Kocka je (od)bačena

U sjeni tmurnih vijesti o pandemiji COVID-19 i njenim posljedicama nekako

se tiho i bezglasno kroz Internet portale u BiH provukla vijest o
parlamentarnoj raspravi o igrama na sreću. Riječ je o inicijativi da se igre na
sreću, izmjenom Zakona o PDV-u po hitnom postupku, ne oslobađaju od
plaćanja PDV-a. Inicijativa na aprilskoj sjednici nije dobila entitetsku većinu
te je upućena Kolegiju Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH
na usaglašavanje. Ne postizanjem saglasnosti na Kolegiju o inicijativi će se
izjasniti Predstavnički dom prostom većinom uz uslov da 2/3 ili više
zastupnika nisu protiv iz svakog entiteta.

Stanje rasprave

U našoj zemlji s vremena na vrijeme pokrene se rasprava o igrama na sreću.

Obzirom da u strukturi igara na sreću dominiraju kladionice ta se rasprava
obično svodi na razmjenu mišljenja i stavova između zagovornika reformi i
kladioničarskog lobija. Cijeloj diskusiji se često podastiru ekonomski
argumenti – o iznosu novca koji bi se mogao ubrati oporezivanjem, o
namjeni njegovog korištenja za vrijeme pandemije, sa strane zagovornika,
odnosno, o broju radnih mjesta u djelatnosti igara na sreću, o visini poreza
do sada uplaćenog u državnu kasu i praksama drugih zemalja, sa strane
protivnika inicijative.

Dobre i loše strane igara na sreću

Posmatranje igara na sreću vidom zabave i rekreacije, upućuje ka prostom
zaključku da je takav oblik razonode poželjan jer uvećava korisnost i
zadovoljstvo konzumenata po principu više-je-bolje. Više razonode bolje je
nego manje razonode. Nesporno je, također, da igre na sreću generiraju
stanovitu ekonomsku aktivnost osiguravajući lokalna radna mjesta i plaće
zaposlenih, određeni nivo kapitalnih ulaganja (u slučajevima izgradnje ili
adaptacije poslovnih objekata i nabavke opreme), te povećanu potražnju u
djelatnosti marketinga, oglašavanja, slobodnog poduzetništva – i, konačno,
mogućnost brze zarade pojedincima kroz ostvarivanje glavnog dobitka.

Naspram ovakvih pozitivnih ekonomskih efekata se ističu oni koji igre na

sreću smatraju djelatnošću stroge pravne regulacije barem kada je riječ o
ekonomskim aspektima. Naizgled pozitivni efekti su, zapravo, rezultat
ekonomskog kanibalizma jer kockanje guta preostale oblike tražnje za
razonodom kao što su kultura, rad muzeja, umjetnost, sport i drugi zabavni
i rekreacijski sadržaji, ali i drugim ekonomskim djelatnostima jer igrači na
sreću, posebno oni sa patološkim oblikom ovisnosti, svoj dohodak
nesrazmjerno troše na kockanje zanemarujući čak i „normalne“ oblike
potrošnje - ishranu, odijevanje, obrazovanje, zdravlje, itd. – čime se značajno
pogoršava struktura ukupnih izdataka domaćinstava.

Argument ličnog dobitka kao motiva za kockanjem, iz te vizure, nije validan

iz činjenicama optočene tvrdnje o dugoročnom gubitku većine osoba koje se
odaju kockanju. Nadalje, kockanje ispoljava dejstvo regresivnog oporezivanja
kod kojeg relativno više poreze plaćaju osobe nižeg dohotka. Istraživanja
pokazuju da osobe niskog dohotka, spram osoba srednjeg i višeg dohotka,
izdvajaju relativno više novca na kockanje. Shodno toj tendenciji, zabilježen
je i negativan regionalni utjecaj na siromaštvo na primjeru zemalja u kojima
su siromašne regije sklonije kockanju od bogatijih.

Društveni trošak kockanja

Ovim pokazateljem se nastoji izračunati prosječni trošak patološkog

kockanja. Definicija društvenog troška nije lišena izazova. Posljednji uvidi u
literaturu ukazuju na četiri komponente društvenog troška, tj. kategorije
koje trpe negativne efekte nastale kockanjem, u sklopu svake od njih se
nalazi nekoliko vrsta troškova: (i) zaposlenost (izostanci sa posla, napuštanje
posla i otkazi), (ii) građanske parnice (lični bankrot, troškovi sudova), (iii)
krivični sudovi (krađa, novčane zloupotrebe, hapšenja, suđenja, pritvori,
ispitivanja), (iv) tretman i socijalne usluge (troškovi tretmana, socijalna
zaštita i kuponi za hranu). Ovako iskazan društveni trošak za prosječnog
patološkog kockara postaje jako visok. U BiH općenito nedostaje empirijskih
podataka o multidimenzionalnim efektima igara na sreću, na individualnom,
porodičnom i socio-ekonomskom planu. O nekim zdravstenim i društvenim
efektima igara na sreću pisaćemo drugom prilikom.

Put ka reformi
Oblast igara na sreću se može transformativno regulisati na razne načine,
svaki od njih predstavlja djelić reforme u toj oblasti. Ukoliko je cilj
ograničenje ponude igara na sreću onda je predmet regulacije broj lokacija
za kockanje koji se može dovoditi u vezu, primjerice, sa brojem stanovnika.
Kada se nastoji reducirati tražnja za kockanjem tada se provode kampanje
koje umanjuju želju za igrama na sreću, uvodi obavezno određivanje gornjeg
novčanog limita prije početka kockanja, odobrava mogućnost blokade ili
samoisključenja na određeni vremenski period (npr. šest mjeseci). Ako je,
pak, cilj smanjiti štetu (individualnu i društvenu) od problematičnog
kockanja plafonira se visina uloga po jednom igraču, emituju se informativni
sadržaji o štetnosti kockanja na aparatima za igre na sreću, itd.

Kockanje u beletristici
F. M. Dostojevski u romanu Kockar maestralno opisuje individualnu
kalkulativno-psihološku dramu svakog patološkog kockara. Glavni junak
romana, inače učitelj po zanimanju, zbog ruleta pretvoren u sasvim
neuglednu osobu, po vlastitom priznanju - bijednog kockara, koji je dopao i
zatvora zbog kockarskog duga – na pitanje jednog poznanika: zar zbilja ne
kanite ostaviti kocku?, odgovara: Ma do vraga i kocka! Odmah bih je ostavio,
samo da... Tad mu poznanik dometne: Samo da povratite što ste izgubili?
Tako sam i mislio, ne govorite dalje...