Lastavičja kula

Andrzej Sapkowski
Naslov izvornika: Wieža jaskôtki
 .

U noći kao katran crnoj prispješe u Dun Dare

Gdje vještica skrivala se mlada
Baš sa svih strana selo okružiše
Za bijeg da nestane joj nada
U noći kao katran crnoj prevarom je ščepati
htjedoše
No praznih ruku ostadoše
Prije no što je blijedo sunce uzašlo, na smrznutoj
cesti Trideset leševa na kraju bješe

.
Prosjačka pjesma o strahovitom krvoproliću koje
se u noći Saovine zbilo u Dun Dareu
 .

»Mogu ti dati sve što poželiš«, rekla je vračara.

»Bogatstvo, vlast i žezlo, slami, dug i sretan život. Biraj.«
»Ne želim ni bogatstvo ni slavu, vlast ni žezlo«,
odvratila je vještica. »Želim konja crnog i hitrog poput
noćnog vjetra. Želim mač svijetao i oštar poput mjesečeve
zrake. Želim u crnoj noći na svom crnom konju optrčati
svijet, želim svojim svijetlim mačem uništiti sile Zla i Tame.
To želim.«
»Dat ću ti konja koji će biti crnji od noći i hitriji od
noćnoga vjetra«, prisegnuta je vračara. »Dat ću ti mač koji
će biti svjetliji i oštriji od mjesečeve zrake. Ali, vještice, ne
tražiš malo, pa ćeš mi morati skupo platiti.«
»Čime? Pa nemam ničega.«
»Svojom krvlju.«

Flourens Delannoy, Bajke i predaje

Prvo poglavlje

KAO ŠTO JE OPĆEPOZNATO, svemir - slično kao i život -

okreće se u krug. U krug na čijemu je obodu označeno
osam magičnih točaka što daju pun obrtaj, odnosno
godišnji ciklus. Te točke, koje u parovima leže na
obodu kruga točno jedna nasuprot drugoj, sljedeće
su: Imbaelk - ili Klijanje, Lammas - ili Dozrijevanje,
Belleteyn - Procvat te Saovine - Zamiranje. Na krugu
su naznačena i dva solsticija, ili suncostaja - zimski,
zvan Midinvaerne, te Midaëte, ljetni. Tu su i dva
ekvinocija, ili ravnodnevice - Birke, proljetna, i Veleb,
jesenska. Ti nadnevci dijele kružnicu na osam
dijelova - a tako se u vilenjačkom kalendaru dijeli i
godina.
Iskrcavši se na plaže u okolici ušća Jaruge i
Pontara, ljudi su sa sobom donijeli vlastiti kalendar,
zasnovan na mjesecu, koji godinu dijeli na dvanaest
mjeseci što čine ciklus godišnjega rada ratara - od
početka, od kolaca djeljanih u siječnju, pa sve do
kraja, do vremena kada mraz zemlju pretvara u tvrdu
grudu. Ali, iako su ljudi drukčije dijelili godinu i
računali datume, prihvatili su vilenjački krug i osam
točaka na njegovu obodu. Iz vilenjačkog kalendara
prihvaćeni Imbaelk i Lammas, Saovine i Belleteyn,
oba Suncostaja i obje Ravnodnevice, postali su važni
blagdani i među ljudima, svečani nadnevci. Jako su
se izdvajali među drugim nadnevcima, kao što se i
usamljeno drvo izdvaja na livadi.
Jer te nadnevke izdvaja magija.
 Nije bilo - a nije ni sada - nikakva tajna da su tih
osam nadnevaka upravo oni dani i noći za kojih
neobično jača čarobnjačka aura. Više nikoga ne čude
magični fenomeni i zagonetne pojave koje prate tih
osam nadnevaka, a osobito ekvinocije i solsticije. Na
takve su fenomene svi navikli i stoga rijetko izazivaju
veću senzaciju.
Ali te je godine bilo drukčije.
Te su godine ljudi kao i obično proslavili jesenski
Ekvinocij svečanom obiteljskom večerom za koje se
na stolu moralo naći što više plodova ovogodišnjih
uroda, barem po malo od svakoga. Tako je nalagao
običaj. Povečeravši i zahvalivši boginji Melitele na
urodu, ljudi su otišli na počinak. A tada je započeo
užas.
Tik pred ponoć digla se strahovita vijavica,
zapuhao je grozan vihor u kojemu se kroz šumorenje
stabala što su se povijala gotovo do zemlje, škripu
rožnika i štropot prozorskih kapaka, čulo sablasno
zavijanje, krici i naricanja. Oblaci tjerani nebom
poprimili su fantastične oblike među kojima su se
najčešće ponavljali obrisi konja i jednoroga u galopu.
Vjetrušina se nije stišavala dobar sat, a u iznenadnoj
tišini koja je potom nastupila, noć je oživjela
kliktanjem i lepetom krila stotina leganja mračnjaka,
tih tajanstvenih ptica koje se po pučkome vjerovanju
okupljaju da bi nad nekim tko dogorijeva otpjevale
demonsku posmrtnu pjesan. Ovaj je put zbor leganja
bio tako velik i glasan kao da će skončati cijeli svijet.
 Legnji su divljim glasovima pjevali naricaljku,
nebosklon su prekrili oblaci, trnući ostatke mjesečeva
svjetla.
Tada je zacviljela strašna beann'shie, vjesnica
nečije brze i nagle smrti, a preko crnoga neba
progalopirala je Divlja hajka - povorka plamenookih
sablasti na konjskim kosturima, šumno vijoreći
dronjcima plašteva i zastava. Kao i svakih nekoliko
godina, Divlja je hajka žela svoju žetvu, ali već
desetljećima nije bila tako strašna - samo u
Novigradu izbrojeno je dvadesetak osoba nestalih bez
traga i glasa.
Kada je Hajka odgalopirala i razišli se oblaci, ljudi
su ugledali mjesec - smanjivao se, kao i obično u
vrijeme Ravnodnevice. Ali te je noći mjesec bio boje
krvi.
Prosti je puk imao za ekvinocijske pojave mnoga
tumačenja koja su se, uostalom, znatno razlikovala,
ovisno o posebnostima regionalnih demonologija.
Astrolozi, druidi i čarobnjaci također su imali svoja
tumačenja, ali većinom pogrešna i sklepana na
brzinu. Malo, neobično je malo bilo ljudi koji su
uspijevali te pojave povezati sa zbiljskim činjenicama.
Na Skelliškom otočju, na primjer, malobrojni jako
praznovjerni vidjeli su u čudnovatim i neobičnim
događajima najavu Tedda Deireadha, kraja svijeta,
kojemu će prethoditi bitka Ragh nar Roog, završna
borba Svjetla i Mraka. Silovitu oluju koja je u noći
jesenske Ravnodnevice potresla Otočje, praznovjerni
su proglasili valom koji je podigao kljun strašnoga
Naglfara iz Morhogga, drakara čiji su bokovi građeni
od mrtvačkih noktiju, a kojim brodi vojska utvara i
demona Kaosa. Prosvjećeniji ili bolje obaviješteni,
pak, povezivali su mahnitanje neba i mora sa zlom
čarobnicom Yennefer - i njezinom strašnom smrću.
Treći - još bolje upućeni - vidjeli su u uzavrelu moru
znak da upravo umire netko čijim žilama teče krv
kraljeva Skelligea i Cintre.
Koliko je svijet dug i širok, noć jesenskoga
Ekvinodja bila je i noć snomorica, košmara i
priviđenja, noć nenadanih, gušećih i užasom
pulsirajućih buđenja među proznojenim i izgužvanim
plahtama. Prikaze i buđenja nisu mimoilazili ni glave
najprosvjećenijih - u Nilfgaardu se u Zlatnim kulama
s krikom probudio car Emhyr var Emreis. Na Sjeveru,
u Kan Exeteru, skočio je iz postelje kralj Esterad
Thyssen, probudivši suprugu, kraljicu Zuleyku. U
Tretogoru je skočio i posegnuo za bodežom nadšpijun
Dijkstra, probudivši suprugu ministra riznice. U
golemom zamku Montecalvo skočila je iz damastne
posteljine čarobnica Filippa Eilhart, ne budeći
suprugu grofa de Noaillesa. Probudili su se - manje ili
više naglo - patuljak Yarpen Zigrin u Mahakamu,
stari vještac Vesemir u planinskoj tvrđi Kaer Morhen,
bankovni činovnik Fabio Sachs u gradu Gors Velenu,
jari Crach an Craite na palubi dakara »Ringhom«.
Probudila se čarobnica Fringilla Vigo u zamku
Beauclaireu, probudila se svećenica Sigrdrifa u
hramu boginje Fieye na otoku Hindarsfjallu.
Probudio se Daniel Etcheverry, grof Garramone, u
opsjednutoj tvrđavi Mariboru. Zyvik, desetnik Crnoga
stijega, u tvrđi Ban Gleann. Trgovac Dominik
Bombastus Houvenaghel u gradiću Claremontu. I
puno, puno drugih.
No malo je bilo ljudi koji su bili u stanju sve te
pojave i fenomene povezati sa stvarnom, konkretnom
činjenicom. I s konkretnom osobom. Slučaj je htio da
je troje od tih ljudi noć jesenskoga Ekvinocija
provodilo pod jednim krovom. U svetištu boginje
Melitele u Ellanderu.
.
»Legnji mračnjaci...« zastenjao je pisar Jarre,
zagledan u tamu koja je prekrivala park svetišta.
»Valjda ih je na tisuće, cijeli oblaci... Krikom
navješćuju nečiju smrt... Njezinu smrt... Ona
umire...«
»Ne pričaj gluposti!« Triss Merigold se silovito
okrenula, podignula stisnutu šaku, na tren je
izgledalo da će gurnuti ili udariti dječaka u grudi.
»Vjeruješ u glupa praznovjerja? Rujan ide kraju i
legnji se skupljaju pred odlijetanje! To je posve
prirodno!«
»Ona umire...«
»Nitko ne umire!« povikala je čarobnica, blijedeći
od bijesa. »Nitko, shvaćaš? Prestani drobiti!«
U hodnik knjižnice pristizale su novakinje,
probuđene noćnom uzbunom. Lica su im bila ozbiljna
i blijeda.
»Jarre.« Triss se smirila, položila dječaku dlan na
rame, snažno ga stisnula. »Jedini si muškarac u
svetištu. Sve gledamo tebe, u tebi tražimo oslonac i
pomoć. Ne smiješ se bojati, ne smiješ paničariti.
Svladaj se. Nemoj nas razočarati.«
Jarre je duboko udahnuo, nastojeći umiriti
podrhtavanje ruku i usana.
»To nije strah...« šapnuo je izbjegavajući
čarobničin pogled. »Ja se ne bojim, ja se brinem! Za
nju. Vidio sam u snu....«
»I ja sam vidjela«, stisnula je usne Triss. »Sanjali
smo isti san, ti, ja i Nenneke. Ni riječi o tome.«
»Krv na njezinu licu... Toliko krvi...«
»Šuti, zamolila sam te. Nenneke dolazi.«
Prvosvećenica im je prišla. Lice joj je bilo umorno.
Na nijemo Trissino pitanje odgovorila je niječnim
pokretom glave. Primijetivši da Jarre otvara usta,
preduhitrila ga je.
»Nažalost, ništa. Dok je Divlja hajka prelijetala
svetište gotovo sve su se probudile, ali ni jedna nije
imala viziju. Čak ni tako maglovitu kakve su bile
naše. Idi spavati, mladiću, ovdje nemaš nikakva
posla. Djevojke, pođite u spavaonicu!«
Objema je rukama protrljala lice i oči.
»Eh... Ekvinocij! Užasna noć... Idi leći, Triss. Ne
možemo ništa učiniti.«
»Ta me bespomoćnost«, stisnula je šake čarobnica,
»dovodi do ludila. Kad pomislim da ona negdje tamo
pati, da krvari, da joj prijeti... Prokleto bilo, kada bih
barem znala što učiniti!«
Nenneke, prvosvećenica Melitelina svetišta,
okrenula se.
»A jesi li se pokušala moliti?«
 .
Na Jugu, tik za gorjem Amellom, u Ebbingu, u
krajini zvanoj Pereplut, na prostranim močvarama
koje presijecaju rijeke Velda, Leta i Areta, na mjestu
udaljenom od grada
Ellandera i Melitelina svetišta osamsto milja
vranina leta, snomorica je naglo probudila staroga
pustinjaka Vysogotu. Probuđeni Vysogota nije se
nikako mogao sjetiti sadržaja sna, ali mu čudni nemir
nije dopustio da ponovo usne.
»Hladno, hladno, hladno, brrrr«, razgovarao je sam
sa sobom Vysogota, stupajući stazom kroz trsku.
»Hladno, hladno, brrr.«
Još jedna zamka bila je prazna. Ni jednog
bizamskog štakora. Posebno neuspješan lov.
Vysogota je očistio zamku od mulja i vodenog bilja,
mrmljajući kletve i šmrcajući prehlađenim nosom.
»Hladno, brrr, hu-ha«, govorio je hodajući prema
rubu močvare. »A još je rujan! Ta tek su četiri dana
poslije Ekvinocija! Ha, takve se studeni potkraj rujna
ne sjećam otkako živim. A živim već poduže!«
I sljedeća zamka - već predzadnja - bila je prazna.
Vysogoti se nije dalo više ni psovati.
»Nema dvojbe«, rogoborio je, hodajući - »da je
klima iz godine u godinu sve hladnija. A sada se čini
da će učinak zahladnjenja napredovati kao lavina.
Ha, vilenjaci su to odavno predvidjeli, ali tko je
vjerovao u vilenjačka pretkazanja?«
Nad starčevom su glavom ponovo zalepršala krila,
promaknuli sivi, nevjerojatno brzi obrisi. Magla nad
močvarama ponovo je odjeknula divljim,
isprekidanim kliktajima legnjeva mračnjaka, brzim
lepetom krila. Vysigota nije obraćao pozornost na
ptice. Nije bio praznovjeran, a legnjeva je u
močvarama bilo uvijek mnogo, osobito su za svitanja
letjeli tako gusto da se uplašiš da će ti zapeti o glavu.
No, možda ih nije uvijek bilo tako mnogo kao danas,
možda se nisu uvijek glasali tako jezivo... Ali što reći,
priroda je u posljednje vrijeme izvodila čudne šale, a
neobična su zbivanja sustizala jedna drugo i svako je
bilo čudnije od prethodnog.
Upravo je iz vode izvlačio zadnju - praznu - zamku,
kada je začuo rzanje konja. Legnji su iznenada
zamukli, kao na zapovijed.
U močvarama Perepluta bilo je ada, suhih, više
položenih mjesta, obraslih crnom brezom, johom,
svibom, drijenkom i tminom. Većinu ada okruživale
su baruštine tako pomno da je bilo posve nemoguće
da bi tamo dospio konj ili jahač koji ne poznaje
putove. A ipak je rzanje - Vysogota ga je ponovo začuo
- dopiralo baš s takve ade.
Radoznalost je nadvladala oprez.
Vysogota se slabo razumio u konje i njihove
pasmine, ali je bio estet, znao je prepoznati i
procijeniti ljepotu. A vranac dlake sjajne poput
antracita, kojega je ugledao na pozadini brezovih
debala, bio je istinski lijep. Bio je sušta ljepota. Bio je
tako lijep da se doimao nestvarnim.
Ali bio je stvaran. I posve stvarno uhvaćen u
zamku, uzdama i ularom za krvavocrvene grane sviba
kao stvorene da zapnu. Kada mu je Vysogota prišao
bliže, konj je potulio uši, zatopotao tako da je tlo
zadrhtalo, stresao skladnu glavu, okrenuo se. Sada
se vidjelo da je to kobila. Vidjelo se još nešto. Nešto
zbog čega je Vysogotino srce zalupalo kao ludo, a
nevidljiva kliješta adrenalina stegnula mu grlo.
Iza konja, u plitkoj jami, ležalo je truplo.
Vysogota je bacio vreću na zemlju. I postidio se
prve pomisli koja mu je rekla da se okrene i bježi.
Približio se, čuvajući oprez, jer je vrana kobila
topotala, strigla ušima, kesila zube na žvalama i samo
čekala priliku da ga ugrize ili ritne.
Truplo je bilo truplo dječaka od petnaestak
godina. Ležao je licem na zemlji, s jednom rukom pod
tijelom, drugom ispruženom u stranu i prstiju
zarivenih u zemlju. Dječak je na sebi imao jaknu od
antilopa, tijesne kožne hlače i meke vilenjačke čizme
s kopčama visoke do koljena.
Vysogota se sagnuo i u tom je trenu truplo glasno
zaječalo. Vrana kobila je prodorno zarzala, udarila
kopitima o tlo.
Pustinjak je kleknuo, oprezno okrenuo ranjenika.
Nagonski je trgnuo glavom i siknuo ugledavši jezivu
masku od prljavštine i skorene krvi koju je dječak
imao umjesto lica. Nježno je skinuo mahovinu, lišće i
pijesak s usana pokrivenih sluzi i slinom, pokušao
odvojiti od obraza kosu slijepljenu krvlju u čvrsto
klupko. Ranjenik je potmulo zaječao, ispružio se. I
zadrhtao. Vysogota mu je odlijepio kosu od lica.
»Djevojka«, rekao je glasno, ne mogavši povjerovati
u to što mu je bilo ravno pod nosom. »To je djevojka.«
 Da se toga dana netko nakon spuštanja mraka
uspio potiho prikrasti kolibi s upalim, mahovinom
obraslim trščanim krovom, izgubljenoj posred
močvara, da je zavirio kroz pukotine u prozorskim
kapcima, ugledao bi u lojanicama škrto osvijetljenoj
unutrašnjosti petnaestogodišnju djevojku glave
debelo omotane zavojima, kako počiva u mrtvoj,
umalo mrtvačkoj nepomičnosti na ležaju zastrtom
kožama. Spazio bi i starca sa sivom klinastom
bradom i dugom bijelom kosom spuštenom niz
ramena i leđa s ruba povelike ćele što mu je naborano
čelo produžavalo daleko iza tjemena. Spazio bi kako
starac pali još jednu lojanicu, kako na stol stavlja
klepsidru, kako oštri pero, kako se saginje nad arkom
pergamenta. Kako zapada u misli i nešto zamišljeno
govori sam sebi, ne skidajući pogleda s djevojke na
postelji.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti.
Koliba pustinjaka Wsogote bila je dobro skrivena u
močvarama. U vječito maglom pokrivenoj pustoši u
koju se nitko nije usuđivao zaći.
.
»Zapišimo«, Vysogota je uronio pero u crnilo, »što
se događa. Treći je sat nakon zahvata. Dijagnoza:
vulnus incisivum, rezna rana zadana velikom snagom
nepoznatim oštrim predmetom, vjerojatno zakrivljene
oštrice. Zahvaća lijevi dio lica, počinje ispod područja
vidnoga živca, teče preko obraza i doseže sve do
podušne žlijezde slinovnice. Rana je najdublja, doseže
pokosnicu, u početnom dijelu, ispod očne duplje, na
ličnoj kosti. Pretpostavljeno vrijeme proteklo od
ranjavanja do prve sanacije rane: deset sati.«
Pero je zaškripilo po pergamentu, ali škripa nije
trajala duže od nekoliko trenutaka. I redaka.
Vysogota nije držao vrijednim zapisivanja sve što si je
govorio.
»Vrativši se saniranju rane«, nastavio je starac
tren poslije, zagledan u treperavi i zamirući plamen
lojanice, »zapišimo kako slijedi. Nisam izrezao rubove
ozljede, ograničio sam se samo na uklanjanje
nekoliko mrtvih komadića i, naravno, kraste. Ranu
sam isprao iscrpkom vrbove kore. Uklonio sam
onečišćenja i strana tijela. Sašio. Konopljanom niti.
Drugom vrstom konca, neka i to bude zapisano,
nisam raspolagao. Primijenio sam oblog od planinske
veprine i previo zavojem od muslina.«
Nasred sobe istrčao je miš. Vysogota mu je
dobacio komadić kruha. Djevojka na postelji je
nemirno disala, ječala je u snu.
.
»Osam sati od zahvata. Padjentičino stanje bez
promjena. Stanje liječnika... To jest, moje, popravilo
se, jer sam uhvatio malo sna... Mogu nastaviti
bilježenje. Jer dolikovalo bi na ove listove pretočiti
nekoliko podataka o mojoj pacijentici. Za potomstvo.
Ako ikakvo potomstvo dospije u ove močvare prije no
što tu sve sagnjije i raspadne se u prah.«
Wysogota je teško uzdahnuo, umočio pero i
obrisao ga o rub tintarnice.
 »Što se pak tiče pacijentice«, promrmljao je, »neka
bude zapisano kako slijedi. Dob, otprilike šesnaestak
godina, visoka, građe razmjerno vitke, ali ne
slabašne, ništa ne upućuje ne neuhranjenost. Mišićje
i tjelesna građa tipična prije za mladu vilenjakinju, ali
nisu utvrđene nikakve osobine mješanke... sve do
uključivo kvarteronke. Niži postotak vilenjačke krvi
može, kako znamo, ne ostaviti tragove.«
Vysogota kao da se tek sada sjetio da na arku nije
zapisao nijednu runu, nijednu riječ. Spustio je pero
na papir, ali je crnilo isparilo. Starcu to nije nimalo
zasmetalo.
»Neka bude zabilježeno i to«, nastavio je, »da
djevojka nije nikada rodila. A i to da na tijelu nema
nikakvih starijih znakova, ožiljaka, brazgotina,
nikakvih tragova kakve ostavljaju težak rad, nesreće,
rizičan život. Naglašavam da je riječ o starijim
tragovima. Svježih joj na tijelu ne manjka. Djevojka je
pretučena. Ispremlaćena i to nimalo očinskom
rukom. Udarana je vjerojatno i nogom.«
»Pronašao sam na njezinu tijelu i dosta čudan
posebni znak... Hmmm... Zapišimo to za dobro
znanosti... Na preponi, tik uz venerin brežuljak,
djevojka ima utetoviranu crvenu ružu.«
Vysogota je usredotočeno pogledao zaoštreni vrh
pera nakon čega ga je uronio u tintarnicu. No ovaj put
nije zaboravio s kojim ciljem je to učinio - brzo je arak
počeo pokrivati ravnim retcima ukošena rukopisa.
Pisao je dok se pero nije osušilo.
»Poluprisebna, govorila je i vikala«, nastavio je.
»Njezin naglasak i način izražavanja, izostavimo li
počeste upadice u opscenom žargonu kriminalaca,
poprilično zbunjuju, teško ih je locirati, ali bih
riskirao tvrdnju da potječu prije sa Sjevera nego s
Juga. Neke riječi...«
Ponovo je zaškripio perom po pergamentu, ne
predugo, prekratko da bi mogao zapisati sve što je
maloprije izrekao. Nakon čega je nastavio monolog
točno ondje gdje ga je prekinuo.
»Neke riječi, imena i nazivi, koje je djevojka
promrmljala u bunilu, vrijedni su pamćenja. Sve
upućuje na to da je put do kolibe staroga Vysogote
našla vrlo, ali doista vrlo nesvakidašnja osoba...«
Šutio je nakratko, osluškujući.
»Samo da se«, progunđao je, »koliba staroga
Vysogote ne pokaže krajem njezina puta.«
.
Vysogota se pognuo nad pergament i čak spustio
na njega pero, ali nije zapisao ništa, nijednu runu.
Bacio je pero na stol. Na tren je puhao, srdito gunđao,
šmrcao. Gledao je postelju, slušao zvuke koji su
dopirali odatle.
»Treba ustanoviti i zapisati«, rekao je umornim
glasom, »da je stanje jako loše. Sva se moja nastojanja
i zahvati mogu pokazati nedostatnima, a napori
uzaludnima. Moje su bojazni bile utemeljene. Rana se
zagnojila. Djevojka je u silnoj vrućici. Pojavila su se
tri od četiri kardinalna simptoma žestokog upalnog
stanja. Rubor, calor i tumor, crvenilo, toplina i
oteklina, mogu se u ovom trenutku već lako utvrditi
pogledom i dodirom. Kada prođe postoperativni šok
pojavit će se i četvrti: dolor, bol. Neka ostane zapisano
da je minulo već blizu pola stoljeća otkako sam se
prestao baviti medicinskom praksom, osjećam kako
te godine opterećuju moje pamćenje i spretnost mojih
prstiju. Znam napraviti malo, a još manje mogu
napraviti. Pribora i medikamenata imam manje od
najmanjega. Sva je nada u obrambenim
mehanizmima mladoga organizma...«
.
»Dvanaesti sat nakon zahvata. Sukladno
očekivanjima došao je i četvrti kardinalni simptom
upale: dolor. Bolesnica viče od boli, vrućica i groznica
se pojačavaju. Nemam ništa, nikakvo sredstvo koje
bih joj mogao dati. Raspolažem malom količinom
eliksira od kužnjaka, ali djevojka je preslaba da bi
preživjela njegovo djelovanje. Imam i nešto jedića, ali
jedić bi je neizbježno ubio.«
»Petnaesti sat nakon zahvata. Svitanje. Bolesnica
nije pri svijesti. Vrućica silovito raste, groznica se
pojačava. Usto dolazi do snažnih grčenja mišića lica.
Ako je to tetanus, djevojka je izgubljena. Nadajmo se
ipak da je samo lični živac... Ili trodijelni živac. Ili
oba... Djevojka će u tom slučaju biti nagrđena... Ali
će živjeti...«
Vysogota je pogledao pergament na koji nije
zapisao nijednu runu, nijednu riječ.
»Pod uvjetom«, izustio je glasno, »da preživi upalu.«
.
»Dvadeseti sat nakon zahvata. Vrućica raste.
Rubor, calor, tumor i dolor dosežu, kako mi se čini,
graničnu točku. Ali nema šansi da djevojka preživi,
da doživi makar i tu točku. Stoga eto zapisujem... Ja,
Vysogota iz Corva, ne vjerujem u postojanje bogova.
Ali ako nekim slučajem ipak postoje, neka čuvaju tu
djevojku. I neka mi oproste to što sam učimo.... Ako
se to što sam učinio pokaže pogrešnim.«
Vysogota je odložio pero, protrljao natečene kapke
koji su ga svrbjeli, pritisnuo šake na sljepoočnice.
»Dao sam joj mješavinu kužnjaka i jedića«, rekao
je muklo. »Sljedeći sati će sve razriješiti.«
.
Nije spavao, samo je drijemao, kada su ga iz
drijemeža trgnuli lupa i tresak praćen jaukom. Više
bijesa no boli.
Vani je svitalo, pukotine prozorskih kapaka
propuštale su slabašnu svjetlost. Klepsidra se
presula dokraja, i to davno - Vysogota ju je kao i
obično zaboravio okrenuti. Lojanica je jedva tinjala,
rubinski žar s ognjišta slabo je osvjetljavao kut izbe.
Starac je ustao, podignuo improvizirani paravan od
gunjeva kojim je ogradio postelju od ostatka
prostorije kako bi bolesnici osigurao mir.
Bolesnica se već stigla dići s poda na koji je
maloprije pala, sjedila je pogrbljena na rubu ležaja,
pokušavajući se počešati po licu pod zavojem.
Vysogota se nakašljao.
»Molio sam te da ne ustaješ. Preslaba si. Ako nešto
trebaš, pozovi. Uvijek sam u blizini.«
 »Ja baš ne želim da budeš u blizini«, rekla je tiho,
jedva otvarajući usta, ali posve razgovijetno. »Hoću se
pomokriti.«
Kada se vratio uzeti noćnu posudu, ležala je na
postelji nauznak, opipavajući zavoj pričvršćen za
obraz trakama koje su opasivale čelo i vrat. Kada joj
je uskoro opet prišao, nije promijenila položaj.
»Četiri dana?« upitala je, zureći u strop.
»Pet. Prošli su gotovo cijeli dan i noć od našeg
posljednjeg razgovora. Prespavala si cijelo vrijeme. To
je dobro. Treba ti sna.«
»Bolje mi je.«
»Drago mi je što to čujem. Skinut ćemo zavoj.
Pomoći ću ti da sjedneš. Uhvati me za ruku.«
Rana je zarastala lijepo i suho, ovaj put je gotovo
pa prošlo bez bolnoga otkidanja zavoja od kraste.
Djevojka je oprezno dodirnula obraz. Namrštila se, ali
je Vysogota znao da to nije samo zbog boli. Svaki se
put ponovo uvjeravala u veličinu ozljede, postajala
svjesna ozbiljnosti rane. Uvjeravala se - s užasom - da
to što je ranije osjetila dodirom, nije bio košmar
izazvan groznicom.
»Imaš li ovdje kakvo zrcalo?«
»Nemam«, slagao je.
Pogledala ga je, valjda prvi put posve prisebno.
»Znači da je tako loše?« upitala je, oprezno
prelazeći prstima po šavovima.
»To je vrlo opsežna ozljeda«, propentao je, srdit na
sebe što se opravdava i ispričava pred balavicom.
»Lice ti je još uvijek natečeno. Za nekoliko dana ču
izvaditi konce, dotad ću ti stavljati obloge od jedića i
ekstrakt od vrbine kore. Neću ti više omatati cijelu
glavu. To lijepo zarasta. Zbilja lijepo.«
Nije odgovorila. Pomicala je usta i čeljust, mrštila
je i krivila lice, iskušavajući što rana dopušta, a što
ne.
»Skuhao sam ti juhu od goluba. Hoćeš li jesti?«
»Hoću. Ali ovoga puta pokušat ću sama.
Ponižavajuće je kada te hrane kao paralitičarku.«
Jela je dugo. Drvenu je žlicu prinosila usnama
oprezno i s takvim naporom kao da teži dvije funte.
Ali uspijevala je bez pomoći Vysogote, koji ju je sa
zanimanjem promatrao. Vysogota je bio radoznalac -
i gorio je od znatiželje. Znao je da će djevojčino
ozdravljenje pratiti razgovor koji bi mogao baciti
svjetlo na tajanstvenu stvar. Znao je to i nije mogao
dočekati taj trenutak. Predugo je živio sam u pustoši.
Djevojka je završila s jelom, pala na jastuke. Na
tren je mrtvo zurila u strop, onda je okrenula glavu.
Neobično krupne zelene oči, ustanovio je još jednom
Vysogota, davale su njezinu licu nevin dječji izraz,
koji se u tom trenutku svađao s grozno unakaženim
obrazom. Vysogota je poznavao taj tip ljepote -
krupnooko vječno dijete, fizionomija koja nagonski
izaziva simpatiju. Vječna djevojčica, čak i kada već
dvadeseti, pa Čak i trideseti rođendan odavno ode u
zaborav. Da, Vysogota je dobro poznavao taj tip
ljepote. Njegova je druga žena bila takva. Njegova je
kći bila takva.
»Moram pobjeći odavde«, rekla je iznenada
djevojka. »I to žurno. Progone me. Pa znaš to.«
 »Znam«, kimnuo je. »To su bile prve tvoje riječi koje
unatoč prividu nisu bile izgovorene u bunilu. Točnije,
među prvima. Prvo si pitala za svoga konja i za svoj
mač. Tim redom. Kada sam te uvjerio da su i konj i
mač dobro zbrinuti, posumnjala si da sam ortak
nekakvoga Bonharta i da te ne liječim, nego mučim
dajući ti nadu. Kada sam te ne bez muke razuvjerio,
predstavila si se kao Falka i zahvalila mi što sam te
spasio.«
»To je dobro.« Okrenula je glavu na jastuku kao da
hoće izbjeći nužnost da ga gleda u oči. »Dobro je da ti
nisam zaboravila zahvaliti. Ja se svega onoga sjećam
kao kroz maglu. Ne znam što je bilo java, a što san.
Bojala sam se da ti nisam zahvalila. Ne zovem se
Falka.«
»I to sam doznao, iako više slučajno. Govorila si u
vrućici.«
»U bijegu sam«, rekla je ne okrećući se. »Bjegunka.
Pogibeljno je pružiti mi sklonište. Pogibeljno je znati
kako se doista zovem. Moram sjesti na konja i pobjeći
prije no što me ovdje nanjuše...«
»Malo prije si se mučila da sjedneš na noćnu
posudu. Ne vidim te baš na konju. Ali uvjeravam te
da si ovdje sigurna. Nitko te ovdje neće nanjušiti.«
»Sigurno me progone. Slijede tragove, češljaju
okolicu...«
»Umiri se. Svakodnevno pada, nitko neće pronaći
tragove. A ti si u pustoši, u pustinji. U domu
pustinjaka koji se odvojio od svijeta. Da ga i svijet
može teško pronaći.
 No ako želiš, mogu potražiti način da prenesem
vijesti o tebi tvojim bližnjima ili prijateljima.«
»Ne znaš čak ni tko sam...«
»Ti si ranjena djevojka«, prekinuo ju je. »Koja bježi
pred nekim tko ne oklijeva ozlijediti djevojke. Želiš li
da prenesem neku poruku?«
»Nemam kome«, odvratila je oklijevajući, a
Vysogota je sluhom ulovio promjenu glasa. »Moji su
prijatelji mrtvi. Svi su pobijeni.«
Nije komentirao.
»Ja sam smrt«, nastavila je čudnim glasom.
»Svatko tko dođe sa mnom u dodir, umre.«
»Ne svatko«, zanijekao je pozorno je gledajući. »Nije
Bonhart, taj čije ime si izvikivala u groznici, taj pred
kojim sada želiš bježati. Vaš kontakt je naštetio tebi,
njemu nije. On ti je... ranio lice?«
»Ne.« Stisnula je usta da priguši nešto što bi bilo
ili jauk ili psovka.
»Lice mi je ranio Sova. Stefan Skellen. A Bonhart...
Bonhart me ranio puno ozbiljnije. Dublje. Jesam li ti
i o tome govorila u bunilu?«
»Smiri se. Slaba si, trebala bi izbjegavati jača
uzbuđenja.«
»Zovem se Ciri.«
»Napravit ću ti oblog od jedića, Ciri.«
»Pričekaj... malo. Daj mi nekakvo zrcalo.«
»Rekao sam ti...«
»Molim te!«
 Poslušao ju je zaključivši da tako treba, da ne
može više otezati. Donio je čak i lojanicu. Da može
bolje vidjeti što joj je učinjeno od lica.
»No, da«, rekla je promijenjenim glasom koji je
pucao. »No, da. Tako sam i mislila. Gotovo je tako
kako sam mislila.«
Izašao je povukavši za sobom improvizirani
paravan od gunjeva.
Trudila se jecati tiho, tako da je ne čuje. Jako se
trudila.
.
Sutradan je Vysogota izvadio pola šavova. Ciri je
opipala obraz, siknula kao zmija, tužeći se na jako
bolno uho i preosjetljivost vrata u blizini čeljusti. Ipak
je ustala, odjenula se i izašla u dvorište. Vysogota nije
prosvjedovao. Pratio ju je. Nije joj morao pomagati,
niti je pridržavati. Djevojka je bila zdrava i puno jača
no što se moglo pretpostaviti.
Zateturala je tek vani, podržala se za vrata i
dovratak.
»Kako je...« snažno se zagrcnula udahnuvši. »Kako
je studeno! Mraz, što li? Već je zima? Koliko sam ovdje
preležala? Nekoliko tjedana?«
»Točno šest dana. Sada je peti listopada. Ali
izgleda da nam stiže jako hladan listopad.«
»Peti listopada?« Namrštila se, zastenjala od boli.
»Kako to? Dva tjedna...«
»Što? Kakva dva tjedna?«
 »Nije važno«, slegnula je ramenima. »Možda sam to
ja nešto pobrkala... A možda i nisam. Reci mi što
ovdje tako strašno smrdi?«
»Kože. Lovim ondatre, dabrove, nutrije i vidre,
štavim kože. Čak i pustinjaci moraju od nečega
živjeti.«
»Gdje mi je konj?«
»U štalici.«
Vrana kobila pozdravila je posjetitelje glasnim
rzanjem, a Vysogotina koza ju je pratila meketanjem
u kojemu se čulo veliko nezadovoljstvo zbog prisilnog
sustanarstva. Ciri je zagrlila konja oko vrata,
potapšala ga, pogladila po grivi. Kobila je frktala i
kopala slamu kopitom.
»Gdje mi je sedlo? Pokrovac? Orma?«
»Ovdje.«
Nije prosvjedovao, nije imao primjedbi, nije iznosio
svoje mišljenje. Šutio je oslonjen na štap. Nije se
pomaknuo kada je zastenjala pokušavši podignuti
sedlo, nije ni trepnuo kada se zanijela pod teretom i
teško, s glasnim jaukom, tresnula na zemljani pod
posut slamom. Nije joj prišao, nije joj pomogao ustati.
Ozbiljno ju je promatrao.
»No, da«, procijedila je kroz stisnute zube,
odgurnuvši kobilu koja joj je pokušavala ugurati
njušku u ovratnik. »Sve je jasno. Ali ja, dođavola,
moram bježati odavde! Jednostavno moram!«
»Kamo?« upitao je hladno.
Opipala je lice i dalje sjedeći na slami, pored
ispuštenoga sedla.
 »Što je dalje moguće.«
Kimnuo je glavom, kao da odgovor zadovoljava,
sve objašnjava i ne ostavlja mjesta dvojbama. Ciri je
s naporom ustala. Po sedlo i ormu se nije ni pokušala
sagnuti. Provjerila je samo ima li kobila u jaslama
sijena i zobi i počela joj trljati leđa i bokove s pregršti
slame. Vysogota je čekao šuteći pa i dočekao.
Djevojka je posrnula na stup koji je pridržavao strop,
problijedjela kao platno. Bez riječi joj je pružio štap.
»Nije mi ništa. Samo...«
»Samo ti se zavrtjelo u glavi, jer si bolesna i slaba
kao novorođenče. Hajdemo natrag. Moraš leći.«
.
Za sunčeva zalaska, odspavavši nekoliko lijepih
sati, Ciri je ponovo izašla. Vysogota, vraćajući se s
rijeke, naletio je na nju kod živice od kupina.
»Nemoj se previše udaljavati od kolibe«, rekao je
strogo. »Kao prvo, preslaba si...«
»Bolje mi je.«
»Kao drugo, to je opasno. Uokolo je golema
močvara, beskrajni, trstik. Ne poznaješ staze, možeš
zalutati ili utonuti u živi pijesak.«
»A ti«, pokazala je vreću koju je vukao, »staze
naravno poznaješ. I čak ih povremeno obilaziš, pa
močvara znači nije uopće tako velika. Štaviš kože da
bi imao za život, jasno. Moja kobila Kelpie ima zobi, a
ovdje ne vidim polja. Mi smo jeli kokoš i kašu. I kruh.
Pravi kruh, ne pogaču. Kruha nisi dobio od lovaca sa
zamkama. Znači da je u blizini selo.«
 »Dedudrano bez greške«, mimo je potvrdio.
»Stvarno, provijant pribavljam iz najbližega sela.
Najbližega, ali ne i blizog, leži na kraju pištalina.
Rijeka dodiruje močvaru. Kože razmjenjujem za živež
koju mi dopremaju čamcem. Kruh, kašu, brašno, sol,
sir, ponekad kunića ili kokoš. Ponekad vijesti.«
Nije dočekao pitanje, pa je nastavio.
»Konjička je potjera bila u seocu dvaput. Prvi put
su upozoravali neka te ne skrivaju, seljacima su
prijetili mačem i ognjem, ako te uhvate u selu. Drugi
su put obećavali nagradu. Za pronalaženje trupla.
Tvoji su progonitelji uvjereni da ležiš mrtva u
šumama, u nekakvoj jaruzi ili klancu.«
»I neće stati«, progunđala je, »dok ne pronađu leš.
Znam to dobro. Moraju imati dokaz da sam mrtva.
Bez toga neće odustati. Posvuda će tražiti. Na kraju
će banuti i ovamo...«
»Jako im je stalo«, primijetio je. »Rekao bih,
neobično im je stalo...«
Stisnula je usne.
»Ne boj se. Otići ću prije no što me pronađu ovdje.
Neću te izložiti... Ne boj se.«
»Odakle pretpostavka da se bojim?« slegnuo je
ramenima. »Da postoji razlog za strah? Ovamo neće
nitko banuti, nitko te neće ovdje otkriti. No ako
gurneš nos iz trstika, uletjet ćeš svojim progoniteljima
ravno u ruke.«
»Drugim riječima«, podigla je ponosno glavu,
»moram ostati ovdje? To si htio reći?«
 »Nisi zatvorenica. Možeš odjahati kada poželiš.
Točnije: kada uspiješ. Ali možeš i ostati kod mene i
pričekati. Progonitelji će jednom odustati. Uvijek
odustanu, prije ili poslije. Uvijek. Možeš mi vjerovati.
Razumijem se u to.«
Njezine su zelene oči bljesnule kada ga je
pogledala. »Uostalom«, brzo je rekao, sliježući
ramenima i bježeći pred njezinim pogledom, »postupit
ćeš kako budeš htjela. Ponavljam, nisi ovdje
zavezana.«
»Danas vjerojatno neću odjahati«, frknula je.
»Slaba sam... I začas će zaci sunce... A ja ne poznajem
staze. Hajdemo onda u kolibu. Smrzla sam se.«
»Rekao si da sam kod tebe ležala šest dana. Je li
to istina?« »Zašto bih lagao?«
»Ne uzbuđuj se. Pokušavam izračunati dane...
Pobjegla sam... Ranjena sam... na Ravnodnevicu.
Dvadeset i trećega rujna. Ako ti je draže računati po
vilenjački, zadnjega dana Lammasa.«
»To je nemoguće.«
»Zašto bih trebala lagati?« uzviknula je i
zastenjala, hvatajući se za lice. Vysogota ju je mirno
promatrao.
»Ne znam zašto«, rekao je hladno. »Ali ja sam
nekoć bio liječnik, Ciri. Prije puno vremena, ali i dalje
umijem razlikovati ranu zadanu prije deset sati od
rane zadane prije četiri dana. Pronašao sam te
dvadeset i sedmog rujna. Trećega dana Velena, ako ti
je draže računati po vilenjački. Tri dana nakon
Ekvinocija.«
»Bila sam ranjena na sam Ekvinocij.«
 »Nemoguće, Ciri. Mora da si pomiješala datume.«
»Sigurno nisam. Ti imaš nekakav zastarjeli
pustinjački kalendar.«
»Neka ti bude. Zar je to tako važno?«
»Ne. Nije nimalo.«
.
Tri dana poslije Vysogota je uklonio i zadnje
šavove. Imao je puno razloga biti zadovoljan i ponositi
se svojim djelom - sašivena linija bila je ravna i čista,
nije se trebalo bojati tetovaže nečistoćom sraslom u
ranu. No kirurgu je zadovoljstvo ipak kvario pogled
na Ciri koja je u sumornoj tišini proučavala ožiljak u
zrcalu pod raznim kutovima i nastojala ga pokriti -
bezuspješno - kosom češljanom na obraz. Brazgotina
ju je unakazila. Što jest jest. Nije bilo pomoći.
Pretvaranje da nije tako nije moglo pomoći. Ožiljak, i
dalje crven, otečen kao konop, istočkan tragovima
uboda igle i obilježen otiscima niti, izgledao je zbilja
zastrašujuće. Bilo je šansi da se to postupno, pa čak
i brzo popravi. Vysogota je ipak znao da nema šansi
da brazgotina zaraste i prestane nagrđivati.
Ciri se osjećala znatno bolje, ali na Vysogotovo
čuđenje i zadovoljstvo odlazak nije uopće spominjala.
Izvela je iz staje svoju vranu Kelpie - Vysogota je znao
da na Sjeveru »kelpom« zovu moržulja, strašno
morsko čudovište, koje je po vjerovanjima moglo
poprimiti obličje lijepog ata, dupina, pa čak i
prekrasne žene, a zapravo je uvijek izgledao kao hrpa
morskih trava. Ciri je osedlala kobilu i nekoliko puta
objahala dvorište i kuću, nakon čega se Kelpie vratila
u stajicu praviti društvo kozi, a Ciri u kolibu praviti
društvo Vysogoti. Pomagala mu je čak - vjerojatno iz
dosade - u poslu oko koža. Dok je on razvrstavao
nutrije prema veličini i boji krzna, ona je dijelila
ondatre na leđa i trbuhe, rasijecajući kožice duž
daščice uvedene u njih. Prsti su joj bili izvanredno
spretni.
I baš pri tom poslu među njima je došlo do prilično
čudnog razgovora.
.
»Ne znaš tko sam. Ni ne slutiš tko sam.«
Nekoliko je puta ponovila tu banalnu tvrdnju i
time ga malo uzrujala. Jasna stvar, nije dao da se
uzrujanost vidi - ne bi mu dolikovalo otkrivati osjećaje
pred takvom balavicom. Ne, to nije mogao dopustiti,
nije mogao odati znatiželju koja mu nije davala mira.
Znatiželju zapravo neutemeljenu, jer mogao se bez
napora domisliti tko je. I u Vysogotino vrijeme
mladenačke bande nisu bile rijetkost. Minule godine
nisu mogle ukloniti magnetsku privlačnost takvih
družina za balavurdiju željnu pustolovina i jakih
dojmova. Koja ih je i prečesto vodila u propast.
Šmrkavci koji su se izvukli s ožiljkom na licu mogli su
govoriti o sreći - one manje sretne čekali su krvnikov
kotač, omča, kuka ili kolac.
Ha, od Vysogotinih vremena samo se jedno
promijenilo - postupna emancipacija. Bande nisu
privlačile samo junoše, već i pomahnitale curičke koji
su konja, mač i pustolovinu pretpostavljali igli, koncu
i čekanju na prosce.
 Vysogota joj sve to nije rekao izravno. Rekao je s
ogradama. Ali tako da ona zna da on zna. Da bude
svjesna, da ako netko i jest zagonetka, ona sigurno
nije - maloljetna razbojnica iz bande maloljetnih
razbojnika. Nagrđena balavica koja se pokušava
okružiti aureolom tajanstvenosti...
»Ne znaš tko sam. Ali ne boj se. Ubrzo ću otići.
Neću te dovesti u pogibelj.«
Vysogoti je bilo dosta.
»Ne prijeti mi nikakva pogibelj«, rekao je suho. »Ma
odakle? Čak i ako se potjera ovdje i pojavi, kakvo bi
mene zlo moglo snaći? Pomagati zločincima u bijegu
jest kažnjivo, ali ne ako je riječ o pustinjaku, jer
pustinjak nije svjestan svjetovnih stvari. Moja je
povlastica da mogu ugostiti svakoga tko dospije u
moju pustinju. Dobro si rekla: ne znam tko si. Odakle
bih ja, pustinjak, mogao znati tko si, što si zaribala i
zbog čega te progoni zakon? I koji zakon? Pa ja čak ne
znam ni čiji zakon obvezuje u ovim krajevima, tko je
ovdje i kako nadležan. I to me se ni ne tiče. Ja sam
pustinjak.«
Malo je previše puta spomenuo pustinjaštvo,
osjećao je to. Ali nije odustajao, njezine bijesne zelene
oči bole su ga kao ostruge.
»Ja sam ubogi remeta. Umro sam za svijet i
njegove probleme. Prost sam čovjek i neobrazovan, ne
razumijem se u svjetovne stvari...«
Pretjerao je.
»Ma baš!« vrisnula je, bacivši kožicu i nož na pod.
»Smatraš me glupačom, ili što? Ja nisam glupa,
nemoj si to misliti. Pustinjače, ubogi remeto! Dok si
bio naokolo, malo sam razgledala. Zavirila sam
onamo, eno, u kut, iza one ne previše čiste zavjese.
Odakle na polici učene knjige, prosti i neobrazovani
čovječe?«
Vysogota je odbacio nutrijino krzno na hrpu.
»Ovdje je nekoć živio poreznik«, rekao je bezbrižno.
»Ostali su zemljišnici i poslovne knjige.«
»Lažeš.« Ciri se namrštila, protrljala ožiljak. »Lažeš
mi u lice!«
Nije odgovorio, pretvarajući se da procjenjuje
nijansu još jedne kože.
»Možda misliš«, uskoro je nastavila djevojka, »da
ćeš, ako imaš bijelu bradu, bore i sto godina na
grbači, bez po muke zavarati naivnu mladicu, ha?
Ovo ču ti reći: neku bi možda i prevario. Ali ja nisam
neka.«
Izvio je obrve u znak nijemog, ali provokativnog
pitanja. Nije mu dopustila dugo čekati.
»Ja sam ti, moj pustinjače, učila na mjestima gdje
je bilo puno knjiga, pa i istih naslova kao na tvojim
policama. Mnoge od tih naslova poznajem.«
Vysogota je obrve izvio još više. Gledala ga je ravno
u oči.
»Čudne stvari«, procijedila je, »brblja musava
zamazanka, odrpana sirotica, zacijelo lupežica ili
razbojnica pronađena razvaljene njuške u grmlju. A
ipak trebaš znati, gospodine pustinjače, da sam ja
čitala Povijest Rodericka de Novembrea. Listala sam,
i to ne jednom, djelo pod naslovom Materia medica.
Poznajem i Herbarius, isti takav kakav je i na tvojoj
polici. Znam također što znači hermelinski križ na
crvenom štitu na hrptovima knjiga. To je znak da je
knjige objavilo sveučilište u Oxenfurtu.«
Zastala je, ne prestajući ga pozorno promatrati.
Vysogota je šutio, nastojeći da mu lice ništa ne odaje.
»Zato mislim«, rekla je, zabacujući glavu njoj
uobičajenim, gordim i pomalo silovitim pokretom, »da
ti uopće nisi prost čovjek i da nisi pustinjak. I da nisi
umro za svijet nego pobjegao pred njim. I da se ovdje,
u pustoši, skrivaš zamaskiran prividima i beskrajnim
trsticima.«
»Ako je tako«, nasmiješio se Vysogota, »zbilja su se
čudno preplele naše sudbine, načitana moja
gospođice. Usud nas je zbližio na jako zagonetan
način. Jer i ti se ovdje skrivaš. Jer i ti, Ciri, oko sebe
vijoriš velove privida. No ja sam čovjek star, pun
sumnji i ogorčena staračkog nepovjerenja...«
»Nepovjerenja prema meni?«
»Prema svijetu, Ciri. Svijetu u kojemu
prevarantski privid navlači masku istine da bi iznio
drugu istinu, lažnu, uzgred rečeno, koja također
pokušava zavarati. Svijetu u kojemu se grb
sveučilišta u Oxenfurtu malja na vrata bordela.
Svijetu u kojemu se ranjene razbojnice izdaju za
bezgrješne, učene, pa možda čak plemenito rođene
gospođice, intelektualke i eruditkinje što čitaju
Rodericka de Novembrea i poznaju grb Akademije.
Svim prividima unatoč. Unatoč tome što same nose
drugi znak. Banditsku tetovažu. Crvenu ružu,
zabodenu u preponu.«
 »Stvarno, imao si pravo.« Zagrizla je usnu, a lice
joj je pokrilo tako duboko rumenilo da se linija ožiljka
učinila crnom. »Ti si ogorčeni starac. I staro
zabadalo.«
»Na mojoj polici, iza zavjese«, pokazao je pokretom
glave, »stoji Aen N'og Mab Taedh'morc, zbirka
vilenjačkih bajki i priča u stihu. Ima u njoj i pričica o
starom gavranu i mlađahnoj lastavici, koja pristaje uz
našu situaciju i razgovor. Budući da sam erudit kao i
ti, dopustit ću si da navedem odgovarajući ulomak.
Gavran, sigurno se sjećaš, predbacuje lastavici
lakomislenost i nepristojnu zvrckavost.

Hen Cerbin dic'ss aen n’og Zireael

Aark, aark, caelm foile, te veloe, ell?
Zireael...

Zastao je, nalaktio se na stol, a podbradak

naslonio na prepletene prste. Ciri je trgnula glavom,
uspravila se, pogledala ga izazovno. I dovršila.

... Zireael veloe que'ss aen en'ssan irch

Mab og, Hen Cerbin, vean ni, quirk, quirk!

»Ogorčeni i nepovjerljivi starac«, rekao je nakon

stanke Vysogota, ne mijenjajući položaj, »ispričava se
mladoj eruditkinji. Stari gavran koji posvuda njuši
podvalu i laž moli za oproštenje lastavicu čija je jedina
krivnja to što je mlada i puna života. I lijepa.«
»Sada lupetaš«, obrecnula se, nagonski
pokrivajući rukom brazgotinu na obrazu. »Poštedi me
takvih komplimenata. Neće popraviti krivudave
šavove kojima si mi izbušio kožu. Nemoj misliti ni da
ćeš tako steći moje povjerenje. Ja i nadalje ne znam
tko si ti zapravo. Zašto si me slagao u vezi s tim
datumima i danima. I s kojim si mi se ciljem
nalukavao među noge, iako sam. bila ranjena u lice.
I je li ostalo samo na nalukavanju.«
Ovaj ga je put uspjela izbaciti iz ravnoteže.
»Što si ti zamišljaš, balavice jedna?!« povikao je.
»Mogao bih ti biti otac!«
»Djed«, ispravila ga je hladno. »Ili čak pradjed. Ali
nisi. Ja ne znam tko si. Ali sigurno nisi taj za koga se
želiš izdavati.«
»Ja sam taj koji te našao u močvari, gotovo
zaleđenu za mahovinu, s crnom krastom umjesto
lica, onesviještenu, blatnjavu i prljavu. Ja sam taj koji
te odnio kući, iako nije znao tko si, a imao je pravo
očekivati najgore. Taj tko te previo i položio u postelju.
Liječio, kada si skapavala od groznice. Njegovao. Prao.
Pomno. U okolici tetovaže također.«
Opet je pocrvenjela, ali joj drsko izazivanje nije
kanilo nestati iz očiju.
»Na ovome svijetu«, zarežala je, »prevarantske
obmane ponekad hine istinu, sam si to rekao. I ja,
zamisli, taj svijet već pomalo poznajem. Spasio si me,
previo, njegovao. Hvala ti na tome. Zahvalna sam ti
za... za dobrotu. Ali ja znam da ne postoji nešto kao
što je dobrota bez...«
»Bez računa i očekivanja koristi«, dovršio je sa
smiješkom. »Da, da, znam, iskusan sam čovjek,
možda svijet poznajem jednako dobro kao i ti, Ciri.
Ranjenim se djevojkama, poznato je, grabi sve što ima
ikakvu vrijednost. Ako nisu pri svijesti ili su preslabe
da se brane, obično se dade maha vlastitim strastima
i pohotama, nerijetko na nedopuštene i protuprirodne
načine. Istina?«
»Ništa nije takvo kako izgleda«, odvratila je Ciri, još
jednom se oblivši rumenilom.
»Kako istinita tvrdnja.« Odbacio je još jednu kožu
na odgovarajuću hrpu. »I kako nas nemilosrdno vodi
do zaključka da nas dvoje, Ciri, ne znamo ništa jedno
o drugome. Znamo samo privide, a oni varaju.«
Pričekao je trenutak, ali se Ciri nije žurila
progovoriti.
»Iako smo oboje uspjeli provesti neku vrst uvodne
inkvizicije, i nadalje ne znamo ništa o sebi. Ja ne
znam tko si ti, ti ne znaš tko sam ja...«
Ovoga puta je proračunato čekao. Gledala ga je, a
u očima joj se naziralo pitanje koje je očekivao. Nešto
joj je čudno bljesnulo u pogledu kada ga je postavila.
»Tko će početi?«
.
Da se nakon sumraka netko prikrao kolibi s
upalim, mahovinom obraslim trščanim krovom, da je
zavirio unutra, u svjetlosti plamena i žara ognjišta
ugledao bi sjedobradog starca pogrbljenog nad
gomilom koža. Ugledao bi i pepeljastokosu djevojku s
gadnim ožiljkom na obrazu, ožiljkom koji nije nimalo
pristajao uz kao u djeteta krupne zelene oči.
Ali nitko to nije mogao vidjeti. Koliba je stajala
posred trščaka, u močvarama u koje se nitko nije
usuđivao zaci.
.
 »Zovem se Vysogota iz Corva. Bio sam liječnik.
Kirurg. Bio sam alkemičar. Bio sam istraživač,
povjesničar, filozof, etičar. Bio sam profesor na
oxenfurtskoj Akademiji. Morao sam odande pobjeći
nakon što sam objavio jedno djelo koje je proglašeno
bezbožnim za što mi je u to vrijeme, prije pedeset
godina, prijetila smrtna kazna. Morao sam emigrirati.
Moja žena nije htjela emigrirati, pa me ostavila. A ja
sam stao tek daleko na jugu, u Nilfgaardskom
carstvu. Na kraju sam postao predavač etike na
Carskoj akademiji u Castell Graupianu, tu sam čast
obnašao gotovo deset godina. Ali i odatle sam morao
pobjeći nakon objavljivanja stanovitog traktata...
Uzgred budi rečeno, rad je govorio o totalitarnoj vlasti
i zločinačkom karakteru osvajačkih ratova, ali
službeno smo rad i ja optuženi za metafizički
misticizam i klerikalnu shizmu. Obznanjeno je da
sam djelovao po nagovoru ekspanzionističkih i
revizionističkih svećeničkih krugova, stvarnih
vladara nordlinških kraljevstava. Prilično zabavno,
uzme li se u obzir da sam dvadeset godina prije
osuđen na smrt zbog ateizma! Ekspanzionistički
svećenici su na Sjeveru već odavno pali u zaborav, ali
se to u Nilfgaardu nije primalo na znanje. Povezivanje
misticizma i praznovjerja s politikom progonilo se i
strogo kažnjavalo.«
»Danas, ocjenjujući to s vremenske distance,
mislim da bi se afera, da sam se pokorio i pokajao,
zanemarila, a car ograničio na nemilost, bez
posezanja za krajnjim sredstvima. Ali ja sam bio
ogorčen. Uvjeren u svoje razloge za koje sam smatrao
da nadilaze vrijeme, da su nadređeni svakoj vlasti ili
politici. Osjećao sam se uvrijeđenim, nepravedno
uvrijeđenim. Tiranski. Pa sam uspostavio aktivne
dodire s disidentima koji su se potajno borili protiv
tirana. Prije no što sam se snašao, već sam skupa s
disidentima sjedio u tamnici, a neki su, kada su im
pokazali oruđe za mučenje, ukazali na mene kao
glavnoga ideologa pokreta.«
»Car je iskoristio pravo na pomilovanje, no osuđen
sam na progonstvo... pod prijetnjom smrtne kazne u
slučaju povratka u carske zemlje.«
»Tada sam se uvrijedio na cijeli svijet, na
kraljevstva, carstva i sveučilišta, na disidente,
službenike, pravnike. Na kolege i prijatelje koji su mi
to, kao na dodir čarobnog štapića, prestali biti. Na
drugu ženu, koja je slično prvoj smatrala da su
muževljevi problemi dovoljan razlog za razvod. Na
djecu, koja su me se odrekla. Postao sam pustinjak.
Ovdje, u Ebbingu, u močvarama Perepluta. Baštinio
sam nastambu od jednoga remete kojega sam
svojedobno slučajno upoznao. Peh je htio da je
Nilfgaard anektirao Ebbing pa sam se, htio ne htio,
opet našao u Carstvu. Nisam imao više ni snage, ni
volje za daljnje potucanje, stoga se moram skrivati.
Carske presude ne podliježu zastari, čak ni kada je
imperator koji ih je izdao odavno mrtav, a sadašnji
car nema razloga da prethodnika spominje po dobru
i dijeli njegove nazore. Smrtna kazna ostaje na snazi.
Takvi su zakon i običaj u Nilfgaardu. Osude za
veleizdaju ne zastarijevaju i ne podliježu amnestiji
koju svaki car obznanjuje nakon krunidbe. Nakon što
novi car stupi na prijestolje, amnestira sve koje je
njegov prethodnik osudio. .. s iznimkom okrivljenih
za veleizdaju. Bez obzira na to tko vlada u Nilfgaardu,
ako se otkrije da sam živ i da boraveći na carskom
teritoriju kršim zakon o protjerivanju, glava će mi se
zakotrljati na stratištu.«
»Znači, kako vidiš, Ciri, nas smo dvoje u posve
sličnoj situaciji.«
.
»Što je etika? Znala sam, ali sam zaboravila.«
»Znanost o moralu. O pravilima moralnog,
plemenitog, uljudnog i čestitog postupanja. O
visinama dobra na koje ljudsku dušu uzdižu
pravičnost i moralnost. I o bezdanima zla u koje ju
bacaju nepoštenje i nemoralnost...«
»Visine dobra!« prasnula je. »Pravičnost!
Moralnost! Nemoj me nasmijavati, jer će mi pući
ožiljak na faci. Imao si sreće da te nisu progonili, da
nisu za tobom poslali lovce na nagrade, takve kakav
je... Bonhart. Vidio bi što su to bezdani zla. Etika?
Govno vrijedi ta tvoja etika, Vysogoto iz Corva. Nisu
zli i nečasni ti koji bivaju bačeni na dno, ne! O, ne!
Zli, ali odlučni, tamo bacaju takve koji su moralni,
čestiti i plemeniti, ali nevješti, nesigurni i puni
skrupula.«
»Hvala ti na pouci«, našalio se. »Makar čovjek
proživio i cijeli vijek, uvijek može naučiti nešto novo.
Zbilja, uvijek vrijedi poslušati zrele, iskusne i
upućene osobe.«
»Samo se ti rugaj, rugaj se«, trgnula je glavom.
»Dok možeš. Jer sada je moj red. Sada ću ja tebe
zabaviti pričom. Ispričat ću ti što se događalo sa
mnom. A kada završim, vidjet ćemo hoćeš li i dalje
imati volje za ruganje.«
.
Da se toga dana nakon sumraka netko prikrao
kolibi s upalim, mahovinom obraslim trščanim
krovom, da je zavirio kroz pukotine na prozorskom
kapku, ugledao bi u škrto osvijetljenoj unutrašnjosti
sjedobradog starca kako usredotočeno sluša priču
pepeljastokose djevojke koja sjedi na kladi pri
ognjištu. Opazio bi da djevojka govori polako, kao da
s naporom traži riječi, da nervozno tare obraz
unakažen jezivim ožiljkom, da priču o svojoj povijesti
prepleće dugim trenucima šutnje. Priču o poukama
koje je stekla, a koje su se sve do jedne pokazale lažne
i himbene. O tome što su joj obećavali i što nisu
ispunili. Priču o tome kako ju je sudbina, za koju su
govorili da joj treba vjerovati, izdala i lišila naslijeđa.
O tome kako su je svaki put kada bi počela vjerovati
snašli prezir, bol, nepravda i poniženje. O tome kako
su je ti kojima je vjerovala i koje je voljela izdali, nisu
joj priskočili u pomoć kada je patila, kada su joj
prijetili oskvrnuće, muka i smrt. Priča o idealima,
kojima su je učili da vjeruje, a koji su je iznevjerili,
izdali, napustili kada ih je trebala, dokazuju6 kako su
malo vrijedili. O tome kako je pomoć, prijateljstvo - i
ljubav - na kraju našla kod onih kod kojih nije trebalo
tražiti ni pomoći, ni prijateljstva. Ljubav da i ne
spominje.
Ali to nije nitko mogao ugledati, a još manje čuti.
Koliba s upalim, mahovinom obraslim trščanim
krovom bila je dobro skrivena među maglama, na
močvarištima u koja se nitko nije usuđivao zaci.
 .

Kročivši u doba sazrijevanja, mlada djevojka počinje

poduzimati pokušaje penetracije životnih područja koja su
joj prije bila nedostupna, što u bajkama simbolizira ulazak
u tajanstvenu kulu i traženje u njoj skrivene odaje. Djevojka
se uspinje na vrh kule, stupajući po kružnim stubama -
stube su u snovima simbol erotskog doživljaja. Zabranjena
odaja, ta mala zaključana soba, simbolizira vaginu;
okretanje ključa u bravi je simbol seksualnog čina.
Bruno Bettelheim, The Uses od Enchantment,
The Meaning and Importance of Fairy Tales
Drugo poglavlje

ZAPADNI JE VJETAR DONIO NOĆNU OLUJU.

Tamnoljubičasto nebo raspuklo se duž linije
munje, eksplodiralo prodornim praskom groma.
Iznenadna kiša ošinula je prašinu ceste kapima
gustim poput ulja, zašumjela po krovovima,
razmazala prljavštinu na prozorskim mjehurima. Ali
jak je vjetar pljusak brzo otjerao, pognao oluju
nekamo naprijed, daleko, iza obzora usplamtjelog od
munja.
I tada su se razlajali psi. Zatutnjala su kopita,
zazvečalo je oružje. Divlje arlaukanje i zvižduci
podignuli su kosu na glavama probuđenih seljaka
koji su poskakali u panici podupirući kolcima vrata i
prozore. Znojnim dlanovima stezali su toporišta
sjekira, drške vila. Stezali snažno. Ali nemoćno.
Teror, teror juri kroz selo. Progonjeni ili
progonitelji? Mahniti i divlji od bijesa ili od straha?
Hoće li projuriti ne zaustavivši konje? Ili će noć začas
obasjati vatre gorućih krovova?
Tiho, tiho, djeco...
Mama, jesu li to demoni? Je li to Divlja hajka?
Paklene sablasti? Mama, mama!
Tiho, tiho, djeco. Nisu to demoni, nisu vrazi...
Gore.
To su ljudi.
Psi su lajali. Vihor je zavijao. Rzali su konji,
grmjela kopita.
 Kroz selo i noć jurila je razbojnička banda.
Hotsporn je izjahao na brijeg, zaustavio i okrenuo
konja. Bio je smotren i oprezan, nije volio rizik,
osobito kada budnost ništa ne košta. Nije se žurio sa
spuštanjem dolje, na rijeku, do poštanske postaje.
Više je volio prvo dobro promotriti.
Pred postajom nije bilo konja ni zaprega, stajala
su samo jedna mala pokrivena kola s upregnutim
parom mazgi. Na ceradi se vidio natpis koji Hotsporn
iz daljine nije mogao pročitati. Ali na pogibelj nije
mirisalo. Hotsporn je umio osjetiti pogibelj. Bio je
profesionalac.
Spustio se na obalu obraslu grmljem i vrbama,
odlučno utjerao konja u rijeku, prešao je galopirajući
posred vode što je prštala iznad sedla. Patke koje su
se gegale uz obalu razbježale su se glasno gačući.
Hotsporn je požurio konja, ujahao kroz razvaljenu
ogradu u dvorište postaje. Sada je već mogao pročitati
natpis na ceradi kola koji je glasio: »Majstor
Almavera, Umjetnik Tetovaže«. Svaka je riječ u
natpisu bila obojena drugom bojom i počinjala
pretjerano velikim, ukrasno izvijenim slovom. A na
sanduku kola, iznad desnoga prednjeg kotača, vidjela
se grimiznom bojom naslikana nevelika rascijepljena
strijela.
»S konja!« Začuo je iza leđa. »Na zemlju, ali brzo!
Ruke daleko od balčaka!«
Prišli su mu i opkolili ga bešumno - zdesna Asse,
u crnoj kožnoj jakni sa srebrnim zakovicama, slijeva
Falka, u zelenom prsluku od jelenje kože i beretki s
perima. Hotsporn je zbacio kapuljaču i otkrio lice.
 »Ha!« Asse je spustio mač. »To ste vi, Hotsporne.
Prepoznao bih vas, ali me zbunio taj vranac!«
»Baš lijepa kobilica«, rekla je oduševljeno Falka,
zabacujući beretku na uho. »Crna i sjajna kao ugljen,
nijedne svjetlije dlake. A skladna! Eh, krasotica!«
»Jest, našla se takva za nepunih sto florena«,
nacerio se Hotsporn. »Gdje je Giselher? Unutra?«
Asse je kimnuo glavom. Falka je kobilu potapšala
po vratu zureći u nju kao opčinjena.
»Dok je trčala kroz vodu«, podignula je na
Hotsporna krupne zelene oči, »bila je poput prave
kelpie! Da je izronila iz mora, a ne iz rijeke, ne bih
povjerovala da nije prava kelpie.«
»A jeste li vidjeli, gospođice Falka, pravu kelpie?«
»Na slici.« Djevojka se iznenada natmurila. »Puno
bi se o tome moglo pričati. Uđite unutra. Giselher
čeka.«
.
Pored prozora koji je propuštao nešto svjetlosti,
stajao je stol. Na stolu je napola ležala Mistle,
oslonjena na laktove, od pojasa nadolje gola, bez ičega
na sebi osim crnih čarapa. Među njezinim razvratno
raširenim nogama klečao je mršav i dugokos prikan
u tamnom halatu. Nije to mogao biti nitko drugi do
majstor Almavera, umjetnik tetovaže, koji je upravo
bio zauzet bockanjem šarene sličice na Mistleinu
bedru.
»Priđi bliže, Hotsporne«, pozvao je Giselher,
odmičući stolac od podaljega stola za kojim je sjedio
s Iskrom, Kayleighom i Reefom. I dva su potonja, kao
i Asse, bili odjeveni u crnu teleću kožu posijanu
kopčama, zakovicama, lančićima i drugim maštovitim
uresima od srebra. Mora da je neki zanatlija dobro
zaradio na njima, pomislio je Hotsporn. Štakori, kada
bi ih spopala želja za lijepim odijevanjem, doista su
kraljevski plaćali krojače, postolare i kožare. Jasna
stvar, nisu zazirali ni od toga da odjeću ili nakit koji
im zapne za oko naprosto stignu s osobe koju su
napali.
»Pronašao si, kako vidim, našu poruku u
ruševinama staroga konačišta?« protegnuo se
Giselher. »Ma, što pričam, pa inače ne bi bio ovdje.
Čak si, moram priznati, brzo i dojahao.«
»Jer je kobila prekrasna«, ubacila je Falka.
»Kladim se da je i žustra!«
»Ja sam vašu poruku pronašao.« Hotsporn nije
spuštao pogled s Giselhera. »A što je s mojom? Jesi je
primio?«
»Jesam...« zastao je kolovođa Štakora. »Ali... No,
ukratko... Tada se nije našlo vremena. A onda smo se
naroljali i valjalo je malo otpočinuti. A poslije su nas
odveli drugi puti...«
Prokleti seronje, pomislio je Hotsporn.
»Ukratko, nisi izvršio zapovijed?«
»Ma ne. Oprosti, Hotsporne. Nije se moglo... Ali
idući put, ho, ho! Bez greške!«
»Bez greške!« potvrdio je ushićeno Kayleigh, iako
ga nije nitko molio za potvrdu.
 Prokleti, neodgovorni seronje. Naroljali su se. A
onda ih odveli drugi puti. Krojačima po probrane
krpice, dakako.
»Jesi li za piće?«
»Ne hvala.«
»A hoćeš li kušati ovoga?« Giselher je pokazao na
ukrašenu lakiranu kutijicu među buteljama i
kupicama.
Hotsporn je već znao zašto Štakorima tako čudno
blistaju oči, zašto su im kretnje tako nervozne i hitre.
»Prvorazredni prah«, zajamčio je Giselher. »Nećeš
mrvu?«
»Ne hvala.« Hotsporn je značajno pogledao mrlju
krvi i trag po piljevini koji je nestajao u komori jasno
pokazujući kojim putem i kamo je odvučeno truplo.
Giselher je primijetio pogled.
»Neki se seljo poželio napraviti važan«, prasnuo je.
»Pa ga je Iskra morala ukoriti.«
Iskra se grleno nasmijala. Odmah se vidjelo da je
pod jakim utjecajem droge.
»Tako sam ga ukorila da se zagrcnuo krvlju«,
pohvalila se. »A onda su svi ostali smjesta postali
krotki. To se zove teror!«
Bila je kao i obično okićena draguljima,
dijamantnu naušnicu je imala čak i na nosnici. Nije
nosila kožu, već brokatni kaftančić u boji višnje, već
toliko razglašen da je postao posljednji modni krik
među zlatnom mladeži iz Thuma. Slično kao i svilena
marama kojom si je Giselher ovijao glavu. Hotsporn
je čak čuo za djevojke koje su se šišale »na Mistle«.
 »To se zove teror«, ponovio je zamišljeno i dalje
gledajući krvavu mlaku na podu. »A gazda postaje?
Njegova žena? Sin?«
»Ne, ne«, namrštio se Giselher. »Misliš da smo sve
pobili? Ma kakvi. Zatvorili smo ih privremeno-u
smočnicu. Sada je postaja, kako vidiš, naša.«
Kayleigh je glasno oplahnuo usta vinom, ispljunuo
ga na pod. Žličicom je iz kutijice uzeo malo fisstecha,
pažljivo ga posuo po zaslinjenoj jagodici kažiprsta i
utrljao si drogu u desni. Predao je kutijicu Falki, koja
je ponovila ritual i proslijedila fisstech dalje Reefu.
Nilfgaarđanin je odbio, zauzet pregledavanjem
kataloga šarenih tetovaža dodao je škatulju Iskri.
Vilenjakinja ju je predala Giselheru, ne uzevši
narkotik.
»Teror!« zarežala je, mršteći blistave oči i
šmrcajući. »Postaju držimo pod terorom! Car Emhyr
tako drži cijeli svijet, mi samo ovu straćaru. Ali
princip je isti!«
»Auuuu, dođavola!« vrisnula je sa stola Mistle.
»Pazi u što bodeš! Napravi mi to još jednom, pa ću ja
tebe ubosti i to skroz!«
Štakori - osim Falke i Giselhera - zaurlali su od
smijeha.
»Ako hoćeš biti lijepa, moraš pretrpjeti!« povikala
je Iskra.
»Bodi je, majstore, bodi«, dodao je Kayleigh. »Ona
je među nogama prekaljena!«
Falka je gadno opsovala i bacila na njega kupicu.
Kayleigh se izmaknuo, Štakori su ponovo prasnuli u
smijeh.
 »Dobro dakle«, Hotsporn je odlučio okončati
veselje, »držite postaju pod terorom. A zbog čega? Ako
zanemarimo zadovoljstvo koje donosi teroriziranje?«
»Mi smo ovdje«, odvratio je Giselher, utrljavajući si
fisstech u desni, »u zasjedi. Kada netko zastane
promijeniti konje ili se odmoriti, oderemo ga. Ovdje je
udobnije nego čekati negdje na raskrižju ili u grmlju
pored ceste. A to je, kako je Iskra upravo rekla, isti
princip.«
»Ali danas nam je od zore samo ovaj upao«, ubacio
je Reef, pokazujući majstora Almaveru, čija je glava
bila gotovo skrivena među raširenim Mistleinim
bedrima. »Goljo, kao svaki artist, nije imao ništa za
opljačkati, pa mu sada pljačkamo umjetnost.
Pogledajte samo kako je vješt crtanju.«
Ogolio je podlakticu i pokazao tetovažu - nagu
ženu koja je mrdala stražnjicom kada bi stisnuo
šaku. I Kayleigh se pohvalio - oko njegove ruke, iznad
narukvice sa šiljcima, omotala se zelena zmija
razjapljenih usta i grimiznoga, račvastog jezika.
»Elegantna stvarca«, rekao je ravnodušno
Hotsporn. »I od pomoći pri identifikaciji leševa. S
grabežom ste znači loše prošli. A morat ćete artistu i
platiti za njegovu umjetnost. Nisam vas imao kada
upozoriti: otprije sedam dana, od prvoga rujna znak
je rascijepljena grimizna strijela. Njemu je takva
naslikana na kolima.«
Reef je opsovao sebi u bradu, Kayleigh se
nasmijao. Giselher je ravnodušno odmahnuo rukom.
»Što se može. Ako se mora, platit ćemo za njegove
igle i boje. Grimizna strijela, kažeš? Upamtit ćemo.
Ako do sutra naiđe još koji sa znakom strijele, nećemo
ga dirati.«
»Namjeravate ovdje ostati do sutra?« začudio se
Hotsporn pomalo prenaglašeno. »Nerazborito,
Štakori. Rizično i pogibeljno!«
»Kakvo?«
»Rizično i pogibeljno.«
Giselher je slegnuo ramenima, Iskra šmrknula i
useknula se na pod. Reef, Kayleigh i Falka gledali su
trgovca kao da im je upravo obznanio da je sunce
upalo u rječicu i da ga valja hitro izvaditi prije no što
ga rakovi ištipaju. Hotsporn je shvatio da se upravo
obratio razumu mahnitih balavaca. Da je na rizik i
pogibelj upozorio razmetljivce prepune luđačke
neustrašivosti kojima su ti pojmovi posve strani.
»Potjera juri za vama, Štakori.«
»I što s tim?«
Hotsporn je uzdahnuo.
Raspru je prekinula Mistle, koja im je prišla ne
potrudivši se odjenuti. Podignula je nogu na klupu i
vrteći bedrima pokazala svima i svakome djelo
majstora Almavere: crvenu ružu na zelenoj stabljici s
dva listića, smještenu na bedru - tik do prepone.
»Ha?« upitala je podbočivši se. Narukvice koje su
joj sezale umalo do laktova zasjale su brilijantima.
»Što kažete?«
»Divota!« frknuo je Kayleigh, zabacivši kosu.
Hotsporn je primijetio da Štakor nosi naušnice u
probušenim usnim resicama. Nije bilo dvojbe da će
ubrzo takve naušnice postati modom - slično kao i
koža okovana metalom - zlatne mladeži u Thurnu i u
cijelom Gesou.
»Red je na tebi, Falka«, rekla je Mistle. »Što ćeš si
dati izbockati?«
Falka joj je dodirnula bedro, sagnula se i pogledala
tetovažu. Izbliza. Mistle joj je mazno raskuštrala
pepeljastu kosu. Falka se nasmijala i počela se bez
ikakva oklijevanja svlačiti.
»Hoću istu takvu ružu«, obznanila je. »Na istom
mjestu kao i ti, draga.«
»Koliko je u tebe miševa, Vysogoto.« Ciri je
prekinula priču, gledajući pod na kojemu se u krugu
svjetlosti svjetiljke odvijalo pravo mišje natjecanje.
Moglo se samo zamisliti što se događalo izvan kruga,
u tami. »Dobro bi ti došla mačka. Ili još bolje: dvije
mačke.«
»Glodavci«, nakašljao se pustinjak, »ulaze u
kolibu, jer stiže zima. A mačku sam imao. Ali nekamo
je, zloća, odlutala i nestala.«
»Sigurno ju je pojela lisica ili kuna.«
»Nisi vidjela tu mačku, Ciri. Ako ju je nešto pojelo,
onda je to bio zmaj. Ništa manje.«
»Takva je bila? Ha, šteta. Ona ne bi ovim miševima
dopustila da mi hodaju po krevetu. Šteta.«
»Šteta. Ali ja mislim da će se vratiti. Mačke su
uvijek vraćaju.«
»Primetnut ću na vatru. Hladno je.«
»Hladno. Noći su postale vraški hladne... A još nije
ni polovica studenoga... Nastavi s pričom, Ciri.«
 Ciri je na tren sjedila nepomično, zagledana u
ognjište. Ubačena cjepanica je oživila vatru koja je
zapucketala, zabrujala, obasjala zlatnim sjajem i
razigranim sjenama nagrđeno djevojčino lice.
»Pričaj.«
.
Majstor Almavera je bockao, a Ciri osjećala kako
joj se suze gnijezde po kutovima očiju. Iako se prije
zahvata smotreno omamila vinom i bijelim prahom,
bol je bila nesnosna. Stiskala je zube da ne jauče. Ali
naravno da nije jaukala, pretvarala se da je nije briga
za igle, a da bol prezire. Nastojala je, kao da se ništa
ne događa, sudjelovati u razgovoru koji su Štakori
vodili s Hotspornom, čovjekom koji se volio izdavati
za trgovca, a s trgovinom - unatoč činjenici da živi od
trgovaca - nije imao ništa.
»Tamni su se oblaci navukli nad vaše glave«,
govorio je Hotsporn, prelazeći mračnim pogledom po
licima Štakora. »Nije dosta što vas lovi prefekt iz
Amarilla, malo vam je što to čine i Vamhageni, a malo
i to da barun Casadei...«
»Taj?« namrgodio se Giselher. »Prefekta i
Vamahagene razumijem, ali čemu se taj nekakav
Casadei napopastio na nas?«
»Ogrnuo se vuk ovčjom kožom«, nasmiješio se
Hotsporn, »i žalosno bleji, bleee, bleee, nitko me ne
voli, nitko me ne razumije, gdje god se pojavim
kamenjem me gađaju, ›nosi se odavde‹ viču, zašto
tako, odakle ta krivda i nepravda? Kći baruna
Casadeija, dragi Štakori, nakon pustolovine kraj
rijeke Pliszke nije se ni do danas oporavila, slaba je i
u vrućici...«
»Aaa«, prisjetio se Giselher. »Kočija s četiri šarca!
To je ta gospođica?«
»Ta. Sada, kako rekoh, boluje, noću s krikom
skače, gospodina Kayleigha spominje... Ali naročito
gospođicu Falku. I broš, uspomenu na pokojnu
mamicu, koji joj je gospođica Falka nasilno š haljine
strgnula. Razne riječi pritom ponavlja.«
»Nije uopće bilo tako!« proderala se sa stola Ciri,
dobivši priliku da drekom odreagira bol. »Barunici
smo ukazali prezir i nepoštovanje, dopustivši da
prođe nasuho! Trebalo je gospodičnu poševiti!«
»Točno tako.« Ciri je osjećala Hotspornov pogled na
svojim golim bedrima. »Stvarno je velika uvreda ne
poševiti. Nije čudo da je uvrijeđeni Casadei sazvao
oružane osvetnike, odredio nagradu. Javno se zakleo
da ćete svi visjeti glavama nadolje po zidinama
njegova dvorca. Najavio je također da će za taj broš
strgnut s kćeri, oderati s gospođice Falke kožu. U
trakama.«
Ciri je opsovala, a Štakori prasnuli u divlji smijeh.
Iskra je kihnula i gadno se zabalavila - fisstech joj je
dražio sluznicu.
»Baš nas briga za te potjere«, obznanila je, brišući
šalom nos, usta, podbradak i stol. »Prefekt, barun,
Vamhageni! Love, ali neće uloviti! Mi smo Štakori! Iza
Velde smo uhvatili tri krivine i sada mahnitaju prateći
hladni trag. Prije no što shvate, bit će im predaleko
da se vrate.«
 »A neka se i vrate!« rekao je vatreno Asse, koji je
prije nekog vremena došao sa straže na kojoj ga nije
nitko zamijenio, a nije ni namjeravao zamijeniti.
»Pobit ćemo ih i gotovo!«
»Sigurno!« povikala je Ciri sa stola, zaboravivši već
kako su prošle noći jurili pred potjerom kroz sela duž
Velde i koliko se bojala.
»Dobro.« Giselher je udario otvorenim dlanom po
stolu, okončavši u trenu bučno brbljanje. »Pričaj,
Hotsporne. Jer vidim da nam želiš nešto ispričati,
nešto važnije od prefekta, Varnahagena, baruna
Casadeija i njegove osjetljive kćerčice.«
»Slijedi vas Bonhart.«
Zapala je tišina, neobično duga. Čak je i majstor
Almavera prestao na trenutak bosti.
»Bonhart«, ponovio je otegnuto Giselher. »Stari
sijedi podlac. Mora da smo nekome gadno stali na
žulj.«
»Nekom bogatom«, ustvrdila je Mistle. »Ne može si
svatko priuštiti Bonharta.«
Ciri je već zaustila upitati tko je taj Bonhart, ali su
je preduhitrili - gotovo istodobno, u jedan glas - Asse
i Reef.
»Lovac na nagrade«, objasnio je turobno Giselher.
»Nekoć davno se navodno bavio ratovanjem, potom
putujućom trgovinom, a na kraju se prihvatio
ubijanja ljudi za nagradu. To je kurvin sin kakvih je
malo.«
»Pričaju«, rekao je poprilično bezbrižno Kayleigh,
»da kada bi netko poželio pokopati sve koje je ubio
Bonhart na jednom groblju, to bi groblje moralo biti
veliko bar pola hektara.«
Mistle je nasula prstohvat bijeloga praha u
udubinu između palca i kažiprsta, žestoko
ušmrknula.
»Bonhart je razbio družinu Velikoga Lothara«,
rekla je. »Posjekao je i njegova brata, onoga kojega su
zvali Muhomor.«
»Pričaju da ga je smaknuo s leđa«, dometnuo je
Kayleigh.
»Ubio je i Valdeza«, dodao je Giselher. »A kada je
Valdez poginuo, raspala se i njegova družina. Bila je
jedna od boljih. Čestita, žestoka banda. Dobri pajde.
Svojedobno sam razmišljao da im se pridružim. Prije
no što smo se mi našli.«
»Sve je to istina«, rekao je Hotsporn. »Družine
kakva je Valdezova niti je bilo, niti će biti. O tome
kako su se izvukli iz okruženja kod Sarda pjevaju se
pjesme. Domišljate glave i srčani momci! Malotko im
je bio ravan.«
Štakori su odjednom ušutjeli i zapiljili u njega
srdite i sjajne oči.
»Nas se šestero«, procijedio je nakon trenutka
tišine Kayleigh, »probilo jednom kroz eskadron
nilfgaardske konjice!«
»Oteli smo Kayleigha Nissircima!«, zarežao je Asse.
»I nama je«, zasiktao je Reef, »malotko ravan!«
»Tako je, Hotsporne«, isprsio se Giselher. »Nisu
Štakori lošiji ni od jedne družine, nisu lošiji ni od
Valdezove bande. Srčani momci, rekao si? Ja ću tebi
nešto reći o djevojačkoj srčanosti. Iskra, Mistle i
Falka, njih tri, ovako kako ovdje sjede, projahale su u
pola bijelog dana posred gradića Druigha, pa su još,
saznavši da u svratištu sjede Vamhageni, projahale
galopom i kroz svratište! Naskroz! Ujahale su
sprijeda, izjahale s dvorišne strane. A Vamahageni su
ostali zijevajući nad razbijenim vrčevima i prolivenim
pivom. Hoćeš li možda reći da je to mala srčanost?«
»Neće reći«, presrela je Mistle odgovor, opako se
smiješeći. »Neće reći, jer zna tko su Štakori. I njegov
ceh to znade.«
Majstor Almavera je završio tetovažu. Ciri mu je
ponosna izraza zahvalila, odjenula se i priključila
družbi. Frknula je, osjećajući na sebi čudan,
procjenjiteljski - i nekako podsmješljiv - Hotspornov
pogled. Ošinula ga je srditim pogledom,
demonstrativno se privila uz Mistleinu ruku. Već je
uspjela shvatiti da takve manifestacije zbunjuju i
uspješno hlade zanos gospode kojima je na pameti
očijukanje. U Hotspornovu slučaju bilo je to malo
pretjerano, jer se tobožnji trgovac nije nametao u tom
smislu.
Hotsporn je za Ciri bio zagonetka. Vidjela ga je
prije samo jedan jedini put, ostalo joj je ispričala
Mistle. Hotsporn i Giselher, objasnila je, poznaju se i
u dobrim su odnosima odavno, imaju dogovorene
znakove, lozinke i mjesta susreta. Za vrijeme tih
susreta Hotsporn prenosi obavijesti - i tada se ide na
određenu cestu i napada određenog trgovca, konvoj
ili karavanu. Ponekad se određena Osoba ubija.
Uvijek se dogovara i znak - trgovce s takvim znakom
na kolima nije dopušteno napasti.
 Ciri je isprva bila iznenađena i blago razočarana -
Giselheru se divila, Štakore je držala uzorom slobode
i nezavisnosti, i sama je zavoljela tu slobodu, taj
prezir spram svega i svih. A tu odjednom ispada da
rade po narudžbi. Netko im kao plaćenim ubojicama
zapovijeda koga da napadnu. I još gore - netko im
zabranjuje da napadnu, a oni slušaju, podvivši
repove.
Usluga za uslugu, slegnula je ramenima Mistle
kada ju je pitala o tome. Hotsporn nam izdaje
zapovijedi, ali i daje informacije zahvaljujući kojima
preživljavamo. Sloboda i prezir imaju svoje granice.
Na kraju, uvijek si nečije oruđe.
Takav je život, Sokoliće.
Ciri je bila osupnuta i razočarana, ali ju je brzo
prošlo. Učila je. Pa i to da se ne Čudi previše i da
previše ne očekuje - jer tako razočaranje biva manje
bolno.
»Ja bih, dragi Štakori«, govorio je za to vrijeme
Hotsporn, »imao lijek za sve vaše brige. Za Nissirce,
barune, prefekte, čak i Bonharta. Da, da. Jer, iako se
oko vaših vratova steže omča, imam način da se iz nje
izvučete.«
Iskra je prasnula, Reef zagrohotao. Ali Giselher ih
je utišao rukom i dopustio Hotspornu da nastavi.
»Vijest glasi«, rekao je tren potom trgovac, »da će
za koji dan biti proglašena amnestija. Čak i ako je
netko već osuđen, ma, čak i ako nekoga već čeka
omča, bit će mu oprošteno, samo neka se pojavi i
prizna krivnju. To se tiče i vas.«
 »Sranje!« proderao se Kayleigh, suznih očiju, jer je
upravo ušmrknuo prstohvat fisstecha. »Nilfgaardska
varka, lukavština! Nećemo se mi, stari lisci, dati
navući na takvo sranje!«
»Polako«, prekinuo ga je Giselher. »Ne uzbuđuj se,
Kayleigh. Hotsporn, koliko ga znamo, ne običava
izmišljati, ni bacati riječi u vjetar. Svikao je znati što
i zašto govori. Stoga sigurno zna, pa će nam i reći,
odakle ta iznenadna nilfgaardska milostivost.«
»Car se Emhyr«, rekao je spokojno Hotsporn, »ženi.
Uskoro ćemo u Nilfgaardu imati caricu. Zato će
proglasiti amnestiju. Jer car je očito silno sretan, pa
želi sreću i drugima.«
»Briga mene za carsku sreću«, obznanila je
ponosno Mistle. »A dopustit ću si da amnestiju ne
iskoristim, jer mi ta nilfgaardska milost miriše na
svježe iverje. Nekako kao da nam kolac šilje, ha, ha!«
»Sumnjam«, slegnuo je ramenima Hotsporn, »da je
to prevara. To je politička stvar. I to velika. Veća od
vas, Štakori, skupa sa svim ovdašnjim družinama
uzeto. Tu je riječ o politici.«
»O čemu to?« namrštio se Giselher. »Nisam
razumio ni vraga.«
»Emhyrov je brak politički i s pomoću toga braka
trebaju se postići politički ciljevi. Car vjenčanjem
stvara uniju, hoće još više ujediniti Carstvo, okončati
pogranične nerede, uvesti mir. Jer znate li kim se on
ženi? Cirillom, nasljednicom prijestolja Cintre.«
»Laž!« vrisnula je Ciri. »Izmišljotina!«
 »Na temelju čega mi, gospođice Falka,
predbacujete da lažem?« Hotsporn je podigao pogled
na nju. »Jeste li možda bolje obaviješteni?«
»Naravno!«
»Tiše, Falka«, namrgodio se Giselher. »Šutjela si
dok su te na stolu bockali po guzici, a sada se dereš?
Kakva to Cintra, Hotsporne? Kakva Cirilla? Zašto bi
to bilo toliko važno?«
»Cintra je«, upao je Reef, sipajući si fisstech na
prst, »državica na sjeveru za koju je Carstvo ratovalo
s tamošnjim vladarima. Bilo je to prije tri ili četiri
godine.«
»Tako je«, potvrdio je Hotsporn. »Careva je vojska
osvojila Cintra i čak prešla rijeku Yarra, ali se poslije
morala povući.«
»Jer je dobila batina pod Soddenskim brijegom«,
zarežala je Ciri. »Povlačila se tako da umalo nije ostala
bez gaća!«
»Gospođica Falka je kako vidim upućena u
najnoviju povijest. Pohvalno je to, pohvalno za tu
mladu dob. A smijem li vas upitati, gospođice Falka,
koju ste školu pohađali?«
»Ne smijete!«
»Dosta!« ponovio je Giselher opomenu. »Pričaj o toj
Cintri, Hotsporne. I o amnestiji.«
»Imperator Emhyr«, rekao je trgovac, »odlučio je od
Cintre stvoriti bršljansku državu...«
»Kakvu?«
»Bršljansku. Koja poput bršljana neće moći
postojati bez snažnoga stabla oko kojega se ovija. A to
je deblo, naravno, Nilfgaard. Već ima takvih država,
uzmimo na primjer Metinnu, Maecht, Toussant...
Ondje kraljuju lokalne dinastije. Tobože, razumije
se.«
»To se zove pohlepna autonomija«, pohvalio se
Reef. »Čuo sam za to.«
»Problem s tom Cintrom bio je u tome što se
tamošnja kraljevska linija ugasila...«
»Ugasila?!« Iz Cirinih očiju samo što nisu frcnule
zelene iskre. »Baš se lijepo ugasila! Nilfgaarđani su
ubili kraljicu Calanthe! Jednostavno ubili!«
»Priznajem«, Hotsporn je kretnjom ruke zaustavio
Giselhera koji je opet htio prekoriti Ciri zbog
upletanja, »da nam ovdje gospođica Ciri stalno blista
znanjem. Kraljica Cintre je doista pala za vrijeme rata.
Tada je nestala, kako se mislilo, i njezina unuka
Cirilla, posljednja od kraljevske krvi. Stoga Emhyr
nije imao baš od čega stvoriti tu, kako je mudro rekao
gospodin Reef, pohlepnu autonomiju. No odjednom
se ta Cirilla našla niotkuda.«
»To su nekakve bajčice«, frknula je Iskra,
naslanjajući se na Giselherovo rame.
»Stvarno«, kimnuo je glavom Hotsporn. »Valja
priznati da to i jest pomalo kao u bajci. Pričaju da je
tu Cirillu negdje na dalekom Sjeveru zasužnjila zla
čarobnica u čarobnu kulu. Ali je uspjela, ta Cirilla, ne
kula, pobjeći i zatražiti azil u Carstvu.«
»To je jedna velika, vražja, besmislica i
budalaština!« proderala se Ciri, posežući drhtavim
rukama za kutijicom s fisstechom.
 »A imperator Emhyr, kako se priča«, neometeno je
nastavljao Hotsporn, »čim ju je ugledao, izgubio je za
njom glavu i hoće ju uzeti za ženu.«
»Sokolića ima pravo«, rekla je odlučno Mistle,
potkrijepivši izrečeno udarcem šake o stol. »To je
vražja besmislica! Vraga mu vražjega, ne mogu
shvatiti o čemu je tu riječ. Jedno je sigurno: temeljiti
na toj besmislici nadu u nilfgaardsku milost bilo bi
još većom besmislicom.«
»Tako je!« podržao ju je Reef. »Briga nas za carsko
vjenčanje. S kim god se car ženio, nas će uvijek druga
zaručnica čekati. Od konoplje ispletena!«
»Ne visi ta stvar vama oko vrata, dragi Štakori«,
podsjetio je Hotsporn. »To je politika. Na sjevernim
granicama Carstva i dalje traju ustanci, bune i
neredi, osobito u toj Cintri i okolici. A ako imperator
oženi nasljednicu Cintre, Cintra će se umiriti. Bit će
lijepa amnestija, pobunjeničke će skupine sići s
planina, prestat će napadati carske ljude i činiti
nemile stvari. Štoviše, sjedne li Cintranka na carsko
prijestolje, pobunjenici će stupiti u carsku armiju. A
vi znate da na sjeveru, preko rijeke Yarre, vlada rat,
svaki je vojnik dobrodošao.«
»Aha«, namrštio se Kayleigh. »Sada sam shvatio!
Takva je to amnestija! Dat će nam da biramo, ili
našiljeni kolac, ili odoru na grbaču. I ratuj, krepaj za
imperij!«
»U ratu«, rekao je polagano Hotsporn, »zbilja
svašta biva, kao u onoj pjesmi. No ne mora svatko
vojevati, dragi Štakori. Moguća je, naravno nakon što
se ispune uvjeti za amnestiju, to jest poslije javljanja
i priznavanja krivice, neka vrst... zamjenske službe.«
»Što?«
»Ja znam u čemu je stvar.« Giselherovi zubi su
kratko bljesnuli na preplanulom licu, plavkastom od
obrijane brade. »Trgovački bi nas ceh, djeco, trebao
prigrliti. Priviti i uzeti pod okrilje. Kao majčica.«
»Prije kao pas mater«, promrsila je kroza zube
Iskra. Hotsporn je hinio da nije čuo.
»Imaš potpuno pravo, Giselheru«, rekao je hladno.
»Ceh vas može, ako poželi, zaposliti. Službeno, za
promjenu. I uzeti vas pod okrilje. Zaštititi vas.
Također službeno i također za promjenu.«
Kayleigh je htio nešto reći, Mistle je htjela nešto
reći, ali im je Giselherov brzi pogled oduzeo oboma
volju za govorom.
»Prenesi cehu, Hotsporne«, rekao je ledeno vođa
Štakora, »da smo na ponudi zahvalni. Promislit ćemo,
mućnuti glavom, popričati. Odlučit ćemo što nam je
činiti.«
Hotsporn je ustao.
»Idem.«
»Sada, pred noć?«
»Prenoćit ću u selu. Ovdje mi je nekako nezgodno.
A sutra ravno na granicu s Metinnom, onda glavnom
cestom u Forgeham, gdje ću se zabaviti do
Ravnodnevice, a tko zna, možda i duže. Jer ondje ću
čekati one koji su već mućnuli glavom i odlučili se
prijaviti i pod mojom zaštitom čekati amnestiju. Ni vi
ne otežite, savjetujem, s promišljanjem i mućkanjem.
Jer Bonhart je spreman preduhitriti amnestiju.«
»Stalno nas plašiš s tim Bonhartom«, rekao je
polagano Giselher, također ustajući. »Netko bi
pomislio da je hulja već iza ugla... A on je sigurno iza
devet gora i devet mora...«
»... u Ljubomori je«, mimo je dovršio Hotsporn. »U
svratištu ›Kod himerine glave‹. Tridesetak milja
odavde. Da niste krivudali uz Veldu, sigurno biste na
njega naletjeli već jučer. Ali znam da vas to ne plaši.
Zbogom, Giselheru. Zbogom, Štakori. Majstore
Almavera? Putujem u Metinnu, a uvijek se veselim
družbi na putu... Što kažeš, majstore? Da ćeš rado?
To sam i mislio. Pakuj onda svoj dućan. Platite
majstoru, Štakori, za njegov umjetnički posao.«
.
Poštanska postaja vonjala je po prženom luku i
čorbi od krumpira koju je kuhala žena gazde postaje,
privremeno puštena iz pritvora u smočnici. Svijeća je
na stolu pucketala, podrhtavala, lelujala plamenom.
Štakori su se nagnuli nad stol tako da im je plamen
grijao glave koje samo što se nisu dodirivale.
»U Ljubomori je«, govorio je tiho Giselher. »U
svratištu ›Kod himerine glave‹. Niti dan puta odavde.
Što mislite o tome?«
»Isto što i ti«, zarežao je Kayleigh. »Pođimo tamo i
ubijmo kurvinog sina.«
»Osvetimo Valdeza«, rekao je Reef. »I Muhomora.«
»I neće nas«, zasiktala je Iskra, »nekakvi Hotsporni
podbadati tuđom slavom i srčanošću. Ucmekat ćemo
toga Bonharta, toga strvinara, toga vukodlaka. Pribit
ćemo mu glavu nad vrata krčme da se slaže s
nazivom! I da svi vide da nije nikakav čarobnjak, nego
običan smrtnik, kao i svi drugi, i da se na kraju
namjerio na bolje od sebe. Pokazat će se koja je banda
najbolja od Koratha do Perepluta!«
»Pođimo.« Asse je udario dlanom po stolu. »Pođimo
i ubijmo gada.«
»A poslije ćemo«, zamislio se Giselher,
»porazmisliti toj amnestiji... O Cehu... što se mrštiš,
Kayleigh, kao da si stjenicu zagrizao? Za petama su
nam, a zima ide. Ovako si ja mislim, Štakorčići:
prezimit ćemo, grijući guzice uz vatricu, amnestijom
se zakloniti od studeni, cugajući amnestijsko vruće
pivce. Izdržat ćemo u toj amnestiji pošteno i časno...
tako nekako, do proljeća. A s proljeća... Kad travica
ispod snijega poviri...«
Štakori su se zborski nasmijali, tiho, zloslutno.
Oči su im gorjele kao pravim štakorima kada noću po
mračnoj uličici prilaze ranjenom čovjeku koji se nije
u stanju obraniti.
»Ispijmo«, rekao je Giselher, »Bonhartu za propast!
Pojedimo ovu čorbu, a onda na spavanje. Da se
odmorimo krenemo prije dana.«
»Jasno«, frknula je Iskra. »Uzmite Mistle i Falku za
primjer, one su već sat vremena u postelji.«
Žena gazde postaje zadrhtala je za kotlićem,
začuvši za stolom ponovo tihi, zlokobni, opaki hihot.
.
 Ciri je digla glavu, podulje šutjela, zagledana u
slabašan plamen lojanice u kojoj je izgarao već
ostatak loja.
»Umakla sam tada iz postaje kao kradljivica«,
počela je pričati. »Prije zore, u potpunoj tami... Ali
nisam uspjela pobjeći neopaženo. Sustigla me u staji
dok sam sedlala konja. Ali nije pokazala čuđenje. I
uopće me nije pokušala zadržati... Već je počinjalo
svitati...«
»Ni sada nije predaleko od svitanja«, zijevnuo je
Vysogota. »Vrijeme je za spavanje, Ciri. Sutra ćeš
nastaviti priču.«
»Možda i imaš pravo.« I ona je zijevnula, ustala,
snažno se protegnula. »Jer i meni su već kapci otežali.
Ali ovim tempom, pustinjače, neću nikada završiti.
Koliko je već večeri za nama? Najmanje deset. Bojim
se da cijela priča može potrajati tisuću i jednu noć.«
»Imamo vremena, Ciri. Imamo vremena.«

***

»Od koga želiš pobjeći, Sokoliće? Od mene? Ili od

sebe?«
»Završila sam s bježanjem. Sada hoću nešto
sustići. Zato se moram vratiti... tamo gdje je sve
započelo. Moram. Shvati to, Mistle.«
»Zato si ti... Zato si bila danas draga prema meni.
Prvi put nakon toliko dana... Zadnji put, za oproštaj?
A onda ćeš zaboraviti?«
»Ja te nikada neću zaboraviti, Mistle.«
»Zaboravit ćeš.«
 »Nikada. Obećavam ti. I nije ovo zadnji put.
Pronaći ću te. Doći ću po tebe... Doći ću zlatnim
šesteropregom. Sa svitom dvorjana. Vidjet ćeš. Ja ću
ubrzo imati... mogućnosti. Puno mogućnosti.
Promijenit ću ti sudbinu... Vidjet ćeš. Uvjerit ćeš se
koliko ću puno moći učiniti. Koliko promijeniti.«
»Puno bi za to trebalo moći«, uzdahnula je Mistle.
»I moćne magije...«
»I to je moguće.« Ciri je oblizala usne. »Magija
isto... Mogu ju vratiti... Sve što sam nekoć izgubila,
mogu vratiti... I opet će biti moje. Obećavam ti,
začudit ćeš se kada se opet sretnemo.«
Mistle je okrenula ošišanu glavu, zagledala se u
modro-ružičaste pruge koje je zora već bojila nad
istočnim rubom svijeta.
»Zbilja«, rekla je tiho. »Zbilja ću se jako začuditi,
ako se još ikad sretnemo. Ako te još jednom vidim,
malena. No, kreni. Ne rastežimo ovo.«
»Čekaj me.« Ciri je šmrcnula. »I nemoj se dati ubiti.
Razmisli o toj amnestiji o kojoj je govorio Hotsporn.
Čak i ako Giselher i ostali ne budu htjeli... Ti ipak
razmisli o tome, Mistle. To može biti način da
preživiš... Jer ja ću se vratiti po tebe. Prisežem.«
»Poljubi me.«
Svitalo je. Bivalo je sve svjetlije, studen je jačala.
»Volim te, Svilorepa.«
»Volim te, Sokoliće. Kreni.«
»Naravno da mi nije vjerovala. Bila je uvjerena da
sam se uplašila, da sam požurila za Hotspornom
potražiti spas, izmoliti tu amnestiju kojom nas je tako
mamio. Odakle je mogla znati kakvi su me osjećaji
obuzeli dok sam slušala to što je Hotsporn pričao o
Cintri, o mojoj baki Calanthe... I o tome da će nekakva
›Cirilla‹ postati ženom cara Nilfgaarda. Toga istog cara
koji je ubio baku Calanthe. I za mnom poslao onoga
crnog viteza s perjanicom na kacigi. Pričala sam ti,
sjećaš se? Na otoku Thaneddu, kada je posegnuo za
mnom, ranila sam ga! Trebala sam ga tada ubiti... Ali
nekako nisam mogla... Bila sam glupa! A, što ćeš,
uostalom možda je ondje na Thaneddu i iskrvario i
umro... Zašto me tako gledaš?«
»Pričaj. Pričaj kako si pošla za Hotspornom vratiti
nasljedstvo. Vratiti što ti pripada.«
»Nepotrebno si zajedljiv, nepotrebno se
podruguješ. Da, znam, bilo je to glupo, sada to vidim,
tada pak... Bila sam pametnija u Kaer Morhenu i u
Melitelinu svetištu, ondje sam znala da se ono što je
prošlo više ne može vratiti, da više nisam kraljevna
Cintre, već netko posve drugi, da više nemam nikakvo
nasljedstvo, da je izgubljeno i da se s time moram
pomiriti. Objašnjeno mi je to mudro i spokojno i ja
sam to prihvatila. Isto spokojno. I odjednom se to
počelo vraćati. Najprije kada su mi pokušali nabiti na
nos titulu te barunice Casadei. Nikada me nisu
uzbuđivale takve stvari, a tada sam se iznenada
razbjesnila, digla nos i razgalamila da ja nosim još viši
naslov i da sam puno boljega roda. I otada sam počela
o tome razmišljati. Osjećala sam kako u meni raste
srdžba. Shvaćaš li to, Vysogoto?«
»Shvaćam.«
 »A Hotspornova je priča prevršila mjeru. Umalo
sam zakuhala od ljutnje... Prije su mi toliko pričali o
sudbini... A ovdje bi tu sudbinu trebao koristiti netko
drugi, zahvaljujući običnoj prijevari. Netko tko se
izdao za mene, za
Ciri iz Cintre, imat će sve, plivat će u luksuzu...
Ne, nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom...
Odjednom sam postala svjesna da sam napola
gladna, da mrznem spavajući pod golim nebom, da
intimna mjesta moram prati u ledenim potocima...
Ja! Ja koja bih trebala imati kadu od zlatnoga lima!
Vodu što miriše po nardu i ružama! Tople ručnike!
Čistu posteljinu! Razumiješ, Vysogoto?«
»Razumijem.«
»Odjednom sam bila spremna otići u najbližu
prefekturu, u najbližu tvrđu, tim Crnim
Nilfgaarđanima kojih sam se toliko bojala i koje sam
toliko mrzila... Bila sam spremna reći: ›Ja sam Ciri, vi
nilfgaardske budale, mene bi trebao oženiti vaš glupi
car, podmetnuli su mu nekakvu besramnu
prevaranticu, a taj idiot nije prepoznao prevaru?‹ Bila
sam tako bijesna da bih, da je bilo prilike, to i učinila.
Bez razmišljanja. Razumiješ, Vysogoto?«
»Razumijem.«
»Na sreću sam se ohladila.«
»Na veliku tvoju sreću«, ozbiljno je kimnuo glavom.
»Slučaj te carske ženidbe ima sve značajke državne
afere, borbe stranaka ili frakcija. Da si se razotkrila,
pokvarivši planove nekim utjecajnim moćnicima, ne
bi izbjegla stilet ili otrov.«
 »I ja sam to shvatila. I upamtila. Dobro upamtila.
Priznati tko sam, značilo bi smrt. Imala sam načina
da se u to uvjerim. Ali ne trčimo pred rudo.«
Neko su vrijeme šutjeli, baratajući kožama. Prije
nekoliko dana ulov je bio neočekivano dobar, u zamke
i klopke upalo je puno ondatri i nutrija, dvije vidre i
jedan dabar. Pa su imali puno posla.
»Jesi li sustigla Hotsporna?« upitao je konačno
Vyso- gota.
»Sustigla sam.« Ciri je obrisala čelo rukavom. »Čak
i brzo, jer on nije žurio. I uopće se nije iznenadio kada
me ugledao!«

***

»Gospođica Falka!« Hotsporn je povukao uzde,

plesno okrenuo vranu kobilu. »Ugodna li iznenađenja!
Makar moram priznati da i nije preveliko. Nadao sam
se, ne krijem da sam se nadao. Znao sam, gospođice,
da ćeš odabrati. Pametno odabrati. Zamijetio sam
bljesak inteligencije u tvojim prelijepim i
očaravajućim očima.«
Ciri mu je dojahala bliže, tako da su se umalo
dodirnuli uzengijama. Potom je iznenada žestoko
hraknula, sagnula se i pljunula na pijesak ceste.
Naučila se pljuvati na takav način - odvratan, ali
učinkovit kada je trebalo ohladiti nečiji zavodnički
žar.
»Pretpostavljam«, blago se nasmiješio Hotsporn,
»da želiš iskoristiti amnestiju?«
»Loše pretpostavljaš.«
 »Čemu onda mogu pripisati radost koju mi stvara
pogled na tvoje lijepo lišće?«
»Mora li postojati razlog?« prasnula je. »Spominjao
si u postaji da voliš imati društvo na putu.«
»Uvijek«, nasmiješio se šire. »Ali ako se varam u
vezi s amnestijom, nije sigurno da ćemo se družiti na
putu. Našli smo se, kako vidiš, na raskrižju puteva.
Raskrižje, četiri strane svijeta, valja odabrati...
Simbolika, kao u onoj poznatoj legendi. Pođeš li na
istok, vratiti se nećeš... Pođeš li na zapad, vratiti se
nećeš... Na sjever... Hmmm... Na sjever od ovoga
stupa je amnestija...«
»Skini mi se s tom tvojom amnestijom.«
»Na zapovijed, gospođice. Kojim ćeš onda, ako
smijem upitati, putem poći? Na koju stranu
simboličnoga raskrižja? Majstor Almavera, umjetnik
igle, potjerao je svoje mazge na zapad, prema gradiću
Fanou. Istočna cesta vodi do naselja Ljubomora, ali je
taj smjer ne bih nikako savjetovao...«
»Rijeka Yarra«, rekla je polagano Ciri, »o kojoj se
pričalo na postaji, to je nilfgaardski naziv za rijeku
Jarugu, je li tako?«
»Tako si učena«, sagnuo se, pogledao ju je u oči, »a
to ne znaš?«
»Zar ne možeš odgovoriti ljudski kada te se ljudski
pita?«
»Pa našalio sam se, čemu odmah srdžba? Da, to je
ista rijeka. Na vilenjačkom i nilfgaardskom Yarra, na
Sjeveru Jaruga.«
»A ušće te rijeke«, nastavila je Ciri, »to je Cintra?«
 »Tako je. Cintra.«
»Odavde gdje smo sada, koliko je daleko do
Cintre? Koliko milja?«
»Nije malo. I zavisi u kojim se miljama računa.
Gotovo svaka nacija ima drukčije, nije teško
pogriješiti. Bolje je, metodom svih putujućih trgovaca,
takve razdaljine računati u danima. Da bi se odavde
došlo do Cintre, potrebno je nekih dvadeset i pet,
trideset dana puta.«
»Kuda? Ravno na sjever?«
»Nekako te, gospođice Falka, ta Cintra jako
zanima. Zašto?«
»Želim stupiti na tamošnje prijestolje.«
»Dobro, dobro.« Hotsporn je podignuo dlan u
obrambenoj gesti. »Razumio sam delikatnu aluziju,
neću više postavljati pitanja. Najjednostavniji put do
Cintre paradoksalno ne vodi ravno na sjever, jer
smetaju bespuća i močvarni predjeli. Najprije bi
valjalo poći prema gradu Forgehamu, a potom
putovati na sjeverozapad, do Metinne, prijestolnice
države istoga imena. Onda bi trebalo ići preko ravnice
Mag Deira, trgovačkom rutom sve do grada
Neunreutha. Tek odande treba krenuti sjevernim
putem što vodi dolinom rijeke Yelene. Odatle je već
lako pogoditi: tom rutom neprestano prolaze vojne
postrojbe i transporti, preko Nazaira i Marnadalskih
stuba, prijevoja koji od doline Marnadal vodi na
sjever. A Marnadalska dolina je već Cintra.«
»Hmmm...« Ciri se zagledala u magličasti obzor, u
nejasnu liniju crnih brda. »U Forgeham, a poslije na
sjeverozapad... Znači... Kuda?«
 »Znate što?« Hotsporn se blago nasmiješio. »Ja
sam upravo na putu za Forgeham, a potom do
Metinne. Evo, ovom cesticom čiji se pijesak zlati među
borićima. Pođite sa mnom i nećete zalutati. Na stranu
amnestija, ali bit će mi ugodno putovati s tako lijepom
gospođicom.«
Ciri ga je odmjerila najhladnijim mogućim
pogledom. Hotsporn je zagrizao usnu u koketnom
smiješku.
»Kako onda?«
»Krenimo.«
»Bravo, gospođice Falka. Mudra odluka. Rekoh
već, gospođice, pametna si koliko i lijepa.«
»Prestani me oslovljavati s gospođice, Hotsporne.
U tvojim ustima to zvuči nekako uvredljivo, a ja ne
dopuštam da me se nekažnjeno vrijeđa.«
»Kako god, gospođice, zapovijedate.«
.
Lijepo svitanje nije ispunilo očekivanja, zavaralo
je. Dan koji je nakon njega nastupio bio je siv i mokar.
Vlažna magla uspješno je prigušivala jarkost
jesenskoga lišća po stablima nagnutima nad put koje
je plamtjelo u tisućama nijansi okera, crvenog i žutog.
Vlažni je zrak mirisao po kori i gljivama.
Jahali su korakom po tepihu od otpaloga lišća, ali
je Hotsporn svoju kobilu često tjerao u lagan kas ili
galop. Ciri ju je tada oduševljeno promatrala.
»Ima li ona neko ime?«
»Nema«, bljesnuo je zubima Hotsporn. »Ja kod
konja gledam koliko su korisni, često ih mijenjam, ne
vežem se s njima. Davati konjima ime, ako se ne baviš
uzgojem, smatram preuzetnim. Slažeš li se sa mnom?
Konj Vranac, pas Bundaš, a mačka Maza. Preuzetno!«
Ciri se nisu sviđala njegova pogledavanja i
dvosmisleni osmijesi, a osobito blago podrugljiv ton
kojim ju je oslovljavao i odgovarao joj na pitanja.
Primijenila je stoga jednostavnu taktiku - šutjela je,
govorila kratko, nije provocirala.
Ako se dalo. A nije se uvijek dalo. Naročito kada je
govorio o toj svojoj amnestiji. Kada je još jednom - i to
prilično oštro - izrazila odbojnost, Hotsporn je
iznenada promijenio ploču: odjednom je počeo
dokazivati da je u njezinu slučaju amnestija suvišna,
čak da se na nju ne odnosi. Amnestija obuhvaća
zločince, rekao je, a ne žrtve zločinaca. Ciri je
prasnula u smijeh.
»Sam si žrtva, Hotsporne!«
»Rekao sam to posve ozbiljno«, uvjeravao je. »Ne
zato da probudim tvoju ptičju veselost, već da ti
sugeriram kako ćeš spasiti kožu u slučaju uhićenja.
Razumije se da na baruna Casadeija takvo što neće
utjecati, a ni od Varnhagena ne možeš očekivati
blagost, oni će te u najpovoljnijem slučaju zatući na
licu mjesta, brzo i, ako dobro prođe, bezbolno. No ako
padneš u ruke prefekta i nađeš se pred strogim, ali
pravednim carskim sudom... Ha, tada bih ti
savjetovao baš ovakvu crtu obrane: obliješ se suzama
i izjaviš da si nevina žrtva spleta okolnosti.«
»I tko će u to povjerovati?«
»Svatko.« Hotsporn se nagnuo u sedlu, pogledao je
u oči. »Jer je to i istina. Pa ti si, Falko, nevina žrtva.
Nemaš još ni šesnaest godina, po zakonima Carstva
nisi ni punoljetna. U bandi Štakora našla si se
slučajno. Nije tvoja krivica što si zapela za oko jednoj
od razbojnica, Mistle, čije protuprirodne sklonosti
nisu nikakva tajna. Mistle te podčinila, seksualno
iskoristila i prisilila na...«
»Sve se eto razjasnilo«, prekinula ga je Ciri i sama
se čudeći svojemu miru. »Napokon se razjasnilo što
tebe zanima, Hotsporne. Viđala sam već takve poput
tebe.«
»Zbilja?«
»Kao i svakom pjetliću«, i dalje je bila mirna, »diže
ti se kresta na pomisao o meni i o Mistle. Kao i
svakom glupom mužjaku svića ti u glupoj glavi
pomisao da me pokušaš izliječiti od protuprirodne
bolesti, vratiti zabludjelu na pravi put. A znaš što je
u tome odvratno i protuprirodno? Upravo takve
misli!«
Hotsporn ju je pogledao šuteći i s podosta
zagonetnim smiješkom na uskim usnama.
»Moje misli, draga Falko«, rekao je tren poslije,
»možda i nisu pristojne, možda i nisu lijepe, štoviše,
očito nisu ni nevine... Ali zaboga, one su u skladu s
prirodom. S mojom prirodom. Podcjenjuješ me
misleći da moja naklonost prema tebi ima podlogu u
nekakvoj... perverznoj radoznalosti. Ha, podcjenjuješ
i samu sebe, ne primjećujući ili ne želeći primiti na
znanje činjenicu da su tvoj nevjerojatni šarm i
nesvakidašnja ljepota u stanju baciti na koljena
svakog muškarca. Da čarolija tvoga pogleda...«
 »Čuj me, Hotsporne«, presjekla je. »Nastojiš li ti sa
mnom leći?«
»Koja inteligencija«, raširio je ruke. »Ostao sam bez
riječi.«
»Onda ću ti ja pomoći.« Blago je podbola konja da
ga može pogledati preko ramena. »Jer meni riječi ne
manjka. Osjećam se počašćenom. U drukčijim
uvjetima tko zna... Da je riječ o nekom drugom, ha!
Ali ti mi se, Hotsporne, uopće ne sviđaš. Ništa, ama
baš ništa me na tebi ne privlači. Pa čak bih rekla i da
je posve obratno: sve me na tebi odbija. I sam vidiš da
bi u takvim okolnostima spolni čin bio
protuprirodan.«
Hotsporn se nasmijao, također požurivši konja.
Vrana kobila je zaplesala po cesti, ljupko podižući
glavu. Ciri se uzvrpoljila u sedlu, boreći se s čudnim
osjećajem koji je iznenada oživio u njoj, oživio negdje
duboko, u dnu trbuha, ali se brzo i ustrajno otimao
van, na kožu nadraženu odjećom. Rekla sam mu
istinu, pomislila je. On mi se ne sviđa, vrag ga odnio,
ali njegov konj mi se sviđa, ta vrana kobila. Ne on,
nego konj... Kakva grozna glupost! Ne, ne, ne! Čak i
ako ne uzmem u obzir Mistle, bilo bi smiješno i glupo
da mu podlegnem samo zato što me uzbuđuje pogled
na vranu kolibu koja pleše po cesti.
Hotsporn joj je dopustio da mu se približi, gledao
joj je u oči čudno se smiješeći. Potom je ponovo
povukao uzde, prisilio kobilu da usitni korak, zavrti
se i plesno zakorači u stranu. Zna, pomislila je Ciri,
zna stara hulja što osjećam.
Prokleto bilo. Samo sam radoznala!
 »Borove iglice«, rekao je blago Hotsporn, prilazeći
joj blizu i pružajući ruku, »uplele su ti se u kosu.
Izvadit ću ih, ako dopustiš. Napominjem da ta gesta
potječe od moje galantnosti, ne od perverzne žudnje.«
Dodir joj je - Ciri to nije bilo nimalo čudno -
pričinio ugodu. Bila je još daleko od odluke, ali je za
svaki slučaj prebrojila dane od posljednjeg krvarenja.
Tome ju je naučila Yennefer - računati unaprijed i
hladne glave, jer poslije, kada postane vruće, nastupa
čudna nesklonost računanju spojena sa sklonošću
podcjenjivanju ishoda.
Hotsporn ju je gledao u oči i smiješio se, kao da je
znao da je račun ispao u njegovu korist. Samo da nije
tako star, uzdahnula je krišom Ciri. Ali njemu je
možda i više od trideset godina...
»Turmalini.« Hotspornovi prsti blago su dodirnuli
njezino uho i naušnicu. »Lijepi, ali samo turmalini.
Rado bih ti darovao i pričvrstio smaragde.
Skupocjenije i intenzivno zelene, koji mnogo više
pristaju tvojoj ljepoti i boji očiju.«
»Znaj«, procijedila je promatrajući ga besramno,
»da bih, čak i da dođe do nečega, zatražila smaragde
unaprijed. Jer sigurno nisi praktičan samo s konjima,
Hotsporne. U zoru, nakon opojne noći, sjetiti se moga
imena za tebe bi sigurno bilo preuzetnost. Pas
Bundaš, mačka Maza, a gospođica: Mariška!«
»Časti mi«, nasmijao se usiljeno. »U stanju si
zalediti i najvruću žudnju, Snježna kraljice.«
»Prošla sam dobru školu.«
.
 Magla se malo podigla, ali je i dalje bilo sumorno.
I pospano. Pospanost su brutalno prekinuli povici i
topot. Iza hrastova pokraj kojih su prolazili, iskočili
su konjanici.
Oboje su reagirali tako brzo i tako uigrano kao da
su se uvježbavali tjednima. Podboli su i okrenuli
konje, u trenu prešli u trk, u kenter, u bijesni galop,
prilegavši uz grive, požurujući konje poklicima i
udarcima peta. Nad njihovim su glavama zafijukala
krilca strijela, digla se dreka, zveket, topot.
»U šumu!« povikao je Hotsporn. »Skreni u šumu!
U šipražje!«
Skrenuli su ne usporavajući. Ciri je tijesno i još
jače prilegla uz konjski vrat, jer su je grane koje su je
šibale u trku mogle izbaciti iz sedla. Vidjela je kako je
hitac iz samostrela otkinuo iver s debla johe pokraj
kojega je prolazila. Potjerala je vriskom konja,
očekujući u svakom trenu udarac šiljka u leđa.
Jašući tik pred njom, Hotsporn je odjednom čudno
zastenjao.
Preskočili su duboki vjetrolom, vratolomno se
spustili niz strminu, u trnoviti cestar. I tada se
Hotsporn iznenada svalio iz sedla i tresnuo u
brusnice. Vrana kobila je zarzala, ritnula se,
zamahnula repom i pojurila dalje. Ciri nije
razmišljala. Saskočila je, tresnula svoga konja po
stražnjici. Kada je odjurio za vranom kobilom,
pomogla je Hotspornu da ustane, oboje su zaronili u
grmlje, u šibljak, prevrnuli se, skotrljali niz strminu i
upali među visoku paprat na dnu jaruge. Mahovina
im je ublažila pad.
 Odozgo, s vrha litice, čuo se topot kopita potjere
koja je na sreću jurila visoko kroz šumu za odbjeglim
konjima. Njihov nestanak u paprati nije čini se nitko
zamijetio.
»Tko su ovi?« siknula je Ciri, izvlačeći se ispod
Hotsporna i istresajući iz kose zgnječene krasnice.
»Prefektovi ljudi? Varnhageni?«
»Obični razbojnici...« Hotsporn je ispljunuo lišće.
»Pljačkaši...«
»Ponudi im amnestiju«, škripnula je pijeskom u
zubima. »Obećaj im...«
»Tiho. Čut će nas.«
»Hoooo! Hooooo! Ovuda!« dopiralo je odozgo.
»Zaobiđi slijeeeeva! Slijevaaaa!«
»Hotsporne?«
»Što je?«
»Leđa su ti krvava.«
»Znam«, odvratio je hladno, izvlačeći ispod pazuha
zamotaj platna i okrećući joj se bokom. »Uguraj mi to
pod košulju. U visini lijeve lopatice...«
»Kamo te pogodilo? Ne vidim držak...«
»To je bila arbaleta... Željezna sjecka,
najvjerojatnije prerezani potkivački čavao. Pusti, ne
diraj. Tik je uz kralježnicu.«
»Kvragu. Što da radim?«
»Budi tiho. Vraćaju se.«
Zatopotala su kopita, netko je prodorno zviznuo.
Netko se derao, dozivao, zapovijedao nekome da se
vrati. Ciri je naćulila uši,
 »Odlaze«, progunđala je. »Odustali su od potjere.
Nisu uhvatili konje.«
»To je dobro.«
»Nećemo ih ni mi uhvatiti. Hoćeš li moći hodati?«
»Neću morati«, nasmiješio se pokazujući na
zapešću narukvicu poprilično jeftina izgleda. »Kupio
sam ovu grivnu skupa s konjem. Čarobna je. Kobila
ju je nosila još otkako je bila ždrijebe. Kada je
protrljam, evo ovako, kao da je pozivam. Kao da mi
čuje glas. Dojurit će ovamo. Malo će potrajati, ali. će
svakako dotrčati. Uz malo sreće i tvoja će šarka
dotrčati za njom.«
»A uz malo peha? Odjahat ćeš sam?«
»Falko«, rekao je, uozbiljivši se. »Ja neću otići sam,
ja računam na tvoju pomoć. Trebat će me pridržavati
u sedlu. Već mi trnu prsti na nogama. Mogu izgubiti
svijest. Poslušaj: ovaj će te klanac dovesti do doline s
potokom. Krenut ćeš gore, uzvodno, na sjever. Odvest
ćeš me u mjesto koje se zove Tegamo. Ondje ćemo
pronaći nekoga tko će znati izvući to željezo iz leđa, a
da pritom ne usmrti ili paralizira.«
»To je najbliže naselje?«
»Ne. Bliža je Ljubomora, nekih dvadeset milja
dolinom odavde, na suprotnu stranu, niz potok. Ali
nipošto ne idi onamo.«
»Zašto?«
»Nipošto«, ponovio je mršteći se. »Nije riječ o meni,
već o tebi. Ljubomora je za tebe smrt.«
»Ne razumijem.«
»Ne moraš. Naprosto mi povjeruj.«
 »Giselheru si rekao...«
»Zaboravi Giselhera. Ako hoćeš živjeti, zaboravi
sve njih.«
»Zašto?«
»Ostani sa mnom. Održat ću obećanje, Snježna
kraljice. Uresit ću te smaragdima... Obasut ću te
njima...«
»Baš sjajan trenutak za šale.«
»Uvijek je vrijeme za šale.«
Hotsporn ju je iznenada zagrlio, pritisnuo rukom i
počeo joj raskopčavati bluzu. Bez prenemaganja, ali i
bez žurbe. Ciri mu je odgurnula ruku.
»Baš«, zarežala je. »Sjajan trenutak i za to!«
»Za to je svaki trenutak dobar. Osobito za mene,
sada. Rekao sam ti, ovo je kralježnica. Sutra se mogu
pojaviti teškoće... Što radiš? Ah, prokletstvo...«
Ovaj ga je put odgurnula jače. Prejako. Hotsporn
je problijedio, zagrizao usne, zastenjao od boli.
»Oprosti. Ali ako je netko ranjen, trebao bi ležati
mirno.«
»Od blizine tvoga tijela zaboravljam bol.«
»Prestani, dovraga!«
»Falko... Budi dobra prema čovjeku koji pati.«
»Patit ćeš ako ne povučeš ruku. Smjesta!«
»Tiše... Mogu nas čuti razbojnici... Koža ti je poput
atlasa... Nemoj se vrpoljiti, dovraga.«
Ah, đavo da ga nosi, pomislila je Ciri, neka ide
kvragu. Pa, napokon, što onda? Radoznala sam.
Smijem biti radoznala. Nema u tome nikakva
osjećaja. Ponijet ću se prema njemu praktično i
gotovo. I nepreuzetno ću zaboraviti.
Prepustila se dodiru i ugodi koju joj je donosio.
Okrenula je glavu, ali je zaključila da je to pretjerano
skromno i huljski licemjerno - nije htjela ispasti kao
posrnula nevinost. Pogledala ga je ravno u oči, ali to
joj se učinilo odviše smjelim i izazovnim - a tako nije
željela ispasti. Zato je jednostavno zažmirila, obgrlila
ga oko vrata i pomogla mu s pucetima, jer je bio spor
i gubio je vrijeme.
Dodiru prstiju pridružio se dodir usana. Bila je već
blizu toga da zaboravi cijeli svijet kada je Hotsporn
iznenada zamro bez pokreta. Nakratko je strpljivo
ležala. Imala je na umu da je ranjen i da ga rana
sigurno muči. Ali potrajalo je to predugo. Njegova joj
se slina sušila na bradavicama.
»Hej, Hotsporne? Spavaš?«
Nešto joj je poteklo na dojku i bok. Dodirnula je
prstima. Krv.
»Hotsporne!« Zbacila ga je sa sebe. »Hotsporne, jesi
li umro?«
Glupo pitanje, pomislila je. Pa vidim.
Pa vidim da je umro.
.
»Umro je s glavom na mojim grudima.« Ciri je
okrenula glavu. Žar s ognjišta zaplesao je crveno na
njezinu unakaženom obrazu. A možda je crvenilo
potjecalo od stida. Vysogota nije bio siguran.
»Jedino što sam tada osjećala«, dodala je i nadalje
okrenuta, »bilo je razočaranje. Jesi li šokiran?«
 »Ne. Baš to nisam.«
»Shvaćam. Nastojim ne uljepšavati priču, ništa ne
popravljati. Ništa ne tajiti. Iako bih ponekad željela,
osobito ovo zadnje.« Šmrknula je, pročeprkala
zglavkom prsta po kutu oka.
»Zatrpala sam ga granama i kamenjem. Površno,
priznajem. Banditi su se i dalje vrzmali uokolo, čula
sam njihova dozivanja i bila više no sigurna da nisu
obični razbojnici. Nisam samo znala koga love: mene
ili njega. No morala sam biti tiho. Cijelu noć. Do
svitanja. Pokraj trupla. Brrrr.«
»U zoru«, nastavila je tren poslije, »potjera se već
odavno nije čula i mogla sam krenuti. Konja sam već
imala. Čarobna narukvica koju sam skinula s
Hotspornove ruke stvarno je djelovala. Vrana kobila
se vratila. Pripala mi je. Sada je bila moja. Bila je moj
dar. Postoji takav običaj na Skeliškom otočju, znaš?
Djevojci njezin prvi ljubavnik daruje skupocjen dar.
Pa što onda ako je moj umro prije no što je to stigao
postati?«
.
Kobila je udarila prednjim kopitima o zemlju,
zarzala, stala postrance, kao da traži da joj se divi.
Ciri nije mogla zadržati uzdah ushita gledajući taj
vrat nalik na leđa dupina, ravan i vitak, ali mišićav,
malu lijepo oblikovanu glavu izbočena čela, visoka
grebena, građu zadivljujućeg sklada.
Približila se oprezno, pokazujući kobili narukvicu
na zapešću. Kobila je snažno frknula, spustila
živahne uši, ali je dopustila da je uhvati za vodice i
pomiluje po baršunastoj njušci.
 »Kelpie«, rekla je Ciri. »Crna si i gipka kao morska
kelpie. Čarobna si kao kelpie. Pa ćeš se zvati Kelpie. I
briga me je li to preuzetno ili nije.«
Kobila je frknula, podignula uši, mahnula
svilenim repom koji je dosezao do kičica. Ciri - koja je
voljela visoka sedla - skratila je remenje stremena,
opipala netipično, plitko sedlo bez stražnjeg unkaša i
jabuke. Umetnula je čizmu u stremen i uhvatila konja
za grivu.
»Mimo, Kelpie.«
Sedlo je unatoč izgledu bilo posve ugodno. I iz
očitih razloga puno lakše od običnih konjičkih sedala.
»Sada ćemo«, rekla je Ciri, gladeći kobilu po
vrućem vratu, »vidjeti jesi li i hitra koliko si lijepa. Jesi
li punokrvna ili samo mješanka. Što kažeš na
dvadeset milja galopa, Kelpie?«
.
Da se netko duboko u noć Uspio krišom prikrasti
toj u močvarama izgubljenoj kolibi s upalim i
mahovinom obraslim trščanim krovom, da je zavirio
kroz pukotine u prozorskim kapcima, ugledao bi
sjedobradog starca kako sluša priču djevojčeta
zelenih očiju i pepeljaste kose.
Vidio bi kako žar koji dogorijeva na ognjištu
oživljava i postaje svjetliji, kao da sluti što će biti
ispričano.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti.
Koliba staroga Vysogote bila je dobro skrivena među
močvarnom trskom. U vječito maglom pokrivenoj
pustari u koju se nitko nije usuđivao kročiti.
 .
»Dolina s rječicom bila je ravna, pogodna za
jahanje, pa je Kelpie jurila kao vihor. Naravno da
nisam jahala uzvodno, već niz rječicu. Pamtila sam
taj neobični naziv: Ljubomora. Prisjećala sam se
onoga što je Hotsporn govorio u postaji Giselheru.
Shvatila sam zašto me upozoravao na to naselje. U
Ljubomori je sigurno čekala zasjeda. Kada je Giselher
omalovažio ponudu amnestije i rada za ceh, Hotsporn
mu je namjerno spomenuo lovca na nagrade koji je
zasjeo u naselju. Znao je da će takav mamac Štakori
progutati, da će otići onamo i upasti u zamku. Morala
sam dospjeti do Ljubomore prije njih, presjeći im put,
upozoriti ih. Vratiti ih. Sve. Ili barem Mistle samu.«
»Domišljam se«, promrmljao je Vysogota, »da nisi
uspjela.«
»Tada sam«, rekla je tiho, »držala da u Ljubomori
čeka brojan i do zuba naoružan odred. Nije mi bilo ni
nakraj pameti da tu zasjedu čini jedan čovjek...«
Ušutjela je, zagledana u tamu.
»A nisam imala ni pojma kakav čovjek.«

***

Birka je nekoć bila bogato selo, lijepo i nadasve

slikovito položeno - njezine žute slamnate strehe i
crveni crijepovi zbijeno su ispunjavali kotlinu strmih,
šumovitih strana što su mijenjale boje ovisno o
godišnjem dobu. Jesenska slika Birke osobito je
veselila oko sklono ljepoti i tankoćutno srce.
 Tako je bilo do vremena kada je naselje
promijenilo ime. A zbilo se to ovako:
Mladi ratar, vilenjak iz obližnje vilenjačke kolonije,
nasmrt se zaljubio u kćer mlinara iz Birke. Mlada
mlinarica-đavolica ismijala je vilenjakovo udvaranje i
nastavljala ljubovati sa susjedima, znancima, pa čak
i rođacima. Oni su se počeli rugati vilenjaku i njegovoj
ljubavi slijepoj kao krtica. Vilenjak - podosta
netipično za vilenjaka - eksplodirao je gnjevom i
osvetom, eksplodirao strahovito. Jedne je noći za
povoljna vjetra podmetnuo požar i spalio cijelu Birku.
Uništeni pogorelci klonuli su duhom. Jedni su
otišli u svijet, drugi se prepustili neradu i
pijančevanju. Novac prikupljan za obnovu redovito su
potkradali i zapijali, a naselje je postalo slikom bijede
i očaja: skupina ružnih i nemarno sklepanih straćara
pod golim i osmuđenim padinama kotline. Prije
požara Birka je imala ovalan oblik s malenim
središnjim trgom, sada se od malobrojnih valjano
obnovljenih kuća, žitnica i pecara oblikovalo nešto
nalik na dugu uličicu koju zatvara pročelje zajednički
podignutog svratišta »Kod himerine glave«, koje je
vodila udovica Goulue.
I već sedam godina nitko nije koristio naziv Birka.
Govorilo se Žarka Ljubomora, skraćeno - samo
Ljubomora.
Uličicom Ljubomore jahali su Štakori. Bilo je
hladno, oblačno, sumorno jutro.
Ljudi su bježali kućama, skrivali se u daščarama
i straćarama. Tko je imao prozorske kapke, zatvarao
ih je s treskom, tko je imao vrata, podupirao ih je
kolcem. Tko je još imao rakije, pio je da se ohrabri.
Štakori su jahali korakom, demonstrativno polagano,
stremen uz stremen. Na licima im se ocrtavao
ravnodušni prezir, ali su im namrštene oči pozorno
motrile prozore, trijemove i uglove.
»Samo jedna strijela iz samostrela!« upozorio je
Giselher, gromko i unaprijed. »Jedan zvižduk tetive i
ovdje će nastati klaonica!«
»I još će jednom ovuda zalepetati crveni pijetao!«
primetnula je Iskra visokim djevojačkim sopranom.
»Ostat će samo zemlja i voda!«
Neki od stanovnika sigurno su imali samostrele,
ali nije se našao nitko tko bi poželio provjeriti prijete
li štakori uprazno.
Štakori su sjahali. Posljednjih pedesetak metara
koliko ih je dijelilo od svratišta »Kod himerine glave«
prešli su pješice, jedni uz druge, ritmički zvoneći i
zveckajući ostrugama, ukrasima i nakitom.
Sa svratišnih su stuba, ugledavši ih, umaknula tri
Ljubomorca koji su pivom tažili mamurluk od sinoć.
»Samo da je još ovdje«, progunđao je Kayleigh.
»Okasnili smo. Nismo se trebali odmarati, trebali smo
ovamo upasti još noćas...«
»Glup si«, nacerila se Iskra. »Ako hoćemo da se o
ovome pjevaju pjesme, ne možemo to učiniti noću i
krišom. Ljudi to moraju vidjeti! Jutro je najbolje jer
su svi još trijezni, nije li tako, Giselheru?«
Giselher nije odgovorio. Podignuo je kamen,
zamahnuo i tresnuo ga o vrata krčme.
»Izlazi, Bonharte!«
 »Izlazi, Bonharte!« ponovili su u zboru Štakori.
»Izlazi, Bonharte!«
Iznutra su se začuli koraci. Polagani i teški. Mistle
je osjetila žmarce koji su joj prešli po šiji i ramenima.
Bonhart je stao u dovratak.
Štakori su se nagonski povukli korak, pete visokih
čizama uprle su se u zemlju, dlanovi su priskočili
dršcima mačeva. Lovac na nagrade svoj je mač držao
pod pazuhom. Tako su mu ruke bile slobodne - u
jednoj je držao oljušteno jaje, u drugoj komadić
kruha.
Polagano je prišao ogradici, pogledao ih odozgo, s
visine. Stajao je na trijemu, ali je i sam bio visok.
Golem, premda mršav kao ghul.
Promatrao ih je, prelazio vodenastim pogledom
preko svih redom. Odgrizao je najprije komadić jajeta,
potom komadić kruha.
»A gdje je Falka?« upitao je nerazgovijetno. Mrve
žutanjka spale su mu s brkova i usana.
»Hitaj, Kelpie! Hitaj, ljepotice! Hitaj svim silama!«
Vrana kobila je glasno zarzala, ispruživši vrat u
vratolomnom galopu. Šljunak je prštao pod kopitima
poput tuče, iako se činilo da kopita jedva dodiruju
zemlju.
.
Bonhart se lijeno protegnuo, škripeći kožnim
kaputom, polagano navukao i pomno namjestio
rukavice od losove kože.
»Pa što je ovo?« namrštio se. »Hoćete me ubiti? A
zašto?«
 »Za Muhomora da ne tražimo dalje«, odvratio je
Kayleigh.
»I za zabavu«, dodala je Iskra.
»I za blaženi mir«, dodao je Reef.
»Aaaa«, rekao je polagano Bonhart. »A, o tome je
riječ! A ako vam obećam da ću vas pustiti na miru,
hoćete li odustati?«
»Ne, ti sijedi psu, nećemo odustati«, nasmiješila se
dražesno Mistle. »Poznamo te. Znamo da nam nećeš
oprostiti, da ćeš se vucarati našim tragom i čekati
priliku da probodeš nekog od nas sleđa. Izađi!«
»Pomalo, pomalo.« Bonhart se nasmiješio, cereći
se zlokobno pod sijedim brkovima. »Zaplesati uvijek
stignemo, ne treba se uzbuđivati. Najprije ću vam
nešto predložiti, Štakori. Dopustit ću vam da birate,
a vi postupite kako vam drago.«
»Što trokeljaš, stari panju?« dreknuo je Kayleigh,
pogrbivši se. »Govori razumljivije!«
Bonhart je kimnuo glavom i počešao se po bedru.
»Nagrada je za vas raspisana, Štakori. Nemala. A
od nečega treba živjeti.«
Iskra je frknula kao divlja mačka, šireći mačji oči.
Bonhart je prekrižio ruke na prsima, držeći mač u
pregibu lakta.
»Nemala nagrada«, ponovio je, »za vas mrtve, a za
žive ne puno viša. Meni je stoga, da budem iskren,
svejedno. Nemam ništa protiv vas osobno. Još jučer
sam mislio da ću vas pobiti tek tako, iz zabave i za
veselje, ali sami ste došli, poštedjevši me gnjavaže, pa
ste me dirnuli. Zato ću vam dopustiti da birate. Kako
biste radije da vas sredim: na dobar ili gadan način?«
Mišići na Kayleighovoj čeljusti su zatreperili.
Mistle se sagnula spremna na skok. Giselher ju je
uhvatio za ruku.
»Hoće nas razbjesniti«, zasiktao je. »Pusti hulju
neka priča.«
Bonhart je prasnuo.
»No?« ponovio je. »Na dobar ili gadan način? Ja
vam savjetujem prvi. Jer vidite: na dobar boli znatno,
ali zbilja znatno manje.«
Štakori su kao na zapovijed zgrabili oružje.
Giselher je zamahnuo oštricom ukriž, zamro u
položaju za dvoboj. Mistle je sočno pljunula na
zemlju.
»Dođi amo, koščati starkeljo«, rekla je prividno
mirno. »Dođi, podlace. Ubit ćemo te kao starog,
sijedog psa.«
»Draži vam je znači gadan način.« Bonhart je,
gledajući nekamo iznad krovova kuća, polagano
izvukao mač, odbacio korice. Bez žurbe je sišao s
trijema, zveckajući ostrugama.
Štakori su se brzo rasporedili širom uličice.
Kayleigh je otišao najdalje ulijevo, gotovo uza zid
pecare. Kraj njega je stala Iskra, cereći svoje uske
usne u uobičajeni, strašni smiješak. Mistle, Asse i
Reef pošli su nadesno. Giselher je ostao u sredini,
zureći u lovca na nagrade ispod namrštenih vjeđa.
 »Pa, dobro, Štakori.« Bonhart se osvrnuo u stranu,
pogledao u nebo, zatim podignuo mač i pljunuo na
oštricu.
»Kad je bal, neka je maskenbal. Glazbo, sviraj!«
Skočili su jedni na druge kao vuci, munjevito,
tiho, bez upozorenja. Zviznule su zrakom oštrice,
ispunjavajući uličicu bučnim zveckanjem čelika.
Isprva su se čuli samo zveket oštrica, uzdasi,
stenjanje i ubrzano disanje.
A onda su iznenada i neočekivano Štakori počeli
vrištati. I umirati.
Reef je izletio iz klupka prvi, tresnuo je leđima o
zid, poprskavši krvlju prljavobijeli kreč. Za njim je
nesigurnim korakom zateturao Asse, savio se, pao na
stranu, naizmjence savijajući i pružajući koljena.
Bonhart se izvijao i skakao kao čigra, okružen
svjetlucanjem i zviždukom sječiva. Štakori su se
povlačili pred njim, priskačući, udarajući i odskačući,
bijesno, žestoko, nemilosrdno. I neuspješno. Bonhart
je parirao, udarao, odvraćao, udarao, napadao,
neprekidno napadao, nije dopuštao predah, nametao
je tempo. A Štakori su se povlačili. I umirali.
Iskra, zasječena po vratu, pala je u blato,
sklupčavši se kao mačka, krv joj je iz kucavice
briznula po listovima i koljenima Bonharta koji ju je
prekoračio. Lovac je širokim zamahom odbio napade
Mistle i Giselhera, nakon čega se zavrtio i munjevitim
udarcem rasjekao Kayleigha, sijekući ga samim
vrhom mača - od ključne kosti do bedra. Kayleigh je
ispustio mač, ali nije pao - samo se zgrčio i objeručke
uhvatio za prsa i trbuh, a ispod dlanova mu je
briznula krv. Bonhart je opet izbjegao Giselherov
udarac, odbio Mistlein napad i još jednom posjekao
Kayleigha, pretvorivši mu ovaj put jednu stranu glave
u purpurnu kašu. Svjetlokosi Štakor je pao,
rasprsnuvši kaljužu krvi pomiješanu s blatom.
Mistle i Giselher su na tren zastali. I umjesto da
pobjegnu, zaurlali su uglas, divlje i bijesno. I bacili se
na Bonharta.
Našli su smrt.
.
Ciri je uletjela u naselje i pojurila ulicom u galopu.
Pod kopitima vrane kobile poletjelo je blato.
Bonhart je petom gurnuo Giselhara koji je ležao
uza zid. Vođa Štakora nije davao znakove života. Iz
rasječene lubanje već je prestala teći krv.
Mistle je na koljenima tražila mač, opipavala je
objema rukama blato i gnoj, ne vidjevši da kleči u
crvenoj mlaki koja se brzo širi. Bonhart joj je polagano
prišao. »Neeeeeee!«
Lovac je digao glavu.
Ciri je u trku saskočila s konja, zateturala, pala
na jedno koljeno.
Bonhart se nasmiješio.
»Štakorica«, rekao je. »Sedma štakorica. Dobro je
da si tu. Manjkala si mi za komplet.«
Mistle je pronašla mač, ali nije ga bila u stanju
podignuti. Zakašljala je i bacila se Bonhartu pod
noge, zabivši prste u sare njegovih čizama. Otvorila je
usta da krikne, umjesto krika iz usta joj se izlio
svjetlucav grimizni mlaz. Bonhart ju je žestoko udario
nogom, svalivši je u kal. Mistle se ipak, držeći
objeručke rasporeni trbuh, uspjela ponovo dići.
»Neeeee!« vrisnula je Ciri. »Miiiistle!«
Lovac na nagrade nije obratio pozornost na njezin
vrisak, čak ni glavu nije okrenuo. Zamahnuo je
mačem i široko udario, kao kosom, snažnim udarcem
koji je podignuo Mistle sa zemlje i tresnuo je čak pod
zid, meku poput krpene lutke, poput crveno obojena
dronjka.
Krik je zamro u Cirinu grlu. Ruke su joj se tresle
dok je posezala za mačem.
»Ubojico«, rekla je čudeći se stranosti svoga glasa.
Stranosti usana koje su iznenada postale užasno
suhe.
»Ubojico! Huljo!«
Bonhart ju je radoznalo promatrao, naginjući
blago glavu.
»Jesmo li za umiranje?« upitao je.
Ciri je išla prema njemu, obilazeći ga u polukrugu.
Mač u podignutim i ispruženim rukama se pomicao,
zavaravao, obmanjivao.
Lovac na nagrade se gromko nasmijao.
»Umiranje!« ponovio je. »Štakorici se umire!«
Okretao se polagano, ostajući na mjestu, ne dajući
se dovabiti u polukružnu klopku. Ali Ciri je bilo
svejedno. Zakuhala je od bijesa i mržnje, tresla se od
žudnje za ubijanjem. Htjela je dograbiti toga strašnog
starca, osjetiti kako mu se oštrica urezuje u tijelo.
Htjela je vidjeti njegovu krv kako brizga iz žila
kucavica u ritmu posljednjih otkucaja srca.
 »No, Štakorice.« Bonhart je podignuo okrvavljeni
mač i pljunuo na oštricu. »Prije nego krepaš, pokaži
što se skriva u tebi! Glazbo, sviraj!«
.
»Zbilja ne znam kako se dogodilo da se nisu
poubijali u tom prvom okršaju«, pričao je šest dan
poslije Nycklar, sin tesara mrtvačkih sanduka. »Jako
su se htjeli poubijati, moglo se opaziti. Ona njega, on
nju. Nasrnuli su jedno na drugo, našli se na tren u
klinču i odmah je započeo sveopći zveket mačeva.
Možda su dvaput, a možda i triput razmijenili udarce.
Nije bilo čovjeka koji bi to uspio pobrojiti, bilo
pogledom, bilo sluhom. Tako su se brzo tukli, zlatni
moj gospodine, da to ljudsko oko ni uho nisu hvatali.
A plesali su i skakali jedno oko drugoga kao dvije
lasice!«
Stefan Skellen, zvan Sova, slušao je pozorno,
igrajući se korbačem.
»Razdvojili su se«, nastavljao je momak, »a ni jedno
nije bilo ni okrznuto. Štakorica je bila, dalo se vidjeti,
bijesna kao sam vrag, a siktala je kao mačak kada mu
poželiš oduzeti miša. A gospodar Bonhart bio je posve
spokojan.«
.
»Falka«, rekao je Bonhart, nasmiješen i naceren
kao pravi ghul. »Ti zbilja znaš plesati i baratati
mačem! Zainteresirala si me, curo. Tko si ti? Reci mi
prije no što umreš.«
Ciri je predisala. Osjećala je kako je počinje
obuzimati užas. Shvatila je s kime ima posla.
 »Reci mi tko si i poštedjet ću ti život.«
Još je čvršće stegnula balčak u šaci. Morala je,
morala je probiti njegovu obranu, posjeći ga, prije no
što se zakloni. Nije mogla dopustiti da odbija njezine
parade, nije mogla prihvaćati mačem njegove napade,
nije mogla više ni jednom riskirati bol i uzetost koji
su joj pri obranama probadali i prožimali lakat i
podlakticu. Nije mogla gubiti energiju na pasivno
izmicanje njegovim nasrtajima koji su je promašivali
jedva za dlaku. Moram izbjeći paradu, pomislila je.
Odmah. U ovom srazu. Ili umrijeti.
»Umrijet ćeš, Štakorice«, rekao je, približavajući joj
se s mačem pruženim daleko preda se. »Ne bojiš se?
To je zato što ne znaš kako izgleda smrt.«
Kaer Morhen, pomislila je, skočivši. Lambert.
Češalj. Salto.
Prešla je tri koraka i izvela poluokret, a kada je
napao, omalovaživši fintu, izvela je salto unatrag,
pala u vješt poklek i smjesta se bacila na njega,
zaronivši pod njegovu oštricu i okrećući zapešće na
bod, na strašan udarac, podržan snažnim zakletom
bedara. Odjednom ju je obuzela euforija, već je gotovo
osjećala kako oštrica probada tijelo.
Ubod je zamijenio tvrd, glasan sudar metala s
metalom. I iznenadan bljesak u očima, udarac i bol.
Osjetila je da pada, osjetila je da je pala. Parirao je i
odbio, pomislila je. Umirem, pomislila je.
Bonhart ju je nogom udario u trbuh. Drugim
udarcem noge, precizno i bolno odmjerenim u lakat,
izbio joj je mač. Ciri se uhvatila za glavu, osjećala je
tupu bol, ali pod prstima nije napipala ranu i krv.
Tresnuo me šakom, pomislila je s užasom.
Najobičnije šakom. Hi glavicom mača. Nije me ubio.
Isprašio me kao balavicu.
Otvorila je oči.
Lovac je stajao nad njom, strašan, mršav kao
kostur, nadvijajući se nad nju kao bolesno i bezlisno
drvo. Smrdio je po znoju i krvi.
Dohvatio ju je za kosu na zatiljku, na silu podigao,
prisilio da ustane, ali odmah potom protresao,
izmičući joj tlo pod nogama, i povukao, vrištavu poput
prokletnika, prema Mistle koja je ležala pod zidom.
»Ne bojiš se smrti, ha?« zarežao je pritišćući joj
glavu dolje. »Pogledaj onda, Štakorice. Ovo je smrt.
Tako se umire. Pogledaj, ovo su crijeva. Ovo je krv. A
ovo govno. To čovjek ima u sebi.«
Ciri se napregnula, presamitila, pritisnuta
njegovom rukom, zakrkljala u suhim grčevima
povraćanja. Mistle je još bila živa, ali su joj od bile
zamagljene, staklene, riblje. Njezin dlan, kao
jastrebova kandža, zatvarao se i otvarao, zariven u
blato i kal. Ciri je osjetila oštar, prodoran vonj urina.
Bonhart je zagrohotao.
»Tako se umire, Štakorice. U vlastitoj mokraći!«
Pustio joj je kosu. Ciri se podignula na koljena,
potresana suhim, isprekidanim jecajima. Mistle je
bila tik do nje. Mistlein dlan, uzak, delikatan, mekan,
pametan Mistlein dlan...
Nije se više micala.
.
 »Nije me ubio. Obje mi je ruke privezao za gredu
za vezanje konja.«
Wysogota je sjedio nepomično. Tako je sjedio već
poduže vrijeme. Susprezao je čak i disanje. Ciri je
nastavljala priču, a glas joj je postajao sve mukliji, sve
neprirodniji i sve neugodniji.
»Zapovjedio je tima koji su se štrcali da mu donesu
vrećicu soli i bačvicu octa. I pilu. Nisam znala...
Nisam mogla shvatiti što namjerava... Tada još nisam
znala za što je sposoban. Ja sam bila privezana... za
konjsko privezište... Pozvao je nekakve bijednike da
me drže za kosu... i za očne kapke. Pokazao im je
kako... Tako da ne mogu okrenuti glavu ni zatvoriti
oči... Da moram gledati to što radi. Treba paziti da se
roba ne pokvari, rekao je. Da se ne raspadne...«
Cirin je glas pukao, suho zapeo u grlu. Wysogota,
odjednom znajući što će čuti, osjetio je kako mu se u
ustima skuplja slina kao val povodnja.
»Odrezao im je glave«, rekla je muklo Ciri. »Pilom.
Giselheru, Kayleighu, Asseu, Reefu, Iskri... I Mistle.
Otpilio im je glave... Redom. Pred mojim očima.«
Da se netko te noći uspio krišom prikrasti toj u
močvarama izgubljenoj kolibi s upalim i mahovinom
obraslim trščanim krovom, da je zavirio kroz pukotine
u prozorskim kapcima, ugledao bi u škrto
osvijetljenoj unutrašnjosti sjedobradog starca u
kožuhu i djevojče pepeljaste kose s licem unakaženim
ožiljkom na obrazu. Vidio bi kako se djevojka trese od
plača, kako se guši od jecaja u starčevu zagrljaju, dok
je on pokušava umiriti, nespretno je i makinalno
milujući i lupkajući po drhtavim ramenima.
 Vidio bi kako žar na ognjištu oživljava i postaje
svjetliji, kao da sluti to što će biti ispričano.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti.
Koliba je bila dobro skrivena među močvarnom
trskom. U vječito maglom pokrivenoj pustari u koju
se nitko nije usuđivao kročiti.
 .

Često su mi postavljali pitanje kako se dogodilo, te sam

odlučio početi zapisivati svoja sjećanja. Izgleda da je
trenutak u kojemu su počeli nastajati moji memoari
zanimao mnoge - koji su zapravo činjenica, događaj ili
poticaj, pratili početak pisanja ili me potaknuli na pisanje.
Prije sam davao različita objašnjenja i nerijetko lagao, no
sada ću se. prikloniti istini, jer danas, kada mi je kosa
pobijeljela i dobrano se prorijedila, znam da je istina
dragocjeno zrno, dok je laž - bezvrijedna pljeva.
A istina je ova: osobiti događaj koji je sve potaknuo,
kojemu zahvaljujem prve zapise iz kojih se poslije počelo
oblikovati moje životno djelo, bio je slučajno pronalaženje
papira i olovke među stvarima koje smo ja i moji
kompanjoni ukrali iz lyrijskih vojnih zaliha. Dogodilo se to...
Maslačak, Pola stoljeća pjesništva
Treće poglavlje

... DOGODILO SE TO petoga dana nakon rujanskoga

mlađaka, točno tridesetog dana našeg pohoda,
računajući od polaska iz Brokilom, a šest dana poslije
Bitke na mostu.
Sada ću se, dragi budući štioče, malo povući u
vremenu i opisati događaje koji su se zbili neposredno
nakon glasovite i posljedicama bremenite Bitke na
mostu. No prvo ću ipak poučiti onu brojnu skupinu
štilaca koji o Bitki na mostu ne znaju ništa - ili zbog
zanimanja za druge stvari, ili zbog sveopćeg neznanja.
Objašnjavam: ta se bitka vodila zadnjega dana
mjeseca kolovoza Godine velikoga rata u Angrenu, na
mostu koji spaja obje obale rijeke Jaruge u okolici
postaje Crveno splavište. Strane u tom oružanom
sukobu bile su: vojska Nilfgaarda, lyrijski korpus kojim
je zapovijedala kraljica Meve te mi, naša sjajna družba
- ja, to jest nižepotpisani, a također i vještac Geralt,
vampir Emiel Regis Rohellec Terziejf-Godefroy,
strijelkinja Maria Barring zvana Milva i Cahir Mawr
Dyjfryn aep Ceallach, Nilfgaarđanin koji s upornošću
dostojnom bolje stvari voli dokazivati da nije
Nilfgaarđanin.
Nejasnim ti se može također učiniti, dragi štioče,
odakle se u Angrenu našla kraljica Meve, za koju se
tada mislilo da je skupa sa svojom vojskom pala i
nestala za srpanjske inkurzije na Lyriju, Riviju i Aedrin
koja je završila potpunim osvajanjem tih zemalja i
njihovom okupacijom od strane imperijalnih vojski. Ali
Meve nije pala, kako se držalo, u boju, nije dospjela u
nilfgaardsko sužanjstvo. Sazvavši pod svoj barjak
dičnu konjicu preživjele lyrijske vojske i privukavši
koga se dalo, među inim i najamnike te obične
razbojnike, junačna Meve povela je protiv Nilfgaarda
gerilski rat. A za takvo je ratovanje divlji Angren bio
idealan - bilo da je valjalo udariti iz zasjede, bilo da se
trebalo pritajiti u kakvoj guštari, jer guštara ima u
Angrenu i više no dovoljno, istinu govoreći, osim
guštara u toj zemlji i nema ničega što bi vrijedilo
spominjati.
Odred kraljice Meve - koju je njezina vojska već
nazivala Bijelom kraljicom - brzo je ojačao i stekao
takvu samouvjerenost da se uspio bez straha prebaciti
na lijevu obalu Jaruge te je ondje, u neprijateljevoj
dubokoj pozadini, do mile volje dizao galamu i haračio.
Ovdje se vraćamo našoj temi, to jest Bitki na mostu.
Situacija je taktički izgledala ovako: gerilci kraljice
Meve, poharavši lijevu obalu Jaruge, htjeli su pobjeći
na desnu obalu Jaruge, ali naletjeli su na Nilfgaarđane
koji su pustošili po desnoj obali Jaruge i upravo htjeli
pobjeći na lijevu obalu. Na spomenute smo naletjeli i
mi, sa središnjeg položaja, to jest iz same matice rijeke
Jaruge, s obje strane, lijeve kao i desne, okruženi
naoružanim ljudstvom. Nemajući tako kamo pobjeći,
postadosmo junacima i ovjenčasmo se besmrtnom
slavom. Bitku su, usput budi rečeno, dobili Lyrijci, jer
im je uspjelo ono što su i nakanili, to jest pobjeći na
desnu obalu. Nilfgaarđani su pobjegli u nepoznatom
smjeru i samim time bitku izgubili. Svjestan sam da
sve ovo zvuči vrlo konfuzno, i neću propustiti da se prije
objave ovih zapisa konzultiram s nekim vojnim
analitičarom. Zasad se oslanjam na autoritet Cahira
aep Ceallacha, jedinoga vojnika u našoj družbi - a
Cahir je potvrdio da veana militarnih doktrina dopušta
mogućnost da se bitku dobije brzim bijegom s bojnoga
polja.
Udio naše družbe u bitki bio je nesporno
hvalevrijedan, ali je imao i loših posljedica. Milva, koja
je bila u drugom stanju, doživjela je tragičnu nesreću.
Nama se ostalima pofortunilo utoliko što nitko nije bio
ozbiljnije ozlijeđen. Ali nitko nije stekao ni profit, pa
čak ni dočekao zahvale. Iznimku je predstavljao
vještac Geralt. Jer vještac Geralt, unatoč tome što je
višekratno - a očito licemjerno - obznanjivao
indiferentnost te ne jednom deklarirao neutralnost,
pokazao je u bitki žar koliko velik, toliko i pretjerano
spektakularan, drugim riječima: borio se zbilja
pokazno, da se ne kaže: na pokaz. Bio je zapažen, a
Meve, kraljica Lyrije, vlastoručno ga je proizvela u
viteza. Od toga je viteštva, kako se ubrzo pokazalo,
poteklo više neugode no avantaže.
Jer moraš znati, mili štioče, da je vještac Geralt
uvijek bio skroman, razborit i suzdržan čovjek, a
iznutra jednostavan i nekompliciran poput drška za
helebardu. Neočekivani avans i prividna naklonost
kraljice Meve ipak su ga promijenili - te bih, da ga
nisam bolje poznavao, rekao da se umislio. Umjesto da
žurno i anonimno nestane sa scene, Geralt se vrzmao
oko kraljevske svite, radovao počastima, uživao u
milosti i naslađivao slavom.
A nama su upravo slava i popularnost bile
najmanje potrebne. Napominjem onima, koji se ne
sjećaju, da su toga istog vješca Geralta, sada
proglašenog vitezom, progonili organi sigurnosti sva
Četiri kraljevstva u vezi s rebelijom čarobnjaka na
otoku Thaneddu. Mene, osobu nevinu i čistu kao suza,
pokušavalo se optužiti za špijunažu. Tomu valja dodati
Milvu, koja je kolaborirala s drijadama i Scoia'taelom,
te bila umiješana, kako se pokazalo, u glasovite
masakre ljudi na granicama Brokilonske šume. Usto
treba primetnuti i Cahira aep Ceallacha,
Nilfgaarđanina, pripadnika kako god okrenuo
neprijateljske nacije, čiju se nazočnost s krive strane
bojišnice ne bi dalo lako eksplicirati i opravdati. Ispalo
je tako da je jedini član naše družbe životopis kojega
nisu prljale političke ili kriminalne stvari, bio vampir.
Tako je demaskiranje i prepoznavanje ikoga od nas
prijetilo svima ostalima nabijanjem na naoštrene
jasikove kolce. Svaki dan proveden - isprva uostalom
ugodan, sit i siguran - u sjeni lyrijskih barjaka, taj je
rizik povećavao.
Geralt, kada sam ga na to oštro upozorio, blago se
smrknuo, ali je iznio svoje razloge, a bila su dva. Kao
prvo, Milva je nakon njezina nemilog slučaja i dalje
trebala skrb i njegu, a vojska je imala ranarnike. Kao
drugo, armija kraljice Meve zaputila se na istok, prema
Caed Dhuu. A i naša je družina, prije no što je
promijenila smjer i uvalila se u gore opisanu bitku,
također smjerala Caed Dhuu - jer nadali smo se da će
nam tamošnji druidi pružiti neke informacije koje bi
nam mogle pomoći u potrazi za Ciri. S ravnoga puta
prema navedenim druidima skrenule su nas konjičke
izvidnice i raspuštene skupine koje su harale
Angrenom. Sada, pod zaštitom prijateljske lyrijske
vojske, u milosti i blagonaklonosti kraljice Meve, put do
Caed Dhua bio nam je otvoren, štoviše činio se
jednostavnim i sigurnim.
Upozoravao sam vješca da se tako samo čini, da je
to samo privid, da je kraljevska milost varljiva i
kratkovječna. Vještac nije htio ni čuti. A tko je od nas
imao pravo, pokazalo se ubrzo. Čim se proširila vijest
da na Angren s istoka, od prijevoja Klamata, nastupa
vrlo jaka nilfgaardska kaznena ekspedicija, vojska
Lyrije se ne oklijevajući vratila na sjever, prema
Mahakamskom gorju. Geraltu, lako se domisliti, ta
promjena pravca nije nikako konvenirala - žurilo mu se
druidima, a ne u Mahakam! Naivan poput djeteta,
poletio je kraljici Meve u nakani da ga oslobodi vojne
službe i dade mu kraljevski blagoslov za njegove
privatne interese. I u istom se trenu kraljevska milost i
blagonaklonost okončala, a poštovanje i divljenje
junaku Bitke za most raspršilo se poput dima. Vitez
Geralt od Rivije bio je hladnim, pače oštrim tonom,
upozoren na svoje viteške obveze spram Krune. Još
uvijek neoporavljenoj Milvi, vampiru Regisu i dolje
potpisanomu, preporučeno je da se priključe koloni
izbjeglica i civila koja se vukla za vojnim postrojbama.
Cahir aep Ceallach, stasiti mladić koji ni po čemu nije
podsjećao na civila, bio je opasan bijelo-plavom vrpcom
i uvršten u takozvanu slobodnu kompaniju, to jest
konjički odred sastavljen od najrazličitijeg ološa koji je
Iprijski korpus prikupio usput. Na taj smo način
podijeljeni i sve je upućivalo na to da je naše putovanje
završilo definitivno i skroz-naskroz.
No kako se domišljaš, dragi štioče, nije to uopće bio
kraj, štoviše, nije to bio čak ni početak! Milva se,
doznavši za razvoj događaja, smjesta proglasila
zdravom i spremnom - te je prva dala znak za uzmak.
Cahir je odbacio kraljevske boje u grmlje i zbrisao iz
slobodne kompanije, a Geralt pobjegao iz luksuznih
šatora probranoga viteštva.
Neću se upuštati u pojedinosti, a skromnost mi ne
dopušta pretjerano eksponiranje mojih vlastitih i to
nemalih zasluga u pothvatu koji opisujem. Konstatirat
ću činjenicu: u noći s petoga na šesti rujna cijela je
naša družba kriomice napustila korpus kraljice Meve.
Prije oproštaja s lyrijskom vojskom nismo propustili
obilno se opskrbiti, ne zatraživši pritom dopuštenje
šefa opskrbničkih službi. Riječ »pljačka«, koju je
uporabila Milva, smatram odveć izravnom. U svakom
slučaju, pripadala nam je nekakva gratifikacija za naš
udio u nezaboravnoj Bitki za most. A ako ne
gratifikacija, onda makar obeštećenje i naknada
pretrpljenih šteta! Ne spominjući Milvinu tragičnu
nesreću, ne računajući Geraltove i Cahirove ozljede i
modrice, u bitki su nam ubijeni ili osakaćeni svi konji -
osim moga vjernog Pegaza i pakosne Crvenperke,
vješčeve kobile. U okviru rekompenzacije pokupili smo
stoga tri punokrvna kavalerijska jahača konja i jednog
teglećeg konja. Pokupili smo također toliko različite
opreme koliko nam je dopalo ruku - za volju istine
moram dodati da smo pola poslije morali baciti. Kako
je rekla Milva, biva tako kada se krade u mraku.
Najviše je korisnih stvari iz javnih zaliha uzeo vampir
Regis, koji po mraku vidi bolje nego za dana. Regis je
dodatno umanjio obrambenu gotovost lyrijske armije
za debelog sivog mula, kojega je izveo iz obora tako
vješto da ni jedna životinja nije frknula ni udarila
kopitom. Stoga priče o životinjama, koje osjećaju
vampire i reagiraju na njihov vonj paničnim strahom,
valja svrstati u bajke - valjda je riječ o nekim među
životinjama i nekima među vampirima. Dodat ću da tog
sivog mula imamo i danas. Nakon što smo izgubili
teglećeg konja koji nam je poslije, uplašivši se vukova,
nestao u šumama Zarječja, mul nosi naš imutak - ili,
točnije, ono što je od njega ostalo. Mul se zove Drakula.
Tako ga je nazvao Regis odmah poslije krađe i tako je
ostalo. Regisa očito zabavlja to ime, očito ima neko
duhovito značenje u vampirskoj kulturi i govoru, ali
nam to nije htio objasniti, tvrdeći da je to neprevodiva
igra riječi.
Na takav se način naša družba našla ponovo na
putu, a već otprije dug popis ljudi koji nas nisu voljeli
još se više produljio.
Geralt iz Rivije, bistri vitez bez mane, napustio je
redove viteštva, još i prije no što je njegovo
promaknuće potvrđeno patentom i prije no što mu je
dvorski heraldičar izmislio grb. A Cahir aep Ceallach
se u velikom sukobu Nilfgaarda s Nordlinzima već
stigao boriti u objema armijama i iz obiju dezertirati,
zaradivši u objema smrtnu kaznu u odsutnosti. Ni mi
ostali nismo bili u boljoj situaciji - napokon, uže je uže
i mala je razlika zbog čega se visi: za uvredu viteške
časti, dezertiranje ili nazivanje vojnoga mula imenom
Drakula.
Neka te stoga ne začudi, štioče, što smo ulagali
titanske napore da maksimalno povećamo udaljenost
koja nas dijeli od korpusa kraljice Meve. Tjerali smo na
jug koliko je bilo snage u konjima, prema Jaruzi,
namjeravajući se prebaciti na lijevu obalu. Ne da bismo
se rijekom odijelili od kraljice i njezinih gerilaca, već
zato što su pustare Zarječja bile manje pogibeljne od
ratom zahvaćenog Angrena - druidima u Caed Dhuu
bilo je mnogo razboritije putovati lijevom, nego desnom
obalom. Paradoksalno - jer lijeva je obala Jaruge bila
već Nilfgaardsko carstvo. Ocem te ljevoobalne
koncepcije bio je vještac Geralt, koji je nakon istupanja
iz bratstva proizvedenih napuhanaca, u dobroj mjeri
povratio razboritost, sposobnost logičnoga
razmišljanja i za sebe uobičajenu smotrenost.
Budućnost će pokazati da je vješčev plan bio bremenit
posljedicama i da je utjecao na sudbinu cijele
ekspedicije. Ali o tome poslije.
Na Jaruzi, kada smo dospjeli do nje, bilo je već sve
puno Nilfgaarđana koji su se prebacivali preko
obnovljenoga mosta u Crvenom splavištu,
nastavljajući ofenzivu na Angren - a zasigurno i dalje,
na Temeriju, Mahakam i vrag će znati kamo, što je
isplanirao nilfgaardski glavni stožer. Nije moglo biti ni
govora o bezodvlačnom forsiranju rijeke, morali smo se
pritajiti i čekati prelazak vojske. Stoga smo puna dva
dana sjedili u prirječnom trščaku, uzgajajući
reumatizam i hraneći komarce. Ionako loše vrijeme
ubrzo se dodatno pokvarilo, rosilo je, puhalo kao vrag,
a od hladnoće nismo mogli ni cvokotati. Slično hladnog
rujna se ne sjećam među brojnim rujnima koji su mi
ostali u sjećanju. Upravo sam tada, dragi čitatelju,
našavši među opremom posuđenom od Iprijske vojske
papir i olovku, počeo - da ubijem vrijeme i zaboravim
na neprilike - ispisivati i ovjekovječivati neke od naših
pustolovina.
Nesnosna rosulja i prisilna besposlenost pokvarile
su nam raspoloženje i potaknule različite crne misli.
Osobito u vješca. Geralt je već otprije bio navikao
bilancirati dane koji ga dijele od Ciri - a svaki dan bez
putovanja sve ga je više, po njegovu mišljenju,
udaljavao od djevojke. Sada, u mokrom ševaru, na
hladnoći i kiši, vještac je gotovo iz sata u sat postajao
sve sumorniji i zagrižljiviji. Primijetio sam također da
jako šepa, a kada je mislio da ga nitko ne vidi i ne čuje,
psovao je i stenjao od boli. Jer valja ti znati, mili štioče,
da su Geraltu polomili kosti za čarobnjačke bune na
otoku Thaneddu. Frakture su srasle i izliječile se
magijskim nastojanjima drijada iz Brokilonske šume,
ali ga očito nisu prestale mučiti. Vještac je dakle trpio,
kako se to kaže, podjednako tjelesne, kao i duševne
boli, te je zbog toga bio ljut kao hren, ne prilazi mu
nikako.
I opet su ga počeli progoniti snovi. Devetoga rujna,
ujutro, jer je nadoknađivao snom stražu, sve nas je
uplašio, skočivši s krikom i zgrabivši mač. Izgledalo je
kao amok, ali je na sreću u tren prošlo.
Otišao je u stranu, ubrzo se mračna izraza lica
vratio i obznanio, ni manje, ni više, da istoga trena
raspušta družbu te put nastavlja sam, jer se ondje
negdje događaju strašne stvari, jer vrijeme juri, jer
postaje pogibeljno, a on ne želi nikoga izlagati i ni za
koga snositi odgovornost. Govorio je i razmišljao tako
nujno i tako neuvjerljivo da se nikome nije dalo
raspravljati. Cak ga se i obično elokventni vampir
riješio slijeganjem ramena, Milva pljuvanjem, Cahir
suhom primjedbom da odgovara sam za sebe, a što se
rizika tiče, mač ne nosi zato da mu visi o pojasu. Potom
su pak svi šuteći zamrli i usmjerili značajne poglede u
dolje potpisanog, očito očekujući da ću iskoristiti priliku
i vratiti se kući. Valjda ne moram dodati da su se jako
prevarili.
No taj nas je događaj naveo da prekinemo
umrtvljenost i potaknuo na smion čin - na forsiranje
Jaruge. Priznat ću da je pothvat u meni izazvao nemir
- jer plan je predviđao noćni prelazak plivanjem,
citirajući Milvu i Cahira »za konjskim repovima«. Čak i
ako je to bila metafora - a pretpostavljam da nije -
nekako si nisam mogao za takva prelaska zamisliti ni
sebe, ni svoga ata, Pegaza, o čijem bih repu trebao
ovisiti. Plivanje, blago rečeno, nije bilo i nije moja
najjača strana. Da je Majka priroda htjela da plivam,
ne bi me propustila za čina postanka i u procesu
evolucije opremiti plivaćim opnama među prstima. Isto
se ticalo i Pegaza.
Pokazalo se da moji nespokoji nisu imali temelja -
barem ako je riječ o plivanju za konjskim repom. Jer,
prebacili smo se na drukčiji način. Tko zna nije li taj
bio još luđi. Na zbilja drzak način - po obnovljenom
mostu u Crvenom splavištu, pred nosom nilfgaardske
straže i ophodnji. Pothvat je, kako se pokazalo, samo
naizgled mirisao na luđačku bezobraštinu i smrtonosni
hazard, a u stvarnosti je prošao posve glatko. Nakon
prelaska borbenih postrojbi mostom je na obje strane
putovao transport za transportom, kola za kolima,
stado za stadom, različite gomile, među njima i civilne
skupine, među kojima se naša družba nije uopće
izdvajala i upadala u oči. Tako smo desetoga dana
mjeseca rujna svi prešli na lijevu obalu Jaruge, samo
jednom oslovljeni od stražara, kojima je Cahir,
zapovjednički se namrštivši, odrezao nešto prijeteće o
carskoj službi, poduprijevši riječi klasičnim vojničkim i
uvijek učinkovitim spominjanjem psa i majke. Prije no
što se netko stigao zainteresirati za nas, bili smo već
na lijevoj obali Jaruge, u dubini zarječanskih šuma -
jer ondje je postojala samo jedna cesta koja je vodila
na jug, a nama nije odgovarao ni taj smjer, ni obilje
Nilfgaarđana koji su se pleli po njoj.
Na prvom taborovanju u šumama Zarječja i mene je
noću pohodio čudan san - no za razliku od Geralta
nisam sanjao Ciri, već čarobnim Yennefer. San je bio
čudan, uznemirujuć - Vennefer, kao i uvijek odjevena
crno-bijelo, dizala se u zraku nad sumornim
planinskim zamkom, a odozdo su joj druge čarobnice
prijetile šakama i gadno je psovale. Yennefer je
zamahnula dugim rukavima haljine i odletjela, kao
crni albatros, na beskrajno more, ravno u izlazeće
sunce. Od toga se trenutka san pretvorio u košmar.
Nakon buđenja su mi pojedinosti iščezle iz sjećanja,
pretvorile se u nejasne, slabo smislene slike, ali te su
slike bile užasne - torture, krik, bol, strah, smrt...
Jednom riječju: strava.
Nisam se pohvalio Geraltu tim snom. Nisam ni
pisnuo o njemu. Kako se poslije pokazalo, ispravno.

***

»Zvala se Yennefer! Yennefer iz Vengerberga. I bila

je glasovita čarobnica! Ne dočekala jutra ako lažem!«
Triss Merigold se stresla, okrenula, pokušavajući
pogledom probiti stisku i plavičasti dim koji su tijesno
ispunjavali glavnu salu taverne. Na kraju je ustala od
stola, ostavljajući s blagim žaljenjem filet iverka u
umaku od maslaca sa slanim srdelama, lokalni
specijalitet i pravu delikatesu. Po tavernama i
krčmama Bremevoorda povlačila se ipak ne zato da
blaguje delikatese, već da prikuplja informacije. Osim
toga, morala je paziti na liniju.
Krug ljudi u koji se morala sada ugurati bio je već
gust i zbijen - u Bremevoordu su ljudi voljeli priče i
nisu propuštali ni jednu priliku da čuju novu. A
brojni mornari koji su ovamo stizali nisu nikada
razočaravali - uvijek su imali nov i svjež repertoar
morskih priča i dogodovština. Jasna stvar, većinom
izmišljenih, ali to nije bilo važno. Priča je priča. Ima
svoje zakonitosti.
Ta koja je upravo pripovijedala - i koja je
spomenula Yennefer - bila je ribarica sa Skeliškog
otočja, snažna, plećata, kratko ošišana, te kao i
njezine četiri drugarice odjevena u prsluk od
narvalove kože izlizan do sjaja.
»Bilo je to devetnaestoga dana mjeseca kolovoza,
u zoru nakon druge noći uštapa«, nastavila je priču
otočanka, prinoseći ustima vrč piva. Dlan joj je, kako
je primijetila Triss, bio boje stare opeke, a ogoljena,
čvornato mišićava ruka imala je i više od dvadeset
palaca obujma. Trissin struk je imao dvadeset.
»U samo svitanje«, pričala je ribarica, prelazeći
pogledom po licima slušatelja, »isplovila je naša
brodica na more, u tjesnac između An Skelliga i
Spikerooga, na pličinu kraj koje obično bacamo mreže
za losose. Bili smo u velikoj žurbi jer je davalo na
neveru, nebo se jako mračilo sa zapada. Trebalo je što
brže povaditi losose iz mreža, jer i sami znate da kada
se nakon oluje napokon može ponovo izaći na more,
u mrežama se nađu samo sagnjile glave, ogrizene, sav
ulov propadne.«
Slušatelji, većinom građani Bremevoorda i
Cidarisa, koji su uglavnom živjeli od mora i o njemu
ovisili, kimnuli su glavama i odobrili gunđanjem.
Triss je losose obično vidjela u obliku ružičastih
odrezaka, ali je također kimnula i progunđala jer se
nije htjela razlikovati. Bila je ovdje incógnito, u tajnoj
misiji.
»Doplovismo...« Ribarica je odložila vrč, dajući na
znanje da je neki od slušatelja smije počastiti novim.
»Doplovismo i počesmo dizati mreže, kada ti
odjednom Gudrun, Sturlina kći, dreknu na sav glas!
I pokazuje prstom na desni bok! Gledamo ti mi, a tu
nešto zrakom leti, a nije ptica! Srce mi na tren
zastade, jer odmah pomislih da bi mogla biti viverna
ili mali grifón, dolijeću takvi ponekad na Spikeroog,
istina, najčešće zimi, osobito uz pulenat. Ali to crno
leteće u taj mah pljusnu ravno u vodu! I kliznu niz
val! Drito u naše mreže. Zaplelo se u mreže i puše kao
tuljan, pa se mi skupismo, koliko nas je bilo, a bilo
nas je osam ženskih, dograbismo mreže i izvukosmo
to na palubu! I tek smo tu zinule! Jer se pokazalo da
je to žena! U crnoj haljini i sama crna, kao ta vrana.
Mrežom omotana, između dva lososa, od čega je
jedan, zdravlja mi, imao četrdeset dvije i pol funte.«
Ribarica sa Skelligea otpuhnula je pjenu s vrča i
dobrano potegnula. Ni jedan od slušatelja nije
komentirao ni izrazio nevjericu, iako se hvatanja
lososa tako veličanstvene težine nisu sjećali ni
najstariji ljudi.
 »Crnokosa u mreži«, nastavila je pripovijedati
otočanka, »kašlje, vodu morsku pljuje i batrga se, a
Gudrun, živčana, jer čeka prinovu, u dreku: ›Kelpie!
Kelpie! Sirena!‹ A svatko je, pa i glup, vidio da to nije
kelpie, jer kelpie bi već odavno mrežu rastrgala, ma
ne bi se ta gadura dala na brodicu izvući! I nije to
sirena, jer nema riblji rep, a morska divica vazda ima
riblji rep! A i u more je s neba pala, a je li itko vidio
da kelpie ili sirena nebom lete? Ali nato će Skadi,
Unina kćer, ona vazda mahnita, isto u dreku:
›Kelpie!!‹ i kada ti je ćapala lantinu! I s lantinom po
mreži! A iz mreže ako ti nije modro zalampalo, a Skadi
zaskvičala! Lantina poleti nalijevo, ona nadesno, ako
lažem neka krepam, triput ti se ona prekobadla i tres
gujicom o palubu! Ha, pokazalo se da je takva
čarobnica u mreži gora nego meduza, škrpina ili
električna jegulja! A usto vištica počela vrištati i kriviti
se da umreš od straha! A iz mreže sikće, smrdi i para
ide, takve je ona unutra čarolije spravljala! Vidjesmo,
nije šala...«
Otočanka je dokrajčila vrč i ne oklijevajući
posegnula za sljedećim.
»Nije šala mala«, gromko je podrignula, obrisala
nos i usta, »uhvatiti magičarku u mreži! Osjećalo se
kako se od čarolija, zdravlja mi moga, brodica sve jače
ljulja. Nije se imalo što otezati! Britta, kd Karenina,
pritisnula mrežu čakijom, a ja zgrabih veslo i bum!
Bum! Bum!!!«
Pivo je briznulo visoko i prolilo se po stolu,
nekoliko je oborenih vrčeva palo na pod. Slušatelji su
brisali obraze i usta, ali ni jedan nije izustio ni riječ
pritužbe ili opomene. Priča je priča. Ima svoje
zakonitosti.
»Razumila je vištica s kime ima posla.« Ribarica je
isprsila bujne grudi i izazovno se osvrnula uokolo.
»Da se sa ženskama sa Skelligea ne valja bosti! Te
nam reče da se predaje drage volje i obeća da neće ni
čari ni uroke bacati. I izreče svoje ime: Yennefer iz
Vengerborga.«
Slušatelji su zažamorili. Od događaja na otoku
Thaneddu prošla su jedva dva mjeseca, pamtila su se
imena izdajica koje je potkupio Nilfgaard. Ime
znamenite Yennefer također.
»Odvezle smo je«, nastavljala je otočanka, »na Ard
Skellig, u Kaer Trolde, jarlu Crachu an Craiteu. Ja je
više i nisam vidjela. Jari je bio na pohodu, pričalo se
da je po povratku magičarku strogo dočekao, ali se
poslije prema njoj odnosio ljubazno i uljudno.
Hmmm... A ja sam samo čekala da me čarobnica
iznenadi zbog toga što sam je veslom istukla. Mislila
sam da će me pred jarlom olajati. Ali nije. Nije rekla
ni riječi, nije se potužila, znam to. Časna ženska.
Poslije, kada se ubila, čak sam je i požalila...«
»Yennefer je mrtva?« kriknula je Triss, zaboravivši
od dojma svoj incognito i tajnost misije. »Yennefer iz
Vengerborga je mrtva?«
»Jest, mrtva.« Ribarica je dovršila pivo. »Mrtva kao
ova skuša. Ubila se vlastitim čarolijama, izvodeći
čarobnjačke čini. Dogodilo se to posve nedavno,
zadnjega dana kolovoza, tik pred mlađak. Ali to je već
posve druga priča...«
 »Maslačku! Ne spavaj u sedlu!«
»Ja ne spavam. Ja stvaram u mislima!«

Putovali smo dakle, mili čitatelju, šumama Zarječja,

smjerajući na istok, prema Caed Dhuu, tražeći druide
koji su nam trebali pomoći da pronađemo dri. Kako je
to prošlo, već ću ispričati. No najprije, za volju
povijesne istine, zapisat ću nešto našoj družbi - o
pojedinim njezinim članovima.
Vampiru Regisu bilo je više od četiristo godina. Akx›
nije lagao, znači da je bio najstariji među nama. Mogla
je to naravno biti obična bajka, tko bi mogao provjeriti?
Više sam volio pretpostavljati da naš vampir govori
istinu, jer nam je objavio da se potpuno i neopozivo
odrekao sisanja ljudske krvi - zahvaljujući toj objavi
nekako smo mirnije spavali na noćnim zastancima.
Primijetio sam da su isprva Milva i Cahir bili svikli
odmah nakon buđenja uplašeno i zabrinuto opipavati
vratove - ali su ubrzo prestali. Vampir Regis je bio - ili
se činilo da jest - posve častan vampir. Ako je rekao da
neće sisati, onda i nije sisao.
Imao je on ipak i mana, koje nipošto nisu proizlazile
iz njegove vampirske naravi. Regis je bio intelektualac
- i volio je to demonstrirati. Imao je enervantan običaj
iznositi tvrdnje istine proročkim tonom i izrazom, na što
smo brzo prestali reagirati, jer su iznošene tvrdnje bile
ili stvarno istinite, ili su zvučale kao istinite, što je
izlazilo na isto. No zbilja je nesnosna bila Regisova
manira da na pitanje odgovara još i prije no što ga je
onaj što pita dokraja sročio - ma, ponekad čak i prije
no što ga je onaj koji pita uopće i počeo sricati. Ja sam
taj navodni pokazatelj visoke inteligencije uvijek držao
prije pokazateljem prostaštva i arogancije, a te su
osobine, koje inače pristaju sveučilišnoj sredini ili
dvorskim krugovima, teško podnošljive kod sudruga s
kojim danima putuješ stremen uz stremen, a noću
spavaš pod istim gunjem. Do ozbiljnijih svađa ipak nije
došlo i to zahvaljujući Milvi. Za razliku od Geralta i
Cahira, kojima je očito urođeni oportunizam nalagao
da pristanu na vampirove manire, pa čak i da mu u
tom smislu konkuriraju, strijelkinja Milva je
pretpostavljala jednostavnija i nepretenciozna
rješenja. Kada joj je Regis treći put odgovorio na
pitanje u pola njegova postavljanja, gadno ga je
opsovala, rabeći riječi i određenja koja su u stanju
izazvati čak i starom soldatu rumenilo na licu. Začudo,
djelovalo je - vampir se u trenu riješio enervantne
manire. Iz čega proizlazi da se od intelektualne
dominacije možeš najučinkovitije obraniti ako
intelektualcu koji pokušava dominirati spomeneš
nekoliko puta psa i mater.
Milva je, kako mi se čini, prilično teško proživjela
svoju tragičnu nesreću - i gubitak. Pišem kako mi se
čini, jer sam svjestan da kao muškarac ne mogu ni
zamisliti kakvu nesreću i gubitak to predstavlja ženi.
Iako sam pjesnik i čovjek od pera, čak i moja
školovana i uvježbana mašta tu iznevjerava i posve je
nemoćna.
Fizičku je sposobnost strijelkinja povratila brzo - s
psihičkom je bilo gore. Događalo se da po cijeli dan, od
svitanja do mraka, ne izusti ni riječ. Voljela je nestati i
držati se po strani što je sve pomalo uznemirivalo. Sve
dok nije došlo do preokreta. Milva je reagirala kao
drijada ili kao vilenjakinja - silovito, impulzivno i ne
dokraja shvatljivo. Jednoga je jutra pred našim očima
zgrabila nož i bez riječi si odsjekla pletenicu uza sam
vrat. »Ne pristoji mi, jer nisam gospođica«, rekla je,
vidjevši naše zaprepaštene izraze. »Ali nisam ni
udovica«, dodala je, »pa ovime okončavam tugovanje.«
Od toga je trenutka bila ista kao nekoć - osorna,
zajedljiva, jezičava i sklona neparlamentarnim
riječima. Iz čega smo zaključili da je krizu sretno
prebrodila.
Treći, ne manje čudan član družine, bio je
Nilfgaarđanin koji je volio dokazivati da nije
Nilfgaarđanin. Zvao se, kako je tvrdio, Cahir Mawr
Dyffryn aep Ceallach...
.
»Cahire Mawru Dyffryne, sine Ceallachov«,
značajno je izjavio Maslačak, uperivši olovnu pisaljku
u Nilfgaarđanina. »S puno stvari koje ne volim, koje
štoviše ne podnosim, morao sam se pomiriti u ovoj
časnoj kompaniji. Ali ne pristajem na sve! Ne
podnosim da mi netko zaviruje preko ramena dok
pišem! I s tim se miriti ne kanim!«
Nilfgaarđanin se odmaknuo do pjesnika, nakon
trena razmišljanje dohvatio je svoje sedlo, kožuh i
gunj, odvukao sve zajedno bliže Milvi koja se pravila
da drijema.
»Oprosti«, rekao je. »Oprosti mi zbog nametljivosti,
Maslačku. Zavirio sam bez razmišljanja, iz obične
radoznalosti. Mislio sam da crtaš zemljovid ili
sređuješ neke račune...«
 »Nisam knjigovođa!« Pjesnik se podignuo, i
preneseno i doslovno. »Ni kartograf! Pa čak i da jesam,
to ne bi opravdavalo virenje u moje zapise!«
»Već sam se ispričao«, suho je podsjetio Cahir,
namještajući ležaj na novome mjestu. »S puno sam se
stvari pomirio u ovoj časnoj kompaniji i na mnoge
sam se naviknuo. Ali ostajem i pri navici da se
ispričavam samo jednom.«
»Stvarno«, oglasio se vještac, posve neočekivano za
sve, za sebe također, stajući na stranu mladoga
Nilfgaarđanina. »Postao si prokleto osjetljiv,
Maslačku. Ne može se ne zamijetiti da je to nekako
povezano s papirom koji si odnedavno počeo mrčiti
komadićem olova.«
»Točno«, potvrdio je vampir Regis dodajući na
vatru brezove grane. »Osjetljiv je postao u zadnje naš
menestrel, usto tajanstven, povučen i sklon samoći.
O, ne, dok obavlja prirodne potrebe, svjedoci mu
nimalo ne smetaju, čemu se uostalom u našoj
situaciji i nije za čuditi. Plaha tajanstvenost i
osjetljivost na nečiji pogled odnose se isključivo na
papir koji ispisuje sitnim slovima. Nastaje li to u našoj
nazočnosti poema? Rapsodija? Ep? Romanca?
Kancona?«
»Ne«, nije se suglasio Geralt, primaknuvši se
ognjištu i prebacivši preko leđa deku. »Ja njega
poznajem. To ne mogu biti rimovani stihovi, jer ne
psuje, ne mrmlja i ne računa slogove na prste. Piše u
tišini, to je znači proza.«
 »Proza!« Vampir je bljesnuo šiljastim očnjacima što
je obično nastojao ne činiti. »Možda roman? Hi esej?
Moralitet?
Sto mu gromova, Maslačku! Nemoj nas mučiti!
Otkrij nam što pišeš!«
»Memoare.«
»Što to?«
»Iz ovih ovdje bilježaka«, Maslačak je pokazao
tubus ispunjen papirima, »nastat će moje životno
djelo. Memoari pod naslovom Pedeset godim
pjesništva.«
»Besmislen naslov«, ustvrdio je suho Cahir.
»Pjesništvo je bezvremeno.«
»A ako se ipak prihvati da je mjerljivo vremenom«,
dometnuo je vampir, »daleko je starije.«
»Ne razumijete. Naslov kaže da je autor ovoga djela
proveo, ni manje ni više, nego pedeset godina u službi
Gospe Poezije.«
»U takvom je slučaju to još veća besmislica«,
presudio je vještac. »Pa ti, Maslačku, nemaš još ni
četrdeset. Umijeće pisanja ti je šibom po turu uliveno
u prvom razredu škole, u dobi od osam godina. Čak i
ako prihvatimo da si pisao rime već kao prvoškolac,
svojoj Gospi Poeziji ne služiš dulje od trideset godina.
Ali meni je barem dobro poznato, jer si o tome i sâm
ne jednom govorio, da si ozbiljno rimovati i skladati
melodije počeo navršivši devetnaest, nadahnut
ljubavlju prema grofici de Staël. Prema tome,
službuješ manje od dvadeset godina, Maslačku.
Odakle si onda izvukao tih naslovnih pedeset godina?
Treba li to biti nekakva metafora?«
 »Ja«, napuhao se bard, »mišlju ocrtavam široka
obzorja. Opisujem sadašnjost, ali utječem se
budućnosti. Djelo koje počinjem pisati namjeravam
objaviti za nekih dvadeset do trideset godina, a tada
nitko neće moći podvrgavati sumnji kalkulacije iz
naslova.«
»Ha. Sada razumijem. Ako me nešto čudi, onda je
to pomisao na budućnost. Sutrašnji te dan obično
slabo zanimao.«
»Za sutrašnji dan i dalje se previše ne brinem«,
obznanio je pjesnik oholo. »Razmišljam o potomstvu.
I o vječnosti!«
»S gledišta potomstva«, primijetio je Regis, »nije
baš etično započeti pisanje već sada, za pričuvu.
Nakon takvog naslova potomstvo ima pravo očekivati
djelo napisano iz stvarne polustoljetne perspektive,
čijim je autorom osoba koja stvarno posjeduje
polustoljetnu zalihu znanja i eksperijendje...«
»Netko čija eksperijendja broji pola stoljeća«,
osorno ga je prekinuo Maslačak, »mora biti po samoj
prirodi stvari sedamdesetogodišnji istrošeni djedo
kojeg je mozak erodirala skleroza. Takav treba sjediti
na verandi i puštati prdce niz vjetar, a ne diktirati
memoare, jer će samo nasmijavati ljude. Ja tu grešku
neću počiniti, napisat ću sjećanja prije, pri punoj
stvaralačkoj snazi. Kasnije, prije samoga
objavljivanja, provest ću tek kozmetičke popravke.«
»Ima to svoje prednosti.« Geralt je promasirao i
oprezno savio bolno koljeno. »Osobito za nas. Jer,
premda smo zacijelo prisutni u njegovu djelu, premda
nam se zacijelo dobrano narugao, za pola stoljeća
nam to više i neće biti osobito važno.«
»Ma što je to pola stoljeća?« nasmiješio se vampir.
»Tek hip, prolazni časak... Aha, Maslačku, mala
napomena: Pola vijeka pjesništva po meni zvuči bolje
od Pedeset godina.«
»Ne niječem.« Trubadur se sagnuo nad papirom i
pošarao po njemu olovkom. »Hvala, Regise. Napokon
nešto konstruktivno. Ima li još tko kakvu primjedbu?«
»Ja imam«, oglasila se neočekivano Milva,
izvukavši glavu ispod gunja. »Što ste se izbečili? Zato
što nemam škole? Ako sam nepismena, nisam
glupava! Mi smo u pohodu, idemo Ciri u pomoć,
naoružani kroz dušmanske zemlje. Može ispasti da se
te Maslačkove pisanije dočepa dušmanin. A
stihoklepca poznajemo, nije tajna da je blebetalo,
pirivatra i burgijaš. Neka onda pazi što črčka. Da nas
zbog tih njegovih črčkarija ne bi slučajno na granu
digli.«
»Pretjeruješ, Milva«, rekao je blago vampir.
»I to čak debelo«, ustvrdio je Maslačak.
»I meni se čini«, dodao je nehajno Cahir. »Ne znam
kako je kod Nordlinga, ali u Carstvu se posjedovanje
rukopisa ne smatra crimenom, a književna djelatnost
ne podliježe kažnjavanju.«
Geralt ga je pogledao iskosa i bučno slomio štapić
kojim se igrao.
»Ali u gradovima koje ta kulturna nacija osvoji
zato knjižnice podliježu spaljivanju«, rekao je ne
svađalački, ali zajedljivo. »Ma nema veze. Marijo, i
meni se čini da pretjeruješ. Maslačkova pisanija je,
kao i obično, posve bezazlena. Nije važna ni za našu
sigurnost.«
»Ma baš!« zaintačila se strijelkinja, sjedajući. »Ja
svoje znam! Moj je očuh, kada su kraljevski
opskrbnici u nas popisivali čeljad, dao petama vjetra
i zbrisao u guštaru te u njoj odsjedio dvije sedmice,
nosa nije promolio. Gdje je pergament, ondje je i
jurament, običavao je govoriti, a koga danas tintom
zapišu, sutra kotačem polome. I znao je znanje, a to
što je bio podlac, posve je druga stvar! Nadam se da
se cvrlji u paklu, kurvin sin!«
Milva je odbacila gunj i sjela uz vatru, definitivno
razbuđena. Sprema se, primijetio je Geralt, još jedan
dugi noćni razgovor.
»Nisi voljela svoga očuha, slutim«, primijetio je
Maslačak nakon trena šutnje.
»Nisam voljela.« Milva je čujno zaškrgutala
zubima. »Jer je bio hulja. Kada mati nisu pazili, počeo
bi šapama posezati, što govorim nije slušao, pak sam
mu napokon, nisam izdržala, izrekla par riječi i
grabljama, a kada je pao, još sam ga par puta
šutnula, preko rebara i u slabinu. Dva je dana potom
ležao i krv pljuvao... A ja sam otišla u svijet, ne
čekajući da ozdravi. Potom su me stigli glasi da je
umro, a majčica moja brzo za njim... Hej, Maslačku!
Ti to zapisuješ? Da se nisi usudio! Da se nisi usudio,
čuješ što velim?«
.
Bilo je čudno što s nama putuje Milva, zapanjujuća
je bila činjenica da nas prati vampir. No svakako su
najčudniji - i posve neshvatljivi - bili Cahirovi motivi,
koji nam je iznenada od neprijatelja postao ako ne
sudrugom, onda saveznikom. Mladić je to dokazao u
Bitki na mostu, stajući bez oklijevanja s mačem u ruci
uz vješca protiv svojih zemljaka. Tim je činom osvojio
našu simpatiju i dokraja rastjerao naše sumnje. Pišući
»naše«, mislim na sebe, vampira i strijelkinju. Jer
Geralt, iako se borio s Cahirom rame uz rame, premda
je s njim pored sebe zagledao smrti u oči, bio je i
nadalje prema Nilfgaarđaninu nepovjerljiv i nije mu bio
sklon. Svoje je osjećaje, istina, nastojao skrivati, ali
kako je - vjerojatno sam to već spominjao - osoba
jednostavna poput drška helebarde, nije se umio
pretvarati i njegova je antipatija izlazila na svakom
koraku kao jegulja iz prošupljene vrše.
Razlog je bio očit, a bila je to Ciri.
Sudbina je htjela da sam bio na Thaneddu za
srpanjskoga mlađaka kada je došlo do krvavog
obračuna između čarobnjaka vjernih kraljevima i
izdajnika koje je Nilfgaard potaknuo na bunu.
Izdajnicima su pomogle Vjeverice, pobunjeni vilenjaci -
i Cahir, sin Ceallachov. Cahir je bio na Thaneddu,
poslan je tamo u posebnoj misiji - trebao je uhvatiti i
privesti Ciri. Braneći se, Ciri ga je ranila - Cahir ima na
lijevoj šaci ožiljak koji mi, kada ga god pogledam, osuši
usta. Mora da ga je vraški boljelo, a dva prsta i dalje
ne može saviti.
A nakon svega toga upravo smo ga mi spasili, na
Traci, kamo su ga njegovi vlastiti zemljaci vodili
okovanog na okrutno smaknuće. Zbog čega, pitam se,
zbog kakvih su ga grijeha htjeli pogubiti? Zar samo
zbog poraza na Thaneddu? Cahir nije pričljiv, ali moje
je uho osjetljivo i na neizrečeno. Momak nema još ni
trideset, a čini se da je u nilfgaardskoj vojsci bio časnik
visoka ranga. Budući da se zajedničkim jezikom služi
besprijekorno, a to je u Nilfgaardu rijetko, mislim da
znam u kojemu je rodu Cahir služio i zašto je tako brzo
napredovao. I zašto su mu povjeravali tako čudne
misije. Među inim i u inozemstvu.
Jer, upravo je Cahir bio taj koji je već jednom
pokušao oteti Ciri. Prije nepune četiri godine, za
krvoprolića u Cintri. Tada se prvi put pokazala na djelu
sudbina koja upravlja životom te djevojke.
Slučaj je htio da sam o tome razgovarao s Geraltom.
Bilo je to trećega dana nakon prelaska Jaruge, deset
dana prije Ravnodnevice, tijekom probijanja kroz šume
Zarječja. Taj je razgovor, premda vrlo kratak, bio pun
neugodnih i uznemirujućih tonova. A na vješčevu se
licu i u njegovu pogledu već tada naslućivala najava
užasa koji su eksplodirali poslije, u noći Ravnodnevice,
nakon što nam se pridružila plavokosa Angoulđme.
.
Vještac nije gledao Maslačka. Nije gledao preda se.
Gledao je u Crvenperkinu grivu.
»Calanthe«, odlutao je u misli, »tik pred smrt
iznudila je da joj nekoliko vitezova prisegne. Trebali
su ne dopustiti da Ciri padne Nilfgaarđanima u ruke.
Za vrijeme bijega ti su vitezovi ubijeni, a Ciri je ostala
sama među truplima i posred požara, u zamci uličica
plamtećega grada. Ne bi preživjela, to je izvan svake
sumnje. Ali on ju je pronašao. On, Cahir. Izveo ju je
iz ralja vatre i smrti. Spasio ju je. Junački! Plemenito!«
Maslačak je malo usporio Pegaza. Jahali su
pozadi, Regis, Milva i Cahir bili su nekih pedesetak
metara ispred njih, ali pjesnik nije htio da ijedna riječ
toga razgovora dopre do ušiju sudrugova.
»Problem je u tome«, nastavljao je vještac, »što je
plemenitost našega Cahira proizlazila iz zapovijedi.
Bio je plemenit kao kormoran: Nije progutao ribu, jer
mu je oko vrata bio prsten. Morao je ribu donijeti u
kljunu svom gospodaru. Nije uspio, pa se gospodar
razljutio na kormorana! Kormoran je sada u
nemilosti! Traži li zato prijateljstvo i društvo riba? Što
misliš, Maslačku?«
Trubadur se pognuo u sedlu, izbjegavajući nisko
spuštenu granu lipe. Lišće na toj grani bilo je već
posve žuto.
»Pa ipak, spasio joj je život, i sam si rekao.
Zahvaljujući njemu Ciri je iz Cintre izašla živa.«
»I vikala noćima, videći ga u snu.«
»No on je taj koji ju je spasio. Prestani mozgati o
tome, Geralte. Previše se toga promijenilo, ma,
mijenja se svakodnevno, pretresanjem tih događaja
nećeš dobiti ništa osim briga koje ti očito ne koriste.
On je spasio Ciri. Tako je bilo i tako jest.«
Geralt je napokon odvojio pogled od konjske grive,
podignuo glavu. Maslačak mu je na tren pogledao lice
i brzo pobjegao pogledom u stranu.
»Tako je bilo i tako jest«, ponovio je vještac
zlokobnim, metalnim glasom. »O, da! On mi je tu
činjenicu istresao u lice na Thaneddu, a od užasa mu
se glas popeo u grlo jer je zurio u oštricu moga mača.
Ta činjenica i taj krik trebali su biti argumenti da ga
ne ubijem. Što se može, tako se dogodilo i neće se
promijeniti. A šteta. Jer je već tada, na Thaneddu,
trebalo započeti lanac. Dug lanac smrti, lanac osvete
o kojoj bi se pričalo i sto godina nakon što prođe. Priče
koje se ne bi usudio slušati po mraku. Shvaćaš li to,
Maslačku?«
»Ne baš.«
»Idi onda dovraga.«
.
Gadan je bio taj razgovor i gadan mu je izraz tada
bio na licu. joj, nije mi se sviđalo kada bi padao u takvo
raspoloženje i kada bi načinjao takvu temu.
No moram priznati da je slikovita usporedba s
kormoranom ispunila svoju ulogu - uznemirio sam se.
Riba u kljunu koju nose onamo gdje će ju obezglaviti,
izvaditi joj drob i ispržiti je! Zbilja simpatična analogija,
vesele perspektive...
Razum se ipak protivio takvim bojaznima. Na kraju,
ako bismo se i dalje držali ribljih metafora, tko smo
onda mi? Crvenperke, malene, koščate crvenperke. U
zamjenu za takav bezvrijedan ulov, kormoran Cahir
nije mogao računati na carsku milost. Uostalom, ni on
sam više zacijelo nije bio onoliko velika štuka kakvom
je želio da ga smatraju. Bio je crvenperka, isto kao i mi.
U vremenima u kojima rat poput željezne drljače
preorava, kako zemlju, tako i ljudske sudbine, tko se
uopće obazire na crvenperke?
Dajem glavu da se u Nilfgaardu više nitko ne sjeća
Cahira.
Vattier de Rideaux, šef nilfgaardske vojne
obavještajne službe, pognute je glave slušao carske
prijekore.
 »Dakle tako«, nastavljao je zajedljivo Emhyr var
Emreis, »institucija koja guta državnoga proračuna
triput koliko školstvo, kultura i umjetnost zajedno,
nije u stanju pronaći jednoga čovjeka. Čovjek, eto,
samo tako nestane, skriva se, iako ja izdajem
basnoslovne svote za instituciju pred kojom se nitko
nema prava sakriti! Jedan se čovjek koji je skrivio
izdaju ruga u lice ustanovi kojoj sam dao dovoljno
povlastica i sredstava da bi mogla otjerati san s očiju
čak i nevinima. Eto, možeš mi vjerovati, Vattiere, da
ču, kada se na vijeću sljedeći put pokrene tema
nužnosti smanjenja fondova za tajne službe, biti
voljan poslušati. Možeš mi vjerovati!«
»Vaša će carska milosti«, nakašljao se Vattier de
Rideaux - »donijeti, ne dvojim, najbolju odluku
razmotrivši prethodno sve argumente za i protiv,
podjednako neuspjehe, kao i uspjehe koje je postigla
obavještajna služba. Vaša visost može također biti
sigurna da izdajica Cahir aep Ceallach neće izbjeći
kaznu. Poduzeo sam mjere...«
»Ne plaćam vas za poduzimanje, nego za rezultate
poduzimanja. A ti su mizerni, Vattiere, mizerni! Što je
s Vilgefortzovim slučajem? Gdje je dovraga Cirilla?
Što mrmljaš? Glasnije!«
»Mislim da bi Vaša visost trebala oženiti tu
djevojku koju držimo u Darn Rowanu. Potrebno nam
je to vjenčanje, legalnost suverenog lena Cintre,
umirenje Skelliškoga otočja i pobunjenika iz Attre,
Strepta, Mag Turga i Padina. Potrebna je opća
amnestija, mir u pozadini i na linijama opskrbe...
Potrebna je neutralnost Esterada Thyssena iz Kovira.«
 »Znam to. Ali ta iz Dam Rowana nije prava. Ne
mogu ju oženiti.«
»Neka mi vaša carska visost ljubazno oprosti, ali
što znači prava ili manje prava? Politička situacija
zahtijeva svečano vjenčanje. Žurno. Mlada će biti pod
velom. A kada napokon pronađemo pravu Cirillu,
nevjeste ćemo naprosto... zamijeniti...«
»Zar si ti poludio, Vattiere?«
»Ova lažna kod nas je pokazana samo ovlaš. Onu
pravu nije u Cintri nitko vidio već četiri godine,
uostalom vijesti kažu da je više boravila na Skelligeu
nego u samoj Cintri. Jamčim da nitko neće otkriti
prijevaru.«
»Ne!«
»Vaša carska...«
»Ne, Vattiere! Pronađi mi pravu Ciri! Dignite
konačno guzice. Pronađite mi Ciri. Pronađite Cahira.
I Vilgefortza. Ponajprije Vilgefortza. Jer on ima Ciri,
siguran sam u to.«
»Vaša carska visosti...«
»Slušam, Vattiere! Cijelo vrijeme slušam!«
»Svojedobno sam sumnjao da je takozvani slučaj
Vilgefortz obična provokacija. Da je čarobnjak ubijen
ili zasužnjen, a da spektakularan i bučan lov Dijkstri
služi samo da nas ocrni i opravda krvavu represiju.«
»I ja sam imao takvih sumnji.«
»Pa ipak... U Redaniji to nije objavljeno, ali znam
od svojih agenata da je Dijkstra pronašao jedno od
Vilgefortzovih skrovišta, a u njemu dokaze da je
čarobnjak izvodio bestijalne eksperimente na
ljudima. Točnije, na ljudskim zametcima... i trudnim
ženama. Stoga, ako je Vilgefortz imao Cirillu, bojim se
da je daljnja potraga za njom...«
»Šuti, dođavola!«
»S druge strane«, rekao je brzo Vattier de Rideaux,
gledajući srdžbom izobličeno imperatorovo lice, »sve
to može biti dezinformacija. Da bi se čarobnjak
ocrnio. To nalikuje Dijkstri.«
»Imate naći Vilgefortza i oduzeti mu Ciri!
Prokletstvo! Nemojte se baviti sporednim stvarima i
smišljati pretpostavke! Gdje je Sova? I dalje u Gesou?
Ondje je navodno već prevrnuo svaki kamen i zavirio
u svaku rupu? A djevojka ondje navodno nije ni bila?
Astrolog je pogriješio ili laže? Sve ovo su navodi iz
njegovih izvješća. Što on dakle još uvijek radi ondje?«
»Koroner Skellen, usudit ću se primijetiti,
poduzima ne posve jasne radnje... Svoj odred, taj koji
mu je Vaša visost naložila ustrojiti, vrbuje u Maechtu,
u utvrdi Rocayne, gdje je utemeljio bazu. Taj je odred,
dopustit ću si da dodam, vrlo sumnjiva družina.
Osobito je čudno da je potkraj kolovoza gospodin
Skellen unajmio glasovitog plaćenog ubojicu...«
»Što?«
»Unajmio je plaćenog ubojicu s nalogom da
likvidira razbojničku bandu koja harači po Gesou.
Stvar je sama po sebi pohvalna, ali zar je to zadatak
za carskog koronera?«
»Da kroz tebe nekim slučajem ne progovara
ljubomora, Vattiere? I nije li ona ta koja tvojim
dojavama daje slikovitost i zanos?«
»Samo utvrđujem činjenice, Vaše visočanstvo.«
 »Činjenice«, car je skočio na noge, »su ono što ja
želim vidjeti. Već mi je dosadilo o njima slušati.«
.
Bio je to zbilja težak dan. Vattier de Rideaux bio je
umoran. U dnevnom je rasporedu planirao još, istina,
satić ili dva papirnatoga posla koji ga je trebao
osigurati da se ne utopi u neriješenim dokumentima,
ali se stresao i na samu pomisao na to. Ne, pomislio
je, ništa na silu. Posao nije zec. Idem kući... Ne, ne
kući. Žena će pričekati. Idem Cantarelli. Slađanoj
Cantarelli uz koju se tako dobro počiva.
Nije dugo razmišljao. Jednostavno je ustao, uzeo
ogrtač i izašao, zaustavivši kretnjom punom gnušanja
tajnika koji mu je htio ugurati u ruke fascikl od
safijana s žurnim dokumentima za potpis. Sutra! I
sutra je dan!
Iz palače je izašao na stražnji izlaz, od strane
vrtova, krenuo je alejom čempresa. Prošao je pored
umjetnoga ribnjaka u kojemu je duboku starost
proživljavao šaran od sto trideset i dvije godine kojega
je pustio još car Torres, o čemu je svjedočila zlatna
spomen-medalja pričvršćena za škrge goleme ribe.
»Dobra večer, vikonte.«
Vattier je kratkim pokretom podlaktice oslobodio
u rukavu skriven stilet. Držak mu je sam uletio u
dlan.
»Jako riskiraš, Rience«, rekao je hladno. »Jako
riskiraš pokazujući u Nilfgaardu svoju opečenu
njušku. Čak i u obliku magijske teleprojekcije.«
 »Primijetio si? A Vilgefortz mi je jamčio da, ako me
ne dotakneš, nećeš primijetiti iluziju.«
Vattier je spremio stilet. Nije uopće pogodio da je
riječ o iluziji, ali sada je to znao.
»Prevelika si kukavica, Rience«, rekao je, »da bi se
ovdje pojavio vlastitom, stvarnom osobom. Dobro
znaš što bi te snašlo.«
»Car je i dalje toliko bijesan na mene? I na moga
meštra Vilgefortza?«
»Tvoja besramnost razoružava.«
»Dođavola, Vattiere. Uvjeravam te da smo i dalje
na vašoj strani, ja i Vilgefortz. No, priznajem, prevarili
smo vas dajući vam lažnu Cirillu, ali učinili smo to u
dobroj vjeri, bilo je to u dobroj vjeri, neka me utope
ako lažem. Vilgefortz je pretpostavljao da će, s
obzirom na to da je prava iščezla, biti bolja lažna nego
nikakva. Držali smo da vam je svejedno...«
»Tvoja me besramnost prestala razoružavati,
počela me vrijeđati. Nemam namjeru trošiti vrijeme
na ćaskanje s priviđenjem koje me vrijeđa. Kada te se
konačno dočepam u stvarnom obličju, popričat ćemo,
i to nadugo, obećavam. A dotad... Apage, Rience.«
»Ne prepoznajem te, Vattiere. Nekoć, da se pred
tobom pojavio i sam đavao, ne bi prije egzorcizma
propustio istražiti može li se iz toga slučajno izvući
neka korist.«
Vattier nije iluziju počastio pogledom, umjesto
toga promatrao je algama obraslog šarana koji je
lijeno podizao mulj u ribnjaku.
 »Korist?« ponovio je napokon, podrugljivo
napuhavši usne. »Od tebe? A što bi mi ti mogao dati?
Možda pravu Cirillu? Možda svoga patrona,
Vilgefortza? Možda Cahira aep Ceallacha?«
»Stop!« Iluzija je podigla iluzornu ruku.
»Spomenuo si.«
»Što sam spomenuo?«
»Cahira. Isporučit ćemo vam Cahirovu glavu. Ja i
moj meštar, Vilgefortz...«
»Smiluj se, Rience«, prasnuo je Vattier. »Obrni
redoslijed.«
»Kako hoćeš. Vilgefortz će vam, uz moju skromnu
pomoć, dati glavu Cahira, sina Ceallachova. Znamo
gdje je, možemo ga izvući kao mačka iz vreće, ako vam
je po volji.«
»Samo izvolite, ako imate tolike mogućnosti. Tako
dobre veze u vojsci kraljice Meve?«
»Iskušavaš me?« namrštio se Rience. »Zar zbilja ne
znaš? Bit će ovo potonje. Cahir je, dragi moj vikonte...
Mi znamo gdje je. Znamo kamo smjera, znamo u
kakvu društvu. Hoćeš njegovu glavu? Dobit ćeš je.«
»Glavu«, nasmiješio se Vattier, »koja neće moći
ispričati što se doista dogodilo na Thaneddu.«
»Tako će valjda biti bolje«, rekao je cinično Rience.
»Zašto davati Cahiru mogućnost da govori? Našom je
zadaćom ublažiti, a ne produbiti animozitet između
Vilgefortza i cara. Dostavit ću ti šutljivu glavu Cahira
aep Ceallacha. Sredit ćemo stvar tako da sve ispadne
kao tvoja i isključivo tvoja zasluga. Dostava tijekom
sljedeća tri tjedna.«
 Prastara šarančina u ribnjaku mreškala je vodu
prsnim perajama. Mora da je beštija, pomislio je
Vattier, jako mudra. Samo što ima od mudrosti?
Stalno isti mulj i iste lopoče.
»Tvoja cijena, Rience?«
»Sitnica. Gdje je i što snuje Stefan Skellen?«
.
»Rekao sam mu što je htio znati.« Vattier de
Rideaux ispružio se na jastucima, igrajući se uvojkom
zlatne kose Carthije van Canten. »Vidiš, slatka moja,
nekim stvarima treba prilaziti mudro. Ako se postupa
drukčije, ne dobije se ništa.
Samo gnjilu vodu i smrdljivi mulj u bazenu. Pa što
onda ako je bazen od mramora i ako je na tri koraka
od dvorca? Nemam li pravo, slatka moja?«
Carthia van Canten, od milja zvana Cantarella,
nije odgovorila. Vattier odgovor nije ni očekivao.
Djevojci je bilo osamnaest godina i - obazrivo rečeno
- nije bila genij. Njezino zanimanje - barem
trenutačno - svodilo se na vođenje ljubavi s - barem
trenutačno - Vattierom. Cantarella je u pitanjima
seksa bila prirodni talent koji je spajao gorljivost i
angažman s tehnikom i umjetnošću. No nije to ipak
bilo najvažnije.
Cantarella je govorila malo i rijetko, no zato je
savršeno i rado slušala. Uz Cantarellu si se mogao
ispovjediti, odmoriti, duhovno opustiti i psihički
regenerirati.
»Čovjek u toj službi može dočekati samo
prigovore«, rekao je ogorčeno Vattier. »Jer nije
pronašao nekakvu Cirillu! A zar je malo to što vojska
zahvaljujući mojim ljudima niže uspjehe? A zar je
ništa to što glavni stožer zna za svaki pokret
neprijatelja? I zar su moji agenti carskim postrojbama
otvorili malo tvrđava koje bi inače osvajale tjednima?
Ali ne, za to nema pohvala. Važna je samo nekakva
tamo Cirilla!«
Gnjevno otpuhujući, Vattier de Rideaux uzeo je iz
Cantarellinih ruku vrč napunjen izvrsnim Est Estom
iz Toussainta, vinom iz godine koja pamti vremena
kada je car Emhyr var Emreis bio dječačić kojemu je
nanesena gadna nepravda i oduzeto pravo na
prijestolje, a Vattier de Rideaux mlad i nisko rangiran
obavještajni časnik.
Bila je to dobra godina. Za vina.
Vattier je pijuckao, igrao se bujnim Cantarellinim
grudima i govorio. Cantarella je savršeno slušala.
»Stefan Skellen, slatka moja«, mrmljao je šef
carske obavještajne službe, »taj ti je kombinator i
urotnik. Ali ja ću njegove kombinacije znati i prije no
što onamo dospije Rience... Ja već ondje imam
čovjeka... Vrlo blizu Skellena... Vrlo blizu...«
Cantarella je razvezala vrpcu kojom je bila vezala
Vattierov kućni ogrtač, sagnula se. Vattier je osjetio
njezin dah i zastenjao predviđajući nasladu. Talent,
pomislio je. A potom mu je mekan i topao dodir
baršunastih usana istjerao sve misli iz glave.
Carthia van Canten je polagano, vješto i
talentirano pružala nasladu Vattieru de Rideauxu,
šefu carske obavještajne službe. No nije to bio jedini
Carthijin talent. Ali Vattier de Rideaux nije o tome
imao pojma.
Nije znao da je unatoč prividu Carthia van Canten
raspolagala izvrsnim sjećanjem i živahnom
inteligencijom.
Sve što joj je pripovijedao Vattier, svaku
informaciju, svaku riječ koju je izgovorio, Carthia je
već sutradan prenosila čarobnici Assirei var Anahid.
.
Da, dajem glavu da su u Nilfgaardu zasigurno već
odavno svi zaboravili Cahira, a time i zaručnicu, ako ju
je imao.
Ali o tome poslije, vratimo se zasad u dan i mjesto
prelaska Jaruge. Razmjerno smo brzo odmicali na
istok, hoteći stići u okolicu Crne šume, koja se na
starom govoru zove Caed Dhu. Jer ondje su živjeli
druidi koji su u stanju pretkazati mjesto na kojemu
prebiva Ciri, možda naslutiti to mjesto iz čudnih snova
koji su mučili Geralta. Putovali smo kroz šume
Gornjega zarječja, zvanog također i Lijevoobalje,
divljeg i praktično nenaseljenog kraja smještenog
između Jaruge i krajine zvane Padine, položene u
podnožju Amellskoga gorja, s istoka omeđene dolinom
Dol Angra, a sa zapada močvarnim jezerskim
predjelom čiji mi je naziv nekako pobjegao iz sjećanja.
Za tim područjem nije nitko nikada posezao, pa se
nikada nije ni znalo kome taj kraj doista pripada i tko
njime vlada. U tom su pogledu nešto reći imali, kako se
čini, uvijek novi vladari Temerije, Soddena, Cintre i
Rivije, koji su se s različitim učincima odnosili prema
Lijevoobalju kao lenu vlastite krune i ponekad
pokušavali izboriti to svoje pravo ognjem i mačem. A
potom su preko Amellskoga gorja nagrnule vojske
Nilfgaarda i nitko više nije imao išta rea. Niti je dvojio
u pogledu pitanja čije je to leno ili tko je vlasnik tih
krajeva. Sve je na jug od Jaruge pripadalo Carstvu. U
trenutku u kojemu ispisujem ove riječi,
Carstvo je već pripojilo i puno zemalja na sjever od
Jaruge. Zbog pomanjkanja točnih informacija, ne znam
koliko i kako daleko položenih na sjeveru.
Vraćajući se Zarječju, dopusti mi, dragi štioče,
digresiju u vezi s povijesnim procesima: povijest
danoga područja često se stvara i oblikuje nekako
slučajno, kao sporedan učinak sukoba vanjskih sila.
Povijest dane zemlje i prečesto stvaraju neovdašnji.
Neovdašnji bivaju uzrokom - ali posljedice snose uvijek
i nepromjenjivo ovdašnji.
Zarječja se to pravilo ticalo u svoj punini.
Zarječje je imalo svoje stanovništvo, rođene
Zarječane. Njih su neprestane, dugotrajne borbe i
sukobi pretvorili u prosjake i primorali na emigraciju.
Sela i naselja su spaljeni, ostatke gazdinstava i polja
ostavljenih na ugaru progutala je prašina. Trgovina je
propala, karavane su izbjegavale zapuštene ceste i
puteve. Ti malobrojni Zarječani koji su ostali, pretvorili
su se u podivljale grubijane. Od gorskih kuna i
medvjeda razlikovali su se uglavnom po tome što su
nosili hlače. Barem neki. To jest: neki su nosili, a neki
su se razlikovali. Bio je to - većinom - narod
nedruževan, neotesan i nabusit.
I posve lišen smisla za humor.
.
 Tamnokosa pčelareva kći zabacila je na leđa
pletenicu koja joj je smetala i bijesno se vratila
energičnom okretanju žrvnja. Maslačkovi napori
ostajali su uzaludni - pjesnikove riječi kao da uopće
nisu dopirale do one kojoj su bile namijenjene.
Maslačak je namignuo ostatku družine, odglumio da
uzdiše i podiže pogled prema stropu. Ali nije odustao.
»Daj«, ponovio je, cereći se. »Pusti meni da
sameljem, a ti skoči u podrum po pivo. Pa ovdje
sigurno mora biti skrivena konobica, a u konobici
bačvica. Imam li pravo, ljepotice?«
»A ne biste li pustili djevojku na miru, gospodine«,
rekla je srdito pčelarica, visoka i vitka žena čudesne
ljepote koja se vrzmala po kuhinji. »Pa već vam je
rekla da ovdje u nas nema nikakva piva.«
»Tucet puta vam je to već rečeno, gospodine«,
podržao je ženu pčelar, prekinuvši razgovor s vješcem
i vampirom. »Napeći ću vam palačinki s medom, pa
ćete se najesti. Ali prije toga neka djevojka u miru
samelje žito u brašno, jer bez brašna ni čarobnjak
neće napraviti palačinku! Pustite je, pustite je da na
miru melje.«
»Jesi li čuo, Maslačku?« viknuo je vještac. »Otkači
se od djevojke i prihvati nečega korisnog. Ili piši
memoare.«
»Pije mi se. Gucnuo bih nešto prije jela. Imam
nešto bilja, priredit ću si uvarak. Bakice, ima li u ovoj
kući vruće vode? Vruće vode, pitam, ima li?«
Starica, pčelareva majka, koja je sjedila uz peć,
podigla je glavu iznad čarape koju je krpala.
 »Ima, golubiću, ima«, mljasnula je. »Samo što se
ohladila.«
Maslačak je zastenjao, rezignirano prisjeo za stol
za kojim je družina razgovarala s pčelarom na kojega
su u ranu zoru naišli u borovoj šumi. Pčelar je bio
nizak, nabijen, cm i užasno obrastao, pa nije čudo da
je, pojavivši se neočekivano iz guštare, družinu
dobrano uplašio - pomislili su da je likantrop. Da
bude još smješnije, prvi koji je vrisnuo: »Vukodlak,
vukodlak!«, bio je vampir Regis. Nastala je mala
zbrka, ali stvar se brzo razjasnila, a pčelar, iako
naizgled neotesan, pokazao se gostoljubivim i
ljubaznim. Družina je bez oklijevanja prihvatila poziv
da svrate na njegovo gazdinstvo. Gazdinstvo -
pčelarskim žargonom zvano stan - stajalo je na
iskrčenoj poljani, pčelar je na njemu živio s majkom,
ženom i kćeri. Njih su dvije bile žene nadprosječne,
iako pomalo neobične ljepote, koja je upućivala na to
da im je među precima bila neka drijada ili
hamadrijada.
Tijekom razgovora koji su poveli, pčelar je odmah
ostavio dojam da se s njim može razgovarati isključivo
o pčelama, košnicama, saću, penjalicama,
dimilicama, vosku, medu i njegovu sakupljanju, ali i
to je bio samo privid.
»U politici? A što bi u njoj bilo? Porezi su sve veći.
Valja dati tri ume meda, te cijeli kolut voska. Jedva to
pribavljam, od zore do mraka penjem se po drveću,
podmećem košnice... Kome plaćam poreze? A onom
tko zatraži, otkuda ja znam tko nad nama vlada? U
zadnje vrijeme ovaj, onaj kojega zovu po nilfgaardski.
Pričaju da smo sada impirijalna provencija ili tako
nekako. Za med, ako nešto prodam, plaćaju
impirijalnim novcem na kojemu je cesar iskovan.
Licem naočit, akoprem strog, odmah možeš
prepoznati. Nego, onaj...«
Oba psa - crni i riđi - sjela su nasuprot vampiru,
podignula glave i počela zavijati. Pčelareva
hamadrijada okrenula se od ognjišta i isprašila ih
metlom.
»Loš znak«, ustvrdio je pčelar, »kada psi usred
dana zavijaju. Nego onaj... O čemu sam ja ono htio
govoriti?«
»O druidima iz Caed Dhua.«
»Jest! Vi to znači ozbiljno, presvijetli? Vi zbilja
hoćete druidima? Život vam se ogadio ili što? Pa tamo
je smrt! Imelaši svakoga tko se usudi ući na njihovu
poljanu, zgrabe, u vrbovo pruće smjeste i na
polaganoj vatri peku.«
Geralt je pogledao Regisa, Regis mu je namignuo.
Obojica su dobro znali za glasine koje kruže o
druidima, sve do zadnje izmišljene. Milva i Maslačak
počeli su smjesta slušati sa zanimanjem većim no
dotad. I bili su vidljivo uznemireni.
»Jedni govore«, nastavljao je pčelar, »da se imelaši
osvećuju jer su ih Nilfgaarđani prvi napali ušavši kroz
Dol Angru u svete dubrave i bezrazložno udarivši na
druide. Drugi pak govore da su druidi prvi započeli,
otevši i pogubivši nekoliko cesarskih ljudi, pa im
Nilfgaard uzvraća. Kako je po istini, to nitko ne zna.
Ali sigurno je da druidi hvataju, u Vrbovu babu meću
i spaljuju. Poći među njih sigurna je pogibija.«
»Mi se ne bojimo«, rekao je mirno Geralt.
 »Dakako.« Pčelar je pogledom odmjerio vješca,
Milvu i Cahira koji je upravo ulazio u kolibu, nakon
što se pobrinuo za konje. »Vidi se da ste junačni ljudi,
borbeni i oboružani. Ha, s takvima poput vas, nije te
strah putovati... Nego, onaj... Ali više nema imelaša u
Crnome gaju, zaludu vam no vaš trud i put. Pritisnuo
ih je Nilfgaard, istisnuo iz Caed Dhua. Ondje ih više
nema.«
»Kako to?«
»Tako to. Pobjegli su imelaši odatle.«
»Kamo?«
Pčelar je pogledao svoju hamadrijadu, nakratko
šutio.
»Kamo?« ponovio je vještac.
Pčelareva prugasta mačka sjela je pred vampira i
prodorno mijauknula. Hamadrijada ju je isprašila
metlom.
»Loš znak ako mačketina usred dana mijauče«,
promucao je pčelar, čudno smeten. »A druidi... Nego,
onaj... Pobjegli su na Padine. Da. Dobro kažem. Na
Padine.«
»Dobrih šezdeset milja na jug«, procijenio je
Maslačak dosta opuštenim, pa čak i veselim glasom.
Ali smjesta je umuknuo pod vješčevim pogledom.
U tišini koja je nastala čulo se samo srdito
mijaukanje mačke izbačene na dvorište.
»Zapravo«, oglasio se vampir, »nije nam to neka
razlika.«
.
 Jutro sutrašnjega dana donijelo je daljnja
iznenađenja. I zagonetke koje su ipak brzo pronašle
rješenje.
»Neka me vrazi nose«, rekla je Milva koja se
probuđena metežom prva izvukla iz stoga sijena. »Ne
mogu vjerovati. Vidi ti ovo, Geralte.«
Poljana je bila puna naroda. Na prvi se pogled
vidjelo da se ovdje okupilo pet ili šest pčelarskih
stanova. Iskusno vješčevo oko izdvojilo je iz mnoštva
i nekoliko lovaca na krzna i najmanje jednog
ugljenara. Moglo se procijeniti da se okupilo
dvanaestak muškaraca, deset žena, desetero
maloljetnika oba spola i još toliko manje djece.
Okupljeni su raspolagali sa šestorim kolima, s
dvanaest volova, deset krava i četiri koze, puno ovaca,
a također i nemalo pasa i mačaka čiji je lavež i
mijaukanje u tim prilikama valjalo svakako uzeti za
loš znak.
»Zanima me«, protrljao je oči Cahir, »što bi ovo
moglo značiti?«
»Nevolje«, rekao je Maslačak, istresajući sijeno iz
kose. Regis je šutio, ali izraz lica mu je bio čudan.
»Pozivamo vas, presvijetla gospodo, na doručak«,
rekao je njihov poznanik pčelar, prilazeći stogu u
društvu plećatoga muškarca. »Doručak je već
spravljen. Zobena kaša na mlijeku. I med... A ovo je,
dopustite da vam predstavim: Jan Cronin, naš
pčelarski starješina...«
»Drago mi je«, slagao je vještac, ne odgovarajući na
naklon, među inim i zato što ga je koljeno strahovito
boljelo. »A otkuda ovo okupljanje ovdje?«
 »Nego, onaj...« Pčelar se počešao po tjemenu.
»Vidite, ide zima... Košnice su već pripremljene,
poslovi obavljeni... Vrijeme nam je da se vratimo na
Padine, u Riedbrune... Moramo med dopremiti,
prezimiti... Ali u šumama je pogibeljno... Kada si
sam...«
Pčelarski se starješina nakašljao. Pčelar je
pogledao Geraltovo lice i kao da se blago zgrčio.
»Vi ste na konjima i naoružani«, propentao je.
»Smjeli i junačni, odmah se pozna. S takvima kakvi
ste vi nije te strah putovati... A i vama će biti
ugodnije... Mi znamo svaku stazicu, putić, svaki
proplanak i svaku pištalinu...
I hranit ćemo vas...«
»A druidi su«, rekao je hladno Cahir, »otputovali s
Caed Dhua. Baš na Padine. Neobičnog li stjecaja
okolnosti.«
Geralt je polagano prišao pčelaru. Uhvatio ga je
objeručke za kaput na prsima. Ali odmah se
predomislio, pustio ga, poravnao mu odjeću. Nije
ništa rekao. Ništa ga nije ni upitao. Ali pčelar je
svejedno požurio s objašnjenjima.
»Istinu sam govorio! Prisežem! U zemlju propao,
ako sam slagao! Otišli su imelaši iz Caed Dhua!
Nemaš ih više ondje!«
»I na Padinama su, ha?« zarežao je Geralt. »Tamo
kamo vas vodi put, vas i cijelu vašu hordu? Dokle si
hoćete osigurati naoružanu pratnju? Govori, čovječe.
Ali pazi, zemlja će se zbilja otvoriti!«
Pčelar je spustio pogled i uznemireno pogledao tlo
pod nogama. Geralt je značajno šutio. Milva, shvativši
napokon o čemu je riječ, gadno je opsovala. Cahir je
prezrivo puhnuo.
»No?« požurio je vještac. »Kamo su otišli druidi?«
»A tko će, gospodine, znati kamo«, promucao je
napokon pčelar. »Ali, mogli bi biti na Padinama...
Jednako dobro kao i negdje drugdje. Pa na Padinama
ima obilje velikih hrastovih dubrava, a druidima su
hrastovi dragi...«
Iza pčelara su već stajale uz starješinu Cronina
obje hamadrijade, majka i kći. Dobro da se ka uvrgla
na majku, a ne na oca, pomislio je makinalno vještac,
pčelar svojoj ženi pristaje kao nerast kobili. Iza
hamadrijada, kako je primijetio, stajalo je još
nekoliko žena, znatno manje lijepih, ali podjednako
molećivih pogleda.
Pogledao je Regisa, ne znajući bi li se smijao ili
psovao. Vampir je slegnuo ramenima.
»Zapravo«, rekao je, »pčelar ima pravo, Geralte. Sve
u svemu, posve je vjerojatno da su druidi otputovali
na Padine. Taj im predio zbilja odgovara.«
»Ta vjerojatnost«, vješčev pogled bio je vrlo, vrlo
hladan, »po tebi je dovoljno velika da iznenada
promijenimo smjer i zaputimo se naslijepo skupa s
ovima ovdje?«
Regis je ponovo slegnuo ramenima.
»A u čemu je razlika? Razmisli. Druida nema u
Caed Dhuu, pa taj smjer treba isključiti. Ni o
povratku na Jarugu, kako mi se čini, ne može se
razmišljati. Onda su svi ostali smjerovi jednako
dobri.«
 »Zbilja?« Temperatura vješčeva glasa izjednačila se
s temperaturom njegova pogleda. »A od svih
preostalih, koji bi po tebi bio najuputniji? Taj
zajednički s pčelarima? Ili neki posve suprotan?
Hoćeš li to odrediti u svojoj bezgraničnoj mudrosti?«
Vampir se polagano okrenuo prema pčelarima,
pčelarskom starješini, hamadrijadama i ostalim
ženama.
»A čega se to«, upitao je ozbiljno, »tako bojite, dobri
ljudi, da tražite pratnju? Što u vama izaziva strah?
Recite iskreno.«
»Joj, gospon«, zajaukao je Jan Cronin, a u očima
mu se pojavio istinski užas. »Pa još pitate... Put nas
vodi kroz Memljivu pištalinu! A ondje je, gospon,
strašno! Ondje su, gospon, vurdalaci, letipsi,
endrijage, svakovrsne moguće gadosti! Eto, nema ni
dvije sedmice, lešij je zgrabio moga zeta i zet je stigao
samo zakrkljati i već ga nije bilo. Čudite se da se
bojimo onuda sa ženama i djecom.«
Vampir je pogledao vješca, a lice mu je bilo vrlo
ozbiljno.
»Moja bezgranična mudrost«, rekao je, »upućuje
me da je najprikladniji smjer onaj koji je vješcu
najbolji.«
.
I pošli smo na jug, prema Padinama, kraju
smještenom u podnožju Amellskoga gorja. Pošli smo u
velikoj povorci, u kojoj je bilo svega: mladih djevojaka,
pčelara, trapera, žena, djece, mladih djevojaka,
domaćega blaga, miraza, mladih djevojaka. I prokleto
puno meda. Sve je od toga meda bilo ljepljivo, čak i
djevojke.
Tabor se kretao brzinom pješaka i kola, no tempo
našeg pohoda nije bio manji, jer nismo lutali, već smo
išli kao po žnori - pčelari su znali put, staze i nasipe
među jezerima. A isplatilo se to poznanstvo, oj,
isplatilo, jer je počelo sipiti i iznenada je cijelo prokleto
Zarječje utonulo u maglu gustu kao vrhnje. Bez pčelara
bismo sasvim sigurno zalutali ili se čak utopili negdje
u močvarama. Nismo morali ni gubiti vrijeme i energiju
na pribavljanje i priređivanje jela - hranili su nas triput
dnevno, obilato, premda neprofinjeno. I dopuštali su
nam da nakon jela otpočinemo nekoliko časaka
trbuhom prema gore.
Ukratko, bilo je čudesno. Čak se i vještac, to staro
gunđalo i zabadalo, počeo češće smiješiti i radovati
životu, jer je izračunao da prelazimo po petnaest milja
na dan, a od polaska iz Brokilona nismo ni jednom
uspjeli prijeći sličnu brojku. Posla vještac nije imao
nikakvog, jer iako je Memljiva pištalina bila vlažna
toliko da je teško zamisliti išta mokrije, nismo nailazili
ni na kakva čudovišta. Tek su noću malo zavijale
sablasti, tulile šumske plačke i plesali divlji ognji po
tresetištima. Ništa senzacionalno.
Istina, pomalo nas je uznemirivalo što opet idemo
podosta slučajno odabranim smjerom i opet bez točno
preciziranog cilja. Ali, kako se izrazio vampir Regis,
bolje je ići bez cilja naprijed, nego bez cilja stajati na
mjestu, a sasvim sigurno puno bolje nego se bez cilja
povlačiti unazad.
 »Maslačak! Začepi bolje taj svoj tubus! Bilo bi šteta
da pola vijeka pjesništva ispadne i izgubi se u
paprati.«
»Nema brige! Neću izgubiti, budite sigurni. I neću
dati da mi ovo otmu. Svatko tko mi poželi oteti ovaj
tubus, najprije će morati prijeći preko mene mrtvoga.
Može li se znati Geralte, što izaziva tvoj biserni
smijeh? Dopusti da pogodim... Urođeni kretenizam?«
Dogodilo se da je ekipa arheologa sa sveučilišta u
Castell Graupianu, obavljajući iskopavanja u
Beauclairu i prokopavši sloj drvenoga ugljena koji je
ukazivao na veliki požar, doprla do još starijeg sloja
datiranog u XIII. stoljeće. U tom je sloju otkopana
kaverna nastala od ostataka zidina i zabrtvljena
glinom i vapnom, a u njoj su na veliko uzbuđenje
znanstvenika otkrivena dva savršeno očuvana
ljudska kostura: žene i muškarca. Pored kostura - uz
oružje i golemu količinu sitnih artefakata - pronađen
je trideset palaca dug tubus od štavljene kože. Na
kožu je bio utisnut grb izblijedjelih boja koji je
predstavljao lavove i rombove. Voditelj ekipe, profesor
Schliemann, istaknuti stručnjak za pečatoslovlje
Mračnih stoljeća, identificirao je taj grb kao simbol
Rivije, drevnog kraljevstva nepotvrđene lokacije.
Uzbuđenje arheologa dosegnulo je vrhunac jer su
se u takvim tubusima u Mračnim stoljećima čuvali
rukopisi, a težina spremnika dopuštala je
pretpostavku da sadrži puno papira ili pergamenta.
Savršeno stanje tubusa davalo je nadu da će
dokumenti biti čitljivi te osvijetliti prošlost potonulu
u mrak. Iz njih su trebala progovoriti stoljeća! Bila je
to nevjerojatna sreća, pobjeda znanosti koja se nije
smjela propustiti. Iz opreza su iz Castell Graupiana
pozvani lingvisti i istraživači mrtvih jezika, a također
i stručnjaci koji umiju otvoriti tubus bez i najmanjeg
rizika da se ošteti dragocjeni sadržaj.
Ekipom profesora Schliemanna u međuvremenu
su se proširile glasine o »blagu«. Nije trebalo puno da
dopru i do tri lika unajmljena za kopanje u glini
poznata kao Lopo, Brav i Kamil Ronstetter. Uvjereni
da je tubus doslovno pun zlata i dragoqenosti, tri su
rečena kopača noću ukrala neprocjenjivi artefakt i
pobjegla s njim u šumu. Ondje su upalili malenu
vatru i posjedali oko nje.
»Što čekaš?« rekao je Lopi Brav. »Otvaraj tu cijev!«
»Kad se ne da«, požalio se Bravu Lopo. »Drži se kao
ženskar suknje!«
»Tresni je onda čizmom, kurvetinu prokletu!«
posavjetovao ga je Kamil Ronstetter.
Pod Lopinom je petom poklopac neprocjenjivog
pronalaska popustio i sadržaj se prosuo po zemlji.
»O, kurve ti!« uzviknuo je zaprepašteni Lopo. »Pa
što je ovo?«
Pitanje je bilo glupo, jer se već na prvi pogled
vidjelo da su to arci papira. Zato je Lopo, umjesto
odgovora, uzeo jedan od araka u ruku i približio ga
nosu. Podulje je promatrao znakove stranoga izgleda.
»Zapisi«, napokon je autoritarno ustvrdio. »To su
slova!«
»Slova?« dreknuo je Kamil Ronstetter, blijedeći od
užasa. »Zapisana slova? O, kurve ti!«
 »Zapisi, znači čarolije!« promucao je Lopo,
cvokoćući zubima od prepasti. »Slova, znači
vradžbine! Ne dodirujte to, da mu kurvu materinu!
Možeš se time zaraziti!«
Lopo nije dao da mu se dvaput kaže, bacio je arak
u vatru i uzrujano obrisao uzdrhtale ruke o hlače.
Kamil Ronstetter je nogom u vatru šutnuo i ostatak
papira - mogla bi na tu prokletinju na kraju nabasati
neka dječurlija. Onda se cijela trojka brzo udaljila s
pogibeljnoga mjesta.
Neprocjenjivi spomenik pismenosti Mračnih
stoljeća gorio je svijetlim, visokim plamenom. Tijekom
nekoliko kratkih trenutaka stoljeća su progovarala
tihim šapatom papira koji je nestajao u vatri. A potom
se plamen ugasio i kurvinska tama pokrila je zemlju.
 .

Houvenaghel Dominik Bombastus,. 1239., obogatio se u

Ebbingu razgranatom veletrgovinom i naselio u
Nilfgaardu; poštovan od prethodnih careva, bio je za
vladavine Jana Calveita proglašen markgrofom i
venendalskim carskim namjesnikom, a u znak nagrade za
počinjene zasluge dodijeljeno mu je neweugehsko
starostvo. Vjerni carev savjetnik, H. je uživao njegovu
naklonost i sudjelovao u mnogim javnim poslovima, t 1301.
Još u Ebbingu vodio je H. široku karitativnu djelatnost,
podupirao potrebite i siromašne, osnivao sirotišta, bolnice i
skloništa, ulagao u njih nemale svote. Veliki ljubitelj
umjetnosti i sporta, utemeljio je u prijestolnici komičko
kazalište i stadion, oba pod njegovim imenom. Smatra se
poslovičnim uzorom pravičnosti, čestitosti i trgovačke
solidnosti.
Effenberg i Talbot,
Encyclopaedia Maxima Mundi, svezak VII.
Četvrto poglavlje

»IME I PREZIME SVJEDOKINJE?«

»Selborne, Kenna. To jest, ispričavam se:
Joarrna.«
»Zanimanje?«
»Uslužna djelatnost.«
»Svjedokinji je do šale? Napominjemo svjedokinji
da stoji pred carskim sudom u procesu za veleizdaju!
O vašim izjavama ovisi život mnogih ljudi, jer kazna
za izdaju je smrt! Upozoravamo svjedokinju da pred
sud nije došla svojevoljno, već je dovedena iz tvrđe, iz
kaznene ustanove, a hoće li se onamo vratiti ili će
izaći na slobodu, ovisi među inim i o njezinim
izjavama. Sud si je dopustio tako dugu tiradu da bi
svjedokinji dao do znanja koliko su u ovoj sali
neprimjerene šale ili pošalice! Nisu samo neukusne,
već prijete i vrlo ozbiljnim posljedicama. Svjedokinji
dajemo pola minute da porazmisli o tome. Nakon toga
sud će ponoviti pitanje.«
»Spremna sam, štovani suče.«
»Obraćajte nam se s ›visoki sude‹. Zanimanje?«
»Ja sam budna, visoki sude. Ali uglavnom na
usluzi carskoj obavještajnoj službi, to jest...«
»Odgovarajte kratko i konkretno. Kada sud poželi
šira objašnjenja, sam će ih zatražiti. Sudu je poznata
činjenica da svjedokinja surađuje s tajnim službama
Carstva. No recite u zapisnik što znači određenje
›budna‹ koje ste uporabili za određenje svoga
zanimanja?«
 »Imam čisti pe-pe-es, to znači psi prvoga tipa, bez
mogućnosti pe-ka. Konkretno, ja mogu sljedeće: čuti
tuđe misli, razgovarati na daljinu s čarobnjakom,
vilenjakom ili drugim budnim. I zapovijedati mišlju.
Znači, mogu nekoga prisiliti da postupi kako ja hoću.
Mogu raditi i pre-kog, ali samo uspavana.«
»Molim da se u zapisnik unese da je svjedokinja
Joanna Selbome, psionikinja sa sposobnošću
izvansenzoričke percepcije. Telepatkinja je i
telempatkinja, pod hipnozom sposobna za
prekogniciju, ali bez sposobnosti psihokineze.
Svjedokinja se upozorava da je uporaba magije i
izvanosjetilnih moći u ovoj sali strogo zabranjena.
Nastavljamo preslušavanje. Kada, gdje i u kakvim se
okolnostima svjedokinja susrela s osobom koja se
izdaje za Cirillu, kraljevnu Cintre?«
»Za to da je to nekakva Cirilla, doznala sam tek u
ćuzi... To jest, u kaznenoj ustanovi, visoki sude. Za
vrijeme istrage. Tada su mi objasnili da je to ona ista
koju su preda mnom nazivali Falka ili Cintranka. A
okolnosti su bile takve da ih moram iznijeti po redu,
da bi bilo jasno. Bilo je to ovako: oslovio me u krčmi
u Etoliji Daae Silifant, eto onaj koji sjedi tamo...«
»Molim da se u zapisnik unese da je svjedokinja
Joanna Selborne pokazala optuženog Silifanta, a da
na to nije bila pozvana. Nastavite.«
»Dacre je, visoki sude, vrbovao ekipu... To jest,
naoružani odred. Redom opake muške i ženske...
Dufficey Kriel, Neratin Ceka, Chloe Stitz, Andres
Vierny, Til Echrade... Nitko od njih nije više živ,
sude... A od tih koji su preživjeli, većina sjedi evo
ovdje pod stražom...«
»Iznesite točno kada se dogodio vaš susret s
optuženim Silifantom.«
»Bilo je to prošle godine, u mjesecu kolovozu, da,
nekako potkraj mjeseca, ne sjećam se točno. U
svakom slučaju ne u rujnu, jer mi se taj rujan, ha,
dobro urezao u pamćenje! Dacre, koji je negdje
saznao za mene, rekao je da mu za ekipu treba
budna, takva koja se neće uplašiti čuda, jer će imati
posla s čarobnjacima. Posao je, reče, za cara i
Carstvo, usto dobro plaćen, a zapovjedništvom nad
ekipom preuzet će nitko drugi do Sova osobno.«
»Govoreći o Sovi, svjedokinjo, mislite na Stefana
Skellina, carskog koronera?«
»Na njega mislim, naravno.«
»Neka to uđe u zapisnik. Kada i gdje ste se sreli s
koronerom Skellinom?«
»A već u rujnu, četrnaestoga, u utvrdi Rocayne,
visoki sude, to je pogranična karaula koja čuva
trgovački put što vodi iz Maechta u Ebbing, Geso i
Metinnu. Baš je tamo odveo našu ekipu Dacre
Silifant, na petnaest konja. Bilo nas je sve skupa
dvadeset i dvoje, jer su ostali već čekali spremni u
Rocayneu pod zapovjedništvom Olija Harsheima i
Berta Brigdena.«
.
Drveni pod je odjeknuo pod teškim čizmama,
zazvečale su ostruge, zazvonile metalne kopče.
»Budite pozdravljeni, gospodine Stefane!«
 Sova ne samo da nije ustao, već nije ni spustio
noge sa stola. Samo je gospodski odmahnuo rukom.
»Napokon«, rekao je kiselo. »Dugo si dao da te se
čeka, Silifante.«
»Dugo?« nasmijao se Dacre Silifant. »Baš veselo!
Dali ste mi, gospodine Stefane, četiri sedmice
vremena da vam sakupim i dovedem više od tuceta
ponajboljih junaka koje je rodilo Carstvo s okolicom.
Da vam dovedem takvu ekipu za čije je okupljanje
malo i godina! A ja sam se vratio za dvadeset i dva
dana. Valjalo bi me pohvaliti, ne bi li?«
»Suzdržimo se«, odvratio mu je hladno Skellen, »od
pohvala do trenutka kada pogledam tvoju ekipu.«
»Možemo to i odmah. Ovo su moji, gospodine
Stefane, a sada vaši poručnici: Neratin Čeka i
Dufficey Kriel.«
»Zdravo, zdravo.« Sova je napokon odlučio ustati,
ustali su i njegovi pobočnici. »Upoznajte se, gospodo...
Bert Brigden, Ola Harsheim...«
»Mi se dobro poznajemo.« Dacre Silifant je čvrsto
stegnuo desnicu Olija Harsheima. »Mi smo pod starim
Braibantom gušili bunu u Nazaru. Veselo je bilo, Ola,
ha? Eh, veselo! Konji su do preko kičica gazili po krvi!
A gospodin je Bridgen, ako se ne varam, iz Gemmere?
Iz Miritelja? Odred će znači biti pun poznanika! Imam
i nekoliko Miritelja.«
»Već sam nestrpljiv da ih vidim«, upleo se Sova.
»Možemo poći?«
»Samo malo«, rekao je Dacre. »Neratine, otiđi i
postroji bratime da se pred presvijetlim koronerom
dobro pokažu.«
 »Taj ili ta, Neratin Čeka?« namrštio se Sova,
gledajući za izlazećim časnikom. »Je li to žena ili
muškarac?«
»Gospodine Skellene.« Dacre Skeleln se nakašljao,
ali kada je progovorio, glas mu je bio siguran, a pogled
hladan. »Ja vam to točno ne znam. Naizgled je
muškarac, ali nisam siguran. Što se tiče toga kakav
je Neratin Čeka časnik, u to sam siguran. Vaše
pitanje bilo bi važno da mu kanim isprositi ruku. A
ne kanim. Vi, nagađam, također ne kanite.«
»Imaš pravo«, priznao je nakon kratkoga
razmišljanja Skellen. »Nije važno. Pođimo pogledati
tvoju družinu, Silifante.«
Neratin Čeka, osoba neodređenog spola, nije
gubila vrijeme. Kada su Skellen i časnici izašli na
dvorište utvrde, odred je stajao u primjernom stroju,
držeći se crte tako da nijedna konjska njuška nije
izvirivala više od pedlja. Sova se nakašljao,
zadovoljan. Nije loša banda, pomislio je.
Eh, da nije te politike, bilo bi lijepo okupiti takvu
veselu družinu i otići na pograničje, pljačkati, silovati,
ubijati i potpaljivati... Čovjek bi se opet osjetio
mladim... Eh, da nije te politike!
»No i što kažete, gospodine Stefane?« upitao je
Dacre Silifant, porumenio od skrivenog uzbuđenja.
»Kako ih procjenjujete, vesele moje sokole?«
Sova je prelazio pogledom s lica na lice, s lika na
lika. Neke je poznavao i osobno - bolje ili lošije. Druge,
koje je prepoznavao, znao je po čuvenju. Po reputaciji.
Til Echrade. Plavokosi vilenjak, izviđač gemmerskih
Miritelja. Rispat da Pointe, narednik iz iste postrojbe.
I još jedan Gemmerijac: Cyprian Fripp Mlađi. Skellen
je nazočio pogubljenju Starijega. Oba su brata bila
glasovita po sadističkim sklonostima.
Dalje, opušteno nagnuta preko sedla šarene
kobile, Chloe Stitz, zločinka koju su povremeno
unajmljivale i koristile tajne službe. Sova je brzo
pobjegao pogledom pred njezinim besramnim očima i
zloslutnim osmijehom.
Andres Viemy, Nordling iz Redanije, krvolok.
Stigward, gusar, odmetnik sa Skelliega. Dede Vargas,
podrijetlom vrag će znati odakle, profesionalni
ubojica. Kabernik Turent, ubojica iz sklonosti.
I drugi. Slični. Svi su oni slični, pomislio je
Skellen. Bratstvo, bratovština u kojoj svi postaju isti
nakon što ubiju prvih petero. Isti pokreti, iste kretnje,
isti način govora, kretanja i odijevanja.
Iste oči. Ravnodušni i hladni, ravni i nepomični
pogledi, kao u zmije, čiji izraz više ne može promijeniti
ništa, pa ni najčudovišniji užas.
»I onda? Gospodine Stefane?«
»Nije loše. Nije loša ekipa, Silifante.«
Dacre je još jače pocrvenio, salutirao je na
gemmerski način, šakom prislonjenom uz kapu.
»Posebice sam poželio«, napomenuo je Skellen,
»nekoliko takvih kojima nije strana magija. Koji se
neće uplašiti ni čarolija, ni čarobnjaka.«
»Nisam na to zaboravio. Pa tu je Til Echrade! A
osim njega i ova visoka gospođica na gizdavoj smeđoj
kobili, ta do Chloe Stitz.«
»Kasnije ćeš mi je dovesti.«
 Sova se naslonio na ogradu, lupnuo po njoj
okovanim krajem korbača.
»Družbo, pozdrav!«
»Pozdrav gospodine koroneru!«
»Mnogi su od vas«, nastavio je Skellen, kada je
utihnuo odjek zborskog urlika bande, »sa mnom već
radili, poznaju mene i moje zahtjeve. Neka objasne
tima koji me ne poznaju što očekujem od podređenih,
te što kod podređenih ne toleriram. Stoga neću
nepotrebno trošiti riječi.«
»Već danas će neki od vas dobiti zadatke i sutra u
zoru krenuti da ih izvrše. Na teritorij Ebbinga.
Podsjećam da je Ebbing formalno autonomno
kraljevstvo i formalno ondje nemamo nikakvu
jurisdikciju, pa nalažem da djelujete razborito i
diskretno. Ostajete u carskoj službi, ali zabranjujem
da to ističete i da se arogantno odnosite spram
lokalnih vlasti. Zapovijedam da se ponašate tako da
ne privlačite ničiju pozornost. Jasno?«
»Jasno, gospodine koroneru!«
»Ovdje ste, u Rocayneu, gosti i ponašajte se kao
gosti. Zabranjujem vam napuštanje dodijeljenih
prostorija bez nužne potrebe. Zabranjujem kontakte
s posadom utvrde. Uostalom, časnici će već smisliti
nešto da ne umrete od dosade. Gospodine Harsheime,
gospodine Brigdene, smjestite odred!«
.
»Jedva stigoh sjašiti s kobile, visoki sude, a Dacre
me već cimnuo za rukav. Gospon Skellene, veli, hoće
s tobom razgovarati, Kenna. Što ću?! Pođoh. Sova
sjedi za stolom, noge mu na stolu, šiba korbačem po
sarama. I pita me ravno u glavu jesam li ja ta Joanna
Selbome koja je bila upletena u nestanak broda
›Zvijezda juga‹. Ja njemu na to da mi nisu ništa
dokazali. On u smijeh. ›Volim, veli, takve kojima se ne
može ništa dokazati‹. Onda me upitao je li mi dar pe-
pe-esa, budnosti, znači, urođen. Kada rekoh da jest,
smrknu se i reče: ›Mislio sam da će mi taj tvoj talent
dobro doći za čarobnjake, ali najprije ćeš imati posla
s drugom personom, ne manje zagonetnom‹.«
»Jeste li, svjedokinjo, sigurni da je koroner Skellen
uporabio točno te riječi?«
»Sigurna. Pa ja sam budna.«
»Nastavite.«
»Razgovor nam je tada prekinuo skoroteča, sav
prašan, vidjelo se da nije žalio konja. Imao je žurne
vijesti za Sovu, a Dacre Silifant mi reče, dok smo se
vraćali na stan, da njuši kako će nas vijesti toga
skoroteče još prije večeri posjesti u sedla. I tako je i
bilo. Još i prije no što je itko i pomislio na večeru, pola
ekipe bilo je već u sedlima. Ja sam dobro prošla,
pozvali su Tila Echradea, vilenjaka. Bilo mi je drago,
jer me nakon tih nekoliko dana putovanja dupe
boljelo da poludiš... A i baš me kao za zlo snašla i
mjesečnica...«
»Neka se svjedokinja suzdrži od slikovitih opisa
svojih intimnih problema. I neka se drži teme. Kada
je svjedokinja doznala tko je ta ›zagonetna persona‹
koju je spomenuo koroner Skellen?«
»Odmah ću to reći, ali nekakvog reda mora biti, jer
će se sve tako zapetljati da više nitko neće raspetljati!
Ti koji su prije večere u takvoj žurbi zajahali konje,
odjurili su iz Rocaynea u Malhoun. I odande doveli
nekakvog junošu...«
.
Nyklar se ljutio sam na sebe. Toliko, da se htio
rasplakati.
Da se barem sjetio upozorenja ozbiljnih ljudi! Da
se sjetio poslovica ili barem one basne o gavranu koji
nije znao držati zatvoren kljun! Da je obavio što je
trebao obaviti i da se vratio kući, u Ljubomoru! Ali
kakvi! Uzbuđen pustolovinom, ponosan zbog toga što
ima jahaćega konja, s ugodnom težinom nabijene
kese u džepu, Nycklar nije izdržao a da se ne napravi
važan. Umjesto da se iz Claremonta vrati ravno u
Ljubomoru, odjahao je u Malhoun gdje je imao puno
znanaca i nekoliko gospođica kojima se udvarao. U
Malhounu se šepurio kao gusan u proljeće, galamio,
lakrdijao, razmetao se konjem po trgu, nizao runde
časteći u svratištu, bacajući novac na točionik s
izrazom i držanjem ako ne plemenitog kneza, onda
barem grofa.
I pričao.
Pričao je o tome što se četiri dana prije dogodilo u
Ljubomori. Pričao je, svaki put malo mijenjajući
verzije, dodajući, izmišljajući, na kraju i besramno
lažući - što slušatelje nije nimalo smetalo. Stalni
svratišni gosti, tamošnji i pridošlice, rado su slušali.
A Nycklar je pričao, izigravajući dobro upućenog. I sve
češće umećući samoga sebe u središte izmišljenih
događaja.
 Već mu je treće večeri njegov vlastiti jezik navukao
nevolje za vrat.
Na pojavu ljudi koji su ušli u krčmu zapala je
grobna tišina, u toj su tišini zveket ostruga, zveckanje
metalnih kopči i škripa okivaka na oružju zazvučali
kao zloslutna zvonjava što s vrha zvonika navješćuje
nesreću.
Nyclar nije dobio priliku ni da pokuša odglumiti
junaka. Zgrabili su ga i izveli iz krčme tako brzo da
nije uspio možda ni triput dotaknuti petama pod.
Poznanici, koji su mu još jučer, pijući za njegov
novac, izjavljivali doživotno prijateljstvo, sada su
šutke zavukli glave pod stolove, kao da se ondje, pod
stolovima, zbivaju čuda neviđena ili plešu gole
ženske. Čak se i zamjenik šerifa, koji se zatekao u
svratištu, okrenuo prema zidu i nije pisnuo ni riječ.
Ni Nycklar nije pisnuo ni riječ, nije upitao tko, što,
zbog čega i zašto. Strah mu je jezik pretvorio u
ukočenu i suhu špranju.
Posadili su ga na konja, zapovjedili mu da jaše.
Nekoliko sati. Onda je bila utvrda, s palisadom i
kulom. Dvorište puno nabusite, bučne, oružjem
okićene soldačije. I izba. U izbi trojica. Zapovjednik i
dva podređena, vidjelo se odmah. Zapovjednik,
nevelik, crnomanjast, bogato odjeven, bio je staložen
u govoru i začudo uljudan. Nycklar je skoro zinuo od
čuda kada je čuo da mu se ispričava zbog neprilika i
neugodnosti te ga uvjerava da ga neće ozlijediti. Ali se
nije dao navući. Ti su ga ljudi i previše podsjećali na
Bonharta.
 Asocijacija se pokazala začuđujuće točnom.
Upravo ih je Bonhart i zanimao. Nyđar je to mogao i
očekivati. Jer njegov ga je vlastiti jezik uvukao u tu
smutnju.
Pozvan, počeo je pričati. Upozoren je da govori
istinu, da ne uljepšava. Upozoren je uljudno, ali
strogo i odlučno, a taj koji ga je upozorio, onaj bogato
odjeveni, cijelo se vrijeme igrao okovanim korbačem,
a oči su mu bile gadne i zle.
Nycklar, sin tesara lijesova iz naselja Ljubomore,
pričao je istinu. Suštu istinu i samo istinu. O tome
kako je na dan devetoga rujna izjutra u naselju
Ljubomori Bonhart, lovac na nagrade, do nogu
sasjekao bandu Štakora, poštedjevši život samo
jednoj razbojnici, najmlađoj, toj koju su zvali Falka.
Pričao je kako se cijela Ljubomora štrcala da gleda
kako će Bonhart uhvaćenu propustiti kroz šake i
kazniti, ali su se ljudi gadno prevarili, jer Bonhart,
začudo, Falku nije zatukao, nije ju čak ni mučio! Nije
joj napravio ništa više od toga što i običan seljak čini
u subotu uvečer kada se vrati iz krčme - tako,
najobičnije ju je izudarao nogom, nekoliko puta
ošamario - i više ništa.
Bogato odjeveni gospodin s korbačem je šutio, a
Nycklar je ispričao kako je Bonhart poslije, pred
Falkom, odsjekao poubijanim štakorima glave i kako
je s tih glava, kao grožđice iz kolača, iščeprkao zlatne
naušnice s draguljima. Kako se Falka, gledajući to,
derala i povraćala privezana za privezište za konje.
 Ispričao je kako je Bonhart potom navukao Falki
oko vrata ogrlicu, kao kuji, kako ju je odvukao za tu
ogrlicu u svratište »Kod himerine glave«. A onda...

***

»A onda«, pričao je mladić, svako malo oblizujući

usne, »onda je presvetli gospon Bonhart naručio pivo,
jer se silno uznojio i grlo mu se osušilo. A onda je
povikao da ga hvata želja da nekoga nadari dobrim
konjem i s cijelih pet florena gotovine. Baš je tako
rekao, upravo tim riječima. Pa sam se ja odmah javio,
ne čekajući da me netko pretekne, jer sam silno želio
imati konja i malo vlastita novca. Otac mi ništa ne
daju, sve propiju što na lijesovima zarade. Pa sam se
javio i pitao kojega to konja, sigurno nekoga od
Štakora, mogu dobiti? A presvetli gospon Bonhart me
pogledao, sve me jeza prošla, i rekao da dobiti mogu
samo nogom u guzicu, a sve drugo moram zaraditi.
Što sam mogao? Kobilica uz plot, kao naslikana, jer
štakorski su konji stajali na privezištu, a posebno ta
Falkina vrana kobila, rijetko lijep konj. Pa sam se
naklonio i upitao što moram učiniti da bih zaradio. A
gospon Bonhart da mi valja u Claremont odjahati, a
usput svratiti u Fano. Na konju kojega odaberem.
Vidio je sigurno da mi je oko zapelo za onu vranu
kobilicu, ali baš mi nju nije dopustio uzeti. Pa sam
odabrao riđu s bijelom lisom...«
»Manje o konjskoj dlaci«, opomenuo ga je suho
Stefan Skellen. »Više o konkretnom. Pričaj što je
Bonhart zatražio od tebe?«
 »Presvetli gospon Bonhart je ispisao pismena,
naredio da ih dobro skrijem. U Fano i Claremont je
naložio da odem, tamo da određenim osobama
pismena predam osobno u ruke.«
»Pisma? Što je u njima stajalo?«
»A otkuda bih ja znao, gospon zlatni? Sa čitanjem
stojim slabo, a pismena je gospon Bonhart još i
zapečatio svojim pečatnjakom.«
»A za koga su pisma bila, sjećaš se?«
»A kako ne, sjećam se. Gospon mi je naložio da
imena ponovim deset puta kako ne bih zaboravio.
Dospio sam bez greške kamo je trebalo, pismena sam
predao u ruke onih kojima sam trebao. Oni su me
hvalili da sam pametna glava, a onaj mi je presvetli
gospon trgovac čak dao i novaca...«
»Kome si predao pisma? Pričaj, ne razvlači!«
»Prvo je pismo bilo za majstora Esterhazyja,
kovača oružja iz Fanoa. A drugo pak za presvetlog
Houvenaghela, trgovca iz Claremonta.«
»Jesu li pisma možda otvarali pred tobom? Je li
možda neki nešto rekao čitajući? Napregni mozak,
momče.«
»Ma ne mogu se sjetiti. Nisam onomad pazio pa mi
ni sada u sjećanje nekako ne dolazi...«
»Mun, Ola.« Skellen je kimnuo pobočnicima,
nimalo ne dižući glas. »Izvedite seljačića u dvorište,
spustite mu gaće, odbrojite trideset poštenih bičem.«
»Sjećam se!« proderao se mladić. »Sad sam se
sjetio!«
 »Za pamćenje«, nacerio se Sova, »nema boljeg od
oraha s medom ili biča nad guzicom. Pričaj.«
»Kada je u Claremontu gospon trgovac
Houvenaghel pismo čitao, bio je kod njega još jedan
presvetli gospon, nekakav mali, pravi polutan.
Gospon Houvenaghel mu je rekao... Eeee... Rekao je
da mu je upravo javljeno da bi u brijačnici moglo biti
trke kakvu svijet još nije vidio. Tako je rekao!«
»Ne izmišljaš?«
»Groba mi majčina! Ne dajte da me tuku, gospon
zlatni! Smilujte se!«
»No, no, diži se, ne slini mi čizme. Evo ti denar.«
»Stoput hvala... Milostivi...«
»Rekoh, ne slini mi čizme. Ola, Mun, razumijete li
vi išta od ovoga? Kakve veze imaju brijačnica i
strka...«
»Brijačina«, rekao je iznenada Boreas Mun. »Ne
brijačnica, nego brijačina.«
»Jest!« uzviknuo je momak. »Tako je rekao! Kao da
ste tamo bili, gospon moj zlatni!«
»Brijačina i frka!« Ola Harsheim je udario šakom o
šaku. »Dogovorena zaporka, ali ne previše domišljata.
Laka. Frka, brijačina, to je upozorenje na potjeru ili
hajku. Bonhart ih je upozorio da bježe! Ali pred kim?
Pred nama?«
»Tko zna«, rekao je zamišljeno Sova. »Tko zna.
Trebat će poslati ljude u Claremont... I u Fano isto.
Pobrini se za to, Ola, podijeli zadatke... Slušaj, no,
čovječe...«
»Na službu, gospon zlatni!«
 »Kada si odlazio iz Ljubomore s Bonhartovim
pismima, on je, koliko sam razumio, i dalje bio ondje?
I spremao se na put? Je li žurio? Je li možda rekao
kamo smjera?«
»Nije govorio. A ni na put se nije nikako spremao.
Dao je da mu se opere i očisti odjeća koja je bila
strašno pošpricana krvlju, pa je hodao samo u košulji
i gaćama, ali s mačem za pojasom. Makar mislim da
mu se žurilo. Pa pobio je štakore i glave im odrezao za
nagradu, morao je otići da je pokupi. A i tu je Falku
valjda isto uhvatio da je živu nekome dopremi. Pa
takvo mu je zanimanje, nije li?«
»Ta Falka... Jesi li je dobro pogledao? Čemu se
ceriš, budalo?«
»Oj, gospon zlatni! Jesam li pogledao? I još kako!
Podrobno!«
.
»Svuci se«, ponovio je Bonhart, a u glasu mu je bilo
nešto takvo da se Ciri nagonski zgrčila. Ali pobuna je
smjesta nadvladala.
»Neću!«
Nije vidjela šaku, čak ni pogledom nije ulovila
njegovu kretnju. U očima joj je sijevnulo, zemlja se
zaljuljala, pobjegla ispod nogu i iznenada je bolno
udarila u bedro. Obraz i uho pekli su je kao da gore -
shvatila je da je nije udario šakom, nego bridom
otvorenog dlana.
Stajao je iznad nje, prislonio joj stisnutu šaku na
lice. Vidjela je teški pečatnjak u obliku mrtvačke
lubanje, koji ju je maloprije ujeo za lice kao stršljen.
 »Dužna si mi jedan prednji zub«, rekao je ledeno.
»Zato ću ti sljedeći put kad izustiš riječ ›ne‹ odmah
izbiti dva. Svući se.«
Ustala je nesigurno, drhtavim rukama počela
otkapčati kopče i gumbe. Prisutni seljaci u krčmi
»Kod himerine glave« zažamorili su, počeli kašljucati,
izbečili oči. Vlasnica svratišta, udovica Goulue,
sagnula se pod točionik, praveći se da nešto tamo
traži.
»Svući sve sa sebe. Do zadnje krpice.«
Njih ovdje nema, mislila je razodijevajući se i tupo
zureći u pod. Nikoga ovdje nema. Ni ja nisam ovdje.
»Stani u raskorak.«
Uopće nisam ovdje. To što će se sada dogoditi
uopće me se ne tiče. Uopće. Nimalo.
Bonhart se nasmijao.
»Ti si, izgleda, previše laskaš. Moram ti rastjerati
te snove. Svlačim te, glupačo, da provjerim da nisi na
sebi sakrila čarobne sigle, znake ili amulete. Ne zato
da bih pasao oči na tvojoj žalosti vrijednoj golotinji.
Ne zamišljaj si vrag će ga znati što. Ti si žgoljavica,
ravna kao daska, kržljava, a usto i ružna kao trideset
i sedam žalosti. Vjeruj mi, čak i da me baš jako stisne,
radije bih opalio purana.«
Približio se, razbacao joj vrškom čizme odjeću,
premjerio ju pogledom.
»Rekoh, sve! Naušnice, prstenje, ogrlicu,
narukvicu!«
 Pomno je pokupio njezin nakit. Nogom je u kut
odbacio kaputić s ovratnikom od modre lisice,
rukavice, šarene marame i pojas od srebrnih lančića.
»Nećeš mi paradirati kao papiga ili
poluvilenjakinja iz kupleraja. U ostale se krpice
možeš odjenuti. A vi, u što zurite? Goulue, donesi
nešto za jelo, jer sam ogladnio! A ti, trbonjo, provjeri
što je s mojom odjećom!«
»Ja sam ovdašnji vijećnik!«
»Baš fino«, procijedio je Bonhart, a pod njegovim
pogledom vijećnik Ljubomore kao da je počeo
mršavjeti. »Bude li štogod uništeno u pranju, pozvat
ću te kao službenu osobu na odgovornost. Marš u
praonicu! Vi ostali, isto marš odavde! A ti, klipane,
zašto si još ovdje? Pisma imaš, konj je osedlan, šibaj
onda na cestu i u galop! I upamti: ako zabrljaš,
izgubiš pisma ili pomiješaš adrese, pronaći ću te i
tako srediti da te ni rođena majka neće prepoznati!«
»Već jurim, gospon zlatni! Već jurim!«
.
»Toga me dana«, Ciri je stisnula usta, »tukao još
dvaput: šakom i bičem. Onda mu se više nije dalo.
Samo je sjedio i zurio u mene bez riječi. Oči su mu
bile... nekako riblje. Bez obrva, bez trepavica...
Nekakve vodnjikave kuglice, u svakoj utopljeno crno
zrno. Zapiljio je u mene taj pogled i šutio. Užasnuo
me time više no mlaćenjem. Nisam znala što smišlja.«
Vysogota je šutio. Po izbi su trčali miševi.
»Neprestano je pitao tko sam, ali sam šutjela. Kao
onda kada su me u pustinji Korath uhvatili Hvatači,
tako sam i sada pobjegla duboko u sebe, unutra, ako
znaš na što mislim. Hvatači su tada govorili da sam
drvena lutka, bez reakcija i mrtva. Sve što se s tom
lutkom zbivalo gledala sam nekako odozgo. Što onda
ako tuku, što onda ako šutaju nogom, navlače na vrat
ogrlicu, kao psu? Pa to nisam ja, mene ovdje uopće
nema... Razumiješ?«
»Razumijem«, kimnuo je glavom Vysogota.
»Razumijem, Ciri.«
.
»Uto je, visoki sude, došao red na nas. Na našu
grupu. Zapovjedništvo nad nama preuzeo je Neratin
Ceka, dodijelili su nam i Boreasa Muna, tragača.
Boreas Mun je, visoki sude, mogao, pričalo se,
nanjušiti ribu u vodi. Takav je bio! Govore da je
jednom Boreas Mun...«
»Neka se svjedokinja suzdrži od digresija.«
»Molim? Ah, da.... Shvaćam. Znači, onda su nam
zapovjedili da najbržim galopom odjurimo u Fano.
Bilo je to šesnaestoga rujna izjutra...«
.
Neratin, Čeka i Boreas Mun jahali su naprijed, za
njima jedan do drugoga Kabernik Turent i Cyprian
Fripp Mlađi, zatim Kenna Selbome i Chloe Stitz, na
kraju Andres Viemy i Dede Vargas. Dva potonja
pjevala su u posljednje vrijeme popularnu vojnu
poskočicu koju je sponzoriralo i lansiralo
Ministarstvo rata. Čak se i među vojničkim
pjesmicama izdvajala groznom otrcanošću stihova i
razoružavajućim nedostatkom poštovanja prema
gramatičkim pravilima. Naslov joj je bio U ratiću, jer
su sve strofe - a bilo ih je više od četrdeset -
započinjale upravo tim riječima.

U ratiću razno biva,

Jednog capne sablja kriva,
Drugog snađe čak i gore,
Bodežom mu crijevca pore.

Kenna je tiho zviždukala držeći se ritma. Bila je

zadovoljna što je ostala među znancima koje je dobro
upoznala za vrijeme dugoga putovanja iz Etolije do
Rocaynea. Nakon razgovora sa Sovom prije je
očekivala slučajan raspored, nekakvu dodjelu
skupini sastavljenoj od Brigdenovih i Harsheimovih.
Takvoj je skupini dodijeljen Til Echrade, ali je vilenjak
većinu svojih novih sudrugova poznavao, a oni su
poznavali njega.
Jahali su korakom, iako im je Dacre Silifant
zapovjedio da pojure koliko konji mogu izdržati. Ali
oni su bili profesionalci. Galopirali su dižući prašinu,
dok ih se vidjelo iz utvrde, a onda su usporili.
Iscrpljivanje konja i luđački galop su za balavce i
amatere, a brzina vrijedi, poznato je, samo kod
hvatanja buha!
Chloe Stitz, profesionalna zločinka iz Ymlaca,
pričala je Kennie o svojoj davnoj suradnji s
koronerom Stefanom Skellenom. Kabernik Turent i
Fripp Mlađi zadržavali su konje, prisluškivali, često
se osvrćući.
»Dobro ga poznajem. Nekoliko puta sam služila
pod njim...«
 Chloe je malko zastala, uhvativši se u
dvosmislenosti onoga što je izgovorila, ali se istoga
trena opušteno i bezbrižno nasmijala.
»Služila sam i pod njegovim zapovjedništvom«,
prasnula je. »Ne, Kenna, ne boj se. S time ti kod Sove
nema prisile. Nije se nabacivao, ja sam tada sama
tražila prigodu pa sam je i našla. A da bude jasno,
reći ću i da tim putem kod njega nećeš osigurati
protekciju.«
»Ne planiram ništa takvog«, napućila je usne
Kenna, izazovno gledajući pohotne osmijehe Turenta
i Frippa. »Priliku neću tražiti, ali se nisam ni uplašila.
Ne može mene uplašiti bilo što. A ponajmanje nečiji
visuljak!«
»Vi ne znate govoriti ni o čemu drugom«, ustvrdio
je Boreas Mun, zadržavajući smećkastog pastuha i
čekajući da se Kenna i Chloe poravnaju s njime.
»A ovdje se neće ratovati visuljcima, moje dame!«,
produžio je, nastavljajući jahati uz djevojke. »Tko
poznaje Bonharta zna da mu je u maču malotko
ravan. Volio bih da se pokaže da između njega i
gospodina Skellena nema kavge ni zavade. Da sve
prođe glatko.«
»A ja to ne razumijem«, priznao je Andres Viemy iz
pozadine. »Navodno smo trebali hvatati nekakvog
čarobnjaka, pa su nam zato i dodijelili budnu, ovu
ovdje Selborne Kertnu. Sada se pak priča o nekakvom
Bonhartu i o nekakvoj djevojd!«
»Bonhart, lovac na nagrade«, nakašljao se Boreas
Mun, »sklopio je s gospodinom Skellenom ugovor. I
prekršio ga. Premda je gospodinu Skellenu obećao da
će tu djevojku ubiti, ostavio ju je na životu.«
»Jer mu je zacijelo netko drugi ponudio veće novce
za živu, nego Sova za mrtvu«, slegnula je ramenima
Chloe Stitz. »Takvi su oni, ti lovci na nagrade. U njih
časti nemoj tražiti!«
»Bonhart je bio drukdji«, usprotivio se, osvrnuvši
se, Fripp Mlađi. »Bonhart nikad nije prekršio danu
riječ.«
»Tim je čudnije da je to odjednom učinio.«
»A zašto je ta djevojka«, upitala je Kenna, »tako
važna? Ta koja je trebala biti ubijena, a nije ubijena?«
»A što se to nas tiče?« namrštio se Boreas Mun.
»Mi imamo zapovijedi! A gospodin Skellen ima pravo
dobiti svoje. Bonhart je trebao ukokati Falku, a nije
ukokao. Gospodin Skellen ima pravo zahtijevati da
mu zbog toga položi račune.«
»Taj Bonhart«, ponovila je uvjereno Chloe Stitz,
»namjerava za živu uzeti veći novac nego za mrtvu.
Eto, tajna je u tome.«
»I gospodin je koroner«, rekao je Boreas Mun,
»odmah na to pomislio. Da je nekom barunu iz Gesoa,
koji se žestoko napopastio na bandu Štakora, obećao
živu Falku kako bi se taj s njom zabavio i polagano ju
izmučio na smrt. Ali pokazalo se da to nije istina. Ne
zna za koga Bonhart čuva tu Falku živu, ali siguran
je da to ne čini za toga baruna.«
.
»Gospodine Bonharte!« debeli se vijećnik
Ljubomore ukotrljao u svratiste, dašćući i sopćući.
»Gospodine Bonharte, naoružani ljudi su u naselju!
Dolaze na konjima!«
»Velike mi senzacije.« Bonhart je obrisao tanjur
kruhom. »Bilo bi se čemu čuditi da jašu, recimo, na
majmunima. Koliko ih je?«
»Četvorica!«
»A gdje je moja odjeća?«
»Tek je oprana... Nije se osušila...«
»Prokleti bili. Morat ću goste dočekati u gaćama.
Ali zapravo, kakvi gosti, takav i doček.«
Popravio je pojas s mačem opasan preko rublja,
utaknuo svitnjak od gaća u saru čizme, povukao
lanac pričvršćen za Cirinu ogrlicu.
»Na noge, Štakorice.«
Kada ju je izveo na trijem, četvorica konjanika već
su bila nadomak svratišta. Vidjelo se da je za njima
dug put kroz bespuća i nepogode - odjeća, konjska
oprema i konji bili su uprljani skorenim blatom i
prašinom.
Bila su četvorica, ali su vodili i slobodnoga konja.
Vidjevši ga, Ciri je osjetila kako joj je iznenada postalo
vruće, iako je dan bio jako hladan. Bila je to njezina
vlastita riđa kobila na kojoj su i dalje bili njezina orma
i sedlo. I čeoni remen koji joj je darovala Mistle.
Konjanici su bili od onih koji su ubili Hotsporna.
Stali su pred krčmom. Jedan, sigurno vođa,
dojahao je bliže, naklonio se Bonhartu kalpakom od
kunovine. Bio je crnoput i imao crni brčić koji je
izgledao poput crte povučene ugljenom iznad gornje
usne. Gornja usna, primijetila je Ciri, svako malo mu
se grčila - tik zbog kojega je tip neprestano izgledao
razjareno. A možda je i bio bijesan?
»Zdravi bili, gospodine Bonharte!«
»Zdravi bili, gospodine Imbra. Zdravi bili,
gospodo.« Bonhart je ne žureći pričvrstio Cirin lanac
za kuku na stupu. »Oprostite što sam neprilično
odjeven, ali nisam vas očekivao. Dug je put iza vas,
oj, dug... Iz Gesoa vas je čak ovamo, u Ebbing,
dotjeralo? A kako je uvaženi barun? Je li zdrav?«
»Kao krastavac«, odvratio je ravnodušno
cmomanjasti. Opet trzajući gornjom usnom. »Ali
nemamo vremena za čavrljanje. Žurimo.«
»Ja vas«, Bonhart je podignuo pojas i gaće, »uopće
ne zadržavam.«
»Javljeno nam je da si pobio Štakore.«
»Istina je.«
»I da si u skladu s obećanjem danim barunu«,
crnomanjasti je i dalje hinio da ne vidi Ciri na trijemu,
»Falku uhvatio živu.«
»I to je čini se istina.«
»Uspjelo ti je znači ono što nama nije.«
Cmomanjasti je pogledao riđu kobilicu. »Dobro:
Pokupit ću onu i idem kući. Ruperte, Stavro, zgrabite
je.«
»Polako, Imbra«, podignuo je dlan Bonhart. Nikoga
vi nećete grabiti. I to iz jednostavnog razloga jer vam
ja to ne dam. Predomislio sam se. Ostavit ću tu
djevojku sebi, za vlastitu uporabu.«
 Crnomanjasti nazvan Imbrom sagnuo se u sedlu,
hraknuo i pljunuo zadivljujuće daleko, skoro na
stube trijema.
»Ali obećao si je barunu!«
»Obećao sam. Ali sam se predomislio.«
»Molim? Jesam li ja to dobro čuo?«
»Kako ti čuješ, Imbra, nije moja briga.«
»Tri si dana bio gošćen u dvorcu. Za obećanje dano
barunu tri si dana lokao i žderao. Najbolja vina iz
podruma, pečene paunove, srnetinu, paštete, karaše
u vrhnju. Tri si noći kao kralj u perinama spavao. I
da si se sada predomislio? Jesi li?«
Bonhart je šutio, sačuvavši ravnodušan i blaziran
izraz lica. Imbra je stisnuo zube da zatomi
podrhtavanje usne.
»A znaš li, Bonharte, da ti mi možemo Štakori cu
na silu oduzeti?«
Bonhartovo lice, dotad blazirano i zabavljeno, u
trenu se uozbiljilo.
»Pokušajte. Vas četvorica, ja jedan. I usto u
gaćama. Ali ja za takve seronje ne moram navlačiti
hlače.«
Imbra je opet pljunuo, povukao uzde, okrenuo
konja.
»Fuj, Bonharte, što se dogodilo s tobom? Za tebe
se uvijek znalo da si solidan, pravi profesionalac, da
poštuješ danu riječ. A sada ispada da je tvoja riječ
govna vrijedna! A kako se čovjeka cijeni po riječi,
ispada da si ti...«
 »Ako je već riječ o riječima«, prekinuo ga je hladno
Bonhart, naslonivši dlanove na kopču pojasa,
»pripazi, Imbra, da ti slučajno ne izlete prevelike. Jer
bi te mogle zaboljeti kada ti ih stjeram nazad u grlo.«
»Hrabar si protiv četvorice! A imaš li hrabrosti za
četrnaestoricu? Jer ja ti mogu zajamčiti da barun
neće dopustiti da uvreda prođe samo tako!«
»Rekao bih ti što mislim o tvom barunu, ali eto,
mnoštvo se okuplja, a u njemu su i žene i djeca. Pa
ću ti reći samo da ću za nekih desetak dana doći u
Claremont. Tko hoće pravdu istjerivati, uvrede svetiti
ili mi Falku oduzeti, neka dođe u Claremont.«
»Ja ću doći!«
»Čekat ću te ondje. A sada se nosite odavde.«
.
»Bojali su ga se. Užasno su ga se bojali. Osjećala
sam kako iz njih izbija strah.«
Kelpie je glasno zarzala, potresla glavom.
»Bila su četvorica, naoružani do zuba. A on sam,
u podrapanim gaćama i razdrljenoj potkošulji
prekratkih rukava. Bio bi smiješan, da nije... Da nije
bio strašan.«
Vysogota je šutio, mršteći oči suzne od vjetra.
Stajali su na brežuljku koji je nadvisivao močvare
Perepluta, nedaleko od mjesta gdje je prije dva tjedna
starac pronašao Ciri. Vjetar je povijao trsku, mreškao
površinu razlivene rijeke.
»Jedan od te četvorice«, nastavila je Ciri,
dopustivši kobili da uđe u vodu i napije se, »imao je o
sedlu obješen mali samostrel, ruka mi se pružala
prema tom samostrelu. Gotovo sam čula njegove
misli, osjećala njegovu strepnju. »Hoću li stići napeti?
Odapeti? I što će biti ako promašim?« I Bonhart je
vidio taj samostrel i tu ruku, i on je slušao te misli,
sigurna sam. I sigurna sam da taj jahač ne bi stigao
napeti samostrel.«
Kelpie je podigla glavu, frknula, zazvonila
prstenovima žvala.
»Sve sam bolje razumjela u čije sam ruke pala. No
i dalje nisam razumjela njegove motive. Čula sam
njihov razgovor, sjećala se što je ranije govorio
Hotsporn. Taj spominjani barun Cassadei htio me
živu i Bonhart mu je to obećao. A potom se
predomislio. Zašto? Je li me htio dati nekome tko će
platiti više? Je li na neznan način prepoznao tko sam
zapravo? Pa me namjeravao dati Nilfgaarđanima?«
»Otišli smo iz toga naselja predvečer. Dopustio mi
je da jašem na Kelpie. Ali ruke mi je sputao i cijelo me
vrijeme držao na lancu s ogrlicom. Cijelo vrijeme. A
jahali smo, gotovo bez zastanka, cijelu cjelcatu noć i
cijeli cjelcati dan. Mislila sam da ću umrijeti od
iscrpljenosti. A na njemu se umor uopće nije vidio. To
nije čovjek. To je otjelotvoreni đavao.«
»Kamo te je odveo?«
»U rupetinu koja se zvala Fano.«
.
»Kada smo ujahali u Fano, visoki sude, bio je već
mrak, prst nisi vidio pred sobom, tobože šesnaesti
rujna, ali dan oblačan i hladan kao vrag, rekao bi da
je studeni. Oružarovu radionicu nismo morali dugo
tražiti, jer je to najveće dobro u cijelom gradiću, a usto
je od tamo neprestano dopirala zvonjava čekića koji
su kovali željezo. Neratin Čeka... Uzalud to zapisujete,
gospodine pisaru, jer, ne sjećam se jesam li to
spomenula, ali Neratin više nije živ, ubili su ga u selu
zvanom Rogotin...«
»Ne podučavajte zapisničara. Nastavite, molim.«
»Neratin je pokucao alkom na vratima. Uljudno je
rekao tko smo i po kojemu smo poslu došli, uljudno
je zamolio da nas se sasluša. Pustili su nas.
Radionica kovača mačeva bila je lijepa građevina,
prava utvrda, palisada od borovih greda, kule od
hrastovih dasaka, unutra po zidovima oblanjani
ariš...«
»Sud ne zanimaju arhitektonski detalji.
Svjedokinjo, prijeđite na stvar. A prije toga izvolite
ponoviti u zapisnik prezime kovača mačeva.«
»Esterhazy, visoki sude. Esterhazy iz Fanoa.«
.
Oružar Esterhazy dugo je gledao Boreasa Muna,
ne žureći s odgovorom na postavljeno pitanje.
»Možda je Bonhart i bio ovdje«, rekao je napokon,
igrajući se s koštanom zviždaljkom koja mu je visjela
oko vrata. »A možda i nije bio? Tko zna? Ovdje,
gospodo moja, imamo radionicu za proizvodnju
mačeva. Na sva pitanja koja se tiču mačeva odgovorit
ćemo rado, brzo, tečno i iscrpno. Ali ne vidim zašto
bismo odgovarali na pitanja koja se tiču naših gostiju
i mušterija.«
 Kenna je izvukla iz rukava rupčić, hinila je da
briše nos.
»Razlog se može naći«, rekao je Neratin Čeka.
»Možete ga pronaći vi, gospodine Esterhazy. Mogu i
ja. Hoćete li odabrati?«
I pored prividne ženstvenosti Neratinovo je lice
znalo biti tvrdo, a glas zlokoban. Ali oružar je samo
frknuo, igrajući se zviždaljkom.
»Odabrati između podmićivanja i prijetnje? Neću.
Pljujem i na jedno, i na drugo.«
»Samo jedna mala informacija«, nakašljao se
Boreas Mun. »Zar je to tako puno? Pa poznajemo se
ne od danas, gospodine Esterhazy, a ni prezime
koronera Skellena nije vam strano...«
»Nije«, prekinuo ga je oružar. »Nikako. Spletke i
nedjela na koje to prezime asocira također nam nisu
strani. Ali ovdje smo u Ebbingu, autonomnom i
samostalnom kraljevstvu. Premda tek prividno, ali
ipak. Zato vam nećemo ništa reći. Idite svojim putem.
Za utjehu vam obećavamo da ako se netko za tjedan
ili mjesec dođe raspitivati o vama, od nas će čuti
jednako malo.«
»Ali, gospodine Esterhazy...«
»Moram biti jasniji? Nema problema. Nosite se
odavde!«
Chloe Stutz je bijesno siknula, dlanovi Frippa i
Vargasa spuznuli su prema balčacima mačeva,
Andres Viemy je dohvatio nadžak koji mu je visio o
bedru. Neratin Čeka se nije pomaknuo, nije ni
trepnuo. Kenna je vidjela da ne spušta pogled s
koštane zviždaljke. Prije no što su ušli, Boreas Mun
ih je upozorio - zvižduk zviždaljke znak je za zaštitare
koji čekaju u potaji, glasovite mačevaoce koje su u
oružarevoj radionici zvali »nadzornicima kakvoće
proizvoda«.
Ali predviđajući sve, Neratin i Boreas su isplanirali
i sljedeći potez. Imali su skrivenog asa u rukavu.
Kennu Selbome. Budnu.
Kenna je već ranije sondirala oružara, blago ga je
bockala podražajima, oprezno se upuštala u guštik
njegovih misli. Sada je bila spremna. Primaknuvši
rupčić nosu - uvijek je prijetilo krvarenje - prodrla mu
je u mozak pulsiranjem i naredbom. Esterhazy se
zagrcnuo, pocrvenio, objeručke uhvatio ploču stola za
kojim je sjedio, kao da se boji da će stol odletjeti u
toplije krajeve skupa sa snopom faktura, tintarnicom
i pritiskačem za papir u obliku nereide koja na
zanimljiv način izvodi nepodopštine s dva tritona
odjednom.
Mirno, zapovjedila je Kenna, ovo nije ništa, ništa se
ne događa. Naprosto si nam poželio ispričati to što nas
zanima. Pa znaš što nas zanima, a riječi se već otimaju
da se oslobode iz tebe. Hajde, onda. Počni. Vidjet ćeš
da će ti čim progovoriš prestati šumjeti u glavi, hučati
u sljepoočnicama, iščeznuti probadanje u ušima. A i
grč u čeljusti će nestati.
»Bonhart«, rekao je hrapavo Esterhazy, otvarajući
usta češće no što je zahtijevalo artikuliranje slogova,
»bio je ovdje prije četiri dana, dvanaestoga rujna. Sa
sobom je vodio djevojku koju je zvao Falka. Očekivao
sam taj posjet, jer sam dva dana prije toga primio
njegovo pismo...«
 Iz lijeve nosnice potekao mu je tanak mlaz krvi.
Govori, zapovjedila je Kenna. Govori. Ispričaj sve.
Vidjet ćeš koliko će ti taknuti.
.
Oružar Esterhazy sa zanimanjem je pogledavao
Ciri, ne ustajući iza hrastova stola.
»Onaj mač«, odgonetnuo je, lupkajući držalom
pera o pritiskač za papir u obliku čudne skupine,
»koji si zamolio u pismu je za nju. Je li tako,
Bonharte? No, onda ćemo procijeniti... Provjerimo
odgovara li tome što si napisao.
Visina pet stopa i devet palaca... Tako i jest. Težina
sto dvanaest funti... No, dali bismo joj manje od sto
dvanaest, ali to je mali detalj. Ruka, pisao si, na koju
ide rukavica broj pet... Pokažimo ruku, presvijetla
gospođice. No, i to se slaže.«
»Kod mene se uvijek slaže«, rekao je suho Bonhart.
»Imaš li za nju neki pristojan komad?«
»U mojoj tvrtki«, odvratio je ponosno Esterhazy,
»ne proizvodi se i ne nudi drukčije no pristojno oružje.
Razumijem da je riječ o maču za borbu, ne za svečane
prilike. Ah, istina, napisao si to. Jasna stvar, mač za
ovu ovdje gospođicu naći će se bez teškoća. Na takvu
visinu i takvu težinu idu mačevi trideset osam palaca,
standardna izvedba. Ona za svoju laku građu i malu
ruku treba minibastarda s drškom produženim na
devet palaca i s kuglastom glavicom. Mogli bismo
preporučiti vilenjačku taldagu ili zerrikansku
saberru, razmjerno laganu viroledanku...«
»Pokaži robu, Esterhazy.«
 »Zuri nam se, ha? Ako je tako, izvolite. Izvolite
onda... Hej, Bonharte? Što je to, dovraga? Zašto ti nju
vodiš na povodcu?«
»Čuvaj svoj balavi nos, Esterhazy. Ne turaj ga
kamo ne treba, jer ćeš ostati bez njega!«
Esterhazy, igrajući se zviždaljkom obješenom oko
vrata, gledao je lovca bez straha i zazora, iako je
morao gledati jako uvis. Bonhart je uvio brk,
nakašljao se.
»Ja se«, rekao je nešto tiše, ali i dalje opako, »ne
petljam u tvoje stvari i poslove. Čudi li te ako tražim
da to bude uzajamno?«
»Bonharte.« Oružar nije ni trepnuo. »Kada
napustiš moju kuću i moje dvorište, kada za sobom
zatvoriš moja vrata, tada ću poštivati tvoju privatnost,
tajnost tvojih poslova, specifičnost profesije. I neću se
petljati, budi siguran. Ali u svojoj kući neću dopustiti
vrijeđanje ljudskog dostojanstva. Jesi li me razumio?
Iza moje kapije možeš ovu djevojku vući za konjem,
ako ti je volja. U mojoj ćeš joj kući skinuti tu ogrlicu.
Smjesta.«
Bonhart je posegnuo za ogrlicom, otkopčao je, ne
odričući se zadovoljstva da je potegne tako da Ciri
umalo ne obori na koljena. Esterhazy je, hineći da to
nije vidio, ispustio zviždaljku iz prstiju.
»Tako je bolje«, rekao je suho. »Pođimo.«
Prešli su galerijom na drugo, nešto manje dvorište,
koje je jednom stranom dodirivalo stražnji zid
kovačnice, a drugom bilo otvoreno prema voćnjaku.
Pod nadstrešnicom oslonjenom na rezbarene stupove
stajao je dugi stol po kojemu su sluge upravo
završavale redati mačeve. Esterhazy je pokretom ruke
pokazao Bonhartu i Ciri da priđu izložbi.
»Izvolite, ovo je moja ponuda.«
Prišli su.
»Tu«, Esterhazy je pokazao podulji niz mačeva na
stolu, »imamo moju produkciju, svi su uglavnom
ovdje iskovani, vidite uostalom potkovu, moju puncu.
Cijene su u rasponu od pet do devet florena, jer su to
standardi. Ovi, međutim, koji leže eto tu, kod mene
su samo sastavljeni i dovršeni. Uglavnom su iz uvoza.
Odakle, možete prepoznati po puncama. Ti iz
Mahakama imaju puncu u obliku prekriženih čekića,
ti iz Povissa krunu ili konjsku glavu, a ti iz Virolede
sunce i čuveni znak firme. Cijene počinju od deset
florena.«
»A završavaju?«
»Različito. Evo, na primjer, ovaj lijepi viroledanac.«
Esterhazy je s pulta digao mač, izveo s njim pozdrav,
zatim prešao u početni položaj, vješto okrećući dlan i
podlakticu u složenoj finti zvanoj »angelika«. »Ovaj
stoji petnaest. Stari rad, kolekcionarski balčak. Vidi
se da je rađen po narudžbi. Motiv iscizeliran na
rukobranu pokazuje da je oružje bilo namijenjeno
ženi.«
Zavrtio je mačem, zadržao dlan u terci, grebenom
oštrice prema njima.
»Kao na svim balčacima iz Virolede, tradicionalan
natpis: ›Ne izvlači bez razloga, ne spremaj bez časti‹
Ha!
U Viroledi se još uvijek cizeliraju takvi natpisi. A
po cijelom svijetu te oštrice izvlače propalice i glupani.
I po cijelom je svijetu čast pojeftinila, jer ta roba
danas nema prođu...«
»Ne pričaj toliko, Esterhazy. Daj joj taj mač, neka
ga odmjeri u ruci. Uzmi oružje, djevojko.«
Ciri je uhvatila lako mač, osjetivši odmah kako joj
rukohvat od zmijske kože sigurno sjeda u dlan, a
težina oštrice poziva ruku da se savije i udari.
»To je minibastard«, napomenuo je Esterhazy.
Nepotrebno. Znala se služiti dužim rukohvatom, s tri
prsta na kuglastoj glavici.
Bonhart se povukao za dva koraka, na dvorište.
Izvukao je svoj mač iz korica, zamahnuo njime tako
da je zazviždao.
»Hajde!« rekao je Ciri. »Ubij me. Imaš mač i imaš
priliku. Imaš šansu. Iskoristi je. Jer neću ti skoro dati
drugu.«
»Zar ste vi poludjeli?«
»Umukni, Esterhazy.«
Zavarala ga je pogledom u stranu i lažnim trzajem
leđa, udarila kao munja, iz ravne sinistre. Oštrica je
zazvonila u paradi, tako jako da se Ciri zanijela,
morala je odskočiti, zapevši bedrom o stol s
mačevima. Pokušavajući povratiti ravnotežu,
nagonski je spustila mač - znala je da bi je u tom
trenu, da je htio, ubio bez i najmanjeg problema.
»Jeste li vi poludjeli?« povikao je Esterhazy, a
zviždaljka mu je opet bila u ruci. Šegrti i kalfe
zbunjeno su se pogledavali.
 »Odloži oružje.« Bonhart nije spuštao pogled s Ciri,
na oružara nije uopće obraćao pozornost. »Odloži,
kažem. Jer ću ti odsjeći ruku!«
Poslušala je nakon trena oklijevanja. Bonhart se
sablasno nasmiješio.
»Ja znam tko si, zmijo. Ali prisilit ću te da mi to
sama kažeš. Riječju ili djelom! Prisilit ću te da kažeš
tko si. I onda ću te ubiti.«
Esterhazy je siknuo kao da ga je netko ranio.
»A ovaj mač«, Bonhart ga nije ni pogledao, »bio ti
je pretežak. Zato si bila previše spora. Bila si spora
kao puž u drugom stanju. Esterhazy! To što si joj dao
bilo je preteško za najmanje četiri unce.«
Oružar je bio blijed. Prelazio je pogledom s nje na
njega, s njega na nju, a lice mu je bilo čudno
promijenjeno. Napokon je kimnuo slugi, poluglasno
mu je izdao zapovijed.
»Imam nešto«, rekao je polagano, »što bi te trebalo
zadovoljiti, Bonharte.«
»Zašto mi to onda nisi pokazao odmah?« zarežao je
lovac. »Pisao sam ti da hoću nešto posebno. Možda
misliš da si bolji mač ne mogu priuštiti?«
»Ja znam što si možeš priuštiti«, rekao je
naglašeno Esterhazy. »I ne od danas. A zašto ti nisam
pokazao odmah? Pa nisam mogao znati koga mi
dovodiš... na povodcu, s ogrlicom oko vrata. Nisam se
mogao domisliti kome je mač namijenjen i za što treba
poslužiti. Sada već sve znam.«
Sluga se vratio, noseći duguljastu kutiju.
 »Približi se, djevojko«, rekao je tiho Esterhazy.
»Pogledaj.«
Ciri se približila. Pogledala. I glasno uzdahnula.
.
Ogolila je mač, hitrim pokretom. Vatra s ognjišta
zasljepljujuće je zaplamsala na valovito iscrtanom
šavu oštrice, crveno se zažarila u vijugama križnice.
»To je ovaj«, rekla je Ciri. »Sigurno se već
domišljaš. Uzmi ga u ruku, ako hoćeš. Ali pazi, oštriji
je od britve. Osjećaš kako se držak lijepi za dlan?
Napravljena je od kože jedne plosnate ribe koja ima
na repu oštru bodlju.«
»Raže.«
»Valjda. Ta riba ima u koži malene zubiće, stoga
rukohvat ne klizi u ruci, čak ni kada se ruka oznoji.
Pogledaj što je izjetkano na oštricu.«
Vysogota se sagnuo, pogledao, naprežući oči.
»Vilenjačka mandala«, rekao je malo potom,
podižući glavu. »Takozvana blathan caerme, girlanda
sudbine: stilizirani cvjetovi hrasta, suručice i kovilja.
Kula pogođena gromom, kod Prvotnih rasa simbol
kaosa i destrukcije... A nad kulom...«
»Lastavica«, dovršila je Ciri. »Zireael. Moje ime.«
.
»Stvarno, neloša stvarčica«, rekao je napokon
Bonhart. »Gnomski rad, odmah se vidi. Samo su
gnomi kovali takvo tamno željezo. Samo su gnomi
oštrili na vatri i samo su gnomi pravili šupljikavi
uzorak da smanje težinu... Priznaj, Esterhazy. Ovo je
replika?«
»Ne«, zanijekao je oružar. »Original. Pravi gnomski
gwyhyr. Ova oštrica ima više od dvjesto godina.
Oprema je, razumije se, puno mlađa, ali ne bih je
nazvao replikom. Gnomi iz Tir Tochaira napravili su
je po mojoj narudžbi. Starim tehnikama, metodama i
modelima.«
»Prokletstvo. Možda si to zbilja neću moći priuštiti.
Koliko tražiš za ovu oštricu?«
Esterhazy je neko vrijeme šutio. Lice mu je bilo
nepronično.
»Dat ću ga zabadava, Bonharte«, rekao je napokon
muklim glasom. »Na dar. Da se ispuni što se ispuniti
mora.«
»Hvala«, rekao je Bonhart, vidljivo zatečen. »Hvala
ti, Esterhazy. Kraljevski dar, zbilja kraljevski...
Primam, primam. I ostajem ti dužnik...«
»Ne ostaješ. Mač dajem njoj, ne tebi. Priđi, djevojko
koja nosiš ogrlicu oko vrata. Pogledaj znakove
izjetkane na oštrici. Ne razumiješ ih, naravno. Ali ja
ću ti ih objasniti. Pogledaj. Linija koja pokazuje
sudbinu je vijugava, ali vodi prema ovoj ovdje kuli.
Prema propasti, prema razaranju ustaljenih
vrijednosti, ustaljenog poretka. Ali ovo iznad kule,
vidiš? Lastavica. Simbol nade. Uzmi ovaj mač. Neka
se ispuni što se mora ispuniti.«
Ciri je oprezno pružila ruku, nježno pomilovala
tamno sječivo sa svjetlucavim rubovima.
 »Uzmi ga«, rekao je polagano Esterhazy,
promatrajući Ciri širom otvorenih očiju. »Uzmi ga.
Uzmi ga u ruku, djevojko. Uzmi...«
»Ne!« kriknuo je odjednom Bonhart, priskačući,
hvatajući Ciri za ruku, odgurnuvši je žestoko i jako.
»Makni se!«
Ciri je pala na koljena, šljunak dvorišta bolno joj
je probo dlanove na koje se dočekala.
Bonhart je zalupio kutiju.
»Ne još!« zarežao je. »Ne još danas! Još nije došlo
vrijeme!«
»Očito«, potvrdio je spokojno Esterhazy, gledajući
ga u oči. »Da, očito još nije došlo. Šteta.«
.
»Čitanje misli toga oružara, visoki sude, nije baš
donijelo puno koristi. Mi smo tamo bili šesnaestoga
rujna, tri dana prije punoga mjeseca. A kada smo se
vraćali iz Fanoa u Rocayne sustigla nas je skupina
jahača, Ola Harsheim i sedam konjanika. Gospodin
Ola nam je zapovjedio da što brže možemo pohitamo
za ostatkom odreda. Jer je dan prije, petnaestoga
rujna, došlo do krvoprolića u Claremontu... Ja o tome
nepotrebno, visokom je sudu krvoproliće u
Claremontu sigurno dobro poznato...«
»Nastavite sa svjedočenjem, ne brinući za to što
sud znade.«
»Bonhart nas je prestigao za jedan dan.
Petnaestoga rujna je doveo Falku u Claremont...«
.
 »Claremont«, ponovio je Vysogota. »Znam taj
gradić. Kamo te je doveo?«
»U veliku kuću na trgu. Sa stupovima i arkadama
kod ulaza. Odmah se vidjelo da u njoj živi bogataš...«

***

Zidove odaja prekrivali su raskošni gobleni i

prelijepe tapiserije koje su prikazivale religiozne i
lovačke prizore, te pastorale u kojima su sudjelovale
razodjevene žene. Namještaj je blistao od intarzija i
mjedi okova, a tepisi su bili takvi da su noge u njih
upadale do gležnja. Ciri nije stigla promotriti detalje,
jer je Bonhart žustro hodao i povlačio je za lanac.
»Zdrav mi bio, Houvenaghle.«
U šarenoj dugi koju je bacao vitraj, s lovačkom
tapiserijom u pozadini, stajao je muškarac
zadivljujuće pretilosti, odjeven u kaftan prekriven
zlatom i deliju opšivenu astrahanskim krznom. Iako
u punoj muškoj snazi, bio je jako ćelav, a obrazi su
mu visjeli kao u golemoga buldoga.
»Zdravo, Leo«, rekao je. »I tebi, gospo...«
»Nikakva gospa.« Bonhart je pokazao lanac i
ogrlicu. »Ne treba je pozdravljati.«
»Ljubaznost ništa ne košta.«
»Osim vremena.« Bonhart je povukao za lanac,
prišao, neusiljeno potapšao debeljka po trbuhu.
»Lijepo si se zaokružio«, ocijenio je. »Časti mi,
Houvenaghele, na cesti te je lakše preskočiti, nego
obići.«
 »Ima se«, objasnio je žovijalno Houvenaghel i
zatresao obrazima. »Dobro mi došao, dobro došao,
Leo. Drag si mi gost, a danas sam i neizmjerno veseo.
Poslovi idu izvanredno dobro, da pljucneš protiv
uroka, lova samo curi! Samo danas, da ne tražim
predaleko, jedan mi je nilfgaardski pričuvni
konjanički satnik, opskrbnik koji se bavi
transportima opreme na bojišnicu, utopio šest tisuća
vojnih lukova koje ću s desetorostrukim dobitkom
prodati na malo lovcima, krivolovcima, ubojicama,
vilenjacima i drugim borcima za nezavisnost. A od
jednog ovdašnjeg markiza sam jeftino kupio i
dvorac...«
»A kojega će ti vraga dvorac?«
»Moram živjeti reprezentativno. No, da se vratim
poslu: jedan mogu zahvaliti i tebi, Leo. Dužnik koji je
izgledao beznadno vratio mi je dug. Doslovno
maloprije. Ruke su mu se tresle dok je podmirivao
dug. Tip te vidio i pomislio...«
»Znam što je mislio. Dobio si moje pismo?«
»Dobio sam.« Houvenaghel je teško sjeo, gurnuvši
trbuhom stol tako da su zazveckale karafe i vrčevi. »I
sve sam pripremio. Nisi vidio plakate? Sigurno ih je
svjetina poderala... Ljudi se već okupljaju u kazalištu.
Lova curi... Sjedaj, Leo. Imamo vremena. Popričat
ćemo, popiti vina...«
»Ne želim tvoje vino. Sigurno je državno, ukradeno
iz nilfgaardskih transporta.«
»Valjda se šališ. To je Est Est iz Toussainta, iz
berbe kada je naš premilostivi car Emhyr bio evo
ovako maleni švrćo u posranim pelenama. Bila je to
dobra godina. Za vina. U tvoje zdravlje, Leo.«
Bonhart je šutke odzdravio peharom.
Houvenaghel je mljasnuo, više no kritički gledajući
Ciri.
»Znači ova bi ovdje okata srnica«, rekao je
napokon, »trebala zajamčiti zabavu obećanu u
pismu? Poznato mi je da je Windsor Imbra već pred
gradom. Da sa sobom vodi nekoliko sasvim pristojnih
pustahija. A i nekoliko je lokalnih razbijača vidjelo
plakate...«
»Jesi li ti ikad bio razočaran mojom robom,
Houvenaghele?«
»Nikad, stvarno. Ali i već dugo ništa tvoje nisam ni
imao.«
»Radim rjeđe no prije. Razmišljam također i o tome
da se posve umirovim.«
»Za to je potreban kapital, da se imaš čime
potpomagati. Mogao bih imati nešto u tom smislu...
Slušaš?«
»U pomanjkanju druge zabave.« Bonhart je nogom
pogurnuo stolac, prisilio Ciri da sjedne.
»Nisi razmišljao o tome da odeš na sjever? U
Cintru, na Padine ili čak i preko Jaruge? Znaš li da
svakome tko potegne onamo i poželi se naseliti na
osvojenim područjima, Carstvo jamči dodjelu četiri
lana zemlje? I oslobođenje od poreza na deset
godina?«
»Od mene«, odvratio je mimo lovac, »nikada seljak.
Ne bih mogao kopati zemlju ni uzgajati bilo koju
stoku. Ja sam preosjetljiv. Bljuje mi se čim vidim
govno ili glistu.«
»Tako je i sa mnom«, zatresao je obrazima
Houvenaghel. »Od cijele poljoprivrede podnosim samo
pečenje rakije. Ostalo mi je odbojno. Kažu da je
poljoprivreda temelj gospodarstva i da jamči
blagostanje. No ja smatram nedostojnim i
ponižavajućim da o mojemu blagostanju odlučuje
nešto što smrdi na gnoj. Pobudio sam se s time u vezi.
Zemlju ne moraš obrađivati, Bonharte, ne moraš na
njoj uzgajati stoku. Dovoljno ju je imati. Ako je imaš
dovoljno, možeš izvlačiti lijepe prihode. Možeš, vjeruj
mi, živjeti sasvim pristojno. Da, napravio sam s time
u vezi neke korake, uostalom odatle i moje pitanje o
putovanju na sjever. Jer vidiš, Bonharte, ja bih ondje
imao za tebe posla. Stalnog, dobro plaćenog i ne
prenapornog. I po mjeri osjetljivog čovjeka: bez
govana, bez glista.«
»Spreman sam poslušati. Bez obveze, naravno.«
»Od zemlje koju car jamči naseljenicima, može se
uz malko poduzetnosti i s nevelikim temeljnim
kapitalom složiti sasvim lijepa latifundija.«
»Shvaćam.« Lovac je zagrizao brk. »Shvaćam kamo
smjeraš. Već znam kakve korake činiš u vezi s
vlastitim blagostanjem Teškoće ne predviđaš?«
»Predviđam. Dvojake. Kao prvo, treba pronaći
najamnike koji će izigravajući naseljenike poći na
sjever i preuzeti zemlju od okupacijskih vlasti.
Formalno za sebe, praktično za mene. Ali
pronalaženjem najamnika ću se pozabaviti ja. Tebe se
tiče druga teškoća.«
 »Pretvorio sam se u uho.«
»Neki najamnici će preuzeti zemlju i neće biti
skloni da je prepuste. Zaboravit će ugovor i novac koji
su uzeli. Nećeš povjerovati, Bonharte, kako su
prevara, podlost i lupeštvo duboko ukorijenjeni u
ljudsku prirodu.«
»Povjerovat ću.«
»Stoga će trebati nepoštene uvjeravati da se
nepoštenje ne isplati. Da je kažnjivo. Time ćeš se
pozabaviti ti.«
»Zvuči lijepo.«
»Zvuči tako kako jest. Ja imam prakse, ja sam već
radio takve prevare. Nakon formalnog priključenja
Ebbinga Carstvu, kada se dijelila zemlja. I kasnije,
kada je stupio na snagu Akt o ograđivanju. Odatle je
Claremont, ovo ubavo mjestašce, podignut na mojoj
zemlji, pa stoga meni i pripada. Cijelo ovo područje
pripada meni. Čak tamo daleko, sve do sivom
maglicom pokrivenog obzorja. Sve je to moje. Cijelih
sto i pedeset lanova. Carskih lanova, ne kmetskih. To
je šesto trideset vloka. Ili osamnaest tisuća devetsto
morgi.«
»O razvratno, propasti blisko Carstvo«, izrecitirao
je podrugljivo Bonhart. »Mora pasti imperij u kojemu
svi kradu. Slabost mu leži u koristoljublju i
sebičnosti.«
»U tome leže njegova moć i sila.« Houvenaghel je
opet zatresao obrazima. »Ti, Bonharte, brkaš
razbojništvo s privatnim poduzetništvom.«
»I prečesto«, priznao je ravnodušno lovac na
nagrade.
 »I kako ćemo onda s našim partnerstvom?«
»A ne dijelimo li te sjeverne zemlje prerano? Možda
bismo sigurnosti radi mogli pričekati da Nilfgaard
dobije ovaj rat?«
»Sigurnosti radi? Nemoj se šaliti. Rezultat rata je
već riješen. Ratovi se dobivaju novcem. Carstvo ga
ima, Nordlinzi ga nemaju.«
Bonhart se značajno nakašljao.
»Ako je već riječ o novcu...«
»Riješeno.« Houvenaghel je pročeprkao po
dokumentima koji su ležali na stolu. »Ovdje ti je
bankarski ček na sto florena. Ovdje ugovor o cesiji
obveza temeljem kojega ću izvući od Varnhagena iz
Gesoa nagradu za glave bandita. Potpiši. Hvala.
Pripada ti još i postotak od prihoda predstave, ali
računi zasad nisu zatvoreni, lova još curi.
Zanimanje je veliko, Leo. Zbilja veliko. Ljude u
mojem gradu opasno muče dosada i bezvoljnost.«
Zastao je, pogledao Ciri.
»Iskreno se nadam da se ne varaš u pogledu ove
osobe. Da će nam osigurati dostojnu zabavu... Da će
htjeti surađivati u korist zajedničke dobiti...«
»Za nju«, Bonhart je odmjerio Ciri hladnim
pogledom, »neće biti nikakve dobiti. Ona to zna.«
Houvenaghel se namrštio i naljutio.
»Nije dobro, dođavola, nije dobro da to zna! Ne bi
trebala znati! Što je s tobom, Leo? A ako ona ne bude
htjela biti zabavna, ako se pokaže nesklonom
suradnji? Što ćemo onda?«
Bonhart nije promijenio izraz lica.
 »Onda ćemo«, rekao je, »nahuškati na nju u areni
tvoje mastife. Oni su, koliko se sjećam, uvijek bili
pouzdano zabavni.«
Ciri je dugo šutjela, trljajući unakaženi obraz.
»Počinjala sam shvaćati«, rekla je napokon.
»Počinjala sam shvaćati što kane učiniti sa mnom.
Pribrala sam se, odlučila sam pobjeći u prvoj prilici...
Bila sam spremna na svaki rizik. Ali nisu mi dali
priliku. Dobro su me čuvali.«
Vysogota je šutio.
»Odvukli su me dolje. Tamo su čekali gosti toga
debelog Houvenaghela. Još opaljenih! Odakle na
svijetu toliko nastranih nakaza, Vysogoto?«
»Množe se. Prirodna selekcija.«
.
Prvi muškarac bio je nizak i gojazan, podsjećao je
prije na polutana no na čovjeka, čak se i odijevao kao
polutan - skromno, lijepo, skladno i pastelno. Drugi
muškarac, iako ne mlad, bio je odjeven i držao se kao
vojnik, nosio je mač, a na ramenu njegova crnog
kaputa blistao je srebrom izvezen zmaj s krilima
šišmiša. Žena je bila svjetlokosa i mršava, imala je
blago kukast nos i tanke usnice. Njezina haljina u boji
pistacije bila je jako dekoltirana. Nije to bila najbolja
zamisao. Izrez nije imao puno za pokazati, ako se ne
računa naborana i poput pergamenta suha koža
pokrivena debelim slojem šminke i pudera.
»Plemenita markiza de Nementih-Uyvar«,
predstavio ju je Houvenaghel. »Gospodin Declan Ros
aep Maelchlad, pričuvni konjički satnik njegova
carskog visočanstva cara Nilfgaarda. Gospodin
Pennycuick, gradonačelnik Claremonta. A ovo je
gospodin Leo Bonhart, moj partner i stari suborac.«
Bonhart se ukočeno naklonio.
»To je dakle ta mala razbojnica koja bi nas trebala
danas zabaviti«, utvrdila je činjenicu mršava markiza,
upijajući u Ciri pogled blijedoplavih očiju. Glas joj je
bio hrapav, seksi vibrantan i grozno supijan.
»Nije baš prelijepa, rekla bih. Ali nije loše
građena... Posve zgodno... tjelešce.«
Ciri se trgnula, odgurnula nametljivu ruku,
blijedeći od bijesa i sikćući kao zmija.
»Molim ne dodirujte«, rekao je hladno Bonhart.
»Nemojte hraniti. Nemojte dražiti. Ne preuzimam
odgovornost.«
»Tjelešce se«, markiza je oblizala usne, ne
obraćajući pozornost na njega, »uvijek može privezati
za krevet, tada je pristupačnije. Biste li mi je možda
prodali, gospodine Bonharte? Moj markiz i ja volimo
takva tjelešca, a gospodin Houvenaghel nam
prigovara kada hvatamo ovdašnje pastirice i seljačku
dječicu. Markiz uostalom više ni ne može loviti
dječurliju. Ne može trčati zbog svih tih mogućih čireva
i vrijedova koji su mu se pootvarali po preponama...«
»Dosta, dosta, Matilda«, rekao je blago ali brzo
Houvenaghel, vidjevši na Bonhartovu licu izraz
rastuće odbojnosti. »Vrijeme je da pođemo u teatar.
Gospodinu gradonačelniku je upravo javljeno da je u
grad ujahao Windsor Imbra s odredom najamnika
baruna Casadeija. Znači, baš na vrijeme.«
 Bonhart je izvukao iz vrećice bočicu, obrisao
rukavom stolnu ploču od oniksa, posuo na nju
brdašce bijeloga praha. Povukao je Ciri za lanac na
ogrlici.
»Znaš kako se to uzima?«
Ciri je stisnula zube.
»Ušmrkni. Ili uzmi na zaslinjeni prst pa utrljaj u
desni.«
»Neću!«
Bonhart nije ni okrenuo glavu.
»Učinit ćeš to sama«, rekao je tiho, »ili ću to učiniti
ja, ali na takav način da će se svi ovdje prisutni
razveseliti. Nemaš sluznicu samo u ustima i nosu,
Štakorice. Imaš i na još nekoliko zabavnih mjesta.
Pozvat ću sluge, dati da te razodjenu i pridrže, pa ću
iskoristiti ta zabavna mjesta.«
Markiza de Nementh-Uyvar se grleno nasmijala,
gledajući kako Ciri drhtavom rukom poseže za
drogom.
»Zabavna mjesta«, ponovila je i oblizala usne.
»Zanimljiva ideja. Vrijedilo bi jednoga dana iskušati!
Hej, hej. Djevojko, pazi, ne razbacuj dobar fisstech!
Ostavi malo i meni!«
.
Droga je bila puno jača od one koju je kušala kod
Štakora. U nekoliko trenutaka nakon što ju je uzela,
Ciri je obuzela zasljepljujuća euforija, oblici su
izoštrili obrise, svjetlost i boje su joj izboli oči, mirisi
nadražili nos, zvukovi su postali nepodnošljivo glasni.
A sve uokolo postalo je nestvarno, prolazno poput
snoviđenja. Bile su stube, bili su gobleni i tapiserije
koji su smrdjeli po teškoj prašini, bio je hrapavi
smijeh markize de Nementh-Uyvar. Bilo je dvorište,
bile su brze kapi kiše na licu, potezanje ogrlice koju
je i dalje imala oko vrata. Golema zgrada s drvenom
kulom i velikom, užasno kičastom slikarijom na
pročelju. Slikarija je prikazivala pse koji grizu
čudovište - ni zmaja, ni grifona, ni vivernu. Pred
ulazom u zgradu bili su i ljudi. Jedan je vikao i
prosvjedovao.
»To je gnusno! Gnusno i grešno, gospodine
Houvenaghele, da se građevina koja je nekoć bila
svetište koristi za tako bezbožnu, neljudsku i gnusnu
stvar! I životinje osjećaju, gospodine Houvenaghele! I
one imaju svoje dostojanstvo! To je zločin, huškati ih
jedne na druge na veselje svjetini!«
»Smirite se, sveti čovječe! I ne petljajte mi se u
privatno poduzetništvo! A usto, ovdje se danas neće
huškati životinje. Nijedna životinja! Isključivo ljudi!«
»Onda se ispričavam.«
Zgradu je ispunjavalo mnoštvo posjednuto u
redove amfiteatralno postavljenih klupa. U središtu
amfiteatra bilo je iskopano udolje, kružna promjera
nekih tridesetak stopa, opasano debelim balvanima,
opkoljeno balustradom. Smrad i buka su
ošamućivali. Ciri je ponovo osjetila trzaj ogrlice, netko
ju je uhvatio pod pazuha, netko gurnuo. Ni ne znajući
kada, našla se na dnu balvanima obilježene udubine,
na čvrsto nabijenom pijesku.
U areni.
 Prvi nalet je prošao, sada je droga samo
uzbuđivala i izoštravala osjetila. Ciri je dlanovima
pritisnula uši - gomila koja je ispunjavala klupe
amfiteatra larmala je, bučila, zviždala, buka je bila
nepodnošljiva. Zamijetila je da joj desni zglavak i
podlakticu sapinje tijesni kožnati štitnik. Nije se
sjećala trenutka kada su joj ga zakopčali.
Čula je poznat, pićem uništen glas, vidjela mršavu
pistacijastu markizu, nilfgaardskog satnika,
pastelnog gradonačelnika, Houvenaghela i Bonharta,
koji su zauzimali ložu koja je nadvisivala arenu. Opet
se uhvatila za uši, jer je netko iznenada tresnuo o
gong.
»Pogledajte, ljudi! Danas u areni nije vuk, nije
goblin, nije endrijaga! Danas je u areni ubilačka Falka
iz bande Štakora! Oklade se primaju na blagajni kod
ulaza! Ne žalite novca, ljudi! Zabavu nećeš pojesti,
nećeš popiti, ali budeš li na njoj škrtario, nećeš dobiti,
nego izgubiti!«
Gomila je urlala i pljeskala. Droga je djelovala. Ciri
se tresla od euforije, njezin sluh i vid su registrirali
sve, hrapavi markizin smijeh, ozbiljni
gradonačelnikov glas, hladni Bonhartov bas, dreku
svećenika zaštitnika životinja, ciku žena, plač djeteta.
Vidjela je tamne pruge krvi na gredama oko arene,
rešetkama zatvorenu rupu koja je zijevala u njima.
Sjajne od znoja, životinjski iskrivljene njuške nad
balustradom.
Iznenadno komešanje, uzbuđeni glasovi, kletve.
Naoružani ljudi probijali su se kroz mnoštvo, ali su
zapeli, naišavši na zid stražara naoružanih kopljima
sa širokim vrhom. Jednoga od tih ljudi već je vidjela,
sjećala se crnomanjastog lica i crnog brčića koji je
izgledao kao crta povučena ugljenom iznad gornje
usne koja je treperila u tiku.
»Gospodin Windsor Imbra?« Houvenaghelov glas.
»Iz Gesoa? Senešal presvijetloga baruna Casadeija?
Dobro nam došli, zdravi bili inozemni gosti. Zauzmite
mjesta, predstava će začas početi. Ali nemojte, molim
vas, zaboraviti platiti ulaznicu!«
»Nisam ovdje radi zabave, gospodine
Houvenaghele! Ovdje sam službeno! Bonhart zna o
čemu govorim!«
»Stvarno? Leo? Znaš o čemu govori gospodin
senešal?«
»Bez šala! Ovdje nas je petnaest! Došli smo po
Falku! Dajte nam je, jer će biti zlo!«
»Ne razumijem zašto se uzbuđuješ, Imbra«,
namrštio se Houvenaghel. »Ali skrećem ti pozornost
da ovo nije Geso niti zemlja vašega samovoljnog
baruna. Ako ćete stvarati buku i nered, dat ću vas
istjerati bičevima!«
»Bez uvrede, gospodine Houvenaghele«, povukao
se Windsor Imbra. »Ali pravo je na našoj strani! Ovdje
nazočni Bonhart obećao je Falku gospodinu barunu
Casadeiju. Dao mu je riječ. Neka održi obećanje.«
»Leo?« Houvenaghel je zatresao obrazima. »Znaš li
čemu on govori?«
»Znam i priznajem da ima pravo.« Bonhart je ustao
nehajno mahnuo rukom. »Neću mu oponirati ni
stavljati subjekcije. Djevojka je tu, gdje svi vide. Kome
je volja, neka je vodi.«
 Windsor Imbra se zaprepastio, usna mu je jako
zatreperila.
»Kako to?«
»Djevojka je«, ponovio je Bonhart, namignuvši
Houvenaghelu, »onoga tko je poželi izvesti iz arene.
Živu ili mrtvu, prema želji i ukusu.«
»Kako to?«
»Prokleto bilo, gubim pomalo strpljenje!« Bonhart
je uspješno odglumio srdžbu. »Ništa nego kako to i
kako to! Kao prokleti vergl! Kako to? A tako, kako
hoćeš! Tvoja volja, otruj meso, dobaci joj ga, kao
vučici. Ali ne znam hoće li ga proždrijeti. Ne čini se
glupom, ha? Ne, Imbra. Tko je hoće dobiti, mora se
sam potruditi do nje. Tamo, u arenu. Hoćeš Falku?
Onda je uzmi!«
»Ti mi tu Falku guraš pod nos, mamiš me kao
žabom soma«, zarežao je Windsor Imbra. »Ne vjerujem
ti, Bonharte. Njušim da se u ovom mamcu skriva
željezna udica!«
»Čestitam ti na nosu koji je osjetljiv na željezo.«
Bonhart je izvukao ispod klupe mač dobiven u Fanou,
izvukao ga iz korica i bacio u arenu, tako spretno da
se oštrica zabila u pijesak okomito, dva koraka pred
Ciri. »Evo i željeza. Javno, nije skriveno. Jer mene za
tu djevojku nije briga, tko hoće, neka je uzme. Ako je
uspije uzeti.«
Markiza de Nementh-Uyvar se nervozno
nasmijala.
»Ako je uspije uzeti!« ponovila je svojim pijanskim
kontraaltom. »Jer sada tjelešce već ima mač. Bravo,
presvijetli Bonharte. Učinilo mi se odbojnim predati
tjelešce bespomoćno na milost i nemilost ovim
ništarijama.«
»Gospodine Houvenaghele.« Windsor Imbra se
podbočio, ne počastivši mršavu aristokratkinju ni
pogledom. »Pod vašim se okriljem priređuje ova
predstava, jer je teatrum vaš. Recite mi samo, po čijim
regulama i pravilima ovdje moramo igrati, vašim ili
pak Bonhartovim?«
»Po kazališnim«, zagrohotao je Houvenaghel,
tresući trbuhom i buldoškim obrazima. »Jer premda
je istina da je teatrum moj, naš je gospodar mušterija,
ona plaća, ona zahtijeva! Mušterija postavlja pravila.
Mi pak, trgovci, moramo po tim pravilima postupati:
što mušterija traži, mora joj se dati.«
»Mušterija? Znači ovi ljudi?« Windsor Imbra je
širokom gestom prešao po ispunjenim klupama. »Svi
su ti ljudi došli ovamo i platili da bi se čudu čudili?«
»Posao je posao«, odvratio je Houvenaghel. »Ako za
nečim postoji potražnja, zašto to ne prodavati?
Plaćaju li ljudi za borbe vukova? Za borbe endriaga i
mravojeda? Za huškanje pasa na jazavca u bačvi ili
na vivernu? Čemu se toliko čudiš, Imbra? Ljudima su
igre i zabave potrebne kao i kruh, ma, čak i više od
kruha. Puno si je tih koji su došli ovamo otkinulo od
usta. A pogledaj ih kako im oči sjaje. Ne mogu
dočekati da zabava započne.«
»Ali da bi bila zabava«, dodao je Bonhart zajedljivo
se smiješeći, »mora biti sačuvan privid sporta.
Jazavac prije no što ga kučci izvuku iz bačve, može
gristi zubima, to je sportski. A djevojka ima mač.
Neka i to bude sportski. Što kažete, dobri ljudi? Imam
li pravo?«
Dobri ljudi su u neskladnom, ali gromkom i
radosnom zboru potvrdili da Bonhart ima pravo posve
i u svemu.
»Barun Casadei«, rekao je polagano Windsor
Imbra, »neće biti zadovoljan, gospodine
Houvenaghele, jamčim, neće biti zadovoljan. Ne znam
vrijedi li vam ulaziti s njime u zavadu.«
»Posao je posao«, ponovio je Houvenaghel i
zamahnuo obrazima. »Barun Casadei zna to itekako
dobro, masu je on novca u mene posudio uz malene
kamate, a kada dođe da mu još posudim, izgladit
ćemo i sve naše zavade. Ali, neće mi se neki inozemni
gospodin barun petljati u privatno i samostalno
poduzetništvo. Ovdje su se sklapale oklade, a ljudi su
platili ulaz. Onaj pijesak, ondje u areni, mora upiti
krv.«
»Mora?« proderao se Windsor Imbra. »Pseće govno!
Eto, nešto me sili da vam pokažem kako uopće ne
mora! Evo, izaći ću odavde i otići, neću se ni osvrnuti
unazad. Onda si ovdje svoju krv prolijte! Gadi mi se i
pomisao na to da zabavljam svjetinu!«
»Neka ide.« Iz gomile je iznenada ustao tip u
kaputu od konjske kože obrastao sve do očiju. »Neka
ide, ako mu se gadi. Meni se ne gadi. Rečeno je da će
onaj tko srodi ovu Štakoricu uzeti nagradu. Ja se
javljam i ulazim 11 arenu.«
»Ma nemoj!« naglo se zaderao jedan od Imbrinih
ljudi, omalen, ali žilav i snažno građen muškarac.
Kosa mu je bila bujna, čupava i slijepljena. »Mi smo
bili prvi! Nije li istina, ljudi?«
»Ma naravno!« podržao ga je drugi, mršav, sa
šiljastom bradicom. »Naše je prvenstvo! A ti se nemoj
čašću razmetati, Windsore! Što onda ako te fukara
gleda? Falka je u areni, dovoljno je pružiti ruku i uzeti
je. A svjetina neka bulji, baš nas briga za to!«
»I još će nam nešto gotovine kapnuti sa strane!«
zarzao je treći, odjeven u dublet jarke malinaste boje.
»Ako je sport, neka bude sport, nije li tako, gospodine
Houvenaghele? Ako je zabava, neka bude zabava!
Ovdje se pričalo o nekakvoj nagradi!«
Houvenaghel se široko nasmiješio i potvrdio
kimanjem glave, ponosno i veličanstveno tresući
obješenim obrazima.
»A kako«, zainteresirao se taj s bradicom, »stoje
oklade?«
»Zasad«, nasmijao se trgovac, »još se ne stavlja na
rezultat borbe! Zasad samo stoji tri prema jedan da
se nijedan od vas neće usuditi ući u borilište.«
»Phuuuu!« dreknuo je Konjska Koža. »Ja ću se
usuditi! Ja sam spreman!«
»Miči se, rekoh!« uzvratio je drekom Čupavi. »Mi
smo bili prvi i naše je prvenstvo. Idemo, što čekamo?«
»Koliko nas može njoj dolje, u arenu?« Malinasti je
namjestio pojas. »Ili vrijedi samo jedan po jedan?«
»Ah, vi kurvini sinovi!« zaurlao je posve
neočekivano pastelni gradonačelnik, bikovskim
glasom koji uopće nije pristajao uz njegovu posturu.
»Možda biste desetorica na nju jednu? Možda na
konjima? Možda na kolima? Možda da vam posudimo
katapult iz oružarnice da možete djevojku izdaleka
obasuti kamenjem? Ha?«
»Dobro, dobro«, prekinuo ga je Bonhart,
posavjetovavši se nešto na brzinu s Houvenaghelom.
»Neka bude sportski, ali neka bude i zabavno. Mogu
po dvojica. Par, znači.«
»Ali nagrada«, upozorio je Houvenaghel, »neće biti
udvostručena! Ako su dvojica, dijelit će.«
»Kakav par? Kakva dvojica?« Čupavi je silovitim
pokretom zbacio s ramena kaput. »Zar se ne stidite,
ljudi? Pa to je samo cura! Fuj! Mičite se. Sam ću pod
i oboriti je. Velike mi stvari!«
»Ja Falku hoću živu!« usprotivio se Windsor
Imbra. »Dovraga s vašim borbama i dvobojima! Ja na
Bonhartovu zabavu ne idem, ja hoću curu! Živu! Pod
ćete vas dvojica, ti i Stavro. I izvuci je odande.«
»Za mene je«, ponovio je onaj s bradicom,
»poniženje da idemo dvojica na tu mršavicu.«
»Barun će ti to poniženje florenima ublažiti. Ali
samo ako bude živa!«
»Znači da je barun škrtac«, zagrohotao je
Houvenaghel, tresući trbuhom i buldoškim obrazima.
»I nema u njemu ni zere sportskoga duha. Ni volje da
kod drugih taj duh nagradi! Ja pak sport podupirem.
I povisujem nagradu. Tko u arenu uđe sam te sam,
na vlastitim nogama, iz nje izađe, ovom ću mu evo
rukom, iz ove ovdje kese, isplatiti ne dvadeset, nego
trideset florena.«
»Pa što onda čekamo?« vrisnuo je Stavro. »Ja idem
prvi!«
 »Polako!« riknuo je ponovo mali gradonačelnik.
»Cura ima samo tanki lan na sebi! Skini onda i ti taj
pršnjak, vojnice. Ovo je sport!«
»Kuga vas odnijela!« Stavro je skinuo sa sebe
željezom okovani kaftan, nakon čega je svukao
košulju preko glave, otkrivajući mršava kao u
pavijana obrasla prsa i ramena. »Kuga da nosi i vas,
presvijetli, i vaš usrani sport! Ovako ću pod, gole
kože! Eto, ovako! Da skinem i gaće?«
»Skini i gaće!« seksi je zahripala markiza de
NementhUyvar. »Da se vidi jesi li muško samo na
riječima!«
Nagrađen bučnim pljeskom, gol do pojasa, Stavro
je izvukao oružje, prebacio nogu preko greda ograde,
pozorno promatrajući Ciri. Ciri je prekrižila ruke na
grudima. Nije prešla ni korak prema maču
zabodenom u pijesak. Stavro je zastao.
»Ne čini to«, rekla je Ciri jako tiho. »Ne prisiljavaj
me... Ne dopuštam da me se takne.«
»Ne ljuti se, curo.« Stavro je preskočio preko
ograde. »Nemam ništa protiv tebe. Ali posao je
posao...«
Nije dovršio, jer je Ciri već bila kraj njega, već joj
je u ruci bila Lastavica - tako je već u mislima zvala
gnomski gwyhyr. Primijenila je najjednostavniji, čak
dječji napad, fintu zvanu »tri koračića« - ali se Stavro
dao na to uhvatiti. Zakoraknuo je unazad i nagonski
podignuo mač i tada joj je već bio prepušten na milost
i nemilost - nakon odskoka naslonio se plećima na
grede kojima je bila ograđena arena, a oštrica
lastavice našla mu se na palac do nosa.
 »Taj se trik«, objasnio je Bonhart markizi,
nadvikujući dreku i odobravanje, »zove ›tri koračića,
varka i napad tercom. Jeftina stvar, očekivao sam od
cure nešto rafiniranije. Ali treba priznati - da je htjela,
tip više ne bi bio živ.«
»Ubij ga! Ubij!« derali su se gledatelji, a
Houvenaghel i gradonačelnik Pennycuick pokazivali
su palčeve okrenute prema dolje. Iz Stavrina lica
istekla je krv, na obrazima su se ružno ocrtali prištevi
i rošavost od ospica.
»Rekla sam ti, ne prisiljavaj me«, siknula je Ciri.
»Ne želim te ubiti! Ali neću dopustiti da me takneš.
Vraćaj se odakle si došao.«
Povukla se, okrenula, spustila mač i pogledala
uvis, prema loži.
»Igrate se mnome?« uzviknula je glasom koji se
lomio. »Hoćete me prisiliti na borbu? Na ubijanje?
Nećete uspjeti! Neću se boriti!«
»Čuo si, Imbra?« odjeknuo je u tišini podrugljivi
Bonhartov glas. »Čist dobitak! Bez ikakva rizika! Ona
se neće boriti. Može ju se znači pokupiti iz arene i
odvesti živu barunu Casadeiju da se njom poigra do
mile volje. Može ju se odvesti bez hazarda! Golom
rukom!«
Windsor Imbra je pljunuo. Stavro, i dalje leđima
pritisnut o grede, dahtao je stežući mač u ruci.
Bonhart se nasmijao.
»Ali ja dajem glavu da nećete uspjeti.«
Stavro je snažno izdahnuo. Učinilo mu se da je
djevojka koja mu je bila okrenuta leđima rastresena i
dekoncentrirana. Ključao je od srdžbe, stida i mržnje.
I nije izdržao. Napao je. Brzo i podmuklo.
Gledalište nije zamijetilo izbjegavanje i uzvratni
udarac. Vidjelo je samo kako Stavro bacajući se na
Falku odjednom izvodi posve baletni poskok, nakon
kojega na nimalo baletni način pada trbuhom i licem
u pijesak, a pijesak se u trenu natapa krvlju.
»Instinkti prednjače!« nadvikao je Bonhart gomilu.
»Instinkti rade! Ha, Houvenaghele? Nisam li rekao?
Vidjet ćeš, mastiti neće biti potrebni!«
»Kako lijepa i unosna predstava.« Houvenaghel je
stisnuo oči od užitka.
Stavro se podignuo na rukama koje su mu se
tresle od napora, zavrtio glavom, povikao, zagrcnuo
se, povratio krv i pao na pijesak.
»Kako se zove ovaj udarac, presvijetli Bonharte?«
seksepilno je zahripala markiza de Nementh-Uyvar,
trljajući koljeno o koljeno.
»To je bila improvizacija.« Ispod usne lovca na
nagrade, koji markizu nije uopće gledao, bljesnuli su
zubi. »Lijepa, kreativna i zbilja, rekao bih, visceralna
improvizacija. Čuo sam za mjesto na kojemu
poučavaju takvo improvizirano paranje droba. Kladim
se da naša gospođica poznaje to mjesto. Sada već
znam tko je ona.«
»Nemojte me prisiljavati!« vrisnula je Ciri, a u glasu
joj je zatreperila stvarno sablasna nota. »Ne želim!
Razumijete? Ne želim!«
»Ti paklena djevojčuro!« Malinasti je okretno
preskočio barijeru, u trenu zaokruživši arenom da
odvrati Cirinu pozornost s Čupavog koji je uskakao
sa suprotne strane. Za Čupavim je barijeru preskočio
i Konjska Koža.
»Prljava igra!« zaurlao je osjetljiv na čistoću igara
poput polutana malen gradonačelnik Pennycuick, a
skupa s njim urlala je i gomila.
»Trojica idu na nju! Prljava igra!«
Bonhart se nasmijao. Markiza je oblizala usne i
počela jače prebirati nogama.
Plan trojke bio je jednostavan - potisnuti djevojku
koja se povlačila na grede, a onda će je dvojica
blokirati, a treći ubiti. No od toga ništa. Iz
jednostavna razloga. Djevojka se nije povukla, nego je
napala.
Uklizila je među njih baletnom piruetom, tako
lepršavo da gotovo nije ni taknula pijesak. Čupavoga
je udarila u prolazu, točno tamo kamo je trebalo
udariti. U vratnu kucavicu. Rez je bio tako lagan da
nije izgubila ritam, plesno se izvila u obrnuti okret
tako brzo da je nije poškropila ni kap krvi koja je
prskala iz vrata Čupavoga u mlazovima dugima
gotovo sežanj. Malinasti, koji se našao iza nje, htio joj
je zasjeći vrat, ali je podmukli udarac zazvonio o
munjevitu paradu oštrice prebačene iza leđa. Ciri se
odvila kao opruga, sjekla objeručke, pojačavajući
snagu udarca oštrim pokretom bedara. Tamna
gnomska oštrica bila je poput britve, rasjekla je trbuh
s piskom i mljaskanjem. Malinasti je zaurlao i
tresnuo na pijesak, savivši se u klupko. Konjska
Koža, priskačući, nakanio je na djevojčino grlo, ali se
ona izvila izbjegavši ga, vješto se okrenula i kratko ga
posjekla sredinom oštrice po licu, razvalivši mu oko,
nos, usta i podbradak.
Gledalište je urlalo, zviždalo, toptalo nogama i
zavijalo. Markiza de Nementh-Uyvar turnula je oba
dlana među stisnuta bedra, oblizivala je sjajne usne i
smijala se pijanskim nervoznim kontraaltom.
Nilfgaardski pričuvni konjički satnik problijedio je
kao pergament. Neka žena pokušavala je pokriti oči
dječaku koji se otimao. Sijedi starčić iz prvoga reda
povraćao je snažno i glasno, spustivši glavu među
koljena.
Konjska Koža je jecao, držeći se za lice, ispod
prstiju tekla mu je krv pomiješana sa slinom i sluzi.
Malinasti se trzao i skvičao kao vepar. Čupavi je
prestao grepsti grede, skliske od krvi koja je iz njega
brizgala u ritmu otkucaja srca.
»Spaaaasssiiiiteeeeee!« zavijao je Malinasti,
grčevito pridržavajući ponutrice koje su mu ispadale
iz trbuha. »Drrruuuzi! Spaaaašaaavajte!«
»Phiii...bhuuu... bliii...« pljuvao je i išmrkavao krv
Konjska Koža.
»Ubij-ga! Ubij-ga!« skandirala je publika, ritmički
udarajući nogama. Pobljuvanog starčića izvukli su iz
klupe i izgurali na galeriju.
»Dajem glavu«, posred galame razlegao se
podrugljivi Bonhartov bas, »da se više nitko neće
usuditi ući u arenu. Dajem glavu, Imbra! I ne samo
glavu!«
»Ubij-ih!« Dreka, toptanje, pljesak. »Ubij-ih!«
»Presvijetla gospođice!« zavrištao je Windsor
Imbra, dozivajući kretnjama podređene. »Dopusti da
pokupimo ranjene! Dopusti da uđemo u arenu i
pokupimo ih prije no što iskrvare i pomru! Budi
čovječna, presvijetla gospođice!«
»Čovječna«, ponovila je s naporom Ciri, osjećajući
kako tek sada počinje u njoj pulsirati adrenalin. Brzo
se pribrala nizom uvježbanih udisaja.
»Uđite i pokupite ih«, rekla je. »Ali uđite bez oružja.
Budite i vi čovječni. Bar jednom.«
»Neeee!« urlala je i skandirala svjetina. »Ubij-ih!
Ubijih!«
»Vi podla marvo!« Ciri se plesno okrenula,
prelazeći pogledom preko tribina i klupa. »Vi pogane
svinje! Vi ništarije! Vi bestidne hulje! Hoćete krvi?
Dođite ovamo, siđite, kušajte i njušite! Poližite je dok
se nije zgrušala! Zvijeri! Vampiri!«
Markiza je zajecala, stresla se, prevrnula očima i
meko se privila uz Bonharta, ne vadeći ruku između
bedara. Bonhart se namrštio i odgurnuo je od sebe,
ne trudeći se biti blag. Svjetina je zavijala. Netko je u
arenu bacio zagrizenu kobasicu, netko drugi cipelu,
netko treći je sunuo krastavac, gađajući Ciri.
Presjekla je krastavac udarcem mača, izazvavši još
glasniju riku.
Windsor Imbra i njegovi ljudi podigli su
Malinastog i Konjsku Kožu. Malinasti je, kada su ga
pomaknuli, zarikao, a Konjska Koža se onesvijestio.
Čupavi i Stavro više nisu davali znakove života. Ciri
se povukla u najdalji dio arene. I hnbrini ljudi su
nastojali biti što dalje od nje.
Windsor Imbra je stajao nepomično. Čekao je da
izvuku ranjene i mrtve. Zurio je u Ciri ispod
spuštenih kapaka, a dlan mu je bio na dršku mača
koji unatoč obećanju nije otpasao ulazeći u arenu.
»Ne«, upozorila je jedva pomičući usne. »Ne
prisiljavaj me. Molim te.«
Imbra je bio blijed. Gomila je toptala, urlala i
zavijala.
»Ne slušaj je!« Bonhart je opet nadvikao galamu.
»Izvuci mač! U protivnom će se svijetom pročuti da si
kukavica i seronja! Od Albe pa do Jaruge svi će pričati
da je Windsor Imbra pobjegao pred maloljetnom
djevojkom, podvukavši rep kao džukela!«
Imbrina oštrica se za palac izvukla iz korica.
»Ne«, rekla je Ciri.
Oštrica se skrila.
»Kukavico!« zaurlao je netko iz svjetine. »Govnaru!
Zečja kožo!«
Imbra je kamenoga izraza prišao rubu arene. Prije
no što je prihvatio pružene ruke sudrugova, još se
jednom okrenuo.
»Valjda znaš što te čeka, djevojčuro«, rekao je tiho.
»Valjda već znaš tko je Leo Bonhart. Valjda već znaš
što Leo Bonhart može. Što ga uzbuđuje. Gurat će te
u arene. Ubijat ćeš za veselje svinjama i gadovima
poput ovih ovdje. I još gorima od njih. A kada ih tvoje
ubijanje prestane zabavljati, kada Bonhartu dosadi
nasilje kojemu te izlaže, ubit će tebe. Pustit će u
arenu njih toliko da nećeš uspjeti obraniti leđa. Ili će
pustiti pse. I psi će te rastrgnuti, a propalice u
gledalištu njušit će krv i pljeskati. A ti ćeš crknuti na
krvavom pijesku. Ovako kao danas ovi koje si
posjekla. Sjetit ćeš se mojih riječi.«
Čudno, ali tek je sada obratila pozornost na
maleni štit grba na medaljonu koji je nosio oko vrata.
Srebrni propeti jednorog na crnom polju.
Jednorog.
Ciri je spustila glavu. Gledala je ukrašenu oštricu
mača.
Odjednom je nastala duboka tišina.
»Velikoga mu sunca«, oglasio se iznenada Declan
Rosa aep Maelchlad, nilfgaardski pričuvni konjički
satnik, koji je dotad šutio. »Ne. Ne čini to, djevojko.
Ne tuv'en que'ss, luned!«
Ciri je polagano okrenula Lastavicu u dlanu,
oslonila jabuku o pijesak. Savila koljeno.
Pridržavajući sječivo desnom rukom, lijevom je
precizno naciljala vrhom pod prsnu kost. Oštrica je
trenutačno probila odjeću, ubola je.
Samo se nemoj rasplakati, pomislila je Ciri, sve
jače pritišćući mač. Samo nemoj plakati, nemaš za
čim i za kim. Jedan snažni pokret i bit će gotovo...
Gotovo...
»Nećeš uspjeti«, odjeknuo je u potpunoj tišini
Bonhartov glas. »Nećeš uspjeti, vještice. U Kaer
Morhenu su te naučili ubijati, pa i ubijaš kao stroj.
Nagonski. Da ubiješ sebe trebaš imati karaktera,
snage, odlučnosti i smjelosti. A tome te oni nisu mogli
naučiti.«
.
 »Kako vidiš, imao je pravo«, rekla je s naporom
Ciri. »Nisam uspjela.«
Vysogota je šutio. Držao je kožicu nutrije.
Nepomičan. Već dulje vrijeme. Gotovo je zaboravio na
tu kožicu, slušajući.
»Uplašila sam se. Bila sam kukavica. I platila sam
za to. Da, onako kako plaća svaka kukavica. Bolom,
sramotom, užasnim poniženjem. I strašnim gađenjem
prema samoj sebi.
Vysogota je šutio.
.
Da se te noći netko prikrao kolibi s upalim
trščanim krovom, da je zavirio kroz pukotinu u
prozorskom kapku, ugledao bi u škrto osvijetljenoj
unutrašnjosti sjedobradog starca u kožuhu i djevojče
pepeljaste kose kako sjede uz ognjište. Vidio bi da
oboje šute, zagledani u užareno rubinsko ugljevlje.
Ali to nije nitko mogao. Koliba s upalim,
mahovinom obraslim trščanim krovom bila je dobro
skrivena u maglama i isparinama, usred beskrajnih
tršćaka, u močvarama Perepluta, kamo se nitko nije
usuđivao kročiti.
 .

Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će čovjek proliti.

Knjiga Postanka 9,6

Mnogi među živima zaslužuju smrt. A ne jedan od

umirućih zaslužuje život. Možeš li ih im podariti? Ne budi
stoga tako prijek u izricanju smrtnih kazni. Čak ni
najmudriji od Mudraca, ne zna sve.
John Ronald Reuel Tolkien

Uistinu, potrebna je velika umišljenost i velika

zaslijepljenost da bi se krv prolivenu na gubilištu nazivalo
pravednošću.
Vysogota iz Corvoa
Peto poglavlje

»ŠTO, VJEŠČE, TRAŽIŠ NA MOM PODRUČJU?« ponovio je

pitanje Fulko Artevelde, prefekt iz Riedbrunea, očito
već razdražen tišinom koja se oduljila. »Odakle
dolaziš, vješče? Kamo ideš? S kojim ciljem?«
Tako eto završi igranje s dobrim namjerama,
pomislio je Geralt, gledajući prefektovo lice obilježeno
zadebljanjima brazgotina. Tako završi glumljenje
plemenitog vješca koji je milosrdan spram bande
usranih šumskih ljudi. Tako završi želja za luksuzom
i noćenjem u svratištima u kojima se uvijek nađe
špici. Takve su posljedice putovanja s brbljavim
stihoklepcem. Evo me sada zatvorenog u prostoriju
bez prozora što podsjeća na ćeliju, na tvrdom za pod
pričvršćenom isljedničkom stolcu s čijega naslona
vise, nemoguće je ne primijetiti, stege i kožnato
remenje. Za sputavanje ruku i blokiranje vrata. Zasad
nisu upotrijebljeni, ali tu su.
I kako da se sada, prokleto bilo, izvučem iz ove
zbrke?

***

Kada su se poslije pet dana putovanja sa

zarječanskim pčelarima napokon izvukli iz prašume i
izašli na močvarne vrištine, kiša je prestala padati,
vjetar je rastjerao isparine i mokru maglu, sunce se
probilo kroz oblake. A na suncu su snježnom
bjelinom zasjali vrhovi planina.
 Ako je još ne tako davno rijeka Jaruga za njih bila
jasna cezura, granica čije bi prelaženje značilo
zamjetan prelazak u daljnju, ozbiljniju etapu pohoda,
sada su jače osjetili da se eto približavaju rubu,
barijeri, mjestu s kojega se može još samo natrag.
Osjećali su to svi, s Geraltom na čelu - nije ni moglo
biti drukčije, dok im je cijeloga dana pred očima bio
moćan, zubat, blistav od snijega i ledenjaka,
planinski masiv koji se dizao na jugu i zatvarao put.
Amellsko gorje. Te, čak još i viši od nazubljenog
Amella, zastrašujuće veličanstven, oštar poput
sječiva kame, obelisk Gorgone, Đavolje planine. Nisu
o tome razgovarali, nisu raspravljali, ali Geralt je
osjećao što svi misle. Jer i njemu se, dok je gledao
lanac Amella i Gorgonu, pomisao na nastavak hoda
prema jugu činila najčišćom ludošću.
Srećom, iznenada se pokazalo da daljnji pohod na
jug neće biti nužan.
Tu im je vijest donio taj kovrčavi prašumski pčelar
zbog kojega su pet posljednjih dana glumili oružanu
pratnju pohoda. Taj suprug i otac lijepih hamadrijada
pored kojih je izgledao kao nerast kraj kobila. Taj koji
im je pokušao slagati tvrdeći da su druidi iz Caed
Dhuua otišli na Padine.
Bilo je to sutradan nakon dolaska u prenapučen
gradić Riedbrune, cilj marša pčelara i zamkara iz
Zarječja. Bilo je to sutradan nakon oproštaja od
dopraćenih pčelara kojima vještac više nije trebao, pa
se stoga ponadao da nijednoga od njih više neće
nikada vidjeti. Tim se više začudio.
 Jer pčelar je započeo od štedrih izraza zahvalnosti
i uručenja Geraltu kese pune pretežno sitnog novca,
njegove plaće vješca. Prihvatio ju je, osjećajući na sebi
pomalo podrugljive poglede Regisa i Cahira kojima se
ne jednom tijekom hoda žalio na ljudsku
nezahvalnost i naglašavao besmisao i glupost
besplatnog altruizma.
I baš je tada uzbuđeni pčelar izviknuo novost:
nego, onaj, imelaši, znači druidi, sjede, gospodine
vješče mili, nego, onaj, u hrasticima oko jezera Loc
Monduima, koje se jezero nalazi, nego, onaj, trideset
i pet milja u smjeru zapada.
Do te je vijesti pčelar došao na otkupnom mjestu
za med i vosak svojega rođaka koji je živio u
Riedburnu, a taj je rođak pak tu informaciju dobio od
znanca tragača za dijamantima. I čim je pčelar
doznao za druide, potrčao je koliko su ga noge nosile
da ih obavijesti. I sada je sav zračio od sreće, ponosa
i osjećaja važnosti, kao i svaki lažac kada se njegova
laž slučajno pokaže istinitom.
Geralt je isprva namjeravao bez trena
odugovlačenja poći na Loc Monduim, ali se družba
odmah usprotivila. S obzirom na to da imaju novca
koji su dobili od pčelara, izjavili su Regis i Cahir, te
da se nalaze u gradu gdje se trguje svime i svačime,
valja upotpuniti provijant i opremu. I dokupiti
strijela, dodala je Milva, jer se od nje neprestano
zahtijeva divljač, a ona neće loviti struganim
štapićima. A valjalo bi i barem jednu noć prespavati
u krevetu u svratištu, dodao je Maslačak, legavši u taj
krevet nakon kupelji i blago omamljen pivom.
 Druidi, zaključili su svi u zboru, neće pobjeći.
»Iako je riječ o apsolutnom stjecaju okolnosti«,
dodao je s čudnim smiješkom vampir Regis, »ali naša
je družina na apsolutno pravom putu, putuje u
apsolutno pravom smjeru. Stoga je evidentno i
apsolutno predodređeno da ćemo stići do druida, pa
dan ili dva odugovlačenja neće ništa promijeniti.«
»A što se pak tiče žurbe«, dodao je filozofski,
»dojam da vrijeme užasno juri obično predstavlja
znak uzbune koji nam nalaže da usporimo tempo, da
djelujemo polagano i uz odgovarajuće promišljanje.«
Geralt nije proturječio i nije se prepirao. Nije
osporavao ni vampirovu filozofiju, iako su ga grozne
snomorice što su ga pohodile iz noći u noć navodile
na žurbu. Unatoč tome što se sadržaja tih košmara
nakon buđenja nije mogao sjetiti.
Bio je sedamnaesti rujna, uštap. Do jesenske
Ravnodnevice preostalo je još šest dana.
.
Milva, Regis i Cahir preuzeli su na sebe zadaću
obavljanja kupnje i upotpunjavanja opreme. Geralt i
Maslačak trebali su pak provesti izvide u gradiću
Riedbruneu i pribaviti informatora.
Smješten na krivaji rijeke Newe, Riedbrune je bio
nevelik gradić, ako se uzme u obzir tijesan sklop
zidanica i drvenjara okružen zemljanim bedemima
naježenim kolcima. Ali zbijeni kompleks unutar
zidina bio je sada samo središte grada i tu je mogao
živjeti tek deseti dio stanovništva. Devet desetina
obitavalo je pak u bučnom moru brvnara, korablji,
baraka, straćara, daščara, šupa i u stanove
pretvorenih kola, koje je okruživalo zidine.
Vješcu i pjesniku je kao vodič poslužio pčelarev
rođak, mlad, bistar i otresit, tipičan primjerak
gradskoga zgubidana koji se rodio u jarku, u jarku se
kupao i tažio žeđ. U gradskoj vrevi, gužvi, prljavštini i
smradu, taj se junoša osjećao kao pastrva u
kristalnom gorskom brzacu, a mogućnost da nekome
pokaže svoj antipatični grad očito ga je radovala. Ne
obazirući se na činjenicu da ga nitko za to ne pita,
uličar je gorljivo dijelio objašnjenja. Objasnio je da
Riedbrune za nilfgaardske naseljenike predstavlja
važnu etapu na putu za sjever po nadarbinu koju im
je obećao car: četiri lana ili otprilike petsto morgi. A
usto i desetogodišnje oslobođenje od poreza. Jer,
Riedbrune leži na ulazu u dolinu Dol Newa koja
presijeca Amellsko gorje, preko prijevoja Theodula
koji povezuje Padine i Zarječje s Mag Turgom,
Gesoom, Metinnom i Maechtom, zemljama koje su
već odavno podlegle nilfgaardskom imperiju. Grad
Riedbrune, objasnio je uličar, za naseljenike je zadnje
mjesto na kojemu još mogu računati i na nešto više
no sami na sebe, na svoju babu i na to što imaju na
kolima.
I zbog toga većina naseljenika prilično dugo
taboruje pod gradom, prikupljajući dah za zadnji
skok na Jarugu i preko Jaruge. A mnogi od njih,
dodao je uličar s ponosom uličarskog domoljuba,
ostaju u gradu za stalno, jer je to grad, ho-ho,
kulturan, a ne nekakva selska vukojebina što vonja
na gnoj.
Grad Riedbrune je svojski vonjao, na gnoj također.
 Geralt je ovdje već bio, prije dosta godina, ali
mjesto nije prepoznavao. Previše se promijenilo.
Nekoć se ovdje nije viđalo toliko kavalerista u crnim
oklopima i plaštevima, sa srebrnim oznakama na
naramenicama. Nekoć nije odasvud odjekivao
nilfgaardski govor. Nekoć nije odmah do grada bio
kamenolom u kojemu su odrpani, prljavi, jadni i
okrvavljeni ljudi razbijali stijenje u klesani kamen i
tucanik, šibani bičevima nadzornika odjevenih u
crno.
Ovdje boravi puno nilfgaardske vojske, objasnio je
uličar, ali ne stalno, samo za zastanaka u marševima
i progona gerilaca iz organizacije »Slobodne Padine«.
Snažnu nilfgaardsku posadu ovamo će poslati kada
se podigne velika kamenita utvrda na mjestu stare
gradine. Tvrđava od kamena koji se vadi u
kamenolomu. Kamen razbijaju ratni zarobljenici. Iz
Lyrije, iz Aedirna, u posljednje vrijeme iz Soddena,
Bruggea, Angrena. I iz Temerije. Ovdje, u Riedbrunu,
zlopati se četiri stotine zarobljenika. Dobrih pet
stotina radi i u rudnicima, kavama i majdanima u
okolici Belhavena, a više od tisuće gradi mostove i
poravnava ceste na prijevoju Theodulu.
Na gradskom trgu i u Geraltovo vrijeme stajalo je
stratište, ali znatno skromnije. Nije na njemu bilo
toliko uređaja zlokobna izgleda, a na vješalima,
kolcima, vilama i motkama nije visjelo toliko groznih
dekoracija mrtvačkoga smrada.
To je gospodin Fulko Artevelde, nedavno
imenovani vojni prefekt, objasnio je uličar gledajući
stratište i dijelove ljudske anatomije koji su ga resili.
To je opet gospodin Fulko predao nekoga krvniku.
Nema šale s gospodinom Fulkom, dodao je. Strog je
to gospodin.
Tragač za dijamantima, uličarev znanac kojega su
pronašli u krčmi, nije na Geralta ostavio dobar dojam.
Jer bio je u onom drhtavom, blijedom, napola
pijanom, napola trijeznom, napola stvarnom, a
napola košmarnom stanju, u koje čovjeka dovede
nekoliko uzastopnih dana i noći neprestanog
pijančevanja. Vještac se smjesta oneraspoložio.
Senzacionalne vijesti o druidima mogle bi izgleda
potjecati iz običnog delirium tremensa.
No nakresani je tragač na pitanja odgovarao
prisebno i smisleno. Na Maslačkovu zamjerku da ne
izgleda kao tragač za dijamantima odgovorio je
duhovito, rekavši da će tako izgledati čim pronađe bar
jedan dijamant. Mjesto boravka druida na jezeru
Monduirnu naveo je konkretno i točno, bez brbljave
slikovitosti i bombastičnih mitomanskih manirizama.
Dopustio si je pitanje što sugovornici traže kod
druida, a naišavši na prezirnu šutnju, upozorio da je
ulazak u druidske dubrave sigurna smrt, jer druidi
uljeze običavaju uhvatiti, posaditi u kumir zvan
Vrbova baba i žive spaliti uz pratnju litanija, pjesama
i bajanja. Neutemeljena glasina i glupa predrasuda,
putovali su očito skupa s druidima, održavajući
marno korak, ne zaostajući ni pola dana hoda za
njima.
Daljnji razgovor prekinulo je devet kopljanika u
crnim odorama na čijim je naramenicama bio znak
sunca.
 »Jeste li vi«, upitao je dočasnik koji je zapovijedao
vojnicima, lupkajući se po listu hrastovom palicom,
»vještac zvan Geralt?«
»Da«, odgovorio je nakon kratkog premišljanja
Geralt. »Mi smo.«
»Onda ćete izvoljeti poći s nama.«
»Odakle vam sigurnost da ću izvoljeti? Jesam li
uhićen?«
Vojnik je piljio u njega u činilo se beskonačnoj
šutnji, a nekako čudno, bez poštovanja. Nije bilo
dvojbe da mu hrabrost za takvo zurenje daje njegova
osmočlana pratnja.
»Ne«, rekao je napokon. »Niste uhićeni. Nije bilo
zapovjeđeno da vas se uhiti. Da je izdana takva
zapovijed, drukčije bih vas pitao, milostivi. Posve
drukčije.«
Geralt je popravio mač na pojasu, podosta
napadno.
»A ja bih«, rekao je hladno, »drukčije odgovorio.«
»No, no, gospodo.« Maslačak se odlučio uključiti,
navlačeći na lice nešto što je po njegovu mišljenju
nalikovalo smiješku profinjenoga diplomata. »Čemu
taj ton? Čestiti smo ljudi, ne moramo zazirati od
vlasti, štoviše, vlastima idemo rado na ruku. Naravno,
kada se pruži prilika. Ali s toga naslova i vlast nama
nešto duguje, zar ne, gospodine vojniče? Barem tako
sitnu stvar kao što je objašnjenje razloga zbog kojih
nam se žele ograničiti građanske slobode.«
»Rat je, gospodine«, odvratio je vojnik, nimalo
zbunjen tijekom razgovora. »Slobode, kako sama riječ
kaže, pripadaju vremenu mira. A sve će vam razloge
objasniti gospodin prefekt. Ja izvršavam zapovijedi i
nije na meni da se upuštam u raspravu.«
»Što je istina, istina je«, priznao je vještac i blago
namignuo trubaduru. »Vodite nas onda u prefekturu,
gospodine vojniče. Ti se, Maslačku, vrati ostalima i
reci im što se dogodilo. Učinite što treba. Regis će već
znati što.«
.
»Što, vješče, radite na Padinama? Što tražite
ovdje?«
Onaj koji je postavio to pitanje bio je plećat
tamnokosi muškarac lica ukrašenog brazdama
ožiljaka i s kožnatim povezom koji mu je pokrivao
lijevu očnu duplju. U mračnoj uličici mogao bi pogled
na to kiklopsko lice iz mnogih grudi izmamiti jecaj
užasa. Ali bilo bi to neutemeljeno, ako se uzme u obzir
da je to bilo lice gospodina Fulka Arteveldea, prefekta
Riedbrunea, najvišega po činu čuvara zakona i
poretka u cijeloj okolici.
»Što, vješče, tražite na Padinama?« ponovio je
rangom najviši čuvar zakona u cijeloj okolici.
Geralt je uzdahnuo, slegnuo ramenima, hineći
ravnodušnost.
»Pa zacijelo vam je odgovor na vaše pitanje poznat,
gospodine prefekte. O tome pak da sam vještac mogli
ste doznati isključivo od pčelara sa Zarječja koji su
me unajmili da ih štitim. A budući da sam vještac, na
Padinama, kao i drugdje, u pravilu tražim mogućnosti
zarade. A putujem tamo kamo mi nalože moji
klijenti.«
»Logično«, kimnuo je glavom Fulko Artevelde.
»Barem naizgled. S pčelarima ste se rastali prije dva
dana. Ali pohod na jug namjeravate nastaviti u
pomalo čudnom društvu. S kojim ciljem?«
Geralt nije spustio pogled, izdržao je užareni
pogled jedinog prefektova oka.
»Jesam li uhićen?«
»Ne. Zasada niste.«
»Onda su cilj i smjer moga pohoda moja privatna
stvar. Pretpostavljam.«
»Ipak bih vam sugerirao iskrenost i otvorenost.
Makar zato da dokažete kako ne osjećate nikakvu
krivnju i ne bojite se ni zakona, ni vlasti koji nad njim
bdiju. Pokušat ću ponoviti pitanje: koji vas cilj vodi,
vješče?«
Geralt je kratko premišljao.
»Pokušavam doći do druida koji su nekoć prebivali
u Angrenu, a sada su se navodno preselili na ove
strane. Doznao sam to od pčelara koje sam pratio.«
»Tko vas je unajmio za druide? Zar su branitelji
prirode spalili u Vrbovoj babi jednu osobu previše?«
»Bajke, glasine, predrasude, čudne su u
prosvijećena čovjeka. Ja od druida tražim
informaciju, ne njihovu krv. Ali zbilja, gospodine
prefekte, izgleda da sam u želji da dokažem kako ne
osjećam nikakvu krivnju bio i previše iskren.«
»Ne radi se o vašim krivnjama. Barem ne samo o
njima. No volio bih ipak da u našem razgovoru
prevladaju tonovi uzajamne blagonaklonosti. Jer,
makar se čini drukčije, cilj je ovoga razgovora, među
inim, očuvanje tvog života i života tvojih drugova.«
»Izazvali ste«, odgovorio je ne odmah Geralt, »moju
veliku radoznalost, gospodine prefekte. Među inim.
Sa zbilja velikom pozornošću saslušat ću
objašnjenja.«
»Ne sumnjam. Doći ćemo do tih objašnjenja, ali
postupno. Po etapama. Jeste li već čuli, gospodine
vješče, za instituciju svjedoka pokajnika? Znate tko je
to?«
»Znam. Netko tko se hoće izvući od odgovornosti,
odajući sudrugove.«
»Veliko pojednostavljenje«, rekao je bez smiješka
Fulko Artevelde, »tipično uostalom za Nordlinga. Vi
često rupe u obrazovanju prikrivate sarkastičnim ili
karikiranim pojednostavljenjima koja smatrate
dosjetkama. Ovdje, na Padinama, gospodine vješče,
vlada zakon Imperija. Točnije, ovdje će vladati zakon
Imperija kada se dokraja iskorijeni širenje bezakonja.
Najbolji način uništenja bezakonja i banditizma je
stratište koje ste zasigurno vidjeli na trgu. Ali
ponekad se dobrom pokaže i institucija svjedoka
pokajnika.«
Napravio je efektnu stanku. Geralt je nije
prekidao.
»Ne tako davno«, nastavio je prefekt, »uspjeli smo
u zasjedu namamiti bandu mlađahnih zločinaca.
Banditi su pružali otpor i poginuli...«
»Ali ne svi, zar ne?« presjekao ga je Geralt, kojemu
je postajala dosadna sva ta ljeporječivost. »Jedan je
uhvaćen živ. Obećano mu je da će biti pomilovan, ako
postane svjedok pokajnik. To jest, ako počne
otkucavati. I otkucao je mene.«
»Odakle vam takav zaključak? Bili ste u dodiru s
lokalnim podzemljem? Sada ili prije?«
»Ne. Nisam. Ni sada, ni prije. Zato mi oprostite,
gospodine prefekte, ali cijela ova priča je ili
posvemašnji nesporazum ili koještarija. Ili
provokacija usmjerena protiv mene. Ako je tako,
preporučio bih vam da ne gubite vrijeme i prijeđete na
bitno.«
»Čini se da ste opsjednuti provokacijama«,
primijetio je prefekt, mršteći obrvu unakaženu
ožiljkom. »Imate li ipak, unatoč nijekanju, razloga da
se bojite zakona?«
»Nemam. No počinjem se bojati da se borba protiv
zločina ovdje vodi brzo, naveliko i ukrupno, bez
prevelikog istraživanja je li tko kriv ili nije. Ali možda
je i to samo karikaturalno pojednostavljenje tipično
za tupavoga Nordlinga. Nordlinga koji i dalje ne
shvaća kako mu to prefekt Riedbrunea spašava
život.«
Fulko Artevelde ga je na tren šutke promatrao.
Potom je pljesnuo dlanovima.
»Dovedite je«, zapovjedio je vojnicima koje je
dozvao.
Geralt se nekoliko puta udahnuvši umirio, iako
mu je jedna misao iznenada ubrzala otkucaje srca i
izazvala pojačano lučenje adrenalina. Za tren je
morao opet udahnuti nekoliko puta, morao je čak -
da ne povjeruješ - dlanom skrivenim ispod stola
izvesti Znak. A rezultat je - da ne povjeruješ - posve
izostao. Postalo mu je vruće. I hladno.
Jer stražari su u odaju ugurali Ciri.
»Evo, samo pogledajte«, rekla je Ciri odmah nakon
što su je posjeli na stolac i okovali joj ruke straga, iza
naslona. »Pogledajte koga je još maca donijela!«
Artevelde je napravio kratku kretnju. Jedan od
stražara, grmalj s licem zaostaloga djeteta, ispružio je
ruku u polaganom zamahu i tresnuo Ciri po licu tako
da se stolac zanjihao.
»Oprostite joj, vaše gospodstvo«, rekao je stražar
ispričavajući se i iznenađujuće blago. »Mlado je to,
glupo. Lakomisleno.«
»Angoulême«, Artevelde je rekao polagano i
naglašeno. »Obećao sam da ću te saslušati. Ali to je
značilo da ću slušati tvoje odgovore na svoja pitanja.
Tvoja komedijanja slušati ne kanim. Za njih ćeš biti
kažnjena. Jesi li razumjela?«
»Da, ujko.«
Kretnja. Šamar. Stolac se zanjihao.
»Mlado je to«, promrmljao je stražar, tarući dlan o
bedro. »Lakomisleno.«
Iz djevojčina prćastog nosa - Geralt je već vidio da
to nije Ciri i nije se mogao načuditi svojoj zabuni -
potekao je tanak curak krvi. Djevojka je snažno
smrknuta i grabežljivo se nasmiješila.
»Angoulême«, ponovio je prefekt. »Jesi li me
razumjela?«
»Jesam, gospodine Fulko.«
»Tko je ovo, Angoulême?«
 Djevojka je opet šmrknula, sagnula glavu,
zagledala se krupnim očima u Geralta. Smeđim, ne
tirkiznim. Potom je zatresla neurednom grivom kose
svijetle poput slame, neposlušnim uvojcima koji su joj
padali na obrve.
»Nisam ga nikad vidjela.« Oblizala je krv koja joj se
slila na usne. »Ali znam tko je. Već sam vam to
uostalom i rekla, gospodine Fulko, sada znate da
nisam lagala. On se zove Geralt. Vještac je. Prije nekih
deset dana prešao je Jarugu i uputio se prema
Toussaintu. Slaže se, bjelokosi ujo?«
»Mlado je to... Lakomisleno...« rekao je brzo
stražar, gledajući prefekta s nekim nemirom. Ali se
Fulko Artevelde samo namrštio i zavrtio glavom.
»Ti ćeš lakrdijati još i pod vješalima, Angoulême.
Dobro, idemo dalje. S kim, po tebi, putuje taj vještac
Geralt?«
»I to sam vam već rekla! S ljepotanom zvanim
Maslačak, koji je trubadur i vuče sa sobom lutnju. S
mladom ženom zagasito plave kose ošišane na vratu.
Njezino ime ne znam. I s jednim muškarcem, bez
opisa, ime mu se isto nije spominjalo. Sve skupa ih
ima četvero.«
Geralt je naslonio podbradak na zapešća, sa
zanimanjem promatrajući djevojku. Angoulême nije
spustila pogled.
»Kakve ti oči imaš«, rekla je. »Oči čudolike!«
»Nastavi, nastavi, Angoulême«, požurio ju je
gospodin Fulko, mršteći se. »Tko je još u toj družini?«
»Nitko. Rekla sam da ih je četvero. Nemaš uši,
ujko?«
 Kretnja, šamar, curak krvi. Stražar je protrljao
dlan o bedro, suzdržavši se od primjedbi na račun
lakomislenosti mladeži.
»Lažeš, Angoulême«, rekao je prefekt. »Koliko ih
ima, pitam po drugi put?«
»Koliko hoćete, gospodine Fulko. Koliko poželite.
Na volju vam. Ima ih dvjesto. Tristo! Šesto!«
»Gospodine prefekte!« Geralt je brzo i oštro
preduhitrio znak za šamar. »Pustimo to, ako može.
Bila je toliko precizna da ne može biti ni govora o laži,
možda prije o nedovoljnoj obaviještenosti. Ali odakle
njoj obavijesti? Sama je priznala da me vidi prvi put
u životu. I ja nju vidim prvi put. Dajem riječ.«
»Hvala«, Artevelde ga je pogledao nezadovoljno, »na
pomoći u istrazi. Itekako dragocjenoj. Kada počnem
preslušavati vas, računam da ćete se pokazati
jednako govorljivi. Angoulême, jesi li čula što je rekao
gospodin vještac? Govori. I nemoj dati da te se
požuruje.«
»Bilo je rečeno«, djevojka je oblizala krv koja joj je
curila iz nosa, »da će biti pomilovan onaj tko dojavi
vlastima planiranje nekog zločina, ako javi da netko
planira nekakvo lupeštvo. Zato ja i govorim, nije li
tako? Znam za planirani zločin, želim izbjeći da bude
počinjen. Slušajte što ću reći: Slavuj i njegova družba
čekaju u Belhavenu na ovoga ovdje vješca i kane ga
ondje zatući. Taj im je posao naručio neki
poluvilenjak, stranac, vrag će znati odakle je prispio,
nitko ga ne poznaje. Sve je rekao taj poluvilenjak: tko
je, kako izgleda, odakle će stići, kada će stići, u kakvu
društvu. Upozorio je da je vještac, da nije bezveznjak,
nego majstor svoga zanata, da se s njime ne treba
junačiti, već ga probosti s leđa, ustrijeliti iz
samostrela, a najbolje otrovati dok negdje u
Belhavenu bude jeo ili pio. Poluvilenjak je za to
Slavuju dao novca. Puno novca. A nakon obavljena
posla, obećao ga je još i više.«
»Nakon obavljena posla«, primijetio je Fulko
Artevelde. »Znači da je poluvilenjak još uvijek u
Belhavenu? Sa Slavujevom bandom?«
»Možda. Ne znam to. Ima više od dva tjedna otkako
sam pobjegla iz Slavujeve ekipe.«
»Znači, zato ih otkucavaš?« nasmiješio se vještac.
»Osobni obračuni?«
Djevojčine oči su se suzile, otečena usta opako
iskrivila.
»Govno te se tiču moji obračuni, ujko! A tebi
spašavam život otkucavanjem, zar ne? Dolikovalo bi
zahvaliti!«
»Hvala.« Geralt je opet preduhitrio zapovijed za
novi udarac. »Htio sam samo primijetiti da se, ako je
riječ o obračunu, tvoja vjerodostojnost smanjuje,
svjedokinjo pokajnice. Ljudi otkucavaju da bi spasili
kožu i život, ali kada se hoće osvetiti, lažu.«
»Naša Angoulême nema nikakvih šansi da spasi
život«, presjekao je Fulko Artevelde. »Ali kožu,
naravno, želi spasiti. Za mene je to posve
vjerodostojan motiv. Ha, Angoulême? Želiš spasiti
kožu, je li istina?«
Djevojka je stisnula usne. I vidljivo problijedjela.
 »Banditska hrabrost«, rekao je prezirno prefekt. »I
govnarska istodobno. Napadati kada si nadmoćniji,
ubijati nenaoružane, dakako. Pogledati smrti u oči, e
to je već teže. To već ne umijete.«
»Još ćemo vidjeti«, zarežala je.
»Vidjet ćemo«, potvrdio je ozbiljno Fulko. »I čut
ćemo. Pluća ćeš izderati na gubilištu, Angoulême.«
»Obećali ste pomilovanje.«
»I održat ću riječ. Ako se pokaže da je to što si rekla
istina.«
Angoulême se trgnula na stolcu, pokazujući na
Geralta pokretom, činilo bi se, cijeloga vitkog tijela.
»A ovo«, vrisnula je, »što je ovo? Laž? Neka samo
kaže da nije vještac i da nije Geralt! On će meni
govoriti da sam nevjerodostojna! Neka samo ode u
Belhaven pa će vidjeti najbolji dokaz da ne lažem!
Samo što ćete tada reći da nisam spriječila zločin, pa
opet ništa od pomilovanja! Je li? Varalice ste vi, vrag
vas odnio! Varalice i gotovo!«
»Nemojte je tući«, rekao je Geralt. »Molim vas.«
U njegovu je glasu bilo nečega što je na pola puta
zaustavilo podignute ruke prefekta i stražara.
Angoulême je šmrknula, gledajući ga prodorno.
»Hvala, ujko«, rekla je. »Ali mlaćenje je mala stvar,
ako im se mlati, neka samo mlate. Mene su odmalena
tukli, navikla sam. Ako hoćeš biti dobar, potvrdi da
govorim istinu. Neka održe riječ. Neka me, prokleto
bilo, objese.«
»Odvedite je«, zapovjedio je Fulko, stišavši
pokretom Geralta koji je htio prosvjedovati.
 »Nije nam više potrebna«, objasnio je kada su
ostali sami. »Ja znam sve i pružit ću vam objašnjenja.
A potom ću vas zamoliti da mi uzvratite na isti način.«
»Najprije«, vješčev je glas bio hladan, »objasnite o
čemu se radilo u ovoj bučnoj završnici. Okončanoj
čudnom molbom za vješanje. Pa djevojka je kao
svjedok pokajnik učinila svoje.«
»Još nije.«
»Kako to?«
»Homer Straggen, zvan Slavuj, izvanredno je
opasan zločinac. Okrutan i bezobziran, lukav i bistar,
a usto i sretnik. Njegovo izbjegavanje kazne potiče i
druge. Moram to okončati. Zato sam se upustio u
pregovore s Angoulême. Obećao sam joj da će, bude li
zahvaljujući njoj Slavuj uhvaćen a njegova banda
razbijena, Angoulême biti obješena.«
»Molim?« Vještac nije pretjerao s čuđenjem. »Znači
tako ovdje izgleda institucija svjedoka pokajnika? Uže
u zamjenu za suradnju s vlastima? A što se dobije za
odbijanje suradnje?«
»Kolac. Uz prethodno kopanje očiju i čupanje
grudi užarenim kliještima.«
Vještac nije rekao ni riječ.
»To se zove: zastrašujući primjer«, nastavio je
nakon trena Fulko Artevelde. »Nezaobilazna stvar u
borbi s banditizmom. Zašto toliko stežete šake da
skoro pa čujem pucketanje zglobova? Jeste li možda
zagovornik humanitarnog ubijanja? Vi si taj luksuz
možete priuštiti jer se uglavnom borite s bićima koja,
kako izbjeći da ne zazvuči smiješno, također ubijaju
humanitarno. Ja si taj luksuz ne mogu priuštiti. Ja
sam vidio trgovačke karavane i kuće koje su
opljačkali Slavuj i njemu slični. Vidio sam što su radili
ljudima prisiljavajući ih da pokažu skrovišta ili odaju
magične formule škrinja i blagajni. Vidio sam žene na
kojima je Slavuj provjeravao nisu li nekamo skrile
dragocjenosti. Vidio sam ljude kojima su radili još
gore stvari samo iz razbojničke zabave. I Angoulême,
čija vas sudbina tako dira, sudjelovala je u takvim
zabavama, to je sigurno. Dovoljno je dugo bila u
bandi. A da nije bilo čiste slučajnosti, da nije pobjegla
iz bande, nitko ne bi doznao za zasjedu u Belhavenu,
a vi biste je upoznali na drukčiji način. Možda bi ona
bila ta koja bi vas gađala s leđa iz samostrela.«
»Ne volim nagađanje. Je li vam poznat razlog zbog
kojega je pobjegla iz bande?«
»Njezine su izjave s time u vezi mutne, a mojim se
ljudima nije dalo dublje istraživati. Ali svi znaju da
Slavuj pripada među muškarce koji žene svode na, da
tako kažem, primarnu prirodnu ulogu. Ako ne uspije
drukčije, tu im ulogu nameće silom. Usto je zacijelo
došlo i do generacijskog sukoba. Slavuj je zreo
muškarac, a posljednju Angoulêmeinu ekipu čine
balavci kakva je i ona sama. Ali to su spekulacije,
zapravo me se to uopće ne tiče. A zašto vas to, ako
smijem upitati, toliko zanima? Zašto već od prvog
pogleda Angoulême kod vas izaziva tako žive
emocije?«
»Čudno pitanje. Djevojka odaje napad koji
navodno na mene spremaju njezini bivši kompanjoni
na narudžbu nekakvog poluvilenjaka. Stvar je
zanimljiva sama po sebi, jer nemam nikakvih starih
računa ni sa kakvim poluvilenjacima. Osim toga,
djevojka zna u kakvom društvu putujem. Tako
detaljno da zna da se trubadur zove Maslačak, a da
je žena odrezala pletenicu. Upravo me ta pletenica
navodi na sumnju da je sve skupa laž ili provokacija.
Ne bi predstavljalo nikakav problem ščepati i ispitati
nekog od šumskih pčelara s kojima sam putovao
posljednjega tjedna. I brzo inscenirati...«
»Dosta!« Artevelde je lupio šakom po stolu. »Previše
ste mi se vi ovdje razmah ali, gospodine moj. Znači, ja
ovdje nešto insceniram? A s kojim ciljem? Da vas
prevarim, uhvatim vas u klopku? A tko ste mi pak vi
da se trebate toliko bojati provokacija i hvatanja u
klopku? Samo se nevaljali ljudi boje, gospodine
vješče. Samo nevaljali!«
»Ponudite mi drugo objašnjenje.«
»Ne, vi ga dajte meni!«
»Zao mi je. Nemam ga.«
»Mogao bih nešto suflirati«, prefekt se zlobno
nasmiješio. »Ali čemu? Postavimo stvar jasno. Mene
ne zanima tko vas hoće vidjeti mrtva i zašto. Ne tiče
me se odakle tom nekom tako podrobne informacije,
sve do boje i dužine kose. Reći ću štoviše: ja te uopće
ne bih trebao obavještavati o tom napadu, vješče.
Mogao bih vašu družbu uzeti kao posve nesvjestan
mamac za Slavuja. Pratiti, čekati da Slavuj proguta
udicu, povraz, uteg i plovak. I onda ga zgrabiti. Jer
mene zanima on, do njega mi je stalo. A to što biste
se vi dotad već našli pod ledinom? Ha, nužno zlo,
usputna šteta!«
Ušutio je. Geralt nije komentirao.
 »Znajte, gospodine moj vješče«, nastavio je tren
potom prefekt, »da sam prisegnuo da će na ovom
području zavladati zakon. Po svaku cijenu i svim
metodama, per fas et nefas. Jer zakon nije zakonik,
nije debela knjiga puna paragrafa, nisu to filozofski
traktati, nisu napuhana naklapanja o pravednosti,
nisu otrcane fraze o moralu i etici. Zakon su sigurni
putevi i ceste. Gradske uličice kojima se može šetati i
nakon zalaska sunca. Zakon su svratišta i krčme iz
kojih se može izaći u zahod ostavivši kesu na stolu, a
ženu za stolom. Zakon je spokojan san ljudi koji su
sigurni da će ih probuditi zora, a ne požar! A za te koji
zakon krše: uže, sjekira, kolac i užareno željezo!
Kazna koja će uplašiti druge. Prekršitelje zakona
treba hvatati i kažnjavati. Svim dostupnim
sredstvima i metodama... Hej, vješče! Odnosi li se
neslaganje koje se ocrtava na tvom licu na cilj ili na
metode? Mislim da je riječ o metodama! Jer metode je
lako kritizirati, a htjelo bi se živjeti u sigurnom
svijetu, ha? No, odgovori!«
»Nema se o čemu govoriti.«
»Ja mislim da ima.«
»Meni se, gospodine Fulko«, rekao je mimo Geralt,
»čak i sviđa svijet kakvim ga ti gledaš i zamišljaš.«
»Zbilja? Tvoj izraz lica govori nešto posve drugo.«
»Svijet kako ga ti zamišljaš je točno svijet po mjeri
vješca. U njemu neće nikada vješcu uzmanjkati posla.
Umjesto zakonika, paragrafa i napuhanih fraza o
pravednosti, tvoja ideja stvara bespravlje, anarhiju,
samovolju i samovlade kraljevića i sitnih tirana,
karijeriste koji se pretjeranom revnošću ulizuju
nadređenima, zaslijepljenu osvetoljubivost fanatika,
okrutnost, revanš i sadističku osvetu koljača. Tvoja
vizija je svijet straha, svijet u kojemu se ljudi boje
izaći po mraku ne iz straha od bandita, nego od
čuvara zakona, jer veliki lovovi na zločince uvijek
završe tako da zločinci masovno stupaju u redove
čuvara zakona. Tvoja vizija je svijet korupcije, iznude
i provokacije, svijet svjedoka pokajnika i lažnih
svjedoka. Svijet uhođenja i iznuđenih priznanja.
Potkazivanja i straha da ne budeš potkazan. I
neumitno će u tvom svijetu doći dan kada će se
kliještima iščupati grudi pogrešne osobe, kada će
netko nevin završiti na vješalima ili na kolcu. A tada
će to već biti svijet zločina.«
»Ukratko«, dovršio je, »to je svijet u kojemu bi se
vještac osjećao kao riba u vodi.«
»Eto«, rekao je nakon kratke šutnje Fulko
Artevelde, trljajući očnu duplju pokrivenu kožnatim
povezom. »Idealist! Vještac. Profesionalac. Ubojica po
zanimanju. A ipak idealist. I moralist. Opasno je to u
tvojem fahu, vješče. To je znak da počinješ nadrastati
svoj fah. Jednoga ćeš se dana pokolebati treba li
štrigu posjeći ili ne, jer možda je ta štriga nevina? Jer
je to možda slijepa osveta i slijepi fanatizam? Ne želim
ti da dođe do toga. A ako jednom... ni to ti ne želim,
ali može se dogoditi, netko na okrutan i sadistički
način povrijedi osobu koja ti je bliska, tada bih se
rado vratio ovoj našoj raspravi, problematici kazne
razmjerne zločinu. Tko zna bismo li se i tada isto
toliko razlikovali u pogledima? Ali danas, ovdje, to
neće biti predmetom razmatranja ni debate. Danas
ćemo govoriti o konkretnom. A konkretan si ti.«
 Geralt je lako izvio obrve.
»Iako si se o mojim metodama i o mojoj viziji svijeta
zakona izjasnio podrugljivo, poslužit ćeš, dragi moj
vješče, ostvarenju te vizije. Ponovit ću: ja sam si
prisegnuo da će prekršitelji zakona platiti za svoje
čine. Svi. Od onoga sitnoga koji na trgu krivotvori
utege do toga koji je negdje na cesti opljačkao
transport lukova i strijela za vojsku. Razbojnici,
banditi, zlikovci, pljačkaši. Teroristi iz organizacije
»Slobodne Padine« koji se razmetljivo nazivaju
borcima za slobodu. I Slavuj. Ponajprije Slavuj.
Slavuja mora snaći kazna, metoda je nevažna. Samo
da se to dogodi brzo. Prije no što proglase amnestiju,
a on se uspije narugati... Vješče, ja već mjesecima
čekam nešto što će mi omogućiti da ga prestignem za
korak. Što će mi dopustiti da ga navedem da pogriješi,
da počini jednu odlučujuću grešku koja će ga stajati
glave. Trebam li nastaviti ili si već pogodio?«
»Pogodio sam, ali pričajte.«
»Tajanstveni poluvilenjak, navodni inicijator i
poticatelj napada, upozorio je Slavuja na vješca,
naložio mu. oprez, odvratio ga od nepromišljenosti,
samouvjerene arogancije i razmetanja. Znam da to
nije učinio bez razloga. No upozorenje će ipak biti
uzaludno. Slavuj će počiniti pogrešku. Napast će
vješca koji je upozoren i spreman na obranu. Napast
će vješca koji napad očekuje. I to će biti kraj za
razbojnika Slavuja. Želim sklopiti ugovor s tobom,
Geralte. Bit ćeš moj vještac pokajnik. Ne prekidaj me.
Ugovor je jednostavan, svaka se strana obvezuje,
svaka će ispuniti obvezu. Ii ćeš dokrajčiti Slavuja. Ja
zauzvrat...«
 Na tren je ušutio, prepredeno se nasmiješio.
»Neću pitati tko ste, odakle dolazite, kamo i zašto
putujete. Neću pitati zašto jedan od vas govori jedva
zamjetnim nilfgaardskim naglaskom, a na drugoga se
ponekad kostriješe psi i konji. Neću naložiti da se
trubaduru Maslačku oduzme tubus sa zapisima,
neću provjeriti što piše u tim zapisima. A carsku
kontraobavještajnu službu obavijestit ću tek kada
Slavuj već bude mrtav ili u mojoj tamnici. Čak još i
kasnije, čemu žurba? Dat ću vam vremena. I priliku.«
»Priliku za što?«
»Da dospijete u Toussaint. U tu smiješnu
kneževinu iz bajke, čije se granice ne usuđuju
povrijediti čak ni nilfgaardske službe. Kasnije pak
može doći do velikih promjena. Bit će amnestija.
Možda i primirje iza Jaruge. Možda čak i trajni mir.«
Vještac je dugo šutio. Unakaženo prefektovo lice
bilo je nepomično, njegovo je oko plamtjelo.
»Pristajem«, rekao je napokon Geralt.
»Bez cjenkanja? Bez uvjeta?«
»S dva.«
»Kako bi i moglo drukčije. Slušam.«
»Moram najprije otići na nekoliko dana na zapad.
Na jezero Monduirn. Druidima, jer...«
»Praviš li ti od mene budalu?« žestoko ga je
prekinuo Fulko Artevelde. »Zar me kaniš izvozati?
Kakav zapad? Svi znaju kuda ideš! A naravno i Slavuj,
koji ti postavlja zasjedu upravo na tvom putu. Na
jugu, u Belhavenu, na mjestu gdje dolinu Newe
presijeca dolina Sansretour što vodi u Toussaint.«
 »Znači li to...«
»... da druidi nisu na Loc Monduirnu. Već gotovo
mjesec dana. Zaputili su se dolinom Sansretour u
Toussaint, pod zaštitničko okrilje kneginje Anariette
iz Beauclaira koja je slaba na raznorazne čudake,
ludonje i oriđinale. I rado im daje azil u svojoj
bajkovitoj zemljici. Pa ti to znaš, vješče. Nemoj praviti
od mene budalu. Nemoj me ni pokušati zeznuti!«
»Neću pokušati«, rekao je polagano Geralt. »Dajem
riječ da neću. Sutra krećem u Belhaven.«
»Da nisi nešto zaboravio?«
»Ne, nisam zaboravio. Moj drugi uvjet glasi: daj mi
Angoueleme. Ubrzat ćeš njezinu amnestiju i pustiti je
iz tamnice. Vješcu pokajniku potreban je tvoj svjedok
pokajnik. Brzo, pristaješ ili ne?«
»Pristajem«, rekao je gotovo smjesta Fulko
Artevelde. »Nemam izlaza. Angoueleme je tvoja. Jer
znam da na suradnju pristaješ samo zbog nje.«
.
Jašući bok uz bok s Geraltom, vampir je pozorno
slušao, nije ga prekidao. Vještac se nije razočarao u
njegovu pronicljivost.
»Ima nas petero, a ne četvero«, brzo je sažeo čim je
Geralt završio s pričom. »Putujemo u petero od kraja
kolovoza, u petero smo prešli preko Jaruge. A
pletenicu si je Milva odsjekla tek na Zarječju. Prije
nekih sedmicu dana. Tvoja plavokosa štićenica zna za
Milvinu pletenicu. A nije nas izbrojila petero. Čudno.«
»A je li to i najčudnije u cijeloj toj čudnoj priči?«
 »Nikako. Jer najčudniji je Belhaven. Gradić u
kojemu nam je navodno postavljena zasjeda. Gradić
položen duboko u planinama, na putu iz doline Newe
i prijevoja Theodula...«
»Kamo nismo nikada planirali putovati«, dovršio je
vještac, požurujući Crvenperku koja je počela
zaostajati. »Prije tri tjedna, kada je taj razbojnik
Slavuj primao od nekakva poluvilenjaka narudžbu da
nas ubije, bili smo u Angrenu, smjerali smo prema
Caed Dhuu, bojeći se močvara Ysgitha. Nismo čak ni
znali da ćemo morati prijeći preko Jaruge. Dovraga,
mi još jutros nismo znali...«
»Znali smo«, prekinuo ga je vampir. »Znali smo da
tražimo druide. Jutros jednako kao i prije tri tjedna.
Taj tajanstveni poluvilenjak organizira zasjedu na
putu koji vodi do druida, siguran da ćemo poći upravo
tim putem. On jednostavno...«
»... zna bolje od nas kuda taj put vodi«, vještac je
uzvratio upadanje u riječ. »Odakle on to zna?«
»To treba njega upitati. Zato si i pristao na
prefektovu ponudu, nije li tako?«
»Naravno. Računam da ću uspjeti malo
pročavrljati s tim gospodinom poluvilenjakom«,
zlokobno se nasmiješio Geralt. »No nameće li ti se
neko objašnjenje prije no što dođe do toga? Ne javlja
li se nekako samo?«
Vampir ga je neko vrijeme gledao bez riječi.
»Ne sviđa mi se to što govoriš, Geralte«, izustio je
napokon. »Ne sviđa mi se to što misliš. Tu misao
smatram ružnom. Smišljena je prebrzo, bez
razmišljanja. Proizašla je iz predrasuda i ogorčenja.«
 »Čime onda objasniti...«
»Bilo čime«, Regis ga je prekinuo tonom kakav
Geralt kod njega još nije čuo. »Bilo čime, samo ne
time. Zašto, na primjer, ne uzmeš u obzir mogućnost
da tvoja plavokosa štićenica naprosto laže?«
»No, no, ujko!« doviknula je Angoulême, koja je
jahala iza njih na mulu zvanom Drakula. »Ne
predbacuj mi laž, ako je ne možeš dokazati!«
»Nisam tvoj ujko, drago dijete.«
»Angoulême«, okrenuo se vještac u sedlu.
»Umukni.«
»Na zapovijed.« Angoulême se u trenu smirila. »Ti
smiješ zapovijedati. Ti si me izvukao iz tamnice, oteo
iz kandži gospodina Fulka. Tebe slušam, ti si sada
harambaša, glava ekipe...«
»Umukni, molim te.«
Angoulême je nešto progunđala, prestala
požurivati Drakulu i ostala pozadi, tim više što su
Regis i Geralt ubrzali, dostižući Maslačka, Cahira i
Milvu koji su jahali na čelu. Išli su prema planinama,
obalom rijeke Newe koja je po kamenju i pragovima
nakon posljednjih kiša brzo valjala mutnu i
žutosmeđu vodu. Nisu bili sami. Jer su se počesto
mimoilazili ili prestizali eskadrone nilfgaardske
konjice, usamljene jahače, naseljenička kola i
trgovačke karavane.
Na jugu, sve bliže i sve strasnije, uzdizalo se
Amellsko gorje. I šiljasti vrh Gorgone, Đavolje gore,
koja je tonula u oblacima koji su brzo prevlačili cijelo
nebo.
 »Kada ćeš im reći?« upitao je vampir, pokazujući
pogledom trojku koja je jahala naprijed.
»Kada zastanemo.«
.
Maslačak je bio prvi koji se oglasio kada je Geralt
završio priču.
»Ispravi me, ako se varam«, rekao je. »Ta je
djevojka, Angoulême, koju si orno i bezbrižno
priključio našoj družbi, kriminalka. Da je spasiš od
kazne, uostalom zaslužene, pristao si na kolaboraciju
s Nilfgaarđanima. Dao si se unajmiti. Ma, ne samo
sebe, sve nas si unajmio. Mi svi trebamo pomoći
Nilfgaarđanima da uhvate ili ubiju nekakvog lokalnog
pustahiju. Ukratko: ti si, Geralte, postao nilfgaardski
plaćenik, lovac na nagrade, plaćeni ubojica. A mi smo
unaprijeđeni u tvoje ministrante... Ili čak posilne...«
»Imaš nevjerojatan dar za pojednostavljivanje,
Maslačku«, progunđao je Cahir. »Zar zbilja ne shvaćaš
o čemu je riječ? Ili pričaš samo priče radi?«
»Šuti, Nilfgaarđanine. Geralte?«
»Počnimo od toga«, vještac je bacio u vatru
grančicu kojom se igrao već duže vrijeme, »da mi u
tome što sam nakanio ne mora nitko pomagati. Mogu
to obaviti i sam. Bez ministranata i posilnih.«
»Smion si, ujko«, oglasila se Angoulême. »Ali
Slavujevu hanzu čine dvadeset i četiri dobra junaka,
ti se čak ni vješca neće lako preplašiti, a ako se radi
o maču, makar i bilo istina to što se priča o vješcima,
nitko neće sam izaći na kraj s dva tuceta. Spasio si
mi život, pa ću ti jednako uzvratiti. Upozorenjem. I
pomažući.«
»Što je to, dođavola, hanza?«
»Aen hanse«, objasnio je Cahir, »na našem jeziku
znači oružana družina, ali takva koju spajaju
prijateljske veze...«
»Kompanija?«
»Točno tako. Riječ je, kako vidim, ušla i u ovdašnji
žargon...«
»Hanza je hanza«, presjekla je Angoulême. »A po
naški: banda ili partaja. Nema se tu što pričati. Ja
sam ozbiljno upozoravala. Jedan nema šansi protiv
cijele hanze. A još ako usto i ne poznaje ni Slavuja, ni
općenito ikoga u Belhavenu i okolici, ni neprijatelje,
ni prijatelje ili pristaše. Ne zna putove koji vode do
grada, a vode razni. Ne znam kakvi su vaši običaji, ali
ja vješca neću ostaviti samog. On je mene, kako je to
rekao ujko Maslačak, orno i bezbrižno primio u vašu
družinu, iako sam kriminalka... Jer, kosa mi i dalje
smrdi po kriminalu i bajbokani, nije ju lako isprati...
Vještac je taj, nitko drugi, koji me iz te bajbokane
izvukao na dnevno svjetlo. Na čemu sam mu
zahvalna. Zato ja njega neću ostaviti samog. Odvest
ću ga u Belhaven, na Slavuja i toga poluvilenjaka.
Idem s njim.«
»I ja«, rekao je smjesta Cahir.
»I ja isto!« rekla je žestoko Milva.
Maslačak je pritisnuo na prsa tubus s rukopisom
od kojega se u posljednje vrijeme nije odvajao ni na
tren. Spustio je glavu. Vidjelo se da se bori s mislima.
A misli pobjeđuju.
 »Nemoj meditirati, pjesniče«, rekao je blago Regis.
»Pa nemaš se čega stidjeti. Za sudjelovanje u krvavoj
borbi s mačevima i noževima još si manje sposoban
od mene. Nisu nas učili ranjavati ljude željezom.
Usto... Ja usto...«
Podignuo je sjajan pogled na vješca i Milvu.
»Ja sam kukavica«, priznao je kratko. »Ako ne
moram, ne bih više želio proživljavati ono što smo
proživjeli onomad na splavi i mostu. Nikada. Zato
molim da me se isključi iz borbene skupine koja ide
u Belhaven.«
»S te splavi i mosta«, oglasila se muklo Milva,
»izvukao si me na plećima, kada mi je slabost oduzela
noge. Da je ondje umjesto tebe bio neki plašljivac,
ostavio bi me i pobjegao. Ali ondje nije bio nikakav
plašljivac. Bio si umjesto toga ti, Regise.«
»Dobro rečeno, teto«, rekla je uvjereno Angoulême.
»Ne znam baš o čemu je točno riječ, ali dobro si rekla.«
»Nisam ti ja nikakva teta!« Milvine oči su zloslutno
sijevnule. »Pazi, gospođice! Još me jednom tako
nazovi pa ćeš vidjeti!«
»Što ću vidjeti?«
»Mir!« oštro je zarežao vještac. »Dosta toga,
Angoulême! A i sve vas treba prizvati redu. Završilo je
vrijeme putovanja naslijepo, ravno prema obzorju, jer
valjda ondje za tim obzorjem ima nečega. Došlo je
vrijeme konkretnoga djelovanja. Vrijeme za rezanje
grla. Jer ih se napokon ima kome prerezati. Oni koji
to dosad nisu shvatili, neka napokon shvate da nam
je na dosegu ruke konkretan neprijatelj. Poluvilenjak
koji želi našu smrt agent je neprijateljskih sila.
Zahvaljujući Angoulême smo upozoreni, a onaj koji je
upozoren nije bez oružja, kaže poslovica. Moram
zgrabiti toga poluvilenjaka i izvući iz njega tko mu je
nalogodavac. Jesi li napokon shvatio, Maslačku?«
»Čini se«, rekao je spokojno pjesnik, »da shvaćam
više i bolje no ti. Bez ikakva grabljenja i izvlačenja
jasno mi je da taj tajanstveni poluvilenjak radi po
nalogu Dijkstre, kojega si pred mojim očima obogaljio
na Thaneddu, zdrobivši mu gležanj. Dijkstra nas
nakon izvješća maršala Vissegerda nedvojbeno
smatra rulfgaardskim špijunima. A nakon našega
bijega iz korpusa lyrijskih gerilaca, kraljica Meve je
sasvim sigurno popisu naših zločina dopisala još
nekoliko točaka ...«
»Krivo, Maslačak«, upleo se tiho Regis. »Nije to
Dijkstra. Ni Vissegerd. Ni Meve.«
»Tko onda?«
»Svaki sud i zaključak bili bi prerani.«
»Točno«, procijedio je tiho vještac. »Zato stvar valja
istražiti na licu mjesta. A zaključke izvesti iz
obdukcije.«
»A ja«, nije odustajao Maslačak, »i dalje držim da
je to glupa i rizična zamisao. Dobro je da smo
upozoreni na zasjedu, da znamo za nju. Ako znamo,
obiđimo je u širokom luku. Neka nas taj vilenjak ili
poluvilenjak čeka do mile volje, a mi požurimo svojim
putem...«
»Ne«, presjekao je vještac. »Kraj rasprave, dragi
moji. Kraj anarhije. Došlo je vrijeme da naša...
hanza... napokon dobije kolovođu.«
 Svi, uključujući i Angoulême, promatrali su ga u
šutnji punoj iščekivanja.
»Ja, Angoulême i Milva«, rekao je, »idemo u
Belhaven. Cahir, Regis i Maslačak skreću u dolinu
Sansretour i putuju u Toussaint.«
»Ne«, rekao je brzo Maslačak, stisnuvši čvršće svoj
tubus. »Nikako. Ja ne mogu...«
»Umukni. Ovo nije debata. Ovo je zapovijed vođe
hanze! Idete u Toussaint, ti, Regis i Cahir. Ondje nas
čekate.«
»Toussaint za mene znači smrt«, obznanio je posve
mirno trubadur. »Kada me prepoznaju u Beauclairu,
u zamku, gotov sam... Moram vam otkriti...«
»Ne moraš«, prekinuo ga je osorno vještac.
»Prekasno je. Mogao si se izvući, nisi htio. Ostao si u
kompaniji. Da spašavaš Ciri. Nije li tako?«
»Jest.«
»Onda ćeš poći s Regisom i Cahirom dolinom
Sansretour. Pričekat ćete nas u planinama, zasad ne
prelazeći granicu Toussainta. Ali ako... Bude li
neophodno, morat ćete prijeći granicu. Jer u
Toussaintu su navodno druidi, ti iz Caed Dhua,
Regisovi poznanici. Bude li neophodno, pribavit ćete
informacije od druida i krenuti po Ciri... sami.«
»Kako to, sami? Ti predviđaš...«
»Ne predviđam, razmatram mogućnost. Za
takozvani svaki slučaj. Krajnju nuždu, ako ti je tako
draže. Možda sve prođe dobro i nećemo se morati
pojavljivati u Toussaintu. Ali ako bude potrebno...
Važno je da u Toussaint za vama ne pođe i
nilfgaardska potjera.«
»Pa da, neće poći«, uplela se Angoulême. »Čudno
je to, ali Nilfgaard poštuje granice Toussainta. I ja
sam se jednom tamo sakrila pred potjerom. Ali ni
tamošnji vitezovi nisu bolji od Crnih! Otmjeni, uljudni
na riječima, ali brzi na koplju i maču. A granice
obilaze neprestano. Zovu se: bistri. Jašu pojedinačno,
po dvojica ili trojica. I progone bande. Znači, nas.
Vješče, jednu stvar u tim tvojim planovima valja
promijeniti.«
»Koju?«
»Ako moramo poći u Belhaven i sukobiti se sa
Slavujem, poći ćete sa mnom ti i gospodin Cahir. A s
njima neka ide teta.«
»A zbog čega?« Geralt je pokretom smirio Milvu.
»Za taj su posao potrebni muškarci. Što se srdiš,
teto? Ja znam što pričam! Ako dođe do nečega, trebat
će možda i strašenjem poraditi više no samom silom.
A nijedan iz Slavujeve hanze neće se uplašiti trojke u
kojoj na jednog muškog dolaze dvije ženske.«
»S nama će poći Milva.« Geralt je stisnuo prste na
podlaktici ozbiljno razjarene strijelkinje. »Milva, ne
Cahir. S Cahirom neću ići.«
»A zašto?« upitali su gotovo istodobno Angoulême
i Cahir.
»Točno«, rekao je polagano Regis. »Zašto?«
»Jer u njega nemam povjerenja«, obznanio je
kratko vještac.
 Šutnja koja je zapala bila je neugodna, teška,
skoro pa ljepljiva. Iz smjera šume pored koje je
taborovala trgovačka karavana sa skupinom drugih
putnika dopirali su uzbuđeni glasovi, povici i pjesme.
»Objasni«, rekao je napokon Cahir.
»Netko nas je izdao«, rekao je suho vještac. »Nakon
razgovora s prefektom i Angoulêmeinih otkrića, u to
nema nikakve sumnje. A kada se dobro razmisli,
dolazi se do zaključka da je izdajnik među nama. A
što se tiče nagađanja o kome je riječ, ne treba puno
dvojiti.«
»Ti sebi, kako mi se čini«, namrštio se Cahir,
»dopuštaš sugerirati da sam taj izdajica ja?«
»Ne skrivam«, vješčev glas bio je hladan, »da sam
na to pomislio, i jesam. Puno toga upućuje na to.
Puno toga bi to objasnilo. Jako puno.«
»Geralte«, rekao je Maslačak. »Da ti nisi otišao
malo predaleko?«
»Neka govori«, napučio je usne Cahir. »Neka
govori. Neka se ne ustručava.«
»Pitali smo se«, Geralt je pogledom prešao po
licima sudrugova, »kako je moglo doći do navodne
pogreške u računu. Znate o čemu govorim. O tome da
nas je petero, a ne četvero. Mislili smo da se netko
naprosto zabunio: tajanstveni poluvilenjak, razbojnik
Slavuj ili Angoulême. Ali ako odbacimo verziju
pogreške? Tada se nameće sljedeća verzija: družba
broji pet osoba, ali Slavuj treba ubiti samo četiri. Jer
peta je suradnik napadača. Netko tko ih neprestano
obavještava o kretanju družbe. Od početka, od
trenutka kada se nakon pojedene glasovite riblje
čorbe družba formirala. Primivši u svoj sastav
Nilfgaarđanina. Nilfgaarđanina koji mora uhvatiti
Ciri, mora je predati caru Emhyru, jer od toga zavise
njegov život i daljnja karijera...«
»Ipak se znači nisam prevario«, rekao je polagano
Cahir. »Ipak sam izdajica. Podli, dvolični doušnik?«
»Geralte«, oglasio se ponovo Regis. »Oprosti mi na
iskrenosti, ali tvoja je teorija šuplja kao staro sito. A
tvoje razmišljanje, već sam ti to rekao, nije lijepo.«
»Ja sam izdajica«, ponovio je Cahir, kao da nije čuo
vampirove riječi. »No koliko sam shvatio, ne postoje
nikakvi dokazi moje izdaje, postoje samo mutne
indicije i vješčeve sumnje. Koliko sam shvatio, na
meni je teret dokazivanja nevinosti. Ja ću morati
dokazati da nisam doušnik. Je li tako?«
»Bez patosa, Nilfgaarđanine«, zarežao je Geralt,
stojeći pred Cahirom i šibajući ga pogledom. »Da
postoji dokaz tvoje krivice, ne bih gubio vrijeme na
priču, nego bih te filetirao kao haringu! Znaš načelo
cui bono? Onda mi odgovori: tko je osim tebe imao i
najmanji povod za izdaju? Tko bi osim tebe išta dobio
izdajom?«
Iz pravca tabora trgovačke karavane odjeknuo je
glasan i prodoran tresak. Na crnom nebu je zvjezdano
eksplodirala crveno-zlatna raketa, vatromet je ispalio
roj zlatnih pčela koji se spustio u obliku šarene kiše.
»Nisam doušnik«, rekao je mladi Nilfgaarđanin
zvučnim, snažnim glasom. »Nažalost, ne mogu to
dokazati. Mogu učiniti nešto drugo. Ono što pristoji,
što moram učiniti kada me se vrijeđa i ponižava, kada
mi se blati čast i kalja dostojanstvo.«
 Njegova je kretnja bila brza kao munja, no unatoč
tome ne bi uspio zateći vješca da ga nije omelo
njegovo bolesno koljeno. Geralt se ipak nije uspio
izmaknuti te ga je šaka u jahačkoj rukavici tresnula
po čeljusti takvom silinom da je poletio unazad i pao
ravno u vatru izbivši oblak iskara. Skočio je, zbog boli
u koljenu opet presporo. Cahir je već bio kraj njega. I
ovaj se put vještac nije dospio pognuti, šaka ga je
mlatnula postrance u glavu, a u očima su mu
bljesnuli šareni vatrometi, ljepši čak i od onoga koji
su priredili trgovci. Geralt je gadno opsovao i bacio se
na Cahira, opleo ga rukama i svalio na zemlju,
zakotrljali su se po šljunku, mlateći se šakama da je
tutnjalo.
A sve to u sablasnoj i neprirodnoj svjetlosti raketa
koje su se rasprskavale na nebu.
»Prestanite!« derao se Maslačak. »Prestanite, vi
prokleti idioti!«
Cahir je spretno izbio Geraltu zemlju ispod nogu
te ga, dok je pokušavao ustati, opalio po zubima. I
udarac nadopunio tako da je zazvonilo. Geralt se
izvio, napeo i šutnuo ga, među prepone nije pogodio,
pogodio je u bedro. Ponovo su se dograbili, prevrnuli,
zakotrljali, nasumce mlateći jedan drugoga,
zaslijepljeni udarcima i prašinom te pijeskom koji su
im ulazili u oči.
I odjednom su se razdvojili, otkotrljali na suprotne
strane, pogrbivši se i štiteći glave pred udarcima koji
su zviždali.
Milva je, otpasavši s bedara debeli kožnati remen,
zgrabila kopču i omotala pojas oko zapešća, navalila
na borce i počela ih lemati, od ušiju, svom snagom,
ne žaleći ni remen, ni ruku. Pojas je zviždao i sa
suhim se praskom spuštao na ruke, vrat, pleća i
ramena, čas Cahirova, čas Geraltova. Kada su se
razdvojili, Milva je skakutala od jednoga do drugoga
kao skakavac, i dalje ih pravedno vošteći, tako da ni
jedan ne dobije ni manje, ni više od drugoga.
»Vi glupavi glupani!« vrisnula je, tresnuvši Geralta
preko leđa. »Vi budale budalaste! Ja ću vas prizvati
razumu, obojicu!«
»Dosta?« proderala se još glasnije, šibajući Cahira
po rukama kojima je zaklanjao glavu. »Je li vas
prošlo? Jeste li se smirili?«
»Dosta!« zajaukao je vještac. »Dosta!«
»Dosta!« ponovio je posve zgrčeni Cahir.
»Dovoljno!«
»Dovoljno je«, rekao je vampir. »Zbilja je već
dovoljno, Milva.«
Strijelkinja je teško predisala, brišući čelo
remenom ovijenim oko šake.
»Bravo«, oglasila se Angoulême. »Bravo, teta.«
Milva se okrenula na peti i svom je snagom
ošinula pojasom preko pleća. Angoulême je kriknula,
sjela i rasplakala se.
»Rekla sam«, prodahtala je Milva, »da me ne zoveš
tako. Rekla sam!«
»Sve je u redu!« Maslačak je malo smetenim
glasom umirivao trgovce i putnike koji su pritrčali od
susjednih vatara. »Samo mali prijateljski
nesporazum. Prijateljska prepirka. Već riješena!«
 Vještac je jezikom dotaknuo rasklimani zub,
ispljunuo krv koja mu je curila iz presječene usne.
Osjećao je kako mu na leđima i ramenima već rastu
uboji, kako mu uho ošinuto remenom raste do
veličine glavice cvjetače. Kraj njega se sa zemlje s
mukom pridizao Cahir, držeći se za obraz. Po njegovoj
goloj podlaktici naočigled su izrastale i bujale široke
crvene pruge.
Na zemlju se spustila kiša koja je smrdjela po
sumporu, pepeo od nedavnog vatrometa.
Angoulême je žalosno jecala, držeći se za vrat.
Milva je odbacila pojas, nakon kratkog oklijevanja
kleknula do nje, zagrlila je i privila bez riječi uza se.
»Predlažem«, oglasio se ledenim glasom vampir,
»da si pružite ruke. Predlažem da se nikada, ali ama
baš nikada više ne vraćamo toj temi.«
Neočekivano je puhnuo i spuštajući se niz planine
zašumio vjetar u kojemu su, činilo se, zazvučala neka
sablasna zavijanja, krici i naricanja. Oblaci su jureći
nebom poprimili fantastične oblike. Mjesečev srp
pocrvenio je kao krv.
.
Bijesni zbor i lepetanje krila legnjeva mračnjaka
probudili su ih prije zore.
Krenuli su tik po izlasku sunca koje je
zasljepljujućom vatrom zapalilo kasne snjegove po
planinskim vrhuncima. Krenuli su puno prije no što
se sunce uspjelo pokazati iza vrhova. Uostalom, čim
se pokazalo, nebo su prekrili oblaci.
 Jahali su kroz šume, a put ih je vodio sve više i
više, što se dalo odmjeriti po promjenama u sastavu
drveća. Hrastovi i grabovi su iznenada nestali, ujahali
su u tamu bukvika zastrtih otpalim lišćem koje je
mirisalo na plijesan, paučinu i gljive. Gljiva je bilo u
izobilju. Vlažan kraj ljeta bogato je rodio jesenskim
gljivama. Šumski pokrov mjestimično je doslovno
nestajao pod klobucima vrganja, rujnica i muhara.
Bukvici su bili tihi, izgledalo je da je većina ptica
pjevica već odletjela u toplije krajeve. Samo su pokisle
vrane graktale po rubovima guštare.
Onda su prestale bukve, pojavile su se smreke.
Zamirisalo je po smoli.
Sve češće su nailazili na bregove bez raslinja i
goleti na kojima ih je sustizao vjetar. Rijeka Newi
pjenila se na bukovima i vodopadima, njezine su vode
- unatoč kišama - ostale kristalno prozirne.
Na obzorju se uzdizala Gorgona. Sve bliža.
Niz strme strane moćne planine cijele su se godine
spuštali ledenjaci i snjegovi, zbog čega je izgledalo kao
da je Gorgona uvijek opasana bijelim lentama. Vrh
Đavolje gore, poput glave i vrata tajanstvene nevjeste,
neprestano su ovijali velovi oblaka. Ponekad bi pak
Gorgona poput plesačice zatresla svojom bijelom
haljom - pogled je bio lijep, ali smrtonosan - sa strmog
stijenja planine obarale bi se tada lavine metući sve
na svojemu putu do morena u podnožju i dalje prema
dnu, strminom, do najviših stabala smreka iznad
prijevoja Theodula, nad dolinama Newi i Sansretoura,
nad crnim okašcima gorskih jezeraca.
 Sunce, koje se unatoč svemu uspjelo probiti kroz
oblake, zašlo je prebrzo - samo se skrilo za planine na
zapadu, obasjavši ih grimizno-zlatnim odsjajem.
Prenoćili su. Sunce se diglo.
I došlo je vrijeme da se razdvoje.
.
Glavu je pomno omotao Milvinom svilenom
maramom. Natukao je Regisov šešir. Još je jednom
provjerio položaj sihilla na leđima i oba stileta u
sarama.
Kraj njega je Cahir oštrio svoj dugi nilfgaardski
mač. Angoulême je opasala čelo vunenim povezom,
ubacila u sam lovački nož koji joj je darovala Milva.
Strijelkinja i Regis su im sedlali konje. Vampir je
svoga vranca prepustio Angoulême, sam je presjeo na
mula Drakulu.
Bili su spremni. Ostalo je još nešto što su trebali
riješiti.
»Dođite ovamo, svi.«
Prišli su.
»Cahire, sine Ceallachov«, započeo je Geralt
nastojeći ne biti patetičan. »Povrijedio sam te
neutemeljenom sumnjom i ponio se nisko prema tebi.
Ovime ti se svečano ispričavam, pred svima, pognuvši
glavu. Ispričavam se i molim te da mi oprostiš. I vas
sve molim za oproštaj, jer bilo je nisko prisiliti vas da
to gledate i slušate.«
»Istresao sam na Cahira i na vas svoj gnjev, svoj
bijes i svoj jad. Koji su proizašli iz toga što ne znam
tko nas je izdao. Znam tko je izdao i oteo Ciri koju
želimo spasiti. Moj gnjev dolazi od toga što je riječ o
osobi koja mi je nekoć bila vrlo bliska.«
»Gdje smo, što namjeravamo, kuda idemo i kamo
smjeramo... sve je to otkriveno s pomoću
pretraživačke magije za hvatanje. Za majstoricu
čaranja nije pretjerano teško pronaći i promatrati iz
daljine nekoć dobro znanu i blisku osobu, s kojom je
imala dugotrajni psihički dodir što dopušta stvaranje
matrice. Ali čarobnica i čarobnjak o kojima govorim
počinili su grešku. Razotkrili su se. Pogriješili su
prebrojavajući članove družbe i ta ih je greška odala.
Reci im, Regise.«
»Geralt bi mogao imati pravo«, rekao je polagano
Regis. »Kao i svaki vampir, nevidljiv sam za
pretraživanja i vizijsko sondiranje, odnosno za
čaroliju pronalaženja. Vampira se može analitičkom
čarolijom pratiti izbliza, ali ga se ne može otkriti
pretraživačkom čarolijom na daljinu. Pretraživačka
čarolija neće pokazati vampira. Ondje gdje je vampir,
skeniranje će pokazati da nema nikoga. Zato se samo
čarobnjak mogao tako prevariti u vezi s nama:
skenirati četvero ondje gdje ih je zapravo petero,
odnosno četvero ljudi i jedan vampir.«
»Iskoristit ćemo tu čarobnjačku pogrešku«,
nastavio je ponovo vještac. »Ja, Cahir i Angoulême
ćemo poći u Belhaven na razgovor s poluvilenjakom
koji unajmljuje ubojice za nas. Nećemo poluvilenjaka
upitati po čijem nalogu radi, jer to već znamo. Upitat
ćemo ga gdje su čarobnjaci na čiju zapovijed djeluje.
Kada doznamo gdje su, otići ćemo tamo. I osvetiti se.«
Svi su šutjeli.
 »Prestali smo računati datume, zato nismo ni
primijetili da je već dvadeset peti rujna. Prije dva dana
bila je noć Ravnodnevice. Ekvinodj. Da, bila je to
upravo ta noć na koju mislite. Vidim vašu utučenost,
vidim što vam je u očima. Primili ste signal te ružne
noći kada su se trgovci taborujući pored nas hrabrili
žesticom, pjevanjem i vatrometom. Vaš je predosjećaj
sigurno bio manje jasan od mog i Cahirovog, ali ste se
ipak domislili. Sumnjate. I bojim se da sumnjate
opravdano.«
Zagraktale su vrane prelijećući golet.
»Sve upućuje na to da je Ciri mrtva. Umrla je prije
dvije noći, za Ekvinocija. Negdje daleko odavde,
usamljena, među stranim i tuđim ljudima.«
»Preostala nam je stoga samo osveta. Krvava i
okrutna osveta o kojoj će kružiti priče još i nakon
stotinu godina. Priče koje se ljudi neće usuđivati
slušati nakon što padne mrak. A onima koji požele
počiniti takav zločin, zadrhtat će ruka na pomisao o
našoj osveti. Pružit ćemo zastrašujući primjer groze!
Metodom gospodina Fulka, mudroga gospodina
Fulka koji zna kako se treba odnositi prema
podlacima i zločincima. Primjer užasa koji ćemo im
pružiti zaprepastit će čak i njega!«
»Počnimo onda i neka nam pakao pomogne!
Cahire, Angoulême, na konje. Idemo uzvodno uz
Newi, prema Belhavenu. Maslačku, Milva, Regise, vi
polazite prema Sansretouru, prema granici
Toussainta. Nećete zalutati, Gorgona će vam
pokazivati put. Doviđenja.«
.
 Ciri je milovala crnu mačku koja se po navadi svih
mačaka svijeta vratila u kolibu u močvari kada su joj
hladnoća, glad i neprilike poljuljale ljubav prema
slobodi i bludničenju. Sada je ležala na djevojčinim
koljenima i podmetala vrat pod njezin dlan
pokazujući predenjem koliko uživa.
To o čemu je djevojka govorila, mačku nije uopće
zanimalo.
»To je bio jedini slučaj kada sam sanjala Geralta«,
nastavila je Ciri. »Od toga vremena, od rastanka na
otoku
Thaneddu, od Galebove kule, nikada ga nisam
vidjela u snu. Zato sam smatrala da nije živ. I
odjednom je isplivao taj san, takav kakve sam sanjala
prije, za koje je Yennefer govorila da su proročki,
prekognitivni, da pokazuju ili prošlost, ili budućnost.
Bilo je to dan uoči Ekvinocija. U gradiću čijega se
imena ne sjećam. U podrumu u koji me zatvorio
Bonhart. Nakon što me je mučio i prisilio da priznam
tko sam.«
»Odala si mu tko si?« podignuo je glavu Vysogota.
»Sve si mu rekla?«
»Za kukavičluk«, progutala je slinu, »platila sam
poniženjem i prezirom prema samoj sebi.«
»Ispričaj mi svoj san.«
»Vidjela sam u njemu planinu, veliku, strmu,
oštru, kao kameni nož. Vidjela sam Geralta. Čula sam
što govori. Točno. Svaku riječ, kao da sam ondje.
Sjećam se da sam htjela povikati da to uopće nije
tako, da je sve to neistina, da je užasno pogriješio...
Da je pogriješio u svemu! Da Ekvinocij još uopće nije
bio, pa da se čak i dogodilo da sam na Ekvinocij
umrla, ne smije me proglašavati prerano mrtvom, dok
sam još živa. I ne smije optuživati Yennefer i govoriti
o njoj takve stvari...«
Na trenutak je ušutjela, pogladila mačku, jako
šmrcnula.
»Ali nisam mogla prizvati glas. Nisam mogla čak ni
disati... Kao da sam se utapala. I probudila sam se.
Zadnje što sam vidjela, čega se sjećam iz toga sna,
bilo je troje jahača. Geralt i još dvoje u galopu kroz
sutjesku s čijih su se stijena slijevali vodopadi..«
Wysogota je šutio.
.
Da se netko te noći krišom prikrao kolibi s upalim,
mahovinom obraslim trščanim krovom, da je zavirio
kroz pukotinu u prozorskom kapku, ugledao bi u
škrto osvijetljenoj unutrašnjosti sjedobradog starca
kako usredotočeno sluša priču pepeljastokose
djevojke čiji je obraz unakazio strašan ožiljak.
Vidio bi crnu mačku kako leži na djevojčinim
koljenima, lijeno prede, zahtijevajući maženje - na
veselje miševa rastrčanih po kolibi.
Ali to nije mogao vidjeti nitko. Koliba s upalim,
mahovinom obraslim trščanim krovom bila je dobro
skrivena posred magli, u beskrajnim močvarama
Perepluta u koje se nitko nije usuđivao zaći.
 .

Poznato je da kada vještac zadaje muku, patnju i smrt,

osjeća similissime nasladu i užitak jednak onom koje
pobožan i normalan čovjek ćuti samo kada sa svojom
vjenčanom suprugom opći ibidem cum eiaculatio. Iz toga
jasno proizlazi da je i glede toga vještac stvor protivan
prirodi, nemoralan i prljav degenerik podrijetlom s dna
najcrnjega i najsmradnijeg pakla, jerbo iz patnji i muka još
valjda samo đavo može crpiti nasladu.
Anonim, Monstrum ili opis vješca
Šesto poglavlje

SIŠLI SU S GLAVNE CESTE koja je vodila dolinom Newe,

pošli prečicom, preko planine. Jahali su onoliko brzo
koliko im je dopuštala staza, uska, vijugava, pripijena
uz stijenje fantastičnih oblika pokriveno raznobojnim
lišajevima i mahovinom. Probijali su se kroz okomite
stjenovite litice s kojih su se obrušavale rastrzane
pruge slapova i vodopada. Prolazili su kroz klisure i
klance, preko nesigurnih mostića nad ponorima na
čijem su se dnu pjenili brzaci.
Izgledalo je kao da se Gorgonina nazubljena
oštrica uzdiže ravno iznad njihovih glava. Vrh Đavolje
gore nisu mogli vidjeti - utonuo je u oblake i magle
koji su prekrivali nebo. Vrijeme se - kako to već biva
u planinama - pokvarilo u nekoliko sati, počelo je
sipiti, pa padati jako i opako.
Dok se bližio sumrak, svo se troje nestrpljivo i
nervozno počelo ogledavati za pastirskom bunjom,
napuštenom stajom za ovce ili barem špiljom. Za bilo
čime što bi ih zaštitilo preko noći od vode koja se
slijevala s neba.

***

»Valjda je prestalo padati«, rekla je s nadom u

glasu Angoulême. »Kaplje još samo kroz rupe na
krovu bunje. Sutra ćemo, na sreću, biti već blizu
Belhavena, a u predgrađu se uvijek može prenoćiti u
nekakvoj daščari ili staji.«
»Nećemo ući u grad?«
 »O ulasku nema ni govora. Stranci na konjima
upadaju u oći, a Slavuj ima u gradu gomilu
doušnika.«
»Razmatrali smo plan da se svjesno izložimo kao
mamac...«
»Ne«, prekinula ga je. »To je loš plan. To što smo
zajedno, pobudit će sumnje. Slavuj je lukav tip, a
vijest o mojemu uhićenju sigurno se već proširila. Što
god uznemiri Slavuja, doći će i do poluvilenjaka.«
»Što onda predlažeš?«
»Obići ćemo grad u luku od istoka, od izlaza doline
Sansretour. Ondje su rudnici. U jednom od tih
rudnika imam poznanika. Posjetit ćemo ga. Tko zna,
budemo li imali sreće, možda nam se taj posjet
isplati?«
»Možeš li biti jasnija?«
»Reći ću vam sutra. U rudniku. Da ne ureknem.«
Cahir je dodao brezovih grana u vatru. Cijeloga je
dana padalo, drugo drvo ne bi gorjelo. Ali brezovina,
iako mokra, malo je pucketala pa odmah planula
visokim modrikastim plamenom.
»Odakle si ti, Angoulême?«
»Iz Cintre, vješče. To je jedna zemlja na moru, kod
ušća Jaruge...«
»Znam gdje leži Cintra.«
»Pa onda zašto pitaš, ako znaš? Toliko te
zanimam?«
»Pa moglo bi se reći i da me pomalo i zanimaš.«
Šutjeli su. Vatra je pucketala.
 »Moja majka«, progovorila je napokon Angoulême,
gledajući u plamenove, »bila je u Cintri plemkinja i to
možda i visokoga roda. U grbu je toj obitelji bila
morska mačka, pokazala bih ti, jer imala sam
medaljončić s tom njihovom usranom mačkom,
majčin, ali sam ga prokockala... Ali ta me se obitelj,
posrao ih morski pas, odrekla, jer se moja majka
navodno upustila s nekakvim prostakom, valjda
konjušarom, i ja sam bila kopile, sramota, bruka i
mrlja na časti. Dali su me na odgajanje dalekim
rođacima, ti u grbu nisu imali ni mačku, ni psa, ni
ikojeg drugog vraga, ali nisu bili loši prema meni.
Poslali su me u školu, tukli kad zbrojiš sasvim malo...
Premda su me počesto podsjećali na to tko sam, da
sam fačuk rođen u koprivama. Majka me posjetila
možda tri ili četiri puta dok sam bila mala. Potom me
prestala posjećivati. Mene uostalom i nije bilo briga...«
»Kako si dospjela među prijestupnike?«
»Pitaš kao istražni sudac!« prasnula je, groteskno
se namrštivši. »Među prijestupnike, fiii! Sišla s puta
vrline, feee!«
Progunđala je, pročeprkala pod pazuhom, izvukla
nešto što vještac nije dobro vidio.
»Jednooki Fulko«, promrmljala je, predano si
utrpavajući nešto u desni i ušmrkavajući nosom,
»ipak je pošten tip. Što je uzeo, njegovo je, ali prah mi
je ostavio. Hoćeš li prstohvat, vješče?«
»Ne. Bilo bi mi draže da ni ti ne uzmeš.«
»Zašto?«
»Zato.«
»Cahire?«
 »Ne uživam fisstech.«
»E jesam naletjela na svece«, zavrtjela je glavom.
»Sigurno ćete mi začas početi propovijedati kako ću
od praha oslijepiti, oglušiti i oćelaviti? Da ću roditi
zaostalo dijete?«
»Pusti to, Angoulême. I dovrši priču.«
Djevojka je snažno kihnula.
»Dobro, kako hoćeš. Gdje sam ono... Aha. Izbio je
rat, znaš to, s Nilfgaardom, rođaci su izgubili sav
imetak, morali su napustiti kuću. Imali su troje
vlastite djece i ja sam im postala teret, pa su me dali
u sirotište. Vodili su ga svećenici pri nekom svetištu.
Bilo je to, kako se pokazalo, veselo mjesto. Običan
kupleraj, bordel, bez pretjerivanja, za takve što vole
nedozrelo voće s bijelom košticom, kužiš? Mlade
curice. I mlade dečke isto. Ja, kada sam onamo
dospjela, bila sam već porasla, izrasla, nije bilo
mušterija...«
Posve neočekivano oblila se rumenilom koje se
vidjelo čak i u svjetlosti vatre.
»Skoro pa nije bilo«, dodala je kroz zube.
»Koliko ti je tada bilo godina?«
»Petnaest. Upoznala sam jednu djevojku i petoricu
dječaka, mojih godina i malo starijih. I brzo smo se
dogovorili. Poznavali smo pomalo legende i priče. O
Ludom Dei, o Cmobradom, o braći Cassini... Uželjeli
smo se ceste, slobode, haračenja! Zar moramo, rekli
smo si, samo za to što nas ovdje dvaput dnevno
hrane, davati na zahtjev guzice nekakvim
ljigavcima...«
 »Pripazi na riječi, Angoulême. Znaš da
pretjerivanje nije zdravo.«
Djevojka je opako hračnula u vatru.
»Koji si ti svetac! Dobro, prijeći ću na stvar, jer mi
nije do brbljanja. U kuhinji sirotišta našlo se noževa,
trebalo ih je samo dobro naoštriti na kamenu i
zadjenuti za pojas. Od istokarenih nogu hrastova
stolca ispale su lijepe palice. Trebali su nam samo
konji i novac, pa smo sačekali dolazak dvojice
razvratnika, stalnih posjetitelja, staraca, fuj, valjda
četrdesetogodišnjih. Došli su, sjeli, vince potezali,
čekali da im svećenici po običaju privežu odabranu
maloljetnicu za jedan posebno domišljat komad
namještaja... Ali toga se dana nisu najebali!«
»Angoulême.«
»Dobro, dobro. Ukratko: priklali smo i zatukli
obojicu bludnih djedica, trojicu svećenika i paža,
jedinoga koji nije pobjegao i koji je branio konje.
Samostanskog rizničara koji nije htio predati ključ
škrinje, toliko smo dugo vatrom pekli dok nam ga nije
dao, ali smo mu poštedjeli život jer je bio drag starac,
uvijek ljubazan i dobar. I pošli smo u pljačku, po
cestama. Bivalo nam je razno, jednom dobro, jednom
loše, jednom smo tukli mi, jednom su tukli nas. Koji
smo put bili gladni, koji put siti. Ha, češće gladni. Od
toga što puže pojela sam u životu sve što se, jebi ga,
dalo uloviti. A od toga što leti jednom sam pojela čak
i zmaja, jer je bio zalijepljen ljepilom od brašna.«
Ušutjela je, žestoko raskuštrala svoju kosu
svijetlu poput slame.
 »Ah, bilo je kako je bilo. Reći ću ti samo da od tih
koji su sa mnom pobjegli iz sirotišta više nitko nije
živ. Dvojicu posljednjih, Owena i Abela, zatukli su
prije nekoliko dana panduri gospodina Fulka. Abel se
predao, kao i ja, ali su ga unatoč tomu posjekli, iako
je odbacio mač. Mene su poštedjeli. Nemoj misliti da
su to učinili iz dobrote. Već su me rastezali na plaštu,
ali je dojurio časnik i nije im dopustio da se povesele.
No, a od gubilišta si me ti spasio...«
Na trenutak je ušutjela.
»Vješče?«
»Molim.«
»Ja znam pokazati zahvalnost. Ako samo
poželiš...«
»Molim?«
»Pogledat ću što ima kod konja«, rekao je brzo
Cahir i ustao, omatajući se plaštem. »Prošetat ću
malo... uokolo...«
Djevojka je kihnula, šmrcnula, hraknula.
»Ni riječi, Angoulême«, upozorio ju je, zbilja srdit,
zbilja postiđen, zbilja smeten. »Ni riječi!«
Ponovo je hraknula.
»Zbilja me ne želiš? Nimalo?«
»Već si od Milve dobila remenom, balavice. Ako
smjesta ne umukneš, dobit ćeš i od mene.«
»Šutim.«
»Dobra curica.«

***
 Na obronku obraslom naherenim i kržljavim
borićima zijevale su jame i rupe, pokrivene i zatvorene
daskama, povezane brvnima, ljestvama i skelama. Iz
rupa su izlazile platforme poduprte unakrsnim
stupovima. Po nekim platformama motali su se ljudi
gurajući kolica i tačke. Sadržaj kolica i tačaka - koji
se, na prvi pogled, sastojao od prljave zemlje pune
kamenja - istresali su s platformi u velika
četverokutna korita ili, točnije, sklopove sve manjim
daskama pregrađenih korita. Kroz korita je stalno i
bučno tekla voda koja je pristizala sa šumovita brijega
s pomoću drvenih žlijebova naslonjenih na niske
potpornje. I na sličan način odlazila, dolje, na urvinu.
Angoulême je sjahala s konja, dala znak Geraltu i
Cahiru da i oni sjašu. Ostavivši konje uz plot, pošli
su prema konstrukcijama, gacajući po blatu oko
šupljikavih oluka i cijevi.
»Ispiranje željezne rudače«, rekla je Angoulême
pokazujući uređaj. »Odande, eno, iz šahta se izvozi
iskopano, sipa u korita i ispire mlazom vode iz
potoka. Ruda ostaje na sitima i odatle ju se sakuplja.
Oko Belhavena ima puno rudnika i takvih ispiračica.
A ruda se odvozi u dolinu, u Mag Turg, ondje su
talionice i željezare, jer je ondje više šuma, a za
topljenje je potrebno drvo...«
»Hvala na pouci«, kiselo ju je presjekao Geralt.
»Vidio sam već u životu nekoliko rudnika i znam što
je potrebno za taljenje. Kada ćeš nam napokon odati
u koju smo svrhu došli ovamo?«
 »U svrhu razgovora s jednim mojim znancem.
Ovdašnjim nadzornikom. Dođite sa mnom. Ha, već ga
vidim! Eno ga, tamo, kod stolarije. Pođimo.«
»Onaj patuljak?«
»Da. Zove se Golan Drozdeck. On je, kako sam
rekla...«
»Ovdje nadzornik. Rekla si. No nisi rekla o čemu
želiš s njime popričati.«
»Pogledajte svoje čizme.«
Geralt i Cahir su poslušno pogledali obuću
ukaljanu blatom čudne crvenkaste boje.
»Poluvilenjak kojega tražimo«, preduhitrila je
pitanja Angoulême, »imao je za razgovora sa Slavujem
isto ovakvo crvenkasto blato na gamašama.
Kopčate?«
»Sada da. A patuljak?«
»Nemojte mu se uopće obraćati. Ja razgovor
preuzimam na sebe. Neka vas smatra tipovima koji
ne pričaju, nego sijeku. Napravite opasne face.«
Nisu morali namještati posebne izraze lica. Neki
od kopača su pogledavši ih brzo odvraćali poglede,
drugi zamirali otvorenih usta. Oni koji su im se našli
na putu, žurno su skretali u stranu. Geralt se
domišljao zašto. Na Cahirovu i njegovu vlastitu licu
vidjele su se modrice, krvni podljevi, ozljede i otekline
- slikoviti tragovi tučnjave i udaraca kojima ih je
obdarila Milva. Stoga su izgledali poput likova koji se
uživaju mlatiti međusobno, a koje ne treba dugo
nagovarati ni da premlate nekoga drugog.
 Patuljak, Angoulêmein znanac, stajao je ispred
zgrade s natpisom »Stolarija« i slikao nešto na ploči
sklepanoj od dvije oblanjane daske. Zamijetio je
pridošlice, odložio kist, ostavio lončić s bojom,
pogledao ih ispod oka. Na njegovoj fizionomiji
urešenoj zamrljanom bradom iznenada se ocrtao
izraz velikoga čuđenja.
»Angoulême?«
»Bok, Drozdeck.«
»Ti si?« Bradonja je zinuo. »To si zbilja ti?«
»Ne. Nisam ja. To je svježe uskrsli prorok Loboda.
Postavi još koje pitanje, Golane. Za promjenu
možda neko pametnije.«
»Ne rugaj se, Plava. Nisam se nadao da ću te ikada
više ugledati. Bio je ovdje prije pet dana Mazgov,
pričao je da su te ščepali i nabili na kolac u
Riedbrunu. Zaklinjao se da je to istina!«
»Svako zlo za neko dobro«, slegnula je ramenima
djevojka. »Kada Mazgov bude sada posuđivao novac i
zaklinjao se da će ga vratiti, znat ćeš koliko vrijedi
njegova riječ.«
»Znao sam to već i prije«, odvratio je patuljak, brzo
trepćući i mrdajući nosom poput zeca. »Ne bih mu ja
posudio ni prebijene pare, makar mi se na licu mjesta
usrao i zemlju jeo. Ali ti si meni živa i zdrava, radujem
se, radujem, hej! Možda mi i dug vratiš, ha?«
»Možda. Tko zna?«
»A koji su ovi s tobom, Plava?«
»Dobri kompe.«
»E, jesu face... A kamo vas bozi vode?«
 »Kao i obično, na stranputicu.« Angoulême je, ne
obazirući se na bijesne vješčeve poglede, ušmrknula
prstohvat fisstecha, a ostatak utrljala u desni. »Jesi
za šmrk, Golane?«
»Pa može«, Patuljak je pružio dlan, povukao
darovani prstohvat droge u nosnicu.
»Zapravo«, nastavila je djevojka, »kanim u
Belhaven. Znaš li je li ondje negdje Slavuj s hanzom?«
Golan je nagnuo glavu.
»Ti, Plava, Slavuja izbjegavaj. Jarostan je on, kažu,
puše na tebe, kao gorska kima kada je zimi probudiš.«
»Ma daj! A kada je doznao da su me na oštar kolac
dvopregom nabili, nije se stužio? Nije me požalio? Nije
mu suzica kanula, nije bradu zabalavio?«
»Nije nikako. Kažu da je ovako rekao: Angoulême
je dobila što je već odavno zaslužila: motku u dupe.«
»Eto ti grubijana. Vulgarna prostačka njuška.
Gospodin prefekt Fulko bi rekao: društveno dno. A ja
kažem: dno gnojnice!«
»Bolje ti je, Plava, da mu takve stvari iza leđa ne
govoriš. I ne idi prema Belhavenu, obiđi grad u
velikom luku. A ako baš moraš onamo, bolje ti je da
se prerušiš...«
»Ti, Golane, ne uči ribu plivati.«
»Ma kako bih se i usudio.«
»Poslušaj me, patuljče.« Angoulême je naslonila
čizmu na stubu stolarije. »Postavit ću ti pitanje. Ne
žuri s odgovorom. Najprije dobro promisli.«
»Pitaj.«
 »Da ti nije u zadnje zapeo za oko neki
poluvilenjak? Strani, neovdašnji?«
Golan Drozdeck je šmrknuo, snažno kihnuo,
obrisao nos zapešćem.
»Poluvilenjak, veliš? Kakav poluvilenjak?«
»Ne izigravaj budalu, Drozdeck. Takav koji je
Slavuja unajmio za jedan posao. Da sredi nekoga
vješca...«
»Vješca?« nasmijao se Golan Drozdeck, dižući
svoje daske sa zemlje. »Ma što pričaš! Pa mi,
zanimljivo, baš i tražimo vješca, evo, vidiš kakve
oglase ispisujemo i vješamo po okolici. Vidi, evo: traži
se vještac, plaća dobra, usto hrana i smještaj, detali
u upravi rudnika »Mala Babette«... Kako se ispravno
piše ›detali‹ ili ›detalji‹?«
»Napiši ›detalji‹. A što će vam vještac u rudniku?«
»Mudrog li pitanja. Pa za što ako ne za čudovišta?«
»Koja?«
»Kucala i barbegaze. Strašno su se razbahatili u
donjim hodnicima.«
Angoulême je pogledala Geralta, koji je kimanjem
glave potvrdio da zna o čemu je riječ. A značajnim joj
je nakašljavanjem dao na znanje da se vrati temi.
»A da se vratimo temi...« Djevojka je odmah
shvatila. »Što znaš o tom poluvilenjaku?«
»Ne znamo mi ništa ni o kakvom poluvilenjaku.«
»Rekla sam ti da dobro razmisliš.«
»To sam i učinio.« Golan Drozdeck je iznenada
poprimio lukav izraz lica. »I smislio da se o toj stvari
ne isplati išta znati.«
 »To znači?«
»Znači da je ovdje nemirno. Nemirno područje i
nemirno vrijeme. Bande, Nilfgaarđani, gerilci iz
›Slobodnih Padina‹... I razni strani elementi,
poluvilenjaci. I svatko brije da učini nešto nemilo...«
»To znači?« nabrala je nosić Angoulême.
»Znači da si mi ti dužna novaca, Plava. Umjesto da
vratiš prijašnje, ti bi nove dugove. Ozbiljne dugove, jer
za to što pitaš može se dobiti po glavi i to ne golom
rukom, nego satarom. Kakav mi je to posao? Hoće li
mi se isplatiti budem li znao nešto o tom
poluvilenjaku, ha? Hoću li štogod zaraditi? Jer, ako je
samo rizik bez dobiti...«
Geraltu je dodijalo. Izmorio ga je razgovor, uzrujali
način i ponašanje. Munjevitim je pokretom zgrabio
patuljka za bradu, povukao ga i gurnuo. Golan
Drozdeck se spotaknuo o vjedro s bojom, pao. Vještac
mu je priskočio, pritisnuo mu koljenom prsa i
bljesnuo nožem pred očima.
»Dobit ti može biti da ostaneš živ. Pričaj.«
Činilo se da će Golanove oči začas ispasti iz duplji
i otići na šetnju po okolici.
»Pričaj«, ponovio je Geralt. »Pričaj što znaš. Inače
ću ti prerezati grlo tako da ćeš se prije udaviti, nego
iskrvariti.«
»›Rialto‹...« prostenjao je patuljak. »U rudniku
›Rialto‹.«
.
Rudnik »Rialto« tek se neznatno razlikovao od
rudnika »Mala Babette«, kao i od drugih rudnika i
iskopa pored kojih su Angoulême, Geralt i Cahir
prolazili, a koji su se zvali »Jesenski manifest«, »Staro
Rudo«, »Novo Rudo«, »Riđa Julka«, »Celestyna«,
»Zajednička stvar« i »Sretna rupa«. U svima je posao
vrio, u svima su iz okana ili potkopa izvažali prljavu
zemlju i bacali je u korita i ispirali na sitima. U svima
je bilo i više nego dovoljno karakterističnog
crvenkastog blata.
»Rialto« je bio velik rudnik, smješten blizu vrha
brijega. Vrh je bio odrezan i tu je kop bio površinski.
Ispiračica je bila smještena na terasi izdubljenoj u
padini brijega. Ovdje, pod okomitim zidom u kojemu
su zijevali otvori šahtova i galerija, stajala su korita,
sita, oluci i ostali rekviziti rudarske industrije. I ovdje
je nastalo pravo naselje drvenih kućica, baraka,
daščara i koliba pokrivenih šindrom.
»Tu ne poznam nikoga«, rekla je djevojka,
privezujući uzde za ogradu. »Ali pokušat ću
razgovarati s upraviteljem.
Geralte, ako ikako možeš, ne hvataj ga odmah za
vrat i ne prijeti mu nožem. Najprije ćemo popričati...«
»Ne uči ribu plivati, Angoulême.«
Nisu stigli popričati. Nisu stigli čak ni prići zgradi
koja im je nalikovala na sjedište upravitelja. Na
mjestu gdje se ruda tovarila na kola, naletjeli su
ravno na petoricu konjanika.
»Prokletstvo«, rekla je Angoulême. »Prokleto bilo.
Pogledajte što nam je maca donijela.«
»O čemu se radi?«
 »To su Slavujevi ljudi. Došli su pokupiti harač. Već
su me primijetili i prepoznali... Pas mater! E jesmo
upali...«
»Možeš nešto slagati?« promrmljao je Cahir.
»Ne računajte s tim.«
»Zašto?«
»Bježeći iz hanze okrala sam Slavuja. To mi neće
oprostiti. Ali pokušat ću... Vi šutite. Otvorite četvore
oči i budite spremni. Na sve.«
Konjanici su se približili. Naprijed su jahala
dvojica - dugokosi prosijedi tip u kožuhu od vučje
kože i mladi dugajlija s bradom, očito puštenom da
skrije ožiljke od akni. Hinili su ravnodušnost, ali
Geralt je primijetio skrivane bljeske mržnje u
pogledima kojima su odmjeravali Angoulême.
»Plava.«
»Novosade. Yirrele. Zdravi bili. Lijepog li dana
danas. Šteta samo što pada.«
Prosijedi je sjahao ili prije iskočio iz sedla, široko
prebacivši desnu nogu preko konjskoga vrata. I ostali
su sjahali. Prosijedi je predao vodice bradatom
dugajliji, zvanom Yirrel, a sam im se približio.
»Eto«, rekao je. »Naša brbljiva svračica. Izgleda da
si živa i zdrava?«
»I nogama prebirem.«
»Balavice jezičava! Pričalo se da prebi reš, ali na
kolcu. Pričalo se da te uhvatio Jednooki Fulko.
Pričalo se da si na mukama propjevala sve u
šesnaest, da si odala sve što god su pitali!«
 »Pričalo se«, frknula je Angoulême, »da je tvoja
majka, Novosade, tražila od mušterija samo četiri
tinfe, ali joj ionako nitko nije htio dati više od dvije.«
Razbojnik joj je pljunuo pod noge s prezirnim
izrazom lica. Angoulême je ponovo frknula, posve kao
mačka.
»Novosade«, rekla je drsko, podbočivši se. »Trebam
riješiti nešto sa Slavujem.«
»Zanimljivo. I on s tobom također.«
»Začepi gubac i slušaj dok mi se još priča. Prije dva
dana, na milju od Riedbrunea, ja i ovi moji pajde
zatukli smo toga vješca čija je smrt bila naručena.
Kopčaš?«
Novosad je značajno pogledao svoje sudrugove,
zatim podvio rukavicu, odmjerio pogledom Geralta i
Cahira.
»Tvoji novi pajde«, ponovio je otegnuto. »Ha, vidim
po njuškama da nisu sveci. Vješca su ubili, kažeš? A
kako? Udarcem sleđa? Ili u snu?«
»To je nevažan detal.« Angoulême se nacerila kao
majmunica. »Ali je zato važan detal to da je rečeni
vještac pod ledinom. Poslušaj me, Novosade. Ja se sa
Slavujem ne želim kačiti, niti mu stvarati probleme.
Ali posao je posao. Poluvilenjak vam je dao predujam
za ugovor, taj me novac ne zanima, to je vaše, za
trošak i trud. Ali druga rata, koju je poluvilenjak
obećao nakon obavljenog posla, po zakonu je moja.«
»Po zakonu?«
»Tako je!« Angoulême se nije obazirala na
sarkastičan ton. »Jer mi smo ti koji su ispunili
ugovor, ubili vješca, za što možemo poluvilenjaku
pokazati i dokaze. Uzet ću stoga to što je moje i otići
u modre i maglovite daljine. Sa Slavujem, kako rekoh,
ne kanim se nadmetati, jer za mene i za njega na
Padinama nema mjesta. To mu prenesi, Novosade.«
»Samo to?« Opet otrovni sarkazam.
»I puse«, prasnula je Angoulême. »Možeš mu
umjesto mene naprčiti dupe, per procura.«
»Ja sam došao na bolju ideju«, obznanio je
Novosad, pogledavajući kompanjone. »Ja ću njemu
tvoje dupe dovući u originalu, Angoulême. Ja ću mu
tebe, Angoulême, dovesti okovanu, a on će onda već
sve s tobom dogovoriti i riješiti. I srediti. Sve. I spor o
tome kome pripada ugovoreni novac poluvilenjaka
Schirrúa. I otplatu onoga što si ukrala. A i to da su
Padine za nas pretijesne. Sve će se tako riješiti.
Detalno.«
»Postoji jedna zapreka.« Angoulême je spustila
ruke. »Kako ti mene želiš dovesti Slavuju, Novosade?«
»Eto, ovako!« Bandit je pružio ruku. »Za vrat!«
Geralt je munjevitim pokretom izvukao sihill i
gurnuo ga Novosadu pod nos.
»Ne bih savjetovao«, zarežao je.
Novosad je odskočio, isukao mač. Yirrel je sa
zviždukom izvukao krivu sablju iz toka na plećima.
Ostali su slijedili njihov primjer.
»Ne bih savjetovao«, ponovio je vještac.
Novosad je opsovao. Pogledao je kompanjone. Nije
bio jak u računu, ali ispalo mu je da su petorica
znatno više od troje.
 »Bij!« vrisnuo je, bacajući se na Geralta. »Ubij!«
Vještac je poluokretom izbjegao udarac i svom mu
snagom zasjekao sljepoočnicu. Još prije no što je
Novosad pao, Angoulême se pognula u kratkom
zamahu, nož je zviznuo zrakom, Yirrel je nalijećući
zateturao, ispod podbratka mu je stršao koštani
držak. Razbojnik je ispustio sablju, objema rukama
iščupao nož iz vrata, oblio se krvlju, a Angoulême ga
je poskočivši udarila nogom u prsa i oborila na
zemlju. Za to je vrijeme Geralt posjekao drugog
bandita. Cahir je sasjekao sljedećega, pod moćnim
udarcem nilfgaardskoga mača s razbojnikove je
lubanje otpalo nešto nalik na komad lubenice. Zadnji
se bandit povukao, skočio na konja. Cahir je podbacio
mač, uhvatio ga za oštricu i hitnuo kao koplje,
pogodivši bandita ravno među lopatice. Konj je zarzao
i trgnuo glavom, prisjeo, zatopotao vukući po
crvenom blatu truplo s rukom zapletenom u remen
uzdi.
Sve skupa nije trajalo dulje od pet otkucaja srca.
»Ljudiiii!« proderao se netko među zgradama.
»Ljudiiii! Upomooooć! Ubojstvo, ubojstvo, ubijaju!«
»Vojska! Dozovite vojsku!« kriknuo je drugi rudar,
tjerajući djecu koja su se po vječnom običaju sve
djece svijeta pojavila tko zna odakle gledati i petljati
se pod nogama.
»Neka netko otrči po vojsku!«
Angoulême je podigla svoj nož, obrisala ga i
ubacila u saru.
»Neka samo trči!« uzvratila je povikom, osvrćući se
uokolo. »Što je, vi jamari, slijepi ste, ha? Ovo je bila
samoobrana! Napali su nas, razbojnici prokleti! Pa
zar ih ne poznajete? Jesu li vam malo zla nanijeli?
Malo su vam harača izvukli?«
Snažno je kihnula. Potom je Novosadu koji se još
trzao strgnula kesu s pojasa, sagnula se nad Yirrela.
»Angoulême.«
»Što je?«
»Ostavi.«
»A zašto bih? To je plijen! Imaš previše novca...«
»Angoulême...«
»Hej, vi«, odjednom se razlegao zvučni glas.
»Izvolite ovamo.«
U otvorenim vratima barake, skladišta alata,
stajala su tri muškarca. Dvojica su bili kratko ošišane
ljudeskare niskih čela i nedvojbeno niske bistrine.
Treći - taj koji ih je zazvao - bio je neobično visok,
tamnokos, pristao muškarac.
»Nehotice sam čuo razgovor koji je prethodio
događaju«, rekao je muškarac. »Nisam previše
vjerovao u ubojstvo vješca, mislio sam da je riječ o
ispraznom hvalisanju. Sada više ne mislim tako.
Uđite ovamo, u baraku.«
Angoulême je čujno udahnula. Pogledala je vješca
i jedva zamjetno kimnula glavom.
Muškarac je bio poluvilenjak.
.
Poluvilenjak Schirrú bio je visok - dobrano preko
šest stopa visine. Dugu tamnu kosu nosio je na vratu
zavezanu u konjski rep koji mu se spuštao niz leđa.
Miješanu krv odavale su mu oči - velike, bademasta
oblika, zelenožute kao u mačke.
»Vi ste dakle ubili vješca«, ponovio je nelijepo se
smiješeći. »Preduhitrivši Homera Straggena, zvanog
Slavuj? Zanimljivo, zanimljivo. Ukratko, vama bih
trebao platiti pedeset florena. Drugu ratu. Straggen je
znači svojih pola stotke dobio zabadava. Jer valjda ne
očekujete da će vam taj novac prepustiti.«
»Moja je stvar kako ću riješiti stvari sa Slavujem«,
rekla je Angoulême, sjedeći na škrinji i mašući
nogama. »A ugovor u vezi s vješcem odnosio se na
posao. I taj smo posao obavili mi. Mi, ne Slavuj.
Vještac je pokopan. Njegovi pajde, svi troje, također
su pokopani. Ispada da je ugovor izvršen.«
»Tako barem vi tvrdite. Kako se to dogodilo?«
Angoulême nije prestala mahati nogama.
»Kad ostarim«, obznanila je svojim uobičajenim
drskim tonom, »napisat ću povijest svoga života. U
njoj ću opisati kako se dogodilo ovo, kako ono, a kako
nešto treće. Dotad ćete morati pričekati, gospodine
Schirrú.«
»Čak se toliko stidite«, primijetio je hladno
mješanac. »Znači da ste to izveli podlo i podmuklo.«
»Smeta vam to?« oglasio se Geralt.
Schirrú ga je pozorno pogledao.
»Ne«, odvratio je tren potom. »Vještac Geralt iz
Rivije nije zaslužio bolju sudbinu. Bio je naivac i
budala. Da je imao ljepšu, pošteniju, časniju smrt,
nastale bi legende. A on nije zaslužio legendu.«
»Smrt je uvijek ista.«
 »Nije uvijek«, zavrtio je glavom poluvilenjak, i dalje
nastojeći zaviriti Geraltu u oči skrivene sjenom
kapuljače. »Budite sigurni da nije uvijek. Domišljam
se da si ti taj koji je zadao smrtonosni udarac.«
Geralt nije odgovorio. Osjećao je silnu potrebu da
križanca zgrabi za konjski rep, svali na pod i istisne
iz njega sve što zna, izbijajući mu redom zube
balčakom mača. Suzdržavao se. Razum mu je
sugerirao da bi mistifikacija koju je izmislila
Angoulême mogla dati bolje rezultate.
»Kako hoćete«, rekao je Schirrú, ne dočekavši
odgovor. »Neću inzistirati na izvješću o tijeku
događaja. Očito vam se baš ne priča o tome, očito se
nemate čime pohvaliti. Ako, naravno, vaša šutnja ne
dolazi od nečega posve drukčijeg... Na primjer, od
toga da se nije dogodilo ama baš ništa. Imate li možda
nekih dokaza da su vam riječi istinite?«
»Odsjekli smo ubijenom vješcu desni dlan«,
odvratila je ravnodušno Angoulême. »Ali poslije ga je
zgrabio i požderao rakun.«
»Stoga imamo samo ovo.« Geralt je polagano
raskopčao košulju i izvukao medaljon s vučjom
glavom. »Vještac je nosio ovo oko vrata.«
»Da pogledam.«
Geralt nije dugo oklijevao. Poluvilenjak je
odvagnuo medaljon u ruci.
»Sada vam vjerujem«, rekao je polagano. »Stvarca
snažno isijava energiju. Nešto takvo mogao je
posjedovati samo vještac.«
 »A vještac«, dovršila je Angoulême, »ne bi dopustio
da je skinemo dok je još disao. Znači da je ovo
neoboriv dokaz. Stoga, milostivi, novce na stol.«
Schirrú je pažljivo spremio medaljon, izvukao
ispod pazuha svitak papira, položio ih na stol i
poravnao dlanom.
»Izvolite.«
Angoulême je skočila sa škrinje, prišla, cerekajući
se i vrckajuđ bedrima. Sagnula se nad stol. A Schirrú
ju je munjevito zgrabio za kosu, svalio na ploču stola
i prislonio joj nož na grlo. Djevojka nije stigla ni
vrisnuti.
Geraltu i Cahiru su mačevi već bili u rukama. Ali
prekasno.
Poluvilenjakovi pomoćnici, grmalji niskih čela,
držali su u rukama željezne kuke. Ali nisu žurili prići.
»Mačeve na pod«, zarežao je Schirrú. »Obojica,
mačeve na pod. Inače ću ovoj djevojčuri raširiti
osmijeh.«
»Ne slušaj...« počela je Angoulême i završila
vriskom, jer je poluvilenjak povukao šaku zapetljanu
u njezinu kosu. I zarezao joj bodežom kožu, pa je niz
djevojčin vrat potekla crvena vijugava nit.
»Mačeve na zemlju. Ja se ne šalim!«
»A da se možda nekako dogovorimo?« Geralt je, ne
obazirući se na srdžbu koja je kipjela u njemu,
odlučio zaigrati na otezanje. »Kao kulturni ljudi?«
Poluvilenjak se otrovno nasmijao.
»Dogovorimo? S tobom, vješče? Mene su ovamo
poslali da te dokrajčim, a ne da s tobom brbljam. Da,
da, degeneriče. Ti si ovdje glumio, igrao predstavu, a
ja sam te odmah prepoznao, na prvi pogled. Podrobno
su mi te opisali. Domišljaš se tko mi te tako točno
opisao? Tko mi je dao točne naznake gdje ću te nad i
u kakvu društvu? Da, sigurno se domišljaš.«
»Pusti djevojku.«
»Ali ja te poznajem ne samo iz opisa«, nastavljao je
Schirrú, ni ne pomišljajući pustiti Angoulême. »Ja
sam te već vidio. Ja sam te već jednom slijedio. U
Temeriji. U srpnju. Išao sam za tobom sve do grada
Doriana. Do sjedišta jurista Codringhera i Fenna.
Kopčaš?«
Geralt je okrenuo mač tako da sječivo bljesne
poluvilenjaku u oči.
»Zanima me«, rekao je hladno, »kako se kaniš
izvući iz ove pat situacije, Schirrú. Ja vidim dva
izlaza. Jedan je: smjesta ćeš pustiti djevojku. Drugi:
ubit ćeš djevojku... A već sekundu poslije tvoja će krv
lijepo obojiti zidove i strop.«
»Vaše oružje«, Schirrú je brutalno trgnuo
Angoulême za kosu, »ima biti na tlu prije no što
izbrojim do tri. Nakon toga počinjem rezati curu.«
»Vidjet ćemo koliko ćeš stići izrezati. Ja mislim da
nećeš puno.«
»Jedan!«
»Dva!« započeo je vlastito odbrojavanje Geralt,
zavrtjevši sihillom siktavi mlinac.
Izvana su do njih doprli topot kopita, rzanje i
frktanje konja, povici.
 »I što sada?« nasmijao se Schirrú. »Na ovo sam
čekao. Ovo više nije pat, nego mat! Stigli su moji
prijatelji.«
»Zbilja?« rekao je Cahir, gledajući kroz prozor.
»Vidim odore carske lake konjice.«
»Znači mat, ali tebi«, rekao je Geralt. »Izgubio si,
Schirrú. Pusti djevojku.«
»Da ne bi.«
Vrata barake popustila su pod udarcima nogom,
unutra je kročilo nekoliko ljudi, većinom odjevenih u
jednake crne odore. Vodio ih je svjetlokosi bradonja
sa srebrnim medvjedom na epoleti.
»Que aen suecc's?« upitao je prijeteći. »Što se ovdje
događa? Tko je odgovoran za ovaj obračun? Za ta
trupla na dvorištu? Govorite smjesta!«
»Gospodine zapovjedniče...«
»Glaeddyvan vortl Bacite mačeve!«
Poslušali su. Jer u njih su bili upereni samostrijeli
i arbalète. Angoulême koju je Schirrú pustio, htjela se
dići sa stola, ali se odjednom našla u stisku
nabijenog, šareno odjevenog grmalja čije su oči bile
izbuljene kao u žabe. Htjela je kliknuti, ali siledžija joj
je stisnuo preko usta šaku u rukavici.
»Suzdržimo se od nasilja«, predložio je hladno
Geralt zapovjedniku s medvjedom. »Nismo zločinci.«
»Ma daj.«
»Postupamo sa znanjem i uz pristanak gospodina
Fulka Arteveldea, prefekta iz Riedbrunea.«
»Ma daj«, ponovio je Medvjed, pokazavši da se
podignu i pokupe Geraltov i Cahirov mač. »Sa
znanjem i uz pristanak. Gospodina Fulka Arteveldea.
Važnog gospodina Arteveldea. Čuli ste, momci?«
Njegovi ljudi - i ti crni i ti šareni - zagrohotali su u
zboru.
Angoulême se zapraćakala u stisku žabookoga,
uzaludno pokušavajući vikati. Uzaludno. Geralt je već
znao. I prije no što je nasmiješeni Schirrú počeo
stezati pružene mu desnice. Prije no što su četiri crna
Nilfgaarđanina zgrabila Cahira, a tri druga uperila
samostrijel ravno u njegovo lice.
Žabooki je gurnuo Angoulême u ruke sudrugova.
Djevojka se objesila u njihovim rukama kao krpena
lutka. Nije ni pokušala pružati otpor.
Medvjed je polagano prišao Geraltu i iznenada ga
udario šakom u pancirnoj rukavici u međunožje.
Geralt se savio, ali nije pao. Na nogama ga je održao
hladan bijes.
»Možda te obraduje vijest«, rekao je Medvjed, »da
niste prve budale koje je Fulko iskoristio za vlastite
ciljeve. Trn u oku su mu unosni poslovi koje ja ovdje
vodim s gospodinom Homerom Straggenom, kojega
neki zovu Slavuj. Fulko bjesni što sam u sklopu tih
poslova unovačio Homera Straggena u carsku službu
i imenovao ga zapovjednikom dragovoljačke satnije
zaštite rudarstva. Službeno se ne može osvetiti, pa
unajmljuje razne bitange.«
»I vješce«, ubacio je otrovno nasmiješeni Schirrú.
»Vani«, rekao je glasno Medvjed, »na kiši kišne pet
leševa. Ubili ste ljude u carskoj službi! Omeli ste rad
u rudniku! Nemam nikakvih dvojbi da ste špijuni,
diverzanti i teroristi. Na ovom terenu obvezuje ratno
pravo. Ovime vas po prijekom postupku osuđujem na
smrt.«
Žabooki je zagrohotao. Prišao je Angoulême koju
su držali banditi i brzim je pokretom zgrabio za dojku.
I čvrsto stisnuo.
»I što ćemo, Plava?« zakreketao je, a glas mu je,
pokazalo se, bio još više žablji od očiju. Razbojnički
nadimak, ako si ga je sam prišio, odavao je smisao za
humor. A ako je trebao biti kamuflažni pseudonim,
funkcionirao je izvanredno.
»Ipak smo se ponovo sreli!« zakreketao je opet
žablji Slavuj, štipajući Angoulême za dojku. »Raduješ
se?«
Djevojka je bolno jauknula.
»Gdje su ti, kurvo, dragulji i biseri koje si mi
ukrala?«
»Uzeo ih je u depozit Jednooki Fulko!« proderala
se Angoulême, neuspješno hineći da se ne boji.
»Možeš ih podignuti kod njega!«
Slavuj je zakreketao i izbuljio oči - sada je izgledao
kao prava pravcata žaba, trebalo je samo pričekati da
počne jezikom loviti muhe. Još je jače uštipnuo
Angoulêm, koja se trgnula i jauknula još bolnije. Iza
crvene magle bijesa koja je prekrila Geraltove oči,
djevojka ga je ponovo počela podsjećati na Ciri.
»Vodite ih«, zapovjedio je Medvjed. »Na dvorište s
njima.«
»To je vještac«, rekao je nesigurno jedan od
bandita iz Slavujeve satnije zaštite rudarstva.
»Čarobnjak! Kako njega dohvaćati golom rukom?
Može nas začarati nekim urokom ili nečim drugim...«
»Nema straha.« Nasmiješeni Schirrú potapšao se
po džepu. »Bez vještačkog amuleta neće uspjeti čarati,
a amulet je kod mene. Uhvatite ga bez brige.«

***

Vani su čekali daljnji naoružani Nilfgaarđani s

crnim plaštevima i šarena Slavujeva hassa. Okupila
se i skupina rudara. Vrzmala su se uokolo i
sveprisutna djeca te psi.
Slavuj je iznenada izgubio vlast nad sobom. Kao
da je u njega ušao đavao. Bijesno krekećući mlatio je
Angoulême šakom, a kada je pala, više ju je puta
udario nogom. Geralt se bacaknuo u stisku bandita
zbog čega je dobio nečim tvrdim.
»Pričali su«, kreketao je Slavuj, skačući nad
Angoulêmeom kao pomahnitala krastača, »da su te u
Riedbrunu proboli kolcem kroz dupe, ti mala droljo!
Kolac ti je bio tada suđen! I na kolcu ćeš krepati! Hej,
momci, potražite uokolo nekakav kolac i dobro ga
zašiljite. Živo!«
»Gospodine Straggene«, namrštio se Medvjed. »Ne
vidim razloga za igranje s tako dugotrajnim i
bestijalnim pogubljenjem. Zarobljenike treba
povješati na uobičajen način...«
Ušutio je pod zlim pogledom žabljih očiju.
»Umuknite, satnice«, zakreketao je bandit.
»Previše vas plaćam a da bih slušao vaše neumjesne
primjedbe. Ja sam Angoulême obećao gadnu smrt i
sada ću se s njom poigrati. A ako hoćete, ovu dvojicu
slobodno objesite. Do njih mi nije stalo.«
»Ali je meni stalo«, upleo se Schirrú. »Obojica su
mi potrebni. Osobito vještac. A budući da će nabijanje
djevojke malo potrajati, iskoristit ću to vrijeme.«
Prišao je, zapiljio u Geralta svoje mačje oči.
»Trebaš znati, degeneriče«, rekao je, »da sam ja bio
taj koji je dokrajčio tvoga pajdaša Codringhera u
Dorianu. Učinio sam to po nalogu svoga gazde,
meštra Vilgefortza, kojemu služim već godinama. Ali
učinio sam to s velikim zadovoljstvom.«
»Stara hulja Codringher«, nastavio je poluvilenjak,
ne dočekavši reakciju, »usudio se turnuti nos u stvari
meštra Vilgefortza. Prosuo sam mu crijeva nožem. A
onu gnusnu nakazu Fenna potpalio sam među
njegovim papirima i živoga ispekao. Mogao sam ga
naprosto zaklati, ali sam žrtvovao malo vremena i
truda da čujem kako zavija i skici. A zavijao je i
skičao, kažem ti, kao prase koje kolju. Nije bilo ama
baš ništa ljudskog u tom zavijanju.«
»Znaš li zašto ti o svemu tome pričam? Jer bih i
tebe mogao naprosto zaklati ili zapovjediti da te
zakolju. Ali žrtvovat ću još malo vremena i truda.
Poslušat ću tvoje zavijanje. Rekao si da je smrt uvijek
ista. Ubrzo ćeš uvidjeti da nije svaka. Zagrijte momci
smolu u loncu. I donesite mi nekakav lanac.«
Nešto se razbilo o ugao barake i u trenu
eksplodiralo uz vatru i sa strašnim praskom.
Druga posuda sa zemnim uljem - Geralt je
prepoznao po zapahu - pogodila je ravno u lonac sa
smolom, treća se rasprsnula tik do čuvara konja.
Prasnulo je, plamen je sunuo uvis, konji su
pomahnitali. Zakovitlalo se, iz kovitlaca je zavijajući
izletio gorući pas. Jedan od Slavujevih bandita
iznenada je raširio ruke i pljasnuo u blato pogođen u
leđa.
»Živjele Slobodne Padine!«
Na vrhu brijega, po skelama i brvnima, pojavile su
se prilike u sivim plaštevima i krznenim kapama. Na
ljude, konje i rudničke barake poletjeli su novi
zapaljivi projektili rasprskavajući se i vukući za
sobom repove vatre i dima. Dva su pala u radionicu,
na pod pokriven strugotinama i piljevinom.
»Živjele Slobodne Padine! Smrt nilfgaardskim
okupatorima!«
Zapjevala su pera strijela i kopalja.
Stropoštao se s konja jedan od crnih Nilfgaarđana,
svalio se probijena grla jedan od Slavujevih
razbojnika, pao s kopljem u vratu jedan od ošišanih
pustahija. Pao je Medvjed zaječavši samrtnički.
Strijela ga je pogodila u grudi, pod prsnu kost, ispod
metalnog ukrasnog ovratnika. Bila je to - premda to
nije mogao nitko znati - strijela ukradena iz vojnoga
transporta, standardni primjerak carske vojske, malo
prerađen. Široki vršak s dvije oštrice na nekoliko je
mjesta bio zarezan radi postizanja rasprskavajućeg
učinka.
Vršak se lijepo rasprsnuo u Medvjedovim
crijevima.
»Dolje tiranin Emhyr! Slobodne Padine!«
Slavuj je zakreketao uhvativši se za rame okrznuto
kopljem.
 Zakotrljalo se po crvenom blatu jedno od djece,
posve probijeno strijelom nekog od boraca za slobodu
koji su gađali odozgo. Pao je jedan od tih koji su držali
Geralta. Svalio se jedan od tih koji su držali
Angoulême. Djevojka se istrgnula drugome,
munjevito iz sare izvukla nož, žestoko zamahnula. U
žestini je promašila Slavujevo grlo, ali mu je lijepo
raspolutila obraz gotovo do samih zuba. Slavuj je
zakreketao još kreketavije no inače i još jače izbuljio
oči. Srušio se na koljena, krv mu je brizgala između
dlanova kojima se držao za lice. Angoulême je
opsjednuto zaurlala, priskočila mu da dovrši posao,
ali nije stigla, jer je između nje i Slavuja eksplodirala
još jedna bomba, rasprsnuvši vatru i oblake smrdljiva
dima.
Uokolo je već tutnjao požar i vladao vatreni
pandemonij. Konji su mahnitali, rzali i ritali se.
Banditi i Nilfgaarđani su urlali. Rudari su trčali u
panici - jedni su bježali, drugi nastojali gasiti
zapaljene zgrade.
Geralt je već stigao podići sihill koji je ispustio
Medvjed. Visoku ženu u verižnjači koja se namjerila
buzdovanom na ustajuću Angoulême kratko je
posjekao preko čela. Crnom Nilfgaarđaninu koji je
nasrtao sa špontonom rasjekao je bedro. Sljedećemu,
koji mu se jednostavno našao na putu, rasjekao je
grlo.
Tik do njega je sluđen, opečen konj, slijepo jureći
oborio i zgazio još jedno dijete.
»Hvataj konja! Hvataj konja!« Cahir se našao tik uz
njega, oslobađajući im prostor širokim zamasima
mača. Geralt nije slušao, nije gledao. Ubio je još
jednog Nilfgaarđanina. Osvrnuo se za Schirrúom.
Angoulême je, na koljenima, s udaljenosti od tri
koraka, odapela iz podignutoga samostrijela,
smjestivši strijelu u trbuh razbojnika iz satnije zaštite
rudarstva. Potom je skočila i objesila se o uzde konja
koji je protrčao kraj nje.
»Uhvati jednog, Geralte!« viknuo je Cahir. »I bježi!«
Vještac je raspolutio novog Nilfgaarđanina,
udarcem odozgo, od prsne kosti do bedra. Žestokim
trzajem glave stresao je krv s obrva i trepavica.
Schirrú! Gdje si, huljo?
Udarac. Krik. Tople kapi na licu.
»Milost!« za vapio je mladić u crnoj odori klečeći u
blatu. Vještac je na tren zastao.
»Priberi se!« zaurlao je Cahir, uhvativši ga za
ramena i snažno stresavši. »Priberi se! Zar si
poludio?«
Angoulême se vraćala galopom, vukući za uzde
drugoga konja. Progonila su je dva jahača. Jedan je
pao pogođen strijelom boraca za slobodu Padina.
Drugoga je iz sedla pomeo Cahirov mač.
Geralt je uskočio u sedlo. I tada je u svjetlosti
požara ugledao Schirrúa, koji je okupljao oko sebe
uspaničene Nilfgaarđane. Pored poluvilenjaka
kreketao je i izvikivao kletve Slavuj, izgledajući sa
zakrvavljenom njuškom kao pravi trol ljudožder.
Geralt je bijesno zaurlao, okrenuo konja, zavrtio
mačem.
 Do njega je Cahir kriknuo i opsovao, zaljuljao se u
sedlu, krv s čela mu je u trenu zalila oči i lice.
»Geralte! Pomozi!«
Schirrú je okupio oko sebe skupinu ljudi, derao
se, zapovijedao im da gađaju iz samostrela. Geralt je
tresnuo konja mačem pljoštimice po sapima,
spreman na samoubilački juriš. Schirrú je morao
umrijeti. Sve drugo ga nije zanimalo. Nije bilo važno.
Cahir nije bio važan. Angoulême nije bila važna...
»Geralte!« vrisnula je Angoulême. »Pomozi Cahiru!«
Pribrao se. I postidio.
Pridržao ga je, podupro. Cahir je obrisao rukavom
oči, a krv ih je smjesta ponovo zalila.
»Nije to ništa, ogrebotina...« glas mu je
podrhtavao. »Na konje, vješče... Galopom za
Angoulême... U galop!«
U podnožju brijega jačala je velika krika, odande
je trčala gomila naoružana pijucima, pajserima i
sjekirama. U pomoć pajdašima i kamaradima iz
rudnika »Rialto« žurili su rudari iz susjednih
rudokopa - iz »Sretne rupe« ili »Zajedničke stvari«. Ili
iz nekog drugog. Tko je to mogao znati?
Geralt je podbo konja petama. Pojurili su galopom,
u mahniti ventre a terre.
.
Jurili su ne osvrćući se, privijeni uz konjske
vratove. Najbolji konj dopao je Angoulême, malen, ali
brz banditski tatarski konjić. Geraltov konj, dorat s
nilfgaardskom ormom, već je počeo dahtati i soptati,
glava mu se spuštala. Cahirov konj, također vojni, bio
je jači i izdržljiviji, ali kakve koristi kada se jahač
jedva održavao u sedlu, makinalno stišćući bedra i
snažno natapajući krvlju grivu i vrat konja.
Ali i dalje su galopirali.
Izbivši naprijed, Angoulême ih je sačekala na
zavoju, na mjestu odakle se put spuštao nizbrdo,
vijugajući među stijenama.
»Potjera...« prodahtala je, razmazujući prljavštinu
po licu. »Jurit će za nama, neće odustati... Rudari su
vidjeli kamo bježimo... Moramo uletjeti u šume, na
bespuće... Otresti ih se...«
»Ne«, usprotivio se vještac, nemirno osluškujući
zvukove koji su se otimali konju iz pluća. »Moramo
cestom... Najjednostavnijim i najkraćim putem u
Sansretour...«
»Zašto?«
»Nemamo sada vremena za priču. Trkom! Izvucite
iz konja koliko se da...«
Galopirali su. Vješčev dorat je sapao.

***

Dorat nije bio u stanju nastaviti put. Jedva je

hodao na nogama krutim poput kolaca, bokovi su mu
se teško dizali, zrak je izlazio iz njega hrapavo
sopćući. Na kraju je pao na bok, ukočeno se ritnuo,
gledao je jahača, u njegovu zamućenom pogledu bilo
je predbacivanje.
Cahirov je konj bio u nešto boljem stanju, ali je
zato Cahir bio u lošijem. Spao je sa sedla, podignuo
se, ali samo četveronoške, silovito povratio, iako nije
baš imao što.
Kada su mu Geralt i Angoulême pokušali
dotaknuti okrvavljenu glavu, kriknuo je.
»Prokleto bilo«, rekla je djevojka. »E jesu mu sredili
frizuru.«
Koža nad čelom i sljepoočnicom mladoga
Nilfgaarđanina, skupa s kosom, bila je znatno
odmaknuta od kosti lubanje. Da krv već nije načinila
slijepljenu krastu, odvojeni dio već bi vjerojatno pao
na uho. Izgledalo je jezivo.
»Kako se to dogodilo?«
»Jednostavno su ga pogodili sjekirom. Da bude
smješnije, nije to bio niti Crni, ni itko od Slavujevih,
već neki od rudara.«
»Posve je svejedno tko je hitnuo.« Vještac je čvrsto
omotao Cahirovu glavu otrgnutim rukavom košulje.
»Važno je i sretno da je bio loš bacač, samo ga je
skalpirao, a mogao mu je rascopati lubanju. Ali dobro
ga je raspalio po glavi. A i mozak je to osjetio. Neće se
održati u sedlu, čak i ako konj uspije podnijeti
njegovu težinu.«
»Što ćemo onda? Tvoj je konj krepao, njegov će
uskoro, a s mojega već kaplje... A iza nas je potjera.
Ne možemo ostati ovdje...«
»Moramo ostati. Ja i Cahir. I Cahirov konj. Ti
nastavi jahati. Oštro. Tvoj je konj snažan, izdržat će
galop. A čak i da ga moraš dotući... Angoulême,
negdje u dolini Sansretour čekaju nas Regis, Milva i
Maslačak. Ne znaju što se događa i mogu upasti
Schirrúu u šape. Moraš ih pronaći i upozoriti, a onda
raspalite svi četvero koliko konji izdrže za Toussaint.
Ondje vas neće progoniti. Barem se nadam.«
»A ti i Cahir?« Angoulême je zagrizla usne. »Što će
biti s vama? Slavuj nije glup, kada ugleda
polukrepanog konja, prekopat će svaku rupu u
okolini! A ti s Cahirom nećeš dospjeti daleko!«
»Schirrú, jer on nas progoni, poći će za tobom.«
»Misliš?«
»Siguran sam. Idi.«
»Što će mi teta reći kada se pojavim bez vas?«
»Objasnit ćeš joj. Ne Milvi, nego Regisu. Regis će
znati što treba učiniti. A mi... Kada Cahiru čupa malo
čvršće prione uz lubanju, poći ćemo u Toussaint.
Ondje ćemo nekako naći jedni druge. No, ne
odugovlači, djevojko. Na konja i šibaj. Ne daj potjeri
da ti se približi. Nemoj dopustiti da te ugledaju.«
»Ne uči djeda kako se kašlje! Držite se! Doviđenja!«
»Doviđenja, Angoulême.«
.
Nije se previše udaljio od puta. Nije se mogao
odreći pogleda na progonitelje. A zapravo nije
očekivao nikakvu akciju s njihove strane, znao je da
će ne gubeći vrijeme pojuriti za Angoulême.
Nije se prevario.
Jahači koji su za manje od četvrt sata uletjeli na
prijevoj, zaista su ugledavši konja zastali, zagalamili,
posvađali se, objahali obližnje grmlje, ali i gotovo
odmah nastavili potjeru cestom. Nedvojbeno su
zaključili da od troje bjegunaca sada dvoje jaše na
jednom konju i da će ih, ne budu li otezali, moći brzo
sustići. Geralt je vidio da i neki konji potjere nisu u
najboljem stanju.
Među progoniteljima nije bilo previše crnih
plašteva nilfgaardske lake konjice, dominirali su
šareni Slavujevi razbojnici. Geralt nije mogao vidjeti
sudjeluje li i sam Slavuj u potjeri ili je ostao liječiti
razrezanu njušku.
Kada je topot potjere koja se udaljavala utihnuo,
Geralt je ustao iz skrovišta u paprati, podigao i
pridržao Cahira koji je stenjao i jaukao.
»Konj je preslab da te nosi. Hoćeš li moći hodati?«
Nilfgaarđanin je ispustio zvuk koji je podjednako
mogao biti potvrda, kao i nijekanje. Ili nešto posve
drugo. Ali noge je pokretao, a to je i bilo glavno.
Sišli su u jarugu, do korita potoka. Cahir je
posljednjih nekoliko koraka skliske strmine prešao
ne vladajući dokraja svojim kretnjama. Dopuzao je do
potoka, pio, zalijevao ledenom vodom zavoj na glavi.
Vještac ga nije požurivao, duboko je disao
prikupljajući snage.
Išao je potokom uzvodno, pridržavajući Cahira i
istodobno vukući konja, gazeći kroz vodu, spotičući
se na oblucima i srušenim deblima. Cahir je nakon
nekog vremena odbio suradnju - nije više poslušno
pomicao noge, posve ih je prestao pokretati, vještac
ga je jednostavno vukao. Tako se dalje nije moglo, tim
prije jer su korito potoka prepriječili vodopadi i
bukovi. Geralt je zastenjao, podignuo ranjenika na
leđa. Ni konj kojega je vukao nije mu olakšavao život.
Kada su se napokon izvukli iz jaruge, vještac se samo
svalio na mokro lišće i posve iscrpljen dašćući ležao
pored Cahira koji je ječao. Ležao je dugo. Koljeno je
ponovo počelo pulsirati bijesnom boli.
Napokon je Cahir ponovo počeo davati znakove
života, a ubrzo je poslije toga - o čuda - i ustao,
psujući i držeći se za glavu. Pošli su. Cahir je isprva
koračao odvažno. Potom je usporio. Potom je pao.
Geralt ga je podignuo na leđa i vukao, stenjući,
kližući se po kamenju. Koljeno mu je razdirala bol,
pred očima su mu letjele crne i ognjene pčele.
»Još prije mjesec dana...« zaječao je s njegovih leđa
Cahir. »Tko bi tada pomislio da ćeš me tegliti na
grbači...«
»Šuti, Nilfgaarđanine... Dok pričaš, postaješ teži...«
Kada su konačno doprli do stijena i stjenovitih
litica, već se gotovo smračilo. Vještac nije tražio špilju,
niti ju je našao - bespomoćno se srušio u prvu rupu
na koju je naišao.

***

U dnu špilje valjale su se ljudske lubanje, rebra,

zdjelične i druge kosti. Ali - što je najvažnije - bilo je
tu i suhoga granja.
Cahir je gorio, drhturio je, tresao se u groznici.
Prišivanje komada kože uz lubanju s pomoću konca i
krive igle podnio je odvažno i pri svijesti. Kriza je došla
kasnije, noću. Geralt je raspalio u špilji vatru, ne
obazirući se na pogibelj. Vani je uostalom rosila kiša
i zavijao vjetar, bilo je malo vjerojatno da netko kruži
okolicom i traži odsjaje ognja. A Cahir se morao
ugrijati.
 U groznici je proveo djelu noć. Drhtao je, stenjao,
buncao. Geralt nije ni trenuo - održavao je vatru. A
koljeno ga je prokleto boljelo.
.
Mlad i snažan muškarac, Cahir je ujutro došao
sebi. Bio je blijed i oznojen, osjećala se vrućica koja je
izbijala od njega. Artikulaciju mu je malo otežavalo
cvokotanje zuba. Ali moglo se razumjeti što govori. A
govorio je prisebno. Žalio se na glavobolju - pojavu
posve normalnu kod nekoga kome je sjekira s lubanje
zderala kožu skupa s kosom.
Geralt je podijelio vrijeme na nemirni drijemež i
hvatanje kiše koja je kapala sa stijenja u kupice
improvizirane od brezove kore. I njega i Cahira mučila
je žeđ.
.
»Geralte?«
»Molim!«
Cahir je s pomoću pronađene bedrene kosti malo
popravio drva u ognjištu.
»U rudniku, dok smo bili... Prestrašio sam se,
znaš?«
»Znam.«
»Na tren je izgledalo kao da si upao u ubilačku
mahnitost. Da za tebe više ništa ne postoji... Osim
ubijanja.«
»Znam.«
»Bojao sam se da ćeš u amoku sasjeći toga
Schirrúa. A od mrtvoga ne bismo izvukli obavijesti.«
 Geralt se nakašljao. Mladi Nilfgaarđanin mu se
sve više sviđao. Nije bio samo hrabar, nego i
inteligentan.
»Dobro si učinio poslavši Angoulême«, nastavljao
je Cahir, samo blago cvkokoćući zubima. »Nije to za
djevojke... Čak ni za takve poput nje. Mi ćemo to sami
riješiti, nas dvojica. Poći ćemo za potjerom. Ali ne zato
da ubijamo u bezglavoj mahnitosti. To što si tada
govorio o osveti... Geralte, čak i u osveti mora
postojati neka metoda. Dočepat ćemo se toga
poluvilenjaka... Prisilit ćemo ga da oda gdje je Ciri...«
»Ciri je mrtva.«
»Nije istina. Ne vjerujem u njezinu smrt... Ni ti ne
vjeruješ. Priznaj.«
»Ne želim vjerovati.«
Vani je fijukao vjetar, šumila je kiša. U špilji je bilo
udobno.
»Geralte?«
»Molim.«
»Ciri je živa. Opet sam sanjao... Dakako, za
Ravnodnevice se nešto dogodilo, nešto strašno... Da,
bez dvojbe, i ja sam to osjetio i vidio... Ali ona je živa...
Sigurno je živa. Požurimo. Ali ne osvećivati se i ubijati.
Požurimo k njoj.«
»Da. Da, Cahire. Imaš pravo.«
»A ti? Ne sanjaš više?«
»Sanjam«, rekao je s gorčinom. »Ali od prelaska
Jaruge jako rijetko. I uopće se ne sjećam snova nakon
buđenja. Nešto je u meni skončalo, Cahire. Nešto je
izgorjelo. Nešto se u meni srušilo...«
 »Nema veze, Geralte. Ja ću sanjati za nas obojicu.«
.
U zoru su pošli dalje. Kiša je prestala padati, čak
se činilo da sunce pokušava pronaći neku rupu u
sivilu koje je zastrlo nebo.
Jahali su polako, obojica na jednom konju s
nifgaardskom vojnom ormom.
Konj se spoticao po oblucima, hodajući korakom
obalom Sansretoura, rječice što je vodila u Toussaint.
Geralt je poznavao put. Bio je jednom ovdje. Jako
davno, puno se promijenilo od toga vremena. Ali nisu
se promijenili dolina i rječica Sansretour, koja je što
dalje to više postajala rijekom Sansretour. Nisu se
promijenili ni Gornji Amell i nad njim uzdignuti
obelisk Gorgone, Đavolje gore.
Neke se stvari jednostavno nisu mijenjale.
.
»Vojnik ne preispituje zapovijedi«, govorio je Cahir,
opipavajući zavoj na glavi. »Ne analizira ih, ne
razmišlja o njima, ne čeka da mu objasne njihov
smisao. To je prva stvar koju kod nas uče vojnike.
Stoga se možeš domisliti da ni sekunde nisam
razmišljao o zapovijedi koja mi je izdana. Pitanje zašto
upravo ja moram uhvatiti tu cintrijsku kraljicu ili
kraljevnu nije mi bilo ni u primisli. Zapovijed je
zapovijed. Ljutit jesam bio, jer sam htio steći slavu
tukući se s viteštvom, s regularnom vojskom... Ali i
posao za obavještajnu službu kod nas se smatra
čašću. Samo da je bila riječ o nekom težem zadatku,
o nekom važnijem zarobljeniku... Ali djevojka?«
 Geralt je bacio u vatru kralježnicu pastrve.
Predvečer su u potočiću koji se ulijevao u Sansretour
ulovili dovoljno ribe da se najedu dosita. Pastrve su
se mrijestile i bilo ih je lako hvatati.
Slušao je Cahirove priče, a u njemu se radoznalost
borila s osjećajem duboke nelagode.
»Sve skupa, bio je to slučaj«, pričao je Cahir, zureći
u plamenove. »Najčišći slučaj. Imali smo, kako sam
poslije doznao, na cintrijskom dvoru špijuna,
komomika. Kada smo osvajali grad i spremali se na
opsadu zamka, taj se špijun iskrao i obavijestio nas
da će kraljevnu pokušati izvesti iz grada. Stvoreno je
nekoliko takvih skupina poput moje. Slučaj je htio da
ti koji su izvodili Ciri nalete baš na mene i moju
skupinu.«
»Počela je jurnjava po ulicama, u četvrti koja je već
gorjela. Bio je to pravi pakao. Ništa, samo urlik
plamena, zidovi vatre. Konji nisu htjeli dalje, a ljudi
ih, što reći, nisu ni tjerali. Moji podređeni, a imao sam
ih četvoricu, počeli su psovati, urlati da sam izgubio
pamet, da ih vodim u smrt... Jedva sam uspio
povratiti nadzor.«
»Nastavili smo ih progoniti kroz taj vatreni kotao i
sustigli. Odjednom su se našli pred nama: petorica
cintrijskih konjanika. I počela je sječa, još prije no što
sam stigao doviknuti neka paze na djevojku. Koja je
uostalom u trenu sletjela na zemlju, taj koji ju je nosio
na sedlu, poginuo je prvi. Jedan od mojih ju je
podignuo i povukao na konja, ali nije daleko dospio,
neki ga je Cintrijac dohvatio s leđa i proburazio. Vidio
sam kako je oštrica prošla na palac od glave Ciri koja
je opet pala u blato. Bila je napola neprisebna od
straha, vidio sam kako se privija uz ubijenoga, kako
nastoji upuzati pod njega... Kao mačić uz ubijenu
mačku...«
Ušutio je, glasno progutao slinu.
»Nije čak ni znala da se privija uz neprijatelja. Uz
mrskoga Nilfgaarđanina.«
»Ostali smo sami«, nastavio je tren potom. »Ja i
ona, a uokolo su bili trupla i plamen. Ciri je puzala
po kaljuži, a voda i krv su se već počele jako
isparavati. Kuća se urušila, već sam malo toga vidio
kroz iskre i dim. Konj nije htio onamo prići. Dozivao
sam je, zvao da dođe do mene, promukao sam
nadvikujući riku požara. Vidjela me i čula, ali nije
reagirala. Konj nije htio ići, a ja ga nisam mogao
zauzdati. Morao sam sjahati. Nikako je nisam mogao
podići jednom rukom, a drugom sam morao držati
uzde, konj se trzao tako da me umalo nije oborio.
Kada sam je podignuo, počela je vrištati. Potom se
napela i onesvijestila. Omotao sam je plaštem koji
sam umočio u baru, u blato, u gnoj i krv. I pošli smo.
Ravno kroz vatru.«
»Ni sam ne znam kojim smo se čudom uspjeli
izvući odande. Ali odjednom se pojavio proboj u zidu
i našli smo se na rijeci. Za peh, baš na mjestu koje su
odabrali i nordlinški bjegunci. Zbacio sam časničku
kacigu, jer bi me po kacigi, iako su joj krila izgorjela,
smjesta prepoznali. Ostatak odjeće bio mi je ionako
pocrnio i nije me mogao odati. Ali da je djevojka bila
pri svijesti, da je kriknula, sasjekli bi me mačevima.
Imao sam sreće.«
 »Jahao sam nekoliko milja s njima, potom sam
zaostao pozadi i skrio se u grmlje pored rijeke koja je
nosila trupla.«
Ušutio je, nakašljao se, objema rukama opipao
zamotanu glavu. I pocrvenio. A možda je to bio samo
odbljesak plamena?
»Ciri je bila užasno prljava. Morao sam je svući...
Nije se branila, nije vikala. Samo se tresla, oči su joj
bile zatvorene. Koliko god sam je puta dotaknuo
perući je ili brišući, napela bi se i ukočila... Znam,
trebao sam joj govoriti, umirivati je... Ali odjednom mi
je uzmanjkalo riječi u vašem jeziku... U jeziku moje
majke koji znam od djetinjstva. Ne mogavši pronaći
riječi, htio sam je umiriti dodirom, nježnošću... Ali
ona se kočila i pijukala... Kao pile...«
»To ju je progonilo u košmarima«, šapnuo je
Geralt.
»Znam. I mene je.«
»Što je bilo dalje?«
»Zaspala je. I ja isto. Od umora. Kada sam se
probudio, nije bila kraj mene. Nije je bilo nigdje.
Ostaloga se ne sjećam. Ti koji su me pronašli tvrde da
sam trčao ukrug i zavijao kao vuk. Morali su me
svezati. Kada sam se smirio, dohvatili su me ljudi iz
obavještajne službe, podređeni Vattiera de Rideauxa.
Zanimala ih je Cirilla. Gdje je, gdje i kamo je pobjegla,
kako mi je pobjegla, zašto sam joj dopustio da
pobjegne. Pa iznova, ispočetka: gdje je, kamo je
pobjegla... Razbješnjen, povikao sam nešto o caru koji
kao kobac lovi male djevojčice. Zbog toga sam povika
dulje od godinu dana odležao u tamnici. A onda sam
se vratio u milost, jer sam bio potreban. Na Thaneddu
je trebao netko tko govori zajednički jezik i zna kako
Ciri izgleda. Car je htio da odem na Thanedd... I da
ovaj put ne iznevjerim. Da mu dovedem Ciri.«
Na trenutak je ušutio.
»Emhyr mi je dao priliku. Mogao sam odbiti,
odustati od šanse. To bi značilo definitivnu, potpunu,
doživotnu nemilost i zaborav, ali mogao sam odbiti da
sam htio. Ali nisam odbio. Jer, vidiš, Geralte... Ja nju
ne mogu zaboraviti.«
»Neću ti lagati. Neprestano sam je vidio u snovima.
I ne kao mršavo dijete kakvo je bila na rijeci, kada
sam je razodjenuo i prao. Vidio sam je... I dalje je
vidim kao ženu, lijepu, samosvjesnu, provokativnu...
S takvim pojedinostima kao što je jarko crvena ruža
tetovirana na preponi...«
»O čemu ti pričaš?«
»Ne znam, sam ne znam... Ali tako je bilo i tako je
i dalje. Ja je i dalje vidim u snovima, jednako kao što
sam je vidio i onda... Zbog toga sam se i javio za misiju
na Thanedd. Zato sam vam se poslije i htio priključiti.
Ja... Ja je hoću još jednom... vidjeti. Hoću joj još
jednom dotaknuti kosu, pogledati joj u oči... Hoću je
gledati. Ubij me ako hoćeš. Ali neću se više pretvarati.
Ja mislim... Ja mislim da je volim. Molim te, nemoj
mi se smijati.«
»Nije mi uopće do smijeha.«
»Zato upravo i putujem s vama. Shvaćaš?«
»Želiš je za sebe ili za svoga cara?«
 »Ja sam realist«, šapnuo je. »Pa ona mene neće
htjeti. A kao carevu ženu mogao bih je barem viđati.«
»Kao realist«, frknuo je vještac, »trebao bi znati da
je najprije moramo pronaći i spasiti. Ako
pretpostavimo da tvoji snovi ne lažu i da je Ciri
stvarno još uvijek živa.«
»Znam to. A kad je nađemo? Što tada?«
»Vidjet ćemo. Vidjet ćemo, Cahire.«
»Nemoj me zavaravati. Budi iskren. Ta, nećeš
dopustiti da je uzmem.«
Nije odgovorio. Cahir nije više pitao.
»Dotad«, upitao je hladno, »možemo biti drugovi?«
»Možemo, Cahire. Još ti se jednom ispričavam
zbog onoga. Ne znam što je ušlo u mene. Zapravo te
nisam nikada doista sumnjičio za izdaju ili
dvoličnost.«
»Ja nisam izdajica. Ja te nikada neću izdati,
vješče.«
Jahali su dubokom sutjeskom koju je bistra i već
široka rijeka Sansretour izdubila među brdima.
Jahali su na istok, prema granici kneževine
Toussaint. Gorgona, Đavolja gora, uzdizala se nad
njima. Da bi joj pogledali vrh, morali su zabacivati
glave.
Ali nisu zabacivali.
.
Najprije su osjetili dim, tren poslije ugledali vatru,
a iznad nje rašlje na kojima su se pekle rasječene
pastrve. Ugledali su pored vatre usamljenu osobu.
 Još sasvim nedavno Geralt bi se narugao,
nemilosrdno ismijao i držao potpunim idiotom
svakoga tko bi se usudio ustvrditi da će on, vještac,
osjetiti veliku radost ugledavši vampira.
»Oho«, rekao je spokojno Emiel Regis Rohellec
Terzief-Godefroy, popravljajući rašlje. »Vidi, vidi, koga
nam je maca donijela.«
 .

Kucalo, zvan i knocker, coblynau, polterduk, karkonos,

rubezahl, rizničar ili Pustecki, vrsta je kobolda kojega pak
K. stasom i snagom znatno nadmašuje. Nose također K.
obično goleme bradurine, koje koboldi nositi ne običavaju.
K. boravi u kopovima, oknima, škrapama, bezdanima,
mračnim jamama, među stijenjem, u svakojakim špiljama,
pećinama i kamenitim gudurama. Ondje gdje oni žive,
zemlja sasvim sigurno skriva bogatstva, kao što su minerali,
rude, karbon, sol iliti zemno ulje. Zato se na K. može počesto
naići u rudnicima, osobito napuštenim, ali se i u djelatnima
rado pokazuje. Zlobni pakosnik i štetočina, prokletstvo i
prava kazna božja za rudare i kopače, koje razbahačeni K.
zavodi na pogrešan put, kucajući po stijenju mami i plaši,
urušava hodnike, rudarski alat i raznolika dobra krade i
kvari, a nije mu strano ni to da iza ugla tresne ponekog
motkom po glavi.
Ali može ga se i potkupiti, da ne pretjeruje s obijesti,
položivši negdje u mračnom hodniku ili kopu kruh s
maslacem, prgu sira, komad sušene plećke - ali najbolje
bocunčić rakije na koju je K. strahovito lakom.
Physiologus
Sedmo poglavlje

»NA SIGURNOM SU«, uvjerio ih je vampir, požurujući

mula Drakulu. »Sve troje. Milva, Maslačak i dakako
Angoulême, razumije se, koja nas je na vrijeme
sustigla u dolini Sansretour i sve nam ispričala, ne
štedeći razne živopisne riječi. Nikada nisam mogao
razumjeti zašto je kod vas, ljudi, većina psovki i
uvreda povezana sa sferom erotike? Pa seks je lijep i
asocira na ljepotu, radost, ugodu. Kako se može naziv
spolnoga organa rabiti u smislu vulgarnoga
sinonima...«
»Drži se teme, Regise«, prekinuo ga je Geralt.
»Svakako, ispričavam se. Angoulême nas je
upozorila na dolazak razbojnika, pa smo bez
odugovlačenja prešli granicu Toussainta. Milva,
istina, nije bila oduševljena, htjela se obavezno vratiti
i pohitati vam u pomoć. Uspio sam je odvratiti od
toga. A Maslačak, umjesto da se raduje azilu koji
pružaju granice kneževine, umirao je od straha... Da
ne znaš slučajno čega se on toliko boji u Toussaintu?«
»Ne znam, ali se domišljam«, odvratio je kiselo
Geralt. »Jer ne bi to bilo prvo mjesto na kojemu je naš
prijatelj ostavio za sobom repove. Sada se malo
sabrao, jer se kreće u pristojnom društvu, ali u
mladosti mu ništa nije bilo sveto. Rekao bih da su
pred njim bili sigurni samo ježevi i one žene koje bi se
uspele na sam vrh visokoga stabla. A muževi tih žena,
tko će ga znati zašto, počesto su mu to zamjerali. U
Toussaintu zacijelo ima neki muž kojemu bi pogled
na Maslačka mogao oživiti sjećanja... Ali to je u biti
nevažno. Vratimo se konkretnim stvarima. Što je s
potjerom? Nadam se da...«
»Ne mislim«, nasmiješio se Regis, »da će prijeći za
nama u Toussaint. Granica je prepuna bistroga
viteštva koje se neobično dosađuje i traži prigodu za
boj. Usto, mi smo sa skupinom hodočasnika na koje
smo naišli na granici odmah dospjeli u sveti gaj
Myrkvid. A to mjesto izaziva strah. Čak se i
hodočasnici i bolesnici, koji iz najudaljenijih
zakutaka putuju u Myrkvid po ozdravljenje,
zadržavaju u naselju nedaleko ruba šume, ne
usuđujući se ulaziti u nju. Jer, kolaju glasine da će
onaj tko se usudi ud u svete dubrave, završiti sažgan
na polaganoj vatri u Vrbovoj babi.«
Geralt je šumno udahnuo.
»Zar bi...«
»Naravno«, vampir mu opet nije dopustio da
dovrši. »U šumi Myrkvid borave druidi. Ti, koji su
nekoć živjeli u Angrenu, u Caed Dhuu, a potom otišli
na jezero Monduirn, te napokon u Myrkvid, u
Toussaint. Bilo nam je suđeno da dospijemo do njih.
Ne sjećam se jesam li već spominjao da nam je to
predodređeno?«
Geralt je snažno izdahnuo. Cahir, koji je jahao iza
njega, također.
»Je li i tvoj poznanik među tim druidima?«
Vampir se ponovo nasmiješio.
»Nije poznanik, već poznanica«, objasnio je.
»Dakako, među njima je. Čak je i napredovala. Na
čelu je cijeloga Kruga.«
 »Hijerofantica? «
»Flaminika. Tako glasi najviši druidski naslov
kada ga nosi žena. Samo muškarci bivaju hijerofanti.«
»Istina, zaboravio sam. Razumijem da su Milva i
osta ti...«
»Sada pod zaštitom flaminike i Kruga.« Vampir je
po svom običaju odgovorio na pitanje koje se tek
postavljalo, nakon čega je smjesta pristupio
odgovaranju na pitanja koja još nisu postavljena. »Ja
sam za to vrijeme požurio vama ususret. Ali dogodila
se zagonetna stvar. Flaminika, kojoj sam počeo
iznositi našu situaciju, nije mi dala da dovršim.
Izjavila je da joj je sve poznato. Da je već neko vrijeme
očekivala naš dolazak...«
»Molim?«
»I ja nisam mogao sakriti nevjericu.« Vampir je
zaustavio mula, stao u uzengijama, osvrnuo se
uokolo.
»Tražiš nekoga ili nešto?« upitao je Cahir.
»Više ne tražim, našao sam. Sjašimo.«
»Volio bih što prije...«
»Sjašimo. Sve ću ti objasniti.«
Morati su govoriti glasnije da se mogu
sporazumjeti u buci vodopada koji se spuštao sa
znatne visine po okomitoj stijeni kamenite urvine.
Dolje, ondje gdje je vodopad izlokao poveće jezerce, u
stijeni je zijevao crni otvor špilje.
»Da, to je upravo ondje.« Regis je potvrdio vješčevu
pretpostavku. »Izašao sam ti u susret, jer mi je
naloženo da te usmjerim ovamo. Morat ćeš ući u ovu
špilju. Rekao sam ti, druidi su znati za tebe, znali za
Ciri, znati za našu misiju. A doznati su to od osobe
koja živi evo ovdje. Ta osoba, ako je vjerovati
druidkinji, želi s tobom porazgovarati.«
»Ako je vjerovati druidkinji«, ponovio je
podsmješljivo Geralt. »Bivao sam u ovim krajevima.
Znam što živi u dubokim špiljama ispod Đavolje gore.
Žive ondje razni stanovnici. Ali s njima se uglavnom
ne da razgovarati, osim možda s mačem u ruci. Što je
još rekla ta tvoja druidkinja? U što još moram
povjerovati?«
»Na jasan mi je način«, vampir je zapiljio u Geralta
crne oči, »dala na znanje da općenito nije luda za
osobama koje uništavaju i ubijaju živu prirodu, a
osobito za vješcima. Objasnio sam joj da si u ovom
trenu prije naslovni vještac. Da apsolutno ne
uznemiruješ živu prirodu, ukoliko ona ne uznemiri
tebe. Flaminika koja je, trebaš to znati, neobično
bistra žena, smjesta je primijetila da od vještva nisi
odustao zbog promjene svjetonazora, nego zato što su
te prisilile okolnosti. Dobro mi je poznato, rekla je, da
je nesreća snašla osobu blisku vješcu. Vještac je
stoga bio prisiljen odreći se vještva i požuriti u
pomoć...«
Geralt nije komentirao, ali mu je pogled bio toliko
rječit da je vampir požurio s objašnjenjima.
»Obznanila je, navodim: ›Ne bivajući vješcem,
vještac će dokazati da je sposoban za pokoru i
žrtvovanje. Stupit će u mračne čeljusti zemlje.
Nenaoružan. Ostavivši svako oružje, svaku željeznu
oštricu. Sve oštre misli. Svaku agresiju, gnjev,
srdžbu, naprasitost. Ući će ponizno. I tada će ondje,
u čeljustima, ponizni vještac pronaći odgovore na
pitanja koja ga muče. Pronaći će odgovore na mnoga
pitanja. Ali ostane li vještac vješcem, neće naći ništa.‹«
Geralt je pljunuo prema vodopadu i špilji.
»To je obična igra«, izjavio je. »Zabava! Šala!
Proricanje, žrtvovanje, tajanstveni susreti u špiljama,
odgovori na pitanja... Na tako otrcane štosove možeš
naletjeti samo kod putujućih pripovjedača. Netko mi
se ovdje ruga. U najboljem slučaju. A ako ovo nije
ruganje...«
»Ne bih to ni u kojem slučaju nazvao ruganjem«,
rekao je odlučno Regis. »Ni u kojem, Geralte iz Rivije.«
»A što je onda? Jedna od glasovitih druidskih
nastranosti?«
»Nećemo znati«, oglasio se Geralt, »dok se ne
uvjerimo. Dođi, Geralte, ud ćemo tamo zajedno...«
»Ne«, zavrtio je glavom vampir. »Flaminika je u tom
pogledu bila izričita. Vještac mora tamo ući sam. Bez
oružja. Daj mi svoj mač. Pobrinut ću se za njega dok
budeš odsutan.«
»Neka me đavli...« započeo je Geralt, ali mu je
Regis brzom kretnjom prekinuo rečenicu.
»Daj mi svoj mač.« Ispružio je ruku. »A ako imaš
još neko oružje, ostavi mi i njega. Ne zaboravljaj
flaminikine riječi. Bez agresije. Žrtvovanje.
Poniznost.«
»Znaš li ti koga ću ondje sresti? Tko... ili što me
čeka u toj špilji?«
 »Ne, ne znam. Najrazličitija stvorenja nastavaju
podzemne hodnike pod Gorgonom.«
»Vrag će me odnijeti!«
Vampir se tiho nakašljao.
»Nije isključeno«, rekao je ozbiljno. »Ali moraš
preuzeti taj rizik. Ta znam da ćeš ga preuzeti.«
.
Nije se prevario - da, kako je i očekivao, ulaz u
špilju bio je zatrpan dojmljivom gomilom lubanja,
rebara, cjevanica i kosti. Ipak se nije osjećao smrad
truleži. Zemaljski ostaci bili su očito stoljećima stari i
imali su ulogu dekoracije za plašenje uljeza.
Barem je tako mislio.
Ušao je u tamu, kosti su mu zakrckale i
zapucketale pod nogama.
Vid mu se brzo prilagodio mraku.
Nalazio se u divovskoj špilji, kaverni u stijeni čije
razmjere nije bio u stanju pojmiti, jer su se proporcije
lomile i nestajale u šumi stalaktita koji su u slikovitim
vijencima visjeli sa svoda. Iz šljunka dna, koji je
svjetlucao od vlage i presijavao se u raznim bojama,
izrastali su stalagmiti, zbijeni i krupni u temeljima,
sve vitkiji prema gore. Neki su vrhovima dosezali
visoko iznad vješčeve glave. Neki su se gore spajali sa
stalaktitima tvoreći stupove stalagnata. Nitko ga nije
dozivao. Jedini zvuk koji se čuo bili su zvonki odjeci
vode koja je curila i kapala.
Pošao je, polagano, ravno preda se, u mrak, među
stupove stalagnata. Znao je da ga motre.
 Nedostajanje mača na leđima osjećao je snažno,
nametljivo i izrazito - kao što nedostaje nedavno
izbijen zub.
Usporio je korak.
To što je još maloprije smatrao okruglim
kamenjem razbacanim u podnožju stalagmita, sada
je na njega izbuljilo velike blještave oči. U zbijenoj
masi prljavosivih, prašinom pokrivenih dlakavih
čupa, otvarale su se goleme ralje i svjetlucali stožasti
očnjaci.
Barbegazi.
Hodao je polagano, a stupao oprezno - barbegazi
su bili posvuda, veliki, srednji i mali, ležali su mu na
putu, ni ne pomišljajući da se maknu. Iako su se
dotad ponašali izrazito mirno, nije bio siguran što će
se dogoditi ako nekog nagazi.
Stalagnati su bili poput šume, nije se moglo hodati
ravno, morao je vrludati. Odozgo, sa svoda naježenog
iglama stalaktita kapala je voda.
Barbegazi - pojavljivalo ih se sve više - pratili su
ga u maršu, valjajući se i kotrljajući po tlu. Čuo je
njihovo monotono mrmorenje i dahtanje. Osjećao je
njihov oštar, kiseo zapah.
Morao je stati. Na njegovu je putu, između dva
stalagmita, na mjestu koje nije mogao zaobići, ležao
povelik ehinops, načičkan gomilom dugih bodlji.
Geralt je progutao slinu. I predobro je znao da
ehinops može odapinjati bodlje na daljinu od deset
stopa. Bodlje su mu imale posebnu odliku - zabijene
u tijelo, prelomile bi se, a oštri vrhovi prodirali su i
»putovali« sve dublje i dublje, sve dok ne bi dosegli
neki osjetljiv organ.
»Glupi vještac«, začuo je iz mraka. »Plašljivi
vještac. Boji se, ha, ha!«
Glas je zvučao neobično i tuđe, ali Geralt je takve
glasove čuo već više puta. Tako su govorila bića
nesvikla na sporazumijevanje s pomoću artikuliranog
govora - odatle čudni naglasci i intonacije, neprirodno
otezanje slogova.
»Glupi vještac! Glupi vještac!«
Suzdržao se od komentara. Zagrizao je usnu i
oprezno prošao pored ehinopsa. Bodlje čudovišta
zanjihale su se kao pipci vlasinice. Ali samo na tren,
onda se ehinops umirio i opet počeo podsjećati na
veliki busen močvarne trave.
Dva golema barbegaza zakotrljala su mu se
prekoputa, brundajući i zvrndajući. Odozgo, ispod
svoda, dopro je lepet opnastih krila i siktavi hihot,
nepogrešivo objavljujući prisutnost netopira i
letipasa.
»Došao je ovamo, ubojica, glavosjek! Vještac!«
odjeknuo je u mraku isti glas koji je čuo i prije. »Ušao
je ovamo! Usudio se! Ali nema mača, glavosjek. Pa
kako onda kani skidati glave? Pogledom? Ha, ha.«
»A možda ćemo«, odjeknuo je drugi glas s još
neprirodnijom artikulacijom, »onda mi njega ubiti?
Haaaa?«
Barbegazi su zabrundali u bučnom zboru. Jedan,
velik kao zrela bundeva, dokotrljao se vrlo blizu i
cvoknuo zubima tik uz Geraltove pete. Vještac je
potisnuo psovku koja mu je navrla na usne. Nastavio
je hodati. Sa stalaktita je kapala voda, zvoneći
srebrnim odjekom.
Nešto mu se objesilo o nogu. Suzdržao se da je
snažno ne potrese.
Stvorčić je bio malešan, ne puno veći od psa
pekinezera. Malo je i podsjećao na pekinezera.
Njuškom. Po ostalom je podsjećao na majmunčića.
Geralt nije imao pojma što je to. U životu nije vidio
ništa slično.
»Vi-štac!« izgovorio je pekinezer škripavo, ali posve
razgovijetno, grčevito se držeći Geraltu za čizmu. »Vi-
štac. Dri-pac!«
»Otkači se«, procijedio je kroz stisnute zube.
»Otkači se s čizme ili ču te šutnuti u dupe.«
Barbegazi su zamrmorili glasnije, silovitije i
pogibeljnije. U tami je nešto zarikalo. Geralt nije znao
što. Zvučalo je kao krava, ali se vještac mogao kladiti
da nije bilo krava.
»Vi-štac. Dri-pac!«
»Pusti moju čizmu«, ponovio je, s mukom vladajući
sobom. »Došao sam ovamo nenaoružan, u miru.
Ometaš me...«
Zamuknuo je zagrcnuvši se valom odvratnog
smrada od kojega su suzile oči, a kosa se uvijala u
kovrče.
Pripijen za njegov list, pekinezeroliki stvorčić
izbečio je oči i ispraznio mu crijeva ravno na čizmu.
Odvratni smrad pratili su još odvratniji zvukovi.
 Opsovao je primjereno situaciji i odgurnuo nogom
nametljivo stvorenjce. Puno nježnije no što je priličilo.
Ali ionako se zbilo to što je i očekivao.
»Šutnuo je malenoga!« zaurlalo je nešto iz tame,
preko sada već olujnog gunđanja i cviljenja
barbegaza. »Šutnuo je malenoga! Povrijedio je
manjega od sebe!«
Najbliži barbegazi dokotrljali su mu se do samih
nogu. Osjetio je kako ga njihove kvrgave i poput
kamena tvrde šapetine grabe i zaustavljaju. Nije se
branio, bio je posve rezigniran. O krzno najvećeg i
najagresivnijeg obrisao je uneređenu čizmu. Povučen
za odjeću, sjeo je.
Nešto veliko kliznulo je niz stalagnat, saskočivši
na tlo. Odmah je znao što je to. Kucalo. Zdepast,
krupan, kosmat, krivonog, u plećima širok valjda
sežanj, još i šire crvene brade.
Približavanje kucala pratila je trešnja zemlje, kao
da ne nadolazi kucalo, već tegleći konj. Rožnati i
široki tabani čudovišta bili su - koliko god to zvučalo
smiješno - dugački po poldrug stope svaki.
Kucalo se sagnuo nad njim i zavonjao po rakiji.
Gadovi i ovdje peku žesticu, pomislio je makinalno
Geralt.
»Udario si manjega od sebe, vješče«, zasmrdio mu
je u lice kucalo. »Bez povoda si napao i povrijedio
malo, blago, nevino stvorenjce. Znali smo da ti se ne
smije vjerovati. Agresivan si. Imaš nagon ubojice.
Koliko si naših ubio, podlače?«
Nije osjetio potrebu da odgovori.
 »Ooooo!« Kucalo ga je još jače zapahnuo
probavljenim alkoholom. »Od djetinjstva sam sanjao
o ovome! Od djetinjstva! San mi se napokon ispunio.
Pogledaj ulijevo.«
Pogledao je, kao budala. I dobio desnicom preko
zuba, tako da mu je sijevnulo pred očima.
»Ooooo!« Kucalo je iz guštare smrdljive brade
iscerio velike krive zubetine. »Od djetinjstva sam o
tome maštao! Pogledaj nadesno.«
»Dosta«, odjeknula je negdje iz dubine špilje
glasna i zvučna zapovijed. »Dosta tih šala i pošalica.
Pustite ga.«
Geralt je pljunuo krv iz rasječene usne. Oprao je
čizmu u potočiću vode koji se slijevao niz stijenu. Tvor
s licem pekinezera cerio mu se podrugljivo, ali sa
sigurne udaljenosti. I kucalo se cerio, masirajući
šaku.
»Idi, vješče«, zarežao je. »Idi k njemu kada te zove.
Ja ču pričekati. Jer, morat ćeš se ovuda i vratiti.«
.
Špilja u koju je ušao bila je začudo puna svjetlosti.
Kroz otvore u svodu prepunom siga upadali su
križajući se stupovi svjetla, koji su stijenje i
sedimente pretvarali u svečanost boja i bljeskova. U
zraku je lebdjela svjetlošću obasjana čarobna kugla,
čiji su sjaj pojačavali odrazi kvarca u stijenama.
Unatoč svoj toj iluminaciji, kraj špilje nestajao je u
mraku, u perspektivi kolonade stalagnata skrivao se
crni mrak.
 Na zidu koji je za tu svrhu već pripremila priroda,
upravo je nastajala golema špiljska freska. Umjetnik
slikar bio je visoki plavokosi vilenjak odjeven u
haljetak umrljan bojom. Činilo se kao da mu u
magijsko-prirodnom sjaju oko glave kruži svjetlucava
aura.
»Sjedni.« Vilenjak je, ne odvajajući pogled od
slikarije, pokretom kista pokazao Geraltu stijenu.
»Nisu te ozlijedili?«
»Ne. Ne baš.«
»Moraš im oprostiti.«
»Stvarno. Moram.«
»Pomalo su kao djeca. Strašno su se radovali tvom
dolasku.«
»Primijetio sam.«
Vilenjak ga je tek sada pogledao.
»Sjedni«, ponovio je. »Začas ću ti biti na
raspolaganju. Pri kraju sam.«
To što je vilenjak završavao bila je stilizirana
životinja, vjerojatno bizon. Zasad je gotov bio samo
njegov obris - od dojmljivih rogova do ne manje
zadivljujućeg repa. Geralt je sjeo na stijenu koju mu
je pokazao i prisegnuo samom sebi da će biti strpljiv
i pokoran - koliko god izdrži.
Vilenjak, potiho zviždeći kroz stisnute zube,
uronio je kist u zdjelicu s bojom i brzim potezima
obojio svoga bizona u ljubičasto. Nakon kratkog
razmišljanja naslikao je na boku životinje tigrovske
pruge.
Geralt je promatrao šuteći.
 Napokon se vilenjak povukao za korak, diveći se
špiljskoj freski koja je već prikazivala cijeli prizor lova.
Ljubičastog i prugastog bizona progonili su u divljim
skokovima suhonjavi likovi ljudi s lukovima i
kopljima, naslikani nehajnim potezima kista.
»Sto bi to trebalo biti?« nije izdržao Geralt.
Vilenjak ga je nakratko pogledao, stavljajući čist
kraj kista u usta.
»To je«, izjasnio se, »prethistorijska slika koju su
stvorili prvotni ljudi koji su živjeli u ovoj špilji prije
više tisuća godina i pretežno se bavili lovom na već
odavno izumrle ljubičaste bizone. Neki od
prethistorijskih lovaca bili su umjetnici, osjećali su
duboku potrebu za umjetničkim činom. Da
ovjekovječe to što im je titralo u duši.«
»Zapanjujuće.«
»Bez sumnje da je tako«, suglasio se vilenjak. »Vaši
znanstvenici već odavno obilaze špilje i traže tragove
pračovjeka. I kada god pronađu ovakve, bivaju
neizmjerno opčinjeni. Jer pronalaze dokaze da na
ovom tlu i u ovom svijetu niste dotepenci. Dokaze da
su vaši preci ovdje živjeli prije puno stoljeća, pa da im
stoga ovaj svijet i pripada. Što se može, svaka rasa
ima pravo na nekakve korijene. Čak i vaša, ljudska,
čije korijene bi zapravo trebalo tražiti po vrhovima
drveća. Ha, smiješna dosjetka, ne misliš? Vrijedna
epigrama. Voliš veselu poeziju? Što misliš, što bi se
ovdje moglo još doslikati?«
»Dodaj praljudskim lovcima velike, ukrućene
faluse.«
 »Dobra zamisao.« Vilenjak je uronio kist u boju.
»Falusni kult bio je tipičan za primitivne civilizacije.
To bi moglo poslužiti i za nastanak teorije kako
ljudska rasa podliježe fizičkoj degeneraciji. Precima
su falusi stajali kao jarboli, potomcima su ostali
smiješni, zakržljali pišuljci... Hvala, vješče.«
»Nema na čemu. Zatitralo mi je u duši. Boja, za
prethistorijsku, djeluje jako svježe.«
»Za tri, četiri dana, boje će pod utjecajem soli koju
luči stijena izblijedjeti i slika će postati tako
prethistorijska da se zadiviš. Vaši znanstvenici će se
upišati od sreće kada ovo ugledaju. Nijedan, dajem
glavu, neće prepoznati moju šalu.«
»Prepoznat će.«
»A kako?«
»Pa nećeš izdržati da remek-djelo ne potpišeš.«
Vilenjak se hladno nasmijao.
»Točno! Nepogrešivo si me razotkrio. Eh, vatro
taštine, kako te umjetnik teško gasi u sebi. Sliku sam
već potpisao. Evo, ovdje.«
»Zar to nije vilin konjic?«
»Ne. To je ideogram koji označava moje ime. Zovem
se Crevan Espane aep Caomhan Macha. Da bude
jednostavnije, možeš me zvati i Avallac'h.«
»Neću propustiti.«
»Tebe pak zovu Geralt iz Rivije. Vještac si. No u
posljednje vrijeme ne progoniš čudovišta i zvijeri, jer
si zauzet traganjem za izgubljenim djevojkama.«
»Vijesti se šire zapanjujuće brzo. Zapanjujuće
daleko. I zapanjujuće duboko. Navodno si očekivao da
ću se pojaviti ovdje. Znači da umiješ pretkazivati
budućnost, koliko razumijem?«
»Pretkazivati budućnost«, Avallac'h je obrisao ruke
o krpu, »umije svatko. I svatko to i čini, jer je to lako.
Nije nikakav kunst pretkazivati. Kunst je pretkazivati
točno.«
»Zgodno razmišljanje i vrijedno epigrama. Ti, jasna
stvar, umiješ pretkazivati točno.«
»Počesto. Ja, dragi Geralte, umijem puno i znam
puno. Na to ukazuje i moj, kako biste rekli vi ljudi,
znanstveni naslov. Koji glasi: Aen Seavherne.«
»Znajući.«
»Točno tako.«
»I koji znanje, nadam se, želi i podijeliti?«
Avallac'h je nakratko šutio.
»Podijeliti?« izgovorio je napokon otežući. »S
tobom? Znanje je, dragi moj, povlastica, a povlastice
dijeliš samo sa sebi ravnima. A zašto bih ja, vilenjak,
Znajući, član elite, trebao išta dijeliti s potomkom
bića koje se u svemiru pojavilo prije jedva nekih pet
milijuna godina, evoluiravši od majmuna, štakora,
šakala ili nekog drugog sisavca? Bića kojemu je
trebalo milijun godina da otkrije kako s pomoću svoje
dvije rutave ruke i s oglodanom kosti može izvesti
neku radnju? Nakon čega si je tu kost turnulo u
stražnjicu i zacviljelo od sreće?«
Vilenjak je zašutio, okrenuvši se i zagledavši u
svoju slikariju.
»Zašto se«, ponovio je, »usuđuješ pomisliti da ću s
tobom, čovječe, podijeliti ikakvo znanje? Reci mi!«
 Geralt je obrisao čizmu od ostataka govna.
»Možda zato«, odvratio je suho, »što je to
neumitno?«
Vilenjak se silovito okrenuo.
»Što je«, upitao je kroz stisnute zube, »neumitno?«
»Možda to«, Geralt nije htio podizati glas, »što će
proći još nekoliko daljnjih godina i ljudi će
jednostavno prisvojiti sva znanja, ne obazirući se želi
li ih tko dijeliti s njima ili ne želi? Među inim i znanje
o tome koje ti, vilenjak i Znajući, domišljato skrivaš
iza špiljskih freski? Računajući s time da ljudi neće
poželjeti pijucima razbiti ovu stijenu oslikanu lažnim
dokazom postojanja njihovih davnih predaka?
Molim? Ti moja vatro taštine?«
Vilenjak je prasnuo. Posve veselo.
»O, da«, rekao je. »Pomisliti da nešto nećete
razvaliti bilo bi taštinom dovedenom do gluposti. Vi
ćete sve razvaliti. Pa što onda? Što onda, čovječe?«
»Ne znam. Ti mi reci. A ako to ne smatraš
primjerenim, idem. Radije bih na stražnji izlaz, jer me
kraj onoga čekaju tvoji veseli pajdaši koji jedva čekaju
da mi naravnaju rebra.«
»Izvoli.« Vilenjak je iznenada ispružio ruku, a
špiljska se stijena škripeći i pucketajući rastvorila,
bezobzirno presjekavši ljubičastoga bizona napola.
»Izađi ovuda. Stupaj prema svjetlosti. U prenesenom
ili doslovnom značenju, to je u pravilu pravi put.«
»Malo je šteta«, promrmljao je Geralt. »Mislim na
fresku.«
 »Valjda se šališ«, rekao je nakon trena šutnje
vilenjak, začuđujuće blago i ljubazno. »Freski neće
biti ništa. Istom ću čarolijom stijenu i zatvoriti,
pukotini neće ostati ni traga. Dođi. Izaći ću s tobom,
ispratit ću te. Došao sam do zaključka da ti ipak
imam nešto red. I pokazati.«
Unutra je vladala tama, ali vještac je smjesta znao
da je špilja golema - prepoznao je to po temperaturi i
gibanju zraka. Šljunak po kojemu su hodali bio je
mokar.
Avallac'h je iščarao svjetlost - na vilenjački način,
samo kretnjom, bez izgovaranja čarobne formule.
Jarka kugla je poletjela prema svodu, formacije
gorskoga kristala u stijenama pećine zaplamsale su
bezbrojnim odsjajima i svjetlacima, zaplesale su
sjene. Vještac je i protiv volje uzdahnuo.
Nije prvi put vidio vilenjačke skulpture i kipove, ali
je dojam svaki put bio isti. Da skamenjeni likovi
vilenjaka i vilenjakinja, uhvaćeni u pola pokreta, u
pola treptaja, nisu djelo kipareva dlijeta, već učinak
moćne čarolije koja je u stanju pretvoriti živo tkivo u
bijeli mramor iz Amella.
Najbliža statua predstavljala je vilenjakinju
posjednutu podvijenih nogu na bazaltnu ploču.
Vilenjakinja je okretala glavu, kao da ju je uzbunio
šum koraka koji joj se približavaju. Bila je posve naga.
Bijeli mramor, uglačan do mliječnoga sjaja, stvarao je
dojam kao da kip zrači toplinom.
Avallac'h je zastao i naslonio se na jedan od
stupova koji su obilježavali put kroz aleju skulptura.
 »Već si me drugi put«, oglasio se tiho, »domišljato
pročitao, Geralte. Da, imao si pravo, slikarija s
bizonima na stijeni je kamuflaža. Koja je trebala
odvratiti od razbijanja i probijanja zida. Trebala je
sačuvati sve ovo ovdje od grabeži i uništavanja. Svaka
rasa, pa i vilenjačka, ima pravo na korijene. Ovo što
vidiš, naši su korijeni. Hodaj, molim te, pažljivo. Ovo
je zapravo groblje.«
Plešući po gorskim kristalima odsjaji svjetlosti
izvlačili su iz mraka nove pojedinosti - za alejom
skulptura vidjele su se kolonade, stube, amfiteatralne
galerije, arkade i peristili. Sve od bijeloga mramora.
»Želim«, nastavio je Avallac'h, zastavši i
pokazujući dlanom, »da ovo opstane. Čak i kada mi
odemo, kada se cijeli ovaj kontinent i cijeli ovaj svijet
nađu pod milju debelim slojem leda i snijega, želim
da Tir nâ Béa Arainne opstane. Otići ćemo odavde, ali
jednom ćemo se i vratiti. Mi, vilenjaci. Pretkazuje nam
to Aen Ithlinnespeath, pretkazanje Ithlinne Aegli aep
Aevenien.«
»Vi doista u to vjerujete? U to proročanstvo? Toliko
je dubok vaš fatalizam?«
»Sve je«, vilenjak nije gledao njega, nego mramorne
stupove pokrivene reljefima nježnim poput paučine,
»pretkazano i prorečeno. Vaš dolazak na
kontinent, ratovi, prolijevanje vilenjačke i ljudske
krvi. Uzdizanje vaše rase, dekadencija naše. Borba
vladara Sjevera i Juga. I ustat će kralj Juga protiv
kraljeva Sjevera i prelit će njihove zemlje kao
povodanj; i bit će oni razbijeni, a njihovi narodi
uništeni... I tako će započeti propast svijeta. Sjećaš li
se Itiinina teksta, vješče? Tko je daleko, umrijet će od
morije; tko je blizu, past će od mača; tko se sačuva,
umrijet će od gladi; tko opstane, pogubit će ga
studen... Jer nadoći će Tedd Deireadh, Vrijeme Kraja,
Vrijeme Mača i Sjekire, Vrijeme Prezira, Vrijeme Bijele
Studeni i Vučje Vijavice...«
»Poezija.«
»Draže ti je manje poetsko? Zbog promjene kuta
upadanja sunčevih zraka pomaknut će se, i to
znatno, granica vječnoga leda. Ove će planine zdrobiti
i odgurnuti daleko na jug led koji će se spuštati sa
sjevera. Sve će zasuti bijeli sniježak. Slojem debljim
od milje. I postat će jako, ali zbilja jako hladno.«
»Nosit ćemo tople gaće«, izjavio je bez emocija
Geralt. »Kožuhe. I krznene kape.«
»Uzeo si mi riječ iz usta«, suglasio se spokojno
vilenjak. »I u tim ćete gaćama i kapama preživjeti da
biste se jednog dana vratili ovamo, kopali jame i rovali
po tim špiljama, da biste uništavali i krali. Itlinino
pretkazanje o tome ne govori, ali ja to znam. Ljude i
žohare je nemoguće potamaniti dokraja, uvijek
ostane bar jedan par. Što se tiče nas, vilenjaka, Itlina
je odlučnija: preživjet će samo oni koji pođu za
Lastavicom. Lastavica je izbaviteljica, simbol proljeća,
ona koja će otvoriti Zabranjena Vrata, pokazati put
spasenja. I omogućiti ponovno rođenje svijeta.
Lastavica, Dijete Prvotne Krvi.«
»To jest Ciri?« nije izdržao Geralt. »Ili Cirino dijete?
Kako? I zašto?«
Avallac'h ga, učinilo bi se, nije čuo.
 »Lastavica Prvotne Krvi«, ponovio je. »Iz njezine
krvi. Dođi. I pogledaj.«
Izdvajala se čak i među drugim nevjerojatno
realističnim skulpturama, uhvaćenima u pokretu ili
gesti, koje je pokazivao Avallac'h. Bijela mramorna
vilenjakinja, napola polegla na ploču, ostavljala je
dojam kao da će - probuđena - za tren sjesti i ustati.
Bila je licem okrenuta prema praznom mjestu uz
njezin bok, a podignuti dlan kao da je ondje dodirivao
nešto nevidljivo.
Na vilenjakinjinu licu ocrtavao se izraz spokoja i
sreće.
Dugo je potrajalo prije no što je Avallac'h prekinuo
tišinu.
»Ovo je Lara Dorren aep Shiadhal. Naravno, ovo
nije grob, nego kenotaf. Čudi te položaj skulpture?
Što se može, zamisao da se u mramoru iskleše oboje
legendarnih ljubavnika, Lara i Cregennan, nije dobila
potporu. Cregennan je bio čovjek, bilo bi svetogrđe
protratiti amellski mramor na njegovu statuu. Bio bi
grijeh postaviti kip čovjeka ovdje, u Tir nâ Béa
Arainneu. S druge strane, još bi veći zločin bilo
namjerno uništiti sjećanje na taj osjećaj. Pa se
posegnulo za zlatnom sredinom. Cregennan...
formalno nije ovdje. A ipak jest. On je u Larinu
pogledu i položaju. Ljubavnici su zajedno. Ništa ih
nije uspjelo razdvojiti. Ni smrt, ni zaborav... Ni
mržnja.«
Vješcu se učinilo da se ravnodušni vilenjakov glas
nakratko promijenio. Ali to valjda nije bilo moguće.
 Avallac'h se približio kipu, opreznom, nježnom
kretnjom pogladio mu je mramorno rame. Potom se
okrenuo, a na njegovu se trokutastom licu opet
pojavio uobičajen, blago podrugljiv smiješak.
»Znaš li, vješče, koja je najveća mana
dugovječnosti?«
»Ne.«
»Seks.«
»Molim?«
»Dobro si čuo. Seks. Poslije nepunih sto godina
dosadi. Nema u njemu više ničega što bi moglo
opčiniti i uzbuditi, što bi imalo poticajnu ljepotu
novine. Sve je već bilo... Ovako ili onako, ali je bilo. I
onda odjednom dolazi Konjunkcija Sfera i ovdje se
pojavljujete vi, ljudi. Pojavljuju se ovdje preživjeli
ljudi, pridošlice iz drugoga svijeta, iz vašega davnog
svijeta koji ste uspjeli totalno uništiti, uništiti vašim
vlastitim još uvijek rutavim rukama, jedva pet
milijima godina nakon što ste se oblikovali kao vrsta,
šačica vas je, prosječni vam je vijek smiješno nizak,
vaš opstanak stoga ovisi o tempu razmnožavanja, pa
vas zbog toga nikada ne napušta raspojasana žudnja,
seks vama potpuno vlada, taj je nagon jači čak i od
nagona za samoodržanjem. Umrijeti, zašto ne, ako se
prije toga može ševiti. To je malo skraćena cijela vaša
filozofija.«
Geralt nije prekidao i nije komentirao, iako bi to
rado učinio.
»I što se odjednom ispostavlja?« nastavio je
Avallac'h. »Vilenjaci zasićeni zasićenim
vilenjakinjama, prihvaćaju se vazda voljnih ljudskih
žena, zasićene vilenjakinje podaju se iz perverzne
radoznalosti ljudskim mužjacima vazda punim poleta
i strasti. I događa se nešto što nitko ne može objasniti:
vilenjakinje koje normalno ovuliraju jednom u deset,
dvadeset godina, općeći s čovjekom počinju ovulirati
pri svakom snažnom orgazmu. Proradio je neki
skriveni hormon, možda kombinacija hormona.
Vilenjakinje shvaćaju da djecu mogu imati zapravo
samo s ljudima. Vilenjakinje su te zbog kojih vas
nismo istrijebili dok smo još bili jaki. A onda ste već
vi ojačali i počeli istrebljivati nas. Ali u vilenjakinjama
ste i dalje imali saveznice. One su bile zagovornice
suživota, suradnje i supostojanja... i nisu htjele
priznati da je u biti riječ o suložništvu.«
»Kakve veze to ima«, nakašljao se Geralt, »sa
mnom?«
»S tobom? Ama baš nikakve. Ali s Ciri ima puno.
Jer Ciri je potomak Lare Dorren aep Shiadhal, a Lara
Dorren je bila zagovornica suživota s ljudima.
Poglavito s jednim čovjekom. S Cregennanom iz Leda,
čovjekom čarobnjakom. Lara Dorren je koegzistirala
s tim Cregennanom često i učinkovito. Jednostavnije
rečeno: zatrudnjela je.«
Vještac je nastavio šutjeti.
»Problem je bio u tome što Lara Dorren nije bila
obična vilenjakinja. Bila je genetska pohrana.
Posebno pripremana. Rezultat mnogodišnjeg rada. U
spoju s drugom genetskom pohranom, vilenjačkom,
razumije se, trebala je roditi još posebnije dijete.
Začevši s ljudskim sjemenom, pokopala je tu priliku,
protraćila učinke stotina godina planiranja i
priprema. Tako se barem tada mislilo. Nitko nije
pretpostavljao da bi križanac kojega je oplodio
Cregennan mogao od punovrijedne majke naslijediti
išta pozitivno. Ne, takva mezalijansa nije mogla
donijeti ništa dobro...«
»I zato je bio«, upleo se Geralt, »okrutno kažnjen.«
»Ne tako kako misliš.« Avallac'h ga je brzo
pogledao. »Iako je veza Lare Dorren i Cregennana
vilenjacima nanijela neprocjenjivu štetu, a ljudima
mogla donijeti samo dobro, ljudi su bili ti, a ne
vilenjaci, koji su ubili Cregennana. Ljudi, a ne
vilenjaci, pogubili su Laru. Dogodilo se baš tako
unatoč tome što je puno vilenjaka imalo razloga mrziti
ljubavnike. Među njima i osobnih.«
Geralta je već drugi put zatekla neznatna
promjena u vilenjakovu glasu.
»Kako god bilo«, nastavio je Avallac'h, »suživot je
pukao kao mjehur od sapunice, rase su se pograbile
za guše. Počeo je rat koji traje sve do danas. A u
međuvremenu Larin genetski materijal... Postoji,
kako si se već sigurno domislio. I čak se razvio.
Nažalost, mutirao je. Da, da. Tvoja Ciri je mutant.«
Vilenjak ni ovaj put nije dočekao komentar.
»Umiješali su u to naravno prste vaši čarobnjaci,
domišljato spajajući uzgajane osobe u parove, ali im
je posao izmaknuo nadzoru. Malotko se domišlja
kojim se čudom genetski materijal Lare Dorren tako
snažno obnovio u Ciri, što je bilo okidač. Mislim da to
zna Vilegfortz, isti onaj koji ti je na Thanedđu
naravnao kosti. Čarobnjaci koji su eksperimentirali s
potomstvom Lare i Rianon, vodeći neko vrijeme
regularan uzgoj, nisu došli do očekivanih rezultata,
pa im je dosadilo i eksperiment su zapustili. Ali
eksperiment je trajao, samo sada spontano. Ciri,
Pavettina kći, Calantheina unuka, Riannonina
praprapraunuka, bila je pravi potomak Lare Dorren.
Vilgefortz je to doznao, najvjerojatnije slučajno. Za to
zna i Emhyr var Emreis, car Nilfgaarda.«
»Za to znaš i ti.«
»Ja znam čak i više od njih obojice. Ali to nema
veze. Mlin sudbine se okreće, melje zrnje usuda...
Pretkazano se mora dogoditi.«
»A što se mora dogoditi?«
»To što je pretkazano. Što je suđeno odozgo, jasno
u prijenosnom značenju. Nešto o čemu presuđuje
djelovanje pouzdanog mehanizma u čijim temeljima
leže Cilj, Plan i Rezultat.«
»To je ili poezija ili metafizika. Ili jedno i drugo, jer
ponekad je to teško razgraničiti. Može li nešto
konkretnije? Bar malo? Rado bih s tobom raspravio o
ponečemu, ali problem je u tome što žurim.«
Avallac'h ga je odmjerio dugim pogledom.
»A kamo tako žuriš? Ah, oprosti... Ti, izgleda, nisi
razumio ništa od toga što sam izrekao. Pa ću biti
izravan: tvoja velika spasilačka ekspedicija više nema
smisla. Posve ga je izgubila.«
»Razloga je više«, produžio je vilenjak gledajući
kameno vješčevo lice. »Kao prvo, prekasno je,
temeljno zlo se već zbilo, ne možeš više spasiti
djevojku od njega. Kao drugo, sada kada je već pošla
svojim putem, Lastavica će se izvrsno snaći i sama,
preveliku silu nosi u sebi, a da bi se ičega bojala.
Tvoja joj je pomoć suvišna. A kao treće... Hmmm...«
»Ja te cijelo vrijeme slušam, Avallac'h. Cijelo
vrijeme.«
»Kao treće... Kao treće, sada će joj pomoći netko
drugi. Valjda nisi tako samoživ da misliš kako je
sudbina tu djevojku povezala samo i isključivo s
tobom.«
»To je sve?«
»Da.«
»Onda doviđenja.«
»Pričekaj.«
»Rekao sam ti. Žurim.«
»Pretpostavimo nakratko«, rekao je spokojno
vilenjak, »da ja doista znam što će se dogoditi, da
vidim budućnost. Ako ti kažem da će se to što se ima
dogoditi, dogoditi ionako, neovisno o tvojim
naporima? Neovisno o tome što ćeš poduzeti? Ako ti
kažem da bi si mogao potražiti neko mimo mjesto i
sjesti, ne čineći ništa, čekajući neumitne posljedice
tijeka događaja, hoćeš li se odlučiti na takvo što?«
»Neću.«
»A ako ti kažem da tvoja aktivnost, koja svjedoči o
pomanjkanju vjere u pouzdane mehanizme Cilja,
Plana i Rezultata, može, premda je vjerojatnost
neznatna, doista ponešto promijeniti, ali isključivo na
lošije? Hoćeš li stvar razmotriti ponovo? Ah, već po
tvom izrazu lica vidim da nećeš. Pa ću te upitati
jednostavno: zašto nećeš?«
»Zbilja hoćeš znati?«
 »Zbilja.«
»Zato što ja naprosto ne vjerujem u tvoje
metafizičke fraze o ciljevima, planovima i višnjim
zamislima stvoritelja. Ne vjerujem ni u vašu glasovitu
proročicu Itlinu i ina pretkazanja. Smatram je,
zamisli, istom takvom laži i besmislicom kakvom je i
tvoja špiljska slikanja. Ljubičasti bizon, Avallac'h.
Ništa više. Ne znam da li mi ne znaš ili mi ne želiš
pomoći. No ne ljutim se na tebe...«
»Kažeš, ne znam ili ti ne želim pomoći. A kako bih
to mogao?«
Geralt je na tren razmišljao, potpuno svjestan da
puno toga zavisi od ispravne formulacije pitanja.
»Hoću li vratiti Ciri?«
Odgovor je bio trenutačan.
»Vratit ćeš. Samo zato da je odmah izgubiš. I to
zauvijek, neopozivo. Prije no što se to dogodi, izgubit
ćeš i sve koji te prate. Jednoga od svojih drugova
izgubit ćeš tijekom najbližih tjedana, možda čak i
dana. Možda čak i sati.«
»Hvala.«
»Još nisam završio. Izravan učinak tvoga
upletanja u meljavu zrnja Cilja i Plana bit će smrt
nekoliko desetaka tisuća ljudi. Što uostalom i nije
previše važno, jer će ubrzo nakon toga život izgubiti
još nekoliko desetaka milijuna ljudi. Svijet kakav
poznaješ jednostavno će nestati, prestat će postojati
da bi se nakon prolaska stanovitog vremena ponovo
rodio u posve drukčijem obliku. Ali na to ama baš
nitko nema, a neće ni imati nikakva utjecaja, nitko to
ne može izbjeći ni izokrenuti redoslijed stvari. Ni ti, ni
ja, ni čarobnjaci, ni Znajući. Čak ni Ciri. Što kažeš na
to?«
»Ljubičasti bizon. No ipak ti hvala, Avallac'h.«
»Na neki način«, slegnuo je ramenima vilenjak,
»malo me i zanima što bi mogao učiniti kamičak
upavši među zupce žrvnja... Mogu li još nešto učiniti
za tebe?«
»Vjerojatno ne. Jer pokazati mi Ciri, držim, ne
možeš?«
»Tko to kaže?«
Avallac'h je usmjerio brze korake prema stijeni
špilje, dajući vješcu znak da pođe za njim.
»Stijene Tir nâ Béa Arainne«, pokazao je
svjetlucave gorske kristale, »imaju naročita svojstva.
A ja, bez razmetanja, posjedujem naročita umijeća.
Položi ruku na ovo. Zagledaj se. Razmišljaj
intenzivno. O tome koliko te ona silno sada treba. I
objavi, da se tako izrazim, mentalnu volju da joj
pomogneš. Razmišljaj o tome kako joj želiš požuriti u
pomoć, biti uz nju, nešto u tom smislu. Slika bi se
trebala pojaviti sama. I biti jasna. Gledaj, ali se
suzdrži od naglih reakcija. Ne govori ništa. To će biti
vizija, ne komunikacija.«
Poslušao je.
Prve vizije, unatoč obećanju, nisu bile jasne. Bile
su mutne, ali zato tako nasilne da se nagonski
povukao. Odrezana ruka na stolu... Krv poprskana po
staklenoj ploči... Kosturi na skeletima konja...
Yennefer okovana lancima...
 Kula? Crna kula? A iza nje, u pozadini... Polarna
svjetlost?
I odjednom, bez upozorenja, slika je postala jasna.
Čak i previše jasna.
»Maslačak!« povikao je Geralt. »Milva! Angoulême!«
»Ha?« zainteresirao se Avallac'h. »Ah, da. Čini mi
se da si sve pokvario.«
Geralt je odskočio od zida špilje, umalo se ne
prevalivši preko bazaltnog postamenta.
»Nije važno, prokleto bilo!« kriknuo je. »Čuj,
Avallac'h, ja moram što je prije moguće u tu druidsku
šumu...«
»Caed Myrkvid?«
»Naravno! Moji su drugovi u smrtnoj pogibelji!
Bore se za život! Ugroženi su i drugi ljudi... Kako da
najbrže... Ah, dođavola! Vraćam se po mač i konja...«
»Nijedan konj«, prekinuo ga je spokojno vilenjak,
»neće te stići odnijeti do Myrkvudskog gaja prije no
što padne mrak...«
»Alija...«
»Nisam još završio. Otiđi po svoj glasoviti mač, a ja
ću ti u međuvremenu pribaviti ata. Savršenog konja
za planinske staze. Taj je at malo, rekao bih,
netipičan... Ali zahvaljujući njemu naći ćeš se u Caed
Myrkvudu za nepunih pola sata.«
.
Kucalo je smrdio kao konj - i tu je završavala
sličnost. Geralt je svojedobno u Mahakamu gledao
natjecanja u jahanju na dresiranim planinskim
muflonima i taj mu se sport učinio posve ekstremnim.
Ali je tek sada, sjedeći na leđima kucala u luđačkom
trku, spoznavao što je pravi ekstrem.
Da ne padne, grčevito je prstima ščepao grube
pramenove dlake i stegnuo bedrima kosmate slabine
čudovišta. Kucalo je smrdio po znoju, mokraći i rakiji.
Hitao je kao opsjednut, od udaraca njegovih
divovskih stopala zemlja je tutnjala kao da su mu
tabani mjedeni. Tek neznatno usporavajući, uspinjao
se uz padine, a sjurivao se niz njih tako brzo da je
zrak zviždao u ušima. Jurio je po planinskim
grebenima, stazama i policama tako uskim da je
Geralt zatvarao oči kako ne bi gledao dolje.
Preskakivao je preko vodopada, bukova, bezdana i
usjeka, koje ne bi preskočio ni muflon, a svaki
uspješni skok pratila je divlja i zaglušna rika. To jest,
još divljija i još zaglušnija no inače - jer kucalo je rikao
gotovo neprekidno.
»Ne juri tako!« Strujanje zraka potiskivalo mu je
riječi nazad u grlo.
»Zašto?«
»Pio si!«
»Uuuaaahaaaaaaaa!«
Letjeli su. U ušima mu je zviždalo.
Kucalo je smrdio.
Topot golemih tabana po stijenju je utihnuo,
zatutnjale su goleti i urvine. Potom je tlo postalo
manje kamenito, promicalo je i ponešto zelenila što bi
mogle biti kleke. Onda je promicalo zeleno i smeđe,
jer je kucalo u mahnitim skokovima grabio kroz šumu
jela. Miris smole pomiješao se sa smradom
monstruma.
 »Uuuaaahaaaa!«
Jele su prestale, zašuštalo je opalo lišće. Sada je
sve bilo crveno, bordo, oker i žuto.
»Sporijeeeee!«
»Uaaaahahhahaha!«
Kucalo je dugim skokom preskočio gomilu
svaljenih debala. Geralt si je zamalo pregrizao jezik.

***

Divlja jurnjava okončala se gotov jednako grubo

kako je i započela. Kucalo je zabio pete u zemlju,
riknuo i zbacio vješca na prostirku od suhoga lišća.
Geralt je nakratko ležao, nije imao daha ni za psovke.
Onda je ustao, stenjući i masirajući koljeno u kojemu
se ponovo oglasila bol.
»Nisi spao«, utvrdio je kucalo činjenicu, a u glasu
mu je bilo čuđenje. »No, no.«
Geralt nije komentirao.
»Stigli smo«, kucalo je pokazao dlakavom šapom.
»Ovo je Caed Myrkvid.«
Dolje se pod njima prostirala kotlina posve
ispunjena maglom. Iz isparavanja probijali su se
vrhovi velikih stabala.
»Ova magla«, preduhitrio je pitanje kucalo,
njuškajući, »nije prirodna. Usto odande se osjeća dim.
Na tvojem bih mjestu požurio. Eeeh, pošao bih s
tobom... Sve mi se vrti od želje za bitkom! Još kao
dijete maštao sam da ću jednom moći navaliti na
ljude s vješcem na leđima! Ali Avallac'h mi je zabranio
da se pokažem. U pitanju je sigurnost cijele naše
zajednice...«
»Znam.«
»Ne zamjeri mi što sam te tresnuo po zubima.«
»Ne zamjeram.«
»Valjana si ljudina.«
»Hvala ti. I na prijevozu.«
Kucalo je iscerio zube iz riđe brade i zavonjao na
rakiju.
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
.
Magla koja je pokrivala Myrkvidsku šumu bila je
gusta i imala je nepravilan oblik koji je u misli
prizivao gomilu tučena vrhnja nabacanog na tortu
rukama kuharice kojoj nisu sve na broju. Ta je magla
vješca podsjećala na Brokilon - i šuma drijada se
često zastirala slično gustim zaštitnim i kamuflažnim
čarobnim isparenjem. Slično brokilonskom bilo je i
dostojanstveno i prijeteće ozračje prašume, ovdje, po
rubu, sastavljene pretežno od joha i bukava.
I baš kao u Brokilonu, već na rubu šume, na putu
prekrivenom lišćem, Geralt se nije spotaknuo o
trupla.
.
Okrutno posječeni ljudi nisu bili druidi ni
Nilfgaarđani, a posve sigurno nisu pripadali ni ekipi
Slavuja i Schirrúa.
I prije no što je Geralt u magli ugledao obrise kola,
sjetio se da je Regis govorio o hodočasnicima. Ispalo
je da je za neke hodočasnike hodočašće završilo ne
previše sretno.
Smrad dima i paljevine, neugodan u vlažnom
zraku, sve je više jačao, pokazivao je put. Ubrzo su
put pokazali i glasovi. Poklici. I neskladan cvilež
gusala.
Geralt je ubrzao korake.
Na putu razmočenom od kiše stajala su kola. Kraj
njihovih kotača ležala su nova trupla.
Jedan od razbojnika prekapao je po kolima,
izbacujući na cestu predmete i opremu. Drugi je
držao upregnute konje, treći svlačio s ubijenoga
hodočasnika bundu od lisičja krzna. Četvrti je
gudalom pilio po guslama očito pronađenim među
plijenom, ne mogavši nikako iz instrumenta izvući
makar jednu čistu notu.
Kakofonija se pokazala korisnom - prigušila je
Geraltove korake.
Glazba se odjednom prekinula, strune gusala su
prodorno zaječale, pljačkaš je tresnuo na lišće i iz
njega je briznula krv. Onaj što je držao konje nije
uspio ni kriknuti, sihill mu je presjekao dušnik. Tred
razbojnik nije dospio saskočiti s kola, pao je, urlajući,
s rasječenom bedrenom arterijom. Posljednji je čak
uspio izvući mač iz korica. Ali podići ga više nije
stigao.
Geralt je palcem stresao krv s oštrice.
»Da, sinci moji«, rekao je prema šumi i zapahu
dima. »Bila je to glupa zamisao. Nije trebalo slušati
Slavuja i Schirrúa. Trebalo je ostati kod kuće.«
 Uskoro je naišao na nova kola i nove ubijene.
Među brojnim posječenim i probodenim
hodočasnicima ležali su i druidi u okrvavljenim
bijelim haljama. Dim od više ne predalekog požara
vukao se nisko pri zemlji.
Ovaj su put razbojnici bili budniji. Uspio se
prikrasti samo jednom od njih, zauzetom skidanjem
jeftinog prstenja i narukvica s krvavih ruku ubijene
žene. Geralt je ne razmišljajući posjekao bandita,
bandit je kriknuo i tada su se svi ostali - razbojnici
pomiješani s Nilfgaarđanima - bacili urlajući na
njega.
Odskočio je u šumu, pod najbliže drvo, da mu
deblo štiti leđa. Ali još i prije no što su razbojnici
dotrčali, zatoptala su kopita, a iz grmlja i magle
izronio je golem konj pokriven pokrovom sa zlatno-
crvenom dijagonalnom šahovnicom. Konj je nosio
oklopljenog jahača, sa snježno bijelim plaštem i
kacigom izduženom u kljunast rupičasti vizir. Prije no
što su se banditi dospjeli snaći, vitez im je već bio za
vratom i sjekao ih mačem slijeva i zdesna, dok je krv
prskala kao u fontanama. Bila je to lijepa slika.
No Geralt nije imao vremena gledati, jer su mu i
samom dvojica bila za vratom, razbojnik u kaftanu
višnjeve boje i crni Nilfgaarđanin. Razbojnika koji se
pri napadu otkrio posjekao je preko njuške.
Nilfgaarđanin je, ugledavši razletjele zube, dao
petama vjetra i iščeznuo u magli.
Geralta umalo nije pregazio konj sa šahovnicom
na pokrovcu. Trčao je bez jahača.
 Ne odugovlačeći, skočio je kroz guštaru prema
mjestu odakle su dopirali krici, kletve i tresak.
Viteza s bijelim plaštem tri su bandita svukla sa
sedla i sada su ga nastojali usmrtiti. Jedan ga je,
stojeći u raskoraku, udarao sjekirom, drugi sjekao
mačem, dok je treći, malen i riđ, skakutao kao zec,
tražeći priliku i nezaštićeno mjesto u koje bi mogao
zariti kratko koplje. Oboreni vitez drečao je
nerazumljivo iz unutrašnjosti kacige i odbijao udarce
štitom koji je držao objema rukama. Poslije sva kog
udarca sjekirom štit se spuštao sve niže, već se gotovo
naslanjao na prsni oklop. Bilo je očito - uslijedi li još
jedan ili dva takva udarca, vitezova će crijeva navrijeti
kroz sve pukotine oklopa.
Geralt se u tri koraka našao posred kovitlaca,
posjekao po vratu riđokosog skakutavca s kopljem,
široko kresnuo preko trbuha onoga sa sjekirom.
Vitez, okretan unatoč oklopu, pogodio je trećega
razbojnika rubom štita po koljenu, pa ga oborenog
triput mlatnuo po licu tako da mu je krv poprskala
štit. Podignuo se na koljena, pipao među paprati u
potrazi za mačem, bučeći kao golemi limeni trut.
Odjednom je ugledao Geralta i ukočio se.
»U čijim sam rukama?« zatrubio je iz dubina
kacige.
»Ni u čijim. Ovi koji ovdje leže su i moji
neprijatelji.«
»Aha...« Vitez je pokušavao podići vizir kacige, ali
je lim bio savijen i mehanizam se blokirao. »Na čast
vam bilo! Sto vam puta hvala na pomoći.«
»Hvala vama. Pa vi ste priskočili u pomoć meni.«
 »Zbilja? Kada?«
Nije ništa vidio, pomislio je Geralt. Nije me čak ni
primijetio kroz proreze na tom željeznom loncu.
»Kako glasi vaše časno ime?« upitao je vitez.
»Geralt. Iz Rivije.«
»A grb?«
»Nije vrijeme, gospodine viteže, za heraldiku.«
»Časti mi, imate pravo, junačni Geralte.« Vitez je
pronašao svoj mač i ustao. Njegov iskrzani štit -
jednako kao i konjski pokrovac - resila je zlatno-
crvena dijagonalna šahovnica u čijim su se poljima
naizmjenično vidjela slova A i H.
»Ovo nije moj obiteljski grb«, požurio je s
objašnjenjem. »Ovo su inicijali moje gospe, kneginje
Anne Henriette. Nazivam se Vitez od šahovnice. Vitez
sam lutalica. Svoje ime i pečat ne smijem otkrivati..
Zavjetovao sam se. Časti mi, još ti jednom hvala na
pomoći, junače.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
Jedan od oborenih bandita je zaječao i zašuštao u
lišću. Vitez od šahovnice mu je priskočio i snažnim ga
zamahom pribio za zemlju. Razbojnik je zamahnuo
rukama i nogama kao pauk priboden iglom.
»Požurimo«, rekao je vitez. »Ološ će se ovdje još
poigrati. Časti mi, još nije hip za počivanje!«
»Istina«, priznao je Geralt. »Banda hara po šumi,
ubija hodočasnike i druide. Moji prijatelji su u
škripcu...«
»Ispričavam se na tren.«
 Još je jedan razbojnik pokazao znakove života. I
taj je bio žestoko priboden, a uzdignutim je nogama
tako zamahnuo da su mu odletjele čizme.
»Časti mi!« Vitez od šahovnice je obrisao mač o
mahovinu. »Tim se podlacima teško rastati sa
životom! Neka te ne čudi, junače, što sređujem
ranjenike. Časti mi, nekoć to nisam činio. Ali ti se
propalice vraćaju zdravlju toli brzo da im čestiti
čovjek može samo pozavidjeti. Otkako me zadesilo da
sam s jednim barabom imao posla triput zaredom,
počeo sam ih sređivati dokraja. Tako da budu
zavazda skrajnuti.«
»Razumijem.«
»Ja sam, vidite, lutalica. Ali, časti mi, nisam
blesav! Evo moga konja! Dođi amo, Bukefale!«
.
Šuma se razrijedila i postala svjetlija, počeli su
prevladavati veliki hrastovi širokih, ali rijetkih
krošnji. Dim i smrad požara već su se osjećali izbliza.
A za tren su ga i ugledali.
Gorjele su trščane strehe koliba, cijelo omanje
naselje. Gorjele su cerade kola. Među kolima ležala
su trupla - mnoga u već izdaleka prepoznatljivim
druidskim haljama.
Banditi i Nilfgaarđani, ohrabrujući se urlikanjem
i skrivajući se iza kola koja su gurali pred sobom,
napadali su veliku kuću podignutu na kolcima,
oslonjenu o deblo divovskog hrasta. Kuća je bila
sagrađena od solidnih brvana i pokrivena strmim
krovom od šindre niz koji su se ne nanoseći štetu
kotrljale baklje što su ih bacali razbojnici. Opsjedana
kuća se branila i uspješno ujedala - pred Geraltovim
je pogledom jedan od ubojica neoprezno izvirio iza
kola i pao, kao pogođen gromom, sa strijelom u
lubanji.
»Tvoji prijatelji«, iskazao se domišljatošću Vitez od
šahovnice, »mora da su u ovoj zgradi! Časti mi, pod
gadnom su opsadom! Haj'mo, pohitajmo im u pomoć!«
Geralt je začuo kreketavu dreku i zapovijedi,
prepoznao je razbojnika Slavuja sa zamotanim licem.
Vidio je na trenutak i poluvilenjaka Schirrúa, koji se
skrivao iza leđa Nilfgaarđana s crnim plaštevima.
Odjednom su grunuli rogovi, tako da se lišće osulo
s krošnji. Zatutnjala su kopita bojnih konja, bljesnuli
oklopi i mačevi vitezova u jurišu. Razbojnici su se
urlajući razbježali na sve strane.
»Časti mi!« dreknuo je Vitez od šahovnice,
zadržavajući konja. »Evo mojih sudrugova! Prestigoše
nas! U napad, da i nas malo slave dopadne! Bij, ubij!«
Galopirajući na Bukefalu, Vitez od šahovnice
naletio je prvi na razbojnike u bijegu, munjevito
posjekao dvojicu, preostale rastjerao kao kobac
vrapce. Dvojica su skrenula prema nailazećem
Geraltu, vještac se s njima raspravio u tren oka.
A treći je u njega ispalio strijelu iz gabrijela.
Minijaturne samostrele izmislio je i patentirao
stanoviti Gabrijel, zanatlija iz Verdena. Reklamirao ih
je sloganom »Obrani se sam«. Oko tebe vladaju
razbojništvo i nasilje, glasila je reklama. Zakon je
nemoćan i nesposoban. Obrani se sam! Ne izlazi iz
kuće bez praktičnog samostrela marke »Gabrijel«.
Gabrijel je tvoj čuvar, Gabrijel će obraniti od bandita
tebe i tvoje najbliže.
Prodaja je bila rekordna. Ubrzo su praktične
gabrijele nosili u napadima svi razbojnici.
Geralt je bio vještac, znao se izmaknuti strelici. Ali
je zaboravio na bolesno koljeno. Izmicanje je bilo za
palac prekasno, razlistani vršak strijele razderao mu
je uho. Bol ga je zaslijepila, ali samo na trenutak.
Razbojnik nije stigao napeti samostrel i obraniti se.
Rasrđeni Geralt ga je ošinuo po rukama, a onda mu
rezom sihilla prosuo crijeva.
Nije još stigao ni obrisati krv s uha i vrata kada ga
je napao malen i poput lasice okretan čovječuljak
neprirodno sjajnih očiju, naoružan krivom
zerrikanskom saberrom, kojom je vitlao s divljenja
vrijednom vještinom. Odbio je već dva Geraltova
udarca, plemeniti čelik obiju oštrica zvonio je i
prosipao iskre.
Lasica je bio bistar i pronicljiv - u trenu je
zamijetio da vještac šepa, u trenu je počeo kružiti oko
njega i napadati ga sa za njega povoljne strane. Bio je
nevjerojatno brz, oštrica saberre zviždala je u
napadima pogibeljnim križnim kretanjem. Geralt je
udarce izbjegavao sa sve većim naporom. I sve je više
šepao, prisiljen oslanjati se na bolesnu nogu.
Lasica se naglo pognuo, skočio, izveo spretan
napad i varku, zaplesao. Geralt je iskosa parirao i
odbio ga. Bandit se vješto okrenuo, već je pošao zadati
podli ubod odozdo, kada je iznenada izbuljio oči,
snažno kihnuo i zabalavio se, spustivši nakratko
gard. Vještac ga je munjevito ubo u vrat, a oštrica je
ušla sve do kralježaka.
»No i neka mi netko kaže«, procijedio je, gledajući
truplo koje se trzalo, »da uživanje narkotika nije
štetno.«
Razbojnik koji ga je napao podignutim
buzdovanom spotaknuo se i tresnuo nosom u blato,
iz zatiljka mu je stršala strijela.
»Vješče, evo me!« povikala je Milva. »Dolazim! Drži
se!«
Geralt se okrenuo, ali više nije bilo koga sjeći.
Milva je ustrijelila jedinoga razbojnika koji je preostao
u blizini. Ostali su pobjegli u šumu, praćeni
živopisnim viteštvom. Nekolicinu je na Bukefalu
progonio Vitez od šahovnice. Dostigao ih je, jer se iz
šume čulo kako strahovito bjesni.
Jedan od crnih Nilfgaarđana, ne dokraja ubijen,
naglo je skočio i bacio se u bijeg. Milva je munjevito
podigla i napela luk, zazviždala su pera, Nilfgarđanin
je pao na lišće sa sivoperom strijelom među
lopaticama.
Strijelkinja je teško uzdahnula.
»Visjet ćemo«, rekla je.
»Zašto to misliš?«
»Pa ovo je Nilfgaard. A već je eto drugi mjesec kako
ja skidam uglavnom Nilfgaarđane.«
»Ovo je Toussaint, nije Nilfgaard.« Geralt je opipao
glavu sa strane, odmaknuo ruku svu u krvi.
»Prokletstvo. Što mi je, pogledaj, Milva?«
Strijelkinja ga je pogledala pozorno i kritički.
 »Samo ti je otkinulo uho«, napokon je utvrdila.
»Nemaš brige.«
»Lako je tebi govoriti. Jako sam volio to uho.
Pomogni da ga nečim povezem, jer mi curi za
ovratnik. Gdje su Maslačak i Angoulême?«
»U kolibi s hodočasnicima... O, prokleto...«
Zatoptala su kopita, iz magle su izronila tri jahača
na bojnim konjima, vijoreći u galopu plaštevima i
plamencima. I prije no što je zamukao njihov ratni
poklič, Geralt je zgrabio Milvu za ruku i povukao je
pod kola. Nije se trebalo šaliti s nekim tko napada
naoružan kopljem od četrnaest stopa koje djelatno
doseže deset stopa ispred konjske glave.
»Izlazite!« Konji vitezova rovali su potkovama
zemlju oko kola. »Bacite oružje i izlazite!«
»Visjet ćemo«, progunđala je Milva. Mogla je imati
pravo.
»Ha, barabe!« riknuo je zvonko jedan od vitezova
na čijem je Štitu bila crna bikovska glava na
srebrnom polju. »Ha, pustahije! Časti mi, visjet ćete!«
»Časti mi!« zapjevao je mladenačkim glasom drugi,
s jednolično modrim štitom. »Raspolutimo ih na
mjestu!«
»Hej, hej! Stojte!«
Iz magle je na Bukefalu izronio Vitez od šahovnice.
Napokon je uspio podignuti iskrivljeni vizir na kacigi
ispod kojega je sada izvirivala bujna plava kosa.
»Odmah ih pustite!« povikao je. »Nisu to razbojnici,
već pravi i čestiti ljudi. Žena je junački stupila u
obranu hodočasnika. A ovaj je muž bistri vitez!«
 »Bistri vitez?« Bikovska Glava je podignuo vizir na
kacigi, pogledao Geralta jako nepovjerljivo. »Časti mi!
Ne može biti!«
»Časti mi!« Vitez od šahovnice udario se
pancirnom rukavicom o prsni oklop. »Može biti,
dajem riječ! Taj mi je junačni muž život spasio u
nevolji, kada me nasilnici svališe na zemlju. Ime mu
je Geralt iz Rivije.«
»A kojeg je grba?«
»Ne smijem otkriti«, progunđao je vještac, »ni pravo
ime, ni pečat. Položio sam viteški zavjet. Ja sam
lutajući Geralt.«
»Oooo!« odjednom se proderao poznati drski glas.
»Vidi, vidi koga nam je to maca donijela! Ha, rekoh ti,
teto, da će nam vještac pristići u pomoć!«
»I u pravi tren!« uzviknuo je Maslačak nailazeći s
Angoulême i skupinicom prestrašenih hodočasnika,
noseći lutnju i svoj nerazdvojni tubus. »Ni za sekundu
prerano. Imaš dobar osjećaj za dramatiku, Geralte.
Trebao bi pisati komade za kazališta!«
Iznenada je zamuknuo. Bikovska Glava se sagnuo
u sedlu, oči su mu zasjale.
»Vicomte Julian?«
»Barun de Peyrac-Peyran?«
Između hrastova izronila su još dva viteza. Jedan,
u okrugloj kacigi urešenoj vrlo uspjelom slikom
bijeloga labuda raširenih krila, vodio je dva konopcem
svezana zarobljenika. Drugi vitez, bistar ali praktičan,
pripremao je konopce i pogledom tražio prikladnu
granu.
 »Ni Slavuj«, Angoulême je zamijetila vješčev
pogled, »ni Schirrú. Šteta.«
»Šteta«, priznao je Geralt. »Ali pokušat ćemo
popraviti. Gospodine viteže...«
Ali Bikovska Glava - ili točnije barun de Peyrac-
Peyran - nije na njega obraćao nimalo pozornosti.
Vidio je, učinilo bi se, samo Maslačka.
»Časti mi«, rekao je otegnuto. »Oči me ne varaju!
To je gospodin vicomte Julian osobno. Ha! Razveselit
će se gospa kneginja!«
»Tko je to vicomte Julian?« zainteresirao se
vještac.
»To sam ja«, rekao je nevoljko Maslačak. »Ne
miješaj se u ovo, Geralte.«
»Obradovat će se gospa Anarietta«, ponovio je
barun de Peyrac-Peyran. »Ha, časti mi! Vodimo vas
sve zajedno u zamak Beauclair. Samo bez izgovora,
vicomte, ne želim čuti nikakve isprike!«
»Dio razbojnika je pobjegao.« Geralt si je dopustio
poprilično hladan ton. »Predlažem da ih najprije
pohvatamo. Potom ćemo razmisliti kako ćemo
nastaviti tako zanimljivo započet dan. Što kažete,
gospodine barune?«
»Časti mi«, rekao je Bikovska Glava, »neće od toga
biti ništa. Potjera je nemoguća. Zlikovci su pobjegli
preko potoka, a nama noga preko potoka ne smije
prestupiti, čak ni vrhom kopita. Taj je dio
Myrkvudske šume po slovu sporazuma koji je s
druidima sklopila njezina visost kneginja Anna
Henrietta, milostiva vladarica Toussainta,
nedodirljivo svetište...«
 »Razbojnici su onamo pobjegli, prokleti bili!«
prekinuo ga je Geralt, praveći se da je bijesan. »I sada
će u tom nedodirljivom svetištu ubijati! A vi mi tu
pričate o nekakvim sporazumima...«
»Dali smo vitešku riječ!« Barunu de Peyrac-
Peyranu, kako se otkrivalo, više bi na štitu pristajala
ovnujska, no bikova glava. »Ne smije se! Sporazum!
Ni koraka na druidsko područje!«
»Tko ne smije, taj ne smije«, prasnula je
Angoulême, vukući za vodice dva razbojnička konja.
»Pusti prazne priče, vješče. Hajdemo. Ja još uvijek
imam neriješenih računa sa Slavujem, a ti, vjerujem,
želiš prozboriti još koju s poluvilenjakom?«
»I ja ču s vama«, rekla je Milva. »Začas ću si
pronaći neku kobilu.«
»O, ne, nikako!« povikao je bikoglavi barun. »Časti
mi, gospodin vicomte Julian će s nama u zamak
Beauclair. Kneginja nam ne bi oprostila da ga
sretnemo i ne privedemo. Vas ne zadržavam, slobodni
ste sa svojim planovima i zamislima. Kao kompanjone
vicomtea Juliana, njezina bi vas milost gospa
Anarietta rado dostojno dočekala i ugostila u zamku,
ali ako njezino gostoprimstvo prezirete...«
»Ne preziremo«, prekinuo ga je Geralt, prijetećim
pogledom opominjući Angoulême koja je iza
barunovih leđa savinutim laktom izvodila razne
nepristojne i uvredljive kretnje. »Daleko smo od
preziranja. Nećemo propustiti pokloniti se kneginji i
odati joj počasti koje joj pripadaju. No najprije
moramo obaviti što nam je dužnost. I mi dadosmo
riječi, može se reći, također sklopismo sporazume.
Kada ih ispunimo, bezodvlačno ćemo poći u zamak
Beauclair. Zasigurno ćemo tamo prispjeti.«
»Makar samo stoga«, dodao je značajno i
naglašeno, »da pripazimo da nam ondje našega druga
Maslačka nije snašla kakva krivda i uvreda. To jest,
pfu, vicomtea Juliana.«
»Časti mi!« nasmijao se iznenada barun. »Nikakva
krivda ni uvreda neće snaći vicomtea Juliana,
spreman sam prisegnuti! Jer zaboravih vam reći,
vicomte, da je knez Rajmund izvolio prije dvije godine
preminuti od apopleksije.«
»Ha, ha!« kliknuo je Maslačak, ozarivši se. »Knez je
odapeo! E to mi je sjajna i radosna vijest! To jest,
htjedoh reći, tuga i žalost, šteta i gubitak... Neka mu
bude laka zemljica... No ako je tako, pođimo onda u
Beauclair što življe, gospodo vitezovi! Geralte, Milvo,
Angoulême, doviđenja u zamku!

***

Pregazili su potok, utjerali konje u šumu, među

razgranate hrastove, u paprat što im je dosezala do
stremena. Milva je bez muke pronašla trag bande u
bjekstvu. Požurili su koliko su mogli - Geralt se bojao
za druide. Bojao se da će se ostaci bande, kada se
osjete sigurnima, poželjeti osvetiti na druidima za
pogrom koji su doživjeli od lutajućih vitezova iz
Toussainta.
»Maslačku se baš lijepo posložilo«, rekla je
odjednom Angoulême. »Kada su nas Slavujevi ljudi
opkolili u onoj kolibi, priznao mi je čega se bojao u
Toussaintu.«
 »I mislio sam da je nešto takvo«, odvratio je vještac.
»Nisam jedino znao da je ciljao tako visoko. Gospa
kneginja, ho, ho!«
»Bilo je to prije dobrih nekoliko godina. A knez
Rajmund, taj koji je odapeo, navodno je prisegnuo da
će pjesniku iščupati srce, dati ga ispeći, poslužiti
nevjernoj kneginji za večeru i prisiliti je da ga pojede.
Ima Maslačak sreće da nije dopao knezu šaka dok je
još bio živ. I mi imamo sreću...«
»To će se tek pokazati.«
»Maslačak tvrdi da ga ta kneginja Anarietta ljubi
do ludila.«
»Maslačak to uvijek tvrdi.«
»Umuknite!« zarežala je Milva, potežući uzde i
posežući za lukom.
Krivudajući od hrasta do hrasta, prema njima je
jurio razbojnik, bez kape, bez oružja, naslijepo. Trčao
je, padao, ustajao, ponovo trčao. I vrištao. Tanko,
prodorno, grozno.
»Što je?« začudila se Angoulême.
Milva je šutke napela luk. Nije odapinjala, čekala
je da se razbojnik približi, a on je jurio ravno na njih
kao da ih ne vidi. Protrčao je između vješčeva konja i
Angoulêmina konja. Vidjeli su mu lice, bijelo kao
mladi sir i iskrivljeno užasom, vidjeli su izbuljene oči.
»Koji vrag?« ponovila je Angoulême.
Milva se stresla od zaprepaštenja, okrenula u
sedlu i odaslala bjeguncu strijelu u križa. Razbojnik
je zaurlao i tresnuo u paprat.
 Zemlja se zatresla. Tako da su se s obližnjega
hrasta osuli žirovi.
»Zanima me«, rekla je Angoulême, »od čega je on
tako brisao...«
Zemlja se ponovo zatresla. Zašuštalo je grmlje,
zapucketale su lomljene grane.
»Što je ovo?« promucala je Milva, stajući u
uzengijama. »Što je ovo, vješče?«
Geralt je pogledao, ugledao i glasno uzdahnuo.
Angoulême je isto ugledala. I problijedjela.
»O, prokleto bilo!«
Milvin konj je isto ugledao. Panično je zarzao,
ukočio se, a zatim ritnuo stražnjim nogama.
Strijelkinja je izletjela iz sedla i teško tresnula na
zemlju. Konj je pojurio u šumu. Vješčev je konj
nagonski pojurio za njim, nesretno odabravši put pod
niskom hrastovom granom. Grana je vješca pomela iz
sedla. Udarac i bol u koljenu umalo ga nisu lišili
svijesti.
Angoulême je najdulje uspijevala vladati
pomahnitalim konjem, ali je napokon i ona sletjela na
zemlju, a konj pobjegao umalo ne pregazivši Milvu
koja se pridizala.
I u taj su mah točno vidjeli to što ide na njih. I
posve, ali baš posve se prestali čuditi panici životinja.
Stvorenje je podsjećalo na divovsko stablo,
razgranati drevni hrast - a možda je i bilo hrast. Ali
jako netipičan hrast. Umjesto da stoji negdje na
poljani među palim lišćem i žirovima, umjesto da
dopušta vjevericama da trče i juričicama da seru po
njemu, ovaj je hrast žustro marširao kroz šumu,
ravnomjerno stupao debelim korijenjem i zamahivao
granama. Široko deblo - ili tijelo - čudovišta imalo je
otprilike dva sežnja u promjeru, a duplja koja je u
njemu zijevala vjerojatno nije bila duplja, nego
čeljusti, jer su klaparale sa zvukom koji je podsjećao
na tresak teških vrata.
Iako je pod njegovim strahovitim teretom zemlja
podrhtavala tako da je bilo teško održavati ravnotežu,
stvor je preko udolina grabio zadivljujuće okretno. I
nije to činio bez cilja.
Pred njihovim je pogledima čudovište zanjihalo
krošnju, šibnulo granama i izvuklo iz jame vjetroloma
bandita koji se u njoj skrivao, jednako spretno kao
što roda hvata žabu skrivenu u travi. Opleten
granama, razbojnik je visio posred krošnje zavijajući
da se sažališ. Geralt je opazio da čudovište već nosi
trojicu na sličan način uhvaćenih zločinaca. I jednoga
Nilfgaarđanina.
»Bježite...« zastenjao je, uzalud nastojeći ustati.
Imao je osjećaj kao da mu netko ritmičkim udarcima
čekića u koljeno zabija užareni čavao. »Milva...
Angoulême... Bježite...«
»Nećemo te ostaviti!«
Hrastogroz ih je čuo, radosno zatoptao korijenjem
i požurio na njihovu stranu. Angoulême, uzaludno
pokušavajući podignuti Geralta, opsovala je na
iznimno skaredan način. Milva je drhtavim rukama
pokušavala postaviti strijelu na tetivu. Bez ikakva
smisla.
»Bježite!«
 Bilo je prekasno. Hrastogroz je već bio pored njih.
Paralizirani užasom, sada su podrobno vidjeli njegov
plijen, četvoricu razbojnika povješanih u spletu
grana. Dvojica su bila živa, jer su promuklo kriještali
i trzali nogama. Treći, valjda bez svijesti, samo je
bespomoćno visio. Div ih je očito nastojao uhvatiti
žive. Ali s četvrtim uhvaćenim u tome nije uspio,
vjerojatno ga je nepažnjom prejako stisnuo - što se
dalo zaključiti po žrtvinim izbuljenim očima i
isplaženom jeziku koji joj je visio sve do krvlju i
bljuvotinom uprljanog podbratka.
Sljedeće su sekunde već visjeli u zraku, opleteni
granama, derući se sve troje u sav glas.
»Prr, prr, prr«, začuli su odozdo, iz smjera
korijenja. »Prr, prr, Drvce.«
Za hrastogrozom, blago ga požurujući razlistanom
grančicom, hodala je mlada druidkinja u bijeloj halji
ovjenčana cvjetnim vjenčićem na glavi.
»Ne ozljeđuj, Drvce, ne stisci. Blago. Prr, prr, prr.«
»Nismo razbojnici...« zastenjao je odozgo Geralt,
jedva se oglašujući iz grudi stegnutih spletom grana.
»Reci mu da nas pusti... Nevini smo...«
»Svi to kažu.« Druidkinja je otjerala leptira koji joj
je kružio nad obrvom. »Prr, prr, prr.«
»Upisala sam se...« jauknula je Angoulême.
»Prokleto bilo, upisala sam se.«
Milva je samo zakrkljala. Glava joj je pala na
grudi. Geralt je gadno opsovao. Bilo je to jedino što je
mogao učiniti.
 Hrastogroz, požurivan druidkinjinim prutićem,
živahno je potrčao šumom. Za vrijeme toga trka svi su
- oni koji su bili pri svijesti - cvokotali zubima u ritmu
skokova stvorenja. Tako da je sve odjekivalo.
Nakon ne puno vremena našli su se na ovećem
proplanku. Geralt je ugledao skupinu u bijelo
odjevenih druida, a uz njih i drugoga hrastogroza.
Ulov toga drugog bio je slabiji - s njegovih su grana
visjela samo tri bandita od kojih je živ bio možda samo
jedan.
»Razbojnici, zločinci, podlaci!« progovorio je
odozdo jedan od druida, starac oslonjen na dugi štap.
»Pogledajte dobro. Pogledajte kakva kazna u
Myrkvudskoj šumi stiže zlikovce i nečasnike.
Pogledajte i upamtite. Pustit ćemo vas da biste o tome
što ćete uskoro vidjeti mogli pričati drugima. Za
opomenu!«
U samom središtu proplanka uzdizala se velika
gomila klada i suharaka, a na gomili, poduprta
kolcima, stajala je krletka ispletena od vrbova pruća
u obliku velike kabaste lutke. Krletka je bila puna
ljudi koji su vrištali i otimali se. Vještac je jasno čuo
žablje, od užasa promuklo kreketanje razbojnika
Slavuja. Vidio je bijelo poput platna i izobličeno
paničnim strahom lice poluvilenjaka Schirrúa,
pritisnuto uz vrbov pleter.
»Druidi!« povikao je Geralt, prikupivši sve sile da
bi ga se čulo posred sveopćeg meteža. »Gospo
flaminiko! Ja sam vještac Geralt!«
 »Molim?« oglasila se odozdo visoka i vitka žena s
kosom boje modrikastog čelika koja joj se spuštala na
leđa, a na čelu bila sapeta vjenčićem od imele.
»Ja sam Geralt... Vještac... Prijatelj Emiela
Regisa...«
»Ponovi jer te nisam dobro čula.«
»Geraaaaalt! Vampirov prijateeeeeelj!«
»Ah! Trebao si odmah tako!«
Na znak čeličnokose druidkinje hrastogroz ih je
spustio na zemlju. Ne baš nježno. Tresnuli su, ni
jedno nije moglo ustati vlastitim snagama. Milva je
bila u nesvijesti, krv joj je curila iz nosa. Geralt se
podignuo s naporom, kleknuo nad njom.
Čeličnokosa flaminika stala je kraj njih,
nakašljala se. Lice joj je bilo jako vitko, čak mršavo,
pa je podsjećalo na mrtvačku lubanju preko koje je
nategnuta koža. Njezine oči, modre poput različaka,
bile su ljubazne i blage.
»Vjerojatno su joj slomljena rebra«, rekla je,
gledajući Milvu. »Ali začas ćemo to riješiti. Naši će joj
vidari odmah pomoći. Žao mi je zbog toga što se
dogodilo. Ali kako sam mogla znati tko ste? Nisam vas
zvala u Caed Myrkvid i nisam vam odobrila ulazak u
naše svetište. Emiel Regis je, istina, jamčio za vas, ali
nazočnost vješca u našoj šumi, plaćenoga ubojice
živih stvorenja...«
»Pokupit ću se odavde bez trena odgađanja, časna
flaminiko«, zajamčio je Geralt. »Čim...«
 Zastao je, vidjevši druide kako sa zapaljenim
lučima prilaze lomači i pletenoj vrbovoj lutki punoj
ljudi.
»Ne!« kriknuo je, stišćući šake. »Stojte!«
»Ova je krletka«, rekla je flaminika, kao da ga ne
čuje, »trebala isprva služiti kao zimsko hranilište za
gladne životinje, trebala je stajati u šumi napunjena
sijenom. Ali kada smo pohvatali ove ništarije, sjetila
sam se pakosnih glasina i objeda koje ljudi šire o
nama. Dobro, pomislila sam, dobit ćete svoju Vrbovu
babu. Sami ste ju isisali iz prsta, kao jezivu
snomoricu, pa ću vam tu snomoricu i dati...«
»Zapovjedi im da stanu«, prodahtao je vještac.
»Časna flaminiko... Ne potpaljujte... Jedan od tih
bandita posjeduje informacije koje su mi važne...«
Flaminika je preplela ruke na grudima. Njezine oči
boje različka i dalje su bile blage i dobrostive.
»O, ne«, rekla je suho. »Ništa od toga. Ja ne
vjerujem u instituciju svjedoka pokajnika. Izvlačenje
od kazne je nemoralno.«
»Stojte!« proderao se vještac. »Ne palite! Sto...«
Flaminika je izvela mali pokret rukom, a Drvce,
koji je i dalje stajao u blizini, zatoptao je korijenjem i
spustio vješcu granu na rame. Geralt je sjeo,
pritisnut.
»Zapali vatru!« zapovjedila je flaminika. »Žao mi je,
vješče, ali tako mora biti. Mi, druidi, cijenimo i
štujemo život u svakom obliku. Ali poštedjeti život
ubojicama je obična glupost. Zločinca možeš uplašiti
samo strahom. Polažem veliku nadu u to da ovo neću
morati ponavljati.«
 Suho granje je munjevito zaplamsalo, lomača se
zadimila i buknula. Urlici i vriska koji su dopirali iz
Vrbove babe dizali su kosu na glavi. U kakofoniji
pojačanoj pucketanjem vatre to naravno nije bilo
moguće, ali Geraltu se učinilo da raspoznaje
očajničko Slavujevo kreketanje i visoke, bolne krikove
poluvilenjaka Schirrtia.
Imao je pravo, pomislio je. Smrt nije uvijek
jednaka.
A onda - nakon jezivo duga vremena - lomača i
Vrbova baba milostivo su eksplodirale u paklu
razbuktane vatre u kojoj nije moglo ništa opstati.
»Tvoj medaljon, Geralte«, rekla je Angoulême
stojeći pored njega.
»Molim?« nakašljao se, jer mu se grlo stisnulo. »Što
si rekla?«
»Tvoj srebrni medaljon s vukom. Schirrú ga je
imao. Sada si ga izgubio zauvijek. Rastopio se u ovom
žaru.«
»Što se može«, rekao je tren potom, gledajući
flaminikine oči boje različka. »Više nisam vještac.
Prestao sam biti vještac. Na Thaneddu, u Galebovoj
kuli. U Brokilonu. Na mosta preko Jaruge. U špilji
ispod Gorgone. I ovdje, u Myrkvidskoj šumi. Ne, ja
više nisam vještac. Pa ću se morati naučiti snalaziti
bez vještačkog medaljona.«
 .

Kralj je neizmjerno volio svoju suprugu, kraljicu, a ona

je svim srcem voljela njega. Nešto takvo moralo je okončati
nesrećom.
Flourens Delannoy, Bajke i predaje

Delannoy, Flourens, jezikoslovac i povjesnik,. 1432. u

Vicovarou, u godinama 1460 - 1475 tajnik i bibliotekar na
carskom dvoru. Neumorni istraživač legendi i pučkih bajki,
autor mnogih rasprava koje se smatraju spomenicima
drevnoga jezika i književnosti sjevernih regija Imperija.
Među djelima su mu najvažnija: »Mitovi i legende naroda
Sjevera«, »Bajke i predaje«, »Iznenađenje ili mit Prvotne
krvi«, »Saga o vješcu« te »Vještac i vještica, ili neprestano
traganje«. Od 1476. godine, profesor akademije u Castell
Graupianu, gdje 11510.
Effenberg i Talbot,
Encyclopaedia Maxima Mundi, sv. IV.
Osmo poglavlje

VJETAR JE PUHAO S MORA, lepetao jedrima, rosulja je

bolno bola lica, poput sićušnoga grada. Voda u
Velikom kanalu bila je olovna, namreškana vjetrom,
išarana osipom sitnoga dažda.
»Ovuda, gospodine, izvolite. Lađa čeka.«
Dijkstra je teško uzdahnuo. Plovidbe morem su
mu se već popele navrh glave, obradovalo ga je tih
nekoliko trenutaka dok je pod nogama imao tvrd i
stabilan kamen obale, bjesnio je na pomisao o
neizbježnosti ponovnoga stupanja na nepostojanu
palubu. Ali što se moglo - Lan Exeter, zimska
prijestolnica Kovira, bitno se razlikovala od drugih
svjetskih prijestolnica. U luci Lana Exetera, putnici
pristigli morem silazili su na kamene kejove samo da
bi istoga trena prešli na drugo plovilo - vitku lađu
visoko zadignuta kljuna i ne puno niže krme s više
redova vesala. Lan Exeter je bio sazdan na vodi, u
širokom ušću rijeke Tango. Umjesto ulica, grad je
imao kanale - a sav se gradski promet odvijao
brodicama.
Ušao je na lađu, pozdravivši se s redanijskim
veleposlanikom koji ga je čekao kod siza. Odvojili su
se od keja, vesla su ravnomjerno udarila o vodu, lađa
se pokrenula, ubrzala. Redanijski je veleposlanik
šutio.
Veleposlanik, makinalno je pomislio Dijkstra.
Koliko već godina Redanija šalje veleposlanike u
Kovir? Bit će sto dvadeset godina, najviše. Već sto
dvadeset godina su Kovir i Poviss za Redaniju
inozemstvo. A nisu to bili oduvijek.
Krajeve položene na sjeveru, nad Praksedskim
zaljevom, Redanija je odvajkada smatrala svojim
vlastitim lenom. Kovir i Poviss bili su - kako se
govorilo na tretogorskom dvoru - apanaž u okviru
krune. Grofovi apažanisti, koji su ondje redom vladali
bili su Trojdenidi, jer su potjecali - ili su tvrdili da
potječu - od zajedničkoga pretka, Trojdena. Taj je
princ Trojden bio rođeni brat kralja Redanije
Radowida I., toga kojega su poslije nazvali Velikim.
Već je u mladosti taj Trojden bio razvratan i iznimno
opak tip. Strahovalo se na pomisao u što će se s
godinama razviti. Kralj Radowid - koji u tome nije bio
iznimka - mrzio je brata kao kugu. Pa ga je stoga
imenovao grofom apanažistom Kovira - da ga se riješi,
odmakne što dalje od sebe. A dalje od Kovira se nije
dalo.
Grof apanažist Trojden bio je formalno vazal
Redanije, ali netipičan vazal - nije snosio nikakve
terete ni obveze lena. Štoviše, nije morao čak ni
polagati ceremonijalnu lensku prisegu, od njega se
tražilo samo takozvano obećanje da neće nanositi
štetu. Jedni su govorili da se Radowid naprosto
smilovao - znajući da kovirski »krunski dragulj« nema
ni za danak, ni za krušarinu. Drugi su pak držali da
Radowid jednostavno nije želio grofa apažinista ni
vidjeti - smudlo bi mu se već na pomisao da bi se
braco mogao osobno pojaviti u Tretogoru s novcem ili
vojnom pomoći. Kako je bilo zapravo, nije znao nitko,
ali kako je bilo tako je i ostalo. Puno godina nakon
smrti Radowida I. u Redaniji su i dalje vrijedili zakoni
uvedeni za vremena velikoga kralja. Kao prvo,
grofovija Kovir je vazalna, ali ne mora plaćati danak,
ni služiti vojno. Kao drugo, kovirski apanaž je dobro
čije je vlasništvo neprenosivo i neotuđivo, a
nasljeđivanje je isključivo stvar doma Trojdenida. Kao
treće, Tretogor se ne miješa u stvari kuće Trojdenida.
Kao četvrto, članove kuće Trojdenida ne poziva se u
Tretogor na svečanosti obilježavanja državnih
blagdana. Kao peto, niti u bilo kojoj drugoj prigodi.
O tome što se događa na Sjeveru znao je sve u
svemu malotko i malo je koga to zanimalo. U Redaniju
su stizale - uglavnom okolnim putem, preko
Kaedwena - vijesti o sukobima kovirskih grofova s
manjim sjevernim vladarima. O savezima i ratovima -
s Hengforsom, Malleoreom, Creydenom, Talgarom te
inim zemljicama kojih je imena bilo teško upamtiti.
Netko je ondje nekoga osvajao i gutao, netko se s
nekim povezivao u dinastičku vezu, netko je nekoga
pokorio i ujarmio - a zapravo se nije znalo tko, koga i
zašto.
Vijesti o ratovima i bitkama dovabile su ipak na
Sjever cijele mravinjake ubojica, prznica, lovaca na
pustolovine te inih nemirnih duhova u potrazi za
plijenom i mogućnosti da se ižive. Stizali su takvi sa
svih strana svijeta, čak i iz tako dalekih zemalja kakve
su Cintra ili Rivija. No ponajprije su to bili građani
Redanije i Kaedwena. Osobito su iz Kaedwena u Kovir
navirali cijeli eskadroni konjice - proširile su se
glasine čak i da je na čelu jednoga od njih otišla i
slavna Aideen, buntovna vanbračna kći
kaedwenskoga monarha. U Redaniji se čak pričalo da
se na dvoru u Ard Carraighu smišlja aneksija
sjeverne grofovije i njezino odvajanje od redanijske
krune. Netko je ondje čak počeo drečati o potrebi
oružane intervencije.
No Tretogor je demonstrativno obznanio da ga
Sjever ne zanima. Kako su zaključili kraljevski juristi,
obvezivalo je načelo uzajamnosti - kovirski apanaž
nema nikakvih obveza spram Krune, pa stoga ni
Kruna neće udijeliti pomoć Koviru. Tim prije što Kovir
nikakvu pomoć nije ni zatražio.
U međuvremenu su Kovir i Poviss iz ratova
vođenih na sjeveru izašli snažniji i moćniji. No
malotko je za to znao. Jasniji znak rastuće snage
Sjevera bio je sve aktivniji izvoz. Za Kovir se desecima
godina govorilo da jedino bogatstvo te zemlje čine
pijesak i morska voda. Dosjetka se počela ponovo
spominjati kada je proizvodnja kovirskih staklana i
solana praktično monopolizirala svjetsko tržište
stakla i soli.
Ali iako su stotine ljudi pile iz čaša sa znakom
kovirskih topionica stakla i solile juhu poviškom
solju, i dalje je u ljudskoj svijesti to bila izvanredno
daleka regija, nedostupna, surova i neprijazna. I
ponajprije, drukčija.
U Redaniji i Kaedwenu se umjesto »poslati nekoga
kvragu« govorilo: »poslati nekoga u Poviss«. Ako vam
se kod mene ne sviđa, govorio bi majstor neposlušnim
šegrtima, slobodno otiđite u Kovir. Nećete mi se ovdje
ponašati kovirski, derao se profesor na dijake
razgalamljene u bučnoj raspri. U Povissu se
pametuje, vikao bi poljodjelac na sina koji je kritizirao
pradjedovsko ralo i »iskrči pa spali« kao metodu
zemljoradnje.
Komu se ne sviđa kako je svijet uređen, neka ide
u Kovir!
Oni kojima su bile upućivane te riječi počeli su
malo-pomalo razmišljati i ubrzo primijetili da im
stvarno ništa, ama baš ništa ne priječi put u Kovir i
Poviss. Na sjever je krenuo drugi val emigracije.
Jednako kao i prethodni, i taj se val sastojao poglavito
od nezadovoljnih osobenjaka, koji su bili drukčiji i
htjeli drukčije. Ali ovoga puta nisu to bili sa životom
posvađani pustolovi koji se nigdje ne uklapaju.
Barem nisu bili samo oni.
Na Sjever su potegnuli znanstvenici koji nisu
prestajali vjerovati u svoje teorije, iako su bile
proglašene nerealnima i suludima. Tehničari i
konstruktori, uvjereni da je unatoč sveopćem
mišljenju ipak moguće sagraditi strojeve i uređaje po
zamislima znanstvenika. Čarobnjaci, za koje
primjena magije pri postavljanju valobrana nije bila
svetogrđe. Trgovci za koje je perspektiva rasta
prometa mogla razbucati krute, statične i
kratkovidne granice rizika. Poljoprivrednici i
uzgajivači, uvjereni da se i od najgorih zemljišta mogu
napraviti plodna polja, da se uvijek mogu uzgojiti
takve pasmine životinja kojima će dana klima
odgovarati.
Na Sjever su pošli i rudari i geolozi, za koje je
surovost divljih planina i stijenja Kovira predstavljala
nepogrešiv znak da se ispod siromaštva površine
mora skrivati bogatstvo. Jer priroda voli ravnotežu.
 I bogatstvo se doista skrivalo.
Minulo je četvrt stoljeća - i Kovir je izvlačio ruda
koliko i Redanija, Aedim i Kaedwen zajedno. Po
iskopanoj i prerađenoj željeznoj rudači Kovir je
zaostajao samo za Mahakamom, ali su u Mahakam iz
Kovira putovali transporti metala koji su služili pri
izradi slitina. Na Kovir i Poviss otpadala je četvrtina
svjetskog iskopa rudača srebra, nikla, olova, kositra i
cinka, polovica iskopa bakrene rudače i samorodnog
bakra, tri četvrtine vađenja mangana, kroma, titana i
volframa, a jednako toliko i metala koji se pojavljuju
samo kao samorodni: platine, feroaruma, kriobelita i
dvimerita.
I više od osamdeset posto svjetske proizvodnje
zlata.
Zlata, za koje su Kovir i Poviss kupovali ono što na
Sjeveru nije raslo i nije se uzgajalo. I to što Kovir i
Poviss nisu proizvodili. Ne zato što nisu mogli ili nisu
znali. Već zato što im se nije isplatilo. Zanatlija iz
Kovira ili Povissa, sin ili unuk imigranta koji je ovamo
prispio s jednim zavežljajem na leđima, zarađivao je
sada četiri puta više nego njegov subrat u Redaniji ili
Temeriji.
Kovir je trgovao i htio još više trgovati s cijelim
svijetom. Nije mogao.
Kraljem Redanije postao je Radowid III., kojega je
s Radowidom Velikim, njegovim pradjedom,
povezivalo ime - a također i lukavstvo i škrtost. Taj je
kralj, kojega su ulizice i hagiografi nazivali Smjelim, a
svi ostali Riđim, zamijetio ono što prije njega nekako
nitko nije htio zamijetiti. Zašto od goleme trgovine
koju vodi Kovir, Redanija nema ni šelaga? Pa Kovir je
samo beznačajna grofovija, leno, mali kamenčić u
redanijskoj kruni. Vrijeme je da kovirski vazal posluži
svom sizerenu!
Našla se za to i zgodna prilika - Redanija se našla
u graničnom sporu s Aedimom, kao i obično riječ je
bila
Pontarskoj dolini. Radowid III. je odlučio oružano
intervenirati i počeo se pripremati za to. Uveo je
poseban ratni porez, nazvan »pontarska desetina«.
Trebali su ga plaćati svi podanici i vazali. Svi. Kovirski
apanaž također. Riđi je trljao ruke - deset posto od
kovirskih prihoda lijep je novac!
U Pont Vanis, za koji se mislilo da je maleno
trgovište s drvenim palisadama, zaputili su se
redanijski poklisari. Vrativši se, iznijeli su Riđemu
iznenađujuće novosti.
Pont Vanis nije gradić. Golem je grad, ljetna
prijestolnica kraljevstva Kovira, čiji vladar, kralj
Gedovius, kralju Radowidu šalje odgovor kako slijedi:
Kraljevstvo Kovir nije ničiji vazal. Tretogorski
zahtjevi polaganja prava neutemeljeni su i oslanjaju
se na mrtvo slovo zakona koji nikada nije bio na
snazi. Kraljevi iz Tretogora nisu nikada bili sizereni
vladara Kovira, jer vladari Kovira - što je lako
provjeriti u analima - nikada nisu Tretogoru plaćali
danak, nikada mu nisu davali vojnike, te što je
najvažnije - nikada nisu bili pozivani na proslave
državnih blagdana. Ni bilo kojih drugih.
U jednu riječ, neka Tretogor pričuva svoj nos i ne
gura ga u stvari nezavisnog kraljevstva Kovira.
 Riđega je obuzeo ledeni gnjev. Nezavisno
kraljevstvo? Inozemstvo? Dobro. Postupit ćemo s
Kovirom kao sa stranom domenom.
Redanija te Kaedwen i Temerija, na huškanje
Riđega, uveli su Koviru retorzivne carine i bezuvjetni
zakon o skladištenju. Trgovac koji je iz Kovira išao na
Jug morao je, htio ne htio, svu svoju robu staviti na
prodaju u nekom od redanijskih gradova i prodati je
- ili vratiti. Na isto je bio prisiljen i trgovac s dalekoga
Sjevera koji je kanio u Kovir.
Robama koje je Kovir prevozio morem, ne
svraćajući u redanijske ili temerske luke, Redanija je
razrezala razbojničke takse. Kovirski ih brodovi,
jasno, nisu htjeli platiti - platili su ih samo oni koji
nisu uspjeli pobjeći. U igri mačke i miša koja je
započela na moru, ubrzo je došlo do incidenta.
Redanijski ophodni brod pokušao je uhititi
kovirskoga trgovca, pojavile su se dvije kovirske
fregate, ophodnjak je izgorio. Bilo je žrtava.
Mjera je bila prevršena. Radowid Riđi odlučio je
neposlušnog vazala poučiti lijepom ponašanju.
Redanijska vojska je s četiri tisuće vojnika prešla
rijeku Braa, a ekspedicijski korpus iz Kaedwena ušao
je u Caingorn.
Nakon tjedan dana dvije tisuće preživjelih
Redanaca prešlo je na drugu stranu rijeke Braa, a
jadni ostaci kaedwenskoga korpusa vukli su se kući
preko prijevoja na Pustulskom gorju. Pojavila se nova
namjena za zlato sjevernih planina. Stajaću vojsku
Kovira činilo je dvadeset i pet tisuća profesionalaca
iskusnih u boju i pljački, najamnika dovučenih iz
najdaljih zakutaka svijeta, bezgranično odanih
kovirskoj Kruni zahvaljujući neobično štedroj
vojničkoj plaći i ugovorom zajamčenoj mirovini. Bili
su spremni na svaki rizik za izvanredno darežljivu
premiju koja im se plaćala za svaku dobivenu bitku.
Te su bogate vojnike u boj vodili iskusni, sposobni - i
sada vrlo bogati - zapovjednici, koje su Riđi i kralj
Benda iz Kaedwena savršeno poznavali - bili su to isti
oni koji su još ne tako davno služili u njihovima
vlastitim vojskama, ali su neočekivano iz njih istupili
i otputovali u inozemstvo.
Riđi nije bio budala i znao je učiti na greškama.
Smirio je ratoborne generale koji su zahtijevali ratni
pohod, nije poslušao trgovce koji su zahtijevali
potpunu gospodarsku blokadu, odobrovoljio je Bendu
iz Kaedwena željnoga krvi i osvete za uništenje svoje
elitne postrojbe. Riđi je inicirao pregovore. Nije ga u
tome spriječilo ni poniženje, gorka pilula koju je
morao progutati - Kovir je pristao na razgovore, ali
kod sebe, u Lanu Exeteru. Maca je morala doći na
vratanca.
Otplovili su tada u Lan Exeter kao petenti,
pomislio je Dijkstra, ovijajući se plaštem. Kao
poniženi molitelji. Ovako kao ja danas.
Redanijska eskadra uplovila je u Praksedski zaljev
i usmjerila se prema kovirskoj obali. Sa zapovjednog
broda »Alata«, Radowid Riđi, Benda iz Kaedwena i
hijerarh Novigrada, koji ih je pratio u ulozi
medijatora, začuđeno su promatrali valobrane
isturene daleko u more nad kojima su se uzdizale
zidine i moćni bastioni utvrde što čuva pristup gradu
Pont Vanisu. A ploveći od Pont Vanisa na sjever,
prema ušću rijeke Tango, kraljevi su vidjeli luku do
luke, brodogradilište do brodogradilišta, pristanište
do pristaništa. Vidjeli su šumu jarbola i bjelinu jedara
koja je bola oči. Kovir, kako se pokazivalo, imao je već
spreman lijek protiv blokada, pritisaka i carinskih
ratova. Kovir je očito bio spreman za vladanje nad
morima.
»Alata« je uplovila u široko ušće Tanga i badla
sidro u kamene čeljusti vanjskoga sidrišta. Ali
kraljeve je, na njihovo čuđenje, čekala još jedna
plovidba. Grad Lan Exeter nije imao ulice, nego
kanale. Među njima je bio i Veliki kanal, glavna
arterija i os metropole, koji je vodio od luke ravno do
monarhove rezidencije. Kraljevi su presjeli na galije
urešene grimizno-zlatnim girlandama i grbom na
kojemu su Riđi i Benda iznenađeno prepoznali
redanijskog orla i kaedwenskog jednoroga.
Ploveći Velikim kanalom, kraljevi i njihova svita
osvrtali su se uokolo i šutjeli. Moglo bi se zapravo reći
da su bili zatečeni. Mislili su da znaju što su
bogatstvo i raskoš, da ih ne može iznenaditi nijedan
znak obilja ni demonstracija luksuza, ali su se
prevarili.
Plovili su Velikim kanalom, prolazeći pored
dojmljivog zdanja Admiraliteta i sjedišta Trgovačkog
ceha. Plovili su duž šetališta punih živopisnog i
raskošno odjevenog mnoštva. Plovili su kroz špalir
prekrasnih bogataških palača i trgovačkih kuća koje
su se odražavale u vodi Kanala dugom ukusno
urešenih, iako neobično uskih fasada. Jer, u Lanu
Exeteru se plaćao porez na pročelja kuća - što je
pročelje šire, porez je bio viši.
 Na stubištu palače Ensenade, kraljevske zimske
rezidencije i jedine zgrade široka pročelja, koje se
spuštalo sve do Kanala, već su čekali odbor za doček
i kraljevski par: Gedovius, vladar Kovira, i njegova
supruga, Gemma. Par je pridošle dočekao uglađeno,
ljubazno... i osebujno. Dragi striko, obratio se
Gedovius Radowidu. Mili djedice, nasmiješila se
Bendi Gemma. Jer Gedovius je ipak bio Trojdenid.
Gemma je pak, kako se pokazalo, svoje podrijetlo
vodila od buntovne Aideen, koja je izbjegla iz
Kaedwena, a u čijim je žilama tekla krv kraljeva Ard
Carraigha.
Dokazano srodstvo je popravilo raspoloženje i
pobudilo simpatiju, ali u pregovorima nije pomoglo.
Zapravo, ono što je uslijedilo i nisu bili neki pregovori.
»Djeca« su ukratko iznijela svoje zahtjeve. »Starci« su
ih poslušati. I potpisali dokument koji su potomci
nazvali Prvim exeterskim traktatom. Za razliku od
kasnijih, Prvi je traktat poznat i po nazivu koji se
podudara s prvim riječima njegove preambule: Mare
Liberum Apertum.
More je slobodno i otvoreno. Trgovina je slobodna.
Dobit je sveta. Voli trgovinu i dobit bližnjega svoga
kao svoju vlastitu. Otežavati nečije trgovanje i
stjecanje dobiti kršenje je prirodnih zakona. A Kovir
nije ničiji vazal. On je nezavisno, samostalno - i
neutralno kraljevstvo.
Nije izgledalo da bi Gedovius i Gemma mogli
poželjeti - makar iz puke uljudnosti - napraviti ijedan,
pa i najmanji ustupak, nešto što bi sačuvalo čast
Radowida i Bende. No ipak su to učinili. Pristali su da
Radowid Riđi - doživotno —u službenim
dokumentima uživa naslov kralja Kovira i Povissa, a
Benda - doživotno - naslov kralja Caingorna i
Malleorea.
Naravno, s klauzulom de non preiudicando.
Gedovius i Gemma vladali su dvadeset pet godina;
njihovim sinom, Gerardom, završila je kraljevska
grana Trojdenida. Na kovirski tron je stupio Esteril
Thyssen. Utemeljitelj loze Thyssenida.
U kratko vrijeme povezani krvnim vezama sa svim
preostalim svjetskim dinastijama, kraljevi Kovira
nepokolebljivo su poštivali Exeterske traktate. Nikada
se nisu miješali u poslove susjeda. Nikada nisu
potezali pitanja tuđe sukcesije - iako su počesto hirovi
povijesti dovodili do toga da se kovirski kralj ili
kraljević s punim pravom mogao smatrati pravnim
nasljednikom prijestolja Redanije, Aedirna,
Kaedwena, Cidarisa ili čak i Verdena ili Rivije. Nikada
moćni Kovir nije pokušao pripojiti nečije teritorije ili
ih osvojiti, nije slao topovnjače naoružane
katapultima u tuđe teritorijalne vode. Nikada nije za
sebe uzurpirao povlasticu »vladavine nad valovljem«.
Koviru je dostajalo Mare Liberum Apertum, more
slobodno i otvoreno za trgovinu. Kovir je ispovijedao
svetost trgovine i dobiti.
I potpunu, nepokolebljivu neutralnost.
Dijkstra je podignuo ovratnik kaputa od
dabrovine, štiteći vrat od vjetra i oštrih kapljica kiše.
Osvrnuo se uokolo, trgnut iz razmišljanja. Voda u
Velikom kanalu činila se crnom. U rosulji i magli čak
je i zgrada Admiraliteta, ponos Lana Exetera,
izgledala kao vojarna. Čak su i trgovačke kuće
izgubile svoj uobičajeni sjaj - a njihova su uska
pročelja izgledala još uže no uobičajeno. A možda i
jesu, dovraga, uža, pomislio je Dijkstra, ako je kralj
Esterad podigao porez, lukavi su građevinari mogli i
suziti kuće.
»Je li kod vas odavno ovako nemilo vrijeme,
ekscelencijo?« upitao je samo da pita, da prekine
neugodnu stanku.
»Od polovine rujna, grofe«, odvratio je
veleposlanik. »Od uštapa. Sprema se rana zima. U
Talgaru je već pao i snijeg.«
»Ja sam mislio«, rekao je Dijkstra, »da se u Talgaru
snijeg nikada ni ne topi.«
Veleposlanik ga je pogledao kao da se htio uvjeriti
je li to bila dosjetka ili neznanje.
»U Talgaru«, sam se iskazao dosjetkom, »zima
započne u rujnu, a završi u svibnju. Preostala
godišnja doba su proljeće i jesen. Postoji i ljeto...
obično pada na prvi utorak nakon kolovoskog
mlađaka. I traje sve do srijede ujutro. «
Dijkstra se nije nasmijao.
»Ali čak je i ondje«, natmurio se veleposlanik,
»snijeg potkraj listopada događaj.«
Veleposlanik, kao i većina redanijske
aristokracije, nije podnosio Dijkstru. Nužnost
ugošćivanja i dočekivanja nadšpijuna smatrao je
osobnim poniženjem, a činjenicu da je Regentsko
vijeće pregovore s Kovirom povjerilo Dijkstri, a ne
njemu, smrtnom uvredom. Mrzio je što on, de Ruyter
iz one najslavnije grane roda de Ruytera, grofova u
devetom koljenu, mora titulirati grofom toga prostaka
i skorojevića. Ali kao besprijekorni diplomat osjećaje
je skrivao majstorski.
Vesla su se ravnomjerno dizala i spuštala, lađa je
žustro klizila Kanalom. Upravo su prošli malenu, ali
vrlo elegantnu palaču Kulture i umjetnosti.
»Plovimo u Ensenadu?«
»Da, grofe«, potvrdio je veleposlanik. »Ministar
vanjskih poslova je naglasio da se želi s vama susresti
odmah po dolasku, pa vas vodim ravno u Ensenadu.
Uvečer ću poslati po vas u palaču lađu, jer bih vas
želio ugostiti na večeri...«
»Neka mi ekscelencija oprosti«, prekinuo ga je
Dikstra, »ali obveze mi neće dopustiti da prihvatim
poziv. Imam puno pitanja koja moram riješiti a malo
vremena, pa ću ga iskoristiti na štetu užitka. Večerat
ćemo drugi put. U sretnijim, mirnijim vremenima.«
Veleposlanik se naklonio i krišom odahnuo od
olakšanja.
.
U Ensenadu je, naravno, ušao na stražnji ulaz.
Što mu je jako odgovaralo. Do glavnog ulaza u
monarhovu zimsku rezidenciju, pod prekrasan zabat
oslonjen na vitke stupove, vodilo je izravno od
Velikoga kanala dojmljivo, ali prokleto dugo stubište
od bijela mramora. Stubište do jednog od brojnih
stražnjih ulaza bilo je neusporedivo manje efektno, ali
i lakše savladivo. Unatoč tome, Dijkstra je penjući se
grizao usne i potiho psovao, tako da ga ne čuju
gardisti, lakaji i majordom u njegovoj pratnji.
 U palači su ga dočekale nove stube i daljnje
uspinjanje. Dijkstra je opet poluglasno opsovao.
Sigurno su mu vlaga, hladnoća i neudoban položaj u
lađi potaknuli nogu da u zdrobljenom i čarolijom
izliječenom gležnju počne podsjećati na sebe tupim,
opakim bolom. I gadnom uspomenom. Dijkstra je
zaškripao zubima. Znao je da su i vješcu, krivcu za
njegove patnje, kosti bile isto polomljene. Gajio je
duboku nadu da i vješca u njima trga, i želio mu je
mislima da ga trga što duže i što bolnije.
Vani se već spuštao sumrak, hodnici Ensenade
bili su mračni. No, put kojim je Djkstra prolazio za
šutljivim majordomom osvjetljavao je rijetki špalir
lakaja sa svijećnjacima. A pred vratima odaje u koju
ga je vodio majordom stajali su gardisti s
helebardama, ispršeni i ukočeni kao da su im
pričuvne helebarde utaknute u stražnjice. Lakaji sa
svijećama ovdje su stajali gušće, svjetlost je bola u
oči. Dijkstra se malo začudio pompi kojom ga
dočekuju.
Ušao je u odaju i istoga se trena prestao čuditi.
Duboko se naklonio.
»Budi pozdravljen, Dijkstra«, rekao je Esterad
Thyssen, kralj Kovira, Povissa, Naroka, Velhada i
Talgara. »Nemoj stajati kod vrata, dođi bliže. Etiketu
na stranu, ovo je neslužbena audijencija.«
»Presvijetla gospo.«
Esteradova supruga, kraljica Zuleyka, lagano
rastresenim kimanjem glave, odgovorila je na
Dijkstrin naklon prepun poštovanja, ni na tren ne
prekidajući kačkanje.
 Osim kraljevskoga para u golemoj odaji nije bilo ni
žive duše.
»Baš tako.« Esterad je primijetio pogled. »Popričat
ćemo u četiri, ispričavam se, u šest očiju. Jer, nekako
mi se čini da će tako biti bolje.«
Dijkstra je sjeo na pokazani mu tabure, sučelice
Esteradu. Kralj je na ramenima imao grimizni plašt
opšiven hermelinom, a na glavi baršunasti chapeau
koji je pristajao uz plašt. Kao i svi muškarci iz klana
Thyssenida, bio je visok, snažno građen i razbojnički
pristao. Izgledao je uvijek krepko i zdravo, poput
mornara koji se upravo vratio s mora - od njega su se
čak i osjećali morska voda i studeni slani vjetar. Kao
kod svih Thyssenida, bilo je teško odrediti kraljevu
točnu dob. Gledajući kosu, kožu i dlanove - mjesta
koja najviše govore o starosti - Esteradu se moglo dati
četrdeset pet godina. Dijkstra je znao da kralj ima
pedeset šest.
»Zuleyka.« Kralj se sagnuo prema ženi. »Pogledaj
ga. Da ne znaš, bi li povjerovala da je špijun?«
Kraljica Zuleyka bila je omanja, malo krupnija i
simpatično nelijepa. Odijevala se na način podosta
tipičan za žene njezine ljepote, koji je počivao na
takvom biranju elemenata garderobe da nitko ne
može pogoditi nije li svoja vlastita baka. Taj je učinak
Zuleyka postigla noseći široke suknje, neugledna
kroja i u tamnosivu tonu. Na glavu je stavljala kapicu
naslijeđenu od prabaka. Nije se uopće šminkala i nije
nosila nikakav nakit.
»Dobra Knjiga«, progovorila je tihim i ugodnim
glasićem, »uči nas suzdržanosti u prosuđivanju
drugih. Jer i nas će jednom prosuđivati. I samo neka
to ne bude po izgledu.«
Esterad Thyssen podario je ženi topao pogled. Bilo
je općepoznato da je bezgranično voli, ljubavlju koja
nije nimalo oslabjela tijekom dvadeset i devet godina
braka, naprotiv, plamtjela je sve svjetlije i toplije.
Esterad, kako se tvrdilo, nije nikada prevario
Zuleyku. Dijkstra nije previše vjerovao u nešto tako
nevjerojatno, ali je i sam kralju triput pokušao
namjestiti - izravno podmetnuti - atraktivne agentice,
kandidatkinje za ljubavnice, savršene izvore
informacija. Od toga nije bilo ništa.
»Ne volim okolišati«, rekao je kralj, »pa ću ti odmah
odati, Dijkstra, zašto sam odlučio porazgovarati s
tobom osobno. Razloga je nekoliko. Kao prvo, ja znam
da ti ne zazireš od potkupljivanja. U načelu imam
povjerenja u svoje službenike, ali zašto im nametati
teške dvojbe, dovoditi ih u kušnje? Koliko si mito
namjeravao ponuditi mom ministru vanjskih
poslova?«
»Tisuću novigradskih kruna«, odvratio je ne
trepnuvši špijun. »Da se cjenkao, išao bih do tisuću
petsto.«
»I zbog toga te volim«, rekao je nakon kratke šutnje
Esterad Thyssen. »Strašan si kurvin sin. Podsjećaš
me na mladost. Gledam te i vidim se u tvojoj dobi.«
Dijkstra je zahvalio naklonom. Od kralja je bio
mlađi samo osam godina. Bio je uvjeren da Esterad
točno zna koliko.
 »Strašan si kurvin sin«, ponovio je kralj, uozbiljivši
se. »Ali čestit i valjan kurvin sin. A to je rijetkost u
ovim šugavim vremenima.«
Dijkstra se ponovo naklonio.
»Vidiš«, nastavljao je Esterad, »u svakoj državi se
mogu sresti ljudi koji su slijepi fanatici ideje
društvenoga reda. Predani toj ideji, spremni su na
sve. I na zločin, jer po njima cilj opravdava sve i
mijenja značenje pojmova. Oni ne ubijaju, oni
spašavaju poredak. Oni ne muče, ne ucjenjuju, oni
osiguravaju državne interese i bore se za red. Život
pojedinca, ako taj pojedinac narušava dogmu
ustaljenoga reda, ne vrijedi za te ljude ni pare i
slijeganja ramenima. To da se društvo kojemu služe
sastoji upravo od pojedinaca, takvi ljudi ne primaju
na znanje. Takvi ljudi raspolažu takozvanim širim
pogledom... a takav je pogled najsigurniji način da se
ne vidi druge ljude.«
»Nicodemus de Boot«, nije izdržao Dijkstra.
»Blizu, ali ne i točno.« Kralj Kovira je nacerio
alabastrene zube. »Bio je to Vysogota iz Corvoa. Manje
poznat, ali isto dobar etičar i filozof. Čitaj ga malo,
preporučujem. Možda je kod vas još ostala neka
njegova knjiga, možda ih niste sve spalili? No,
prijeđimo na stvar, na stvar. Ti se, Dijkstra, isto
bezobzirno služiš intrigom, potkupljivanjem,
ucjenama i mučenjima. Ni ne trepneš osudivši nekoga
na smrt ili naloživši ubojstvo. To što sve to činiš za
kraljevstvo kojemu vjerno služiš, nimalo te ne
opravdava i ne čini simpatičnijim u mojim očima.
Nimalo. Znaj to.«
 Špijun je kimnuo glavom pokazujući da zna.
»No ti si ipak«, nastavljao je Esterad, »kako bi se
reklo, karakterni kurvin sin. I zato te volim i
poštujem, zato sam ti udijelio privatnu audijenciju.
Jer ti, Dijkstra, iako si imao milijune prilika, nikada
u životu nisi učinio ništa za sebe osobno i nisi ukrao
ni prebijeni šelag iz državne blagajne. Čak ni pola
šelaga. Zuleyko, pogledaj ga! Pocrvenio je ili mi se to
čini?«
Kraljica je podignula glavu s ručnoga rada.
»Po skromnosti prepoznat ćete njihovu
pravednost«, navela je redak iz Dobre Knjige, iako je
morala vidjeti da se na špijunovu licu nije pojavio ni
trag rumenila.
»Dobro«, rekao je Esterad. »Na stvar. Vrijeme je da
prijeđemo na državna pitanja. On je, Zuleyko,
preplovio more vođen domoljubnom obvezom.
Njegova je domovina, Redanija, ugrožena. Nakon
tragične smrti kralja Vizimira ondje vlada kaos.
Redanijom vlada banda aristokratskih idiota koji se
nazivaju Regentskim vijećem. Ta banda, moja
Zuleyko, neće za Redaniju učiniti ništa. Suočena s
ugrozom, pobjeći će ili se početi pseći umiljavati
biserjem opšivenim čizmama nilfgaardskoga cara. Ta
banda prezire Dijkstru, jer je on špijun, ubojica,
parvenij i prostak. Ali Dijkstra je preplovio more da
spasi Redaniju. Pokazujući time kome je doista stalo
do Redanije.«
Esterad Thyssen je ušutio, uzdahnuo, izmoren
govorom, popravio grimizno-hermelinski chapeau koji
mu je blago spuznuo na nos.
 »No, Dijkstra«, nastavio je. »Što muči tvoje
kraljevstvo? Osim, razumije se, pomanjkanja novca?«
»Osim pomanjkanja novca«, špijunovo lice bilo je
kao od kamena, »svi su, hvala na pitanju, zdravi.«
»Aha.« Kralj je kimnuo, chapeau mu je opet
kliznuo na nos i opet ga je trebalo popraviti. »Aha.
Shvaćam.«
»Shvaćam«, nastavio je. »I plješćem zamisli. Kad
imaš novca, možeš kupiti lijek za svaku tegobu.
Problem je u tome da treba imati novca. A vi ih
nemate. Da ih imate, ti ne bi bio ovdje. Rasuđujem li
ispravno?«
»Bez zamjerke.«
»A koliko vam treba, zanima me?«
»Ne puno. Milijun bizanata.«
»Ne puno?« Esterad Thyssen se pretjeranom
kretnjom objeručke uhvatio za chapeau. »To bi
trebalo biti ne puno? Aj, aj!«
»Za vaše kraljevsko visočanstvo«, promrmljao je
špijun, »takva je svota zbilja sitnica...«
»Sitnica?« Kralj je pustio chapeau i podignuo
dlanove prema plafonu. »Aj, aj! Milijun bizanata je
sitnica, čuješ li, Zuleyko, što on govori? A znaš li ti,
Dijkstra, da je imati milijun i nemati milijun zajedno
dva milijuna? Ja razumijem, ja shvaćam da ti i Filippa
Eilhart žestoko i grozničavo tražite načine za obranu
od Nilfgaarda, ali što biste vi htjeli: kupiti cijeli
Nilfgaard ili kako?«
 Dijkstra nije odgovorio. Zuleyka je ustrajno
kačkala. Esterad je na tren hinio da se divi golim
nimfama na stropu.
»Dođi, hajde«, iznenada je ustao, kimnuo špijunu.
Prišli su golemoj slikariji koja je prikazivala kralja
Gedoviusa na sivom konju kako žezlom pokazuje
vojsci nešto što nije stalo na platno, zacijelo pravilan
smjer. Esterad je iz džepa iščeprkao maleni pozlaćeni
čarobni štapić, dotaknuo njime okvir slike,
poluglasno izgovorio formulu. Gedovius i sivi konj su
nestali, pojavio se naslikani zemljovid svega
poznatoga svijeta. Kralj je dotaknuo štapićem srebrno
dugme u uglu zemljovida i čarobno promijenio omjer,
suzujući vidljivi dio svijeta na Dolinu Jaruge i Četiri
kraljevstva.
»Plavo je Nilfgaard«, objasnio je. »Crveno ste vi. U
što zuriš? Ovamo gledaj!«
Dijkstra je otrgnuo pogled od drugih slika -
uglavnom aktova i manirističkih prizora. Pitao se koja
je od njih čarobna kamuflaža za drugi glasoviti
Esteradov zemljovid - onaj što prikazuje vojnu i
trgovačku obavještajnu mrežu Kovira, djelu mrežu
plaćenih informatora i ucijenjenih ljudi, konfidenata,
operativnih kontakata, diverzanata, plaćenih ubojica,
»uspavanih« agenata i djelatnih rezidenata. Znao je da
takav zemljovid postoji, odavno mu je neuspješno
pokušavao pristupiti.
»Crveno ste vi«, ponovio je Esterad Thyssen. »Loše
to izgleda, zar ne?«
Loše, priznao je u mislima Dijkstra. U posljednje
je vrijeme neprekidno pregledavao strateške
zemljovide, ali sada, na oslikanoj Esteradovoj karti,
položaj je izgledao još i gore. Plavi kvadratići slagali
su se u oblik groznih zmajskih ralja spremnih u
svakom trenu zgrabiti i golemim zubima zdrobiti
jadne crvene kvadratiće.
Esterad Thyssen se osvrnuo za nečim što bi moglo
poslužiti kao pokazivač na zemljovidu te je napokon s
obližnje panoplije izvukao ukrasni rapir.
»Nilfgaard«, započeo je predavanje pokazujući
željeno rapirom, »napao je Lyriju i Aedim, navoded
kao casus belli napad na pograničnu utvrdu
Gleivitzingen. Neću istraživati tko je zapravo napao
Gleivitzingen i kako prerušen. Besmislenim smatram
i nagađanje za koliko je dana ili sati Emhyrova
oružana akcija preduhitrila analogan pothvat Aedima
i Temerije. Ostavljam to povjesničarima. Više me
zanima današnja situacija i što će biti sutra. U ovom
trenutku Nilfgaard stoji u Dol Angri i Aedirnu,
pokriven tampon-zonom u obliku vilenjačkoga
dominiona u Dol Blathani koja graniči s tim dijelom
Aedirna koji je kralj Hensen iz Kaedwena, slikovito
rečeno, oteo Emhyru iz zuba i sam progutao.«
Dijkstra nije komentirao.
»Moralnu ocjenu akcije kralja Henselta također
ćemo ostaviti povjesničarima«, nastavio je Esterad.
»Ali dovoljan je jedan pogled na zemljovid da se vidi
kako je aneksijom Sjeverne Marke Henselt zapriječio
Emhyru put do Pontarske doline. Osigurao je Temeriji
bok. A isto tako i vama, Redanijcima. Trebali biste mu
zahvaliti.«
 »Zahvalio sam«, promrmljao je Dijkstra. »Ali
potiho. U Tretogoru pružamo gostoprimstvo kralju
Demawendu iz Aedima. A Demawend ima poprilično
točnu moralnu ocjenu Henseltova postupka.
Običavao ju je izražavati kratkim i zvučnim riječima.«
»Mogu misliti«, kimnuo je kralj Kovira. »Pustimo to
zasad, pogledajmo na jug, na rijeku JaruguNapavši u
Dol Angri, Emhyr si je istodobno osigurao bok,
sklopivši zasebni ugovor s Foltestom iz Temerije. Ali
je odmah nakon završetka borbenih djelovanja u
Aedimu, car bez krzmanja prekršio pakt i udario na
Brugge i Sodden. Svojim kukavičkim pregovaranjem,
Foltest je dobio dva tjedna mira. Točnije: šesnaest
dana. A danas je dvadeset šesti studenoga.«
»Da.«
»A stanje je na dvadeset i šesti studenoga sljedeće:
Brugge i Sodden su zauzeti. Tvrđave Razwan i
Mayena su pale. Temerijska je vojska razbijena u
bitki kod Maribora, odbačena na sjever. Maribor je
opkoljen. Jutros se još držao. Ali već je kasna večer,
Dijkstra.«
»Maribor će se održati. Nilfgaarđani ga nisu uspjeli
čak ni nepropusno zatvoriti.«
»To je istina. Otišli su predaleko, previše su
razvukli opskrbne linije, pogibeljno otkrivaju bokove.
Prije zime će prekinuti opsadu, povući se bliže Jarugi,
skratiti bojišnicu. Ali što će biti u proljeće, Dijkstra?
Što će biti kada trava izviri ispod snijega? Primakni
se. Pogledaj zemljovid.«
Dijkstra je gledao.
 »Pogledaj zemljovid«, ponovio je kralj. »Reći ću ti
što će u proljeće učiniti Emhyr var Emreis.«
.
»U proljeće će započeti ofenziva neviđenih
razmjera«, obznanila je Carthia van Canten,
popravljajući svoje zlatne uvojke pred zrcalom. »Oh,
znam da ta informacija sama po sebi nije baš
senzacionalna, kraj svakoga seoskog bunara žene si
pranje rublja uljepšavaju pričama o proljetnoj
ofenzivi.«
Assire var Anahid, danas iznimno uzrujana i
razdražena, ipak se uspjela suzdržati od pitanja zašto
joj onda trati vrijeme takvim ne baš senzacionalnim
informacijama. Ali poznavala je Cantarellu. Ako bi
Cantarella počela o nečemu pričati, imala je razloga
za to. A priče je običavala završiti zaključcima.
»No ja znam malo više od pučanstva«, nastavila je
Cantarella. »Vattier mi je ispričao sve, cijeli tijek
vijećanja kod cara. Usto mi je donio i cijeli svezak
zemljovida, pregledala sam ih kada je zaspao... Da
nastavim?«
»Pa naravno«, namrštila se Assire. »Izvoli, draga
moja.«
»Pravac glavnoga udara je naravno Temerija.
Granični pojas rijeke Pontar, linija Novigrad - Wyzima
- Ellander. Napada armijska skupina ›Centar‹ pod
zapovjedništvom Mennoa Coehooma. Bokove će štititi
armijska skupina ›Istok‹, nastupajući iz Aedirna u
Pontarsku dolinu i Kaedwen...«
 »Kaedwen?« podigla je obrve Assire. »Zar je
okončano krhko prijateljstvo sklopljeno prilikom
podjele plijena?«
»Kaedwen ugrožava desni bok.« Carthia van
Canten je blago napućila pune usne. Njezino lutkasto
lišće bilo je u žestokoj opreci sa strateškim
mudrostima koje je izgovarala. »Udar treba imati
preventivan karakter. Izdvojeni dijelovi armijske
skupine ›Istok‹ moraju vezati vojsku kralja Henselta i
izbiti mu iz glave eventualnu pomoć Temeriji.«
»Na zapadu«, nastavila je plavuša, »udarit će
operativna skupina ›Verden‹ sa zadaćom da zauzme
Cidaris i nepropusno zatvori blokadu Novigrada,
Gorsa Velena i Wyzime. Jer glavni stožer računa s
nužnošću opsade tih triju tvrđava.«
»Nisi navela imena zapovjednika obiju armijskih
skupina.«
»Skupina ›Istok‹, Ardal aep Dahy«, blago se
nasmiješila Cantarella. »Skupina »Verden«, Joachim
de Wett.«
»Zanimljivo«, rekla je. »Dva kneza uvrijeđena
brisanjem njihovih kćeri iz Emhyrovih bračnih
planova. Naš car je ili jako naivan, ili jako lukav.«
»Ako Emhyr zna nešto o uroti kneževa«, rekla je
Cantarella, »nije to doznao od Vattiera. Vattier mu
nije ništa rekao.«
»Nastavi.«
»Ofenziva će biti dosad neviđenih razmjera.
Ukupno, računajući linijske postrojbe, pričuve,
pomoćne službe i pozadinu, u operaciji će sudjelovati
više od tristo tisuća ljudi. Vilenjaka, razumije se,
također.«
»Datum početka?«
»Nije utvrđen. Ključno pitanje je opskrba, opskrbu
osigurava prohodnost cesta, a još nitko nije u stanju
predvidjeti kada će završiti zima.«
»O čemu je još govorio Vattier?«
»Žalio se, jadničak«, bljesnula je zubićima
Cantarella. »Car ga je opet ispsovao i izružio. Pred
ljudima. Povod je opet bio taj tajanstveni nestanak
Stefana Skellena i cijelog njegova odreda. Emhyr je
Vattiera javno nazvao nesposobnjakovićem, šefom
službi koje, umjesto da se skrbe kako bi ljudi nestajali
bez traga, bivaju i same zatečene nestancima. O tome
je sastavio nekakav zlobni kalambur koji Vattier nije
znao točno ponoviti. Onda je car u šali upitao Vattiera
ne znači li to da je nastala još neka tajna organizacija
za koju ne zna čak ni on. Bistar je naš imperator.
Pogađa blizu.«
»Blizu«, progunđala je Assire. »I što još, Carthia?«
»Agent kojega je Vatter imao u Skellenovu odjelu,
a koji je isto nestao, zvao se Neratin Čeka. Mora da ga
je Vattier jako cijenio, jer je neobično potišten zbog
njegova nestanka.«
I ja sam, pomislila je Assire, potištena zbog
nestanka Jediaha Mekessera. Ali ja ću, za razliku od
Vattiera de Rideauxa, uskoro znati što se dogodilo.
»A Rience? Vattier se s njim nije više susretao?«
»Ne. Nije to spomenuo.«
 Obje su na trenutak šutjele. Mačka na Assireinim
koljenima glasno je prela.
»Gospo Assire.«
»Molim, Carthia.«
»Hoću li još dugo morati glumiti glupu ljubavnicu?
Htjela bih se vratiti na studije, posvetiti znanstvenom
radu...«
»Brzo ćeš«, prekinula ju je Assire. »Još malo. Izdrži,
dijete.«
Cantarella je uzdahnula.
Završile su razgovor i pozdravile se. Assire var
Anahid potjerala je mačku, još jednom pročitala
pismo Fringille Vigo koja je boravila u Toussaintu.
Zamislila se, jer ju je pismo uznemirivalo. Sadržavalo
je među recima neke sadržaje koje je Assire
naslućivala, ali ih nije shvaćala. Prošla je već ponoć
kada je Assire var Anahid, nilfgaardska čarobnica,
pokrenula megaskop i uspostavila telekomunikaciju
sa zamkom Montecalvo u Redaniji.
Filippa Eilhart bila je u posve kratkoj noćnoj
košulji s tankim naramenicama, a na obrazu i
dekolteu imala je tragove našminkanih usana. Assire
je s najvećim naporom volje suspregnula grimasu
gnušanja. Nikada, ama baš nikada to neću razumjeti,
pomislila je. I ne želim to razumjeti.
»Možemo slobodno govoriti?«
Filippa je izvela dlanom široku kretnju, okružujući
se čarobnom sferom diskrecije.
»Sada možemo«.
 »Imam informacije«, započela je hladno Assire.
»Same po sebi nisu senzacionalne, o njima govore čak
i žene kraj bunara. No ipak...«

***

»Cijela Redanija«, rekao je Esterad Thyssen,

promatrajući svoj zemljovid, »može u ovom trenu na
prvu crtu bojišnice dovesti trideset pet tisuća vojnika,
od toga četiri tisuće teških konjičkih oklopnika.
Jasno, otprilike.«
Dijkstra je kimnuo. Račun je bio posve precizan.
»Sličnu vojsku imali su Demawend i Meve. Emhyr
ih je razbio u dvadeset i šest dana. Isto će se dogoditi
i s vojskama Redanije i Temerije ako se ne pojačate.
Podupirem vašu zamisao, Dijkstra, tvoju i Filippe
Eilhart. Potrebna vam je vojska. Treba vam borbena,
dobro uvježbana i dobro opremljena konjica. Treba
vam takve konjice za nekih milijim bizanata.« špijun
je kimanjem potvrdio da takvom računu nema
nikakva prigovora.
»No kako ti je bez sumnje poznato«, nastavio je
hladno kralj, »Kovir je uvijek bio, jest i bit će
neutralan. S Nilfgaardskim carstvom veže nas ugovor
koji je potpisao još moj djed Esteril Thyssen s
imperatorom Fergusom var Emreisom. Slovo toga
ugovora ne dopušta Koviru podupiranje neprijatelja
Nilfgaarda vojnom pomoći. Ni novcem, ni vojskom.«
»Kada Emhyr var Emreis uguši Temeriju i
Redaniju«, nakašljao se Dijkstra, »pogledat će na
sjever. Emhyr neće stati. Može se pokazati da će vaš
ugovor odjednom postati bezvrijedan. Pa maloprije
smo govorili o Foltestu iz Temerije koji si je paktirajući
s Nilfgaardom uspio kupiti jedva šesnaest dana
mira...«
»E, moj dragi«, žacnuo se Esterad. »Tako se
argumentirati ne smije. S paktovima je kao i s
brakom: ne sklapa ih se s pomišlju na prijevaru, a
kada se sklope, ne sumnja se. A komu to ne odgovara,
neka se ne ženi. Jer, neoženjen ne možeš postati
rogonja, ali moraš priznati da je strah od rogova
žalosno i poprilično smiješno opravdanje za prisilni
celibat. A o rogovima se u braku ne raspravlja: Što bi
bilo kada bi bilo. Dok se ne ponese rogovlje, to se
pitanje ne pokreće, a kada ih se već ima, svaka je
daljnja priča suvišna. A kada smo već kod rogova,
kako je suprug lijepe Marie, markiz de Mercey,
redanijski ministar državne riznice?«
»Vašem se kraljevskom visočanstvu«, naklonio se
ukočeno Dijkstra, »može pozavidjeti na
informatorima.«
»Dakako da može«, priznao je kralj. »Začudio bi se
koliko ih ima i koliko su vrijedni zavisti. Ali ni ti se ne
moraš stidjeti svojih. Tih koje imaš na mojim
dvorovima, ovdje i u Pont Vanisu. Evo, časne mi riječi
da svaki od njih zaslužuje najvišu ocjenu.«
Dijkstra nije ni trepnuo.
»I Emhyr var Emreis«, nastavljao je Esterad,
gledajući nimfe na stropu, »također ima nekoliko
dobrih i dobro razmještenih agenata. Zato ponavljam:
Državni je interes Kovira očuvanje neutralnosti i
načela pacta sunt servanda. Kovir ne krši sklopljene
ugovore. Kovir ugovore ne krši čak ni da bi
preduhitrio kršenje ugovora s druge strane.«
»Usudit ču se primijetiti«, rekao je Dijkstra, »da
Redanija ne nagovara Kovir na kršenje paktova.
Redanija uopće ne nastoji na savezu ili vojnoj pomoći
Kovira protiv Nilfgaarda. Redanija želi posuditi
neveliku svotu koju će vratiti...«
»Već vidim«, prekinuo ga je kralj, »kako je vraća.
Ali ova je rasprava akademska jer vam neću posuditi
ni šelaga. A nemoj me častiti dvoličnom kazuistikom,
Dijkstra, jer ti pristaje kao bavarin vuku. Imaš li još
kakvih ozbiljnih, pametnih i nepobitnih
argumenata?«
»Nemam.«
»Posrećilo ti se«, rekao je nakon kratke šutnje
Esterad Thyssen, »što si postao špijun. U trgovini ne
bi napravio karijeru.«
.
Otkada je svijeta i vijeka, spavaonice svih
kraljevskih parova bile su odvojene. Kraljevi - s vrlo
različitom učestalošću - posjećivali su spavaonice
kraljica, događalo bi se i da kraljice odu u
neočekivane posjete spavaonicama kraljeva. Poslije bi
se pak supružnici razišli u vlastite odaje i postelje.
Kraljevski par Kovira i u tom je smislu bio
izniman. Esterad Thyssen i Zuleyka spavali su uvijek
zajedno - u jednoj ložnici, na jednom golemom
bračnom krevetu s golemim baldahinom.
 Prije sna Zuleyka - stavivši naočale s kojima se
stidjela pokazivati podanicima - obično je čitala svoju
Dobru knjigu. Esterad Thyssen je obično pričao.
Ni te noći nije bilo drukčije. Esterad je navukao
spavaću kapicu, a u ruku uzeo žezlo. Volio je držati
žezlo i igrati se njime, a službeno to nije činio jer se
bojao da će ga podanici smatrati pretencioznim.
»Znaš, Zuleyko«, govorio je, »u zadnje doba sanjam
strahovito čudne snove. Već po ne znam koji put
sanjam tu vješticu, moju majku. Stane nad mene i
ponavlja: ›Imam ženu za Tankreda, imam ženu za
Tankreda.‹ I pokazuje mi simpatično, ali vrlo mlado
djevojče. A znaš li, Zuleyko, tko je to djevojče? To je
Ciri, Calantheina unuka. Sjećaš se Calanthee,
Zuleyko?«
»Sjećam, mužu moj.«
»Ciri je ta«, nastavljao je pričati Esterad, igrajući
se žezlom, »kojom se navodno hoće ženiti Emhyr var
Emreis. Čudan brak, iznenađujuć... Na koji bi način,
dođavola, ona trebala biti ženom za Tankreda?«
»Tankredu bi«, Zuleykin se glas malo promijenio,
kao i uvijek kada je govorila o sinu, »žena dobro došla.
Možda bi se smirio...«
»Možda«, uzdahnuo je Esterad. »Možda, iako
sumnjam. U svakom slučaju, brak je bar neka prilika
za to. Hmmm.... Ta Ciri... Ha! Kovir i Cintra. Ušće
Jaruge! Ne zvuči loše, nimalo loše. Bio bi to lijep
savez... Lijepo srodstvo... No, ali ako se u tu malu
zagledao Emhyr... Samo zašto mi se baš ona
pojavljuje u snovima? I zašto, dođavola, ja uopće i
sanjam nekakve gluposti? Za Ravnodnevice, sjećaš
se, onomad kada sam i tebe probudio... Brrr, kakva
je to bila snomorica, drago mi je da se ne mogu sjetiti
pojedinosti... Hmmm... Možda da pozovemo nekog
astrologa? Gatara? Medij?«
»Gospa Sheala de Tancarville je u Lan Exeteru.«
»Ne«, namrštio se kralj. »Tu čarobnicu ne želim.
Previše je pametna. Raste mi tu pod nosom druga
Filippa Eilhart! Tim pametnim babama miriše vlast,
ne treba ih ohrabrivati odobravanjem i
povjerljivošću.«
»Imaš pravo, kao i obično, mužu moj.«
»Hmfff... Ali ti snovi...«
»Dobra knjiga«, Zuleyka je prelistala nekoliko
stranica, »kaže da kada čovjek usne, bogovi mu otvore
sluh i obraćaju mu se. Prorok Loboda pak uči da se
gledajući san vidi ili velika mudrost, ili velika glupost.
Umijeće je u prepoznavanju.«
»Tankredov brak s Emhyrovom zaručnicom baš i
nebi bio velika mudrost«, uzdahnuo je Esterad. »A ako
je već riječ o mudrosti, silno bih se obradovao da se
spusti na mene u snu. Riječ je o problemu s kojim je
ovamo prispio Dijkstra. Radi se o jako teškom
pitanju. Jer vidiš, najdraža moja Zuleyko, razboritost
ne dopušta da se radujemo dok Nilfgaard oštro nadire
na sjever i sprema se svakoga dana zauzeti Novigrad,
jer sve, među inim i naša neutralnost, drukčije
izgleda iz Novigrada, a drukčije s dalekoga Juga. Pa
bi stoga bilo dobro da Redanija i Temerija zaustave
nadiranje Nilfgaarda, da potjeraju napadača natrag
preko Jaruge. Ali bi li bilo dobro da to učine za naš
novac? Slušaš li ti mene, najdraža ženo?«
 »Slušam te, mužu.«
»I što kažeš na to?«
»Sva je mudrost sadržana u Dobroj knjizi.«
»A kaže li tvoja Dobra knjiga što učiniti kada ti
dođe jedan takav Dijkstra i zatraži od tebe milijune?«
»Knjiga«, zatreptala je očima iznad naočala
Zuleyka, »ništa ne govori o nečasnom bogatstvu. Ali
je u jednom od odjeljaka rečeno: davati je veća sreća
no primati, a plemenito je pripomoći milostinjom
siromaha. Rečeno je: razdijeli sve i to će ti oplemeniti
dušu.«
»A isprazniti kesu i trbuh«, promrmljao je Esterad
Thyssen. »Zuleyko, sadrži li Knjiga osim redaka o
dijeljenju i milostinji i neke mudrosti koje se tiču
poslova? Što Knjiga kaže, na primjer, o
jednakovrijednoj razmjeni?«
Kraljica je popravila naočale i požurila brzo listati
inkunabulu.
»Kako posiješ, tako ćeš i žeti«, pročitala je.
Esterad je poduže šutio.
»A možda«, izrekao je napokon otežući, »ima i još
nešto?«
Zuleyka se vratila listanju Knjige.
»Pronašla sam nešto«, obznanila je iznenada,
»nešto među mudrostima proroka Lobode. Da
pročitam?«
»Lijepo te molim.«
»Kaže prorok Loboda: uistinu, pomogni siromaha
dajući mu. Ali umjesto da siromahu dadneš cijelu
lubenicu, podaj mu pola lubenice, jer bi se mogao
uzoholiti od sreće.«
»Pola lubenice«, žacnuo se Esterad Thyssen.
»Znači pola milijuna bizanata? A znaš li ti, Zuleyko,
da kada se zbroji pola milijuna koje imaš s pola
milijuna koje nemaš, ispadne cijeli milijun.«
»Nisi mi dao da dovršim«, prekorila je muža
Zuleyka strogim pogledom preko naočala. »Kaže dalje
prorok: još je bolje dati siromahu četvrt lubenice. A
najbolje je na vesti nekoga drugog da podari
siromahu lubenicu. Jer, uistinu, kažem vam, uvijek
će se naći netko tko ima lubenicu i spreman je njome
obdariti siromaha, ako ne iz plemenitosti, onda iz
računa ili drugoga razloga.«
»Ha!« Kralj Kovira je tresnuo žezlom po noćnom
stoliću. »Uistinu je mudar prorok bio Loboda! Umjesto
dati, navesti drugog da dade? To mi se sviđa, to su
zbilja slatke riječi! Istraži mudrosti toga proroka,
voljena moja Zuleyko. Siguran sam da ćeš među
njima otkriti i nešto što će mi omogućiti da riješim
problem Redanije i vojske koju Redanija želi ustrojiti
za moj novac.«
Zuleyka je listala knjigu jako dugo, dok napokon
nije počela čitati.
»Reče jednom proroku Lobodi njegov učenik:
nauči me, učitelju, kako da postupim. Moj je bližnji
poželio moga voljenog psa. Ako mu dam ljubimca,
srce će mi pući od žalosti. Ako mu ga pak ne dam, bit
ću nesretan, jer ču odbijanjem povrijediti bližnjega.
Što mi je činiti? Imaš li nešto, upitao ga je prorok, što
voliš manje od psa ljubimca? Imam, učitelju, odgovori
učenik, pakosnu mačku, nesnosnu štetočinu. I uopće
ju ne volim. Nato reče prorok Loboda: Uzmi tu
pakosnu mačku, nesnosnu štetočinu, pa je podari
bližnjemu svome. Spoznat ćeš tada dvostruku sreću.
Mačke ćeš se riješiti, a bližnjega obradovati. Jer
najčešće je tako da bližnji ne želi toliko dar, koliko da
bude podaren.«
Esterad je neko vrijeme šutio, a čelo mu se
naboralo.
»Zuleyko?« upitao je napokon. »Je li to bio onaj isti
prorok?«
»Uzmi onu pakosnu mačku...«
»Čuo sam već prvi put!« proderao se kralj, ali se
smjesta primirio.
»Oprosti mi, najdraža. Stvar je u tome da ja ne
razumijem dokraja što imaju mačke s...«
Ušutio je. I duboko se zamislio.
.
Nakon osamdeset pet godina, kada se situacija
promijenila toliko da se o nekim stvarima i osobama
već moglo govoriti bez pogibelji, progovorio je
Guiscard Vermuellen, vojvoda Creyden, unuk
Esterada Thyssena, sin njegove najstarije kćeri
Gaudemunde. Vojvoda Guiscard bio je već u dubokoj
starosti, ali se događaja kojima je svjedočio dobro
sjećao. Upravo je vojvoda Guiscard bio taj koji je
objavio odakle se našlo milijun bizanata kojima je
Redanija opremila konjicu za rat s Nilfgaardom. Taj
milijim nije potjecao kako se mislilo iz riznice Kovira,
već iz riznice novigradskog hijerarha. Esterad
Thyssen, odao je Guiscard, dobio je novigradski
novac za udio u novoutemeljenim dioničkim
društvima za prekomorsku trgovinu. Paradoks je bio
u tome što su ta društva nastajala uz djelatnu
suradnju nilfgaardskih trgovaca. Iz otkrića staroga
vojvode stoga je proizašlo da je opremanje redanijske
vojske - u stanovitoj mjeri - platio sam Nilfgaard.
»Djed je«, sjećao se Guiscard Vermuellen, »pričao
o nekakvim lubenicama, prefrigano se smiješeći.
Govorio je da će se uvijek naći netko tko će poželjeti
podariti siromaha, pa makar i iz računa. Govorio je
također da kako Nilfgaard sam sudjeluje u plaćanju
za podizanje snage i borbene spremnosti redanijske
vojske, ne može zbog toga prigovarati drugima.«
»Potom je«, nastavljao je starac, »djed pozvao k
sebi moga oca, koji je tada bio šef obavještajne službe,
i ministra unutarnjih poslova. Kada su oni doznali
kakve zapovijedi moraju izvršiti, uspaničili su se. Jer
riječ je bila o puštanju iz zatvora, logora i progonstva,
više od tri tisuće ljudi. Više od stotine pušteno je iz
kućnog pritvora.«
»Ne, nije bila riječ samo o banditima, običnim
kriminalcima i vojnim plaćenicima. Pomilovanja su
obuhvatila prije svega disidente. Među pomilovanima
bile su pristaše svrgnutoga kralja Rhyda i ljudi
uzurpatora Idieja, njihovi najzagriženiji gerilci. I to ne
tek oni koji su ostajali samo na riječima: većina je
ležala zbog diverzija, atentata, oružanoga otpora.
Ministar unutarnjih poslova bio je užasnut, tata
duboko uznemiren.«
 »Djed se pak«, pričao je vojvoda, »smijao kao da je
to najbolja šala. A onda je rekao, sjećam se svake
riječi, sljedeće: ›Velika je šteta, gospodo, što prije
spavanja ne čitate Dobru knjigu. Da čitate, razumjeli
biste zamisao svojega monarha. A ovako ćete
zapovijedi izvršavati bez razumijevanja. Ali ne brinite
se nepotrebno i prekomjerno, vaš monarh zna što
radi. Sada idite i pustite na slobodu sve moje opake
mačke, nesnosne štetočine.‹«
»Baš je tako rekao: opake mačke, štetočine. A
radilo se, što tada nije nitko mogao znati, o kasnijim
junacima, zapovjednicima ovjenčanima slavom i
počastima. Tim djedovim ›mačkama‹ bili su kasniji
znameniti kondotijeri: Adam ›Adieu‹ Pangratt,
Lorenzo Molla, Jüan ›Frontino‹ Guttierez... I Julia
Abatemarco, koja se u Redaniji proslavila kao ›Slatka
vjetropirka‹... A za djeda su to bile opake mačke, he,
he.«
»Poslije me pak«, mrmljao je Guiscard Vermuellen,
»djed uzeo za ruku i odveo na terasu s koje je baka
Zuleyka hranila galebove. Djed joj je rekao... Rekao...«
Starčić se polagano i s golemim naporom
pokušavao prisjetiti riječi koje je tada, prije
osamdeset pet godina, kralj Esterad rekao svojoj ženi,
kraljici Zuleyki, na terasi palače Ensenade koja se
nadvijala nad Veliki kanal.
»Znaš li, ljubljena moja ženo, da sam zapazio još
jednu mudrost među mudrostima proroka Lobode?
Koja će mi donijeti još jednu korist od darivanja
opakih mačaka Redaniji? Mačke će se, Zuleyko moja,
vratiti kući. No, a kada se moje mačke vrate, kada
donesu vojničku plaću, plijen, bogatstva... Ja ču tim
mačkama razrezati porez!«
.
Kada je kralj Esterad Thyssen zadnji put
razgovarao s Dijkstrom, bilo je to u četiri oka, čak i
bez Zuleyke. Na podu divovske dvorane igrao se
doduše dječačić od desetak godina, ali on se nije
računao, a usto je bio toliko zauzet svojim olovnim
vojnicima da na njih nije obraćao nikakvu pozornost.
»To je Guiscard«, objasnio je Esterad, pokazujući
pokretom glave na dječaka. »Moj unuk, sin moje
Gaudemunde i onoga zgubidana, kneza Vermuellena.
Ali taj mališan, Guiscard, jedina je nada Kovira ako
se Tankred Thyssen pokaže... Kada bi se Tankredu
nešto dogodilo...«
Dijkstra je znao problem Kovira. I Esteradov
osobni problem. Znao je da se Tankredu već nešto
dogodilo. Dječak, ako uopće i ima dara za kralja, ima
za jako lošeg.
»Tvoja je stvar«, progovorio je Esterad, »u načelu
riješena. Možeš već početi razmatrati način
najučinkovitijeg trošenja milijuna bizanata koji će
ubrzo pristići u tretogorsku riznicu.«
Sagnuo se i krišom podignuo jednog od olovnih i
jarko obojenih Guiscardovih vojnika, konjanika
podignute sablje.
»Uzmi ovo i dobro to skrij. Onaj tko ti pokaže
drugog takvog vojnika, posve jednakog, bit će moj
izaslanik, iako neće tako izgledati, iako nećeš
povjerovati da je to moj čovjek i da poznaje pitanje
našega milijuna. Svatko drugi bit će provokator i
ponesi se prema njemu kao prema provokatoru.«
»Redanija«, naklonio se Dijkstra, »neće to
zaboraviti vašem kraljevskom visočanstvu. Ja bih vas
pak i u svoje osobno ime htio uvjeriti u moju osobnu
zahvalnost.«
»Ne uvjeravaj, ali daj ovamo tu tisuću s kojom si
htio steći naklonost moga ministra. Što je, zar
kraljeva naklonost ne zaslužuje mito?«
»Vaše kraljevsko visočanstvo će se spustiti...«
»Spustiti, spustiti. Daj novce, Dijkstra. Imati
tisuću i nemati tisuću...«
.
U udaljenom krilu Ensenade, u odaji znatno
manje veličine, čarobnica Sheala de Tancarville
usredotočeno je i ozbiljno saslušala izvješće kraljice
Zuleyke.
»Izvrsno«, kimnula je glavom. »Izvrsno, vaša
kraljevska visosti.«
»Učinila sam sve kako si naložila, gospo Shealo.«
»Hvala na tome. I još te jednom uvjeravam -
djelovale smo u ispravnoj stvari. Za dobro zemlje. I
dinastije.«
Kraljica Zuleyka se nakašljala, glas joj se blago
promijenio.
»A... A Tankred, gospo Shealo?«
»Dala sam riječ«, rekla je hladno Sheala de
Tancarville. »Dala sam svoju riječ da ću se za pomoć
odužiti. Vaša kraljevska visost može mirno spavati.«
 »Jako bih to željela...« uzdahnula je Zuleyka.
»Jako. A kada smo već kod snova... Kralj počinje
nešto sumnjati. Ti ga snovi čude, a kada kralja nešto
čudi, postaje sumnjičav.«
»Onda ću na neko vrijeme prestati slati kralju
snove«, obećala je čarobnica. »A što se tiče vaših
snova, visočanstvo, možete biti mirni. Kraljević
Tankred će se rastati od lošega društva. Neće se više
pojavljivati u zamku baruna Surcratassea. Ni kod
gospe de Lisemore. Ni u redanijskom veleposlanstvu.«
»Neće više posjećivati te individue? Nikada?«
»Individue o kojima je riječ«, u tamnim očima
Sheale de Tancarville pojavio se čudan sjaj, »neće se
više usuditi pozivati i smućivati kraljevića Tankreda.
Neće se to usuditi više nikada. Jer će biti svjesne
posljedica. Jamčim za to što govorim. Jamčim i za to
da će se kraljević Tankred vratiti učenju i da će biti
pažljiv učenik, ozbiljan i trezven mladić. Prestat će
juriti i za suknjama. Izgubit će žar... do trenutka kada
ćemo mu predstaviti Cirillu, kraljevnu Cintre.«
»Ah, kada bih mogla u to povjerovati!« Zuleyka je
očajnički skršila ruke, podignula oči. »Kada bih mogla
u to povjerovati!«
»U moć magije«, Sheala de Tancarville nasmiješila
se, neočekivano čak i za sebe, »ponekad je teško
povjerovati, vaša kraljevska visosti. Tako uostalom i
treba biti.«
.
Filippa Eilhart je popravila poput paučine tanke
naramenice prozirne noćne košulje, obrisala iz
dekoltea posljednje tragove šminke. Tako pametna
žena, pomislila je s blagim gnušanjem Sheala de
Tancarville, a ne umije držati hormone na uzdi.
»Možemo razgovarati?«
Filippa se okružila sferom diskrecije.
»Sada možemo.«
»U Koviru je sve riješeno. Pozitivno.«
»Hvala. Dijkstra je već otplovio?«
»Još nije.«
»Zašto odugovlači?«
»Vodi duge razgovore s Esteradom Thyssenom«,
izvila je usne Sheala de Tancarville. »Čudno su se
svidjeli jedan drugome, kralj i špijun.«
»Znaš one viceve o našoj klimi, Dijkstra? O tome
da Kovir ima samo dva godišnja doba...«
»Zimu i kolovoz. Znam.«
»A znaš kako ćeš u Koviru prepoznati da je došlo
ljeto?«
»Ne. Kako?«
»Kiša postane malo toplija.«
»Ha, ha.«
»Šalu na stranu«, rekao je ozbiljno Esterad
Thyssen, »ali malo me uznemiruju zime koje u
posljednje vrijeme dolaze sve ranije i sve duže traju.
To je bilo pretkazano. Pretpostavljam da si čitao
Itlinina pretkazanja. U njima stoji da će doći
desetljeća neprestane studeni. Neki tvrde da su to
nekakve alegorije, ali mene je malo strah. U Koviru
smo jednom imali četiri godine hladnoće, rosulje i
nerodice. Da nije bilo velikog uvoza živežnih
namirnica iz Nilfgaarda, ljudi bi počeli masovno
umirati od gladi. Možeš li to zamisliti?«
»Iskreno rekavši, ne.«
»A ja da. Klimatsko zahlađenje može nas sve na
smrt izgladnjeti. Glad je neprijatelj s kojim se prokleto
teško boriti.«
Špijun je kimnuo glavom, zamišljeno.
»Dijkstra?«
»Vaša kraljevska milosti?«
»Je li ti sada mimo u zemlji?«
»Ne baš. Ali trudim se.«
»Znam, priča se o tome. Od izdajica s Thanedda,
živ je ostao samo Vilgefortz.«
»Da, nakon Yenneferine smrti. Znaš li, kralju, da
je Yennefer mrtva? Nestala je zadnjega dana kolovoza,
u tajanstvenim okolnostima, na glasovitom Sedninu
prosjedu, između Skelliškog otočja i rta Peixe de Mar.«
»Yennefer iz Vengeborga«, rekao je polagano
Esterad, »nije izdajica. Nije bila Vilgefortzova
ortakinja. Ako hoćeš, dostavit ću ti za to dokaze.«
»Neću«, odvratio je nakon trenutka šutnje
Dijkstra. »A možda ću i htjeti, ali ne sada. Zasad mi
više odgovara kao izdajica.«
»Shvaćam. Ne vjeruj čarobnicama, Dijkstra.
Naročito Filippi.«
»Nikada joj nisam vjerovao. Ali moramo surađivati.
Bez nas će Redanija potonuti u kaos i nestati.«
»To je istina. Ali, ako ti mogu savjetovati, popusti
malo. Znaš o čemu govorim. Gubilišta i mučilišta po
cijeloj zemlji, okrutna postupanja prema
vilenjacima... I ta strašna tvrđa, Drakenborg. Znam
da to činiš iz domoljublja. Ali stvaraš lošu legendu o
sebi. U njoj si vukodlak žedan nevine krvi.«
»Netko mora i to raditi.«
»I netko mora biti kriv za to. Znam da nastojiš biti
pravedan, ali greške nećeš izbjeći, jer ih se ne može
izbjeći. Valjajući se u krvi, ne možeš ostati čist. Znam
da nisi nikoga nikada povrijedio iz osobnih razloga,
ali tko će u to povjerovati? Tko će htjeti u to vjerovati?
Na dan kada se sudbina preokrene, pripisat će ti
ubijanje nevinih i izvlačenje koristi iz toga. A laž se za
čovjeka lijepi kao smola.«
»Znam.«
»Neće ti dati priliku da se braniš. Takvima poput
tebe nikada se ne daje prilika. Oblijepit će te
smolom... kasnije. Nakon svega. Pazi se, Dijkstra«
»Pazim se. Neće me se dočepati.«
»Dočepali su se tvoga kralja, Vizimira. Čuo sam,
stilet u slabinu sve do balčaka...«
»Kralja je lakše zgoditi nego špijuna. Mene se neće
dočepati. Nikada me se neće dočepati.«
»I ne bi trebali. A znaš zašto, Dijkstra? Jer na
ovome svijetu mora postojati, prokleto bilo, neka
pravda.«
Došao je i dan kada su se sjetili toga razgovora.
Obojica. Kralj i špijun. Dijkstra se sjetio Esteradovih
riječi dok je u Tretogoru osluškivao korake ubojica
koji su nailazili sa svih strana, po svim hodnicima
dvorca. Esterad se sjetio Dijkstrinih riječi na
reprezentativnim mramornim stubama koje su iz
Ensenade vodile na Veliki kanal.
.
»Mogao se boriti...« Mutne, slijepe oči Guiscarda
Vermuellena gledale su u bezdan sjećanja. »Bila su
samo tri atentatora, djed je bio snažan muškarac.
Mogao se boriti, braniti do trenutka kada bi dojurila
straža. Mogao je i naprosto pobjeći. Ali ondje je bila
baka Zuleyka. Djed je zaklanjao i štitio Zuleyku, samo
Zuleyku, za sebe nije mario. Kada je napokon stigla
pomoć, Zuleyka nije bila ni okrznuta. Esterad je
primio više od dvadeset uboda. Umro je tri sata poslije
ne vrativši se svijesti.«
»Jesi li ikada čitao Dobru knjigu, Dijkstra?«
»Ne, Vaša kraljevska milosti. Ali znam što u njoj
piše.«
»Ja sam je, zamisli, jučer otvorio nasumce. I
naletio na sljedeću rečenicu: Na putu u vječnost
svatko će stupati po svojim vlastitim stubama, noseći
svoje vlastito breme, što misliš o tome?«
»Vrijeme mi je, kralju Esterade. Vrijeme je da
ponesem svoje breme.«
»Ostaj mi zdravo, špijunu.«
»Ostaj zdravo, kralju.«
 .

Od drevnoga i slavnoga grada Assengarda otišli smo

nekih šesto staja na jug, do zemlje zvane Stojezerje. Kada bi
se tu zemlju zagledalo odozgo, vidjelo bi se mnogobrojna
jezera koja kao da su uistinu umjetno nanizana u različite
uzorke. Posred tih uzoraka vodič naš, vilenjak Avallac'h,
naloži nam da potražimo takva što nalikuju na list
trifoliuma. I doista, takva uočismo. Pri čemu se pokazalo da
to nisu tri, već četiri jezera, jer je jedno, duguljasto, što se
protezalo s juga na sjever, bilo poput stapke rečenoga
trolista. To jezero, zvano Tarn Mira, bijaše okruženo crnom
šumom, a na sjevernom njegovu kraju trebala se uzdizati
tajanstvena kula, zvana Lastavičjom kulom, na vilenjačkom
pak jeziku: Tor Zireael.
Isprva ipak ne vidjesmo ništa, samo maglu. Već se
spremah upitati vilenjaka Avallac’ha za tu kulu, kada mi on
dadne znak da šutim, a sam pak izusti ove riječi: »Čekati i
nadati se. Nada će se vratiti sa svjetlošću i s dobrim
znamenjem. Gledajte na beskraj voda, tamo ćete ugledati
poklisare dobre vijesti.«
Buyvid Backhuysen,
Peregrinadje po čarobnim putovima i mjestima

Ta je knjiga od početka besmislica. Ruševine kod jezera

Tarn Mira bijahu mnogokratno istraživane. Nisu magične,
unatoč enuncijacijama B. Backhuysena, stoga ne mogu biti
ostacima legendarne Lastavičje kule.
Ars Magica, Ed. IV.
Deveto poglavlje

»STIŽU! STIŽU!«
Yennefer je objema rukama pridržala kosu nošenu
mokrim vjetrom, stala uz ogradu stuba, uklanjajući
se s puta ženama koje su trčale na obalu. Valovlje
tjerano zapadnim vjetrom tutnjeći se razbijalo o
obalu, iz pukotina među stijenama izbijale su svako
malo bijele perjanice pjene. »Stižu! Stižu!«
S gornjih terasa citadele Kaer Trolde, glavne
utvrde Ard Skelliga, vidjelo se zamalo cijelo otočje.
Nasuprot, preko tjesnaca, ležao je An Skellig, s južne
strane nizak i ravan, a s nevidljive sjeverne strm i
ispresijecan fjordovima. Slijeva, daleko, oštrim
zubima grebena razbijao je valove visoki i zeleni
Spikeroog, s planinama čiji su vrhovi tonuli u
oblacima. Zdesna su se vidjele strme litice otoka
Undvika, koje su se rojile od galebova, burnica,
kormorana i bluna. Iza Undvika pomaljao se šumoviti
stožac Hindarsfjalla, najmanjega otoka arhipelaga.
Kada bi se uzašlo na sam vrh neke od kula Laer
Trolde i pogledalo prema jugu, ugledalo bi se
usamljen, udaljen od ostalih, otok Faroe koji je stršio
iz vode kao hrbat goleme ribe za koju je ocean
preplitak.
Yennefer je sišla na nižu terasu, zastavši uz
skupinu žena kojima ponos i društveni položaj nisu
dopuštali da navrat nanos pojure na obalu i
pomiješaju se s uzbuđenim mnoštvom. Dolje, pod
njima, ležao je lučki grad, cm i bezobličan kao veliki
morski ljuskar kojega je izbacio val.
 Iz tjesnaca između An Skeliga i Spikerooga jedan
za drugim pojavljivali su se drakari. Jedra su na
suncu zaplamsala bijelo i crveno, zablistala je mjed
okova štitova obješenih na bokove brodovlja.
»›Ringhorn‹ plovi prvi«, ustvrdila je jedna od žena.
»Za njim plovi ›Fenris‹...«
»›Trigla‹«, raspoznala je uzbuđenim glasom dmga.
»Za njom ›Drac‹... Iza njih ›Havfrue‹...«
»›Anghira‹... ›Tamara‹... ›Daria‹... Ne, to je
›Sorpena‹... Nema ›Darije‹. Nema ›Darije‹...«
Mlada žena s debelom plavom pletenicom,
pridržavajući objeručke poveliki trudnički trbuh,
muklo je zastenjala, problijedjela i pala u nesvijest,
srušivši se na kamene ploče terase poput zavjese
otrgnute sa zastornice. Yennefer joj je smjesta
priskočila, pritisnula prste na ženin trbuh i uzviknula
formulu, potisnuvši grčeve i kontrakcije, čvrsto i
postojano jačajući vezu maternice i posteljice koja je
zaprijetila raskidanjem. Za svaku sigurnost bacila je
još umirujuću i zaštitnu čaroliju na dijete čije je
ritanje osjećala pod dlanom.
Ženu je, da ne trati čarobnu energiju, svijesti
prizvala pljusnuvši je po obrazu.
»Odvedite je. Pažljivo.«
»Blesača...« rekla je jedna od starijih žena. »Malo
je falilo...«
»Paničarka... Njezin je Nils možda živ, možda je na
drugom drakaru...«
»Hvala vam na pomoći, gospo čarobnice.«
 »Odvedite je«, ponovila je Yennefer, ustajući.
Progutala je psovku, ustanovivši da joj je kada je
kleknula popustio šav na suknji.
Spustila se na još nižu terasu. Drakari su jedan
za drugim ticali obalu, ratnici su izlazili na kej.
Bradati, oružjem nakićeni berserkeri sa Skelliega.
Mnoge je izdvajala bjelina zavoja, mnogi su za
kretanje morali koristiti pomoć sudrugova. Neke je
trebalo nositi.
Nagurane na obalu žene sa Skelligea prepoznavale
su ih, klicale i plakale od sreće, ako su imale sreće.
Ako nisu, gubile su svijest. Hi odlazile, polagano, tiho,
bez riječi žalbe. Povremeno bi se osvrtale u nadi da će
u tjesnacu bijelom i crvenom bojom bljesnuti i jedro
›Darije‹.
»Darije« nije bilo.
Yennefer je zapazila riđu čupu Cracha an Craitea,
jarla Skelligea, koja je nadvisivala druge glave dok je
među zadnjima silazio s palube »Ringhoma«. Jari je
izvikivao zapovijedi, izdavao naloge, provjeravao,
brinuo. Dvije u njega zagledane žene, jedna
plavokosa, druga crna, plakale su. Od sreće. Jari,
napokon siguran da je pripazio na sve i da se za sve
pobrinuo, prišao je ženama, privio obje medvjeđim
zagrljajem, obje poljubio. A onda je digao glavu i
ugledao Yennefer. Oči su mu zaplamtjele, preplanulo
lice se stvrdnulo kao stijena, kao mjedeni okov štita.
Zna, pomislila je čarobnica. Vijesti se brzo šire.
Jari je ploveći doznao da su me prekjučer uhvatili
mrežom u tjesnacu iza Spikerooga. Znao je da će me
zateći u Kaer Troldeu.
 Magija ili golubovi pismonoše?
Prišao joj je ne žureći. Mirisao je na more, sol,
smolu, umor. Pogledala je u njegove plave od i istoga
joj je trena u ušima odjeknuo ratni poklič berserkera,
tresak štitova, zveket mačeva i sjekira. Vrisak
ubijanih. Vrisak ljudi koji su skakali u more s
plamteće »Darije«.
»Yennefer iz Vengerberga.«
»Crach an Craite, jari Skelligea«, lagano se
naklonila pred njim.
Nije uzvratio naklon. Loše, pomislila je.
Odmah je ugledao modricu, uspomenu na udarac
veslom, lice mu se ponovo stegnulo, usne zadrhtale,
na sekundu otkrivajući zube.
»Taj tko te tukao, odgovarat će.«
»Nitko me nije tukao. Spotaknula sam se na
stubama.«
»Tvoja volja, ako se ne želiš požaliti. Ja nemam
vremena voditi istragu. A sada poslušaj što ti imam
reći. Slušaj pozorno, jer bit će to jedine riječi koje ću
ti izgovoriti.«
»Slušam.«
»Sutra će te ukrcati na dakar i odvesti u Novigrad.
Ondje će te predati gradskim, a potom temerskim ili
redanijskim vlastima, tko se prvi javi. A znam da te
podjednako jako žele i jedni i drugi.«
»To je sve?«
»Skoro sve. Još samo objašnjenje na koje imaš
pravo. Često se događalo da Skellige daje azil
bjeguncima pred zakonom. Na Otočju ne manjka
mogućnosti ni prilika da se krivnja iskupi teškim
radom, junaštvom, žrtvovanjem, krvlju. Ali ne u tvom
slučaju, Yennefer. Tebi azil neću dati, ako si računala
s time, prevarila si se. Ja mrzim takve kakva si ti.
Mrzim ljude koji spletkare u želji da osvoje vlast, koji
misle samo na sebe, koji kuju urote s neprijateljima i
izdaju one kojima duguju ne samo poslušnost, nego i
zahvalnost. Mrzim te, Yennefer, jer baš kada si ti na
nilfgaardski nagovor sa svojim pajdašima urotnicima
dizala bunu na Thaneddu, moji su se dakari borili
pod Attrom, moji su momci nosili pomoć tamošnjim
ustanicima. Tristo mojih momaka sučelilo se s dvije
tisuće Crnih! Junaštvo i vjernost se moraju nagraditi,
podlost i izdaja kazniti! Kako da nagradim te koji su
pali? Kenotafima? Natpisima isklesanima na
obeliscima? Ne! Drukčije ću nagraditi i odati počast
palima. Za njihovu će krv, koja se upila u dine Attre,
Yennefer, kroz daske stratišta poteći tvoja krv.«
»Nisam kriva. Nisam sudjelovala u Vilgefortzovoj
uroti.«
»Dokaze za to iznijet ćeš pred sucima. Ja ti suditi
neću.«
»Ti nisi samo već odlučio. Ti si čak donio i
presudu.«
»Dosta priče! Rekao sam, sutra ćeš u zoru odjedriti
okovana u Novigrad, pred kraljevski sud. Po
pravednu kaznu. A sada mi daj riječ da nećeš
pokušati koristiti magiju.«
»A ako je ne dam?«
»Marquard, naš čarobnjak, poginuo je na
Thaneddu, ovdje sada nemamo magičara koji bi te
mogao podvrgnuti nadzoru. Ali znaj da će te
neprestano motriti najbolji strijelci Skelligea. Ako
samo pomakneš ruku na sumnjivi način, bit ćeš
ustrijeljena.«
»Jasno«, kimnula je glavom. »Onda dajem riječ.«
»Izvrsno. Hvala. Zbogom, Yennefer. Neću te sutra
ispraćati.«
»Crach.«
Okrenuo se na peti.
»Molim.«
»Nemam ni najmanju namjeru ukrcati se na brod
za Novigrad. Nemam vremena za dokazivanje Dijkstri
da sam nevina. Ne mogu riskirati, jer su dokazi za
moju krivnju već pripremljeni. Ne mogu riskirati da
ubrzo nakon uhićenja umrem od iznenadnog izljeva
krvi u mozak ili da na neki spektakularan način
počinim u ćeliji samoubojstvo. Ne mogu gubiti vrijeme
i prihvaćati takav rizik. A ne mogu ti ni objasniti zašto
je to tako rizično za mene. Neću zaploviti u Novigrad.«
Dugo ju je promatrao.
»Nećeš zaploviti«, ponovio je. »Što ti dopušta da
tako misliš? Zar to što nas je jednom spajao ljubavni
zanos? Ne računaj s time, Yennefer. Jednom prošlo,
ne vraća se.«
»Znam i ne računam. Neću zaploviti u Novigrad,
jarle, jer žurim priteći u pomoć osobi kojoj sam
prisegnula da je nikada neću ostaviti samu i
bespomoćnu. A ti ćeš mi, Crach an Craite, jarle
Skelligea, pomoći u tome što ću poduzeti. Jer si i ti
položio sličnu prisegu. Prije deset godina. Upravo
ovdje gdje stojimo, na ovoj obali. Toj istoj osobi. Ciri,
Calantheinoj unuci. Laviću iz Cintre. Ja, Yennefer iz
Vengeborga, Ciri smatram svojom kćeri. Zato u
njezino ime zahtijevam da održiš prisegu. Održi je,
Crach an Craite, jarlu Skelligea.«
»Zbilja?« još se jednom uvjerio Crach an Craite.
»Nećeš ni kušati? Ni jednu od ovih poslastica?«
»Zbilja.«
Jari nije navaljivao, sam je s pladnja dohvatio
jastoga, položio ga na dasku i uzdužno rasjekao
snažnim, ali precizno odmjerenim udarcem sjekirice.
Poškropivši ga obilato limunovim sokom i umakom od
češnjaka, navalio je na meso iz oklopa. Prstima.
Yennefer je jela otmjeno, srebrnim nožem i vilicom
- a jela je ovčji kotlet sa špinatom, koji je posebno za
nju pripremio začuđeni i vjerojatno blago uvrijeđeni
kuhar. Jer čarobnica nije htjela ni kamenice, ni
mušule, ni lososa mariniranog u vlastitom soku, ni
juhe od morskog kokota i brbavica, ni pirjanog repa
grdobine, ni pečenog igluna, ni pržene murine, ni
hobotnice, ni rakovica, ni jastoga, ni ježina. Ni -
naročito - svježih algi.
Sve što je makar i najmanje mirisalo na more
podsjećalo ju je na Fringillu Vigo i Filippu Eilhart, s
luđački rizičnom teleportacijom, padom u valove, na
gutanje morske vode, mrežu u koju su je ulovili i po
kojoj su, uzgred budi rečeno, visjele morske trave i
alge gotovo posve iste kao na ovome pladnju. Morske
trave i alge koje su po njezinoj glavi i ramenima
gnječili paralizirajuće bolni udarci vesla od borovine.
 »Tako sam ti dakle«, obnovio je konverzaciju
Crach, šišajući meso iz prelomljenih krakova jastoga,
»odlučio povjerovati, Yennefer. No ne činim to radi
tebe, imaj to na umu. Bloedgeas, zakletva krvlju, koju
sam položio Calanthei, stvarno mi veže ruke. Ako je
tvoja namjera da pomogneš Ciri istinita i iskrena, a
pretpostavljam da jest, nemam drugog izlaza: moram
ti u tome pomoći...«
»Hvala. Ali pusti, molim te, taj patetični ton.
Ponavljam: nisam sudjelovala u uroti na Thaneddu.
Vjeruj mi.«
»Zar je tako važno u što ja vjerujem?« obrecnuo se.
»Trebalo je početi od kraljeva, od Dijkstre, čiji te agenti
traže diljem svijeta. Od Filippe Eilhart i čarobnjaka
vjernih kraljevima. Od kojih si, kako si i sama
priznala, izbjegla ovamo na Skellige..: Njima je trebalo
iznijeti dokaze...«
»Nemam dokaza«, prekinula ga je, srdito
nabadajući vilicom brokulu koju joj je uvrijeđeni
kuhar spravio uz ovčje kotlete. »A da ih i imam, ne bi
mi dopustili da ih iznesem. Ne mogu ti to objasniti,
ne smijem o tome govoriti. Povjeruj mi ipak na riječ,
Crach. Molim te.«
»Rekao sam...«
»Rekao si«, presjekla je. »Obećao si mi pomoći.
Hvala ti. Ali i dalje ne vjeruješ u moju nevinost.
Povjeruj.«
Crach je odbacio isisane ljušture jastoga,
primaknuo zdjelu mušula. Rovao je po njima,
štropoćući, birao što veće.
 »U redu«, rekao je napokon, brišući ruke o ubrus.
»Vjerujem. Jer želim vjerovati. Ali azil i zaštitu ti neću
dodijeliti. Ne mogu. No ti možeš napustiti Skellige
kada hoćeš i kamo god hoćeš. Sugerirao bih ti da
požuriš. Dospjela si ovamo, da se tako izrazim, na
krilima magije. Mogu dospjeti i drugi. I oni znaju
formule.«
»Ja ne tražim azil ni sigurno sklonište, jarle. Ja
moram spašavati Ciri.«
»Ciri«, ponovio je zamišljeno. »Lavić... Čudno je to
bilo dijete.«
»Bilo?«
»Oh«, opet se žacnuo. »Loše sam se izrazio. Bilo,
jer više nije dijete. Na to sam mislio. Samo na to.
Cirilla, Lavić iz Cintre... Provodila je na Skelligeu ljeta
i zime. Znala je čuda napraviti, čuda! Đavolčić je bila,
a ne Lavić.... Prokletstvo, već sam drugi put rekao
›bila‹... Yennefer, ovamo dopiru razne glasine s
kopna... Jedni govore da je Ciri u Nilfgaardu...«
»Nije u Nilfgaardu.«
»Drugi govore da je djevojka mrtva.«
Yennefer je šutjela, grizući usne.
»Ali tu drugu glasinu«, rekao je tvrdo jari,
»zanijekat ću ja. Ciri je živa. Siguran sam u to. Nije
bilo nikakvih znakova... Ona je živa!«
Yennefer je podigla obrve. Ali nije postavila
pitanje. Šutjeli su dugo, slušajući riku valova koji su
se razbijali o stijenje Ard Skelligea.
»Yennefer«, rekao je nakon kratke šutnje Crach.
»Doprle su s kontinenta i razne druge vijesti. Doznao
sam da je tvoj vještac, koji se nakon gungule na
Thaneddu skrivao u Brokilonu, krenuo odande s
namjerom da dospije u Nilfgaard i oslobodi Ciri.«
»Ponavljam, Ciri nije u Nilfgaardu. Što namjerava
moj, kako si izvolio odrediti, vještac, ne znam. Ali on...
Crach, nije tajna da ga ja... simpatiziram. Ali znam da
on neće spasiti Ciri, neće postići ništa. Ja ga
poznajem. On će se spetljati, pogubiti, počet će se
samosažalijevati i filozofirati. Onda će istresti srdžbu
sijekući mačem koga i što stigne. Potom će, u okviru
pokajanja, izvršiti neki plemenit, ali besmislen čin. Na
kraju će ga sigurno ubiti, glupo, besmisleno, probost
će ga sigurno sleđa...«
»Govore«, ubacio je brzo Crach, uplašen čudno
drhtavim čarobničinim glasom koji se zloslutno
mijenjao. »Govore da mu je Ciri predodređena. I sam
sam vidio, onomad, u Cintri, za vrijeme Pavettinih
zaruka...«
»Predodređenje se«, prekinula ga je oštro Yennefer,
»može interpretirati vrlo različito. Vrlo različito. No
šteta je trošiti vrijeme na sporedne teme. Ponavljam,
ne znam što Geralt namjerava i namjerava li uopće
išta. Posla se kanim prihvatiti sama. Svojim
metodama. I aktivno, Crach, aktivno. Ja nisam svikla
sjediti i plakati držeći se objeručke za glavu. Ja
djelujem!«
Jari je podignuo obrve, ali nije ništa rekao.
»Djelovat ću«, ponovila je čarobnica. »Već sam
smislila plan. A ti ćeš mi, Crach, u tome pomoći u
skladu s prisegom koju si dao.«
 »Spreman sam«, obznanio je čvrsto. »Na sve.
Drakari stoje u luci. Zapovijedaj, Yennefer.«
Nije izdržala da ne prasne u smijeh.
»Uvijek si isti. Ne, Crach, neće mi trebati nikakvi
dokazi junaštva i muževnosti. Neće trebati ploviti u
Nilfgaard i sjekirom razvaljivati kračune na vratima
Grada zlatnih kula. Trebam manje spektakularnu
pomoć. Ali puno konkretniju... Kakvo je stanje tvoje
riznice?«
»Molim?«
.
»Jarle Crach an Craite. Pomoć koju trebam može
se preračunati u novac.«
Počelo je sutradan, od svitanja. U odajama
prepuštenim na raspolaganje Yennefer vladao je
mahniti metež kojim je s najvećim naporom vladao
čarobnici dodijeljeni upravitelj dvora Guthlaf.
Yennefer je sjedila za stolom, gotovo ne dižući
glavu s papira. Računala je, zbrajala stupce,
pripremala račune s kojima se smjesta jurilo u
riznicu i otočnu poslovnicu banke Cianfanellich.
Crtala je i precrtavala, a crteži i prikazi istoga su trena
dospijevali u ruke zanatlija - alkemičara, zlatara,
staklara, draguljara.
Neko vrijeme sve je teklo glatko, a onda su započeli
problemi.
.
»Zao mi je, milostiva čarobnice«, procijedio je
upravitelj Guthlaf. »Ali ako nema, onda nema. Dali
smo vam sve što smo imali. Čuda i čarolije ne znamo
raditi. A dopustit ću si primjedbu da dragulji koji leže
pred vama ukupno vrijede...«
»Što će mi njihova ukupna vrijednost?« prasnula
je. »Ja trebam jedan, ali odgovarajuće velik. Koliko
velik, majstore?«
Brusač dragulja još je jednom pogledao crtež.
»Da izvedem takvo brušenje i takve fasete?
Minimum trideset karata.«
»Takvoga dragulja«, kategorički je ustvrdio
Guthlaf, »nema na cijelom Skelligeu.«
»Nije istina«, osporio je draguljar. »Ima.«
.
»Kako ti to zamišljaš, Yennefer?« namrštio se
Crach an Craite. »Trebam li poslati oružnike da na
juriš zauzmu i opljačkaju svetište? Trebam li
svećenicama zaprijetiti srdžbom ako ne daju
brilijant? Ne dolazi u obzir. Nisam posebno religiozan,
ali svetište je svetište, a svećenice su svećenice. Mogu
ih samo ljubazno zamoliti. Objasniti im koliko mi je
stalo i kolika će biti moja zahvalnost. Ali to će uvijek
biti samo molba. Ponizna prošnja.«
»Koja se može i odbiti?«
»Da. Ali neće biti na odmet pokušati. Što
riskiramo? Otplovimo zajedno na Hindarsfjall,
iznesimo molbu. Ja ću svećenicama dati na znanje
što već treba. A onda je sve u tvojim rukama.
Pregovaraj. Iznesi argumente. Pokušaj ih podmititi.
Podraškaj im ambicije. Pozovi se na više razloge.
Očajavaj, plači, ridaj, izazovi samilost... Svih mu
morskih vragova, trebam li te poučavati, Yennefer?«
 »Sve je to uzalud. Čarobnica se nikada neće
dogovoriti sa svećenicama. Previše su među nama
žestoke stanovite podjele... svjetonazorske. A što se
tiče toga da bi one dopustile uporabu ›svetog‹ relikta
ili artefakta čarobnici... Ne, na to treba zaboraviti.
Nema šanse...«
»A za što ti zapravo treba taj brilijant?«
»Da napravim ›prozor‹. To jest, telekomunikacijski
megaskop. Moram se dogovoriti s nekoliko osoba.«
»Magijski? Na daljinu?«
»Ne bih te gnjavila da je dovoljno popeti se na vrh
Kaer Trolde i glasno vikati.«
.
Klicali su kružeći nad vodom galebovi i bumice.
Prodorno su pištali gnijezdeći se na strmom stijenju i
liticama Hindarsfjalla crvenokljuni oštrigari,
promuklo su kriještale i gakale žutoglave blune. Crni
vretenasti vranci promatrali su prolazeću barkasu
pogledom svojih sjajnih zelenkastih očiju.
»Ova je velika stijena nadvijena nad vodu«,
pokazao je naslonjen na obrovnicu Crach an Craite,
»Kaer Hemdall, Hemdallova promatračnica. Hemdall
je naš mitski junak. Legenda kaže da će se Hemdall,
kada nastupi Tedd Deireadh, Vrijeme kraja, Vrijeme
bijele studeni i Vučje vijavice, suprotstaviti zlim
silama iz krajine Morhogg, sablastima, demonima i
utvarama Kaosa. Stat će na Dugin most i puhnuti u
rog dajući znak da je vrijeme da se latimo oružja i
postrojimo. Za Ragh nar Roog, Posljednju bitku koja
će odlučiti hoće li pasti noć ili svanuti zora.«
 Barkasa je spretno kliznula niz val, uplovivši u
mirnije vode zaljeva, između Hemdallove
promatračnice i druge stijene jednako fantastičnih
oblika.
»Ova manja stijena je Kambi«, objasnio je jari. »U
našim mitovima ime Kambi nosi čarobnjački zlatni
pijetao koji će svojim pjevom upozoriti Hemdalla da
stiže Naglfar, pakleni drakar kojim plovi vojska
Mraka: demoni i sablasti s Morhógga. Naglfar je
građen od mrtvačkih noktiju. Nećeš vjerovati,
Yennefer, ali na Skelligeu još ima ljudi koji prije
pokopa režu umrlima nokte da utvarama Morhogga
ne bi poslužili kao građa.«
»Vjerujem. Znam moć legendi.«
Fjord ih je malo zaklonio od vjetra, jedro je
zalepetalo.
»Puhnite u rog«, zapovjedio je posadi Crach.
»Pristajemo, treba dati znak svetim gospama da
dolazimo u goste.«
.
Smješteno na vrhu dugih kamenitih stuba, zdanje
je izgledalo kao divovski jež - tako je bilo obraslo
mahovinom, bršljanom i grmljem. Na njegovu krovu,
kako je primijetila Yennefer, nije raslo samo grmlje,
već čak i omanja stabalca.
»Ovo je svetište«, potvrdio je Crach. »Dubrava koja
ga okružuje zove se Hindar i također je kultno mjesto.
Upravo odavde dolazi sveta imela, a na Skelligeu se
imelom kiti i urešava sve, od kolijevke novorođenčeta
do groba... Pazi, stube su skliske... Religija, he, he,
jako obrasta mahovinom... Dopusti da te uzmem pod
ruku... I dalje onaj isti parfem... Yerma...«
»Jednom prošlo, ne vraća se.«
»Oprosti. Pođimo.«
Pred svetištem ih je čekalo nekoliko mladih i
šutljivih svećenica. Jari ih je uljudno pozdravio i
izrazio želju da porazgovara s njihovom nadstojnicom
koju je nazivao Modron Sigrdrifa. Ušli su u
unutrašnjost osvijetljenu stupovima svjetlosti koja je
izbijala iz visoko postavljenih vitraja. Jedan od takvih
stupova osvjetljavao je oltar.
»Sto mu morskih đavola«, promrmljao je Crach an
Craite. »Zaboravio sam koliko je velik, taj
Brisingamen. Nisam bio ovdje od djetinjstva... Za ovo
bi se mogla kupiti sva brodogradilišta iz Cidarisa.
Skupa s radnicima i godišnjom proizvodnjom.«
Jari je pretjerivao. Ali ne previše.
Jednostavan mramorni oltar, figurice mačaka i
sokolova, kamenu zdjelu sa zavjetnim darovima,
nadvisivala je skulptura Mođron Freye, Velike majke,
u njezinom tipičnom materinskom obličju - žene u
širokoj halji što otkriva trudnoću koju je kipar
pretjerano naglasio. Pognute glave i maramom
zakrivenih crta lica. Nad boginjinim rukama
prekriženima na grudima vidio se brilijant, dio zlatne
ogrlice. Brilijant je bio blago plavkaste boje. Boje
najčišće vode. Velik.
Otprilike sto pedeset karata.
»Ne bi ga trebalo ni rezati«, šapnula je Yennefer.
»Brušen je na rozetu, treba mi točno takav. Fasete
kakve su potrebne za refrakciju svjetlosti...«
 »To znači da imamo sreću.«
»Sumnjam. Za tren će se pojaviti svećenice i
izvrijeđati me kao bezbožnicu i naglavačke izbaciti
odavde.«
»Pretjeruješ?«
»Nimalo.«
»Pozdravljam te, jarle, u Majčinu svetištu.
Pozdravljam i tebe, poštovana Yennefer iz
Vengerberga.«
Crach an Craite se naklonio.
»Budi pozdravljena, časna majko Sigrdrifo.«
Svećenica je bila visoka, gotovo koliko i Crach - a
to je značilo da je bila za glavu viša od Yennefer. Imala
je plavu kosu i oči, duguljasto, ne pretjerano lijepo i
ne pretjerano ženstveno lice.
Negdje sam je već vidjela, pomislila je Yennefer.
Nedavno. Gdje?
»Na stubama Kaer Trolde što vode u luku«,
podsjetila ju je sa smiješkom svećenica. »Dok su
drakari uplovljavali iz tjesnaca. Stajala sam iznad
tebe dok si pomagala ženi koja samo što nije pobacila.
Na koljenima, ne brinući za suknju od vrlo skupoga
kamelota. Vidjela sam to. I nikada neću povjerovati
pričama o neosjetljivim i proračunatim čarobnicama.«
Yennefer se nakašljala, pognula glavu u naklon.
»Stojiš pred oltarom Majke, Yennefer. Neka se
stoga njezina milost spusti na tebe.«
»Časna, ja... Htjela sam te ponizno zamoliti...«
»Ništa ne govori. Jarle, zasigurno imaš puno
obveza. Ostavi nas same, ovdje, na Hindarsfjallu. Mi
ćemo se znati sporazumjeti. Žene smo. Nije važno
čime se bavimo, tko smo: uvijek služimo onoj koja je
Djevica, Majka i Starica. Klekni uza me, Yennefer.
Pogni glavu pred Majkom.«
.
»Skinuti boginji Brisingamen s vrata?« ponovila je
Sigrdrifa, a u njezinu je glasu bilo više nevjerice nego
svetog negodovanja. »Ne, Yennefer. To jednostavno
nije moguće. Stvar čak nije u tome da se ne bih
usudila... Čak i da se odvažim, Brisingamen se ne
može skinuti. Ogrlica nema kopču. Trajno je spojena
s kipom.«
Yennefer je dugo šutjela, odmjeravajući svećenicu
smirenim pogledom.
»Da sam znala«, rekla je hladno, »otplovila bih
odmah zajedno s jarlom na Ard Slcellig. Ne, ne,
vrijeme provedeno u razgovoru s tobom nipošto ne
smatram izgubljenim. Ali imam ga jako malo. Doista
jako malo. Priznajem, malo su me zavarale tvoja
dobrohotnost i srdačnost...«
»Na tvojoj sam strani«, prekinula ju je mimo
Sigrdrifa. »Podržavam i Tvoje planove, svim srcem.
Poznavala sam Ciri, voljela sam to dijete, njena
sudbina me dira. Divim ti se zbog odlučnosti kojom
želiš spasiti djevojku. Ispunit ću svaku tvoju želju. Ali
ne Brisingamen, Yennefer. Ne Brisingamen. To me
nemoj moliti.«
»Sigrdrifo, da bih pošla Ciri u pomoć, moram
žurno ponešto doznati. Prikupiti nekoliko
informacija. Bez njih ću biti bespomoćna. Znanje i
informacije mogu steći samo putem
telekomunikacije. Da bih mogla komunicirati na
daljinu, moram s pomoću čarolije konstruirati
magični aparat: megaskop.«
»Uređaj poput vaše glasovite čarobne kugle?«
»Puno složeniji. Kugla omogućuje
telekomunikaciju isključivo s drugom povezanom
kuglom. Kuglu za komunikaciju s kuglom u centrali
posjeduje čak i ovdašnja patuljačka banka. Megaskop
ima malo veće mogućnosti... Ali čemu teoretizirati?
Bez brilijanta ionako ništa od toga. Što se može,
morat ću se oprostiti...«
»Ne žuri toliko.«
Sigrdrifa je ustala, prošla kroz lađu hrama,
zastavši pred oltarom i kipom Modron Freye.
»Boginja je«, rekla je, »također zaštitnica vračara.
Vidovnjakinja. Telepatkinja. Simboliziraju to njezine
životinje: mačka koja čuje i vidi skriveno te sokol koji
vidi svisoka. Simbolizira to i boginjin dragulj:
Brisingamen, ogrlica vidovitosti. Zašto graditi
nekakve vidne i slušne uređaje, Yennefer? Nije li
jednostavnije obratiti se za pomoć boginji?«
Yennefer se u posljednji tren suzdržala da ne
opsuje. Napokon, bila je u svetištu.
»Bliži se vrijeme večernje molitve«, nastavila je
Sigrdrifa. Posvetit ću se zajedno s drugim
svećenicama meditaciji. Molit ću boginju da pomogne
Ciri. Ciri, koja je ne jednom bila ovdje u ovom
svetištu, puno je puta gledala Brisingamen na vratu
Velike majke. Žrtvuj još sat ili dva svoga dragocjenog
vremena, Yennefer. Ostani za vrijeme molitve ovdje s
nama. Podupri me dok se molim. Mišlju i
prisutnošću.
»Sigrdrifo...«
»Molim te. Učini to za mene. I za Ciri.«
.
Dragulj Brisingamen. Na vratu boginje.
Prigušila je zijevanje. Da se barem nešto pjeva,
pomislila je, nešto zaziva, da postoji bar neki
misterij... Nekakav mistički folklor... Bilo bi manje
dosadno, ne bi mi se toliko spavalo. Ali one samo
pognutih glava kleče. Bez pokreta, bez zvuka.
Ali ipak, kada požele uspijevaju baratati Silom,
često jednako dobro kao i mi čarobnice. I dalje je
zagonetka kako to čine. Bez ikakvih priprema, bez
učenja, bez škola... Samo molitva i meditacija.
Divinadja? Vrsta autohipnoze? Tako je tvrdila Tissaia
de Vries... Energiju crpe nesvjesno, u transu stječu
sposobnosti njezina korištenja jednake našim
čarobnim formulama. Koriste energiju smatrajući je
božjim darom i milošću. Vjera im daje snagu.
Zašto mi, čarobnjakinje, nismo uspjele ništa
takvo?
Da pokušam? Koristeći ozračje i auru ovoga
mjesta? Ta mogla bih se sama uvesti u trans... Makar
gledajući taj brilijant... Brisingamen... Intenzivno
razmišljajući o tome kako bi mi sjajno poslužio u
mojemu megaskopu...
Brisingamen... Blista kao jutarnja zvijezda, ondje,
u mraku, u dimu kandila i neuseknutih svijeća...
»Yennefer.«
 Podigla je glavu.
U svetištu je bilo mračno. Intenzivno je vonjalo na
dim.
»Zaspala sam? Oprosti...«
»Nemam što oprostiti. Pođi sa mnom.«
Vani je noćno nebo plamtjelo treperavom
svjetlošću koja se mijenjala kao u kaleidoskopu.
Polarna svjetlost? Yennefer je začuđeno protrljala oči.
Aurora borealis? U kolovozu?
»Koliku si žrtvu u stanju podnijeti, Yennefer?«
»Molim?«
»Jesi li spremna žrtvovati sebe? Svoju
neprocjenjivu magiju?«
»Sigrdrifo«, rekla je srdito. »Ne pokušavaj sa mnom
te nadahnute trikove. Ja imam devedeset četiri
godine. Ali neka to, molim te, bude ispovjedna tajna.
Povjeravam ti se samo zato da bi razumjela kako me
ne možeš smatrati djetetom.«
»Nisi odgovorila na moje pitanje.«
»I ne namjeravam. Jer to je misticizam koji ne
prihvaćam. Zaspala sam na vašem bogoslužju.
Umorilo me i dodijalo mi. Jer ne vjerujem u tvoju
boginju.«
Sigrdrifa se okrenula, a Yenenfer je i protiv volje
udahnula jako duboko.
»Ne laska mi tvoje nevjerovanje«, rekla je žena s
očima ispunjenim tekućim zlatom. »Ali mijenja li tvoje
nevjerovanje išta?«
Jedino što je Yennefer bila u stanju učiniti, bilo je
izdahnuti.
 »Doći će vrijeme«, rekla je zlatooka žena, »kada
ama baš nitko, uključujući i djecu, neće vjerovati u
čarobnice. Kažem ti to proračunato zločesto. Kao
revanš. Pođimo.«
»Ne...« Yennefer je napokon uspjela prelomiti
pasivno uzdisanje i izdisanje. »Ne! Ne idem nikamo.
Dosta mi je toga! To je bacanje uroka ili hipnoza.
Iluzija! Trans! Imam razvijene obrambene
mehanizme... Mogu sve to rastjerati jednom
čarobnom formulom, evo, ovako! Prokletstvo...«
Zlatooka žena joj je prišla bliže. Brilijant u njezinoj
ogrlici plamtio je kao jutarnja zvijezda.
»Vaš govor pomalo prestaje služiti
sporazumijevanju«, rekla je. »Postaje svrhom samome
sebi, što nerazumljiviji, smatra ga se dubljim i
pametnijim. Zbilja ste mi bili draži kada ste znali
samo: ›E-e‹ i ›Gugu‹. Dođi.«
»Ovo je iluzija, trans... Ne idem nikamo!«
»Neću te prisiljavati. Bilo bi to sramota. Pa ti si
inteligentna i ponosna djevojka, s karakterom.«
Ravnica. More trava. Vriština. Stijena koja se
nadvija nad vrijesom kao hrbat vrebajuće zvijeri.
»Poželjela si moj dragulj, Yennefer. Ne mogu ti ga
dati ako se prije toga ne uvjerim u neke stvari. Želim
provjeriti što je u tebi. Zato sam te dovela ovamo, na
ovo mjesto koje je od pradavnih vremena mjesto Moći
i Sile. Tvoja dragocjena magija je, kažu, posvuda.
Navodno je dovoljno ispružiti ruku. Ne bojiš ju se
ispružiti?«
Yennefer nije mogla ispustiti ni glasa iz stisnutoga
grla.
 »Sila koja može mijenjati svijet«, rekla je žena koju
nije bilo dopušteno nazivati imenom, »po tvome je
dakle Kaos, umjetnost i znanost? Prokletstvo,
blagoslov i napredak? A da to nisu slučajno Vjera?
Ljubav? Žrtvovanje?«
Čuješ? Pjeva pijetao Kambi. Val udara o obalu, val
koji gura Naglfarov kljun. Odjekuje rog Hemdalla koji
stoji sučelice neprijateljima na duginu luku Bifrosta.
Nadolazi Bijela studen, nadolaze oluja i vijavica...
Zemlja dršće od silovitih kretnji Zmije...
Vuk proždire sunce. Mjesec tamni. Postoje samo
studen i tama. Mržnja, osveta i krv...
Na čiju ćeš stranu stati, Yennefer? Hoćeš li biti na
istočnom ili zapadnom kraju Bifrosta? Hoćeš li biti s
Hemdallom ili protiv njega?
Kukuriče pijetao Kambi.
Odluči, Yennefer. Odaberi. Jer samo si zato nekoć
vraćena u život da uzmogneš u pravome trenutku
odabrati.
Svjetlost ili Tama?
»Dobro i Zlo, Svjetlost i Tama, Red i Kaos? To su
samo simboli, u stvarnosti nema takvih opreka!
Svjetlost i Mrak su u svakome, malo ovoga i malo
onoga. Ovaj je razgovor besmislen. Besmislen. Neću
prijeći u misticizam. Po tebi i Sigrdrifi Sunce proždire
Vuk. Za mene je to pomrčina. I neka tako i ostane.«
Ostane? Što?
Osjetila je kako joj tlo izmiče ispod nogu, kako joj
nekakva čudovišna snaga izvrće ruke, lomi zglobove
u ramenima i laktima, rasteže kralješke kao za
mučenja strappado. Kriknula je od boli, trgnula se,
otvorila oči. Ne, to nije bio san. To nije mogao biti san.
Bila je na stablu, visjela je razapeta na granama
golemoga jasena. Iznad nje, visoko, kružio je sokol,
pod njom, dolje u mraku, čula je siktanje zmije,
struganje ljuski što se trljaju jedna o drugu.
Nešto se kraj nje pomaknulo. Po njezinoj
istegnutoj i bolnoj ruci pretrčala je vjeverica.
»Jesi li spremna?« upitala je vjeverica. »Jesi li
spremna na žrtvu? Jesi li se spremna žrtvovati?«
»Nemam ništa!« Bol ju je zasljepljivala i
paralizirala. »A čak i da imam, ne vjerujem u smisao
takvoga žrtvovanja! Ja ne želim patiti za milijune! Ja
uopće ne želim patiti! Ni zbog koga i ni za koga!«
»Nitko ne želi patiti. Ali to je udio svakoga. A neki
pate više. Ne nužno po svom izboru. Nije stvar u tome
da se patnja podnosi. Stvar je u tome kako se
podnosi.«

Janko! Jančice!
Makni od mene to grbavo čudovište! Ne želim ga
gledati! To je tvoja kći, isto kao i moja.
Doista? Djeca koju sam ja oplodio normalna su.
Kako se usuđuješ... Kako se usuđuješ sugerirati...
U tvojoj je vilenjačkoj obitelji, ne mojoj, bilo čarobnica.
Ti si ta koja je prekinula prvu trudnoću. To je zbog toga.
Tvoja vilenjačka krv i krilo su okuženi, ženo. Zato rađaš
čudovišta.
To je nesretno dijete... Takva je bila volja bogova! To je
tvoja kći isto kao i moja! Što sam trebala učiniti? Ugušiti je?
Ne podvezati joj pupkovinu? Što da učinim sada? Da je
 odvedem u šumu i ostavim? Sto ti hoćeš od mene, bogova
mu?
Tata! Mama!
Nosi se čudovište.
Kako smiješ? Kako smiješ udarati dijete! Stoj! Kamo
ćeš? Kamo? Njoj, je li? Njoj!
Da, ženo. Muškarac sam i smijem zadovoljavati žudnju
gdje hoću i kada hoću, to je moje prirođeno pravo. A ti mi se
gadiš. Ti i plod tvoga izopačenog života. Ne čekaj me s
večerom. Noćas se ne vraćam.
Mamice...
Zašto plačeš?
Zašto me tučeš i odguruješ? Pa bila sam dobra...
Mamo! Mamice!

»Jesi li sposobna za opraštanje?«

»Oprostila sam već odavno.«
»Zadovoljivši se najprije osvetom.«
»Da.«
»Žališ?«
»Ne.«
.
Bol, užasna bol izmrcvarenih dlanova i prstiju.
»Da, kriva sam! Jesi li to htjela čuti? Priznanje i
pokajanje? Htjela si čuti kako se Yennefer iz
Vengerberga kaje i ponižava? Ne, taj ti užitak neću
pružiti. Krivnju priznajem i očekujem kaznu. Ali moje
kajanje nećeš dočekati!«
Bol doseže granice čovjekove izdržljivosti.
 »Predbacuješ mi izdane, prevarene, iskorištene,
predbacuješ mi te koji su zbog mene umrli od vlastite
ruke, moje ruke... To da sam jednom digla ruku i na
sebe? Očito sam imala razloga! I ništa ne žalim! Kada
bih i mogla vratiti vrijeme... Ne žalim ni zbog čega.«
Sokol joj je sjeo na rame.
Lastavičja kula. Lastavičja kula. Požuri Lastavičjoj
kuli.
Kćeri.
Kukuriče pijetao Kambi.
.
Ciri na vranoj kobili, sa sijedom kosom koju mrsi
vjetar u galopu. S lica joj se slijeva i prska krv, jarko,
živo crvenilo. Vrana kobila izvija se poput ptice, klizi
glatko preko grede vitla. Ciri se zaljulja u sedlu, ali ne
pada...
Ciri usred noći, usred kamenito-pješčane
pustinje, podignute ruke, iz ruke izlijeće svjetleća
kugla... Jednorog kopitom kopa šljunak... Puno
jednoroga... Vatra... Vatra...
Geralt na mostu. U bitki. U vatri. Plamen se
odražava od oštrice mača.
Fringilla Vigo, njezine zelene oči široko otvorene u
nasladi, njezina tamna ošišana glavica na otvorenoj
knjizi, na naslovnoj stranici... Vidi se dio naslova:
Napomene o neizbježnoj smrti...
U Fringillinim očima odražavaju se Geraltove oči.
Bezdan. Dim. Stube koje se spuštaju. Stube
kojima treba sići. Nešto završava. Nadolazi Tedd
Deireadh, Vrijeme kraja...
 Tama. Vlaga. Strahovita hladnoća kamenih
zidova. Hladnoća okova na zapešćima ruku, na
gležnjevima nogu. Bol koja pulsira u izmrcvarenim
rukama, trga u zdrobljenim prstima...
Ciri je drži za ruku. Dug, mračan hodnik, kameni
stupovi, brončani kipovi... Mrak. U njemu šapati, tihi
kao šum vjetra.
Vrata. Beskrajno puno vrata divovski velikih krila
otvaraju se pred njima bez šuma. A na kraju, u
neprobojnoj tami, jedna koja se neće otvoriti sama.
Koja se ne smiju otvoriti.

Ako se bojiš, vrati se.

Ta se vrata ne smiju otvoriti. Ti to znaš.
Znam.
A ipak me vodiš tamo.
Ako se bojiš, vrati se. Još ima vremena da se vratiš, još
nije prekasno.
A ti?
Za mene jest.
Kukuriče pijetao Kambi.
Došao je Tedd Deireadh.
Aurora borealis.
Zora.

.
»Yennefer. Probudi se.«
Podignula je glavu. Pogledala je ruke. Imala je
obje. Cijele.
»Sigrdrifa? Zaspala sam...«
»Dođi.«
 »Kamo?« šapnula je. »Kamo ovaj put?«
»Molim? Ne razumijem te. Dođi. Moraš ovo vidjeti.
Nešto se dogodilo... Nešto čudno. Nijedna od nas ne
zna kako to i čime objasniti. A ja se domišljam.
Milost... Boginja ti se smilovala, Yennefer.«
»O čemu je riječ, Sigrdrifo?«
»Pogledaj.«
Pogledala je. I glasno uzdahnula.
Brisingamen, sveti dragulj Modron Freye, nije više
visio na boginjinu vratu. Ležao joj je pod nogama.
.
»Čujem li dobro?« htio se uvjeriti Crach an Craite.
»Seliš sa svojom čarobnjačkom radionicom na
Hindarsfjall? Svećenice će ti ustupiti sveti brilijant?
Dopustit će ti da ga koristiš u svom paklenom stroju?«
»Da.«
»No, no. Yennefer, nisi se valjda obratila? Što se
ondje dogodilo, na otoku?«
»Nije važno. Vraćam se u svetište i to je to.«
»A financijska sredstva koja si molila? Trebat će
ti?«
»Zapravo da.«
»Upravitelj Guthlaf ispunit će svaki tvoj nalog u
tom smislu. Ali, Yennefer, izdaj te naloge brzo. Požuri.
Pristigle su mi nove vijesti.«
»Prokletstvo, toga sam se i bojala. Već su doznali
gdje sam?«
»Ne, još ne znaju. No, upozorili su me da bi se
mogla pojaviti na Skelliegeu, i naloženo mi je da te
smjesta uhitim. Naložili su mi i da na ratnim
pohodima hvatam zarobljenike i izvlačim iz njih
informacije, pa i najmanje, koje su u vezi s tobom.
Tvojim boravkom u Nilfgaardu ili u provincijama.
Yennefer, požuri. Kada bi ti ušli u trag i uhvatili te
ovdje, na Skelligeu, našao bih se u pomalo nezgodnoj
situaciji.«
»Učinit ću sve što mogu. I to tako da te ne
kompromitiram. Ne boj se.«
Crach se nacerio.
»Rekao sam: pomalo. Ja ih se ne bojim. Ni
kraljeva, ni čarobnjaka. Ne mogu mi ništa, jer sam im
potreban. A usto, na to da ti pomognem, bio sam
prisiljen vazalskom prisegom. Da, da, dobro čuješ.
Formalno sam i dalje vazal krune Cintre. A Cirilla na
tu krunu ima formalno pravo. Predstavljajući Cirillu,
dok si joj jedina skrbnica, imaš mi formalno pravo
zapovijedati, tražiti poslušnost i usluge.«
»Kauzalni sofizmi.«
»Pa jasno«, prasnuo je. »I sam ću glasno uzviknuti
to isto, ako se pokaže da je Emhyr var Emreis prisilio
djevojku na brak. Također i u slučaju ako s pomoću
nekih pravničkih začkoljica i smicalica liše Ciri prava
na prijestolje i okrune nekoga drugog, na primjer
onoga tikvana Vissegerda. Tada ću bez oklijevanja
odbiti poslušnost i razvrgnuti vazalsku prisegu.«
»A ako se pokaže da Ciri nije živa?«
»Živa je«, rekao je odlučno Crach. »Znam to
pouzdano.«
»Odakle?«
 »Nećeš povjerovati.«
»Iskušaj me.«
»Krv kraljeva Cintre«, započeo je Crach, »na čudan
je način povezana s morem. Kada umre neka od žena
te krvi, more zapadne u pravu mahnitost. Kaže se da
Ard Skellige oplakuje Riannonine kćeri. Jer oluja tada
biva toliko jaka da se valovi udarajući sa zapada
protiskuju kroz pukotine i špilje na istočnoj strani i iz
stijena nenadano izbijaju slani vrutci. A cijeli otok
podrhtava. Prosti puk govori da to Ard Skellig jeca.
Opet je netko umro. Umrla je Riannonina krv.
Prvotna krv.«
Yennefer je šutjela.
»To nije bajka«, nastavio je Crach. »I sam sam to
vidio, na svoje oči. Triput. Nakon smrti Adalije
Vračare, nakon Calantheine smrti... I nakon smrti
Pavette, Cirine majke.«
»Pavetta je«, primijetila je Yennefer, »poginula
upravo za oluje, pa je teško reći...«
»Pavetta«, prekinuo ju je Crach i dalje zamišljen,
»nije poginula za vrijeme oluje. Oluja je započela
nakon njezine smrti, more je kao i obično reagiralo na
pogibiju nekoga od cintrijske krvi. Istraživao sam tu
stvar dovoljno dugo. I siguran sam u to.«
»A što to?«
»Brod kojim su plovili Pavetta i Duni nestao je na
slavnom Sedninom prosjedu. Nije to bio prvi brod koji
je ondje nestao. Sigurno znaš za to.«
»Bajke. Brodovi stradavaju u katastrofama, to je
posve prirodna stvar...«
 »Na Skelligeu«, oštro ju je presjekao, »znamo
dovoljno o brodovima i jedrenju da bismo mogli
razlikovati prirodne katastrofe od neprirodnih. Na
Sedninu prosjedu brodovi nestaju neprirodno. I ne
slučajno. To se odnosi i na brod kojim su plovili
Pavetta i Duny.«
»Neću se prepirati«, uzdahnula je čarobnica. »I
kakvo to uopće značenje ima? Nakon gotovo petnaest
godina?«
»Za mene ima«, stisnuo je usta jari. »Ja ću
rasvijetliti taj slučaj. To je samo pitanje vremena.
Znat ću... Razjasnit ću to. Riješit ću sve zagonetke. I
onu iz vremena krvoprolića u Cintri...«
»Kakvu opet zagonetku?«
»Kada su Nilfgaarđani upali u Cintru«, promrmljao
je gledajući kroz prozor. »Calanthe je zapovjedila da
se Ciri potajno izvede iz grada. Grad je već gorio, Crni
su bili posvuda, šanse da se izvuče iz okruženja bile
su nikakve. Kraljicu su odvraćali od toga rizičnog
poteza, sugerirali joj da Ciri formalno kapitulira pred
vojskovođama Nilfgaarda i na taj način spasi život i
cintrijsku državnost. A Lavica... Znaš li što je
odgovorila pred nazočnim svjedocima?«
»Ne.«
»›Bolje da djevojčina krv poteče kaldrmom Cintre
no da bude ukaljana‹. Ukaljana čime?«
»Brakom s carem Emhyrom. Prljavim
Nilfgaarđaninom. Jarle, već je kasno. Počinjem sutra
u zoru... Obavještavat ću te o napredovanju.«
»Računam na to. Lako noć, Yenne... Hmmm...«
 »Što je, Crach?«
»Jesj li možda za, hmmm...«
»Ne, jarle. Jednom prošlo, ne vraća se! Laku noć!«
.
»Vidi, vidi.« Crach an Craite je pogledao gošću,
nakrivivši glavu. »Triss Merigold osobno. Krasne li
haljine. A krzno... to je činčila, zar ne? Upitao bih te
što te dovodi na Skellige... Kada ne bih znao što te
dovodi. Ali znam.«
»Izvrsno«, Triss se zavodnički nasmiješila,
popravila svoju lijepu kestenjastu kosu. »Izvrsno da
znaš, jarle. Poštedjet će nas to uvoda i uvodnih
objašnjenja, dopusti da odmah prijeđem na stvari.«
»Kakve stvari?« Crach je prekrižio ruke na grudima
i odmjerio čarobnicu hladnim pogledom. »Za što bi
nam to trebali uvodi, s kakvim objašnjenjima
računaš? Koga predstavljaš, Triss? U čije ime dolaziš?
Kralj Foltest, kojemu si služila, zahvalio ti je na službi
progonstvom. Iako nisi ništa skrivila, prognao te iz
Temerije. Uzela te pod okrilje, kako sam čuo, Filippa
Eilhart, koja sada zajedno s Dijkstrom stvarno vlada
Redanijom. Kako vidim, odužuješ se za azil kako
najbolje umiješ. U potrazi za svojom bivšom
prijateljicom ne prezaš čak ni zaigrati ulogu tajnoga
agenta.«
»Vrijeđaš me, jarle.«
»Ponizno se ispričavam. Ako sam se prevario.
Jesam li se prevario?«
 Šutjeli su dugo odmjeravajući se nepovjerljivim
pogledima. Triss je napokon planula, opsovala,
lupnula potpeticom.
»Ah, dođavola! Prestanimo se vući za nos! Kakve
veze ima tko kome služi, tko se drži s kime, tko je
komu vjeran i s kojim motivima? Yennefer je mrtva. I
dalje ne znamo gdje je i u čijim je rukama Ciri...
Kakvoga smisla ima ova igra tajanstvenosti? Nisam
doplovila ovamo kao špijun, Crach. Došla sam ovamo
po vlastitu nahođenju, kao privatna osoba. Vođena
brigom za Ciri.«
»Svi se brinu za Ciri. Djevojka ima sreće.«
Trissine su oči bljesnule.
»Ne bih se s time šalila. Osobito ne na tvome
mjestu.«
»Oprosti.«
Šutjeli su gledajući kroz prozor, na crveno sunce
koje je zalazilo za šumovite vrhove Spikerooga.
»Triss Merigold.«
»Slušam, jarle.«
»Pozivam te na večeru. Aha, kuhar mi je naložio da
te pitam preziru li sve čarobnice umješno spravljene
plodove mora?«
.
Triss nije prezirala plodove mora. Naprotiv, pojela
ih je dvaput više no što je namjeravala i sada se
počela brinuti za struk - za ta dvadeset dva cala
kojima se tako ponosila. Odlučila je pripomoći
probavu bijelim vinom, glasovitim Est Estom iz
Toussainta. Kao i Crach, pila je iz roga.
 »Tako dakle«, nastavila je razgovor. »Yennefer se
pojavila ovdje devetnaestoga kolovoza, spektakularno
tresnuvši s neba u ribarsku mrežu. Ti si joj kao vjerni
vazal Cintre dodijelio azil. Pomogao da izgradi
megaskop... S kime i o čemu je razgovarala, naravno
ne znaš.«
Crach an Craite je obilno potegnuo iz roga i
potisnuo podrigivanje.
»Ne znam«, lukavo se nasmiješio. »Jasno da ništa
ne znam. Otkuda bih ja, jadni i prosti mornar, mogao
išta znati o tome što čine moćne čarobnice?«
.
Sigrdrifa, svećenica Modron Freyje, nisko je
pognula glavu, kao da je pitanje Cracha an Craitea na
nju svalilo golem teret.
»Ona mi je povjerovala, jarle«, promrmljala je jedva
čujno. »Nije zahtijevala da joj prisegnem da ću šutjeti,
ali na očit joj je način bilo stalo do diskrecije. Ja zbilja
ne znam mogu li...«
»Modron Sigrdrifo«, prekinuo ju je ozbiljno Crach
an Craite. »To za što te molim nije potkazivanje.
Yennefer sam sklon jednako kao i ti, jednako kao i ti
želim da pronađe i spasi Ciri. Pa ja sam položio
Bloedgeas, zakletvu krvi! Sto se pak tiče Yennefer,
vodi me briga za nju. To je izvanredno ponosna žena:
Čak i upustivši se u jako velik rizik, neće se poniziti
moleći. Trebat će joj stoga, ne isključujem takvu
mogućnost, priskočiti u pomoć i bez poziva. Da bih to
mogao, potrebne su mi informacije.«
 Sigrdrifa se nakašljala. Lice joj je bilo bez izraza. A
kada je progovorila, glas joj je lagano podrhtavao.
»Konstruirala je taj stroj... Sve u svemu to uopće i
nije stroj, jer nema u njemu nikakva mehanizama,
samo dva zrcala, crna baršunasta zavjesa, kutija,
dvije leće, četiri lampe, no i naravno Brisingamen...
Kad ona izgovori formulu, svjetlost s dvije lampe
padne...«
»Pustimo detalje. S kim je komunicirala?«
»Razgovarala je s nekoliko osoba. S
čarobnjacima... Jarle, nisam slušala sve, ali to što
sam čula... Među njima ima zbilja nečasnih ljudi. Ni
jedan nije htio pomagati nesebično... Tražili su
novac... Svi su tražili novac...«
»Znam«, progunđao je Crach. »Banka me
obavijestila o prijenosima koje je pokrenula. Lijepih,
zbilja me lijepih novaca stoji moja prisega! Ali novac
je nadoknadiv. Izdano za Yennefer i Ciri, nadoknadit
ću po nilfgaardskim provincijama. Ali, nastavi, majko
Sigrdrifo.«
»Neke je«, svećenica je pognula glavu, »Yennefer
jednostavno ucjenjivala. Davala im je na znanje da
posjeduje kompromitirajuće informacije i da će ih u
slučaju odbijanja suradnje razglasiti cijelome
svijetu... Jarle... To je pametna i sve u svemu dobra
žena... Ali skrupula ona nema nikakvih. Bezobzirna
je. I nemilosrdna.«
»Znam to dobro. O pojedinostima ucjene međutim
ne želim znati ništa, a i tebi savjetujem da ih što brže
zaboraviš. To je znanje pogibeljno. S takvom se
vatrom mi sa strane ne bismo trebali igrati.«
 »Znam, jarle. Tebi dugujem poslušnost. I vjerujem
da tvoji ciljevi opravdavaju sredstva. Nitko drugi neće
od mene saznati ništa. Ni prijatelj u prijateljskom
razgovoru, ni neprijatelj na mukama.«
»Dobro, Modron Sigrdrifo. Vrlo dobro... Sjećaš li se
na što su se odnosila Yenneferina pitanja?«
»Nisam uvijek i nisam sve razumjela, jarle. Služili
su se žargonom koji je teško razumjeti... Često se
govorilo o nekakvom Vilgefortzu...«
»A i kako bi drukčije!« Crach je čujno zaškrgutao
zubima. Svećenica ga je uplašeno pogledala.
»Govorilo se također i puno o vilenjacima i
Znajućima«, nastavila je. »I o čarobnim portalima. Bilo
je govora čak i o Sedninu prosjedu... No uglavnom se
radilo, kako mi se čini, o kuli.«
»O kuli?«
»Da. O dvije. Galebovoj kuli i Lastavičjoj kuli.«
.
»To sam i pretpostavljala«, rekla je Triss. »Yennefer
je započela od pribavljanja tajnoga izvješća
Radcliffeova povjerenstva koje je istraživalo slučaj
događaja na Thaneddu. Ne znam kakve su vijesti o toj
aferi doprle ovamo, na Skellige... Čuo si za teleport
Galebove kule? I za Radcliffeovo povjerenstvo?«
Crach an Craite je pogledao čarobnicu
sumnjičavo.
»Ovamo, na otoke«, namrštio se, »ne dopiru ni
politika, ni kultura. Zaostali smo.«
»Radcliffeovo povjerenstvo«, Triss je procijenila da
nema smisla obraćati pozornost ni na njegov ton, ni
izraz lica, »podrobno je istražilo teleportacijske
tragove koji su vodili s Thanedda. Dok je postojao na
otoku, portal Tor Lara onemogućivao je u znatnom
radijusu svaku teleportacijsku magiju. Ali, kako
sigurno znaš, Galebova kula je eksplodirala i raspala
se omogućivši teleportaciju. Većina sudionika
događaja na Thaneddu izvukla se s otoka s pomoću
stvorenih portala.«
»Točno«, nasmiješio se jari. »li si, da ne tražimo
daleko, odletjela ravno u Brokilon. S vješcem na
leđima.«
»No eto.« Triss ga je pogledala u oči. »Ne dopire
politika, ne dopire kultura, ali glasine dopiru. Ali
pustimo to zasad, vratimo se postupanju Radcliffeova
povjerenstva. Povjerenstvo je htjelo točno ustanoviti
tko se teleportirao s Thanedda i kamo. Korištene su
takozvane sinopse, čarolije koje mogu rekonstruirati
prošla događanja i povezati skrivene teleportacijske
tragove sa smjerovima kamo su vodili, te ih
posljedično pripisati određenim osobama koje su
otvorile portale. Uspjelo je praktički u svim
slučajevima. Osim jednoga. Jedan teleportacijski trag
vodio je nikamo. Točnije, u more. U Sednin prosjed.«
»Netko se«, odmah je pretpostavio jari,
»teleportirao na brod koji ga je čekao na dogovorenom
mjestu. Samo tko bi znao zašto tako daleko... I na
mjesto koje je na tako lošem glasu. No, ali kada
sjekira visi nad vratom...«
»Točno. I povjerenstvo je došlo na to. I formuliralo
sljedeći zaključak: Vilgefortz je taj koji je, nakon što
je uhvatio Ciri i nakon što mu je bio presječen put za
bijeg, iskoristio pričuvni izlaz: zajedno s djevojkom,
teleportirao se na Sednin prosjed, na nilfgaardski
brod koji ga je ondje čekao. Upravo to, prema
povjerenstvu, objašnjava činjenicu da je Ciri bila
predstavljena na carskom dvoru u Loc Grimu već
desetoga srpnja, jedva deset dana nakon događaja na
Thaneddu.«
»No da«, jari se namrštio. »To objašnjava puno
toga. Jasno, pod uvjetom da povjerenstvo nije
pogriješilo.«
»Dakako.« Čarobnica je izdržala pogled, dopustila
si čak i ironični smiješak. »U Loc Grimu je naravno
mogla jednako tako biti predstavljena i dvojnica, a ne
prava Ciri. I to bi moglo objasniti puno toga. No ipak
ne objašnjava još jednu činjenicu koju je utvrdilo
Radcliffeovo povjerenstvo. Tako čudnu da je u prvoj
inačici izvješća izostavljena kao isuviše nevjerojatna.
U drugoj inačici izvješća, najstrože tajnoj, ta je
činjenica ipak navedena. Kao hipoteza.«
»Već sam se neko vrijeme pretvorio u uho.«
»Hipoteza povjerenstva glasi: teleport Galebove
kule je bio aktivan, djelovao je. Netko je prošao kroz
njega, a energija toga prolaska bila je tako snažna da
je teleport eksplodirao i bio razoren.«
»Yennefer«, nastavila je tren potom Triss, »mora da
je doznala za to. Za to što je otkrilo Radcliffeovo
povjerenstvo. Što je unijelo u tajno izvješće. Naime da
postoji šansa... Sjena šanse... Da je Ciri uspjela
sigurno proći kroz portal Tor Lara. Da je umaknula
Nilfgaardu i Vilgefortzu...«
»A gdje se onda nalazi?«
 »I ja bih to htjela znati.«
.
Bilo je đavolski mračno, mjesec skriven iza gomila
oblaka uopće nije svijetlio. No u usporedbi s
prethodnima, noć je bila iznimno slabo vjetrovita i
zahvaljujući tome i ne tako hladna.-Čun se samo
blago ljuljao na vodenoj površini namreškanoj sitnim
valićima. Odisalo je na močvaru. Na sagnjilo bilje. I
sluz jegulje.
Negdje uz obalu dabar je repom opalio po vodi tako
da su oboje poskočili. Ciri je bila sigurna da je
Vysogota zadrijemao i da ga je dabar probudio.
»Nastavi s pričom«, rekla je, brišući nos čistim, još
nezabalavljenim dijelom rukava. »Nemoj spavati.
Kada ti zaspiš i meni se oči lijepe, još će nas struja
odnijeti pa ćemo se probuditi na moru! Nastavi pričati
o tim teleportima!«
»Bježeći s Thanedda«, nastavio je pustinjak,
»prošla si kroz portal Galebove kule, Tor Lara. A
Goeffrey Monck, valjda najveći autoritet u pitanjima
teleportacije, autor djela pod naslovom Magija
Prvotnoga naroda, koje je opus magnum znanja o
vilenjačkim teleportima, piše da portal Tor Lara vodi
u Lastavičju kulu, Tor Zireael...«
»Teleport iz Thanedda bio je neispravan«,
prekinula ga je Ciri. »Možda je davno, prije nego što
se pokvario, i vodio do nekakve lastavice. Ali sada
vodi u pustinju. To se zove: kaotični portal. Učila sam
o tome.«
 »Ja, zamisli, isto«, prasnuo je starac. »I sjećam se
puno toga naučenog. Zato me tako i čudi tvoja
priča.... Neki njezini dijelovi. Upravo ti koji se tiču
teleportacije...«
»Možeš li govoriti jasnije?«
»Mogu, Ciri. Mogu. Ali sada je krajnje vrijeme da
izvučemo vršu. Jegulje su već sigurno ušle u nju.
Spremna?«
»Spremna.« Ciri je pljunula u ruke i dohvatila
čakiju. Vysogota je dohvatio konop koji je nestajao u
vodi.
»Izvlačimo. Jedan, dva... tri! I u čamac! Hvataj ih,
Ciri, hvataj! U košaru, jer će pobjeći!«
.
Već su drugu noć isplovljavali čunom u močvarni
rukavac rijeke, postavljali vrše i mreže za jegulje koje
su hrpimice kretale prema moru. Vraćali su se u
Kolibu debelo nakon ponoći, umazani sa sluzi od
glave do pete, mokri i umorni kao đavli.
Ali nisu odmah lijegali spavati. Ulov namijenjen
trgovinskoj razmjeni trebalo je smjestiti u škrinje i
dobro osigurati - da jegulje pronađu i najmanju
pukotinu, ujutro u škrinji ne bi bilo ni jedne. Nakon
obavljenog posla, Vysogota bi ogulio kožu s dvije ili tri
najdeblje jegulje, izrezao ih na filete, uvaljao u brašno
i ispržio u golemoj tavi. Potom bi jeli i razgovarali.
»Vidiš, Ciri, meni i dalje ne da spavati jedna stvar.
Nisam zaboravio kako se odmah nakon tvoga
ozdravljenja nismo mogli usuglasiti oko datuma, pri
čemu je rana na tvom licu predstavljala najtočniji
mogući kalendar. Ta rana nije mogla biti starija od
deset sati, a ti si tvrdila da si ranjena četiri dana prije.
Iako sam bio siguran da je riječ o običnoj zabuni,
nisam mogao prestati o tome razmišljati, neprestano
sam se pitao: kamo su nestala ta četiri dana?«
»I što? Gdje su se po tvom mišljenju izgubila?«
»Ne znam.«
»Lijepo.«
Mačka je izvela veliki skok, kandžama prikliješten
miš je tanko zacvilio. Mačka mu je bez žurbe pregrizla
vrat, izvukla mu utrobu i počela ju s tekom jesti. Ciri
je ravnodušno promatrala.
»Teleport Galebove kule«, počeo je ponovo
Vysogota, »vodi do Lastavičje kule. A Lastavičja
kula...«
Mačka je pojela cijelog miša, ostavljajući si rep za
desert.
»Teleport Tor Lara je«, rekla je Ciri široko
zijevnuvši, »neispravan i vodi u pustinju. Rekla sam
ti to već valjda sto puta.«
»Nije stvar u tome, ja govorim o nečem drugom. O
tome da postoji veza između ta dva teleporta. Portal
Tor Lara bio je neispravan, slažem se. Ali postoji još i
teleport Tor Zireael. Da dospiješ do Lastavičje kule
mogla bi se teleportirati natrag na otok Thanedd.
Našla bi se daleko od pogibelji koja ti prijeti, izvan
dosega tvojih neprijatelja.«
»Ha! To bi mi odgovaralo. No postoji jedan mali
problem. Ja nemam pojma gdje je ta Lastavičja kula.«
 »Tome ću možda ja doskočiti. Znaš Ii Ciri što
čovjek stječe studiranjem na sveučilištu?«
»Ne. Što?«
»Umješnost u korištenju izvora.«
.
»Znao sam«, rekao je ponosno Vysogota, »da ću
pronaći. Tražio sam, tražio i... Evo, prokleto...«
Naručaj teških knjiga mu je pobjegao iz ruku,
inkunabule su tresnule na pod, listovi su izletjeli iz
trošnih korica i rasuli se u neredu.
»Što si pronašao?« Ciri je čučnula i pomogla mu
prikupljati razletjele stranice.
»Lastavičju kulu!« Pustinjak je otjerao mačku koja
se besramno smjestila na jednu od stranica. »Tor
Zirael. Pomozi mi.«
»Ovo je prepuno prašine! Sve se lijepi! Vysogoto?
Što je ovo? Tu, na ovoj slici? Ovaj čovjek što visi na
stablu?«
»To?« Vysogota je pogledao odvojenu stranicu.
»Prizor iz legende o Hemdallu. Junak Hemdall visio je
devet dana i devet noći na Jasenu svjetova da bi
žrtvovanjem i patnjom stekao znanje i moć.«
»Nekoliko sam puta«, Ciri je protrljala čelo,
»sanjala nešto takvo. Čovjek koji visi na stablu...«
»Gravira je ispala iz ove knjige. Ako hoćeš, možeš
je poslije pročitati. No sada je važnije... Eto, napokon,
našao sam. Peregrimcije po magičnim putenima i
mjestima Buyvida Backhuysena, knjiga koju neki
smatraju apokrifnom...«
»Znači, patvorenom?«
 »Manje-više. Ali bilo je i takvih koji su knjigu
cijenili... Evo, poslušaj... Muke mi, kako je ovdje
mračno...«
»Svjetla ima dovoljno, gubiš vid od starosti«, rekla
je Ciri s mladosti urođenom nenamjernom
okrutnošću. »Daj mi, sama ću pročitati. Od kojega
mjesta?«
»Odavde«, pokazao je koščatim prstom. »Čitaj
naglas.«
.
»Čudnim je jezikom pisao taj Buyvid. Assengard
je, čini mi se, bio nekakav zamak, ako se ne varam.
Ali kakva je to krajina Stojezerje? Nikada nisam čula
za takvu. I što je to trifolium?«
»Djetelina. A o Assengardu i Stojezerju ću ti
ispričati kada završiš s čitanjem.«
.
I odmah, netom vilenjak Avallac'h one riječi izreče,
kada s dna voda jezerskih ti ptići uzletješe maleni i
crni što se pod površjem svu zimu od studeni čuvahu.
Jerbo lastavica, kako znadu ljudi učeni, načinom inih
ptica ne hita jugu i s proljeća se ne vraća, već se
našušurivši perje kandžicama na dno voda spušta,
ondje djelo zimsko doba provodi i tek u proljet ispod
voda de profundis izlijeće. Odatle je ta ptica ne samo
simbolom proljeti i nade, već i uzorom neokaljane
čistoće, jerbo na zemlju nikada ne sjeda sa
zemaljskom nečisti te s kaljavošću nikakva dodira ne
ima.
 No vratimo se jezeru našemu: ptići kružeći, rekao
bih, maglu krilcima svojim rastjeraše, jer tandem
neočekivano iz magle pomoli se čudesna kulica,
čarobnjačka, a mi uzdahnusmo jednim glasom
udivljenja, jer bila je ta kulica sva kano od isparina
izatkana, maglu imajući za fundamentum, a s vrha
ovjenčana bijaše sjajem polarne svjetlosti,
čarobnjačke aurora borealis. I uistinu, moćnim
magijskim umjetenstvom mora da je ta kula biti
sazdana, ponad ljudskoga poimanja.
Zamijeti našu admiraciju vilenjak Avallac'h te
prozbori: »Ovo je Tor Zireael, Lastavičja kula. To
Kapija svjetova je i Vrata vremena. Napasi, čovječe,
pogled tim vidikom, jer on ne biva svakome i ne uvijek
dan.«
Upitan pak, je li mogućno približiti se ter izbliza tu
Kulu pogledati iliti propria manu dotaknuti, nasmija
se Avallac'h. «Tor Zireael, reče, za vas je snoviđenje, a
sanje se ne dodiruje. I dobro da je tako, primetnu,
jerbo Kula služi samo Znajućima i malobrojnim
Odabranima, za koje su Vrata vremena kapije nade i
preporoda. Ali profanima to su kapije košmara.«
Jedva te riječi izreče, kad spustiše se nanovo
magle i oduzeše našim očima čarobni krugozor...
.
»Krajina Stojezerje«, objasnio je Vysogota, »danas
se zove Mil Trachta. To je vrlo prostrano jezersko
područje, presječeno rijekom Yelenom, u sjevernom
dijelu Metinne, blizu granice s Nazairom i Mag
Turgom. Buyvid Backhuysen piše da su jezeru
prilazili sa sjevera, od strane Assengarda... Danas
više nema Assengarda, ostale su samo ruševine,
najbliži grad je Neunreuth. Buyvid je izračunao šesto
staja od Assengarda. Staje su se razno mjerile, ali
uzmimo najpopularniji izračun prema kojemu šesto
staja čini okruglo pedeset milja. Na jug od
Assengarda, koji je od nas, od Perepluta, udaljen
nekih tristo pedeset milja. Drukčije rečeno, od
Lastavičje kule dijeli te plus minus tristo milja, Ciri.
Na tvojoj Kelpie je to nekih dva tjedna puta. Naravno,
u proljeće. Ne sada kada za dan ili dva mogu pasti
mrazovi.«
»Od Assengarda, o kojemu sam čitala«,
promrmljala je Ciri, nabiruđ zamišljeno nos, »ostale
su od onih vremena ruševine. A ja sam na svoje oči
vidjela vilenjački grad Shaerrawedd u Kaedwenu, bila
sam ondje. Ljudi su sve iskopali i opljačkali, ostavili
su samo goli kamen. Kladim se da je i od te tvoje
Lastavičje kule ostalo samo kamenje, ono veće, jer su
manje sigurno pokrali. Ako je ondje usto bio portal...«
»Tor Zireael bila je čarobna. Nije bila vidljiva
svima. A teleporti nisu nikada vidljivi.«
»Istina«, priznala je i zamislila se. »Taj na
Thaneddu nije bio. Pojavio se iznenada na golom
zidu... I to se pojavio u pravom trenutku, jer je taj
čarobnjak koji me progonio bio već blizu... Već sam
ga čula.... I onda se, kao po narudžbi, pojavio portal.«
»Siguran sam«, rekao je tiho Vysogota, »da će ti se,
ako dospiješ do Tor Zireala, tamošnji teleport isto
objaviti. Makar i u ruševinama, među golim
kamenjem. Siguran sam da bi ga uspjela pronaći i
aktivirati. A on bi, siguran sam, poslušao tvoju
zapovijed. Jer ja mislim, Ciri, da si ti odabrana.«
.
»Tvoje su kose, Triss, u svjetlosti svijeća poput
vatre. A tvoje su oči kao lapis lazuli. Tvoje su usne
poput koralja...«
»Prestani, Crach. Zar si se napio? Natoči mi još
vina. I pričaj.«
»A o čemu to?«
»Ne pravi se blesav! O tome kako je Yennefer
odlučila doploviti na Sednin prosjed.«

***

»Kako ti ide? Pričaj, Yennefer.«

»Najprije ti meni odgovori na pitanje tko su te dvije
žene koje stalno srećem kada ti dolazim. A koje me
redovito obdaruju pogledima kakvi se čuvaju za
mačje govno na tepihu. Tko su one?«
»Zanima li te formalnopravno ili stvarno stanje?«
»Ovo drugo.«
»U tom slučaju, to su moje žene.«
»Shvaćam. Možda bi im mogao objasniti, kada se
nađeš u prilici, da što je bilo, više biti neće.«
»Objašnjavao sam im. Ali ženske kao ženske. Ma
pusti to. Pričaj, Yennefer. Zanima me kako
napreduješ u svom radu.«
»Nažalost«, čarobnica se ugrizla za usnu,
»napredak je neznatan. A vrijeme curi.«
 »Curi«, kimnuo je glavom jari. »I stalno donosi nove
događaje. Primio sam vijesti s kontinenta, trebale bi
te zainteresirati. Potječu iz Vissegerdova korpusa.
Nadam se da znaš tko je Vissegerd?«
»General iz Cintre?«
»Maršal. Zapovijeda korpusom sastavljenim od
cintrijskih emigranata i dragovoljaca koji se bore u
sastavu temerijske vojske. U njemu služi i puno
dragovoljaca s Otoka pa raspolažem vijestima iz prve
ruke.«
»I što kažu?«
»Ti si ovamo, na Skellige, prispjela devetnaestoga
kolovoza, dva dana nakon punoga mjeseca. Toga istog
dana, znači devetnaestoga, Vissegerdov je korpus za
vrijeme borbi na Ini pokupio skupinu izbjeglica među
kojima su bili Geralt i onaj njegov poznanik
trubadur...«
»Maslačak?«
»Taj. Vissegerd je obojicu optužio za špijunažu,
zatvorio ih i kanio pogubiti, ali oba su zatvorenika
pobjegla i na Vissegerda navela Nilfgaarđane s kojima
su bili u nekakvu dosluhu.«
»Glupost.«
»I ja mislim. Ali mota mi se po glavi da vještac,
unatoč tome što ti misliš, možda ostvaruje neki lukav
plan. Želeći spasiti Ciri, umiljava se
Nilfgaarđanima...«
»Ciri nije u Nilfgaardu. A Geralt ne ostvaruje
nikakve planove. Planiranje mu nije najjača strana.
Pustimo to. Važno je da je već dvadeset i šesti
kolovoza, a ja i dalje znam premalo. Premalo da bih
išta poduzela... Možda da...«
Ušutjela je, zagledana kroz prozor, igrajući se sa
zvijezdom od opsidijana pričvršćenom za crnu
baršunastu vrpcu.
»Da što?« nije izdržao Crach an Craite.
»Da umjesto što se Geraltu rugam, pokušam
njegove metode.«
»Ne razumijem.«
»Mogu se pokušati žrtvovati, jarle. Kažu da se
spremnost na žrtvovanje zna isplatiti, donijeti dobar
učinak... Barem u obliku boginjine milosti. Boginja
voli i cijeni one koji se žrtvuju i pate za stvar.«
»I nadalje ne razumijem.« Namrštio se. »Ali ne
sviđa mi se to što govoriš, Yennefer.«
»Znam. Ne sviđa se ni meni. Ali već sam ionako
otišla predaleko... Tigar je već mogao čuti meketanje
kozlića...«
.
»Toga sam se i bojala«, šapnula je Triss. »Upravo
sam se toga i bojala.«
»što znači da sam tada dobro shvatio.« Mišići na
čeljustima Cracha an Craitea silno su zaigrali.
»Yennefer je znala da netko prisluškuje razgovore koje
vodi s pomoću toga paklenog stroja. Ili ju je netko od
sugovornika podlo izdao...«
»Ili jedno i drugo.«
»Znala je«, škrgutao je zubima Crach. »Ali je i dalje
radila po svome. Je li to trebalo biti žrtvovanje? Je li
ona sama trebala biti žrtva? Hinila je da zna više nego
što je znala da bi isprovocirala neprijatelja? I otplovila
je na Sednin prosjed...«
»Dobacujući izazov. Provocirajući. Strašno je
riskirala, Crach.«
»Znam. Nije htjela izlagati nikoga od nas... Osim
dragovoljaca. Zato je zatražila dva drakara...«
»Imam za tebe dva drakara koja si zatražila.
›Alkyionu‹ i ›Tamaru‹. I družinu, razumije se.
›Alkyonom‹ će zapovijedati Guthlaf, Svenov sin, molio
je da dobije tu čast, svidjela si mu se, Yennefer.
›Tamarom‹ zapovijeda Assa Thjazi, kapetan u kojega
imam potpuno povjerenje. Aha, skoro sam zaboravio.
U posadi ›Tamare‹ bit će i moj sin, Hjalmar Krivousti.«
»Tvoj sin? Koliko mu je godina?«
»Devetnaest.«
»Rano si počeo.«
»Rugala se sova sjenici. Hjalmar je molio da ga se
uvrsti u posadu iz osobnih razloga. Nisam ga mogao
odbiti.«
»Iz osobnih razloga?«
»Zbilja ne znaš tu priču?«
»Ne. Ispričaj.«
Crach an Craite je iskapio rog, nasmiješio se
svojim sjećanjima.
»Djeca iz Ard Skelliga«, započeo je, »obožavaju se
zimi zabavljati na klizaljkama, ne mogu dočekati
studen. Prva izlaze na led čim prekrije jezero, na
površinu tako tanku da ne bi izdržala odrasle.
Naravno, najbolja zabava su utrke. Zaletiš se i juriš
koliko možeš s jednog kraja jezera na drugi. Dječaci
pak priređuju natjecanja u takozvanom ›lososovom
skoku‹. Sastoji se u preskakivanju na klizaljkama
priobalnih stijena koje strše iz leda kao zubi
morskoga psa. Kao što losos skače preko pragova
vodopada. Bira se odgovarajuće dug niz takva
stijenja, uzima zalet... Ha, i sam sam tako skakao kao
balavac...«
Crach an Craite se zamislio, blago nasmiješio.
»Naravno«, nastavio je, »u tim je natjecanjima
pobjeđivao i onda se šepurio kao paun onaj tko je
preskočio najduži red stijena. Svojedobno, Yennefer,
ta je čast često pripadala tvom poniznom sluzi i
sadašnjemu sugovorniku, he, he. U vrijeme koje nas
više zanima, šampionom je bivao moj sin, Hjalmar.
Skakao je preko takva kamenja preko kojega se
nijedan dječak nije usuđivao skočiti. I hodao je
dignuta nosa, izazivajući sve da ga pokušaju
pobijediti. Njegov je izazov bio prihvaćen. Prihvatila ga
je Ciri, kći Pavette iz Cintre. Koja čak nije bila ni
otočanka, iako se takvom smatrala, jer je ovdje
provodila više vremena nego u Cintri.«
»Čak i nakon Pavettine nesreće? Mislila sam da joj
je Calanthe zabranila boraviti ovdje?«
»Znaš za to?« Pogledao ju je pronicljivo. »No, da,
puno ti toga znaš, Yennefer. Puno. Calantheina
srdžba i zabrane nisu trajale duže od pola godine, a
Ciri je onda opet počela ovdje provoditi ljeta i zime...
Na klizaljkama je jurila kao vrag, ali da bi skakala
›lososa‹ natječući se s dječacima? I nadmetala se s
Hjalmarom? Nije mi to išlo u glavu.«
»Skočila je«, domislila se čarobnica.
 »Skočila. Skočio je taj maleni cintrijski
poluđavolak. Pravi Lavić Lavičine krvi. A Hjalmar, da
ne bude izvrgnut podsmijehu, morao je riskirati skok
preko još dužega reda kamenja. I riskirao je. Slomio
je nogu, slomio ruku, slomio četiri rebra i razvalio lice.
Ostat će mu ožiljak do kraja života. Hjalmar Krivousti!
I njegova glasovita zaručnica! He, he!«
»Zaručnica?«
»Ni to nisi znala. Znaš toliko toga, a to ne znaš?
Posjećivala ga je dok je poslije glasovitog skoka ležao
i liječio se. Čitala mu je, pričala, držala ga za ručicu...
A kada bi netko ušao u sobu, pocrvenjeti bi kao dva
maka. No i na kraju me Hjalmar obavijestio da su se
zaručili. Umalo da me nije pogodila kap. Ja ču ti,
balavce, odgovorio sam, dati zaruke, ali bičem od
sirove kože! I strah me blago obuzeo, jer mislim si
kako je u Lavića vruća krv, kako je u nje sve stani
pani, jer je ona smiona preko svake mjere, da ne
kažem da je mala luđakinja... Srećom je Hjalmar bio
sav u udlagama i zavojima pa nisu mogli napraviti
glupost...«
»Po koliko im je tada bilo godina?«
»Njemu petnaest, njoj nepunih dvanaest.«
»Onda si valjda malo pretjerao s bojaznima.«
»Možda malo. Ali Calanthe, kojoj sam morao sve
ispričati, nije nimalo podcjenjivala te stvari. Znam da
je imala bračni plan za Ciri, valjda je bila riječ o
mladom Tankredu Thyssenu iz Kovira, a možda o
redanijskom Radowidu, nisam siguran. Ali glasine su
mogle projektu vjenčanja naštetiti, pa čak i sama
naklapanja o nevinim poljupcima ili polunevinim
maženjima. Calanthe je ne oklijevajući ni trena
pokupila Ciri u Cintru. Djevojka se svađala, derala,
balavila, ali nije ništa pomoglo. S Lavicom iz Cintre
nije bilo rasprave. Hjalmar je potom dva dana ležao
licem okrenut prema zidu i odbijao svaki razgovor.
Čim je ozdravio, htio je ukrasti skif i sam odveslati u
Cintru. Dobio je remenom pa ga je pustilo. A onda...«
Crach an Craite je ušutio, zamislio se.
»Onda je došlo ljeto, potom jesen i već je sva
nilfgaardska sila jurišala na Cintru š južne strane,
preko Marnadalskih stuba. A Hjalmar je pronašao
drukčiju priliku da postane muško. U Mamdalu, kod
Cintre, te kasnije kod Soddena, muški se borio sa
Crnima. A potom, kada su drakari odlazili na
nilfgaardske obale, Hjalmar je s mačem u ruci
osvećivao nesuđenu zaručnicu za koju se tada mislilo
da je mrtva. Ja nisam u to vjerovao, jer se nisu
dogodili fenomeni o kojima sam ti govorio. No i sada,
čim je Hjalmar saznao za mogući spasilački pohod,
javio se za dragovoljca.«
»Hvala ti za tu priču, Crach. Počinula sam
slušajući. Zaboravila sam na... brige.«
»Kada krećeš, Yennefer?«
»Što prije. Možda čak sutra. Ostalo mi je
uspostaviti još jednu, zadnju telekomunikaciju.«
Pogled Cracha an Craitea bio je poput pogleda
jastreba. Pronicao je duboko, sve do dna.
»Da slučajno ne znaš, Triss Merigold, s kim je
Yennefer razgovarala zadnji put prije rastavljanja
paklenoga stroja? Noću s dvadeset sedmoga na
dvadeset osmi kolovoza? S kim? I o čemu?«
 Triss je prekrila oči trepavicama.
.
Pramen svjetlosti prelomljen kroz brilijant
zablistao je na oživjeloj površini zrcala. Yennefer je
ispružila obje ruke, glasno izgovorila formulu.
Zasljepljujući odraz pretvorio se u uskovitlanu maglu,
iz magle se brzo počela pomaljati slika. Slika odaje sa
zidom pokrivenim živopisnom tapiserijom. Pokret u
prozoru. I uznemiren glas:
»Tko? Tko je tamo?«
»To sam ja, Triss.«
»Yennefer? Ti si? Bogovi! Odakle... Gdje si?«
»Nije važno gdje sam. Nemoj blokirati jer slika
treperi. I odmakni svijećnjak, zasljepljuje me.«
»Odmah. Naravno.«
Iako je bilo kasno, Triss Merigold nije bila ni u
negližeu, ni u radnoj odjeći. Bila je odjevena u haljinu
za izlaske. Kao i obično, zakopčanu visoko pod
vratom.
»Možemo slobodno razgovarati?«
»Dakako.«
»Sama si?«
»Da.«
»Lažeš.«
»Yennefer...«
»Mene nećeš prevariti, balavice. Poznajem tu tvoju
facu, nagledala sam je se. Tako si se držala i kada si
mi iza leđa počela spavati s Geraltom. Tada si
navlačila jednaku nevino-kurvinsku krinku koju i
sada vidim na tvom licu. Ona i sada znači isto što i
onda!«
Triss je pocrvenjela. A pored nje se u prozoru
pojavila Filippa Eilhart odjevena u srebrom izvezeni
tamnomodri muški kaftan.
»Bravo«, rekla je. »Kao i obično bistra, kao i obično
pronicljiva. Kao i obično teško uhvatljiva i shvatljiva.
Raduje me što te vidim zdravu, Yennefer. Raduje me
što luđačka teleportacija s Montecalva nije završila
tragično.«
»Pretpostavimo da te to stvarno raduje«, nakrivila
je usne Yennefer. »Iako je to vrlo smjela pretpostavka.
Ali pustimo to. Tko me izdao?«
»Zar je to važno?« slegnula je ramenima Filippa.
»Već četiri dana kontaktiraš s izdajicama. S takvima
kojima su nepoštenje i izdaja druga priroda. I s
takvima koje si sama prisilila na izdaju. Jedan od njih
je izdao tebe. Normalan red stvari. Nemoj reći da to
nisi očekivala.«
»Naravno da sam očekivala«, frknula je Yennefer.
»Najbolji je dokaz to što kontaktiram s vama. Jer
nisam morala.«
»Nisi morala. Znači da to činiš iz interesa.«
»Bravo. Kao i obično bistra, kao i obično
pronicljiva. Kontaktiram s vama kako bih vas uvjerila
da je tajna vaše lože kod mene sigurna. Neću vas
izdati.«
Filippa ju je gledala ispod spuštenih trepavica.
»Ako si računala«, rekla je napokon, »da ćeš si
ovom izjavom kupiti vrijeme, mir i sigurnost,
preračunala si se. Nemojmo se zavaravati, Yennefer.
Pobjegavši s Montecalva, odabrala si, opredijelila si se
za jednu stranu barikade. Tko nije s ložom, taj je
protiv lože. Sada nas pokušavaš prestići u
pronalaženju Ciri, a motivi koji te vode suprotni su
našima. Djeluješ protiv nas. Ne želiš nam dopustiti da
iskoristimo Ciri za naše političke ciljeve. Ali znaj da
ćemo mi učiniti sve da je ni ti ne uspiješ iskoristiti za
svoje ciljeve, sentimentalne.«
»Znači rat?«
»Natjecanje«, otrovno se nasmiješila Filippa.
»Samo natjecanje, Yennefer.«
»Pošteno i časno?«
»Valjda se šališ.«
»No da. Ali ipak bih htjela jednu stvar postaviti
časno i pošteno. Računajući uostalom da ću od toga
nešto imati.«
»Postavi.«
»Tijekom najbližih dana, možda čak već sutra, doći
će do događaja čije posljedice nisam u stanju
predvidjeti. Može se dogoditi da naše natjecanje i
suparništvo odjednom postanu nevažni. Iz
jednostavnog razloga. Više neće biti natjecatelja.«
Filipa Eilhart je namrštila oči naglašene modrim
sjeni- lom.
»Shvaćam.«
»Dogodi li se tako, učinite da mi se posmrtno vrate
ugled i dobro ime. Da više ne budem smatrana
izdajicom i Vilgefortovom saveznicom. Molim ložu za
to. Molim i tebe osobno.«
 Filippa je na trenutak šutjela.
»Odbijam molbu«, rekla je napokon. »Žao mi je, ali
tvoja rehabilitacija nije u interesu lože. Ako umreš,
umrijet ćeš kao izdajica. Bit ćeš izdajnica i zločinka
za Ciri, jer ćemo tako djevojkom lakše manipulirati.«
»Prije no što poduzmeš nešto što ti prijeti smrću«,
protisnula je iznenada Triss, »ostavi nam...«
»Oporuku?«
»Nešto što će nam omogućiti... Da nastavimo...
Pođemo tvojim tragom. Pronađemo Ciri. Ta ovdje je
ponajprije riječ o njezinu dobru! O njezinu životu!
Yennefer, Dijkstra je pronašao... stanovite tragove.
Ako je Ciri u Vilgefortzovim rukama, prijeti joj strašna
smrt.«
»Šuti, Triss«, oštro je presjekla Filippa Eilhart.
»Ovdje neće biti trgovine ni cjenkanja.«
»Ostavit ću vam upute«, rekla je polagano
Yennefer. »Ostavit ću obavijesti o tome što sam
doznala i o tome što sam poduzela. Ostavit ću vam
trag po kojemu ćete moći krenuti. Ali ne besplatno.
Ako me ne želite rehabilitirati u očima svijeta, neka
vrag nosi i vas i svijet. Ali rehabilitirajte me barem u
očima jednoga vješca.«
»Ne«, rekla je gotovo smjesta Filippa. »Ni to nije u
interesu lože. I za svoga ćeš vješca ostati izdajnicom i
potkupljenom čarobnicom. Nije u interesu lože da on
pravi probleme tražeći osvetu, a bude li te prezirao,
neće željeti osvetu. Uostalom, vjerojatno je već mrtav.
Ili će umrijeti za koji dan.«
»Informacije«, rekla je muklo Yennefer, »za njegov
život. Spasi ga, Filippo.«
 »Ne, Yennefer.«
»Jer to nije u interesu lože.« U čarobničinim očima
zaplamsala je ljubičasta vatra. »Čula si, Triss? To je
tvoja loža. To je njezino pravo lice, njezini stvarni
interesi. I što kažeš na to? Bila si djevojčina
mentorica, skoro pa, sama si tako rekla, starija
sestra. A Geralt...«
»Ne pokušavaj pridobiti Triss romantičnim
strunama, Yennefer.« Filippa je uzvratila s vatrom u
očima. »Djevojku ćemo pronaći i spasiti bez tvoje
pomoći. A uspiješ li u tome ti, najljepše ti i stoput
hvala, zamijenit ćeš nas i prištedjeti nam trud. Ti ćeš
oteti djevojku iz Vilgefortzovih ruku, mi ćemo je oteti
iz tvojih. A Geralt? Tko je Geralt?«
»Čula si je, Triss?«
»Oprosti mi«, izustila je muklo Triss Merigold.
»Oprosti, Yennefer.«
»O, ne, Triss. Nikada.«
.
Triss je gledala u pod. Pogled Cracha an Craitea
bio je poput pogleda jastreba.
»Sutradan poslije te posljednje tajne
komunikacije«, rekao je polagano jari Skelliškoga
otočja, »te, o kojoj ti, Triss Merigold, ništa ne znaš,
Yennefer je otplovila sa Skelligea, uzevši kurs prema
Sedninu prosjedu. Upitana zašto plovi baš tamo,
pogledala me u oči i odvratila da kani provjeriti po
čemu se prirodne katastrofe razlikuju od neprirodnih.
Otplovila je s dva drakara, ›Tamarom‹ i ›Alkyonom‹, s
posadama sastavljenim isključivo od dragovoljaca.
Bilo je to dvadeset osmoga kolovoza, prije dva tjedna.
Više je nisam vidio.«
»Kada si doznao...«
»Pet dana poslije«, prekinuo ju je poprilično grubo.
»Tri dana nakon rujanskoga mlađaka.«
.
Kapetan Asa Thjazi je sjedeći pred jarlom bio
nespokojan. Oblizivao je usne, vrpoljio se na klupi,
kršio prste tako da su im zglobovi pucketali.
Crveno sunce, otrgnuvši se napokon od oblaka
koji su prekrivali nebo, polagano se spuštalo nad
Spikeroog.
»Pričaj, Asa«, zapovjedio je Crach an Craite.
Asa Thjazi se snažno nakašljao.
»Žestoko smo napredovali«, započeo je, »vjetar je
bio povoljan, plovili smo dobrih dvanaest čvorova.
Tako smo već dvadeset devetog ugledali noću svjetlo
svjetionika s Peixe de Mara. Skrenuli smo malo na
zapad da ne naletimo na nekog Nilfgaarđanina... A
dan prije rujanskoga mlađaka, u zoru, uplovili smo u
područje Sednina prosjeda. Tada je čarobnica pozvala
mene i Guthlafa...«
.
»Trebam dragovoljce«, rekla je Yennefer. »Ne više
no što ih treba da kraće vrijeme upravljaju drakarom.
Ne znam koliko je ljudi za to potrebno, ne razumijem
se u to. Ali molim vas da na ›Alkyoni‹ ne ostavite ni
jednog čovjeka preko potrebnog broja. I ponavljam -
samo dragovoljci. To što kanim učiniti... jako je
rizično. Više od pomorske bitke.«
 »Shvaćam«, kimnuo je glavom stari upravitelj. »I
javljam se prvi. Ja, Guthlaf, Svenov sin, molim za tu
čast, gospo.«
Yennefer ga je dugo gledala u oči.
»Dobro«, rekla je. »A počašćena sam ja.«
.
»I ja sam se javio«, rekao je Asa Thjazi. »Ali Guthlaf
nije pristao. Netko, rekao je, mora zapovijedati na
›Tamari‹. Ukupno ih se javilo njih petnaest. Među
njima i Hjalmar, jarle.«
Crach an Craite je izvio obrve.
.
»Koliko ih treba, Guthlafe?« ponovila je čarobnica.
»Koliko je neophodnih? Izračunaj to precizno.«
Upravitelj je neko vrijeme šutio, kalkulirao.
»S osmoricom ćemo moći«, rekao je konačno. »Ako
neće trajati predugo... Ali, ovdje su ionako svi
dragovoljci, pa nema prisile...«
»Odredit ćeš osmoricu među ovom
petnaestoricom«, oštro ga je prekinula. »Odredi ih
sam. I naloži odabranima da prijeđu na ›Alkyonu‹.
Preostali ostaju na ›Tamari‹. Aha, jednoga koji ostaje
odredit ću ja. Hjalmar!«
»Ne, gospo! Ne možeš mi to učiniti! Javio sam se i
bit ću uz tebe! Hoću biti...«
»Šuti! Ostaješ na ›Tamari‹! To je zapovijed! Još
samo riječ i dat ću te privezati za jarbol!«
.
 »Pričaj, Asa.«
»Čarobnica, Guthlaf i ta osmorica dragovoljaca
prešli su na ›Alkyonu‹ i odjedrili na Prosjed. Mi smo
se na ›Tamari‹, prema zapovijedi, držali po strani, ali
tako da ne zaostanemo previše. No neki se vrag počeo
događati s vremenom koje nam je dotad začuđujuće
išlo na ruku. Da, dobro sam rekao neki vrag, jer bila
je to, jarle, nečista sila... Neka me provuku pod
kobilicom ako lažem...«
»Pričaj.«
»Ondje gdje smo bili mi, to jest ›Tamara‹, bilo je
mimo. Iako je vjetar malo fijukao i nebo se zatamnjelo
od oblaka tako da se dan umalo pretvorio u noć. Ali
ondje gdje je bila ›Alkyona‹, odjednom se razulario
pakao. Pravi pakao...«
.
»Alkyonino« je jedro iznenada zalepetalo tako da
su to lepetanje čuli unatoč udaljenosti koja je dijelila
drakare. Nebo je pocrnjelo, oblaci se uskovitlali. More,
koje se oko »Tamare« činilo posve mirnim, uzburkalo
se i zapjenilo uz brodske bokove. Netko je odjednom
kriknuo, netko kriknuo za njim, i za tren su već
vrištali svi.
Ispod u nju uperenog stošca crnih oblaka
»Alkyona« je na valovima plesala kao pluteni plovak,
vrteći se, okrećući i poskakujući, upadajući čas
provom, čas krmom u valovlje. Na trenutke im je
drakar posve nestajao s pogleda. Na trenutke se
vidjelo samo prugasto jedro.
 »To su čarolije!« proderao se netko za Asinim
leđima. »To je đavolska magija!«
Vir je vrtio »Alkyonu« sve brže i brže. Štitovi
otkinuti centrifugalnom silom s bokova drakara
fijuknuli su zrakom kao diskovi, poletjela su nadesno
i nalijevo polomljena vesla.
»Spuštaj jedro!« zaurlao je Asa Thjazi. »I na vesla!
Zaplovimo onamo! Treba ih spasiti!«
No bilo je prekasno.
Nebo nad »Alkyonom« zacrnjelo se, tama je
iznenada eksplodirala krivudavim munjama koje su
oplele drakar poput ticala meduze. Oblaci nagomilani
u fantastične oblike zavrtjeli su se u čudovišni lijevak.
Drakar se nevjerojatnom brzinom okretao ukrug.
Jarbol je pukao kao žigica, otrgnuto jedro
promaknulo je nad zapjenjenim valovima poput
golema albatrosa.
»Veslaj, zaboga!«
Kroz vlastitu viku, kroz huk elemenata koji je sve
zaglušivao, ipak su začuli krik ljudi s »Alky one«. Krik
toliko užasan da im se digla kosa na glavi. Njima,
starim morskim vukovima, junacima krvavih bojeva,
mornarima koji su vidjeli i čuli puno toga.
Pustili su vesla, svjesni bespomoćnosti.
Skamenjeni, prestali su čak i vrištati.
»Alkyone«, i dalje se vrteći, polagano se uzdignula
nad valove. I uzdizala se sve više i više. Vidjeli su vodu
koja se slijeva, kobilicu obraslu školjkama i algama.
Ugledali su crni oblik, obris koji pada u valovlje.
Potom drugi. I treći.
 »Oni skaču!« zaurlao je Asa Thjazi. »Veslajte, ljudi,
nemojte stati! Svim snagama! Plovimo im u pomoć!«
»Alkyone« je bila već dobrih sto lakata iznad
morske površine koja je klokotala kao uzavrela. I dalje
se vrtjela kao golemo vreteno s kojega otječe voda,
opleteno vatrenom paučinom munja, nevidljivom
silom povlačeno u uskovitlane oblake.
Odjednom je zrak razderala prodorna eksplozija.
Iako ju je naprijed guralo petnaest pari vesala,
»Tamara« je odjednom poskočila i poletjela unazad,
kao odbijena. Thjaziju je paluba pobjegla ispod nogu.
Pao je, udarivši sljepoočnicom o brodsku ogradu.
Nije mogao sam ustati, pomogli su mu. Bio je
ošamućen, vrtio je i tresao glavom, teturao je,
nepovezano mumljao. Vrisku posade čuo je kao iza
zida. Prišao je ogradi, ljuljajući se kao pijan, prstima
čvrsto uhvatio obramicu.
Vihor se stišao, valovi umirili. Ali nebo je i dalje
bilo crno od uskovitlanih oblaka.
Od »Alkyone« nije ostalo ni traga.
.
»Ni traga nije ostalo, jarle. Samo djelići opreme,
nekakve krpe... Ništa više.«
Asa Thjazi je prekinuo priču, gledajući sunce koje
je nestajao iza šumovitih vrhunaca Spikerooga. Crach
an Craite, zamišljen, nije ga požurivao.
»Ne znam«, nastavio je napokon Asa Thjazi, »koliko
ih je uspjelo iskočiti prije no što je Alkyone‹ uvuklo u
taj prokleti oblak. Ali koliko god ih je iskočilo, nije
preživio ni jedan. A mi smo, iako nismo štedjeli
vremena ni snaga, uspjeli uloviti samo dva trupla.
Dva tijela koja je nosila voda. Samo dva.«
»Čarobnica«, upitao je promijenjenim glasom jari,
»nije bila među njima?«
»Nije.«
Crach an Craite dugo je šutio. Sunce se posve
skrilo za Spikeroog.
»Nestao je stari Guthlaf, Svenov sin«, progovorio je
ponovo Asa Thjazi. »Sigurno su ga već do zadnje
koščice oglodali raci na dnu Prosjeda... Nestala je
junački i čarobnica... Jarle, ljudi počinju govorkati...
Da je za sve ona kriva. I da joj je to kazna za
zločinstva...«
»Glupe priče!«
»Nestala je«, promrmljao je Asa, »na Sedninu
prosjedu. Na istom mjestu kao onomad Pavetta i
Duny... Eto, slučaj...«
»Nije to bio slučaj«, rekao je uvjereno Crach an
Craite. »Ni onda, ni sada, sigurno nije bio slučaj.«
 .

Točno je da nesretnik pati. Njegova bol i poniženja

proistječu iz prirodnih zakona, za ostvarenje ciljeva prirode
potrebno je da postoje podjednako patnici, kao i oni koji se
zadajuči im patnje sami raduju uspjesima. Upravo bi ta
istina trebala prigušiti grizodušje tirana ili zločinca. Ne
mora se susprezati, treba se smjelo upuštati u sva djela što
se rode u njegovoj imaginaciji, jer mu ih podmeće glas
prirode.
Ako nas tajanstvena nadahnuća prirode vode zlu, zlo je
očito prirodi nužno.

Donatien Alphonse François de Sade

Deseto poglavlje

TRESAK I ZVEKET NAJPRIJE OTVORENIH, potom zatvorenih

vrata ćelije probudili su mlađu od sestara Scarra.
Starija je sjedila za stolom, zauzeta struganjem kaše
zalijepljene za dno kositrene posude.
»I kako je bilo na sudu, Kenna?«
Joanna Selborne, zvana Kenna, sjela je bez riječi
na pričnu, naslonila lakte na koljena, a čelo na
dlanove.
Mlađa Scarra je zijevnula, podrignula i glasno
prdnula. Kohut, skutren na prični prekoputa, nešto
je nerazgovijetno promrmljao i okrenuo glavu. Bio je
uvrijeđen na Kennu, na sestre i na cijeli svijet.
U običnim zatvorima uhićenike su i dalje
tradicionalno dijelili po spolu. U vojnim dtadelama
bilo je drukčije. Već je car Fergus var Emreis,
potvrđujući posebnim ukazom ravnopravnost žena u
carskoj vojsci, odredio da ako je emancipacija, onda
je emancipacija, ravnopravnost mora biti potpuna i
na cijeloj bojišnici, bez ikakvih iznimaka i posebnih
povlastica za ikoji spol. Od toga su vremena u
tvrđavama i citadelama zatvorenici bili smješteni
miješano.
»I onda?« ponovila je starija Scarra. »Puštaju te?«
»Ma baš«, rekla je gorko Kenna, glave i dalje
oslonjene na dlanove. »Bit ću sretna ako me objese.
Prokleto bilo! Priznala sam im cijelu istinu, ništa
nisam skrila, no, znači, gotovo ništa. A ti kurvini
sinovi kada su me počeli žmikati, najprije su od mene
pred svima napravili glupaču, pa se onda pokazalo da
sam nevjerodostojna osoba i zločinački element, a na
samom su kraju otkrili sudjelovanje u uroti s ciljem
rušenja.«
»Rušenje«, kimnula je glavom starija Scarra,
praveći se da razumije o čemu je riječ. »Aaa, ako je
rušenje... To ti je lijepo sranje, Kenna.«
»Kao da ne znam.«
Mlađa Scarra se protegnula, ponovo zijevnula,
široko i glasno kao velika mačka, saskočila s gornje
prične, energično šutnula nogom Kohutov tabure koji
joj je smetao, pljunula na pod pored taburea. Kohut
je zarežao, ali se nije odvažio na nešto više.
Kohut je bio na Kennu smrtno uvrijeđen. A
sestara se bojao.
Kada su mu prije tri dana dodijelili Kennu u ćeliju,
brzo se pokazalo da Kohut, ako uopće i dopušta
emancipaciju i ravnopravnost žena, na to pitanje
gleda na svoj način. Usred noći je Kenni prebacio
deku na gornju polovicu tijela i kanio se poslužiti
donjom polovicom, u čemu bi sigurno i uspio da nije
naletio na telepatkinju. Kenna mu je prodrla u mozak
tako da je Kohut zavio kao vukodlak i zaplesao po
ćeliji kao da ga je ujela tarantula. Kenna ga je pak iz
čiste osvete telepatski prisilila da se spusti na sve
četiri i ritmički udara glavom u limom okovana vrata
ćelije. Kada su uzbunjeni strašnom lupom stražari
otvorili vrata, Kohut je tresnuo jednog od njih, za što
je dobio pet puta okovanom palicom i još toliko
cokulom. Sve skupa, Kohut te noći nije osjetio
nasladu s kojom je računao. I uvrijedio se na Kennu.
Na uzvrat se nije usuđivao ni pomisliti, jer su
sutradan u ćeliju dospjele sestre Scarra. Nježni spol
je tako bio u brojčanoj prednosti, a usto se brzo
pokazalo da su pogledi sestara na ravnopravnost
bliski Kohutovim, samo posve obratni, ako je riječ o
ulogama pripisivanim spolovima. Mlađa Scarra je
zurila u muškarca grabežljivim pogledom i izgovarala
nedvosmislene komentare, a starija se cerekala
trljajući ruke. Učinak je bio takav da je Kohut spavao
s tabureom namjeravajući u slučaju potrebe njime
zaštititi svoju čast. No šanse su mu u svakom slučaju
bile malene kao i izgledi - obje Scarre služile su u
interventnim postrojbama i bile veteranke mnogih
bitaka, taburea se ne bi preplašile, požele li silovati,
to će i učiniti, čak i ako bi muškarac bio naoružan
helebardom. Kenna je ipak bila sigurna da se sestre
samo šale. No, gotovo sigurna.
Sestre Scarra sjedile su u ćuzi zbog premlaćivanja
časnika, a u slučaju opskrbnika Kohuta u tijeku je
bila istraga povezana s velikom i razglašenom aferom
krađe vojnih lukova koja se širila u sve širim
krugovima.
»Teško sranje, Kenna«, ponovila je starija Scarra.
»U lijepu si se nevolju uvalila onomad. Ili su te, bolje
rečeno, uvalili drugi. Pa kako nisi, zavraga, na vrijeme
prokontala da je to politička igra!«
»Ma.«
Scarra ju je pogledala, nesigurna kako da shvati
tu jednosložnu tvrdnju. Kenna je pobjegla pogledom.
Nema šanse da ću vam ispričati to što sam
prešutjela pred sucima, pomislila je. To da sam znala
u kakvu sam se igru uplela. Ni to kada sam i na koji
način doznala.
»Gadnu kašu si sama sebi zakuhala«, ustvrdila je
mudro mlađa Scarra, ta manje bistra, koja nije,
Kenna je u to bila sigurna, nimalo razumjela o čemu
se radi.
»A što se na kraju dogodilo s tom cintrijskom
kraljevnom?« nije odustajala starija Scarra. »Pa na
kraju ste je ščepali, niste li?«
»Ščepali smo. Ako se to može tako nazvati. Koji je
danas?«
»Dvadeset drugi rujna. Sutra je Ravnodnevica.«
»Ha. Eto čudnog stjecaja okolnosti. Sutra će biti
ravno godina od tih događanja... Već godina...«
Kenna se ispružila na pričnu, podmetnuvši
prepletene dlanove pod vrat. Sestre su šutjele u nadi
da to predstavlja uvod u priču.
Ništa od toga, sestrice, pomislila je Kenna,
gledajući proste crteže i još prostije natpise
naškrabane na daskama gornje prične. Neće biti
nikakve priče. Nije čak stvar ni u tome da smrdljivi
Kohut zaudara na usranoga cinkaroša ili nekog
drugog svjedoka pokajnika. O tome mi se naprosto ne
priča. Ne želim se toga prisjećati.
Toga što je bilo prije godinu dana. Nakon što nam
je Bonhart zbrisao u Claremontu.
Stigli smo tamo dva dana prekasno, prisjećala se,
trag se već stigao ohladiti. Kamo je lovac otišao, nije
znao nitko. To jest, nitko osim trgovca Houvenaghela.
Ali Houvenaghel nije htio razgovarati sa Skellenom,
nije ga pustio čak ni pod krov. Poručio je po slugama
da nema vremena i da ga neće primiti. Sova se
naljutio i narogušio, ali što je mogao učiniti? Bilo je
to u Ebbingu, ondje nije imao jurisdikciju. A drugim
- našim - načinom nije se moglo pritisnuti
Houvenaghela, jer je on ondje u Claremontu imao
privatnu vojsku, a rat se nije mogao započeti...
Boreas Mun je njuškao, Dacre Silifant i Ola
Hrasheim pokušavali su s potkupljivanjem, Til
Echrade s vilenjačkom magijom, ja sam se napela i
slušala misli, ali od toga je bilo malo koristi. Doznali
smo samo to da je Bonhart otišao iz grada kroz južna
vrata. A prije no što je otišao...
U Claremontu je bilo maleno svetište, od
arišovine... Uz južna vrata, na maloj tržnici. Prije
odlaska iz Claremonta, Bonhart je na tom malenom
trgu, pred tim malenim svetištem, izmlatio Falku
kandžijom. Pred svima, među inim i pred svećenicima
iz toga malenog hrama. Derao se na nju da će joj
dokazati tko je njezin gospodar i vladar. Da ju eto
kako mu je puhnulo mlati bičem, a ako poželi
premlatit će je i nasmrt, jer se nitko neće za nju
zauzeti, nitko joj neće pomoći - ni ljudi, ni bogovi.
Mlađa Scarra izvirivala je kroz prozor, viseći
zakvačena za rešetke. Starija je jela kašu iz zdjele.
Kohut je uzeo tabure, legao i pokrio se dekom.
Odjeknulo je zvono sa stražarske kule, stražari su
se oglasili na zidinama.
Kenna se okrenula licem prema zidu.
Sreli smo se nekoliko dana poslije toga, pomislila
je. Ja i Bonhart. Licem u lice. Gledala sam u njegove
neljudske, riblje oči, razmišljajući samo o tome kako
je mlatio tu djevojku. I u misli sam mu zavirila... Na
trenutak. A bilo je to kao da sam glavu gurnula u
raskopani grob...
To je bilo na Ekvinocij.
A dan prije, dvadeset drugoga rujna, otkrila sam
da se među nas uvukao netko nevidljiv.
.
Stefan Skellen, carski koroner, slušao ju je ne
prekidajući. Ali Kenna je vidjela kako mu se mijenja
lice.
»Ponovi, Selborne«, procijedio je. »Ponovi, jer ne
vjerujem vlastitim ušima.«
»Oprezno, gospodine koroneru«, progunđala je.
»Hinite srditoga... Da sam vam tobože došla s
molbom, a vi ne odobravate... Tobože. Ja se ne varam,
sigurna sam. Otprije dva dana oko nas se vrti
nevidljivac. Nevidljivi špijun.«
Sova, valjalo mu je to priznati, bio je bistar, hvatao
je u letu.
»Ne, Selborne, odbijam«, rekao je glasno, ali
izbjegavajući glumačku pretjeranost, kako u tonu,
tako i u izrazu lica. »Disciplina je za sve jednaka.
Nema iznimki. Ne odobravam!«
»Budite dobri pa makar poslušajte, gospodine
koroneru.« Kenna nije imala Sovin dar, nije izbjegla
izvještačenost, ali su u prizoru koji je igrala
izvještačenost i zbunjenost moliteljice bili prihvatljivi.
»Budite dobri pa poslušajte.«
»Govori, Selborne. Samo kratko i suvislo!«
 »Špijunira nas otprije dva dana«, promrmljala je,
hineći da ponizno iznosi svoje razloge. »Od
Claremonta.
Mora da jaše za nama potajno, a na bivacima
prilazi, nevidljiv, vrzma se među ljudima, sluša.«
»Sluša, prokleti špijun.« Skellen nije morao hiniti
strogoću i gnjev, u njegovu je glasu doista treperio
bijes. »Kako si ga otkrila?«
»Dok ste preksinoć pred krčmom izdavali naloge
gospodinu Silifantu, mačka koja je spavala na klupi
frknula je i spustila uši. Učinilo mi se to sumnjivim,
jer na toj strani nije bilo nikoga... A potom sam nešto
osjetila, kao neku misao, stranu misao i volju. Kada
su oko mene same poznate misli, uobičajene, za mene
je takva strana misao, gospodine koroneru, kao da
netko glasno krikne... Počela sam paziti, jako,
dvostruko, i osjetila sam ga.«
»Možeš ga uvijek osjetiti?«
»Ne. Ne uvijek. Ima neku magičnu zaštitu.
Osjećam ga samo iz velike blizine, a i to ne svaki put.
Zato trebamo hiniti, jer tko zna ne skriva li se upravo
sada negdje blizu.«
»Samo da ga ne uplašimo«, procijedio je Sova.
»Samo da ga ne uplašimo... Ja ga hoću živog Selbome.
Što predlažeš?«
»Umijesit ćemo ga.«
»Kao palačinku?«
»Tiše, gospodine koroneru.«
»Ali... Ah, nije važno. Dobro. Dajem ti slobodne
ruke.«
 »Sutra uredite da zanoćimo u nekom selu. Ja ću
srediti ostalo. A sada me tobože strogo prekorite i ja
ću otići.«
»Ne kori mi se«, nasmiješio joj se pogledom i blago
namignuo, smjesta navukavši mrzovoljan izraz
strogoga zapovjednika. »Jer sam zadovoljan vama,
gospo Selborne.«
Rekao je »gospo«. Gospo Selbome. Kao da se
obraća časnici.
Ponovo je namignuo.
»Ne!« rekao je i odmahnuo rukom, izvrsno igrajući
svoju ulogu. »Odbijam molbu! Odstup!«
»Na zapovijed, gospodine koroneru.«
Sljedećega dana, kasno poslijepodne, Skellen je
odredio odmor u seocu na obali rijeke Lete. Selo je
bilo bogato, okruženo palisadom, ulazilo se kroz
velika elegantna vrata od svježih borovih greda. Selo
se zvalo Rogotin - a taj je naziv potjecao od male
kamene kapele u kojoj je stajala od slame načinjena
figura jednoroga.
Sjećam se, prisjećala se Kenna, kako smo se
cerekali tom slamnatom idolu, a seoski je starješina
s ozbiljnim izrazom lica objašnjavao kako je seoski
zaštitnik, sveti jednorog, bio prije puno godina od
zlata, onda od srebra, pa bakra, bilo je i nekoliko
koštanih varijanti i nekoliko od plemenita drva. Ali
sve su ih opljačkali i ukrali. Dolazili su izdaleka da
opljačkaju i ukradu. Tek otkako je jednorog slamnat,
nastao je mir.
Rasporedili smo se po selu. Skellen se, kako je
dogovoreno, smjestio u seoskoj vijećnici.
 Nakon nepunih sat vremena sredili smo
nevidljivoga špijuna. Na klasičan, udžbenički način.
.
»Priđite«, naložio je glasno Sova. »Priđite i
pogledajte ovaj dokument... Odmah! Jesu li svi ovdje?
Da ne moram dvaput objašnjavati.«
Ola Harsheim, koji je upravo iz muzlice popio malo
vrhnja razblaženog kiselim mlijekom, oblizao je
brkove, odložio posudu, osvrnuo se uokolo, prebrojio.
Dacre Silifant, Bert Brigden, Neratin Čeka, Til
Echrade, Joanna Selborne...
»Nema Duffyja.«
»Pozovite ga.«
»Kriel! Duffi Kriel! Zapovjedniku na dogovor! Po
važne zapovijedi! Trkom!«
Dufficey Kriel, zadihan, utrčao je u izbu.
»Svi su ovdje, gospodine koroneru«, podnio je
prijavak Ola Harsheim.
»Prozor ostavite otvoren. Ovdje smrdi po češnjaku
da se ne da disati. Otvorite i vrata da bude propuh.«
Brigden i Kriel su poslušno otvorili prozor i vrata.
Kenna je još jednom ustanovila kako bi od Sove zbilja
bio sjajan glumac.
»Gospodo, priđite. Primio sam od cara ovaj ovdje
dokument, tajan i izvanredno važan. Molim
pozornost...«
»Sada!« proderala se Kenna, odašiljući snažan
usmjereni impuls čije je djelovanje na osjetila bio
jednak bliskom udaru groma.
 Ola Harsheim i Dacre Silifant dohvatili su muzlice
i istodobno pljusnuli vrhnje u smjeru koji je
pokazivala Kenna. Hl Echrade je zamahnuvši široko
prosuo brašno iz posude koju je skrivao pod stolom.
Na podu izbe materijalizirao se vrhnjasto-brašnen
oblik, isprva nejasan. Ali Bert Brigden je pazio.
Nepogrešivo procijenivši gdje bi mogla biti
palačinkina glava, svom je snagom raspalio po toj
glavi gušenom tavom.
Potom su se svi bacili na vrhnjem i brašnom
oblijepljenoga špijuna, strgnuli mu s glave kapu
nevidjelicu, uhvatili ga za noge i ruke. Prevrnuvši stol
naopako, pričvrstili su udove uhvaćenoga za noge
stola. Svukli su mu čizme i obojke, jedan obojak
ugurali mu u usta otvorena na krik.
Da okonča posao, Dufficey Kriel je uhvaćenoga iz
zamaha šutnuo u rebra, a ostali su sa zadovoljstvom
gledali kako mu oči iskaču iz duplji.
»Lijep posao«, ocijenio je Sova, koji se cijelo,
nevjerojatno kratko vrijeme događanja nije ni
maknuo, stojeći ruku prekriženih na prsima.
»Bravo. Čestitam. Prije svega gospi, gospi
Selbome.«
Kvragu, pomislila je Kenna. Nastavi li se ovako,
zbilja ću postati časnicom.
»Gospodine Brigden«, rekao je hladno Stefan
Skellen, stojeći nad zarobljenikom razapetim među
nogama stola,
»stavite željezo u ugljen. Gospodine Echrade,
pripazite da se u blizini seoske vijećnice ne motaju
djeca.«
 Sagnuo se, zagledao zavezanom u oči.
»Odavno se nisi pojavljivao, Rience«, rekao je. »Već
sam se počeo brinuti da te nije snašla neka nesreća.«
.
Odjeknulo je zvono na stražari, znak za smjenu
straže. Sestre Scarra su melodiozno hrkale. Kohut je
mljaskao u snu, grleći tabure.
Junačio se, prisjećala se Kenna, izigravao je
junačinu taj Rience. Čarobnjak Rience umiješen u
palačinku i zavezan za noge stola s golim petama
prema gore. Junačio se, ali nije prevario nikoga, a
najmanje mene. Sova je upozorio da je riječ o
čarobnjaku, pa sam mu mutila misli da ne može
čarati ni zazivati magičnu pomoć. Usput sam ga i
očitavala. Branio je pristup, ali kada je namirisao dim
ugljena s ognjišta u kojemu su se žarila kliješta,
njegove su magične zaštite i blokade popustile po
svim šavovima kao stare gaće, pa sam ga mogla čitati
kako mi drago. Njegove se misli nisu ni po čemu
razlikovale od misli drugih koje sam čitala u istim
takvim situacijama. Misli ljudi koji će za koji tren biti
bačeni na muke. Misli raspršene, uzdrhtale, pune
straha i očaja. Misli hladne, skliske, mokre i vonjave.
Kao nutrina trupla.
Unatoč tome, kada su mu izvukli obojak iz usta,
čarobnjak Rience je pokušao izigravati junaka.
.
»No, dobro, Skellene! Uhvatili ste me, na čast vam!
Čestitam. Duboko se klanjam pred tehnikom,
znanjem i profesionalizmom. Izvrsno obučeni ljudi, za
pozavidjeti. A sada me oslobodite iz ovoga neugodnog
položaja.«
Sova je primaknuo stolac, opkoračio ga i sjeo,
naslonivši isprepletene dlanove i podbradak na
naslon. Promatrao je zarobljenika odozgo. I šutio.
»Naloži da me oslobode, Skellene«, ponovio je
Rience. »A onda istjeraj odavde podređene. To što ti
imam reći namijenjeno je samo tvojim ušima.«
»Gospodine Brigdene«, upitao je Sova ne okrenuvši
glavu. »Koje su boje kliješta?«
»Još malo, gospodine koroneru.«
»Gospo Selborne?«
»Sada ga je teško čitati«, slegnula je ramenima
Kenna. »Previše se boji, strah zaglušuje sve druge
misli. A tih misli ima da ti pamet stane. Među njima i
nekoliko takvih koje pokušava sakriti. Iza magičnih
paravana. Ali to za mene nije preteško, mogu...«
»Neće biti potrebno. Pokušat ćemo klasično,
užarenim željezom.«
»Dovraga!« zaurlao je špijun. »Skellene! Valjda ne
kaniš...«
Sova se sagnuo, lice mu se blago promijenilo.
»Kao prvo, gospodine Skellene«, procijedio je. »Kao
drugo, da, itekako, kanim dati da ti pripeku tabane,
Rience. Učinit ću to s neizrecivim zadovoljstvom.
Gledat ću na to kao na izraz povijesne pravde. Kladim
se da ne razumiješ.«
Rience je šutio, pa je Skellen nastavio.
»Vidiš, Rience, ja sam savjetovao Vattieru de
Rideauxu da ti potpali tabane već tada, prije sedam
godina, kada si se ulizivao carskoj obavještajnoj
službi kao pas, cvileći za milost i povlasticu da budeš
izdajica i dvostruki agent. Savjet sam ponovio prije
četiri godine, kada si se bez sapuna uvlačio u guzicu
Emhyru, posredujući u kontaktima s Vilgefortzom.
Kada si prilikom lova na Cintrijku unaprijeđen od
običnog malog cinkaroša u gotovo pa prvog rezidenta.
Nudio sam Vattieru okladu da ćeš pripečen odati
kome služiš... Ne, krivo govorim. Da ćeš imenovati sve
kojima služiš. I sve koje izdaješ. I tada ćeš, govorio
sam Vattieru, vidjeti, začuditi se u koliko se točaka
podudaraju oba popisa. Ali što se može, Vattier de
Rideaux me nije poslušao. I sada zacijelo žali zbog
toga. Ali nije ništa izgubljeno. Ja ću te samo malo
osmuditi, a kada doznam što me zanima, prepustit ću
te na raspolaganje Vattieru. A on će ti oderati kožu,
pomalo, natenane.«
Sova je iz džepa izvukao rupčić i bočicu parfema.
Obilato je poškropio rupčić i prislonio ga na nos.
Parfem je ugodno mirisao na mošus, no Kenni je ipak
došlo na povraćanje.
»Kliješta, gospodine Brigdene.«
»Uhodim vas po Vilgefortzovu nalogu!« proderao se
Rience. »Radi se o djevojci! Prateći vaš odred nadao
sam se da ću vas prestići, dospjeti prije vas do toga
lovca na nagrade! Trebao sam pokušati otkupiti
djevojku od njega! Od njega, ne od vas! Jer vi je hoćete
ubiti, a Vilgefortzu je potreban živa! Što još hoćete
znati? Reći ću! Sve ću vam reći!«
»Hej, hej!« povikao je Sova. »Polakše! Glava boli od
te galame i poplave informacija. Možete zamisliti,
gospodo, što će biti kada ga se pripeče? Posve će nas
zaglušiti!«
Kriel i Silifant su glasno zagrohotali. Kenna i
Neratin Čeka nisu se pridružili veselju. Nije mu se
pridružio ni Bert Brigden, koji je upravo izvukao
šipku iz žara i kritički je pogledao. Željezo je bilo tako
užareno da se činilo prozirnim, kao da nije željezo
nego staklena cijev ispunjena vatrom.
Rience je to vidio i zagraktao.
»Ja znam kako naći lovca i djevojku!« proderao se.
»Znam to! Reći ću vam!« .
»Pa naravno.«
Kenna, koja mu je i dalje pokušavala čitati misli,
namrštila se primivši val očajničkog, bespomoćnog
bijesa. U Rienceovu mozgu je opet nešto puklo, još
jedna pregrada. Od straha će izreći nešto, pomislila je
Kenna, što je namjeravao držati dokraja kao adut, asa
kojim bi mogao pobiti druge asove u zadnjoj, odlučnoj
podjeli za najviši ulog. Sada, zbog običnog gnusnog
straha od boli, izbacit će tog asa u blato.
Odjednom joj je nešto pućnulo u glavi, osjetila je
u sljepoočnicama vrućinu, a onda iznenada studen.
I već je znala, znala skrivenu Rienceovu misao.
Bogovi, pomislila je. U kakvu sam se nevolju
uplela...
»Reći ću!« zaurlao je čarobnjak, crveneći i upijajući
izbuljene oči u koronerovo lice. »Reći ću ti nešto zbilja
važno, Skellene! Vattier de Rideaux...«
 Kenna je iznenada začula drugu, tuđu misao.
Vidjela je kako se Neratin Čeka s rukom na bodežu
primiče vratima.
Zatopotale su čizme, u vijećnicu je upao Boreas
Mun.
»Gospodine koroneru! Brzo, gospodine koroneru!
Došli su... Nećete povjerovati tko!«
Skellen je pokretom zaustavio Brigdena koji se s
užarenim željezom saginjao prema špijunovim
petama.
»Trebao bi igrati lutriju, Rience«, rekao je,
gledajući kroz prozor. »U životu nisam sreo nikoga tko
ima takvu sreću.«
Kroz prozor se vidjelo mnoštvo, a usred mnoštva
par na konjima. Kenna je odmah znala tko su. Znala
je tko je mršavi div s blijedim ribljima očima što jaše
na visokom doratu.
I tko je pepeljastokosa djevojka na lijepoj vranoj
kobili. Sa svezanim rukama i psećom ogrlicom oko
vrata. S modricom na natečenom obrazu.
.
Vysogota se u kolibu vratio u groznom
raspoloženju, potišten, šutljiv, čak i ljutit. Bila je to
posljedica razgovora sa seljakom koji je doplovio
čamcem preuzeti kože. Možda zadnji put prije
proljeća, rekao je seljak. Vrijeme je iz dana u dan sve
lošije, rosulja i vjetar su takvi da te strah isploviti na
vodu. Izjutra se po barama hvata led, snijeg samo što
nije, a za njim i mrazovi, začas će stati rijeka i
rukavci, tada s čunom u spremište, a van sa
sanjkama. Ali na Pereplut čak ni sanjkama ne možeš,
tu su močalina na močalini...
Seljak je imao pravo. Predvečer se naoblačilo, s
tmurnoga su se neba prosule bijele pahulje. Snažan
istočni vjetar polegao je suhu trsku, bjelogrivi valiđ
namreškali su površinu razlivene vode. Zahladnjelo je
oštro, neugodno.
Prekosutra, pomislio je Vysogota, blagdan je
Saovine. Po vilenjačkom će kalendaru već za tri dana
biti nova godina. Po ljudskom kalendaru, novu
godinu valja pričekati još dva mjeseca.
Kelpie, Cirina vrana kobila, toptala je i frktala u
malenoj staji.
Kada je ušao u kolibu, našao je Ciri kako
prekopava kovčege. Dopustio joj je to, čak je i
potaknuo. Kao prvo, bila joj je to posve nova
zanimacija - nakon jahanja na Kelpie i prelistavanja
knjiga. Kao drugo, u škrinjama je bilo puno stvari
njegovih kćeri, a djevojci je trebala toplija odjeća. Više
presvlaka odjeće, jer su u zimi i vlazi protjecali dugi
dani prije no što bi se oprano ruho napokon osušilo.
Ciri je birala, premjeravala, odbacivala, odlagala.
Vysogota je sjeo za stol. Pojeo je dva kuhana krumpira
i kokošje krilce. Šutio je.
»Lijep rad.« Pokazala mu je predmete koje nije
vidio godinama i čak je zaboravio da ih ima. »I ovo je
pripadalo tvojoj kćeri? Voljela se klizati?«
»Obožavala. Nije mogla dočekati zimu.«
»Mogu uzeti?«
 »Uzmi što hoćeš«, slegnuo je ramenima. »Ja od
toga nemam nikakve koristi. Ako će tebi poslužiti i
ako ti cipele odgovaraju... Ali zar se ti to pakiraš, Ciri?
Spremaš se na odlazak?«
Zagledala se u hrpice odjeće.
»Da, Wysogoto«, rekla je nakon trenutka šutnje.
»Tako sam odlučila. Jer vidiš... Nema vremena za
gubljenje.«
»Tvoji snovi.«
»Da«, priznala je malo potom. »Vidjela sam u
snovima vrlo ružne stvari. Nisam sigurna jesu li se
već dogodile ili tek dolaze. Nemam pojma hoću li
uspjeti spriječiti... Ali moram ići. Vidiš, ja sam se
svojedobno ljutila na svoje bližnje što mi nisu pritekli
u pomoć. Što su me prepustili na milost i nemilost
sudbini... A sada mislim da možda njima treba moja
pomoć. Moram ići.«
»Dolazi zima.«
»Baš zbog toga i moram ići. Ako ostanem, zapet ću
ovdje do proljeća... Sve do proljeća ću se gristi zbog
nerada i nesigurnosti, mučena košmarima. Moram
poći, poći odmah, pokušati naći tu Lastavičju kulu.
Taj teleport. Sam si izračunao da do jezera ima
petnaest dana puta. Mogla bih biti ondje prije punog
mjeseca u studenom...«
»Ne možeš sada napustiti skrovište«, izgovorio je s
naporom. »Sada ne. Uhvatit će te, Ciri... Tvoji
progonitelji... jako su blizu. Ne možeš sada...«
Bacila je bluzu na pod, ustala, kao odapeta
oprugom.
 »Nešto si doznao«, oštro je ustvrdila činjenicu. »Od
seljaka koji je uzeo kože. Govori.«
»Ciri...«
»Govori, molim te!«
Izgovorio je. Poslije je to požalio.
.
»Valjda ih je đavo poslao, dobri moj gospon
pustinjak«, promrmljao je seljak, prekinuvši na
trenutak prebrojavanje koža. »Valjda đavo. Od same
su se Ravnodnevice nateravali po šumama, tražili
nekakvu curu. Strašili su, derali se, prijetili, ali
odmah bi otišli dalje, nisu nikad stigli preveč
namučiti. Ali sada su se zmislili nečega drugog pak
su po nekim selima i naseljima ostavili nekakve...
Stare žare ili nekaj takvoga. A nisu to nikakve žare,
dobri gospon, ni stare ni nove, samo po tri ili četiri
obične barabe, muka jedna. Izgleda da budu ćelu
zimu tako vrebali neće li cura koju love izviriti odnekle
iz skrovišta i poviriti u selo. Tada ju te stare žare
trebaju vloviti.«
»Ima ih i kod vas?«
Seljak se smrknuo, zaškrgutao zubima.
»Kod nas nema. Smo meli sreču. Ali u Dun Dareu,
pola dana od nas, sede četvorica. Smestili su se v
krčmi na priselku. Podlaci, dobri gospon pustinjak,
niškoristi pokvareni, gadovi. Cure su dirali, a kada su
se selaki digli, pretukli su ih, gospon dobri, bez
milosti. Na smrt...«
»Ubili su ljude?«
 »Dvojicu. Seoskoga starješinu i još jednoga. I ima
li kazne, dobri gospodine, za takve gadove? Ima li
zakona? Nemaš ni kazne ni zakona! Jedan je tišler
koji je k nama sa ženom i kćeri prebegel iz Dun Darea,
rekel je da su prije na svetu postojali vešci... Oni su
sa svakojakom gamadi red delali. Da je pozvati u Dun
DSre vešca da bi tu gamad istrebil...«
»Vješci ubijaju čudovišta, ne ljude.«
»To su zločinci, dobri gospon pustinjak, nisu
nikakvi ljudi, zveri iz pakla izašle. Vešca treba na njih,
tak je, vešca... No, ali vreme mi je, dobri gospon
pustinjak... Uh, ide zima! Brzo će sa čunom trebati
nutra, a sa sanjkama vun... A na te pokvarenjake iz
Dun Darea, gospon dobri, vešca treba...«
.
»Baš tako«, ponovila je kroz stisnute zube Ciri.
»Točno tako. Treba vješca... Ili vješticu. Četvorica, ha?
U Dun Dareu? Rijekom uzvodno? Mogla bih dotamo
preko ada?«
»Bogova mu, Ciri«, zaprepastio se Vysogota.
»Valjda ne misliš ozbiljno...«
»Ne zazivaj bogove, ako ne vjeruješ u njih. A znam
da ne vjeruješ.«
»Pustimo na miru moj svjetonazor! Ciri, kakve ti
se to vražje zamisli legu u glavi! Kako uopće možeš...«
»Sada ti pusti na miru moj svjetonazor, Vysogoto.
Ja znam što mi je dužnost! Ja sam vještica!«
»Ti si mlada i nestabilna osoba!« prasnuo je. »Ti si
dijete koje je proživjelo traume, zlostavljano dijete,
neurotično i blisko živčanom slomu. I prije svega, ti si
bolesna od žudnje za osvetom! Zaslijepljena željom da
uzvratiš! Zar to ne shvaćaš?«
»Shvaćam bolje nego ti!« proderala se. »Jer ti
nemaš pojma što znači biti zlostavljan! Nemaš pojma
o osveti jer ti nitko nije nanio pravo zlo!«
Istrčala je iz kolibe, tresnuvši vratima, kroz koja je
na trenutak u trijem i izbu uletio strahovito hladan
vjetar. Tren poslije začuo je rzanje i topot kopita.
Ojađen, tresnuo je tanjurom o stol. Neka ide,
pomislio je srdito, neka istrese iz sebe bijes. Nije se
morao bojati za nju, često je jahala po močvarama,
danju i noću, poznavala je stazice, nasipe, ade i
ritove. Čak i da zaluta, bilo bi dovoljno da pusti uzde
- vrana Kelpie poznavala je put do kuće, do kozje
stajice.
Nakon nekog vremena, kada se već jako smračilo,
izašao je, objesio svjetiljku na stup. Stao je uz živicu,
osluškivao neće li čuti lupu kopita, pljuskanje vode.
No vjetar i šumorenje trske prigušivali su sve
zvukove, svjetiljka na stupu ljuljala se kao bijesna i
na kraju se ugasila.
Tada je začuo. Iz daljine. Ne, ne sa strane na koju
je pošla Ciri. Sa suprotne strane. S močvara.
Divlji, neljudski, prodoran, zavijajući krik. Cvilež.
Trenutak tišine.
I opet. Beann'shie.
Vilenjačka sablast. Vjesnica smrti.
Vysogota je zadrhtao, od studeni i od straha. Brzo
se vratio do kolibe, mrmljajući i pjevušeći pod nos, da
ne čuje, da ne bi čuo, jer to se nije smjelo čuti.
 Prije no što je stigao ponovo upaliti svjetiljku, iz
tame je izronila Kelpie.
»Uđi u kolibu«, rekla je Ciri, blago i meko. »I nemoj
izlaziti. Gadna noć.«
.
Za večerom su se opet porječkali.
»Izgleda da znaš puno toga o problemima dobra i
zla!«
»Znam! I to ne iz sveučilišnih knjiga!«
»Ne, naravno. Ti sve znaš iz vlastita iskustva. Iz
prakse. Dakako da si u svojem dugom,
šesnaestogodišnjem životu stekla puno iskustva.«
»Stekla sam ga dosta. Dovoljno!«
»Čestitam. Učena kolegice.«
»Ti se rugaš«, stisnula je zube, »a uopće si ne
možeš predočiti koliko ste lošega svijetu učinili vi,
otrcani znanstvenici, teoretičari, s vašim knjigama, sa
stoljetnim iskustvom toliko pomnog iščitavanja
moralnih traktata da niste nikada stigli barem
pogledati kroz prozor kako svijet izgleda doista. Vi,
filozofi, koji umjetno promičete iz prsta isisane
filozofije da biste primali plaće po sveučilištima. A
kako vam za ružnu istinu o svijetu ne bi platio ni
šugavi pas, izmislili ste etiku i moral, lijepe i
optimistične znanosti. Samo što su lažne i
prevarantske!«
»Nema ničega prevarantskijeg od nepromišljenih
osuda, balavice! Od prijekog i lakomislenoga
presuđivanja!«
 »Niste našli lijek protiv zla! A ja, balava vještica,
našla sam ga! Pouzdan lijek!«
Nije odgovorio, ali mora da ga je odalo lice, jer je
Ciri naglo skočila od stola.
»Misliš da govorim gluposti? Da govorim u vjetar?«
»Mislim«, odvratio je spokojno, »da govoriš
uzrujana. Mislim da uzrujana planiraš osvetu. I toplo
te nagovaram da se smiriš.«
»Ja sam mirna. A osveta? Odgovori mi: zašto ne?
Zašto bih trebala odustati od osvete? U ime čega?
Viših razloga? A postoji li išta više od poretka u
kojemu loša djela bivaju kažnjena? Za tebe, filozofe i
etičaru, osveta je nelijep čin, amoralan, neetičan, na
kraju i bespravan. A ja pitam: gdje je kazna za zlo?
Tko je mora utvrditi, presuditi i izvršiti? Tko? Bogovi
u koje ne vjeruješ? Veliki demijurg-stvoritelj kojim si
odlučio zamijeniti bogove? A možda zakon? Možda
nilfgaardska pravda, cesarski sudovi, prefekti? Ti
naivni starce!«
»Znači oko za oko, zub za zub? Krv za krv? I za tu
krv, nova krv? More krvi? Želiš utopiti svijet u krvi?
Naivna, zlostavljana djevojko? Tako se hoćeš boriti sa
zlom, vještice?«
»Da. Baš tako! Jer ja znam čega se zlo boji. Ne tvoje
etike, Vysogoto, ne propovijedi, ne moralnih traktata
o čestitu životu. Zlo se boji boli, sakaćenja, patnje,
konačno smrti! Ranjeno Zlo zavija od boli kao pas!
Valja se po podu i cvili, gledajući kako krv brizga iz
vena i arterija, ugledavši kosti što strše iz batrljaka,
vidjevši crijeva što puze iz droba, osjećajući kako
skupa s hladnoćom nadolazi smrt. Tada i samo tada
diže se Zlu kosa na glavi i Zlo tada vrišti: ›Milost!
Žalim zbog grijeha! Dobri ljudi, bit ću dobro i čestito,
prisežem! Samo spašavajte, zaustavite krv, ne dajte
da krepam! ‹«
»Da, pustinjače. Na takav se način pobjeđuje Zlo!
Ako te Zlo hoće povrijediti, nanijeti ti bol - preduhitri
ga, najbolje onda kada to Zlo ne očekuje. Ako pak nisi
stigao preduhitriti Zlo, ako te je Zlo povrijedilo,
uzvrati mu! Napadni ga, najbolje kada je već
zaboravilo, kada se osjeća sigurno. Otplati mu
dvostruko. Trostruko. Oko za oko? Ne! Oba oka za
jedno oko! Zub za zub? Ne! Svi zubi za zub! Uzvrati
Zlu! Učini da zavija od boli, da mu od toga zavijanja
iscure oči. I tada, pogledavši na pod, možeš smjelo i
sigurno reći: ovo što ovdje leži više neće povrijediti
nikoga, nikomu neće zaprijetiti. Jer kako može
zaprijetiti bez očiju? Bez obje ruke? Kako može
povrijediti kada mu se crijeva vuku po ledini, a krv se
u upija tu ledinu?«
»A ti«, rekao je polagano pustinjak, »stojiš s
krvavim mačem u ruci i gledaš krv koja se upija u
ledinu. I imaš drskosti pomisliti kako je eto riješena
ta vječna dvojba, dosegnut san filozofa. Misliš da se
priroda Zla promijenila?«
»Itekako«, rekla je uvjereno. »Jer to što leži na
zemlji i krvari, više nije Zlo. Možda još nije Dobro, ali
Zlo nije posve sigurno!«
»Kažu«, rekao je polagano Vysogota, »da priroda ne
podnosi prazninu. To što leži na zemlji, što krvari, što
je palo od tvoga mača, više nije Zlo. A što je onda?
Jesi li ikada razmišljala o tome?«
 »Ne. Ja sam vještica. Dok su me učili, prisegnula
sam si da ću se boriti protiv Zla. Uvijek. I bez
razmišljanja.«
»Jer kada počneš razmišljati«, dodala je muklo,
»ubijanje gubi smisao. Osveta gubi smisao. A to se ne
smije dopustiti.«
Zavrtio je glavom, ali ga je pokretom ruke
spriječila da nastavi raspravu.
»Vrijeme je da dovršim svoju priču, Vysogoto.
Pričala sam ti više od trideset noći, od Ekvinocija do
Saovine. A nisam ti ispričala sve. Prije no što odem,
moraš znati što se na dan Ekvinocija dogodilo u selu
zvanom Rogotin.«
.
Jauknula je dok ju je povlačio sa sedla. Bedro u
koje ju je jučer udario, boljelo ju je.
Potegao je lanac pričvršćen za ogrlicu, povukao je
prema svijetloj kući.
Na vratima zgrade stajalo je nekoliko naoružanih
muškaraca. I jedna visoka žena.
»Bonhart«, rekao je jedan od muškaraca, vitki
brinet mršava lica koji je u rukama držao mjedi
okovanu kandžiju. »Treba ti priznati, umiješ
iznenaditi.«
»Zdravo, Skellene.«
Taj koji je nazvan Skellenom neko joj je vrijeme
zurio ravno u oči. Zadrhtala je pod tim pogledom.
»Kako dakle?« obratio se ponovo Bonhartu. »Hoćeš
li objasniti odjednom ili možda pomalo?«
 »Ne volim objašnjavati na trgu, jer muhe ulijeću u
usta. Možemo li ući u izbu?«
»Izvoli.«
Bonhart je trgnuo lancem ogrlice.
U izbi je čekao još jedan muškarac, raščupan i
blijed, vjerojatno kuhar, jer je bio zauzet čišćenjem
odjeće od tragova brašna i vrhnja. Kada je ugledao
Ciri, oči su mu zasjale. Prišao im je.
Nije bio kuhar.
Odmah ga je prepoznala, sjećala se tih gadnih
očiju i znamena na licu. Bio je to onaj koji ju je skupa
s Vjevericama progonio na Thaneddu, njemu je
pobjegla iskočivši kroz prozor, i on je zapovjedio
vilenjacima da skaču za njom. Kako ga je onaj
vilenjak nazvao? Rens?
»Eto, eto!« rekao je zajedljivo, jako i bolno je bodući
prstom u prsa. »Gospođica Ciri! Nismo se vidjeli od
Thanedda. Dugo sam vas tražio, dugo. I napokon
pronašao!«
»Ne znam, poglaviti, tko ste«, rekao je hladno
Bonhart. »Ali to što ste navodno vi pronašli zapravo je
moje, pa držite šape podalje, ako vam je stalo do vaših
prstića.«
»Zovem se Rience.« Čarobnjakove su oči nelijepo
bljesnule. »Izvolite to ljubazno upamtiti, gospodine
lovce na nagrade. A tko sam, ubrzo će se pokazati.
Ubrzo će se pokazati i kome će ova gospođica pripasti.
Ali nemojmo trčati pred rudo. Zasad joj samo želim
prenijeti pozdrave i nešto obećati. Nemate ništa
protiv, nadam se?«
 »Samo se vi nadajte.«
Rience se približio Ciri, izbliza je pogledao u oči.
»Tvoja skrbnica, vještica Yennefer«, procijedio je
otrovno, »jednom mi se zamjerila. Pa sam je, kada mi
je pala u ruke, ja, Rience, naučio boli. Ovim rukama,
ovim prstima. I obećao sam joj da ću kada mi
dopadneš ruku ti, kraljevno, i tebe poučiti boli. Ovim
rukama, ovim prstima...«
»Rizično«, rekao je tiho Bonhart. »Vrlo je rizično,
gospodine Rience, ili kako se već zovete, uznemirivati
moju djevojčicu i prijetiti joj. Ona je osvetoljubiva,
spremna vam je to upamtiti. Držite, ponavljam,
podalje od nje svoje ruke, prste i sve druge dijelove
tijela.«
»Dosta«, presjekao je Skellen, ne spuštajući
radoznali pogled s Ciri. »Prestani, Bonharte. I ti se,
Rience, isto smiri. Smilovao sam ti se, ali mogu se
predomisliti i dati te opet zavezati za noge stola.
Sjednite obojica. Popričajmo kao kulturni ljudi. U
trojicu, u tri para očiju. Jer se ima, kako mi se čini, o
čemu popričati. A predmet razgovora ćemo zasad
staviti pod stražu. Gospodine Silifante!«
»Samo mi je dobro pripazite.« Bonhart je Silifantu
uručio kraj lanca. »Kao oko u glavi.«

***

Kenna se držala po strani. Naravno, željela je bolje

pogledati curu o kojoj se u zadnje toliko pričalo, ali joj
se nikako nije guralo u mnoštvo oko Harsheima i
Silifanta koji su zagonetnog zarobljenika vodili do
stupa na majdanu.
 Svi su se okupljali, proguravali, razgledavali.
Pokušavali su čak opipati, gurnuti, potegnuti.
Djevojka je hodala ukočeno, blago je hramala, ali je
glavu držala visoko. Tukao ju je, pomislila je Kenna.
Ali je nije slomio.
»To je znači ta Falka...«
»Nedorasla cura!«
»Cura, fuj! Gubiduša!«
»Kažu da je, beštija, šestoricu u areni u
Claremontu sasjekla...«
»A koliko njih još i prije... Đavolica...«
»Vučica!«
»A kobila, kakva kobila, pogledajte. Prelijep,
plemenit konj... A tu, kod Bonharta, kakav mač...
Ha... Čudesan!«
»Puštaj!« zarežao je Dacre Silifant. »Ne dodiruj!
Kamo ćeš s ručetinama po tuđim stvarima? I djevojku
ne dirati, ne pipati, ne smetati, ni vrijeđati! Pokažite
malo suosjećanja. Tko zna nećemo li je još prije zore
morati pogubiti. Neka makar dotad ima mira.«
»Ako je curi umrijeti«, nacerio se Cyprian Fripp
Mlađi, »možda bismo joj mogli to što joj je ostalo od
života zasladiti i fino joj ugoditi? Uzeti ju na sijeno i
izjebati?«
»Pa da!« zagrohotao je Kabernik Turent. »Mogli
bismo! Upitajmo Sovu smije li se...«
»Ja vam kažem da ne smije!« presjekao je Dacre.
»Vama je uvijek isto po glavama, jebači prokleti!
Rekoh, djevojku da ste pustili na miru. Andres,
Stigward, stanite ovdje uz nju. Ne ispuštajte je iz vida,
ne odstupajte ni za korak. A one koji se približe,
korbačem!«
»Ma daj!« rekao je Fripp. »Ako ne može, ne može,
nama je svejedno. Hajdemo, momci, do sjenika,
mještanima, oni tamo peku ovna i prasca za gozbu.
Pa danas je Ravnodnevica, blagdan. Dok gospoda
vijećaju, mi ćemo se zabaviti.«
»Hajdemo! Izvuci, Dede, neki bocunčić iz sepeta.
Potegnut ćemo koju! Može li, gospodine Silifante?
Gospodine Harsheime? Danas je blagdan, a ionako
nećemo noću nikamo.«
»E jeste mudraci!« namrštio se Silifant. »Samo vam
je do ića i pića! A tko će ovdje ostati čuvati curu i
priskočiti gospodinu Stefanu na poziv?«
»Ja ću ostati«, rekao je Neratin Čeka.
»I ja«, rekla je Kenna.
Dacre Silifant ih je ozbiljno pogledao. Onda im je
odobravajuće mahnuo rukom. Fripp i družba
zahvalili su neskladnom drekom.
»Ali da ste mi tamo, na toj svetkovini, pripazili!«
upozorio je Ola Harsheim. »Cure ne dirati da seljaci
ne bi nekoga vilama prepipali po slabinama!«
»Ma daj! Ideš s nama, Chloe? A ti, Kenna? Nećeš
se predomisliti?«
»Neću. Ostajem.«
.
»Ostavili su me kraj stupa, na lancu, zavezanih
ruku. Čuvala su me dvojica. A dvoje, stojeći nedaleko,
neprekidno se osvrtalo, promatralo. Visoka i zgodna
žena. I muškarac nekako ženskaste pojave i kretnji.
Nekako čudan.«
Mačka koja je sjedila posred izbe zijevnula je
široko, iznureni miš prestao ju je zabavljati. Vysogota
je šutio.
»Bonhart, Rience i taj Skellen - Sova i dalje su
raspravljali u vijećnici. Nisam znala o čemu. Mogla
sam očekivati najgore, ali pomirila sam se sa
sudbinom. Još jedna arena? Hoće li me samo ubiti?
Kako im drago, mislila sam, samo neka to čim prije
završi.«
Vysogota je šutio.
. ie .
Bonhart je uzdahnuo.
»Ne gledaj me tako, Skellene«, ponovio je. »Samo
sam htio zaraditi. Pa i sam znaš da mi je došlo vrijeme
za mirovinu, sjesti na verandu, gledati golubove.
Davao si mi za štakoricu sto florena, htio si je
obavezno mrtvu. To me navelo da se upitam. Koliko
ta gospođica može doista vrijediti, pomislio sam. I
smislio da će kada je ubijem ili predam vrijediti
sigurno manje nego da je zadržim. Staro pravilo
gospodarstva i trgovine. Robi poput nje vrijednost
neprestano raste. Može se trgovati...«
Sova je nabrao nos kao da je u blizini nešto
zasmrdjelo.
»Iskren si, Bonharte, do bola. Ali prijeđi na stvar.
Na objašnjenja. Bježiš s djevojkom preko cijelog
Ebbinga i onda se odjednom pojaviš i opravdaš to
gospodarskim pravilima. Objasni što se dogodilo.«
 »Što se tu ima objašnjavati«, gadno se nasmiješio
Rience. »Gospodin Bonhart se jednostavno domislio
tko je ta cura zapravo. I koliko vrijedi.«
Skellen ga nije počastio pogledom. Zurio je u
Bonharta, u njegove riblje, bezizražajne oči.
»I tu dragocjenu djevojku«, procijedio je, »taj
skupocjeni plijen, koji ti treba osigurati mirovinu,
bacaš u Claremontu u arenu i prisiliš je da se bori na
smrt. Riskiraš njezin život, iako živa vrijedi toliko.
Kako to, Bonharte? Nešto mi tu ne štima.«
»Da je poginula u toj areni«, Bonhart nije poniknuo
pogledom, »značilo bi da ne vrijedi ništa.«
»Shvaćam.« Sova se blago namrštio. »Ali umjesto
da djevojku odvedeš u još jednu arenu, doveo si je
meni. Zašto, ako smijem upitati?«
»Ponavljam«, nacerio se Rience. »Dosjetio se tko je
ona.«
»Bistri ste, gospodine Rience.« Bonhart se
protegnuo tako da su mu zapucketali zglobovi.
»Pogodili ste. Da, istina je, s vješticom školovanom u
Kaer Morhenu vezala se još jedna zagonetka. U
Gesou, prilikom napada na plemkinju, curi se
razvezao jezik. Da je navodno važna i da je prema
njezinu naslovu barunica sitna, da joj se treba
duboko klanjati. Onda ta Falka, mislim si, mora da je
u najmanju ruku grofica. Zanimljivo. Vještica, to je
jedno. Zar se viđa puno vještica? U bandi je Štakora,
to je drugo. Carski je koroner osobno naganja od
Koratha pa sve do Ebbinga, zapovijeda da ju se ubije,
treće. A uza sve to... navodno je plemkinja visoka
roda. Ha, mislim si ja, valjat će curu napokon ispitati
tko je uistinu.«
Ušutio je nakratko.
»Isprva«, obrisao je nos orukvicom, »nije htjela
govoriti. Iako sam je molio. Rukom, nogom, bičem
molio. Ranjavati je nisam htio... Ali na sreću, našao
se brico. S priborom za vađenje zuba. Privezao sam je
za stolac...«
Skellen je čujno progutao slinu. Rience se
nasmiješio. Bonhart je pogledao orukvicu.
»Sve mi je rekla i prije... Čim je vidjela
instrumente. Ta kliješta za zube i ostalo. Odmah je
postala razgovorljivija. Pokazalo se da je to...«
»Kraljevna Cintre«, rekao je Rience, zureći u Sovu.
»Nasljednica prijestolja. Kandidatkinja za ženu cara
Emhyra.«
»Što mi gospodin Skellen nije izvolio reći«, nakrivio
je usta lovac na nagrade. »Zapovjedio je da ju se
naprosto likvidira, nekoliko puta je to naglasio. Ubiti
na mjestu i bez milosti! Kako to, gospodine Skellene?
Ubiti kraljicu? Buduću suprugu svoga cara? A čim se
car s njom vjenča, ako je vjerovati glasinama, uslijedit
će velika amnestija?«
Dok je govorio, Bonhart je Skellena probadao
očima. Ali carski koroner nije spuštao pogled.
»Eto«, nastavio je lovac, »ispada: zbrka. I tako sam,
premda sa žaljenjem, odustao od svojih planova u
vezi s vješticom-kraljevnom. Doveo sam cijelu tu
zbrku ovamo, gospodinu Skellenu. Da popričamo,
sredimo stvari... Jer ta je zbrka čini se malko
prevelika za Bonharta samoga...«
 »Vrlo ispravan zaključak«, zakriještalo je Rienceu
nešto ispod pazuha. »Vrlo ispravan zaključak,
gospodine Bonharte. To što ste uhvatili, gospodo,
malo je preveliko za vas obojicu. Na vašu sreću, s
vama sam i ja.«
»Što je to?« Skellen je skočio sa stolca. »Što je to,
prokleto bilo?«
»Moj meštar, čarobnjak Vilgefortz.« Rience je
izvukao ispod pazuha malu srebrnu kutijicu.
»Točnije, glas moga meštra. Koji dopire iz ovoga
magičnog uređaja koji se zove brzoglas.«
»Sve vas pozdravljam, gospodo«, rekla je kutijica.
»Šteta, mogu vas samo čuti, no teleprojekciju ili
teleportaciju ne dopuštaju mi neodgodivi poslovi.«
»Samo nam je još to manjkalo«, zarežao je Sova.
»Ali mogao sam se i domisliti. Rience je preglup da bi
djelovao sam i na svoju ruku. Mogao sam se domisliti
da cijelo vrijeme vrebaš negdje u mraku, Vilgefortze.
Kao stari gojazni pauk vrebaš u tami čekajući da
paučina zatreperi.«
»Kako slikovita usporedba.«
Skellen je prasnuo.
»I ne maži nam oči, Vilgefortze. Služiš se Rienceom
i njegovom kutijicom ne zbog navale poslova, već zbog
straha pred čarobnjačkom vojskom, svojim starim
pajdašima iz Vrhovništva, koji skeniraju cijeli svijet u
potrazi za tragovima magije s tvojim algoritmom. Da
pokušaš teleportaciju, otkrili bi te u trenu.«
»Dojmljiva li znanja.«
 »Nismo si bili predstavljeni.« Bonhart se prilično
teatralno naklonio pred srebrnom kutijicom. »Ali
zacijelo po vašem nalogu i s vašom ovlasti, gospodine
čarobniče, poglaviti Rience obećava djevojci muke?
Ne varam se? Časne mi riječi, ta djevojka postaje sa
svakim trenom sve važnija. Svima je, ispada,
potrebna.«
»Nismo se upoznali«, prozborio je iz kutijice
Vilgefortz. »Ali ja vas poznajem, Leo Bonharte,
začudili biste se koliko dobro. A djevojka je doista
važna. Pa to je Lavić iz Cintre, Prvotna krv. Prema
Itlininom pretkazanju njezini će potomci u
budućnosti vladati svijetom.«
»Zato vam je toliko potrebna?«
»Meni je potrebna samo njezina placenta.
Posteljica. Kad iz nje izvadim posteljicu, ostalo možete
pokupiti. Čujem li ja tamo nekakvo uzdisanje?
Nekakvo uzdisanje i puhanje puno odbojnosti? Čije?
Gospodina Bonharta koji djevojku svakodnevno muči
na profinjene načine, fizički i psihički? Stefana
Skellena, koji na zapovijed izdajica i urotnika želi
djevojku ubiti? Ha?«
Prisluškivala sam ih, prisjećala se Kenna ležeći na
prični s dlanovima položenim pod vrat. Stajala sam
iza ugla i čula. I kosa mi se dizala na glavi. Po cijelom
tijelu. Odmah sam shvatila veličinu zbrke u koju sam
upala.
»Da, da«, odjeknulo je iz brzoglasa, »izdao si svoga
cara, Skellene. Bez oklijevanja, u prvoj prilici.«
Sova je omalovažavajuće puhnuo.
 »Zbilja je velika stvar kada mi izdaju predbacuje
veleizdajnik kakav si ti, Vilgefortze. Osjećao bih se
počašćenim. Da ne zvuči kao jeftina sajamska
dosjetka.«
»Ja ti ne predbacujem izdaju, Skellene, ja
ismijavam tvoju naivnost i nesposobnost u izdaji. Jer
za koga ti izdaješ svoga vladara? Za Ardala aep
Dahyja i de Wetta, kneževe čiji je bolesni ponos
povrijeđen time što je car odbacio njihove kćeri
planirajući brak s Cintrijkom? A oni su računali da
će iz njihovih rodova poteći nova dinastija, da će
njihovi rodovi biti u Carstvu prvi, da će ubrzo nadrasti
i sam tron! Emhyr ih je jednim potezom lišio te nade
i oni su odlučili popraviti tijek povijesti. Za oružanu
pobunu još nisu spremni, ali mogli bi likvidirati
djevojku koju je Emhyr pretpostavio njihovim
kćerima. Naravno da im se ne kalja njihove
aristokratske ručice, pa su našli plaćenoga žbira,
Stefana Skellena, koji pati od prekomjerne ambicije.
Kako je to bilo, Skellene? Nećeš nam ispričati?«
»Zašto?« proderao se Sova. »I kome? Pa ti kao i
obično znaš sve, veliki magu! Rience kao i obično ne
zna ništa i tako treba i ostati, a Bonharta to i ne
zanima...«
»Ti se pak, kako već rekoh, nemaš baš čime hvaliti.
Kneževi su te kupili obećanjima, a ti si previše
inteligentan da ne bi znao da se s umišljenim
plemenitašima ne valja petljati. Danas im trebaš kao
oruđe za likvidaciju Cintrijke, a sutra će te se riješiti,
jer si skorojević niska roda. Obećali su ti u novome
Carstvu položaj Vattiera de Rideauxa? Valjda ni sam
u to ne vjeruješ, Skellene? Vattier im je potrebniji, jer
prevrati dolaze i prolaze, a tajne službe ostaju uvijek
iste. Tvojim rukama žele samo ubiti, Vattiera trebaju
da bi ovladali sigurnosnim aparatom. Osim toga,
Vattier je vicomte, a ti si nitko.«
»Stvarno«, napućio je usne Sova. »Previše sam
inteligentan da to ne bih primijetio. Sada bih, znači,
trebao kao sljedećega izdati Ardala aep Dahyja i
pristati uz tebe, Vilgefortze? Na to ciljaš? Ali ja nisam
plamenac na kuli koji se okreće kako zapuše vjetar!
Ako podupirem revoluciju, činim to iz uvjerenja i zbog
ideje. Treba okončati despotsku tiraniju, uvesti
ustavnu monarhiju, a nakon nje i demokraciju...«
»Što?«
»Vladavinu naroda. Uređenje u kojemu će vladati
narod. Svi građani svih staleža putem na poštenim
izborima izabranih najdostojnijih i najpoštenijih
predstavnika...«
Rience je zaurlao od smijeha. Divlje se nasmijao
Bonhart. Srdačno, premda malo kreštavo, nasmijao
se i iz brzoglasa čarobnjak Vilgefortz. Sva trojica su
se dugo smijala i grohotala, roneći krupne suze.
»Ta ti je dobra«, prekinuo je veselje Bonhart.
»Nismo se ovdje skupili da se zezamo, nego da
trgujemo. Djevojka, barem zasad, ne pripada svim
poštenim građanima svih zemalja, već meni. Ali mogu
je i prodati. Što nudite, gospodine čarobnjače?«
»Zanima te vladanje svijetom?«
»Ne.«
»Onda ću ti dopustiti«, rekao je polagano
Vilgefortz, »da nazočiš pri tome što ću raditi djevojci.
Moći ćeš gledati. Znam da ti je takvo promatranje
draže od svih drugih užitaka.«
Bonhartove oči su zasjale. Ali bio je miran.
»A konkretnije?«
»A konkretnije: spreman sam platiti tvoju
dvadesetostruku tarifu. Dvije tisuće florena. Uzmi u
obzir, Bonharte, da je to vreća novca koju nećeš moći
ponijeti, trebat ćeš snažnu mazgu. Dostajat će ti za
mirovinu, verandu, golubove, pa čak i za piće i kurve,
ako sačuvaš razboritu umjerenost.«
»Slažem se, gospodine čarobnjače«, nasmijao se
naizgled bezbrižno lovac. »Time s pićem i kurvama
zbilja ste me dirnuli. Sklopit ćemo posao. Ali
nadovezao bih se i na ponuđeno promatranje. Radije
bih je, istina, gledao kako izdiše u areni, ali i na vaše
ću rezuckanje rado baciti pogled. Neka to bude
bonus.«
»Posao sklopljen.«
»Brzo ste to obavili«, kiselo je ocijenio Sova. »Zbilja,
Vilgefortze, brzo si i glatko sklopio ortaštvo s
Bonhartom. Ortaštvo koje jest i bit će sodetas leonina.
Ali da niste nešto zaboravili? Vijećnicu u kojoj sjedite
i Cintrijku kojom trgujete okružuje dva tuceta
naoružanih ljudi. Mojih ljudi.«
»Dragi koroneru Skellene«, odjeknuo je
Vilgefortzov glas iz kutijice. »Vrijeđate me držeći da
vas u razmjeni želim oštetiti. Baš naprotiv. Kanim biti
neobično velikodušan. Ne mogu vam osigurati tu,
kako ste se izvoljeli izraziti, demokraciju. Ali zajamčit
ću vam materijalnu pomoć, logističku potporu i
pristup informacijama, zahvaljujući kojima ćete
prestati biti oruđe i slugan, te postati partner. Takav
s čijom će osobom i mišljenjem računati knez
Joachim de Wett, vojvoda Ardal aep Dahy, grof
Broinne, grof d'Arvy i svi ostali plavokrvni urotnici.
Što se tiče toga da je to sodetas leonina? Dakako, ako
je plijen Cirilla, lavlji ću dio uzeti ja i to kako mi se
čini zasluženo. Zar te to toliko boli? Pa i sam ćeš imati
nemalu dobit. Ako mi predaš Cintrijku, položaj
Vattiera de Rideauxa ti je već u džepu. A kao šef tajnih
službi, Stefane Skellenu, možeš ostvariti najrazličitije
utopije, pa čak i demokraciju i poštene izbore. Kako
dakle vidiš, za jednu mršavu petnaestogodišnjakinju,
dajem ti ostvarenje životnih snova i ambicija. Vidiš
to?«
»Ne«, zavrtio je glavom Sova. »Isključivo slušam.«
»Rience.«
»Slušam, meštre.«
»Daj gospodinu Skellenu primjer kakvoće naših
informacija. Reci mu što si izvukao od Vattiera.«
»U ovom je odredu«, rekao je Rience, »špijun.«
»Što?«
»To što čuješ. Vattier de Rideaux ima krticu. Zna
sve što radiš. Zašto to radiš i za koga. Vattier je ubacio
među vas svog agenta.«
Prišao joj je tiho. Gotovo ga nije ni čula.
»Kenna.«
»Neratine.«
»Pretraživala si mi misli. Ondje u vijećnici. Znaš o
čemu sam razmišljao. Dakle, znaš i tko sam.«
»Čuj me, Neratine...«
 »Ne. Ti mene poslušaj, Joanno Selborne. Stefan
Skellen izdaje zemlju i cara. Kuje urotu. Svi koji drže
njegovu stranu završit će na gubilištu. Rastrgnut će
ih konji na Trgu tisućljeća.«
»Ja ništa ne znam, Neratine. Ja izvršavam
zapovijedi... Što hoćeš od mene? Ja služim
koroneru... A komu ti služiš?«
»Carstvu. Gospodinu de Rideauxu.«
»Što hoćeš od mene?«
»Da pokažeš razboritost.«
»Odlazi. Neću te odati, neću reći... Ali otiđi, molim
te. Ja ne mogu, Neratine. Ja sam obična žena. Nije to
za moju glavu...«
Ne znam što učiniti. Skellen mi se obraćao kao
»gospi Selbome«. Kao časnici. Kome služim? Njemu?
Caru? Carstvu?
A odakle bih to mogla znati?
Kenna se odgurnula leđima od ugla kolibe,
zamahom šibe i prijetećim mrmljanjem potjerala
seosku dječurliju, radoznalo pogledavajući Falku koja
je sjedila kraj stupa.
Joj, jesam se u lijepu kašu uvalila. Joj, zamirisalo
je na omču. I konjsko govno na Trgu tisućljeća.
Ne znam kako će to završiti, pomislila je Kenna.
Ali moram ući u nju. U tu Falku. Makar na tren
oćutjeti njezine misli. Znati što i ona.
Razumjeti.
.
 »Približila se«, rekla je Ciri, gladeći mačku. »Bila je
visoka, njegovana, vrlo različita od ostatka cijele te
bande... Čak na svoj način i lijepa. I izazivala je
poštovanje. Ta dvojica koji su pazili na mene, vulgarni
prostaci, prestali su psovati kada je prišla.«
Vysogota je šutio.
»Ona se pak«, nastavljala je Ciri, »sagnula,
pogledala me u oči. Odmah sam osjetila nešto... Nešto
čudno... Kao da mi je nešto kvrcnulo straga u glavi,
zaboljelo me. Zašumjelo mi u ušima. Pogled mi se na
tren jako razbistrio... Nešto je u mene ušlo, odbojno i
ljigavo... Poznavala sam to. Yennefer mi je pokazivala
u svetištu... Ali toj ženi nisam htjela dopustiti... Pa
sam jednostavno odbila to nešto čime je prodirala u
mene, odbila i izbacila iz sebe, svom snagom koju sam
mogla prikupiti. A visoka žena se povila i zateturala,
kao da je udarena šakom, zakoraknula je dva koraka
unazad... I krv joj je potekla iz nosa. Iz obje nosnice.«
Vysogota je šutio.
»A ja sam«, Ciri je podigla glavu, »shvatila što se
dogodilo. Odjednom sam u sebi osjetila Silu. Izgubila
sam je ondje, u pustinji Korath, odrekla je se. Nisam
je poslije mogla crpsti, nisam je mogla koristiti. A ona,
ta žena, dala mi je Silu, gurnula mi je oružje u ruku.
Bila je to moja prilika.«
.
Kenna je zateturala i teško sjela na pijesak,
ljuljajući se i opipavajući tlo kao pijana. Krv joj je
tekla iz nosa na usta i podbradak.
 »Što je...« Andres Viemy je skočio, ali se odjednom
primio objeručke za glavu, otvorio usta, iz usta se
oslobodilo kriještanje. Široko otvorenih očiju zurio je
u Stigwarda, ali i iz piratova nosa i ušiju već je curila
krv, a oči su mu se maglile. Andres je pao na koljena,
gledajući Neratina Čeku, koji je stajao sa strane i
mimo promatrao.
»Nera... tine... Pomozi...«
Čeka se nije pomaknuo. Gledao je u djevojku. Ona
je skrenula pogled na njega, a on se zaljuljao.
»Ne treba«, brzo ju je preduhitrio. »Na tvojoj sam
strani. Hoću ti pomoći. Daj, presjeći ću ti veze... Evo
ti nož, sama prereži ogrlicu. Ja ću dovesti konje.«
»Čeka...« protisnuo je kroz stegnuto grlo Andres
Viemy. »Ti izdaj...«
Djevojka ga je ošinula pogledom, a on je pao na
Stigwarta, koji je nepomično ležao i savio se u fetalni
položaj. Kenna i dalje nije mogla ustati. Krv joj je
gustim kapima kapala na grudi i trbuh.
»Uzbuna!« proderala se odjednom Chloe Stitz
izlazeći iza koliba i ispustivši ovčje rebro. »Uzbuuuna!
Silifante! Skellene! Djevojka bježi!«
Ciri je već bila u sedlu. U ruci je imala mač.
»Đihaaa, Kelpie!«
»Uzbuuuuuna!«
Kenna je grebla po pijesku. Nije mogla ustati. Noge
ju uopće nisu slušale, bile su kao drvene.
Psioničarka, pomislila je. Naletjela sam na
superpsioničarku. Djevojka je deset puta jača od
mene... Dobro da me nije ubila... Kojim čudom sam
još pri svijesti?
Od brvnara već je jurila cijela gomila na čelu s
Olom Harsheimom, Bertom Bridgenom i TQom
Echradeom, na gumno su već žurili i stražari s vrata
na palisadi, Dacre Silifant, Boreas Mun. Ciri se
okrenula, uzviknula, pošla galopom prema rijeci. Ali i
odatle su već trčali naoružani ljudi.
Skellen i Bonhart su iskočili iz vijećnice. Bonhart
je u ruci imao mač. Neratin Čeka se proderao, naletio
na njih konjem i oborio obojicu. Onda se ravno iz
sedla bacio na Bonharta i pritisnuo ga na tlo. Rience
je izletio na prag i izbezumljeno zurio.
»Hvatajte je!« riknuo je Skellen, skačući sa zemlje.
»Hvatajte ili ubijte!«
»Živu!« zavapio je Rience. »Žiiiivu!«
Kenna je vidjela kako su Ciri otjerali od palisade
duž rijeke, kako je okrenula vranu kobilu i
promaknula prema vratima. Vidjela je kako joj je
Kabernik Turent priskočio i htio je svući iz sedla,
vidjela je kako je sijevnuo mač, vidjela je kako je iz
Turentova vrata briznula grimizna pruga. Vidjeli su to
i Dede Vargas i Fripp Mlađi. Nisu odlučili presjeći
djevojci put, nestali su među brvnarama.
Bonhart je skočio, udarcem jabukom mača
odgurnuo od sebe Neradna Cekua i zasjekao ga
strašno, iskosa kroz prsa. I smjesta je skočio za Ciri.
Rasječeni Neratin ga je žestoko krvareći uspio još
uhvatiti za noge, pustio ga je tek priboden vrhom
mača za pijesak. Ali je i tih nekoliko sekundi
odugovlačenja bilo dovoljno.
 Djevojka je podbola kobilu, bježeći pred Silifantom
i Munom. Skellen joj je kradom, kao vuk, pritrčao
slijeva, zamahnuo rukom. Kenna je vidjela kako je
nešto bljesnulo u letu, vidjela kako se djevojka
trgnula i zanijela u sedlu, a s lica joj je briznula krv.
Nagnula se unazad tako da je na trenutak leđima
ležala na kobilinim sapima. Ali nije pala, uspravila se,
zadržala u sedlu, prilegavši uz konjski vrat. Vrana
kobila je rastjerala oružnike i jurila ravno na vrata.
Za njom su trčali Mun, Silifant i Chloe Stitz sa
samostrelom.
»Neće preskočiti! Imamo je!« proderao se
trijumfalno Mun. »Sedam stopa neće preskočiti
nijedan konj!«
»Ne odapinji, Chloe!«
Chloe Stitz nije čula povik u sveopćoj dreci.
Zastala je. Prislonila je samostrel na obraz. Bilo je
općepoznato da Chloe nikad ne promaši.
»Gotova je!« kriknula je. »Gotova je!«
Kenna je vidjela kako muškarac, čije ime nije
znala, pritrčava, podiže samostrel i iz blizine gađa
Chloe u leđa. Strijela ju je probola u eksploziji krvi.
Chloe je pala bez jauka.
Vrana kobila je dogalopirala do vrata na palisadi,
blago zabacila glavu. I skočila. Odrazila se i vinula
nad kapiju, skladno podvukavši prednje noge prešla
preko nje kao crna svilena vrpca. Privučena stražnja
kopita nisu ni dirnula gornju gredu.
»Bogova mu!« kriknuo je Dacre Silifant. »Bogova
mu, kakva li konja! Vrijedi zlata koliko je težak!«
 »Kobila je onoga tko je uhvati!« uzviknuo je
Skellen. »Na konje! Na konje i pojurite!«
Kroz napokon otvorenu kapiju izjurila je potjera,
podižući prašinu. Pred svima, na čelu, galopirali su
Bonhart i Boreas Mun.
Kenna je s naporom ustala. I odmah se zanijela i
teško sjela na pijesak. Noge su joj bile bolno utrnute.
Kabernik Turent se nije micao, ležao je u crvenoj
bari široko razbacanih ruku i nogu. Andres Vierny
pokušavao je podići i dalje onesviještenog Stigwarda.
Sklupčana na pijesku, Chloe Stitz činila se
malenom poput djeteta.
Ola Harsheim i Bert Bridgen dovukli su pred
Skellena niskog muškarca, toga koji je ubio Chloe.
Sova je dahtao. I sve se tresao od bijesa. S redenika
obješenog preko grudi izvukao je drugu čeličnu
zvijezdu, istu kakvom je maloprije ranio djevojku u
lice.
»Neka te pakao proguta, Skellene«, rekao je niski
muškarac. Kenna se sjetila kako se zove. Mekesser.
Jediah Mekesser. Gemmerac. Upoznala ga je u
Rocayneu.
Sova se pogrbio, silovito zamahnuo rukom,
šestozuba zvijezda zazviždala je zrakom i duboko se
zabila Messekeru u lice, između oka i nosa. Pogođeni
nije ni kriknuo, samo je počeo snažno i grčevito
podrhtavati u Harsheimovu i Brigdenovu stisku.
Dugo se tresao, a zube je iscerio tako sablasno da su
svi okrenuli glave. Svi osim Sove.
»Iščupaj iz njega moj orion, Ola«, rekao je Stefan
Skellen, kada se truplo objesilo u rukama koje su ga
držale. »I bacite tu strvinu u gnojnicu skupa s drugom
strvinom, s tim hermafroditom. Da ne ostane ni traga
od tih šugavih izdajnika.
Iznenada je zapuhao vihor, nadošli su oblaci.
Odjednom se smračilo.
.
Stražari su se dozivali na zidinama citadele. Sestre
Scarra su hrkale u duetu. Kohut je glasno pišao u
praznu kiblu.
Kenna je povukla deku do pod bradu. Sjećala se.
Nisu sustigli djevojku. Nestala je. Jednostavno je
nestala. Boreas Mun - nevjerojatno - izgubio je trag
vrane kobile nakon nekih tri milje. Iznenada, bez
upozorenja smračilo se, vjetar je prignuo drveće
gotovo do zemlje. Pljusnula je kiša, ma, grunuli su
gromovi, bljesnule munje.
Bonhart nije opraštao. Vratili su se u Rogotin.
Derali su se, svi, jedan preko drugoga i jedan na
drugoga: Bonhart, Sova, Rience i taj četvrti,
zagonetni, neljudski, kreštavi glas. Onda su digli u
sedla cijelu hanzu, osim onih koji - poput mene - nisu
mogli krenuti. Okupili su seljake s bakljama, natjerali
ih u šume. Vratili su se pred jutro.
Vratili bez ičega. Ako se ne računa užas koji im je
bio u očima.
Priče su, prisjećala se Kenna, započele tek poslije
nekoliko dana. Isprva su se svi previše bojali Sove i
Bonharta. Ta su dvojica bili tako bijesni da je bilo
bolje ne izlaziti im na oči. Za neopreznu riječ čak je i
Bert Brigden, časnik, dobio drškom knuta po glavi.
 Ali onda se počelo pričati o tome što se događalo
za vrijeme potjere. O malenom slamnatom jednorogu
iz kapelice koji je iznenada narastao na veličinu zmaja
i uplašio konje tako da su jahači popadali, čudo da
nisu polomili vratove. O povorci plamenookih sablasti
koja je jahala preko neba na konjskim kosturima
predvođena jezivim kraljem-kosturom koji je svojim
slugama-sablastima zapovjedio da poderanim
plaštevima brišu tragove kopita vrane kobile. O
makabričnom zboru legnjeva mračnjaka koji su
dozivali: »Krrr-viii, krrrviii, krrrviii!« O užasavajućem
zavijanju sablasne beann'shie, navjestiteljice smrti...
Vjetar, kiša, oblaci, grmlje i drveće fantastičnih
oblika, usto strah u kojega su oči velike, komentirao
je Boreas Mun, koji je bio ondje prisutan. I to je cijelo
objašnjenje. A legnji? Legnji kao legnji, uvijek kriješte.
A trag, tragovi kopita koji iznenada nestaju, kao
da je konj uzletio u nebo?
Lice Boreasa Muna, tragača koji je mogao pronaći
trag ribe u vodi, na to bi se pitanje steglo. Vjetar,
odgovarao je, vjetar je zameo tragove pijeskom i
lišćem. Drugoga objašnjenja nema.
Neki su čak vjerovali u to, prisjećala se Kenna.
Neki su čak povjerovali da su sve to bile prirodne
pojave ili priviđenja. I čak su ih ismijavali.
Ali prestali su se smijati. Nakon Dun Darea.
Nakon Dun Darea nije se smijao više nitko.
.
Kada ju je ugledao, nagonski je ustuknuo,
udahnuvši.
 Pomiješala je guščju mast s čađom iz dimnjaka i
tako stvorenom masnom bojom zacrnila oči i kapke,
produžujući ih dugim linijama sve do iza ušiju i
sljepoočnica.
Izgledala je poput demona.
»Nakon četvrte ade u visoku šumu, uza sam rub«,
ponovio je upute. »Onda duž rijeke sve do tri usahla
stabla, od njih kroz grabik ravno na zapad. Pojavit će
se borik, jaši uz rub i broj krčevine. Skrenut ćeš na
devetoj i potom ne skreći više nigdje. Potom će se već
pojaviti naselje Dun Dare, s lijeve strane mu je
zaselak. Nekoliko brvnara. A iza njih, na raskrižju,
krčma.«
»Upamtila sam. Naći ću, ne boj se.«
»Obavezno pazi na riječnim krivajama. Čuvaj se
mjesta gdje je trska rjeđa. Mjesta obraslih dvornikom.
A ako te ipak mrak zatekne prije borika, stani i
pričekaj do jutra. Ni u kojem slučaju ne idi kroz
močvare noću. Mjesec je već skoro posve mlad, usto
je i oblačno...«
»Znam.«
»Ako je riječ o Jezerskoj krajini... Uputi se na
sjever, preko brda. Izbjegavaj glavne ceste, na
glavnim je cestama sve puno vojske. Kada dospiješ do
rijeke, velike rijeke koja se zove Sylte, za sobom ćeš
ostaviti već više od pola puta.«
»Znam. Imam zemljovid koji si mi nacrtao.«
»Ah, da. Istina.«
 Ciri je još jednom provjerila ormu i dvanjke.
Makinalno. Ne znajući što reći. Odgađajući ono što se
napokon moralo izreći.
»Bilo mi je lijepo što sam te mogao ugostiti«,
preduhitrio ju je. »Zbilja. Zbogom, vještice.«
»Zbogom, pustinjače. Hvala ti na svemu.«
Već je bila u sedlu, već se spremala dati Kelpie
znak da pođe, kada joj je prišao i uhvatio je za ruku.
»Ciri. Ostani. Pričekaj da zima prođe...«
»Dospjet ću do jezera prije mrazova. A potom,
bude li kako si govorio, sve će biti nevažno. Vratit ću
se teleportom na Thanedd. U školu u Aretuzi. Gospi
Riti... Vysogoto... Kako je to davno bilo...«
»Lastavičja kula je legenda. Pamti, to je samo
legenda.«
»I ja sam samo legenda«, rekla je gorko. »Od
rođenja. Zireael, Lastavica, dijete iznenađenje.
Odabrana. Dijete sudbine. Dijete Prvotne krvi. Idem,
Vysogoto. Ostaj mi zdravo.«
»Zdravo, Ciri.«
.
Krčma na raskrižju iza zaselka bila je prazna,
Cyprian Fripp Mlađi i njegova tri sudruga zabranili su
ulaz mještanima i tjerali putnike. Sami su pak po
cijele dane žderali i lokali, sjedeći u zadimljenom i
mračnom lokalu koji je smrdio kako obično smrdi
krčma zimi, kada se ne otvaraju ni vrata, ni prozori -
po znoju, miševima, obojcima, borovini, prdežu,
masti, paljevini i isparavanju mokre odjeće.
 »Serem ti se na takvu sudbinu«, ponovio je valjda
po stoti put Yuz Jannovitz, Gemmerac, mašući
sluškinjama da donesu rakije. »Vrag da nosi toga
Sovu. Da moramo sjediti u ovoj ušljivoj rupi! Već bih
više volio jahati šumom u ophodnji!«
»E jesi blesav«, odvratio je Dede Vargas. »Vani je
prokleto hladno! Ja sam radije na toplom. I blizu
gospodični!«
Poletno je klepnuo sluškinju po stražnjici. Cura je
pisnula, ne baš uvjerljivo i izrazito ravnodušno. Bila
je, istinu govoreći, priglupa. Rad u krčmi naučio ju je
samo tome da se kada pljesnu ili štipnu pristoji
pisnuti.
Cyprian Fripp i njegova družba navalili su na obje
sluškinje već drugoga dana po dolasku. Krčmar se
bojao usprotiviti, a cure su bile premalo bistre da bi
razmišljale o prosvjedovanju. Život ih je naučio i to da
ako se cura buni, dobije batina. Pa je pametnije
pričekati da im dosadi.
»I ta je vražja Falka«, sit takvog života Rispat La
Pointe načeo je još jednu standardnu temu dosadnih
večernjih razgovora, »skapala negdje u šumama,
kažem vam. Vidio sam kako ju je onomad Skellen
zasjekao preko lica orionom, kako je iz nje briznula
krv! Iz toga se, kažem vam, nije mogla izvući!«
»Sova ju je promašio«, ustvrdio je Yuz Jannowitz.
»Jedva ju je okrznuo orionom. Lice joj je dakako dobro
razvalio, vidio sam i sam. Ali je li to curi zasmetalo pri
skoku preko kapije? Je li pala s konja? Ma baš! A
kapiju smo poslije izmjerili: sedam stopa i dva cola,
da ne povjeruješ. I što? Skočila! Itekako! Između sedla
i dupeta ne bi joj ni oštricu noža gurnuo.«
»Liptala je krv iz nje kao iz čabra«, usprotivio se
Rispat La Pointe. »Jurila je, kažem vam, jurila, a onda
pala i skapala u nekoj rupi, vuci i ptice su pojeli
mrcinu, kune dovršile, a mravi očistili tragove. Kraj,
deireadh! Mi, kažem vam, ovdje zabadava sjedimo i
novce propijamo. I to vlastite, jer plaća nekako ne
stiže!«
»Ne može biti da od trupla ne ostane ni traga, ni
znaka«, rekao je uvjereno Dede Vargas. »Uvijek nešto
ostane, lubanja, zdjelica, neka deblja kost. Rience,
onaj čarobnjak, pronaći će na kraju Falkine ostatke.
I tada će stvar svršiti.«
»I možda će nas onda tako potjerati da ćemo se
ovoga nerada i ovoga ušljivog svinjca s veseljem
prisjetiti.« Cyprian Fripp Mlađi prešao je zgađenim
pogledom po zidovima krčme na kojima je znao već
svaki čavao i svaki urez. »I ove grozne rakijetine. I ovih
dviju što smrde po luku, a dok ih tucaš leže kao telad,
zure u strop i čačkaju zube.«
»Sve je bolje od ove dosade«, presudio je Yuz
Jannovitz. »Mogao bih zavijati! Poduzmimo, dovraga,
nešto! Bilo što! Spalimo selo ili štogod?«
Zaškripala su vrata. Zvuk je bio tako
nesvakodnevan da su sva četvorica skočila s mjesta.
»Van!« zaurlao je Dede Vargas. »Nosi se, odrpanče!
Žicam! Smrdljivče! Van, goni se!«
»Pusti ga«, odmahnuo je rukom Fripp. »Vidiš da
nateže gajde. Ma to je samo ubogar, sigurno stari
vojnik koji zarađuje svirkom i pjevanjem po
svratištima. Vani sipi rosulja i hladno je. Neka
počine...«
»Samo dalje od nas.« Yuz Jannowitz je pokazao
prosjaku kamo mora sjesti. »Jer će nas još i uši
opsjesti. I odavde vidim kako po njemu plaze.
Pomislio bi čovjek da to nisu uši, nego kornjače.«
»Daj mu gazda«, vladarski je kimnuo Fripp Mlađi,
»nešto za jelo! I nama žestice!«
Prosjak je skinuo s glave veliku krznenu kapu i
uzvišeno oko sebe raširio smrad.
»Neka vam bude hvala, plemenita gospodo«,
progovorio je. »Danas je noć Saovine, blagdan. Na
blagdan ne pristoji nikoga tjerati da kišne na daždu i
mrzne. Na blagdan pristoji počastiti...«
»Istina«, lupio se po čelu Rispat La Pointe. »Danas
dočekujemo Saovine! Kraj listopada!«
»Noć čarolija.« Prosjak je srknuo rijetku čorbu koju
su mu donijeli. »Noć duhova i sablasti!«
»Oho!« rekao je Yuz Jannowitz. »Djedo će nas,
pazite samo, začas počastiti ubogarskom pričom!«
»Neka počasti«, zijevnuo je Dede Vargas. »Sve je
bolje od ove dosade!«
»Saovine«, ponovio je zlovoljno Cyprian Fripp
Mlađi. »Već je pet tjedana prošlo od Rogotina. I već
dva tjedna kako ovdje dreždimo. Cijela dva tjedna!
Saovine, ha!«
»Noć čuda.« Prosjak je oblizao žlicu, prstom izvadio
nešto s dna zdjele i pojeo to nešto. »Noć sablasti i
čarolija!«
 »Nisam li rekao?« iskesio je zube Yuz Jannowitz.
»Slijedi ubogarska priča!«
Prosjak se uspravio, počešao i štucnuo.
»Noć uoči Saovine«, počeo je kićeno, »posljednja
noć prije studenačkog mlađaka vilenjacima je zadnja
noć stare godine. Kada svane novi danak, za njih je
već nova godina. Vilenjaci običavaju u noći Saovine
sve vatre u kud i na imanju užgati samo jednom
smolastom luči, a ostatak lud dobro spremiti, sve do
svibnja, kada će njome potpaliti oganj Belleteyna, tad
će, govore, sve roditi sretno i obilato. Ne čine to samo
vilenjaci, i neki naši tako postupaju. Da bi se od zlih
duhova zaštitili...«
»Duhova!« prasnuo je Yuz. »Poslušajte samo što
ovaj seronja laprda!«
»To je noć Saovine!« obznanio je prosjak
ganutljivim glasom. »Za takve noći duhovi pohađaju
zemlju! Duhovi umrlih kucaju na prozore, pustite
nas, ječe, pustite. Valja im tada dati meda i kaše, a
sve skupa poškropiti rakijom...«
»Rakijom ću ja radije sam sebi grlo poškropiti«,
zagrohotao je Rispat La Pointe. »A tvoji me duhovi,
stari, mogu poljubiti, evo ovamo!«
»Joj, plemeniti, ne zbijajte šale s duhovima, jer
mogu vas čuti, a rado se osvećuju! Danas pada
Saovine, noć sablasti i čarolija! Naćulite uši, čujete li
kako uokolo nešto šušti i kucka? To dolaze mrtvi s
onoga svijeta, žele se uvući u kuće da se ogriju uz
ognjište i dosita najedu. Ondje po golim strništima i
bezlisnim šumama huli vjetar i studeno je, jadni dusi
zebu, pa ih vuče kućama u kojima su vatra i toplina.
Tada im ne smiješ zaboraviti dati u zdjelici jela na
prag, ili negdje za gumno, jer ako utvare ne nađu
ništa, nakon ponoći će same ući u kolibu da
potraže...«
»Jao nama!« šapnula je glasno jedna od služavki i
u isti mah pisnula, jer ju je Fripp uštinuo za
stražnjicu.
»Nije loša priča!« rekao je. »Ali još je daleko od
dobre! Natoči, gazda, starome vrč vrućega piva,
možda ispriča bolju! Dobru priču o duhovima, momci,
prepoznat ćete po tome što curama dok je slušaju
možeš turnuti, a da ni ne opaze!«
Muškarci su zagrohotali, odjeknula je piska obiju
djevojaka podvrgnutih provjeri stupnja zanesenosti
pričom. Djed je potegnuo vrućega piva, srknuvši
glasno i podrignuvši.
»Samo mi se nemoj naliti i zaspati!« upozorio je
prijeteći Dede Vargas. »Neću te zabadava pojiti! Bajaj,
pjevaj, gajde zasviraj! Neka bude veselo!«
Prosjak je otvorio usta u kojima je jedan jedini zub
svijetlio kao miljokaz posred mračne stepe.
»Pa, presvijetli, dočekujemo Saovine! Ma kakva
glazba, kakva svirka? Ne dolikuje! Glazba Saovine je
ovaj vjetar za oknima! To vuci zavijaju i vampijeri,
majmuni leleču i ječe, guli škrguću zubima!
Beann'shie cvili i kriči, a tko njezin krik začuje, tome
je obavezno pisan brzi kraj. Svekoliki zlodusi
napuštaju svoja skrovišta, vještice lete na svoj zadnji
zbor prije zime! Saovine je noć sablasti, čuda i utvara!
U šumu nemoj otići, jer će te lešij pojesti. Grobištem
ne prolazi, jer će te mrtvak capnuti! Najbolje ti je iz
kolibe uopće ne izlaziti, te za svaki slučaj zabosti u
prag novi željezni nož, zlo se neće usuditi da ga
prestupi. Žene pak moraju pozorno čuvati djecu, jer
na noć Saovine mogu rusalka ili plačka dijete ukrasti,
podmetnuti gadnoga izroda. A koja je ženska noseća,
bolje joj je van ne izlaziti, jer joj noćnica može plod u
krilu začarati! Pa će umjesto djeteta roditi štrigu sa
željeznim zubima...«
»Jao meni!«
»Sa željeznim zubima. Najprije majci odgrize
dojku. Onda odgrize ruku. Lice odgrize... Uh, a i ja
sam ogladnio...«
»Evo ti na, kost, ima na njoj još mesa. Starima nije
zdravo jesti previše mesa, mogu se zagrcnuti i
odapeti, ha, ha! Ma dobro, donesi mu još piva, curo.
Hajde, stari, pričaj nam još o duhovima!«
»Saovine, presvijetli, avetinjama je zadnja noć da
malo izađu. Kasnije im već ciča zima oduzme snagu,
pa silaze u Bezdan, pod zemlju, odakle više neće cijele
zime ni nosom izviriti. Zato je od Saovine sve do
veljače, do blagdana Imbaelka, najbolje vrijeme da se
pohode opsjednuta mjesta u potrazi za blagom.
Uzmimo, na primjer, ako za topla vremena kopaš oko
vihtova kurbana, zajamčeno ti je da će se viht
probuditi, bijesan izjuriti i kopača smazati. A od
Saovine do Imbaelka, možeš kopati ili riljati koliko ti
volja, viht čvrsto spava kao stari medo.«
»Ma, izmišlja, prdonja stari!«
»Živu istinu govorim, presvijetli. Da, da. Začarana
je noć Saovine, strašna, ali u isti mah i najbolja za
vraćanja i svakojake vradžbine. U takvu noć možeš
gatati i pretkazivati iz kostiju, i iz ruke, i iz bijeloga
pijetla, iz luka, iz sira, iz kuničjeg droba, iz sagnjilog
netopira...«
»Fuj!«
»Noć Saovine, noć utvara i sablasti... Bolje je u
kolibama boraviti. Cijela obitelj... Uz ognjište...«
»Cijela obitelj«, ponovio je Cyprian Fripp,
odjednom se grabežljivo nacerivši pajdašima. »Cijela
obitelj, čuli ste? Skupa s onom koja se već sedmicu
dana skriva od nas po nekakvim guštarama!«
»Kovačica!« u trenu se dosjetio Yuz Jannowitz.
»Zlatokosa slatkica! Ima u tebi pameti, Frippe. Danas
je možemo poševiti u kolibi! Ha, dečki? Hoćemo li
skočiti u kovačev zabran?«
»Uuuuh, iz ovih stopa.« Dede Vargas se snažno
protegnuo. »Pred očima mi je, kažem vam, ta kovačica
dok hoda kroz selo, a sisice joj poskakuju, dupence
se vrtucka... Trebalo ju je tada tucati, ne čekati, ali
Dacre Silifant, glupa oficirčina... No, ali sada Silifanta
ovdje nema, a kovačica je u kolibi! Čeka!«
»Već smo rascopali starješinu sela cepinom«,
namrštio se Rispat. »Rasparali smo seljačinu koji mu
je priskočio u pomoć. Trebamo li još leševa? Kovač i
njegov sin su ljudine. Nećemo ih uplašiti. Trebat će
ih...«
»Nasjeckati«, dovršio je spokojno Fripp. »Samo
malo nasjeckati, ništa više. Dokrajčite pivo, spremimo
se i idemo u selo. Priredit ćemo si Saovine! Okrenut
ćemo kožuhe dlakom nagore, drečat ćemo i arlaukati,
seljačine će pomisliti da su došli đavli ili avetinje!«
 »Hoćemo li dovesti kovačicu ovamo ili ćemo se
zabaviti po naški, po gemmerski, obitelji pred očima?«
»Jedno ne isključuje drugo.« Fripp mlađi je povirio
u noć kroz mjehur na prozoru. »Kakva se vjetrina
digla, pas mu mater! Topole se povijaju!«
»O, ho, ho«, progovori iznad vrča prosjak. »Nije to
vjetar, plemeniti, nije to vjetrina! To vještice lete na
metlama jašući, a neke pak na mužarima i stupama,
tragove za sobom metlama zatiru. Ne znaš, kada
takva čovjeku u šumi put presječe i straga naiđe, ne
znaš kada će napasti! A u nje su zubi, evo ovakvi!
»Straši ti djecu, djedo, svojim vješticama!«
»Ne izgovarajte, gospodine, u zao čas. Jer reći ću
vam i da su najopasnije vještice te grofice i kneginje
u vještičjem stanju, o, ho, ho, te ne jezde na metlama,
ne na žaračima i mužarima, nikako! One galopiraju
na svojim crnim mačorima!«
»He, he, he, he!«
»Istina je to! Jer užežin Saovine, na tu jedinu noć
u godini, pretvaraju se vještičji mačori u kobile crne
kao smola. I jadan onaj tko u noć crnu poput katrana
začuje topot kopita i ugleda vješticu na crnoj kobili.
Tko se s takvom vješticom sretne, neće smrti
umaknuti. Zavrtjet će ga vještica kao vihor lišće,
odvući ga na drugi svijet!«
»Dovršit ćeš kada se vratimo! Ali da si nam dobru
priču smislio, prokleti djedo, i naštimaj gajde! Kada
se vratimo bit će ovdje terevenka! Plesat će se i
gospodičnu kovačicu natezati... Što je, Rispate?«
Rispat La Pointe, koji je izašao na trijem isprazniti
mjehur, vratio se trkom, a lice mu je bilo bijelo kao
snijeg. Silovito je zamahao rukama, pokazujući
prema vratima. Nije uspio protisnuti ni riječ. I nije ni
trebao. Vani je glasno zarzao konj.
»Vrana kobila«, rekao je Fripp lica prilijepljena za
mjehur na prozoru. »Ista ona vrana kobila. To je ona.«
»Vještica?«
»Falka, budalo.«
»To je njezin duh!« Rispat je silovito udahnuo zrak.
»Sablast! Ona nije mogla preživjeti! Umrla je i vraća
se kao utvara! Na noć Saovine...«
»Doći će noću kao katran crna«, promrmljao je
prosjak, pritišćući prazni vrč na trbuh. »I tko se s
njom sretne, neće smrti umaknuti...«
»Oružje, hvatajte oružje«, rekao je grozničavo
Fripp. »Žurno! Stanite uz vrata s obje strane! Ne
shvaćate? Posrećilo nam se! Falka ne zna za nas,
dojahala je ovamo da se ugrije, studen i glad su je
istjerali iz skrovišta! Ravno u naše ruke! Sova i Rience
će nas obasuti zlatom! Hvatajte oružje...«
Škripnula su vrata.
Prosjak se zgrbio nad stolom, napeo oči. Slabo je
vidio. Oči su mu bile stare, uništene glaukomom i
kroničnim trahomom. Usto je u krčmi bilo mračno i
zadimljeno. Stoga prosjak nije dobro vidio vitak lik
koji je s trijema ušao u izbu, odjeven u kožnat kaputić
od ondatrina krzna, lica zaklonjena kapuljačom i
šalom. No sluh je u prosjaka bio dobar. Čuo je tihi
krik jedne od sluškinja, klepet klompi druge,
poluglasnu psovku krčmara. Čuo je zveket mačeva u
koricama. I tihi, otrovni glas Cypriana Frippa:
 »Imamo te, Falka! Nisi nas očekivala ovdje, ha?«
»Očekivala sam!« Čuo je prosjak. I zadrhtao na
zvuk toga glasa.
Ugledao je pokret vitkoga lika. I začuo uzdahe
užasa. Prigušeni krik jedne od djevojaka. Nije mogao
vidjeti da je djevojka nazvana Falkom zbacila
kapuljaču i šal. Nije mogao vidjeti njezino gadno
unakaženo lice. I oči zaokružene šminkom od čađe i
masti tako da su izgledale kao oči demona.
»Nisam Falka«, rekla je djevojka. Prosjak je ponovo
vidio njezin brzi, razmazani pokret, vidio kako je
nešto plameno bljesnulo u svjetlosti lojanica.
»Ja sam Ciri iz Kaer Morhena. Ja sam vještica.
Došla sam ovamo ubijati.«
Prosjak, koji je u svom životu vidio ne jednu
birtašku tuču, uvježbao je izbjegavanje ozljeda:
zbrisao je pod stol, zgrčio se i čvrsto uhvatio nogu od
stola. Iz toga položaja više, jasno, nije mogao ništa
vidjeti. A nije ni htio. Grčevito se držao stola, a stol se
već kretao po izbi skupa s ostalim namještajem,
posred lupe, treska i praska, topota teško obuvenih
nogu, psovki, krikova, sudaranja i zveke čelika.
Sluškinja je jezivo vrištala, neprekidno.
Netko je tresnuo na stol, prevrnuvši ga skupa sa
zakvačenim prosjakom, svalio se na pod. Prosjak je
zaurlao osjećajući kako po njemu brizga vruća krv.
Dede Vargas, taj koji ga je htio odmah izbaciti -
prosjak ga je poznao po mjedenim pucetima na
kaputiću - jezovito je drečao, bacakao se, prskao krv
oko sebe, mlatio rukama. Jedan od bezglavih udaraca
pogodio je i prosjaka ravno u oko. Prosjak više nije
vidio baš ništa. Vrištava sluškinja zagrcnula se,
utihnula, udahnula i počela vrištati ponovo, u puno
višem tonu.
Netko je bučno tresnuo na pod, ponovo je po
svježe oribanim borovim daskama potekla krv.
Prosjak nije razabrao da je taj koji upravo umire
Rispat La Pointe, kojega je Ciri dohvatila sa strane po
vratu. Nije vidio kako je Ciri izvela piruetu tik pred
nosovima Frippa i Jannowitza, kako je prošla njihovu
barijeru kao sjena, kao sivi dim. Jannowitz se izvio za
njom, brzim, mekim, mačjim okretom. Bio je vješt
mačevalac. Sigurno stajući na desnu nogu navalio je
dugom, protegnutom primom, ciljajući u djevojčino
lice, ravno u njezin grozni ožiljak. Morao je pogoditi.
Nije pogodio.
Nije se stigao zakloniti. Probola ga je u naletu,
izbliza, objeručke, kroz prsa i trbuh. I odmah
odskočila, zavrtjela se, izbjegavajući Frippov udarac,
ošinula pognutog Jannowitza po vratu. Jannowitz je
tresnuo čelom po klupi. Fripp je preskočio klupu i
truplo, široko zamahnuo. Ciri mu je iskosa parirala,
izvila se u polupiruetu i kratko ga ubola u slabinu
nad bedrom. Fripp je zateturao, navalio se na stol,
hvatajući ravnotežu, nagonski ispružio pred sebe
ruku. Kada se dlanom odupro o ploču, Ciri ju je brzim
udarcem odsjekla.
Fripp je podignuo batrljak iz kojega je brizgala krv,
pogledao ga usredotočeno, potom pogledao dlan koji
je ležao na stolu. I odjednom je pao - silovito, žestoko
je stražnjicom sjeo na pod, kao da se poskliznuo na
sapun. Sjedeći je zaurlao, a zatim počeo zavijati,
divljim, visokim, otegnutim vučjim zavijanjem.
Skutren pod stolom, zaliven krvlju, prosjak je
slušao kako nakratko traje taj jezivi duet - jednolično
vrištanje sluškinje i spazmatično Frippovo zavijanje.
Cura je zašutjela prva, okončavši vrištanje
neljudskim, prigušenim kriještanjem. Fripp je
naprosto utihnuo.
»Mama...« rekao je odjednom, posve razgovijetno i
prisebno. »Mamice.. .Kako to tako... Kako to.. Što
mi... se dogodilo? Što mi... je?«
»Umireš«, rekla je djevojka s ožiljkom.
Prosjaku se ostatak kose digao na glavi. Da
spriječi cvokotanje zuba, zagrizao je rukav surke.
Cyprian Fripp Mlađi ispustio je iz sebe zvuk kao
da nešto s mukom guta. Više nije ispuštao zvukove.
Nikakve.
Bilo je posve tiho.
»Što si ti učinila...« zaječao je u tišini krčmar. »Što
si ti učinila, djevojko...«
»Ja sam vještica. Ubijam čudovišta.«
»Objesit će nas... Selo i krčmu će spaliti!«
»Ubijam čudovišta«, ponovila je, a u glasu joj se
iznenada pojavilo nešto nalik na čuđenje. Nalik na
oklijevanje. Nesigurnost.
Krčmar je zaječao, zastenjao. I zajecao.
Prosjak se polagano izvukao ispod stola, odmičući
se od trupla Dede Vargasa, od njegova gadno
rasječena lica.
 »Na crnoj kobili jašeš...« promrmljao je. »U noći
mračnoj kao katran... Tragove za sobom zamećeš...«
Djevojka se okrenula, pogledala ga. Lice je već
stigla oviti šalom, iznad šala gledale su tamnim
krugovima uokvirene oči sablasti.
»Tko se s tobom sretne«, promucao je prosjak, »taj
više smrti neće umaknuti... Jer ti si sama smrt.«
Djevojka ga je promatrala. Dugo. I prilično
ravnodušno.
»Imaš pravo«, rekla je napokon.
.
Negdje u močvarama, daleko, ali znatno bliže no
prije, po drugi je put odjeknulo jadikujuće zavijanje
bearin'shie.
Vysogota je ležao na podu na koji je pao ustajući
iz kreveta. S užasom je ustanovio da se ne može dići.
Srce mu je lupalo, dizalo se pod grlo, gušilo ga.
Već je znao čiju smrt najavljuje noćni krik
vilenjačke sablasti. Život je lijep, pomislio je. Svemu
unatoč.
»Bogovi...« prošaptao je. »Ne vjerujem u vas... Ali
ako ipak postojite...«
Užasna bol eksplodirala mu je u grudima, iza
prsne kosti. Negdje u močvarama, daleko, ali znatno
bliže no prije, beann'shie je divlje zacviljela po treći
put.
»Ako postojite, čuvajte vješticu na njezinu putu!«
 .

»Imam velike oči zato da te bolje vidim!« proderao se

postojani vučina. »Imam velike šape da te njima uhvatim i
obujmim! Sve imam veliko, sve, začas ćeš se u to sama
uvjeriti. Zašto me tako čudno gledaš, malena djevojčice?
Zašto ne odgovaraš?«
Vještica se nasmiješila.
»Imam iznenađenje za tebe.«
Flourens Delannoy,
Iznenađenje, iz zbirke Bajke i legende
Jedanaesto poglavlje

UČENICE SU STAJALE PRED POGLAVARICOM svetišta

nepomično, zategnute kao strune, napete, nijeme,
blago problijedjele. Bile su spremne za put,
pripremljene i u najmanjim detaljima. Muška, siva
putna odijela, topli kožusi koji ne sputavaju kretnje,
udobne vilenjačke čizme. Kosa ošišana tako da se
može lako održavati u redu i čistoći po taborima i za
vrijeme hodnji, da ne smeta pri radu. Spakirani
zavežljaji, maleni, samo s hranom za put i
najnužnijim priborom. Ostalo im je trebala dati
vojska. Vojska u koju su stupile.
Lica obiju djevojaka bila su spokojna. Prividno.
Triss Merigold je znala da objema blago podrhtavaju
ruke i usne.
Vjetar je zanjihao gole grane stabala u parku
svetišta, potjerao suho lišće po pločama dvorišta.
Nebo je bilo tamnomodro. U zraku je visjela mećava.
Osjećala se.
Nenneke je prekinula šutnju.
»Jeste li već dobile raspored?«
»Ja nisam«, progunđala je Eurneid. »Zasad ću biti
na čekanju u taboru kod Wyzime. Povjerenik za
novačenje rekao je da će u proljeće tamo stići
postrojbe najamnika sa Sjevera... Trebala bih biti
ranamica u nekoj od tih postrojbi.«
»A ja«, lagano se nasmiješila lola Druga, »već imam
raspored. Pohodna kirurgija, kod gospodina Mila
Vanderbecka.«
 »Nemojte nas samo osramotiti.« Nenneke je
objema učenicama uputila prijeteći pogled. »Da niste
osramotile mene, svetište i ime Velike Melitele.«
»Sigurno nećemo, majko.«
»I pazite na sebe.«
»Da, majko.«
»Uz ranjenike ćete padati s nogu, nećete znati za
san. Bojat ćete se, posumnjat ćete, gledajući oko sebe
bol i smrt. A u takvim se prilikama lako poseže za
opijatom ili stimulansom. Oprezno s time.«
»Znamo, majko.«
»Rat, strah, ubijanje i krv«, vrhovna svećenica je
prosvrdlala obje pogledom, »također znače i
labavljenje morala, a nekima usto i snažan
afrodizijak. Kako će djelovati na vas, balavice, u ovom
trenutku još ne znate i ne možete znati. Pazite i s
time. A ako se nešto i dogodi, uzimajte
kontracepcijska sredstva. Ako i pored toga neka
upadne u nevolje, ne prilazite ni blizu ilegalnim
vračevima i seoskim babicama! Potražite svetište, a
najbolje čarobnicu!«
»Znamo, majko.«
»To je sve. Sada možete pristupiti po blagoslov.«
Jednoj za drugom položila im je dlanove na glave,
jednu za drugom zagrlila i poljubila. Eurneid je
šmrcala, lola Druga se po običaju rasplakala.
Nenneke je, premda joj je pogled i samoj sjajio jače no
obično, prasnula.
 »Bez scena, bez scena«, rekla je naizgled srdito i
oštro. »Idete u običan rat. Odatle se vraća. Uzmite
stvari i doviđenja.«
»Doviđenja, majko.«
Žustro su pošle prema kapiji svetišta, nisu se
osvrtale. Ispraćali su ih pogledom - nadstojnica
Nenneke, čarobnica Triss Merigold i pisar Jarre.
Potonji je naglašenim kašljucanjem skrenuo
pozornost na sebe.
»Što te muči?« Nenneke ga je prijeko pogledala.
»Njima si dopustila!« planuo je žučljivo mladić.
»Njima, djevojkama, dopustila si da se prijave. A ja?
Zašto ja ne smijem? Trebam li i dalje prevrtati stare
pergamente, ovdje, za ovim zidinama? Nisam ni
bogalj, ni kukavica! Stidim se čučati u svetištu dok
čak i djevojke...«
»Te su djevojke«, prekinula ga je vrhovna
svećenica, »cijele svoje mlade živote učile liječiti i
ozdravljati, skrbiti se za bolesne i ranjene. Idu u rat
ne iz domoljublja ili iz žudnje za pustolovinama, već
zato što će ondje biti bezbroj ranjenih i bolesnih.
Masa posla, danju i noću! Eurneid i lola, Myrrha,
Katje, Prune, Debora i druge djevojke čine udio
svetišta u ovomu ratu. Svetište, kao dio društva,
plaća dug općem dobru. Daje vojsci i ratu svoj udio:
obučene stručnjakinje. Shvaćaš to, Jarre?
Stručnjakinje! Ne meso za klanje!«
»Svi stupaju u vojsku! Samo kukavice ostaju kod
kuće!«
»Govoriš gluposti, Jarre«, oštro je rekla Triss. »Nisi
ništa razumio.«
 »Ja hoću u rat...« dječakov glas se slomio. »Želim
spasiti... Ciri...«
»Eto«, rekla je podrugljivo Nenneke. »Bistri vitez
bez mane hoće spašavati damu svoga srca. Na bijelom
konju...«
Zašutjela je pod čarobničinim pogledom.
»Uostalom, dosta toga, Jarre«, zgromila je dječaka
pogledom. »Rekla sam da ne dopuštam! Vraćaj se
knjigama! Uči. Tvoja budućnost je znanost. Dođi,
Trisss. Nemojmo traćiti vrijeme.«

***

Na platnu raširenom pred oltarom ležali su

koštani češalj, jeftini prsten, knjiga pohabanih
korica, isprana modra vrpca. Pognuta nad
predmetima klečala je lola Prva, svećenica s darom
proricanja.
»Ne žuri, lola«, upozorila je Nenneke stojeći kraj
nje. »Usredotočuj se polagano. Ne želimo mudro
pretkazanje, ne želimo enigmu s tisuću rješenja.
Hoćemo sliku. Jasnu sliku. Preuzmi s ovih predmeta
auru, pripadali su Ciri, Ciri ih je doticala. Preuzmi
auru. Polagano. Nema žurbe.«
Vani je zavijao vihor i bjesnjela mećava. Krovove i
unutarnje dvorište svetišta brzo je pokrivao snijeg.
Bio je devetnaesti dan studenoga. Uštap.
»Spremna sam, majko«, rekla je svojim
melodioznim glasom lola Prva.
»Započni.«
 »Samo tren!« Triss je kao izbačena oprugom
skočila s klupe, zbacila s ramena činčilino krzno.
»Samo tren, Nenneke. Želim ući u trans zajedno s
njom.«
»To nije sigurno.«
»Znam. Ali želim vidjeti. Na svoje oči. Dužna sam
joj to. Ciri... Ja tu djevojku volim kao mlađu sestru.
U Kaedwenu mi je spasila život, riskirajući pritom
svoj...«
Čarobničin glas se odjednom slomio.
»Ista kao Jarie«, zavrtjela je glavom prvosvećenica.
»Hitati u spašavanje, naslijepo, vratolomno, ne
znajući kamo i zašto. Ali Jarre je naivni dječačić, ti si
zrela i pametna čarobnica. Trebala bi znati da ulazeći
u trans nećeš pomoći Ciri. A sebi možeš naštetiti.«
»Želim ući u trans skupa s lolom«, ponovila je
Triss, grizući usne. »Dopusti mi, Nenneke. Uostalom,
što riskiram? Epileptični napadaj? Čak i ako se
dogodi, ti ćeš me izvući.«
»Riskiraš«, rekla je polagano Nenneke, »viđenje
toga što ne bi trebala vidjeti.«
Brijeg, pomislila je užasnuto Triss, Soddenski
brijeg. Na kojemu sam jednom umrla. Na kojemu su
me pokopali i uklesali mi ime na nadgrobni obelisk.
Brdo i grob koji će me se jednom sjetiti.
Znam to. Već mi je to jednom pretkazano.
»Ja sam već odlučila«, rekla je hladno i uznosito,
ustajući i zabacujući objema rukama svoju lijepu
kosu na vrat. »Počnimo.«
 Nenneke je kleknula, naslonila čelo na skupljene
dlanove.
»Počnimo«, rekla je tiho. »Pripremi se, lola. Klekni
kraj mene, Triss. Uhvati lolu za ruku.«
Vani je bila noć. Zavijala je vijavica, žestoko je
sniježilo.
.
Na Jugu, odmah iza Amellskog gorja, u Metinni, u
kraju zvanom Stojezerje, na mjestu udaljenom od
grada Ellandera i Melitelina svetišta petsto milja
vranina leta, ribara Gostu iznenada je probudila
noćna mora. Probuđeni Gosta se nikako nije mogao
sjetiti sadržaja sna, ali mu čudni nemir nije dugo dao
da ponovno zaspi.
.
Svaki ribar koji se razumije u svoj posao zna da
grgeč grize samo za prvog leda.
Ovogodišnja zima, iako neočekivano rana, zbijala
je šale, bila je hirovita kao lijepa i privlačna djeva.
Prvim je mrazom i vijavicom opako iznenadila, kao
razbojnik iz zasjede, već na početku studenoga,
odmah iza Saovine, kada još nitko nije očekivao
snjegove i mrazove, a posla je bilo i preko glave. Već
polovinom studenoga prevukla su se jezera tankom
ledenom caklinom koja će uskoro, činilo se, moći
podnijeti teret čovjeka, ali se zima odjednom povukla
- vratila se jesen, pljusnule su kiše, a isprani je led
topli južni vjetar raspucao, gurnuo uz obale i
rastopio. Stiže li zima ili ne stiže?
 Nisu prošla ni tri dana, a zima se vratila. Ovaj put
je prošlo bez snijega, bez mećave, no zato je mraz
stegao kao kovač kliještima. Sve je zapucketalo.
Kućne okapnice s kojih je kapala voda preko jedne su
se noći nacerile oštrim zubima ledenica, a zatečene
patke gotovo su se smrzle za pačje bare.
A jezera Mil Trachta uzdahnula su i sledila se.
Gosta je pričekao još jedan dan, za svaku
sigurnost, potom je s tavana skinuo škrinjicu s
remenom za nošenje na ramenu u kojoj je imao
ribarske alate. Čizme je pomno ispunio slamom,
navukao kožuh, uzeo dlijeto, vreću i požurio na
jezero.
Poznato je da se grgeč najbolje lovi za prvoga leda.
Led je bio čvrst. Pod čovjekom se malo ugibao,
malo pucketao, ali je držao. Gosta je došao na duboko
mjesto, izdubio dlijetom rupu u ledu, sjeo na
škrinjicu, odmotao povraz od konjske strune
pričvršćen za kratak tisov prut, pričvrstio kositrenu
varalicu s udicom, spustio je u vodu. Prvi grgeč od
pola lakta progutao je mamac i prije no što se spustio
i napeo povraz.
Nije prošao ni sat, a oko rupe u ledu ležalo je već
više od pola stotine zelenih, prugastih riba s poput
krvi crvenim perajama. Gosta je imao više grgeča nego
što mu je trebalo, ali mu ribarska euforija nije
dopuštala da prestane pecati. Ribe je, na kraju
krajeva, uvijek mogao razdijeliti susjedima.
Začuo je otegnuto frktanje.
Podignuo je glavu s rupe u ledu. Na obali jezera
stajao je lijep crni konj, para mu je izbijala iz nozdrva.
Jahaču u kratkom kaputu od ondatrina krzna lice je
zaklanjao šal.
Gosta je progutao slinu. Za bijeg je bilo prekasno.
U dubini duše računao je ipak da se jahač neće
usuditi ujahati konjem na tanak led.
I dalje je makinalno povlačio udicu, još je jedan
grgeč trzao povraz. Ribar ga je izvukao, skinuo s
udice, bacio na led. Krajičkom oka vidio je kako jahač
iskače iz sedla, prebacuje uzde oko bezlisnog grma i
ide prema njemu, oprezno stupajući po kliskoj ploči.
Grgeč se trzao na ledu, mahao bodljikavim perajama,
otvarao i zatvarao škrge. Gosta je ustao, sagnuo se po
dlijeto, u slučaju potrebe moglo je poslužiti kao
oružje.
»Ne boj se.«
Bila je to djevojka. Sada kada je skinula šal, vidio
joj je lice unakaženo gadnim ožiljkom. Na plećima je
imala mač, vidio je jabuku lijepe izrade, koja je virila
preko ramena.
»Neću ti nauditi«, rekla je tiho. »Želim te samo
upitati za put.«
Baš, pomislio je Gosta. Naravno. Sada, zimi. Po
studeni. Tko luta ili putuje? Samo razbojnik. Ili
prognanik.
»Ovaj kraj, je li to Mil Trachta?«
»Jest...« promucao je gledajući u rupu na ledu, u
crnu vodu. »Mil Trachta. Ali mi velimo: Stojezerje.«
»A jezero Tarn Mira? Znaš za takvo?«
»Svi znaju.« Pogledao je djevojku, prestrašen.
»Makar ga mi tu zovemo Bezdan. Ukleto jezero.
Strašno je duboko... Rusalke ondje žive, ljude
utapaju. I sablasti žive u drevnim, ukletim
razvalinama.«
Vidio je kako su joj zelene oči bljesnule.
»Ondje ima ruševina? Možda kula?«
»Ma kakva kula«, nije uspio suspregnuti smijeh.
»Samo kamen na kamenu, gomile biljem obrasla
kamenja. Hrpa krša...«
Grgeč je prestao poskakivati, ležao je među svojom
šarenom, prugastom braćom mičući škrgama.
Djevojka ga je gledala, zamišljena.
»Smrt na ledu«, rekla je, »ima u sebi nešto
opčinjavajuće.«
»Ha?«
»Koliko je daleko to jezero s ruševinama? Kojim
putem?«
Rekao joj je. Pokazao. Čak i nacrtao na ledu oštrim
krajem dlijeta. Kimala je glavom, pamteći. Kobila je
na obali jezera udarala kopitom o smrznutu zemlju,
frktala, ispuštala paru iz nozdrva.

***

Gledao je kako se udaljava duž zapadne obale

jezera, kako galopira rubom strmine, na pozadini
bezlisnih joha i breza, kroz lijepu, bajkovitu šumu
koju je mraz ukrasio bijelom caklinom inja. Vrana
kobila trčala je neopisivo ljupko, brzo, a istodobno
lako, jedva su se čuli udarci kopita o smrznuto tlo,
srebrnkasti sniježak prašio je s dodirnutih grana. Kao
da kroz tu pocakljenu i smrznutu šumu iz bajke ne
trči običan, nego konj iz bajke, konj utvara.
A možda je to i bila utvara?
Demon na sablasnom konju, demon koji je
navukao lik djevojke golemih zelenih očiju i
iznakažena lica?
Tko, ako ne demon, putuje zimi? Pita za put do
ukletih ruševina?
Kada je odjahala, Gosta je brzo sakupio svoj
ribički pribor. Kući se vračao šumom. Duljim putem,
ali razum i instinkt upozoravali su ga da ne ide
krčevinom, da ne bude na vidiku. Djevojka, šaptao
mu je razbor, unatoč svim naznakama nije bila
sablast, bila je čovjek. Vrana kobila nije bila utvara,
nego konj. A za onima koji usamljeno žurno jašu kroz
pustoš, usto i zimi, najčešće juri potjera.
Sat poslije krčevinom je projahala potjera.
Četrnaest konja.
.
Rience je još jednom protresao srebrnu kutijicu,
opsovao, bijesno lupio po jabuci sedla. Ali brzoglas je
šutio. Kao uklet.
»Čarobno govno«, komentirao je hladno Bonhart.
»Pokvarila se, sajamska tričarija.«
»Ili nam Vilgefortz pokazuje što misli o nama«,
dodao je Stefan Skellen.
Rience je podignuo glavu, odmjerio obojicu srditim
pogledom.
»Zahvaljujući sajamskoj tričariji«, ustvrdio je
oporo, »mi smo na tragu i nećemo ga više izgubiti.
Zahvaljujući gospodinu Vilgefortzu znamo kamo se
djevojka uputila. Znamo kamo idemo i što nam je
činiti. Držim da je to puno. U usporedbi s time što vi
radite već više od mjesec dana.«
»Ne brbljaj toliko. Hej, Borease? Što kažu tragovi?«
Boreas Mun se uspravio, nakašljao.
»Bila je ovdje sat prije nas. Kada može, nastoji
jahati oštro. Ali ovo je težak teren. Čak ni na toj
nevjerojatnoj kobili nije više od pet, šest milja ispred
nas.«
»Ipak se dakle probija među ta jezera«, progunđao
je Skellen. »Vilgefortz je imao pravo. A nisam mu
vjerovao...«
»Nisam ni ja«, priznao je Bonhart. »Ali samo do
trenutka kada su nam jučer seljaci potvrdili da uz
jezero Tam Mira zbilja postoji nekakva čarobna
građevina.«
Konji su frktali, ispuštali paru iz nozdrva. Sova je
preko lijevog ramena bacio pogled na Joannu
Selbome. Otprije nekoliko dana nije mu se sviđao
telepatkinjin izraz lica. Postajem nervozan, pomislio
je. Ova nas je potjera sve izmučila, fizički i psihički.
Vrijeme je da sve to završi. Krajnje vrijeme.
Hladni drhtaj mu je prešao preko leđa. Prisjetio se
sna koji ga je pohodio prošle noći.
»Dobro je!« otresao se. »Dosta meditiranja. Na
konje!«
.
Boreas Mun je viseći sa sedla pratio tragove. Nije
bilo lako. Zemlju je okovao led, bila je kao kamen,
sipki snijeg koji je vjetar brzo otpuhivao zadržavao se
samo u brazdama i raspuklinama. Upravo je u njima
Boreas tražio otiske potkova vrane kobile. Morao je
pomno paziti da ne izgubi trag, osobito sada kada je
glas koji je dopirao iz srebrne kutijice zašutio, prestao
davati savjete i upute.
Bio je neljudski umoran. I uznemiren. Slijedili su
djevojku već gotovo tri tjedna, od Saovine, od
masakra u Dim Dareu. Gotovo tri tjedna u sedlima,
neprestano u potjeri.
A još uvijek, ni vrana kobila, ni djevojka koja ju je
jahala, nisu smanjivale, nisu usporavale tempo.
Boreas Mun je pratio tragove.
Nije mogao prestati razmišljati o snu koji ga je
pohodio posljednje noći. U tom je snu tonuo, utapao
se. Crna površina vode mu se zatvorila nad glavom, a
on je padao na dno, u grlo i pluća prodirala mu je
ledena voda. Probudio se znojan, mokar, vruć - iako
je uokolo vladala pasja hladnoća.
Dosta je već, mislio je viseći sa sedla, zagledajući
tragove. Zadnji je tren da se to okonča.
.
»Meštre? Čujete me? Meštre?«
Brzoglas je šutio kao uklet.
Rience je snažno zamahnuo rukama, huknuo u
obamrle dlanove. Vrat i leđa mu je ujedala studen,
križa i slabine su ga boljeli, svaki jači pokret konja
podsjećao ga je na tu bol. Više mu se nije dalo ni
psovati.
 Gotovo tri tjedna u sedlima, u neprestanoj potjeri.
U prodornoj hladnoći, a otprije nekoliko dana po
smrzavid.
A Vilgefortz šuti.
Šutimo i mi. I gledamo jedni druge neprijateljski.
Rience je probijao dlanove, navukao rukavice.
Skellenu je, pomisli, dok me gleda pogled čudan.
Da ne snuje izdaju? Nekako se prebrzo i prelako
onomad sporazumio s Vilgefortzom... A ovaj odred, ovi
plaćenici, oni su vjerni njemu, izvršavaju njegove
zapovijedi. Kada uhvatimo djevojku, spreman ju je,
ne obazirući se na dogovor, ubiti ili odvesti tim svojim
prevratnicima da sprovedu u život luđačke zamisli o
demokraciji i vlasti građana.
A možda je Skellen već odustao od urote? Rođeni
konformist i špekulant možda sada već razmišlja
kako da djevojku dostavi caru Emhyru?
Čudno me pogledava. Sova. I djela ta njegova
banda... Ta Kenna Selbome...
A Bonhart? Bonhart je neuračunljivi sadist. Kada
govori o Ciri, glas mu podrhtava od bijesa. Ako mu
puhne, spreman je uhvaćenu djevojku ubiti ili oteti,
natjerati je da se bori po arenama. Dogovor s
Vilgefortzom? Za njega taj dogovor neće vrijediti.
Osobito sada kada Vilgefortz...
Izvukao je brzoglas ispod pazuha.
»Meštre? Čujete me? Rience ovdje...«
Uređaj je šutio. Rienceu se više nije dalo ni
psovati.
 Vilgefortz šuti. Skellen i Rience su s njime sklopili
pakt. A za dan ili dva, kada sustignemo djevojku,
može se pokazati da pakt ne postoji. I tada ja mogu
dobiti nožem pod grlo. Ili biti odveden okovan u
Nilfgaard kao dokaz i zalog Sovine lojalnosti...
Pokora!
Vilgefortz šuti. Ne daje savjete. Ne pokazuje put.
Ne razjašnjava dvojbe svojim spokojnim i logičnim
glasom koji dopire do dna duše. Šuti.
Brzoglas se pokvario. Možda zbog hladnoće? A
možda...
Možda je Skellen imao pravo? Možda se Vilgefortz
zbilja zabavio nečim drugim i ne brine za nas i našu
sudbinu?
Svih mu vragova, nisam mislio da će tako ispasti.
Da sam slutio, ne bih se tako gurao na ovaj zadatak...
Otišao bih ubiti vješca umjesto Schirrúa...
Prokletstvo! Ja ovdje mrznem, a Schirrú se sigurno
grije u zapećku...
Kada samo pomislim da sam navaljivao da se Ciri
dodijeli meni, a Schirrúu vještac. Sam sam to molio...
Tada, na početku rujna, kada nam je u ruke pala
Yennefer.
.
Svijet, koji je još maloprije bio nestvarna, meka i
blatnjavo ljepljiva tama, iznenada je poprimio tvrde
površine i obrise. Razjasnio se. Postao stvaran.
Yennefer je otvorila oči, potresana grčevitom
drhtavicom. Ležala je na kamenju, među truplima i
smolom namazanim daskama, zatrpana ostacima
jedrilja drakara »Alkyona«. Uokolo je vidjela noge.
Noge u teškim čizmama. Jednu od tih čizama tren
prije je šutnula, prizivajući ju svijesti.
»Ustaj, vještice!«
Opet udarac nogom koji se oglasio boli sve do
zubnoga korijenja. Ugledala je lice sagnuto nad nju.
»Ustaj, rekao sam! Na noge! Prepoznaješ me?«
Trepnula je. Prepoznala. Bio je to tip kojega je
jednom pripalila kada je bježao pred njom kroz
teleport. Rience.
»Sredit ćemo račune«, obećao joj je. »Sredit ćemo
račune za sve, kurvo. Naučit ću te što je bol. Ovim
rukama i ovim prstima naučit ću te što je bol.«
Napela se, stisnula pa raširila šake, spremna
baciti čari. I istoga se trena savila u klupko, gušeći
se, krkljajuđ i dršćući. Rience je zagrohotao.
»Ništa od toga, ha?« začula je. »Nemaš ni zericu
sile! Ne možeš se ti mjeriti s Vilgefortzom u čarolijama!
Istisnuo je iz tebe sve do zadnje kapi, kao sirutku iz
sira. Nećeš moći čak...«
Nije dovršio. Yennefer je izvukla stilet iz korica
pričvršćenih za unutarnju stranu bedra, skočila kao
mačka i zamahnula naslijepo. Nije pogodila, oštrica je
samo okrznula cilj, rasparala tkaninu hlača. Rience
je odskočio i pao.
Na nju se smjesta oborila tuča udaraca rukama i
nogama. Zatulila je kada joj se teška čizma spustila
na ruku, izbivši joj bodež iz zgnječene šake. Druga ju
je čizma šutnula u trbuh. Čarobnica se savila,
hropćući. Podigli su je sa zemlje, savivši joj ruke na
leđima. Ugledala je šaku koja leti prema njoj, svijet je
odjednom jarko zablistao, lice je eksplodiralo bolom.
Bol se u valu slio dolje, u trbuh i prepone, pretvorio
koljena u rijetku hladetinu. Objesila se u rukama koje
su je držale. Netko ju je zgrabio straga za kosu,
podižući joj glavu. Dobila je još jednom, po oku, opet
je sve nestalo i rasplinulo se u zasljepljujućem
bljesku.
Nije se onesvijestila. Osjećala je. Udarali su je
snažno, okrutno, onako kako tuku muškarci.
Udarcima koji ne trebaju samo boljeti, nego i lomiti,
koji moraju iz onoga na koga se obaraju izbiti svu
energiju i volju za otporom. Mlatili su je dok je
podrhtavala u čeličnom stisku mnogih ruku.
Željela se onesvijestiti, ali nije mogla. Osjećala je.
»Dosta.« Začula je iznenada, izdaleka, iza zavjese
boli. »Poludio si, Rience? Hoćete je ubiti? Treba mi
živa.«
»Obećao sam joj, meštre«, zarežala je sjenka koja
je treperila pred njom, postupno poprimajući
Rienceovo lice i obličje. »Obećao sam da ću joj
uzvratiti... Ovim rukama...«
»Ne tiče me se što si joj obećao. Ponavljam, treba
mi živa i sposobna za razgovijetan govor.«
»Iz mačke i vještice«, nasmijao se onaj koji ju je
držao za kosu, »nije tako lako izbiti život.«
»Ne pametuj, Schirrú. Rekao sam, dosta je
mlaćenja. Uspravite je. Kako si, Yennefer?«
Čarobnica je crveno pljunula, podignula natečeno
lice. U prvi tren ga nije prepoznala. Nosio je neku vrst
maske koja mu je pokrivala cijelu lijevu stranu glave.
Ali ipak je znala tko je.
»Idi dođavola, Vilgefortze«, protisnula je, oprezno
dodirujući jezikom prednje zube i ozlijeđene usne.
»Kako ocjenjuješ moju čaroliju? Je li ti se svidjelo
kako sam te dignuo iz mora skupa s tom lađicom? Je
li ti se svidio let? Kakvim si se formulama zaštitila te
si uspjela preživjeti pad?«
»Idi dođavola.«
»Strgnite joj s vrata tu zvijezdu. I u laboratorij s
njom. Ne traćimo vrijeme.«
Vukli su je, teglili, povremeno nosili. Kamenita
ravan, na njoj je ležala razbijena »Alkyone«. I brojne
druge olupine iz kojih su stršala rebra trupa
podsjećajući na kosture morskih čudovišta. Crach je
imao pravo, pomislila je. Brodovi koji su nestali bez
traga na Sedninu prosjedu nisu žrtve prirodnih
katastrofa. Bogovi... Pavetta i Duny...
Nad ravnicom, daleko, stršili su u oblačno nebo
planinski vrhovi.
Potom su slijedile zidine, kapije, galerije, podne
pločice, stube. Sve nekako čudno, neprirodno
veliko... I dalje premalo pojedinosti da bi mogla
razabrati gdje je, kamo je dospjela, kamo ju je odnijela
čarolija. Lice joj je oticalo, dodatno joj otežavajući
promatranje. Njuh je postao jedino osjetilo koje joj je
pribavljalo informacije - trenutačno je osjetila
formalin, eter, špiritus. I magiju. Mirisi laboratorija.
Brutalno su je posjeli na čelični stolac, oko
gležnjeva i zapešća bolno su joj se sklopili hladni i
tijesni okovi. Prije no što su joj čelična kliješta
stegnula sljepoočnice i onemogućila pokretanje glave,
uspjela je preletjeti pogledom po prostranoj i jarko
osvijetljenoj dvorani. Ugledala je još jedan stolac,
čudovišnu čeličnu konstrukciju na kamenom
postolju.
»Naravno.« Začula je glas Vilgefortza koji joj je
stajao za leđima. »Ovaj je stolac namijenjen tvojoj Ciri.
Čeka ju je već odavno, ne može je dočekati. Ja isto.«
Čula ga je izbliza, čak je osjećala njegov dah.
Zabadao joj je igle u kožu na glavi, pričvršćivao nešto
za ušne resice. Potom je stao pred nju i skinuo
masku. Yertnefer je i nehoteći uzdahnula.
»Ovo je djelo tvoje Ciri«, rekao je, pokazujući svoje
nekoć klasično lijepo, a sada grozno izmasakrirano
lice, s rešetkom zlatnih kopči i hvataljki koje su držale
višefasetni kristal u lijevoj očnoj duplji.
»Pokušao sam je uhvatiti kada je ulazila u teleport
Galebove kule«, objasnio je spokojno čarobnjak. »Htio
sam joj spasiti život, uvjeren da će je teleport ubiti.
Naivac! Prošla je glatko, s takvom silom da se portal
rasprsnuo, eksplodirao mi ravno u lice. Izgubio sam
oko i lijevi obraz, a usto i puno kože na licu, vratu i
prsima. Vrlo neugodno, vrlo bolno, vrlo složeno za
život. I vrlo ružno, zar ne? Ha, trebala si me vidjeti
prije no što sam se počeo magijski obnavljati.«
»Kada bih vjerovao u takve stvari«, nastavio je,
uguravajući joj u nos mjedenu cjevčicu, »pomislio bih
da je to osveta Lydije van Bredevoort. Zagrobna.
Obnavljam se, ali polagano, dugotrajno je i
mukotrpno. Osobito puno poteškoća imam s
regeneracijom oka... Kristal koji mi je u očnoj duplji
odlično ispunjava svoju ulogu, vidim
trodimenzionalno, ali ipak je to strano tijelo, to što
nemam prirodnu očnu jabučicu ponekad me zbilja
razbjesni. Tada, obuzet iracionalnom srdžbom,
prisežem si da ću čim uhvatim Ciri naložiti Rienceu
da joj iskopa jedno od ta dva velika zelena oka.
Prstima. Svojim prstima, kako to on običava reći.
Šutiš, Yennefer? A znaš li ti da poželim iskopati oko i
tebi? Ili oba oka?«
Zabijao joj je debele igle u žile na vrhu dlana. Nije
uvijek pogađao, ubadao je sve do kosti. Yennefer je
stiskala zube.
»Stvorila si mi probleme. Prisilila si me da se
odvojim od posla. Prisilila da riskiram. Otisnuvši se
tim brodićem na Sednin prosjed, pod moj Usisač...
Odjek našega kratkog dvoboja bio je velik i daleko je
dopro, mogao je dospjeti u znatiželjne i nepozvane
uši. Ali nisam se mogao suzdržati. Pomisao da ću te
moći imati ovdje, da ću te moći uključiti na svoj
skener, bila je i odviše privlačna.«
»Jer valjda ne pretpostavljaš«, zabio je još jednu
iglu, »da sam se dao navući na tvoju provokaciju? Da
sam progutao mamac? Ne, Yennefer. Ako to misliš,
zamijenila si nebo s odrazom zvijezda na površini
ribnjaka. Ti si slijedila mene, a ja sam slijedio tebe.
Doplovivši na Prosjed, jednostavno si mi olakšala
zadaću. Jer, vidiš, ja ne mogu sam skenirati Ciri, čak
i š pomoću ovoga uređaja kojemu nema ravnog.
Djevojka ima snažne urođene obrambene
mehanizme, snažnu vlastitu antimagnetsku i
supresivnu auru: napokon to je Prvotna krv... Ali moji
bi je superskeneri trebali svejedno otkriti. A ne
otkrivaju.«
Yennefer je već cijela bila omotana mrežom
srebrnih i bakrenih žičica, optočena mrežom srebrnih
i porculanskih cjevčica. Na stalcima primaknutima
naslonjaču njihale su se staklene posudice s
bezbojnim tekućinama.
»Pa sam pomislio«, Vilgefortz joj je gurnuo u nos
drugu cjevčicu, ovaj put staklenu, »da je jedini način
da se Ciri skenira empatička sonda. No za to bi mi
trebao netko tko je s djevojkom imao dovoljno snažan
emocionalni dodir i stvorio empatičku matricu,
svojevrstan, upotrijebit ću neologizam, algoritam
uzajamnih osjećaja i simpatije. Razmišljao sam o
vješcu, ali vještac je nestao, a vješci su osim toga loši
mediji. Namjeravao sam dati oteti Triss Merigold,
našu Četrnaestu s Brijega. Pomišljao sam i da
dovedem Nenneke iz Ellandera... Ali kada se pokazalo
da mi se ti, Yennefer iz Vengerberga, sama guraš u
ruke... Zbilja, nisam mogao računati ni sa čim
boljim... Priključena na uređaje, skenirat ćeš mi Ciri.
Operacija, istina, zahtijeva suradnju s tvoje strane...
Ali, kako znaš, postoje načini da se suradnja iznudi.«
»Naravno«, nastavio je, trljajući ruke, »valjalo bi ti
ponešto objasniti. Na primjer: kako i otkuda sam
doznao za Prvotnu krv? Za naslijeđe Lare Dorren? Što
je zapravo taj gen? Kako je došlo do toga da ga Ciri
ima? Tko joj ga je prenio? Kako ću joj ga uzeti i za što
iskoristiti? Kako djeluje Sednin usisač, koga sam sve
njime usisao, što sam s usisanima učinio i zašto?
Puno pitanja, zar ne? Baš mi je žao što nemam
vremena da ti sve ispričam, sve objasnim. Ma, da te
zadivim, jer sam siguran da bi te nekoliko činjenica
začudilo, Yennefer.... Ali, kako rekoh, nemam
vremena. Eliksiri počinju djelovati, vrijeme je da se
počneš koncentrirati.«
Čarobnica je stisnula zube, gušeći se dubokim
jaukom koji joj se otimao iz dna nutrine.
»Znam«, kimnuo je glavom Vilgefortz, primičući
bliže veliki profesionalni megaskop, zaslon i veliku
kristalnu kuglu na tronošcu, omotanu paučinom
srebrnih žičica. »Znam da je to jako neugodno. I jako
bolno. Što prije pristupiš skeniranju, kraće će trajati.
Hajde, Yennefer. Ovdje, na ovom zaslonu, hoću vidjeti
Ciri. Gdje je, s kim je, što radi, što jede, s kime i gdje
spava.«
Yennefer je prodorno zaurlala, divlje, očajnički.
»Boli«, domislio se Vilgefortz, upijajući u nju živo
oko i mrtvi kristal. »No, sigurno da boli. Skeniraj,
Yennefer. Ne opiri se. Ne izigravaj junakinju. Dobro
znaš da se to ne da izdržati. Posljedica otpora može
biti tužna, doći će do izljeva krvi, postat ćeš
paraplegičarka ili ćeš se pretvoriti u biljku. Skeniraj!«
Stisnula je čeljusti tako da su joj zaškripali zubi.
»No, Yennefer«, rekao je blago čarobnjak. »Makar
iz radoznalosti! Sigurno te zanima kako ide tvojoj
ljubimici. A možda joj prijeti pogibelj? Možda je u
potrebi? Pa znaš koliko ljudi žudi za Ciri i želi joj
nesreću. Skeniraj. Kada doznam gdje je djevojka,
dovući ću je ovamo. Ovdje će biti sigurna... Ovdje je
nitko neće pronaći. Nitko.«
Glas mu je bio baršunast i topao.
 »Skeniraj, Yennefer. Skeniraj. Molim te. Dajem ti
riječ: uzet ću od Ciri to što trebam. A potom ću vam
objema vratiti slobodu. Prisežem.«
Yennefer je još jače stegnula zube. Potočić krvi
potekao joj je niz bradu. Vilgefortz je silovito ustao,
zamahnuo je rukom.
»Rience!«
Yennefer je osjetila kako joj se na dlan i prste
utiskuje neki uređaj.
»Ponekad«, rekao je Vilgefortz, saginjući se nad
nju, »ondje gdje iznevjere čarolija, eliksiri i opijati, na
tvrdoglave djeluje stara, dobra, klasična bol. Ne
prisiljavaj me na to. Skeniraj.«
»Nosi se dođavola, Vilgefooooortze!«
»Zavrni vijke, Rience. Polagano.«
.
Vilgefortz je pogledao nepokretno tijelo vučeno po
podu prema stubama u podzemlje. Potom je podignuo
pogled na Riencea i Schirrúa.
»Uvijek postoji rizik«, rekao je, »da će netko od vas
pasti u ruke mojih neprijatelja i da će ga preslušavati.
Želio bih vjerovati da tada ne biste pokazali manju
postojanost tijela i duha. Da, htio bih vjerovati u to.
Ali ne vjerujem.«
Rience i Schirrú su šutjeli. Vilgefortz je ponovo
pokrenuo megaskop, prikazao na zaslonu sliku koju
je generirao golemi kristal.
»Ovo je sve što je skenirala«, rekao je, pokazujući.
»Ja sam htio Ciri, a ona mi je pokazala vješca.
Zanimljivo. Nije dopustila probijanje djevojčine
empatičke matrice, ali je kod Geralta pukla. A nisam
je uopće sumnjičio ni za kakve osjećaje prema tom
Geraltu... No, zadovoljimo se zasad time što imamo.
Vještac, Cahir aep Ceallaćh, bard Maslačak, nekakva
žena? Hmmm... Tko će se prihvatiti toga zadatka?
Konačnog rješenje pitanja vješca?«
.
Prijavio se Schirrú, sjećao se Rience, podižući se u
uzengijama kako bi bar malo stražnjici olakšao bol od
sedla. Schirrú se prijavio za ubojstvo vješca.
Poznavao je kraj u kojemu je Yennefer iskenirala
Geralta i njegovu družbu, imao je ondje znance ili čak
rođake. A mene je Vilgefortz poslao na pregovore s
Vattiereom de Rideauxom, potom na uhođenje
Skellena i Bonharta...
A ja sam se, budala, veselio, uvjeren da me zapao
puno lakši i ugodniji zadatak. Koji ću obaviti brzo,
lako i bez muke...
.
»Ako seljaci nisu lagali«, Stefan Skellen je stao u
uzengijama, »to jezero mora biti iza ovoga brijega, u
kotlini.«
»Tamo vodi i trag«, potvrdio je Boreas Mun.
»Zašto onda stojimo?« Rience je protrljao smrznuto
uho. »Podbodimo konje i šibajmo!«
»Ne tako naglo«, zaustavio ga je Bonhart.
»Podijelimo se. Okružimo kotlinu. Ne znamo kojom je
obalom jezera pošla. Odaberemo li pogrešan smjer,
može odjednom ispasti da nas jezero dijeli od nje.«
»Živa istina«, suglasio se Boreas.
 »Jezero je okovano ledom.«
»Led bi mogao biti preslab za konje. Ima Bonhart
pravo, valja nam se razdvojiti.«
Skellen je brzo izdao zapovijedi. Skupina koju su
predvodili Bonhart, Rience i Ola Harsheim,
sveukupno sedam konja, odgalopirala je istočnom
obalom, brzo nestajući u gustoj šumi.
»Dobro«, naložio je Sova. »Idemo, Silifante...«
Odmah je shvatio da nešto ne valja.
Okrenuo je konja, udario ga korbačem, nasrnuo
na Joannu Selborne. Kenna je povukla svoga konja,
a lice joj je bilo kao od kamena.
»Ništa od toga, gospodine koroneru«, rekla je
hrapavo. »Nemojte ni pokušavati. Mi ne idemo s
vama. Mi se vraćamo. Nama je ovoga dosta.«
Skellen se sagnuo u sedlu, pljunuo na smrznutu
zemlju. Iza Kenne su stajali Andres Vierny i Til
Echrade, plavokosi vilenjak.
»Gospo Selborne«, rekao je otegnuto i zajedljivo
Sova. »Nije stvar u tome da ćete protratiti obećavajuću
karijeru, da ćete propustiti i uništiti svoju životnu
priliku. Stvar je u tome da ćete biti predani krvniku.
Skupa s ovim budalašima koji su vas poslušali.«
»Kome su suđena vješala, neće se utopiti«,
odvratila je filozofski Kenna. »A krvnikom nas nemojte
plašiti, gospodine koroneru. Jer ne zna se tko je bliže
gubilištu, vi ili mi.«
»Tako misliš?« Sovine su oči bljesnule. »To si
zaključila, podlo se uvukavši nekome u misli? Držao
sam da si pametnija. A ti si jednostavno glupa, ženo.
Sa mnom se uvijek pobjeđuje, protiv mene se uvijek
gubi! Upamti to. Makar smatraš da sam gotov, ja te
još uvijek mogu poslati na vješala. Čujete li me, svi
vi? Zapovjedit ću da vam crvenim kukama otkidaju
meso s kostiju!«
»Jednom se živi, gospodine koroneru«, rekao je
blago Til Echrade. »Vi ste odabrali svoj put, mi smo
odabrali svoj. Oba su puta rizična i nesigurna. A ne
zna se što je kome sudbina namijenila.«
»Nas nećete«, Kenna je ponosno digla glavu, »kao
te pse huškati na djevojku, gospodine Skellene. I ne
damo se na kraju ubiti kao psi, kao Neratin Čeka. I
dosta te priče. Vraćamo se! Borease! Pođi s nama.«
»Ne«, zavrtio je tragač glavom, otirući čelo
krznenom kapom. »Ostajte u zdravlju, ne želim vam
zlo. Ali ostajem. Služba. Prisegao sam.«
»Kome?« namrštila je obrve Kenna. »Caru ili Sovi?
Ili čarobnjaku koji govori iz kutijice?«
»Ja sam vojnik. Služba.«
»Pričekajte«, povikao je Dufficey Kriel, izlazeći iza
leđa Dacrea Silifanta. »I ja ću s vama. I meni je ovoga
dosta! Prošle sam noći sanjao vlastitu smrt. Ja ne
želim odapeti za ovu ušljivu i sumnjivu stvar!«
»Izdajice!« vrisnuo je Dacre, porumenjevši kao
trešnja, činilo se da će mu crna krv briznuti iz lica.
»Vjerolomnici! Podli psi!«
»Umukni.« Sova je i dalje gledao Kennu, a oči su
mu bile jednako gadne kao u ptice od koje je uzeo
nadimak. »Oni su odabrali svoj put, ta čuo si ih. Nema
razloga za viku i trošenje sline. Ali još ćemo se mi
sresti. Obećavam.«
 »Možda čak i na istom gubilištu«, rekla je bez
zajedljivosti Kenna. »Jer vas, Skellene, neće
kažnjavati sa svijetlim knezovima, nego s nama,
fukarom. Ali imate pravo, nema se zašto trošiti slinu.
Idemo. Zbogom, Borease. Zbogom, gospodine
Silifante.«
Dacre je pljunuo preko konjskih ušiju.
.
»I tome što sam mu onomad rekla«, Joanna
Selbome je ponosno podigla glavu, zabacila s čela
tamni uvojak, »nemam što dodati, slavni sude.«
Predsjedavajući sudskoga vijeća gledao ju je
odozgo. Lice mu je bilo nedokučivo. Oči sive. I dobre.
Što mi drugo preostaje, pomislila je Kenna,
pokušat ću. Neka bude što biti mora, kud puklo da
puklo. Neću gnjiti u tamnici i čekati smrt. Sova nije
govorio u vjetar, on je spreman osvetiti se i iza groba...
Ma što me košta! Možda ne primijete. Kud puklo
da puklo!
Primaknula je dlan nosu, kao da ga briše.
Pogledala je ravno u sive oči predsjedavajućeg
sudskog vijeća.
»Straža!« rekao je predsjedavajući sudskog vijeća.
»Odvedite svjedokinju Joannu Selbom natrag u...«
Zastao je, zakašljao. Znoj mu je odjednom izbio na
čelo.
»U kancelariju«, završio je, snažno šmrcnuvši.
»Ispišite odgovarajuće papire. I oslobodite je.
Svjedokinja Selborne nije više potrebna sudu.«
 Kenna je krišom obrisala kapljicu krvi koja joj je
iscurila iz nosa. Dražesno se nasmiješila i zahvalila
lakim naklonom.
.
»Dezertirali su?« ponovio je s nevjericom Bonhart.
»Još dezertera? I samo su tako, otišli? Skellene?
Dopustio si im?«
»Ako nas otkucaju...« započeo je Rience, ali Sova
ga je smjesta prekinuo.
»Neće otkucati, jer su im mile glave na ramenu! A
uostalom što sam i mogao učiniti? Kada im se
pridružio Kriel, sa mnom su ostali samo Bert i Mun,
a njih je bilo četvero...«
»Četvero«, rekao je mrzovoljno Bonhart, »nije
uopće puno. Čim uhvatimo djevojku, poći ću za
njima. I nahraniti njima vrane. U ime određenih
načela.«
»Stignimo najprije nju«, presjekao je Sova,
požurujući korbačem sivca. »Borease! Prati trag!«
Kotlinu je ispunjavao gusti pokrov magle, ali su
znali da je dolje jezero, jer je ovdje, u Mil Trachti, u
svakoj kotlini bilo jezero. To kojemu je vodio trag
vrane kobile bilo je posve sigurno ono koje traže, ono
za koje im je Vilgefortz naložio da ga traže. Koje im je
detaljno opisao. I imenovao ga.
Tarn Mira.
Jezero je bilo usko, ne šire od dometa strijele iz
luka, utisnuto u blagom luku polumjeseca među
visoke, strme obronke obrasle crnim smrekama,
lijepo poprašenima bijelim snježnim prahom.
Obronke je obavijala tišina, takva da je sve zvonilo u
ušima. Zašutjele su čak i vrane čije ih je zloslutno
graktanje putem pratilo već danima.
»Ovo je južni kraj«, ustvrdio je Bonhart. »Ako
čarobnjak nije zabrljao stvar i sve pomiješao, čarobna
kula je na sjevernom. Pazi na tragove, Borease! Ako
promašimo trag, jezero će nas odvojiti od nje!«
»Trag je jasan!« doviknuo je odozdo Boreas Mun. »I
svjež! Vodi prema jezeru!«
»Idemo.« Skellen je obuzdao sivca koji se jogunio
na strmini. »Dolje!«
Spustili su se niz obronak, oprezno, zadržavajući
konje koji su frktali. Probili su se kroz crno, golo,
zaleđeno grmlje, koje je priječilo pristup obali.
Bonhartov dorat je oprezno stupio na led, bučno
lomeći suhu trsku koja je stršala iz staklene plohe.
Led je zapucketao, pod konjskim kopitima zvjezdano
su se raširile duge strijele pukotina.
»Nazad!« Bonhart je trgnuo uzde, vratio konja koji
je dahtao na obalu. »Sjašite! Led je tanak.«
»Samo uz obalu, u trščaku«› ocijenio je Dacre
Silifant, udarivši petom po ledenoj kori. »Ali čak ga i
ovdje ima nekih cal i po. Izdržat će konje kao ništa,
nemamo se čega bojati...«
Riječi su zaglušili psovke i njiska. Skellenov sivac
se poskliznuo, prisjeo na sapi, noge su se razletjele
pod njim. Skellen ga je podbo ostrugama, opet
opsovao, ovaj put je psovku pratilo oštro pucketanje
leda. Sivac je zatoptao prednjim kopitima, stražnja,
zarobljena, otimala su se u zamci, lomeći ledenu
ploču i burkajući tamnu vodu koja je izbijala iz nje.
Sova je skočio sa sedla, povukao vodice, ali se
poskliznuo i svalio koliko je dug, samo čudom ne
upavši pod kopita vlastitog konja. Dva su mu
Gemmerca pohitala u pomoć i pomogla mu ustati. Ola
Harsheim i Bert Bridgen su izvukli izbezumljenog
sivca na obalu.
»Sjašite, momci«, ponovio je Bonhart zureći u
maglu koja je pokrivala jezero. »Ne treba riskirati.
Sustići ćemo djevojku pješice. I ona je sjahala, isto ide
pješice.«
»Točno tako«, potvrdio je Boreas Mun, pokazujući
na jezero. »Vidi se.«
Samo je tik uz obalu, ispod grana koje je povio
snijeg, ledena kora bila glatka i poluprozirna kao
tamno staklo boce, vidjele su se pod njom trske i
smeđe vodene trave. Podalje, nad dubinom, led je bio
pokriven tanašnim slojem mokroga snijega. A na
njemu su se, dokle se moglo vidjeti od magle, crnjeli
tragovi stopa.
»Imamo je!« uzviknuo je ushićeno Rience,
prebacivši uzde preko panja. »Ipak nije tako pametna
kako je izgledalo! Pošla je po ledu, posred jezera. Da
je izabrala neku od obala, šumu, bilo bi je teško
slijediti.«
»Posred jezera...« ponovio je Bonhart, odajući
zamišljenost. »Baš posred jezera vodi najkraći i
najjednostavniji put do te navodno magične kule o
kojoj je govorio Vilgefortz. Ona to zna. Mune? Koliko
je ispred nas?«
Boreas Mun, koji je već bio na jezeru, kleknuo je
nad otiskom čizme, nisko se sagnuo, promotrio.
 »Pola sata«, ocijenio je. »Ne više. Zatopljuje, a trag
nije razliven, vidi se svaki čavlić u potplatu.«
»Jezero se«, progunđao je Bonhart, uzaludno
nastojeći probiti maglu pogledom, »proteže više od pet
milja prema sjeveru. Tako je govorio Vilgefortz. Ako
djevojka ima pola sata prednosti, pred nama je nekih
milju.«
»Po skliskom ledu?« zavrtio je glavom Mun.
»Nikako. Najviše šest, sedam staja.«
»Tim bolje! Marš!«
»Marš«, ponovio je Sova. »Na led i marš, oštro!«
Marširali su dašćući. Blizina žrtve uzbuđivala ih
je, punila euforijom kao narkotik.
»Neće nam umaknuti!«
»Samo da ne izgubimo trag...«
»I samo da nas ne namagarči u ovoj magli... Bijelo
je kao u mlijeku... Na dvadeset se koraka ne vidi,
prokletinja...«
»Napipavajte nožurinama«, zarežao je Rience.
»Brže, brže! Dok ima snijega na ledu, slijedit ćemo
tragove...«
»Tragovi su svježi«, promrmljao je iznenada Boreas
Mun, zastavši i sagnuvši se. »Posve svježi... Svaki se
utisnuti čavlić vidi... Tik je pred nama... Pred nama
je! Zašto je ne vidimo?«
»I zašto je ne čujemo?« zamislio se Ola Harsheim.
»Naši koraci tutnje po ledu, snijeg škripi! Zašto je
onda ne čujemo?«
»Jer mlatarate jezičinama«, odrezao je žestoko
Rience. »Produži, marš!«
 Boreas Mun je skinuo kapu, obrisao njome
oznojeno čelo.
»Ona je tamo, u magli«, rekao je tiho. »Negdje je
tamo u magli... Ali ne vidi se gdje. Tko zna odakle će
udariti... Kao tamo... U Dun Dareu... U noći
Saovine...«
Drhtavom rukom počeo je izvlačiti mač iz korica.
Sova mu je priskočio, uhvatio ga za ruke, snažno
trgnuo.
»Začepi klepetalo, blesane stari«, siknuo je.
No bilo je prekasno. I ostale je obuzela zebnja. I
oni su izvukli mačeve, nagonski zastajući tako da im
je za leđima neki od sudrugova.
»Ona nije sablast!« glasno je zarežao Rience. »Nije
čak ni čarobnica! A nas je deset! U Dun Dareu su bila
četvorica i svi pijani!«
»Razdvojimo se«, rekao je odjednom Bonhart,
»nalijevo i nadesno, u liniju. Pođimo zajedno! Ali tako
da ne gubimo jedni druge iz vida.«
»Zar i ti?« narogušio se Rience. »I tebe je spopalo,
Bonharte? Mislio sam da si manje praznovjeran.«
Lovac na nagrade ga je pogledao pogledom
hladnijim od leda.
»Razdvojimo se u pogon«, ponovio je, ne obazirući
se na čarobnjaka. »Čuvajte razdaljinu. Ja se vraćam
po konja.«
»Što?«
Bonhart ponovo nije udostojao Riencea
odgovorom. Rience je opsovao, ali mu je Sova brzo
spustio ruku na rame.
 »Pusti«, zarežao je, »neka ide. A mi nemojmo gubiti
vrijeme! Ljudi u liniju! Bert i Stigward, nalijevo! Ola,
nadesno...«
»Čemu to, Skellene?«
»Budemo li išli u gomili«, procijedio je Boreas Mun,
»lakše će led popucati, nego pod rastegnutom linijom.
Usto, pođemo li u pogonu, bit će manji rizik da nam
djevojka izmakne negdje sa strane.«
»Sa strane?« prasnuo je Rience. »Kako? Tragovi su
pred nama kao na dlanu. Djevojka ide ravno kao
strijela, kada bi pokušala skrenuti makar na korak,
trag bi je odao!«
»Dosta brbljanja«, presjekao je Sova, gledajući
unazad, u maglu u kojoj je nestao vraćajući se
Bonhart. »Naprijed!«
Krenuli su.
»Zatopljava«, zastenjao je Boreas Mun. »Led se s
vrha topi, stvara se vodeni naled...«
»Magla se zgušnjava...«
»Ali se tragovi i dalje vide«, ustvrdio je Dacre
Silifant. »I čini mi se da i djevojka hoda sporije. Gubi
snagu.«
»Kao i mi.« Rience je skinuo kapu i zamahnuo
njome kao lepezom.
»Tiho.« Silifant je iznenada stao. »Čuli ste? Što je
to bilo?«
»Ja nisam ništa čuo.«
»A ja jesam... Kao neku škripu... Struganje po
ledu... Ali ne odande.« Boreas Mun je pokazao maglu
u kojoj su nestajali tragovi. »Kao da je došlo slijeva,
sa strane...«
»I ja sam čuo«, potvrdio je Sova, osvrćući se
nemirno. »Ali sada je utihnulo. Prokleto bilo, ne sviđa
mi se to. Ne sviđa mi se to!«
»Tragovi!« ponovio je zamoreno naglašavajući
Rience. »I dalje joj vidimo tragove! Nemate oči? Ona
ide ravno kao strijela! Da skrene makar na korak,
makar na pola koraka, razabrali bismo to po
tragovima! Marš, brže, začas ćemo je ščepati! Jamčim
da ćemo je za tren ugledati...«
Zastao je. Boreas Mun je udahnuo tako duboko da
mu je zaigralo u plućima. Sova je opsovao.
Deset koraka ispred njih, tik pred granicom
vidljivosti koju je naznačila magla gusta kao mlijeko,
tragovi su prestali. Nestali su.
»Morija prokleta!«
»Što je?«
»Poletjela je ili kako?«
»Ne«, zavrtio je glavom Boreas Mun. »Nije poletjela.
Gore od toga.«
Rience je vulgarno opsovao, pokazujući crte
urezane u ledenoj kori.
»Klizaljke«, zarežao je, nesvjesno stežući šake.
»Imala je klizaljke i navukla ih je... Sada će odjuriti po
ledu kao vjetar... Nećemo je sustići! Gdje je, đavli da
ga nose, taj Bonhart? Nećemo sustići djevojku bez
konja!«
 Boreas Mun je glasno hraknuo, uzdahnuo.
Skellen je polagano raskopčao kožuh, otkrivajući
redenik s niskom oriona koji mu je presijecao grudi.
»Nećemo je morati loviti«, rekao je hladno. »Ona će
loviti nas. Bojim se da nećemo dugo čekati.«
»Poludio si?«
»Bonhart je to predvidio. Zato se vratio po konja.
Znao je da nas djevojka uvlači u klopku. Pozor!
Osluškujte škripu klizaljki po ledu!«
Dacre Silifant je problijedio, bilo je to vidljivo
unatoč tome što su mu obrazi bili crveni od studeni.
»Ljudi!« proderao se. »Pozor! Pazite! I na okup, na
okup! Ne gubite se u magli!«
»Začepi!« riknuo je Sova. »Tišina! Potpuna tišina,
jer nećemo čuti...«
Čuli su. S lijevog, najdaljeg kraja linije, iz magle,
do njih je dopro kratak, prekinut krik. I oštra, hripava
škripa klizaljki, koja je dizala kosu na glavi kao
prevlačenje željeza po staklu.
»Berte!« proderao se Sova. »Berte! Što je bilo?«
Začuli su nerazgovijetni krik, a za tren je iz magle
izronio Bert Bridgen u vratolomnom trku. Kada je bio
već posve blizu, okliznuo se, svalio, poletio trbuhom
po ledu.
»Dohvatila je... Stigwarda«, protisnuo je, ustajući
s naporom. »Posjekla ga je... u prolazu... Tako brzo...
Da sam je jedva vidio... Čarobnica...«
Skellen je opsovao. Silifant i Mun, obojica s
mačevima u rukama, okretali su se, piljeći u maglu.
 Škripa. Škripa. Škripa. Brza. Ritmička. I sve
jasnija. Sve jasnija...
»Odakle to dopire?« zaurlao je Boreas Mun,
okrećući se, prelazeći oko sebe oštricom mača koji je
držao s obje ruke. »Otkuda?«
»Tiho!« kriknuo je Sova, s orionom u podignutoj
ruci. »Valjda zdesna! Da! Zdesna! Nailazi zdesna!
Pozor!«
Gemmerac koji je hodao na desnom krilu,
iznenada je opsovao, okrenuo se i potrčao naslijepo u
maglu, šljapkajući po otopljenom sloju leda. Nije
otrčao daleko, nije im se stigao čak ni skloniti s
pogleda. Začuli su oštru škripu jurećih klizaljki,
opazili nejasnu, pokretnu sjenku. I bljesak mača.
Gemmerac je zaurlao. Vidjeli su kako je pao, vidjeli
široko rasprsnutu krv na ledu. Ranjenik se bacakao,
uvijao, urlao, tulio. Potom je utihnuo i ostao
nepomičan.
Ali je, urlajući, zaglušio sve bližu škripu klizaljki.
Nisu očekivali da će se djevojka stići vratiti tako brzo.
Upala je među njih, u samu sredinu. Olu
Harsheima zasjekla je u prolazu, nisko, pod koljeno,
sklopivši ga kao džepni nož. Zavrtjela se u pirueti,
zasipajući Boreasa Muna grâdom bockavih komadića
leda. Skellen je odskočio, poskliznuo se, uhvatio za
rukav Riencea. Pali su obojica. Klizaljke su zaškripale
tik do njih, oštre hladne mrve izbole su im lica. Jedan
od Gemmeraca je vrisnuo, vrisak se prekinuo divljim
krkljanjem. Sova je znao što se dogodilo. Čuo je puno
ljudi kojima je presječeno grlo.
 Ola Harsheim je zavijao, vukući se po ledu. škrip.
Škrip. Škrip.
Tišina.
»Gospodine Stefane«, promucao je Dacre Silifant...
»U tebe se nadamo... Spasi... Ne daj da
propadnemo...«
»Osakatila me, kurvaaaaa!« derao se Ola
Harsheim. »Hoćeš li pomoći, milostivi! Pomozi da
ustaneeeem!«
»Bonharte!« proderao se Skellen u maglu.
»Bonhaaaarte! Upomoooć! Gdje si, kurvin sine?
Bonhaaarteee!«
»Okružuje nas«, prodahtao je Boreas Mun,
okrećući se i osluškujući. »Juri u krug po magli...
Udarit će tko zna odakle... Smrt! Ta djevojka je smrt!
Ovdje ćemo svi izdahnuti! Bit će masakr, kao u Dun
Dareu, u noći Saovine...«
»Držite se na okupu«, zaječao je Skellen. »Držite se
na okupu, ona lovi izdvojene... Kada vidite da
nalijeće, ne gubite glavu... Bacajte joj pod noge
mačeve, zavežljaje, pojase... što god bi je...«
Nije dovršio. Ovaj put nisu čak ni čuli škripu
klizaljki. Dacre Silifant i Rience su živote spasili
ispruživši se po ledu. Boreas Mun je stigao odskočiti,
poskliznuo se, svalio, oborio Berta Bridgena. Dok je
djevojka promicala kraj njih, Skellen je zamahnuo i
izbacio orion. Pogodio je. Ali pogrešnu osobu. Ola
Harsheim, koji se upravo uspio uspraviti, srušio se u
trzajima na okrvavljenu ledenu ploču, njegove širom
otvorene oči kao da su u križ gledale čeličnu zvijezdu
koja mu je stršala iz korijena nosa.
 Posljednji od Gemmeraca bacio je mač i zajecao, u
kratkim, isprekidanim grčevima. Skellen mu je
priskočio i svom ga snagom ošamario.
»Priberi se!« zaurlao je. »Priberi se, čovječe! To je
samo jedna cura! Samo jedna cura!«
»Kao u Dun Dareu, u noći Saovine«, rekao je tiho
Boreas Mun. »Nećemo više sići s ovoga leda, s ovoga
jezera. Napregnite, napregnite sluh! I čut ćete kako
na vas klizi smrt.«
Skellen je podignuo Gemmerčev mač i pokušao
jecajućem ugurati oružje u ruku, ali bezuspješno.
Gemmerac potresan grčevima zurio je u njega tupim
pogledom. Sova je bacio mač, priskočio Rienceu.
»Učini nešto, čarobnjače!« proderao se, povukavši
ga za ruke. Strah mu je udvostručio snage, iako je
Rience bio viši, teži i snažniji, poskakivao je u Sovinu
stisku kao krpena lutka. »Učini nešto! Dozovi svog
moćnog Vilgefortza! Ili čaraj sam! Čaraj, bacaj čini,
zazivaj duhove, domami demone! Učini nešto, bilo
što, ti bijedna gnjido, ti slinavče! Učini nešto prije no
što nas ta sablast sve poubija!«
Odjek njegova krika zakotrljao se po šumovitim
obroncima. Prije no što je prošao, zaškripale su
klizaljke. Uplakani Gemmerac je pao na koljena i
pokrio lice dlanovima. Bert Brigden je zaurlao,
odbacio mač i jurnuo u bijeg. Okliznuo se, pao, neko
vrijeme bježao na sve četiri kao pas.
»Rience!«
Čarobnjak je opsovao, podignuo ruku. Dok je
deklamirao čarobnu formulu, ruka mu je drhtala,
glas također. Ali uspio je. Istina, ne dokraja.
 Tanka vatrena munja koja je izbila iz njegovih
prstiju preorala je led, ploča je pukla. Ali ne poprijeko,
kako je trebala da bi prepriječila put zahuktaloj
djevojci. Pukla je uzdužno. Ledena kora se rastvorila
uz glasan prasak, briznula je i zatutnjala crna voda,
pukotina je brzo se šireći pojurila prema Dacreu
Silifantu koji je zaprepašteno zurio.
»U strane!« vrisnuo je Skellen. »Bježiiiite!«
Bilo je prekasno. Pukotina je ušla Silifantu među
nogo i silovito se rascijepila, led se rasprsnuo kao
staklo, pukao na velike komade. Dacre je izgubio
ravnotežu, voda je prigušila njegov urlik. Boreas Mun
je upao u rupu, nestao je pod vodom klečeći
Gemmerac, nestalo je truplo Ole Harsheima. Za njima
je u crnu dubinu pljusnuo Rience, a odmah za njim i
Skellen, uspjevši se u zadnji tren uhvatiti za rub. A
djevojka se snažno odrazila, preletjela preko
pukotine, sletjela tako da je otopljeni led štrcnuo na
sve strane, pojurila za Brigdenom koji je bježao. Za
tren je do ušiju Sove zakačenog za rub sante dopro
jezivi vrisak.
Sustigla ga je.
»Gospodine...« prostenjao je Boreas Mun, koji je na
čudesan način uspio ispuzati na led. »Dajte mi ruku...
Gospodine koroneru...«
Izvučen, Skellen je pomodrio i počeo se strahovito
tresti. Pod Silifantom, koji se nastojao izvući, odlomio
se rub sante. Dacre je ponovo iščezao pod vodom. Ali
začas je izronio, daveći se i pljujući, nadljudskim se
naporom izvukao na led. Ispuzao je i pao, iscrpljen do
krajnjih granica. Oko njega je rasla kaljuža.
 Boreas je jauknuo, zatvorio oči. Skellen je drhtao.
»Spašavaj... Mun... Pomozi...«
Na rubu ploče, uronjen do pazuha, visio je Rience.
Mokra kosa mu se priljubila uz lubanju. Zubi su mu
zvonili kao kastanjete, zvučalo je to kao sablasna
uvertira nekakvom paklenom dance macabreu.
Zaškripile su klizaljke. Boreas se nije ni maknuo.
Čekao je. Skellen je drhtao.
Stizala je. Polagano. S mača joj je kapala krv, kapi
su obilježavale led. Boreas je progutao slinu. Iako je
bio posve promočen ledenom vodom, iznenada mu je
postalo strahovito vruće.
Ali djevojka nije gledala njega. Gledala je Riencea,
koji se uzaludno nastojao popeti na led.
»Pomozi...« Rience je nadvladao cvokotanje zuba.
»Spasi...«
Djevojka je zakočila, okrećući se na klizaljkama s
plesnom dražesti. Zastala je u blagom raskoraku,
držeći objeručke mač, nisko, preko bedara.
»Spasi me...« zacvilio je Rience, upijajući u led
odrvenjele prste. »Spasi... I reći ću ti... Gdje je
Yennefer... Prisežem...«
Djevojka je polagano skinula šal s lica. I
nasmiješila se. Boreas Mun je ugledao jezivi ožiljak i
s mukom prigušio krik.
»Rience«, rekla je Ciri i dalje nasmiješena. »Pa ti si
me trebao naučiti boli. Sjećaš se? Tim rukama. Tim
prstima. Ovima? Ovima kojima se sada držiš za led?«
Rience je odgovorio, Boreas nije razumio što, jer
su čarobnjakovi zubi cvokotali i klepetali tako da su
onemogućavali razgovijetan govor. Ciri se okrenula
na klizaljkama i podigla ruku s mačem. Boreas je
stisnuo zube, uvjeren da će posjeći Riencea, ali
djevojka je samo uzimala zalet za polazak. Na
tragačevo golemo iznenađenje otišla je, brzo,
ubrzavajući oštrim zamasima ruku. Iščezla je u
magli, za tren je utihnula i ritmička škripa klizaljki.
»Mun... Izzvvuvuccci... izvuci... me...« odcvokotao
je Rience, s podbratkom na rubu ledene ploče.
Ispružio je obje ruke na led, pokušavao se učvrstiti
noktima, ali svi su mu već bili iščupani. Raširio je
prste, pokušavajući se pripiti uz krvavu ploču
dlanovima i zapešćima. Boreas Mun ga je gledao i bio
siguran, bio zastrašujuće siguran...
Škripu klizaljki začuli su u zadnji tren. Djevojka je
nailazila nevjerojatnom brzinom, mutila se pred
pogledom. Nailazila je samim rubom leda, jurila je tik
uz rub.
Rience je vrisnuo. I zagrcnuo se gustom, olovnom
vodom. I nestao.
Na ledu, na ravnom tragu klizaljki, ostala je krv. I
prsti. Osam prstiju.
Boreas Mun je povratio na led.

***

Bonhart je galopirao rubom jezerske škarpe,

tjerao je luđački, ne obzirući se na to da bi konj
mogao svakoga trena slomiti noge u pukotinama
zasutim snijegom. Grane smreka pokrivene injem
šibale su ga po licu, mlatile po rukama, sipale mu za
ovratnik ledenu prašinu.
 Jezero nije vidio, cijela je kotlina, kao uzavreli
vještičji kotao, bila ispunjena maglom.
Ali Bonhart je znao da je djevojka ondje.
Osjećao je to.
.
Ispod leda, duboko, jato prugastih grgeča
radoznalo je prema dnu jezera ispraćalo srebrnu,
opčinjavajuće treperavu kutijicu, iskliznulu iz odjeće
trupla koje je plutalo u dubini. Prije no što je kutijica
pala na dno, podigavši oblačić mulja, najhrabriji
grgeči pokušavali su je čak pogurati njuškicama. Ali
su se iznenada uplašeno raspršili.
Kutijica je počela čudno, uznemiravajuće
podrhtavati.
»Rience? Čuješ me? Što je s vama? Zašto već dva
dana ne odgovarate? Podnesi prijavak! Što je s
djevojkom? Ne smijete joj dopustiti da uđe u kulu!
Čuješ? Ne smijete dopustiti da uđe u Lastavičju
kulu... Rience! Odgovori, dođavola! Rience!«
Rience, naravno, nije mogao odgovoriti.
.
Škarpa se završavala, obala je postala ravna. Kraj
jezera, pomislio je Bonhart, na kraju sam. Stjerao
sam djevojku u kut. Gdje je? I gdje je ta prokleta
kula?
Zavjesa magle se iznenada rascijepila, podigla se.
I tada ju je ugledao. Bila je tik ispred njega, sjedila je
na svojoj vranoj kobili. Čarobnica, pomislio je,
komunicira s tom životinjom. Poslala ju je na kraj
jezera i naložila joj da čeka.
 Ali ionako joj ništa neće pomoći.
Mora je ubiti. Neka vrazi nose Vilgefortza. Ja je
moram ubiti. Najprije ću je prisiliti da preklinje za
život... A potom ubiti.
Kriknuo je, podbo konja ostrugama i pojurio u
vratolomnom galopu.
I odjednom je shvatio da je poražen. Da ga je ipak
namagarčila.
Dijelilo ga je od nje ne više od pola staje - ali po
tankom ledu. Bila je na drugoj strani jezera. Štoviše,
polumjesec je sada vršdma gledao na suprotnu
stranu - djevojci, koja je išla po tetivi luka, kraj jezera
bio je znatno bliži.
Bonhart je opsovao, trgnuo uzde i usmjerio konja
ravno na led.
.
»Pojuri, Kelpie!«
Ispod kopita vrane kobile poletjela je smrznuta
zemlja. Ciri se privila uz konjski vrat. Pogled na
Bonharta koji je progoni obuzeo ju je užasom. Bojala
se toga čovjeka. Na pomisao da se mora s njim boriti,
nevidljiva ju je šaka tresnula u želudac.
Ne, nije se mogla s njim boriti. Još ne.
Kula. Spasiti je može samo Kula. I portal. Da, kao
na Thaneddu, kada je čarobnjak Vilgefortz bio tik iza
nje, već je pružao ruku za njom...
Jedini spas bila je Lastavičja kula.
Magla se digla.
 Ciri je trgnula uzde, osjećajući kako je iznenada
oblijeva užasna toplina. Nije mogla povjerovati u to
što vidi. Što je bilo pred njom.
.
Vidio je to i Bonhart. I trijumfalno zaurlao.
Na kraju jezera nije bilo kule. Nije bilo čak ni
ruševina kule, nije bilo naprosto ničega. Samo jedva
vidljiv brežuljak koji se tek nazirao, samo hrpa
kamenja obrasla golim smrznutim travama.
»Eto tvoje kule!« zaurlao je. »Eto tvoje čarobne
kule! Eto tvoga spasa! Hrpa kamenja.«
Izgledalo je da djevojka ne čuje i ne vidi. Povela je
kobilu bliže brežuljku, na gomilu kamenja. Podigla je
obje ruke nebu, kao da proklinje nebesa zbog toga što
ju je snašlo.
»Govorio sam ti«, zaurlao je Bonhart, podbadajući
svoga dorata ostrugom, »da si moja! Da ću s tobom
učiniti što poželim! Da me u tome neće nitko
spriječiti! Ni ljudi, ni bogovi, ni vrazi, ni demoni! Ni
uklete kule! Moja si, vještice!«
Doratove potkove zvonile su po ledenoj ploči.
Magla se naglo zakovitlala, uskipjela pod
udarcima vjetra koji se spustio tko zna odakle. Dorat
je zarzao i zaplesao, keseći zube na žvalama. Bonhart
se nagnuo u sedlu, povukao uzde svom snagom, jer
je konj mahnitao, mahao glavom, toptao, klizao se po
ledu.
Pred njim - između njega i obale na kojoj je stajala
Ciri - plesao je na ledu snježnobijeli jednorog,
propevši se u položaj poznat s grbova.
 »Nema sa mnom takvih trikova!« proderao se
lovac, obuzdavajući konja. »Nećeš mene plašiti
čarolijama! Dograbit ću te, Ciri! Ovaj ću te put ubiti,
vještice! Moja si!«
Magla se ponovo uskovitlala, uskomešala,
poprimila čudne oblike. Oblici su postajali sve jasniji.
Bili su to jahači. Košmarni obrisi sablasnih jahača.
Bonhart je izbuljio oči.
Na kosturima konja sjedili su skeleti jahača,
odjeveni u zahrđale oklope i verižnjače, dronjke
plašteva, ulubljene i korodirane kacige urešene
bikovskim rogovima, ostacima nojevskog i paunskog
perja. Ispod vizira kaciga oči sablasti blistale su
modrikastim sjajem. Šumjeli su poderani barjaci.
Na čelu demonske kavalkade galopirao je oklopnik
s krunom na kacigi, s ogrlicom na grudima koja je
lupkala po zahrđalom pršnjaku.
Nosi se odavde, zatutnjalo je u Bonhartovoj glavi.
Nosi se, mrče! Ona nije tvoja. Ona je naša. Nosi se!
Jedno se Bonhartu nije moglo zanijekati:
hrabrost. Nije se uplašio sablasti. Svladao je užas,
nije se prepustio panici.
Ali njegov se konj pokazao manje otpornim.
Dorat se propeo, baletno zaplesao na stražnjim
nogama, divlje zarzao, ritnuo se i poskočio. Pod
udarcima kopita led je pukao uz strašan prasak,
ledene su se ploče uspravile okomito, prsnula je voda.
Konj je zacvilio, udario rub prednjim kopitima, smrvio
ga. Bonhart je izvukao noge iz uzengija, skočio.
Prekasno.
 Voda mu se sklopila nad glavom. U ušima mu je
zatutnjalo i zazvonilo kao u zvoniku. Pluća su
zaprijetila pucanjem.
Imao je sreće. Noge su mu mlateći po vodi naišle
na nešto, zacijelo na konja koji je tonuo na dno. Odbio
se, izletio iz vode, pljujući i dašćući. Uhvatio se za rub
rupe u ledu. Ne upavši u paniku, dograbio je nož,
zabio ga u led, izvukao se. Ležao je, teško dišući, voda
se bučno slijevala s njega.
Jezero, led, snijegom pokrivene obronke, crnu,
bijelo glaziranu smrekovu šumu - sve je odjednom
zalila neprirodna, mrtvačka svjetlost.
Bonhart se s golemim naporom podignuo na
koljena.
Nad obzorom je tamnomodro nebo zaplamsalo
zasljepljujućom koronom luminiscencije, svijetlom
kupolom iz koje su iznenada izrasli vatreni stupovi i
spirale, prsnule razigrane zrake i vrtlozi svjetlosti. Niz
nebosklon spustile su se treperave, pokretne pruge i
draperije koje su neprestano mijenjale oblike.
Bonhart je zakrkljao. Oko grla ga, činilo mu se,
steže željezni obruč garote.
Na mjestu gdje su još maloprije bili samo goli
brežuljak gomila kamenja, dizala se kula.
Veličanstvena, visoka i vitka, crna, glatka,
blistava, kao isklesana iz jednoga komada bazalta. U
malobrojnim prozorima treperila je vatra, u
nazubljenom kruništu vrha plamtjela je aurom
borealis.
Vidio je djevojku u sedlu okrenutu prema njemu.
Vidio je njezine blistave oči i obraz presječen crtom
ružnoga ožiljka. Vidio je kako djevojka podbada vranu
kobilu, kako ne žureći ulazi u crni mrak, pod kameni
luk ulaza.
Kako nestaje.
Autora borealis eksplodirala je zasljepljujućim
virovima vatre.
Kada se Bonhartu vratio vid, kule više nije bilo.
Bio je tu samo snijegom pokriven brežuljak, hrpa
kamenja, suhe stabljike.
Klečeći na ledu, u bari vode koja se slijevala s
njega, lovac na nagrade je zaurlao divlje, užasno. Na
koljenima, podignuvši ruke nebu, urlao je, zavijao,
proklinjao i hulio ljude, bogove i demone.
Odjek njegova krika kotrljao se po visokim
smrekama obraslim obalama, širio po zamrznutoj
površini jezera Tarn Mira.
.
Unutrašnjost kule odmah ju je podsjetila na Kaer
Morhen iza arkade isti dugi crni hodnik, isti
nesagledivi beskraj s u daljinu protegnutim nizovima
stupova i skulptura. Bilo je neshvatljivo kako je sav
taj beskraj mogao stati u vitki obelisk kule. Ali ta
znala je da to nema smisla pokušavati analizirati - ne
u slučaju kule koja je izrasla iz ništavila, pojavila se
ondje gdje nije bila. U takvoj je kuli moglo biti sve i
ničemu se nije trebalo čuditi.
Osvrnula se uokolo. Nije vjerovala da bi se
Bonhart usudio - i uspio - ud ovamo za njom. Ali
htjela se uvjeriti.
 Arkada kroz koju je ušla plamtjela je neprirodnim
bljeskom.
Kelpie je zazvonila kopitima po podu, pod
potkovama je nešto zapucketalo. Kosti. Lubanje,
goljenice, rešetke rebara, cjevanice, zdjelice. Jahala je
kroz golemu kosturnicu. Kaer Morhen, pomislila je,
sjećajući se. Mrtve bi trebalo zakapati u zemlju...
Kako je to bilo davno. Tada sam još vjerovala u nešto
takvo... U veličajnost smrti, u poštovanje spram
mrtvih... A smrt je jednostavno smrt. A mrtvac je
samo hladno truplo. Nije važno gdje leži, gdje trunu
njegove kosti.
Ujahala je u mrak, pod arkade, među stupove i
skulpture. Tama je zalelujala kao dim, uši su joj
ispunili nametljivi šapati, uzdasi, tiha zazivanja. Pred
njom je odjednom zaplamtjela svjetlost, otvorila su se
divovska vrata. Otvarala su se jedna za drugima.
Vrata. Nebrojeno mnoštvo vrata s teškim krilima
bešumno se otvaralo pred njom.
Kelpie je hodala, zveckajući potkovicama po podu.
Geometrija zidova, arkada i stupova koji su je
okruživali iznenada se prekinula, tako naglo, da se
Ciri zavrtjelo u glavi. Učinilo joj se da se nalazi unutar
nekakvog nemogućeg mnogostranog geometrijskog
tijela, nekakvog divovskog oktaedra.
Vrata su se i dalje otvarala. Ali više nisu ukazivala
samo na jedan smjer. Otvarala su nebrojeno mnoštvo
smjerova i mogućnosti.
A Ciri je počela vidjeti.
 Crnokosa žena koja vodi za ruku pepeljastokosu
djevojku. Djevojka se boji, boji se tame, plaši je narastajući
šapat u mraku, užasava je zveket kopita koji čuje. Crnokosa
žena sa zvijezdom, koja joj optočena brilijantima visi oko
vrata, isto se boji. Ali ne dopušta da se to vidi. 1 dalje vodi
djevojku. Prema njezinu usudu.

Kelpie korača. Još jedna vrata.

lola Druga i Eurneid, u kožušićima, sa zavežljajima,

marširaju smrznutom, snijegom pokrivenom cestom. Nebo
je tamnomodro.

Još jedna vrata.

lola Prva kleči pred oltarom. Do nje majka Nenneke.

Obje gledaju, lica im iskrivljuje grimasa užasa. Što vide?
Prošlost ili budućnost? Istinu ili neistinu?
Nad njima objema, Nenneke i lolom - ruke. Pružene u
kretnji blagoslova ruke žene sa zlatnim očima. U ženinoj
ogrlici brilijant koji blista kao zvijezda danica. Na ženinu
ramenu - mačka. Iznad njezine glave - sokol.

Još jedna vrata.

Triss Merigold pridržava svoju lijepu kestenjavu kosu

koju povlače i mrse naleti vjetra. Od vjetra se ne može
pobjeći, ništa ne zaklanja od vjetra.

Ne ovdje. Ne na vrhu brijega.

Na brijeg se uspinje dugi, beskonačni niz sjena. Likovi.

Hodaju polagano. Neki okreću lica prema njoj. Poznata lica.
 Vesemir. Eskel. Lambert. Co'en. Yarpen Zigrin i Paulie
Dahlberg. Fabio Sachs... Jane... Tissaia de Vries.
Mistle.
Geralt?

Još jedna vrata.

Yennefer, okovana lancima pričvršćenima za stijene

tamnice s kojih kaplje vlaga. Njezini su dlanovi jedna masa
skorene krvi. Crna kosa iščupana i raščupana... Usta
razbijena i otečena... Ali u ljubičastim očima i dalje je
neugašena volja za borbom i otporom.

»Mamice! Drži se! Izdrži! Dolazim ti u pomoć!«

Još jedna vrata. Ciri okreće glavu. Sa žalošću. I s
nelagodom.

Geralt. I zelenooka žena crne, kratko ošišane kose.

Oboje goli. Zaokupljeni, obuzeti sobom. Nasladom koju
pružaju jedno drugom.

Ciri ovladava adrenalinom koji joj steže grlo,

požuruje Kelpie. Kopita lupkaju. U tami tutnje šapati.
Još jedna vrata.

Zdravo, Ciri.
»Wysogota?«
Znao sam da ćeš uspjeti, hrabra gospođice. Junačna
moja Lastavice. Prošla si bez posljedica?

»Svladala sam ih. Na ledu. Imala sam iznenađenje

za njih. Klizaljke tvoje kćeri...«

Mislio sam na psihičke posljedice.

 »Suzdržala sam se od osvete... Nisam ih sve
ubila... Nisam ubila Sovu... Iako me ranio i unakazio.
Svladala sam se.«

Znao sam da ćeš pobijediti, Zireael. I da ćeš ući u kulu.

Pa čitao sam o tome. Jer to je bilo opisano... Sve je to već bilo
opisano. Znaš kakva je korist od studiranja? Naučiš koristiti
izvore.

»Kako je moguće da razgovaramo... Vysogoto... Zar

si ti...«

Da, Ciri. Umro sam. Ma nije važno! Važnije je što sam

saznao, na što sam došao... Ja sada znam gdje su se
zametnuli izgubljeni dani, što se dogodilo u pustinji Korath,
kako si umaknula iz vida potjeri...

»I na koji sam način ušla ovamo, u ovu kulu, je li?«

Prvotna krv koja teče u tvojim žilama daje ti vlast nad

vremenom. I nad prostorom. Nad dimenzijama i nad
sferama. Sada si Gospodarica Svjetova, Ciri. Imaš moćnu
Silu. Ne dopusti da ti je zločinci i podlaci oduzmu i iskoriste
je za vlastite ciljeve...

»Neću dopustiti.«

Zbogom, Ciri. Zbogom, Lastavice.

»Zbogom, Stari gavrane.«

Još jedna vrata. Svjetlost, zasljepljujuća svjetlost.
I jak miris cvijeća.
.
 Nad jezerom je ležala maglica, lagana kao dašci
isparenja brzo nošeni vjetrom. Površina vode bila je
glatka kao zrcalo, na zelenim tepisima plosnatoga
lišća lopoča bijeljeli su se cvjetovi.
Obale su tonule u zelenilo i cvijeće.
Bilo je toplo.
Bilo je proljeće.
Ciri se nije čudila. Kako se mogla čuditi? Ta sada
je sve bilo moguće. Studeni, led, snijeg, smrznuta
zemlja, hrpa kamenja na brežuljku pokrivenom
suhim travama - to je bilo ondje. A ovdje je ovo tu,
ovdje se vitka bazaltna kula s nazubljenim kruništem
zrcali u zelenoj, bjelinom lopoča posijanoj jezerskoj
vodi. Ovdje je svibanj, jer ta u svibnju cvjetaju divlja
ruža i trpika.
Netko je u blizini svirao na fruli ili svirali, izvodio
je veselu, razigranu melodiju.
Na obali jezera, prednjim nogama u vodi, stajala
su, pijući, dva snježnobijela konja. Kelpie je frknula,
udarila kopitom o stijenu. Tada su konji podignuli
glave i nozdrve s kojih se slijevala voda, a Ciri je
glasno uzdahnula.
Jer to nisu bili konji, nego jednorozi.
Ciri se nije čudila. Uzdisala je od udivljenja, ne od
čuđenja.
Melodija se čula sve jasnije, dopirala je iza bijelim
cvjetovima okićenih grmova sremze. Kelpie je pošla
prema tamo, bez ikakve žurbe. Ciri je progutala slinu.
Oba jednoroga, nepomični poput kipova, gledali su je,
odražavajući se u površini voda glatkoj poput zrcala.
 Iza grma sremze sjedio je na okruglom kamenu
plavokosi vilenjak trokutasta lica i golemih
bademastih očiju. Svirao je, vješto prebirući prstima
po rupicama svirale. Iako je vidio Ciri i Kelpie, iako ih
je gledao, nije prestajao svirati.
Bijeli cvjetići su mirisali; a na sremzu tako
intenzivna mirisa Ciri nije naišla još nikada u životu.
I nije čudo, pomislila je posve pribrano, u svijetu u
kojemu sam živjela do ovoga trenutka sremze
jednostavno mirišu drukčije.
Jer u onome svijetu je sve drukčije.
Vilenjak je završio melodiju otegnutim visokim
ćurlikom, odvojio je sviralu od usana, ustao.
»Zašto tako dugo?« upitao je sa smiješkom. »Što te
zadržalo?«
~