu.
Svi se pogledi okrenu prema njemu.
»Snimljen je?«, upita West.
Hunter uzme svoj mobitel i stavi ga na stol.
Oko njega se okupe svi osim Garcie.
»Možete li ga spojiti na zvučnik vašeg kompjutora?«, upita West.
Hunter kimne i učini to, potom uključi aplikaciju snimanja poziva.
Naredne četiri i pol minute, svi u Hunterovu i Garciinu uredu šute. Načelnica Blake, šerif
West i specijalni agent Holbrook pomno slušaju svaku Lucienovu riječ. Nitko ništa ne govori.
Tek kad završi snimka razgovora, prozbori West.
»Dakle«, kaže obraćajući se Hunteru neprijateljskim glasom. »Ako sam ovo dobro
razumio, a prilično sam siguran da jesam, znali ste da je ona šifrirana poruka pronađena u
Folterovoj ćeliji u ambulanti bila namijenjena vama i jednostavno ste odlučili da nam ne
proslijedite tu informaciju?«
»Mislili smo da znate«, podrugljivo kaže načelnica.
West ju poprijeko pogleda.
Garcia se nasmiješi. »To je moja načelnica.«
»Zaista smo pretpostavili da znate«, opet intervenira Hunter.
»A zbog čega ste to pretpostavili?«, upita West.
»Jer je to znao direktor Kennedy«, odgovori Hunter.
West zabrinuto pogleda Holbrooka - specijalni agent izgleda pomalo izgubljeno.
»Nisam znao da direktor Kennedy zna kome je namijenjena poruka«, kaže braneći se.
»Nitko mi nije rekao.«
Čini se da West ne vjeruje Holbrooku.
»Kakve veze ima jeste li ili niste znali da je poruka namijenjena meni?«, upita Hunter
privlačeći opet na sebe Westovu pažnju. »To saznanje vas ne bi nimalo približilo Lucienovu
hvatanju. Ni danas ni jučer.« Podigne ruku kako bi spriječio Westa da mu nešto odvrati. »Očito
je došlo do greške u komunikaciji između nas i FBI-a, no to nije namjerno učinjeno, šerife West.
Vjerujte mi kad vam kažem kako svi mi želimo da se Lucien što brže opet nađe iza rešetaka.
Ovdje nitko ne igra nikakve igrice.«
»Pa, on igra«, odvrati West. »I drago mi je što ste rekli kako svi mi želimo opet Luciena
iza rešetaka, jer igra koju želi igrati očigledno uključuje i vas, detektive Hunter. Znači, htjeli vi
to ili ne, i vi ste dio ove operacije.«
West stavi obje ruke na Hunterov stol i nagne se naprijed sve dok njegovo lice nije samo
nekoliko centimetara udaljeno od detektivova.
»I zaista moramo razgovarati. I to... odmah sada.«

62
Knjige.Club
 23
Treći put u ovome tjednu Hunter mora ispričati na koji je način povezan s Lucienom, sada
zato da bi načelnica Blake, savezni šerif Tyler West i FBI-ev specijalni agent Peter Holbrook
shvatili zbog čega je Lucien toliko opsjednut time da u svoju igru »uhvati me ako možeš«
uključi i Huntera.
Jednako kao i Garcia prije, i West, Holbrook i načelnica Blake potpuno su šokirani onime
što im je Hunter ispričao, nitko od njih troje ne može vjerovati da bi netko, bilo tko, bez obzira
koliko bio lud, cijeli svoj život odrasle osobe s užitkom posvetio mučenju i ubijanju ljudi radi
nekog suludog eksperimenta - samo zato da bi mogao dokumentirati vlastito ludilo.
»Ovo je najsumanutija poremećena priča koju sam čuo u životu«, izjavi West kad Hunter
završi priču.
Izgleda da se s njegovom procjenom slažu i načelnica Blake i Holbrook.
Garcii pak sada priča zvuči još nevjerojatnije nego kad ju je prvi put čuo.
»Opremili smo naš tim vrhunskim softverom za prepoznavanje lica i sada analiziraju sve
nadzorne snimke s LAX-a u vrijeme kad vas je nazvao Lucien«, kaže Holbrook. »Uspijemo li
ga identificirati i vidjeti kakvu masku ima, onda postoji šansa da će ga se sjetiti neki vozač
autobusa, taksist ili netko drugi... možda će se sjetiti i gdje se iskrcao.«
»U gradu kao što je L.A.«, umiješa se Garcia, »šanse za to su i više nego slabe.«
»Svjesni smo toga«, potvrdi Holbrook. »No zasad su te slabe šanse sve što imamo.«
Hunterovo lice je smireno, no u glavi mu se vrti samo jedna misao: Lucien nikada ništa ne
radi slučajno.
Gotovo pet minuta proveo je razgovarajući s Hunterom, i više nego dovoljno da se uđe u
trag pozivu. Lucien to zna. Zapravo, Hunter uopće ne sumnja u to da je Lucien htio da mu uđu
u trag. Htio je da Hunter zna da je u Los Angelesu. Sve je to dio njegove igre »mačke i miša«
koju želi igrati. Svrha poziva nije bila samo unijeti još više napetosti u cijelu situaciju, već i
pokazati im koliko je samouvjeren.
Znao je da će otkriti kako je nazvao s LAX-a, pa je, dakako, očekivao da će FBI i Savezni
šerifov ured pregledati sve nadzorne snimke s aerodroma. Problem je u tome što se taj isti
prvoklasni softver za prepoznavanje lica već godinama koristi na većini američkih
međunarodnih aerodroma, uključujući i LAX. U slučajevima nečijeg bijega iz zatvora, najprije
se alarmiraju aerodromi. Najprije se tamo pošalju fotografije i opis bjegunca, fotografije koje
se nesumnjivo istoga časa unose u softver. Ipak, jučer je Lucien bez problema otišao s LAX-
a, nije podignuta nikakva uzbuna.
Bio prvoklasan ili ne, program će u masi ljudi prepoznati Luciena samo ako on to bude
htio, a ako bude htio, znači da će za to imati razlog.
»Mogu li vas nešto pitati, detektive Hunter?«, upita West i brzo nastavi, ne čekajući
Hunterov odgovor. »Što mislite, kakve su šanse da je taj Lucien, taj vaš stari pajdaš s koledža,
došao po vas? Jer, iz onoga što sam čuo u telefonskom razgovoru i onoga što ste nam upravo
ispričali, jedna stvar mi je potpuno jasna - vas krivi za svoje uhićenje, zato što ste ga zaustavili,
što ste okončali njegovo... 'istraživanje', ako se to uopće može tako nazvati. Očigledno je ljut,
sam je to rekao - posljednje tri i pol godine proveo je odbrojavajući vrijeme i smišljajući osvetu.
A kao šlag na torti, sada je ovdje, u vašem gradu - stoga, detektive, zaista, što mislite, kakve su
šanse da se okomi na vas?«
Hunter je već razmišljao o toj mogućnosti, pa izdrži Westov odlučan pogled.

63
Knjige.Club
 »Šansa postoji«, napokon prizna. »Ali ako me namjerava napasti, neće to odmah učiniti.«
»Ne razumijem«, odvrati West. »Zašto ne?«
»Zato jer će Lucien najprije učiniti točno ono što je rekao«, odgovori Hunter. »Pretvorit će
ovo u igru. Igru u kojoj se on neće držati nikakvih pravila, a mi ćemo se morati držati mnogih.
Igru u kojoj će on kontrolirati sve. Igru u kojoj je već izgubljeno sedam nedužnih života, a
najstrašnije od svega je to što mislim da još uopće nije započeo igrati tu svoju igru. Tih sedam
života bilo je samo njegovo zagrijavanje.«
West nelagodno počeše vrh svoga krivog nosa.
»Volio bih kad bi se odmah okomio na mene«, doda Hunter.
West ga pogleda sa sumnjom u očima.
»Ne kažem to zato da bih zvučao hrabro, šerife West«, pojasni Hunter. »Kažem to zato,
jer kad bi odmah krenuo na mene, onda bi sve to završilo ovdje. Više ne bi bio izgubljen nijedan
nedužan život. Ili bih ja njega ubio ili bi on ubio mene, ili oboje. Ali on to neće učiniti... a znate
li zašto?«
»Jer je kukavica?«, odvrati West.
»Zato jer to Lucienu ne bi bilo zabavno«, ispravi Hunter šerifa. »Svi ste čuli snimku
razgovora, je li tako? Lucien se želi vratiti svome 'projektu', svome 'istraživanju', jer, kao što je
rekao, još nije završio svoju studiju. Zašto je onda ne bi učinio zabavnom i sve pretvorio u igru
'uhvati me ako možeš'?«
»Igru u kojoj je brojčano nadmašen«, doda West. »Igru u kojoj ne može pobijediti, on to
zna.«
»U tome je problem«, izjavi Hunter. »Želite li na ovo gledati kao na situaciju u kojoj netko
dobiva ili gubi, onda je on već pobijedio... sedam puta. Svaki život koji je oduzeo njegova je
pobjeda, a naš poraz. Poraz koji nikad nećemo nadoknaditi.«
Nelagodna tišina proširi se Hunterovim i Garcyinim uredom poput zagušljiva zraka.
West je prvi prekine.
»Pa«, kaže, »u slučaju da ste u krivu i da vas vaš pajdaš namjerava odmah posjetiti, mislim
da bismo vam trebali dodijeliti tim koji će vas nadzirati dvadeset četiri sata.« Skrene pogled s
Huntera na načelnicu Blake.
»Roberte, u pravu je.« Svoje riječi poprati odlučnim kimanjem. »Ne treba biti stručnjak da
bi se skužilo kako je taj Lucien zajeban kučkin sin, a ti si mu očito stao na žulj. Ujedno je i
nepredvidljiv, a postoji li i najmanja šansa da će te potražiti...« Ne mora završiti rečenicu.
»Nakon ovog sastanka odmah ću nazvati SIO.«
LAPD-ov Specijalni istražni odjel je elitna taktička jedinica za nadzor, postoji već više od
četrdeset godina, usprkos stalnim zahtjevima za njegovo ukidanje od strane različitih udruženja
za ljudska prava i političkih frakcija. Razlog je mnogo veća stopa ubojstava nego u drugim
jedinicama odjela, uključujući čak i specijalce i Odjel za bande i droge.
SIO-ovi timovi većinom potajno nadziru poznate predatore - pojedince za koje se sumnja
da su počinili veoma brutalne zločine, ali ih ne mogu uhititi sve dok ih ne zateknu na djelu. Svi
članovi SIO-a su izvanredni strijelci i majstori u praćenju. Taktika im se zasniva na čekanju i
promatranju sve dok osumnjičenik ne počini novi zločin, tada slijedi uhićenje. Budući da
obično čekaju sve dok osumnjičenika ne uhvate na djelu, često koriste oružje i zbog toga su
toliko kontroverzna LAPD-ova taktička jedinica.
»Isto tako, detektive, moramo vam staviti prisluškivač u mobitel«, doda West. »U onom
pozivu rekao je da će vam se opet javiti i prije negoli mislite. A kad to učini, mi to moramo
znati istoga časa.«

64
Knjige.Club
 Hunter zna kako njegovo mišljenje nije važno -Savezni šerifov ured svejedno će
prisluškivati njegov mobitel. Sva je prilika da su to već učinili.
»Bez SIO-a«, izjavi Hunter.
Načelnica ga namršteno pogleda. »Zašto ne?«
»Zbog dva razloga - prvo: ako Lucien dođe k meni, to neće biti u mom stanu. Neće se
došuljati za mnom i pucati mi u zatiljak. To je za njega previše lako i nedovoljno spektakularno.
Dođe li k meni, napravit će nešto dramatičnije. I drugo: znam da je LAPD-ov SIO najbolji od
najboljih što se tiče nadgledanja i tajnosti, ali sve što Lucien radi, radi poput šahista. Time
mislim reći da uvijek unaprijed isplanira više poteza, na takav način on funkcionira. Predvidjet
će mogućnost da će me pratiti tim za nadgledanje. Namjerava li me napasti, tražit će tim za
nadzor i, bez obzira koliko oni bili dobri u potajnom nadgledanju, uočit će ih. Primijeti li ih,
neće se uplašiti, neće pobjeći, ali neće ni odustati. Pokušat će ih ubiti.«
Garcia izgleda uznemireno. »Taj Lucien je sposoban napasti SIO-v tim?«
»Sposoban je on za mnogo više od toga«, odvrati Hunter.
»Što kažete na lokator?«, upita Holbrook. »Nešto sitno što možete sakriti u svoj pojas,
novčanik, sat, bilo što... nešto što ima alarmno dugme koje možete aktivirati kad se nađete u
nevolji.«
»Nešto slično pokušao je Adrian Kennedy kad smo prvi put hvatali Luciena«, objasni
Hunter. »Onda kad smo specijalna agentica Courtney Taylor i ja slijedili Luciena do jednog od
njegovih skrovišta. Adrian nam je dao dugme na košulji koje je ujedno bilo i prisluškivač.
Upozorio sam Adriana. Rekao sam mu da će ga Lucien primijetiti i primijetio ga je. Luciena se
ne može tako lako prevariti.«
»Uvjeren sam da tehničke jedinice LAPD-a, FBI-a i Saveznog šerifova ureda mogu smisliti
neki uređaj za praćenje koji Lucien neće primijetiti, detektive Hunter«, kaže West. »No time se
možemo pozabaviti malo kasnije. A sada bih htio da malo razmislite. Postoji li bilo tko u L.A.-
u ili u njegovoj blizini koga bi Lucien mogao kontaktirati?« Zastane i slegne ramenima. »Ili
ubiti? Možda netko iz vaših studentskih dana na Stanfordu?«
I o toj je mogućnosti Hunter već razmišljao.
»Ne mogu se sjetiti nikoga«, odgovori. »U to vrijeme s nama se družila samo jedna osoba,
Susan Richards, a kao što sam vam rekao, nju je prvu ubio prije toliko godina.«
»Postoji li još netko iz toga doba s kim ste vi ostali u kontaktu?«, inzistira West. »Možda
netko od vaših starih profesora?«
»Ne«, odvrati Hunter. »Nitko.«
West ustane i više puta rukom pogladi zatiljak, masira ga. »Nemojte se uvrijediti,
detektive Hunter, ali čini mi se da bez razmišljanja odgovarate na moja pitanja.«
Hunter u potpunosti razumije šerifovu frustriranost. »Nije tako«, odvrati Hunter nimalo
uvrijeđenim glasom. »Razlog zbog kojeg ne moram razmišljati o odgovorima je taj što sam o
svemu tome već razmišljao. Ista ta pitanja postavljao sam samome sebi, i to mnogo puta. O
tome razmišljam protekla tri dana. Zaista se nikoga ne mogu sjetiti.«
West već nakon nekoliko sekundi odustane od pokušaja da protumači Hunterovo držanje.
Iako je time zarađivao za život, LAPD-ova detektiva nije uspio prokljuviti.
»Ipak«, umiješa se specijalni agent Holbrook, »dok mi ovdje razgovaramo, naš tim
priprema popis imena. Sve su to ljudi koji su studirali na Stanfordu u vrijeme kad ste studirali
vi i Lucien. Svi su diplomirali psihologiju. Bili bismo vam zahvalni kad biste pogledali taj popis
čim ga dobijemo, detektive, i vidite je li vam poznato neko ime. Možda će vam neka od tih
osoba osvježiti pamćenje o nečemu... događaju, razgovoru... zapravo, bilo čemu. Možda će to

65
Knjige.Club
biti netko tko se zamjerio Lucienu. Osim imena imat ćete i fotografije iz godišnjaka, one bi vam
mogle pomoći da se prisjetite.«
»Nema problema«, složi se Hunter. »Samo mi pošaljite popis čim ga dobijete i ja ću ga
pregledati.«

66
Knjige.Club
 24
Sve u svemu, Lucienu su trebala četiri dana za dovršenje plana - pola dana za nabavu svega
što mu je potrebno, i to iz različitih trgovina kako ne bi potaknuo nikakvu sumnju, zatim je dva
i pol dana proveo tumarajući po gradu kako bi pronašao savršenu lokaciju i još jedan cijeli dan
da sve skupa spoji u cjelinu.
Više bi volio imati vlastitu radionicu, po mogućnosti negdje daleko od grada, tamo gdje bi
mogao u miru raditi koliko god bude htio, ali je za pronalaženje takvog mjesta potrebno vrijeme,
a on ga nije spreman trošiti. Osim toga, jedva je čekao da počne, pa se umjesto radionice morao
zadovoljiti svojom prljavom hotelskom sobom. To nikako nije idealna sredina, ali sredina neće
utjecati na finalni proizvod.
Čim je prije četiri dana stigao u hotel, najprije je nazvao malu kurirsku tvrtku u Louisiani.
Kod njih je ostavio paket, nešto što je izvadio iz dva kovčega iskopana u stražnjem dvorištu.
Uz paket je ostavio posebnu uputu: tvrtka je trebala dostaviti paket na određenu adresu i upravo
ih je zbog toga nazvao.
Paket je jučer poslijepodne stigao u njegov hotel.
Radio je čitavu noć, s pauzama otprilike svaka dva sata i, premda je posao bio težak i
poprilično složen, uspio je sve obaviti do doručka. Kad je napokon odložio alat, ustao je sa
stolice i protegnuo ruke visoko iznad glave. Tijelo mu se ukočilo od sati i sati sjedenja u istom
položaju, no nema veze, nije to ništa što vrući tuš i malo odmora ne mogu popraviti.
»Da«, kaže tiho provjeravajući svoj rad. »Nije savršeno kao što bih htio, ali poslužit će.«
Njegovo djelo je uistinu nedotjerano. Nedostaje mu malo finesa, no estetika finalnog
proizvoda nema nikakve važnosti. Važno je samo to da funkcionira.
Odspavao je šest sati, a zatim se dugo tuširao vrućom vodom kako bi opustio bolne
mišiće. Nakon toga proveo je dva sata ispred ogledala usavršavajući svoj potpuno novi lik. Lik
koji se sasvim razlikovao od onoga u koji se uživio proteklog tjedna. Sada se odlučio za
sofisticiraniji izgled.
Perika je crna, s kratkom, elegantno podšišanom kosom i razdjeljkom sa strane. Uz pomoć
tekućeg lateksa napravio je četvrtastu bradu s rupicom na sredini, izdužio nos, napravio mu
zgodan okrugli vrh i istaknuo jagodice na licu. Ožiljak je sakrio lateksom i šminkom. Napravio
je i potpuno novo čelo, praktički bez ijedne bore, s tanjim, izrazitijim obrvama. Oči su mu sada
tamnosmeđe, to je njegova prirodna boja, ali je ipak stavio kontaktne leće kako bi sakrio svoje
prave šarenice. Također se odlučio za naočale bez dioptrije. Tako je izgledao učenije. Novi zubi
blistali su na mesnatim desnima, imao je osmijeh pravog prodavača automobila.
Kako bi pristajao novom izgledu, odlučio se za losanđeleški naglasak, kao da je rođen i
odrastao u Gradu Anđela: glas i držanje više su mu elegantni negoli muževni, pretvorio se u
osobu za koju vjeruje da će se bolje uklopiti u odabrano mjesto.
Na sebi ima crne hlače i tamnoplavu košulju ispod smeđeg sakoa, kupio ga je dan prije
skroz na drugom kraju grada, u trgovini rabljene odjeće.
Stojeći ispred velikog ogledala u kupaonici, pogleda svoju novu kreaciju: Josepha - ime
je posudio od prodavača koji mu je prodao sako. Joseph se mora držati kao muškarac koji je
veoma ponosan na svoj izgled - uspravnih leđa i širokih ramena. Pogled mu je samouvjeren, ali
nije arogantan. Glas mu je blaži od njegova vlastitog, ali nije pokoran, to je glas osobe koja je
nešto postigla u životu, ali ima još mnogo toga što bi htjela ostvariti.
Treba mu manje od petnaest minuta vježbe da se potpuno uživi u Josepha. Nakon toga,
muškarac u ogledalu nema ničeg zajedničkog s Lucienom.

67
Knjige.Club
 Joseph se vrati u sobu i u potpuno novi ruksak spakira ono što je napravio Lucien, zatim
pogleda na sat: 17:19. S druge strane prozora nebo je vedro, u daljini se nazire samo nekoliko
pahuljastih oblaka.
Prekrasan dan za šetnju, pomisli Joseph.
Prije početka prave »predstave«, mora obaviti još samo jednu stvar: mora još jednom
nazvati Huntera i to će napraviti s jednog od pet mobitela na bonove koje je kupio početkom
tjedna.
Joseph otvori prozor kako bi ušlo malo svježega zraka - ovoj sobi je zaista potreban - potom
uzme ruksak.
Još jednom zastane ispred ogledala i odobravajući kimne samome sebi.
»Vrijeme je za predstavu.«

68
Knjige.Club
 25
Prošla su tri i pol dana otkako su Hunter i Garcia u svom uredu upoznali saveznog
šerifa Tylera Westa i FBI-eva specijalnog agenta Petera Holbrooka. Unatoč svim naporima,
jedinica za Lucienovo hvatanje još uvijek nije našla nikakav značajni trag. Nadzorne snimke
kamera s LAX-a nisu urodile nikakvim plodom, kao ni popis imena iz studentskih dana na
Stanfordu koji su dali Hunteru. Pregledao je svako ime i fotografiju na tom popisu, ali se nije
mogao sjetiti ničega što bi na bilo koji način povezalo bilo koga od njih s Lucienom.
Jednako kao i Hunter, i Lucien je bio jedinac čiji su roditelji također umrli. Imao je dva
živa srodnika - ujaka u Rhode Islandu i tetu u Wisconsinu. Šerifi su već razgovarali s njima, no
utvrđeno je da Lucien s njima nije kontaktirao više od dvadeset pet godina. Ipak, šerifovi uredi
nadzirali su oboje i prisluškivali njihove telefone.
Zbog nikakvog napretka u gotovo četiri dana, ubrzo su se svi osjećali frustrirano.
West i Holbrook čak su se počeli pitati je li Lucien uopće još u Los Angelesu. Protivno
njihovim očekivanjima, Lucien još nije napravio nikakav potez niti je nazvao Huntera kao što
je rekao. Tim za potragu je posljednja dvadeset četiri sata proveo praktički sjedeći i zureći u
zidove.
Nešto iza šest poslijepodne, Hunter i Garcia izađu sa sastanka s načelnicom Blake. Tek što
se vrate u svoj ured, zazvoni Hunterov mobitel na stolu.
Bilo to šesto čulo, murjačka intuicija, predosjećaj ili kako li već ljudi to vole nazivati, a
Hunter ni u što od toga ne vjeruje, no čim je čuo zvonjavu svoga mobitela, čak i prije negoli je
pogledao zaslon, znao je da ga zove Lucien. Znao je to jer mu je istoga časa zastalo srce. Hunter
najprije pogleda Garciu, zatim svoj mobitel - »nepoznat broj«.
Garcia je upravo počeo kuhati novu kavu, kad je ugledao izraz u partnerovim očima.
Slijedio je njegov pogled do mobitela.
»Sranje!«, šapne, odloži šalicu i krene prema mobitelu.
Hunter pričeka dok mobitel ne odzvoni još jednom, zatim se javi i istoga časa uključi
razglas.
»Zdravo, Skakavce.« Lucien ni sada ne koristi lažni naglasak, nije promijenio glas niti
koristi napravu za izmjenu glasa. »Jesam li ti nedostajao?«
»Kad god sam ispalio metak«, odvrati Hunter suzdržanim glasom i uključi snimanje
razgovora.
»Nazvao bih te ranije, ali sam najprije morao obaviti neke stvari. Znaš... htio sam se
ponovno upoznati s L.A.-om. Osim toga, sav moj rad, sva moja istraživanja dokumentirana su
u notesima koje si mi oduzeo. Prošle su tri i pol godine, Roberte. Nejasno se sjećam gdje
sam stao, a kako nisam mogao pogledati svoje bilješke da se podsjetim, morao sam smisliti
odakle ću sada započeti.«
Hunter ništa ne govori, ali može čitati između redaka. Lucien zapravo misli na to kako je
provodio vrijeme odabirući svoju metu.
»Uglavnom«, nastavi Lucien, »odlučio sam da ovo mora biti zabavno za obojicu, a to
znači... da ću ti pružiti priliku da me uhvatiš, Skakavče.«
»Zašto onda ne dođeš ovamo?«, upita Hunter. »Znaš gdje je Upravna policijska zgrada,
zar ne? Možemo razgovarati do mile volje.«

69
Knjige.Club
 Lucien se nasmije. »Nažalost, to mi ne odgovara, stari prijatelju, ali svejedno ti hvala na
pozivu. Ali što kažeš na malu igru mozgalica? Nikad nisi bio previše dobar u njima, Skakavče,
no kladim se da si, nakon svih ovih godina, sada ipak malo bolji. Jesi li?«
Hunter pogleda Garciu, a on slegne ramenima i upitno podigne obrve.
»Dakle, ovako stoje stvari - postavit ću ti pitanje, Skakavče. Odgovoriš li ispravno, dobit
ćeš pravo da čuješ jednu veoma lijepu malu zagonetku koju sam pripremio. Točnim rješenjem
zagonetke dobit ćeš priliku da nekoga spasiš od smrti. Kako ti to zvuči?«
»A ako ne pogodim odgovor na prvo pitanje?«, upita Hunter. Garcia odobravajući kimne.
I on je pomislio to isto.
»Oooh, zašto si odmah pesimističan, Skakavče? Što se dogodilo, stari prijatelju? Izgubio
si samopouzdanje?«
»Lucien, samo bih htio točno shvatiti pravila«, odvrati Hunter.
»Pošteno«, kaže Lucien. »Ne skužiš li odgovor na pitanje, tada ne stječeš pravo da čuješ
molu lijepu malu zagonetku kojom bi mogao spasiti nečiji život.« Kratka stanka. »Da ti
rastumačim i drugi put ili si shvatio bit, Skakavče?«
Garcia napući usne i suzi oči, na licu mu je bolan izraz.
»Uglavnom«, nastavi Lucien, »Sada je vrijeme veoma važno, prijatelju moj, i zato evo
pitanja - spreman?«
»Spremniji ne mogu biti.«
Nastane još jedna kratka stanka, kao da se Lucien mora unijeti u lik. Kad opet progovori,
u njegovu glasu nema uzbuđenja, nema oklijevanja, nema neodlučnosti.
»Svoja istraživanja provodio sam mnogo godina i za to sam se vrijeme upustio u bezbroj
vježbi, želeći što bolje shvatiti um psihopata. Mnogo toga sam naučio, mnogo više od onoga
što sam očekivao, no ima još nekih neistraženih cesta, nekoliko zabranjenih staza na koje
se nisam odvažio. Mislim da je došlo vrijeme da i to učinim.«
Slijedi još jedna stanka, sada malo duža od prijašnje.
»Ono što želim od tebe, Skakavče, jest jedna od tih cesta.«
Sablasno blijedog lica Garcia pogleda Huntera i usnama oblikuje pitanje: »Koji je to
vrag?«
»Skakavče, ti imaš moja istraživanja«, nastavi Lucien. »Siguran sam da si ih sva pročitao.
Što u njima nedostaje? Koju mračnu stazu nisam istražio? Istini za volju, ima ih više od jedne,
ali treba mi samo jedan točan odgovor. Odgovori točno i čut ćeš moju zagonetku. Imaš šezdeset
minuta. Nazvat ću te za točno šezdeset minuta.«
Hunter i Garcia očekuju da će Lucien prekinuti razgovor, no on ih opet iznenadi.
»I pomoći ću ti malo, Skakavče. Iako mislim da ti ne treba pomoć, jer znam za što si sve
sposoban. Pomoć je više namijenjena tom čoporu pasa koji prisluškuju ovaj razgovor -
saveznim šerifima, FBI-u i tko zna kome sve ne. Dakle, evo ti pomoći - indicija koja će te
odvesti do točnog odgovora nalazi se na stranici sto trideset tri jednog mog notesa. Notesa koje
imate. Tražite i naći ćete. Šezdeset minuta, Skakavce. Tik-tak, tik-tak, tik-tak.«
Linija se prekine.

70
Knjige.Club
 26
FBI-eva akademija smještena je u mornaričkoj bazi, šezdeset pet kilometara južno od
Washingtona D.C. u Virginii. Konglomerat međusobno spojenih zgrada, koje čine središte,
uopće ne sliči na vladin objekt. Više sliči nekoj vrsti prevelike korporacije negdje u Silicijskoj
dolini. Marinci naoružani moćnim puškama stoje na svakom raskrižju i čuvaju svaku zgradu u
kompleksu na površini od 547 jutara. Novaci u tamnoplavim trenirkama s velikim zlatnim
slovima FBI na leđima vide se posvuda, poput studenata na kampusu sveučilišta.
Ured direktora Kennedya smješten je na najvišem katu zgrade druge po veličini u cijelom
kompleksu. Prostran je, ali nije previše impozantan. U njemu je starinski stol od mahagonija,
dvije tamnosmeđe Chesterfield fotelje, čupavi sag koji izgleda dovoljno udobno za spavanje i
golema polica s najmanje stotinu u kožu uvezanih knjiga. Zidovi su uglavnom ukrašeni
uokvirenim diplomama, nagradama i fotografijama Kennedya s političarima i vladinim
dužnosnicima.
Kroz prozor Kennedy odsutno promatra ulice ispod zgrade, kad na njegovu stolu zazvoni
mobitel. Na zaslonu vidi tko ga zove.
»Roberte?«, kaže prinoseći mobitel desnom uhu.
»Adriane...« Hunter ne gubi vrijeme na čavrljanje. »Lucienovi notesi, gdje su?«
Pitanje uvelike iznenadi Kennedya. »Što?«
»Lucienova istraživanja«, pojasni Hunter. »Notesi koje smo našli u njegovu skrovištu u
New Hampshireu... gdje su? Gdje ih držite?«
Prođu otprilike dvije sekunde dok Kennedy ne registrira Hunterovo pitanje. »Ovaj... ovdje
su«, napokon odgovori. »Držimo ih u NCAVC-ovoj privatnoj knjižnici. Zašto?«
»Jesi li u Quanticu?«, upita Hunter.
»Jesam. Opet pitam, zašto?«
Hunter mu ukratko prepriča Lucienov poziv.
»Stranica sto trideset tri?« Ton Kennedyeva glasa ne skriva zbunjenost.
»Tako je rekao«, odvrati Hunter.
»O.K., ali koji svezak?«, upita Kennedy. »Imamo...«
»Pedeset tri«, kaže Hunter. »Znam.«
»Točno, u kojem bih onda notesu trebao tražiti?«
»Nije rekao.«
»Naravno da nije«, kaže Kennedy. »Zašto bi nam olakšao?«
»Adriane, moraš okupiti što više ljudi da ti pomognu u ovome. Imamo... pedeset sedam
minuta.«
»Dobro, ali, Roberte, što bih, dovraga, trebao tražiti na stranici jedan-tri-tri?«
»To je ono najvažnije - ne znamo.«
»Pa, puno si mi pomogao.«
»Lucien je rekao kako u njegovu istraživanju nedostaju neke stvari. Ceste koje nije istražio.
Rekao je i da ih ima više od jedne, ali u ovoj maloj igri treba pogoditi samo jednu. Odgovorimo
li točno, čut ćemo zagonetku.«
»Da, Roberte, sve si mi to već rekao«, odvrati Kennedy krutim hrapavim glasom.
»Ponavljanjem mi ništa nećeš razjasniti. I dalje ne znamo što bismo trebali tražiti.«

71
Knjige.Club
 »Možda mi možemo pomoći«, predloži Hunter.
»Kako?«
»Mogao bi fotografirati stranice iz različitih svezaka i poslati mi ih e-mailom ili SMS-om
i...«
»Ne mogu, Roberte«, prekine ga Kennedy. »Potrošili bismo previše vremena.«
»Kako?«
»Protokol o sigurnosti«, objasni Kennedy. »U privatnu knjižnicu NCAVC-a nije
dopušteno unositi mobitele. To ne smijem čak ni ja. Moramo ih predati kad ulazimo unutra. Za
iznošenje bilo čega iz knjižnice potrebno je moje odobrenje, uz potpis Michaela Aldridgea,
NCAVC-ova pomoćnika izvršnog direktora. Nikad ne bismo...«
»O.K. Shvatio sam«, prekine ga Hunter.
»Morat ćemo to napraviti ovdje, a pomoglo bi kad bismo znali što treba tražiti.«
»Cijelo Lucienovo 'istraživanje' temelji se na ubijanju ljudi, je li tako?«, počne Hunter
razmišljati naglas. »U svakom ubojstvu je nešto promijenio - stupanj brutalnosti, M.O., stupanj
mučenja, nešto - a to je radio jer je htio iskusiti kakav to psihološki učinak ima na um psihopata.
Imajući to u vidu, mislim da trebamo tražiti nešto što se odnosi na sam čin ubojstva. Što Lucien
nije isprobao? Koji M.O. ili kakvo mučenje ili nešto drugo nije isprobao?«
»Roberte, njegova enciklopedija ludila ima pedeset tri sveska«, odvrati Kennedy. »Nisi ih
sve pročitao, ali ja jesam. Isprobao je sve - gušenje, ubojstvo tupim predmetom, klanje,
odrubljivanje glave, komadanje tijela, iskrvarenje, nabadanje na kolac, razapinjanje na križ,
odstranjivanje vitalnih organa dok su osobe još bile žive, trovanje, izgladnjivanje, dehidriranje,
čak i trepanaciju. Popis je takoreći beskonačan. Mučio je žrtve na svaki mogući način. Nekoga
je silovao. Jeo je njihovo meso... reci bilo što, on je to već napravio. Sjetiš li se nečega za što još
nikad nisi čuo, Lucien je vjerojatno i to isprobao.«
»Pa, prema njegovim riječima, nije«, odvrati Hunter. »Zato okupi ljude koji će pročitati
sto trideset treću stranicu u svakom svesku. Neka označe sve što se može odnositi na ubojstvo
- M.O., potpis, vrstu žrtve, lokaciju, bizaran način mučenja... bilo što.«
»Roberte, problem je u tome što ne znamo što bismo trebali tražiti, pa bismo mogli završiti
s pedeset tri različite mogućnosti - zapravo, možda čak i više.«
»Znam to«, odvrati Hunter. »Iako sada imamo pedeset četiri minute do njegova ponovnog
poziva, volio bih imati taj popis za četrdeset četiri minute. Tako ću imati deset minuta da ga
pročitam i vidim mogu li naći kakav smisao.«
»U redu«, pristane Kennedy ne želeći više trošiti vrijeme. »Odmah se bacam na to. Nazvat
ću te za četrdeset četiri minute.«

72
Knjige.Club
 27
Hunter još uvijek razgovara s direktorom Kennedyem kad Garcia preuzme poziv spojen
u njihov ured.
»Detektiv Garcia, Jedinica za ultranasilne zločine«, kaže u mikrofon.
»Detektive, ovdje savezni šerif Tyler West.« Govori brzo, glas mu zvuči zabrinuto. »Čuli
smo Lucienov razgovor s detektivom Hunterom. Njegovi notesi, gdje su?«
Garcia je zaboravio da prisluškuju Hunterov mobitel.
»Robert trenutno razgovara s direktorom Kennedyem«, odgovori. »Upravo je sada saznao
tu informaciju.«
»Izvrsno«, odvrati West. »Dolazimo.«
Jedinica za lov na Luciena smjestila je svoj operativni ured u stožer kalifornijskog
središnjeg šerifova stožera u Edward Roybal Federal Buildingu u East Temple Streetu. LAPD-
ova Upravna policijska zgrada nalazi se u 1. West Streetu - udaljena je samo blok i pol. West i
Holbrook stignu pješke za dvije minute. Treba im još jedna minuta za sigurnosnu provjeru na
ulazu i dolazak na kat Odjela za pljačke i ubojstva. Kad nahrupe u Hunterov i Garciin ured, s
obojice kaplje znoj.
»Notesi«, kaže West jedva hvatajući zrak. »Gdje su?«
Hunter je upravo završio razgovor s Kennedyem.
»Adrian Kennedy drži ih u NCAVC-oj privatnoj knjižnici«, odgovori, »u FBI-evoj
akademiji.«
»Moramo ih vidjeti«, kaže West.
»Pa«, Garcia se zavali u stolicu. »Budući da smo mi u L.A.-u, a NCAVC-ova privatna
knjižnica je u Quanticu u Virginii, mislim da je to nemoguća misija, osim ako imate neki stroj
za teleportiranje.«
Hunter se umiješa prije nego što West uspije bilo što reći na Garciin komentar.
»Dok mi razgovaramo, direktor Kennedy okuplja tim koji će pregledati notese«, kaže. »U
potpunosti shvaća ozbiljnost situacije i nazvat će me čim dobije popis onoga što su pronašli...«
Pogleda na sat. »Za četrdeset dvije minute.«
»Četrdeset dvije?« Holbrook pogleda na sat.
»Deset minuta prije zadanog roka«, objasni Hunter. »Tako ćemo moći pregledati popis i
odlučiti što ćemo učiniti.«
»Znaju li direktor Kennedy i njegov tim što treba tražiti?«, upita West.
»Ne zna nitko«, odgovori Hunter. »No treba označiti sve što bi moglo biti povezano sa
samim činom ubojstva - kao na primjer M.O., potpis, vrsta žrtve, lokacija... nešto što Lucien
još nije iskušao.«
»A kako će oni znati da su našli nešto što on još nije iskušao?«, upita West.
»Neće znati«, odvrati Hunter. »Zbog toga će napraviti popis svega što nađu na stranicama
sto trideset tri. Mi ćemo biti ti koji će odlučiti što ćemo reći Lucienu kad nazove.«
»Kad smo već kod toga«, umiješa se Holbrook, »ušli su u trag pozivu. Nazvao je s područja
oko raskrižja Flower Streeta i Wilshire Boulevarda.«
»Otprilike samo dva kilometra odavde«, kaže Garcia.

73
Knjige.Club
 »Da, znamo«, potvrdi West. »Provjerili smo na mapi. Čim smo dobili potvrdu, poslali smo
vozila na tu lokaciju.« Pogleda na svoj sat. »Sada bi već trebali biti ondje.«
»To je uzaludno trošenje vremena i sredstava«, izjavi Hunter.
»Zbog čega, detektive Hunter?«, upita West izazivačkim glasom.
»Zato jer nemamo pojma kako Lucien sada izgleda«, odgovori Hunter. »Čak i ako tamo
čeka vaše momke, mogli bi se zabiti u njega, ali ga neće prepoznati.«
»A budući da ste provjeravali na mapi«, doda Garcia, »trebali ste uočiti da je raskrižje
South Flower Streeta i Wilshire Boulevarda manje od pola bloka udaljeno od Seventh Metro
Center Stationa, druge najfrekventnije postaje podzemne željeznice u cijelom L.A.-u. Osim
Union Stationa, to je jedina postaja u Los Angelesu kojom prolaze tri različite podzemne linije.
Ako je hodao dok je razgovarao s Robertom, stigao bi do postaje prije završetka razgovora, da
ne spominjem kako na raskrižju Wilshire Boulevarda ima na raspolaganju i popriličan broj
autobusa.«
»Što bismo onda trebali učiniti?«, upita West. Vidljivo je sve više ljut. »Ništa?«
»Nažalost«, odgovori Hunter približavajući se aparatu za kavu, »sada možemo samo sjediti
i čekati da nas nazove Adrian s popisom koji je sastavio njegov tim. Kao što sam već rekao,
ovo je Lucienova igra. On određuje pravila kojih se moramo pridržavati, a sve što čini je
unaprijed isplanirao.« Natoči šalicu kave. »Nije slučajno nazvao kad je bio u blizini postaje
podzemne željeznice i različitih autobusnih linija. Kavu?«, ponudi ostalima.
»Ne treba, hvala«, odvrati Holbrook.
West samo odmahne glavom.
»Ne treba«, kaže Garcia.
Hunter natoči sebi veliku šalicu, zatim nastavi: »Isto tako, postoji razlog zbog kojeg je ovu
igru podijelio na dva dijela.«
»Koji bi to razlog bio?«, upita West.
»Kako bi postigao upravo ovo«, odvrati Hunter pokazujući glavom na njega. »Frustraciju.
Zna da njegovi notesi ne mogu biti u L.A.-u - zašto bi bili tu? Zaplijenio ih je FBI, ne LAPD.«
Vrati se za svoj stol. »Podijelivši svoju 'zagonetku', ili kako li to već želite nazvati, na dva dijela,
pobrinuo se da naredni sat ne možemo učiniti apsolutno ništa ovdje u L.A.-u, samo sjediti i
čekati. Dajući nam samo šezdeset minuta za smišljanje odgovora, znao je da ćemo zadatak
prenijeti na onoga tko je najbliže njegovim notesima, ali ih nitko od nas neće moći osobno
pregledati. I zato, ne samo da besposleno sjedimo, već zapravo i ovisimo o drugima, oni
moraju prokljuviti odgovor na njegovo pitanje. Kako to utječe na frustraciju?«
West rukom prelazi preko usta kao da gladi zamišljenu bradu.
Hunter otpije malo kave. »Ako Lucien želi igrati igru«, kaže, »to će ponajprije biti
psihološka igra.« Pogleda Westa. »Ta frustracija koju sada osjećate, nemogućnost da bilo što
učinite, upravo to je Lucien htio. A najgore od svega je to... što je ovo tek početak. Bit će još
gore. Bit će mnogo, mnogo gore.«

74
Knjige.Club
 28
West podigne ruke u zrak, napuhne obraze i polako ispuhne zrak. Hunter je u pravu. U
cijeloj svojoj karijeri saveznog šerifa nije se osjećao ovoliko frustrirano.
»Dakle«, kaže okrenuvši se k Hunteru. »Ja nisam vidio nijedan njegov notes, ali vi jeste,
zar ne?«
Hunter kimne.
West skrene pogled na Garciu, Garcia odmahne glavom.
»I meni je sve ovo novo, jednako kao i vama«, odvrati.
West zna da ni Holbrrok nikad nije vidio nijedan notes. »U redu«, obrati se opet Hunteru.
»Izgleda da ovdje jedino vi znate sadržaj te 'enciklopedije ubojstava', detektive Hunter. Što
mislite, na što je Lucien ciljao kad je spomenuo ceste koje još nije istražio? Što još nedostaje u
njegovu istraživanju? Što još nije iskušao?«
Hunter odloži šalicu s kavom.
»Nisam pročitao sve njegove notese«, odvrati.
»Ipak«, uporno će West, »vi ste jedini od svih nas tko ih je uopće vidio i zato vas,
detektive, Hunter, još jednom pitam: što mislite, na što je mislio? Što je planirao?«
»Iskreno govoreći«, odvrati Hunter, »s obzirom na to da se radi o Lucienu, može se raditi
o bilo čemu. Kao što sam rekao Adrianu - možda je mislio na M.O. koji još nije isprobao ili
vrstu žrtve kakvu još nije ubio...«
»Vrstu žrtve kakvu još nije ubio?«, prekine ga Holbrook sliježući ramenima i odmahujući
glavom. »Kao na primjer?«
Hunter cupka vrh nosa kao da će ono što se sprema reći svima uzrokovati nepodnošljivu
glavobolju.
»Lucienove žrtve broje se u stotinama«, započne. »I u svakom je ubojstvu iskušao nešto
novo, jer nije ubijao kako bi zadovoljio svoj nesavladiv poriv za ubijanjem, kao što je to slučaj
kod većine psihopata.«
»Da, znamo«, prekine ga West. »On je eksperimentirao.«
»Točno«, potvrdi Hunter. »A svrha tih eksperimenata bila je da u njemu izazove osjećaje.
Htio je iskusiti zadovoljstvo, užitak, bol, ekstazu... sve ono što prilikom ubijanja osjećaju drugi
psihopati ubojice.«
»Ako igdje na ovome kaotičnom svijetu postoji nešto zajebano, neka najluđa ideja«, kaže
West, »onda je to ovo.«
Hunter se ne obazre na njegov komentar.
»Ali, kao što svi znamo«, nastavi, »postoje dvije glavne vrste agresivnih psihopata: onih
orijentiranih na nasilje, to su oni kojima su žrtve sporedna stvar, i onih orijentiranih na žrtve,
gdje je sama žrtva najvažniji dio. Kod prve vrste počinitelja, ono što ih pokreće, ono zbog čega
žive, je samo nasilje, mučenje kojem podvrgnu svoje žrtve. Nije im važno je li žrtva mlada ili
stara, žensko ili muško, plava, brineta, crna, bijela, debela, mršava... ništa od toga im nije važno,
sve dok žrtve pate... sve dok im mogu zadavati bol.« Zastane kako bi uhvatio dah. »S druge
strane, predatori orijentirani na žrtve maštaju o točno određenom tipu žrtve. Osoba
koju odabere takav predator mora se uklapati u taj određeni profil koji se obično svodi samo na
fizički izgled. Psihopatu orijentiranom na žrtvu sva se maštarija vrti oko žrtvina izgleda. Fizička
obilježja su ta koja ga uzbuđuju i stimuliraju. U većini slučajeva zato što ih žrtva podsjeća na
nekoga drugoga. U tim slučajevima uvijek postoji neka vrsta snažne emocionalne povezanosti

75
Knjige.Club
i, u devet od deset slučajeva, u njihovu maštariju je uključena i neka vrsta seksualnog čina.
Gotovo sigurno će seksualno iskoristiti žrtvu bilo prije, za vrijeme ili nakon samog čina
ubojstva.«
»A budući da Lucien to svoje eksperimentiranje provodi sam, Bog zna koliko dugo«,
sugerira Garcia, »vjerojatno se uklapa u oba profila - i onog orijentiranog na nasilje i onog
orijentiranog na žrtvu.«
»Točno. Tako je«, složi se Hunter.
»Što mislite, postoji li neka vrsta žrtve koju još nije ubio?«, upita West.
Hunter rukom zagladi kosu. »Mislim da se dosad držao podalje od ubijanja male djece,
klinaca, starijih ljudi, invalida i trudnica.«
Nakon Huterovih riječi u uredu zavlada zaglušna tišina.
»Isto tako ne mislim da se Lucien odvažio iskoračiti izvan okvira ubojstva«, doda Hunter.
»Što time misliš reći?«, upita Garcia.
»Lucien se uvijek držao toga da pokuša psihološki identificirati osjećaje koje proživljavaju
serijski ubojice«, odgovori Hunter. »Većinom su to osobe koje pate od nesavladivog poriva
koga se ne mogu osloboditi - poriva koji ih potpuno obuzme i prisiljava da ponovno počine isto
zlodjelo. Tu se uvijek radi o sukobu 'jedan-na-jedan'. Možda je iskorak iz te zone ono što je
Lucien mislio pod cestama koje još nije istražio.«
»Čekaj malo«, kaže Garcia podigavši ruku. »Govoriš li to o...«
Hunter kimne. »Masovnom ubojstvu. Lucien se nikad nije odvažio na masovno ubojstvo.«
»Masovno ubojstvo«, razrogačenih očiju upita West. »Čisto sumnjam da je taj Lucien
toliko glup.« Slegne ramenima. »Ili možda jest.«
Hunter zna zbog čega je West toliko sumnjičav - statistički, u SAD-u devedeset pet posto
masovnih ubojica pogine za vrijeme ili odmah nakon izvršenja masovnog ubojstva. Mnogi od
vlastite ruke. Preostalih pet posto obično bivaju uhićeni.
Prema definiciji FBI-a »masovnim ubojstvom« smatra se ono u kojem se jednim činom
ubiju četiri ili više osoba, bez »razdoblja mirovanja« između ubojstava, za razliku od serijskih
ubojica koji između ubojstava uvijek imaju to razdoblje. Masovno ubojstvo također se događa
na jednoj lokaciji - obično javnoj - poput škole, trgovačkog centra, banke, kazališta, koncerta i
slično. Planira li Lucien eksperimentirati s masovnim ubojstvom, velika je šansa da će mu to
biti posljednje zlodjelo.
Hunter pokušava razmotriti svaki scenarij - zbog toga je spomenuo masovno ubojstvo - no
teško mu je povjerovati da je to ono što Lucien ima na umu. Po njegovu mišljenju Lucien će
zakoračiti na to područje jedino ako je smislio način kojim će izglede preokrenuti u vlastitu
korist.
Garcia se uspravi i uzme jaknu.
»Kamo idete?«, upita ga West.
»U šetnju«, odgovori. »Ovdje nimalo ne napredujemo. Nagađanjem samo povećavamo
svoju frustraciju. Kao što je Robert rekao - Lucien je najvjerojatnije htio upravo ovo. Nemamo
njegove notese, što znači da ih ne možemo pregledati. Možemo samo čekati na poziv direktora
Kennedya čim njegov tim nešto pronađe. A ako moram samo čekati, onda to mogu raditi i
vani.« Pokaže prozor. »Dan je lijep, idem u kafić po kavu ili nešto drugo.« Pogleda Huntera.
»Za koliko vremena će nazvati Kennedy?«
Hunter pogleda na sat. »Za trideset pet minuta.«
»Dovoljno za kavu i krafnu«, odvrati Garcia i zatvori vrata za sobom.

76
Knjige.Club
 Hunter pomisli kako bi mogao krenuti za partnerom, kad zazvoni njegov mobitel na stolu.
Adrian Kennedy.
»Roberte«, kaže Kennedy čim se Hunter javi. »Već smo na samom početku naišli na
problem.«

77
Knjige.Club
 29
Privatna NCAVC-ova knjižnica zauzima polovicu prvog kata podruma zgrade u kojoj se
nalazi Kennedyev ured. Čim završi razgovor s Hunterom, izjuri iz svoga ureda i dalje držeći
mobitel na uhu.
»Daryl«, kaže užurbanim glasom kad se javi specijalni agent Daryl Jensen.
Jensen radi u NCAVC-u devet godina. Diplomirao je pravo i doktorirao psihologiju i jedan
je od samo nekolicine koji je u protekle tri godine imao pristup Lucienovoj
enciklopediji. Također je, nakon Lucienova zatvaranja, pet puta razgovarao s njim.
»Koliko agenata ili kadeta možeš okupiti u sljedećih pet minuta?«, upita Kennedy.
Užurbanost u njegovu glasu gotovo je opipljiva.
»Ovisi o čemu se radi, gospodine«, odvrati Jensen. »Unutarnji ili vanjski zadatak?«
»Unutarnji i krajnje hitan. Sastat ću se s tobom i agentima u NCAVC-voj privatnoj
knjižnici za pet minuta, po mogućnosti i prije. Vrijeme je od presudne važnosti.«
»Za unutarnji zadatak mogu ih okupiti koliko god želite, gospodine. O čemu se točno
radi?«
»Sve ću objasniti kad dođete u knjižnicu«, odgovori Kennedy i brzo pokušava izračunati.
Lucienova enciklopedija ima pedeset tri toma. Posao treba brzo obaviti, ali ne želi da pristup
notesima dobije prevelik broj ljudi. Zna da su sve stranice u svakom notesu rukom ispisane i to
veoma sitnim slovima. I većinu Lucienova rukopisa je teško dešifrirati.
»Gospodine, koliko ću agenata okupiti?«, upita Jensen.
Kennedy shvati kako čitanje jedne stranice iz jednog notesa neće čitatelju odati mnogo o
sveukupnom djelu. Pogleda na svoj sat - za četrdeset tri minute mora nazvati Huntera.
»Možeš li okupiti grupu od dvadeset četiri, uključujući i sebe?«, upita.
Dvadeset četvero plus Kennedy plus Jensen znači dvadeset šest pari očiju. To znači da će
svaka osoba pročitati samo dvije stranice u vremenu od četrdesetak minuta - što nije nemoguće.
»Dakle, dvadeset četiri«, odvrati Jensen. »Vidimo se u knjižnici za tri, najviše četiri
minute.«
»Daryl«, kaže Kennedy prije negoli Jensen završi razgovor. »Odabereš li kadete, neka to
budu mladi novaci koji će poslušati naređenja bez postavljanja pitanja.«
»Razumijem, gospodine.«

78
Knjige.Club
 30
Specijalni agent Daryl Jensen, zajedno sa šesnaest mladih FBI-evih novaka i osam
specijalnih agenata sastane se u NCAVC-voj privatnoj knjižnici četiri minute nakon završetka
razgovora. Bez odavanja previše informacija, čak i Jensenu, Kennedy im, kako najbolje zna i
umije, objasni zadatak.
»Ako niste sigurni«, kaže skupini, »i to dodajte na popis. Ne oklijevajte. Ne razmišljajte
previše. Ne smijemo gubiti vrijeme. Pomislite li da ste naišli na nešto što treba staviti na popis
- stavite to na popis. Nemojte ništa podcrtavati ni označavati markerima kako biste se kasnije
mogli na to vratiti. Ovo nije test u srednjoj školi. Ni pod koju cijenu ne smijete ništa označavati
u notesima i time zaista mislim ni u kojem slučaju. Je li jasno?«
Svi kimnu.
Kennedy pogleda na svoj sat. »Dame i gospodo, imamo otprilike trideset osam minuta da
završimo posao, vrijeme je od izuzetne važnosti i zato se bacimo na posao. Neka svatko uzme
dva sveska i idemo na posao.«
No čini se da je Kennedy podcijenio težinu posla. Prva stvar koju je zaboravio uzeti u obzir
je ta što nijedna stranica nije numerirana. Lucien se s tim nije gnjavio, što znači da je svaki
agent i kadet najprije morao prebrojiti stranice da bi stigao do sto trideset treće. Kako ne bi
napravili golemu grešku, svatko ih je prebrojio dvaput, ali je i samo brojenje potaknulo prvo
pitanje - broji li se svaka stranica kao dvije (prednja strana i poleđina), kao u broširanim
knjigama, ili samo kao jedna?
Kennedyevo lice sablasno problijedi kad jedna od kadetkinja postavi to pitanje samo
sekundu nakon što je uzela notese.
Odgovornost nije strana direktoru Kennedyu, ali nije spreman sam donijeti tu odluku.
»Samo trenutak«, kaže i brzo izađe iz knjižnice.
Hunter nije toliko brzo očekivao Kennedyev poziv. Prošlo je manje od osam minuta otkako
je nazvao direktora NCAVC-a i prenio mu Lucienovo pitanje, no jednako kao i Kennedy, i
Hunter je potpuno zaboravio kako Lucien ni u jednom svom notesu nije numerirao nijednu
stranicu. Kad mu Kennedy objasni u čemu je problem, Hunter se pokuša staviti u njegovu kožu.
Lucien je lukavi gad, u to nema nikakve sumnje. Zbog tog je razloga Hunter pomislio na
mogućnost kako je Lucien začinio prvi dio svoje lakrdije i zaigrao protiv pravila: hoće li se
stranica brojiti kao jedna, a ne kao dvije, no Hunter ne vidi nikakva smisla u dodatnom
otežavanju pitanja koje je ionako već dovoljno teško. Ne, pomisli Hunter, kani li ih Lucien
nasamariti, onda će to učiniti u zagonetki, ne u prvom pitanju, zato jer želi što više razvući svoju
igru. Ne bi mu bilo zabavno kad bi njegovi protivnici zapeli na prvoj polovici. Lucien od svojih
protivnika očekuje da odigraju cijelu igru, želi da Hunter stigne do zagonetke jer tek
sa zagonetkom počinje zabava, barem za Luciena.
»Brojite ih kao dvije stranice«, kaže Kennedy svima vrativši se u knjižnicu. »I lice i
naličje.«
Prošla je trideset jedna minuta otkako je grupa započela sa zadatkom, što znači da Kennedy
ima samo sedam minuta da skupi sve popise i nazove Huntera. Sam Kennedy je pri kraju druge
stranice. Zasad se njegov popis sastoji od samo tri zapisa - riječi »srce« za koju nije siguran, ali
bi mogla značiti da je Lucien htio nekome iščupati srce iz prsa - i riječi »smrtonosni« i »udarac«,
ne zajedno, ali u istoj rečenici, a budući da nitko točno ne zna što treba tražiti, odlučio je na
svoj popis dodati »smrtonosni udarac«. Njegov posljednji zapis je riječ »krvoproliće«.

79
Knjige.Club
 »Gospodine«, prekine ga jedan agent ustajući od stola. U rukama ima jedan Lucienov
notes. Desni kažiprst drži između dvije stranice. »Oprostite što vas prekidam, ali upravo sam
naišao na zapis od kojeg sam se naježio. Pomislio sam da biste ga odmah trebali pogledati.«
»O čemu se radi?«, upita Kennedy i odloži olovku.
»O ovome.« Agent stavi notes na Kennedyev stol, potom mu pokaže jedanaesti red od dna
stranice. »Evo ovdje, gospodine.«
Kad se Kennedy nagne i pročita rečenicu, u utrobi mu se otvori rupa bez dna.
»Jebem ti!«

80
Knjige.Club
 31
Lucien prekine razgovor s Hunterom, vrati mobitel u džep i mirno se uputi prema postaji
7. Street Metro Center samo nekoliko metara dalje od mjesta gdje je stajao. Hoda četrdesetak
sekundi, a kad stigne do ulaza u postaju, začuje kako se u daljini približavaju sirene. Upravo to
je i očekivao.
Iako je nazvao s mobitela na bonove koji nema GPS-a, ipak je moguće triangulacijom ući
u trag pozivu. Sve dok dovoljno dugo ostane na liniji, što je namjerno učinio, Savezni šerifov
ured triangulacijom će locirati odakle je nazvao i, osim toga, uvjeren je da sada već prisluškuju
Hunterov mobitel. Volio bi ostati i promatrati kako LAPD-ovi detektivi, FBI-evi agenti i šerifi
besciljno tumaraju oko ugla South Flower Streeta i Wilshire Boulevarda tražeći duha. To bi se
stvarno isplatilo gledati, ali mora otići. Mora otići na neka mjesta i držati se svoga plana.
Dolje, na prepunom peronu postaje 7. Street Metro Center, mora čekati manje od
trideset sekundi do dolaska sljedećeg vlaka. To vrijeme iskoristi tako da prošeće do kraja
perona, tamo gdje ima najmanje putnika. Nimalo ne iznenađuje što je vlak gotovo pun. U
njegovu vagonu ostala su slobodna samo dva sjedala. Na ono najbliže kliznim vratima sjedne
stariji muškarac koji se ukrcao zajedno s Lucienom. Lucien sjedne na drugo, između majke i
četverogodišnjaka na njezinu krilu te hipstera bujne brade i pompadour-faizure, zaglađene
s toliko voska da bi se od njega mogla napraviti velika svijeća.
Svoj ruksak drži na podu, između stopala. Kad se vrata zatvore i vlak krene, namjesti lažne
naočale na nosu i zavali se u stolicu, pogledom prelazi po masi putnika. Obožava promatrati
ljude. O njima se može mnogo saznati pukim promatranjem njihova držanja, izraza na licu i
pokreta. Što duže gleda, to više toga zamjećuje.
S njegove desne strane dijete se vrpolji na majčinu krilu, pa ga Lucien samo ovlaš pogleda
i zatim skrene pogled na majčino lice. Mlada je - ranih do srednjih dvadesetih godina - i
neobična lica koga nitko ne bi nazvao privlačnim. Ni on ne može odlučiti je li lijepa ili nije. Oči
su joj predaleko postavljene, ali su toliko zelene da ga to jednostavno zadivljuje.
Dijete se opet vrpolji, pa majka stavi svoju ruku na njegovu kako bi ga smirila. Veći dio
laka joj se oljuštio, vide se udubine na noktima. Dlanovi su joj previše blijedi i prugasti, što mu
govori da u njezinoj prehrani nema dovoljno željeza, na granici je anemije. Ispod očiju ima
vrećice, ne zbog bolesti, već zbog nedovoljnog sna i premalo sunca, vjerojatno je samohrana
majka - na prstu nema vjenčani prsten - i mora raditi dva posla kako bi spojila kraj s krajem, a
većinu novca troši na dijete. To je zaključio po njezinim mokasinkama: u životu nije vidio
jeftinije i malo im nedostaje da se raspadnu, ali zato klinac ima najnovije Nike tenisice.
Zatim skrene pažnju na starijeg muškarca koji se zajedno s njim ukrcao na vlak. Kasnih
šezdesetih ili ranih sedamdesetih godina, smirena lica koje izgleda kao da ga zajedno drže samo
iskrižane kapilare. Ima duboke bore na čelu i oko očiju, zasigurno ih je uzrokovalo prekomjerno
izlaganje suncu. Na rukama ima još izrazitije bore i staračke pjege. Prsti mu sliče na male
kobasice. Članci na vrhovima prstiju su mu kvrgavi, nokti krhki. Ne mora razgovarati s njim da
bi saznao kako je većinu života proveo radeći na otvorenom, vjerojatno zbog toga sada pati od
psorijaze i osteoartritisa ruku. Obje bolesti zajedno uzrokuju mu veliku bol i ograničavaju
pokrete ruku.
Lucien se nasmiješi u sebi. Kakve li divne slučajnosti. Tko je mogao predvidjeti da će u
istom vagonu naći dvije različite vrste žrtvi koje nedostaju u njegovu istraživanju? Upravo zbog
toga voli velike gradove.

81
Knjige.Club
 Kako se približava narednoj postaji, vlak počne usporavati, pa se Lucien okrene i pogleda
mapu podzemne željeznice iznad svoje glave. Približavaju se postaji Pershing Square.
Uspravno sjedne i promatra.
Vlak se napokon potpuno zaustavi i vrata se otvore, pa starac ustane i izađe iz vagona.
Koraci su mu mali, drži se pogrbljeno. Artritis mu nije zahvatio samo ruke.
Klinac na majčinu krilu opet se počne vrpoljiti, zbog čega Lucien pomisli kako će se i oni
iskrcati na toj postaji, no majka i sin ostanu u vagonu.
Odluke, odluke, pomisli. Da ostanem ili da siđem?
Pogleda lijevo, zatim desno. Tada prvi put sretne pogled dječakove majke i ona mu se
plaho i iskreno nasmiješi.
I tako padne odluka.
Lucien ostane u vlaku.

82
Knjige.Club
 32
Izašavši iz ureda, Garcia uopće ne traži kafić. Umjesto toga spusti se u kantinu Upravne
policijske zgrade i sjedne za stol u udaljenom kutu, zuri kroz prozor, pokušava ne misliti ni na
što. Zapravo se samo htio što dalje maknuti od cijele situacije koja se odvija tamo gore. Uvjeren
je da je Hunter u pravu - Lucien je sve ovo isplanirao, sve do najmanje sitnice... baš sve. Nitko
od njih zaista ne može učiniti baš ništa, osim sjediti, čekati i nadati se da će Adrian Kennedy i
njegov tim obaviti posao kako treba. Nagađanja o svim »ako«, »kako« i »zašto« nimalo neće
pomoći. Posve suprotno, to će ih samo još više frustrirati, a to trenutno nikome od njih ne treba.
Pukom slučajnošću, Garcia se vrati u ured samo nekoliko sekundi prije nego što opet
zazvoni Hunterov mobitel.
West i Holbrook još su uvijek ovdje.
West je sjeo za Garciin stol, a Holbrook stoji uz prozor i mahnito tipka po svom
smartphoneu.
Garcia zaustavi pogled na Westu. »Je li ti udobno?«, upita uz sarkastično kimanje.
»Ne baš«, odgovori West protežući leđa. »Treba ti bolja stolica, druškane, ali je svejedno
bolja od ovih sklopivih koje dajete svojim posjetiteljima.«
Prije negoli mu Garcia uspije uzvratiti, na stolu se oglasi Hunterov mobitel. Svi ga
pogledaju, u prostoriji zavlada muk.
West istoga časa skoči na noge.
Holbrook prestane tipkati.
Hunter pogleda zaslon - nepoznat broj. Sledi se, skrene pogled na zidni sat. Još četrnaest i
pol minuta do isteka Lucienova roka. Hunter podigne kažiprst, daje im znak da šute, uključi
zvučnik i javi se.
»Halo.«
»Roberte, ovdje Adrian.«
Svi u uredu odahnu od olakšanja.
»Adriane?«, upita Hunter nagnuvši se naprijed na stolici. »Odakle zoveš? Moj mobitel nije
prepoznao tvoj broj.«
»Nije niti «, odvrati Kennedy. »Nema ga u imeniku. Koristim se fiksnim telefonom
knjižnice.«
»Dobro«, kaže Hunter, no na licu mu i dalje ostane zabrinutost. Kennedy je nazvao četiri
i pol minute prije isteka roka. »Uranio si. Jeste li napravili popis?«
»Zaboravi popis, Roberte.« Usprkos malom zvučniku na Hunterovu mobitelu, Kennedyev
hrapavi glas odjekne cijelom prostorijom.
»Da zaboravi popis?«, preduhitri ga West i približi se Hunterovu stolu. »Zašto?«
Svojom upadicom zaradi prijekorne poglede svih prisutnih, uključujući i specijalnog
agenta Holbrooka.
»Tko je, dovraga, to?«, upita Kennedy. Ne zvuči nimalo zadovoljno.
»Ja sam savezni šerif Tyler West, direktore Kennedy«, nimalo zastrašeno odvrati West.
»Kao što vam je poznato, ja vodim ovu potragu. Dakle? Zašto treba zaboraviti popis? Što ste
otkrili?«
»Roberte«, odvrati Kennedy, očito će radije razgovarati s Hunterom negoli Westom. »Bio
si u pravu kad si rekao da brojimo stranice i na naličju, kao u svakoj običnoj knjizi. Dali smo

83
Knjige.Club
sve od sebe, naslijepo pokušavajući sastaviti ovaj apsurdni popis. Dodali smo sve za što smo
mislili da je važno, sve dok, prije otprilike minutu, jedan kadet nije pri dnu sto trideset treće
stranice našao jedan osebujni zapis.« Nakašlje se kako bi pročistio grlo. »Roberte, ovo mora
biti ono što tražimo.«
»U redu«, kaže Hunter prije negoli se opet umiješa West. »Slušamo. O čemu se radi?«
»Pročitat ću ti cijeli odlomak tako da možeš shvatiti moju zabrinutost«, kaže Kennedy.
Nastane kratka stanka, zatim Kennedy duboko udahne.
»Nakon toliko godina«, čita iz Lucienova notesa, »mogu slobodno reći kako sam iz svoga
istraživanja naučio mnogo toga o umu psihopata, točnije rečeno, onih šeprtlja 'serijskih ubojica'
- njihove uspone i padove, ravnodušnost, žudnju - popis je dug i složen, ali postoje određene...
tabu granice, da to tako kažem, koje još nisam prešao zbog toga što mi je jednostavno
nedostajao materijal da to učinim. No danas sam napokon dobio ono što tražim već neko
vrijeme. Nešto što će mi omogućiti da prijeđem tu granicu i zakoračim u jedno potpuno novo
područje... u jedan potpuno novi mentalitet.«
»I, Roberte, evo što slijedi«, kaže Kennedy, zatim pročita posljednji dio.
»Zato jer sada imam cijeli kilogram, možda i malo više, vojnog eksploziva C-4.«

84
Knjige.Club
 33
Postaja Union smještena je između Malog Tokija i Kineske četvrti u sjeveroistočnom
dijelu središta Los Angelesa - to je najveći željeznički putnički terminal na zapadu Sjedinjenih
Država kroz koji svaki dan prođe prosječno 110 000 putnika. Postaja je veličanstvena, i po
veličini i arhitekturi - strop dvorane sa šalterima visok je dvadesetak metara i, premda izgleda
kao da je drven, izrađen je od čvrstog čelika. Po sredini podova od terakote u golemim
prostorijama proteže se prekrasna svijetla pruga od mramora i vapnenca. S obje strane
grandiozne čekaonice nalaze se ograđene vrtne terase s cementnim pločicama na podu koje
izgledaju poput dezena deke Navaho Indijanaca. Nažalost, većina putnika tuda prolazi u velikoj
žurbi, nikad nemaju vremena da zastanu i dive se ljepoti ovoga mjesta.
Postaja Union nalazi se tri postaje dalje od mjesta na kojem se Lucien ukrcao u podzemnu
kad je završio razgovor s Hunterom i upravo tamo se iskrca. S tog mjesta može bilo kamo, izbor
je gotovo beskonačan. Može se ukrcati na drugi vlak i otići u bilo koji dio Los Angelesa - od
San Fernando Valleya do Pasadene - od istočnog Los Angelesa do Long Beacha i South Baya.
Poželi li, može se ukrcati na Amtrakov vlak i otputovati u bilo koji dio SAD-a, no ne namjerava
otići iz L.A.-a, barem ne zasad.
U postaji sjedne uz jednu vrtnu terasu u čekaonici i čita vozni red podzemnih vlakova na
digitalnoj ploči. Dok čeka, promatra putnike kako žure kroz čekaonicu u svim mogućim
smjerovima. Unatoč naoko silnom kaosu u postaji, na njega to djeluje neobično umirujuće.
Dvije klupe dalje od njega sjedi djed s troje unučadi - dva dječaka i jednom djevojkom.
Djevojka izgleda kao da ima šesnaestak godina, a dječaci su, blizanci koji su očito naslijedili
neke djedove osobine, godinu ili dvije mlađi od nje. Djed izgleda kao da je u sedamdesetima,
ćelave glave, gustih obrva i ljubaznih plavih očiju iza debelih leća naočala. Sjedi držeći ruke na
krilu, desnu nogu prebacio je preko lijeve. Unuci sjede na klupi nasuprot njemu, ne zato što do
starca nema mjesta, već valjda zato što to ne žele.
Svi troje u rukama čvrsto drže svoje smartphone. Djevojka je očito zauzeta samo jednom
stvari - snima selfie iz različitih kutova, a zatim ih objavljuje na nekim društvenim mrežama.
Prvi od blizanaca drži svoj smartphone postrance i pomiče ga kao da je volan, očito je
potpuno okupiran nekom videoigrom o utrkama. Drugi samo gleda slike - tako barem izgleda
Lucienu. Sekundu-dvije zuri u zaslon, zatim ili kimne ili napravi grimasu neodobravanja, i
nakon toga pomiče kažiprst po zaslonu lijevo ili desno.
Svako toliko djed pokušava komunicirati s nekim od unuka postavljajući im kakva pitanja
koja većinom ostanu neodgovorena. Ili im kaže nešto, na što u najbolju ruku dobije ili kimanje
ili odmahivanje glavom. Ponekad, kad se neki od klinaca nasmiješi gledajući u svoj zaslon,
nasmiješi se i starac, pokušava se zbližiti s mlađom generacijom, no nijedno od njih ga niti ne
pogleda. Nakon toga bi starac tužan pogled usredotočio na svoje ruke i nijemo sjedio nekoliko
minuta, a zatim bi opet pokušao komunicirati i opet se nitko ne bi obazirao na njega. Kad bi
pokazao zanimanje za ono što njegovi unuci gledaju na zaslonima, oni bi se brzo odmaknuli i
okrenuli svoje mobitele izvan dosega njegova pogleda.
Ne, djede, ovdje nemaš što gledati.
Cijeli prizor istovremeno je i fascinantan i užasno tužan.
Živi se samo jednom, pomisli Lucien. U mislima se obraća unucima. Stoga, svakako
provodite dvanaest sati dnevno na Internetu i tražite odobravanje od ljudi koje jedva poznate,
ali dok to radite, nemojte ignorirati onu nekolicinu koja istinski mari za vas i vaše
bijedne živote.

85
Knjige.Club
 Lucien provede petnaestak minuta promatrajući starca i njegove unuke i to u njemu
potakne poriv koji itekako dobro pozna - želju da tim klincima očita lekciju - »o važnosti
života... ili zapravo o njegovu kraju« - ali dok se počinje oblikovati misao u njegovoj glavi, još
jednom baci pogled na ploču s redom vožnje. Toliko je bio zaokupljen promatranjem tog
žalosnog obiteljskog prizora, da je potpuno zaboravio provjeriti red vožnje. Vlak koji čeka
polazi za manje od dvije minute, a peron se nalazi skroz na drugoj strani postaje.
Uzme ruksak i brzo ustane. Istodobno ustane i jedan unuk - dječak koji je na mobitelu
gledao fotografije. Dječak se uputi prema zahodima, još uvijek gledajući slike na svom
smartphoneu. Lucien ga samo nekoliko trenutaka prati pogledom, dovoljno da ga opet obuzme
onaj poznati osjećaj, poput zagrljaja nevidljivog zlog bića koje mu potom počne šaptati na uho.
Šapat koji se poput otrova širi njegovim žilama, zatruje sve ono unutra i odvede ga na mjesto u
njegovu umu na kojemu je sve mračno.
Još jednom pogleda ploču - još minuta i dvadeset sekundi do polaska vlaka. Gleda kako
klinac nestaje u zahodu.
Osjećaj u njemu sve više jača... mjesto u njegovu umu postaje još mračnije.
Jedna minuta.
Odluke, odluke.

86
Knjige.Club
 34
Nimalo ne začuđuje što je posljednja rečenica koju je direktor Kennedy preko telefona
pročitao Hunteru ispunila prostoriju strahom, poput najezde kolonije ludih šišmiša.
Composition 4 ili poznatiji kao C-4, je vrsta plastičnog eksploziva - omiljenog u vojsci
Sjedinjenih Država. Naziva se »eksplozivom s plastičnim vezivom« jer se sastoji od smjese
plastičnog veziva i eksplozivnog materijala. Prednost je dvostruka. Prvo: plastično vezivo
obavija eksplozivni materijal, pa je manje osjetljiv na udarce i toplinu. Stoga je njime sigurnije
rukovati: može pasti na tlo, može ga se šutnuti, udarati, bacati i pucati u njega vatrenim oružjem,
čak ga se može izložiti zračenju mikrovalne pećnice, no svejedno neće eksplodirati. Eksploziju
može aktivirati samo udarni val iz detonatora. Drugo: plastično vezivo čini
eksplozivni materijal veoma podatnim, sličnim plastelinu, tako da se može modelirati u
različite oblike kako bi se namjestio smjer širenja eksplozije.
Oči saveznog šerifa Tylera Westa samo što nisu iskočile iz očnih šupljina kad je čuo kako
Lucien možda ima plastični eksploziv. On je bivši marinac i predobro zna koliko je C-4 razoran.
»Jeste li upravo rekli C-4?«, upita Kennedya naginjući se iznad Hunterova desnog ramena.
»Plastični eksploziv C-4?«
»Upravo to je Lucien zapisao u svoj notes«, odvrati Kennedy.
»Kako se, dovraga, uspio dočepati eksploziva C-4?«, upita West. »To je vojni materijal.«
»Kao prvo«, oglasi se Garcia, »kakve veze ima kako ga se dočepao? Ima ga i tu se ne može
ništa učiniti, ovo su Sjedinjene Američke Države - zemlja u kojoj novac pokreće sve i zato ima
sranja na svim stranama. Sve dok imate dovoljno novca i odgovarajuće kontakte, možete kupiti
što god vam srce želi.«
»Bog blagoslovio Ameriku«, komentira specijalni agent Holbrook.
»Ovo je sigurno to što tražimo, je li tako, Roberte?«, upita Kennedy. »Na ovo je mislio
govoreći o cestama koje još nije istražio. Govorio je o masovnom ubojstvu. Napravit će
bombu.«
Hunter drži zatvorene oči i pognutu glavu, brada mu gotovo dodiruje prsa. Kimne.
»Da«, odvrati. »To će biti to. Htio je da to pronađemo.«
»Jeste li sigurni da se taj odlomak nalazi na sto trideset trećoj stranici?«, upita West. Sa
svakom rečenicom, glas mu je sve uznemireniji.
»Sto posto«, potvrdi Kennedy. »Sam sam izbrojio stranice.«
»Jebiga!«, vikne West. Uznemirenost iz glasa proširila se na njegove udove.
»Dakle, Roberte, kakav je plan?«, upita Kennedy.
»Plan«, opet uskoči West. »Plan je da moramo staviti u pripravnost sve raspoložive timove
za deaktiviranje bombi.«
Hunter podigne ruku, moli Westa da ušuti. »Još nemamo plana, Adriane, jer ne znamo što
će Lucien učiniti. Sada možemo samo čekati njegov poziv da nam postavi zagonetku. Zasad
nemamo pojma što bi to moglo biti.«
»Shvaćam«, kaže Kennedy. »Roberte, informiraj me o svemu i zatreba li ti nešto od FBI-
a, samo pitaj.«
»Nazvat ću te čim mi se javi Lucien«, kaže Hunter pogledavši na svoj sat. »To bi trebalo
biti za deset minuta.«
»Čekat ću«, odvrati Kennedy i prekine razgovor.

87
Knjige.Club
 »Bez obzira što će se dogoditi«, započne opet West, »moramo držati u pripravnosti sve
raspoložive timove. Bio sam u vojsci prije nego što sam postao savezni šerif. Imate li vi,
detektive Hunter, uopće pojma koliku štetu može napraviti kilogram eksploziva C-4?«
»Ovisi o tome što je sve u njemu«, odgovori Hunter.
West se namršti. »Što? Što mislite pod tim 'ovisi o tome što je sve u njemu'?«
Garcia teškom mukom zatomi smiješak. O, sad ćeš dobiti lekciju, pomisli.
Hunter duboko udahne. »Prilikom detonacije, C-4 dvostruko otpušta energiju. Najprije
detonira prema van, brzinom nešto većom od osam tisuća metara u sekundi. To je otprilike
sedam puta brže od početne brzine devet milimetarskog metka. Druga eksplozija koja se
detonira otprilike istom brzinom, usmjerena je prema unutra, prema epicentru. Uzimajući to u
obzir i, unatoč činjenici da će prasak biti snažan, sam C-4 neće uzrokovati veliko razaranje,
osim ako je stavljena velika količina. Primjerice, pola kilograma C-4 raznijet će vrata jeftinog
sefa ili napraviti rupu veličine košarkaške lopte u betonskom zidu, i to je otprilike sve. Ali,
recimo da kombinirate tih pola kilograma C-4 s razbijenim staklom, čavlima, metalnim
kuglicama ili čime li sve ne kad se izrađuje prljava bomba, eksplozija će te komadiće pretvoriti
u metke silne brzine koji će se razletjeti u svim smjerovima. U maloj sredini, kao što je
prostorija puna ljudi, nitko u krugu od petnaest metara ne bi bio pošteđen. Vjerojatno nitko ne
bi preživio.«
West i dalje zuri u Huntera. Još uvijek je namršten, ali mu se na licu vidi i iznenađenje.
»Kombinirajte taj C-4 s, recimo..., četiri litre zapaljive tekućine«, nastavi Hunter, »i uzmite
u obzir da se detonirani C-4 brzo raspadne i ispušta dušikove i ugljikove okside koji su veoma
zapaljivi i kreću se većom brzinom od brzine zvuka, eksplozija će praktički udvostručiti snagu
detonacije. Budući da je sada u igri i vatra, eksplozija će djelovati poput veoma snažnog bacača
plamena u svim smjerovima. Svi u radijusu od petnaest metara vjerojatno će živi izgorjeti.«
Pogleda Westa u oči. »I zato, šerife West, kao što sam rekao - razaranje koje može uzrokovati
C-4 ovisi o tome što je dodano smjesi.«
West jednom trepne.
»Puno čitam«, objasni Hunter, odgonetnuvši Westov zbunjeni pogled.
West opet trepne.
»I zapamtim većinu onoga što pročitam«, doda Hunter.
»Ma nemojte mi reći«, odvrati West.
»Ali u pravu ste što se tiče alarmiranja timova za bombe«, kaže Hunter. »Namjerava li
Lucien stvarno nešto učiniti s eksplozivom C-4, trebali bi biti spremni na trenutačan pokret.«
»Odmah ču nazvati«, odvrati West glasno uzdahnuvši i vadeći svoj mobitel. »Koliko još
do Lucienova poziva?«
»Oko sedam minuta.«

88
Knjige.Club
 35
U postaji Union Lucien se stušti niz pomične stube i utrči u vagon podzemne željeznice
trenutak prije negoli se zatvore vrata. Stoji uz njih, bez daha, ruksak mu visi na desnom ramenu,
promatra kako se vlak polako udaljava od perona. Još uvijek misli na starca i njegove unuke i
na to kako klinac koji je otišao u zahod nikad neće saznati koliko je imao sreće.
Smatraj se sretnikom, mali, pomisli. Jer te upravo spasio vozni red podzemne.
Isprva ne želi priznati samome sebi razlog zbog kojeg je prizor u čekaonici podzemne
onako djelovao na njega, no duboko u sebi, itekako je toga svjestan. Starac ga je podsjetio na
njegova djeda - jedinu osobu u cijeloj njegovoj obitelji s kojom se dobro slagao.
Lucien je rođen u bogatoj obitelji. Njegov otac, Charles Folter, bio je odvjetnik i imao je
vlastitu, veoma uspješnu tvrtku u Denveru u Coloradu. Njegova majka, Mary-Ann Folter, bila
je kći jednog od najbogatijih farmera u Wyomingu, ali unatoč svom novcu i bogatstvu,
Lucienovo djetinjstvo nije bilo nimalo sretno.
Njegov otac nikad nije previše mario za obitelj, većinu vremena provodio je na poslu, ili
je barem tako tvrdio, čak i vikende. Ujutro bi veoma rano odlazio od kuće, prije nego što bi se
Lucien probudio, a ako se i vraćao kući istoga dana, što je bila prava rijetkost, to bi bilo kasno
noću, kad je Lucien već odavno spavao. Prolazili bi cijeli tjedni, a on ne bi vidio oca.
Jednom, dok je bio još veoma mali, pitao je majku zbog čega njegov otac gotovo nikad
nije kod kuće.
»Zato jer je tvoj otac veoma važna osoba i radi važan posao, dušo«, odgovorila je majka,
no to je Lucien protumačio kako ni on ni njegova majka nisu važni ocu kao njegov posao. Zbog
toga se osjećao beznačajno i nikad nije zaboravio taj dan, ali je barem imao majku... no ne
zadugo.
Ostala mu je u sjećanju kao veoma lijepa, sretna i brižna žena koja bi sve učinila za svoju
obitelj, no došlo je vrijeme kad se i ona počela mijenjati.
Mary-Ann Folter je oduvijek voljela život, neizmjerno se ponosila svojim izgledom,
obožavala je brinuti o svom domu i vrtu i uživala je provoditi vrijeme s Lucienom, no
odjednom, kad je ušao u rani pubertet, njegova majka se počela opijati. Čini se da je alkohol u
njoj probudio potpuno drukčiju osobu. Nagle promjene raspoloženja, izljevi bijesa i vikanje
postali su uobičajeni u domu Folterovih. Polako je nestajalo zanimanje za sve ono što je
prije voljela, sve je više vremena provodila zaključana u svojoj sobi, iz nje je izlazila samo kad
je mislila da Luciena nema kod kuće. Kad bi izašla iz sobe, izgledala je grozno, s tamnim
podočnjacima, podbuhlom kožom, neurednom kosom i u neopranoj odjeći. Ubrzo nakon
alkohola uslijedili su posjeti liječniku i uzimanje lijekova koji su uzrokovali tupost,
nezainteresiranost i potpunu letargiju.
Isprva Lucien nije shvaćao što se dogodilo. Kako netko tko je tako pun života, tako lijep,
toliko posvećen obitelji, može odjednom upasti u tako mračnu rupu?
Čudno, no odgovor na tu zagonetku dobio je kasno noću, jednoga petka trinaestog. Tada
je Lucien imao šesnaest godina.
Možda je postao povučeni usamljenik zbog osebujne situacije u svom domu ili možda zbog
činjenice što se ostala djeca njegove dobi nisu mogla u inteligenciji mjeriti s njim, pa su mu
zbog toga bila dosadna. Bilo kako bilo, tada nije imao mnogo prijatelja, zapravo, mnogo godina
nije imao nijednoga, no to mu nikad nije smetalo. Zapravo je uživao biti sam. Tako nije morao
podnositi glupost drugih ljudi.

89
Knjige.Club
 Toga dana kasno je izašao iz škole i otišao u Denver Art Museum na 14. Avenue Parkwayu
koji je samo jedan dan - petak 13. - ostajao otvoren sve do ponoći, s postavom specijalne izložbe
fotografija na sedmom katu. Izložba se zvala »Užasi stvarnog života (ono što nećete vidjeti u
filmovima)« - i na njoj je bilo izloženo sedamsto fotografija sa stvarnih poprišta zločina,
fotografija koje je FBI posudio muzeju. Tu večer ne bi propustio ni za što na svijetu.
Dakako, pristup izložbi imali su samo posjetitelji stariji od osamnaest godina, no Lucien
je bio redovit posjetitelj. Najmanje dvaput tjedno dolazio bi nakon nastave i satima tumarao po
muzeju. Poznavao je većinu osoblja, čak i zaštitare, zato je jedan od njih samo pogledao na
drugu stranu kad se Lucien ušuljao kroz stražnja vrata.
Izložba je u najmanju ruku bila mučna. Većina slika djelovala je traumatično, posebno na
jednog šesnaestogodišnjaka, no Lucienova opsjednutost smrću započela je mnogo ranije, prije
njegova trinaestog rođendana. U jednoj od veoma rijetkih prilika kad je otac s njim provodio
vrijeme, odveo ga je u lov u planine u Coloradu. Isprva je Lucien mislio da neće uživati.
Ubijanje nedužne životinje iz pukog zadovoljstva i taštine u to mu vrijeme nije djelovalo nimalo
privlačno, no jednostavno ga je očaralo nešto u onom čekanju i vrebanju, u gledanju ravno u
životinjine oči, netom prije nego što joj oduzme život. Tada je prvi put shvatio kako ga nešto u
»smrti« čini da se osjeća... moćno.
Te noći ostao je u muzeju sve do zatvaranja. Pomno je promatrao svaku izloženu
fotografiju: što su bile gadnije, to su ga više uzbuđivale. Kad je izašao iz muzeja, bio je u takvoj
ekstazi da mu se nije išlo kući, pa je odlučio otići u šetnju.
Na umu nije imao nikakvo posebno odredište, zaista je htio samo prošetati. Dok se
približavao raskrižju California i 15. Streeta, ugledao je kako njegov otac izlazi iz malog
restorana iza ugla. Problem je bio u tome što nije bio sam. Pod ruku ga je držala visoka mlada
i veoma lijepa plavuša.
Osjećao se kao da ga je netko ustrijelio u srce. Osjetio je malaksalost u nogama, morao se
uhvatiti za zid da se ne skljoka na tlo.
Prije negoli su njegov otac i plavuša stigli do taksija koji je stao ispred restorana, poljubili
su se... strastveno. Nikad nije vidio da otac tako ljubi njegovu majku.
Tada je, stojeći na raskrižju, napokon shvatio zbog čega se njegova majka iznenada toliko
promijenila. Zašto se opijala. Zašto se kljukala tabletama. Zašto je patila od pogubne depresije.
Znala je. Bio je uvjeren da je znala, ali iz nekog razloga nije htjela napustiti muža.
Nikad se nije suočio s ocem.
Njegova majka umrla je od ciroze jetre iste one godine kad je on primljen na Stanford.
Otac je umro godinu dana kasnije od infarkta, dok je sjedio u svom uredu, na najvišem katu
svoje odvjetničke tvrtke.
Dok je Lucien bio dijete, često ih je posjećivao djed s majčine strane. Volio je Luciena, a
Lucien je njega obožavao. Nažalost, i on je umro samo nekoliko mjeseci nakon svoje kćeri.
Možda zbog ljubavnih očiju iza debelih naočala ili možda zbog načina na koji je gledao
svoje unuke, starac u čekaonici postaje Union podsjetio je Luciena na njegova djeda.
Vlak počne usporavati približavajući se sljedećoj postaji - Little Tokyu/Arts Districtu. To
je njegova postaja. Ne želi se previše udaljiti od postaje Union. Sve je to dio njegova plana.
Izađe iz vlaka na krcat peron i pogleda na svoj sat. Još dvije minute do ponovnog poziva
Hunteru.
Sada zabava zaista može započeti.

90
Knjige.Club
 36
Proteklih pet minuta u Hunterovu i Garciinu uredu nitko nije izustio ni riječ, jedva da se
netko i pomaknuo. Atmosfera je toliko napeta da je teško čak i disati.
Oba detektiva sjede za svojim stolovima, pogledi su im usredotočeni na
kompjutorske zaslone, misli sasvim negdje drugdje.
Tyler West stoji uz prozor, zuri dolje u ulicu. Umire od želje za cigaretom, ali, kako vrijeme
prolazi, ne usuđuje se izaći iz ureda sve dok Lucien ne nazove.
Peter Holbrook sjedi uz aparat za kavu, ruku prekriženih na prsima, očiju uprtih u pod,
misli mu lutaju poput izgubljene duše.
Hunter baci pogled na svoj mobitel, ostavio ga je na lijevoj strani stola. Digitalni sat na
zaslonu pokazuje kako su do isteka Lucienova roka ostale manje od dvije minute. Nalakti se na
stol, ispreplete prste i nasloni bradu na njihove članke. Ovo čekanje je prava agonija.
I West kraj prozora pogleda na svoj sat.
Odjednom, bez kucanja, načelnica Blake otvori vrata Hunterova i Garcyina ureda i uđe
unutra.
»Je li već nazvao?«, upita tjeskobnim glasom.
»Ne, nije još«, odgovori Hunter. »Ali prema roku koji je sam odredio, trebao bi nazvati
za...« Još jednom baci brz pogled na mobitel. »Četrdeset tri sekunde.«
Načelnica Blake još ne zna ništa o eksplozivu C-4.
»Jeste li od direktora Kennedya dobili popis?«, upita. »Znate li na što je mislio Lucien kad
je spomenuo 'nove ulice'? Jeste li se svi složili što ćete mu odgovoriti?«
West se naceri. »Da, prilično smo sigurni da imamo odgovor.«
Načelnica pričeka nekoliko trenutaka, ali nitko ništa ne govori.»
»Dakle, o čemu se radi?«, navaljuje.
Prije negoli bilo tko od njih uspije odgovoriti, zazvoni mobitel na Hunterovu stolu.
Pogledaju ga četiri para veoma uznemirenih očiju.
Nepoznat broj.
Lucien je nazvao točno na vrijeme. Ni sekundu prije. Ni sekundu kasnije.
Hunter svima da znak da ostanu mirni, ali prije negoli se javi, uključi aplikaciju za
snimanje razgovora i prebaci poziv na razglas.
Svi se približe, okruže Hunterov stol.
»Halo, Skakavce«, začuje se jasno i glasno Lucienov glas kroz sićušan zvučnik na
mobitelu. »Dakle, tvojih šezdeset minuta je isteklo. Imaš li odgovor?« Hunter primijeti natruhu
veselja u njegovu glasu. Očito neizmjerno uživa u svemu ovome. »Što fali u mom istraživanju,
Roberte? Koju mračnu stazu još nisam istražio?«
»Lucien«, kaže Hunter. »Ne moraš ovo raditi. Želiš li nešto riješiti sa mnom, onda to riješi
sa mnom. Nemoj...«
»Ne moram raditi, što, Skakavce?«, prekine ga. »Nisi odgovorio na moje pitanje pa nemam
pojma o čemu govoriš. Što ne moram raditi? Želim čuti kako to izgovaraš, Roberte.«
Kao što je Hunter i očekivao, Lucien neće igrati nijednu igru osim psihološke, i htjet će
istaknuti svoju superiornost nad Hunterom u svakoj prilici koju dobije. Hunter nema izbora,
mora igrati po njegovim pravilima.

91
Knjige.Club
 »Ubijati još ljudi, Lucien«, odgovori. »Na bilo koji način.« Glas mu je smiren, ton nimalo
agresivan. »Ne moraš to raditi. Želiš li riješiti problem sa mnom... učinimo to... ti i ja... ne moraš
uplitati nikoga drugoga. Samo reci gdje i kad i doći ću. Bez pojačanja. Bez trikova. Dajem ti
svoju riječ.«
Istoga časa podigne ruku prema Westu, zaustavlja ga. Zna da Savezni šerifov ured nikad
ne bi dopustio ni odobrio njihov sastanak nasamo. West ga pogleda u oči, Hunter usnama
oblikuje riječi: »Neka nastavi govoriti.«
West podigne obje ruke u zrak u znak predaje, no Hunter vidi da je opet uznemiren.
»Naravno da moram, Skakavče«, odvrati Lucein. »Na tome se temelji cijeli moj život - na
istraživanju uma psihopata.«
»Oh, to je sjajno, kad to kaže netko poput njega«, šapne West, pa ga Hunter opet brzo
ušutka.
»Živim za to otkako mi je sinula ta ideja. Nažalost, kao što ti je dobro poznato, ta je studija
naprasno prekinuta prije otprilike tri i pol godine, ali sada je napokon mogu nastaviti i nastavit
ću je. Jesi li našao sto trideset treću stranicu?« Razmisli o onome što je upravo rekao, pa se
ispravi. »No dobro, ne ti, jer sam siguran da moje životno djelo nije u tvom uredu, ali znaš
što sam htio reći, je li tako? Jesi li nagovorio onu vreću govana, Kennedya, i njegov čopor
dupelizaca da traže umjesto tebe?«
Svi pogledi, osim Hunterova, skrenu na specijalnog agenta Holbrooka, no izgleda kao da
se nije uvrijedio na Lucienovu primjedbu.
»Naravno da jesi, Skakavče«, odgovori na vlastito pitanje. »I zato te molim, prestani
odugovlačiti i daj mi odgovor. Želim da mi navedeš barem jednu cestu koja nedostaje u mom
istraživanju, Roberte, a počneš li opet odugovlačiti, ovaj poziv će završiti i nećeš čuti
moju zagonetku. Nećeš dobiti priliku da spasiš nedužne živote.«
West pogleda Huntera razrogačenih očiju, zatim odlučno kimne detektivu.
Hunter nije siguran je li to još netko primijetio, ali Lucien je upravo rekao »živote«,
umjesto »život« - a Hunter je siguran da mu se nije omaklo.
»Što je, Skakavče? Želim odgovor i želim ga odmah.«
»Masovno ubojstvo«, napokon odgovori Hunter, ali ne govori ništa više, kao ni Lucien.
Nekoliko sekundi vlada tišina na oba kraja linije.
U Hunterovu i Garciinu uredu svi prisutni razmjenjuju zabrinute poglede. Potom svi začuju
Lucienovo pljeskanje.
»Jako dobro, Skakavče. Znao sam da me nećeš razočarati. Masovno ubojstvo je zaista put
kojim se još nisam odvažio otići, put o kojem sam mnogo razmišljao... ali toga si se trebao sam
dosjetiti, Skakavče. Nisi morao nazvati gospodina Govnara i reći mu da odgovor potraži u
mojim notesima, je li tako? Ali, budući da si to učinio, reci mi, molim te, što su on i njegovi
zombiji našli na sto trideset trećoj stranici? Znatiželjan sam, znaš? Jer znatiželja održava um
gladnim, a srce mladim.« Nasmije se. »Jesi li skužio, Skakavce?«
Nesigurnost se pojavi na licima svih oko Hunterova stola. Čini se da nitko osim Huntera
nije shvatio Lucienovu malu šalu - »Znatiželjan sam, znaš? Jer znatiželja održava um gladnim,
a srce mladim.«1
»Zato ću te, Skakavce, ovo pitati na drukčiji način - kako namjeravam stupiti u svijet
masovnih ubojstava?«
Hunter ostane nijem, ostali su se uzvrpoljili poput valova na stadionu.

1
Neprevodiva igra riječi - u originalu: "I'm curious, you 'C? '4' curiosity keeps the mind....

92
Knjige.Club
 »Daj, Skakavče. Upravo sam ti otvorio vrata, iznenadi me kakvom dosjetkom. Zar ćeš me
stvarno pustiti u neizvjesnosti?«
Načelnica Blake izgleda zbunjeno, ali svi ostali uoče sarkazam.
»Stari prijatelju, kako ću stupiti u svijet masovnih ubojstava?«, ne odustaje Lucien.
Hunter još uvijek šuti.
»Bi li to možda moglo biti uz...?« Drži ih u neizvjesnosti pet sekundi. »... prasak?« Istoga
časa prasne u veseli smijeh.
Načelnica napravi grimasu kao da je upravo čula lošu šalu koja nema nikakva smisla.
»Što?«, oblikuje usnama.
»Istina je, Skakavče«, nastavi Lucien. »Imam kilogram, možda i više vojnog eksploziva
C-4.«
Načelnica razrogači oči, srce joj zastane.
»Nema jebene šanse!« Sada su joj proradile glasnice.
Hunter zatvori oči i rukom prekrije lice.
»Oh!«, kaže Lucien, zvuči kao da se zabavlja. »A baš sam se pitao kad će se oglasiti
publika. Dakle, s kim imam zadovoljstvo razgovarati?«
Hunter slegne ramenima načelnici.
»Ovdje Barbara Blake, načelnica LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva«, javi se. Glas
joj je autoritativan i odlučan.
»Oduševljen sam što smo se napokon upoznali, načelnice Blake. Ja sam Lucien Folter.
Hoće li se još netko predstaviti prije nego što nastavim?«
I opet Hunter svima signalizira da šute.
»Je li savezni šerifu uredu?«, inzistira Lucien.
Nema odgovora.
»Specijalni FBI-ev agent?«
Nema odgovora.
»Možda šerifov odjel?«
Nema odgovora.
»Dajte, ljudi, nemojte se sramiti.«
Tišina.
»Nitko se neće javiti. Stvarno? Dobro, kako hoćete.« Nastane još jedna kratka stanka.
»Masovno ubojstvo, Skakavče - tako je, što znači da si zaslužio pravo da čuješ super zagonetku
koju sam smislio za tebe. Odgovor na nju i dobit ćeš naziv mjesta gdje sam ostavio mali poklon.
Mali je, ali će vraški djelovati.«
»Lucien, molim te, saslušaj me...«, pokuša Hunter, ali zna da Luciena nije briga.
»Skakavče, ovo ću ti reći samo jednom«, prekine ga. »Kasnije možeš preslušavati snimku
koliko god ti srce želi, ali nemoj me opet prekidati.«
Garcia sa svoga stola brzo donese blok i olovku. West i Holbrook učine to isto.
»Jednako kao i prije«, nastavi Lucien, »imat ćeš šezdeset minuta za nalaženje odgovora.
Odgovori točno i pobijedit ćeš, Skakavče. Bit ćeš junak i sve što uz to ide, znaš?«
Ušuti.
»Odgovori pogrešno i... bum.«
U njegovu glasu nema sarkazma.

93
Knjige.Club
 »Jesi li spreman? Jer, evo zagonetke: naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi, ali
ne ovdje. Gdje se mogu naći stihovi, ali ne ovdje. Gdje dolaze učenici željni znanja, ali ne ovdje.
Umjesto tihih ljudi, naći ćeš glasne, ali ćeš naći i tihog čovjeka. Umjesto smijeha pjesnika, naći
ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja naći ćeš jeftine učitelje. Ne traži ono očito, već
ono što nije ortodoksno, i naći ćeš nešto posebno. Naći ćeš ono izuzetno.«
Garcia, West i Holbrook pišu što brže mogu. Što više pišu, to se sve više mršte.
Zavlada još jedna kratka stanka, Lucien im daje na znanje da je njegova zagonetka gotova.
»Šezdeset minuta, Skakavče. Sat otkucava.«
Tada se veza prekine.

94
Knjige.Club
 37
Načelnica Blake ne može shvatiti ono što je upravo čula.
»Taj psihopat ima kilogram vojnog eksploziva C-4?«, upita nakon završenog razgovora.
»U mom gradu?«
Hunter kimne. »Načelnice, to smo otkrili prije nešto više od deset minuta.«
»Isuse!«
»O čemu, dovraga, govori ta zagonetka?«, upita West prelazeći pogledom sa svog notesa
na svako lice u uredu. »Je li netko sve to zapisao?«
»Ne, ne sve«, odgovori Garcia. »Prebrzo je govorio.«
»Da, nisam uspio ni ja«, složi se Holbrook. »Nisam bogzna što zapisao nakon 'smijeha
pjesnika'.«
Hunter već otvara aplikaciju za snimanje na svom mobitelu.
»Čekajte da još jednom odslušamo«, kaže.
Treba mu samo nekoliko sekundi dok ne nađe određeno mjesto. Sada svi zapisuju
Lucienovu zagonetku od riječi do riječi, uključujući i Huntera.
Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi, ali ne ovdje. Gdje se mogu naći stihovi,
ali ne ovdje. Gdje dolaze učenici željni znanja, ali ne ovdje. Umjesto tihih ljudi, naći ćeš glasne,
ali ćeš naći i tihog čovjeka.
Umjesto smijeha pjesnika, naći ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja naći ćeš
jeftine učitelje. Ne traži ono očito, već ono što nije ortodoksno, i naći ćeš nešto posebno. Naći
ćeš ono izuzetno.«
»Koji klinac znači bilo što od ovoga?«, upita West. Ne miče pogled sa svog notesa.
Njegovo lice je slika i prilika zbunjenosti.
»To je zagonetka«, odvrati Garcia. »Zato i ne smije imati očit smisao. Ne bi se trebala lako
dešifrirati.«
Hunter sjedi zavaljen u svoju stolicu, drži lakte na naslonu za ruke, prste je isprepleo ispred
prsa, svaku rečenicu pročita više puta.
Prođu četiri minute, a nitko ne izusti ni riječ.
Holbrook prvi iznese prijedlog.
»Mislim da možda govori o nekoj staroj školskoj zgradi koja se sada koristi u neku drugu
svrhu«, kaže, skrenuvši na sebe pažnju svih prisutnih. »Zagonetke su mi oduvijek dobro išle«,
doda, zatim pokaže veliku magnetnu ploču uz južni zid. »Smijem li?«
»Samo izvolite«, odvrati Garcia.
Holbrook brzo velikim slovima napiše cijelu zagonetku na ploču. Zatim povuče dvije
vodoravne crte: prvu ispod prve tri rečenice, a drugu ispod naredne tri, podijelivši tako
zagonetku na tri dijela.
»Kao što znamo«, započne, »odgovor na ovu zagonetku dat će nam neku lokaciju ovdje u
Los Angelesu, je li tako? No mislim da je Lucien podijelio zagonetku na tri dijela.« Pokaže na
ploči. »Prvi dio nam govori što je prije bilo to mjesto. Drugi govori ono što je to mjesto postalo,
a treći je neka vrsta sugestije kako treba protumačiti sve ovo.«
Holbrook vidi kako se na svakom licu pojavljuje zbunjenost.

95
Knjige.Club
 »Dajte da objasnim«, kaže i pokaže prve tri rečenice na ploči. »Ovo zovem prvim dijelom:
Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi, ali ne ovdje. Gdje se mogu naći stihovi, ali ne
ovdje. Gdje dolaze učenici željni znanja, ali ne ovdje. Dakle, ako maknemo završetak ovih
rečenica koji je jednak u sve tri rečenice, dobit ćemo: Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju
biti tihi. Gdje se mogu naći stihovi. Gdje dolaze učenici željni znanja.«
Okrene se prema ostalima.
»Ovime nam govori što je prije bilo mjesto o kojemu govori, ali iz nekog razloga to više
nije.«
Dok objašnjava, pokazuje svaku rečenicu.
»Mjesto gdje ljudi moraju biti tihi - ali ne više. Gdje se mogu naći stihovi - ali ne više.
Gdje dolaze učenici željni znanja - ali ne više.«
Zastane, daje im vremena da slijede tok njegovih misli.
»A meni 'mjesto gdje ljudi moraju biti tihi. Gdje se mogu naći stihovi. Gdje dolaze učenici
željni znanja' zvuči kao neka vrsta obrazovne ustanove, nije li tako? Učionica... škola...
sveučilište... nešto u tom smislu.«
Zbunjenost na licima ostalih polako počinje nestajati.
»Drugi dio zagonetke«, nastavi Holbrook, »zaista je težak, jer mislim da bi nam trebao reći
u što se pretvorila ta 'bivša zgrada za podučavanje i učenje', ako je to zaista ono na što misli
Lucien.«
Još jednom pokaže na ploči.
Umjesto tihih ljudi, naći ćeš glasne, ali ćeš naći i tihog čovjeka. Umjesto smijeha pjesnika,
naći ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja naći ćeš jeftine učitelje.
Neko vrijeme svi šute.
»Ima li kakvih prijedloga?«, upita načelnica.
»Ali zagonetka tu ne završava«, izjavi Garcia prije negoli bilo tko uspije nešto reći.
»Lucien je završava riječima: 'Ne traži ono očito, već ono što nije ortodoksno, i naći ćeš nešto
posebno. Naći ćeš ono izuzetno.'«
»Istina«, složi se Holbrook. »I to je taj treći dio o kojem sam govorio - neka vrsta sugestije
kako sve ovo treba protumačiti. Govori nam kako trebamo razmišljati izvan uobičajenih okvira
- Ne traži ono očito, već ono što je neuobičajeno - što nije ortodoksno - što nas opet vraća na
težak dio zagonetke, na srednji dio: što je postalo to mjesto?«
»Ne traži ono što je očito?«, upita West. »Postoji li išta 'očito' u ovom sranju? Jer, postoji
li, ja to ne vidim. Koje je to očito mjesto: 'Umjesto tihih ljudi naći ćeš glasne, ali ćeš naći i tihog
čovjeka. Umjesto smijeha pjesnika, naći ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja naći
ćeš jeftine učitelje'? Je li se netko nečega sjetio?«
Hunter usredotočeno promatra ploču. Holbrook je iznio veoma dobru analizu zagonetke,
način na koji se može raščlaniti - na tri različita dijela. Također je ponudio i veoma uvjerljivo
rješenje prvog dijela. I njemu se čini da je Lucien svoju zagonetku započeo upućujući na neku
vrstu bivše obrazovne ustanove - mjesto gdje ljudi moraju šutjeti, gdje se mogu naći stihovi,
gdje učenici odlaze učiti, ali ta zgrada više ne služi tomu. Usprkos Holbrookovu veoma dobrom
tumačenju zagonetke, Huntera muči nešto u riječima koje je koristio Lucien. Nešto što ne može
točno odrediti.
»Zna li tko?«, ponovi West. »Bilo što?«
Svi u prostoriji znaju kako je u ovakvim situacijama najbolje ne razmišljati previše. Obično
su rešenja takvih zagonetki jednostavnija nego što većina ljudi misli. Previše razmišljanja
obično sabotira kreativnost, prisiljava um da smisli neki drugi odgovor, jer onaj očiti izgleda

96
Knjige.Club
previše jednostavno. No bio odgovor jednostavan ili ne, čini se da se nitko nije ničega dosjetio...
čak ni približno.
West nervozno promrsi svoju vojničku frizuru, pogleda Huntera u oči i sarkastično kimne.
»Da, u govnima smo.«

97
Knjige.Club
 38
Dok sunce polako zalazi za obzor, nebo iznad Los Angelesa pretvori se u spektar boja.
Narančasto crvena prijeđe u neobičnu nijansu grimizne, nakon nje slijedi crnilo prepuno
bezbrojnih blistavih točkica, no sva je ta prirodna ljepota ugrožena, jer se na istočnom dijelu
neba počinje okupljati mala vojska čeličnosivih oblaka.
Lucien završi razgovor s Hunterom, izvadi SIM-karticu iz mobitela na bonove i baci je u
najbližu kantu za smeće. Noć se sve brže približava, vrijeme je da krene dalje. Mora se držati
rasporeda. Spremi mobitel u džep i uputi se prema postaji metroa.
Trebala su mu dva dana za odluku koje će mu mjesto biti meta, no sada je uvjeren da je
dobro odlučio, posebno kad se uzme u obzir činjenicu da ne pozna dobro Los Angeles.
Nema nikakva iskustva s eksplozivnim napravama. Nikad ih prije nije koristio ni izradio,
ali mu je poznata teorija i fizika, i to jako dobro. O toj temi pročitao je bezbroj članaka i
nekoliko knjiga. Naučio je sve o brzini detonacije, gustoći smjese, maksimalnoj toplini
paljenja, tlaku eksplozije po kubičnom centimetru... sve je to saznao. Precizno je izračunao
optimalnu količinu C-4 koju će iskoristiti kako bi eksplozija doprla do svakog dijela izabrane
lokacije, i dodao je još samo malo više, za svaki slučaj. Iako nigdje nije mogao isprobati
svoju napravu, potpuno je siguran da, ne uspije li Hunter odgonetnuti njegovu mozgalicu, na
lokaciji X neće preživjeti... nitko.
Za smišljanje same zagonetke trebalo mu je prilično vremena, i zbog traženja točno
određenog mjesta i činjenice da ju je htio otežati, ali ne toliko da ju je nemoguće riješiti. Na
kraju krajeva, kakva bi to bila zabava upustiti se u igru kad znaš da ćeš pobijediti? Morao je
Hunteru i onima s kojima surađuje dati barem mrvicu šanse da pogode točan odgovor, iako je
iskreno sumnjao da će ga bilo tko prokljuviti.
Stigne do ulaza u postaju Little Tokyo i pogleda na svoj sat. Ima i više nego dovoljno
vremena da stigne do lokacije X i postavi svoj paket. Jučer, prije nego što se vratio u svoju
hotelsku sobu i zadubio se u izradu naprave, drugi put u dva dana otišao je na odabranu lokaciju.
Kradomice je proučio raspored i kretanje ljudi i našao mjesto gdje će sakriti svoju bombu.
Mjesto gdje je nitko neće primijetiti. Nakon toga je samo morao čekati. Čim istekne šezdeset
minuta koje je dao Hunteru, jednostavan poziv na mobitel pričvršćen na njegovu napravu
aktivirat će detonator na eksplozivu C-4.
Pomisao na to uzbudi ga i više negoli je očekivao. Njemu je ubojstvo oduvijek bilo osobna
stvar, jedan protiv jednoga. Osjećao je ekstazu gledajući u oči svojih žrtava dok se u njima gasio
život. Uživao je u njihovu strahu. Nikad ga nije privlačilo biti daleko od njih dok umiru, ne
gledati kako, čim shvate da im se život približava kraju, očaj i bol prodiru u svaku stanicu
njihovih tijela. No sada kad je sam izradio napravu za ubijanje, mora priznati da je tijekom
cijelog procesa osjećao neobično briđenje, briđenje koje je svake minute postajalo sve jače.
Pretvaranje svega ovoga u igru, igru koju će zaigrati protiv Huntera, samo je povećalo njegovo
uzbuđenje.
Prije negoli se spusti pomičnim stubama na peron, pogleda nebo. Mala vojska sivih oblaka
na jednom dijelu neba očito je odustala od borbe, brzo nestaju jedan za drugim, ostavljajući iza
sebe predivno nebo prepuno zvijezda.
Da, pomisli. Izvrsna noć za vatromet.

98
Knjige.Club
 39
U Hunterovu i Garciinu uredu zazvoni mobitel u džepu saveznog šerifa Westa, pa ga izvadi
tolikom brzinom kao da mu o tom pozivu ovisi život. Sluša desetak* sekundi, zatim zatvori oči
i bolno uzdahne.
»Dobro, hvala«, kaže i prekine razgovor. »Triangulirali su Lucienov poziv, nazvao je
s područja u neposrednoj blizini postaje Little Tokyo«, objavi svima u prostoriji. »I rekli su mi
da je to mjesto samo jednu postaju udaljeno od postaje Union koja je navodno najprometnija
postaja metroa u cijelom L.A.-u. Je li to točno?«
Garcia i načelnica Blake istovremeno kimnu. S druge pak strane, Hunter i dalje gleda
Lucienovu zagonetku na ploči. U svemu ovome muči ga još nešto - način na koji je Lucien
podijelio svoju mozgalicu.
»Mislite li da bi njegova meta mogla biti postaja Union?«, upita West zabrinutim glasom.
»U ovom trenutku«, odgovori Garcia, »njegova meta može biti bilo koje mjesto u gradu.
Sve dok ne nađemo odgovor na ovu suludu zagonetku, ne možemo znati.«
»Je li zgrada postaje Union ikada u prošlosti bila kakva škola, koledž... bilo kakva vrsta
obrazovne ustanove?«, upita Holbrook.
»Nije«, odlučno odgovori Hunter. »Oduvijek je bila putnički terminal, otkako je krajem
1930-tih prvi put otvorila svoja vrata.«
»A neka zgrada na obližnjem području?«, upita West. »Uklapa li se bilo što u blizini
postaje Union u prvi dio ove zagonetke? Mjesto na koje su odlazili učenici, ali je sada
preuređeno u nešto drugo, možda prodavaonicu ili kino ili noćni klub... bilo što.«
»Rješenje ove zagonetke nećemo naći na takav način«, izjavi Hunter.
Svi ušute i pogledaju ga.
»Na koji to način, detektive?«, upita West.
»Tražeći mjesto na koje su prije odlazili učenici - neku vrstu 'zgrade u kojoj se prije
podučavalo i učilo'.«
»Zašto ne?«, upita Holbrook. »Mislio sam da smo se složili...«
»Jer Lucien želi da zaključimo upravo to«, prekine ga Hunter.
Svi čekaju nastavak, no Hunter šuti.
»Roberte, nemamo vremena za još jednu zagonetku, a i ne treba nam«, umiješa se
načelnica, znajući jako dobro na kakav način funkcionira njegov um. »Zato, možeš li, molim
te, objasniti što si time mislio reći?« Pogleda na svoj sat. »Prošlo je već deset minuta otkako si
završio razgovor s Lucienom. Ostalo nam je još pedeset.«
»Mislim da je točna analiza agenta Holbrooka o načinu na koji je Lucien sastavio ovu
zagonetku«, započne Hunter. »Podijeljena je na tri dijela - prvi dio nam govori što je njegovo
ciljana lokacija bila prije, drugi ono što je postala i treći: kako bismo sve ovo trebali sagledati.«
»Da, to smo već ustanovili, hvala vam lijepa.« Westovo strpljenje očito je isparilo. »Što
želite reći, detektive?«
»Želim reći da ne postoji razlog zbog kojega bi Lucien podijelio svoju zagonetku na tri
dijela«, odgovori Hunter. »To je samo još jedan od njegovih psiholoških trikova.«
Posljednja rečenica veoma iznenadi sve prisutne.
»Psihološki trik?«, upita načelnica. »Kakav, Roberte?«

99
Knjige.Club
 »Razmislite malo«, odvrati Hunter. »Lucien nije imao nikakvog razloga reći nam što je u
prošlosti bila njegova ciljana lokacija, je li tako? Mogao nam je dati samo drugi dio zagonetke
- onaj dio koji bi nam trebao reći što je sada to mjesto, a ne ono što je bilo. Kakvog smisla ima
to što nam govori što je prije bilo tamo?« Slegne ramenima. »Da bi nam pomogao? Da imamo
veće šanse otkriti točan odgovor? Veće šanse da ga zaustavimo? Veće šanse da pronađemo
njegovu bombu?«
Hunter opazi kako se izrazi svih lica mijenjaju u zabrinutost i zamišljenost.
»Ipak je«, nastavi, »započeo svoju zagonetku govoreći nam tri stvari koje su se prije
događale na tom mjestu, ali se sada više ne događaju.« Ustane i priđe ploči. »Znao je da ćemo
najprije prokljuviti ovaj dio, iz dva jednostavna razloga. Prvo...« Slegne ramenima, »... jer je to
prvi dio, i drugo - zamjetno je lakši od drugog dijela ili barem tako izgleda.«
»Znači, mislite da laže?«, upita West manje agresivnim glasom nego maloprije. »Mislite
da nam je dao lažan prvi dio zagonetke samo da bi nas skrenuo s pravog puta? Da zaključimo
kako je to mjesto bilo neka vrsta škole ili nečeg sličnog, a zapravo se uopće ne radi o tome?
Možda to mjesto niti nema prošlosti?«
»Ako je to istina«, ubaci se Holbrook, »što bi ga onda spriječilo da je lažirao cijelu
zagonetku? Sve ovo može biti čisto sranje, posebno onaj dio koji bi nam trebao reći što je sada
to mjesto.«
»Nije lagao«, kaže Hunter odmahnuvši glavom. »Nema razloga da to učini, no svrha prvog
dijela definitivno je pokušaj da nas skrene s pravog puta, ali ne na način na koji vi mislite.«
I opet su svi zbunjeni.
»Lucien je psihopat do srži«, objasni Hunter. »Uistinu vjeruje da je superioran od svih nas,
naročito intelektualno. Zato nema razloga pribjegavati jeftinim trikovima kao što je laganje ili
izmišljanje lažne zagonetke. Zagonetka je prava.«
»Ali upravo ste rekli kako je cilj tog prvog dijela da nas skrene s pravoga puta«, ne odustaje
West.
»I jest, ali ne zato što je lažan. Svrha mu je da nas pogrešno usmjeri, da previše
razmišljamo.« Podigne ruku kako bi spriječio daljnja pitanja jer zna da se sada sve još više
zakompliciralo. »Dopustite da objasnim.«
»Samo izvolite«, kaže West.
»Agent Holbrook je iznio veoma uvjerljivo objašnjenje prvog dijela zagonetke, za koliko
vremena? Tri minute, možda i manje.«
Holbrook kimne. »Zovite me Peter, slobodno.«
»Dakle, Lucien je smislio prvi dio zagonetke tako da bude malo lakši od ostalog dijela«,
nastavi Hunter. »Ali ne prelagan da ne bi bio previše očit, a time mislim reći ovo - Peter je bez
problema uspio otkriti prihvatljivo rješenje ovog prvog dijela, ali ne i točan odgovor - ako je
rješenje prvog dijela zagonetke zaista neka vrsta 'zgrade za podučavanje ili učenje', ipak ne
možemo sa sigurnošću reći da je to mjesto u prošlosti bila škola ili koledž ili učionica ili nešto
slično. Iz same zagonetke možemo izvesti samo približan zaključak - da se radi o 'nekoj vrsti
zgrade u kojoj se uči ili podučava'.«
Čeka dok ne probave njegovu informaciju.
»Jeste li shvatili?«
Svi zamišljeno kimnu.
»Zadavši nam rok«, nastavi Hunter, »Lucien je eksponencijalno povećao pritisak i tu je taj
psihološki trik koji sam spomenuo. Vrijeme nam istječe i automatski požurujemo stvari, tako
da čim smislimo zadovoljavajući odgovor na bilo koji od tri dijela ove zagonetke...« Pokaže
prvi dio na ploči. »'Neka vrsta zgrade u kojoj se uči ili podučava' -prihvatit ćemo ga. Nećemo

100
Knjige.Club
tražiti druge odgovore jer, A: nemamo vremena, i B: naš odgovor izgleda prilično dobro i zato
ga se i dalje držimo. I to nas dovodi do drugog problema: onoga što zovem adutom u Lucienovu
psihološkom triku.«
Ovaj put umjesto kimanja kao reakciju dobije upitno podizanje obrva.
»To se zove podsvjesna sugestija«, izjavi Hunter i brzo nastavi s objašnjenjem. »Bez
nalaženja odgovora na drugi dio zagonetke i bez saznanja je li točan ili ne naš odgovor na prvi
dio, svejedno pokušavamo zajedno uklopiti oba dijela.« Glavom pokaže na Westa i Holbrooka.
»Upravo to ste maloprije pitali, je li tako? Je li zgrada postaje Union ikada u prošlosti bila škola
ili koledž ili bilo kakva obrazovna ustanova. Postoji li negdje u blizini postaje Union mjesto
koje bi se uklopilo u prvi dio ove zagonetke - mjesto gdje su odlazili učenici, ali je preuređeno
u nešto drugo.«
Odjednom je svima jasno što Hunter misli reći.
»Podijelivši ovu zagonetku«, doda Hunter, »i čineći prvi dio naizgled lakšim od ostatka,
Lucien se nadao da ćemo najprije na njega naći odgovor - i jesmo. Time je u našu podsvijest
posijao sjeme sugestije, a da mi toga nismo niti svjesni.«
»I od tog trenutka«, nadoveže se Holbrook, shvativši na što cilja Hunter, »počeli smo
uklapati rješenja drugog dijela zagonetke u rješenje prvog, jer smo vjerovali da je to točan
odgovor - 'neka vrsta zgrade u kojoj se podučavalo ili učilo' - a ako se taj drugi odgovor nije
uklapao, jednostavno smo ga odbacili.«
»Točno tako«, potvrdi Hunter. »Prvi dio zagonetke podsvjesno nas prisiljava da previše
razmišljamo o drugom dijelu. U ovom času, kao što je rekao Carlos, ciljana lokacija može biti
bilo gdje u gradu, ne samo na mjestu koje je nekoć bila škola ili nešto slično. Osim toga, ne
znamo jesmo li s tim odgovorom na pravom putu ili ne. Prihvatili smo ga istoga časa jer zvuči
veoma logično, ali nismo razmotrili nijednu drugu mogućnost.«
»Stoga, umjesto da pokušavamo odjednom riješiti cijelu zagonetku«, predloži Garcia
obraćajući se Hunteru, »zašto je ne bismo podijelili? Ti i West radite samo na prvom dijelu.
Vidite možete li se dosjetiti nečega drugog osim 'neke vrste zgrade u kojoj se podučava ili uči'.
Peter, načelnica Blake i ja ćemo se uhvatiti ukoštac s drugim dijelom i pokušati naći rješenje.
Nakon toga možemo usporediti ono što imamo i vidjeti možemo li otkriti lokaciju.«
»Zvuči kao dobar plan«, složi se West.
Hunter, načelnica i Holbrook kimnu.
»U redu«, kaže Garcia pogledavši na sat.
»Imamo četrdeset šest minuta do isteka roka. Pronađimo tu prokletu ciljanu lokaciju.«

101
Knjige.Club
 40
Noć se napokon spustila na Los Angeles, donoseći sa sobom blistave zvijezde i pun mjesec
koji izgleda impresivnije od bilo kojeg, kompjutorski nacrtanog, u holivudskim filmovima o
vukodlacima. Vani je temperatura sedamnaest stupnjeva celzija, ali je, bez imalo povjetarca,
zrak na ulicama vruć i ustajao, posebno u betonskoj džungli središta L.A.-a. Ipak, u usporedbi
s temperaturom u Hunterovu i Garciinu uredu, ulice u središtu L.A.-a izgledaju kao rajski vrt.
Kako im pogledi i misli ne bi zastranili u dio Lucienove zagonetke koji nije njihov zadatak,
oba tima su na svoje papire zapisala samo svoje dijelove. Hunter i West sjede za Hunterovim
stolom, a Garcia, načelnica i Holbrook za Garcyinim. Oba tima rade u tišini, okrenuli su leđa
velikoj ploči na kojoj je Holbrook zapisao cijelu zagonetku.
Čudno je kako ljudski um percipira vrijeme kad radi pod pritiskom. I Hunterovu i Garciinu
timu čini se da su samo nekoliko sekundi radili na svojim dijelovima zagonetke, a zapravo je
prošlo gotovo sedam minuta.
Stojeći uz Huntera, West ne samo da nije izustio ni riječ, što Hunteru uopće ne smeta, već
mu se promijenilo i cijelo držanje. Postao je gotovo plah.
»Je li sve u redu?«, upita ga Hunter glasom nešto jačim od šapata.
West nelagodno kimne i skrene pogled s papira na Hunterovu stolu.
»Sigurno?«, inzistira Hunter. Dobro zna kako ovakva vrsta pritiska može promijeniti
ponašanje osobe, ali iako ne pozna dobro Westa i ne zna je li ikada prije radio na slučaju
prijetnje bombom, Hunter zna da je West, kao savezni šerif, navikao raditi pod velikim
pritiskom. To dolazi u paketu s tom vrstom posla.
West na kraju popusti. Napući usne, odmahuje glavom, izgleda posramljeno. Pogleda
Huntera u oči.
»Neću vam lagati, detektive«, kaže. »Nisam nimalo dobar u ovakvim stvarima. Nikad mi
nisu išle, ni kad sam bio dijete. Dajte mi bilo što drugo i obećavam vam da ću to riješiti. Ali
dajte mi zagonetku i moj se mozak istoga časa isključi. Ne znam zbog čega. Jednostavno je
tako.«
»Jeste li vi tamo našli kakva druga rješenja?«, upita Holbrook pogledavši opet na svoj sat.
»Sada do isteka roka imamo još trideset osam minuta.«
Hunter i West se okrenu prema drugom timu.
»Imamo dva kandidata za prvi dio«, odgovori Hunter.
»Stvarno? Što imate?«, upita načelnica.
Hunter im svima privuče pažnju na cijelu zagonetku na ploči, ali pokaže samo prvi dio.
Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi, ali ne ovdje. Gdje se mogu naći stihovi,
ali ne ovdje. Gdje dolaze učenici željni znanja, ali ne ovdje.
»Osim zgrade u kojoj se uči i podučava«, kaže Hunter, »možda je Lucien mislio na
knjižnicu.«
Načas u uredu zavlada muk, svi pogledom proždiru prve tri rečenice na ploči kao da ih
nikad prije nisu vidjeli.
Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi - knjižnica.
Gdje se mogu naći stihovi - knjižnica.
Gdje dolaze učenici željni znanja - knjižnica.

102
Knjige.Club
 Jedan za drugim, nestaju zabrinuti izrazi na licima i umjesto njih pojavljuje se odobravanje.
Ovo ima smisla.
»Koje je drugo moguće rješenje?«, brzo upita Holbrook prije negoli svi prihvate
»knjižnicu« kao konačno rješenje prvog dijela zagonetke.
Hunter pogleda Westa, on mu zamalo slegne ramenima.
»Mislim da je Lucien možda govorio o crkvi«, kaže Hunter.
Ovaj put Garcia, načelnica i Holbrook ne usmjere pažnju na ploču. Umjesto toga,
razmjene tjeskobne poglede.
»Nešto nije u redu?«, upita Hunter.
»Pretpostavljam da Lucien nije previše religiozna osoba«, kaže Garcia.
»Ni najmanje«, potvrdi Hunter. »Sasvim suprotno, oduvijek je strastveno mrzio religiju.«
Hunterova izjava još više zabrine Garciin tim.
»Pod time mislite na kršćanstvo?«, upita Holbrook. »Ili religiju općenito?«
»Sve vrste religija«, odvrati Hunter. »Zašto? U čemu je problem?«
»Problem je u tome, Roberte, što mi nad ovime razbijamo glave«, kaže Garcia. »I jedino
mjesto, jedina zgrada koje se možemo sjetiti i koja bi se na jedan pomalo čudan način uklopila
u drugi dio zagonetke je mjesto gdje se štuje... gdje se moli... crkva.«

103
Knjige.Club
 41
Ovaj put Hunter i West pogledaju ploču i drugi dio zagonetke.
Umjesto tihih ljudi naći ćeš glasne, ali ćeš naći i tihog čovjeka. Umjesto smijeha pjesnika,
naći ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja, naći ćeš jeftine učitelje.
Ne gubeći vrijeme, Holbrook stupi naprijed kako bi objasnio njihovo mišljenje.
»Dopustite da ovaj drugi dio razdijelim na zasebne rečenice«, kaže, »a rečenice na dijelove.
Tako ćete lakše razumjeti.« Pokaže na ploči. »Umjesto tihih ljudi, naći ćeš glasne: kao što svi
znamo, crkve su se veoma promijenile, nisu više kao u stara vremena. Većina se veoma trudi
prihvatiti moderno društvo. U nekim crkvama misa izgleda gotovo kao žur, ljudi pjevaju i plešu
kao da su na karnevalu.«
West se nelagodno počeše ispod brade. Nikad nije bio u nekoj od takvih crkava, ali zna za
njih i vidio ih je na televiziji.
Holbrook nastavi dalje: »Naći ćeš tihog čovjeka: taj 'tihi čovjek' kojeg spominje Lucien
može biti svećenik, pastor, tko god vodi obred na tom mjestu. Iako vodi obred, možda zbog
ovog ili onog razloga ne sudjeluje u općoj zabavi. On je 'tihi čovjek'.«
Holbrook ostavi Hunteru i Westu malo vremena da to probave.
»Isto tako, sjetite se da govorimo o mjestu gdje je Lucien već bio, a mi nismo«, doda.
»Zbog toga on zna ima li tamo ljudi koji su tiši ili glasniji od drugih, a mi to ne znamo. Ovdje
tapkamo u mraku.«
»Nastavi«, kaže mu West.
»Dobro. Sljedeća rečenica: Umjesto smijeha pjesnika, naći ćeš suze pisaca. Pozna li netko
od vas Bibliju?«
»Ne toliko da bih napamet znao neke stihove«, odvrati Hunter, predviđajući što će
Holbrook dalje reći.
»Ja sam je jednom pročitao«, kaže West, ali ne govori ništa više.
»Možda je ovo pucanje u prazno«, kaže Holbrook, »ali ponavljam, sve u ovoj zagonetki je
klimavo - no psalam pedeset šest, osmi stih, kaže: 'Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si
suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?'«2
Hunter načas razmisli o tome. Zasigurno zna koliko Lucien prezire svaki aspekt religije,
no, kad god bi se izjašnjavao o toj temi, kršćanstvo je oduvijek bilo njegova omiljena meta.
Također je uvjeren da Lucien ne zna Bibliju napamet - ali uz pomoć Interneta, ne bi mu trebalo
više od samo nekoliko minuta za pronalaženje psalma 56:8.
»Na ovo možemo gledati i na druge načine«, uključi se Garcia. »Ispravite me ako griješim,
ali mislim da je većina religioznih 'udžbenika' -
Biblija... Tora... Kur'an, ne znam što sve ne - većinom napisana u obliku stihova, pa sliče
poeziji.«
Hunter i West kimnu.
»I iako bi te knjige trebale... 'podići duh', pružiti nadu’, 'učiti nas o pravom smislu života',
bilo čemu u što netko vjeruje«, nastavi Garcia, »sve su one čvrsto povezane s bolom, tugom,
gubitkom i smrću, borbom i žrtvovanjem radi nekog boljeg svijeta... a sve to izaziva suze.«
Ušuti i pokaže ploču. Umjesto smijeha pjesnika, naći ćeš suze pisaca.

2
Prijevod Filiberta Gassa

104
Knjige.Club
 West upitno pogleda Garciu.
»Posljednja rečenica u drugom dijelu zagonetke«, preuzme opet riječ Holbrook pokazujući
na ploči i želeći što brže nastaviti dalje, »Umjesto učenika željnih znanja, naći ćeš jeftine
učitelje - može biti aluzija na apsurdnu zloporabu religije kakvu danas posvuda možemo vidjeti.
Šarlatani koji se pretvaraju da su svećenici, pastori, velečasni, gurui, duhovni vođe... što li sve
ne, kako bi nasamarili ranjive ljude i izmamili im teško zarađeni novac. Naivne ljude...
siromašne ljude... ljude kojima očajnički treba nešto u što će vjerovati.«
Načas u uredu zavlada tišina.
»Mrzi li Lucien zaista religiju toliko koliko kažeš«, obrati se načelnica Hunteru,
»posebno kršćanstvo, onda mislim da smo dobili nešto. Njegova meta veoma bi lako mogla biti
crkva.«
»Jeste li obratili pažnju na vrijeme?«, upita Holbrook.
Hunter pogleda na svoj sat. »Sedam četrdeset sedam.«
»Pita koliko nam je vremena ostalo do isteka Lucienova roka«, umiješa se West.
»Ne, ne pita to«, uzvrati Hunter.
»Ne, ne pitam to«, potvrdi Holbrook.
West zbunjeno pogleda obojicu.
»Nedjelja je«, kaže Hunter. Izrekao je to polako i zabrinuto. »Broj crkava u L.A.-u i na
njegovu širem području koje nedjeljom održavaju misu u osam sati, nezamislivo je velik.«
West zatvori oči i zabaci glavu. »Jebi ga!«
»Problem je u tome što«, umiješa se Garcia, »ako smo u pravu što se tiče ovoga, kako
ćemo, dovraga, znati na koju crkvu misli Lucien?«
»Moramo spojiti ono što imamo«, odvrati Hunter, »i nadati se da će nas odvesti do
točne lokacije.«
»Točno«, složi se Holbrook. »Moramo tražiti crkvu ili hram koji je u prošlosti bio neka
vrsta škole, knjižnice ili možda čak i druga vrsta crkve.«
»Sjajno«, sarkastično kaže Garcia podižući slušalicu telefona na svom stolu. »Zvuči kao
mačji kašalj.« Brzo nazove Jedinicu za istraživanje.
Holbrook provjeri koliko je sati. Imaju još dvadeset osam minuta do isteka roka. »Ja ću
nazvati FBI-ev tim«, kaže vadeći svoj mobitel.
Sjedeći za svojim kompjutorom, Hunter je već započeo potragu na Internetu. I Garcia je
za svojim kompjutorom, daje sve od sebe. Holbrook mu visi za vratom, počinje ga živcirati.
Načelnica stoji uz Hunterov stol, ali za razliku od Holbrooka, ne nadviruje mu se preko
ramena. Hunter je u ovome mnogo bolji od nje i ona to zna.
West je opet nazvao Dereka Tannera, vođu LAPD-ova tima za deaktiviranje bombi. Rekao
mu je da pripremi svoj tim za pokret.
Atmosfera u Hunterovu i Garciinu uredu sada je na najvišem stupnju pripravnosti. Kako
minute odmiču poput sekundi, bilo bi blago reći da je zavladala »napetost«.
»Koliko još imamo vremena?«, upita Garcia Holbrooka brišući kapljice znoja s čela.
»Dvadeset četiri minute.«
»Sranje!« Garcia se nasloni na naslon stolice i objema rukama promrsi kosu.
»Mogu li ja pokušati?«, upita Holbrook pokazujući glavom na Garciin kompjutor.
»Samo izvolite«, odvrati Garcia i ustane.
Holbrook sjedne i istoga časa počne tipkati nove smjernice u okvir za pretragu. Čim
pritisne tipku enter, za 0,49 sekundi dobije prvu stranicu s rezultatima.

105
Knjige.Club
 Netom nakon što je Holbrook započeo s čitanjem rezultata, načelnica Blake primijeti izraz
na Hunterovu licu.
»Dobio si nešto?«, upita ga i korakne prema njegovu stolu.
Njeno pitanje skrene sve poglede na Huntera. Hunter se nalaktio na stol, ne odvaja pogled
od kompjutorskog zaslona, izgleda kao da je hipnotiziran.
»Što imate?«, upita West brzo se premjestivši iza Hunterove stolice.
»U blizini Memorial Parka u Pasadeni nalazi se duhovni centar«, započne Hunter. »Nalazi
se tamo deset godina, ali je zgrada koju koriste stara tridesetak.«
»Što je bila prije nego što je postala duhovni centar?«, upita Holbrook.
»Luteranska crkva«, odgovori Hunter.
Holbrook skoči na noge i potrči prema Hunterovu stolu.
Za njim i Garcia.
»Ali to nije sve«, kaže Hunter. »Pogledajte ovo.« Klikne na poveznicu. Na zaslonu se
pojavi velika fotografija zgrade. Arhitektonski izgled zgrade u svakom je pogledu veoma
nekonvencionalan. Pročelje se sastoji od kombinacije neobično oblikovanih vitraja na
prozorima i metalnih greda koje visokoj građevini - otprilike dvanaest do petnaest metara - daju
psihodeličan izgled. Izvana izgleda poput veoma špicastog slova A, pa se stječe dojam da joj
se vidi samo krov, kao da joj je preostali dio zakopan pod zemljom. I kao šlag na torti, stube
koje vode do predvorja osvijetljene su neonskim svjetlima različitih boja - crvenom, bijelom i
plavom.
»Ne traži ono očito, već ono što nije ortodoksno«, kaže Holbrook, citirajući posljednji dio
Lucienove zagonetke. »Ako ovo nije zgrada neobičnog izgleda, onda ne znam što bi drugo
moglo biti, pogotovo za jedan hram.«
»Ima još«, doda Hunter. »Jeste li vidjeli kako se hram zove?«
Tek tada svi pogledaju vrh web-stranice. Hram se zove The Exceptional Love of Christ
Ministry (Hram izuzetne Kristove ljubavi).
Čak i načelnica osjeti kako joj se naježila koža. »Nemoj me zezati.«
Ne traži ono očito, već ono što nije ortodoksno, i naći ćeš nešto posebno. Naći ćeš ono
izuzetno.
»To mora biti to«, kaže Holbrook glasom punim oduševljenja. Pogleda sve prisutne. «Da,
mora biti«, složi se West. »Ovo ne može biti slučajnost, nema šanse.«
»Imaju li večeras misu?«, upita načelnica.
Hunter klikne na dugme za vraćanje na početnu stranicu.
»Imaju«, odvrati, čitajući raspored misa na desnom vrhu stranice. »Jedna počinje u osam
sati.« Pogleda na svoj sat. »Za šest minuta.«
»A koliko još do isteka roka?«
»Dvadeset jedna minuta«, odgovori Holbrook. »Bomba bi trebala biti detonirana petnaest
minuta nakon početka mise.«
»Gdje je to točno u Pasadeni?«, upita West, već držeći mobitel na desnom uhu.
»Na raskrižju Holly Streeta i Marengo Avenuea«, odgovori Hunter.
Dok West razgovara s vođom jedinice za deaktiviranje bombi, načelnica Blake uzme
telefon na Hunterovu stolu i nazove LAPD-ovu dispečersku službu.
»Ovdje načelnica Barbara Blake iz Odjela za pljačke i ubojstva«, kaže u mikrofon čim se
netko javi na drugom kraju. Iako brzo govori, riječi izgovora veoma jasno i odmjereno. »Zovem
zbog hitne uzbune. Obavijestite policiju u Pasadeni da pošalje svaku raspoloživu jedinicu na

106
Knjige.Club
ugao Holly Streeta i Marengo Avenuea. Lokacija je duhovni centar The Exceptional Love of
Christ. Cijelu zgradu treba odmah evakuirati, čujete li? Cijelu zgradu. Nakon toga svi se moraju
povući na sigurno, najmanje trideset metara dalje od same zgrade. Nitko ne smije prići bliže...
nitko... osim jedinice za bombe, a ona je već na putu.«
»Da, rekla sam jedinica za bombe. A sada pazite. Policija iz Pasadene ima...« Pogleda
Huntera.
»Dvadeset minuta do isteka roka«, kaže joj. »Petnaest minuta«, kaže načelnica policijskom
dispečeru, »za evakuiranje svih iz te zgrade i povlačenje iza sigurne linije od trideset metara,
jeste li čuli? Petnaest minuta. Učinite to... smjesta.« Spusti slušalicu.
»Idemo«, kaže West stojeći na izlazu.
»Koliko je odavde do Pasadene?«, upita Holbrook nakon što svi izađu iz ureda.
»S uključenim sirenama i s obzirom na ovo doba nedjeljne večeri«, odvrati Garcia
nagnuvši glavu na jednu stranu, »vjerojatno možemo stići za petnaest minuta.«
West kimne. »Jebi ga, u zadnji čas.«

107
Knjige.Club
 42
Lucien zastane ispred zgrade neobična izgleda i nasmiješi se vlastitom lukavstvu. Iako zna
koliko je Hunter pametan, dobro je izabrao.
Zagonetka je istinska. Svaka rečenica. Svaka riječ. I siguran je da je Hunter neće prokljuviti
na vrijeme. Ne u šezdeset minuta, bez obzira na svu njegovu pamet.
Sada je 19:56 - još devetnaest minuta do isteka roka. Devetnaest minuta do trenutka kad
će svojim vlastitim vatrometom zapaliti nebo Los Angelesa. Kakva li će to samo predstava biti.
Dakako, nijednoj svojoj žrtvi neće moći gledati u oči. Neće moći vidjeti paniku na njihovim
licima ni uživati u njihovu strahu dok se život gasi u njihovim tijelima, ali ga, saznanje da će
svojom napravom odjednom ubiti toliko ljudi, ipak preplavi neobjašnjivim zanosom.
Ovo mjesto je već praktički puno, ali ljudi i dalje pristižu.
Odluči minutu-dvije pričekati vani. Neće moći gledati u oči svojih žrtava dok umiru unutra,
ali ga ništa ne priječi da im sada, dok ulaze unutra, gleda sretna lica, puna nade i života. Lica
kojih za dvadeset minuta više neće biti.
Ugleda mladi par koji je upravo prešao cestu i ušao u zgradu - zagrlili su jedno drugo oko
struka, zadovoljno se smiješe. Dok su prolazili uz njega, počeo se pitati kako bi reagirali da im
večeras zaista pokuša spasiti živote. Što bi rekli da im sada priđe i kaže im da večeras ne ulaze
unutra? Što bi učinili da im kaže da se okrenu, vrate se kući i budu sretni?
Bi li prihvatili savjet potpunog neznanca?
Bi li njegov savjet zvučao dovoljno čudno da ti mladi ljubavnici zastanu i razmisle ili se
jednostavno ne bi obazirali na njegove riječi?
Bi li ga smatrali još jednim od mnogih uličnih luđaka koji vjerojatno traže neku promjenu?
Par unutra sjedne skroz na desnu stranu. Lucien se trgne iz misli. Promatra kako ulazi još
ljudi, zatim namjesti naočale i podigne ruksak s tla.
Vrijeme je da uđe unutra.
Možda zbog toga što je zaključio da ga mladi ljubavnici ne bi poslušati da im je pokušao
spasiti živote, ili možda zato što su jedno drugo gledali na tako odvratno sladunjav način, no
odlučio je postaviti svoj ruksak što bliže paru. Oni će prvi odletjeti u zrak.
Da, pomisli. Raj vas čeka.

108
Knjige.Club
 43
Dva neoznačena policijska vozila s uključenim sirenama poput raketa izjure s
parkirališta Upravne policijske zgrade. U prvom su Holbrook i West, odmah iza njih, u drugom,
Hunter, Garcia i načelnica Blake. Garcia vozi, ne zato što je bolji vozač, već zato što ima brži i
pouzdaniji auto od Huntera.
»Idi North Hill Streetom umjesto autocestom Santa Fe«, kaže načelnica sa stražnjeg sjedala
kad Garcia skrene lijevo na 1. West Street. »Prije nekoliko dana započeli su radovi na autocesti.
Tamo je promet prava noćna mora, u bilo koje doba dana, bilo koji dan - imali mi sirene ili ne.«
»Nisam znao za radove«, odvrati Garcia, »ali sam ionako mislio ići North Hillom.«
»Pa, oni očito nisu«, kaže načelnica pokazujući Westov crni Camaro koji ispred njih juri
prema autocesti.
Garcia skrene udesno netom prije Okružnog suda Stanley Mosk i krene zaobilaznicom u
smjeru Kineske četvrti, potpuno ignorirajući semafore i znakove zaustavljanja. Nema gužve pa
bez problema vozi sto dvadeset kilometara na sat u zoni gdje je dopušteno devedeset.
»Što misliš, koliko bi večeras moglo biti ljudi na misi?«, upita načelnica.
»Znam jednako kao i vi, načelnice«, odgovori Garcia.
»Ali bit će i djece, zar ne?«, ne posustaje načelnica. »Iako je večernja misa, u toj prostoriji
bit će i djece.«
Ni Hunter ni Garcia ne odgovore, njihova tišina govori joj sve.
Preko policijskog radija na Garcyinoj komandnoj ploči čuju kako napreduje pasadenska
policija. Najbliže vozilo udaljeno je dvije minute od ciljane lokacije.
»Kako mogu biti udaljeni dvije minute?«, upita načelnica. »Prije četiri minute nazvala sam
dispečersku službu i rekla da se radi o hitnoj stvari.«
»Takav je grad u kojem živimo, načelnice«, kaže Hunter. »U L.A.-u brže će vam dostaviti
pizzu nego što će stići prva pomoć ili policija, a dostavu kokaina na kućna vrata dobit ćete još
i brže od pizze.«
»Sve je naopako.«
»Sto posto«, složi se Garcia.
Stignu na Arroyo Seco Parkway, potom poput bolida prijeđu most iznad rijeke Los
Angeles. Dok se približavaju Sycamore Grove Parku, napokon čuju kako je jedinica
pasadenske policije stigla do hrama Exceptional Love of Christ. Sat na Garcyinoj komandnoj
ploči pokazuje 20:02.
»Imaju osam minuta za evakuaciju svih ljudi i povlačenje iza sigurnosne linije«, kaže
načelnica. »Trinaest prije aktiviranja bombe.«
Potom čuju novu vijest kako je jedinica za deaktiviranje bombi udaljena manje od minute.
»Osam minuta je dovoljno vremena«, kaže Garcia. »Možda nećemo uspjeti sačuvati
zgradu, ali ako pasadenska policija bude brzo radila, uspjet će sve ljude izvući na vrijeme, bez
problema.«
»Nadajmo se«, kaže načelnica.
Dok se približavaju kraju Arroyo Seco Parkwaya, Hunter opazi tri i pol metra velik
plakat na desnoj strani, ali mu treba cijela sekunda dok ne raspozna sliku. Treba mu još sekunda
i pol dok mu mozak ne počne raditi punom brzinom.

109
Knjige.Club
 Odjednom izvije tijelo na suvozačevu sjedalu kako bi još jednom pogledao plakat, no više
ga ne vidi. Njegov pokret je toliko nagao i neočekivan da isprepada načelnicu.
»Koji ti je vrag, Roberte?«
Tek tada opazi izraz na njegovu licu. Nešto nije u redu.
»Roberte, što ne valja?«, upita ga.
Ne odgovori joj. Umjesto toga izvadi svoj mobitel, otvori preglednik i utipka nešto u
tražilicu. Rezultat se pojavi za 0,53 sekunde.
»O, moj Bože!«, kaže nakon što pročita rezultat.
»Roberte, što se događa?«, upita Garcia. »O čemu se radi?«
Slijedi još jedna pretraga, potom još jedna kako bi bio potpuno siguran.
»Ne, ne, ne... nije moguće...«, kaže Hunter. Trepne, mozak mu radi dvostrukom brzinom,
u mislima ponovno prolazi kroz mračni labirint Lucienove zagonetke. Ovaj put pronađe izlaz
bez problema i tada mu srce zamalo eksplodira.
»Moraš stati«, kaže.
»Što?« Garcia namršteno pogleda partnera. »Roberte, koji se to vrag događa? O čemu
govoriš?«
»Pogrešno smo zaključili«, odvrati Hunter pogledavši Garciu. »Cijelu zagonetku smo
krivo shvatili. Kako mi je, dovraga, to promaknuto?« Ljut je na sebe.
»Što ti je promaknulo, Roberte?«, upita Garcia.
»Sve indicije u Lucienovoj zagonetki.« Pogled mu više nije prazan, sada je pun straha.
»Uputili smo se na pogrešno mjesto.«
»Što?«, zine načelnica. »Kako to misliš - na pogrešno mjesto?«
»Znam o čemu je Lucien govorio u svojoj zagonetki«, kaže Hunter. »Ne radi se o hramu.
Uputili smo se na pogrešno mjesto.«

110
Knjige.Club
 44
Lucien uđe u zgradu i pronađe mjesto metar i pol udaljeno od mladoga para. Stavi ruksak
na pod i gurne ga pod stolicu kako ne bi smetao. Usprkos ozbiljnosti onoga što kani učiniti, ne
pokazuje nikakve znakove nervoze, izgleda opušteno, poput muškarca koji u nedjelju
poslijepodne sjedi na svom trijemu.
Nakon što je provjerio vrijeme, polako prijeđe pogledom po prostoriji. Želi zapamtiti što
više lica i želi ih zapamtiti baš takva kakva su sada - neka sretna, neka ozbiljna, neka tužna, ali
sva nesvjesna onoga što će im se dogoditi za nešto više od deset minuta.
Prostorija je krcata, žamor postaje sve glasniji i glasniji. Čuje razgovor četvorice
muškaraca na ulazu - raspravljaju o sinoćnjoj košarkaškoj utakmici. Nijedan od njih ne izgleda
sretno. Očito su L.A. Lakersi opet izgubili, ovaj put od Minnesota Timberwolvesa i to za
dvadeset jedan koš.
Razgovor koji se odvija metar i pol ispred njega zvuči dosadno - mladi par raspravlja koju
će vrstu papira izabrati za svoje pozivnice za vjenčanje koje će se, kako je Lucien čuo, održati
za manje od tri mjeseca. Budući muž zagovara jeftiniji papir. Pokušava uvjeriti svoju zaručnicu
kako bi trebali uštedjeti što više novca na malim stvarima, a zatim tu ušteđevinu iskoristiti za
ljepši medeni mjesec. Buduća mlada zalaže se za najskuplji papir i to obrazlaže time kako ne
želi da njihovi gosti pomisle da su škrti. Ispraznost tog razgovora počinje Lucienu izazivati
glavobolju. Vrijeme je da se usredotoči na predstojeći zadatak.
»Oprostite«, kaže mladom paru naginjući se naprijed na svojoj stolici. »Oprostite što vas
prekidam, ali biste li mogli minutu pripaziti na moj ruksak dok ja skočim u WC? Ovo mjesto
se sve više puni, a ne želim ostati bez sjedala. Neću se dugo zadržati.«
»Naravno, druškane, nema problema«, odvrati muškarac i suosjećajno mu kimne.
Žena ga pogleda u oči i plaho mu se nasmiješi.
»Puno vam hvala«, kaže Lucien i premjesti ruksak s poda na stolicu, zatim gurne stolicu
bliže paru. »Odmah se vraćam.«
Dok se Lucien udaljava, par nastavlja raspravljati o pozivnicama za vjenčanje. Nijedno od
njih ne primijeti da je, umjesto desno, skrenuo lijevo, prošao uz četvorku koja raspravlja o
sinoćnjoj utakmici i izašao van.
Vani Lucien još jednom provjeri koliko je sati - četiri minute do isteka roka.

111
Knjige.Club
 45
»Roberte, o čemu to, dovraga, govoriš?«, upita načelnica Blake užurbanim glasom, napola
agresivnim, napola užasnutim.
»Carlose, stani«, naredi mu Hunter, u ruci već drži mobitel. »Odmah stani.«
»Što je?«, upita Garcia i stane sa strane ceste. »Bolje bi ti bilo da nam nešto kažeš,
prijatelju. Imamo jedanaest minuta do isteka roka.«
No Hunter ih više ne sluša. Razgovara s timom za istraživanje u Jedinici za ultranasilne
zločine, daje im potpuno nove upute. Treba mu tridesetak sekundi dok vođi tima ne objasni što
moraju raditi.
Iako pozorno slušaju Hunterov telefonski razgovor, ni Garcia ni načelnica ne nalaze mnogo
smisla u njegovim riječima.
»Roberte, koji ti je vrag?«, upita načelnica čim Hunter završi razgovor.
»Lucienova zagonetka«, odgovori. »Ne odnosi se na hram ni crkvu ni nijedno slično mjesto
kao što smo mislili. Odnosi se na neki 'bar' negdje u Los Angelesu. Isto tako uopće ne govori o
bivšoj crkvi, bivšoj knjižnici ni bivšoj obrazovnoj ustanovi ni ničemu bivšem.«
»Da«, odvrati Garcia. »Čuli smo kad si to rekao istražnom timu. Samo što ne razumijemo.
Odakle odjednom ta promjena? I kako si to skužio samo tako?« Pucne prstima.
»Prije nekoliko trenutaka«, započne Hunter, »prošli smo uz veliki plakat s desne strane
Arroyo Seco Parkwaya. Tada mi je sinulo. Tada sam napokon shvatio da je Lucienova
zagonetka samo usrana igra riječi - i namijenjena je izravno meni.«
»Igra riječi namijenjena tebi?«, upita Garcia. »Ne razumijem.«
»Prva greška koju smo napravili«, kaže Hunter, »bila je kad smo pogrešno protumačili prvi
dio zagonetke, što nas je skrenulo s pravog puta. Upravo to je htio Lucien.« Brzo podigne
ruku, pokazuje kako zna da mora bolje objasniti što misli reći. »Bili smo uvjereni da je Lucien
u prvom dijelu svoje zagonetke aludirao na mjesto koje je prije bilo nešto drugo, ali sada to više
nije, sjećate se? Sugerirao je kako je to mjesto možda prije bila neka škola ili knjižnica ili čak i
crkva.«
»Da, naravno da se sjećamo«, izjavi načelnica sa stražnjeg sjedala. »Bili smo tamo.«
»Problem je u tome«, nastavi Hunter, »što Lucien nigdje nije koristio frazu 'ali više nije'.
To je bila samo interpretacija agenta Holbrooka, a kako je svima nama zvučala uvjerljivo,
prihvatili smo je zdravo za gotovo.«
»Što?« Garcia ga pogleda kao da je vanzemaljac.
Hunter je zapamtio cijelu zagonetku, pa izrecitira prvi dio.
»Naći ćeš me na mjestu gdje ljudi moraju biti tihi, ali ne ovdje. Gdje se mogu naći stihovi,
ali ne ovdje. Gdje dolaze učenici željni znanja, ali ne ovdje. Lucien ne govori 'ali ne više', već
'ali ne ovdje'.«
»A razlika je?«, upita načelnica. I ona izgleda pomalo izgubljeno.
»Razlika je u tome što 'ali ne više' ukazuje na to da se na toj lokaciji prije nešto događalo,
ali ne više«, objasni Hunter. »'Ne ovdje' sugerira da bi se nešto trebalo dogoditi na toj lokaciji,
ali se ne događa. To je igra riječi u kojoj se krije naziv zgrade, siguran sam.«
Zbunjenost na Garciinu i načelničinu licu nije nimalo manja.
Hunter nastavi s objašnjavanjem.
»Što ako je negdje ovdje u L.A.-u bar koji se zove 'Crkva' ili 'Koledž' ili 'Knjižnica'?«

112
Knjige.Club
 Zbunjena lica postanu zamišljena.
»U crkvi ljudi moraju biti tihi«, nastavi Hunter. »Ali ne ovdje - ne u 'toj' crkvi.« Prstima
napravi navodnike kako bi istaknuo ono što želi reći. »Jer, u ovom slučaju, 'crkva' je samo ime
tog mjesta. Zagonetka ne govori da su ljudi prije bili tihi u toj zgradi, ali više nisu - a to je ono
što smo mi zaključili.«
Garcii i načelnici treba nekoliko sekundi dok ne shvate Hunterovu novu teoriju.
»Dobro«, složi se Garcia, iako još uvijek izgleda pomalo zbunjeno. »Otprilike kužim da se
radi o igri riječi koja ukazuje na naziv zgrade. Ima smisla, ali zašto kažeš da je Lucienova
ciljana lokacija bar? Zašto baš bar?«
»Tu u igru ulazi plakat o kome sam govorio«, odgovori Hunter. »Bio je to oglas za jednu
vrstu viskija. On me nagnao na razmišljanje i zato sam odgovore potražio na internetu.«
»Kakve odgovore?« Načelnica slegne ramenima.
Hunter izrecitira drugi i treći dio Lucienove zagonetke.
»Umjesto tihih ljudi naći ćeš glasne, ali ćeš naći tihog čovjeka. Umjesto smijeha pjesnika
naći ćeš suze pisaca. Umjesto učenika željnih znanja, naći ćeš jeftine učitelje. Ne traži ono
očito, već ono što nije ortodoksno, i naći ćeš nešto posebno. Naći ćeš ono izuzetno.«
Potom napravi grimasu kao da se ljuti na sebe. »Sve su to nazivi viskija. Upravo sam
provjerio.«
»Što?« Zbunjenost se poput maske vrati na Garciino i načelničino lice. »Što su nazivi
viskija?«
Još uvijek držeći mobitel u ruci, Hunter ponovno otvori početnu stranicu i naglas pročita
rezultate.
»Quiet Man (Tihi čovjek) je irski single malt viski«, objasni, zatim prijeđe na naredni
rezultat. »Writers Tears (Suze pisaca) je irski copperpot viski. Teacher's je mješavina škotskog
viskija, relativno 'jeftinija' u usporedbi s većinom škotskih mješavina.« Prijeđe na treći rezultat.
»Something Special (Nešto posebno) je također mješavina škotskog viskija koja se prodaje u
bocama neortodoksnog izgleda.« Pokaže im sliku na zaslonu mobitela, zatim prijeđe na
posljednju stranicu rezultata. »The Exceptional (Izuzetno) je mješavina škotskog viskija, a
postoje tri vrste - malt, blend i grain.« Odloži mobitel i glasno uzdahne od očaja. »Sve su
to nazivi viskija. Plakat koji sam maloprije vidio bila je reklama za Teacher’s viski. Tada mi je
proradio mozak.«
Garcia se zavali u sjedalo i proguta slinu, mozak mu radi dvostrukom brzinom, pokušava
spojiti sve činjenice.
Načelnica izgleda kao da je hipnotizirana.
»Lucien zna koliko uživam u viskiju«, nastavi Hunter. »Zagonetku je namijenio upravo
meni.
Iako nikad nisam čuo za tri od tih viskija, njegova zagonetka odnosi se na ono u čemu
uživam, on to zna. Na ono što dobro poznam. Na taj mi način govori da bih upravo ja trebao
riješiti zagonetku, ne netko drugi.« Zastane da uhvati dah. »Sjećate li se poruke koju su pronašli
u njegovoj ćeliji u zatvorskoj ambulanti?«
»Otprilike«, odgovori Garcia. »Ali ne od riječi do riječi.«
»Ja se sjećam - Trebao si me srediti u onom avionu kad sam ti pružio priliku, stari prijatelju.
Tu šansu nisi iskoristio. Sad je na meni red. Pripremi se, Skakavče, jer ćemo zaigrati igru. Ta
igra koju želi igrati nije namijenjena policiji, već meni. Također je preko telefona rekao da ću,
odgovorimo li točno na njegovo prvo pitanje, zaslužiti pravo čuti super zagonetku koju je
smislio 'samo za mene'.« Ljutito odmahne glavom. »Kako sam mogao biti tako prokleto glup?«
»I zato si sada od Istražnog tima zatražio...«

113
Knjige.Club
 »Da pronađu barove u L.A.-u«, objasni Hunter, »koji se zovu 'crkva' ili 'knjižnica' ili 'škola'
ili nešto slično, ali samo barove koji poslužuju viski. Osim Teacher'sa, sve druge viskije koje
Lucien spominje je veoma teško naći. Rijetke su, što znači da će ih imati samo specijalizirani
barovi, ne i svaka rupa za opijanje u L.A.-u.«
»A što ako je Lucien govorio općenito?«, upita načelnica. »Mogao je naći te viskije na
Internetu i iskoristiti ih u svojoj zagonetki.«
»Lucien nije takav«, usprotivi se Hunter. »Vjerojatno je bio u tom baru i vidio te boce
na policama ili na popisu pića koja nude. Najvjerojatnije ih je čak i kušao, samo radi zabave.«
Garcia provjeri koliko je sati. »Imamo šest minuta.«
U tom trenutku zazvoni Hunterov mobitel.

114
Knjige.Club
 46
Hunter brzo podigne mobitel sa svoga krila niti ne pogledavši zaslon, očekuje poziv
istražnog tima. No nisu ga oni nazvali.
»Zar ste se vi ljudi negdje izgubili ili nešto slično?«, upita savezni šerif West, dvadeset
posto zbunjenim i osamdeset posto ljutitim glasom. »Gdje ste, dovraga?«
Hunter uzdahne.
West ne čeka odgovor. »Ovdje je pasadenska policija napravila odličan posao. Svi su
evakuirani iz zgrade i nalaze se na sigurnom području. Još uvijek imamo pet minuta do
detonacije, jedinica za bombe upravo traži njegovu bombu.«
»Nalazite se na krivom mjestu«, kaže Hunter odlučnim i ozbiljnim glasom.
»Molim?«, odvrati West. »Što si rekao?«
»Pogrešno smo protumačili zagonetku«, kaže mu Hunter. »Lucienova meta nije hram
Exceptional Love of Christ. Ti i jedinica za bombe ste na pogrešnom mjestu.«
»Je li to neka usrana šala? Jer, Roberte, nije nimalo smiješna.«
»Nije šala«, odvrati Hunter. »Pogriješili smo.« Zastane i ispravi se. »Ja sam pogriješio.
Zagonetka ne govori o hramu ni crkvi ni ničemu sličnom. Govori o baru.«
»O čemu? Baru? Kojem baru? Roberte, o čemu to, dovraga, govoriš?«
»Ne znamo još o kojem«, kaže Hunter. »I zbog toga moram prekinuti ovaj razgovor. Nije
nam ostalo mnogo vremena.« Prostrijeli Garciu čudnim pogledom. »Nazovi Carlosa, on će ti
sve objasniti.«
Garcia se zamalo uguši. »Što ću ja?«
»Moram prekinuti.« Hunter prekine razgovor.
Tri sekunde kasnije zazvoni Garciin mobitel. Pogleda zaslon - savezni šerif West.
»Oh, prekrasno«, kaže i javi se.
Pet sekundi nakon toga zazvoni Hunterov mobitel. Ovaj put ga zaista zove istražni tim.

115
Knjige.Club
 47
»Molim te, reci mi da ste nešto našli«, kaže Hunter preklinjućim glasom.
»Jesmo«, odvrati Shannon Hatcher, voditeljica istražnog tima. Glas joj zvuči skeptično.
»Ali nisam sigurna.«
»Samo mi reci što imate«, kaže joj Hunter.
»U tome je problem, detektive«, odvrati Hatcherova. »Nemam ništa ni o kojem baru u
L.A.-u koji se zove 'Crkva' ili 'Hram' ili nešto slično. Isto se odnosi i na 'knjižnicu' i 'školu'.«
»Sranje!«, šapne Hunter kroza stisnute zube.
»Ali rekao si da tražim nešto u tom smislu, je li tako?«, nastavi Hatcherova.
»Da, jesam, zašto?«
»Zato jer u Hollywoodu postoji bar koji se zove Whisky Athenaeum, a athenaeum je, kao
što znaš, sinonim za knjižnicu.«
Hunteru srce praktički prestane kucati, krv mu načas nestane iz kože, izgleda sablasno
blijedo.
Sjeti se trećeg dijela Lucienove zagonetke - Ne traži ono očito, već ono što nije ortodoksno.
»Lucien nije govorio o neobičnom obliku boce«, šapne samome sebi, iako ga Garcia i
načelnica jasno čuju. »Govorio je o nazivu mjesta. Shannon, ti si genijalka. To je to. To mora
biti to mjesto. Imaš li adresu ili broj telefona?«
»Naravno.« Izdiktira mu oba podatka, a on ih odmah prenese Garcii i načelnici.
Garcia pak prenese adresu Westu s kojim još uvijek razgovara, zatim brzo okrene vozilo i
vrati se na Arroyo Seco Parkway.
Načelnica Blake također izvadi svoj mobitel. Mora nazvati dispečersku službu i dati im
potpuno iste naredbe koje im je dala dok su još bili u Hunterovu uredu, ali sada s novom
adresom. Problem je u tome što, posreći li im se, možda samo jedno ili dva policijska vozila
mogu za četiri minute stići do Hollywooda. Toliko im je ostalo vremena, ali nema nikakve
šanse da tamo na vrijeme stigne i tim za bombe. Ta bomba će eksplodirati.
»Sranje!«, kaže Garcia, nagazi na gas, njegova Honda Civic ubrza na sto šezdeset
kilometara na sat. »Čak i ako nema gužve, trebat će nam petnaest ili dvadeset minuta da odavde
stignemo do Hollywooda.«
»Daj sve od sebe«, kaže načelnica.
Hunter prekine razgovor s Hatcherovom i brzo nazove broj bara Whisky Athenaeum.
»Zvoni«, objavi svima.
»Daj, daj, javi se«, preklinje Hunter.
Još tri i pol minute do isteka roka.
»Da!«, javi se napokon muški glas. »Whisky Athenaeum. Kako vam mogu pomoći?«
Kroz zvučnik dopire glasna glazba.
»O.K.«, odvrati Hunter, trudeći se svim silama da mu glas zvuči staloženo i smireno.
»Morate veoma pažljivo saslušati ono što ću vam reći. Zovem se Robert Hunter. Ja sam detektiv
u LAPD-voj Posebnoj jedinici za ubojstva. Morate smjesta izvesti sve ljude iz bara. Neka svi
izađu iz zgrade i odu na drugu stranu ulice. Jeste li razumjeli što sam rekao?«
»Ne, zapravo nisam«, odvrati muškarac mnogo glasnije, pokušava nadglasati glazbu. »Što
želite da učinim?«

116
Knjige.Club
 »Izvedite sve iz zgrade i odvedite ih na drugu stranu ulice...«
»Ne čujem te dobro, druškane«, prekine ga muškarac.
Zato jer je ta prokleta glazba preglasna, pomisli Hunter.
»Vjerojatno je veza loša«, kaže muškarac. »Pričekajte, poklopit ću, pa pokušajte opet
nazvati. U redu?«
»Ne, nemojte pokl...« započne Hunter, ali muškarac je već prekinuo vezu.
»Nevjerojatno!«, kaže i već pritišće dugme ponovnog biranja.
Dvije i pol minute do isteka roka.
Telefon zazvoni jednom... dvaput... triput.
»Oh, za Boga miloga, javi se.«
S policijskog radija na Garcyinoj komandnoj ploči začuju vijest kako je najbliža policijska
jedinica nešto više od dvije minute udaljena od bara na Hollywood Boulevardu.
»Neće uspjeti«, kaže Garcia poraženo uzdahnuvši.
Napokon se netko javi na drugom kraju linije. Sada je to ženski glas.
Dvije minute do isteka roka.
»Whisky Athenaeum. Kako vam mogu po...«
»Slušajte«, prekine je Hunter odlučnim glasom, ali prije negoli uspije nastaviti, načelnica
Blake mu otme mobitel iz ruke.
»Ja ću«, kaže prinoseći mobitel uhu. »Slušajte me«, kaže ženi na drugom kraju linije. »Ja
sam Barbara Blake, načelnica LAPD-ove Jedinice za pljačke i ubojstva.« U njezinu
autoritativnom glasu čuje se i velika užurbanost. »Neću okolišati. Jedan usrani luđak postavio
je bombu u vaš bar. Ta bomba će eksplodirati za...«
»Bomba?«, odvrati žena. Glas joj je samo mrvicu slabiju od vikanja. »Naravno da imamo
bombe. Imamo Jager Bombs, Glitter Bombs, Dr. Pepper Bombs, Irish Car Bombs... koje god
želite. Imamo bogat izbor žestica. Tražite li nešto posebno?«
»Ne«, bijesno odvrati načelnica, jednako vičući kao i žena. »Ne slušate me.« Vrijeme je
za slikovitost. »Za otprilike minutu i pol poginut će svi u vašem baru, uključujući i vas. Netko
je u negdje baru postavio bombu. Ovo je stvarno... i događa se... i eksplodirat će za devedeset
sekundi. Morate smjesta izvesti sve ljude iz bara. SMJESTA.«
Žena nakratko zastane. »Je li to neka šala?«
»Ne, nije prokleta šala.« Načelničin glas zvuči sve manje smireno. »Ovo je stvarno da
stvarnije ne može biti, a mi ovdje samo gubimo vrijeme. Zaista morate sve ljude izvesti van i
to od...«
»Morali biste razgovarati s mojim šefom«, prekine je žena. »Pričekajte.«
»Ne... nema vremena za čekanje. Istječe vam vri...«
Žena je već odložila slušalicu i otišla.
»O, moj Bože... aaah!«, glasno i frustrirano zastenje načelnica. »Što je tim ljudima?«
»Ništa, načelnice«, odvrati Hunter. »Ljudi su jednostavno takvi.«
Sekunde otkucavaju.
»Halo, kako vam mogu pomoći?«, javi se novi muški glas, nesumnjivo, šef. »O kakvoj to
bombi govorite?«
Trideset pet sekundi do isteka roka.

117
Knjige.Club
 »Ja sam načelnica LAPD-ova Odjela za pljačke i ubojstva«, glas joj sada zvuči poput
preklinjanja. »Morate odmah izvesti sve ljude iz bara. Ovo nije šala i nije psina. Netko je negdje
u vašem baru postavio bombu i eksplodirat će za manje od minute.«
»Bombu?«, upita muškarac. »Bombu kao pravu bombu?«
Načelnica zakoluta očima. »Da, bombu kao pravu bombu, kakva druga bomba može
dignuti sve u zrak i ubiti sve ljude u vašem baru, uključujući i vas i cijelo vaše osoblje?«
»Isuse!« Voditelj bara je napokon shvatio. »Koliko imam vremena?«
Načelnica pogleda na sat i krv joj se sledi u žilama. »Dvanaest sekundi«, odgovori glasom
bez imalo nade.
»Dvanaest... jebem ti!«
Načelnica začuje glasno struganje kad je muškarac jednostavno ispustio slušalicu. Tri
sekunde kasnije prestane glasna glazba.
Sedam sekundi do isteka roka.
»Molim vas, slušajte me svi.« Načelnica čuje kako voditelj bara viče na drugom
kraju. »HEEEEEJ.«
Tri sekunde do isteka roka.
»Neka svi izađu van odm...«
Začuje se veoma glasan prasak, veza se istoga časa prekine.
Odjednom se u načelničinoj ruci oglasi Hunterov mobitel, zvuk obznanjuje pristiglu
poruku.
Hunter uzme mobitel i pogleda zaslon. Nepoznat broj. Istoga časa otvori poruku. Sadrži
samo jednu riječ i nasmiješeni emotikon.
BUM.

118
Knjige.Club
 48
U Whisky Athenaeumu na Hollywood Boulevardu, mladi se par napokon uspio dogovoriti
koji će papir koristiti za pozivnice za vjenčanje. Zapravo, nije to bio »dogovor«, već prije
»popuštanje« budućeg muža. Već prije su prošli kroz slične scenarije i znao je da nema nikakvu
šansu pobijediti u raspravi, bez obzira koliko njegovi razlozi bili racionalni. Želi li njegova
zaručnica skupi papir, onda će ga i imati. I kraj priče.
»Još jedno piće?«, upita je uzimajući popis pića sa stola.
»Zašto ne?«, odvrati žena i pogleda na sat. »Još je rano.« Nagne se naprijed i poljubi
zaručnika. »Što ćeš sada?«
»O, mislim da ću i dalje ostati pri viskiju«, odgovori mladić listajući popis. »No mislim da
bih mogao probati nešto malo drukčije. Nešto što nema okus treseta. Možda neki od onih irskih
viskija. A ti?«
»Ovaj, nisam sigurna«, odvrati i okrene glavu prema popisu koktela na ploči uz šank.
»Mogla bih uzeti Tamarind Margarita, što misliš?«
Mladić slegne ramenima. »Zvuči dobro... valjda. Ti ćeš to piti.«
»Da«, odvrati odlučno. »Taj ću.«
»Stiže jedna Tamarind Margerita«, kaže mladić i odgurne se zajedno sa stolicom kako bi
mogao ustati. »Draga«, kaže namrštivši se. »Jesi li vidjela onog momka koji je ovdje ostavio
svoj ruksak?« Brzo prijeđe pogledom po baru.
Žena je posve zaboravila na njega.
»Ne, nisam«, odvrati podigne glavu i pogleda bar.
»Rekao je da ide u zahod«, kaže budući muž. »A to je bilo prije nekoliko minuta. Misliš li
da je još ovdje?«
»Ne znam. Ideš li provjeriti?«
»Što? Da provjerim u zahodu? Nemam pojma tko je taj tip. Misliš da bih trebao provjeriti?«
»Nisam sigurna.« Žena skrene pogled na ruksak na stolici.
U tom trenutku u ruksaku zazvoni mobitel na bonove. Na zaslonu se pojavi obavijest o
pozivu. Djelić sekunde kasnije, Whisky Athenaeuma više nema.

119
Knjige.Club
 49
Nula, zarez dvije sekunde. Brže od treptaja ljudskog oka.
Toliko je trebalo mobitelu u ruksaku za slanje električnog impulsa iz svoje baterije kroz
dvije tanke žice u malu čahuru izrađenu od slitine i umetnutu u sredinu eksplozivne smjese C-
4. Ta čahura napunjena barutom bila je detonator bombe.
U biti, detonator nije ništa drugo nego mala bomba unutar velike.
Aktiviranjem detonatora proizvodi se velika toplina koja u središtu eksplozivne smjese C-
4 povećava temperaturu i uzrokuje eksploziju.
BUM!
A ovo je zaista bio veliki prasak.
Eksplozija se čula kilometrima daleko - sve do Bel Aira na zapadu i Glassell Parka na
istoku - no najintrigantnije je to što je nije čuo nitko u Whisky Athenaeumu.
Lucien je svoju bombu stavio u metalnu kutiju veličine trideset puta trideset centimetara.
Kutiju je napunio mješavinom kuglica od nehrđajućeg čelika, kugličnim ležajevima i čavlima.
U ruksaku je za metalnu kutiju zalijepio dvije boce etanola od 1,5 litre koje su podigle
temperaturu na 1 920 stupnjeva Celzija.
Kad je smjesa C-4 eksplodirala, promijenila je agregatno stanje - iz krute tvari pretvorila
se u plin - veoma zapaljiv plin. Metalna kutija, hermetički zatvorena nepropusnim ljepilom,
istoga se časa raspala na stotine dijelova različite veličine koji su se, zajedno sa sadržajem,
pretvorile u smrtonosni oblak letećeg metala, ali to je bila samo polovica pogubnog djelovanje
njegove bombe.
Detonacija je također podigla golemu količinu zraka koji se užario zbog velike brzine. Čim
je vrućina došla u kontakt s dvije boce etanola, formirao se drugi smrtonosni oblak - ovaj se
sastojao samo od plamena. Oba su se oblaka spojila i nastavila se širiti udaljavaju« se od
epicentra eksplozije, praktički udvostručujući svoju veličinu nakon svakih prijeđenih petnaest
centimetara.
Ono što većina ljudi ne zna jest da udarni val detonacije djeluje slično kao tornado - ne
samo da uništava sve što mu se nađe na putu, već u svoje središte usisava i sav krš nastao nakon
eksplozije - komade drva i metala razbijenih stolova i stolica, krhotine stakla boca i čaša,
komade betona sa zidova i stupova i dijelove kostiju i tijela svih ljudskih žrtava - sve to završi
u smrtonosnom oblaku koji se kreće brzinom svjetlosti.
Dakako, budući da su bili najbliže njegovu ruksaku, mladi ljubavnici su prvi bili na
udaru. Kad je udarni val stigao do susjednog stola za kojim su sjedila tri studenta, razornost mu
se deseterostruko povećala.
Vrući oblak usisao je još smrtonosnog krša i pogodio vjenčani par koji je sjedio otprilike
metar i pol od stola studenata. Slavili su konačnu muževu pobjedu raka prostate, nakon tri duge
godine bolesti.
Oblak se nastavio širiti i kretati naprijed. Kad je stigao do skupine od četiri muškarca koji
su još uvijek raspravljali o sinoćnjoj košarkaškoj utakmici, toliko se povećao da je ispunio bar
Whisky Athenaeum od zida do zida, od poda do stropa. Zbog razdaljine koju je prešao - tada
već više od šest metara - kao i velikih komada krša koje je usput pokupio - stolova, stolica,
ljudskih tijela itd. - energija razornog oblaka više nije bila ujednačena, što znači da je svaki od
četiri navijača LA Lakersa pogodila različita smrtonosna sila.

120
Knjige.Club
 Dvije osobe za šankom - upravitelja bara i ženu s kojom je razgovarala načelnica Blake -
razorni oblak jednostavno je progutao, sada već pun krvi i komada ljudskih tijela.
Za manje od jedne sekunde nakon detonacije, eksplodirala je prednja strana bara,
razmrskavši svaki prozor i raspršujući posljednje ostatke svoje energije u noćni zrak Los
Angelesa, no Lucienov matematički izračun snage eksplozije u odnosu na kvadraturu bara bio
je besprijekoran. Čim je udarni val izbio van, u njemu je ostalo tek toliko snage da ugasi šest
svjećica na rođendanskoj torti, ništa više. Čak ni krhotine stakla razbijenih prozora nisu
odletjele dalje od nekoliko metara.
Udarni val je zamro.
Obavio je svoj posao.
Više nije imao što uništiti.
Više nije imao koga ubiti.
Strop iznad epicentra eksplozije se urušio. Šank je istrgnut iz poda. Tamo gdje je bio
Whisky Athenaeum sada više nema ničeg osim šute, krša i smrti. Vatra hara cijelom zgradom,
raspirena ne samo vrućim zrakom nastalim od brzine udarnog vala i veoma zapaljivim
etanolom koji je zalijepio za svoju bombu, već i sadržajem bara. Većina boca iza šanka
prosječno je sadržavala četrdeset ili i više posto alkohola. Razorni udarni val trajao je nula zarez
devet sekundi, ali je zato požar tek započeo.
U vrijeme eksplozije u baru su bile trideset dvije osobe. Nula zarez devet sekundi kasnije,
dvadeset devet bilo je mrtvo.
Tri osobe preživjele su eksploziju - dvije žene mušterije i muškarac, član osoblja - svi
troje pukom srećom, iako su žene bolje prošle od muškarca.
Nisu se poznavale, no u pravo su vrijeme otišle u WC.
Ironično, preživjeli muškarac, jedan od troje zaposlenika koji su radili te večeri, otišao je
u podrum na stražnjoj strani zgrade po bocu viskija Quiet Man, jer su na šanku upravo ostali
bez njega. Dvije su žene prošle bolje od njega, jer se izlaz za nuždu nalazio na kraju hodnika
koji je vodio u WC.
Nakon eksplozije ubrzo je uslijedio kratak trenutak spoznaje, zatim panika. Dvije žene
vrištale su više od jedne minute. Trebalo im je još dodatnih trideset sekundi za prevladavanje
početnog šoka i pomisao da bi trebale izaći kroz izlaz za nuždu.
No muškarac koji je otišao u podrum nije imao toliko sreće. Podrum bara Whisky
Athenaeum nije bio ništa drugo negoli spremište srednje veličine u stražnjem dijelu bara. U
njega se ulazilo iz bara. Iako ga udarni val eksplozije nije zarobio u spremištu, vatra koja je
slijedila jest. Nije mogao izaći i probiti se kroz sav krš i vatru do izlaza iz bara, a da živ ne
izgori.
Iako je košuljom prekrio nos i usta, umro je od udisanja dima za nešto manje od pet
minuta. Nakon četiri minute srce mu je prestalo kucati.
Imao je samo dvadeset jednu godinu.

121
Knjige.Club
 50
Baš kako se načelnica Blake i bojala, prva jedinica koja je odgovorila na hitan poziv nije
stigla na vrijeme. Policijsko vozilo se pojavilo na uglu u času kad je bar eksplodirao i kad se
pred njihovim očima zapalio požar.
»Isuse!«, viknuo je policajac Jordan, naglo nagazivši na kočnicu i oštro skrenuvši ulijevo.
»O moj Bože!«, rekao je policajac Prescott i drhtavim rukama prekrio usta. Prošla su samo
dva mjeseca otkako je položio prisegu za policajca.
Minutu nakon dolaska policajaca Jordana i Prescotta, stiglo je pet policijskih vozila. Iako
su se svi trudili, nisu mogli ništa učiniti, osim zadržati masu znatiželjnika na sigurnoj razdaljini,
promatrati kako zgrada gori i čekati na dolazak vatrogasaca koji također nisu stigli dovoljno
brzo.
Prvo vatrogasno vozilo stiglo je u 20:26, jedanaest minuta nakon eksplozije bombe. Drugo
i treće stiglo je samo nekoliko trenutaka kasnije. Dvadeset jedan vatrogasac borio se protiv
požara točno devet minuta i četrdeset devet sekundi - tada je ugašen i posljednji plameni jezik.
Iz pepela se uzdizao stravičan dim, stvarajući novu i zastrašujuću izmaglicu na noćnom
nebu Los Angelesa. Tada je uslijedio trenutak zbunjene tišine. Trenutak spoznaje i neizmjerne
tuge. Trenutak krajnjeg straha, kad su svi shvatili kako ovo nije bio nesretan slučaj. Eksplozija
koja je progutala Whisky Athenaeum nije posljedica curenja plina ni nekog drugog nesretnog
slučaja. Ovo je nesumnjivo zlodjelo koje može napraviti samo čovjek.
Dim koji se uzdizao iz spaljenog bara sadržavao je još nešto. Nešto što su te večeri osjetili
svi koji su se okupili oko mjesta eksplozije - specifičan miris prodro im je u nosnice i grebao
po nosnoj šupljini poput krhotina stakla, sve dok na kraju nije ušao u pluća. Silina smrada bila
je toliko snažna da je uznemirila želuce i najprekaljenijih vatrogasaca.
Smrad sprženog ljudskog mesa.

122
Knjige.Club
 51
Hunter sjedi na rubu pločnika preko puta onoga što je jednom bio Whisky Athenaeum.
Savio je noge u koljenima, stopala su mu na tlu. Vatra je ugašena prije nešto više od trideset
minuta. Iako gleda ispred sebe u hrpu mokrog krša iz koga se još puši, zapravo ništa od toga ne
vidi.
Hunter, Garcia i načelnica Blake stigli su na poprište dok su vatrogasci još uvijek gasili
požar. Specijalni agent FBI-a Holbrook i savezni šerif West stigli su šest minuta nakon njih.
Hunter je oduvijek bio poznat po svom pokeraškom izrazu lica. Izrazu koji nitko nije
mogao pročitati. Izrazu koji nikad ništa nije odavao. No te večeri izraz lica vidio mu se s
udaljenosti od kilometra. Mješavina čistog očaja, tjeskobe i bespomoćnosti. Ni Garcia ni
načelnica nikad ga nisu vidjeli toliko poraženog.
Bespomoćno je promatrao kako se vatrogasci svim raspoloživim sredstvima bore protiv
požara. U taj dio Hollywooda sjatili su se i novinari, i domaći i strani. Reporteri su nadirali sa
svih strana, dajući sve od sebe kako bi dobili bilo kakvu informaciju od svakoga tko je bio
voljan s njima razgovarati. Nagađalo se sve i svašta, spominjala se teroristička ćelija spavača,
bombaš samoubojica koji je u SAD ušao iz Meksika, čak i neki novi i mnogo bolji Unabomber.
I Hunteru su prišla najmanje tri različita reportera iz tri različite televizijske mreže, no ni
pogledom ni govorom tijela nije na njih obraćao pažnju.
Fleševi fotoaparata bljeskali su po potpuno razorenom mjestu toliko često da je izgledalo
kao da je započela ulična disko zabava iz 1980-tih. Svaki znatiželjnik iza sigurnosne crte čvrsto
je u ruci držao smartphone, fotografirajući i snimajući baš sve. Zapravo, čak i prije dolaska
vatrogasaca, deseci redovitih članova društvenih mreža već su objavili snimke onoga što se
dogodilo.
»Hoćeš li malo vode?«, ponudi mu Garcia.
Hunter ništa ne odvrati: promatra kako se s tla uzdiže dim kao da sadrži duše svih osoba
poginulih u toj zgradi, seleći se s ovoga svijeta u neki bolji.
Garcia sjedne do partnera i stavi bocu vode uz Hunterove noge.
»Htio sam večeras pomoći tim ljudima«, napokon kaže Hunter, ne skrećući pogled s dima.
»Trebao sam mnogo ranije prokljuviti zagonetku. Sve je bilo tu... sve aluzije... sve indicije.
Kako sam mogao biti toliko slijep?«
»Roberte, za ovo što se večeras dogodilo nisi ti kriv«, kaže Garcia. Točno vidi mračnu
rupu u koju zuri Hunter. »Nitko... baš nitko nije mogao skužiti zagonetku i ti to znaš. Jedino si
je ti mogao riješiti, i to si i učinio. Samo što nismo imali sreće s vremenom. Daj, Roberte, samo
šezdeset minuta da se prokljuvi sve ono sranje? 'Tihi čovjek? Suze pisaca? Nešto posebno' i što
li sve ne? 'Mjesto gdje bi ljudi trebali biti tihi, ali ne tu? Ne traži očito, već neortodoksno?' Daj,
nemoj me. To je bio gotovo nemoguć zadatak. Lucien je htio da bomba eksplodira, bez obzira
na sve.«
Slijedi Hunterov pogled, zatim ljutito i frustrirano uzdahne.
»A da osoblje koje je večeras radilo u baru nije bilo onako tupavo, mogli smo spasiti živote.
Dvije minute, Roberte. Imali su još dvije minute kad si ih nazvao. Ovo nije bio neki veliki bar.
Nije imao kuhinju, samo šank i nekoliko stolova. Da je barmen slušao što ste mu ti i načelnica
govorili, mogao je na vrijeme sve ljude izvesti van.« Pogleda partnera. »Znam koliko te ovo
frustrira, ali ništa od toga nije tvoja krivnja, Roberte.«

123
Knjige.Club
 »Carlose, poznam ovo mjesto.« Glas mu je pun tuge. »Jednom sam već bio ovdje, prije
otprilike tri godine. Ako si želio kušati pravi irski viski, trebao si doći ovamo. Trebao sam se
toga sjetiti. Kad sam skužio da Lucien misli na neki bar, trebao sam se sjetiti ovog mjesta. Zašto
se nisam sjetio?«
»Zato jer si ljudsko biće, Roberte«, odvrati Garcia. »Nisi jebeni stroj.«
»Kako ste, dovraga, ovo prokljuvili?«, upita savezni šerif West prilazeći detektivima.
Dosad je zajedno sa specijalnim agentom Holbrookom razgovarao s vođom vatrogasaca. »Kako
ste, iz one sulude zagonetke, uspjeli doći do naziva ovog mjesta?« Westov ton nije nimalo
agresivan. Zapravo je istinski zaintrigiran.
»Nije važno kako«, odgovori Hunter ni ne pogledavši ga. »Jer je ishod potpuno isti kao da
i nismo riješili zagonetku.« Bradom pokaže na razorenu zgradu. »Nismo stigli na vrijeme.
Nismo uspjeli nikoga spasiti.«
»Kakav kaos«, kaže načelnica pridruživši se skupini. I ona je razgovarala s vođom
vatrogasaca. »Kakav prokleti kaos.«
»Trebat će nekoliko dana dok službeno ne utvrdimo točan broj žrtava«, kaže Holbrook.
»To jest, uspijemo li uopće utvrditi točan broj. Inspekcija neće pregledati ovo mjesto sve do
jutra i tek tada možemo početi tražiti tijela. Ovo je mjesto gdje je eksplodirala bomba. Ovisno
o tome koliko je ljudi bilo blizu epicentru eksplozije i koliku je imala snagu, vjerojatno su neka
tijela pretvorena u prah i pepeo.«
Prije negoli se Hunter uspije osoviti na noge, zazvoni njegov mobitel.
Nepoznat broj.
Ne mora ništa reći. Sudeći po izrazu njegova lica, svi znaju tko ga zove.

124
Knjige.Club
 52
»Ajoj, to je zaista bio velik prasak, nije li?«, čuju kako govori Lucien nakon što je Hunter
prebacio razgovor na razglas. Zajedno s ostalima iz svoje skupine odmakne se što dalje od buke
i kaotičnog kretanja vatrogasaca i policajaca na poprištu eksplozije.
»Oh, oprosti«, nastavi Lucien sarkastičnim glasom. »Zaboravio sam da nisi bio tamo da bi
to vidio, Skakavče. Ali sada jesi, zar ne? Stoga pretpostavljam kako iz samog pogleda na
zgradu... ovaj, htio sam reći, na ono što je ostalo od nje, možeš steći dojam koliko je 'veliki
prasak' bio veličanstven.«
U njegovu glasu nema ni trunke kajanja. Ni žaljenja. Govori o eksploziji kao da se radi o
beznačajnoj sceni iz filma ili manje važnom poglavlju u knjizi, a ne o stvarnom okrutnom djelu
- onom koji je on osmislio i izvršio.
»Gade jedan«, eksplodira West užarena pogleda. Hunter ne uspije na vrijeme prekriti
mikrofon. »Vidjet ćeš kad te ščepam.«
Hunter mu odmahne glavom. »Nemoj«, nijemo oblikuje ustima.
»O! Zdravo«, kaže Lucien, sada zvuči zaista veselo. »Čini se da imamo novog pridošlicu
na zabavi.
Skakavca i tog ljutitog, čini se. Dakle, mogu li pitati tko bi mogla biti ta mahnita osoba?«
Ne ostavlja im vremena za odgovor. »Ne, ne, nemoj mi reći. Dopusti da barem jednom
pogađam. Ovaaaaj... probat ću... netko iz ureda saveznog šerifa. Jesam li pogodio?«
»Jesi, govno jedno.« West je iz trenutka u trenutak sve bješnji.
Hunter mu opet odmahne glavom.
West se ne obazire na njega.
»Ovdje savezni šerif Tyler West. Jesi li me čuo, gnjido? Tyler West«, polako ponovi svoje
ime. »Bolje bi ti bilo da zapamtiš to ime, jer ću ja biti taj koji će ti staviti lisičine na ruke.«
»Stvarno?«
»Možeš se u to kladiti.«
Lucien se uzbuđeno nasmije.
»Iskreno se veselim tom trenutku, savezni šerife Tyleru Westu. Jesam li dobro zapamtio?«
Prije negoli West uspije odgovoriti, Hunter prekrije mikrofon.
»Jesi li završio?«, upita Westa. »Jer to nimalo ne pomaže. Bez obzira što mu kažeš, nećeš
ga prestrašiti, a on će ti se polako uvući u glavu. Zar to ne vidiš? Prestani, Tyleru.«
West u znak predaje podigne obje ruke.
»Problem s vama, savezni šerife Tyleru Westu«, kaže Lucien, očito još nije završio, »jedan
je od glavnih čimbenika po kojem se razlikujete od osobe kao što sam ja, čak i kao što je
Robert.« Zastane kako bi povećao napetost. »Vaši osjećaji«, napokon nastavi. »Prilično je očito
da nad njima nemate kontrolu, dopuštate im da vas obuzmu, da utječu na vaše mišljenje, na
vaše riječi, a nagađam da ponekad utječu i na vaša djela. Za čovjeka na vašem položaju to je
velika, golema mana - mana koja će vas, ne nađete li joj lijek, jednoga dana neizbježno odvesti
u propast.«
West u nevjerici pogleda Huntera. »Zar mi ova vreća govana daje savjet o karijeri?«, šapne.
»Želite li znati zbog čega je osobi kao što sam ja tako lako ubiti nekoga i jednostavno otići,
bez osjećaja krivice, žaljenja, tuge?«
Hunter makne ruku sa zvučnika.

125
Knjige.Club
 »Ne, zapravo ne želim«, ljutito odvrati West.
Lucien se zakikoće. »Vidite?«, kaže. »I opet vi, savezni šerife Tyleru Westu, dopuštate
osjećajima da vam utječu na razmišljanje, preduhitre mozak i govore umjesto vas jer, koga vi
to ovdje zavaravate? Svi znamo da je ispravan odgovor na ono pitanje: Naravno da želim. Vi
ste predstavnik zakona, a ja vam ovdje nudim privilegiranu informaciju. Onu vrstu informacije
koja bi jednoga dana mogla pomoći nekome poput vas da uhvati nekoga poput mene. Nudim
vam znanje koje nećete naći ni u jednoj knjizi ni studiji ni nigdje drugdje, kad smo već kod
toga. Ovu vrstu znanja imaju samo psihopati, i to duboko zakopanu u svom mozgu, iako moram
priznati kako većina psihopata toga nije svjesna. No ja sam malo drukčija vrsta psihopata.«
West izgleda kao da će prekinuti Luciena, ali to primijete Hunter, Garcia, načelnica Blake
i Holbrook i svi mu dadu znak da šuti.
»Ja sam znanstvenik«, nastavi Lucien. »Istraživač, stručnjak za um, da to tako kažem. Ja
sam psihopat koji proučava psihopate. Proučavam njihove metode... njihove trikove... njihove
misli... njihova djela... sve, i zbog toga posjedujem znanje koje vam nudim u ovom trenutku.
Kao što je Robert jednom sugerirao - ja sam psihopat po svom vlastitom izboru, ne po prirodi,
i zbog toga sam najopasnija vrsta psihopata jer ja 'želim' ubiti, na ubojstvo me ne prisiljava neki
nesavladiv poriv, a to znači da je sve ono što učinim isplanirano.«
Učini im se da su njegove riječi sledile losanđeleški noćni zrak.
»Stoga, zašto ne bismo pokušali još jednom, savezni šerife Tyleru Westu? Ovo vam je
posljednja prilika. Želite li znati zašto je osobi kao što sam ja tako lako ubiti nekoga i otići bez
ikakva osjećaja krivnje, bez žaljenja, bez tuge?«
Svi kimnu Westu koji škrguće zubima kao da mu je netko upravo zabio nož u leđa.
Prevaljivanje narednih riječi preko usana za njega znači poraz.
»Da, želim.«
»Tako treba«, kaže Lucien staloženim glasom. »Takav duh tražim. Pa, savezni šerife
Tyleru Westu, budući da ste me to tako pristojno pitali, udovoljit ću vašoj želji.
Razlog zbog kojeg je nekim psihopatima lako ubiti čovjeka i potom jednostavno otići bez
ikakvih osjećaja je taj, što već u trenutku počinjenja djela, samima sebi govorimo drugu priču,
prebacujemo ubojstvo.«
West napravi grimasu »o-čemu-to-dovraga-govori«.
Kao da ga može vidjeti, Lucien kaže: »To, savezni šerife Tyleru West, zapravo znači da
odjednom čin ubojstva više nije 'naš' čin. Pripada nekom fiktivnom biću... osobi iz naše mašte...
čudovištu koje ne možemo kontrolirati.«
Načas zastane kako bi njegova publika u potpunosti upila njegove riječi.
»A kako netko može osjećati krivnju za nešto što ne može kontrolirati? U našem
psihopatskom umu stvarnost postaje fikcija, izmišljotina. Čin ubojstva postaje samo igra koju
igramo, scenarij, poput igre kauboja i indijanaca kad smo bili klinci. Jeste li je ikada igrali? Nije
stvarna. Čim prestanemo s igrom, nema je više. Nismo više ni Indijanci ni kauboji ni ubojice.
Sve to ostaje na igralištu.«
»On to ozbiljno?«, šapne Garcia stavivši ruku na usta kako njegove riječi ne bi doprle do
Hunterova mobitela.
»Ta tehnika«, nastavi Lucien, »za divno čudo, nije svojstvena samo psihopatima. Daleko
od toga. Još uvijek je uvelike koriste vlade diljem cijeloga svijeta, jednako kao i vojska,
posebno za vrijeme rata. Što mislite, kako svi ti ratni kriminalci po cijelome svijetu - u
Čečeniji, Siriji, Iraku, Auschwitzu, Kongu, Americi, bilo gdje - kako mogu jednostavno otići
nakon što su na bojnim poljima ili u koncentracijskim logorima ubili na tisuće muškaraca, žena
i djece, i svejedno prespavati noć kao da su bili na orgijama?«

126
Knjige.Club
 Nitko se ne usudi odgovoriti.
»Uvjeren sam, savezni šerife Tyleru Weste, da će vam, želite li to, Robert kasnije objasniti
sve pojedinosti, ali to je tehnika koju zovu 'disocijacija'. Možda ste već čuli za nju.« U glas mu
se opet vrati sarkazam. »Na taj način se mi - psihopati, ubojice - pomirimo sa samima sobom
nakon što smo nekome oduzeli život... ili mnogo života. Čin ubojstva prenesemo iz stvarnosti
u nešto što nam ne izgleda toliko stvarno, primjerice priču ili članak u novinama. Uvjeren sam
da to već znate, ali ljudsko pamćenje je veoma prevrtljivo i lako ga je zavarati. Pamtimo stvari
na način na koji ih želimo pamtiti, bez obzira na ono što se stvarno dogodilo. Svi to
radimo dovoljno često i na kraju stignemo do točke kad dobro i zlo gube svoje značenje, jer
vjerujemo u ono u što želimo vjerovati. Jesam li vam dovoljno dobro opisao sliku, savezni
šerife Tyleru Westu?
Eto, takav je današnji svijet.«
West na licu ima izraz između gađenja i zamišljenosti.
»No ja imam još jedan trik«, doda Lucien. »To se događa prije samog ubojstva. Prije negoli
nekoga ubijem, moram samo na trenutak zatvoriti oči. Želite li znati zašto to radim, savezni
šerife Tyleru Westu?«
Svi opet kimnu Westu.
»Da«, odvrati.
»Nisam dobro čuo. Možete li ponoviti, molim vas?«
West izgleda kao da će eksplodirati od bijesa.
»Da, volio bih čuti zbog čega to radite.«
Lucien se opet nasmije, sada prezirnim i bezbrižnim smijehom. »Naravno da biste voljeli.«
Nastavi se smijati. »Odgovor je, zapravo, veoma jednostavan. Radim to zato jer u meni postoji
jedno mjesto gdje je sve mračno... gdje sve umire... a da bih tamo stigao, moram samo zatvoriti
oči.«
West pogleda Huntera kao da je napokon shvatio kakav je Lucien. »On je potpuno
poremećen«, šapne.
»Možda biste, savezni šerife Tyleru Westu, trebali zamoliti FBI da vam dopusti pročitati
neka moja istraživanja. Taštinu na stranu, ali to je stvarno dobro štivo. Uglavnom, predavanje
je završeno. Mislim da bismo se stvarno morali vratiti na ono što je ovdje važno, a to se odnosi
na tebe, Skakavče. I opet si me veoma razočarao. Mislio sam da ćeš na vrijeme prokljuviti
zagonetku.«
Još jedna stanka.
»Zapravo niti ne znam jesi li je uopće prokljuvio. Jesi li? Ili ste ti i savezni šerif Tyler West
stigli na poprište nakon što je bomba eksplodirala i tako vam otkrila lokaciju?«
Hunter i dalje šuti.
»Nisi skužio sve one nazive viskija... sve one aluzije?«
West i Holbrook upitno pogledaju Huntera. Još uvijek ne znaju kako je uspio riješiti
zagonetku.
»Ili si pao na trik?«, upita Lucien.
Sada svi izgledaju nesigurno.
»Hram, Skakavče«, objasni Lucien. Pretpostavlja da je tišina uslijedila jer ne znaju o čemu
govori. »Hram The Exceptional Love of Christ u Pasadeni. Jesi li mislio da sam postavio
bombu u hram?«
Sada načelnica zatvori oči i opsuje kroz stisnute zube.

127
Knjige.Club
 »Jesi, zar ne? Pao si na trik.«
Hunter osjeti golemu rupu u želucu.
Slijedi još jedan Lucienov smijeh, no ovaj zvuči iskreno.
»Vjerovao ili ne, Roberte, nisam to planirao. To jest, ne isprva. Sinulo mi je u posljednji
čas. Kad sam počeo pisati zagonetku, shvatio sam kako bi se prvi dio mogao odnositi na crkvu
ili nešto slično. I to mi je dalo ideju.«
Hunter opazi kako se West opet uzrujao, pa brzo podigne ruku, za svaki slučaj, kako ne bi
reagirao.
West zatomi gnjev.
»Jesi li znao da u Los Angelesu ima gotovo tri i pol tisuće hramova?«, kaže Lucien.
»Prokleto velik broj, ne misliš li? Ali to mi je pružilo vraški velik izbor. Morao sam samo naći
neki koji će se uklopiti. Trebalo mi je malo više vremena i morao sam više puta
preinačiti zagonetku, ali mislim da sam na kraju obavio izvrstan posao. Što ti kažeš?« Pričeka
nekoliko sekundi. »Što vi kažete, savezni šerife Tyleru Westu, jesam li napravio dobar posao?
Jeste li se svi vi uputili prema hramu The Exceptional Love of Christ u Pasadeni, a bomba
je bila tik iza jednog mladog para, izgledali su veoma zaljubljeno dok su sjedili jedno uz drugo
u baru Whisky Athenaeum?«
»Ti bezosjećajni kučkin sine«, kaže West, ali je Hunter na vrijeme prekrio mikrofon. Vidi
kako West samo što nije eksplodirao.
»Uglavnom«, nastavi Lucien, »mislim da je dosta za danas, nije li? Uvjeren sam da sada
imate prilično mnogo posla. Sva ona papirologiju koju morate riješiti... sve one dijelove tijela
koje morate sakupiti. Srami se, Skakavče. Ovo si trebao skužiti. Trebao si spasiti te ljude. Ovo
ide tebi na dušu, prijatelju moj.«
Hunter se zagleda u tlo, ne može nikome pogledati u oči.
»Zahrđao si, Skakavče.«
Veza se prekine.
»Ono što je rekao na kraju je čisto sranje«, kaže načelnica Blake stojeći ispred Huntera. »I
ti to znaš, je li tako? Ovaj barbarizam nije tvoja krivnja.«
Dok Hunter vraća mobitel u džep, svi primijete tri lijepo odjevena gospodina zalizane kose
kako prolaze kroz sigurnosnu provjeru. Jedan od njih postavi pitanje policajcu, a on pokaže
njihovu skupinu.
»Pretpostavljam da je došlo vrijeme za 'objašnjavanje'«, izjavi Hunter.
»Prekrasno«, komentira West.
»Tko su, dovraga, oni?«, upita Garcia.
»Državna agencija za sigurnost, ATF i vjerojatno Domovinska sigurnost«, odvrati Hunter.
»Došli su s Jedinicom za borbu protiv terorizma. Eksplozija bombe na javnom mjestu
automatski se smatra terorističkim djelom«, objasni. »A svako terorističko djelo predstavlja
prijetnju državnoj sigurnosti.«
»Fantastično«, kaže Garcia. »Taj tip Lucien uspio je dignuti na noge LAPD, FBI, Savezni
šerifov ured, a sada i NSA, ATF i Domovinsku sigurnost, svi ga love. Još samo mora nagaziti
na prste DEA-i i imat ćemo punu kuću.«
»NSA i Domovinska sigurnost neće ganjati bjegunca iz zatvora«, kaže West. »To je naš
posao, ali bi zato ATF možda htio sudjelovati. Robert je u pravu - morat ćemo mnogo toga
objašnjavati i odsada nadalje...« West pokaže glavom na trojicu pridošlica. »Veliki brat će
sigurno pomno promatrati što radimo.«

128
Knjige.Club
 »Nećemo morati objašnjavati samo toj trojici«, doda načelnica, zatim pokaže crni Lincoln
Navigator koji se upravo zaustavio iza sigurnosne crte. »Dolazi gradonačelnik, a kladim se da
će odmah za njim stići i ravnatelj policije i guverner Kalifornije.« Odmahne glavom gledajući
Huntera. »Ovo neće biti nimalo zabavno.«

129
Knjige.Club
 53
Ostatak večeri i većina sljedećeg dana prošli su u sređivanju papirologije i pokušajima da
se policijskim glavešinama, političarima i likovima iz vlade objasni zbog čega je u Los
Angelesu izveden teroristički čin u kojem je na tako groteskan način stradao neznani broj
žrtava. Hunter, Garcia, načelnica Blake, Holbrook i West trčali su s jednog stresnog sastanka
na drugi, svi su od njih očekivali odgovore.
Kako bi pomogao u objašnjavanju i skinuo teret s leđa snagama koje su tragale za
bjeguncem, Adrian Kennedy je osobno nazvao predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i
Ministarstvo obrane pod čijom ingerencijom radi Državna agencija za sigurnost. Također je bio
na sastanku s ministrom Domovinske sigurnosti.
Kennedyu nije trebalo dugo da svu trojicu uvjeri kako se, unatoč eksploziji bombe, radi o
potrazi za veoma opasnim i poremećenim bjeguncem. Ono što se dogodilo u L.A.-u bio je
zaseban incident, a ne teroristički čin protiv Sjedinjenih Američkih Država. Lucien Folter nema
nikakav politički cilj kao što ga imaju teroristi. On nije nikakav Unabomber. On se ne koristi
nasiljem kako bi raširio paniku među građanima.
»Koje su onda njegove namjere?«, upitao je predsjednik.
Kennedy mu je ispričao o Lucienovoj prošlosti i enciklopediji ubojstva, te kao reakciju
dobio upitno podignute obrve i poglede pune nevjerice, ali Kennedy je mudar čovjek, pa je
smirio loptu. Svima je rekao kako je »enciklopedija« jednostavno riječ koju Lucien voli
koristiti, ali se zapravo radi o samo nekoliko nevezanih zabilježaka.
»Sve skupa, dvanaest stranica«, slagao je.
Predvidivo, mediji su, na sebi svojstven način, počeli izvještavati o slučaju samo nekoliko
minuta nakon eksplozije, radili su ono u čemu su najbolji - nagađali o razlozima eksplozije i
napuhivali vijest do senzacionalizma.
Kako bi spriječili širenje lažnih priča uzrokovanih tim naslovima - da je eksplozija djelo
dotada neaktivne terorističke ćelije iz Los Angelesa čije je najgroznije djelo bio napad 11.9. u
New Yorku - jutro nakon eksplozije, Savezni šerifov ured, FBI i LAPD bili su primorani sazvati
zajedničku konferenciju za medije. Hunter, načelnica Blake, Holbrook i West nelagodno su
stajali ispred kamera dok su praktički recitirali izjavu o kojoj su se sporazumjeli šefovi svih
triju vladinih agencija zaduženih za provođenje zakona. Ništa nisu slagali, samo su, kao i u
većini razgovora s medijima, koristili najbolji trik iz svog arsenala: selektivne informacije.
Otkrili su samo ono što je javnost morala znati, ništa drugo. Imajući to na umu, nisu spomenuli
ni riječ o Lucienovoj zagonetki i utrci s vremenom.
»Skoro sam zaboravio«, kaže West Hunteru dok izlaze s još jednog sastanka s birokratima.
Potom iz džepa izvadi malu četvrtastu kutiju. »Pogledaj ovo.« Podigne poklopac kutije. Unutra
je mali okrugli metalni predmet, ne veći od kovanice od četvrt dolara.
»Dobro«, kaže Hunter, »Lijepo, a što je to?«
»Ovo je, prijatelju moj, tvoj uređaj za praćenje. Sjećaš se, pričali smo o njemu?«
Hunter ga poprijeko pogleda.
»Rekao sam ti da ćemo smisliti nešto dobro.« West stavi okrugli predmet na svoj lijevi
dlan i pokaže ga Hunteru. »Vidiš kako na stražnjoj strani ima malu metalnu kopču. Pričao si mi
kako Lucien, kad ste ga ti i ona FBI-eva agentica slijedili do njegova skrovišta u New
Hampshireu, nije samo skužio da je dugme na tvojoj košulji zapravo mikrofon, već te također
prisilio da ostaviš pojas, sat, kovanice, ključeve, novčanik, sve. Je li tako?«

130
Knjige.Club
 Hunter kimne.
»Dakle, evo o čemu se radi«, kaže West i namigne mu. »Ovo možeš zakačiti za što god
hoćeš, a ja ti predlažem da ga zakačiš za džep, ali s unutarnje strane hlača. Daj da ti pokažem.«
I baš tu, na tom mjestu, na stubištu tik ispred Odjela za pljačke i ubojstva, West otkopča svoj
pojas i hlače i pokaže Hunteru.
Hunter u nelagodi pogleda naokolo, provjerava vidi li ih netko.
West gurne ruku u hlače i izvuče džep van. »Zakačiš ga ovdje, vidiš? Za sam vrh džepa, s
unutarnje strane, a razlog je veoma jednostavan.« Zakopča hlače i pojas. »Kako bi ga aktivirao,
samo ga moraš snažno pritisnuti na sredini.« Pritisne jednom. »Osjetit ćeš pod prstom kako je
škljocnuo, a zatim lagano vibrira samo jednu sekundu, ali ne proizvodi nikakav zvuk i neće te
odati. No moraš zapamtiti samo to da će, kad ga uključiš, ostati uključen. Ne možeš ga
isključiti, zato to nemoj ni slučajno pokušavati.«
Hunter upitno pogleda Westa. »Znači, ti si ga upravo uključio?«
»Ne, još nije aktiviran«, objasni mu. »Operativa će ga aktivirati kasnije danas, onda kad
ga svi dobijemo.« Kimne Hunteru. »Da, svi ćemo dobiti jedan. Budući da su se naša lica
pojavila na televiziji, nećemo riskirati s tim Lucienom, ne više. Uglavnom«, kaže predajući mu
uređaj, »moj prijedlog je unutarnja strana džepa.«
»Učinit ću to na nekom manje javnom mjestu«, odvrati Hunter spremajući malu kutiju u
džep hlača.
»Samo se sjeti skinuti ga prije pranja hlača, u redu?«
»Trudit ću se«, odvrati Hunter.
»Mogu li te nešto pitati?«, upita West kad krenu dalje.
»Naravno«, odgovori Hunter.
»Kad si zadnji put razgovarao s Lucienom, odmah nakon eksplozije bombe, bio je uvjeren
da njegovu zagonetku nisi riješio na vrijeme. Rekao ti je da si zahrđao i slična sranja - ali ti jesi
na vrijeme riješio zagonetku.«
Hunter jednom kimne.
»Zašto mu onda to nisi rekao?«, upita West. »Zašto si mu omogućio još i tu jednu pobjedu,
ma kako bila mala? Ja bih mu to nabio na nos. Jasno bih mu dao na znanje kako zagonetka nije
bila toliko teška kao što je mislio... da on nije toliko pametan kao što misli.«
»Znam što misliš«, započne Hunter. »No time ne bih ništa postigao.«
»Naravno da bi«, odvrati West. »Time bi mu pokazao kako nije tako velika faca kao što
misli. Time bi mu izbrisao arogantni osmijeh s lica, uvjeren sam.«
»Drugim riječima«, odvrati Hunter, »time bih ga još više razljutio.«
West zastane i tjeskobno ga pogleda.
»Nemamo pojma koji će biti njegov sljedeći potez«, pojasni Hunter. »Možda je toliko
uživao u toj igri sa zagonetkom da će je htjeti ponoviti, mislim reći, smisliti potpuno novu
zagonetku za svoje sljedeće ubojstvo - jer svi mi znamo da će opet ubiti. Jedino nismo sigurni
hoće li nastaviti s masovnim ubojstvima, ali svi znamo da će opet ubiti, ne uhvatimo li ga što
prije.«
»Da, znam«, prizna West.
»Odluči li Lucien još jednom zaigrati na zagonetku, a mi smo mu rekli kako nam ona prva
nije bilo dovoljno teška, što misliš, što će učiniti?«
Westova jedina reakcija je premještanje težine s jedne noge na drugu.

131
Knjige.Club
 »S druge strane«, nastavi Hunter, »uvjerimo li ga da je njegova zagonetka bila veoma
komplicirana i previše složena za nas, nahranit ćemo njegov ego. Na takav način priznat ćemo
da je superiorniji od svih nas, a to ga neće razljutiti, već zadovoljiti.«
»Znači, misliš kako će, udovoljimo li tom luđaku«, kaže West, »malo olabaviti i za
sljedeće ubojstvo smisliti malo lakšu zagonetku?« Ne izgleda previše uvjereno.
»Mogao bi«, odvrati Hunter. »Ali to me toliko ne brine. Najviše me brine to da ga ne
razljutimo još više, jer bi tada gotovo sigurno prešao u stanje 'pokazat ću vam za što sam sve
sposoban'. Iz bijesa bi mogao početi ubijati svaki dan ili učiniti čak i nešto gore. No ako
povlađujemo njegovu egu, sva je prilika da će ga to primiriti nekoliko dana pa će se, umjesto
da izlazi van i ubija, možda pritajiti i neko vrijeme uživati u svojoj pobjedi.«
West mora priznati kako nije razmišljao na takav način.

132
Knjige.Club
 54
Službeno »procijenjeni« broj žrtava objavljen je samo četrdeset osam sati nakon
eksplozije. FBI-evi i LAPD-ovi forenzičari satima su pretraživali poprište, skupljajući svaku
kost i komadić kosti, iako su zapravo tražili samo lubanje.
Na poprištu eksplozije gdje su tijela raskomadana i rastrgana, ali ne i pretvorena u prah,
uobičajena je praksa koristiti se »brojanjem lubanja« kao načinom za službeno procjenjivanje
»što je moguće točnijeg« broja žrtava.
Nakon isteka četrdeset osam sati, FBI-ev forenzički laboratorij objavio je službeno
izvješće kako je u eksploziji Whisky Athenaeuma život izgubilo tridesetero ljudi.
LAPD, FBI i Savezni šerifov ured došli su pod povećalo medija, gradonačelnika Los
Angelesa i guvernera Kalifornije, iako je Savezni šerifov ured zapravo agencija koja sa svim
tim nema nikakve veze, budući da je taj ured zakonski nadležan samo za hvatanje bjegunaca.
»Može li mi netko, molim vas, objasniti - kako je to, dovraga, moguće?« Ljutito pitanje
postavi Eric Lombardi, gradonačelnik Los Angelesa.
Stoji uz prozor u uredu načelnice Blake. Osim njega i načelnice, na sastanku su prisutni i
Hunter,
Garcia, specijalni agent Peter Holbrook, savezni šerif Tyler West i ravnatelj losanđeleške
policije Roger Davidson.
»Prošlo je osam dana otkako je taj psihopat aktivirao bombu u javnoj zgradi i ubio
tridesetero ljudi u mom gradu.« Njegov prirodno duboki glas zvuči posebno prijeteće kad je
bijesan. »Osam prokletih dana, a vi mi kažete kako nitko nema pojma kako ga uhvatiti?«
Pričeka, ali nitko mu ne odgovara. »Ispravite me ako griješim, no rečeno mi je kako taj Lucien
Folter nije terorist. Bjegunac je, pobjegao je iz zatvora... prije koliko vremena?«
Pogleda Westa.
»Prije četrnaest Sana«, odgovori savezni šerif.
»Točno. Taj monstrum je već četrnaest dana u bijegu.« Bijesnim pogledom prelazi s jednog
prisutnog na drugog. »Četrnaest... ali ne hvata ga samo savezni šerifov ured. A ne, ne. Tog
tipa ganjaju i usrani FBI i prokleti LAPD.«
Ovaj se put užareni gradonačelnikov pogled zaustavi na ravnatelju policije, Rogeru
Davidsonu.
»Ali to nije sve«, nastavi gradonačelnik. »Jer, za razliku od svih ostalih bjegunaca za
kojima traga samo šerifov ured, za tog tipa znaju svi. Znaju danima, nije li tako? I on je ovdje.«
Obama kažiprstima pokaže pod. »U Los Angelesu. Ovdje je cijelo vrijeme. A to znamo zato jer
nam je on to rekao - četiri dana prije negoli je raznio taj bar.«
West se počeše po tjemenu. Htjede nešto reći, ali gradonačelnik još nije završio.
»Dakle, evo činjenica«, nastavi. »Znamo kako izgleda taj Lucien Folter. Znamo gdje je -
mislim reći, u kojem se gradu skriva - i koliko nam je poznato, nema ortaka, radi sam. Povrh
svega toga, taj je tip bio u zatvoru.« Gradonačelnik podigne desnu ruku. »Čekajte, preformulirat
ću. Bio je u samici tri i pol godine i nije imao nikakva kontakta s vanjskim svijetom. Nije imao
posjetitelja. Nikakvih telefonskih poziva. Ničega. Ipak, uspio je pobjeći iz zatvora, prilikom
bijega, na samom početku, ubiti sedam osoba, otputovati na drugi kraj zemlje, i
to komercijalnim letom, mogao bih dodati, dočepati se vojnog eksploziva C-4, nazvati policiju
kako bi s njima odigrao lakrdijašku igru, raznijeti bar i nitko živ ga ne može naći? I tu pod
'nitko' ne mislim na bilo koga. Taj 'nitko' uključuje savezni šerifov ured, FBI i LAPD. Dame i

133
Knjige.Club
gospodo, ne ganjamo duha. Ganjamo čovjeka... jednoga čovjeka. Imamo njegovu sliku, znamo
tko je i znamo da je ovdje u gradu, pa ipak ga nemamo u pritvoru. I zato dopustite da još jednom
pitam - neka mi netko u ovom uredu objasni - kako je to, dovraga, moguće?«
»Moguće je jer Lucien na takav način živi većinu svoga života.« Nakon nekoliko nijemih
trenutaka, jedino je Hunter ponudio objašnjenje.
»Molim?« Gradonačelnik se okrene prema njemu.
»Prije negoli je uhićen prije tri i pol godine«, kaže Hunter, »Lucien Folter nije bio Lucien
Folter.«
Gradonačelnik ga namršteno pogleda. »Detektive, hoćete li ubrzo početi smisleno govoriti,
jer nemam na raspolaganju cijeli dan?«
»Još od studentskih dana«, započne Hunter, »Lucien nije bio Lucien.«
»Stvarno?«, upita gradonačelnik. »Tko je onda bio?«
»Tko god je želio biti«, odgovori Hunter i odmah nastavi s objašnjenjem. »Lucien nije
idiot - sasvim suprotno, veoma je inteligentan. Kad je jednom započeo sa svojim ubilačkim
pohodom, još u studentskim danima, bio je itekako svjestan kako je za njega veoma opasno to
što radi.«
Hunter ne vidi smisla u spominjanju pravog razloga Lucienova ubijanja - njegovu
enciklopediju. To bi samo potaknulo potpuno novu lavinu pitanja.
»Lucien zna kako je samo jedna njegova pogreška, jedan kiks«, nastavi Hunter, »dovoljan
da mu se policija nađe za petama. Stoga je mnogo prije smislio plan. Plan da nikad ne koristi
svoj pravi identitet. Svoj plan je provodio tražeći žrtve od kojih bi kasnije, u slučaju potrebe,
mogao preuzeti identitete.«
»Oprostite«, zaustavi ga Lombardi. »Možete li mi to ponoviti? Preuzeti njihove identitete,
u slučaju potrebe? Kako?«
»Počeo je tražiti muške žrtve koje su mu sličile«, objasni Hunter. »I ta sličnost nije morala
biti izrazita. Trebala mu je samo odgovarajuća visina i građa tijela - ni previše mršavo ni
predebelo. Sve drugo je mogao prilagoditi, čak i starost.«
Lombardi i Davidson izgledaju malo zbunjeno.
»Tijekom godina«, pojasni Hunter, »postao je stručnjak u mijenjanju svoga izgleda. Zna
sve ono što treba znati o šminkanju, prostetičkoj pjeni, tekućem lateksu, perikama... svemu.
Može se prerušiti u koga god hoće. I ne samo to, već može promijeniti i svoj glas, naglasak,
intonaciju, držanje, hod, manire... sve. Dakle, Lucienov plan sastojao se od toga da pronađe
žrtve koje su otprilike njegove visine i imaju sličnu građu tijela. Tada bi se sprijateljio s njima,
saznao o njima sve što je mogao i na kraju ih ščepao.«
»Pod tim 'ščepao'«, kaže gradonačelnik Lombardi, »pretpostavljam da mislite da ih je
ubio.«
»Tako je«, potvrdi Hunter. »Čim bi ih ubio, uzeo bi im sve isprave - putovnicu,
identifikacijsku karticu, vozačku dozvolu... sve. Tada bi ime žrtve uvrstio u svoj popis identiteta
koje je preuzimao kad god je to bilo potrebno. I izgledao bi identično kao osoba na fotografiji
isprave.«
»Rekli ste kako bi ime žrtve uvrstio u svoj popis?«, upita gradonačelnik.
Hunter kimne. »Kad je prije tri i pol godine napokon uhićen, u jednom od njegovih
skrovišta našli smo kutiju s ispravama. Sve su to bili muškarci. Svi otprilike njegove visine i
slične tjelesne građe.« Zastane kako bi gradonačelnik mogao probaviti njegove riječi.
»Imao je popis opcija?«, upita Lombardi.

134
Knjige.Club
 Hunter još jednom kimne. »Lucien je takva osoba - neka vrsta suvremenog urbanog borca
za opstanak, bez ikakve povezanosti s nekim određenim mjestom ili osobom, što mu omogućuje
da se za tili čas pokupi i ode i postane tko god želi postati - i izuzetno je dobar u tome.« Pokaže
njegovu fotografiju na načelničinu stolu. »Već nekoliko sati nakon bijega, Lucien nije bio ni
izdaleka sličan tome. A dva tjedna nakon bijega...« Slegne ramenima. »Može tumarati ovim
gradom kao stari umirovljenik ili Afroamerikanac, čak i kao žena.«
Sada se gradonačelnik počeše po zatiljku.
»Gospodine, maloprije ste rekli kako ne ganjamo duha«, kaže Hunter umornim glasom.
»Imate pravo. Lucien nije duh. Više sliči mutantu, nekome tko može, kad god hoće, preuzeti
identitet koga god hoće. Tomu dodajte činjenicu da je većinu svoga života živio poput duha -
bez prijatelja, obitelji, doma, bez osobe i mjesta koje bismo mogli nadzirati nadajući se da će
se jednoga dana pojaviti - i sada imate nekoga tko je vraški strašniji od duha.« Pogleda
gradonačelnika u oči. »Jeste li počeli shvaćati zašto ga nitko ne može naći?«

135
Knjige.Club
 55
»Ovo je bilo naporno«, izjavi Garcia kad zajedno s Hunterom ode sa sastanka s
gradonačelnikom Lombardiem i ravnateljem policije Davidsonom.
Hunter se šutke složi.
Prošlo je osam dana od eksplozije bombe i s prolaskom svakoga pojedinog dana, policija
je postajala sve više frustrirana zbog nikakva napretka u potrazi. No, svi su se istinski užasavali
toga da su svakim danom sve bliže novom Lucienovom telefonskom pozivu i svi su svjesni
toga da ih neće nazvati kako bi ih samo pozdravio.
»Jesi li dobro?«, upita Garcia. Jasno vidi koliko iscrpljeno izgleda njegov partner.
»Da, dobro sam«, odgovori Hunter, ne previše uvjerljivo.
»Trebao bih te pitati jesi li se naspavao«, kaže Garcia. »Ali to bi bilo veoma glupo pitanje,
zar ne?«
Sada mu Hunter ništa ne odgovori.
»Anna večeras kuha bacalhoadu«, pokuša Garcia drukčijim pristupom. »Zašto ne dođeš i
večeraš s nama?«
Bacalhoada je portugalsko jelo od slanog sušenog bakalara i povrća. Jelo je također veoma
popularno u Brazilu i jedno od Garcyinih najomiljenijih.
Hunter se navukao na njega čim je pojeo prvi zalogaj-
»Kod kuće nemam mnogo vrsta škotskog viskija kao ti«, doda Garcia. »Ali imam neke
dobre.«
Hunter provjeri koliko je sati. Prošlo je šest i pol navečer.
»Volio bih«, odvrati Hunter. »Ali večeras imam dogovor s Tracy.«
Njegov odgovor istovremeno iznenadi i obraduje Garciu. »O, izvrsno. Kako je ona?«
»Dobro, pretpostavljam. Razgovarali smo telefonom, a nisam je vidio još od prije
eksplozije bombe.«
S obzirom na njihov posao, to i nije neko iznenađenje.
»Ti znaš da možeš doći s njom, je li tako?«, kaže. »Anna i ja je obožavamo. Tako je
zabavna.«
»Hvala ti, cijenim to, ali Tracy je u posljednji čas uspjela rezervirati stol u Alice in
Wonderland, tematskom baru i restoranu u Alhambri.«
»O, poznat mi je. Prošli smo uz njega nekoliko puta.«
»Da, zovu ga Zečja rupa«, kaže Hunter. »Iskreno govoreći, htio sam otkazati, ali to bi bilo
moje treće otkazivanje večere u osam dana.«
»Ne, nemoj otkazati, Roberte«, uvjerava ga Garcia. »Zbog dvije stvari: prvo - stvarno se
moraš malo isključiti iz svega ovoga.«
Hunter napravi grimasu.
»Da, znam da je teško«, složi se Garcia. »I znam da si sklon tome da stvari shvaćaš više
osobno od bilo koga drugoga. Posebno ovaj slučaj. Ali i ti, jednako kao i ja, znaš da ti je
potrebno isključenje, Roberte, čak i samo na nekoliko sati. Ne isključiš li se, sagorjet ćeš.«
Hunterov poprijeki pogled nestane.
»I isto tako znam da, ako te itko može natjerati da se isključiš«, nastavi Garcia, »onda je
to Tracy.«

136
Knjige.Club
 Hunter se mora složiti s tim.
»Što je drugo?«, upita.
»Molim?«
»Spomenuo si dvije stvari«, podsjeti ga Hunter. »Isključenje je jedna, koja je druga?«
»Druga je - ne smiješ otkazivati ženama, čovječe.«
Hunter se nasmije.
»Ne, čovječe.« U Garciinu glasu nema šaljivosti. »Ovo nije šala. Ovo je ozbiljna stvar.
Otkazati nešto bilo kojoj ženi, već je samo po sebi veoma loš potez. A otkazati spoj s večerom
- posebno kad je ona rezervirala stol - definitivno je katastrofa. Vjeruj mi, Roberte, takve stvari
ih strašno raspizde. Bez obzira što ti kažu. Da, mogu ti reći nešto poput...« Daljnje riječi
izgovara ženskim glasom: »U redu je. Nema problema. Naravno da razumijem. Naravno da mi
ne smeta. Možemo odgoditi za neki drugi dan.« Odlučno odmahne glavom. »Nemoj pasti na ta
sranja. Može ti reći da je sve u redu. Može i izgledati kao da je sve u redu, ali u njoj će se
otključati vrata pakla.«
Hunter se opet nasmije.
»Vjeruj mi, Roberte. Ja sam oženjen čovjek. Ovo je vjerojatno jedina stvar u kojoj imam
više iskustva od tebe. Nemoj otkazati večeru.«
»Neću«, odvrati Hunter. »Rekao sam kako sam razmišljao o otkazivanju, ali sam ipak
odlučio da to neću učiniti.«
»Dobar potez«, nasmiješi se Garcia partneru. »Dakle, vi sada i službeno hodate?«
»Ne bih to tako rekao«, odvrati Hunter. »Viđamo se svako toliko, to je sve. Tako nam
paše.«
Hunter je po vlastitu izboru oduvijek živio sam. Bez supruge. Bez djevojke. Bez djece.
Nikad se nije ženio, a onih nekoliko veza koje je imao, nikad nisu trajale duže od par mjeseci,
ponekad i mnogo kraće. Ne zato što je teške naravi - barem on ne misli tako - već zbog pritiska
i predanosti poslu voditelja LAPD-ove Jedinice za ultranasilne zločine. Zapravo samo
nekolicina ljudi može shvatiti zahtjeve takvog posla i nositi se s njima - rad kasno noću ili
rano ujutro, stalna opasnost, otkazivanje stvari u posljednji čas - ali najgore od svega je stalna
tama u kojoj živi njegov um. Svakodnevno bavljenje zlom zaista nije za svakoga, no Hunter
mora priznati da je Tracy Adams drukčija. Ona razumije pritisak i obveze njegova posla bolje
od ikoga. Možda zbog toga što je i ona psihologinja kriminologije ili se to može pripisati
njezinoj osobnosti i karakteru, no čini se kako joj ništa od toga ne smeta.
»Daj, čovječe«, kaže Garcia uočivši Hunterovo oklijevanje. »Svima je očito da ti se stvarno
sviđa, a i ti se njoj sviđaš u jednakoj mjeri. I znam da se, otkako si je upoznao, nisi viđao ni s
jednom drugom ženom. Samo priznaj da i službeno hodate.«
»Da, ali... ne hodamo.«
»Baš si tvrdoglav, znaš li to?«
Hunter se uputi prema stubištu.
»Evo jednog tvrdoglavog muškarca«, vikne Garcia. »Jednog tvrdoglavog muškarca koji
ima curu.«
Hunter se niti ne okrene, samo mu mahne za laku noć.
»Da... imaš curu.«

137
Knjige.Club
 56
Tracy Adams rođena je u Albanyu u Oregonu, kći jedinica jednostavnih roditelja iz srednje
klase, Georgea i Pamele Adams. George je učitelj - engleskog i povijesti - a Pamela vodi vlastiti
mali dućan odjeće u Arbor Hillu, povijesnoj i eklektičnoj četvrti sjeverno od središta Albanya.
Tracy je rođena u srpnju, u horoskopskom znaku Raka, a prema mišljenju njezine majke
koja je vjerovala u astrologiju, to što je Račica je glavni razlog zbog kojeg je Tracy uvijek bila
tako smirena, nepredvidljiva i veoma intuitivna. Tracy pak nije vjerovala u takve stvari, ali je,
kako bi udovoljila majci, najljubaznijoj osobi koju je upoznala u životu, ipak svakoga jutra za
doručkom, netom prije odlaska u školu, zajedno s Pamelom pročitala horoskop u novinama.
Njezin otac, druga najljubaznija osoba na svijetu prema Tracyinim mjerilima, isto nije
mario za apsurdna horoskopska predviđanja koja bi mu njegova žena dobacila najmanje jednom
dnevno, ali je, jednako kao i kći, udovoljavao Pameli.
U Tracyinim očima George i Pamela Adams nisu bili samo dobre duše, već i roditelji s
najviše razumijevanja, roditelji kakve želi svako dijete.
Otkako pamti, Tracy nikad nije bila poput drugih djevojčica. Umjesto da se igra lutkama i
glumljenih čajanki s ostalim djevojčicama svoje dobi, radije je čitala knjige - posebno američke
klasike kao što su Grimizno slovo, Veliki Gatsby, Ubiti pticu rugalicu, Male žene, Cvijeće za
Algernona i slične, no ništa je nije toliko opčinjavalo kao priče i poezija Edgara Allana Poea -
sasvim slučajno, Poe je bio i Hunterov omiljeni američki pjesnik.
Sviđalo joj se kako Poeove riječi uvijek zvuče tako mračno, a istovremeno su i pune
mudrosti, ponekad čak i nade. No Tracyina opčinjenost opskurnim nije završavala s
književnošću. Voljela je tamniju odjeću, sjetnije pjesme i jezivije filmove, i čim se počela
šminkati u dobi od dvanaest godina, automatski je odabrala mračniji, gotički izgled. No,
jednako kao i svi tinejdžeri u Americi i cijelome svijetu, pravi čimbenik koji je »odredio njezin
stil« bila je glazba - ili, preciznije, vrsta glazbe.
U dobi od četrnaest godina prvi put je čula Pretty Hate Machine, album-prvijenac sastava
iz Ohia, Nine Inch Nails... i istoga se časa rodila vječna ljubav. Mračan glazbeni stil benda,
zajedno s nekonvencionalnim ritmom i dojmljivim tekstovima djelovao je na nju jednako
snažno kao i poezija Edgara Allana Poea. Zaljubila se u taj album, bend, glazbeni žanr -
industrijski rock. Ubrzo je otkrila i druge bendove istoga stila, kao što su Ministry, Skinny
Puppy i drugi, nakon čega je otkrila gotički rock i mnogo starije bendove kao što su Bauhaus,
The Sisters of Mercy, Fields of the Nephilim i The Killing Joke.
Nimalo ne iznenađuje što je ta novootkrivena ljubav prema glazbenim stilovima i
bendovima koji su je izvodili snažno utjecala na način njezina odijevanja, oblikovanje frizure,
lakiranje noktiju, šminku... na sve i, kako se već i prije osjećala drukčijom od ostalih, zbog
glazbe je postala prava bijela vrana, što se za djevojčicu od četrnaest godina koja živi u
konvencionalnom društvu i pohađa konzervativnu školu, pretvorilo u velik problem.
Čim je promijenila svoj izgled, započelo je maltretiranje.
Druga djeca izbjegavala su je iz dana u dan. Nazivala su je pogrdnim imenima, ismijavala...
jednom riječju, maltretirala. Čak ni djevojčice koje su joj bile najbolje prijateljice, nisu više
htjele imati ništa s njom.
Jednog proljetnog poslijepodneva, kad je Tracy bila u prvom razredu srednje škole, Pamela
je ostala kod kuće zbog probavnih smetnji. Vidjela je kako je njezina kći banula u kuću ne
govoreći joj ništa, čak ni pozdrav, što nije bilo nimalo nalik na nju, te odmah otišla na kat u

138
Knjige.Club
svoju sobu. Proradio je majčinski instinkt i nekoliko trenutaka kasnije Pamela je pokucala na
vrata svoje kćeri.
»Tracv, dušo, u čemu je problem?«, upitala je stojeći pred vratima.
»U ničemu, mama«, odgovorila je Tracy ne otvarajući vrata. »Sve je u redu.«
Pamela je u njezinu glasu čula ne samo gnjev, već i povrijeđenost.
»Da... očigledno.«
»Ozbiljno ti govorim, mama, sve će biti u redu.«
Iako nije dobila odgovor na pitanje, Pamela je znala što je toliko uzrujalo njezinu kćer.
Znala je kako, ne samo djeca, već i svi ljudi općenito, nerado prihvaćaju promjene, posebno
kad ih ne razumiju.
»Dobro, kad ti tako kažeš.« Predobro je poznavala svoju kćer, stoga je pokušala s novim
pristupom. »Oh, da, dušo, htjela sam te zamoliti za jednu uslugu. Ne mora biti odmah. Kad
budeš imala vremena, u redu?«
Tracy nije ništa rekla, pa je Pamela nastavila.
»Veoma mi se sviđa kako si se jutros našminkala i napravila frizuru, dušo. Hoćeš li mi
pokazati kako si to napravila? Ako bi mogla, prije vikenda? Tata i ja izlazimo na večeru u
subotu i voljela bih isprobati nešto slično.«
Tišina.
Pamela je čekala.
Nekoliko trenutaka kasnije Tracy je otvorila vrata. Upitno je pogledala svoju majku.
Pamela nije opazila naznake da je Tracy plakala, što je bilo dobro, ali je svakako izgledala
ljutito.
»Ozbiljno ti kažem, dušo«, rekla je. »Način na koji si nanijela sjenilo, to stapanje boja...
izgleda predivno. Gdje si to naučila?«
Tracy je još neko vrijeme nastavila gledati majku u oči.
»To kažeš samo zato što si moja majka.«
»Ne, nije istina.« Pamela je izgledala malo povrijeđeno. »Tracy, govoriš to kao da me ne
poznaš. Zaista mi se sviđa, pa bih i ja pokušala nešto slično za ovaj vikend. Možeš li mi dati
par savjeta?«
»Pa, mama, ti si jedina kojoj se sviđa moja šminka. Svi drugi misle da sam kurva.«
Dakle, to je to.
»Razumijem«, rekla je Pamela zabrinutim glasom.
»To misle čak i Debbie i Wendy«, rekla je Tracy. Njezine najbolje prijateljice.
»One su to rekle?«, upitala je Pamela iskreno iznenađena.
»Ne baš tim riječima, ali, mama, vidim to po načinu na koji me gledaju. Više me čak niti
ne pozdravljaju. Kad im počnem prilaziti, odmaknu se. Čak su se premjestile i u predavaonici
tako da ne bi sjedile blizu mene. Neugodno im je u mojoj blizini.«
»Dušo, da te pitam nešto«, rekla je Pamela glasom punim razumijevanja. »Sviđa li ti se to?
Tvoja šminka, odjeća, frizura, taj tvoj novi stil? Da li ti se stvarno sviđa ili si ga odabrala zato
što želiš izgledati kao ljudi u onim bendovima koje toliko voliš?«
Tracy o tome nije morala ni razmisliti.
»Sviđa mi se, mama. Stvarno mi se sviđa. I mislim da mi pristaje. Pristaje mojoj
osobnosti. Odražava ono kakva sam iznutra. Da, naravno, nadahnuli su me moji omiljeni
bendovi, ali stvarno mislim da mi taj stil pristaje.«

139
Knjige.Club
 »I misliš ga se i dalje držati?«, upitala je majka. »Ili ćeš se vratiti onome kako si prije
izgledala samo zato što drugi ne odobravaju tvoj izgled?«
»Nema šanse. Nastavit ću i dalje.« Tracy je zvučala sto posto sigurno. »Žao mi je, ali tko
ih šljivi ako im se ne sviđa. To je moj izgled, nije njihov.«
»I eto ti odgovora, dušo«, rekla je Pamela i ponosno se nasmiješila kćeri. »Ako se tebi
sviđa i osjećaš se ugodno u vlastitoj koži, važno je samo to, a ja ne mogu biti ponosnija, jer to
što radiš svakoj je osobi najteže, posebno nekome tvoje dobi.«
»A što to, mama?«
»Da budeš ono što jesi.«
Tracy je namršteno pogledala majku.
»Dođi, idemo sjesti«, rekla je Pamela, ušla u Tracyinu sobu i pokazala na krevet.
»Tracy«, rekla je Pamela posjevši se i primivši kćerine ruke u svoje, »ima jedna stvar koju
sada ne vidiš, ali sam uvjerena da ćeš je s vremenom vidjeti: na ovoj bogomdanoj Zemlji ima
veoma malo ljudi koji su zaista ono što žele biti ili rade ono što zaista žele raditi. A ovo je istina:
da bismo bili svoji... da bismo zaista bili svoji, potrebna je hrabrost, samopouzdanje i snažan
karakter. Velik broj ljudi, i pod time mislim na stvarno velik broj ljudi, ne odijeva se onako
kako bi htjelo niti nemaju frizuru kakvu bi zaista željeli, kao ni šminku ni bilo što drugo. Većina
ljudi radi ono što se od njih očekuje, a ne ono što doista žele.«
»Što se očekuje?«, upita Tracy.
Majka kimne.
»Tko očekuje?«
»Drugi ljudi«, odgovori Pamela. »Njihovi roditelji, prijatelji, učitelji, šefovi, društvo...«
Slegne ramenima i nasmiješi joj se. »Mislila sam da ćemo ovaj poticajni razgovor voditi mnogo
kasnije. Možda nakon mature, ali nema veze - zato, učinimo to.«
Namjestila se u udobniji položaj.
»Biti svoj nije tako lako kao što zvuči«, objasni Pamela. »Dok odrastamo, dušo, prolazimo
kroz različite faze u životu. Ponekad nastaju novi pokreti, novi žanrovi glazbe, novi stilovi,
nova uvjerenja... nešto što nas toliko privuče da želimo biti dio toga, ali to ne može svatko
razumjeti. Ja sam bila hipijevka kad sam bila mlađa, jednako kao i tvoj otac.«
»Nema šanse!«
»Istina je«, potvrdila je Pamela zadovoljno se nasmiješivši. »Kasnije ću naći neke slike i
pokazati ti. No kad sam postala dio hipi pokreta, ne samo da je većina mojih takozvanih
prijatelja mrzila način na koji sam izgledala i odijevala se, već je i prekinula svaku vezu sa
mnom. Takvi su bili i tvoji djed i baka. Zapravo, toliko su bili nezadovoljni da su mi rekli da
se, želim li i dalje biti hipijevka, pripremim na to da i živim kao hipijevka i odem iz njihove
kuće.«
Tracy je razrogačila oči. Sve joj je ovo novo.
»Stvarno?«, upitala je. »Rekli su ti da odeš?«
»Aha.«
»I što si učinila?«
»Otišla sam. Spakirala sam par stvari i krenula na put, a to sam učinila zato jer sam se tada
ugodno osjećala u svojoj koži. Sviđao mi se način na koji sam se oblačila. Sviđao mi se način
na koji sam izgledala. Sviđalo mi se ono za što sam se zalagala i obožavala sam glazbu. Sve je
djelovalo tako... oslobađajuće. Bila sam ono što jesam. Ja sam bila ja. I zato sam se dobro
osjećala.«

140
Knjige.Club
 »Ali sada više nisi hipijevka«, rekla je Tracy. »Jesi li požalila? Mislim, što si otišla iz
djedove i bakine kuće i izgubila sve prijatelje?«
»Ni sekundu«, odvratila je Pamela. »Zato što sam bila iskrena prema sebi. Radila sam ono
što sam htjela raditi. Živjela sam svoj vlastiti život, ne život svojih roditelja ni prijatelja...
živjela sam svoj život. No sjećam se kako se, osim moga izgleda, ništa drugo nije promijenilo.
Ostala sam ista osoba. Drukčija frizura, drukčija šminka, drukčija odjeća, ali još uvijek sam bila
ista osoba. Ako je samo moj izgled bio dovoljan mojim takozvanim prijateljima za odluku da
mi više ne budu prijatelji, onda mislim da to i nije bilo neko prijateljstvo.« Nasmiješila se kćeri.
»I upravo zato što sam otišla iz svoga doma, upoznala sam tvoga oca. Da sam ostala kod kuće,
nikad ne bih upoznala nikoga kao što je tvoj otac.« Ušutjela je i pogladila Tracy po kosi. »Sve
što ti ovime pokušavam reći, dušo, jest kako je najbolja stvar koju možeš učiniti, ostati vjerna
sebi... uvijek.«
Tada te riječi Tracy nije posljednji put čula. No ono što tada nije znala bilo je kako će joj,
to što je ostala vjerna sebi, samo dva tjedna kasnije, spasiti život.

141
Knjige.Club
 57
Tog je jutra, kao i svakoga dana, Tracy hodala prema školi. Kako bi izbjegla dovikivanje
pogrdnih imena, tempirala je svoj dolazak u školu samo nekoliko sekundi prije prvoga zvona,
no svejedno ih nije uspijevala u cijelosti izbjeći.
»Dolazi čudakinja!«, čula je kako netko kaže dok je prolazila uz skupinu djevojaka.
»Morticia, zaboravila si svoj lijes«, viknuo je netko drugi, zatim su svi prasnuli u smijeh.
Nikad nije dopuštala da je povrijedi bilo što od toga, ali toga jutra, dok je prolazila kroz
vrata školskog dvorišta, zaustavio ju je Trevor Darnell, veoma sramežljiv i povučen prvaš koji
je uvijek sjedio u zadnjoj klupi, sam sjedio za ručkom i jedva s ikim progovorio riječ.
»Hej«, rekao je kad je Tracy htjela ući u zgradu. Nikad prije nisu pošteno razgovarali.
»Hej«, uzvratila je i neprimjetno kimnula.
Iako je imao samo petnaest godina, Trevor Darnell bio je visok metar osamdeset, pa je u
usporedbi s njom, visokoj metar šezdeset, izgledao poput diva.
»Sviđa mi se tvoj novi stil«, rekao je tihim glasom. »Sviđa mi to što si napravila s kosom
i šminkom. Baš je fora.«
Tracy se istinski iznenadila, ne samo zbog komplimenta, već i zbog toga što je s njom
započeo razgovor.
»Hvala«, rekla je. »Lijepo od tebe. Zaista to cijenim.«
»Viđao sam te prije«, nastavio je. »Nisi se tako oblačila.«
Nije znala što bi mu mogla reći.
»Pristaje ti. Stvarno - frizura, šminka, odjeća, sve - ali najbolje u tvom novom izgledu je
to što si ostala svoja.«
Na te riječi se namrštila. Upravo to joj je rekla i majka prije samo dva tjedna.
»To mi se sviđa«, dodao je. »Jako mi se sviđa. Ovdje veoma malo ljudi ima petlju da budu
svoji - da stvarno budu svoji, uključujući i mene. Volio bih da imam dovoljno hrabrosti da
učinim isto što i ti, ali to mi moji roditelji ne bi nikad dopustili.« Načas se zagledao u daljinu,
zatim je još jednom pogledao u oči. »Primijetio sam i to kako te, otkako si promijenila izgled,
izbjegavaju tvoje prijateljice.«
Počela je osjećati nelagodu.
»Ne brini zbog toga«, rekao je. »One su na gubitku. Stvarno.« U njegovu glasu uoči
iskrenost koju nije očekivala. I neku čudnu jezu zbog koje je zadrhtala.
U tom trenutku, na njezino veliko olakšanje, zazvonilo je prvo zvono.
»Bolje da krenemo«, rekla je. »Zakasnit ćemo.«
Ali kad je krenula naprijed i htjela proći uz njega, zapriječio joj je put.
»Nemoj, molim te«, rekao je.
Zbunjeno ga je pogledala.
»Što nemoj?«
»Molim te, nemoj ulaziti u razred«, odvratio je. »Ne danas. Danas ne želiš biti u razredu.
Vjeruj mi.«
Nije mogla odgonetnuti što je tada vidjela u njegovim očima, ali je bila sigurna kako nikad
u životu nije vidjela nešto slično.
»Idi doma«, praktički ju je preklinjao. »Danas si previše fora za školu.«

142
Knjige.Club
 Zaista nije znala što učiniti. Učinilo joj se da su joj noge paralizirane.
»I, molim te, nikad se nemoj mijenjati«, rekao je. »Nikad nemoj prestati biti vjerna sebi,
bez obzira što drugi govorili... bez obzira što drugi žele. Budi to što jesi. Uvijek budi to što
jesi.«
Nakon toga se okrenuo i ušao u školsku zgradu, težak ruksak visio mu je s lijevog ramena.
Još je kratko vrijeme ostala na mjestu, mnoštvo ludih misli vrzmalo joj se u glavi, osobito
jedna.
Nesvjesno je sklopila ruke, srce joj je trostruko brže tuklo, negdje između prsa i grla stezao
ju je čvor. Zrak oko nje se toliko zgusnuo da je jedva uspijevala disati.
Nikad nije saznala kako je uspjela smoči snage, no odjednom je potrčala. Trčala je poput
vjetra, ali ne svojoj kući. Poput manijaka utrčala je u školsku zgradu, zatim dolje niz hodnik,
prema svome odredištu - jednom od razreda starijih učenika, razreda u kojem je njezin otac
predavao američku povijest.
George Adams prozvao je tri četvrtine učenika kad je Tracy širom otvorila vrata i stuštila
se poput vihora, zaprepastivši sve učenike, čak i svoga oca.
»Tracy?«, rekao je nagnuvši glavu malo naprijed kako bi je pogledao preko ruba naočala
za čitanje. »Zašto nisi u svom razredu, mlada...« Tada je primijetio izraz na njezinu licu. Izraz
čistog užasa. »Tracy, što nije u redu?«
Udahnula je zrak i prije negoli je uspjela bilo što izustiti, prvi pucnjevi iz automatskog
oružja odjeknuli su u hodniku.

143
Knjige.Club
 58
Osam dana Lucien nije nazvao Huntera, ali to ne znači da je besposličario, posve suprotno.
Već sljedeće jutro nakon eksplozije bombe bio je zauzet pripremanjem narednog poteza - a ovaj
put je namjeravao učiniti nešto sasvim drukčije.
Nije mu se svidjelo kako se osjećao nakon eksplozije. Usprkos tome što je okrutnost
njegova djela bio način da Hunteru, FBI-u i Saveznom šerifovu uredu kaže »jebite se«, to je
ipak bilo ubojstvo, pa je spadalo u okvire njegova istraživanja o osjećajima i psihološkom
učinku ubojstva na ubojičin um.
U skladu s načinom na koji je uvijek provodio svoju »studiju«, nakon izvršenog ubojstva
odmah bi katalogizirao svoje osjećaje, po mogućnosti, dok su još bili svježi - dok su mu prizori
još nešto značili. Te večeri, nakon što je poslije eksplozije nazvao Huntera, vratio se u svoju
hotelsku sobu. Tada se posvetio svojim bilješkama, zapisao je svaku svoju misao, svaki osjećaj,
sve čega se mogao sjetiti, povezanog s eksplozijom... i neizmjerno ga je iznenadilo ono što je
otkrio. Kad je zanemario ekstazu zbog toga što je pobijedio Huntera i državne vlasti, način na
koji se osjećao netom nakon eksplozije silno ga je razočarao, u tolikoj mjeri kakvu nije
očekivao.
Prije je bio veoma uzbuđen zbog cijelog tog novog iskustva, to ne poriče, ali kad malo
bolje razmisli, to uzbuđenje mora pripisati osjećaju ispunjenja nakon što je završio s izradom
svoje prljave bombe. Rad s eksplozivom C-4 i izrada bombe bili su nešto što nikad prije nije
isprobao, pa je za jednog početnika obavio nevjerojatan posao, znao je to. Njegovi proračuni
bili su jednako precizni kao da je matematičar, a i postavljanje bombe nije moglo biti savršenije.
No kad bi razmislio o samom činu - a sve je vidio, stajao je s druge strane ulice kad je nazvao
mobitel-detonator - nije osjećao ponos... nije osjećao ushit... nije osjećao ono umirujuće
zadovoljstvo.
Unatoč tome što je bio na ciljanoj lokaciji samo nekoliko minuta prije eksplozije, unatoč
tome što je zapamtio veoma mnogo lica, nije osjetio onaj ushit koji bi obično slijedio za vrijeme
i odmah nakon ubojstva. Događaj nije bio osoban, bio je previše odijeljen, previše nadrealan.
Te noći je zapisao:
Promatranje zgrade kako leti u zrak prije nego što je izgorjela u požaru, nije izazvalo
osjećaj kakav sam mislio ili očekivao. Da pojasnim, znao sam kako ovo neće biti ništa slično
onome što sam dosad radio. Za mene je to sasvim druga koncepcija, drukčiji pristup - ubijanje
iz daljine. Nije isto, to sam znao, ali sam se svejedno nadao da će u meni izazvati neku vrstu
veselja - možda malo blažu inačicu onog božanskog osjećaja - ali ništa od toga.
Stojeći s druge strane ulice, zamišljao sam kako udarni val eksplozije komada tijela u baru,
kako ti komadi lete zrakom poput projektila i kako krv teče na sve strane. Zamišljao sam kakvo
bih zadovoljstvo osjećao da sam gledao kako im gori meso i kako im brzina podignutog zraka
ćupa kosti. Nije bilo teško. U mislima sam jasno mogao vidjeti te prizore jer sam se sjećao
njihovih lica... svih njih... ali to mi nije donijelo nikakvo zadovoljstvo. Na kraju, osjećao sam
se... prevareno. Osjećao sam se kao da sam obavio sve pripremne radove, sva istraživanja, ali
je samo ubojstvo počinio netko drugi.
Da se razumijemo - ubojstvo je veoma osoban čin. Možda najosobniji od svih ljudskih
interakcija. Ono što naelektrizira krv u ubojičinim žilama, ono zbog čega ubojičino srce kuca
sve brže i brže, u izravnoj je vezi sa žrtvom, među ubojicom i žrtvom stvara božansku
povezanost. Gledajući žrtvi u oči, osjećajući njegov/njezin strah, mirišući taj strah, uživajući u
njemu, posjedujući ga... tome ništa nije slično. To je toliko moćan osjećaj da potpuno promijeni

144
Knjige.Club
čovjeka. Mijenja njegovu percepciju, mozak, biće. Večeras, iako sam jednim potezom
ubio mnogo više ljudi nego ikada prije, nisam osjetio ništa od tog osjećaja. Nisam osjetio
ježenje na leđima ni ubrzani rad srca ni širenje pora i zjenica, nisam osjetio žmarce... ništa.
Ovo iskustvo se isplatilo što se tiče istraživanja, ali je za mene to bilo kukavičko djelo,
djelo kojeg se sramim. Djelo koje više neću ponoviti.
Usprkos svom razočaranju, Lucien nije od onih koji će razmišljati o bilo kojem od svojih
ubojstava duže od samo nekoliko sati, ako i toliko. U trenutku kad je zatvorio notes, eksplozija
bombe činila mu se kao djelo nekog neznanca. Narednog jutra nije bila ništa drugo osim
naslova u novinama.

145
Knjige.Club
 59
Obično bi Lucien uzimao pauzu između ubojstava ili, kako ih je volio nazivati »predmeta
istraživanja«. Prije su te pauze varirale između trideset dana i cijele jedne godine, i za to bi
vrijeme odlučio koji će mu biti sljedeći »predmet« i u kojoj državi/gradu/mjestu će provesti
svoje istraživanje. Kad bi to odlučio, odabrao bi žrtvu - ponekad pomno, ponekad baš i ne - i
prikupio o njoj što više informacija. No sada nema dugih pauza između ubojstava. Nema
potrebe.
Protekle tri i pol godine proveo je misleći na osvetu svake minute svakoga dana,
razmišljajući što će učiniti kad jednom izađe van. Sve je već isplanirao, ostalo mu je samo da
popuni praznine u nekoliko manje važnih detalja i opet će biti spreman za napad - a sada je
itekako spreman.
Jutro nakon eksplozije bombe izašao je iz otrcanog hotela u Lynwoodu. Njegovo odredište
je novo skrovište koje je pronašao prije nekoliko dana.
Obično bi očistio sobu u kojoj je odsjeo i to prema standardu kakvim se čisti biološki
opasan laboratorij, iza sebe ne bi ostavio apsolutno ništa, čak ni otisak prsta, nijednu vlas. Sada
nema potrebe. Ne mora skrivati svoj identitet.
Za razliku od prijašnjeg razdoblja, onda kad vlasti nisu znale za njega i kad nije bio
osumnjičenik ni u jednoj istrazi ubojstva, sada je bio bjegunac. Njegov identitet više nije tajna.
Policija, FBI i Savezni šerifov ured točno znaju koga traže, samo što ga ne mogu naći.
Njegovo novo skrovište je napuštena i ruševna zgrada na periferiji Altadene - malog kvarta
udaljenog dvadesetak kilometara od središta L.A.-a, smještenog između Pasadene i Angeles
National Foresta.
Prije nekoliko dana proveo je sate i sate istražujući Googleove mape, tražeći prikladno
mjesto za ono što je naumio. Znao je kako mora, prije ili kasnije, a bolje prije nego kasnije,
pronaći novo skrovište, ono gdje će biti sam i nesmetano raditi, gdje u blizini nema susjeda,
gdje nitko ne može vidjeti kad dolazi i odlazi, gdje može, poželi li to, držati zatočenu žrtvu, a
iz slika koje je vidio, zgrada smještena na samom kraju puste ulice izgledala je savršeno.
S jedne strane tog napuštenog skladišta nalazi se prazna parcela, a s druge gusta vegetacija
koja vodi u Angeles National Forest. Čvrsta ograda od željezne mreže još uvijek okružuje
posjed, ali je na nekim dijelovima razbijena, što znači da će bez poteškoća moći ući u zgradu.
S unutarnje strane ograde trava i korov niknuli su iz pukotina i spojeva iskrivljenih i
neravnih betonskih ploča na tlu.
Budući da je prije ovdje bilo skladište, zgrada ima malo prozora, svi su mali, bez stakala i
visoko iznad tla - previsoko da bi ih netko dohvatio. Sudeći po tome koliko su oštećeni, nagađao
je kako su ih klinci vjerojatno koristili kao mete u vježbanju bacanja kamenja.
Vanjski zidovi nekoć su bili bijeli, ali jako kalifornijsko sunce i čuveni losanđeleški
pljuskovi, odavno su oštetili boju, većina je popucala i oljuštila se. No to ionako nije važno.
Većina je ukrašena grafitima koji, začudo, također izgledaju staro i izblijedjelo.
Lucien zapiše adresu i, nekoliko dana prije eksplozije bombe, u veoma ranim jutarnjim
satima, odluči osobno pogledati lokaciju.
Zgrada, dužine otprilike trideset pet i širine dvadeset pet metara, izgleda poput hangara, s
metalnim gambrel krovom i golemim kliznim ulaznim vratima. Vrata su teška i zahrđala, no
još uvijek su na vodilicama i, usprkos glasnoj škripi i malo jačem guranju, još su u funkciji,
tako da je bez ikakva problema ušao u zgradu.

146
Knjige.Club
 Vani je upravo počelo svitati. Sunčeve zrake dopiru kroz razbijene prozore na vrhu,
križajući se i stvarajući zanimljive oblike pune vječno pokretnih čestica prašine koje izgledaju
kao da su žive.
Ovo mjesto miriše baš onako kako i izgleda - staro i napušteno, uz snažan smrad plijesni,
prašine, mokraće i ustajalog znoja. Od tog smrada većini ljudi bi se okrenuo želudac, no Lucien
je nanjušio još nešto. Nešto što nije toliko prodorno. Nešto što mu je mnogo poznatije. Nešto
što ne može točno identificirati.
Neko vrijeme ostane stajati uz ulazna vrata, privikava se na smrad i pogledom polako kruži
po unutrašnjosti zgrade.
Kako je i očekivao, unutrašnjost starog hangara sastoji se od velike prazne prostorije u
koju bi bez problema stala najmanje tri aviona jednokrilca, ali je na stražnjem dijelu, na lijevoj
strani, pregrada iza koje se nalazi mala prostorija, vjerojatno je služila kao ured. Ured ima i kat
na koji se dolazi vanjskim spiralnim stubištem s desne strane.
»O, to može biti veoma praktično«, kaže samome sebi.
Pronađe i mnogo smeća i krša, no to je i očekivao. No dobro, očekivao je, ali ni izbliza
toliko. Osim razbijenog stakla s prozora na krovu, našao je i nekoliko velikih komada kartona,
nekoliko prljavih sagova, iskorištenih kondoma, upotrijebljenih šprica i velik broj čvrstih
drvenih dasaka različitih dimenzija - nekih cijelih, nekih slomljenih. Tada mu sine. Onaj poznati
miris koji nije mogao identificirati je miris piljevine. Zgrada nalik hangaru služila je kao
skladište za drvo. Po tragovima na podu jasno vidi gdje su se nekoć nalazile police i postolja za
industrijske pile.
Na stražnjem dijelu hangara bez ikakva problema uđe u stari ured. Unutra je smrad još
zagušljiviji i kiselkastiji, pa kragnom košulje prekrije usta i nos. Iako mu je to malo pomoglo,
ipak nije uspjelo spriječiti pojavu suza u očima.
»Morat ću poduzeti nešto u vezi s tim smradom«, kaže samome sebi. »Ovdje je
neizdrživo.«
Bivši ured je dovoljno prostran, s velikim kvadratnim prozorima okrenutim prema ostalom
dijelu skladišta - svi su bez stakla. Vlasnici su ostavili uredski namještaj - dva stola, šest stolica,
tri ormarića za spise različitih veličina i veliku metalnu policu koja zauzima gotovo cijeli
jedan zid. Jedan stol i tri stolice su oštećeni - nemaju dovoljno nogu. U jednom ormariću za
spise nedostaje nekoliko ladica, ali sve ostalo izgleda sasvim pristojno.
Na katu je prostor podijeljen drvenim paravanima u četiri zasebna radna pregratka -
jednako kao i u prizemlju. Iza ima još namještaja, kao i dvije fiksne telefonske linije, velika
ploča od pluta na zidu, razbijen aparat za kavu i dva pisaća stroja marke Remington. Podne
daske malo škripe, no prilično su čvrste.
Lucien se vrati u prizemlje i načas zastane. Ne može vjerovati da je našao tako savršeno
mjesto i da se, koliko mu je poznato, neće za njega morati ni s kim nadmetati.
U velikom gradu kao što je Los Angeles, napuštene zgrade, pogotovo toliko velike kao što
je ovo skladište, obično privlače mnoštvo skitnica i beskućnika, ali osim iskorištenih kondoma
i odbačenih šprica, nije vidio nikakvih tragova po kojima bi zaključio kako protuhe stalno
koriste ovo mjesto.
»Ovo je savršeno«, kaže izlazeći iz velike zgrade i zatvarajući klizna vrata za sobom.
To mu mjesto treba samo na dva tjedna, možda čak i kraće, samo dok ne dovrši svoj plan...
svoju osvetu. Nakon toga će nestati i nitko više nikad neće čuti za njega.

147
Knjige.Club
 60
Staro skladište zaista je savršeno za ono što Lucien ima na umu, jedini problem je u tome
što je prava muka doći do njega javnim prijevozom ili pješke. Treba mu vozilo, dovoljno veliko
za prijevoz materijala i nekoliko dijelova stroja. Ničeg pretjerano teškog. Ničeg što kombi
normalne veličine ne bi mogao prevesti, no vozilo mu treba odmah, mora ga platiti gotovinom
i ne želi da mu netko postavlja pitanja - a to nije previše teško naći u gradu Los Angelesu.
Jutro nakon eksplozije bombe, otprilike je sat vremena proveo sjedeći u internetskom
kafiću u Lynwoodu, surfajući Internetom u potrazi za odgovarajućim vozilom. Našao je neke,
zakazao tri sastanka i na kraju kupio drugo koje je vidio - bijeli kombi Dodge Ram iz 1998. -
ne zato što je bio u boljem stanju od ostala dva, već zato što vlasnica, veoma draga
sedamdesetšesto godišnja Hispanka iz Paramounta nije tražila njegove isprave i zato što se
ponudila da će oprati kombi ukoliko ga Lucien odluči kupiti.
Zbog toga se glasno nasmijao, time ga je pridobila.
»Nema potrebe«, rekao je starici. »Uzet ću ga takvog kakav je. Sviđa mi se ovako prljav.«
»Da, i meni«, odvratila je, na što se Lucien još više nasmijao.
Platio joj je, nije potpisao ništa, uzeo ključeve i zadovoljno se odvezao.
Na putu prema svom skrovištu zaustavio se u nekoliko trgovina kako bi kupio opremu i
materijal, potrebne za posljednju fazu njegova osvetničkog plana. Sve je to mogao kupiti u
samo jednoj trgovini, no htio je izbjeći upitne poglede, posebno tog jutra nakon eksplozije
bombe. Stoga je najlogičniji i najsigurniji način bio kupiti stvari u pet različitih prodavaonica.
Čim je stigao u napušteno skladište, parkirao je kombi sa stražnje strane kako bi ga potpuno
sakrio od pogleda. I tada se bacio na posao.
Prvi zadatak na njegovu popisu: »Riješiti se onog prokletog smrada u uredu.«
Zbog toga je kupio osam litara jake antibakterijske tekućine za čišćenje poda, nekoliko
čvrstih metli, perača poda, gumene čizme, nekoliko maski za nos i usta i debele gumene
rukavice.
Nakon što je iz starog ureda maknuo sav namještaj, započeo je s čišćenjem.
Umjesto običnog izbjeljivača, opredijelio se za mirisnu tekućinu za čišćenje poda, jer se
htio riješiti onog mučnog kiselkastog smrada. Obični izbjeljivač ima snažan miris koji izaziva
povraćanje i glavobolju.
Trebala su mu gotovo tri sata da izriba oba poda u uredu, ali se sada, umjesto prodornog
smrada koji je prije samo nekoliko dana parao nos i izazvao suze u očima, u zraku osjećao
prilično ugodan miris limete.
Sljedeći zadatak na njegovu popisu bio je preuređenje ureda. Za to je iskoristio pregratke
s gornjega kata, kao i velik broj drvenih dasaka iz skladišta. U trgovinama je kupio nekoliko
različitih pila i tri prenosiva benzinska generatora koji su mu olakšali posao rezanja dasaka.
Nakon nekoliko dugih sati, pribio je daske na sve prozore bez stakla, učvrstio vrata i drukčije
podijelio oba ureda.
Treći zadatak na njegovu popisu bio je daleko kompliciraniji i složeniji od svih. Zadatak
je zahtijevao dodatne ruke - najmanje još dva para - pa je morao improvizirati i prilagoditi se.
Trebala su mu gotovo cijela dva dana da ga završi, ali je na kraju ipak postigao rezultat kakav
je htio.
Nakon svih izvršenih zadataka s popisa, mogao se posvetiti onome što većina
kriminalističkih psihologa naziva stadijem ubojstva, a on je to radije nazivao stadijem ekstaze.

148
Knjige.Club
 Prema kriminalističkom psihologu Joelu Norrisu koji je 1988. proveo opsežnu studiju
osuđenih brutalnih ubojica, serijski ubojica u svom umu prolazi kroz sedam različitih stadija -
stadij aure, stadij traženja (žrtve i lokacije), stadij mamljenja, stadij hvatanja, stadij ubojstva,
stadij totema i stadij depresije.
Lucienovo »istraživanje« nije se podudaralo s Norrisovom studijom, isticao je kako se u
ubojičinu umu neki od tih stadija odigravaju potpuno drukčije nego što ih je Norris opisao ili
ih čak niti nema. Luciena bi stadij ubojstva uvijek ispunjavao ushićenjem, srce mu je brže
kucalo, krv mu je bila puna adrenalina, a mozak endorfina, dopamina i serotonina - poput
djelovanja čudesne droge. Taj stadij Lucien je u svom »istraživanju« preimenovao u stadij
ekstaze i sada je, zbog onoga što je namjeravao učiniti, očekivao kako će ga taj stadij ekstaze
ispuniti većim užitkom nego ikada prije.
Ako je Hunter mislio kako je postavljanje bombe na javnom mjestu i smrt tridesetero ljudi
monstruozno djelo, onda će ono što sada Lucien sprema biti kao da je oživio sam Sotona.

149
Knjige.Club
 61
Studija Joela Norrisa utvrdila je sedam stadija serijskog ubojice, ali je Lucien kroz vlastito
istraživanje otkrio kako se u mnogim slučajevima pojavljuje još jedan dodatni stadij - stadij
uhođenja. Može biti zaseban, pa tako više nema sedam nego osam stadija, ili se može zamijeniti
s Norrisovim trećim stadijem - stadijem mamljenja.
Prema Norrisu, velik broj serijskih ubojica prijeđe iz stadija traženja - u kojem ubojica
odabire žrtvu - u stadij mamljenja - u kojem ubojica nastoji zadobiti žrtvino povjerenje prije
negoli ga/nju namami u klopku. Norris je s pravom dodao kako svaki serijski ubojica ne prelazi
u stadij mamljenja, samo oni organiziraniji i samouvjereniji, a taj se stadij podudara s
Lucienovim stadijem uhođenja. Neki organiziraniji serijski ubojice - uključujući i Luciena -
običavaju, odmah nakon odabira žrtve, provesti neko vrijeme nadgledajući svoju metu. To im
pruža dvostruku prednost. Prvo: u slučajevima kad ubojica iz stadija uhođenja prelazi u
stadij mamljenja, stječu bolji uvid u to kako će zadobiti žrtvino povjerenje prije nego što je
namame u klopku. Drugo: u slučajevima kad ubojica zamijeni stadij mamljenja stadijem
uhođenja, stječe bolju sliku o žrtvinim navikama i kretanju, što mu pomaže pri donošenju
odluke koje je optimalno vrijeme za prijelaz u stadij hvatanja - otimanje žrtve. Živi li žrtva
sama? Ne živi li, je li tijekom dana ili noći ponekad sama kod kuće? Ima li žrtva naviku,
primjerice, odlaziti na trčanje ili vožnju biciklom, u određeno doba dana ili noći...
ubojica saznaje sve što smanjuje rizik da ne bude uočen prilikom prijelaza u naredni stadij. Prije
otmice žrtve, Lucien je, kad god je to mogao, uvijek prelazio u stadij vrebanja. Ni sada neće
biti drukčije.
Već je odlučio tko će mu biti sljedeća žrtva i sada, kad je gotovo s bombom i kad je
pronašao prikladno skrovište, napokon može započeti sa stadijem uhođenja.
Narednih pet dana proveo je prateći izabranu žrtvu najmanje osamnaest sati dnevno.
Snimio je na desetke fotografija i zapisao sve što je saznao o žrtvinoj dnevnoj rutini. Već trećeg
dana uočio je nekoliko ustaljenih obrazaca. Petog dana točno je znao kako će prijeći u stadij
hvatanja.

150
Knjige.Club
 62
Nakon pet dugih dana uhođenja žrtve, odlučio je kako je najbolje vrijeme za naredni potez
tijekom radnih dana, između jedan i šest poslijepodne. Otkrio je kako je u tom razdoblju žrtva
obično sama kod kuće, a susjedne kuće su praktički prazne, čime će značajno smanjiti rizik da
bude uočen. Žrtvina kuća smještena je na sredini kratke i prilično zabačene ulice u Downeyu,
dvadeset kilometara od središta Los Angelesa, poznatog po tome što je tamo osmišljen
svemirski program Apollo. U usporedbi s drugima u ulici, kuća je skromna - jednokatnica s
prilaznim putem, ali bez garaže i bez bazena, s malim stražnjim dvorištem i, najbolje od svega,
bez alarma i zaštitne ograde. Žrtva ima naviku tijekom dana ostavljati otključan prozor spavaće
sobe, ponekad čak i noću. Odluči li Lucien provaliti u kuću umjesto da glumi posjetitelja, ne bi
imao nikakva problema, ali kad je tri kuće dalje ugledao natpis »Prodaje se«, veoma je brzo
smislio plan.
S razrađenim planom pristupa, sada mu je preostalo još samo odabrati najbolji dan za
izvršenje. Odabrao je ponedjeljak, osmi dan nakon eksplozije bombe.
To jutro proveo je neko vrijeme stvarajući potpuno novu osobu, osobu koja će se uklopiti
u stambenu četvrt kao što je Downey - dobro odjevenu, uljudnu, uspješnu, usredotočenu na
karijeru, iz gornje srednje klase. Za svoje zanimanje odabrao je glumiti odvjetnika. Ime James
Mitchell posudio je od jednog svoga starog profesora sa Stanforda. Njegova prošlost je
jednostavna - rođen i odrastao na Manhattanu u New Yorku. Nakon završetka srednje škole
primljen je na sveučilište Columbia gdje je diplomirao među najboljih pet posto studenata svoje
generacije. Posljednjih petnaest godina radio je za istu odvjetničku tvrtku u New Yorku -
Latham & Watkins LLP. Nakon razvoda, Velika Jabuka ubrzo se pretvorila u Gorku Jabuku,
pa je odlučio drugdje potražiti novu priliku. Dobio je ponudu koju je teško odbiti - od tvrtke
Gibson, Dunn & Crutcher LLP, jedne od najboljih odvjetničkih tvrtki u zemlji, čije je sjedište
u čuvenom Wells Fargo Centeru u središtu L.A.-a.
Uvjeren je kako ni o jednoj od tih pojedinosti neće morati pričati žrtvi, no one mu pomažu
u pripremi uloge i boljoj vizualizaciji osobe kakva bi trebao biti. Isto tako, unose neizmjerno
uzbuđenje u stadij hvatanja.
Jednako kao što je to učinio već bezbroj puta, stao je ispred ogledala i isprobao različite
izglede, različita držanja, drukčije manire... zatim sve skupa spojio i dobio savršeni lik. Sada
mu je za to trebalo samo nešto više od sat vremena.
Naglasak mu je neodređen, tipičan Njujorčanin, ali govori rječito, onako kako bi govorio
diplomant koji je s najboljim uspjehom završio studij prava na Columbyi. Glas mu je smiren i
blag, a istovremeno i veoma samouvjeren. Za vanjski izgled odabrao je ono što smatra izgledom
»prosječnog odvjetnika« - kratku tamnosmeđu kosu, svijetlosmeđe oči, moderne brkove,
orlovski nos, šiljastu bradu i naočale tankih okvira koje mu daju intelektualni izgled. I opet je
iskoristio kontaktne leće. Nos i bradu vješto je promijenio pomoću prostetičke pjene. Brkovi se
nisu baš uklapali u prvotnu sliku koju je imao na umu, ali je inspiraciju dobio sjetivši se izgleda
pravog Jamesa Mitchella, profesora kognitivne neuroznanosti na sveučilištu Stanford.
Čim je završio, pomno se pogledao u ogledalu - lijevi profil, desni, en face, sagnute glave,
podignute glave, širom otvorenih usta. Nema nikakvih grešaka ni propusta u njegovoj šminki.
Još nedostaje samo odgovarajuća odjeća i imat će savršen izgled. A Lucien ima prave stvari.
Dok je po gradu pratio svoju žrtvu, otkrio je nekoliko odijela u izlogu trgovine rabljene
odjeće. Bio je potpuno siguran da će mu, prije ili kasnije, dobro doći, a što je najbolje od svega,
savršeno su mu pristajala. Jedno je bilo svijetloplavo, s dvostrukim kopčanjem i tamnom leptir-

151
Knjige.Club
mašnom. Kombinirao ga je s bijelom košuljom i crnim cipelama, a zatim je posljednji put
provjerio svoj izgled u ogledalu.
Lucien je nestao. U njega je gledao James Mitchell, odvjetnik u tvrtki Gibson, Dunn
& Crutcher LLP.
Nebo kasnoga jutra iznad Los Angelesa prošarano je usamljenim bijelim oblacima koji
samo ističu njegovo plavetnilo. Temperatura u 11:00 sati zastala je na osamnaest stupnjeva
Celzijusovih, no vremenska prognoza predviđa kako će i dalje rasti, s mogućnošću da do
petnaest sati dosegne dvadeset tri stupnja.
Lucien - ili, bolje rečeno, James Mitchell - izađe iz svoga skrovišta pokraj Angeles
National Foresta u 12:47. U ponedjeljak poslijepodne neprekidna vožnja od Altadene do
Downeya trajat će otprilike četrdeset do četrdeset pet minuta, ali prije krajnjeg odredišta mora
se nakratko zaustaviti na jednom mjestu.
Mala obiteljska pekara nalazi se tik uz kineski restoran u središtu četvrti Alhambra, južno
od Pasadene. James Mitchell stane ispred, uđe u pekaru i kupi kutiju s tri ručno ispečena
cupcakea. Trideset osam minuta kasnije parkira svoj kombi ispred crkve u Downeyu, nekoliko
ulica dalje od kuće svoje mete.
Mitchell izađe iz vozila, zaključa vrata i promatra skroman hram pred sobom. Na zidu od
opeke, visoko iznad širokih ulaznih vrata je bijelo-zlatni kip raspetog Krista. Mitchell ga
pogleda i nasmiješi se.
»Kako je tebi tamo gore?«, upita ga. »Udobno?«
Pričeka časak kao da zaista očekuje odgovor.
»Dakle«, nastavi monolog, »ako si stvaran, sad ćeš me zaustaviti, hoćeš li? Poslati grom
da me usmrti ili nešto slično, jer, budući da ti navodno znaš sve, razumno je pretpostaviti da
itekako dobro znaš što namjeravam učiniti... a bit će veoma neuredno, to ti mogu obećati.«
Nehajno slegne ramenima. »Ali ti nećeš ništa poduzeti, je li tako? Neće me pogoditi ni usmrtiti
nijedan grom ni ništa slično, zar ne?«
I opet pričeka časak, no sada Mitchell gleda u plavo nebo kao da nešto traži.
»Da, nema nikakva groma.« Naceri se. »Je li to zbog toga što si jednostavno laž i nikad
nisi ni postojao ili zato što si isti kao ja - sadistički gad - koji voli gledati kako radim to što
radim, jer ih uživaš gledati kako pate? O tome se radi? Dopuštaš da postoje ljudi kao što sam ja
jer voliš gledati kako im nanosim zlo - voliš ih gledati kako pate?«
Pričeka još jedan trenutak.
»Pa, radi li se o tome, onda svakako nastavi gledati, jer će ti se jako svidjeti ono što slijedi.«
Sa stražnje strane crkve pojavi se muškarac hispanističkog izgleda, gura tačke pune
trave. Stigne do ulaza, skine šešir i obriše znoj sa čela. Ugleda Mitchella i pozdravi ga
kimanjem.
Mitchell mu uzvrati na isti način, popravi leptir-mašnu, namigne kipu na crkvi i mirno
krene prema kući svoje mete.

152
Knjige.Club
 64
Bližila su se dva sata poslijepodne kad je James Mitchell napokon zastao ispred
jednokatnice plavog pročelja, dvije ulice dalje od mjesta na kojem je parkirao kombi. Nestali
su pahuljasti bijeli oblaci koji su jutros ukrašavati nebo, ostavljajući čisto, blistavo plavo nebo
iznad Los Angelesa.
»Prekrasan dan za umiranje«, kaže Mitchell dok namješta naočale i provjerava obje strane
ulice. Sve izgleda potpuno mirno - nigdje se ne igraju djeca, ne dolazi nijedan automobil, nitko
ne gleda kroz prozore, nitko ne uređuje prednji vrt, nema nijednog prolaznika.
Držeći kutiju s kolačima, Mitchell se uputi popločanom stazom prema ulaznim vratima
kuće. Stane, duboko udahne, lijevom rukom otrese prašinu s jakne odijela i pritisne zvono.
Nekoliko sekundi kasnije začuje kako se približavaju plahi koraci.
Uspravi se.
Špijunka se načas zatamni, a zatim začuje zvuk povlačenja sigurnosnog lanca i
otključavanja vrata. Tada se vrata otvore koliko im lanac to dopušta, u prorezu se pojavi žensko
lice. Desetak centimetara je niža od njega. Njezine impresivne zelene oči iza naočala crnih
okvira koje savršeno pristaju njezinu srcolikom licu, brzo ga odmjere.
»Zdravo, kako vam mogu pomoći?« Glas joj je blag i ugodan - glas kakav bi trebali imati
pripovjedači u dokumentarnim filmovima.
Iznutra do Mitchella dopre suptilan miris ljiljana i vanilije, pomiješan sa svježe skuhanom
kavom.
»Oh, zdravo, gospođo«, kaže. Glas mu je staložen i srdačan. »Strašno mi je žao što vas
uznemiravam. Zapravo sam vas samo htio pozdraviti i predstaviti se. Zovem se Mitchell, James
Mitchell, i ja sam vaš novi susjed.« Zastane, podigne obrve. »No, dobro, tri kuće dalje, mislim
reći. Na broju petnaest.«
»Oh! Stvarno?«, odvrati žena istinski iznenađeno. Instinktivno pogleda ulijevo, u smjeru
kućnog broja petnaest. »Zaista se brzo prodala. Joanna i Albert otišli su prije samo mjesec
dana.«
»Oh!«, kaže Mitchell, unijevši u svoj glas dovoljnu dozu iznenađenja. »Nisam to znao, ali
da, u pravu ste. Zaista smo brzo ugovorili prodaju. Već prilikom prvog razgledanja zaljubio
sam se u kuću, što je izvanredno, jer nemam mnogo vremena za traženje. Odmah sam pitao za
cijenu i istoga dana prihvatili su moju ponudu.« Nasmiješi se ženi. »Znate, ja sam odvjetnik.
Stoga... prednost moga posla je što sam mnogo brže negoli je uobičajeno obavio papirologiju,
tako da smo ugovor potpisali prije dva dana.«
»Oho, to je stvarno bilo brzo«, složi se žena. »Kladim se da je Joanna oduševljena. Veoma
je brinula da će im trebati cijela vječnost dok ne nađu kupca. Navodno, trenutno tržište
nekretnina ne stoji tako dobro kao prije.«
Ovo ide mnogo bolje negoli je očekivao. Žena se slobodnom voljom upustila u razgovor.
Mitchell je nastavio.
»To je istina, gospođo«, potvrdi. »Da budem iskren, i ja sam se prilično brinuo kako će mi
trebati dugo vremena dok ne nađem mjesto koje mi se sviđa. Doselio sam iz New Yorka, a
budući da nisam imao mnogo vremena za razgledavanje - dva, možda tri dana na svakom
putovanju - mislio sam da ću se morati zadovoljiti nečime što mi nije po volji, barem
privremeno. No posrećilo mi se. Kuća je jednostavno prekrasna i upravo onakva kakvu sam
tražio.« Pogleda kutiju s kolačima. Vrijeme je za potez broj dva. »Usput, ovo je za
vas.« Smiješeći se, pruži joj kutiju.

153
Knjige.Club
 »Oh!« Veliko iznenađenje i drugi put se pojavi na njezinu licu. »Pričekajte časak.«
Brzo skine sigurnosni lanac i zatim širom otvori vrata.
Crte lica su joj profinjene, obrazi mladalački bucmasti, što samo pridonosi njezinoj
privlačnosti. Kosa joj je crvena i duga, u valovima pada na ramena. Na sebi ima svijetloplavu
haljinu s cijelim nizom tkaninom presvučene dugmadi između grudi i pupka. Srebrni privjesak
u obliku srca visi joj na lančiću.
»Samo jedan mali dar prilikom upoznavanja«, doda Mitchell.
Žena mu uzvrati osmijeh, uzme kutiju i pogleda ga u oči. »Veoma ljubazno od vas. Puno
vam hvala. Zaista to cijenim.«
U tom trenutku Mitchell zna da je dobio bitku stjecanja povjerenja. Prvotna bojazan na
njezinu licu kad je odškrinula vrata, sada je potpuno nestala. Sada Mitchell samo mora čekati
da ga pozove unutra i nimalo ne sumnja da će se to veoma brzo dogoditi.
»Bilo mi je zadovoljstvo«, odvrati. »Ali, kao što vidite, nisam ih ja ispekao.« Na usnama
mu se pojavi novi plahi osmijeh. »Htio bih da me moji novi susjedi vole, a ne da me mrze
ostatak života. Grozan sam kuhar«, prizna. »Nisam sposoban ispeći čak ni kokice u
mikrovalnoj.«
Žena se nasmije. »Ma niste tako loši.«
»O, jesam. Vjerujte mi. Očajan sam u kuhinji.«
»Niste oženjeni?«
Mitchell malo iskrivi lice. »Bio sam, jednom. Zapravo je to jedan od razloga zbog kojeg
sam došao na drugi kraj države.«
»Oh, žao mi je. Nisam htjela zabadati nos.«
»Neka vam ne bude«, odvrati joj, nastojeći da zvuči optimistično. »Tako je bilo najbolje.
U to sam potpuno uvjeren, a osim toga, to nije jedini razlog moje selidbe. Ponuđen mi je posao
iz snova u sjedištu tvrtke Gibson, Dunn & Crutcher, u središtu L.A.-a.«
Uslijedi i treće veliko iznenađenje. »Oh! Oni su veliki igrači, zar ne?«
Mitchell kimne i veselo joj se nasmiješi. »Da, zaista su veliki igrači.«
»Onda bih vam trebala čestitati.«
Mitchell joj se lagano nakloni. »Puno vam hvala.«
Žena skrene pogled na kutiju s kolačima, zatim s neodobravanjem odmahne glavom. »Oh,
Isuse, oprostite mi. Kako se to ponašam? Hoćete li ući? Upravo sam skuhala kavu i savršeno
će pasati uz ovo.« Glavom pokaže na kutiju.
On puca. I zabija gol.
Mitchell trenutak oklijeva. »Sigurni ste? Stvarno vam se ne bih htio nametati.«
»Naravno da sam sigurna«, uvjerljivo odvrati žena. »Molim vas, uđite. Inzistiram.«
»U tom ću slučaju sa zadovoljstvom prihvatiti vaš poziv.«
Krene za ženom u kuću. Žena nije primijetila podmukao osmijeh na njegovim usnama dok
je zatvarala vrata.

154
Knjige.Club
 65
S ulaza žena povede Mitchella ravno u prostranu dnevnu sobu gdje su sve zavjese navučene
pa ublažuju žarko poslijepodnevno sunce. Prostorija je prekrasno uređena, s blistavim drvenim
podom i lijepim antiknim pokućstvom, uključujući božanstvenu kožnu viktorijansku garnituru
za sjedenje boje trule višnje - dvije fotelje i trosjed - edvardijansku policu za knjige, ellenbourgh
stolić za kavu i blagovaonički stol za šest osoba. Zidovi su ukrašeni uokvirenim slikama s
pastoralnim motivima i uljenim slikama mrtve prirode, različitih veličina, ali je nesumnjivo
glavno obilježje cijele prostorije kamin od crnog granita na sjevernom zidu.
»Ajme«, kaže Mitchell dok slijedi ženu uz blagovaonički stol do garniture chesterfield.
»Ovo je prekrasna soba.«
»Puno vam hvala«, odvrati žena pokazujući mu da sjedne na fotelju. »Zaista ste veoma
ljubazni.«
Žena stoji dok Mitchell ne sjedne.
»Ne, ozbiljno govorim«, odvrati iskrenim glasom. »Ne govorim to samo iz pristojnosti.
Izvanredno je uređena. Veoma ugodna, a taj kamin je jednostavno nevjerojatan.«
Žena se nasmiješi. »On je nepobitno glavni razlog zbog kojeg sam odabrala ovu kuću.«
»Vidim i zašto.«
Žena stavi kutiju s kolačima na stolić ispred Mitchella.
»Dakle«, kaže, »kakvu kavu pijete?«
»Crnu, molim. Bez šećera. Bez mlijeka.«
»To je lako.« Nasmiješi mu se. »Odmah se vraćam.«
Mitchell promatra kako žena izlazi iz sobe i nestaje u kuhinji. Čim je otišla, skrene pogled
na uokvirene fotografije na prvoj polici za knjige. Sve prikazuju nju zajedno s članovima
obitelji, ili barem on tako pretpostavlja. Ona na svima izgleda sretno, ne može se poreći da ima
dražestan, razoružavajući osmijeh.
Za manje od jedne minute žena se vrati u dnevnu sobu, nosi drveni pladanj s vrčem kave,
dvije šalice, dva tanjurića, dvije vilice za desert i mali nož.
»Treba li vam pomoć?«, upita Mitchell ustajući.
»Ne, ne. Sve je pod kontrolom. Hvala.«
Žena odloži pladanj na stolić, tik uz kutiju s kolačima.
Dok Mitchell sjeda, žena natoči kavu u obje šalice, zatim mu doda jednu.
»I ja pijem crnu«, kaže žena.
»Tako se bolje osjeti izvorni okus kave«, komentira Mitchell. »Ili barem tako kažu. Nisam
baš neki poznavalac.« Otpije mali gutljaj, osjeti kako mu je vruća tekućina opekla nepce.
Začudo, ta mu bol prija. »Kad smo već kod toga«, doda, »ova je jako dobra.«
»Kolumbijska«, objasni žena. »Neka vrsta specijalne mješavine, tako su mi rekli.
Vjerojatno je to samo marketinški trik, ali stvarno je bolja od one koja se kupuje u
supermarketu.«
Mitchell kimne i otpije još jedan gutljaj.
»Da probamo ove?«, upita žena uzevši kutiju i otvarajući poklopac. »Koji ćete vi?«
»Oh, ne, nije to za mene, hvala.«
»Ma dajte«, inzistira žena. »Dajte da barem podijelimo jedan... molim vas?«

155
Knjige.Club
 »Dobro«, popusti Mitchell. »Podijelimo jedan.«
»Izvrsno! Koji ćemo?«
Mitchell lagano slegne ramenima. »Onaj plavi?«
»Može.« Žena ga izvadi iz kutije, stavi na jedan tanjurić i prereže napola. Jednu polovicu
stavi na drugi tanjurić i pruži ga Mitchellu.
Mitchell odloži šalicu i uzme tanjurić. Oboje stave zalogaj u usta.
»Oho«, kaže žena, kimnuvši s odobravanjem. »Dobar je. Još jednom hvala.«
I Mitchell se mora složiti. Ovo je zaista jedan od najboljih cupcakea koje je jeo u životu.
Ispere ga još jednim gutljajem kave, zatim skrene pogled na policu iza žene.
»Imate veliku zbirku knjiga.«
»Čitanje mi je oduvijek bila strast«, prizna.
»I moja. Mogu li malo pogledati?«
»Naravno. Slobodno.«
Mitchell odloži tanjurić, ustane, gurne ruke u džepove hlača i priđe polici. Police su krcate
knjigama američkih i stranih klasika, kao i golemim brojem knjiga o psihologiji i, veoma čudno,
kriminalističkoj psihologiji, što mu izmami osmijeh na usne. Okrene se prema narednom dijelu
police, ali stane malo sa strane, tako da krajičkom desnog oka može vidjeti što radi žena.
Slijedila ga je pogledom do police, no to je trajalo samo nekoliko sekundi, a zatim se vratila
svome tanjuriću i kolaču.
Mitchell stoji uz policu i načas zatvori oči, traži u sebi ono mračno mjesto. Treba mu samo
djelić sekunde dok ga ne nađe.
Odjednom iz sobe nestane odvjetnik James Mitchell. On nema petlje ni znanja za ono što
sada treba učiniti... ali zato ima Lucien i zato se Lucien i vratio. Iz lijevog džepa brzo izvadi
čvrstu prozirnu plastičnu vrećicu. Iz desnog plastične lisičine.
Kad žena podigne ruku kako bi vilicom stavila zalogaj kolača u usta, Lucien krene naprijed
i brzinom munje omota plastičnu vrećicu oko njene glave, zategne je tako da ne može udisati
zrak.
Istoga časa žena se potpuno uspaniči. Tanjurić joj padne na drveni pod, razbije se na više
komada. Vilica joj padne na stopalo i nestane ispod trosjeda. Žena automatski iz očaja podigne
ruke prema licu, cijelo biće obuzme joj reakcija koja je od svih ljudskih najviše slična
životinjskoj - borba za opstanak. Nagon preduhitri razmišljanje - neophodan je za opstanak. No
Lucien je čekao upravo tu reakciju.
Ovo mu nije prvi put da koristi plastičnu vrećicu, stoga zna da je, zbog panike, reakcija
svake žrtve uvijek ista - maknuti ono što smeta disanju, pokušati skinuti vrećicu.
Znajući to, vrećicu drži zategnutu samo lijevom rukom. Zahvat je sličan onome kao kad
kauboj zategne konjske uzde.
Dok žena pokušava dohvatiti vrećicu, Lucien desnom rukom uhvati obje njezine. Zgrabi
je za zglavke na tako vješt način da joj odmah jednu provuče kroz omču lisičina, zatim joj
okrene ruku, povuče je prema sebi i iza naslona fotelje na kojoj sjedi.
Okretanje desne ruke momentalno je zaustavilo i njezinu lijevu: prestala je pokušavati
dosegnuti plastičnu vrećicu kad ju je iznenadna bol prostrijelila u desnom ramenu.
Tada se žena još više uspaniči, od posvemašnjeg užasa počne udarati nogama. Čvrsto stane
na pod, pokušava se podići, ali zbog položaja u kojem joj Lucien drži ruku iza naslonjača, to
joj je izuzetno nezgodno i bolno. Tijelo joj klone u fotelju.

156
Knjige.Club
 Žena počne očajnički kašljati, vrećica se zamagli, puni se pjenastom slinom. Iz nosa joj
curi šmrkalj, brzo trepće dok okreće glavu s jedne na drugu stranu pokušavajući se osloboditi.
Na kraju opet pokuša lijevom rukom. Podigne je do desnog ramena i još jednom posegne za
plastičnom vrećicom - no Lucien opet samo na to čeka. Ispusti vrećicu iz lijeve ruke i još jednim
brzim pokretom uhvati je za lijevi zglavak, povuče ga iza naslonjača, jednako kao što je to
učinio i s desnom rukom. Tada joj navuče lisičine i na lijevu ruku i čvrsto ih stegne.
Kraj igre.

157
Knjige.Club
 66
Lucien u tančine pozna ljudski mozak, njegovu psihologiju i način na koji funkcionira kad
je suočen s najvećom od svih opasnosti - strahom od smrti. Točno zna koje će hormone mozak
izlučiti i kakve će neurološke impulse poslati u preostali dio tijela kad shvati da je u smrtnoj
opasnosti.
Većini ljudi, osim onih koji su posebno istrenirani za takve situacije, nestaju sve logičke
misli, zamijene ih jednostavni električni impulsi. Zbog toga ljudske reakcije postaju iskonske i
veoma predvidljive. Primjerice: Lucien zna kako je ženin mozak, osjetivši predstojeću smrt
zbog »nedostatka kisika«, istoga časa prisilio moždano deblo (dio mozga na stražnjoj strani
vrata koji upravlja osnovnim funkcijama kao što su disanje i budnost) na proizvodnju i
izlučivanje dva osnovna hormona stresa - norepinefrina i kortizola. Također je poslao električni
impuls »panike« u dišni sustav, govoreći mu da na svaki mogući način dođe do više
zraka. Vođen impulsom »panike« i potaknut hormonima stresa, prvi poriv tijela je pokušaj
dubljeg disanja kako bi tijelo dobilo više kisika, što, dakako ne uspijeva, jer mu to ne dopušta
plastična vrećica.
U jednadžbi preživljavanja, manje kisika znači veću paniku. Stoga će ženin mozak
povećati izlučivanje hormona stresa i poslati još hitniji električni signal, zbog čega će njezino
srce početi brže kucati, a ošit će se brže stezati. Dublji udasi zraka istog će časa postati kraći i
neizmjerno očajniji, ali kako zbog vrećice još uvijek ne može disati, neće donijeti nikakva
rezultata, stoga će nestati i panika.
To znači da će mozak kojem nedostaje kisik prestati slati čak i impulse panike. Zato je
Lucien znao da načas može ispustiti plastičnu vrećicu - dok joj je obje ruke zavezivao iza
naslonjača - a da nad njom ne izgubi premoć. Njezinu mozgu i tijelu trebat će nekoliko sekundi
dok napokon ne shvati da joj nije skinuo vrećicu, ali će, zbog olabavljenja, kroz nos i usta moći
udahnuti više kisika u pluća.
S čvrsto zavezanim rukama žena se ne može pomaknuti. Lucien zaobiđe naslonjač i stane
ispred nje.
Žena još uvijek okreće glavu s jedne strane na drugu i time još više olabavi vrećicu. Brzo
udahne zrak u pluća, ali to ne smanji njezinu paniku.
»Diši«, naredi joj strogim glasom.
Zbog plastične vrećice, straha i silne panike, žena ga ne čuje.
Lucien uhvati vrećicu i strgne je s njezine glave.
»Diši«, naredi joj opet.
Njezin mozak napokon shvati kako više nema zapreke.
»Diši.«
Isprekidano očajničko disanje napokon postane dublje i ravnomjernije.
»Tako je, polako... kroz nos...« Lucien duboko udahne i gestikulira rukama kako bi joj
pokazao. »... I zatim izdahni kroz usta. Znaš kako to već ide.«
Žena ga posluša. Pogleda ga svojim razrogačenim, zbunjenim i užasnutim očima. Bez
obzira koliko se trudio, njezin mozak jednostavno ne može shvatiti što se događa.
»Uvjeren sam da bi sada voljela čuti objašnjenje, nije li tako?«, upita je.
Žena je toliko prestravljena da ne može odgovoriti. Ne može čak ni kimnuti. U tom
trenutku može jedino disati, prsa joj se uzdižu i spuštaju veoma brzim i neobičnim ritmom.

158
Knjige.Club
 »Naravno da bi«, odgovori Lucien na vlastito pitanje, zastane, zatim započne s
objašnjavanjem. »Ono što ti se sada događa veoma je jednostavno. Čim sam ti blokirao udisanje
kisika« - podigne desnu ruku pokazujući joj plastičnu vrećicu - »tvoj mozak je osjetio opasnost,
najgoru moguću opasnost: 'prijetnju životu'. Stoga su neuroni u tvom moždanom deblu istoga
časa počeli proizvoditi norepinefrin i kortizol - dva hormona straha. Ta dva hormona zajedno
obično se nazivaju 'adrenalinom'. Ti moždani neuroni o kojima govorim imaju duga živčana
vlakna, zovu se aksoni, i njihovi pipci protežu se kroz cijeli mozak i izlučuju adrenalin
odjednom i posvuda.«
Strah u ženinim očima načas prekrije velika zbunjenost.
Što to radi ovaj psihopat, daje mi lekciju iz biologije?
Lucien primijeti sumnju u njezinim očima, ali svejedno nastavi dalje. Obožava objašnjavati
svojim žrtvama ono što će im raditi ili ono što im se fizički i psihički događa. Time neizbježno
povećava njihov strah, a što je njihov strah veći, to je veće njegovo zadovoljstvo.
»Ono što adrenalin zapravo radi, je ovo - dolazi na mjesto između dva neurona koje se
zove sinapsa. Potom posegne za narednim neuronom i traži pomoć. Taj neuron zatim traži
pomoć od narednog, a on onda traži od sljedećeg i tako dalje. Stoga je, u biti, adrenalin kemijski
glasnik, alarmira mozak na prisutnu i neposrednu opasnost. Zatim mozak šalje ostalom dijelu
tijela živčane signale koji začas stignu do stanica sinusnog čvora u srčanoj stjenci, prisiljavajući
ga da brže pumpa krv i pripremi tijelo na akciju. Tada se aktiviraju i nadbubrežne žlijezde iznad
tvojih bubrega, pa i one izlučuju adrenalin, ali sada u mnogo, mnogo većoj količini, i taj
adrenalin ulazi izravno u tvoj krvotok. Kad adrenalin stigne do tvojih pluća, veže se za stanične
receptore. Tamo je njegova funkcija širenje dišnih putova kako bi tijelo dobilo više kisika za
tvoje mišiće i mozak, zato se možeš ili boriti ili pobjeći, a upravo u tome je velik problem.«
Ženino disanje postalo je gotovo normalno.
»Iako su se proširili tvoji dišni putovi«, nastavi Lucien, »ipak ne mogu udahnuti više
kisika. Zapravo ga udišu manje, jer sam ti blokirao dovod zraka. A to potpuno zbuni tvoj
mozak, jer on očekuje veću količinu kisika, a dobiva ga manje. Tada tvoj mozak shvati da gubi
bitku za život.«
Ta rečenica ponovno prestravi ženu.
Lucien je gleda. »Ali što ja to radim? Bavim se ovim beskorisnim objašnjavanjem? A ti
sve to već znaš, je li tako?«
Žena mu još uvijek ne može odgovoriti, njezin prestravljeni mozak ne može shvatiti
apsurdnu situaciju u kojoj se našla.
»Barem bi trebala, ako je suditi po velikom broju knjiga o psihologiji na tvojoj polici.
Uglavnom, ovo nije objašnjenje koje si htjela, zar ne? Ti zapravo želiš znati zašto sam ovdje?
Zašto ti ovo radim?«
Nadvladavši strah, žena napokon uspije kimnuti. Učini to samo jednom i to veoma plaho.
»Pa«, odvrati Lucien nagnuvši se naprijed kako bi joj šapnuo na uho. »Ovdje sam samo
zbog jednog razloga. Najslađeg od svih... zbog osvete.«
Žena nabere čelo.
»Da, znam«, kaže Lucien. »Ne krivim tebe. S pravom si zbunjena, jer ovo je istina: moja
osveta nema nikakve veze s tobom, zaista. Ti si samo nesretna kolateralna žrtva. Ipak... ubojica
mora raditi ono što mora raditi, slažeš li se?«
U ženinim očima pojave se suze, ali prije negoli je opet potpuno obuzme panika, Lucien
je toliko snažno ošamari po licu da joj se glava trgne unatrag i udari u naslon fotelje, potpuno
je omamivši. S gornje usne krv štrcne u zrak. Nekoliko kapljica padne na Lucienovo čelo i desni

159
Knjige.Club
obraz. Dok žena vrišti od bola i užasa, Lucien lijevim kažiprstom polako obriše krv i prinese ga
ustima. Poput zmije paluca jezikom i poliže svu krv.
»Krv ti ima sladak okus«, izjavi, zatim je zgrabi za stopala i zaveže ih. Nakon toga okrene
joj glavu prema kuhinji.
»Kladim se da tamo imaš neke nevjerojatne noževe, imaš li? Možda čak i mesarsku
sjekiricu? One su mi najdraže.«
Žena ga pogleda, Lucien opazi kako joj se zjenice šire od straha. Iz unutarnjeg džepa izvadi
prozirni plastični kombinezon.
»Ovo je jedino odijelo koje imam«, objašnjava dok ga navlači. »Ne bih htio da se zaprlja,
znaš što mislim reći?«
Žena rastvori usne kako bi ispustila vrisak koji joj je zapeo u grlu, no Lucien samo na to
čeka. Prije nego što joj glasnice uspiju proizvesti bilo kakav zvuk, nevjerojatnom snagom i
preciznošću udari je desnom šakom u gornji dio trbuha. Umjesto vriska iz njezinih usta izađe
bljuvotina. Kolač koji je maloprije pojela, sada u tekućem obliku, razlije se po njenoj haljini,
fotelji i podu. I Luciena zahvati dio, ali mu zbog kombinezona ne zaprlja odijelo.
»Ne savjetujem ti da vrištiš«, kaže joj. »To bi ti bilo veoma bolno.«
Lica iskrivljena od nevjerojatne boli, žena može samo kašljati.
»A sada pričekaj dok ne nađem one noževe.« Nasmiješi se. »Nemoj nikamo ići. Brzo se
vraćam.«

160
Knjige.Club
 67
Nije nikakva tajna da je noćni život Los Angelesa jedan od najuzbudljivijih na svijetu.
Od luksuznih i pomodnih noćnih klubova u koje zalaze najpoznatije slavne osobe, do
opskurnih, prljavih i tajnih (gdje, začudo, neke od najpoznatijih slavnih osoba također vole
zalaziti, ali obično zamaskirani). Ima tematskih barova i klubova rasutih posvuda po gradu, da
se ne spominju mnoge jazbine kratka vijeka koje se odjednom pojave i zatim, nekoliko mjeseci
kasnije, nestanu bez traga. U L.A.-u se piće može popiti u baru koji sliči pokretnom laboratoriju
za izradu kristalnog metamfetamina, identičnog onome iz TV-serije Na putu prema dolje, gdje
se kokteli poslužuju u epruvetama, zajedno s plavim šećerom za šmrkanje ili pak u baru koji
sliči bolničkom odjelu gdje su konobarice odjevene u uske uniforme od lateksa. Kako bi se
privukle mušterije, sve se može iskoristiti kao tema - što bizarnija i neobičnija, to bolje. Zečja
rupa, bar i restoran u Alhambri, jedno je takvo mjesto.
Hunter je već više puta prošao automobilom uz taj bar/restoran, ali još nikad nije bio
unutra. Zbog pomodne mase koju su takva mjesta neizbježno privlačila, izbjegavao je takva
mjesta kao da su okužena, no Alisa u zemlji čudesa je Tracyina najomiljenija knjiga i
jednostavno je morala otići tamo kad je čula za Zečju rupu. Preklinjala je Huntera da ide s njom.
Hunter parkira auto na West Main Streetu, preko puta broja dvadeset četiri, i provjeri
koliko je sati - točno osam i trideset navečer. Tracy Adams rezervirala je stol za dvoje u 20:30.
Hunter izađe iz automobila i nasmiješi se. Na pločniku ispred tematskog koktel-bara, na
improvizirani drveni stup nalik onome iz crtanih filmova pribijene su četiri veoma slikovite
drvene daske. Svaka pokazuje drugi smjer. Na samom vrhu piše: »Zečja rupa«, slijedi
»Mordor«, »Hogwarts« i na dnu »Narnia«. Istog časa svidi mu se takav smisao za humor.
Unatoč tome što je Zečja rupa otvorila svoja vrata prije manje od sat vremena, nimalo ne
iznenađuje što je već krcata - na kraju krajeva, happy hour, kad se kokteli prodaju po dvostruko
nižoj cijeni, traje od 20 do 21:30.
Hunter uđe unutra u impresivno uređeno predvorje, gdje neonska svjetla takoreći
oživljavaju dva murala od poda do stropa, naslikana fluorescentnim bojama. Prikazuju likove
iz Alice u zemlji čudesa: bijelog zeca sa satom koji se rastapa, Tweedledeea i Tweedleduma i,
dakako, Alisu.
Iz predvorja uđe u glavnu prostoriju, osvijetljenu samo prigušenim ljubičastim i zelenim
svjetlima. Bar je na lijevoj strani, na zidu prekrivenom velikim ogledalom nalazi se polica s
impresivnim asortimanom boca. Šarena svjetla odražavaju se od ogledala u tekućinu u bocama
i stvaraju pomalo psihodelički dojam kojim bi se ponosio i sam Lewis Carroll.
Strop je napravljen tako da izgleda poput preokrenutog vrta. Obložen je sintetičkom
travom i sve visi naopačke - cvijeće, bijeli zečevi, svjetiljke, dvije drvene klupe iz parka, čak i
malo jezero.
Na zidu od grube opeke nasuprot bara, također naopako vise uokvirene i nakrivljene slike.
Dance glazba dopire iz strateški postavljenih stropnih zvučnika, no prepuna prostorija
zapravo odjekuje od zaglušnih ljudskih glasova.
Hunter prođe uz bar i uđe u sljedeću prostoriju - restoran - tamo iza drvenog pulta stoji
veoma privlačna domaćica odjevena kao Kraljica Srca. Ispred nje je mali red ljudi koji čekaju
mjesto za stolom.
Hunter stane u red iza dvije plavuše i muškarca koji izgleda kao da je veoma ozbiljno
shvatio što to znači biti hipster. Kosa mu je klasično ošišana i zalizana otprilike polovicom
količine gela iz posude. Gusta brada prekriva mu ovratnik košulje, vrhove brkova uvio je u puni

161
Knjige.Club
krug. Na sebi ima crno-bijelu kariranu košulju, s crvenim naramenicama i crnom leptir-
mašnom. Plave traperice zavrnuo je iznad gležnjeva, nema čarapa, ali ima veoma izlizane
smeđe gležnjače. Čavrlja o nečemu za što izgleda nijedna plavuša nije previše
zainteresirana, što nimalo ne iznenadi Huntera. Taj hipster ima jednaku karizmu kao i iskaznica
za knjižnicu.
Jedna od plavuša nasmiješi se Hunteru.
Hunter joj uzvrati osmijeh. »Ovdje je velika gužva«, kaže pristojno.
»Uvijek«, odvrati žena uz blistav osmijeh. »Prvi put ste ovdje?«
Hunter kimne.
»Ovo mjesto izgleda čudesno«, kaže žena. »A ni hrana nije loša.«
Kralj hipstera odmjeri Huntera od glave do pete. Očito mu se nimalo ne sviđa. Malo
podignutom obrvom daje Hunteru na znanje kako ne odobrava njegovu odjeću.
Hunter prilično brzo dođe na red.
»Zdravo«, kaže mu domaćica veselim glasom. »Kako vam mogu pomoći?«
»Trebao bih se naći s nekim na večeri«, odvrati Hunter, ne može zatomiti smiješak zbog
domaćičine odjeće.
»Jeste li rezervirali?«, upita ga.
»Da. Rezervacija je za osam i trideset, pod imenom Adams, Tracy Adams.«
Domaćica provjeri u kompjutoru.
»Da, naravno«, kaže nakon nekoliko trenutaka. »Stol za dvoje, je li tako?«
Hunter kimne.
»Vi ste prvi stigli«, obavijesti ga. »Mogu vas ili odvesti za vaš stol ili, želite li, možete dok
čekate popiti piće u baru.«
»Sigurni ste?«, upita Hunter i malo namršteno pogleda domaćicu nakon što pogleda na sat.
Sada je 20:37.«
Tracy je najtočnija osoba na svijetu. Uvijek stiže na vrijeme, ponekad čak i urani nekoliko
minuta. Otkako su se počeli viđati, nijednom nije zakasnila.
Domaćica još jednom pogleda zaslon kompjutora, zatim se malo odmakne i pogleda
restoran.
»Sto posto«, odvrati. »Vi ste prvi.«
»U redu«, prihvati Hunter, okrene se i pogleda pun bar. »Ipak mislim da ću sjesti za stol,
ako vam ne smeta.«
»Naravno da ne«, odvrati domaćica i uzme dva jelovnika. »Molim vas, pođite za mnom.«
Povede ga do stola uz južni zid.
»Evo nas«, kaže domaćica odlažući jelovnike na stol. »Hoćete li popiti piće dok čekate?
Možda jedan od naših koktela?«
»Zasad samo vodu«, odvrati joj sjedajući. »Hvala.«
»Odmah ću vam je donijeti.«
Dok domaćica odlazi, Hunter još jednom provjeri koliko je sati: 20:39. Provjeri svoj
mobitel: nema poruka, nema propuštenih poziva.
Njegovu stolu priđe konobarica s vrčem vode s ledom i dvije čaše.
»Hoćete li da vam donesem još nešto?«, upita ga.
»Ne, hvala. Ne treba.«
»Zatreba li vam nešto, samo viknite. Zovem se Julie i večeras ću biti vaša konobarica.«

162
Knjige.Club
 Čim se Julie udalji, Hunter otpije gutljaj vode i pogledom polako kruži po prepunom
restoranu. Svi stolovi su zauzeti. Kako bi prikratio vrijeme, pročita jelovnik i listu pića. Zečja
rupa zaista nudi neke veoma zanimljive koktele i jela.
Otpije još jedan gutljaj vode i provjeri koliko je sati: 20:47.
Tracy još nema.
Još jednom provjeri mobitel: nema poruka, nema propuštenih poziva. Podigne glavu i
pogleda ulaz u restoran. Kraljica Srca govori jednom paru kako trenutno nema slobodnih
stolova.
Tracy nema.
Odjednom ga obuzme užasan osjećaj. Nešto što započne duboko u njegovoj utrobi i brzo
se proširi u svaki atom njegova tijela. Ne može odrediti o čemu se radi, no instinkt mu govori
da nešto nije u redu. Tracy nikad ne kasni. Trebala je već biti ovdje. Da ju je nešto zadržalo,
nazvala bi ga.
Hunter uzme mobitel i utipka njezin broj, ali kad namjerava pritisnuti dugme »zovi«,
ugleda kako Tracy zaobilazi grupu ljudi i prilazi domaćici.
Na usnama mu se pojavi osmijeh silnog olakšanja, načas se osjeća blesavo.
Previše se brineš, kaže samome sebi, vrati mobitel u džep i ustane.
No ni on ni Tracy ne primijete lijepo odjevenog gospodina koji je odmah iza nje ušao u
Zečju rupu.

163
Knjige.Club
 68
Lucien je pratio Tracy otkako je izašla s parkirališta za osoblje na kampusu UCLA-e u
Westwoodu. Vožnja cestom 1-10 West trajala je oko sat vremena. Lucien je uvjeren kako
profesorica kriminalističke psihologije nema nikakva razloga sumnjati da je netko prati, no ipak
se držao na sigurnoj razdaljini, uvijek je između njezina automobila i njegova kombija bilo pet
do šest vozila.
Lucien je zapravo bio uvjeren da je slijedi do njezina stana u Zapadnom Hollywoodu, što
je već nekoliko puta učinio, no čim je na Sunset Boulevardu skrenula udesno umjesto ulijevo,
znao je da se Tracy Adams nije uputila kući.
Njegovo iznenađenje se umnogostručilo kad je, dok je parkirao kombi, ugledao Hunterov
stari Buick LeSabre, parkiran preko puta koktel-bara Zečja rupa u Alhambri.
»Izgleda da će ovo biti mnogo bolji dan nego što sam očekivao«, kaže glasno dok promatra
kako Tracy zaključava automobil, prelazi ulicu i ulazi u koktel-bar.
Veoma mu je drago što je još odjeven kao James Mitchell.
Pronađe slobodno parkirno mjesto nekoliko metara dalje od Hunterova automobila i
provjeri svoj izgled u retrovizoru. Popravi periku i naočale, izađe iz automobila i uputi se prema
Zečjoj rupi.
Unutra se nasmiješi kad na stropu ugleda naopako okrenuti vrt.
»Lijep detalj«, kaže zastavši na kraju predvorja koje vodi u glavnu prostoriju. Pogleda pun
bar. Tri barmena miješaju pića i velikom brzinom toče koktele. Lucien pomno pogleda
mnoštvo, ali ne vidi ni Tracy ni Huntera. Tek tada na drugom kraju bara ugleda ulaz u restoran.
»Pa naravno«, kaže samome sebi. »Večera s curom, što bi drugo moglo biti?«
Uzme listu pića i probije se na suprotnu stranu, zastane oko metar od Kraljice Srca.
Pretvarajući se da čita listu, pozorno promatra stolove u restoranu. Trebaju mu samo tri sekunde
dok ih ne ugleda za stolom uza zid. U ovoj situaciji Tracyina duga crvena kosa posluži mu
poput orijentira.
»O, tu ste.«
Spusti listu samo malo, tek toliko da bi mogao bolje vidjeti svoje mete. Tracy je leđima
okrenuta ulazu u restoran, ali kako Lucien stoji sa strane, sasvim dobro može vidjeti i Huntera.
Ugleda osmijeh, izraz lica i neupitan sjaj u očima svoga starog prijatelja kad se on i Tracy
poljube.
Osjeti kako ga preplavljuje uzbuđenje. Već je jednom vidio isti takav izgled lica, isti takav
sjaj u Hunterovim očima... i točno zna što on znači.
»Oh, Roberte... ti idiote meka srca. Ovako mi samo olakšavaš stvar.«
»Molim?«, upita Kraljica Srca.
Lucien se toliko uzbudio da nije primijetio kako je svoj posljednji komentar izgovorio malo
glasnije nego što je kanio.
»O, ništa, ništa«, odvrati. »Ispričavam se. Samo sam naglas razmišljao.«
Domaćica mu se nasmiješi, zatim se ponovno okrene prema zaslonu kompjutora.
Lucien odloži listu i izađe iz bara. Vrati se do svoga kombija i uzme mobitel.
»Neka zabava započne, Skakavče.« Pritisne memorirani broj. »Neka zabava započne.«

164
Knjige.Club
 69
»Strašno, strašno mi je žao«, kaže Tracy Hunteru čim stigne do stola. »Jedan moj student
me zaustavio baš kad sam odlazila s kampusa«, objasni, zatim se nagne i poljubi ga u usta.
»Zbog čega se smiješiš?«
Nije ni bio svjestan da se nije prestao smiješiti od olakšanja.
»Samo mi je drago što te vidim, to je sve«, odvrati.
Tracy mu uzvrati osmijeh. »Oho«, kaže i opet ga poljubi. »To je jako lijepo čuti.« Odluči
iskušati sreću. »Jesam li ti... nedostajala?«
»Jesi«, odvrati Hunter na njezino veliko iznenađenje.
Osmijeh joj se još više razvedri. »To je još ljepše čuti. Stvarno mi je žao zbog kašnjenja.
Trebala sam te nazvati, ali stvarno sam mislila kako ću ipak stići na vrijeme. Prevarila sam se.«
»U redu je, stvarno«, uvjerava je Hunter. »Nemoj se brinuti.« Priđe drugoj strani stola i
izvuče joj stolicu.
»Uvijek pravi gospodin«, kaže mu dok sjeda.
»Dakle?«, upita Hunter vrativši se na svoje mjesto. »Kako je na UCLA-i?«
»Oh, znaš... sve po starom, sve po starom, ali za nekoliko tjedana počinju ispiti, što znači
da su sada neki studenti počeli paničariti, a kad paničare, onda navale na mene.«
»Da, mogu zamisliti«, odvrati Hunter dodajući joj listu pića.
Tracy je uzme i istovremeno suženih očiju pogleda njegovu čašu.
»Piješ vodu?«
»Nisam htio početi bez tebe«, odvrati Hunter.
Tracy mu se opet nasmiješi. »Da, uvijek pravi gospodin. Dakle, što bi volio jesti večeras?«
Brzo pogleda prve dvije stranice jelovnika. »Oho, imaju neke uzbudljive kombinacije. Off with
Their Heads3 stvarno zvuči dobro, jednako kao i Alicein smijeh.«
»Mislim da ću, umjesto koktela, ostati pri škotskom viskiju«, kaže Hunter. »Nisam
raspoložen za previše slatka pića.«
»To je uvijek dobar odabir«, složi se Tracy.
I ona je velika obožavateljica škotskog viskija, ima znanje koje se može mjeriti sa svakim
vrsnim poznavateljem. Okreće stranice sve dok ne stigne do popisa viskija.
»Izbor nije prevelik«, objasni, »ali imaju neke dobre vrste. Koliko ti je dan bio loš?«
Razlog ovog neobičnog pitanja je taj što je nakon nekoliko zajedničkih izlazaka, Tracy
uočila kako Hunter ponekad izabire viski u skladu s time koliko je imao težak dan. Što mu je
dan bio gori, to je radije pio viski s okusom dima.
Hunter joj odvrati podizanjem obrve.
»Tako loš, ha?« Tracy spusti pogled na listu. »Dakle, imaju Caol Ila i... pogodak. Imaju
Caol Ila Moch.«
Hunter se ugodno iznenadi. »Onda je problem riješen.«
»Da, moram se složiti.«

3
Američki punk-rock sastav

165
Knjige.Club
 Caol Ila je škotski viski s otoka Islay. Viskiji s tog otoka poznati su po prilično tamnoj boji
i okusu dimljenog treseta, no Caol Ila je vjerojatno najblaže otočno piće - svjetlije od ostalih,
ali ipak čudesno pun okusa dima i papra, s pomalo slatkastom notom.
Konobarica Julie vrati se do njihova stola kako bi preuzela narudžbu za pića. Dok se
udaljava, zazvoni mobitel u Hunterovu džepu. Hunter zadrhti.
Pogleda Tracy pogledom punim ispričavanja.
Ona se samo poraženo nasmiješi, zatim sagne glavu, izbjegava ga pogledati u oči. Ne može
vjerovati da se ovo opet događa.
Njihove spojeve često su prekidali neočekivani telefonski pozivi. Ovo znači da će za
nekoliko trenutaka Hunter vjerojatno izjuriti iz restorana. Sve to djeluje veoma frustrirajuće, ali
Tracy shvaća da je takav njegov posao i da ni on ni ona tu ne mogu ništa učiniti.
Natpis na njegovu zaslonu potvrdi njegove sumnje - »nepoznat broj«.
Prihvati poziv i približi mobitel uhu.
»Halo, Roberte!«, kaže Lucien veselim glasom. »Oprosti što mi je trebalo toliko dugo da
te nazovem. Morao sam srediti neke stvari.«
Hunter ne samo da ne mari, nego niti ne zna što bi mu mogao reći. Stoga nastavi šutjeti.
»Uglavnom«, nastavi Lucien, »došlo je vrijeme da se vratimo našoj maloj igri, ne misliš li
i ti tako?« Namjerno ušuti, stanka potraje. »Skakavce, imam za tebe novo pitanje.«
Hunter pogleda Tracy, opazi kako ga pomno promatra.
»Kako ćeš ubiti nekoga, a da ga stvarno ne ubiješ?«, upita Lucien, ali na Hunterovo
iznenađenje, ne ostavi mu vremena za odgovor. »Lako je, Skakavce. Isprazniš mu dušu samo
zato da bi je napunio bolom... oduzmeš mu ono što najviše voli.«
Na te riječi, Hunter se namršti.
»Ne brini se ako nisi siguran na što mislim, Skakavce. Ubrzo ćeš biti siguran.« Slijedi još
jedna stanka. »Recimo - za petnaest sekundi.«
Veza se prekine.
Hunter potpuno zbunjeno zuri u zaslon mobitela. Istoga časa posve nesvjesno počne
odbrojavati.
Petnaest... četrnaest...
Tracy ne skreće pogled s Huntera, očekuje da će svaki čas ustati i otići, ali Hunter se ne
miče, još uvijek zuri u mobitel.
»Roberte, jesi li dobro?«, upita ga.
Hunter ništa ne odgovori.
Dvanaest... jedanaest...
»Roberte?«
Deset... devet...
»Roberte, što se događa?«
Hunter je napokon pogleda.
»Nisam siguran.«
Šest... pet...
»Kako to misliš?«, upita Tracy. »Jesu li te to nazvali iz ureda?«
»Ne.«
Tri... dva...
»Tko te nazvao?«

166
Knjige.Club
Jedan... nula.
Zazvoni mobitel u Tracyinoj torbici.

167
Knjige.Club
 70
Hunter u pravilu na vjeruje u slučajnost, posebno ne u ovakvim prilikama kad se nešto
dogodi točno u sekundu. Brzo skrene pogled sa svoga mobitela na Tracy, u želucu mu se nešto
uskomeša. Nešto što mu se nimalo ne sviđa.
Tracy ne mari za zvonjavu u svojoj torbici.
»Tko te nazvao?«, upita ga.
Hunter se ne obazre na pitanje. »Zvoni ti mobitel«, kaže.
»Da, znam. Vjerojatno neki od studenata zbog još jednog predispitnog napadaja panike.«
»Tvoji studenti imaju broj tvog osobnog mobitela?«
»Neki imaju.«
Hunter kimne. »Nećeš se javiti? Moglo bi biti nešto važno.«
Nekoliko trenutaka Tracy ga promatra. Zaista se ponaša čudno otkako je primio onaj poziv.
»Naravno.« Otvori torbicu i izvadi mobitel. »Nepoznat broj, vidiš?«, kaže pokazujući
mu zaslon. »Sigurno je neki student.«
Konobarica se vrati s njihovim pićima i stavi ih na stol. »Dva Caol Ila Mocha.« Potpuno
krivo je izgovorila naziv.
Dok se udaljava, Tracy se napokon javi.
»Profesorica Adams«, kaže, zatim sluša otprilike pet sekundi. »Oprostite... tko je to?«
Hunter se još više namršti.
Tracy sluša još nekoliko trenutaka.
»Što?«, upita i napravi grimasu. Pogleda Huntera. »O čemu to govorite?«
»Što se događa?«, oblikuje Hunter usnama.
»Tko je to?«, ponovi Tracy. »Mislite li da je ovo smiješno, onda ste pravi bolesnik. Trebali
biste potražiti pomoć.«
Hunter jasno vidi koliko se Tracy trudi zadržati što smireniji glas, iako joj iz držanja isijava
gnjev.
»A ako ste slučajno neki od mojih studenata«, nastavi, »kunem se da ću otkriti tko ste.
Zatim ću vas najuriti iz svoje klase i prijaviti upravnom odboru UCLA-e. Čujete li me?«
Hunter vidi kako joj na licu gnjev prelazi u zbunjenost. Potom se pojavi strah.
»Što? Tko?«
Odjednom se u pogledu kojim promatra Huntera pojavi neka nova odlučnost.
»Ti si bolestan... ti...« Skrene pogled s Huntera na zaslon svoga mobitela.
Poziv je očito gotov.
»Što se dogodilo?«, upita Hunter.
»Neki bolesni šaljivdžija«, odgovori, vidno potresena razgovorom. »Sigurno jedan od
mojih studenata... ili bivših studenata.« Odmahne glavom. »Ne mogu vjerovati da bi bilo tko
zdrave pameti pomislio da je ovo smiješno.«
»Što ovo? Što ti je rekao?« Hunter se nagne naprijed, stavi lakte na stol, pazi da mu glas
bude smiren i tih.
»Samo neke gluposti. Ništa od toga nije bilo smiješno. I ništa od toga ne bih željela
ponoviti.«

168
Knjige.Club
 »Tracy...«, kaže glasom punim preklinjanja. »Reci mi točno ono što ti je rekao pozivatelj.«
Tracy ga pogleda. Dirnulo ju je koliko brige pokazuje. Duboko udahne, podigne viski i u
jednom gutljaju popije pola čaše.
Hunter čeka.
»Rekao je da je upravo...« Zastane, još jednom duboko udahne. »... Ubio moje roditelje.«

169
Knjige.Club
 71
Njezine riječi prosvrdlaju još veću rupu u Hunterovu želucu, rupa iz njegova lica isisa
svu krv i svaku riječ s usana. Narednih nekoliko trenutaka može je samo fiksirati pogledom
kakav nikad prije nije vidjela. Barem ne kod Huntera.
»Kakve li nastrane i glupe šale«, nastavi Tracy. »Ni sama ne znam zašto sam dopustila da
me toliko uznemiri. Možda zbog njegova glasa. Bio je... potpuno hladan, bez ijednog osj...«
»Tracy«, prekine je Hunter. »Molim te, pokušaj se sjetiti što ti je točno rekao, od riječi do
riječi, ako je moguće.«
Novi ton njegova glasa još je više zabrine.
»Zašto? To je bila psina, Roberte. I to veoma neukusna. Pokazat ću ti.« Uzme mobitel.
»Čekaj da nazovem majku i vidjet ćeš.«
»Tracy, molim te, prije nego što nazoveš majku, reci mi što je točno rekao pozivatelj.«
Tracy ga upitno pogleda, ali popusti nakon sekundu-dvije. U jednom gutljaju ispije
ostatak viskija.
»Dobro«, započne. »Rekao mi je da je danas poslijepodne posjetio moje roditelje u
njihovoj kući i ubio ih.«
Crna rupa u Hunterovu želucu počne proždirati njegovu dušu.
»Rekao je kako je to bio veoma neuredan posao i da ima vraški mnogo krvi.« Zastane, oči
joj se pune suzama. »Zna čak i njihovu adresu, možeš li vjerovati? Kad sam mu rekla da je to
bolesna šala, izrecitirao mi je njihovu adresu, kao da će time dokazati istinitost svoje glupe
psine.«
»Gdje žive tvoji roditelji?«
»U Downeyu.«
»Je li adresa koju je rekao bila točna?«
»Jest«, potvrdi, zatim je izrecitira Hunteru. »Kakav bolestan gad može učiniti nešto
takvo, Roberte?« Opet se počinje ljutiti. »Vjeruj mi, otkrit ću tko je to, a kad otkrijem, naći će
se u tako gadnoj kaši da nikad neće prestati žaliti zbog ovoga dana.«
»Što je još rekao?«, upita Hunter.
Tracy mu uputi još jedan mrk pogled.
»Molim te, Tracy.«
Tracy se zavali u sjedalo. »Rekao mi je da ne zaboravim spomenuti ovaj razgovor
'Skakavcu'.«
Hunter zatvori oči.
Tracy slegne ramenima. »Nemam pojma što bi to, dovraga, trebalo značiti i zatim je
prekinuo vezu rekavši mi svoje lažno ime.«
Hunter već zna odgovor, ali svejedno mora pitati. »Koje ime?«
»Nije važno, Roberte, jer se očito radi o lažnom imenu. Osim ako je taj tip jednako glup
kao što je bolestan.«
»Tracy, koje ti je ime rekao?«
Tracy ljutito uzdahne. »Rekao je da se zove Lucien.«

170
Knjige.Club
 72
Hunter brzo skoči na noge i izvadi mobitel.
»Što to radiš?«, upita Tracy.
»Ovo moram prijaviti«, odgovori.
Tracy Adams dobro pozna policijski protokol. Zna kako se pokreće birokratska mašinerija
i zna što je pokreće. Upravo je voditelju LAPD-ove Jedinice za ultranasilne zločine ispričala o
telefonskom razgovoru u kojem je netko priznao moguće dvostruko ubojstvo. Bila to neslana
šala ili ne, Hunter se, kao policijski službenik, mora držati protokola. Ovo mora prijaviti: u kuću
njenih roditelja policija će poslati vozilo kako bi potvrdili ili opovrgnuli vjerodostojnost poziva.
»Roberte, ne moraš to raditi«, kaže mu, također uzimajući svoj mobitel, no Hunter već
prenosi dispečeru adresu Tracyinih roditelja. Podigne ruku, moli je da pričeka časak.
Tracy ne čeka.
»Roberte, poznat mi je protokol, ali, molim te, prije negoli uzalud potrošiš vrijeme policije,
dopusti da najprije nazovem roditelje i vidjet ćeš da nema potrebe prijavljivati ovu bolesnu
psinu. Jednostavno se radi o nekom idiotu.«
Skrene pogled na svoj mobitel i počne utipkavati broj svojih roditelja.
Hunter završi svoj poziv tražeći od dispečera da odmah obavijesti detektiva Garciu i FBI-
eva specijalnog agenta Petera Holbrooka. Vrati mobitel u svoj džep i uhvati Tracyinu ruku.
»Nemoj«, kaže prekinuvši je.
»Što?«
Uzvrati mu pogled, u njezinim očima sukobljavaju se zbunjenost i tjeskoba.
»Moram, Roberte«, kaže glasom koji podrhtava malo više nego maločas. »Tako ćemo ovo
raščistiti. Ovo me stvarno uznemirilo, a sada smo još upleli i policiju. Moram razgovarati s
majkom, u redu? Moram joj čuti glas.«
Hunter joj još jače stegne ruku i skrene pogled. Dok gleda u daljinu, crna rupa u njegovu
želucu prijeti erupcijom, osjeti kako mu se steže grlo. Načas pomisli da bi joj mogao dopustiti
poziv. Telefon će vjerojatno zvoniti sve dok Tracy ne odustane, zbog čega će se samo još više
uznemiriti. Tada će vjerojatno pokušati nazvati majčin ili očev mobitel, i to je ono što ga brine.
Uvjeren je da je Lucien prava inkarnacija zla. Očekuje da će Tracyin prvi potez biti da nazove
roditelje. Što ako im je uzeo mobitele? Što ako se on javi na njezin poziv? Što ako je snimio
njihove krikove i pusti joj ih preko mobitela?
»Roberte, što nije u redu?«, upita Tracy, ne samo zato što na njegovu licu vidi strepnju,
već i zato što osjeća kako mu drhti ruka na njezinoj.
Hunter je pogleda, Tracy opazi tugu u njegovim očima.
»Roberte?«
»Tracy, ne mogu ti lagati«, napokon joj kaže drhtavim glasom.
»Što?« Istrgne ruku iz njegova stiska. »O čemu, Roberte? O čemu to govoriš?«
Srce mu se stegne u prsima jer je svjestan da je za sve ovo on kriv. Lucien je nekako saznao
da se on i Tracy viđaju, iako su se sastali samo jednom nakon Lucienova bijega iz zatvora.
»Kako ćeš ubiti nekoga a da ga zapravo ne ubiješ?« To mu je pitanje postavio Lucien.
»Lako je, Skakavče. Isprazniš mu dušu samo zato da bi je napunio bolom... oduzmeš mu ono
što najviše voli.«

171
Knjige.Club
 Upravo to radi Lucien. Ne oduzima samo ono što Hunter najviše voli, već i ono što najviše
voli Tracy. Prazni njihove duše i puni ih bolom - bolom koji nikad neće nestati.
Kad se jednom sve otkrije, a otkrit će se, jer joj Hunter ne može lagati, Tracy će znati kako
je ostala bez roditelja iz samo jednog razloga... kako jedini razlog njihova brutalnog ubojstva -
Hunter je uvjeren u to da će biti brutalno ubijeni - nije neka njihova greška, već to što njihova
kći Tracy »hoda« s Hunterom. O tome se radi. To je fatalni čimbenik u njihovim životima:
njihova kći viđa se s Hunterom... zaljubljena je u njega... izlazi s njim. Čim Tracy sazna
istinu, zamrzit će ga iz dna duše. U to je potpuno uvjeren.
Tek kad ispruži ruku kako bi uzeo vodu, shvati da mu se ruke tresu. Bez obzira koliko ovo
bilo teško, mora je pogledati u oči.
»Lucien je pravo ime«, kaže joj, dajući sve od sebe da ga glas ne iznevjeri.
»Lucien je pravo ime?«, upita Tracy. Njezin pak glas zvuči glasno i prestrašeno. »Roberte,
što bi to, dovraga, trebalo značiti?«
Hunter izdrži njezin pogled. »Možemo li izaći? Molim te?«
»Ne, Roberte, ne možemo izaći.« U njezinu glasu se osim mješavine mnogih osjećaja čuje
i natruha ljutnje. »Želim znati o čemu to, dovraga, govoriš i želim to znati sada.« Oči joj se
napune suzama. »Ovo nije smiješno, znaš?«
»Molim te, izađi sa mnom van«, preklinje Hunter posegnuvši za njezinim rukama, ali ih
ona opet odmakne.
»Ne.« Gleda ga gotovo s gađenjem. »Reci mi o čemu govoriš.«
Njezin glas dopre i do susjednih stolova, par s njihove desne strane pogleda ga s
neodobravanjem. Očito pretpostavljaju kako je on kriv za ono što se događa između njih dvoje.
Mora nastaviti. Ne može više odugovlačiti. Mora joj reći.
»Osoba koju trenutno ganjamo«, započne, »je ista ona osoba koja je prije tjedan dana
aktivirala bombu u Whisky Athenaeumu. Zove se Lucien Folter. Stvarno postoji.«
Tek tada sine Tracy.
Nije vidjela Huntera prije eksplozije bombe. Dakako, razgovarali su preko telefona, ali
Hunter nikad ni s kim tko nije povezan sa slučajem nije razgovarao o svojim istragama, čak ni
s njom, ali ga je vidjela na televiziji nakon nesreće u Whisky Athenaeumu. Gledala je vijesti i
čitala novine. Sjeća se kako je FBI-ev agent, pokraj koga je za vrijeme konferencije za medije
stajao Hunter, uvjeravao građane Los Angelesa kako ono što se dogodilo nije djelo terorističke
organizacije, već samo jednog pojedinca. Nije terorist, već bjegunac koji je prije nekoliko
tjedana pobjegao iz zatvora i krenuo u osvetnički pohod. Agent nije spomenuo kako ni kome
se bjegunac želi osvetiti, ali je spomenuo njegovo ime - Lucien Folter. Poziv ju je toliko
potresao da sve dosad nije uspjela povezati to ime s imenom pozivatelja.
»Što?« Gnjev se pretvori u neizmjernu tugu, suze joj poteku iz očiju. »Je li to neka šala?«
Hunter gotovo neprimjetno odmahne glavom. »Lucien se ne šali.«
»Što mi time želiš reći, Roberte?« Duboko udahne zrak, ali kisik ne stigne do njezinih
pluća. »Da su moji roditelji upravo ubijeni u vlastitoj kući i da me njihov ubojica maloprije
nazvao na mobitel... samo radi zabave?«
Počnu ih pogledavati i ljudi za susjednim stolovima.
Hunter osjeća kako mu drhti cijelo tijelo. Srce mu se para gledajući takvu Tracy, a ništa ne
može učiniti. Najgore je od svega to što je ovo tek početak njezine boli. Bit će još gore. Mnogo,
mnogo gore.
»Zašto?«, upita Tracy. »Zašto bi taj luđak koji je prije nekoliko tjedana digao bar u zrak,
napao moje roditelje? Zašto bi ih ubio? Roberte, to nema nikakva smisla.«

172
Knjige.Club
 Hunter načas odvrati pogled. Kad je opet pogleda u oči, opazi kako su joj bjeloočnice
poprimile svijetlu nijansu crvene boje. Praktički može osjetiti kako mu duša umire.
»Zbog mene.« Čim izreče te riječi, grlo mu se osuši poput pustinje.
Tracy ga promatra, no Hunter u njezinim očima vidi kako njezin mozak ne može shvatiti
značenje tih dviju riječi. Tada joj, odjednom, sine.
»Osveta«, kaže dok joj se suze slijevaju niz lice.
»Na konferenciji za medije... onoj prije tjedan dana, na televiziji. FBI-ev agent s kojim
surađuješ rekao je kako je taj tip Lucien pretvorio bar u prah i pepeo i oduzeo sve one nevine
živote zato što je utuvio u glavu nekakvu osvetničku misiju, ali nije spomenuo kome i kako će
se osvetiti.« Mora zastati i progutati suze kako bi nastavila govoriti. »Osvećuje se tebi?«
Hunter trepne. Čvor u njegovu grlu još se više stegne. Kimne. »Da.«
»Znači, sada mi govoriš kako su moji roditelji mrtvi zbog neke glupe stvari koju ti
zamjera?«
Evo ga, pomisli Hunter. Gnjev u njezinu glasu. Mržnja u njezinim očima. Smrt njegove
duše.
»Ali... zašto?« Tracy neusredotočeno pogleda naokolo kao da će negdje naći odgovor.
»Zašto bi napao moje roditelje ako se želi osvetiti tebi?«
Mogao bi joj pokušati objasniti, ali kakva bi korist bila od toga?
»Ne«, kaže Tracy odmahujući glavom. Ovo je previše apsurdno da bi bilo istina. »Ne...
ne... ne. Ovo se ne događa. Ovo je neka glupa šala i kladim se da iza nje stoji neki od mojih
studenata. Kako mi možeš reći nešto takvo kad cijelo ovo vrijeme sjediš ovdje sa mnom? Ne
možeš biti siguran, Roberte.« Suze joj se slijevaju niz lice, prigušuju joj glas. »Jednostavno ne
može. Idi ako želiš i pošalji ophodnju do njihove kuće i vidjet ćeš.« Ponovno uzme mobitel.
»Nazvat ću roditelje i dokazati ti da si u krivu. Roberte, ovo zaista nije smiješno. Ne mogu
vjerovati da mi to radiš.«
Utipka broj svojih roditelja.
Ovaj put se Hunter ne usprotivi.

173
Knjige.Club
 73
Telefon u kući Tracyinih roditelja zazvoni jednom... dvaput... triput... i nastavi dalje
zvoniti. Što duže zvoni, to Tracy više lije suze. Odustane nakon dvadesetog zvona.
»Nazvat ću mamin mobitel«, kaže glasom punim strepnje i tuge. Ne gleda Huntera.
Hunter brzo provjeri na zaslonu mobitela je li dobio kakvu poruku od Garcie - ništa. Može
se samo nadati da Lucien nije uzeo mobitele Tracyinih roditelja.
Tracy prisloni mobitel na uho i čeka. S druge strane, mobitel njene majke zazvoni pet puta,
zatim se automatski prebaci na govornu poštu.
»Mama? Ja sam. Molim te nazovi me čim čuješ ovu poruku, u redu? Volim te.« Prekine
vezu. »Sad ću nazvati tatu.«
Hunter čeka. Svakoga časa u njemu umire dio njegova srca.
Tracy utipka broj mobitela svoga oca i čeka da se javi. Ne javi se. Jednako kao i majčin, i
očev zazvoni pet puta, zatim se automatski prebaci na govornu poštu.
»Tata, gdje ste?« Zbog suza je jedva uspjela izgovoriti riječi. »Molim te nazovi me istoga
časa kad primiš ovu poruku, u redu? Samo želim znati da ste ti i mama dobro. Molim te, nazovi
me. Volim te.«
»Tracy«, kaže Hunter tihim glasom. Zapravo joj samo želi dodirnuti ruku... želi je zagrliti...
želi je utješiti, ali se ne usuđuje ponovno pokušati. »Moram ići.«
»Što? Kamo?« Tracy se ogleda naokolo. Zbunjenost i poricanje su jedni od prvih stadija
šoka. Tracy je veoma brzo stigla do njih.
Hunter ne želi izreći riječi »poprište zločina«.
»Do kuće tvojih roditelja«, odgovori. »Moram otići.« Tutne ruku u džep, izvadi dovoljno
novca za njihova pića i stavi ga na stol.
»Kako možeš otići do kuće mojih roditelja kad ne znaš gdje žive?«, upita Tracy.
Definitivno je veoma zbunjena.
»Ako ti ideš«, kaže Tracy ustajući, »onda idem i ja.«
Hunter joj ne mora objašnjavati protokol o kontaminaciji poprišta zločina, ali sve dok se
kuća njezinih roditelja i službeno ne proglasi mjestom zločina, ne može je spriječiti u nakani.
Na kraju krajeva, to je kuća njezinih roditelja.«
»Dobro«, pristane. »Možeš se voziti sa mnom.«
»Ne«, odvrati Tracy.« Iako joj glas većinom zvuči žalosno, Hunter u njemu jasno čuje i
ljutnju. »Ja ću voziti. Došla sam svojim automobilom.«
»Tracy, sada si previše potresena da bi vozila. Dođi sa mnom, molim te.«
»Ne, dobro sam. Mogu voziti.« Zgrabi svoju torbicu i izjuri iz restorana.
Hunter je slijedi praćen osuđujućim pogledima ljudi za okolnim stolovima.

174
Knjige.Club
 74
Pozornici Brian Stone i Pedro Ramos drže u rukama svježe skuhanu jaku kavu i sjede u
svom crno-bijelom vozilu parkiranom uz kafić na Firestone Boulevardu u Downeyu.
»Mislim da ću otići po krafnu«, kaže Ramos, zagladivši svoje guste brkove u obliku
potkove. »Hoćeš li i ti?«
»Ne, čovječe, neću«, odvrati Stone pogledavši svoj struk. »Jučer smo ručali u restoranu
Dal Rae u Pico Riveri - Debra, djeca i ja. Kad smo pojeli ručak, upitao sam: 'Dobro, tko će
sladoled?'« Zastane i ozlojeđeno pogleda partnera. »Debra me prostrijelila onim svojim
'smrtonosnim' pogledom i rekla: 'Ti ne, dragi. Možda bi se nekoliko mjeseci morao držati
samo voća.' I potapšala me po trbuhu.«
Ramos se grohotom nasmije. »Mislim da ima pravo, debeljko!«
»Jebi se, ti iz Village Peoplea... 'Y.M.C.A.'«, počne Stone pjevati poznatu pjesmu i
oblikujući rukama slova.
»Znači, za tebe nema krafne«, kaže Ramos otvarajući suvozačeva vrata. »Hoćeš da ti
donesem... bananu?«
Prije nego što Stone uspije odgovoriti, oglasi se policijski radio na njihovoj komandnoj
ploči.
»Svim jedinicama u blizini Albia Streeta pokraj Marble Avenuea: imamo prijavljen
mogući dvostruki 187. Ovo je kod dva visokog prioriteta koji zahtijeva HV.«
IIV znači »izvid iz vozila«.
»Dvostruko ubojstvo?«, kaže Ramos zatvarajući vrata. Lice mu se ozari. »Marble Avenue
je samo nekoliko blokova dalje.«
»Idemo«, kaže Stone, brzo stavi šalicu s kavom u držač i upali motor. Dok natraške izlazi
s parkirnog mjesta, Ramos posegne za radijem.
»Ovdje jedinica B7602, udaljeni smo otprilike tri minute od Marble Avenuea. Puna
adresa?«
Dispečer mu brzo odgovori.
»Deset-četiri«, potvrdi Ramos. »Na putu smo. Ima li kakvih informacija o počinitelju?
Postoji li šansa da je još u kući?«
»Negativno. Zasad se ne zna ništa više. Zato nastavite uz izniman oprez.«
»Kao i uvijek.«
Kod dva visokog prioriteta znači da ne smiju koristiti ni sirene ni rotacijsko svjetlo, zato
Ramos ugasi radio na komandnoj ploči i zakopča sigurnosni pojas.
Stone samo načas uključi i rotacijsko svjetlo i sirenu kako bi bez stajanja mogli proći kroz
dva crvena svjetla. Trebaju im točno dvije minute i dvadeset jedna sekunda dok ne stignu do
rečene adrese.
»To je ta kuća«, kaže Ramos pokazujući jednokatnicu bez garaže, s kratkim prilaznim
putem. S prednje strane ne vide unutra nikakvo svjetlo.
»Idemo«, kaže Stone izlazeći iz crno-bijelog vozila s uperenim oružjem.
Ramos ga slijedi.
Krećući se što opreznije i tiše mogu, oba pozornika približavaju se ulaznim vratima kuće.

175
Knjige.Club
 »Oh, sranje!«, šapne Ramos kad stignu na udaljenost od dva metra od vrata. Vrata su
otvorena dva centimetra.
Obojica se leđima naslone na zid, Ramos s lijeve, Stone s desne strane.
Ramos signalizira partneru da će on otvoriti vrata.
Stone kimne.
Ramos stavi oružje u desnu ruku, ispruži lijevu i polako gura vrata dok se potpuno ne
otvore. Zatim nagne trup naprijed, tek toliko da može zaviriti unutra - previše je mračno da bi
išta vidio - pa odmahne glavom.
Iznutra im nosnice zapahne užasan smrad.
Istoga časa oba policajca naprave grimasu kao da ih je netko ošamario.
Ramos stavi ruku na usta kako se ne bi zakašljao.
Nijedan nema pojma što bi mogao biti taj grozan smrad, no što god to bilo, uvjereni su da
nije ništa dobro.
Stone signalizira Ramosu da će on ući prvi. Prstima odbrojava: tri... dva... jedan.
Tada okrene tijelo udesno za sto osamdeset stupnjeva. Stojeći nogu razmaknutih u
širini ramena, s obje ruke ispružene ispred sebe i objema šakama čvrsto držeći pištolj, zastane
na vratima, pogledom mahnito traži metu.
Ne ugleda ništa osim prigušenog svjetla koje dopire iza drugih, također pritvorenih vrata
na suprotnoj strani prostorije.
Ramos ponovi pokrete svoga partnera, samo što se umjesto udesno, okrene ulijevo. Stane
tik iza Stonea. Ni on ne vidi nikakvo kretanje u mračnoj prostoriji.
Stone oprezno korakne naprijed. Vrijeme je za objavu njihove prisutnosti.
»LAPD«, vikne Stone odlučnim glasom. »Ima li koga?«
Ništa.
»Vidiš li na zidu prekidač za svjetlo?«, upita Stone ne okrećući se prema Ramosu.
»Da«, odgovori Ramos, ispruži ruku i pritisne ga.
Prostorija ostane u mraku.
Ramos još nekoliko puta pritisne prekidač, tek toliko da bude potpuno siguran.
»Ništa«, kaže. »Nema svjetla.« Desnom rukom drži pištolj, lijevom rukom uzme baterijsku
svjetiljku s pojasa.
Stone učini isto.
»Briane, ne sviđa mi se ovo«, šapne Ramos. »Nimalo mi se ne sviđa. A od ovog smrada
ću povratiti.«
Zrake njihovih svjetiljaka ukrste se nekoliko puta dok njima prelaze po prostoriji,
pokušavaju vidjeti gdje se nalaze.
Čini se da je ovo bila lijepo uređena dnevna soba, s blistavim drvenom podom.
»LAPD«, vikne Stone još jednom. »Ako je netko tu, neka se pokaže, polako, s rukama
ispruženim iznad glave tako da ih možemo vidjeti. Odmah.«
Ništa. Nigdje nikakvog pokreta.
»Upozoravamo«, nastavi Stone. »Ne pokažeš li se, pucat ćemo.«
Oba policajca čekaju, svjetlo njihovih baterija kruži po sobi.
Nigdje nikakva pokreta.
»Svjetlo na drugom kraju sobe«, kaže Ramos.
»Da«, odvrati Ramos. »Vidim ga. Idemo.«
176
Knjige.Club
 Sa svakim učinjenim korakom upere svjetlo i oružje zdesna ulijevo i slijeva udesno, po
cijeloj dužini i širini prostorije. Nakon dvadeset tri koraka napokon stignu.
Svjetlo koje dopire kroz pritvorena vrata neujednačeno treperi, najvjerojatnije se radi o
svjetlu svijeća. Kako se približavaju prostoriji, odvratan smrad postaje sve jači i jači.
Policajci Stone i Ramos zauzmu jednak položaj kao i ispred ulaznih vrata - Ramos s lijeve,
Stone s desne strane. Ramos signalizira kako će opet on otvoriti vrata i zaviriti unutra. Stone
jednom kimne.
Ramos nastavi dalje na isti način kao i prvi put, ali kad se nagne kako bi zavirio u
prostoriju, zastane. Želudac mu se okrene, usta napune slinom.
Stone pomno promatra partnera, sprema se ući za njim, ali tada ugleda Ramosove
razrogačene oči veličine krafni i širom razjapljena usta.
»Pedro, što je?«, upita ga.
Držeći pištolj objema rukama, Ramos se prekriži... dvaput.
»Santa Madre de Dios.« Ramos nije niti svjestan da je izrekao te riječi. Nešto mu se
uskomeša u želucu.
Stone ništa ne pita, još jednom zarotira tijelo i stane ispred Ramosa na sredinu otvorenog
ulaza. U djeliću sekunde na licu mu se pojavi zrcalni odraz partnerova izgleda.
»Isuse Kriste!« Užasnuto prelazi pogledom po sobi. Drhtavim glasom kaže: »Tko bi,
dovraga, ovakvo nešto učinio nekome?«
»El Demonio«, odgovori Ramos. I njegov glas podrhtava. »Sam Sotona, eto tko.«

177
Knjige.Club
 75
Ispred bara i restorana Zečja rupa, Hunter pokušava posljednji put urazumiti Tracy.
»Tracy, molim te, ostavi ovdje svoj auto i dođi sa mnom ili mi barem dopusti da ti pozovem
taksi. Molim te nemoj voziti. Ne u takvom stanju.«
No Tracy ga više ne sluša. Protrči pokraj njega, prijeđe ulicu i uskoči u svoj automobil.
Očito je u takvom emocionalnom stanju da će za volanom predstavljati opasnost i sebi i
drugima. Trese joj se cijelo tijelo, vid joj je zamagljen od silnih suza i ne treba biti stručnjak da
se zaključi kako joj pažnja neće biti usredotočena ni na cestu ni na vožnju. Znajući to i unatoč
žurbi da što prije stigne na poprište zločina, Hunter napravi jedinu stvar koju može kako bi je
držao na oku - uđe u svoj automobil i vozi tik iza nje.
S druge strane ulice, nedaleko od mjesta gdje je Tracy parkirala, Lucien s veselim
smiješkom na usnama promatra prizor pred sobom.
»O, ne, Roberte«, kaže samome sebi gledajući ih kako se udaljavaju u svojim
automobilima. »Čini se da se veoma ljuti na tebe. Je li moguće? Je li moguće da će te mrziti do
kraja života? Je li moguće da će tebe kriviti za smrt svojih roditelja? Je li moguće da će zauvijek
proklinjati dan kad te je upoznala?« Glasno se nasmije. »Da, Skakavče, mislim da je vrlo
moguće.« Potom se vrati u svoj kombi.
Volio bi kad bi mogao vidjeti što će se sljedeće dogoditi, onda kad Hunter i Tracy stignu
u kuću njezinih roditelja. Volio bi promatrati njihovu reakciju na umjetničko djelo koje im je
ostavio, ali kad bi ih slijedio i promatrao iz gomile znatiželjnika koji će se nesumnjivo okupiti
oko policijske trake, to bi ipak bilo previše riskantno.
»Ne«, kaže dok pali motor. »Moj posao ovdje je gotov.« Skrene pogled na predmet na
suvozačevu sjedalu i nasmiješi se. »Barem zasad.«

178
Knjige.Club
 76
U to doba noći, vožnja iz Alhambre u Downey trebala je trajati oko dvadeset pet minuta,
možda malo dulje, ali je Tracy zbog rastresenosti triput pogrešno skrenula, čak i na pogrešnu
autocestu. Sve u svemu, zbog njezine hirovite vožnje trebalo im je još dodatnih osamnaest
minuta, a to je po Hunterovu mišljenju zapravo bila dobra stvar.
Nije želio biti onaj tko će je spriječiti da utrči u kuću svojih roditelja, a upravo to bi morao
učiniti da su prerano stigli - prije utvrđivanja da se radi o poprištu zločina i prije ograđivanja
mjesta policijskom trakom.
Iako su već znali identitet počinitelja, Hunter kao detektiv ne bi dopustio kontaminaciju
mjesta zločina.
Također zna da je Lucien sposoban učiniti najužasnije stvari, a instinkt mu govori da je
ovaj put pretjerao. Ovo Lucienu više nije bilo istraživanje. Ovo je bila osveta, htio je Hunteru
očitati lekciju.
Kako bi zaštitio Tracy od grotesknih prizora iz noćne more, prizora koji će neizbježno
ostaviti trajne ožiljke, psihički je uništiti i proganjati preostali dio života, učinit će sve što je u
njegovoj moći da joj ne dopusti ulazak u kuću, čak i ako to znači da će ga zauvijek zamrziti.
Dok se približavaju kući, Hunter nazove Garciu.
»Carlose«, kaže kad se Garcia javi, »jesi li već stigao?«
»Još samo otprilike pet minuta daleko«, odgovori Garcia. »Živim u sjevernom
Hollywoodu, sjećaš se?« Zavlada kratka tišina. »Čekaj malo - pitaš jesam li stigao? Znači, ti
nisi na poprištu?«
»Nisam, i ja sam otprilike jednako daleko kao i ti, možda malo dalje.«
»Mislio sam da si na večeri s Tracy negdje u Alhambri.«
»Bio sam.«
»Ali mene su nazvali prije četrdesetak minuta.« U glasu mu se čuje zbunjenost. »Od
Alhambre do Downeya... trebao si davno prije mene biti tamo. Što se događa?«
Hunter duboko udahne. Opet osjeća čvor u grlu. »Žrtve«, kaže. »To su Tracyini roditelji.«
»Tko su žrtve?« Nesigurnost prijeđe u potpuni šok.
»Tracyini roditelji«, ponovi Hunter, jedva uspijevajući održati smiren glas. »Kako bi se
osvetio meni, Lucien je napao Tracyine roditelje.«
»Ovaj...« Garcia se muči pronaći prikladne riječi. »Jesi li siguran?«
»Lucien je nazvao Tracy. Bili smo u restoranu. Upravo sam dobio dispečerovu potvrdu
kako su na adresi Tracyinih roditelja pronađena dva trupla.«
»Lucien je nazvao Tracy? Kako je, dovraga...?« Garcia preinači pitanje. »Sranje! Ona je s
tobom?«
»Nije. Već u autu ispred mene. Zbog toga još nisam stigao. Duga je to priča. Što je s
Westom i Holbrookom, jesu li oni na poprištu?«
»Možda, nisam siguran. Nismo se još čuli.« »Dobro. Slušaj, što god se dogodilo, ne
smijemo dopustiti Tracy da uđe u kuću. Ne znam što je Lucien učinio, ali...« Hunter ne može
dovršiti rečenicu.
»Da, podrazumijeva se«, složi se Garcia. »Stići ću tamo za nešto više od tri minute.«
»Ne skrenemo li još jednom pogrešno, i mi bismo trebali stići otprilike u isto vrijeme.«

179
Knjige.Club
Prekinu vezu.

180
Knjige.Club
 77
Kad napokon skrenu desno na Marble Avenue, Hunter iza niza kuća opazi rotacijska plava
i crvena svjetla. Ulica Tracyinih roditelja je prva s lijeve strane, pa Hunteru lakne vidjevši kako
je policija već ogradila poprište na samom početku ulice. Tracy pokuša skrenuti u ulicu, ali je
zaustavi uniformirani policajac. Hunter stane iza nje.
»Ona je sa mnom«, kaže gurnuvši glavu kroz prozor i pokazujući svoju detektivku značku.
Policajac baterijskom svjetiljkom osvijetli njegovu značku, zatim mu kimne. »Vi ste šef.«
Policajac signalizira svom partneru da podigne crno-žutu policijsku traku kako bi Hunter
i Tracy mogli proći.
Tri policijska vozila zapriječila su prilazni put do kuće Tracyinih roditelja, pa Tracy žurno
parkira na ulici, popevši se napola na pločnik.
Hunter parkira na ulici i tada ugleda kako Garcyina Honda Civic prolazi ispod policijske
trake.
Tracy iskoči iz automobila kao da gori i potrči prema kući.
Hunter potrči za njom.
Tracy stigne do travnjaka, no tada joj dva LAPD-ova policajca blokiraju put.
»Žao mi je, gospođo«, kaže onaj viši podigavši ruku. »Ne možete tamo. Ovo je poprište
zločina.«
»Ovo je kuća mojih roditelja«, odvrati između jecaja. Oči su joj crvene i podbuhle od plača.
Dva policajca razmjene brze i zabrinute poglede.
»Shvaćam«, odvrati onaj viši. »I strašno mi je žao, ali ne mogu vas pustiti.«
»OVO JE KUĆA MOJIH RODITELJA!«, vikne Tracy pokušavajući se nasilu probiti.
Nije upalilo.
»Žao mi je«, kažu oba policajca ne puštajući je dalje.
Tracy se okrene, pogledom traži Huntera. On je samo nekoliko koraka iza nje. Pogleda ga
preklinjućim pogledom, jedva uspijeva govoriti gutajući suze.
»Molim te... reci im da me puste... molim te.«
»Tracy, ne mogu«, odvrati Hunter. Glas mu je pun bola. »Ne sada.«
»Molim te...«, preklinje ga. I opet joj se počne tresti cijelo tijelo. »Moram ih vidjeti. Moram
vidjeti svoje roditelje.«
Garcia im priđe na travnjaku ispred kuće.
Tracy se okrene prema njemu. »Carlose, molim te, pomozi mi. Moram vidjeti svoje
roditelje.«
Garcia krišom pogleda Huntera, zatim odgovori.
»Tracy, ne mogu«, kaže. »Znaš da to ne smijemo. Ovo je poprište zločina. I ti znaš
protokol, jednako kao i mi.«
»Tracy, čekaj da mi prvi uđemo«, kaže Hunter. »Zatim ćemo doći po tebe.«
»Moram ih vidjeti.« Tracy sve više jeca. »Moram ih vidjeti.«
Upravo u tom trenutku Hunter i Garcia ugledaju kako FBI-ev specijalni agent Peter
Holbrook izlazi iz kuće. Na cipelama ima bijele navlake, na rukama rukavice od lateksa, a na
glavi svijetloplavu kapu sličnu kirurškoj. Zastane pred vratima, skine pokrivalo s glave i njime
obriše znoj sa čela. Izraz u očima mu je prazan, udaljen, pun nevjerice. Treba mu

181
Knjige.Club
nekoliko trenutaka dok ne primijeti Huntera i Garciu kako stoje s dva policajca. Pokrivalom
otare i znoj iznad usana, zatim priđe detektivima.
»Isuse!«, kaže. Vi dečki nećete...« Tada mu Garcia diskretno odmahne glavom i
istovremeno brzo pogleda Tracy.
Holbrook ušuti.
Tracy ga pogleda očima punim suza. »To je kuća mojih roditelja.« Glas ju izdaje. »Moram
ući unutra. Moram ih vidjeti. Molim vas, pomozite mi.«
Holbrook opazi tugu na Hunterovu licu. Okrene se prema Tracy.
»Ja sam FBI-ev specijalni agent Peter Holbrook«, predstavi se. »Strašno mi je žao, ali,
nažalost, ne mogu vam dopustiti da uđete unutra, gospođice Adams. Ne sada. U ovom trenutku
kuća vaših roditelja je i službeno poprište zločina i moramo se držati protokola.«
»Tko jebe protokol«, vikne Tracy. »Ovo je još uvijek kuća mojih roditelja. Ne možete mi
to raditi. Moram ih vidjeti.« Pogleda Huntera. »Roberte, molim te, pomozi mi. Molim te, nemoj
im dopustiti da mi to rade. Preklinjem te.«
Sada Holbrook prostrijeli Huntera i Garciu užasnutim pogledom. Odmahne glavom.
Ustima nečujno oblikuje riječi: »Što god učinili, ne puštajte je unutra.«
Na početku ulice pojavi se bijeli forenzičarski kombi.
»Gospođice Adams«, kaže Holbrook. »Molim vas, dođite sa mnom.« Lagano stavi ruku
na njezino rame. »Sjednimo malo.« Pokaže jedno crno-bijelo policijsko vozilo parkirano na
ulici.
Tracy otrese njegovu ruku. »Ne moram sjesti. Moram vidjeti svoje roditelje.«
»Molim te, Tracy«, preklinje je Hunter. »Obećavam da ću doći po tebe, no sada mi
moraš dati pet minuta. Sada, čak i kad bih to htio, ne mogu te pustiti unutra, jer je ovo istraga
šerifova ureda i FBI-a. Pet minuta i doći ću po tebe. Obećavam.«
Holbrook zbunjeno pogledava čas Huntera, čas Garciu, zatim opet Huntera. Oba detektiva
čitaju između redaka: Ne želite da ona vidi ono što je unutra.
Tracy napokon odustane i dopusti Holbrooku da je odvede do jednog policijskog vozila.
»Ostat ću s njom«, izjavi Holbrook.
Hunter i Garcia brzo krenu prema kući.
»Jesi li ih upoznao?«, upita Garcia. »Tracyine roditelje?«
»Ne, nikada«, odgovori Hunter.
I drugi put se provuku ispod policijske trake, sada na ulaznim vratima, i uđu u mračnu
dnevnu sobu. Istoga časa dočeka ih smrad od kojeg se okreće želudac.
»Joj!«, kaže Garcia. Lijevom rukom brzo prekrije nos i usta.
Hunter načas zatvori oči, kao da će mu se tako nos lakše priviknuti na prodoran smrad.
»Ovo nije smrad trulog mesa«, kaže Garcia.
Hunter se složi odmahnuvši glavom. Točno zna od čega potječe taj smrad.
U tišini prolaze kroz dnevnu sobu prema otvorenim vratima na drugom kraju, tamo gdje
gori svjetlo. Dvadeset tri koraka do ulaza.
Garcia makne ruku s nosa i usta. Pogled mu besciljno luta po prostoriji, pokušava shvatiti
prizor pred sobom.
»Koji je... ovo... kurac?«

182
Knjige.Club
 78
Hunter stoji uz vrata, osjeća kako ga napušta snaga.
U blagovaonici ima toliko krvi da je teško povjerovati kako su tu samo dvije žrtve, ali ta
nevjerojatno velika količina krvi po podu, zidovima, pokućstvu, zavjesama, čak i stropu, samo
je djelić užasa ispred njih.
Nasred prostorije je blagovaonički stol za šest osoba, s jednom stolicom na svakom kraju
i po dvije sa svake strane. Tracyini roditelji su na stolicama na čelu stola. Lucien ih je postavio
u sjedeći položaj, kao da su za svojom posljednjom večerom. Majka u crvenoj haljini od svile
sjedi na sjevernoj strani stola, a otac u tamnom prugastom odijelu nasuprot njoj.
Na prvi pogled jedino se po njihovoj odjeći može odrediti tko sjedi na kojem kraju, jer
nijedno tijelo nema lica... nijedno tijelo nema glave.
Georgeu i Pameli Adams grubo su odrezane glave, ostali su samo groteskni batrljci vrata
na svakome trupu, s vidljivim mišićima, arterijama, venama i leđnom moždinom na mjestu
reza. Zbog oksidacije, ogoljelo meso počelo je poprimati tamnosmeđu boju, no ipak izgleda
malo vlažno, što znači da je rez napravljen u proteklih šest sati.
Već po samoj količini krvi, posebno po poprskanom stropu, i Hunter i Garcia znaju kako
je Tracyinim roditeljima u ovoj prostoriji odrezana glava, kao i da je Lucien to učinio prije
njihove smrti - dok su još bili živi.
»Ovo je izvan svake...« Iako se veoma trudi, Garcia ne može naći odgovarajuće riječi.
Na stolu, ispred svakog tijela bez glave, postavljen je tanjur i čaša za vino - i upravo tu je
Lucien pokazao svoju nastranost i zlo: na tanjurima je poslužio njihove glave.
Ispred gospođe Adams, na sredini tanjura prepunog krvi, potpuno je neprepoznatljiva glava
njezina muža. Neprepoznatljiva zato jer je toliko spržena, da je koža lica potpuno prekrivena
mjehurima, a zatim je ispečena dok nije poprimila hrskavu teksturu i boju ugljena, što
objašnjava onaj užasan smrad u kući. Isti takav smrad Hunter i Garcia osjetili su prije nekoliko
dana na mjestu eksplozije bombe - smrad sprženog ljudskog mesa.
Očne jabučice gospodina Adamsa rasprsnule su se u očnim šupljinama, tamo gdje su nekoć
bile plave oči, ostala su samo dva zlokobna mračna kratera.
Na suprotnoj strani stola, na tanjuru ispred bezglavog trupa gospodina Adamsa, stoji
glava gospođe Adams, ali za razliku od njegove, njezina nije ispečena.
Crvena kosa gospođe Adams, veoma slična kosi njezine kćeri, začešljana je s lica i raširena
oko tanjura po krvlju natopljenom stolnjaku. Njezine nekoć lijepe zelene oči postale su
mliječno bijele, utonule su dublje u očne šupljine, no širom su otvorene i zure u mužev bezglavi
trup.
Kao da su njezine oči nekako fotografirale trenutak smrti, u njima se odražava čisti strah i
užas, ali Lucienova namjera da izazove šok ne završava s posluživanjem njihovih glava. Obama
bezglavim trupovima dodao je i jedaći pribor - vilice u lijeve i noževe u desne ruke. Obje vilice
zabodene su duboko u lijeve strane glava, noževi su zabijeni u usta. S ulaza, mjesta na kojem
stoje Hunter i Garcia, izgleda kao da se bezglava trupa spremaju odrezati komadić partnerove
glave.
»Lucien je ispekao jednu glavu?«, upita Garcia šapatom, zvuči kao da ne može vjerovati.
»Zašto je to učinio?«
Hunter nema odgovora... nema glasa. U sebi osjeća potpunu prazninu. Sada može samo
zuriti u užasan prizor ispred sebe. U glavi mu je samo jedna misao... Tracy.

183
Knjige.Club
 »Peter je u pravu«, kaže Garcia, misleći na ono što im je specijalni agent Holbrook vani
pokušavao reći. »Nema šanse da Tracy uđe ovamo, Roberte. Ovo ne smije biti posljednja slika
njenih roditelja koju će vidjeti. Ovo će je uništiti.«
»Dakle, što imamo ovdje?«
Pitanje dopre iza njih i oba detektiva točno znaju kome pripada glas: doktorici Susan Slater,
jednoj od najboljih forenzičarki u Kaliforniji. S Hunterom i Garciom radila je na nekoliko
prošlih slučajeva.
»Iz samog mirisa«, nastavi liječnica, »netko je spaljen... i to veoma.«
Hunter se okrene prema njoj. Pogledi im se sretnu, liječnica u njegovim očima vidi očaj
kakav još nikad nije vidjela. Ne kod Huntera.
»Roberte, jesi li dobro?«
»Susan«, kaže Hunter umjesto odgovora i skrene pogled na njezin kovčeg. »Treba mi
jedna usluga.«

184
Knjige.Club
 79
Baš kako je i obećao, nakon gotovo pet minuta, Hunter izađe iz kuće i priđe policijskom
vozilu u kojem sjedi Tracy.
»Tracy«, kaže i pruži joj čašu vode. »Molim te, popij ovo. Ovo je samo voda sa šećerom.«
Tracy zamalo izbije čašu iz njegove ruke, ali ju je na vrijeme odmaknuo.
»Roberte, ne treba mi voda sa šećerom.« Glas joj još podrhtava, ali se u njega vratila
ljutnja. »Treba mi to da uđem u kuću svojih roditelja.« Uspravi se na noge. »Rekao si mi da ti
dam pet minuta. Pa, tih pet minuta je isteklo. Obećao si mi. Ulazim.« Pokuša proći pokraj njega,
ali Hunter joj zapriječi put.
»Znam da sam tražio pet minuta.« Glas mu je pun tuge. »Ali treba mi malo više
vremena.« Pogleda kuću. »Upravo su stigli forenzičari, a ti, jednako kao i ja, znaš što to znači.
Moraju pregledati poprište, postaviti svjetla, prikupiti dokaze i fotografirati sve in situ. Ne smiju
riskirati kontaminaciju ni pomicanje bilo čega.«
»Robert je u pravu«, pokuša pomoći Holbrook.
»Molim te, Tracy«, inzistira Hunter. »Popij ovo i daj mi samo još nekoliko minuta.«
Kimne Holbrooku i sada je na FBI-evu agentu da čita između redaka.
I čita.
»Čim forenzičari završe s fotografiranjem«, kaže Holbrook obraćajući se Tracy, »ja ću vas
osobno uvesti unutra. Što kažete na to?«
Nove suze slijevaju se niz njezine obraze. Hunteru se slama srce, svjestan je toga da
mu nikad neće oprostiti ono što kani učiniti, ali će radije platiti tu cijenu nego dopustiti da Tracy
vidi ono što je Lucien htio da vidi.
»Molim te!« Još jednom joj pruži čašu. »To je samo voda sa šećerom.«
Tracy napokon popusti, uzme čašu i u malim gutljajima ispije sve.
Za samo tri minute počeo je djelovati jak sedativ koji je doktorica Slater umiješala u vodu
sa šećerom. Kad se Tracy probudila, deset sati kasnije, bila je u svom stanu u Zapadnom
Hollywoodu. Hunter ju je odvezao kući i ostao s njom sve do jutra.
Zahvaljujući djelovanju sedativa, trebalo joj je mnogo više vremena da se izvuče iz mrtvila.
S prvim podrhtavanjem kapaka pojavila se zbunjenost. Trebalo joj je nekoliko minuta dok nije
razaznala svoju okolinu. Tek tada je shvatila da je u svom krevetu.
Hunter joj je donio čašu mlijeka i sendvič i ostavio ih na njezinu noćnom ormariću.
Prošle su još dvije minute dok se nije uspjela posjesti, i to samo zato što joj je Hunter
pomagao. Dok je pospanim pogledom kružila po svojoj spavaćoj sobi, napokon se počela
rasplinjavati magla koja joj je zasjenila sjećanje.
»Zašto sam ovdje?«, upita slabašnim glasom. »Zašto sam u svojoj spavaćoj sobi?«
»Popila si sedativ.« Nije joj odgovorio Hunter, već njezina najbolja prijateljica Amber
Webster. Hunter ju je sinoć nazvao i zamolio da dođe.
»Amber?« Sve dotad Tracy nije primijetila da je prijateljica zajedno s njom u sobi. »Što...
što ti radiš ovdje?« Zastane kad napokon sve shvati. I tada Hunter ugleda kako joj nada umire
u očima.
»Ono nije bio san.« Glas joj je čvrst. »Moji roditelji, gdje su?«
»Popila si sedativ«, objasni joj Amber još jednom, priđe krevetu i stavi ruku na
prijateljičino rame. »Robert te dovezao kući.« Amber zaplače. »Tako mi je žao, Tracy.«

185
Knjige.Club
 Tracy pogleda Huntera i sjećanje joj navre poput lavine. Oči joj se napune suzama,
gnjevnim suzama.
»Ti... lagao si mi.«
Huntera preplavi osjećaj krivnje, ali ne skrene pogled.
»Žao mi je, Tracy. Morao sam.« Glas mu je slab... poražen.
»Zašto mi nisi dopustio da ih vidim?«
»Tracy, htio te zaštititi.« Amber pokušava pomoći, ali je Tracy ne sluša.
»Moram otići u njihovu kuću«, kaže. »Moram vidjeti svoje roditelje.« Pokuša ustati, ali je
omaglica prisili da opet sjedne.
»Tracy, njih više nema tamo«, kaže Amber.
»Zašto? Zašto? Gdje su?«
Amber pogleda Huntera.
»Njihova tijela odvezena su u ured mrtvozornika«, objasni Hunter.
Tracy zajeca.
Hunter korakne prema njoj, ali ga Tracy zaustavi pogledom punim nevjerice i gnjeva.
»Sve se ovo dogodilo samo zbog tebe?«, upita.
Hunter nastavi šutjeti, osjeća kako ga izdaju noge.
»Nema više moje majke... nema više moga oca... i sve to samo radi tebe? Zbog neke glupe
osvete?«
Hunter ne može reći apsolutno ništa.
Tracy odvrati pogled. »Molim te, Roberte, idi.« Podigne drhtavu ruku i pokaže vrata.
Amber pokuša još jednom. »Tracy, molim te, slušaj...«
»Ne, ne želim slušati.« Na trenutak izgleda kao da će povratiti. »Želim samo da odeš,
Roberte, Molim te, idi. U redu? Idi.«
»Strašno mi je žao, Tracy«, kaže Hunter okrećući se da ode. »Kad bih mogao dati svoj
život za život tvojih roditelja, učinio bih to.« Pogleda Amber. »Molim te, pazi na nju«, šapne.
»I javi mi ako joj nešto zatreba.«
Čim izađe iz sobe, začuje Tracyine jecaje, zvuče gotovo histerično.
Izađe na ulicu, vrati se u svoj automobil, ali ne upali motor. Umjesto toga, rukama prekrije
lice.
Kako ćeš ubiti nekoga, a da ga zapravo ne ubiješ? Lako je, Skakavče. Isprazniš mu dušu
samo zato da bi je napunio bolom... oduzmeš mu ono što najviše voli.

186
Knjige.Club
 80
»Oprostite što kasnim«, kaže Hunter kad se napokon pridruži sastanku »tima za potragu«
u uredu načelnice Blake.
Načelnica upravo na svom stolu završava s postavljanjem fotografija s poprišta zločina,
pa pogleda na sat. Budući da Hunter kasni samo pet minuta, odluči da neće biti stroga.
»Lijepo od vas što ste nas počastili svojom prisutnošću, vaše veličanstvo«, kaže odlučnim
glasom, ali sve ostane na tome.
»Jesi li dobro?«, šapne mu Garcia kad se Hunter pridruži saveznom šerifu Westu i FBI-
evu specijalnom agentu Holbrooku za načelničinim stolom.
»Da, dobro sam.«
»Sad kad si napokon ovdje, Roberte«, kaže načelnica glasom koji sada više ne zvuči ljutito
već više zabrinuto. »Da te pitam nešto - ima li tebi nešto od ovog ludila neko posebno
značenje?« Nelagodno pokaže rukom na fotografije. »Odrubljivanje glava? Pečenje jedne
glave, ali ne i druge? Uprizorenje večere? Bezglava tijela tobože jedu jedno drugome glave?
Bilo što?«
Hunter praznim očima pogleda načelnicu.
»Razlog zbog kojeg to pitam«, nastavi načelnica, »je taj što ništa od svega ovoga nama
nema smisla, ali kako smo već naučili iz one apsurdne zagonetke koju ti je Lucien postavio
prije nego što je raznio trideset nedužnih života, većina onoga što radi očito je izravno
namijenjena tebi, sve je dio luđačke osvetničke igre koju želi igrati.« Izdrži Hunterov
pogled. »Spada li bilo što od ovoga u tu kategoriju?«
Hunter pogleda Garciu, a on shvati njegovo nijemo pitanje i odgovori jedva zamjetnim
odmahivanjem glavom, govoreći mu kako još nikome ništa nije otkrio.
Hunter počne objašnjavati tko su žrtve, zatim im ispriča o Lucienovu telefonskom pozivu,
najprije upućenog njemu, zatim Tracy.
»Isuse!«, načelnica prva prekine nelagodnu tišinu nakon Hunterova objašnjenja. »To je
jedna cijela nova razina ludila.«
»Ali čemu to apsurdno, prekomjerno iskazivanje nasilja?«, upita West. »Da ne spominjem
onaj suludi filmski prizor?« Obrati se Hunteru. »Razumio sam sve što si rekao - Lucienova
je namjera bila da primora Tracy, osobu u koju si zaljubljen, da te zamrzi, ali to je mogao postići
i time da je samo ubio njezine roditelje i uvjeri je kako si za to kriv samo ti. Nije im morao
odrezati glave ni ispeći jednu, ni uprizoriti onu scenu onako kao što je učinio. Jesi li siguran da
u svemu ovome nema nekog skrivenog značenja? Možda nešto što seže sve do vaših
studentskih dana?«
»Siguran sam«, potvrdi Hunter.
»Znači, Lucien je sve to napravio samo iz zabave?«, upita načelnica.
»Ne«, odvrati Hunter. »Učinio je to zato jer je sve to bilo namijenjeno Tracyinim očima,
ne našima.«
U uredu zavlada sumnjičava tišina.
Hunter im objasni.
»Ne znam kako je Lucien mogao saznati da Tracy i ja izlazimo sinoć na večeru. Tracy je
u zadnji čas uspjela rezervirati stol, jer je netko otkazao usred poslijepodneva. Prekratko
vrijeme da bi to netko saznao, čak i za Luciena.«

187
Knjige.Club
 »Kakav mu je onda bio plan?«, upita West.
»Veoma jednostavan«, odgovori Hunter. »Ubiti Tracyine roditelje na užasan način... način
koji će je potpuno uništiti, i mentalno i psihički. Nakon toga je pratio njezino kretanje i čekao
optimalni trenutak da je nazove.« Zastane, daje im vremena da probave njegove riječi.
»Znači, misliš da ju je slijedio do restorana?«, upita Holbrook.
»Nimalo ne sumnjam«, odgovori Hunter. »Zapravo, uvjeren sam da ju je slijedio i
unutra. Kad je vidio da sjedi sa mnom, jednostavno nije mogao odoljeti. Zamislite samo
njegovo veselje kad je nazvao Tracy, rekao joj za ubojstvo njezinih roditelja i zatim se pobrinuo
da sazna kako za sve to treba kriviti osobu koja u tom trenutku sjedi nasuprot njoj, osobu u koju
je zaljubljena.«
»Sranje!«, kaže West zamišljajući taj prizor. »Lucien je, kad vas je nazvao, vjerojatno bio
u restoranu i promatrao vas.«
»Vjerojatno«, složi se Hunter. »Ali, drago mi je što je tada nazvao Tracy.«
Svi ga sumnjičavo pogledaju.
»Što mislite, što bi se dogodilo da je, primjerice, Tracy, kad ju je nazvao, bila sama kod
kuće?«, upita Hunter.
Napokon svi shvate.
»Tracy bi vjerojatno nazvala roditelje«, kaže Holbrook. »A kad se ne bi javili, otišla bi
ravno do njihove kuće.«
»Jeste li pročitali izvješće policije?«, upita Hunter. »Lucien je ostavio otključana ulazna
vrata, vjerojatno zato jer nije bio siguran ima li Tracy ključ. Htio je da Tracy uđe. Htio je da
vidi što je učinio njezinim roditeljima.«
Svi načas pogledaju fotografije s poprišta.
»Lucien je mogao namjestiti prizor na mnoge različite načine«, nastavi Hunter. »Njemu to
uopće nije bilo važno, važno mu je bilo samo to da izgleda dovoljno šokantno kako bi joj
pomutilo um... a Lucien točno zna što je potrebno za uništenje nečijeg mentalnog stanja. Zbog
toga je iskoristio dva osjetilna pristupa - vid i njuh - kako bi se pobrinuo da se Tracy nikad ne
oporavi od tog ulaska u kuću... kako bi bio potpuno siguran da njezina podsvijest zauvijek
povezuje miris gorenja s onim što se dogodilo njezinim roditeljima.«
Hunter opazi kako je Garcia instinktivno rukom prekrio nos i usta, jednako kao što je učinio
i na poprištu ubojstva.
»Možda će me Tracy kriviti za smrt svojih roditelja«, kaže Hunter. »Možda će me mrziti
do kraja života, što je bio Lucienov primarni cilj, ali je barem neće proganjati onaj prizor niti
će je mučiti miris koji se osjetio u kući.« Odmahne glavom. »Neće joj pomutiti um. Neće joj
razoriti mentalno stanje. A s tim mogu živjeti.«
»Znači, na neki bizarni način«, zaključi West, »to što Tracy nije vidjela poprište, moglo bi
se nazvati tvojom pobjedom Luciena.«
Hunter to ne bi nazvao pobjedom, ali daje sve od sebe kako bi zvučao pozitivno. »Valjda.«
»Onda, što ćemo sada?«, upita načelnica.
Iako svi znaju kako ne mogu učiniti ništa drugo nego čekati na novi Lucienov poziv, nitko
se ne usudi odgovoriti. I sama pomisao na njegov novi poziv dovoljna je da svi osjete strah u
kostima. Osim Huntera. On se boji upravo suprotnog - mogućnosti da ih nikad više ne nazove.
Lucien Folter došao je u Los Angeles samo iz jednog razloga - da se osveti Hunteru - i što
se tiče Huntera, Lucien je dobro obavio svoj posao. Hunter se osjeća poraženo, prazno i
shrvano. Lucien je dobio rat. Nema više bitaka koje treba voditi, a ako nema bitaka, onda nema
ni razloga za Lucienov ostanak u L.A.-u.

188
Knjige.Club
Hunter strahuje zbog toga što zna da, odluči li Lucien nestati, nitko ga nikad više neće naći.

189
Knjige.Club
 81
Prošla su četiri dana od ubojstva Tracyinih roditelja, a istraga nije napredovala ni milimetra
- nisu saznali gdje bi Lucien mogao biti. Jedini uspjeh posebnog tima za potragu bio je taj što
su uspjeli sve zadržati u tajnosti, mediji su ostali u mraku neznanja. Nitko nije otkrio činjenicu
kako je dvostruko ubojstvo počinila ista osoba koja je postavila bombu u Whisky Athenaeum
u Hollywoodu, što je zaista bilo golemo postignuće, uzimajući u obzir da su imali posla s
medijima Sjedinjenih Država - navodno najnametljivijim i najlukavijim medijima na svijetu.
Što se tiče ubojstva Tracyinih roditelja, mrtvozornik je potvrdio da su objema žrtvama
glave odrezane dok su još bile žive. Ubojica je koristio mesarsku sjekiricu iz kuhinje.
Obdukcijom je utvrđeno kako postupak odsijecanja glava nije tekao glatko. Lucien je zarezao
njihove vratove tri-četiri puta, što objašnjava onu nevjerojatno veliku količinu krvi i arterijsko
krvarenje na poprištu ubojstva.
Hunter je morao povući neke veze kako Tracy ne bi doznala većinu pojedinosti iz
obdukcijskog izvješća, posebno činjenicu da su im glave odrezane dok su još bili živi. Takvo
saznanje joj ne bi nimalo pomoglo, shrvalo bi je, Hunter to zna i učinio je sve što je u njegovoj
moći kako bi joj umanjio bol. Zasad njezin oporavak teče očekivano - veoma polako.
Hunter je poštivao njezinu odluku da se više ne viđaju niti razgovaraju, ali je svakoga dana
kontaktirao s Amber, Tracyinom najboljom prijateljicom. Rekla mu je kako Tracy većinu
vremena provodi ili plačući ili katatonički zureći kroz prozor ili u fotografiju svojih roditelja.
Ponekad zaspi u suzama, ponekad postane histerična i tada je može smiriti samo sedativ.
U uredu Garcia upravo završava s pisanjem e-maila kad začuje glasno krčanje u Hunterovu
trbuhu.
»Prokletstvo, čovječe«, kaže iznenađeno razrogačivši oči. »To je tvoj želudac?«
Hunter ništa ne odgovori.
»Mislio sam da je još jedan potres. Praktički se zatresla cijela zgrada. Roberte, kad si zadnji
put jeo? Znam da nisi ručao, jer si cijeli dan u uredu.«
»Obilno sam doručkovao.«
»Da, siguran sam. Što si jeo? Fini dvostruki proteinski napitak?«
Hunter se ne nasmije.
Garcia ustane. »Znaš što? Kad malo razmislim, i ja sam prilično gladan. Kako bi bilo da
odemo nešto pojesti prije nego što taj dinosaur u tvom trbuhu odluči pojesti nas obojicu?«
Hunter blijedo pogleda partnera.
»Ma daj, ovo je bila dobra šala«, kaže Garcia, zatim se uozbilji. »Stvarno, Roberte.«
Pogleda koliko je sati. »Prošlo je pet poslijepodne, a ti još ništa nisi jeo. Nije ni čudo da ti je
želudac ogorčen.
Idemo.« Glavom pokaže prema vratima. »Idemo nešto gricnuti i za danas staviti ključ u
bravu. Obojica smo očito gladni, a meni se već smučilo od zurenja u kompjutorski zaslon. Ovo
radimo već četiri dana i, da budem iskren, nismo napredovali ni milimetra. Ne bi mi smetalo da
barem jednom dođem kući prije devet. Zato, daj, uzmi svoje stvari i idemo. Ja častim.«
Hunter se zavali u stolicu. »Kamo bi htio ići?«
»Ti odaberi«, odgovori Garcia. »Znaš me, ja jedem sve. Ako hoćeš, možemo otići negdje
blizu - Blue Cube, Senor Fish, Redbird...«
Hunter izgleda pokolebano.

190
Knjige.Club
 »Što kažeš na Five Star Bar?«, predloži Garcia. »Voliš to mjesto, zar ne? Puštaju dobru
glazbu, a ni hamburgeri i sendviči im nisu loši.«
Hunteru se zaista sviđa atmosfera u Five Star Baru.
»Ozbiljno ti govorim, Roberte, idemo«, navaljuje Garcia. »Ionako ovdje nemamo što
raditi. Već četiri dana samo sjedimo, a nismo postigli ništa osim frustracije. Osim toga, izgledaš
kao da tjednima nisi jeo. Čudi me kako ti na ulici nitko nije prišao, tutnuo ti sendvič i kavu u
ruke i rekao: 'Izvoli, prijane, ostani optimističan'.«
Garcia čeka, ali opet ne dobije nikakvu reakciju.
»Ništa? Čak ni kiseli osmijeh?«
»To je trebalo biti smiješno?«
»Nije smiješno zato što je istina. Dosta sa šalama, Roberte, idemo nešto pojesti. Nemoj
me natjerati da nazovem Annu, pa onda ti razgovaraj s njom o tome zašto ne jedeš.«
Hunter se nasmiješi i napokon uzme svoju jaknu.
»Oho«, kaže Garcia. »Od svih šala koje sam izvalio, nasmijao si se samo kad sam
spomenuo svoju ženu.«
Hunter slegne ramenima. »To je bilo smiješno.«

191
Knjige.Club
 82
Five Star Bar nalazi se na broju 267 na South Main Streetu, samo jedan blok dalje od
policijske upravne zgrade. Kad su Hunter i Garcia ušli unutra, sat je otkucao pet i trideset
poslijepodne, ljudi su počeli odlaziti s posla, veseleći se predstojećem vikendu, i bar se tek
počeo puniti. Visoka tamnokosa konobarica s piercingom na nosu i usnici odvede ih do stola
na stražnjem dijelu, tri stola dalje od podija.
»Došli ste slušati bend koji kasnije nastupa?«, upita ih dodajući svakome jelovnik.
»Tko večeras svira?«, upita Hunter.
Konobarica najprije pogleda lijevo, zatim desno, kao da se brine da bi je mogao čuti i netko
drugi. Zatim im tihim glasom odgovori: »Ovo je tajna gaža benda Demotional.«
Hunter upitno podigne obrve. »Švedski bend?«
Konobarica ne skriva svoje iznenađenje jer Hunter nimalo ne sliči osobi koja sluša death
metal. »Čuli ste za njih?«
»Da, naravno«, odgovori Hunter. »Imam nekoliko njihovih albuma.« Opazi izraz na
njezinu licu pa joj odluči objasniti. »Ja sam stara škola. Više volim albume od CD-a i CD-e od
digitalnih, kad god je to moguće.«
Konobarica se nasmiješi. »I ja isto.«
»Znači, Demotional večeras ovdje imaju tajnu gažu?«, upita Hunter pokazujući glavom na
mali podij.
»Da.« Konobarica zvuči veoma uzbuđeno. »Počinju u deset.« Opet se nasmiješi. »Trebali
biste ostati. Čula sam ih danas na tonskoj probi i samo što nisu raznijeli krov. Ne mogu
dočekati. Uglavnom, ostavit ću vas nekoliko minuta da pogledate jelovnike i zatim se vraćam.«
»Demotional?«, upita Garcia dok se konobarica udaljava.
»Da«, kimne Hunter. »Death metal je bend iz Švedske. Stvarno su dobri.«
»Death metal? A to je sasvim suprotno od... 'life metal'?«
Hunter se ne nasmije.
»Samo bez veze trošim svoje šale na tebe«, kaže Garcia. »Dobro. Što ćeš popiti?«
»Vodu.«
Garcia odloži jelovnik i mrko ga pogleda. »Vodu? Šališ se? Roberte, petak je navečer, kraj
jednog paklenog tjedna. Treba ti piće, jednako hitno kao i hrana. Što kažeš na škotski viski?«,
predloži znajući da Hunter nije obožavatelj piva. »Ovdje imaju neke dobre.«
»Viski ne paše uz hamburgere«, odvrati Hunter.
»Istina«, prihvati Garcia. »Onda izaberi nešto drugo. Nešto što će ti pomoći da se malo
opustiš.«
»U redu«, popusti Hunter. »Uzet ću... čašu vina.«
»To je bolje«, kaže Garcia. »Crnog ili bijelog?«
»Crnog.«
»Dakle, crno vino.«
Konobarica se vrati. »Onda, jeste li se odlučili?«
»Ja ću pivo«, odvrati Garcia. »Bilo koje, ali on razmišljao o crnom vinu.«
»Dobra odluka«, kaže konobarica još se jednom nasmiješivši Hunteru. »Neko posebno?
Imamo prilično dobar izbor iz doline Napa, uključujući Malbec, Zinfandel, Cabernet

192
Knjige.Club
Sauvignon, ali je moj omiljeni Pinot Noir, dobili smo ga prošli mjesec. Lagan, a istovremeno
veoma aromatičan i nevjerojatno blag.«
»Može«, odvrati Hunter.
Konobarica uzme i njihovu narudžbu za jelo - cheeseburger i pomfrit za Garciu i samo
cheeseburger za Hunetra.
»Znaš li, kako je Tracy?«, odvaži se Garcia.
Hunter načas skrene pogled.
»Kako se i može očekivati«, odgovori. »Trebat će joj mnogo vremena dok se psihički ne
oporavi. Bila je veoma bliska s roditeljima, posebno s mamom, ali oporavit će se. Ona je veoma
snažna žena. Samo će joj trebati vremena, ali ima i jedna dobra vijest - neće je u noćnim
morama progoniti oni prizori.«
»Što je dobra stvar.«
Hunter se kimanjem složi.
Konobarica se vrati s njihovim pićima. Nakon njezina odlaska, Garcia otpije malo piva, ali
Hunter ne dira čašu.
»Roberte«, kaže Garcia vidjevši tugu u partnerovim očima, »ovo sam ti već rekao i reći ću
ti opet tisuću puta. Ništa od ovoga nije tvoja krivnja, to znaš, zar ne?«
»Da, znam«, odvrati Hunter i napokon otpije malo vina. »Čak i da sam pokušao predvidjeti
Lucienov potez, prva bi mi pomisao bila da će napasti nekoga tko mi je blizak... nekoga do
koga mi je stalo - i to bi bila Tracy, a ne njezini roditelji. Kao što sam ti već rekao, nikad ih
nisam upoznao. Nikad ih ne bih uvrstio u Lucienovu jednadžbu. Čak i da sam uspio predvidjeti
njegov potez, Lucien bi našao neki drugi način da me sredi.«
»Roberte, Tracy nije samo snažna žena«, kaže Garcia. »Ona je i veoma inteligentna i
razborita. Dakako, sada pati, ali to je potpuno razumljivo. Ubrzo će se sabrati i tada te više neće
kriviti. Previše je pametna da bi to radila. Samo joj daj vremena.«
Visoka tamnokosa konobarica dovede jednog afroameričkog gospodina do susjednog
stola, zatim se okrene prema Hunteru. »Dakle, kakvo je vino?«
»Fantastično«, odgovori Hunter. »Hvala na prijedlogu.«
»Narudžba je spremna«, začuju povik s prozora kuhinje.
»Mislim da je to vaša, momci«, kaže konobarica. »Odmah se vraćam.« Vratila se za manje
od trideset sekundi. »Izvolite, cheeseburger i pomfrit i samo cheeseburger.«
»Zašto ne bi došao večeras i družio se s Annom i sa mnom?«, upita Garcia kad navale na
hranu. »Vjerojatno ćemo gledati nekakav film, ali i to je bolje nego biti sam.«
»Možda neki drugi put«, odvrati Hunter i odloži hamburger nakon samo dva zalogaja.
»Možda ću se vratiti ovamo na koncert.«
Garcia kimne. »Demotional, je li tako? Death metal?«
»Tako je. Nikad ih nisam gledao uživo, a izvrstan su bend. Osim toga, kao što sam rekao,
dolaze iz Švedske, a ne dolaze tako često na turneju u Sjedinjene Države, zato mi je ovo izvrsna
prilika. Vjerojatno ću se prije toga vratiti u ured ili svratiti kući. Gaža počinje tek u deset.«
Pogleda na sat. »Još četiri sata. Predugo da bih visio ovdje.«
»Imaš pravo«, složi se Garcia. »Mislim da je koncert dobra ideja.«
Nakon što su pojeli, Garcia plati račun, pa se u tišini vrate u Upravnu policijsku zgradu.
»Da te pitam nešto«, kaže Garcia čim stignu na parkiralište. »Misliš li da će Lucien ipak
napasti Tracy?«
Hunter pogleda nebo. Sunce se spušta na obzorju, sprema se na odlazak.

193
Knjige.Club
 »S Lucienom se nikad ne zna«, odvrati. »Ali mislim da neće. Kakvog bi smisla imalo
toliko riskirati i toliko se namučiti da me Tracy krivi za smrt svojih roditelja i potpuno je shrvati
ako je namjerava ubiti samo nekoliko dana kasnije?«
Garcia zamišljenim kimanjem prihvati njegovo rezoniranje. »Ima smisla.« Otključa vrata
svog automobila, skine lisičine i korice s baterijskom svjetiljkom s pojasa i baci ih na stražnje
sjedalo. »Ali, poznam te. Poslao si nekoga da je nadzire, zar ne?«
»Zatražio sam neke usluge«, prizna Hunter.
Garcia se nasmiješi sjedajući za volan. »Vidimo se ujutro. Zabavi se na toj gaži 'death
metala.«
Hunter mu uzvrati osmijeh. »Nemaš pojma kakav je to stil, zar ne?«
»Nemam, ali ću otići na Google čim stignem kući. Potražit ću i taj Demotional bend.«
»Ili se jednostavno možeš vratiti ovamo i sam se uvjeriti«, predloži Hunter. »Povedi i
Annu. Možda će joj se svidjeti.«
Garcia napravi grimasu. »Death metal? Aha, siguran sam da će joj se svidjeti.« Naceri se.
»Kad je bila mlađa, omiljeni bend bio joj je NSYNC. Ne šalim se. Death metal je baš njezin
fah, siguran sam.«
Garcia ode, a Hunter ostane stajati neko vrijeme, pokušava odlučiti hoće li na nekoliko sati
svratiti kući ili se vratiti u ured. Zaista kani otići na koncert u Five Star Bar, ali prije nego što
definitivno odluči, želi nazvati Amber i provjeriti kako je Tracy. Dok poseže za svojim
mobitelom, začuje ga kako zvoni u vanjskom džepu njegove jakne. Namršti se.
Zbog dva problema.
Prvi: svoj mobitel uvijek drži u unutarnjem džepu jakne, nikad u vanjskima. Drugi: to nije
njegov ringtone.

194
Knjige.Club
 83
Istoga časa zbunjeno pogleda na lijevu stranu, provjerava nije li možda nekome ispao
mobitel na parkiralištu. Nema ničega.
Mobitel opet zazvoni i tada nestanu sve njegove sumnje. Zvonjava definitivno dopire iz
njegova lijevog džepa.
Gurne ruku u džep i, na veliko iznenađenje, izvadi Nokiu 5160.
»Koji je to vrag?« Instinktivno pogleda jaknu, pomisli kako je, kad su odlazili iz Five Star
Bara, možda uzeo pogrešnu. Bio je dovoljno odsutan duhom da uzme tuđu, ali ne, ovo je zaista
njegova.
Mobitel u njegovoj ruci zazvoni još jednom. Na zaslonu piše: »nepoznat broj«.
Tada mu svane.
»Nije valjda.«
Zabrinutim pogledom kruži naokolo. Iz Upravne policijske zgrade izlaze i ulaze policajci
i civili. Pokušava im dobro vidjeti lica, no svi nekamo žure, prebrzo hodaju.
Ispred glavnog ulaza jedna niska žena puši cigaretu i razgovara na mobitel, ali je preniska
da bi to bio Lucien.
Mobitel opet zazvoni... i opet... i opet.
Još uvijek promatrajući lica s mjesta na kojem stoji, pritisne tipku za javljanje i prinese
mobitel uhu.
»Halo, Skakavče«, kaže Lucien. I sada se služi svojim pravim glasom. »Iznenadio te trik
mobitel-u-džepu?«
Uniformirani policajac stoji uz crno-bijelo vozilo nasuprot parkiralištu i ima mobitel u ruci,
ali piše poruku, ne telefonira.
»Jako mi je žao zbog tog prastarog mobitela«, nastavi. »Sjećaš li se takvih? Taj model koji
imaš u ruci je iz 1998.« Veselo se nasmije. »Tada je Nokia bila vodeći svjetski proizvođač
mobitela... za koplje iznad svih ostalih. Što im se dogodilo?«
Lucien uporno ljubazno čavrlja s Hunterom kao da su još uvijek dobri prijatelji, kao da se
među njima ništa nije dogodilo. To je stari psihološki trik koji obično razjari jednog od
sudionika, ali Hunter ne nasjedne.
»Reći ću ti što im se dogodilo«, nastavi Lucien. »Uništio ih je lukaviji i snažniji protivnik.
Protivnik s boljim idejama i mnogo boljim planom igre. Zvuči li ti to poznato, Skakavče?«
Hunter nastavi šutjeti, još uvijek zagleda svako lice.
Ništa.
Polako izlazi s parkirališta Upravne policijske zgrade, prema 1. West Streetu, u mislima
brzo razmatra svoje opcije. Nema ih mnogo.
»U pravu si, Lucien«, odvrati. Ne vidi smisla u tome da sudjeluje u svemu ovome, u glasu
mu se čuje malodušnost. »Pobijedio si. Ja sam izgubio. Nema nikakve dvojbe. Zato, što kažeš
na to da ovo završimo jednom za svagda, budući da više nemam ništa što bi mi mogao oduzeti?«
Zavlada kratka zamišljena stanka.
»Dobro. Slušam. Na što misliš?«

195
Knjige.Club
 »Ti i ja«, odvrati Hunter. »Licem u lice. Nitko drugi. Bez šerifa. Bez FBI-a. Želiš se osvetiti
meni, a već si ubio mnogo nedužnih ljudi. Ne moraš nauditi nikome više. Učinimo to i završimo
s tim. Ti i ja. Samo kaži mjesto i vrijeme i doći ću... sam. Imaš moju riječ.«
Lucien se nasmije. »I ja bih ti trebao vjerovati na riječ?«
»To je sve što mi je ostalo, Lucien.« Hunter stigne na 1. West Street i zastane ispred ulaza
na parkiralište Upravne policijske zgrade. Pogleda na lijevu i desnu stranu, odmahne glavom.
Previše ljudi hoda gore-dolje da bi mogao uočiti Luciena, ako je uopće tu.
Još jednom zavlada kratka tišina na Lucienovoj strani, kao da odvaguje svoje opcije.
Hunter i dalje promatra ulicu.
»Ja određujem mjesto i vrijeme?«, upita Lucien.
»Da.«
»U redu«, pristane. »Učinimo to sada. Ovoga časa.«

196
Knjige.Club
 84
Dok skreće s North Broadwaya na Hollywood Freeway koja vodi prema sjeverozapadu,
Garcia pogleda sat na komandnoj ploči - 18:12. Promet je onakav kakav je uvijek petkom
navečer u Gradu Anđela - spor. Ovim tempom vjerojatno će stići kući između 18:40 i 18:55,
što je itekako dobro u usporedbi s većinom dana.
Misli na Huntera. Sve ove godine otkako su partneri, nikad ga nije vidio toliko
povrijeđenog, no nikad nije vidio ni takvo zlo kao što je Lucien Folter. Luciena bi se vjerojatno
bojao i sam Sotona, pomisli Garcia.
Tada mu misli skrenu s Huntera na Tracy. Osjeti neugodnu hladnoću na zatiljku i
odjednom pomisli na Annu. Srce mu se zgrči, nešto mu govori da bi trebao provjeriti kako je
njegova žena i to bi trebao učiniti smjesta.
U trenutku kad gurne ruku u džep jakne, oglasi se mobitel. Zvuči kao alarm, ali ne sasvim.
Ta slučajnost ga zaprepasti.
»Što je to, dovraga?«
Siguran je da nije memorirao alarm i da nikad prije nije čuo takav zvuk - dva visoka bipa
iza kojih brzo slijedi samo jedan niski ton. Stalno se ponavlja, a uz to mobitel još i vibrira.
Napokon izvadi mobitel. Kolona je spora, ali miče se, pa brzo virne na zaslon, zatim skrene
pažnju na kamion ispred sebe. U aplikaciji poruka piše: »USM TRAČ AC«.
»Koji je ovo vrag?«, vikne. Cijelo čelo mu se namršti. Stavi kažiprst na čitač otisaka kako
bi otključao zaslon i pogledao poruku:
»US Marshals Tracking Activated.«4
Neuronima u njegovu mozgu treba cijela jedna sekunda dok ne shvati. Gleda u aplikaciju
za praćenje koju je savezni šerif Tyler West instalirao u njihove mobitele. Njezina funkcija je
lociranje naprave koju je West dao Hunteru u slučaju da ga Lucien uhvati. Aplikacija bi se
trebala oglasiti samo kad Hunter aktivira svoju napravu za praćenje.
»Koji je to klinac?« Garcia još jednom provjeri na komandnoj ploči koliko je sati. Prije
manje od deset minuta ostavio je Huntera na parkiralištu Upravne policijske zgrade -
parkiralištu Upravne policijske zgrade. Nema šanse da ga je Lucien uhvatio na tom mjestu.
Vjerojatno je Hunter slučajno aktivirao napravu.
Garcia odmah nazove Hunterov broj. Sluša kako zvoni... jednom... dvaput... triput. Nakon
petog zvona uključi se govorna pošta.
»Koji se to vrag događa?« Prekine vezu, uključi rotacijska svjetla i počne skretati na
zaustavni trak autoceste, ali prije negoli stigne tamo, zazvoni mobitel. Zove ga šerif West. On
i specijalni agent Holbrook imaju istu takvu aplikaciju instaliranu u svoje mobitele.
»Tylere«, javi se Garcia zaustavivši se uz kraj autoceste.
»Carlose, jesi li s Robertom? Ne javlja se na mobitel.«
»Da, znam. Upravo sam ga pokušao nazvati. Ne, nije sa mnom. Ne više. Ali bili smo
zajedno prije desetak minuta.«
»Znači, naprava za praćenje je stvarno aktivirana?«
»Nisam siguran.«
»Sranje! Kreće se«, vikne West. »Kreće se.«

4
Aktivirano praćenje

197
Knjige.Club
 Garcia pogleda zaslon mobitela. Aplikacija se sastoji od mape te crvene i plave točkice.
Crvena označava napravu u Hunterovu džepu. Plava pokazuje lokaciju mobitela koji ima
aplikaciju, u ovom slučaju, Garciin mobitel. Na zaslonu je crvena točkica upravo skrenula s 1.
West Streeta na North Broadway.
»K vragu!«, šapne Garcia.
»Moramo pretpostaviti da je ovo stvarno i da je Lucien uhvatio Roberta. Rekao si da si bio
s njim prije desetak minuta. Gdje si sada?«
»Na Hollywood Freewayu, idem prema sjeverozapadu, približavam se izlazu 5A.«
Stanka.
»U redu. Ostani tu još malo, postoji šansa da će krenuti North Broadwayom i izaći na
Hollywood Freeway. Bude li tako, ići će prema tebi.«
»A ti, Tyleru?«, upita Garcia. »Gdje si ti?«
»U tome je problem«, odgovori West. »Ja sam u Santa Barbari.«
»U Santa Barbari? Zbog čega?«
»Bio sam na sudu«, objasni Tyler, »svjedočio sam u jednom starom slučaju. Uglavnom,
sada krećem, ali trebat će mi više od dva sata da stignem u centar L.A.-a.«
Novi bip objavi novi dolazni poziv - specijalni agent Holbrook.
»Tyleru, pričekaj«, kaže Garcia. »Peter je na liniji. Čekaj da prebacim na konferencijski
poziv.
Dvije sekunde kasnije.
»Carlose, koji se to vrag događa?«, upita Holbrook.
»Peter, ovo je stvarno«, javi se West. »Robert se ne javlja na svoj mobitel i kreće se.
Moramo pretpostaviti da ga je Lucien uhvatio.«
»U redu«, odvrati Holbrook.
Garcia kaže Holbrooku gdje se nalazi.
»Sranje!«, odvrati Holbrook. »Ja sam otprilike četrdeset pet minuta udaljen od tebe, ali
dolazim.«
»Nemojte prekidati vezu«, kaže im Garcia. »Možemo se koordinirati u vožnji.«
»Jasno«, jednoglasno odvrate West i Holbrook.

198
Knjige.Club
 85
»U redu, učinimo to sada. Ovoga časa«, kaže Lucien.
Hunter nije očekivao takav odgovor. Pretpostavljao je da će čuti nešto u stilu: »Nazvat ću
te.«
»Sada?«, upita Hunter.
»Što? Prerano ti je?«
Hunter duboko udahne. »Ne, u redu je.«
Dok hoda s parkirališta Upravne policijske zgrade prema 1. West Streetu, Hunter nehajno
stavi lijevu ruku u lijevi džep hlača. S unutarnje strane džepa pritisne dugme na napravi za
praćenje.
»Ako ćemo to učiniti, Roberte, onda će to biti po mojim pravilima. Prekrši samo jedno i
ovaj poziv će završiti i nikad me više nećeš čuti, ali ti obećavam da će, prije nego što odem iz
Los Angelesa, ono što sam učinio u ovom gradu izgledati kao dječji vrtić u usporedbi s onim
što sam pripremio. Je li to jasno?«
Hunter zna kako nema druge opcije.
»Ti si ovo predložio, Roberte.«
»Da, jasno je«, složi se Hunter. »Tvoja pravila.«
»U redu«, kaže Lucien nakon nekoliko trenutaka. »Sada slušaj. Prvo pravilo: ni u kojem
slučaju ne smiješ prekinuti ovaj poziv. Drži mobitel na uhu sve dok se ne sretnemo. Nema
izuzetaka.«
»Hoće li baterija potrajati?«, upita Hunter.
Lucien se nasmije. »Roberte, to je mobitel iz 1998. Tada su baterije trajale tjedan dana,
sjećaš se? Potrajat će. Vjeruj mi. Drugo pravilo: ja nešto kažem, ti to napraviš. Bez pitanja. Bez
protivljenja. Treće pravilo: ako samo posumnjam da te netko prati, ovaj razgovor bit će gotov,
a ti znaš što će slijediti, je li tako?«
Hunter ugleda šesnaestogodišnjeg klinca na kraju ulice kako govori preko mobitela.
Nema šanse da je to Lucien.
»Da, znam«, odvrati Hunter.
»Izvrsno. Jesi li spreman?«
Ne, nije spreman, ali ima li izbora?
»Spreman da spremniji ne mogu biti.«
»Onda zaigrajmo igru, Skakavče. Tvoja detektivska značka?«, upita Lucien. »Je li
zakačena za tvoj pojas?«
Hunter pogleda dolje. »Jest.«
»Skini je i stavi u džep jakne. Odmah.«
Hunter ga posluša.
»Tvoj novčanik, gdje je?«
Hunter se namršti. »U džepu.«
»Hlača ili jakne?«
»Jakne.«

199
Knjige.Club
 »Lijevom rukom ga polako izvadi... i da, Roberte, vidim te - crna jakna, crne traperice,
tamnoplava košulja, stojiš na 1. West Streetu, ispred ulaza u LAPD-ovu upravu, gledaš gore-
dolje niz ulicu misleći da ćeš me negdje ugledati.«
Hunter osjeti čvor u grlu. Automatski još jednom pogleda ulicu i čuje kako se Lucien smije.
»Daj, Skakavče, odustani. Ugledat ćeš me jedino ako ja to poželim. I sam to znaš.«
I zna.
»Novčanik, Roberte. Polako ga izvadi.«
Hunter izvadi novčanik iz jakne i podigne ga iznad glave.
»Otvori ga i izvadi iz njega svu gotovinu. Trebat će ti, ali samo banknote. Ne kovanice. I
bez kopce za novčanice. Svaku novčanicu koju izvadiš, podigni u zrak.«
Hunter se namršti na te upute, ali ih svejedno posluša. Ukupno ima devedeset sedam
dolara.
»Stavi novčanice u džep hlača.«
»O čemu se radi, Lucien?«, upita Hunter, ali ga ipak posluša. »Ponestalo ti je novca? Treba
ti zajam ili nešto slično?«
»Vidjet ćeš. A sad vrati novčanik u jaknu.«
Hunter to učini.
»Tvoj mobitel, gdje je?«
»Isto u jakni.«
»Izvadi ga palcem i kažiprstom i pokaži mi ga. I opet veoma polako.«
Hunter gurne ruku u džep, izvadi mobitel i podigne ga iznad glave.
»Izvrsno. Vrati ga natrag u džep.«
I opet ga Hunter posluša.
»A sada se riješimo svega, hoćemo li? Jakne, mobitela, tvog oružja«, naredi Lucien.
»Pretpostavljam da ispod jakne imaš korice pištolja, je li tako? I njih skini.«
Hunter mora premjestiti mobitel iz jedne u drugu ruku kako bi skinuo jaknu i korice
pištolja.
»I rezervno oružje«, kaže Lucien.
»Nemam ga.«
»I ja bih u to trebao povjerovati?«
»Nemam.« Hunter podigne obje ruke iznad glave, zatim se polako okrene kako bi mu
pokazao leđa.
Majka koja drži za ruku osmogodišnju kćer namršteno pogleda luđaka koji s
podignutim rukama polako izvodi piruetu na ulici. Prijeđe ulicu kako ne bi morala proći uz
njega.
»Korice na gležnju?«, upita Lucien.
Hunter podigne obje nogavice kako bi mu pokazao gležnjeve. Nema oružja.
»Detektiv bez rezervnog oružja«, kaže Lucien. »Budući da znam kako uopće nisi glup,
onda ovo znači da si veoma siguran u sebe, Skakavče.«
Hunter ovaj komentar shvati kao kompliment, budući da se radi o Lucienu.
»U redu.« Lucien zvuči zadovoljno. »Ostavimo jaknu i korice. Baci ih na tlo.«
Hunter odmahne glavom. »Ne mogu ostaviti oružje na ulici.«
»Bolje bi ti bilo da učiniš kako sam rekao, inače će ovaj razgovor završiti, Roberte.«

200
Knjige.Club
 »Ne na ulici, Lucien. Moglo bi ga naći neko dijete.« Hunter se okrene i pogleda iza
sebe. »Pogledaj iza mene, na parkiralištu, na desnoj strani. Dopusti da ga ostavim na haubi
policijskog vozila. Tako će ga naći murjak, a ne neki civil.«
Tišina.
»Daj, Lucien, nije to nikakav trik.«
»Pošteno.« Lucien napokon pristane. »Samo ga se riješi.«
Hunter omota jaknu oko korica, vrati se na parkiralište i sve ostavi na haubi policijskog
automobila. »Što sada?«
»Sada ćemo krenuti, ali nećeš ići svojim automobilom. Pozovi taksi.«
Sada Hunter zna zašto mu je potreban novac.
Na l.West Streetu treba mu samo nekoliko sekundi da zaustavi taksi - žutu Topotu Camry.
»U redu«, kaže Hunter. »Kamo idem?«
Taksist, Amerikanac s Jamajke, srednjih četrdesetih godina, pogleda ga u retrovizoru.
»Ti to mene pitaš, čovječe?«
Hunter pokaže mobitel na uhu.
»Ha, čovječe«, nasmije se taksist pogledavši mobitel. »Ta stvarčica je jaaako stara.«
Hunter se ne obazre na komentar.
»Kamo, Lucien?«
»Pa, da vidimo...«, odvrati. »Što kažeš na... Echo Park. Sviđa mi se to mjesto.«
Echo Park je gusto naseljena četvrt oko jezera istog imena. Nalazi se sjeverno od centra
L.A.-a. Hunter kimne, zatim da uputu taksistu.
»Na neko posebno mjesto, čovječe?«
Lucien je čuo njegovo pitanje.
»Bilo gdje u toj četvrti. Dat ću ti nove upute kad stigneš tamo.«
Taksist skrene desno na North Broadway.
Manje od petsto metara dalje, još jednom skrene desno na Hollywood Freeway i uputi se
prema sjeverozapadu, prema mjestu gdje čeka Garcia.

201
Knjige.Club
 86
Parkiran na zaustavnom traku Hollywood Freewaya, dva i pol kilometra ispred
Hunterova taksija, Garcia promatra kako se na mapi na zaslonu njegova mobitela crvena
točkica pomiče velikom brzinom.
»Dolazi prema meni«, kaže Garcia u mobitel.
»Ostani na mjestu«, odvrati West. »Stigne li do tebe, pusti ga da prođe. Nema potrebe
slijediti ga na maloj razdaljini. Imamo ga na aplikaciji za praćenje, znači, neće nam pobjeći.
Prođe li uz tebe, pusti da petnaest, čak i dvadeset vozila, bude između vas. Posljednja stvar koju
sada želimo je da Lucien otkrije da ga pratimo, ali budno motri. Vidi možeš li utvrditi u kojem
je vozilu.«
»Pokušat ću«, kaže Garcia. »Peter, koliko si daleko?«, upita Holbrooka, iako zna da je
West predaleko da bi mogao računati na njega.
»Više od trideset pet minuta«, odgovori Holbrook.
Garcia se zavali u sjedalo, duboko udahne i ne skreće pogled sa zaslona mobitela.
Aplikacija za praćenje pokazuje i stvarnu razdaljinu između crvene i plave točkice - dva
kilometra.
Garcia se okrene na sjedalu, pogleda iza sebe. U to doba večeri, promet na Hollywood
Freewayu je spor kao i uvijek, što, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze, nije loša stvar.
Skrene pogled na zaslon mobitela. Crvena točkica udaljena je od njega 1,6 kilometara.
Srce mu počne brže kucati, osjeća kako su mu se oznojile ruke.
»Dobro gledaj, Carlose«, ponovi West. »Pokušaj uočiti vozilo.«
»Da«, odvrati Garcia. »Nisam zaboravio.«
Jedan kilometar i dvjesto metara.
»Imam te, Roberte«, tiho kaže. »Imam te.«
U tom trenutku ugleda kako crvena točkica skreće desno na izlaz 4A i kreće na sjever
prema Echo Parku i Hollywoodu.
»O, jebi ga!«, glasno vikne.
»To je bilo prije mjesta gdje si ti?«, upita Holbrook jer ne pozna dobro ulice L.A.-a.
»Da«, odgovori Garcia i stavi mobitel u držač na komandnoj ploči. »Nešto više od
osamsto metara dalje od mene. Ne mogu se vratiti na autocestu, ali mogu skrenuti na izlaz 5A,
tu je odmah ispred mene. Tako ću stići na North Rampant Boulevard i zatim na istok prema
Hollywoodu. Odande ih mogu slijediti.«
Garcia uključi sirenu i krene dalje. Za manje od dvije minute skrene na izlaz 5A.
Crvena točkica na zaslonu njegova mobitela nastavi se kretati prema sjeveru po Echo
Park Avenueu, sve dok ne stigne na Sunset Boulevard. Tada skrene lijevo.
»Kamo, dovraga, ideš, luđače?«, promrsi Garcia kroza zube. »Kamo, dovraga, ideš?«

202
Knjige.Club
 87
Sunce je napokon zašlo za obzor kad je Hunterov taksi stigao na Hollywood Freeway -
četiri prometna traka praktički su krcata vozilima.
»Sorry zbog ovoga, čovječe«, kaže taksist slegnuvši ramenima. »Trebao sam ići North
Beaudry Avenueom. Autocesta je noćna mora u ovo doba. Žuri ti se?«
»Žuri li mi se?«, upita Hunter Luciena.
»Ne, zapravo ne«, odgovori Lucien. »Reci taksistu da može otezati koliko god hoće. Ti
plaćaš.«
»Ne, nema žurbe«, odvrati Hunter.
»Ispred je izlaz 4A, čovječe«, kaže taksist. »Brzo ćemo izaći iz ovog pakla.«
»Dobro«, složi se Hunter.
»Nemoj biti tako šutljiv, Skakavče«, kaže Lucien. »Nastavi govoriti, tako da budem
siguran da nećeš ništa pokušati.«
»A što bih to mogao pokušati, Lucien? Sjedim u taksiju. Nemam mobitel... nemam oružje...
što bih to mogao pokušati?«
Taksist je čuo riječ oružje, pa se brzo osvrne i pogleda putnika na stražnjem sjedalu.
»Oduvijek si bio veoma lukav i dosjetljiv, Skakavče. Ne želim riskirati.«
»Dao sam ti svoju riječ, zar nisam?«
»Oprosti, ali nisi me sto posto uvjerio, Skakavče.«
»Dobro«, odvrati Hunter. »Što bi htio da ti govorim?«
»Da vidimo...« Lucien zastane kao da se pokušava nečega sjetiti. »O, znam. Ponavljaj za
mnom... spreman?«
Hunter čeka.
»Ti si moja vatra.«
»Molim?«
»Ponavljaj za mnom, Skakavče - Ti... si... moja... vatra.«
Hunter odmahuje glavom dok ponavlja njegove riječi.
»Moja jedina želja.«
»Moja jedina želja.«
Taksist ga namršteno gleda u retrovizoru.
»Vjeruj mi kad ti kažem.«
»Vjeruj mi...« Hunter ušuti. Mršti se više od taksista. »Je li to tekst pjesme Backstreet
Boysa?«
Lucien se glasno nasmije, kao da je čuo najbolji vic na svijetu. »Ne mogu te nasanjkati, je
li, Skakavče?«
Taksist odmahne glavom, zatim opet skrene pogled na cestu.
»Sjećaš li se Duha?«, upita Lucien. »On je upucao tvog partnera iz FBI-a kad smo se zadnji
put sreli.«
Sjećanje na taj kobni dan pogodi Huntera poput snažnog udarca u želudac, pred očima vidi
usporeno odigravanje cijelog prizora.
»Da«, odgovori ozbiljnim glasom. »Sjećam se Duha.«

203
Knjige.Club
 »To mu je bila omiljena pjesma.« Lucien se opet nasmije. »Možeš je pjevati sa mnom ako
je znaš. Daj, Skakavče, računam na tebe.«
»Ne znam je«, odvrati Hunter.
Taksi skrene na izlaz 4A.
»Dobro, znam što bi mogao«, javi se Lucien nakon nekoliko trenutaka tišine. »Sjećam se
kako si fanatično čitao knjige. Kladim se da se to nije promijenilo. Je li tako, Skakavče?«
»Još čitam, da.«
»I iz naših studentskih dana dobro se sjećam jedne stvari - znao si napamet većinu pjesama
Edgara Allana Poea.«
»Sve«, odvrati Hunter. »Znam napamet sve Poeve pjesme.«
»Točno, sad sam se sjetio. Rekao si mi da si počeo čitati Poea i ostale kako bi odvratio
misli od smrti svoje majke, je li tako, Roberte?«
Hunter ništa ne odvrati. Umjesto toga, zagleda se kroz prozor u promet. U automobilu s
lijeve strane voze se dvije osobe - vozačica je brineta kratke kose, srednjih tridesetih godina, na
suvozačevu sjedalu je mali dječak. Dječak izgleda kao da ima sedam ili osam godina, potpuno
je usredotočen na napravu s videoigrom koju drži u rukama.
»Kladim se da te morbidne pjesme dobro prolaze kod dama, je li tako?«, kaže Lucien,
zatim opet prasne u smijeh.
Zaustave se ispred semafora i tada dječak podigne pogled s videoigre i okrene glavu.
Pogleda Huntera u oči, nasmiješi mu se iskrenim nedužnim osmijehom, zatim mu sramežljivo
mahne.
I Hunter mahne njemu.
»Zato pretpostavljam da smo riješili problem«, kaže Lucien, privukavši opet Hunterovu
pažnju. »Kad ne želiš pjevati, onda mi možeš recitirati Poeve pjesme. Kako bi bilo da započneš
s 'Gavranom'? Ta mu je najpoznatija, zar ne?«
Hunter i dalje šuti.
»Počni, Skakavče. Pretvorio sam se u uho.«
Hunter opet primijeti kako ga taksist promatra u retrovizoru, pa načas podigne obrve kao
da mu kaže: »A što da radim?« Trenutak kasnije, počne recitirati »Gavrana« Edgara Allana
Poea.

204
Knjige.Club
 88
Sjedeći za volanom svoga kombija, dvanaest vozila iza Hunterova taksija, Lucien promatra
kako je taksist skrenuo na izlaz 4A prema Echo Parku i Hollywoodu. Zbog tog skretanja vožnja
će se produžiti za dodatnih deset minuta, pa je htio to spomenuti Hunteru, ali zašto da mu
nepotrebno odaje svoju lokaciju? Nigdje mu se ne žuri. Osim nekoliko sitnih prilagodbi, sve je
već na svome mjestu i spremno za početak. Nema nikakve stvarne štete ni prednosti stignu li
na krajnje odredište prije ili kasnije.
Od ubojstva Tracyinih roditelja posljednja četiri dana proveo je u provjeravanju svakog
detalja kako bi se što glade odvijao njegov složeni plan. Sve je isprobao više puta i, tek kad je
bio potpuno zadovoljan, odlučio da je stiglo vrijeme za izvršenje.
»Svemu jednoga dana dođe kraj, Lucien«, rekao je samome sebi kad je osmislio svoj
konačni plan. »Svemu... bez obzira koliko to bilo dobro ili važno. Oduvijek to znaš. Od dana
kad si započeo svoje istraživanje... od dana kad si odlučio krenuti tim putem... znao si da će
jednoga dana doći kraj.«
I više je nego spreman za ono što mora učiniti. Razmotrio je mnoge scenarije i mogućnosti
kako bi se sve njegov plan mogao odvijati, no zasad je sve teklo točno po planu.
Sjetio se kako ga je Hunter, kad ga je prvi put nazvao tražeći odgovor na svoju zagonetku,
preklinjao da ne koristi eksploziv C-4 i predložio da se nađu licem u lice i jednom zauvijek
okončaju ovo.
»Želiš se meni osvetiti«, rekao je Hunter. »Učinimo to... ti i ja... nitko drugi ne mora biti
umiješan. Reci kad i gdje i doći ću. Bez pojačanja. Bez trikova. Dajem ti svoju riječ.«
Lucien je znao da će Hunter to ponoviti. Znao je da će Hunter još jednom pokušati
izravnati račune tako da jednom zasvagda završe s ovim.
Lucien nikad nikoga nije uzimao zdravo za gotovo, posebno ne osobu kao što je Robert
Hunter. Na Stanfordu su četiri godine bili najbolji prijatelji i praktički nerazdvojni. Iako je
proteklo mnogo vremena od njihovih studentskih dana, Lucien je jako dobro poznavao
prijateljevu narav. Znao je njegove principe i znao je njegove stavove. S protekom vremena te
se crte osobnosti rijetko kad mijenjaju, pa je upravo zbog toga Lucien znao da će mu isto
to Hunter još jednom predložiti.
I Hunter ga nije razočarao, ali kad mu je predložio sastanak, u njegovu glasu čuo je još
nešto - istinsku tugu koja proizlazi iz dubine bića. Tugu koja ukazuje na to da je odustao od
borbe i jednostavno prihvatio svoju sudbinu.
Zaista, svemu jednoga dana dođe kraj.

205
Knjige.Club
 89
»Reci taksistu da prođe uz Echo Park«, kaže Lucien, prekinuvši Huntera usred pjesme.
»Da dođe do Sunset Boulevarda, tu je, ispred vas.«
Dlačice na Hunterovu zatiljku se naježe. Pogleda na lijevu stranu i opazi da su stigli do
parka. Istoga časa se okrene i pogleda iza sebe. Lucien ih sigurno slijedi. Nikako drukčije ne
može znati gdje se točno nalaze u ovom trenutku.
No trud mu je uzaludan.
Iza njih je kolona vozila, što znači da može vidjeti samo vozača koji je tik iza njih -
Mercedes Benz vozi starija gospođa srednjih šezdesetih godina. Instinktivno se naglo povuče
na lijevu stranu stražnjeg sjedala. Pokušava vidjeti vozilo iza Mercedes Benza.
Nikakve koristi.
»Čovječe, je'l sve u redu?«, upita taksist primijetivši Hunterovu uznemirenost na stražnjem
sjedalu.
»Da, sve je u redu«, odgovori Hunter i okrene se. »Možete li otići gore do Sunset
Boulevarda?«
»Naravno, čovječe.«

206
Knjige.Club
 90
Kad Garcia napokon uspije skrenuti na izlaz 5A, crvena točkica na zaslonu njegova
mobitela prošla je uz Echo Park i skrenula lijevo na Sunset Boulevard. Pokvareni kamion na
traci za spora vozila značajno ga je usporio, usprkos sireni i rotacijskim svjetlima.
»Kako ide, Peter?«, upita Holbrooka nakon što je svima objavio kako on napreduje veoma
sporo.
»Približavam mu se«, kaže Holbrook. »Ali veoma polako. Sad sam udaljen oko pola sata.«
Garcia toliko čvrsto drži volan da mu članci pobijele. On je najbliže Hunteru, ali, čak i da
na cesti nema nikoga, ipak je udaljen osamnaest do dvadeset minuta. Ovisi li Hunterov život o
tome da što prije stignu do njega, a Garcia je prilično u to uvjeren, ovo nije ni približno dobro.
»Misli li netko da bismo trebali poslati dva vozila za presretanje?«, upita. »Svi smo još
uvijek predaleko, a imam veoma loš predosjećaj.«
»Ne, ne možemo«, odgovori West.
»Zašto ne?«, upita Garcia i zatrubi kako bi privukao pažnju vozača žutog Mustanga ispred
sebe koji izgleda nije primijetio njegovo rotacijsko svjetlo.
Mustang stane sa strane.
»Zato što nemamo vizualnu potvrdu da je u ovom času Robert s Lucienom«, odvrati West.
»Carlose, možda nisu u istom vozilu.«
Garcia suzi oči, razmišlja.
»Što ako mu Lucien preko mobitela daje upute ili na neki drugi sličan način?«, nastavi
West. »Znamo li uopće je li Hunter u svom automobilu?«
Garciu je toliko iznenadilo aktiviranje Hunterove naprave za praćenje i toliko se zabrinuo
za partnera da mu to nije ni palo na pamet.
»Ne, ne znamo«, odvrati. »Ali mogu saznati...«
Prekine ga drugi dolazni poziv. Zove ga načelnica Blake.
»Pričekaj«, kaže. »Zove me načelnica.« Preuzme poziv.
»Carlose, koji se to vrag događa?« Načelnica više zvuči zabrinuto nego ljutito. »Je li
Robert s tobom? Jedan policajac je upravo našao njegovu jaknu, mobitel, ključeve automobila,
novčanik, značku i pištolj na haubi crno-bijelog policijskog vozila na parkiralištu. O čemu se
radi?«
Ovo je očito odgovor na pitanje vozi li Hunter svoj automobil.
Garcia joj brzo objasni što se dogodilo, zatim uključi i načelnicu u konferencijski razgovor.
I ona predloži slanje policijskih vozila radi presretanja crvene točkice.
West joj odgovori jednako kao i Garcii.
»Sada znamo da ne vozi svoj automobil«, kaže načelnica, »što očito ukazuje na to da ga je
Lucien uhvatio.«
»Ne nužno«, odvrati West. »Lucien je mogao prisiliti Roberta da zaplijeni neko vozilo i
slijedi njegove upute«, objasni. »Mogao ga je prisiliti da uzme taksi ili čak i policijsko vozilo.
Jeste li ih prebrojili i provjerili?«
Na Westovo pitanje načelnica odgovori tišinom.
»Lucien je mogao uključiti još neku osobu«, nastavi West. »Poslati vozilo da pokupi
Roberta - taksi ili unajmljeni automobil. Ne znam - ali ima previše mogućnosti, Robert i Lucien

207
Knjige.Club
mogu biti u zasebnim vozilima, čak i na zasebnim lokacijama. Jednostavno ne možemo
riskirati. Ne u ovom času.«
West duboko uzdahne.
»Slušajte, načelnice«, nastavi suosjećajnim glasom. »Vi i Carlos mnogo bolje poznate
Roberta od Petera i mene. Potpuno vas razumijem i razumijem vašu zabrinutost. Da, neću vam
lagati - njegov život je u velikoj opasnosti, ali Robert je voditelj LAPD-ove Jedinice za
ultranasilne zločine. Njegov život je u opasnosti svaki dan kad ustane iz kreveta i ode na
posao. Isto se odnosi i na sve nas. Takva je priroda posla koji radimo, a dali smo prisegu da
ćemo služiti i štititi.«
Ni Garcia ni načelnica ne mogu prigovoriti Westovu rezoniranju.
»Od Lucienova bijega prije osamnaest dana«, doda West, »svi smo radili upravo za ovaj
trenutak - trenutak kad ćemo mu se nekako približiti, jer, kako je Robert rekao, Lucien je poput
duha. Da nije odlučio nazvati Roberta... da se nije došao osvetiti, mislim da nikad ne bismo
dobili priliku da ga uhvatimo. Ovo nam je jedina šansa, a ako je zeznemo... nešto mi govori da
takvu priliku nikad više nećemo dobiti.«
Nakon pretjecanja Mustanga, Garcia brzo napreduje, ali još je uvijek udaljen oko dvanaest
minuta.
Na zaslonu mobitela vidi kako je crvena točkica skrenula lijevo na Sunset Boulevard, zatim
opet lijevo na Lemoyne Street. Na mjestu gdje se Lemoyne Street spaja s Park Avenueom,
točkica stane.
»Stao je«, objavi Garcia. »Naprava za praćenje prestala se kretati.«
»Gdje?«, upita načelnica. Jedino ona nema na svom mobitelu instaliranu aplikaciju za
praćenje.
»Gdje je stao?«
»Na sjevernom ulazu u Echo Park«, odgovori Garcia. »Uz jezero Echo Park. Na
parkiralištu.«
Neko vrijeme svi šute.
»Čekajte malo«, kaže Elolbrook. »Opet je krenuo... po travnjaku. Ide pješke.«
Garcia čas pogledava cestu, čas zaslon mobitela, kao da promatra najbrži teniski meč u
povijesti.
»Peter je u pravu«, kaže. »Ide preko travnjaka, prema samom jezeru.«
Garcia usmjeri pažnju na cestu. Pretekne motocikl i pritisne gas do daske.
Udaljen je desetak minuta.

208
Knjige.Club
 91
»Reci vozaču da skrene lijevo i krene Lemoyne Streetom«, kaže Lucien Hunteru u trenutku
kad je htio započeti s recitiranjem nove pjesme. Prošli su samo dva bloka, Sunset Boulevarda.
Hunter učini kako mu je rekao i još se jednom okrene da pogleda iza, pokušava vidjeti gdje
je Lucien. Ali previše je vozila u koloni.
»Na samom kraju Lemoyne Streeta«, nastavi Lucien, »preko puta Park Avenuea, ulaz je
na sjeverno parkiralište u Echo Parku. Reci vozaču da te tamo ostavi.«
Za kraće od minute, žuti taksi stane na parkiralištu.
»Sada mu plati i izađi«, naredi Lucien i Hunter ga posluša.
»Želiš da se nađemo u parku?«, upita Hunter.
»Vidjet ćeš«, odvrati Lucien.
Čim Hunter izađe iz taksija, okrene se prema ulazu na parkiralište, pomno gleda, no
nijedno vozilo ne uđe za njima. Zatim pogleda cestu, ali problem su udaljenost i mrak. Vidi
kako prolaze automobili, ali nema šanse da razazna bilo koga za volanom.
»S parkirališta«, kaže Lucien, »kreni prema jezeru. Možeš ga vidjeti s tog mjesta na kojem
stojiš. Na svojoj lijevoj strani.«
Hunter krene s parkirališta na travnjak, prema jugoistoku.
»Dobro poznam ovaj park, Lucien«, kaže dok prolazi uz starca koji šeće sa psom.
»Jednostavno mi reci gdje želiš da se nacrtam i doći ću. Ne moraš me vodati za ručicu.«
»A zašto? Dodijao ti je moj glas? Već? Mogu ga promijeniti ako želiš. Što kažeš na ovaj?«
I istoga časa potpuno promijeni glas. U djeliću sekunde povisio ga je za pola oktave od
svog prirodnog i dodao istaknut ruski naglasak.
»Je li ovako bolje?«
Hunter slegne ramenima i nastavi hodati. »Kako god hoćeš, Lucien.«
Tada Lucien opet progovori svojim prirodnim glasom: »Nastaviš li hodati prema
jugoistoku, za samo nekoliko sekundi stići ćeš do sjeveroistočnog dijela jezera Echo Park.
Jedino se u tom dijelu nalazi otok.«
»Dobro, i...?«
»Na tom otoku ima nekoliko stabala.«
»Da, znam«, odvrati Hunter. Vidi ga točno ispred sebe. Pet koraka naprijed i već stoji na
samoj obali jezera, nasuprot malom otoku. »Nećeš mi valjda reći da se skrivaš iza jednog od
tih stabala, hoćeš li?«
Lucien se opet nasmije.
»Kad bih to uspio, onda bi to stvarno bilo nešto posebno, zar ne?«
»Da, bilo bi.«
Hunter pogleda naokolo. Iako je večer, park je još otvoren i još ima ljudi u njemu - neki
trče, neki šeću pse, neki jednostavno uživaju u ugodnoj losanđeleškoj večeri okruženi drvećem
i zelenom travom. Lucienu ni traga.
»Što je s tim otokom?«, upita Hunter.
»Tamo sam ti ostavio poklon«, odvrati Lucien. »Iza jednog od onih stabala.«
Riječ »poklon« zvuči previše zlokobno za Hunterov ukus.
»Što misliš pod tim 'poklonom'?«

209
Knjige.Club
 »Vidjet ćeš. Moraš doći do njega, ali ima jedan trik. Kao što si vjerojatno primijetio, most
kojim se može pješke doći na otok je zatvoren.«
Hunter pogleda na desnu stranu i ugleda kako je ulaz na mali most zaista zatvoren. Na
velikom crno-žutom znaku piše: »OPASNO - zatvoreno radi popravka. Zabranjen prijelaz«.
Hunter pogleda vodu. Otok je od njega udaljen desetak metara, a na tom mjestu jezero je
duboko najmanje dva metra.
»Hoćeš da preplivam do otoka?«
»Baš to sam mislio, Skakavče, ali ima jedna stvar - prije nego što uđeš u vodu, skini se.«
»Molim?«
»Moja pravila, sjećaš se?«, podsjeti ga Lucien. »Hoću da dođeš na taj otok, ali tvoja odjeća
ostaje tu gdje si sada. I molim te, nemoj zaboraviti da te mogu vidjeti, ali ti ne možeš vidjeti
mene. Jedan tvoj neočekivani pokret i ovo će ovdje završiti.«
Hunter točno zna zbog čega Lucien od njega traži da skine odjeću i uđe u vodu. Želi se
uvjeriti da Hunter na sebi nema nikakvih elektroničkih spravica - mikrofona, kamera, naprava
za praćenje.
Još jednom pogleda naokolo. U blizini jezera ima dovoljno ljudi koji će ga vidjeti kako se
svlači.
»Hoćeš da gol skočim u vodu?«, upita.
»To ti je problem?«, upita Lucien. »Ne brini se, Skakavče. Ionako mislim da se nema
bogzna što za vidjeti.«
»Uhitit će me«, kaže Hunter, još jednom pogledavši naokolo.
»Za tvoje dobro, nadajmo se da neće. A sada se skini i svu odjeću baci u jezero - košulju,
hlače, rublje, cipele, čarape... sve. Ništa ne ostavljaj na obali jezera. Je li jasno?«
»A mobitel?«, upita Hunter.
»U vodu s njim.«
Iznenađenje se pojavi na detektivovu licu. »Kako ćeš onda komunicirati sa mnom,
Lucien?«
»Vjeruj mi, Skakavče. A sada, mobitel, odjeću, sve... baci u jezero i pobrini se da sve
potone. Ne stigneš li na otok za trideset sekundi i ne nađeš li paket koji sam ti ostavio, ovo će
završiti. Je li to jasno?«
»To je suludo, ali, da, jasno mi je.«
»Učini to odmah.«
Tu, na obali jezera, ispred nekoliko pari šokiranih očiju, Hunter skine svu odjeću sa sebe,
pokupi je i omota oko cipela i mobitela i skoči zajedno s njom u vodu. Pobrine se da sve potone
na dno jezera Echo Park, zatim zapliva prema malom otoku.

210
Knjige.Club
 92
Garcia presiječe Silver Lakeom, kreće se prema istoku i Echo Parku. Budući da se crvena
točkica na zaslonu njegova mobitela kreće puževim korakom, uspijeva joj se približiti, ali ipak
ne prebrzo.
»Opet je stap«, izjavi Holbrook. »Na samom sjeveroistočnom rubu jezera Echo Park.«
Garcia brzo pogleda mobitel. »Što, dovraga, radi?«
»Ili se divi pogledu«, odgovori West, »ili razgovara s nekim.«
»Lucienom?«, upita načelnica.
»Moguće«, odvrati West. »Ali ako je tako, Lucien je odabrao vraški prometno mjesto za
sastanak s Hunterom. Carlose, koliko si daleko?«
»Sedam minuta... možda malo manje.«
»Kod-dva visokog prioriteta, Carlose«, upozori ga Holbrook. »Bez sirena, bez svjetla.
Približi se uz izniman oprez. Ne smije znati da smo pratili Roberta. Naprava za praćenje još
uvijek je na istom mjestu, ali nemamo pojma što Robert radi. Kao što je Tyler rekao, možda
samo stoji i čeka nešto ili razgovara s nekim. Ne znamo. Potrebna nam je vizualna potvrda prije
negoli dogovorimo plan djelovanja.«
Zar oni misle da ovo prvi put radim?, pomisli Garcia, ali zadrži za sebe. »Razumijem.«
Čim stigne na Glendale Boulevard, isključi rotacijsko svjetlo. Petnaest sekundi kasnije
skrene lijevo na Park Avenue. Pet sekundi nakon toga zaustavlja vozilo na istom onom
parkiralištu na kojem je taksist ostavio Huntera.
»Stigao sam«, kaže svima, parkira, uzme mobitel i izađe iz automobila.
»Robert još stoji na istom mjestu«, izjavi West. »Još je na obali jezera.«
»Da, vidim«, odvrati Garcia pogledavši zaslon. Duboko udahne kako bi se smirio i polako,
poput običnog građanina koji je krenuo u ležernu šetnju parkom, uputi se prema jezeru. Petnaest
koraka dalje stane uz mladi par koji sjedi na klupi i puši joint.
»Što se događa, Carlose?«, upita načelnica.
»Ne vidim ga«, odgovori Garcia gledajući ispred sebe. Na njegovu zaslonu crvena točkica
još uvijek treperi nekoliko metara ispred njega. Pogleda lijevo, zatim desno. Ni traga Hunteru.
»Kako to misliš, ne vidiš ga?«, upita West. »Je li iza nekog stabla ili nečega drugog?«
»Ne, nema stabala. Nema nikakvih zapreka. Imam nesmetan pogled na mjesto gdje je
naprava za praćenje. Nesmetan pogled na vodu. Tamo nema nikoga.« Napravi još nekoliko
koraka prema jezeru.
»Carlose, što se događa?«, užurbanim glasom pita načelnica.
»Samo čas, načelnice«, kaže Garcia, brzo se vrativši do para na klupi.
»Oprostite«, kaže prekinuvši ih. »Jeste li slučajno maloprije vidjeli visokog i snažnog
muškarca kako stoji uz jezero?«
»Golog, razvaljenog tipa?«, odvrati žena uz osmijeh. Hrapavim glasom oteže riječi,
posljedica onoga što puši. »Da, čovječe. Tip je baš ovdje ogolio svoju guzicu.« Pokaže na
mjesto gdje je stajao Hunter. »A onda je skočio u vodu i otplivao na otočić.«
»Skočio je gol u vodu i otplivao na otok?« Garcia ne može doći sebi od iznenađenja.
»Tako je, čovječe«, potvrdi žena. »Vjerojatno se poskliznuo, bio je napušen? Hoćeš dim?«,
ponudi Garcii joint. »Dobra stvar, čovječe.«

211
Knjige.Club
 »Ne hvala. Ne treba. Je li doplivao natrag s otoka?«
»Nismo ga vidjeli.«
Garcia im zahvali i nastavi razgovor preko mobitela.
»Skočio je gol u vodu i otplivao do otoka«, kaže svima.
»Što je učinio?«, istovremeno pitaju načelnica, Holbrook i West.
»Upravo sam razgovarao s ljudima koji sjede na klupi okrenutoj prema jezeru«, objasni
Garcia. »Rekli su mi da su vidjeli kako se tip, čiji opis odgovara Hunterovu, skinuo do gola,
skočio u vodu i otplivao do otoka koji svi vi možete vidjeti na mapi.«
»Otplivao je do otoka?«, upita načelnica. »Zašto nije išao preko mosta?«
»Zatvoren je«, odvrati Garcia, okrene se i pogleda most. »Popravljaju ga.«
»I što sad?«, upita West. »Je li doplivao natrag? Je li doplivao do otoka? Je li još na otoku?
Što je učinio?«
»Ne znam«, odgovori Garcia. Potrči prema jezeru. »Ljudi s kojima sam razgovarao kažu
da nisu vidjeli da se vratio.« Hoda po obali jezera, promatra otok. Na najširem dijelu širok je
dvadesetak metara i na najdužem dug stotinjak metara. Teško mu je vidjeti kroz mrak i stabla,
ali nigdje ne vidi Huntera, ni na otoku ni na drugoj strani.
»Nestao je«, kaže Garcia teška srca. »Nema Roberta. Upravo sam obišao oko cijelog otoka.
Sve sam pogledao. Nema mu ni traga.«
»A jesi li provjerio na samom otoku?«, inzistira načelnica. »Tlo, iza drveća. Možda je
onesviješten ili...« Pomisli na najgore, ali se suzdrži i ne nastavi dalje.
»Načelnice«, uvjerava je Garcia, »nema ga ovdje.« Čvor u grlu ga zamalo uguši. »Ovdje
nema Roberta. Izgubili smo ga. Igra je gotova.«

212
Knjige.Club
 93
Hunteru treba samo nekoliko sekundi da dopliva do otočića na sjeveroistočnom kraju
jezera Echo Park. Voda je veoma hladna, pa kad izađe iz nje na nezgodnu obalu punu drveća i
grmlja, snažan večernji povjetarac smrzne ga do kostiju. Dršćući od glave do pete, mahnito
pogledava naokolo, traži ono što mu je Lucien ostavio.
»Što bih, dovraga, trebao tražiti ovdje?«, upita drveće, a ono mu, začudo, odgovori.
Krene naprijed par koraka kako bi pogledao iza grmlja i tada začuje zvonjavu mobitela.
Istoga časa stane i pogleda u smjeru odakle dopire zvonjava. Možda dolazi s druge strane, s
obale.
Mobitel opet zazvoni, ali ne na obali, već negdje s njegove desne strane. Stoji i čeka,
pomno traži pogledom. Mobitel opet zazvoni, zvuk je identičan onome koji je prije otprilike sat
vremena dopirao iz džepa njegove jakne. Sada dopire iza niskog stabla punog lišća.
Krene prema njemu.
Opet zazvoni.
Mrak mu otežava stvar, ali nakon sljedeće zvonjave, napokon ga ugleda. Iza stabla, na
otpornoj plastičnoj vrećici je mobitel, ovaj put Samsung SCH-N300 iz 2001.
Uzme ga.
»Lucien«, javi se nesigurnim glasom.
»Znao sam da me nećeš razočarati, Skakavče. Kakva je voda?« Nasmije se.
Hunter ovije lijevu ruku oko tijela i počne trljati prsa kako bi se malo zagrijao.
»Dakle«, nastavi Lucijen. »Prelazimo na drugu fazu našeg susreta oči u oči, hoćemo li?
Onu u kojoj nema naprava za praćenje ni mikrofona ni kamera ni bilo čega što bi mogao imati
sa sobom, Roberte.«
Hunter čeka.
»U plastičnoj vrećici naći ćeš jednu staru trenirku.«
Hunter se sagne i podigne vrećicu. Trenirka je ružičasta.
»Naći ćeš i japanke. Svidjet će ti se, siguran sam. Sve će ti jako dobro pristajati.«
Hunteru je toliko hladno da želi što prije otvoriti vrećicu, ali ga Lucien spriječi.
»A sada moraš otplivati natrag na obalu«, kaže mu Lucien. »Zato, da sam na tvom mjestu,
ne bih to još oblačio.«
Vjetar ojača, Hunter dršće od hladnoće.
»Plastična vrećica trebala bi biti dovoljno čvrsta da zaštiti odjeću«, objasni Lucien,
»namjeravaš li opet skočiti u vodu sa svime u njoj ili je jednostavno baciti preko jezera na drugu
stranu. No, ima jedna kvaka - ne vraćaš se na zapad, tamo odakle si došao. Ideš na istok. Skočit
ćeš u vodu s druge strane otoka. Je li jasno?«
»Da, jasno je.«
»Ti odluči što ćeš s odjećom - zaplivati s njom u vrećici ili je prebaciti na obalu, ali imaš
dvadeset sekundi da tamo stigneš, a odbrojavanje počinje... sada.«
Držeći vrećicu u ruci, Hunter se brzo probija kroz drveće i grmlje i stigne na istočnu stranu
otočića. Udaljenost do obale na istočnoj strani otprilike je ista kao i na zapadnoj - oko deset
metara. Bilo bi mu mnogo lakše baciti vrećicu i zatim skočiti u vodu, ali zabrinjava ga mobitel.

213
Knjige.Club
Baci li ga preko vode, po svoj će se prilici razbiti. Čak i ako ga stavi u vrećicu s ružičastom
trenirkom, nitko mu ne garantira da se neće raspasti kad padne na tlo.
Stoga odluči da neće riskirati. Stigne do vode i desnom rukom zavitla vrećicu s trenirkom
i japankama na drugu stranu. Prebacio ju je bez problema, gleda kako je pala na tlo oko pet
metra dalje od vode.
Sad još samo mora plivati s mobitelom i paziti da se ne smoči.
Mačji kašalj, pomisli.
Na tom dijelu jezero Echo Park duboko je oko dva metra. Hunter je visok točno metar
osamdeset, zato, drži li mobitel u desnoj ruci ispruženoj visoko iznad glave, moći će ući u vodu,
a da ne smoči mobitel. Dalje će lako.
Tako i učini. Devet sekundi kasnije stigne na drugu stranu.
Dok izlazi iz vode, dvije žene, obje ranih dvadesetih godina, zaobiđu ga i zamalo se sudare
jedna s drugom.
»Prokletstvo«, kaže jedna, »nisam znala da u vodi ima Chippendalesa.5 Davno sam tamo
bacila novčić i zaželjela želju. Dugo ti je trebalo da se materijaliziraš.«
»Dragi, ako ti je hladno«, dobaci druga, »ja ću te zagrijati.«
Obje se nasmiju.
»U redu«, kaže Hunter u mobitel. Stigne do plastične vrećice i otvori je. »Što sada?«
»Sada ti predlažem da se obučeš«, odgovori Lucien. »U džepu hlača trenirke naći ćeš nešto
gotovine. Vrati se na Echo Park Avenue što brže možeš i pozovi drugi taksi. Tada ću ti dati
daljnje upute.«

5
Muška plesačka trupa koja izvodi striptiz

214
Knjige.Club
 94
Hunter je tek u četvrtom pokušaju uspio zaustaviti taksi. U gradu kao što je Los Angeles,
stara ružičasta trenirka ne izaziva ničije dobre komentare. Ni japanke, jedan broj premalena i
ukrašene velikom ružičastom ružom između palca i narednog prsta, nisu mu išle u prilog.
»Kamo?«, upita taksistkinja, Afroamerikanka tridesetih godina. Okrene se na sjedalu i
ljubopitljivo ga pogleda.
Hunter čeka. Zna da je i Lucien čuo vozačicu.
»Reci joj da ide prema Altadeni.«
Hunter joj kaže.
»Idete li na neku zabavu ili nešto slično?«, upita vozačica fiksirajući ga pogledom u
retrovizoru.
»Ne, zapravo ne.«
Taksistkinja kimne. »Znači, to ste sami odabrali za večerašnji izlazak? Jer... prokletstvo.«
Silovito odmahne glavnom. »Ta trenirka je ogavna. A te japanke... ajoj, ajoj.« Nastavi
odmahivati glavom. »Mislim reći, ajoj, ajoj.«
»Večeras nisam imao previše izbora«, odvrati Hunter.
»Sviđa mi se«, kaže Lucien. »Duhovita je.«
Nakon Echo Parka i svih mjera predostrožnosti,
Lucien više ne mora slijediti Hunterov taksi kako bi znao gdje je.
Trebalo mu je nekoliko dana da ga nađe, ali mobitel koji je ostavio Hunteru - Samsung
SCH-N300 - bio je jedan od prvih komercijalno proizvedenih mobitela s ugrađenim GPS-om.
Sada može Hunterovo kretanje pratiti na elektroničkoj mapi svoga smartphonea, što je velika
prednost, jer mora stići u svoje skladište najmanje deset minuta prije Huntera.
»Dobro, koja sad pjesma slijedi?«
»Pjesma?«
»Da, Skakavče. Poeva pjesma, sjećaš se? Stvarno sam uživao, a još ih imaš nekoliko, zar
ne?«
Nemajući izbora, Hunter se zavali na sjedalu i opet počne recitirati pjesme.
Taksi prođe kroz Glassel Park i Pasadenu, zatim se North Lake Avenueom uputi prema
Altadeni.
»Oprostite što prekidam vašu jezivu telefonsku serenadu«, kaže vozačica, »ali ubrzo ćemo
stići u Altadenu. Želite li da vas ostavim na nekoj posebnoj adresi?«
Lucien da upute Hunteru, on ih prenese taksistkinji. Pet minuta kasnije, vozačica s velikim
olakšanjem ostavi Huntera u pustom, nenaseljenom dijelu na sjeveru Altadene.
Još uvijek ne želeći riskirati, Lucien zadržava Huntera na mobitelu, primora ga da hoda još
pet minuta, sve dok ga napokon ne dovede na željenu lokaciju.
»Posljednje imanje na lijevoj strani, na samom kraju ceste, Skakavče«, kaže Lucien.
»Zgrada koja sliči na hangar. Samo nekoliko metara od ulaza je otvor u ogradi. Tamo se možeš
provući.«
Usprkos mraku, Hunter promotri zgradu izvana. Ovo je očito još jedna žrtva recesije. Po
cijelom Los Angelesu rasute su mnoge napuštene zgrade, pa ga nimalo ne iznenađuje što je
Lucien odabrao jednu od njih.

215
Knjige.Club
 Hunter posluša Lucienove upute i provuče se kroz otvor. S druge strane krene stazom od
napuklih i iskrivljenih kamenih ploča kojom su nekoć posjetitelji hodali od ograde do glavnog
ulaza u skladište.
»Vrata skladišta su otvorena«, obavijesti ga Lucien. »Na jednoj njihovoj kvaki visi
svjetiljka koja se stavlja na glavu. Predlažem ti da je uzmeš i uključiš. Unutra je mračno.«
Hunter stigne do vrata i nađe svjetiljku. I opet posluša Lucienove upute.
U unutrašnjosti skladišta osjeća se čudna mješavina mirisa - drva, antiseptičkog sredstva,
nečeg cvjetnog i nečeg definitivno ustajalog.
Hunter zastane samo nekoliko koraka dalje od vrata i pogleda naokolo. Bez prozora i
umjetne rasvjete, ovdje vlada potpuni mrak, osim slabe zrake svjetla iz svjetiljke na njegovu
čelu, snažne tek toliko da osvijetli samo oko tri metra ispred njega. Posvuda po podu ima
razbijenog stakla.
»Pazi kuda hodaš, Skakavče. Ne bih htio da prerano počneš krvariti.«
Hunter polako i oprezno krene naprijed.
»Tako treba, samo nastavi hodati naprijed. Ubrzo ćeš stići do unutarnje prostorije. Tu je
nekad bio glavni ured. S njegove desne strane naći ćeš spiralno stubište kojim ćeš se popeti na
kat. Popni se. Vrata su otključana.«
Hunter pronađe stubište i popne se na kat. Uhvati kvaku i otvori vrata.
Još tame.
Još čudnih mirisa.
No sada osjeti i miris koji ga istinski zabrine - miris benzina.
Zastane i pogleda naokolo. Jednako kao i u prizemlju, i ovdje je pod pun razbijenog stakla.
»Nemoj sada stati, Skakavče.«
Hunter se okrene i pogleda ulaz skladišta. Lucien ga još uvijek nadgleda.
»Kako je to mog...«
Tada mu se sve posloži u glavi.
Otkako je započeo sav ovaj križni put, na parkiralištu Upravne policijske zgrade, nije imao
vremena za razmišljanje. Lucien mu to nijednom nije dopustio, prisilio ga je da stalno nešto
radi, recitira pjesme, tjerao ga da žuri s jednog mjesta na drugo. I stalno s mobitelom. Stalno
govoreći. No sada, u Lucienovu skrovištu, Hunterov mozak je napokon proradio.
Hunter je bio taj tko je predložio da se sastanu... da završe sve ovo, no Lucien je to
otpočetka isplanirao. Zato je podmetnuo mobitel u džep Hunterove jakne. To je bio razlog zbog
kojeg ga je nazvao. Da Hunter nije predložio sastanak, sigurno bi ga predložio Lucien. Kako bi
inače mogao unaprijed sve pripremiti? Drugi mobitel, odjeću u plastičnoj vrećici na otočiću
jezera Echo Park, svjetiljku na vratima starog skladišta... sve?
Lucien ga je očito motrio onda kad ga je nazvao. Znao je da je u tom trenutku Hunter sam.
Prisilivši ga da odmah krene dalje, Lucien se pobrinuo da Hunter nema vremena nikoga nazvati.
Od samog početka poigrava se sa mnom, pomisli Hunter. Opsuje samoga sebe, kako je
mogao biti toliko glup.
»Što čekaš, Skakavce?«, upita Lucien, vrativši ga u stvarnost. »Sada je prekasno za
povlačenje, ne misliš li?«
Hunter uđe u prostoriju. Sa svakim korakom čuje i osjeća drobljenje razbijenog stakla
pod nogama.
»Dobro. To je dovoljno«, kaže mu Lucien nakon osam koraka.
Hunter stane.

216
Knjige.Club
 »A sada, molim te, skini japanke i baci ih na lijevu stranu.«
Prije negoli ga posluša, Hunter pogleda pod, želi se uvjeriti da neće stati na krhotine.
»Više ti neće trebati ni taj mobitel.« Sada Lucienov glas ne dopre iz mobitela u
Hunterovoj ruci. Dopre odnekud ispred njega.
Hunter brzo pogleda naprijed.
Na mjestu gdje najdalje seže svjetlo njegove svjetiljke, materijalizira se zlokoban lik.
Hunter suzi oči kako bi jasnije vidio i tada lik napokon iskorači iz mraka na slabo
svjetlo Hunterove svjetiljke. Hunter se zaprepasti.
»Zdravo, Skakavče«, pozdravi ga Lucien. Umjesto mobitela, u desnoj ruci ima pištolj.
Iako je glas Lucienov, osoba koja stoji pred njim nimalo mu ne sliči, no ono zbog čega mu
se naježi koža jest činjenica da je već vidio tu osobu.
Vidio ju je prije manje od dva sata.

217
Knjige.Club
 95
Mrak onemogućuje Hunteru da vidi svaki detalj, no lagao bi kad ne bi priznao kako je
opčinjen Lucienovom nevjerojatnom transformacijom. Kosa, koža, nos, oči, usne, ruke, oblik
lica... sve izgleda kao da pripada nekome drugome. Učini mu se da Lucien nije samo preuzeo
tijelo druge osobe, već i cijelu osobnost. Čovjek koji stoji nekoliko koraka ispred Huntera
mogao bi sjediti tik uz njega u nekom restoranu, a Hunter ne bi znao da je to Lucien.
I upravo to se i dogodilo.
Hunteru treba manje od tri sekunde dok u sjećanju ne pronađe to lice. I tada se zamalo
uguši.
Čovjek koji stoji pred njim je Afroamerikanac koji je sjedio za susjednim stolom u Five
Star Baru.
Lucien se ponosno nasmiješi ugledavši izraz na Hunterovu licu.
»Što sada misliš, jesam li 'zahrđao', Roberte?«, kaže, zatim okrene lice na lijevu stranu
kako bi se Hunter mogao diviti njegovu djelu. »Zadivljuje što sve čovjek može učiniti kad
posjeduje određene vještine, ne misliš li?«
Hunter još uvijek pomno gleda lice ispred sebe, traži bilo kakvu sličnost s Lucienom,
jedino je glas isti.
Ne može naći nijednu.
»Da«, potvrdi Lucien. Nagne se malo na lijevu stranu i uključi malu stolnu svjetiljku na
drvenom sanduku. »To sam stvarno ja, stari prijatelju. Ja sam sjedio do tvoga stola u onom
baru.«
Lijevom rukom skine periku i spusti je na pod, glava mu je potpuno obrijana. Zatim uhvati
hrbat lažnog nosa i strgne ga s lica, potom isto to učini s usnama, ušima, bradom i čelom.
»Čovječe«, kaže nakon što s lica skine i posljednji komadić lateksa. »Ove stvari nakon
nekoliko sati postanu stvarno neudobne, znaš?« Nekoliko puta otvori i zatvori usta kako bi
opustio mišiće vilice.
Hunter promatra kako se čovjek ispred njega polako opet transformira u Luciena.
»Prije nego što ti neka ideja padne na pamet, Roberte«, kaže, »podsjetit ću te da je između
nas deset koraka. Između nas i oko tebe je više nego dovoljno razbijenog stakla da ti potpuno
razreže gola stopala i zato, da sam na tvome mjestu, ne bih se micao.«
Hunter još jednom pogleda pod. Zaista je okružen stotinama krhotina razbijenog stakla.
Nasrtaj na Luciena definitivno otpada.
Lucien neko vrijeme promatra prijatelja iz studentskih dana. Kad opet progovori, u njegovu
glasu više nema veselja.
»Protekle tri i pol godine, Roberte, žudio sam za ovim trenutkom svaku sekundu, svaku
minutu, svaki sat svakoga dana. Za trenutkom kad ćemo ti i ja stajati licem u lice.«
»Čudno«, odvrati Hunter. »A ja cijelo to vrijeme nisam ni pomislio na tebe.«
Lucien slegne ramenima. »Nisam to ni očekivao.«
Gurne ruku u džep jakne, izvadi vlažnu maramicu i počne njome čistiti tamnu šminku s
lica.
»Usput, kako je ona dražesna dama s kojom se viđaš? Jesi li proteklih nekoliko dana mnogo
razgovarao s njom? Je li te već zamrzila?«
Hunterovo lice ostane staloženo. Neće mu pružiti to zadovoljstvo.

218
Knjige.Club
 »Slažem se s tobom, Roberte«, nastavi. »Moja prvotna ideja nije uključivala njezine
roditelje. Kad sam počeo smišljati kako ću ti se osvetiti, zaključan u kavez jedva toliko velik da
bi ga se moglo nazvati ormarom, nisam imao pojma viđaš li se s nekim. Nadao sam se da se
viđaš, ali nisam na to računao. Ni najmanje. Otkako sam ti prije toliko godina oduzeo Jessicu i
tvoje nerođeno dijete, nikad više nisi imao neku ozbiljniju vezu, je li tako?«
Hunteru je trebao svaki gram snage volje da ne pokaže osjećaje kad je Lucien spomenuo
Jessicu.
»Zbog toga nisam računao da imaš curu. Da, planirao sam ti još jednom oduzeti nekoga iz
tvog života«, objasni. »Nekoga do koga ti je stalo - tvoga policijskog partnera, možda dobrog
prijatelja... tada nisam znao koga. Znao sam da ću taj detalj saznati samo kad stignem u L.A. i
zato zamisli moje iznenađenje kad sam, već prve večeri u ovome gradu, ugledao Tracy.«
Zastane, izvadi drugu vlažnu maramicu i nastavi čistiti lice.
»Nije mi bilo previše teško pomoću broja tvoga mobitela saznati tvoju adresu«, objasni.
»Da, imao sam pomoć, ali u ovome gradu takvu vrstu pomoći možeš naći na svakom uglu. To
znaš, je li tako?«
Hunter zna da je to istina.
»I tako, te večeri«, nastavi Lucien, »moje prve večeri u L.A.-u, otišao sam do tebe. Samo
sam stajao tamo i prevrtao neke misli po glavi, kad sam te vidio kako dolaziš. Nekoliko minuta
kasnije opazio sam te na tvom prozoru.
Počeo sam se pitati koliko ću te vremena morati uhoditi dok ne saznam koga ću ti oduzeti,
kad sam ugledao kako se niotkuda pojavila ona prekrasna crvenokosa i stala ispod ulične
svjetiljke.« Naceri se. »Ni u najluđim snovima nisam zamišljao da bi mogla imati nešto s
tobom. Moju pažnju privukla je njezina ljepota.« Kimne. »Moram ti čestitati, Roberte. Zaista
je nevjerojatno lijepa.«
Hunter osjeća kako mu se suše usta, no i dalje zadrži pokeraško lice.
»Zatim sam vidio kako je izvadila mobitel i dok je telefonirala, gledala je tvoju zgradu.
Slijedio sam njezin pogled i voila - vidio sam kako na svom prozoru razgovaraš na mobitel.«
Zadovoljno se nasmije. »Ostalo možeš pretpostaviti, je li tako?«
Hunter ništa ne govori.
»Stvarno mi je palo na pamet da je ubijem«, prizna Lucien. »Ali to sam već napravio kad
sam ti prije toliko godina oduzeo Jessicu, a jedna od premisa cijelog mog istraživanja je
isprobati različite pristupe, različite metode.« Opet nehajno slegne ramenima. »Ovo nije trebao
biti sastavni dio moga istraživanja. Ovo je bila osveta i samo osveta, ali kad sam malo razmislio,
nisam našao nijedan razlog zbog kojeg ne bih mogao spojiti i osvetu i svoje istraživanje.«
Napokon završi s čišćenjem lica. Pravi Lucien izgleda kao da je ostario deset godina otkako
ga je Hunter posljednji put vidio.
»Moj plan bio je unijeti 'osjećaj krivnje' u tvoj život, Roberte. Onaj osjećaj krivnje koji će
te izjedati iznutra. Onaj osjećaj krivnje kojeg se nikad nećeš riješiti i nosit ćeš ga u sebi sve do
smrti. I zato sam nekoliko večeri slijedio Tracy. Jedne večeri posjetila je svoje roditelje u
Downeyu i tada mi je sinula ideja. Nakon toga sam samo morao prilagoditi plan i izvršiti ga.«
Podigne lijevu ruku u gesti predaje.
»Moram priznati da nisam znao da će te večeri Tracy večerati s tobom. To je ispao bonus.«
Hunter skrene pogled na pištolj u Lucienovoj ruci. Čini se da ga Lucien ne drži čvrsto.
»Da si imao priliku«, upita Lucien, »dao bi svoj život za njihov, zar ne?«
Hunter ne odgovori. Ne mora.

219
Knjige.Club
 »Naravno da bi«, kaže Lucien. »Oduvijek si imao veliko srce, Roberte. No problem s
velikim srcem je taj što će se slomiti na više komada. Zar to nisi dosad naučio?«
Iako je noć, temperatura na katu ureda sigurno je dvadeset pet stupnjeva. Hunter se počinje
pitati zbog čega Lucien nosi tako debelu jaknu.
»Daj da te pitam nešto drugo«, nastavi Lucien. »Pretpostavimo da postoji neki način na
koji me možeš spriječiti, način na koji možeš okončati sve ovo... ali postoji jedna kvaka: zbog
toga bi morao žrtvovati svoj život. Bi li to učinio, Roberte? Bi li umro samo zato da me
zaustaviš?«
»Bih«, odgovori Hunter bez oklijevanja i potpuno uvjereno.
»Stvarno?«, upita Lucien i kimne. »Bi li to učinio samo zato da me zaustaviš ili zato što
ne želiš živjeti s osjećajem krivnje što nisi riješio moju zagonetku i spasio živote svih onih ljudi
u onome baru? Osjećaja krivnje da si ti razlog smrti Tracyinih roditelja?«
Hunter shvati da je Lucien zaista uvjeren kako su njegova djela ispunila Hunterovo srce
nepodnošljivim osjećajem krivnje. Shvati da bi ta činjenica mogla biti njegova prednost. Nema
razloga da ga razuvjerava. Prije odgovora, namjerno ga pogleda žalosnim očima.
»Zbog jednog i drugog«, slaže.
Lucien šuti nekoliko trenutaka, razmišlja o Hunterovu odgovoru.
»Zanimljivo«, kaže. »Možda je ovo tvoj sretan dan, Roberte, jer imam za tebe jedan
poklon.«
Načas ušuti, drži ga u neizvjesnosti.
»Reci mi što misliš o ovome.«

220
Knjige.Club
 96
Svaki mišić na Hunterovu tijelu napne se do točke pucanja. Zna da Lucien ima plan, a
kad Lucien ima plan, onda treba očekivati neku vrstu obrata, ali nije ni sanjao da bi moglo biti
nešto ovakvo.
Lucien odloži pištolj i jednim spretnim pokretom rastvori jaknu.
Ispod nje Lucien ima prsluk samoubojice.
Hunter trepne od nevjerice.
U visini prsa ima pet improviziranih džepova, u svakome je mali valjak plastičnog
eksploziva. Sve valjke spajaju žice različitih boja. Šesti džep našiven je ispod prvih pet. U
njemu je mobitel. Žica koja spaja pet valjaka eksploziva spušta se i u šesti džep, mobitel je
završni dio njegove bombe.
Lucien opazi kako je Hunterovo lice ostalo bez krvi.
»Oh Roberte, daj«, kaže sarkastično mu se nasmiješivši. »Zar si zaista mislio da je onaj
kilogram C-4 sve što imam?« Napravi grimasu kao da razgovara s neposlušnim djetetom. »Baš
si naivan.«
Hunter još uvijek gleda njegov prsluk.
»Pitaš li se je li ovo stvarno«, kaže Lucien, »vjeruj mi, stvarno je da stvarnije ne može biti
i ima jednaku snagu kao eksploziv koji sam koristio u Hollywoodu, ali je mnogo smrtonosnije.
Pogledaj naokolo.«
Hunter se ne miče.
»Hajde«, inzistira Lucien. »Pogledaj.«
Hunter napokon okrene glavu i pogleda najprije na desnu, zatim na lijevu stranu, svjetiljka
na glavi baca samo jednu usku traku svjetla. Kako je polako pomiče po uredu, tako Hunter
shvati o čemu govori Lucien. Na podu, uz jedan zid nalazi se najmanje petnaest plastičnih
posuda od četiri litre. Sve su pune i one su uzrok onog mirisa benzina koji je Hunter osjetio čim
je ušao u prostoriju. No to nije sve. Po podu prostorije rasuto je mnoštvo drvenih dasaka i
kartona. Eksplodira li Lucienov prsluk, cijeli ured u tren oka pretvorit će se u golemu plamenu
buktinju koja će proizvesti strašno visoku temperaturu. Ništa i nitko neće preživjeti.
Hunter se okrene i pogleda Luciena s neizgovorenim pitanjem u pogledu.
Lucien ga naglas pročita.
»Pitaš se jesam li spreman za ovo?«, upita. »Zbog čega si toliko naivan, Roberte, zbog
starosti?« Nasmije se. »Ti znaš da ne vjerujem da Bog postoji, je li tako?«, kaže. »Ne vjerujem
u drugi život ni raj ni sudbinu ni u to da smo svi dio nekog glupog velikog plana, kao ni u bilo
kakvo sranje kojim stoljećima kljukaju čovječanstvo.« Pokaže na Huntera. »Ali reći ću ti u što
vjerujem. Vjerujem da svi mi moramo naći svoj vlastiti razlog da živimo, vlastiti razlog da bi
naši životi bili vrijedni, bez obzira koji je to razlog. Nešto što nas tjera naprijed. Nešto što nas
tjera da se suprotstavimo ovom sjebanom svijetu u kojem živimo. Nešto što nadahnjuje naš um
i hrani našu dušu, u to vjerujem, Roberte... i to je ono što ja radim. Pronašao sam nešto što je
mom životu dalo smisao i ispunilo me uzbuđenjem. Moje istraživanje je bilo moj život.«
Zastane i načas pogleda naokolo.
»No, dobro«, kaže bezbrižno. »U očima većine ljudi to je bio prljav posao, ali, Roberte,
koga mi to zavaravamo? Ovaj svijet je pun prljavih i ogavnih poslova, i sam to znaš. Poslovi
vlade, poslovi policije, velikih korporacija, farmaceutskih tvrtki... sve su to entiteti čijoj pohlepi
nema kraja. Cijelim svijetom manipulira i ispire mu mozgove šačica kompanija koje vode

221
Knjige.Club
najveći megalomani, psihopati i sociopati svih vremena, a ti mene gledaš poprijeko.« Zakikoće
se i odmahne glavom. »U usporedbi s njima, Roberte, ja sam samo ispljuvak u svemiru. Da,
radio sam ono što sam ja odabrao i možda bih i dalje nastavio to raditi da me nisi razotkrio prije
tri i pol godine.«
Hunter opazi kako mu plamte oči.
»Tada«, objasni Lucien, »nitko nije znao da postojim. Svakom svom eksperimentu
pristupio sam različito - različiti M.O.-i, različiti potpisi, različiti stupnjevi sadizma, različite
lokacije. Vlasti, tko god bile, nijednom nisu povezale dva moja djela, nijednom nisu
posumnjale da se radi o istom počinitelju. Nikad, nijednom nisam nikome bio sumnjiv. Mogao
sam bezbrižno hodati ulicama, znajući da moje istraživanje nije ugroženo... ali ne više. Sada
sam tražena osoba, bjegunac. Bez obzira kamo otišao, nikad više neću bezbrižno hodati
ulicama. Uvijek ću se osvrtati, pitajući se je li osoba koja stoji na uglu i čita novine vladin agent
ili nije.
Unatoč tome koliko sam dobar u transformiranju u drugu osobu, nikad više neću imati
mira... a to nije život, Roberte. Odbijam ostatak života provesti u bježanju i neću ostatak života
provesti u kavezu, da bi me onaj debeli seronja Adrian Kennedy proučavao kao da sam
laboratorijski štakor.«
Odlučnost isijava iz svake riječi koju je izrekao.
»Moje istraživanje je završeno, Roberte«, prizna Lucien. »Možda postoji još nekoliko
stvarčica za koje bih volio da sam ih isprobao, ali nema veze. Postigao sam cilj koji sam si
zadao. Živio sam svoj život onako kako sam htio, bez obzira na sve. Koliko ljudi na svijetu to
može reći, Roberte?« Bradom pokaže na Huntera. »Možeš li ti?«
Prije negoli Hunter uspije odgovoriti, svjetiljka na njegovoj glavi zatreperi, zatim se ugasi.
Prostorija postane još mračnija. Sada je jedini izvor svjetla mala stolna svjetiljka s Lucienove
lijeve strane.
»Svemu jednoga dana dođe kraj, prijatelju moj«, kaže Lucien. Sada prvi put Hunter u
njegovu glasu čuje natruhu tuge. »Svemu, čak i tebi i meni.«
Slijedi još jedna veoma napeta tišina.
»I da odgovorim na tvoje nijemo pitanje, Roberte - da, spreman sam za ovo. Spreman sam
umrijeti upravo ovdje, upravo sada. A ti?«
Hunter mora odugovlačiti. Njegov plan ovisi o vremenu.
»Jesam«, odgovori.
»Stvarno? Dobro!«
Pod Hunterovim budnim pogledom, Lucien odloži pištolj pokraj stolne svjetiljke na
drvenom sanduku, zatim gurne ruku u lijevi džep jakne i izvadi drugi mobitel. Brzo utipka broj,
ali ne pritisne dugme »šalji«. Dobaci mobitel Hunteru.
»Evo, hvataj.«
Hunter ga uhvati u zraku.
Lucien opet uzme pištolj.
»Utipkao sam broj ovog mobitela«, obavijesti Huntera i pokaže mobitel na svom
prsluku. »Moraš samo pritisnuti 'šalji'. To je sve, Roberte.«
Hunter skrene pogled na mobitel.
»A ako ne pritisnem?«, upita.
Lucien se nasmije. »Već si se predomislio, ha? Mislio sam da si maloprije donio čvrstu
odluku, Mislio sam da si spreman za ovo.«
Nastavi odugovlačiti, pomisli Hunter. Nastavi odugovlačiti.

222
Knjige.Club
 »Poznam te, Lucien«, odvrati mirnim glasom. »Nisi od onih koji nemaju spremljen
rezervni plan. Siguran sam da si uzeo u obzir i mogućnost da neću htjeti detonirati taj prsluk.
Što tada?«
Lucien se opet nasmije. »Zbog toga mi se sviđaš, Roberte. Oduvijek si bio previše pametan,
što ti samo odmaže. Naravno da sam uzeo u obzir i tu mogućnost.«
»Naravno da jesi. Dakle, koja je opcija?«
»Opcija je da možeš pritisnuti crveno dugme i poništiti poziv.«
»I što će se tada dogoditi?«
»Tada neće biti velikog praska«, objasni Lucien. »Neće biti vatrometa. Obojica ćemo moći
živi izaći odavde, ali razlika je tome što ja imam put za brz izlazak, kao što možeš vidjeti...«
Pokaže svoja stopala. »Imam prilično otporne čizme. A ti ćeš, s druge strane, morati sam
pronaći izlaz i to bosonog, preko razbijenog stakla, u mrklom mraku.« Slegne ramenima. »Nije
prevelika cijena kad se uzme u obzir alternativa, zar ne?« Nasmiješi se.
»Ali nećeš se tako lako izvući iz ovoga, stari prijatelju.«
Hunteru instinkt govori kako postoji kvaka.
»Ovo je jedina šansa koju ću ti pružiti da me zaustaviš«, nastavi Lucien. »Jedina. Odlučiš
li da to nećeš učiniti, jedini logični zaključak je da ne želiš da prestanem... zato i neću prestati.«
Pričeka trenutak da Hunter probavi njegove riječi. »Čim izađem odavde, Roberte, nestat ću i
nikad me više nećeš vidjeti, stari prijatelju, nikad... ali ćeš svakako još čuti o meni. To ti mogu
obećati.«
Hunteru ne treba objašnjenje što time Lucien misli reći, ali Lucien nije od onih koji će
nešto ostaviti nerazjašnjeno.
»U svakom gradu, u svakom mjestu, u svakom selu ću stati. I uzet ću novu žrtvu.« Opet
nehajno slegne ramenima. »Možda i više, tko zna? I svaki put kad to učinim, pobrinut ću se da
saznaš da su umrli samo zato što si bio prevelika kukavica da pritisneš to dugme 'šalji'. Što
kažeš na taj novi koncept osjećaja krivnje? Krivnje koja će se stalno povećavati.«
»Stvarno si mislio na sve, zar ne?« Hunter još uvijek nastoji odugovlačiti.
»O, da«, odvrati Lucien. »Zaista jesam, stari prijatelju. I pretpostavljam da je sada došao
trenutak istine. Došlo je vrijeme za odluku. Imaš pet sekundi.«
Hunter još jednom pogleda prostoriju, srce ga zazebe. Zna da nema izbora. Lucien stoji
deset koraka ispred njega i drži oružje. Čak i da Hunter ima cipele i da pod nije pun razbijenog
stakla, ne bi mogao na vrijeme prijeći tu razdaljinu. Lucien bi ga ustrijelio prije nego što bi
prešao pola puta.
»Pet...«, počne Lucien s odbrojavanjem.
Hunter pogleda mobitel u svojoj desnoj ruci, palac mu je iznad oba gumba. Njegov plan
nije upalio. Nitko neće doći.
»Četiri...«
Hunter osjeti kako se sav trese.
»Tri...«
Skrene pogled na Luciena, čvršće uhvati mobitel.
»Dva...«
Svemu jednoga dana dođe kraj... svemu.
»Jedan...«
Da potrči prema Lucienu, to bi značilo sigurnu smrt... jednako kao i pritisak dugmeta
'šalji'. Razlika je jedino u tome hoće li Hunter umrijeti sam ili će umrijeti zbog dobrog razloga.

223
Knjige.Club
»Nula... vrijeme je isteklo, Roberte.«
Hunter zaželi da se može oprostiti od Garcie.
Zaželi da se može oprostiti od Tracy.
Jedina mu je utjeha da Lucien više nikad neće ubiti.
Posljednji put pogleda u oči svoga starog prijatelja iz studentskog doba i duboko udahne.
»Vidimo se u paklu, Lucien.«

224
Knjige.Club
 97
Eksplozija se čula u svim susjednim ulicama. Zapravo se čula dalje od petsto metara u
svim smjerovima. Jednako kao i prije, Lucien je s analitičkom preciznošću izračunao sve, do
posljednjeg detalja - potrebnu količinu plastičnog eksploziva, količinu benzina, udaljenost
između Huntera i sebe, kolikom će brzinom gorjeti benzin, brzinu udarnog vala... sve.
Htio je skladište dići u zrak i htio je da vatra odmah plane, ali je htio i ograničiti razaranje
samo na skladište i ured u njemu. Po njegovu mišljenju, nije bilo potrebe napraviti veliki
spektakl. Radilo se o stvari između njega i Huntera, pa ništa drugo i nitko drugi nije bio važan.
Ne Lucienu.
Čim je aktiviran mobitel na prsluku, trebale su mu samo dvije desetinke sekunde za slanje
električnog signala u detonator u jednom od valjaka plastičnog eksploziva. Električni signal je
uključio detonator koji je proizveo i više nego dovoljno topline za podizanje temperature u
jezgri plastičnog eksploziva, potrebne za eksploziju smjese.
I sve je odletjelo u zrak baš kako je i planirao.
Debele drvene daske koje je čavlima pribio na stare unutarnje prozore istrgnule su se sa
zidova i rasule se po cijelom skladištu. Krov iznad epicentra eksplozije odletio je visoko u zrak,
rasuvši s vanjske strane skladišta veliku količinu plamtećih opeka i komada metala koji su
zapalili okolnu vegetaciju. No Lucienov precizan izračun i besprimjerna briljantnost najočitije
su vidljivi u uredu u kojem su stajali on i Hunter.
Zbog blizine eksploziva i benzina, toplina koju je proizveo udarni val eksplozije istog je
časa rastopila plastične posude i brže od metka doprla do tekućeg goriva u njima. Zbog toga je
cijeli gornji kat ureda istoga časa progutala golema vatra, dovoljno vruća da rastali čelik.
Hunter je bio u pravu - nijedno živo biće nije moglo pobjeći iz tog ureda.

225
Knjige.Club
 98
Lucien nije osoba koja će bilo što prepustiti slučaju, stoga je, dakako, računao na
mogućnost da će Hunter poništiti poziv. Stoga je i za taj slučaj smislio plan.
Iako je veoma dobro poznavao Huntera, iako je bio siguran da će njegov stari prijatelj
napraviti plemenitu stvar i pokušati okončati njegov ubilački pohod pritiskanjem dugmeta
'slanje', ipak je znao da Hunter može biti jednako nepredvidiv kao i on sam.
Možda je i Hunter imao plan, nešto što Lucien nije uspio predvidjeti. Upravo zbog toga je
lagao Hunteru.
Rekao je Hunteru kako, poništi li poziv, neće doći do 'velikog praska', do vatrometa.
To nije bila istina.
Lucien je htio raznijeti to skladište.
Htio je vatromet.
I zato je prilagodio mobitel koji je dao Hunteru tako da oba dugmeta - i crveni i zeleni -
imaju potpuno istu funkciju.
Nije bilo važno koje će dugme Hunter pritisnuti. Poziv bi svejedno stigao do mobitela na
prsluku. Skladište bi svejedno odletjelo u zrak, na Lucienovo veliko zadovoljstvo.
Sve se isplatilo - dugotrajne probe, beskrajni proračuni i ponovni proračuni, pedantno
planiranje, apsolutno sve - no njegov istinski genij došao je do izražaja u samoj eksploziji.
Da, Lucien je sve isprobao mnogo puta, sve je ispitao uzduž i poprijeko kako nešto ne bi
previdio, ali samu eksploziju nije mogao isprobati, nije mogao uvježbati, nije mogao testirati.
Morao je točno izračunati svaki centimetar, svaki izračun morao je biti potpuno točan ako je
namjeravao živ izaći iz toga skladišta.
I izašao je.

226
Knjige.Club
 99
Ideja o prsluku samoubojice počela se uobličavati u njegovoj glavi prije otprilike tri
godine, onda kad je shvatio kako bijeg iz FBI-eva saveznog zatvora nije toliko nemoguć kao
što je mislio. Od tog trenutak smišljao je različite scenarije, tragao za planom koji bi mogao
uspjeti.
Sama ideja nije bila toliko komplicirana. Prvo: mora dovesti samog Huntera na osamljeno
mjesto, u slabo osvijetljenu prostoriju, po mogućnosti negdje izvan grada. Slabo svjetlo u
prostoriji ključno je za uspjeh njegova plana. Zatim slijedi govor. Njegove oči, držanje i riječi
moraju biti toliko uvjerljivi da Hunter zaista povjeruje kako je spreman umrijeti, kako je
zadovoljan sa svojim obavljenim poslom na ovome svijetu, kako neće ostatak života provesti u
bježanju i kako se nikad, baš nikad neće vratiti u zatvor. A ako je Lucien bio u nečemu izvrstan,
onda je to uvjerljivost.
Konačni i najvažniji dio svega bila je, dakako, eksplozija. Morao je što preciznije
izračunati brzinu, intenzitet i udaljenost udarnog vala, tako da on ostane neozlijeđen, a to je
ovisilo samo o jednoj stvari - udaljenosti između njega i bombe.
Bomba nije bila na njegovu prsluku. To je bio lažni prsluk samoubojice. Mobitel na njemu
bio je stvaran, ali su valjci plastičnog eksploziva bili izrađeni od plastelina. Pravi prsluk
samoubojice nalazio se nasuprot njemu, otprilike pet koraka iza Huntera i petnaest koraka od
mjesta na kojem je stajao Lucien. Nalazio se na tijelu nepoznatog muškarca kojeg je Lucien
prije nekoliko dana pokupio s ulice. Taj nepoznati muškarac bio je slične visine, težine, građe
tijela, dobi i etničke pripadnosti kao i Lucien, iako ništa od toga zapravo nije bilo važno. Ako
je dobro izračunao kolika će biti temperatura vatre u uredu i koliko će dugo gorjeti, nijedan
CSI-ev tim neće moći dobiti nikakav DNK iz komada kosti koje nakon eksplozije ostanu na
poprištu. U to je Lucien bio potpuno siguran.
Eksplozija će, zajedno s golemom vrućinom udarnog vala i gorućeg benzina potpuno
uništiti sva mekana tkiva nepoznatog muškarca - kožu, mišiće, sivu tvar... sve. Sve će to nestati,
ostat će samo komadići tvrdih tkiva (kostiju i zuba) jer je bomba u izravnom fizičkom kontaktu
s tijelom. No, kako bi ipak bio potpuno siguran, Lucien je nepoznatom muškarcu izvadio sve
zube.
Preciznost određivanja DNK-a iz spaljenih komadića kosti isključivo ovisi o stanju
izgorjele kosti. Što se tiče ljudskog tvrdog tkiva, postoji pet stanja - dobro očuvano, napola
izgorjelo, crno izgorjelo, plavo-sivo izgorjelo i plavo-sivo-bijelo izgorjelo. U ova dva
posljednja stadija - plavo-sivo i plavo-sivo-bijelo - praktički je nemoguće točno uvećati
genetičke markere, jer komadići gube sve svoje karakteristike i postaju veoma skloni
kontaminaciji.
Stoga se samo morao pobrinuti da komadi kostiju nepoznatog muškarca gore dovoljno
dugo i intenzivno kako bi se kategorizirali ili kao plavo-sivi ili plavo-sivo-bijeli. To je bio
glavni razlog onih silnih litara benzina u uredu.
Nakon svih izvršenih proračuna, ostao mu je još samo jedan problem - kako će iz te
prostorije izaći živ? Kako će pobjeći iz tog pakla na katu ureda?
Odgovore na ta pitanja našao je u jednoj jednostavnoj premisi - on treba izaći iz te
prostorije, ne Hunter. Zbog toga je bilo toliko važno gdje će koji od njih dvojice stajati. Zbog
toga je morao veći dio ureda ostati skriven u mraku i zbog toga je Hunter morao stajati na
mjestu na kojem mu je Lucien rekao da stane. Točno na onom mjestu na kojem je Lucien htio.

227
Knjige.Club
 Otprilike šest koraka iza Luciena, s njegove lijeve strane, nalazio se požarni izlaz prekriven
s nekoliko kartonskih kutija. Nije ga morao sam napraviti. Izlaz je već bio tamo, jer su požarni
izlazi zakonski obvezni. Skladište s unutarnjim uredom moglo je poslovati jedino ako je
udovoljavalo zakonskim uvjetima o sigurnosti.
Metalna vrata vodila su na požarno stubište na stražnjoj strani skladišta. Vrata su spadala
u rang 30 otpornosti na vatru. To znači da su izrađena tako da trideset minuta izdrže veliki
požar. Lucien je izračunao koliko mora iskoristiti eksploziva i kamo ga mora usmjeriti, tako da
udarni val eksplozije izgubi većinu snage kad stigne do požarnih vrata - dvadeset jedan korak
od epicentra eksplozije. Nađe li se u trenutku eksplozije s druge strane požarnih vrata, ostat će
neozlijeđen, ali kako se može dočepati tih vrata ako stoji nasuprot Hunteru, a Hunter detonira
prsluk?
I opet nije bilo teško naći odgovor jer, tko kaže da do eksplozije mora doći odmah nakon
pritiskanja dugmeta 'šalji'?
Pet sekundi - samo je toliko bilo potrebno da se Lucien okrene, prijeđe razdaljinu do vrata,
izađe i zatvori vrata za sobom. Znao je to, dovoljno puta je isprobao.
S tim saznanjem nije bilo teško programirati odgodu primanja poziva na mobitelu prsluka
i detonaciju eksploziva.
Ukratko, cijela je ideja bila jednostavna - Hunter će pritisnuti dugme 'šalji', ali neće doći
do eksplozije. Lucien će se istoga časa okrenuti i otrčati do požarnih vrata. Pet sekundi kasnije,
bit će na sigurnom.
BUM!
Sve što se nakon toga dogodi, više nije njegova briga.

228
Knjige.Club
 100
Nevjerojatno uzbuđenje zbog toga što se ovo stvarno dogodilo, što to nije bio samo još
jedan pokus, ispuni Lucienovo tijelo tolikom količinom adrenalina da njegovi mišići nakratko
dobiju nadljudsku snagu i brzinu. Kad je eksplodirao prsluk nepoznatog muškarca, Lucien nije
samo izašao kroz požarna vrata i zatvorio ih za sobom, već je prešao i veći dio vanjskog
požarnog stubišta.
Usprkos njegovu preciznom izračunu, eksplozija je bila dovoljno snažna da poput malog
potresa prodrma cijelu zgradu i tlo oko skladišta, prisilivši Luciena da se svom snagom uhvati
za ogradu na dnu stubišta.
»Majku mu!«, zadahće i pogleda gore.
Ured u kojem su on i Hunter bili prije samo nekoliko sekundi, potpuno je progutalo divlje
i pomamno vatreno čudovište čiji su zlokobni jezici sezali visoko u noćno nebo iz goleme rupe
na krovu.
Lucien načas zastane i divi se svome djelu. Ne može vjerovati da je sve ovo postigao
svojim preciznim izračunom.
A sada je vrijeme da nestane.
Svoj kombi ostavio je skriven iza grmlja sa stražnje strane skladišta i tamo će i ostati.
Napušten kombi samo će potvrditi njegov plan - da policija pomisli kako je i on odletio u zrak,
jer će nesumnjivo pronaći tragove guma na tlu oko skladišta. Tragovi guma bez kombija
svakako bi potaknuli nova pitanja, što ne bi bilo nimalo dobro.
Da, kombi ostaje tu gdje jest, ali taj stari kombi nije jedino vozilo koje ima. Kupio je i
jedan stari moped i parkirao ga nekoliko ulica dalje iza skladišta, u blizini Angeles National
Foresta. Točno je izračunao vrijeme potrebno za bijeg. Trebaju mu samo tri i pol minute da
stigne do njega. Nakon toga, Lucien Folter će prestati postojati.
Prije konačnog nestajanja, posljednji se put okrene prema skladištu.
»Zbogom, Roberte«, kaže tiho. Obuzme ga melankolija koja ga veoma iznenadi. »Možda
će ti ovo zvučati čudno, ali nedostajat ćeš mi, stari prijatelju. Zaista ćeš mi nedostajati.«
U trenutku kad se okrene i počne trčati prema slobodi, začuje škljocaj 9-milimetarskog
pištolja samo nekoliko centimetara od svoga zatiljka.
»Pomakneš li se samo milimetar«, kaže ljutiti glas, »kunem se Bogom da ću ti raznijeti
glavu i zatim otplesati obredni ples oko tvog bezglavog trupla.«

229
Knjige.Club
 101
Echo Park, Los Angeles, prije manje od sat vremena.
»Na samom kraju Lemoyne Streeta«, rekao je Lucien Hunteru, »preko puta Park Avenuea,
ulaz je na sjeverno parkiralište u Echo Parku. Reci vozaču da te tamo ostavi.«
Za kraće od minute, žuti taksi zaustavio se na parkiralištu.
»A sada plati vozaču i izađi«, naredio mu je Lucien, što je istoga časa u Hunterovoj glavi
zazvonilo na uzbunu.
Ovdje nešto ne štima, pomislio je. Nema šanse da će se Lucien sastati sa mnom na tako
otvorenom i javnom mjestu. To bi za njega bilo previše riskantno. Ovo je ili odvraćanje pažnje
ili još jedna mjera predostrožnosti.
Možda Lucien i može vidjeti Hunterov taksi, ali ne može vidjeti unutra. U to je Hunter
siguran. Mora brzo djelovati.
Prije nego što je platio vozaču, Hunter je brzo skinuo malu napravu za praćenje zakačenu
za unutarnju stranu džepa hlača i sakrio je između desnog dlana i mobitela.
»A sada se svući«, rekao mu je Lucien nekoliko trenutaka kasnije nakon što je stigao do
jezera Echo Park. »Zatim svu odjeću baci u jezero - košulju, hlače, rublje, cipele, čarape... sve.
Ništa ne ostavljaj na obali, je li jasno?«
»A mobitel?«, upitao je Hunter.
»U vodu s njim.«
»Kako ćemo komunicirati, Lucien?«
»Vjeruj mi, Skakavče. A sada mobitel, odjeću, sve... baci u jezero i pobrini se da potone.«
Hunter je morao improvizirati, i to veoma brzo. Nije se sjetio pitati, ali je pretpostavljao
da će naprava za praćenje prestati funkcionirati kad se smoči.
Dok je skidao odjeću, vješto je držao napravu u desnoj ruci, ali prije nego što je skočio u
vodu, stavio je ruku na lice kako bi začepio nos. Brzim neprimjetnim pokretom ubacio je
napravu u usta - jedino mjesto kojeg se sjetio, a koje će je zaštiti od vode.
Jezikom je uglavio napravu između zuba i unutarnje strane lijevog obraza, a zatim skočio
u jezero Echo Park. Našavši se u vodi, molio je Boga da ovo ipak nekako upali.

230
Knjige.Club
 102
Garcia je stigao na parkiralište na sjevernom dijelu Echo Parka točno šest minuta i
četrdeset sedam sekundi nakon što je Hunter ušao u drugi taksi.
»Nema ga«, potvrdio je Garcia preko mobitela. »Nema Roberta. Upravo sam obišao oko
cijelog otoka. Sve sam pregledao. Nema mu ni traga.«
»Jesi li provjerio na samom otoku?«, upitala je načelnica Blake. »Na tlu, iza drveća. Možda
je onesviješten ili...«
»Načelnice«, uvjeravao ju je Garcia. »Nema ga ovdje. Robert nije ovdje. Izgubili smo ga.«
»Sranje«, viknula je načelnica. Trebali bismo poslati dva policijska vozila u presretanje.
Možda ćemo izgubiti Luciena, ali ćemo spasiti Roberta. Sada nemamo niš...«
»Čekajte malo«, prekine je Garcia još jednom, skrene pogled na zaslon svoga mobitela,
glas mu drhti od uzbuđenja. »Opet se kreće. Naprava za praćenje se opet kreće.«
»Što?«, upita načelnica. »Kako to misliš, kreće se? Kamo se kreće?«
»U pravu je«, rekao je West, iznenađenje mu je potpuno promijenilo glas. »Naprava za
praćenje se opet aktivirala, ali je odjednom skočila iz Echo Parka u Montana Street... ne,
čekajte... opet je skočila... sada je na North Glendale Boulevardu.«
»Koji se to vrag događa?«, upitala je načelnica. »Je li to Robert ili se radi o nekom triku?«
»Nemam pojma«, odvratio je Garcia.
»Čekajte«, progovorio je West. »Rekao si da je Robert skočio u vodu, zar ne?«, upitao je
Garciu.
»Tako mi je rečeno.«
»Onda se naprava možda smočila ili nešto slično, pa slabo funkcionira, ali još uvijek šalje
signal.«
»Moguće«, složio se Holbrook. »To bi objasnilo ovo ludo skakanje s jedne lokacije na
drugu.«
»O čemu god se radilo«, kazao je Garcia trčeći prema svom automobilu, »to je sve što
imamo i ja idem za njom.«
»Opet je skočila«, objavio je West. »Sad je na Glendale Freewayu.«
»Sranje«, rekao je Garcia i provjerio na zaslonu mobitela čim je stigao do svoga
automobila. »To znači da je opet oko petnaest minuta ispred mene.«
»Peter, gdje si ti?«, upitao je West.
»Na Golden State Freewayu«, odgovorio je Holbrook. »Udaljen oko dvadeset dvije
minute.«
»Poslat ću jedinicu za presretanje«, rekla je načelnica. »Ne želim opet riskirati.«
»Nemojte!«, viknuo je West. »Načelnice, ništa se nije promijenilo. Još uvijek nemamo
vizualne potvrde ni za Roberta ni za Luciena, što znači da se još uvijek igramo slijepoga miša.
Uvjeren sam da vas ne moram podsjećati kako je Lucien bjegunac iz saveznog zatvora i zato je
ovo ponajprije operacija Saveznog šerifova ureda, a ne LAPD-a.« Zastane dok se ne
smiri. »Stvarno to ne bih želio, zato me, molim vas, nemojte prisiljavati da vam govorim tko
ovdje ima viši čin, načelnice, ali 'ja' vodim ovu predstavu. Nitko neće presresti tu crvenu točkicu
sve dok ja ne dam zeleno svjetlo.«
Garcia je stekao značajnu prednost vozeći kroz Eagle Rock, Pasadenu i Altadenu, uspio je
smanjiti razdaljinu između sebe i crvene točkice na samo pet minuta, ali dok se vozio uz

231
Knjige.Club
Washington Park, opazio je kako crvena točkica usporava i zatim potpuno staje. Petnaest
sekundi kasnije počela se opet kretati, no sada mnogo sporije.
»Opet ide pješke«, rekao je Garcia promatrajući sporo napredovanje crvene točke na
zaslonu.
»Da, ali kamo, dovraga, ide?«, upitao je Holbrook. »Samo mi nemoj reći da je tu negdje u
blizini još jedan park s jezerom.«
»Nije«, odvratio je Garcia. »Ovdje nema nikakvog jezera, ali ako se ne varam, na ovom
području ima nekoliko velikih skladišta i hangara za pohranu stvari. Mnoga su napuštena.
Možda se uputio prema jednom takvom.«
»Ili prema National Forestu«, dodala je načelnica. »Do njega svakako može stići pješke.«
Garcia je nagazio na gas. Četiri minute kasnije ugledao je kako crvena točkica skreće
ulijevo i veoma sporo nastavlja dalje prema kraju slijepe ulice.
»Sigurno ide tamo«, rekao je Garcia zaustavivši se uz kraj ceste. »Od njega sam udaljen
manje od jednog gradskog bloka, ah preostali dio puta moram pješice. Ovdje nema nikakvog
prometa. Ako me dosad nitko nije primijetio, svakako hoće nastavim li dalje voziti.«
»Carlose, budi oprezan na tim praznim ulicama«, rekla je načelnica. »Ovo bi mogao biti
neki trik.«
»Da, znam«, složio se Garcia. »Peter, gdje si ti?«
»Približavam se, ali još sam desetak minuta iza tebe.«
Garcia je još jednom provjerio zaslon mobitela. Crvena točkica približavala se kraju ceste.
»Žao mi je, ali ja više ne čekam.«
»Ne brini«, javio se Holbrook. »Stići ću te.«
Garcii je trebalo manje od minute da stigne u istu slijepu ulicu kojom je maloprije prošao
Hunter. Na kraju ulice crvena točkica je skrenula i ušla na posljednju parcelu s lijeve strane.
Garcii je za samo nekoliko sekundi promaknula vizualna potvrda.
»To mora biti to mjesto«, rekla je načelnica Blake. »Dalje više nema kamo ići.«
»Da, mora biti«, složio se Holbrook.
»Carlose, ovoga časa šaljem ti pojačanje«, obavijestila je načelnica svoga detektiva.
»Ne još, načelnice«, rekao je West, opet joj se usprotivivši. »Kao što sam rekao - ne dok
ne dobijemo vizualnu potvrdu.« Zabrinuto je uzdahnuo. »Stavite ih u stanje pripravnosti ako
ćete se zbog toga bolje osjećati, ali nijedna se jedinica ne smije približiti tome mjestu sve dok
ja to ne kažem.«
Dok se West svađao s načelnicom Blake, Garcia se veoma brzo i neprimjetno prikradao
cestom. Stigao je do posljednje parcele s lijeve strane, našao isti onaj otvor u ogradi kroz koji
se provukao Hunter i uz najveći mogući oprez približio se starom i napuštenom skladištu.
Stigao je do njegovih vrata i ugledao kako na vrhu nečega što bi moglo biti vanjsko stubište,
nestaje slabo svjetlo.
»Ulazim«, rekao je Garcia nakon što je cijeloj grupi preko mobitela opisao sve što je vidio.
»Nema šanse«, odvratio je West. »Zar si lud? Upravo si nam rekao kako ne vidiš ni pet
centimetara ispred nosa, Carlose. Kako ćeš se kretati unutra, u mrklom mraku, kad nemaš
pojma kakav je raspored? Proizvedeš li kakav zvuk kad staneš na nešto što ne vidiš, gotov si.
Upališ li unutra šibicu, gotov si. Udariš li u zid, kutiju, bilo što, gotov si.«
Garcia ništa nije odvratio.
»Ako je Lucien stvarno unutra s Robertom«, nastavio je West nastojeći da mu glas zvuči
što smirenije, »što misliš, što će učiniti kad otkrije da smo pratili Huntera?« Nije čekao odgovor.

232
Knjige.Club
»Reći ću ti što, Carlose - ili će istoga časa ubiti Roberta ili će ga najprije iskoristiti za cjenkanje
i onda ubiti.«
»Što onda hoćete, da ništa ne učinim?«, šapnuo je Garcia.
»Za točno osam minuta mogu tamo poslati specijalce«, rekla je načelnica, očito se
obraćajući Westu. »Imam ih na drugoj liniji i spremni su za pokret. Treba im samo zeleno
svjetlo.«
Svi su ušutjeli, čekali su odluku saveznog šerifa. Trebala mu je samo sekunda za donošenje
odluke.
Holbrook je još uvijek udaljen pet minuta.
»U redu, načelnice«, napokon je pristao West. »Recite svojim specijalcima da krenu.«
Garcia je pogledao na sat. U ovakvim situacijama osam minuta je cijela vječnost, a on
nema namjeru besposleno čekati.
»Idem pogledati teren i vidjeti postoji li negdje stražnji ulaz«, rekao je.
West nije ništa rekao jer je znao da neće spriječiti Garciu.
»Budi oprezan«, rekla je načelnica.
»Uvijek.«
Dvije minute kasnije, skladište je odletjelo u zrak.

233
Knjige.Club
 103
S pištoljem uperenim u glavu, Lucien stoji potpuno mirno. Zbog velike buke vatre koja je
pred njegovim očima proždirala skladište, nije čuo da mu se netko približava iza leđa.
»Ruke u zrak, tako da ih vidim, vrećo govana«, naredi mu Garcia.
Kako? Lucien se pokušava sjetiti kada i gdje je napravio grešku. Imao je savršen plan. U
to je bio siguran. Kako je ovaj stigao ovamo? Kako mu je Robert dojavio? Čak i ako je Robert
imao na sebi neku spravicu za praćenje, prestala bi raditi kad je skočio u jezero Echo Park, osim
ako mu nije usađena pod kožu.
»Neću ti više ponavljati.« U Garciinu glasu jasno se čuje odlučnost. »Digni ruke u zrak ili
ću ti raznijeti glavu.«
»Što radiš ovdje?«, upita ga Lucien dok polako podiže ruke. Prepoznao je Garciin glas,
čuo ga je ranije te večeri u Five Star Baru. »Zar ne bi trebao pokušati spasiti Roberta, svoga
partnera?«
Prije nekoliko trenutaka Garcia je našao Lucienov kombi skriven iza drveća. Dok ga je
pretraživao, ugledao je kako Lucien izlazi kroz požarna vrata na metalno stubište s vanjske
strane skladišta. Čim je sišao sa stubišta, skladište je eksplodiralo.
Garcia je ispustio mobitel. Srce mu je načas prestalo kucati ugledavši kako dio krova leti
u zrak i vatra zahvaća gornji dio skladišta.
Ni sam ne zna kako je uspio zadržati smiren glas kad je shvatio kako Robert nije uspio
izaći kroz ta požarna vrata. Ta eksplozija - cijeli taj pakao - bio je namijenjen Hunteru, a ako je
Hunter bio unutra...
Garcia osjeti kako se sve u njemu grči. Nitko odande ne može izaći živ.
»Zar ne bi trebao pokušati spasiti Roberta, svoga partnera?« U ušima mu još odjekuju
Lucienove riječi, no siguran je da je to laž. Mora biti.
Iako mu ne vidi lice, Lucien osjeti Garciino oklijevanje.
»Nije mrtav, znaš?«, kaže držeći ruke iznad glave.
Usprkos iskustvu, Garcii drhti pištolj u rukama. Ne zato što se boji Luciena, već zato što
ne može ni zamisliti da je Hunter mrtav.
»Istinu ti govorim«, navaljuje Lucien. »Robert, tvoj partner, nije mrtav... ne još... ali ubrzo
će biti ako mu ne pomogneš.« Nakratko ušuti. »Čovjek može umrijeti od udisanja dima za dvije
do deset minuta«, objasni Lucien. »Ovisno o gustoći i toplini dima. Dakle, to što vidiš ispred
sebe, to sam ja napravio, i s apsolutnom sigurnošću ti mogu reći da je ovaj dim prilično gust...
i prilično vruć.«
Garcia refleksno skrene pogled s Luciena na goruće skladište, potom opet na Luciena.
»Lažeš«, kaže. Htio bi vjerovati, ali mora vjerovati vlastitim očima. »Ako je Robert bio s
tobom na katu, a vidio sam kako se penje gore, ubila bi ga i sama eksplozija.«
»U tome je ljepota moga plana«, pohvali se Lucien. »Unatoč onome što si vidio, Robert u
trenutku eksplozije bombe nije bio na katu.«

234
Knjige.Club
 104
Lucien nije lagao. Hunter nije bio na katu kad je eksplodirao prsluk nepoznatog muškarca.
Da, to je bio prvotni Lucienov plan - raznijeti Huntera, a zatim zauvijek nestati, ali kad je
prvi put ušao u to skladište i ugledao ured na katu u stražnjem dijelu, u njegovu zlu umu počela
se pojavljivati jedna potpuno nova ideja - zašto ubiti Huntera?
Provjerio je infrastrukturu ureda, uzeo u obzir svu logistiku i došao do zaključka kako je
njegova luda zamisao - jer to jest luda zamisao - provediva. Tada je počeo s preuređenjem
ovoga mjesta, napravio je sve potrebne preinake.
Trebalo mu je dvadesetak sati napornog rada za dovršenje, postigao je da sve radi onako
kako je htio. Na kraju je bio toliko ponosan na sebe da nije mogao biti ponosniji.
»Ovo je djelo genija«, rekao je samome sebi nakon što je po tko zna koji put testirao cijeli
mehanizam. Još je nedostajao samo Robert Hunter.

235
Knjige.Club
 105
»Utipkao sam broj ovog mobitela«, obavijestio je Lucien Huntera i pokazao mu mobitel
na svom prsluku samoubojice. »Moraš samo pritisnuti 'šalji'. To je sve, Roberte. Rekao si da
želiš završiti ovo. Ovo ti je šansa, stari prijatelju.«
»Vidimo se u paklu, Lucien.«
Hunter je pogledao Luciena u oči, duboko udahnuo i pritisnuo dugme 'šalji'.
Nije bilo velikog praska.
Nije bilo eksplozije.
Nije eksplodirala nikakva bomba.
Mobitel koji je Hunter držao u ruci bio je spojen s drugim mobitelom, ali ne onim na
prsluku nepoznatog muškarca. Bio je spojen s mehanizmom na podnim vratima koji je osmislio
i izradio sam Lucien. Podnim vratima koje Hunter nije vidio, ali je stajao na njima.
I sve se dogodilo za tren oka.
Kad je pritisnuo dugme 'šalji', pod ispod njegovih nogu je nestao, pojavila se rupa. U trenu
je svom težinom pao s visine od tri metra. Veoma ga je zaboljelo kad je stopalima udario o
betonski pod, gležanj mu se savio pod čudnim kutom.
Iznad njega, Lucien je mirno prišao velikom otvoru podnih vrata i pogledao ga.
»Veoma me se dojmila tvoja odlučnost, Roberte. Zaista si htio žrtvovati svoj život samo
da bi me spriječio da opet ubijam, zar ne?« Lucien je izgledao kao da razmišlja o onome što se
upravo dogodilo. »Zar si zaista pomislio da želim tvoju smrt?«
Hunter se uhvatio za bolni gležanj. Bol je bila toliko snažna da je počeo drhtati.
»Ne, Roberte«, odgovorio je Lucien na vlastito pitanje. »Ne želim tvoju smrt. Želim da
živiš. Želim da živiš s poklonom koji sam ti dao - osjećajem krivnje što si dopustio smrt
tridesetero nedužnih ljudi i mržnjom žene koju voliš. Želim da to ostane u tebi, da ti svakoga
dana pomalo izjeda dušu... sve dok te cijelog ne proguta.«
Zavladala je još jedna tišina.
»Ali priznajem da smo nekada bili dobri prijatelji, Roberte«, priznao je Lucien. »Zapravo
si mi bio jedini pravi prijatelj u životu i zbog tih davno prošlih dana, dat ću ti još jednu priliku
da izabereš, ali ovaj put neće biti onako lako kao pritiskanje dugmeta.«
Hunter je pogledao lijevo, zatim desno, no svuda oko njega je neprobojna tama.
»Prsluk samoubojice je stvaran«, nastavi Lucien. »Veoma stvaran - kao i sve ove litre
benzina ovdje gore. Prsluk će eksplodirati za manje od minute. Precizno sam izračunao udarni
val eksplozije i ne bi te trebao ubiti ovdje dolje.« Napravio je sumnjičavu grimasu. »Ali, da bi
bio potpuno siguran, ja bih se na tvom mjestu otkotrljao još nekoliko metara dalje od mjesta na
kojem si sada.« Pokazao je na Hunterovu desnu stranu. »Kao što sam rekao, eksplozija te ne bi
trebala ubiti, ali će te svakako ubiti vatra i dim.« Lucien je okrenuo glavu s jedne strane na
drugu kako bi se riješio ukočenosti. »Dakle, ti odlučuješ, Skakavče. Želiš li živjeti, moraš samo
savladati dim, vatru, sve to razbijeno staklo i izvući se odavde, ali put će ti se otegnuti, jer će
ovaj dio skladišta biti veoma vruć.«
Hunter je osjećao kako je padom gadno ozlijedio lijevi gležanj. Ozljeda, zajedno s bosim
stopalima, morem razbijenog stakla, vatrom i dimom nije zvučalo kao da ima veliku šansu.
»Ali ako zaista hoćeš umrijeti«, nastavio je Lucien, »onda samo lezi i čekaj da dim dođe
do tebe, što će se dogoditi veoma brzo, i zatim nekoliko puta duboka - udahni.« Nasmiješio se.

236
Knjige.Club
»Bilo kako bilo, odoh ja. Naši putovi se nikad više neće ukrstiti, Skakavče.« Namignuo mu je.
»Tko zna? Možda ću te vidjeti jednoga dana u paklu. Zaista mi je bilo pravo zadovoljstvo
poznavati te, prijatelju moj. Nadam se da ćeš dobro izabrati.«
Lucienovo lice nestalo je iz otvora na stropu iznad Huntera.
Nekoliko sekundi kasnije, cijeli je kat odletio u zrak.

237
Knjige.Club
 106
Iza skladišta, Lucien može praktički osjetiti Garciinu nesigurnost, njegovu nelagodu, i zna
da bi to trebao iskoristiti.
»Robert nije bio na katu«, uvjerava Garciu.
»Sereš.«
»Istina je. Razmisli malo«, uvjerava ga Lucien. »Zašto bih se toliko trudio, toliko riskirao
i toliko naporno radio kako bih nanio Robertu što više boli i usadio mu osjećaj krivnje ako sam
ga namjeravao ubiti samo nekoliko dana kasnije. Ima li to smisla?«
»Imalo ili nemalo smisla«, kaže Garcia, »kako bi Robert mogao ovo preživjeti?«
»Jer sam htio da preživi«, odvrati Lucien. »Dim tamo unutra postaje sve gušći i gušći, a
vatra...« Naceri se. »Pogledaj i sam. Robert je ili iščašio ili slomio gležanj kad je pao. Vidio
sam kad se to dogodilo. Čak i da to želi, teško će izaći odande s ozlijeđenim gležnjem.«
Garcia je gotovo siguran da Lucien laže, ali želi li riskirati? Govore o Robertu, njegovu
najboljem prijatelju, partneru već više od deset godina, osobi koja je spasila njegov i Annin
život više nego jedanput.
Lucien je u pravu - vrijeme brzo otkucava.
»Tamo unutra Robert umire«, navaljuje Lucien smirenim glasom.
Jebeš ovo, pomisli Garcia i posegne za lisičinama.
U tom trenutku zgrči mu se želudac.
Kad je ušao u svoj automobil na parkiralištu Upravne policijske zgrade, skinuo je lisičine
i držač za baterijsku svjetiljku s pojasa i bacio ih na stražnje sjedalo - uvijek je to radio kad je
odlazio kući.
»Sranje!«
»U redu je, ne želiš li spasiti Roberta«, kaže Lucien. »Na kraju krajeva, kad on umre, ti
ćeš preuzeti njegov posao, zar ne? Bit ćeš glavni u LAPD-ovoj Jedinici za ultranasilne zločine.
I to je neka titula, zar nije? Slušaj, ako nikome ne kažeš kako nisi ni pokušao spasiti svoga
partnera, obećavam ti da neću ni ja.«
Ostaviti uhićenika samog, potpuno se protivi policijskom protokolu. Bez obzira tko je
uhićenik, bez obzira na okolnosti... no kvaka je u tome što, tehnički, Garcia nije uhitio Luciena.
Rekao mu je da stane i podigne ruke u zrak, ali ga službeno nije uhitio. Stoga Lucien nije uhićen
i Garcia neće prekršiti protokol.
Lucien još uvijek drži ruke iznad glave, gleda naprijed, promatra kako ispred njega gori
skladište. Garcia je tri koraka iza njega, drži uperen pištolj u Lucienov zatiljak.
Za razliku od Huntera, Garcia nema diplome iz psihologije, no ni ne treba mu da bi shvatio
na koji način djeluje psihološka ucjena, a to je upravo ono što Lucien sada pokušava. Garcia
ima samo jedan problem - bez lisičina nema ništa, nema nikakvo sredstvo kojim bi mogao
sputati Luciena.
Ali tko kaže da mu treba neko sredstvo?
»Tko ga jebe«, kaže naglas. Djelić sekunde kasnije, svom snagom udari desnim
stopalom stražnju stranu Lucienova desnog koljena.
Lucien osjeti kako mu se koljeno iščašilo. Noga mu se savije pod težinom, zatim potpuno
popusti, pa se skljoka na tlo. Njegov bolni krik probudio bi i mrtve.
Tresući se na tlu od boli, okrene lice prema Garcii.

238
Knjige.Club
 »Jebem ti mater!«, vrisne držeći se za desno koljeno, pljuvačka ljutito frca na sve
strane. »Slomio si mi jebenu nogu.«
Garcia odmahne glavom. »Ne, ne, čini se da si se malo zabunio. Ovdje se dogodilo ovo -
pao si dok si pokušavao pobjeći i tada si ozlijedio koljeno.« Zastane i nasmiješi se. »Oh, da,
ozlijedio si i glavu.« Nevjerojatno brzim i veoma snažnim zamahom, Garcia tresne drškom
svoga 9-mm pištolja po Lucienovu zatiljku.
Svjetlo nestane.

239
Knjige.Club
 107
Garcii treba dvanaest sekundi da se vrati do ulaznih vrata u skladište. Unutrašnjost zgrade,
do prije nekoliko trenutaka skrivena debelim plaštem mraka, sada je potpuno osvijetljena
vatrom koja brzo proždire sve što joj se nađe na putu.
Na ulazu ispred velikih dvokrilnih vrata mora desnom rukom zaštititi oči i lice od
nevjerojatno velike vrućine i svjetlosti. Instinktivno lijevom rukom prekrije nos i usta, no dim
je previše gust, previše zagušljiv, izaziva strašan kašalj.
Čim prestane kašljati, suze izazvane dimom poteku mu niz lice. Zbog snažnog svjetla i
vrućine suzio je oči u dva tanka proreza.
Ustukne nekoliko koraka kako bi se sabrao, dlanovima obriše suze. Zatim uhvati kragnu
košulje i navuče je na lice, sve do hrpta nosa, napravivši improviziranu masku protiv dima.
Potom još jednom zaviri u skladište. Učini mu se da su vatra i dim posvuda, ali sada barem
može nešto razaznati.
Najprije primijeti neobično svjetlucanje na podu, kao da je posut dijamantima različite
veličine.
Još jednom suzi oči.
Tek nakon dvije sekunde napokon shvati kako gleda u razbijeno staklo, u krhotine u kojima
se odražava vatra. Poput saga prekrivaju cijeli pod.
Pogleda na jednu i drugu stranu, pokušava naći najmanje opasan put do ureda na drugoj
strani skladišta. Nema takvog puta. Pokušaj da kroz skladište stigne do unutarnjeg ureda jednak
je samoubojstvu.
Suze mu opet poteku, ali ne zbog dima ili vrućine - sada samo zbog osjećaja.
»SRAAANJEEE! SRAANJEEE!«
Vatra proguta i njegove očajničke krikove.
Od očaja se objema rukama uhvati za glavu. Ništa ne može učiniti.
Na stražnjoj strani odlomi se dio gorućeg krova i padne na pod, podižući poput vatrometa
nove iskre u zrak. To mu privuče pažnju.
Tada ga napokon ugleda.
Na njegovoj desnoj strani, dvanaestak metara ispred, Hunter leži potrbuške. Ruke su mu
ispružene uz tijelo, noge nepomične.
Garcia trepne kako bi se uvjerio da mu se zbog dima ne priviđaju stvari.
Tada opazi kako se Hunter pomaknuo. Samo lagani pomak glave, ništa više.
U dubini duše Garcia osjeti novi drhtaj koji dobije snagu rakete. Ta se snaga istoga časa
slije u njegove noge. Ne razmišljajući više ni o dimu ni o vatri, potrči prema Hunteru. Četiri
sekunde kasnije, stoji iznad svoga partnera.
I opet se zakašlje zbog dima, no njegova improvizirana maska dovoljno ga je zaštitila od
omaglice i gubljenja ravnoteže.
Njegov obrambeni mehanizam »bori se ili bježi« ubrza mu srce i napne mišiće cijeloga
tijela nevjerojatnom mješavinom hormona - upravo mu to treba kako bi se izvukao iz ove očajne
situacije.
Brzo se sagne i podigne Huntera s poda kao da je Hunter upola manji i lakši od njega.
»Drži se, Roberte«, kaže dok prebacuje partnera preko desnog ramena. »Imam te. Imam
te.«

240
Knjige.Club
 Zadržavajući dah kako ne bi udahnuo još više dima, iznese Huntera iz gorućeg skladišta.
Ovaj put udaljenost prijeđe za osam sekundi.

241
Knjige.Club
 108
Vani, nekoliko metara dalje od gorućeg pakla u koji se pretvorilo skladište, Garcia polegne
onesviještenog Huntera na travu. Ne može vjerovati u kakvu je stanju njegov partner.
Na sebi nema gornjeg dijela odjeće, skinuo ju je, rasparao i čvrsto omotao oko stopala kako
bi se zaštitio od beskrajnog saga staklenih krhotina. Dok je pokušavao pobjeći od vatre,
spotaknuo se i pao više puta, ima posjekotine različitih veličina na šakama, rukama, prsima,
ramenima, leđima, koljenima i nogama, tijelo mu izgleda poput kaše krvi, porezotina i stakla.
Improvizirane cipele su donekle poslužile svrsi, no nekoliko većih komada stakla probilo je
tkaninu na njegovu desnom stopalu i zabilo se duboko u meso. Na lijevom gležnju ima oteklinu
veličine grejpfruta.
I nemilosrdna vatra je uzela svoj danak, spržila mu ruke, noge, leđa i prsa.
»Roberte, bolje bi ti bilo da dišeš«, kaže Garcia drhtavim glasom, »jer ti zaista ne želim
dati disanje usta na usta.«
Hunter se ne miče.
»Roberte?«, zazove ga snažniji glasom.
Ništa.
»Roberte?«
Nema odgovora. Nema pokreta.
»Sranje!«
Garcia brzo okrene njegovo tijelo i stavi desni dlan iznad Hunterove prsne kosti. Zatim
stavi lijevu ruku na desnu i počne mu masirati srce.
»Jedan... dva... tri... četiri... pet... daj, Roberte, nemoj mi to raditi, diši, čovječe, molim te,
diši. Dvanaest... trinaest... četrnaest... petnaest...«
Prestane s masažom, zabaci Hunterovu glavu i podigne mu bradu - taj se zahvat koristi
kako bi se podigao jezik iz grla i oslobodio dišne putove. Zatim mu stisne nosnice i sagne se
kako bi partneru dao umjetno disanje.
Hunter se nasmiješi.
»Jesam te.« Glas mu više sliči na šapat.
Previše šokiran da bi mu bilo što odvratio, Garcia zastane i razrogačenih se očiju zagleda
u partnera, cijelo tijelo mu se trese.
Odjednom se cijeli Hunterov trup trgne od snažnoga kašlja - njegova pluća pokušavaju se
očistiti od ugljikova monoksida, cijanida i tko zna kakvih sve ne spojeva koje je udahnuo
prilikom eksplozije.
Onaj adrenalin koji mu je dao dovoljno snage za ulazak i izlazak iz zapaljenog skladišta
sada je nestao i isisao mu svu energiju. Poput marionete bez uzica, skljoka se na tlo pokraj
Huntera, njegovi mišići napokon osjećaju iscrpljenost od velikog napora.
Tek kad prođe nekoliko sekundi, Garcia uspije okrenuti glavu i pogledati Huntera. Obojica
otežano dišu, lica su im puna čađe.
»Jebote, čovječe!«, kaže Garcia između udaha zraka i kašljanja. »Da mi to nikad više nisi
napravio.«
Hunter ga pogleda krvavim očima. Skupi svu snagu i ispruži krvavu desnu ruku prema
Garcii.
Garcia mu spremno pruži svoju.

242
Knjige.Club
 »Hvala«, kaže Hunter slabim glasom. »Hvala ti.«
Garcia kimne i nasmiješi se. »Moram te nešto pitati... koji to vrag imaš na sebi?«
Pogleda Hunterove hlače trenirke.
»Koji se to kurac dogodio ovdje?« Pitanje je postavio Holbrook, napokon je uspio doći do
skladišta. Oči su mu razrogačene od šoka, jedva uspijeva disati od silnog trčanja.
Garcia pogleda Huntera i slegne ramenima.
Napokon u daljini začuju zavijanje sirena.
»Lucien...« kaže Hunter između napadaja kašlja, »... je na sebi imao prsluk samoubojice.«
»Što?« Holbrook skrene pogled na Garciu, potom na skladište, a zatim na oba detektiva
na tlu. »Lucien se raznio bombom?«
Garcii klone glava na jednu stranu, zatim je polako podigne i pogleda Holbrooka.
»Ne baš«, odvrati. »Ali mislim da je htio da tako izgleda - kao samoubojstvo.«
Holbrook pogleda naokolo, očito traži gdje je Lucien.
»Uspio je pobjeći?«, upita ozbiljnim glasom. »Opet?«
Sada se Garcia zakašlje nekoliko puta.
Sirene su sve bliže.
»Ne baš«, odvrati, zatim se nasmiješi i pokaže glavom. »Tamo je iza... neće on nikamo.«

243
Knjige.Club
 109
»Znači Lucien te htio uvjeriti da će se stvarno raznijeti bombom?«, upita Huntera
Adrian Kennedy nakon što je čuo cijelu priču.
»Ne, ne mene«, objašnjava Hunter ležeći na bolničkom krevetu. »Prije negoli je digao
skladište u zrak, rekao je da će otići i zauvijek nestati. Plan mu je bio da u to uvjeri sve ostale.«
Kennedy je u ranim jutarnjim satima doletio iz Washingtona i pridružio se Garcii,
Holbrooku, Westu i načelnici Blake u bolničkoj sobi 2B na drugom katu čuvenog bolničkog
kompleksa Ronald Reagan, smještenom na UCLA-inu kampusu u Westwoodu.
Hunter leži na podesivom krevetu, leđa su mu u zavojima, naslonjena na gornji dio kreveta
podignutog pod kutom od pedeset stupnjeva. U zavojima su mu i stopala, šake, ruke, trup. Sve
skupa trideset sedam posjekotina, no imao je sreću. Unatoč snažnoj vatri, opekline na rukama,
nogama i leđima su samo prvog i drugog stupnja.
»Čim forenzičari završe s pročešljavanjem poprišta«, nastavi Hunter, »potpuno sam
siguran da će naći veoma izgorjele dijelove tvrdog tkiva.«
»Čije?«, upita načelnica Blake.
»Nekog nesretnika koga je Lucien vjerojatno ubio i zatim sakrio njegovo truplo u
skladište«, objasni Hunter.
»Dobro«, prihvati načelnica. »Ali sigurno zna da se svaki komadić kosti pronađen nakon
požara, pogotovo takvog, analizira zbog dobivanja DNK-a. Njegov plan ne bi upalio.«
»Naravno da je to znao«, složi se Hunter. »Ali je isto tako znao kako se iz komadića kosti
pronađenih u tom skladištu neće moći dobiti pouzdan DNK.«
»Što?«, namršti se West. »Zašto ne?«
Hunter mu ukratko objasni pouzdanost dobivanja DNK-a iz kosti i dijelova kosti s obzirom
na stupanj izgorjelosti.
West ga čudno pogleda.
Slijeganje ramenima bi ga boljelo, zato Hunter jednostavno kimne. »Puno čitam.«
»Ali rekao ti je da namjerava živ izaći iz skladišta«, ubaci se Garcia. »Rekao ti je da
namjerava zauvijek nestati, čime je praktički priznao da je cijela njegova predstava s prslukom
samoubojice čista prijevara. Osim ako nije računao da ćeš ti tamo poginuti. Bez svjedoka, bez
priznanja, i slučaj je riješen.«
»Moguće«, složi se Hunter. »No znao je da ne bi bilo važno je li mi priznao ili ne, čak i da
sam uspio izaći iz skladišta, Carlose. Bez ijednog konkretnog dokaza, sve bi bilo rekla-kazala,
jer bismo imali samo poprište koje je raznijela eksplozija, detektiva koji je srećom izbjegao
eksploziju i dijelove kosti koji su previše uništeni eksplozijom i požarom. DNK analizom ne
bismo dobili potpuno sigurnu identifikaciju i ostala bi nam samo jedna stvar.«
»Pretpostavka«, potvrdi Kennedy, znajući veoma dobro na što cilja Hunter. »Imali
bismo samo pretpostavku da komadi kosti pronađeni u skladištu pripadaju Lucienu jer su,
koliko bi nam bilo poznato, u vrijeme eksplozije, tamo bile samo dvije osobe. Vjerovao ili ne
vjerovao Robert ili bilo tko od nas da je Lucien živ, to državnom tužitelju ništa ne bi značilo.
Za njega bi Robert bio samo detektiv koji pati od posttraumatskog stresa. Budući da bi
dobivanje DNK-a iz komada kostiju pronađenih na poprištu bilo posve nepouzdano, državni
tužitelj ne bi vidio smisla u odobravanju novog budžeta za novu potragu. Sasvim suprotno, bio
bi i više nego sretan da zauvijek zaboravi i na Luciena i na cijeli ovaj slučaj.«

244
Knjige.Club
 »A tada bi se«, ubaci West, »Lucien... opet rodio. Bio bi potpuno slobodan da negdje
drugdje započne sasvim novi život i znao bi da se ne mora više osvrtati jer ga više nitko ne bi
tražio.«
»Znao je što treba učiniti«, kaže Hunter. »Kad te traži Savezni šerifov ured, FBI, NSA,
ATF, Domovinska sigurnost i svaka vladina agencija i policijska postaja u državi, znaš da nikad
neće odustati.«
»Osim ako su uvjereni da si mrtav«, kaže Holbrook, završavajući Hunterov tok misli.
»Moram priznati«, kaže Kennedy, »bio je to izvrstan plan, izveden gotovo do savršenstva.«
Obrati se Hunteru. »Da nisi zaključio kako Lucien nešto smjera kad si stigao u Echo Park i
stavio napravu za praćenje u usta, njegov plan bi uspio: ti bi vjerojatno bio mrtav, a mi bismo
bili uvjereni da je mrtav i Lucien.«
»Uostalom što se dogodilo s njom?«, upita Garcia. »Tom stvarčicom za praćenje?«
»Najvjerojatnije ono što je jučer rekao Peter«, odvrati West. »Došlo je do poremećaja u
slanju signala. Možda je u napravu ušla Robertova slina i prekinula slanje signala, ali ne toliko
da bi potpuno prestala raditi.«
»Možda«, prihvati Hunter. »Sretan sam što je bilo tako.«
»Dobar potez«, čestita načelnica Hunteru. »Jako dobar potez.«

245
Knjige.Club
 110
»Direktore Kennedy«, zazove načelnica Blake kad svi ostave Huntera da se odmori,
»možemo li razgovarati?«
»Naravno«, odvrati Kennedy.
Garcia, Holbrook i West odu na drugi kraj hodnika do automata za kavu.
»Htjela bih čuti vaše mišljenje o nečemu«, kaže načelnica.
»Naravno. Kako vam mogu pomoći?«
»Znam da dobro poznate Roberta«, započne načelnica, »i već sutra će izaći iz bolnice,
dobio liječnikov pristanak ili ne. To znate, je li tako?«
Kennedy se naceri. »Da.«
»Isto tako, vjerojatno znate da će, čim izađe odavde, otići ravno u Jedinicu za ultranasilne
zločine i sjesti za svoj stol. Otići će na posao.«
»A to vas brine.« Nije to izrekao kao pitanje.
»A vas ne brine?«, odvrati načelnica. »Znate što se dogodilo, zar ne?«
»Mislite na ženu s kojom se viđao?«
»Da.«
Kennedy se ramenom nasloni na zid.
»Shvaćam vašu zabrinutost«, započne. »No mogu vam reći jednu stvar u koju sam
apsolutno siguran: mentalno i psihički, Robert je najsnažnija osoba koju sam upoznao. Dakako,
i on je ljudsko biće, kao i svi mi. I on može biti povrijeđen kao i svi mi. Svako toliko u njegovu
umu pojavi se kaos kao i kod svih nas, ali ako Robert zna nešto bolje od svih nas, onda je to
kako se nositi s psihičkom boli i stresom.«
»Pitala sam se bi li bilo dobro da mu dam dva slobodna tjedna... bez posla, tako da se može
izliječiti... i psihički i fizički.«
Kennedy joj se suosjećajno nasmiješi.
»Načelnice, mozak je najsloženiji organ koji poznamo«, objasni. »Cijelo vrijeme je nečim
zaokupljen - mislima, snovima, razmišljanjem, bilo čime - ali uvijek radi... uvijek. Ne damo li
mu nešto čime će se zabaviti, sam će to pronaći. U psihički ekstremno traumatičnim
situacijama, ljudi poput Roberta, mene, a prilično sam uvjeren, i vas, pokušavaju racionalno
zaposliti mozak bilo čime, samo da ne prežvakava traumatične uspomene. Obično ga zaposlimo
nečim zbog čega se dobro osjećamo, nečim što nam pruža osjećaj vrijednosti. Robertu je to
njegov posao, zato jer je dobar u njemu, zato jer ga voli - rješavanje zločina i zatvaranje loših
ljudi iza rešetaka. Oduzmete li mu to sada kad mu najviše treba, što mislite, čime će se zaokupiti
njegov mozak?«
»Traumatičnim uspomenama«, odvrati načelnica.
»Pogodak.« Kennedy joj se opet nasmiješi. »Načelnice, pustite Roberta da radi ono u čemu
je najbolji. S njim će sve biti u redu.«
»Ali Robert je pritisnuo dugme 'šalji' na onom mobitelu«, kaže načelnica. »Nije znao da
prsluk neće eksplodirati. Netko bi to mogao smatrati pokušajem samoubojstva, a kad je detektiv
samoubilački nastrojen...« Upitno ga pogleda. »I sami znate protokol.«
»Robert nije sklon samoubojstvu«, kaže Kennedy potpuno uvjereno. »Nije pritisnuo
ono dugme kako bi ubio sebe, načelnice. Pritisnuo ga je kako bi spriječio psihopatskog ubojicu
da opet ubije, a ovdje ne govorimo o običnom psihopatu, govorimo o najopasnijem psihopatu

246
Knjige.Club
na svijetu. Učinio je to jer je bio spreman žrtvovati svoj život kako više nikad nitko ne bi izgubio
život zbog Luciena. Ne zaslužuje da ga suspendirate, načelnice. Zaslužuje medalju.«
Načelnica kimne, zatim mu se nasmiješi. »Hvala vam.«
U tom trenutku Garcia, Holbrook i West stignu do Kennedya i načelnice.
»Dakle«, kaže West obraćajući se Kennedyu nakon što je otpio velik gutljaj kave. »Dobra
je vijest što je, oprostite mi na mom francuskom jeziku, Lucien najebo. Ovaj put je uhićen
u Kaliforniji gdje nije ukinuta smrtna kazna. Da se mene pita, već sutra bi sjeo na stolicu, i
kraj.«
Zbog njegovih riječi Garcia se sjeti trenutka kad su iza izgorjelog skladišta napokon uhitili
Luciena.
»Bolje bi ti bilo, detektive, da me osude na električnu stolicu«, rekao je Lucien užarena
pogleda. »Jer ako to ne učine, obećavam ti da ću jednoga dana opet izaći, a kad izađem...« -
namignuo mu je na takav način da je Garcia osjetio knedlu u grlu - »... doći ću po tebe i sve one
koje voliš. U to se možeš kladiti.«
»Dođeš li...« - i Garcia je namignuo njemu -»... budi uvjeren da ću te čekati. U to se ti
možeš kladiti.«

247
Knjige.Club
 Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i
kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u
Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući
višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.
Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih
poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu
i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora.
Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.
Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač, Jedan po jedan.

Scan i obrada: Gringos

248
Knjige.Club