Pavao Pavličić: Koraljna vrata – polazni tekst

Dječak je valjda opazio njegove cipele, pa podigne glavu. U posljednji je čas

prevukao rukom preko očiju, ali to jedva da je pomoglo: zacijelo je tu cmizdrio. Pogledao
je čovjeka pred sobom pomalo bojažljivo.
— Š to ti radiš tu? — upita ga Krsto Brodnjak, i odmah osjeti da nije dobro izabrao
ni pitanje ni ton.
— Ništa — reče klinac. — Je li ovo vaša kuća?
— Nije — odmahne Brodnjak glavom. — A je li tvoja?
— Nije — priznade dječak.
— Pa zašto onda ne ideš kući?
— Ja nisam odavde — prizna mali i pogleda ga kao da očekuje presudu.
Krsto Brodnjak se točno sjećao da je dječaka vidio na brodu i da se mali onuda
motao nekako odviše užurbano i zaposleno. Mogao je biti naprosto nervozan ali, isto je
tako bilo moguće da je zapravo izbjegavao onoga noštroma — ili kako ga već zovu — što
pregledava karte. Brodnjak ga upita:
— Nego odakle si?
— Iz Sarajeva — reče dječak nakon kraćeg razmišljanja, što je vjerojatno značilo
da laže.
— Pa šta onda radiš tu?
— Došo sam kod tetke, al je nisam našo kod kuće — reče mali. — Pa je sad čekam.
— Sam si došao?
— Jah.
— A gdje ti stanuje tetka? Ovdje ili u selu?
— Ovdje.
— Adresu ne znaš?
— Znam kuću.
Dječak je mogao imati između deset i dvanaest godina. Tko bi takvo dijete pustio
da putuje samo preko mora? Školski praznici bili su završeni, a mali je bio slabo obučen
za to doba godine, i još je plakao, premda se trudio da to skrije. Bio je neobičan klinac.
Krsto Brodnjak dobro je znao da nije došao na Lastovo da bi se bavio neobičnim
klincima, nego da bi se zanimao neobičnim rukopisima, ali ovaj je mali bio suviše
neobičan. Osim toga, bio je blijed, bilo mu je hladno, a oko njega bila je tamna bura,
visoka pučina, noć i susvita. Krsto Brodnjak mu reče:
— Ajde, kaži, kako se zoveš?
Opet dječak malo razmisli, kao da mu treba neko vrijeme da se sjeti. Napokon se
odluči:
— Irfan — vikne u vjetar.
Krsto Brodnjak mu pruži ruku, a klinac se na to strašno iznenadi, ali prihvati da se
rukuju.
— Ja sam Krsto — reče Brodnjak. — Znaš šta, Irfane, nema smisla da tu sjediš,
prehladit ćeš se. Hajde sa mnom do hotela, popit ćeš čaj, pa poslije možeš opet potražiti
tu svoju tetku. (…)
Na hotelu su svijetlila samo dva prozora. U predvorju nije bilo nikoga, a za pultom
je recepcionar slušao radio. Kroz staklena vrata restorana vidjelo se da je zauzet samo
jedan stol. Ako je i bilo gostiju, oni su bili nekoliko kilometara dalje, u selu, u potrazi za
ribom, vinom, ili naprosto za ljudima.
— Pričekaj — reče Krsto Brodnjak Irfanu. Na brzinu se prijavio na recepciji,
ostavio legitimaciju, dobio informacije o doručku, telefonu i ostalome. Na pultu je opazio
"Slobodnu Dalmaciju", pa ju je posudio od recepcionara. Onda se vratio do dječaka i
namignuo mu. Ušli su u restoran. (…)
A u novinama je stajalo da je prije tjedan dana iz Banjaluke nestao dječak po
imenu Irfan Osmanbegović, star jedanaest godina, i da je posljednji put viđen u Zadru, pa
se mole svi koji o njemu nešto znaju da to jave najbližoj stanici milicije. Bila je i slika.
Krsto Brodnjak sklopi novine i baci ih na stolicu.