1. Prikažite situaciju u hrvatskim zemljama krajem 18.

 i početkom 19. stoljeća.

Hrvatske su zemlje u razdoblje ‘dugogʼ 19. stoljeća ušle teritorijalno, gospodarski i

politički razjedinjene. Raspadom državnih entiteta Mletačke i Dubrovačke Republike otvorit
će se pitanje mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja. Primjerice, u Dalmaciji će započeti
pokret za njeno ujedinjenje sa Banskom Hrvatskom. Osim toga, to će pitanje rasplamsati
proces hrvatske nacionalne integracije i modernizacije koji se očituje u preporodnom pokretu
sredinom 19. stoljeća i nešto ranije, a koji je znatno obilježio hrvatsku povijest. Situacija u
hrvatskim zemljama krajem 18. stoljeća jest obilježena najprije smrću Josipa II. i ukidanjem
jozefinskih reformi koje su bilo dalekosežnije nego reforme prosvijećenog apsolutizma
njegove majke i suvladarice, Marije Terezije. Propašću Mletačke Republike 1797. godine
vlast nad dijelom Istre, Dalmacijom i Bokom kotorskom preuzela je Habsburška Monarhija.
Međutim, već 1805. gubi vlast nad teritorijem u korist Francuske koja će priključiti i
Dubrovačku Republiku sljedeće godine te nadalje i dio Vojne Krajine. Habsburzi će uoči
1813. ponovno pridobiti primorske teritorije, a nešto kasnije i područje južno od Save. Što se
tiče Vojne Krajine, ona neće biti ukinuta nego će igrati posebnu ulogu u Monarhiji kao izvor
vojne snage, ali će se problemi Krajine s vremenom pokušati razriješiti sa reformama i
preustrojem. Hrvatsko plemstvo ili politički narod je krajem 18. st. uporno u nastojanju da se
odupre bečkom apsolutizmu pa se čvrsto veže uz mađarsko plemstvo. Međutim, kako je
bečka centralizacija potakla razvoj mađarskog nacionalnog pokreta, hrvatsko će plemstvo i
autonomija Hrvatske i Slavonije biti ugrožena s jedne strane zbog politike mađarizacije, a s
druge zbog izrazite germanizacije. Do stvaranja prave moderne nacije nije moglo doći dok se
nije stvorio ustrojen građanski sloj te je bilo potrebno ukinuti feudalizam koji se čvršće
očuvao na nerazvijenim područjima hrvatskog prostora nego drugdje u Monarhiji. Taj će se
koncept ostvariti uoči prijelomne 1848. godine. Dotad, hrvatski se prostor gospodarski i
kulturno razvijao različitim tempom. Tako su, primjerice, preporodne snage najkasnije
dosegle prostor Istre čemu razlog može biti čvrsta talijanska etnička komponenta. U
gospodarskoj situaciji diljem hrvatskih zemalja prevladavala je poljoprivreda kao glavna
ekonomska grana te ponegdje stočarstvo unatoč kameralističkim nastojanjima koja su
dolazila od strane Beča da se potakne razvoj trgovine i obrta te poboljšaju prometnice.
Banska je Hrvatska potom kao središte integracijskog pokreta, sjedište političkog naroda i
teritorij pod vlašću bana i hrvatskog Sabora, ali i zbog svoje blizine glavnim središtima
Monarhije najbrže razvijala obilježja modernog nacionalnog građanstva. Ona će, napokon,
tridesetih godina 19. stoljeća iznjedriti preporodni pokret koji će se proširiti po ostalim
hrvatskim zemljama iako različitom brzinom kretanja.

2. Analizirajte društveno-kulturni razvoj u različitim historijskim dijelovima Dalmacije

i Istre do 1848.

Dalmacija i Istra su na prijelazu iz 18. u 19. st. prebacivane iz ruku jedne države u
ruke druge. Ova izmjena vlasti je svakako ostavila traga na društveno-kulturnom planu ovih
hrvatskih zemalja. U objema društvo karakteriziramo kao komunalno društvo mediteranskog
tipa gdje je vlast u rukama malobrojne građanske elite koja živi pod snažnim utjecajem
talijanske kulture i jezika još od vremena mletačke vlasti. Za vrijeme francuske vlasti,
Dalmacija i Istra potpale su pod novu državnu tvorevinu zvanu Ilirske pokrajine na čelu sa
generalnim providurom u Zadru, gradu koji je i za vrijeme mletačke i prve austrijske vlasti
bio glavno sjedište. Vojnu je vlast obnašao Auguste Marmont, a civilnu generalni providur
Vicenzo Dandolo. Srednjovjekovno komunalno društvo je dolaskom Francuza zamijenjeno
modernijim općinskim uređenjem. Promjene koje je je ova vlast donijela Dalmaciji nisu
dugotrajne, ali obuhvaćale su reforme obrazovanja (gradnja škola i poticanje učenja jezika),
reforme sudstva i uprave, ukinuti su dalmatinski privilegiji i feudalna obveza te staleške
razlike (svi su građani izjednačeni pred zakonom). Za Dalmaciju je specifično
slavodalmatstvo odnosno koncept koji podrazumijeva da su viši društveni slojevi imali
slavensku etničku podlogu koja je snažno prožeta talijanskim tradicijama i kulturom. Važno
je spomenuti kako je Marmont generalno bio naklonjen kulturi u Dalmaciji i posebice
Dubrovniku, ali je Dandolo taj koji je poticao talijanizaciju naseljavajući talijanske trgovce i
zanatlije. Modernizacija kakvu je provodi francuska vlast ne nailazi na plodno tlo među
većinski seljačkim stanovništvom Dalmatinske zagore. Štoviše, seljaci pružaju otpor i preziru
odluke francuskih namjesnika. Ipak, prihvaćena je reformna odluka da seljaci postaju vlasnici
zemlje koju obrađuju. Općenito se francuska vlast nad hrvatskim zemljama ne ocjenjuje baš
pozitivno, pretežito iz razloga što je stanovništvo podnosilo dodatne poreze i namete.

Za vrijeme druge austrijske vlasti u Dalmaciji i Istri, društvo su i dalje pretežito činili
seljaci i koloni. U povlaštenoj političkoj poziciji našli su se doseljenici na koje se bečka
politika oslonila i koji su zagospodarili nad zaostalom seljačkom masom. Raspada se stara
komunalna struktura i oblikuje građanski sloj koji je prigrlio već ustaljene kolonatske odnose.
Seljačko stanovništvo Dalmatinske zagore se i dalje teško prilagođava političkim
promjenama uz nepovoljne egzistencijalne prilike. Brojno je bilo niže svećenstvo, posebice
ono katoličko, koje je izvršavalo poseban utjecaj u društvu. U Dalmaciji i Istri će odjeci
preporoda kasniti zbog nedostatka građanske komponente koja je nositelj preporodnih ideja u
Banskoj Hrvatskoj, ali će se prvi nagovještaji pokreta osjećati u Dubrovniku. Osim toga, u
Istri je nedostajalo hrvatske i slovenske inteligencije, a talijanska etnička podloga bila je jača
nego u Dalmaciji. Austrijska vlast je također obratila veliku pozornost obrazovanju s tim da
su u prosvjeti većinom radili svećenici. Što se jezične djelatnosti tiče, tadašnji kulturni svijet
koristi se njemačkim i talijanskim jezikom, a hrvatski je rijetko bio u javnoj upotrebi.
Otvarale su se brojne škole sa njemačkim jezikom kao nastavnim jezikom, međutim, velik je
dio škola zaobilazio takvu odluku pa se nastava odvijala na talijanskom. Preporodni pokret će
tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća osjetiti se u Dalmaciji i veliku kulturnu prekretnicu
označit će objava časopisa Zora dalmatinska. Tih godina polako slabi germanizacija u
školama u Istri (iako u korist talijanskom, a ne hrvatskom ili ilirskom jeziku).

Dubrovnik je nakon Marmontovog ukidanja Republike 1808. godine bio prvotno u

sklopu Ilirskih provincija, a 1815. pod habsburškom vlašću pripojen je Kraljevini Dalmaciji.
Tijekom francuske vlasti ukinut je stari društveni poredak i, kao drugdje u Dalmaciji,
uvedena je jednakost pred zakonom. U sklopu Monarhije Dubrovnik se nalazio na periferiji
pa je zbog toga i doživljavao spor socio-ekonomski razvoj. U blizini Dubrovnika bila je i
Boka kotorska koja proživljava značajno nazadovanje u ekonomskom, društvenom i
kulturnom smislu, a nakon njenog habsburškog prisvojenja Dalmaciji, situacija se nije znatno
poboljšala.

3. Obrazložite temelje krajiškog sustava.

Vojna krajina u 18. stoljeću više nije imala ulogu obrambenog sustava pred
osmanskim napadima, međutim, ona nije izgubila značaj za Habsburšku Monarhiju. Unatoč
tome što je prerasla svoju prvotnu zadaću i što ju je bilo teško financijski održavati, Krajina
je bila golem izvor jeftine vojne snage koju bi Habsburzi koristili u ratovima koje su vodili po
Europi. Tijekom kratkog perioda francuske vladavine nad hrvatskih zemljama, dio Krajine
južno od Save pripao je pod vlast Francuza koji nisu uveli značajne promjene kao u
Dalmaciji i Istri, a nazivali su je Vojnom Hrvatskom. Uloga francuske Krajine bila je
nakratko ponovno obrambena naspram Osmanskog Carstva, ali također je bila odskočna
daska za daljnji prodor prema jugoistoku Europe. Hrvatsko-slavonska krajina je bila
podijeljena na nekoliko cjelina: Banska, Slavonska, Varaždinska i Karlovačka krajina.
Podređena je bila Dvorskom ratnom vijeću u Beču, najvišem vojnom tijelu u Monarhiji.
Polovicom 18. st. oblikovano je 11 pukovnija ili regimenata koji su se potom dijelili na
satnije, a postojali su i bataljuni koji su bili isključivo vojnog karaktera. Uprava pukovnije i
pukovnik bili su nositelji civilne i vojne vlasti na određenom teritoriju, a službeni je jezik bio
njemački. Golemi preustroj i reorganizaciju Krajina doživljava za vrijeme prosvijećenog
apsolutizma iz nekoliko razloga. Za početak je važno podsjetiti na kantonski sustav Josipa II.
iz 1787., pokušaj odjeljenja upravne od zapovjedne vlasti, koji je doživio istu sudbinu kao i
druge jozefinske reforme. Josip II. u krajiškom sustavu vidio je potencijal i težio je da
krajišnik bude zadovoljan što bi se odrazilo pozitivno na njegovu službu. Ovakav pothvat
odraz je habsburškog pokušaja rješavanja ključnih problema i pitanja vezanih uz krajiški
sustav. Naime, bilo je potrebno utvrditi odnos između civilnih i vojnih obaveza krajišnika te
ujednačiti čitavu strukturu Krajine odnosno njenih mikro i makro dijelova koji su bili na
različitom stupnju razvijenosti. Od tih pitanja i započinje preustroj Krajine, profesionalizacija
njenih vojnika, ukidanje dotadašnjih kapetanija i uvođenje pukovnija i generalkomande.
Osim toga, radilo se i na usklađenom uniformiranju krajišnika. Dakako, ove su reforme
iziskivale veliki financijski trošak zbog čega su usmjereni napori prema unaprjeđivanju
privrede kako bi se s vremenom Krajina sama financirala i potencijalno proizvodila viškove.
Za organizacijski problem i očuvanja unutarnjeg balansa, oslanjali su se na pukovnije i
zadruge. Zadruge su patrijarhalne obiteljske zajednice na čelu sa starješinom koje
karakterizira suživot i zajedničko vlasništvo. Za potrebe privrednog razvoja osnivali su se
vojni komuniteti i gradile su se prometnice. U vojnim komunitetima stanovništvo je bilo
oslobođeno od uobičajene vojne obveze i rabote (i one državne, a i općinske), a njihova
namjena je bila uzdići se u rang velikih trgovačkih i obrtničkih središta. Premda neki
komuniteti poput Zemuna i jesu dostigli visok stupanj razvijenosti, u pravilu većina nije bila
u mogućnosti postići željene ciljeve. Nadalje, promjene koje je donijela bečka vlast su
krajiški ustavi. Prvi je krajiški ustav iz 1754. određivao osnovna prava krajišnika i smatrao
vojno leno neotuđivim dobrom, ali zemljom koja se podaje za vojnu službu. Osnovni krajiški
zakon iz 1807. znatno je poboljšao njihov položaj i sada je razlučivao između otuđivog
(suviš-polje) i neotuđivog dobra (Stammgut). Također je drugim krajiškim ustavom konačno
krajišnicima dopušteno izučiti zanat i trgovanje uz određena ograničenja, dotad nedozvoljene
aktivnosti. U društvenim aspektima Vojna Krajina je bila specifično područje u cijelosti
okarakterizirano kao vojno-seljačko društvo. Društvo je obilježila i bikonfesionalnost,
stanovnici su se izjašnjavali kao katolici ili pravoslavci. S vremenom su te dvije konfesije
odražavale i nacionalnosti te su se katolici poistovjećivali sa Hrvatima, a pravoslavci sa
Srbima. Nacionalni pokreti su ploda pronalazili u nižem svećenstvu. To su, ukratko, neka
temeljna obilježja krajiškog sustava koji će biti razvojačen i ukinut tek krajem 19. stoljeća.

4. Prikažite periodizaciju, ciljeve i tijek hrvatskog narodnog preporoda.

Hrvatski narodni preporod početno je razdoblje u dugom procesu hrvatske nacionalne

integracije, odnosno prva faza u etabliranju moderne hrvatske nacije. Proces je to koji je
svoje mobilizatore pronalazio među plemstvom, svećenstvom i građanskim slojem sa
zadatkom da postupno zahvati i šire slojeve hrvatskog društva u jednu naciju. Kako su
nositelji pokreta učestalo bili mladi intelektualci te su se kretali u istim krugovima, za središte
preporodnog pokreta uzimaju se gradovi u sjevernoj Hrvatskoj odakle se različitim
intenzitetima šire preporodne ideje i u ostalim hrvatskim zemljama. Preporod je u svojoj
pripremnoj fazi započeo u vremenu kada su hrvatske zemlje bile politički i teritorijalno
razjedinjene, a gospodarstvo zaostalo. Grubo govoreći, ciljevi preporoda bili su uvođenje
hrvatskog standardnog jezika kao službenog, težnja za teritorijalnom cjelovitošću hrvatskih
zemalja i ‘buđenjeʼ hrvatske nacionalne svijesti. Međutim, postojali su problemi vezani uz
jezik: tri narječja, nepostojanje jedinstvenog pravopisa i gramatike te nametanje drugih jezika
(mađarski, njemački, talijanski).

Za pripremno razdoblje se uzima okvirni vremenski period od 1790. do 1830. godine. Godina
1790. je značajna zbog odluke Hrvatskog sabora na temelju ideje Nikole Škrleca Lomničkog
da se povežu sa Ugarskom kako bi pružili otpor bečkoj centralizaciji te je sabor predao vlast
Ugarskom namjesničkom vijeću, zadržavajući municipalna prava. Međutim, u zajedničkom
zasjedanju Hrvatsko-ugarskog sabora sljedeće godine odbačeni su gotovo svi zaključci.
Zatim je mađarsko plemstvo pokušalo nametnuti mađarski jezik i prisvojiti Slavoniju što je,
naravno, naišlo na otpor. Drugdje u hrvatskim zemljama, u Istri i Dalmaciji, nametao se
talijanski jezik. Kao preteča preporoda se u ovom periodu pojavio zagrebački biskup
Maksimilijan Vrhovac čiji doprinos kulturnoj i gospodarskoj sferi nije prošao nezapaženo.
On je otvorio tiskaru za tiskanje knjiga između ostalog i na ‘ilirskomʼ jeziku, a 1813. godine
je apelirao na svećenike svoje biskupije da prikupljaju svu hrvatsku narodnu baštinu. Ovo
nije bio nipošto pokret za lingvistički dobitak nego za onaj nacionalni. Propast Mletačke
Republike popratila je teritorijalna promjena nakon koje je Vrhovac bio odlučniji u svojoj
ideji o integraciji hrvatskih zemalja u tolikoj mjeri da je svim snagama pokušavao u
Dalmaciji pronaći dokumente kojima bi legitimirao njeno priključenje Banskoj Hrvatskoj.
Nakon kolektivnih kriza koje su pogodile Europu početkom 19. st., hrvatske su se zemlje
postupno gospodarski razvijale. Ugarsko je plemstvo sve više vršilo pritisak na hrvatsko koje
je 1827. pokleknulo i mađarski jezik, dotad neobvezatan, sada je uveden kao obvezan
predmet.
Uslijedilo je razdoblje koje se naziva neposrednom pripremnom fazom od 1830. do 1835.
godine. Godina 1830. predstavlja početak kulturnog programa kada je Ljudevit Gaj u Pešti
objavio djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, predlažući njome reformu
pravopisa. Dotad se pojavila i prigrlila ideja o ilirskom jeziku koji je zajednički svim Južnim
Slavenima. Osim Gaja, u ovoj se fazi ističe i grof Janko Drašković koji je 1832. godine
objavio spis pod imenom Disertacija zalažući se za stvaranje jedinstvenog hrvatskog jezika
na štokavskoj osnovi. Te je iste godine Ivan Derkos u djelu na latinskom jeziku Genius
patriae (Duh domovine) zagovarao jedinstveni jezik za sve hrvatske zemlje.

Hrvatski je narodni preporod u svojoj punini započeo 1835. godine kada Ljudevit Gaj
pokreće Novine horvatzke sa kulturnim prilogom pod nazivom Danica. Godinu poslije,
promijenio je naziv u Ilirske narodne novine i tekstovi su u novinama bili pisani prema
prijedlogu iz njegove Kratke osnove, na štokavskom narječju. Za preporod se koristio i naziv
ilirski preporod zbog toga što ga je ilirizam obilježio u početku, ali će ilirsko ime nadalje biti
zabranjeno i odbačeno u korist hrvatskog. Pokretanje Novina uzrokovalo je val popularizacije
narodnosti i nacionalnih obilježja. Ključna mjesta okupljanja preporoditelja su bile čitaonice
(prve su osnovane u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu gdje je preporod najviše prigrljen) i
osnovane su institucije poput Narodnog muzeja i Narodnog doma. Područje najveće
preporoditeljske aktivnosti bila je književnost koja je s jedne strane imala zadaću stvarati
građu za standardni jezik, a s druge promicati nacionalne ideje. Pokret je od početka bio
politički obojen u borbi protiv mađarske politike, ali je veću političku konotaciju dobio
pojavom dvaju stranki 1841., Horvatsko-vugerske i Ilirske stranke. Kao vrhunac preporodnih
dostignuća smatra se odluka Hrvatskog sabora da za službeni jezik uvede hrvatski umjesto
latinskog. Osim toga, preporod je kroz književno i političko djelovanje uspješno stvorio
program o hrvatskoj samostalnosti i cjelovitosti njenih zemalja.