INTER-

TEKSTUALNOST
&
Recenzenti:
Miroslav Beker
Milivoj Solar
INTER-
MEDIJALNOST
Uredili:

Zvonko Maković
Magdalena Medarić
Dubravka Oraić
Pavao Pavličić
Izdavač:
Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta
Sveuči/illa u Zagrebu
Za izdavača:
Viktor Žmegač
Likovna oprema:
Luka Gusić
Tehnička oprema i slog:
Franjo Kiš
Korektura:
Branko Erde/jac
Tisak:
Sveučilišna naklada Liber, Trg maršala Tita 14,
41000 Zagreb
Distribucija:
IKRO »Mladost«, Maksimirska 129, 41000 Zagreb
Naklada:
1000 primjeraka
Zavod za znanost o književnosti·
Tisak dovršen u ožujku 1988.
Zagreb 1988
 Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
Predgovor

rijske aspekte te pojave l primjere intertekstualnosti l intermedijalnosti u

raznim razdobljima hrvatske i evropske književnosti, a onda - u interme-
dijalnom dijelu istraživanja - problematiku iz glazbe, filma i likovnih um-
jetnosti.
2elja nam je da zbornik, ponajprije, dade neke nove spoznaje o teo-
rijskim aspektima problema te da bude relevantna informacija o tipu me-
todologije kakva je danas u svijetu na cijeni, i to informacija potkrijepljena TEKST l INTERTEKST
primjerima, pa tako, možda, i začetak nekoga šire zamišljenog i dugoroč·
nijeg istraživanja. MIROSLAV BEKER

UREDNICI
Poznavaoci suvremenih književnih teorija uglavnom se slažu da je
poststrukturalizam danas najutjecajnija tendencija (ili pravac) na tom pod-
rućju. Nije lako opisati ili definirati taj nedovoljno određen pravac, pa će­
mo se ukratko zadržati na negativnim odrednicama. Poststrukturalisti po-
riču vjeru u postojanje čvrsto omedenog i stabilnog pojedinca, oni istiću
nestabilnost značenja te, kada se radi o književnosti, odbacuju ideju o za-
tvorenom, zaokruženom i cjelovitom djelu - za razliku od ćega istiću po-
jam teksta i intertekstualnosti. Osvrnimo se samo u nekoliko rijeći na nji-
hove teze o pojedincu: poststrukturalisti istiću da je nemoguće govoriti o
jedinstvenom individualitetu kada je pojedinac tako reći prošaran tragovi-
ma svoje obitelji, svojega školovanja, svoje okoline, društvene klase itd.
Na kraju krajeva, pojedinac se služi jezikom koji je nadindividualan a pred-
stavlja pojmovni sistem koji kroji našu sliku svijeta. Ono što smo upravo
rekli za pojedinca točno je i za pojam značenja; ni ono ne može a da ne
bude kontaminirano drugim značenjima. Pronicav! poststrukturalistl •de-
konstruiraju• naoko čvrsta značenja te otkrivaju nedosljednosti i aporije
smisla. l za tekst post strukturalisti tvrde da ga ne možemo shvatiti kao za-
tvoreno i samosvojno tkivo, nego upozoravaju da je svaki tekst novo tkivo
prošlih citata, dijelova kodova, fonmula i društvenih upotreba rijeći. A time
smo već pristupili teoriji teksta i intertekstualnosti koja je tema ovog prilo-
ga.
Ne trebamo se čuditi kada predstavnici teorije o tekstu s odobrava-
njem citiraju Mallanmeovu izjavu da •Gotovo u svakoj knjizi dolazi do ne-
kog namjernog ponavljanja•. l kao što tvrde predstavnici te teorije -
imam na umu prije svega Francuza Laurenta Jennya 1 i Amerikanca Jonat·
hana Cullera' - činjenica da postoji ponavljanje osnovna je pretpostavka
razumljivosti nekog teksta. Barem djelomično poznavanje elemenata djela
upravo je ono na čemu se temelji naša sposobnost da ga čitamo i cijeni-

1
Laurent Jenny, .. The Strategy of Form ... u: French Literary Theory Today, Cambrid·
ga University Press i Editions de la Maison des Sciences de l'homme, Cambridge/Pariz,
1982, str. 34-64.
2 Imam na umu poglavlje iz knjige Jonathana Cullera Structurslist Poetics. Routledge

and Kagan Paul, London 1975, .. uterary Competence .. ; poglavlje je objavljeno u mom prije·
vodu u Republici, 1986, br. 3-4, str. 340-357.
8 9
 Intertekstualnost - intermediJalnost
Miroslav Beker
mo (u usporedbi s drugim tekstovima). To se odnosi kako na postupke
(kodove, konvencije) tako i na pojedine teme l motive u književnim djeli-
ma. Pa kao što smo na stranom jeziku koji nedovoljno poznajemo često u
nedoumici kako prevesti neku rečenicu - zbog neznanja nude nam se
razna rješenja - tako nam i djelo gdje nedostaje intertekstualno znanje
predstavlja zagonetku, ostavlja nas zbunjenim, hladnim pa ne znamo što
bismo o njemu rekli. Da parafraziram Jennya, značenje i strukturu nekog
djela shvaćam tek u odnosu prema arhetipovima koji su također apstrahi-
rani iz dugog niza tekstova. To su književni arhetipovi, a odnos nekog dje-
la prema tim arh,.etipovima može biti ostvarenje (realizacija), transformaci-
ja ili prevladavanje. Drugim riječima, neko djelo ne može postojati izvan
sistema, a razumjeti ga znači shvatiti sistem u kojem se nalazi, znači biti
sposoban odgonetati (dekodirati) kOd l konvenciju koja je u djelu sadrža-
na.
Pritom valja držati na umu da pojam interteksta ne smijemo miješati s
pojmovima utjecaja i izvora, nego da se tu radi o postojanju heterogenog
tkiva, pletiva gdje se porijeklo ne može jasno odrediti. l premda je ta prak-
sa (upotrebe i primjene elemenata prošlosti) u književnosti već vrlo stara,
na području književne teorije svijest o toj pojavi je tek novijeg datu(11a. La-
urent Jenny upućuje na poznatog ruskog formalista Jurija Tinjanova i nje-
gov čuveni esej o književnoj evoluciji u kojem on govori o nemogućnosti
imanentnog proučavanja književnosti koje zanemaruje odnose prema
književnom sistemu. Po Tinjanovu:
Postojanje činjenice kao knjitevne činjenice ovisi o njezinoj diferencijal-
noj kvaliteti (tj. o suodnosu bilo s književnim, bilo s izvanknjiževnim nizom),
drugim riječima - o njezinoj tunkciji. 3
Svako je djelo sastavljeno od mreže razlikovnih odnosa kako s rani-
jim djelima tako i s neknjiževnim sistemima značenja, tj. govornim jezi-
kom. Kao korr.entar uz Jennyevo upozorenje o važnosti Tinjanovljeva ese-
ja dodao bih da je slično govorio još gotovo cijelo jedno desetljeće ranije
T. S. Eliot. U svom čuvenom eseju •Tradicija i individualni talent• (1919)
ustvrdio je da se umjetnik predaje tradiciji koja mora govoriti kroz njegova
djela, te, što je bolji pjesnik, to će ga biti manje u njegovu djelu, da bi se u
idealnom slučaju pretvorio tek u katalizator bez kojega nema pjesničkog
djela, ali čiji tragovi se u umjetnini ne mogu otkriti. Imamo tu najavu Bar-
thesova eseja o smrti autora iz 1968. i napisa iz njegove kasnije, tzv. post-
strukturalističke faze. Eliot doduše ne govori o kodovima, no on također
ističe da je pjesničko djelo natopljeno tradicijom, tj. prošlošću - po Elio-
tu (kao što smo čuli) u pjesmi nema traga njezina stvaraoca, a po Barthe-
su pjesnik je nestao u djelu kao pauk u paučini. Najnoviji je prilog teoriji
teksta dala radikalna Julija Kristeva koja tvrdi da je svaki tekst sastavljen
3 Jurij Tinjanov, ·O književnoj evoluciji•, prev. Dubravka Oraić, u Suvremenim knjiiev-
nim teorijama (ur. M. Beker), Sveućili~na naklada Liber, Zagreb 1986, str. 131.
10
Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
kao mozaik citata, te da je svaki tekst zapravo asimilacija i transformacija
nekog ranijeg teksta/djela.
No ipak, kada govorimo o teoriji teksta. moramo prije svega spome-
nuti Rolanda Barthesa i njegove eseje iz sedamdesetih godina u kojima je
izrazio neke od temeljnih poststrukturalističkih misli o pojmu teksta. Na
Barthesova teze o tekstu naići ćemo u njegovu eseju ·Od djela do tek-
sta• ( 1971) koji mnogi smatraju početkom njegove poststrukturalističke
faze. Na svoj poznati provokativni i kategorički način Barthes tu iznosi an-
titezu između djela i teksta: djelo (oeuvre) je završena, zaključena knjiga,
mogli bismo reći fizički predmet koji možemo naći na polici za knjige, dok
je tekst ono što čitalac stvara svojim aktivnim udjelom, nešto što se ne
može svesti na jednoznačno tumačenje, nego je mnogoznačno, nešto
što, po Barthesovim riječima, predstavlja pravu eksploziju značenja. Pri-
tom se Barthes poziva i na samu etimologiju riječi tekst od latinskog texe-
re ~to znači tka ti, plesti, pa je prema tome i ono što čitam tek djelić pletiva
koje je već ranije postojalo i koje će u daljnjim modifikacijama postojati
nakon teksta s kojim sam upravo suočen. Da citiramo samog Barthesa:
... djelo možemo vidjeti u knjižarama, u katalozima, u ispitnim programima, a
tekst je proces demonstriranja, on govori po nekim pravilima (lli protiv nekih
pravila); djelo se može držati u rukama. tekst je sadržan u jeziku, on egzistira
samo u pokretu govora (ili još bolje, to je Tekst zato ~to zna za sebe da je
tekst): Tekst nije rastavljanje djela/ .. ./ Tekst se dolivljava samo u djelatnosti
proizvodnje. Iz toga slijedi da Tekst ne može zastati (naprimjer na polici za
knjige); konstitutivni pokret teksta je u tome da prolazi skroz (on napose mo-
že proći kroz djelo, kroz nekoliko djela):'
To navodi Barthesa do njegove čuvene teze da je tekst pluralan, što
bi značilo da je to mnoštvo značenja koje se ne može reducirati, a to je
ono što poststrukluralisti zovu diseminacijom. Jer iluzorno je, tvrdi Bar-
thes, vjerovati u originalnost nekog teksta koji je redovito satkan od djeli-
ća prošlosti te sam predstavlja neku vrstu štafeta prema budućem tekstu.
Zbog toga Barthes i kaže:
Intertekstualno je u svakom tekstu sadržano, jer je ono samo međutekstovlje
nekog drugog teksta te se ne smije zamijeniti s nekim porijeklom teksta: po-
kušati pronaći •izvore•, •utjecaje•, nekog djela znači upasti u klopku mita o
porijeklu: citati koji ćine neki tekst su anonimni, njima ne možemo ući u trag,
a ipak su već čitant. to su citati bez navodnih znakova.
Tu se dakle ne radi o tekstu koji duguje svoje porijeklo nekom odre-
đenom autoru iz prošlosti (kao što je naprimjer Shakespeare većinu svo-
jih fabula preuzeo od određenih autora i djela), nego su to teme, motivi,
izrazi i postupci koji se ponavljaju i mod~iciraju iz jednog djela u drugo, iz
jedne generacije autora u drugu.
' Svi prijevodi citata iz Barthesovih eseja su moji, bilo Iz tekstova u Suvremenim knji-
ievnlm teorijama, m prevedeni za ovaj prilog.
11
 Miroslav Beker Intertekstualnost - intermedijalnost
Svoju teoriju o tekstu Barthes je proširio u članku ·Teorija o tekstu•,'
objavljenom 1973. To proširenje teorije temelji se na onom što Barthes
naziva krizom znaka. A ta kriza je izazvana tendencijama suprotnim klasi-
cizmu kada se za znak smatralo da je čvrsta cjelina. zaključni karakter ko-
je je onemogućivao bilo kakve promjene ili lutanja. Ta čvrstoća znaka je
dovedena u pitanje, za označitelj (akustična slika riječi) se otkrilo da nije
vezan uz označeno (pojam vezan uz zvukovnu sliku) nego da pliva, da je
često dvosmislen i višesmislen. Možda je najlakše ilustrirati sklonost oz-
načitelja da »Sklizne .. u drugi označitelj - a s time da se mijenja i znače­
nje - na temattci sa seksom kao sadržajem. U takvim slučajevima neku
nevinu izjavu najednom možemo u drugom kontekstu potpuno drugačije
shvatiti, a isto tako i označitelj ima tendenciju da sklizne u •škakljivu• slič­
nost, kao npr. ~ko citiramo •Naš gospodar poljem jizdi. .. • itd. Pjesnički je-
zik također ovisi o mogućnosti •sklizanja• u drugu alternativu, što je bitno
za sve figure, npr. za metaforu, metonimiju, antitezu, aliteraciju, pa zatim
za rimu itd. Puno značenje te pojave (tj. ovisnosti o drugoj varijanti, o od-
jeku ili sličnosti) postaje potpuno jasno kad uzmemo u obzir da je pjesnič­
ki jezik zapravo visoko njegovan govorni, živi jezik.
Tekst je zbir takvih znakova, a sam tekst je opet fragment jezika. U
svojoj teoriji o tekstu Barthes navodi pet osnovnih elemenata: praksu oz-
načavanja, produktivnost, signifiance (otprilike sposobnost stvaranja
mnogoznačnosti), genotekst, fenotekst i intertekstualnost. Praksa ozna-
čavanja pretpostavlja izdiferencirani sistem označavanja i, to je, kao što
već sam naziv kaže, praktična djelatnost. Pritom nas Barthes podsjeća -
a to je jedno od osnovnih načela poststrukturalizma - da •subjekt nije
zaokružena cjelina kartezijanskog 'cogita', to je pluralni subjekt kojemu je
zasada jedino psihoanaliza uspjela pristupiti•. Naime, budući da pojedinac
ulazi u već gotovi sistem jezika, on je tek djelić tog sistema, prisiljen da
prihvaća njegova pravila, a ne da bi njima vladao ili ih mijenjao.
Pojam interteksta je iz naše perspektive najvažniji od ostalih eleme-
nata Barthesova teorije o tekstu. On ističe da je svaki tekst zapravo inter-
tekst, jer se u svakom tekstu nalaze elementi ranijih tekstova i okolišne
kulture. Po Barthesu, •bilo koji tekst je novo pletivo prošlih citata. Djelići
kodova, formula, ritmičkih shema, fragmenata drugih jezika itd. ulaze u
tekst te su u njemu raspodijeljeni jer uvijek postoji jezik prije i poslije nje-
ga.• Intertekst je opće polje anonimnih formula čije se porijeklo jedva mo-
že razaznati. To su uglavnom nesvjesni ili automatski ·citati bez navodnih
znakova. Koncept interteksta dovodi tekst do društvenog područja: cijeli
jezik, raniji i suvremeni, dolazi do teksta, ne slijedeći pritom put nasljeđa
koji se može identificirati, razotkriti, nego proces diseminacije što garanti-
ra tekstu status ne reproduktivnosti, nego produktivnosti. Današnja teori-
5
Barthesova "Teorija o tekstu .. treba izaći u mom prijevodu u Republici u okviru an-
12 tologije poststrukturalističkih tekstova.
Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
ja o tekstu okreće se od pojma teksta kao vela te teži uočiti tkivo pletiva,
isprepletenost kodova, formula i označitelja, usred kojih se smješta sub-
jekt te se tamo rastapa poput pauka u paučini.
Barthes vjeruje da na temelju sposobnosti nekog teksta da bude
mnogoznačan, što on zove sfgnifiance, možemo vrednovati tekstove, pa
iz toga izvodi zaključak da zbog tih mogućnosti modernističkim tekstovi-
ma valja dati prednost. Ti tekstovi prikazuju proces semioze u samom je-
ziku te predstavljaju otpor nasuprot ograničenjima tradicionalne ideologije
značenja kao što su vjerodostojnost, čitljivost, izražajnost fiktivnog sub-
jekta itd. No on ipak ne želi ograničiti pojam teksta na suvremenu književ-
nost, pa ističe da o tekstu može biti govora i u starijim književnim djelima.
Po Barthesu •klasično djelo (Flaubert, Proust ili zašto ne Bossuet?) može
sadržavati raznovrsne razine i fragmente pisanja, igre označitelja mogu bi-
ti i tu prisutne, napose ako dopustimo da se, kao što to propisuje najnovi-
ja teorija, uključi djelatnost čitanja u tekstualnoj praksi - a ne samo dje-
latnost proizvođenja pisanog•.
Važno je s tim u vezi uočiti da Barthes ne smatra nužnim da se drži
uobičajenih distinkcija između dobre i loše književnosti, budući da se os-
novna načela teksta mogu otkriti i u djelima koja tradicionalna kritika od-
bacuje. Na igru riječi ili označitelja naići ćemo i u djelima trivijalne književ-
nosti. Barthes ide još dalje te tvrdi kako sva praksa označavanja može
stvoriti tekst, što znači da se isto može odnositi na likovne umjetnosti, na
glazbu, film itd. U krajnjoj liniji to znači osporavanje postojanja književnih
rodova, pa čak i autonomnosti pojedinih književnih vrsta. A sve to dovodi
do nove slobode čitanja koja se ne mora pridržavati ustaljenog kronološ-
kog reda i pristupa. Tu dapače kronologija može biti obrnuta, nastavlja
Barthes, pa Sofoklova Edipa možemo čitati iz perspektive Freuda, a Flau-
berta po uzoru na Prousta i slično.
Jennyeva studija o tekstu i intertekstualnosti' nam pokazuje da se ti
pojmovi ne moraju nužno shvatiti točno kako ih prikazuje Barthes. Po
Jennyu intertekstualnost je nešto skromnije shvaćena i preciznije određe­
na, pa je u tu svrhu on razradio cijelu retoriku intertekstualnih postupaka.
U poglavlju o problemima integracije on raspravlja o anagramima, što bi
značilo razbacanost fonema jedne iti više riječi. Nakon toga slijedi poglav-
lje o •tradicionalnom narativnom okviru• za slučajeve kada je više načina
obrade (diskursa) prilagođeno jednom narativnom okviru, dok •alternacija
narativnog okvira s lntertekstom• označuje postupak kada intertekstual-
nost postaje oružje da se dezorganizira narativni red i uništi realizam pri-
kaza. U •Intertekstualnosti i raspadanju narativa• govori o Joyceovu Fin-
neganovom opije/u i Williamu Borroghsu i njegovoj aleatornoj kombinato-
rici. U poglavlju pod naslovom •Intertekstualni proces• raspravlja o trans-
formacijama koje uključuju opozicije s negativnim učinkom, negaciju i
njezine varijante, te transformacije koje uključuju opozicije s neodređe-
• O L. Jennyu vidi bilješku br. 1
13
 Miroslav Beker Intertekstualnost - intermedijalnost
nim učinkom. Dalje navodi postupak usađivanja (ili uzidavanja) putem ne-
gacije, transformacije ili ispuštanja, što uspoređuje s umetnutom pričom.
Pod procesima intertekstualnosti spominje verbalizaciju, što bi trebalo
značiti pretvaranje neverbalnih elemenata u verbalnu građu. Pod lineariza-
cijom razumijeva horizontalnost teksta kada čitalac tek postepeno, tako
reći korak po korak, postaje svjestan smisla teksta.
Među tzv. figurama intertekstualnosti navodi paronomaziju, tj. postu-
pak u kojem se mijenja način pisanja, hotimično iskrivljujući pisanje odre-
đenih riječi kako bi se postigao neki efekt. Elipsa je nepotpuno ponavlja-
nje nekog teksta, dok bi amplifikacija značila upravo obratno, tj. prošire-
nje, pri čemu odnos može biti ironičan. Tome je srodan postupak hiperbo-
lizacije, pretjeravanja, preuzetog teksta, a što može dovesti do tjeranja do
apsurda. Suprotan je tome proces inverzije ili obrata, preokreta, koji mi se
čini srodnim onome što Bahtin naziva karnevalizacijom prema nekom rani-
jem procesu. U odlomku o ideologijama ističe da se u tom procesu radi o
iskrivljavanju kulturnog usvajanja.
Na temelju iznesenog Jenny zaključuje da je intertekstualnost opće­
nito postupak remećenja nekog reda/ poretka/ konvencije. Zadatak je tog
postupka da se spriječi uspavljivanje značenja, da se postupkom transfor-
macije otkloni trijumf klišeja. Shvaćen na taj način, proces/postupak in-
tertekstualnosti postaje srodan procesu očuđavanja značenja kojemu je
cilj vrta sličan. Intertekstualnost potječe iz osnovnog stava suvremenih te-
orija da se književna istina može prikazati tek iz više kutova. Konstituirati
neki događaj znači suprotstaviti sve moguće oblike, sačiniti iscrpan kata-
log. U situaciji kada dolazimo do uvjerenja da jezik nema adekvatnosti
prema predmetu, samo intertekstualnost može omogućiti da se osvijetli
složena istina. Završimo ovaj osvrt na Jennyev prilog njegovom tvrdnjom
da intertekstualnost treba potresti same kodove kako bi samim time ne-
što oslobodila. Po njegovim r~ečima: •Rođena je još jedna riječ /parole/
koja izbjegava totalitarizam medija, ali zadržava njihovu moć te se okreće
protiv svojih prijašnjih gospodara.•
Taj naglasak na samom tekstu umanjuje ulogu autora u konačnom
obliku djela, o čemu Barthes piše u već spomenutom eseju •Smrt auto-
ra•:
Autor je modema pojava, proizvod našeg društva, utoliko što je, Izrastajući iz
srednjeg vijeka, s engleskim empirizmom, francuskim racionalizmom i oso~
nom vjerom reformacije, otkrio prestiž pojedinca ili, kako se to plemeniti je ka-
že, 'ljudske osobe'. Zbog toga je i logično da je u književnosti pozitivizam. taj
sažetak i vrhunac kapitalističke ideologije, najveću pažnju posvetio 'osobi'
autora.
Kad se zamislimo nad ovom Barthesovom tvrdnjom l kada o njoj raz-
mislimo u povijesnom kontekstu, moramo priznati da u njoj ima mnogo is-
tine. Stari su Grci za svoje drame uzimali teme iz mitova i nisu se ustruča­
vali da obrađuju već dobro poznate teme. Rimljani se ugledaju na Grke, u
srednjem vijeku se smatralo prirodnim da su teme i postupci zajednički, a
slično je i u renesansi. Naši stari Dubrovčani su dobar primjer za takvo
14
Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
shvaćanje književnosti. Primjera ima bezbroj, no Hekuba Marina Držića
nam dobro može služiti kao uzor. Je li Držić smatrao da to djelo prevodi ili
piše, je li ga smetalo što je to drama iz Euripidova opusa što ga je kasnije
obradio Lodovico Dolce, a što je očito bio njegov (Držićev) predložak?
Klasicizam također drži da su uzori antike nepovredivi te je skeptičan pre-
ma samoj ideji o originalnosti. Zbog toga je i razvoj novog književnog roda
u to vrijeme, tj. engleskog realističkog romana osamnaestog stoljeća, bio
ocijenjen od •mjerodavne• kritike kao neka vrsta šunda. Kult originalnosti,
koji nam se u našem stoljeću čini sam po sebi jasnim i kao da stoji iznad
vremenskih ograničenja, zapravo počinje relativno kasno, u doba roman-
tizma, jer tek romantičari počinju svjesno cijeniti individualno stvaralaštvo
i pjesnikovu jedinstvenu ličnost. Zanimljivo je ipak da i u vremenu kada se
originalnost visoko cijeni .kritičari moraju priznati da je suradnja između
autora i ugledan je na ranije uzore veće nego što bi to u teoriji voljeli pri-
znati. Tako su npr. supružnici Leavis - koji rado ističu originalnost i stva-
ralačku individualnost - prisiljeni priznati u knjizi o Dickensu:
Nalazim da je nemoguće čitati romane devetnaestog stoljeća a da ne dođemo
do zaključka da su viktorijanski romanopiscl čitali i upotrebljavali djelatnost
drugih isto tako slobodno kao ~to su to činili elizabetski i jakobinski dramati-
čari. Tako je Dickens rezignirano pisao u jednom pismu 1653. o Ciča Tominoj
koflb1: 'Ona (mislim na gđu Stowe) je ponešto besavjesna u načinu prisvaja-
nja. Ćini mi se da vidim pisca koji mi je vrlo dobro poznat/ .. ./ kako često kra-
domice gleda kroz ovaj tanki papir. Zatim otkrivam Mary Barton i vrlo opipljivo
priviđenja jednog prizora iz Djece magle; no unatoč tome smatram to dobrom
knjigom'. 7
Dakle ne samo supružnici Leavis nego i Dickens je prisiljen da otkrije
znatan udio intertekstualnosti u djelu Beecher Stowe. Nedugo nakon što
sam se upoznao s gornjim citatom iz knjige o Dickensu pročitao sam Jane
Eyre od Charlotte Bronte, pisan sredinom devetnaestog stoljeća. Začudio
sam se do koje mjere kroz roman govore konvencije romana Dickensova i
ranijeg vremena. Sentimentalni (utjecaj Samuela Richardsona) i gotski ro-
man određuju dobar dio Jane Eyre, a zatim su tu na djelu konvencije otkri-
vanja neslućenog porijekla i baštine, vezane uz sasvim nevjerojatne sus-
rete (ako uzmemo u obzir da se radi o konvenciji realističkog romana).
Kad smo svjesni koliki je dug tim konvencijama, neuvjerljivo nam zvuči
tvrdnja Georgea Samsona u Kratkoj povijesti engleske knjilevnosti (A
Concise History of English Literature, Cambridge University Press 1941)
da je Jane Eyre prvi moderni roman o emancipiranoj ženi. Gotovo bismo
mogli reći da je autorici, Charlotti Bronte, bilo više stalo da nastavi književ-
ne konvencije romana svog vremena nego da pokuša prikazati emancipi-
ranu ženu.
. Spomenuli smo konvenciju nepoznatog (tajanstvenog) porijekla juna-
ka 1 izgubljene, odnosno hotimično zatajene oporuke. Na jedan ili drugi
1
F. R. l O. D. Leavis. Dickens the Novelist. Chatto & Windus, London 1970, str. 66.
15

Mirosla\1 Beker Intertekstualnost - intermedijalnost
način ta se tema javlja od Defoea, preko Fieldinga, Smolletta, Dickensa (u
čijem bogatom opusu je to gotovo centralna tema), Thackeraya, George
Sandove, pa do mladog Henrya Jamesa, a u našoj književnosti u ::lenoe i
Ante Kovačića. Očito se radi o konvenciji koja se prenosi od jedne gene-
racije pisaca do druge, a porijeklo joj je teško utvrditi. Već smo spominjali
Shakespearea i poznatu činjenicu da je fabule za svoje drame uzimao s
. raznih strana. Stručnjaci također ističu da je on bio čovjek izvanredna
pamćenja, pa je preuzimao cijele pučke pjesme, izreke i poslovica iz naro-
da te ih uklapao u svoja djela. Taj žamor svakidašnjice mora da je odlično
zabavljao Shakespeareove suvremenike, da bi kasnije postao dio njegova
pjesničkog opusa, dakle visoke umjetnosti. No s vremenom je dobar dio
tih zapamtljivih stihova opet postao svojinom svakodnevnog engleskoga
govora, tako da .često čujemo od Engleza kako su bili iznenađeni doznavši
da je neka izreka za koju su smatrali da je tek dio opće jezične svojine ia-
pravo citat iz neke Shakespeareove drame. Sve nas to upućuje da je teo-
rija o tekstu i pojam interteksta bliži onome što smo na početku čuli u na-
pisima Rolanda Barthesa nego umjerenijoj varijanti Laurenta Jennya, pa je
dobro da se podsjetimo upozorenja Michaela Riffaterrea prije nego što
pokušamo neke od teza o tekstu prikazati na Kolarovoj noveli Svoga tijela
gospodar.
Mora nam biti jasno da intertekst ne označuje zbir književnih djela koja su
možda utjecala na tekst ili koja je tekst možda oponašao. Niti je to kontekst
koji bi mogao objasniti tekst ili njegove učinke na čitaoca, niti tekst koji bismo
mogli upotrijebiti kao osnovu za usporedbu da bi se istakla autorova original·
nost. Intertekst je korpus tekstova, tekstovnih fragmenata ili segmenata po·
put teksta, sociolekta koji dijeli leksikon i, u manjoj mjeri, sintaksu s tekstom
koji (izravno ill neizravno) čitamo, u formi sinonima ili, obratno, u formi antoni·
ma. Povrh toga, svaki član tog korpusa je strukturalni homo/og teksta: opis
bume noći može poslužiti kao intertekst za sliku miroljubiva dana: prijelaz
preko pustinje bez tragova može poslužiti kao Intertekst opisu brazda mor·
skih dubina.'
Držeći na umu ove opaske mogli bismo pristupiti popularnoj Kolara-
voj noveli koju je kasnije preradio u dramu i koja je bila jedan od naših naj-
uspješnijih poslijeratnih filmova. Kako bismo razliku između intertekstual-
nog (i općenito poststrukturalističkog) i uvjetno rečeno ranijeg (ili tradicio-
nalnog) pristupa učinili što reljefnijom, dobro je da se podsjetimo ::ikrebo-
ve interpretacije l ocjene tog djela iz prvog izdanja Uvoda u knjiievnost
(interpretacija je Izostavljena u kasnijim izdanjima). Vrijednosni sud domi-
nira u ilkrebovoj interpretaciji koja ima za cilj da objasni pozitivnu ocjenu
o toj drami kao cjelovitom djelu. Pogled, perspektiva najnovijih kritičara
očito bi bila usmjerena u drugom pravcu. Nametnulo bi se pitanje o zajed-
ništvu Kolarova teksta s drugim djelima iz manje-više širokog književnog
1 rosla\1 Sicel), str. 49-50. Ostale stranice, navedene nakon citata, odnose se na navedeno
Michael Riffaterre, •lntertextual Representation: On Mimesis as Interpretative Ois-
16 course•, Critical Inquiry, 1984, No. 1, str. 142.
Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
socijalnog spektra. l možda je još očitije - kad gledamo iz intertekstualis-
tičke perspektive - Kolarovo baratanje sociolektom ljudi, društvenog am-
bijenta, koji on u toj noveli l drami obrađuje. Poslužim o se samo jednim
primjerom kako bismo to ilustrirali. Prizor je to kada pandur čita Ivino pis-
mo iz vojske:
- Faljen Isus i Marija! - započeo čitati Mata, a slušaoci i nehotice od-
govaraju:
- Na se veke budi faljen!. ..
- Dragi moji roditelji - nastavlja pandur - to vam piše vaš sin Iva
koji vas s tim pozdravlja i želi sve dobro od dragoga boga i od srca svoga ...
- l tebi bog daj zdravljice, sinek moj - upada u riječ debela Bara,
prenoseći se duhom u daljinu, l od ganuća otirući suze dlanom i ruka-
vom. - Samo mi budi zdrav, da mi se sretno doma povrneš!. ..
- Muči, baba, kaj zanovetašl - ljuti se njen suhi i kosmati Jakob.
9
Očito je da kroz ovaj odlomak govore cijele generacije govornika iz
sličnog ambijenta. tako da bismo pravu autentičnost takvih odlomaka za-
pravo našli u njihovoj neautentičnosti, u uvjerljivoj upotrebi klišeja i općih
mjesta na što nas upozorava poststrukturalistička kritika.
No to je samo jedan - rekao bih manje specifičan - vid intertekstu-
alnosti. Problemi postaju zanimljiviji kada pažnju skrenemo na konvencije i
književne postupke. No to iziskuje kratku digresiju. Jedna od najstarijih te-
ma (ili motiva?) u književnosti je putovanje. Junak odlazi od kuće, napušta
svoj zavičaj s nekom željom. planom ili zadatkom. Pritom je važno držati
na umu da uloga ili funkcija putovanja ne mora uvijek biti ista. Dok je npr.
svrha odlazaka/putovanja vitezova u epskoj pjesmi Edmunda Spensera iz
16. stoljeća Vilinska kraljica bila da prikažu kreposti l vrline, dakle da doka-
žu nešto što već postoji, u romanu 19. stoljeća, u tzv. bildungsromanu. ju-
nak odlazi od kuće da ostvari svoje ambicije, da provjeri svoje mogućnosti
i iskuša svoj karakter. To je životna putanja brojnih junaka iz klasičnih ro-
mana 19. stoljeća, npr. Sorela, Rastignaca, Dickensova Pipa, Raskoljniko-
va, a u nas Ivice Kičmanovića, Tita Dorčića i drugih. Kada se takav junak
vraća kući, on je najčešće promijenjen čovjek, on će se teško priučitl na
stare prilike te je prisiljen da opet ode ili ostane nezadovoljan u starom za-
vičaju. Tim oprobanim postupkom služi se i Kolar u svojoj noveli. Iva nai-
me, nakon što se vjenčao s Rožom, odlazi u vojsku te se vraća nakon od-
služenog vojnog roka. Ovako njega i njegove prijatelje autor opisuje pri
povratku u selo:
Korak i držanje im je jo~ vojničko, bjkače naherene. u grudima samosvi-
jest koje 'tamo dolje' nije bilo. All sad su tu doma oni nešto 'ekstra'. Nisu jo~
pravi civili. Bar ovo prvih nekoliko dana ili dok se bjkača ne otrca l ne zamijeni
nekim škr1akom. (6011) •
9 Slavko Kolar, .. svoga tijela gospodar•, u Pet stoljeća hrvatske knjitevnostl (ur. Mi-
'..~-----.. .
izdanje. ~7·~ 1 ·h ll;-.
i' ' ., '
~
~/'';"-;-_-~
(,,.- ",,._.,,
~ \; ;t•'' ;!j'<
~ ~~ -~..
\._, • "•,.,,
,.~ ~~·;;:l
/j\1 1\" .~ ' '
"'~-:~;.\~~->
 Miroslav Beker Intertekstualnost - intermedijalnost
l nešto kasnije, Iva, gledan Rožinim očima: ·Promijenio se mnogo. Razja-
čao se, udebljao, uozbiljio. Vidjelo se, drži do sebe• (65). A ta novosteče­
na čvrstoća i zrelost samo su utvrdili Ivu u odluci da ne želi živjeti s Rožom
normalnim bračnim životom. Sada može i samosvjesnije prkositi ocu i, na
kraju krajeva, energičnije obračunati s Rožinim pokušajima da ga predobi-
je kao muža. Nakon što je opazio da mu Roža želi podvaliti ljubavni prah,
Iva s~ razbjesnio:
Uvrijeđen je on. Uzbunio se tu ponos. Muški ponos. Vojnička samosvijest.
Odslužio je on vojsku. S kaćacima ratove vodio. Zna li ona tko je on? Pa zar
njega da babe truju coprijama?! ... Poslije svakog takvog pitanja mjesto upitni-
ka udarac. (68)
Po ne znam koji put u književnoj tradiciji Kolar je upotrijebio odlazak i po-
vratak junaka da prikaže razvoj njegova karaktera.
S pravom·navodi Zdenko Skreb u svojoj interpretaciji da je Roža pra-
va junakinja drugog dijela novele. Već smo rekli da autor šalje svog junaka
~·
u svijet kako bi se iskušao i ispitao svoje mogućnosti. To je vjerojatno naj-
' Edipova kompleksa? U prilog toj tezi možemo navesti i druge dvosmislene
češći postupak, no nailazimo i na drugu varijantu, kada junak ostaje kod
kuće, ali se tu nešto zbiva, dolazi do promjene koja narušava mir, svako-
dnevnu rutinu i (prividnu) ravnotežu. To se češće događa kod junakinja jer
su one tradicionalno sputanija, pa će rjeđe okušati svoje sposobnosti u
velikom svijetu. To je čest slučaj u romanima Jane Austen, a na taj postu-
pak nailazimo u najčišćem obliku u Balzacovoj Evgenij/ Grande!. Ništa se
ne događa u kući gdje Evgenija živi sama s ocem udovcem dok ne dođe u
goste njezin bratić u kojega se Evgenija zaljubljuje. Time je nastupila nova
faza, a ranija ravnoteža života sa šutljivim ocem škrcem definitivno je po-
stala stvar prošlosti. U Kolarovoj noveli ne nastupa tako sudbonosna pro-
mjena, no mir je ipak narušen kada se Iva vraća iz vojske. Jer, kada je on
bio u vojsci:
... bilo je još blaženstvo. Mir božji. Nije ga bilo, pa je žalost i nesreća nekud bi-
la manje očita. Ali otkako je došlo ono njegovo pismo gdje se svih sjeća, sa-
mo nje nimalo. otkako mu poslaše nekoliko dinara za put, pa kako ga stadoše
očekivati svakoga dana(- Morti danas dojde!-) od toga se časa uznemirila
Raža kao još nikad u životu. Sva je strepila od straha i muke da će se opet na-
staviti stari život, stara sramota i nevolja. (62)
Time je •mir božji• narušen, stvorena je nova situacija i sada Raža po-
što-poto želi da živi s Ivom normalnim bračnim životom. Kako bi to postig-
la, odlazi staroj •coprnici• u selu po ljubavni prah za Ivu. A to je motiv koji
se od pamtivijeka ponavlja u književnosti i narodnoj predaji. Na pamet mi
padaju dva primjera. Jedan je Shakespeareova čuvena komedija San ljet-
ne noći, a drugi je Donizettieva opera pod naslovom Ljubavni napitak. U
Snu ljetne noći ljubavni napitak - zapravo sok kojim se poškrope oči lju-
bavne žrtve - dio je pastoralnog i poetskog repertoara, dok je u Kolara-
voj noveli taj motiv •degradiran• na seosku coprnicu l Rožin jadni neus-
pjeh. Kada bi se radilo o svjesnom obratu, mogli bismo govoriti (u duhu
Jennyeve teorije intertekstualnosti) o inverziji ili, još bolje, slijedeći Bahti-
18
Intertekstualnost - intermedijalnost Miroslav Beker
na, o procesu karnevalizacije. gdje ranija pretencioznija varijanta dobiva
svoju satiričku verziju, odnosno parodiju.
Već smo rekli da je Ivina odluka da ne živi s Rožom očvrsnula nakon
povratka s odsluženja vojnog roka, no snagu za konačni •obračun• stječe
na pijanci na stočnom sajmu. Pijanka, gozba, svadba često ima zglobnu,
prijelomnu ulogu u Kolarovim novelama (npr. u Brez1; Krizi, Svadbi Imbre
Futača, Cizmama), a u sličnoj funkciji se javlja i u svjetskoj književnosti, iz-
među ostalih u Dostojevskog, Dickensa, Fieldinga, pa zatim u Shakespea-
rea (Kiaudijevo pijančevanje je pozadina na kojoj se Hamletu javlja duh
njegova oca). Na kraju krajeva i Sofoklov Edip na gozbi saznaje istinu o
svom porijeklu, što ga navodi na bijeg iz Korinta i time pokreće radnju. Ko-
lar dakle primjenjuje temu koja pripada općem književnom fondu.
S poststrukturalističkih pozicija kritičar bi mogao ponuditi l druga rje-
šenja, odnosno interpretacije: ne predstavlja li, npr., Ivino uporno odbija-
nje da živi s Rožom zapravo njegov sukob s ocem (lukavcem i tiraninom
koji ga je prisilio da radi krave pođe za Rožu)? Nemamo li ovdje varijantu
odnose u noveli: Raža je sedam godina starija od Ive i više mu je majka
nego žena te, u drugu ruku, ona sama u jednom trenutku pomišlja (bez
negodovanja) što bi se dogodilo kada bi nekim slučajem Ivin otac progu-
tao ljubavni prah. Iz te perspektive otkrivamo neočekivane sličnosti - npr.
između Kolarove novele i priče Mladi prijan Brown američkog pisca (iz 19.
stoljeća) Nathaniela Hawthornea, koja je izazvala znatnu pažnju psihoanali-
tičkih kritičara. U obje novele junak odlazi od kuće te se vraća kao izmije-
njen čovjek, u obje novele odnos između muža i žene nije uobičajen, u ob-
je novele otac je tiranin (premda u Hawthomea na drugi način), pa na te-
melju toga nije neumjesno izvoditi zaključke o sličnosti. Književna povijest
nas uči da je Ante Kovačić Kolarov preteča, što je sigurno točno, no uočiv­
ši neke druge afinitete, najednom otkrivamo neslućene srodnosti.
Donekle smo se udaljili od same teme intertekstualnosti kojoj se mo-
ram na kraju svog referata vratiti. Sjetimo se Skrebove interpretacije gdje
je obrazloženi vrijednosni cilj bio njegov prvenstveni cilj. Kada je intertek-
stualnost u pitanju, vrijednosni sud je od mnogo manje važnosti, a ni kriti-
čar se neće truditi da dokaže kako se radi o cjelovitu djelu. Upravo obrat-
no, on će djelo promatrati kao fragment većeg spleta tema, konvencija
/kodova/postupaka, tako da bismo mogli figurativno reći da je ranija kriti-
ka po svom usmjerenju bila centripetalna (u namjeri da dokaže kako u
djelu sve konvergira prema osnovnoj ideji), dok je najnovija kritika više
centmugalna: ona naime zanemaruje, osporava autonomiju djela.
Na kraju bih se još ukratko osvrnuo na primjedbu na koju povremeno
nailazim, a to je da je najnoviji postupak tek izraz zasićenosti ranijom kriti-
kom. Cini mi se da takvo obrazloženje sadrži tek dio istine jer je do najno-
vijih tendencija na pOdručju kritike došlo na temelju nekih teorijskih no-
vosti o kojima je bilo govora na početku ovog referata. Kao što smo rekli,
poststrukturalizam sumnja u autonomne pojmove, npr. pojam X nosi na
sebi tragove susjednih pojmova, a ti susjedni pojmovi nose na sebi višak
19
 Miroslav Beker Intertekstualnost - intermedijalnost

pojma X. Dakle nasuprot tezi o autonomiji posrijedi je isprepletenost, me-

đusobna prožetost l zavisnost značenja - a ta se teza proširuje kako na
shvaćanje pojedinca (l njegove svijesti) tako i na shvaćanje teksta. Inter-
tekstualnost je samo krajnja primjena i konzekvencija tog općeg stava.

Summary
TEXT /INTERTEXT

The paper consists of a brief exposition of the theory of the text as

expounded by Roland Barthes: the text conceived as an irreducible
plural, a passage, and overcrossing. The text is, in Barthes' words, an
explosion, a dissemination of meaning - something that he calls
suggestively a stereographic plurality. That this is, however, not the only
theory of text and intertextuality is illustrated on L. Jenny' s paper • The
Strategy of Forms• which interprets intertextuality in more modest terms
(such as e.g. embedding, deletion etc.), not quite unlike the traditional
concept of influence. The author finally quotas M. RiffatE!rre's caveat that
the intertext must not be understood just as a newtangled word for
infiuence or imitation, but rather as a corpus of texts, textual fragments,
or segments of sociolect that the text has inherited from anonymous
sources.
The second part of Beker's paper is an attempt to illustrate these
Ideas on Slavko Kolar's popular short story ·Svoga tijela gospodar• (His
Body's Master), concentrating on literary procedures and motives that
Kolar's story has ln common with a great deal of traditional literature and
where the search for precise sources would prave useless.

20