UNIVERZITET U ZENICI

PRAVNI FAKULTET
MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO
EUROPSKO UGOVORNO PRAVO

Vinko Stjepić
UGOVOR O MEĐUNARODNOJ PRODAJI
Seminarski rad

MENTOR: prof. dr. sc. Almir Gagula

Zenica, Maj 2021. godine

 Sadržaj

1. Uvod.....................................................................................................................1
2. Ugovor o međunarodnoj prodaji......................................................................2
2.1. Vrste ugovora....................................................................................................2
2.2. Izvori prava međunarodne prodaje....................................................................3
2.2.1. Nacionalni izvori............................................................................................3
2.2.2. Izvori međunarodnog karaktera.....................................................................3
3. Načini zaključenja ugovora o međunarodnoj prodaji....................................6
3.1. Pregovori...........................................................................................................6
3.1. Ponuda i prihvat ponude....................................................................................7
3.1.1. Obaveznost ponude........................................................................................7
3.1.2. Opoziv ponude...............................................................................................8
3.1.3. Prihvatanje ponude.........................................................................................8
3.2. Vrijeme zaključenja ugovora............................................................................8
3.3. Forma ugovora..................................................................................................9
5. Zaključak..........................................................................................................10
6. Literatura i izvori.............................................................................................12
 1. Uvod

Ugovor o medunarodnoj prodaji robe predstavlja osnovni trgovački posao putem kojeg
se vrši promet imovinskih vrijednosti izmedu različitih država, tj.medunarodna razmjena roba i
usluga. Njegovim ispunjavanjem se u ekonomskom smislu realizuje izvoz i uvoz robe, i u tom
pogledu, ugovor o medunarodnoj prodaji robe predstavlja instrument spoljno- trgovinskog
prometa, odnosno, uvoza i izvoza.
Intenzivan razvoj medunarodne trgovine zahtjeva postojanje jedinstvenih pravnih
pravila koja se odnose na ugovore o medunarodnoj prodaji robe, radi uklanjanja nedoumica
prouzrokovanih raznolikošću rješenja različitih pravnih sistema koji znatno narušavaju princip
pravne sigurnosti. Nedostatak uniformnih pravila trgovinskog prava sa elementima inostranosti
može biti nepremostiva prepreka za ugovorne strane, jer može dovesti do velikih troškova i
kašnjenja koji utiču na željenu poslovnu transakciju. Zbog toga su harmonizaciya i unifìkacija
prava medunarodne prodaje postala jedna od najvažnijih pitanja medunarodnog prava.
Cilj ovog rada je da se primjenom opšte prihvaćenih instrumenata tumačenja teksta
Bečke konvencije dokaže da je uniformnost u primjeni odredbi ove konvencije moguće
ostvariti, kao i da je moguće interpretirati i primjeniti prioritetnu odredbu o bitnoj povredi
ugovora. Unifikacijom i harmonizacijom prava medunarodne prodaje obezbjeduje se veća
pravna sigurnost u medunarodnom pravnom prometu.
S tim u vezi, ova analiza se bavi pitanjem definisanja obaveza prodavca prema Bečkoj
konvenciji o medunarodnoj prodaji robe. Analiza obuhvata i obaveze prodavca koje nastaju
kršenjem njegovih primarnih obaveza isporuke, prenosa svojine i odgovrnosti za pravne i
materijalne nedostatke, ali i obaveze kupca prema prodavcu, vrijeme i mjesto plaćanja robe,
odredivanje cijene, nadokande štete...
Bečka konvencija o medunarodnoj prodaji robe usvojena je na Konferenciji Ujedinjenih
nacija u Beču 11. aprila 1980. godine nakon višegodišnjeg rada u okviru UNCITRAL-a. Stupila
je na snagu 1988. godine nakon što ju je ratifikovalo jedanaest zemalja, uključujući i
Jugoslaviju koja je to učinila 27. Marta 1985. godine. Danas se ova Konvencija smatra opštim
pravom Evropske unije o medunarodnoj prodaji robe, jer je danas primjenjuju sve članice ove
medunarodne organizacije.

1
 Osnovna svrha donošenja Konvencije jeste unifikacija pravila koja regulišu
medunarodnu prodaju robe u okviru različitih društvenih, privrednih i pravnih sistema radi
otklanjanja pravnih prepreka i unaprjedenja razvoja medunarodne trgovine.

2. Ugovor o međunarodnoj prodaji

Ugovor o međunarodnoj prodaji robe je ugovor u međunarodnom poslovanju, pravni instrument

prema kojem se jedna stranka (prodavač) obvezuje s drugom ugovornom strankom (na kupca)
prenosi pravo vlasništva na robu i predaju te robe, a kupac se obvezuje da će cijenu platiti u
gotovini i preuzeti robu. Ugovorne stranke su u pravilu gospodarski subjekti - tvrtke, društva,
fizičke osobe koje imaju status trgovca. Sporazum o međunarodnoj prodaji robe dvostrano je
obvezujući, teretni i komutativni ugovor. Može biti s trenutnim ili trajnim ispunjenjem obveza.
Element inostranosti u ugovoru o prodaji može se sastojati ili u subjektima ugovornog odnosa,
ili u predmetu ugovora ili u pravima i obavezama koje ugovor proizvodi. Element inostranosti u
subjektima ugovornog odnosa postoji kad ugovorne strane u trenutku zaključenja ugovora
pripadaju različitim državama tj. kad imaju državljanstvo ili ako je riječ o pravnom licu —
sjedište na teritoriji različitih država (subjektivni kriterijum). Element inostranosti u objektu
ugovornog odnosa postoji u slučaju kad se predmet ugovora nalazi na teritoriji strane države i
kad dolazi do njegovog transfera s teritorije jedne na teritoriju druge države (objektivni
kriterijum). Element inostranosti u pravima i obavezama izražen je u slučaju kad se mjesto
zaključenja i mjesto izvršenja ugovora nalaze na različitim nacionalnim teritorijam (mješoviti
kriterijum).

2.1. Vrste ugovora

Ugovori o prodaji mogu se klasificirati u nekoliko kategorija prema različitim kriterijumima,

počevši od osnovne podjele stvari na pokretne i nepokretne pa na taj način i ugovori i prodaji
pokretnih stvari i ugovori o prodaji nepokretnost. Prodaja generičkih stvari različit je od pravila
koja važe individualno za određene stvari. Ukoliko se kao predmet prodaje javlja investiciona
oprema, ugovor o njenoj prodaji dobija specifična obilježja koja ovaj posao izdvajaju u poseban
tip ugovora. Njegov predmet je individualno određena, po pravilu buduća stvar, koja je
nezamjenjiva i nedjeljiva čak i kada se sastoji iz više pojedinačnih stvari. 1 Komercijalna

1
P. Danica, Ugovor o kupoprodaji investicione opreme, Naučna knjiga, Beograd, 1989, 17
2
tehnologija prodaje robe pojednostavljena je primjenom tumača trgovinskih pracila
INCOTERMS.2 Subjekti i skup ekonomsko-pravnih karakteristika posla predstavljaju
jedinstven kriterij za podjelu ugovora o prodaji na građanskopravne, one domaćeg poslovnog
prava i ugovore o prodaji međunarodnog poslovnog prava.3

2.2. Izvori prava međunarodne prodaje

2.2.1. Nacionalni izvori

U Medunarodnom poslovnom pravu koriste se brojni izvori koji se mogu grupisati

prema različitim kriterijumima. Tako se prema subjektima koji su ih donijeli i prema teritoriji
na kojoj se primjenjuju mogu podijeliti na nacionalne, medunarodne, autonomne i pravo
EU.
Pod nacionalnim izvorima se podrazumjevaju propisi sadržani u zakonskim i
podzakonskim aktima koje donosi država radi uredivanja uslova za zasnivanje i izvršavanje
poslova koji čine medunarodno poslovno pravo. Neki od njih se primjenjuju na subjekte koji
posluju na domaćem tržistu, dok drugi važe samo za subjekte koji stupaju u medunarodne
poslovne odnose. Pod izvorima iz nacionalnog prava se podrazumjevaju ne samo propisi
domaće države, već i unutrašnji propisi drugih država koji se primjenjuju kada su ih kao
mjerodavno pravo izabrale same strane ili kada na njihovu primjenu upućuju pravila
mdunarodnog privatnog prava.

2.2.2. Izvori međunarodnog karaktera

Izvore medunarodnog karaktera čine: konvencije, model ugovori, formulisani i

standard ugovori, opši uslovi poslovanja, kodifìkovana pravila i medunarodni običaji.
Medunarodni izvori su nastali iz težnje da se unifikuju ili harmonizuju nacionalni
propisi kako bi se smanjile ili izgubile razlike koje postoje izmedu njih. To se postiže
organizovanom akcijom država i specijalizovanih medunarodnih organizacija ili spontanom
akcijom samih trgovaca i njihovih udruzenja. Rezultati tih aktivnosti su konvencije, upustva u
okviru Evropske unije, model zakoni i formulisani ugovori, opšti uslovi poslovanja i dr.
autonomni izvori medunarodne prodaje.
Prema karakteru, ovi izvori se mogu podijeliti na one koji sadrže koliziona pravila i
one koji sadrže materijalna pravila. Moguće je da isti izvor sadrži i jedna i druga pravila.
lako su za medunarodno poslovno pravo od značaja, prije svega, medunarodni izvori
koji sadrźe materijalne norme, u odredenim situacijama je neophodno primjeniti i izvore sa
koalizionim pravilima, zbog toga što sva pitanja medunarodne prodaje nisu regulisana na
uniformni način materijalnim normama, pa je potrebno odrediti mjerodavno pravo u skladu sa
pravilima medunarodnog privatnog prava, tj.primjenom nacionalnih ili medunarodnih izvora
koji sadrže odgovarajuća koliziona pravila. Istim pravilima se odreduje nadležnost suda, u
2
M. Trifković et al., Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2009., 178.
3
Ibidem.
3
slučaju kada to nisu učinile ugovorene strane. Medunarodni izvori mogu se podijeliti na:
konvencije i autonomne izvore.

4
 Od konvencija koje sadrže materijalne norme najznačajnije su:
• Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o medunarodnoj prodaji robe iz 1980.
godine,4 zatim,
• Konvencija o zastarjelosti potraživanja u oblasti medunarodne kupoprodaje iz 1974.
godine, sa izmjenama iz 1980.5 i
• UNIDROIT konvencija o zastupanju u medunarodnoj prodaji robe iz 1983. godine.6
U autonomne izvore ili lex mercatoria 7 spadaju opšti uslovi poslovanja, formularni
ugovori, medunarodni običaji, nacionalni običaji, model zakoni, UNIDROIT načela 8 i Načela
evropskog ugovornog prava.9
Kod sudske prakse treba imati u vidu da su odluke sudova jači izvor prava u
anglosaksonskim nego u kontinentalnim sistemima. Međunarodne sudske institucije nadležne za
poslovno-pravne sporove za sada ne postoje. Ovu prazninu nacionalni sudovi nastoje da popune
međusobnim ujednačavanjem sopstvene prakse u mjeri u kojoj to granice državno-pravnih
poredaka dopuštaju.10 Arbitražna praksa kao izvor prava11 vuče svoju snagu iz ovlaštenja
stranaka da biraju nadležnu sudsku instituciju. U principu, nema razlike u ulozi institucionalnih
i ad hoc arbitraža, te nacionalnih i nadnacionalnih. Na ovaj način zahtjevi za ujednačavanjem
sudovanja i jačanjem pravne sigurnosti mogu efikasno da budu ostvareni i u međunarodnoj
prodaji. Upravo zato arbitražna praksa funkcioniše i kao jedan od najvažnijih stvaralaca novog
lex mercatoria. Načini na koje se to postiže biće izloženi kasnije.12
4
United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, 1980 (CISG). dostupno na:
https://uncitral.un.org/sites/uncitral.un.org/files/media-documents/uncitral/en/19-09951_e_ebook.pdf
5
https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Konvencija-o-zastarjelosti-potrazivanja-u-oblasti-medunarodne-
kupoprodaje-robe.pdf
6
http://www.bpkg.gov.ba/mo/media/uploads_mo/2013/02/Konvencija-o-ukradenim-ili-nezakonito-izvezenim-
kulturnim-dobrima.pdf
7
Lex mercatoria kao veoma specifičan izvor prava nastaje u situacijama kada arbitražne klauzule u međunarodnim
trgovačkim ugovorima ovlašćuju arbitražni sud da odlučuje u skladu s načelom pravičnosti ili da na ugovor
primjenjuje običaje i praksu nastalu u međunarodnoj trgovini.
8
Prva verzija UNIDROIT Načela objavljena je 1994. godine, a na godišnjem zasjedanju u aprilu 2004. godine
Upravno vijeće instituta UNIDROIT usvojilo je novo izdanje UNIDROIT Načela. UNIDROIT Načela 2004. uz
proširenu preambulu i tekst načela iz 1994. godine sadrže 5 novih poglavlja (Ovlaštenja zastupnika; Prava trećih
osoba; Prijeboj; Asignacija prava; Prijenos obveza i prijenos ugovora; Rokovi zastare), te nova pravila o
nedosljednom ponašanju i o ugovoru o oslobođenju od obveza. Osim toga, gdje god je to bilo potrebno, postojeća
su pravila prilagođena potrebama elektroničkog sklapanja ugovora. Tekst UNIDROIT Načela 2004. dostupan je na:
http://www.unidroit.org/english/principles/contracts/main.htm
9
LANDO, O. – BEALE, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law International,
2000., BONELL, M. J . “Restatement”, 2nd ed. 1997., Chapter 5: The UNIDROIT Principles and the Principles
of European Contract Law, 85.-103.
10
M. Trifković et al., Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2009., 193.
11
Arbitražu karakterizira neovisnost od pravnog sustava bilo koje države, neovisnost od određenog pravnog
sustava, neovisnost od mjesta rješavanja sporova i neovisnost od mjesta financiranja. U odnosu na sudove,
arbitraže se razlikuju po tome što je njihova nadležnost alternativna i temelji se na arbitražnom sporazumu i
arbitražnoj klauzuli. Izraz "međunarodna trgovačka arbitraža" znači bilo koju arbitražu za rješavanje međunarodnih
trgovinskih sporova ili arbitraže u kojoj kao arbitri mogu sudjelovati državljani drugih država, a ne samo oni koji
su državljani države u kojoj je sjedište arbitraže.
12
D. V. Radovan, Međunarodno poslovno pravo, Kragujevac, 2012. 864.
Lex mercatoria kao veoma specifičan izvor prava nastaje u situacijama kada arbitražne klauzule
u međunarodnim trgovačkim ugovorima ovlašćuju arbitražni sud da odlučuje u skladu s
načelom pravičnosti ili da na ugovor primjenjuje običaje i praksu nastalu u međunarodnoj
trgovini.
Prva verzija UNIDROIT Načela objavljena je 1994. godine, a na godišnjem zasjedanju u aprilu
2004. godine Upravno vijeće instituta UNIDROIT usvojilo je novo izdanje UNIDROIT Načela.
UNIDROIT Načela 2004. uz proširenu preambulu i tekst načela iz 1994. godine sadrže 5 novih
poglavlja (Ovlaštenja zastupnika; Prava trećih osoba; Prijeboj; Asignacija prava; Prijenos
obveza i prijenos ugovora; Rokovi zastare), te nova pravila o nedosljednom ponašanju i o
ugovoru o oslobođenju od obveza. Osim toga, gdje god je to bilo potrebno, postojeća su pravila
prilagođena potrebama elektroničkog sklapanja ugovora. Tekst UNIDROIT Načela 2004.
dostupan je na: http://www.unidroit.org/english/principles/contracts/main.htm

3. Načini zaključenja ugovora o međunarodnoj prodaji

Kao i u nacionalnom pravu, tako i primjena ugovora o međunarodnoj prodaji zaključuje se kroz
dvije feze i to ponuda i prihvat ponude, a i kao fakultativna predfaza može se javiti
pregovaranje. U slučaju zaključivanja ugovora razmjenom pisama, ugovor se smatra
zaključenim u momentu kada je pisana izjava o prihvatanju stigla ponudiocu. Ako se izjava o
prihvatanju lično dostavlja ponudiocu, ugovor je zaključen u momentu kada je dostava izvršena.
Isto pravilo se primjenjuje na zaključivanje ugovora izmedu prisutnih lica i samim tim
ponudilac za odluku o prihvatanju saznaje u istom momentu kada je izjavljena.

3.1. Pregovori

Pregovori se mogu dalje rasčlaniti na nekoliko etapa, ali krajnji cilj je sklapanje ugovora
o prodaji. Prva etapa predstavlja preliminarni kontakt. Sastoji od jednostranih97 faktičkih radnji
bilo koga od potencijalnih stranaka. Njihova suština jeste ili pribavljanje informacija o
mogućim strankama i budućem ugovoru, ili poziv na pregovaranje13
Nadalje slijede izravni pregovori, njih karakterizira namjera stranaka da ostvare
zaključenje ugovora, govoreci o elementima ugovora. Kao produkt pregovora može da nastane

13
D. Mladen, Zaključivanje ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, 1972. 15-37.
tzv. pismo namjere14 Stranka koja je „vodila pregovore bez namjere da sklopi ugovor, odgovara
za štetu nastalu vođenjem pregovora“ (čl. 30, st. 2 ZOO).15 Odsustvo namjere se teško dokazuje,
pa je zato sa njom izjednačen prekid pregovora bez osnovanog razloga (čl. 30, st. 3 ZOO).
Ovim rješenjima se naš zakonodavac opredijelio za zakonsku i ugovornu zaštitu pregovora.16
Treća faza su punktacije. One se sastoje u pisanom fiksiranju pojedinih klauzula
ugovora, sastavljanju aneksa ili formulacijama termina. Njene radnje se po pravilu prepliću sa
fazom pregovora. Sačinjavanje punktacija je krajnji trenutak za uključivanje pravnika u proces
zaključivanja ugovora.
Četvrtu etapu čini sastavljanje „pripremnih ugovora“, tj. jedne ili više verzija prednacrta
ugovora. Rezultat ove faze je tekst prijedloga ugovora koji predstavlja ponudu.

3.1. Ponuda i prihvat ponude

Obavezna faza zaključivanja ugovora obuhvata radnje davanja ponude i prihvata. Ova
faza počinje davanjem čvrste ponude. Ponuda predstavlja sintezu prethodnog rada u toku
pregovora, ona već sadrži sporazumno utvrđene neophodne elemente za zaključenje, pa može
dovesti do ugovora na osnovu prostog pristanka druge strane. Za ponudu i prihvat važe opšta
pravila nadležnog nacionalnog prava.17
Personalne elemente ponude čine ponudilac i ponuđeni. Prijedlog za zaključenje
ugovora može biti upućen jednom ili većem, ali odredenom krugu lica. Ovakav zahtjev je
postavljen jer se predpostavlja da ponudilac raspolaže ograničenom količinom robe koju nudi
na prodaju i stoga može ispuniti obaveze samo iz odredenog broja zaključenih ugovora. Otuda
se prijedlog koji je upućen neodredenom krugu lica, tzv. opšta ponuda, i u konvenciji i u većini
nacionalnih prava, smatra samo kao poziv da se učine ponude. Kao opšti poziv da se učine
ponude smatra se oglašavanje prodaje u novinama ili slanje kataloga.18

3.1.1. Obaveznost ponude

Ponuda proizvodi dejstvo od trenutka kada stigne ponudenome. Od tog momenta ponuda
postaje efektivna, jer njenim prihvatanjem može nastati ugovor. To nije jedino značenje njenog

14
U njegovom formulisanju potrebna je velika pažnja kako bi se izbjegla mogućnost tumačenja ovoga pisma kao
obavezujućeg dokumenta, najčešće kao ponude.Budući da se namjera stranaka ne odnosi na obavezivanje,
„pregovore svaka strana može prekinuti kad hoće bez ikakvih sankcija“ (čl. 30, st. 1 ZOO). Upravo zbog toga se u
pripremi složenijih ugovora sreće i pismeno obavezivanje stranaka da će sve podatke koje saznaju u toku pregovora
čuvati kao poslovnu tajnu (Secrecy agreement, Confidentiality agreement). Razumije se da ovakav sporazum ili
klauzula mogu biti uneseni i u pismo namjere.
15
Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka USJ i 57/1989, "Sl. list
RBiH", br. 2/1992, 13/1993 i 13/1994 i "Sl. novine FBiH", br. 29/2003 i 42/2011)
16
M. Trifković et al., Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2009., 197
17
Ibidem 196-197
18
D. Mladen, Zaključivanje ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, 1972. 65.
dejstva. Od ovog momenta ponuda prema posebnim pravilima obavezuje ponudioca da je održi
na snazi. Sve do momenta dok za nju nije saznalo treće lice, ona je predstavljala samo jednostranu
izjavu volje ponudioca. S obzirom da se do tog momenta tretira samo kao izjava, može se povuci
ili izmjeniti. Riječ je o izmjeni ili o povlačenju izjave, a ne o opozivu ponude, jer ponuda nije ni
nastala.19 To je logička posljedica činjenice da se niko ne može obavezati svojom izjavom, ako
za tu izjavu nisu saznala treća lica 20

3.1.2. Opoziv ponude

Pravo na opoziv prestaje nastankom ugovora,21 jer je tada ponuda već transformisana u
ugovor. To praktično znači da je ponudilac vezan svojom ponudom određeno vrijeme. Ovo
vrijeme može on sam odrediti na jasan način, npr. izjavom „ova ponuda važi do...“, a ako to nije
učinio ponuda obavezuje ponudioca da je održi u razumnom roku. 22 Dužina razumnog roka
zavisi od toga da li je upućena prisutnom ili odsutnom licu.23

3.1.3. Prihvatanje ponude

Pod prihvatanjem ili prihvatom ponude se podrazumjeva izjava ili dr.ponašanje

ponudenoga koje ukazuje na saglasnost sa ponudom. U opštem smislu, i prihvat ponude
predstavlja jednostranu izjavu volje, ali i ponudenoga. Da bi na osnovu takve izjave mogao
nastati ugovor, potrebno je da budu ispunjeni i drugi us1ovi:
1. odgovor ponudenoga mora ukazivati na saglasnost ponude,
2. saglasnost mora biti bezuslovna,
3. mora biti efektivan, tj. ne smije biti opozvana i
4. odgovor mora biti dat blagovremeno.
Saglasnost na ponudu ponudeni može iskazati na izričit način i prećutno. Ako se
prihvatanje vrši izjavom, saglasnost ponudenoga da zaključi ugovor mora biti nedvosmislena i
mora dospjeti do ponudioca. Osim što na ponudu može odgovoriti usmeno ili na drugi izričiti
način, ponudeni može svoj pristanak izraziti i drugim ponašanjem koji su ekvivalentni izjavi.
Pod drugim ponašanjem se podrazumjevaju konkludentne radnje. Ćutanje se ne tretira kao
prihvat ponude, niti se ćutanjem može zaključiti ugovor. Ali, ako je ćutanje ponudenoga nastalo

19
Sistematizacija sankcija i njihovu obradu kod otkata ponude vidjeti kod Carreau Dominique, Le contrainte
economique en droit international, Revue Internationale de Droit Economique, 1987.
20
Ibidem
21
Pacta sunt servanda, djelovanje bona fides, ugovori se tumače pragmatično, pod određenim uslovima se priznaje
oslobađajuće djejstvo više sile, prigovor neispunjenja ugovora ima punu snagu, naknađuje se samo predvidiva šteta
22
Hillgenberg Hartmant, A Fresh Look at Soft Law, European Journal of International Law, 1999. 509. - 515.
23
D. Mladen, Zaključivanje ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, 1972. 15-37.
u posebnim okolnostima, može predstavljati prihvatanje ponude. tradicionalnih načina prihvata
u praksi se koriste i posebni, kao što je trgovačko pismo o potvrdivanju.24

3.2. Vrijeme zaključenja ugovora

Vrijeme kada se smatra da je ugovor o medunarodnoj prodaji robe zaključen je od

značaja ne samo za ugovorene strane, već i za javne vlasti država u kojima strane imaju mjesta
poslovanja. Za ugovorene strane je od značaja, jer od tog momenta ugovor počinje da proizvodi
pravno dejstvo, što podrazumjeva da teku rokovi za ispunjavanje obaveza, odnosno, korišćenja
prava koja iz njega proizilaze. A za javne vlasti ključni momenat nastajanja ugovora je takode
značajan, jer se, po pravilu, za nastanak ili ispunjenje ovih ugovora zahtjeva i ispunjavanje
nekih dodatnih uslova, počevši od evidencije ili prijavljivanja do dozvola i odobrenja.
Osim toga, od momenta nastanka ugovora teku i rokovi za ispunjavanje i drugih
obaveza, koje po osnovu ugovora mogu biti domaćim propisima nametnutu ugovornim
stranama, kao što su carinske, poreske i s1.obaveze.25

3.3. Forma ugovora

Konvencija ne propisuje bilo kakvu formu za nastanak ugovora o medunarodnoj prodaji

robe. Konsenzualizam je prihvaćen kao savremeno rješenje koje poznaje i većina nacionalnih
prava, a koje odgovara potrebama moderne trgovine i novim metodama komunikacije. Pravilo o
neformalnosti se primjenjuje u slučaju kad ugovor nastaje na osnovu izričitih izjava ugovornih
strana, kao i na osnovu prećutnog sporazuma. Isto pravilo se primjenjuje i na nastanak ugovora
usmenom razmjenom ponude i prihvata ponude, kao i pisama, izjava učinjenih telefonom,
faksom...
Pitanje forme ugovora je izričito u nadležnosti Konvencije, pa se primjena domaćih
pravila ne moźe postaviti. U praksi, ugovorne strane često zahtjevaju pismenu formu ugovora
radi lakšeg dokazivanja njegovog sadržaja i preglednosti prava i obaveza.26

24
Trgovačko pismo o potvrdivanju (commercial letter of confirmation) predstavlja dokument koji se široko koristi
u centralnoj Evropi u kome su u pisanoj formi ponovljeni uslovi iz ugovora ili rezime koji jedna strana šalje drugoj
u vezi ugovora koji je usmeno zaključen ili koji jos nije zaključen.
25
D. Mladen, Zaključivanje ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, 1972.
26
B. Enver, Finansiranje spoljnotrgovinskih tansakcija, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo 2007, 231-233.
 5. Zaključak

Razvoj medunarodnih ugovornih odnosa je od posebnog značaja u domenu

medunarodne trgovine, s obzirom na činjenicu da ubrzani razvoj svjetskog tržišta doprinosi
stvaranju izuzetno dinamičnog procesa prometa robe i kapitala.
Medunarodna trgovina je osnovni oblik medunarodnih ekonomskih odnosa, koji
podrazumevaju razmjenu različitih vrijednosti i dobara izmedu aktera različitih nacionalnih
ekonomija. To je doprinjelo i razvoju medunarodnih ugovornih odnosa koji se regulišu
posredstvom pravila medunarodnog privatnog prava i/i se primjenjuju medunarodna uniformna
pravna pravila.
Osnovni ciłj unifìkacìje prava je olakšanje medunarodnog prometa robe i usaglašavanje
nacionalnih zakonodavstva koja važe u pojedinim zemljama. Primjena Konvencija kao pravnog
instrumenta, ima poseban značaj. Pri tom je primjena odredbi Bečke konvencije osnova daljeg
postojanja prava medunarodne prodaje robe. Osnovni principi ove konvencije su uniformnost i
internacionalnost. Unifìkacíja i harmonizacíya prava medunarodne prodaje se može postići
usaglašavanjem postojećih pristupa karakterističnih za različita nacionalna zakonodavstva, a
posebno u usaglašavanju pristupa u odredivanju bitne povrede ugovora. Unifikacijom i
harmonizacijom prava medunarodne prodaje obezbeduje se veća pravna sigurnost u
medunarodnom pravnom prometu.
Unifìkacíja prava predstavlja postupak za izjednačavanje pravnih normi i može se
primjeniti unutar jedne zemlje (unutrašnja unifikacija) ili pak pravne norme mogu važiti u
različitim državama (spoljas“nja unifikacija). Harmonizacìya, kao alternativa unifikaciji,
podrazumjeva smanjivanje razlika izmedu nacionalnih pravnih sistema, pri čemu se ne teži
apsolutnoj jednoobraznosti, već približavanju pravnih sistema. U procesu unifikacije i
harmonizacije koriste se različiti instrumenti kao što su: medunarodni ugovori, model zakon,
jednoobrazni tipski ugovori i opšti uslovi ugovora...
Medutim, zaključivanjem ugovora postavljaju se brojne obaveze, kako za kupca tako i
za prodavca, koji su dužni da ih ispune od momenta stupanja ugovora na snagu. Sa druge strane,
u slučaju ne ispunjenja svojih obaveza koje su predvidene ugovorom, i jedna i druga strana će
snositi odgovornost za to, u vidu naknade štete povrijedenoj strani u ugovoru.
Osnovne obaveze kupca su da plati cijenu i da primi robu. Kada kupac ne izvrši bilo
koju obavezu koju ima na osnovu ugovora, prodavac ima pravo da zahtjeva ispunjenje ugovora,
raskine ugovor i zahtjeva naknadu štete.
 U radu je, primjenom opšte prihvaćenih instrumenata tumačenja teksta Bečke
konvencije, pokušano da se dokaže da je uniformnost u primjeni odredbi ove konvencije
moguće ostvariti, kao i da je moguće uniformno interpretirati i primjeniti prioritetnu odredbu o
bitnoj povredi ugovora.
 6. Literatura i izvori

- Literatura

1. P. Danica, Ugovor o kupoprodaji investicione opreme, Naučna knjiga, Beograd, 1989,

2. M. Trifković et al., Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo,
2009.
3. LANDO, O. – BEALE, H., Principles of Eureopean contract Law, Parts I and II, Kluwer Law
International, 2000.
4. BONELL, M. J . “Restatement”, 2nd ed. 1997., Chapter 5: The UNIDROIT Principles and
the Principles of European Contract Law, 85.-103.
5. D. V. Radovan, Međunarodno poslovno pravo, Kragujevac, 2012. 864.
6. D. Mladen, Zaključivanje ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, 1972.
7. Carreau Dominique, Le contrainte economique en droit international, Revue Internationale de
Droit Economique, 1987.
8. Hillgenberg Hartmant, A Fresh Look at Soft Law, European Journal of International Law,
1999.
9. B. Enver, Finansiranje spoljnotrgovinskih tansakcija, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo
2007,

- Izvori i pravni akti

1. United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods, 1980 (CISG).
dostupno na: https://uncitral.un.org/sites/uncitral.un.org/files/media-documents/uncitral/en/19-
09951_e_ebook.pdf
2. Konvencija o zastarjelosti potraživanja u oblasti medunarodne kupoprodaje iz 1974. godine,
sa izmjenama iz 1980 https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Konvencija-o-zastarjelosti-
potrazivanja-u-oblasti-medunarodne-kupoprodaje-robe.pdf
3. http://www.bpkg.gov.ba/mo/media/uploads_mo/2013/02/Konvencija-o-ukradenim-ili-
nezakonito-izvezenim-kulturnim-dobrima.pdf
4. Tekst UNIDROIT Načela 2004. dostupan je na:
http://www.unidroit.org/english/principles/contracts/main.htm
5. Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka
USJ i 57/1989, "Sl. list RBiH", br. 2/1992, 13/1993 i 13/1994 i "Sl. novine FBiH", br. 29/2003 i
42/2011)