UNIVERZITET U TRAVNIKU

FARMACEUTSKO ZDRAVSTVENI FAKULTET

SMJER OPĆI/SESTRINSTVO

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA

OFTALMOLOGIJA
TEMA :Fiziologija oka

Travnik maj 2021

SADRŽAJ

UVOD...........................................................................................................................................................3

1. ANATOMIJA OKA.....................................................................................................................................3

1.1.Očna jabučica (bulbus oculi)..............................................................................................................3

1.2. Vidni put...........................................................................................................................................4

1.3.Pomoćni aparat oka...........................................................................................................................4

2.EMBRIONALNI RAZVOJ OKA.....................................................................................................................4

3.FIZIOLOGIJA OKA......................................................................................................................................5

3.1.Fiziologija binokularnog vida.............................................................................................................6

3.1.1.Akomodacija...............................................................................................................................6

3.1.2. Konvergencija............................................................................................................................7

3.1.3. Sinergizam akomodacije i konvergencije...................................................................................7

4.ZAŠTITNI APARAT OKA..............................................................................................................................8

4.1.Optički aparat oka.............................................................................................................................9

4.2.Vidni put i vidna kora.......................................................................................................................11

ZAKLJUČAK................................................................................................................................................12

LITERATURA...............................................................................................................................................13

2
UVOD
Osobina svih živih bića je osjetljivost, podražljivost i reagiranje na vanjske podražaje. Kod viših
bića te su funkcije odijeljene jedne od drugih na posebne specifične ćelije, a ove su grupisane u
veće skupine-osjetne organe. Tako nam za osjet vida služi oko. Preko oka primamo oko 90%
svih utisaka, a na ostale čulne organe raspoređeno je 10%, što dovoljno pokazuje o njegovom
značaju. Za život i rad čovjeka vid ima ogromnu važnost, pa i invalidnost organa vida zauzima
posebno mjesto. Organ vida predstavlja onaj organ preko kojeg vidni utisci iz vanjskog svijeta
putem složenog dioptričkog sistema, prozirnih optičkih medija, rožnjače (cornea), očnog sočiva
(lens cristalina), staklastog tijela (corpus vitreum), dopiru do neuroretinalnih elemenata
3
unutrašnje očne ovojnice (retina), uz sadejstvo složenih hemijskih procesa i bioelektričnog
potencijala do kore velikog mozga gdje se nalazi kortikalni vidni centar u fisuri kalkarini (fisura
calcarina) u okcipitalnom režnju.(1)

1. ANATOMIJA OKA
Organ za vid, oko, smještan je u očnoj duplji (orbita). U njegov sastav spadaju: očna jabučica
(bulbus oculi) vidni put (tractus opticus) pomoćni aparat oka (organa oculi accesoria)

1.1.Očna jabučica (bulbus oculi)

Očna jabučica je loptastog oblika i sastoji se iz tri omotača: fibroznog, kojeg čini providna
rožnjača (cornea) naprijed i bijela sklera (sclera) pozadi, sudovnog koji se sastoji od dužice (iris),
cilijarnog tijela (corpus ciliaris) i sudovnjače (chorioidea) i nervnog, koji predstavlja optički dio
retine. Unutrašnjost oka čine prednja i zadnja komora. Iza njih je prostor staklastog tijela. Iza
dužice je smješteno sočivo (lens cristalina) koje fokusira svjetlosne zrake na predio žute mrlje
koja predstavlja centar jasnog vida.(2)

1.2. Vidni put

Senzorni dio organa vida-retina sastoji se iz tri funkcionalna sloja: senzornih ćelija (štapića i
čunića), bipolarnih ćelija koje nadražaj prenose na sloj ganglijskih ćelija čiji aksoni konvergiraju
prema papili (disku) optičkog nerva, probijaju rešetkastu strukturu stanjene sklere u tom dijelu,
dobijaju mijelinski omotač i odmah od bulbusa formiraju optički živac koji se prua nazad ka
vrhu orbite. Kroz optički kanal nerv napušta orbitu i dolazi do baze mozga. Niti obje nazalne
polovine retine se ukrštaju u hijazmi (chiasma fasciculorum s. nervorum opticorum), dok se
temporalne niti ne ukrštaju. Napuštajući hijazmu niti formiraju tractus opticus. Niti traktusa se
završavaju na primarnim optičkim centrima (corpus geniculatum laterale). Primarne optičke
centre i centre u kori velikog mozga (okcipitalni reţanj) spaja Gracioletov optički snop.(1,2)

4
1.3.Pomoćni aparat oka
Sačinjavaju ga kapci (palpebrae), suzni aparat (apparatus lacrimalis), spojnica (conjuctiva),
vanjski mišići oka (musculi bulbi oculi externi), očna šupljina (orbita), pokosnica (periost),
masno tkivo orbite (paniculus adiposus ), krvne i limfne žile te živci.

2.EMBRIONALNI RAZVOJ OKA

Oči se počinju razvijati kao izbočine sa svake strane prednjeg mozga. Od njih se krajem četvrte
sedmice razvoja stvaraju sprijeda sa lateralne strane dva očna mjehurića (vesiculae opticae), koje
stoje u vezi sa šupljinama srednjeg mozga. Kad očni mjehurići dosegnu površinski ektoderm, u
njemu induciraju nastanak leće. Nakon toga se očni mjehurić počne udubljivati te nastaje
pigmentni i živčani sloj mrežnjače, udubljuje se i lećna plakoda i oblikuje lećni mjehurić. Kroz
pukotinu na donjoj strani očnog mjehurića (fetalna očna pukotina) u oko ulazi arterija hijaloidea
(kasnije arteria centralis retinae) kroz tu pukotinu prolaze i živčana vlakna mrežnjače na svom
putu u vidno područje mozga. Početkom drugog mjeseca očni vrč dopire do ekvatora leće. U
toku trećeg mjeseca prednja ivica očnog vrča raste i stvara osnovu za razvoj primitivnog
cilijarnog tijela, a iz njegovog prednjeg dijela nastaje osnova za šarenicu.Od primitivnog
mezodermalnog nediferenciranog tkiva razvijaju se ostali dijelovi oka, a od jednog sloja ovog
mezoderma se diferencira kasnije endotel i stroma mrežnjače. Mezodermalno tkivo oko zadnjeg
dijela očnog vrča se izdiferencira u očne mišiće. Od ekstraokularne vaskularne mreže (buduće
žilnice) stvara se osnova za primitivnu skleru. Između očnog vrča i primitivne sklere nastaje
stroma za žilnicu, cilijarno tijelo i cilijarni mišić. Staklasto tijelo nastaje kutikularnim bujanjem i
izlučivanjem iz unutrašnjeg lista očnog vrča. Kapsula se formira kutikularnim izlučivanjem
lećnog epitela. Rođenjem djeteta razvoj oka još nije završen. Prednja komora je plića, rožnjača
veća i tanja, očna leće je više kuglasta. U vremenu od 5. do 8. godine može se reći da je razvoj
oka završen.(2)

3.FIZIOLOGIJA OKA
Ljudsko oko omogućava jasan vid i orjentaciju u prostoru u najrazličitijim situacijama. Oko
dobro vidi i na daljinu i na blizinu, dobro se adaptira na razne intezitete svjetla i precizno

5
razlikuje boje. Oko istovremeno uočava predmete u pravcu pogleda, ali i sve ono što je u vidnom
polju. Pri tome je veoma razvijen osjećaj prostora (stereoskopski vid). Sve ove funkcije
omogućene su visokodiferenciranom građom oka, ali i veoma specifičnom fiziologijom.
Rožnjača je potpuno providni dio omotača oka koji nema krvnih ţila i sadrži nervna vlakna bez
mijelinskog omotača. Zahvaljujući svojoj zakrivljenosti i relativnoj dehidrataciji, rožnjača
propušta, prelama i fokusira svjetlosne zrake. Očni kapci štite rožnjaču i oko. Treptanjem
uklanjaju strana tijela, vlaže rožnjaču, pokreću suze . Funkcija suza je višestruka, a najviše je da
održavaju rožnjaču vlažnom, da ispiraju oko i imaju određenu ulogu u zaštiti i ishrani epitela
rožnjače. Pored vode suze sadrže elektrolite, sluz, lizozome, antitijela itd.. Očna vodica (humor
aqueus) ispunjava prednju i zadnju komoru. Stvara se u cilijarnom tijelu, cirkuliše kroz komore,
hrani sočivo i održava normalan pritisak unutar oka. Sočivo prelama svjetlost i fokusira je na
mrežnjaču. Zahvaljujući osobini sočiva da mijenja moć prelamanja, oko može jasno da vidi na
blizinu i na daljinu. Mrežnjača preko svojih čunjića (koncentrisanih u makuli) veoma jasno i
oštro prima svjetlosni nadražaj, a istovremeno su značajni i za razlikovanje boja. U percepciji
prostora, adaptaciji na tamu itd. učestvuju štapići koji su raspoređeni na ostalom mnogo većem
dijelu mrežnjače. Spoljašnji mišići oka reaguju na vidne stimuluse, omogućavaju pokrete oka,
binokularni vid i šire polje pogleda.(2)

3.1.Fiziologija binokularnog vida

Okolni svijet normalno gledamo sa dva oka, ali pri tome zapažamo samo jednu jedinstvenu
prostornu sliku, a to je moguće kad naš mozak na savršen način dovodi naša oba oka u
senzoričku i motoričku koordinaciju. Svaki predmet koji je objekat našeg interesovanja i
gledanja jednim okom, biva nesvjesno pomjeren u centar vidnog polja, u foveu centralis. Da bi
jednostruko mogli vidjeti sa oba oka, predmet koji fiksiramo mora biti oslikan na obje foveae
centralis. Svi predmeti koji se ne fiksiraju vide se jednostruko ako padaju na korespondentne
tačke mrežnjače i ako imaju svoj prirođeni pravac lokalizacije; pored ovoga mora postojati
normalna građa mrežnjače, normalna ravnoteža i sinergizam očnih mišića, kao i normalan nervni
mehanizam i duševno stanje, koje omogućuje da dva utiska o jednom predmetu, koji su dobiveni
sa obje mrežnjače u obje hemisfere mozga, sjedinimo u jednu jedinstvenu sliku u našoj svijesti.
Slike predmeta koje ne padaju na identične tačke mrežnjače vide se dvostruko. Prema Cüppers-u

6
binokularni vid se osniva na dvjema glavnim komponentama: senzoričkoj i motoričkoj.
Senzorička komponenta će biti zadovoljena ukoliko je:

-jednako dobar vid na oba oka

-jednaka veličina slike na mrežnjači i

-ako oba oka imaju zajedničku normalnu retinalnu korespodencu.

Motorička komponenta biće zadovoljena ako postoji:

-paralelnost obiju očnih jabučica

-normalna pokretljivost očiju i

-normalan odnos akomodacije i konvergencije.(2)

3.1.1.Akomodacija
U definiciji akomodacije moţe se reći da je to sposobnost oka da uvijek vidi predmet ispred sebe
bez obzira na udaljenost. U aktu akomodacije učestvuju m. cilliaris, m. sphincter pupilae kao i
očno sočivo (lens cristalina). Pri pogledu na daljinu kod emetropa, cilijarni mišić je olabavljen,
suspenzorni aparat leće je zategnut i prednja površina leće je manje zakrivljena. Međutim, kod
pogleda na blizinu cilijarni mišić se kontrahira i povlači nazubljenu liniju (ora serata) naprijed,
suspenzorni 6 aparat leće se olabavi a prednja površina sočiva se više izboči (mijenja svoju
zakrivljenost), a istovremeno se sužava zjenica i oba oka konvergiraju. Emetrop tj. osoba koja
ima normalan vid pri pogledu na daljinu nema akomodaciju. Akomodira samo na blizinu. Myop
tj. kratkovidna osoba ima slabo izraženu akomodaciju. Hypermetrop tj. dalekovidna osoba
akomodira i na blizinu i na daljinu.(1,2)

3.1.2. Konvergencija
Kada se posmatra bliski predmet, da bi ga jasno vidjeli, oči ne samo da moraju akomodirati nego
i sinhrono konvergirati. Razlikujemo dvije vrste konvergencije: voljna i nevoljna. Voljna
konvergencija je motorična konvergencija tj. kad osoba ţeli da pokrene oči nasilno. Ona nam
omogućuje da možemo vidjeti vrh svoga nosa. Nevoljna konvergencija je više složena i dijeli se
na toničku, akomodativnu, fuzionu i proksimalnu konvergenciju. Tonička konvergencija je stanje
napetosti horizontalnih pravih mišića koje iščezavaju u snu. Fuziona konvergencija izazvana je

7
disparitetom slika na retini oka, koja dovodi do pokreta fuzionog mehanizma, a taj pokret se
ispoljava kao konvergencija. Akomodativna konvergencija je povezana sa procesom
akomodacije. Kad je predmet blizu, usmjerava na njega obje vidne linije i proporcionalna je
jačini akomodacije. Proksimalna konvergencija stimulisana je osjećajem blizine predmeta i čini
se da ne zavisi od akomodacije.(1,2)

3.1.3. Sinergizam akomodacije i konvergencije

Kod gledanja na blizinu tri elementa igraju značajnu ulogu: sužene zjenice (mioza), akomodacija
i konvergencija. Suženje zjenice povećava dubinu polja fokusiranja i eliminiše perifernu
aberaciju sočiva. Akomodacija omogućava jasan vid, a konvergencija otklanja diplopiju.
Akomodacija i konvergencija usko su povezane, djeluju sinergično, tj. ako se poveća
akomodacija, poveća se i konvergencija i obratno. Pred oko postavljen predmet vidimo
binokularno jednostruko i jasno samo tada kad se, s jedne strane obje vidne linije sijeku u
objektu, dakle kad je postignut adekvatan poloţaj konvergencije oba oka, a s druge strane svako
oko nađe neophodnu akomodaciju.. Obje komponente, akomodacija i konvergencija moraju biti
dobro određene jedna prema drugoj.(1,2)

4.ZAŠTITNI APARAT OKA

Sastoji se od očne šupljine, kapaka i suznog aparata.

Očna šupljina (orbita) – štiti očnu jabučicu od udaraca sa strane i omogućuje izvjesno uvlačenje
bulbusa pri udarcima sprijeda.

Kapci – Osnovna funkcija kapaka je otvaranje i zatvaranje očnog otvora, pri čemu gornji kapak
vrši veću ekskurziju (10 mm) a donji manju (3 mm). Oni zatvaraju očni otvor čije fiziološke
varijacije u veličini zavise od položaja bulbusa, emocija, tonusa mišića kapaka i refrakcije oka.

Statičko stanje kapaka postoji u snu, kada je stimuliran m. orbicularis uz inhibiciju inervacije m.
levator palp.sup. Kinetičko stanje kapaka postoji prilikom treptanja i u budnom stanju.Treptanje
kapaka može biti spontano, refleksno i voljno. Spontano treptanje je ritmično i javlja se 10-20
8
puta u minuti, a traje 1/15 sek. Novorođenče, do 6 mj nema spontanog treptanja. Do češćeg
treptanja dolazi fiziološki kod promjena pogleda, emocija, zijevanja i povraćanja.

Refleksno treptanje je zaštitni refleks i javlja se na osnovu podražaja nervnog spleta na rubu
kapaka, ili nadražaja konjunktive ili pak podražaja korneje (kornealni refleks). Voljno treptanje
je voljna kontrakcija palpebralnog i orbikularnog dijela m. orbikularisa. Ono je sporije i
produžena je pauza između dva treptaja.

Pored funkcije otvaranja i zatvaranja očnog otvora, kapci još spriječavaju upadanje stranih tijela
u oko, čiste površinu jabučice vlažeći je, pomažu drenažu suza, štite retinu od upadanja velike
količine svjetlosti u oko.Pokreti kapaka udruženi su sa očnim pokretima, pa se očna jabučica
prilikom njihovog zatvaranja pokreće prema gore za oko 15°. Ova pojava je obostrana i
nazivamo je Bellov fenomen koji predstavlja, ustvari, dodatnu zaštitu očne jabučice u snu.Suzni
aparat: prednja površina oka vlazi se suzama, koje su mješavina lučenja suzne žlijezde i
pomoćnih suznih žlijezda. Sekrecija suza se pojavljuje nakon prvog mjeseca života, a smanjuje
se poslije 60-te godine. Suze održavaju korneu glatkom i sjajnom.Do pojačanog lučenja suza
može doći refleksno i psihogeno. Refleksno suzenje nastaje iritacijom, zatim kod upale prednjeg
segmenta oka, kašljanja, povraćanja i dr., a psihogeno je uzrokovano emocijama.(2)

4.1.Optički aparat oka

Predstavlja ga očna jabučica i vidni živac. Očna jabučica je vrlo složene građe i svaki njen dio
ima određenu funkciju, a tek zajedničkim djelovanjem svih njenih dijelova, omogućen je osjet
vida.

Kornea je prozirni dio očne jabučice kroz koju prolaze zrake svjetlosti ka mrežnici. Prozirnost
korneje je bitan uvjet njenog optičkog djelovanja i uvjetuju je anatomski odnosi a to su paralelan
položaj kornealnih lamela, hemijski sastav koloidnih vlakana, odnosno sadržaj vode u
ćelijama.Na sve vanjske podražaje kornea odgovara bolom, a svaki dodir korneje izaziva
refleksno zatvaranje kapaka, što se dešava veoma brzo i tu je njena uloga zaštite organa vida.

Sklera – čvrsta i neprozirna daje dobru zaštitu unutarnjim dijelovima oka uz davanje oblika očnoj
jabučici i omogućavanje formiranja “mračne komore” organa vida.

9
Očna vodica – Ona održava metabolizam avaskularnih struktura prednjeg dijela oka (leća,
endotel i dio strome korneje) i daje tonus očnoj jabučici koji je važan za održavanje njezine
refrakcione sposobnosti, odnosno jasnog vida.

Iris djeluje poput dijafragme na fotografskom aparatu regulira širinu zjenice. Rastresito tkivo
strome irisa i njena bogata vaskularizacija učestvuju u resorpciji vodice ili nekog patološkog
eksudata iz prednje sobice.

Zjenica – reguliše količinu svjetla koje ulazi u oko. Pri njenoj kontrakciji dolazi do isključenja
perifernih zraka čime se smanjuje sferna i kromatska aberacija.Veličina zjenice varira prema
životnoj dobi; u ranom djetinjstvu i starosti je uska zbog rigiditeta sfinktera, dok je u djetinjstvu i
mladosti šira. Širina zjenice uglavnom ovisi o tonusu simpatikusa i parasimpatikusa, a reakcija
zjenica je refleksna, bez utjecaja naše volje.Cilijarno tijelo u fiziološkom pogledu ima dvije
važne funkcije, a to su akomodacija i stvaranje komorne vodice. Pri aktu akomodacije kontrahira
se cilijarni mišić pri čemu olabave zonule Zinni, tako da se zbog svoje elastičnosti leća ispupči i
time poveća svoju prelomnu moć čime podešava oko za gledanje bliskih predmeta.

Leća je važan dio dioptrijskig sistema oka koja omogućava gledanje na daljinu i blizinu. Radi
ove važne funkcije leća mora biti slobodna i bez kontakta sa okolnim tkivom, osim preko niti
zonulae Zinni.Osnovno joj je svojstvo njena prozirnost, a njen oblik diktira elastična kapsula što
dolazi do izražaja kada se zonulae Zinni olabave. Metabolizam leće je relativno visok, a
intenzivniji je na periferiji nego u centru.Njime se održava prozirnost leće i elastičnost njene
kapsule. Metabolična aktivnost opada starenjem. Prehrana leće ide putem kapsule, difuzijom iz
vodice, te svaka promjena u sobnoj vodici odražava se na prozirnost leće. Za njenu prehranu su
potrebni kisik i glukoza.

Staklasto tijelo je providno i dozvoljava prolaz svjetlosti do retine. Služi još i kao pomoćna
ishrana leće i za održavanje oblika jabučice i održava priljubljene retinu i horiodieu jednu uz
drugu.

Horioidea osigurava ishranu osjetnog epitela mrežnice. Pigmentni i osjetni epitel su avaskularni i
njih hrani tekućina koja dolazi iz horiokapilarisa žilnice i donosi sobom kisik, glukozu,
aminokiseline i vitamin A.Na taj način prima prehranu I neuron mrežnice. Koliko je važan taj
10
sistem ishrane najbolje se vidi po tome što se veliki broj očnih oboljenja bazira upravo na
smetnjama u funkciji horiokapilarisa žilnice.

Žilnica sudjeluje i u reguliranju očnog tlaka, pošto je veliki rezervoar krvi, a kao kompresivni
balon štiti mrežnicu od naglih skokova pritiska u očnoj cirkulaciji krvi.

Retina vrši specifičnu funkciju oka – funkciju vida. U području makule nalaze se samo čunjići
koji su odgovorni za centralni vid i razlikovanje boja. Prema periferiji povećava se broj štapića u
odnosu na broj čunjića.

Oni su nosioci rodopsina ili vidnog purpura koji pod utjecajem svjetlosti nestaje a u mraku se
regenerira. Štapići služe za snalaženje u sumraku i opažanje slabo osvijetljenih predmeta.Pod
utjecajem svjetlosti dolazi u štapićima do razgradnje vidnog purpura – rodopsina, a razgradnja
prolazi cijeli niz međuprodukata. Rodopsin je lipoprotein i pod utjecajem svjetlosti se dijeli na
dva dijela: proteinsku skupinu nazvanu opsin i prostetičnu skupinu koja je nazvana retinal i koja
je nosilac pigmenta.

Retinal je aldehid organskog alkohola i vitamina A – retinola, koji je derivat karotina. Ovom
procesu se pridodaje još u krvi cirkulirajući vitamin A kako bi se nadoknadili gubici koji se
javljaju pri razgradnji rodopsina.

Sinteza rodopsina u mraku se spontano odvija, a pod utjecajem svjetlosti rodopsin se raspada i
tako nastaje prstenasti ciklus razlaganja i sinteze rodopsina koji teče kao samostalna
fotohemijska reakcija u oku.(3)

4.2.Vidni put i vidna kora

Impulsi nakon što napuste retinu idu putem N. optikusa do hijazme optikum gdje se ukrštaju
samo vlakna koja dolaze iz medijalnih dijelova retine, a onda zajedno sa vlaknima iz lateralnih
dijelova retine suprotnog oka formiraju traktusa optikus, koji nosi impulse do genikulatne jezgre
gdje se impulsi prekopčavaju, a odatle preko radiacio optika idu do primarne kore u
okcipitalnom režnju.

11
Pored toga vidna vlakna idu i u pretektalne jezgre mezencefalona (nadzor nad pokretima očiju,
refleks na svjetlo), i gornje kolikule (brzi pokreti očiju u određenom smjeru) i ta vlakna
predstavljaju stari vidni sistem.

Vidna kora se može podijeliti na primarnu; u području fisure kalkarine okcipitalnog režnja, tu
završava večina direktnih signala iz očiju ( tu se vrši analiza vidnih oblika, boja), i sekundarna
vidna kora (asocijacijska područja), ispred, iznad i ispod primarne vidne kore, tu se različiti
aspekti vidne slike raščlanjuju i analiziraju kao odvojeni dijelovi (analiza trodimenzionalnih
oblika, kretanja tijela, prepoznavanje slova. (3)

ZAKLJUČAK
Ovaj nadasve maleni dio našega tijela čini jednu od najvažnijih uloga u našem tijelu i našem
životu. Više od 80% osjetilnih podražaja dolazi nam kroz osjetilo vida, kroz oko. Upoznali smo
njegovu kompleksnu građu i funkcije pojedinih djelova. Na fizikalni način objasnili smo kako
nastaje slika kroz zakone optike. Međutim, kako oko nije uvijek savršeno, događaju se i razni
poremećaji u akomodaciji oka kao npr. kratkovidnost, dalekovidnost, astigmatizam... U slučaju
da se primijete neke promjene u funkciji oka, jako je bitno konsultirati se sa ljekarom jer sam
život po sebi može biti veoma otežan bez zdravog osječaja vida

12
LITERATURA
1.Milan Blagojević i Olga Litričin //OFTALMOLOGIJA// Medicinska knjiga Beograd- Zagreb
1982

2. http://www.mathos.unios.hr/~mdjumic/uploads/diplomski/IVA42.pdf pregeledano na dan

28.05.2021

3. http://neuron.mefst.hr/docs/katedre/neuroznanost/FIZIOLOGIJA_OKA_2011.pdf pregledano
na dan 31.05.2021

13