Smijer:’’Sestrinstvo’’

Vanredne studije

Seminarski rad

Tema

Utapanje i specifičnosti prve pomoći kod utapanja

Predmet

Urgentna medicina,reanimatologija i intenzivna zdravstvena njega

Predmetni nastavnik:

Doc.dr Saša Dragić

Student:

Darjana Brkić

137-19/VS

Banja Luka,

2020
Sadržaj
Uzroci utapanja..........................................................................................................2
Faze utapanja..........................................................................................................3
Spašavanje utopljenika..............................................................................................4
Spašavanje utopljenika sa obale.............................................................................5
Spašavanje utopljenika pomoću čamca..................................................................6
Spašavanje utopljenika plivanjem..........................................................................6
Metode vještakog disanja..........................................................................................7
Metod “ usta na usta “............................................................................................7
Silvestrov metod.....................................................................................................8
Šeferov metod........................................................................................................9
Holger-Nilsenov metod..........................................................................................9
Kalistov metod.....................................................................................................10
Kalraušov metod..................................................................................................10

1
Uzroci utapanja

Boravak i razne aktivnosti u vodi obezbjeđuju veoma značajan pozitivan uticaj na

organizam čovjeka.Međutim,ako čovjek nije u dovoljnoj mjeri ovladao znanjem
plivanja,ako ne može lako da se snađe u vodi onda voda za čovjeka može da bude i
veoma opasna.Voda može za čovjeka da bude opasna u toku cijele godine i to u
različitim situacijama.Na ovu činjenicu upućuje statistika koja potvrđuje da se
svake godine davi relativno veliki broj ljudi različitog uzrasta,različitog znanja
plivanja i u različitim situacijama.Postoje dva načina da se broj žrtava davljenjem
smanji.Najbolji način je obučiti što veći broj mladih plivanju kako bi oni u
različitim situacijama u toku boravka u vodi i pored vode mogli da budu
bezbjedni.Međutim, iako je to najbolji način on nije dovoljan pa se zato mora i
obezbjediti odgovarajući sistem spašavanja mogućih utopljenika. Ovakav sistem
treba obezbjeđivati posebno na javnim kupalištima, bazenima, obalama mora,
rijeka i jezera, odnosno svuda gdje se veći broj ljudi nalazi u kontaktu sa vodom.
Najčešće je potrebno obezbjeđivanje javnih plaža od mogućeg utapanja kupača, jer
se ne poklanja dovoljno pažnje. Uprave kupališta obično obezbjede neko,
uglavnom ne dobro riješenje. Obično za spasioca postave osobu koja ne poznaje
problematiku utapanja i spašavanja, obično su to osobe koje nešto malo bolje znaju
da plivaju. Dosadašnje iskustvo dokazuje da faktori rizika utapanja mogu da se
podijele u dvije opšte grupe:

 Unutrašnje faktore rizika

 Spoljašnje faktore rizika.

U unutrašnje faktore rizika utapanja stvrstavaju se:

 Neznanje i nedovoljno znanje plivanja,

 Pojedina organska oboljenja,
 Zamor,
 Alkoholisanost.

U spoljnje faktore rizika utapanja svrstavaju se:

 Neadekvatna temperature vode i vodene struje,

 Opasni predmeti u vodi

2
 Slika 1 Utapanje

Faze utapanja

Utapanje najčešće predstavlja proces uobičajne geneze. Generalno, u procesu

utapanja identifikuju se sledeće faze:

Prva faza utapanja: ova faza počinje djelovanjem nekog od primarnih ili
sekundarnih uzroka utapanja. Najčešći uzrok utapanja djeluje na promjeni položaja
unesrećenog i on prelazi iz horizontalnog u vertikalni položaj u kojem se osjetno
smanjuje površina potiska vode i naravno ima za posljedicu brže zamaranje. Za
ovu fazu karakteristična je pojava panike, mada je unesrećeni još uvijek pri svijesti
i kontroliše svoje pokrete.

Druga faza utapanja : U ovoj fazi utapanje dobija dramatičnu dimenziju. Osnovni
razlog utapanja dovodi do premora organizma, zbog čega se težište unesrećenog
potapa tako duboko da utopljenik u pluća sa vazduhom unosi kapljice vode, koje
iritiraju pluća i podstiču na intenzivan kašalj. Jedan dio tako unesene vode ne može
da se izbaci iz pluća, što ima za posljedicu degraciju plućnog tkiva. Dolazi do
krvarenja, osjetnog povećanja srecifične težine unesrećenog i do još snažnijeg
zamora. U ovoj fazi unesrećeni je u maksimalnoj panici što dovodi do
iracijionalnog ponašanja, što još više ugrožava i onako njegov težak položaj.
Osnova karakteristika ove faze je prisutnost svijesti unesrećenog i ne
kontrolisanost i haotičnost pokreta. Sa stanovišta spasavanja utopljenika u ovoj
fazi, potrebno je naglasiti sledeće:
3
Ljudski organizam, kao i svi ostali organizmi, radi se o određenim stepenima
sigurnosti koji štiti organizam od preopterećenja i povreda. Smatra se da čovjek
iskorišćuje negdje oko 60 % svojih maksimalnih mogućnosti. Dijelovanjem
dopinga ovaj stepen sigurnosti se smanjuje na 20-10 %, pa čak i na 0 %, što dovodi
do fatalnog ishoda. U situaciji druge faze utapanja kod unesrećenog dolazi do
slabljenja zaštitnih mehanizama, što ima za posljedicu manifestacije enormne sile.

Treća faza utapanja: U ovoj fazi utapanja unesrećeni tone gubeći svijest. Razlozi
tonjenja su : fizička iscrpljenost i velika specifična težina ( zbog punjena plućnih
šupljina vodom ). Tonjenje konačno dovodi do kliničke smrti.

Period kliničke smrti traje različito, u zavisnosti od samog unesrećnog i od

kvaliteta vode. Uočavanje i poznavanje razloga i faza utapanja značajno je sa
stanovišta efikasnosti spasavanja i to iz dva razloga:

1. Poznavanje mogućih razloga utapanja omogućava sagledavanje mogućih

mjera prevencije utapanja i obezbjeđuje pravovremenu pomoć.
2. Prepoznavanje faza utapanja obezbjeđuje pravovremeni prilaz utopljeniku i
ostaje pravilan izbor tehnika hvatanja i transporta.

Spašavanje utopljenika

Spašavanje utupljenika je vrlo složen proces, prije svega njegovo izvlačenje iz

vode na obalu. Na koji način će unesrećeni biti iznijet i kako će se organizovati
prva pomoć zavisi od puno faktora, a osnovni su:

- Mjesto, gdje se u trenutku utapanja nalazi unesrećeni ( pored obale, na

sredini rijeke, u brzaku rijeke, na dnu ili na površini vode)
- Stanje u kome se nalazi u trenutku spasavanja ( prisebno, panično ili
nesvjesno),
- Broj spasilaca koji će učestvovati u spasavanju transportu unesrećenog,
- Plovna sredstva i rekviziti koje je moguće odmah upotrijebiti ( čamci,
dušeci, daske, obruči, konopci i dr. ).
4
 Razumije se da se od spremnosti brzine i iskustva spasilaca zavisi da li će
spasavanje obaviti na najbolji i najuspješniji način.

Slika 2 Spašavanje utopljenika

Spašavanje utopljenika sa obale

Način dolaska do unesrećenog i način njegovog izvlačenja iz vode zavisi od

stanja u kome se nalazi. U koliko je pri svijesti, a nije ga uhvatio strah,
spasilac može bez ulaska u vodu da mu doda konopac, palicu, dasku, dio
odjeće Ili ruku i tako sigurno i bezbjedno obavi njegovo izvlačenje. Vrlo je
sigurno i efikasno izvlačenje utopljenika lancem. Više ljudi se uhvati za ruke
i tako formiranim lancem ulaze u vodu. Ako je moguće, ne bi trebalo da svi
u formiranom lancu uđu u vodu, već jedan ili dvojica koji su na samom
početku lanca, treba da budu na obali i da drže se za drvo Ili neki sličan
predmet obezbjede sigurnost ostalim spasiocima. Kada se utapanje događa
dalje od obale, kada se za formiranje lanca nema dovoljno ljudi ni pomoćnih
sredstava i rekvizita, spasilac mora brzo da procjeni sitaciju, kako bi učino
ono što je u tom trenutku najbolje. Prilikom transporta utopljenika do obale

5
 spasilac mora da vodi računa o sledećem: nikada ne treba plivati uzvodno
već nizvodno ka najbližoj obali.

Spašavanje utopljenika pomoću čamca

To je najsigurniji, a i u većini slučajeva najbrži način spašavanja utopljenika.

Čamac treba koristiti kod svih nesreća koje se dešavaju dalje od obale.
Davljeniku uvijek treba prići pramcem, nikako bokom, pogotovo ako je
čamac mali i nestabilan, jer hvatanjem za bok davljenik može vrlo lako da
ga prevrne.

Spašavanje utopljenika plivanjem

Ovaj postupak spasavanja najbolje je primjeniti samo u slučaju ako u datom

trenutku nije moguće brzo i efikasno koristiti tzv. posredni način spasavanja
( čamac, daska, grana). Spasavanje utopljenika plivanjem može da pristupi
osoba koja se odlikuje odgovarajućim osobinama. Takva osoba treba biti
fizički snažna i kondiciono dobro pripremljena, da je dobar plivač i da zna
postupak prilazka utopljeniku i način transporta. Prije realizacije postupka
spasavanja sve radnje moraju da se obavljaju brzo i bez panike, određenim
redoslijedom. Kada je spasilac došao do udavljenika mora da procjeni u
kakvom se stanju nalazi unesrećeni. Ako se nalazi u stanju paničnog straha
onda je najopasniji, jer može ugroziti i život spasiocu.

6
Metode vještakog disanja

Vještačko disanje, tj. ubacivanje vazduha u disajne puteve i pluća

onesviješćenih osoba, kod kojih je disanje prekinuto. Danas je moguće
vještačko disanje obaviti na više načina. Postoje metodi mehaničkog
ubacivanja vazduha i neposredno uduvavanje vazduha, metodom usta na
usta, ili uz korištenje određenih aparata. Najefiksaniji je metod usta na usta.

Metod “ usta na usta “

Vještačko disanje usta na usta je osnovni ili najefikasniji metod ubacivanja

vazduha u pluća utopljenika.

Primjenjuje se u svim slučajevima kada nije došlo do povrede usne duplje i

mehaničkog zatvaranja disajnih puteva. Prednost ovog metoda se ogleda u tome
što se u pluća ubacuje zagrijan vazduh zasićen ugljen-dioksidom, koji stimuliše
centar za disanje. Nakon izbacivanja vode iz organizma i postavljanja osobe na
ravnu podlogu pristupa se vještačkom disanju usta na usta. Spasilac klekne pored
glave utopljenika podižiću jednom rukom, njegov vrat , a drugu drži na njegovom
čelu i nastoji da glavu utopljenika maksimalno zabaci nazad, dok mu istovremeno
palcem i kažiprstom zatvara nos i otvara usta. Nakon maksimalnog udaha spasilac
uduvava cijelu količinu vazduha u usta, a samim tim i u pluća utopljenika.

7
 Slika 3 Pružanje prve pomoći utopljeniku

Silvestrov metod

Davljenika treba postaviti na ravnu podlogu ( predhodno iz njega izbaciti vodu i

osloboditi disajne puteve) . Ispod lopatica utopljenika postaviti presavijeno ćebe,
dio odjeće ili gumeno jastuče 15-20 cm visine. Glavu okrenuti desno ili lijevo, a
jezik izvaditi iz usta i fiksirati ga- vezati maramicom, U toku pružanja prve pomoći
utopljeniku njegova glava se nalazi između nogu spasioca, koji ga drži za ruke
( zglobove šaka). Istovremenim pokretima on diže obe ruke davljenika do
uzručenja, a zatim ih ponovo vraća na njegove grudi. Na taj način pri uzručenju
dolazi do širenja grudnog koša i punjenja vazduhom, a zatim, vraćenjem ruku na
grudi i blagim pritiskom na grudni koš, do njegovog ispumpavanja. Opisani pokreti
se ponavljaju 15-16 puta u minuti kod odrastlog, dok je kod djece ritam brži, 17-20
pokreta u minuti. Ovaj metod vještačkog disanja je najpouzdanjiji i najviše se
primjenjuje. Njime se efikasno vrši ventilacija pluća, povećava cirkulacija krvi i
srčani rad.

8
Šeferov metod

Ovaj metod se zasniva na principu mjenjana pritiska na grudni koš. Davljenika

treba položiti licem i grudima na zemlju, odnosno na ravnu i tvrdu podlogu, glavu
mu okrenuti na stranu, kako bi nos i usta bili slobodni. Ruke postaviti u uzručenje,
ili jednu saviti u laktu i položiti na nju glavu postradalog. Jezik u tom položaju ne
zatvara dušnik pa nije potrebno njegovo fiksiranje. Spasilac opkorači utopljenika u
visini butina u klečećem položaju. Ovaj način davanja vještačkog disanja se
preporučuje kada je došlo do povrede ruku kod davljenika. Vještačko disanje na
ovaj način ima znatno manji efekat u odnosu na prethodni metod, jer je manja
ventilacija pluća, a ležanjem na grudima vrši se pritisak na srce, što nepovoljno
utiče na cirkulaciju krvi.

Holger-Nilsenov metod

Nastradalog postaviti potrbuške,na ravnu i čvrstu podlogu. Ruke savijene u zlobu

lakta postaviti ispod glave ( čela), s dlanom preko dlana. Ispod želudca utopljenika
može se postaviti omot od odjeće, što olokšava izdah. Spasilac klekne ispod
utopljenikove glave i hvata ga za laktove ili nadlaktice. Podiže ga od zemlje 30-40
cm, čime se postiže širenje grudnog koša i udah. Zatim ga vraća u prvobitni
položaj i pritiskom dlanova na leđa u predjelu lopatica vrši pritisak na grudni koš.
Na taj način se vazduh istiskuje iz pluća. I u ovom slučaju postupak se ponavlja
14-16 puta u minuti. Ovaj metod se dosta često primjenjuje u praksi.

Kalistov metod

Utopljenik se stavlja na ravnu podlogu licem prema zemlji. Ruke su u uzručenju ili
savijene u zglobovima lakta i postavljene ispod glave utopljenika. Glava se okreće
u stranu. Spasilac se nalazi u klečećem položaju kod glave utopljenika. On provlači

9
dio odjeće ( peškir, šal, konopac i sl. ) ispod pazuha utopljenika da bi krajeve
vezao sebi oko vrata. Uz pomoć ovoga podiže utopljenika sa zemlje, gornji dio
tijela 30-40 cm i ponovo ga spušta u prvobitni položaj. Na taj način dolazi do
promjene zapremnine grudnog koša, a tim i do plućne ventilacije. Ovaj način
vještačkog disanja je pogodan kada unesrećeni ima povredu pluća. Pimjenom ove
tehnike vještačkog disanja u pluća ulazi relatiuvno velika količina vazduha, ali je
ukupna reanimacija utopljenika sporija.

Kalraušov metod

Specifičnost ovog metoda ogleda se u tome što se istovremeno sa vještačkim

disanjem obavlja spoljna masaža srca. Nastradalog treba postaviti na bok, tako da
mu glava leži na ispruženoj desnoj ruci. Spasilac klekne na lijevo koljeno iza tijela
utopljenika i uhvati njegovu lijevu ruku, koju savija u laktu i pritiska na bočnu
stranu grudnog koša u predjelu srca, čime se vrši izdah i istovremeno obavlja
spoljna masaža srca. Ova tehnika je pogodna ako utopljenik nije dugo bio ispod
vode, pa nije došlo do velikog poremećaja akta disanja, a srčani rad je slabiji.
Postupke i radnje pri spasavanju utopljenika i osnovne metode vještačkog disanja
trebalo bi da poznaje svaki čovjek, a posebno nastavnici fizičkog vaspitanja,
zdravstveni radnici, učitelji plivanja, spasioci utopljenika. Najveći broj utapanja
događa se zbog nepoznavanja uzroka utapanja i načina kako se oni mogu izbjeći.
Osnovi uzrok utapanja u dubokoj vodi je neznanje prelaska iz vertikalnog u
vodoravni položaj. Najviše se utapaju tzv. vodoravni plivači koji su učili da plivaju
samo u plitkoj vodi. Misleći da su znanjem vodoravnog plivanja postali plivači, oni
sami ulaze u duboku vodu. Međutim, kada prilikom ulaska u duboku vodu, izgube
tlo pod nogama i dođu u uspravan položaj, odnosno kada ih težina nogu povuče iz
vodoravnog u uspravan položaj, oni se najčešće utapaju, jer iz tog položaja ne
znaju da se vrate u vodoravni položaj, u kojem jedino znaju da plivaju.

10
 Literatura

1. Anđelić S. Prediktori ishoda vanhospitalne kardiopulmonalne reanimacije.

Doktorska disertacija. Medicinski fakultet, Novi Sad, 2007.
2. Pavlović A. Kardio-pulmonalno-cerebralna reanimacija. Obeležje, 2007.
3. Curley FJ, Irwin RS. Disorders of temperature controč: hypothermia. In:
Rippe JM, Irwin RS, Fink MP, Cerra FB, ed. Intensive care medicine.
Boston: little, Brown and company, 1996; 843-59.

11