ZAVIČAJNO-ETNOMENTALITETNA FUNKCIJA INTERFERENCIJE

HRVATSKE USMENE I DJEČJE KNJIŽEVNOSTI – PRILOG

STRATEGIJI OČUVANJA IDENTITETA HRVATSKOG JEZIKA U
OSNOVNOŠKOLSKIM ČITANKAMA

The Function of Ethnic Mentality of the Interference betveen Croatian Oral

and Children's Literature – Toward a Strategy of Preserving the Identity of
the Croatian Language in Primary School Readers

SAŽETAK

Rad je nastao kao nastavak istraživanja odnosa usmene i pisane hrvatske književnosti u našim osnovnoškolskim
čitankama viših razreda (u okviru projekta Dječja i usmena književnost u interferenciji). Istraživanje je dovelo do
uvida u raznolikost funkcija koje se mogu prepoznati u diskursima nastalim specifičnim dodirima i prožimanjima
usmenih i pisanih poetičkih modela. Ovdje se rasvjetljuje u tekstovima naših čitanki najzastupljenija funkcija
spomenutog tipa diskursa, funkcija regionalizacije, tj. funkcija ocrtavanja raznolikih etnomentaliteta. U radu se
razmatraju viševrsni suodnosi koje pojedini autorski književni diskursi iz naših osnovnoškolskih čitanki
uspostavljaju s usmenim književnim modelima. Ispituju se načini ostvarivanja interferencijskih procesa kao i
višestrukost njihovih učinaka, osobito s obzirom na specifičnost recepcijskog konteksta (mladi recipijent). Temeljna
postavka na kojoj se rad zasniva jest ideja koja ovakve međupoetičke dodire promatra kao važnu strategiju u
očuvanju nacionalnog književnog i jezičnog identiteta, ali i strategiju očuvanja narodne baštine općenito, sa svime
što ona podrazumijeva – regionalnom dimenzijom svakodnevice, običajima, kulturom u najširem smislu (tzv.
«etnomentalitet»). Takvi su ostvaraji od neprocjenjive važnosti osobito u okviru raznovrsnih globalizacijskih
procesa koji zahvaćaju sve aspekte života, pa tako i onaj kulturalni - hrvatski jezik i književnost također im ne mogu
izbjeći te su upravo stoga ovakvi tekstovi jedinstvene poveznice između suvremenog mladog čitatelja i duhovnih
iskustava koja smo baštinili od predaka.

Ključne riječi: usmena književnost, pisana književnost, interferencija, etnomentalitet, čitanke, nacionalni identitet

1. Usmena i pisana književnost

Usmena književnost prepliće se s pisanom od najdavnjih vremena, pri čemu proces

transformacije ne zahvaća samo usmenu, već i pisanu književnost, i to u još izrazitijoj mjeri.
Prožimanja su raznolika i višestruka, njihova osebujnost na jedinstven se način odražava i
prelama na svakom pojedinom razdoblju, autoru, te, u konačnici, na svakom pojedinom tekstu.
Interferencijski proces koji kreće od usmene književnosti u smjeru pisane, danas
mnogobrojnije, složenije, raznovrsnije, recepcijski atraktivnije, vjerojatno i zbog svoje prividne
«prikrivenosti», neprimjetljivosti, fine uklopljenosti u diskurzivni prostor dominantne književne
matice, uglavnom je slabo uočavan, a još manje sustavnije i suvremenije proučavan i
interpretiran. Upravo zbog osebujnosti odnosa o kojima govorimo, ali i njihove relativne
neistraženosti, ti suptilni i raznovrsni interferencijski procesi izuzetno su zanimljivi kao predmet
znanstvene usmjerenosti. Usmena i pisana književnost, kao nepregledna polja raznolikih jezičnih
tvorevina, potencijalno su neprekidno otvorene jedna prema drugoj. Osobito je intenzivna
tendencija pisane književnosti da pronalazi svoje poticaje u usmenoj matici, ugrađujući je
autorski originalno u svoj pisani diskurs. Impulsi usmene provenijencije funkcioniraju u pisanoj
inačici na različite načine, implicitni recepcijski odjek različitog im je intenziteta, baš kao što su i
različite funkcije koje u takvom višeslojnom diskursu možemo odčitati. Interferencijski procesi
između dviju poetika raznolikih su naravi te se očituju na različite načine - od prenošenja
emocionalnosti, obogaćivanja svjetonazora, do preuzimanja ili premodeliranja tehnike (Kekez,
1988) - kao i na različitim razinama – motivskoj, tematskoj, idejnoj, jezičnoj, stilskoj,
versifikacijskoj, strukturnoj... Zanemariti se ne bi smjele ni eventualne antipatije, odbijanja,
negativne reakcije na poetiku usmene književnosti u pojedinim autorskim poetikama, «budući da
su i one nerijetko bile vrlo plodonosne te da se analizom takvih stanja dadu objasniti neke
pojave» (Kekez, 1988).

2. Funkcije interferencije usmenoknjiževnih i pisanih poetičkih modela

Interpoliranje usmene književnosti u pisanu – a ovdje je riječ samo o toj, jednoj, strani
inače dvosmjernog procesa – viševrsno je motivirano, uglavnom četvrostruko: posrijedi je jezična
motivacija (a ona tad biva poticajem za raspravu o očuvanju jezičnoga identiteta), slijedit će je
strukturna, naracijska (u nasljedovanju pripovijedanja na narodnu) i svjetonazorska. Ove
motivacije posljedovat će niz funkcija interferencije koje se mogu javljati zasebno ili objedinjeno.
Ponajprije - a redoslijed funkcija nije ovdje usustavljen ni poetički ni književnopovijesno –
očituje nam se funkcija arhaizacije. Paradigma su, jasno, Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić,
obilato korištene u osnovnoškolskim čitankama. Navodimo ih kao primjer zato što je
«pripovjedačica iskoristila izbor riječi, izričaje u stilu starinske usmene književnosti i uporabu
glagolskih oblika da bi svojim pričama udahnula dah davnine» (D.Težak- S.Težak, 1997., 164),
tj. autorica je, pridružujući se jednom stilskom odvjetku hrvatske moderne, tražila «dubinske
arhetipske uzorke» (D. Detoni-Dujmić, 1998., 184). No, u čitankama će se ovakvih postupaka
naći još – npr., u Kamenim svatovima Augusta Šenoe, uvrštenim i u čitanku Krila riječi 6 i u
Hrvatsku čitanku 6. Osim obilja stilskoga nasljedovanja – nabrajanja, ponavljanja, stalnih epiteta,
ritmizacija,dijaloga – Šenoa nasljeduje i dva konstitutivna elementa povjestice: razmjerno
čestotno utkan arhaičan leksik (pa je u Hrvatskoj čitanci uz primjer dodan i opširan popis
«Manje poznatih riječi», što je za našu temu osobito značajno) i «tumačenje narodne duhovne
prošlosti narodnim predajama» (Kekez, 1988., 207). Ta se narodna prošlost iskazuje na
«arhetipskom uzorku», tj. zaplet počiva na sukobu ljubavi i bogatstva, srca i kese; u tradicijskoj
kulturi sukob biva najčešće egzistencijalno motiviran, a u Kamenim svatovima psihološki,
ljudskom naravi koju bocka đavo. Rasplet je stoga, zapravo, sasvim logičan: svatovi od kamena.
Šenoa je, dakle, arhetipskom temom aktualizirao jezik, ali i međuljudske odnose, izraz je
kompaktibilan sadržaju, a primjer nam ujedno potvrđuje da je upoznavanje bilo kojeg jezika
neodvojivo od njegova značenja.
Moglo bi se, zapravo, reći da je sva hrvatska književnost - manje ili više, s obzirom na
pojedina razdoblja i autore – regionalno određena. Tvrdnja poglavito vrijedi za dječju
književnost, u kojoj je uobičajena polazna pozicija pisca povratak u vlastito djetinjstvo - dakako,
takav je vremenskoprostorni «skok» prvenstven recepcijski motiviran, tj. riječ je o autopoetičkoj
strategiji. S tog je gledišta onda i razumljivo da poveći broj tekstova u našim čitankama «miriše»
zavičajem. Navest ćemo samo neke: Josip Kozarac, Moj djed (Sjetva riječi 6), Ivan Kozarac, Kod
konjarskih vatara (Hrvatska čitanka 7), Miroslav Slavko Mađer, Djedovo slovo (Krila riječi 5),
Antun Gustav Matoš, Na ladanju (Dveri riječi 5), Jagoda Truhelka, Božićna priča (Dveri riječi
6), Baka i bašča (Hrvatska čitanka 5), Andriana Škunca, Ovca (Dveri riječi 8), Blanka Dovjak-
Matković, Milka (Hrvatska čitanka 6)… Zadnji spomenuti tekst, u kojem autorica predstavlja
sluškinju Milku iz prigradskog ambijenta, unosi interpolacijama, oblikovno različitim,
regionalnu intimu u urbani kontekst; npr., spisateljica se sjeća Milkinih riječi što mi ih je tepala
prije spavanja: -Kraflin moj zbigecani/ Maček z mustačeki! Grličica moja plačliva! Taubica
moja bela! Šmrklivka frntasta! Cifrasta metulčica! Rojžica rozekasta! (121) Takvi interpolirani i
parafrazirani izričaji, osim što su silno poticajni za upoznavanje bogatstva dijalekta i njegova
kompariranja sa standardom, istodobno i «koloriraju» djelo, daju mu regionalnu «aromu». Slične
ugođaje zapažamo i u drugim «regionalnim» tekstovima .
Junačina Mijat Tomić Dubravka Horvatića i Dvije ptice Petra Preradovića ogledni su primjeri
domoljubne funkcije interferencije. Preradovićevi stihovi uvršteni su u Hrvatsku čitanku 6, a
ulomci iz Horvatićeva romana iskorišteni su višekratno - uvršteni su u tri čitanke za 6. razred: u
Krila riječi, Sjetvu riječi i Hrvatku čitanku. U Horvatića, svjedoci smo međužanrovskoga
preplitanja jer temu iz usmene epike materijalizira u romanesknu strukturu, što je već dovoljno
izazovno za fundiranje identiteta hrvatskoga jezika komparacijom. Usmena epika, epska pjesma,
veliča herojske pothvate davnih junaka, ponajviše za turske vladavine; posrijedi je mitska
interpretacija junaštva pa su i ponekim klasifikacijama takve pjesme nazivane i junačkima. I
Horvatić slijedi takvu interpretaciju, i to već augmentativnom apozicijom u naslovu romana, a
podnaslovom prema starim pjesmama i pripovijetkama te uvodnim tekstom, signiranim
kurzivom, koji prepričava legendu o junaku, dječaku Tomiću (što je recepcijski motivirano),
transparentno upućuje na usmeni predložak. Odnos potkrjepljuje i jezičnim izborom - nizom
izreka, sintagmi i epiteta iz usmene epike – valjani momci, bili na sto muka, mrkla noć, mudro
zboriti, jadna ti majka, čak i parafrazom narodnog deseterca. Međutim, autor istodobno ostvaruje
epski lik, ublaživši njegovu surovost, dajući mu tako dimenziju junaka romana. Dakle, za epskim
je modelom posegnuo zato što živi u narodnom pamćenju, ali dao mu je šire, etičko značenje.
Njegov Mijat Tomić dojezdio je iz epske pjesme da osnaži, da pokrene, digne na noge, da
probudi domoljublje.
Preradovićeva pak pjesma, nastala u preporodno doba, nasljeduje usmeni rekvizitarij koji se
prepoznaje u dijaloškoj formi te poslovičkoj strukturi koja ujedno funkcionira poantno:
Domovina kakva bila/ Rođenom je sinku mila. Ovakvi tekstovi idealno su uporabivi u
osnovnoškolskoj nastavi jer objedinjuju sadržajnu i jezičnu razinu.
U suvremenoj dječjoj književnosti svjedoci smo čestotnog preoblikovanja usmenih modela i
stvaranja novobajkovnih struktura. To prevladavanje događa se najčešće na razini forme,
poglavito bajke, potom na razini lika i samoga leksičkoga izbora, interpoliranjem suvremenoga
leksika u ustaljenu, gotovo petrificiranu sintaktičku organizaciju usmenoga oblika. Primjera je u
čitankama napretek: Danijel Dragojević, Bajka o vratima, Snježana Grković-Janović,
Strašigorova odluka (Krila riječi 6), Pajo Kanižaj, Crvenkapica (Sjetva riječi 6)… Kratak
bajkovit tekst Luke Paljetka Bajka o žapcu (Sjetva riječi 6) primjer je stanovite ironizacije
bajkovne structure - kako opsegom, tako i odnosom među uobičajenim aktantima usmene bajke:
Poljubi me - reče Žabac lijepoj djevojc i- ja sam začarani princ. - Ona ga poljubi i ne dogodi se
ništa. - A sada, ti poljubi mene - reče djevojka Žapcu. Žabac je poljubi i djevojka se pretvori u
žabu. Zagrljeni otkreketaše u najbližu baru.
Usmeni tekst javlja se u dječjoj književnost i u funkciji kontekstualnoga poantiranja, tj. kao
najava ili zaključak pripovjedanomu. Pisac posuđuje usmeni tekst, najčešće paremiološke
strukture, da bi njime naglasio ili pak postigao stanovitu distancu spram ustaljenih,
komunikacijsko optjecajnih izričaja. U tekstu Zezancije, smijancije, ludancije Sanje Pilić (Dveri
riječi 5) poslovicama poantira učenikove muke: Najgore će proći, zar ne? S jedanaest godina
možda život više neće biti tako kompliciran… Nadam se, nadam se – jer u nadi je spas ! Čini se
da se mnogo bolje razumijem u poslovice, nego u tablicu množenja. U bitci se poznaju junaci,
sjetio sam se još jedne, zašiljio olovku i krećem u boj…
Isto tako, poveći broj tekstova koristi usmenoknjiževno gradivo za raznolike igrive i humorne
zamišljaje. Ludička funkcija interferencije, osim što je atraktivna za maloga čitatelja, ujedno
ukazuje i na činjenicu da usmeni oblici nisu samo formulaični nego da se u njima narodni
stvaratelj igrao riječima, bilo na oblikovnoj, bilo na semantičkoj razini (semantičkim neskladom).
U crtici Srijedom u Imotskom Ivan Ićan Ramljak preuzima igrivu formu usmene anegdote te
efektno, poantom završava pripovijedano. Ujedno će Ramljak, i ovim i drugim primjerima,
potvrditi najzastupljeniju funkciju interferencije – zavičajno-etnomentalitetnu.

3. Zavičajno-etnomentalitetna funkcija interferencije usmene i pisane

književnosti

Predočavanje zavičajnog života oduvijek je atraktivno za pisce i najčešće je

autobiografski motivirano. Svatko od nas ima svoje korijene kojima smo više ili manje čvrsto
povezani s obitelji, precima, domom, a putem njih i sa zavičajem, njegovim životom i ljudima.
Ta osebujna veza započinje u razdoblju djetinjstva te se vrlo često njegovim završetkom i
prekida, barem u onom vanjskom, fizičkom smislu, uslijed preseljenja u više ili manje udaljene,
uglavnom urbane prostore. Imaginaran povratak u djetinjstvo putem književnog modeliranja
proživljenog kronotopa djetinjstva stoga je jedan od najčešćih načina oživljavanja davne veze sa
zavičajem i svime što on podrazumijeva, jedan od načina aktiviranja mehanizma prisjećanja. S
druge strane, povratak u djetinjstvo, ili bilo koji drugi autorski način književnog ozbiljenja
regionalnog života, može biti recepcijski vrlo atraktivan za čitatelje, kako one koji su i sami
svojim vlastitim životnim pričama povezani s određenim krajem, tako i one koji o njemu iz
različitih razloga žele nešto saznati ili su jednostavno otvoreni za komunikaciju s jedinstvenim
autorskim doživljajem, predočavanjem ili promišljenjem zavičaja. Mladi, dječji čitatelji, koji se s
takvim ostvarajima susreću putem nastavne obrade pojedinih tekstova u školi, zasigurno među
njima zauzimaju posebno mjesto. Bilo da su i sami aktivni sudionici regionalnog života koji se
tematizira, bilo da interpretacijom književnog teksta upoznaju neke druge, udaljenije i
nepoznatije krajeve domovine, takvim tekstovima, ukoliko su pažljivo odabrani, mogu zadovoljiti
višestruke interese – kako obrazovne, tako i odgojne.
Pod terminom zavičajno-etnomentalitetna funkcija interferencije podrazumijevamo sve
one strategije pisanih autorskih diskursa nastalih procesima interferencije s usmenoknjiževnim
poticajima kojima se na bilo koji način, u bilo kojoj mjeri i na bilo kojoj diskurzivnoj razini
(tematsko-motivskoj, idejnoj, intertekstualnoj, jezičnoj…) otkriva svijet regionalnosti. Pojam,
dakle, pokriva ono što obično nazivamo zavičajnom ili regionalnom književnošću (pri čemu se
obično misli na tekstove na narječju), ali i šire od toga – nije nužno vezan samo uz tekstove koji
svojom jezičnom dimenzijom otkrivaju regionalnu pripadnost, već i za one koji to čine na bilo
koji drugi način.
Istraživačkim radom na našim osnovnoškolskim čitankama viših razreda (obuhvaćene su
bile četiri različite kolekcije čitanki od petog do osmog razreda, različitih autora i nakladnika,
ukupno šesnaest čitanki) utvrđeno je da je među svim tekstovima u kojima se mogu uočiti
određeni procesi interferencije s usmenoknjiževnom građom, najviše upravo onih u kojima su ti
procesi motivirani evociranjem/predočavanjem regionalnog života. Osim što smo nastojali
detektirati spomenute odnose s usmenim poticajima, proanalizirati strategije njihova nastanka i
funkcioniranja te ih interpretirati, promatrali smo i njihovu jezičnu, u većini slučajeva narječnu,
podlogu. Najznačajnije primjere zavičajno-etnomentalitetnog diskursa kao i pokušaj njihova
intrpretiranja izložit ćemo u ovom radu. Iz njihova iznošenja i sagledavanja nastojat ćemo iščitati
najčešće tipove, s posebnim naglaskom na uključivanju recepcijskog kriterija, tj. sagledavanju
njihove učinkovitosti i svrhovitosti iz perspektive suvremenog mladog recipijenta. Polazna i
temeljna pretpostavka jest ona koja takvim tekstovima, uz uobičajene obrazovne zadatke, pridaje
i izuzetno važne odgojne - razvijanje svijesti o jedinstvenosti domovine te upoznavanje njenih
prirodnih, povijesnih i kulturnih značajki (osobito jezika i usmene književnosti); poticanje ljubavi
prema rodnom kraju i narodu, prema jeziku i povijesnim postignućima; stvaranje osjećaja
pripadnosti duhovnim iskustvima koja smo baštinili od predaka; razvijanje poštovanja i
uvažavanja prema svim hrvatskim krajevima, narječjima, regionalnim zajednicama i njihovoj
materijalnoj i duhovnoj baštini, tj. njegovanje «bogatstva različitosti».

3. 1. Tipovi zavičajno-etnomentalitetne funkcije interferiranja usmenih i pisanih poetičkih

modela

Neutralna regionalizacija
Pod pojmom «neutralna regionalizacija» podrazumijevamo najjednostavniju, ali i
najrjeđu inačicu zavičajno-etnomentalitetne funkcije interferencije – onu kod koje sam proces
interferencije, bez obzira odvija li se više na razini izraza (npr. narječna opredjeljenost) ili na
razini sadržaja (predstavljanje zavičajnog života na bilo koji način, u bilo kojem segmentu), nema
za svrhu ništa drugo osim neutralnog pristupa (predočavanja, doživljavanja, pripovijedanja)
zavičajnom životu. Takvi autorski diskursi nastojat će dati «objektivnu» (koliko god bilo
paradoksalno koristiti taj pojam kad se radi o književnom tekstu) sliku zavičaja ili pojedinog
njegova segmenta (npr. krajolika, ljudi, obitelji, djetinjstva…), izbjegavajući moguća konotativna
suznačenja, intervenciju svjetonazora, značajniju emotivnu uključenost… Takvih ostvaraja ima
relativno malo, s napomenom, da ni jedan književni (osobito pjesnički) tekst nije apsolutno
neutralan, već uvijek govorimo o relativnoj, većoj ili manjoj neutralnosti. To su najčešće tekstovi
kojima je primarna funkcija da se predstave kao sličice iz regionalnog života. Kao tekstovi
namijenjeni osnovnoškolskom uzrastu zanimljivi su iz dva temeljna razloga – zbog svoje
(najčešće) narječne pripadnosti, što omogućuje upoznavanje s hrvatskim narječjima (upoznavanje
novih leksema, ali i ostalih obilježja hrvatskih dijalekata, izrada komparativnih rječnika ili
gramatika…) te zbog svoje tematike, što omogućuje detaljnije upoznavanje pojedinih hrvatskih
krajeva, njihova načina života, običaja, kulturne baštine, povijesti…
U pjesmi More Marina Čapalija (Baličević i dr., Krila riječi 6, 2006) daje sličicu mora
koristeći zavičajno, čakavsko narječje (npr. modrinu grišpa; zelenin miruje), kao narječje koje je
vjekovima vezano uz našu obalu i otoke te je na neki način sastavni dio svake slike hrvatskog
Jadrana, prvenstveno kod autora koji su zavičajno uz njega vezani. Sličan primjer je i pjesma
Podne Pere Ljubića (Diklić-Skok, Žubor riječi 5, 2007). Doživljaj slikovitog rodnog kraja, otoka
Hvara, izrazio je hvarskom čakavštinom (pjaca je prazna./ Sunce nad njon. / Na kampanelu/
zazvoni zvon), ali za razliku od prethodno spomenute autorice, njegova sličica nije prvenstveno
sličica krajolika, već mala gradska veduta koja nam jednako govori o ljudima tog kraja i
njihovom načini života (Prazne ponistre. / Martav je grad. Pjaca je prazna . / I na njoj hlad.) kao
i o samom prostoru, gradskom trgu, koji se opisuje. Na isti način pjesnik pristupa zavičaju u
pjesmi Naši škoji (Skok-Diklić, Žetva riječi 7, 2007). Opisujući jadranske otoke, nudi jedinstvenu
sliku krajolika (Jedan do drugeg usidreni škoji: / široki i uski, mali i veli…), ali putem nje,
posredno, dotiče se i života u takvom krajoliku (a pod njima legla pod bardima mista, / iz kojih
se dvižu bili kampaneli.)

Regionalizacija u svrhu idealizacije

Najčešći primjer regionalizacije, tj. zavičajno-etnomentalitetne funkcije interferencije
zasigurno jest regionalizacija s dominantnom intencijom idealizacije predstavljenog svijeta
regionalnosti. Takvih primjera ima mnogo, neovisno o tome o kojoj se regiji radi, o kojem
segmentu njezina svakodnevna života te neovisno o tome kakav je žanrovski status teksta. Ipak,
najčešći primjeri odnose se na lirske pjesme s temom doma, obiteljskog života ili portretiranja
pojedinog člana obitelji (najčešće majke te djeda/bake). Takvi su tekstovi, između ostalog,
osobito pogodni za osnovnoškolski uzrast već i zbog same univerzalnosti njihova motivsko-
tematskog sloja – obitelj i privrženost dragim osobama iz obiteljskog kruga teme su od
općeljudskog značenja, svevremenske i sveprostorne, a uz to, svojom jednostavnošću
kompaktibilne s doživljajno-spoznajnim mogućnostima djeteta.
Izvrstan primjer idealizacije svijeta zavičajnosti jest pjesma Zdrava Marija Dragutina
Domjanića (Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za V. razred osnovne škole, 2006). Od prve (Vozi
za vozom se voz, / Cesta polahko zavija, / Stari zazvonel je zvon: / Zdrava Marija!) do zadnje
strofe /(Žarki je zgasil se dan, / Cesta v kmicu zavija, / Čas je počinut se, spat / Zdrava Marija!)
pjesma predstavlja idiličan zagorski krajolik, blag i pun mirisa (svileno seno diši) i ugodan za
život (veter sad tih se zdigava). Ono što je ipak najvažnije za ovu pjesmu jest činjenica da
krajolik nije predstavljen sam za sebe, već u jedinstvenoj simbiozi s marljivim ljudima i učinkom
njihova rada (Lepo smo spravili vse, / Doma smo taki). Štoviše, slika krajolika sama za sebe ne bi
imala ovdje ni približno takav smirujući učinak idile da nije intenzivirana i naglašena upravo
marljivošću seljaka. Kako pjesma ide kraju, ugođaj postaje sve smireniji – simultano se odvija
gašenje ljetnog dana (Žarki je zgasil se dan, / Cesta v kmicu zavija) s gašenjem snage i budnosti u
tijelima marljivih seljaka (Čas je počinut se, spat). Idiličnost zavičaja postignuta je, dakle,
simultanim prikazivanjem zbivanja u prirodi i zbivanja među ljudima u suton ljetnog dana.
Međusobna kompatibilnost, sinkronost tih sfera, svijeta prirode i svijeta ljudi, bitno je obilježje
seoskog života, i to ne samo Zagorja. Uređenost svakodnevnih seoskih poslova, osobito onih u
polju, u najvećoj je mjeri podešena upravo u skladu s cikličkim satom prirode, i to na svim
razinama (dan, tjedan, mjesec, godina). Taj jedinstven suživot prirodne i civilizacijske razine u
pjesmi je dodatno istaknut (i podignut na transcedentalnu, duhovnu razinu) ponavljanjem
sintagme Zdrava Marija na kraju prve i zadnje strofe, obilježavajući tako efektno početak i kraj
(pjesme, dana, života zagorskog čovjeka) kao dva najvažnija mjesta u svakom poretku stvari.
Važno je naglasiti da Zdrava Marija ovdje ne predstavlja samo onomatopejsko oponašanje
crkvenog zvona (Stari zazvonel je zvon), već nam pjesnik njome na najsažetiji mogući način
približava osebujan etnomentalitet kraja koji predstavlja, a koji bismo nakraće i najtočnije mogli
opisati kao usklađenost s prirodom, ljudima i Bogom. Osim što i jezičnom razinom potvrđuje
regionalnu pripadnost (kajkavsko narječje), pjesma će mladim čitateljima biti zanimljiva upravo
svojim ugođajno-tematskim slojem te može predstavljati tekst čija će interpretacija otvoriti
pitanja suptilne veze pojedinca sa zavičajem, suživota čovjeka i prirode, radosti fizičkog rada,
prisutnosti Svevišnjeg u svakodnevnom životu te mnoga druga.
Sličan primjer, samo što se tematski odnosi na drugi kraj Hrvatske, naći ćemo u pjesmi
Moja zemja Drage Gervaisa (Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za VI. razred osnovne škole,
2003; Baličević i dr., Krila riječi 6, 2007; Diklić-Skok, Sjetva riječi 6, 2007). U njoj autor vrlo
efektno koristi zavičajno čakavsko narječje u svrhu oslikavanja svijeta zavičajnosti koji je
također pomalo idealiziran – melen, nježan, bijel, raspjevan, osunčan (Pod Učkun kućice /
bele, /miće, / kot suzice / vele.// Beli zidići, črjeni krovići / na kih vrapčići / kantaju; Na sunce se
kućice / griju, / na turne urice / biju.//). Vidljivo je da i ovdje idealizaciji zavičaja uvelike
doprinosi interpolacija ljudske perspektive, tj. posezanje za motivima rada i svakodnevnih
poslova (Mići dolčići, još manje lešice / na kih ženice kopaju. /; tanki putići / po kih se vozići
pejaju…)., a osobito pak tome pridonosi dosljedna oporaba deminutiva kao svojevrsnih stilema
(kućice, suzice, zidići, krovići, dolčići., lešice…). Bez obzira što se ovdje eksplicitno ne spominje
ni jedan kršćanski motiv, simbolička dimenzija zvonika ostaje prepoznatljiva (na turne urice
biju).
Primjer idealizacije zavičaja nalazimo i u pjesmi Moja Podravina Miroslava Dolenca
Dravskog (Diklić-Skok, Žubor riječi 5, 2007). Zanimljivo je da postoji prilična sličnost kod
većine tekstova koje navodimo kao primjer kad govorimo o diskursu u kojem regionalizacija
pretpostavlja idealizaciju – usklađenost čovjeka i prirode; pitomi krajolici; svijetle boje kao
simbol čistoće, ljupkosti, pitomosti; rad kao motiv koji zavičaju dodaje dodatnu pozitivnu
dimenziju (mukotrpan rad još više naglašava emotivnu vezanost uz zavičaj). Svega toga imamo i
u ovoj pjesmi – Lešči mi se Podravina / kak vedrica v sonco; Diši šuma, diše brazde, / korenje i
loke; Gori v zrnju, / švasti v senu, / žveni v znoju, / kipi v grozdju, / trepče moja Podravina / kak
krušna struganja!. Ono što je specifično upravo za ovaj tekst jest metaforički doživljaj zavičaja
kao majke (Prigrinja me kraj moj / k sebi, / kak mamine roke.; Tak bi rada, / tak bi rada/ mazil
lica tvoja! / Tak lepa si / kak je čudo, / Podravina moja!). Iako takvu metaforizaciju nismo našli u
dosada analiziranim tekstovima, ona nije neobična – njeni su korijeni u usmenoj književnosti, u
narodnim pjesmama, ali i kolokvijalnom govoru gdje se često zemlja/kraj/zavičaj/domovina
naziva majkom. Na vezu s usmenoknjiževnim ostvarajima osobito upućuju sintagme poput
mamine rok , tak bi rada mazil lica tvoja, tak lepa si kak je čudo, Podravina moja. I ova pjesma,
uz sve druge mogućnosti koje nudi, može odlično poslužiti kao strategija očuvanja arhaičnih
kajkavskih leksema (npr. vedrica, lešči, mekota, mrtvica, struganja), a time i nacionalnog
identiteta uopće.
U pjesmi Polnoćnica Ljerka Car-Matutinović (Diklić-Skok, Žubor riječi 5, 2007),
idealizaciju pomiče u nešto intimniju sferu – u sferu vlastita djetinjstva i sjećanja iz obiteljskog
života predstavljena blagdanskim, božićnim ugođajem. Prisjećajući se idilične obiteljske
atmosfere, autorica svojim stihovima ne izražava samo najdublje osjećaje privrženosti prema
svojim najmilijima, već oživljava i stare narodne običaje vezane uz taj veliki kršćanski blagdan
(Moj tata bi na Badnjak / donesal borić / šesan i lip! Sa bi kamera zadišela / ko da se je celi
Jubavni putić / preselil va naš kantunić). Osim toga, vezu s narodnim životom i književnim
stvaralaštvom potvrđuju i stihovi starih narodnih božićnih pjesama s kojima autorica uspostavlja
eksplicitan intertekstualni dodir – a tanahni glasić jadril je nad oltarić: «U SE VRIME
GODIŠĆA / MIR SE SVITU NAVIŠĆA…»; Kad bismo s polnoćnice / zi cirkvice naše / doma
prišli, / smo srični / NA TEN MLADEN LETU kantali…
Josip Kozarac u crtici Moj djed (Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za VI. razred osnovne
škole, 2003; Diklić-Skok: Sjetva riječi 6, 2007) uzorak za idealizaciju pronalazi na još
konkretnijoj i osobnijoj razini – u liku vlastita djeda. Djedov portret idealiziran je u svim
segmentima – čak i fizičkim izgledom (kao srebro bijela kosa, lice kao iz kamena isklesano),
osobito pak unutarnjom dimenzijom – odnosom prema radu (lijenosti i neradinosti nije djed živ
gledati mogao), prema ukućanima (Svakome djed po volji učini, i odraslu i nejaku, a ako kad i
ukori, učini to nekako uz put, kao da tek prigovara), prema prirodi (On je vidio prvu grlicu i čuo
prvog slavuja, on je znao za ptičja gnijezda, svaki dan ih je sva obašao da vidi je li u redu s
njima…), prema ambijentu u kojem je živio (Na stanu imao je svoju sobicu sa dva prozorčića,
sam ju je meo i čistio, da je bilo u njoj glatko i umiljato ko u ptičjem gnijezdu). Opisujući s
mnogo topline i poštovanja djeda i njegov način života, autor posredno predočuje život
slavonskih seljaka, dotiče se svega što čini osebujan etnomentalitet (krajolik, nastambe, poslovi,
običaji, međusobni odnosi…). Slavonija je prisutna u tekstu i putem pojedinih arhaičnih
regionalizama kojima Kozarac postiže autentičnu zavičajnu sliku (mašina, lunta, gumno,
zamnijeti, stan…), ali i putem kolokvijalnih narodnih izraza specifične sintaktičke i ritmičke
strukture (Daj, djede, pravi i opravljaj!; To bome ne znam što je, toga ja još nijesam vidio!).

Socijalnokritička regionalizacija
Vrlo čest primjer regionalizacije diskursa predstavljaju i tekstovi u kojima se slika
zavičaja, i sve ono što se uz nju vezuje, ne modelira ni iz neke «povlaštene», neutralne pozicije,
ali ni iz one romantičke, idealizirajuće. Svijet zavičajnosti u tim se tekstovima prelama kroz
naglašenu socijalnokritičku perspektivu, stavljanjem naglaska na pitanja kao što su težak život
obitelji ili pojedinog njezinog člana; siromaštvo; zaostalost; mukotrpan, a nedovoljno cijenjen
rad; rad u tuđini; bolest; svakodnevne nepravde i trpljenja… U većini takvih tekstova područje
referencije nešto je uže od onog u prethodna dva tipa i uglavnom se zaustavlja na motivskom
krugu obitelji ili pojedinom njezinom članu.
Možda najljepše primjere tog tipa diskursa čine pjesme Mate Balote. U pjesmi Moja mati
(Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za VII. razred osnovne škole, 2003; Skok-Diklić, Žetva riječi
7, 2007) Balota daje portret svoje majke nižući teške poslove koje je majka cijelog života radila
(tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala; ovce čuvala; prasce hranila…) žrtvujući se za druge,
prvenstveno za svoju obitelj (Sva svoja lita otkidala je od svoga života / i malo po malo sve je
drugim razdavala; noći je živila u strahu i skrbi za druge; I meni je čuda dala, a ja san njoj malo
vrnuja), dok je sama trpjela, noseći teret različitih briga (Svako je brime nosila sama od svoje
dobrote). Osoban, duboko proživljen pristup izvire iz svakog stiha – ovakvi tekstovi i inače
nastaju na podlozi autobiografskih, obično vrlo teških, emotivnih iskustava te se najčešće vezuju
upravo uz prikaz osobe (portret), često upravo one iz najbližeg kruga (majka, otac i sl.). Sličan je
primjer i Balotina pjesma Koza (skupina autora, Krila riječi 8, 2007). Premda je temeljni motiv
pjesme ugibanje koze, osnovna tema, kao i ton, zapravo su isti kao i u pjesmi Moja mati –
siromaštvo i težak život cijele obitelji (Doma leži starica baba, / i mala sestra je bona), a posebno
patnja majke (Četiri ure je mati hodila / pedeset miljari koraki je učinila natašte). Prvo lice
lirskog subjekta te motivi obiteljskog života upućuje na autobiografski motiviranu, iskustvenu
uključenost u predstavljenu «priču u stihovima» (Tri dane nis hrane pokusija / tri noći za kozon
san plaka / i dela u ognju četrnaest ur na dan). Balota na kraju pjesme horizont kauzalnosti za
takvo teško socijalno stanje u krugu obitelji proširuje te ga smješta izvan spomenute
mikrozajednice, u općedruštveni kontekst (Ma dalek cesar austrijski / i veliki car od Jermanije /
nisu ni slutiti mogli / ča misli jedan mali čovik, / ki cilu božju noć proplače za kozon /).
Slične primjere socijalnokritičke regionalizacije s polazištem u motivskom krugu obitelji
naći ćemo i kod drugih autora. Zoran Kampanjet u pjesmi Kad me je mat zaspala (Diklić-Skok,
Žubor riječi 5, 2007) govori o trenucima uspavljivanja uz majku i njene priče, ali ujedno, u
pozadini ove osnovne slike, proviruje također, premda tek u naznakama, majčin težak, mukotrpan
život (poveda trudno, na mahi / njeja ruka vela, od dela greza). Dječju perspektivu naći ćemo i u
pjesmi Su te anjeli va svoju kumpaniju zeli, tata moj Ljerke Car-Matutinović (Skok-Diklić, Žetva
riječi 7, 2007) u kojoj autorica oživljuje sjećanja na djetinjstvo u krugu obitelji, osobito na
druženja s ocem. Iako se prisjeća djetinjstva ispunjena radošću i osjećajem pripadanja, u prvoj
strofi vremenska se perspektiva pomiče unatrag, u vrijeme njezina djeda i bake kada je život bio
uvelike drugačiji, u mnogočemu teži (Moja mat je svojeg oca / ćaća zvala i vi mu j’ govorila: /
malo je š njin bila / aš njoj ga j’ Merika zela / kad ga je najveće htela…)
 Neki autori odlučuju se za šire rakurse promatranja pa u svoj referencijalni horizont
uključuju raširenije i općenitije socijalne probleme i pojave. Takav je primjer, između ostalih,
Kolarova novela Breza (Skok-Diklić, Darovi riječi 8, 2007; skupina autora, Krila riječi 8, 2007),
u kojoj autor kroz tragično-komičan pogled na prikazana zbivanja i protagoniste uspostavlja
zapravo nedvosmislen kritički stav prema prikazanom kraju, ljudima i dominantnom mentalitetu.
Interpolacija kajkavskog narječja (npr: Kaj se tu protežeš? Valda si se dosta nacrekavala!...; A
kaj tu zijate kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...) pridaje prikazanom svijetu dodatnu
dozu autentičnosti i realističnosti.
Svi navedeni, kao i drugi slični tekstovi, mogu biti višestruko korisni za mladog
recipijenta – osim što čuvaju jezično blago koje su nam namrijeli preci, čuvaju i raznolika i
neprocjenjiva duhovna iskustva naših hrvatskih regija (običaje, svakodnevni način života, tragove
usmene književnosti, svjetonazor…), ističući u prvi plan najraznolikija trpljenja i stradanja
običnog hrvatskog čovjeka, često upravo onih najranjivijih, koji su takvu sudbinu ujedno
najmanje zaslužili, npr. žena i djece.

Regionalizacija u ironičko-satiričko-parodijskom modusu

Postoji određen broj tekstova sa zavičajno-etnomentalitetnom funkcijom interferencije
(funkcijom regionalizacije) u kojima su procesi kojima se uspostavlja regionalizacija usmjereni
na ironijsko-satirički ili parodijski izražajni modus. Oni su, doduše, u osnovnoškolskim
čitankama nešto rjeđi, iz razloga implicitnog recipijenta i njegovih recepcijskih sposobnosti i
očekivanja. U njima se putem regionalnog karaktera diskursa (u sadržajnom ili formalnom
smislu) autori izruguju, parodiraju ili ironijski prevrednuju određena društvena zbivanja, pojave
ili osobe. Već u čitanci za peti razred (Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za V. razred osnovne
škole, 2006) nalazimo baladu Stric-vujc Miroslava Krleže iz zbirke Balade Petrice Kerempuha.
Parodijsko-ironičan pogled karakterističan ja za čitavu zbirku pa tako i za ovu pjesmu. Premda
spada u kraće balade u zbirci te je i dodatnom, pomalo ludičkom i inovativnom, šaljivom
jezičnim dimenzijom (uzastopno ponavljanje ritmične, zvučne sintagme stric-vujc) svakako
primjerenija djeci od nekih drugih balada, njezin je drugi dio ozbiljan i društvenokritičan,
zapravo gorko tragičan u svojoj višeslojnoj satiričnosti (Al biti gol, kak goli bažolek; i biti bos
kak bosa capa, / a nemat niš neg bogečkog ščapa; i biti kakti samec pes / bez domovine, bez
penez, / a na te laje saki pes, / biti fačuk i smujin sin, / tega je preklel sam Gospodin! / Temu je
sam Belzebub i stric i vujc/).
U čitanci za osmi razred (Bežen-Jambrec, Hrvatska čitanka za VIII. razred osnovne škole,
2003) nalazimo primjer dramske persiflaže u Brešanovu tekstu Predstava Hamleta u selu
Mrduša Donja. Kao i kod Krleže, regionalan karakter diskursa i ovdje je dvostruk, izrazni i
sadržajni, te je i ismijavan na obje razine, od kojih oba principa imaju, zapravo, istu temeljnu
funkciju – oštru kritiku društvenih pojava. Ta je kritika, predstavljena kroz prevladavajući
parodično-komični ton, toliko oštra i sveobuhvatna da prerasta okvire ocrtane seoske
mikrosredine Dalmatinske zagore i poprima mnogo šire dimenzije u kontekstu općedruštvenih
pojava u državi i prevladavajućeg primitivnog etnomentaliteta, koji se u ovom slučaju ne odnosi
samo na regionalne modele življenja. Za ilustraciju navodimo nekoliko rečenica drame iz ulomka
uvrštena u spomenutu čitanku: Ja mislim, drugovi, da bi drug Šimurina moga onako u dvi riči
pripoviditi šta je vidija tute u toj predstavi. Da znamo je li taj, kako se zove, Amlet, iđe, stavimo
kazti, u naš sektor ili ne iđe.
Iako su ovakvi tekstovi prilično zahtjevni te u prvom redu podrazumijevaju odraslog i
obrazovanog čitatelja, adekvatan prijem mogu naći i kod starijeg osnovnoškolskog čitatelja, uz
pretpostavku dobre kontekstualizacije, kako unutartekstualne, tako i izvantekstualne. Stoga će
prethodna pripremljenost učenika (predznanje) i nastavnika, a osobito dobra metodička
osmišljenost biti presudni za uspješnost i slojevitost recepcije ovakvih tekstova. U svakom
slučaju, oni mogu predstavljati bogato vrelo za realizaciju najrazličitijih ciljeva i zadataka nastave
književnosti – osim uobičajenih spoznaja o narječju te cjelokupnoj baštini i svakodnevnom životu
pojedine regije, koje i inače određujemo kao legitimne funkcije udžbeničkog štiva sa strategijama
regionalizacije, tekstovi ovog tipa izuzetno su pogodni za šire društvenopovijesno
kontekstualiziranje pojedinih pojava te, osobito, za razvijanje i poticanje kritičkog mšljenja
potaknutog njima. Kritičko mišljenje, sposobnost raspravljanja o određenim temama te koncizno
izlaganje stavova vrijednosti su kojima suvremena nastava sve više teži. Metodički sustav u
nastavi književnosti koji je osobito pogodan za najrazličitije modele u okviru kojih se prakticiraju
upravo ove sposobnosti jest problemska nastava, premda njihovu ostvarenju teže i drugi
metodički sustavi.

Višefunkcionalnost diskursa – mješovit tip regionalizacije

Vrlo je čest slučaj da se pojedini tipovi regionalizacije diskursa ne javljaju samostalno,
kao izdvojene intencije, već da se međusobno isprepliću, udružuju ili preklapaju. Također,
ponekad se javlja i su-djelovanje dvaju ili više potpuno različitih funkcija interferencije usmenih i
pisanih poetičkih modela. U tom se slučaju zavičajno-etnomentalitetna funkcija (funkcija
regionalizacije) isprepliće s nekim drugim funkcijama, npr. domoljubnom ili ludičkom. Kao
primjer višefunkcionalnosti diskursa nastalog na poticajima usmene (narodne) književnosti, i
narodnog života uopće, može se izdvojiti pjesma Starinske šege Miroslava Dolenca Dravskog
(Babić – Golem – Jelčić, Dveri riječi 5, 2006; skupina autora, Krila riječi 5, 2007). Već i samim
naslovom, uporabom arhaična kajkavizma šege (u značenju šale, pošalice, običaji, luckaste
navade) pjesnik upućuje na šaljivost kao temeljni recepcijski horizont u okviru kojeg možemo
iščitavati ovu kratku «pričicu» u stihovima. U spomenutom dijalektalnom pjesničkom tekstu
ostvaruje se u prvom planu zavičajno-etnomentalitetna funkcija, raznovrsnim i višestrukim
prožimanjima pisanog diskursa s usmenim utjecajima – uporabom podravske kajkavštine (npr.
japa, vuho, ganek, pavočinje, melja…), oslikavanjem specifičnosti svakodnevnog narodnog
života, mentaliteta ljudi, poslova (kravam donesi travo; operi im repe; dobro je počeši; racam
nakoši koprive; ganka zriblji; cigla na tačkaj zvozi; kokruza za svinje narunji; graha zaberi…; V
ganku, v dvoru i v štali / treba biti čisto!), ocrtavanjem specifične atmosfere zavičaja. Zanimljivo
je da u sve to uklapa humorističan ton kao bitnu odrednicu karakterističnog pogleda na svijet, na
svakodnevne životne situacije (malo se posrbel za vuhom / naheril kapo i rekel: / -Je, kak ne!),
kao odrednicu životnog optimizma podravskog čovjeka, kojom tako efektno ostvaruje, osobito na
kraju teksta, ludičku funkciju - evidentnu kroz očevo dosjetljivo poigravanje sa sinom, ali
osobito u njegovu prepredenu i neočekivanu završnu odgovoru (Bil bi bogme stigel / da se kesno
nisi digel), humorističnom i igrivom. Štoviše, ona u konačnici postaje čak i naglašenija, a za
suvremenog mladog čitatelja vjerojatno i atraktivnija od tematske i jezične regionalizacije.
Međutim, upravo uz suprisustvo ludičke funkcije, tj. sinergetskim djelovanjem dvaju različitih
diskurzivnih «naboja», dviju potpuno različitih tekstualnih strategija, intenzivira se i optimalizira
svaka od njih. Osobito «profitira» ona koja je usmjerena na predstavljanje zavičajnog
etnomentaliteta (kako jezičnim, tako i semantičkim slojem), u smislu da postaje zanimljivija,
recepcijski atraktivnija, a time i efektnija, osobito u kontekstu o kojem ovdje govorimo – u
kontekstu udžbeničkog štiva, tj. iz perspektive suvremenog osnovnoškolskog čitatelja. Mladi
čitatelj 21. stoljeća, osobito onaj iz urbanih prostora, kvalitetnom nastavnom obradom ove
pjesme upoznaje se s ruralnim načinom života Podravine, ali putem njega zapravo stvara
predodžbu o način života mnogih hrvatskih regija. Takvim je životom podravski seljak živio još u
vrijeme baka i djedova današnjeg učenika, ali u pojedinom segmentima on egzistira i danas. Sve
ono što je činilo svakodnevne poslove seljaka interpolirano je u ove humoristične stihove te
pjesma zapravo predstavlja mali katalog takvih poslova, od kojih su mnogi nepoznati i teško
predočivi današnjem djetetu (pranje repova kravama, priprema kopriva za patke, prosijavanje
brašna…). S druge strane pjesma je napisana podravskom kajkavštinom te je kao takva pogodna
za upoznavanje kajkavskog narječja, osobito za djecu iz nekajkavskih krajeva. Zanimljivo je da
su mnogi leksemi, upravo zbog tematike koja je vezana uz tradicionalne seoske poslove, danas
arhaični i u kajkavskim sredinama, stoga će njihovo upoznavanje predstavljati svojevrsno
bogaćenje rječnika i biti poticajno kako za nekajkavce, tako i za današnje kajkavce (takvi su
leksemi, npr. šege, zasvetljati, rastove dužice, naflibati). U odgojnom smislu pjesma je pogodna
za spoznavanje vrijednosti rada, poticanje odgovornosti, požrtvovnosti i organiziranosti,
osvješćivanje vrijednosti slobodnog vremena, razgovor o obiteljskim ulogama, poštivanju
starijih, razvijanje osjećaja poštovanja prema narodnoj baštini, uvažavanje i pozitivno
vrednovanje različitosti (jezične, regionalne, generacijske)… Funkcionalni zadaci koji se mogu
ostvariti interpretacijom pjesme na satu hrvatskog jezika, također su višestruki – prije svega,
razvija se jezična kompetencija upoznavanjem kajkavske dijalektalne varijante, potiče kritičko
mišljenje, njeguje i razvija sposobnost usmenog (npr. scenskog) i pisanog izražavanja te smisao
za humor…
Zanimljiv slučaj je Balogova pjesma Brač (Bežen – Jambrec: Hrvatska čitanka za V.
razred, 2006; skupina autora, Krila riječi 5, 2007; Diklić – Skok, Žubor riječi 5,2007) u kojoj je
kolidiranje s narodnom baštinom prisutno samo na jezičnoj razini (cakavizam), dok, za razliku od
Dolenčeve pjesme, tematskim slojem pjesma sasvim dobro korespondira s tipičnim modernim
dječjim pjesništvom, prvenstveno vezanim uz život suvremenog djeteta (djeci je posao da vrište /
sladolede masovno da liste…). Ludizam pjesme proizlazi u prvom redu iz fonemske igre 1,
točnije, igre transformacije fonema koja se postiže oduzimanjem jednog jedinog dijakritičkog
znaka, čime automatski dolazi do promjene čak četiriju fonema,u ovom slučaju fonostilema. I u
ovom slučaju posezanje za ludičkom funkcijom olakšava recepciju općenito, ali isto tako potiče
usvajanje edukativne (fakcionalne) dimenzije pjesme kojim se uspostavlja veza s narodnom
jezičnom varijantom (cakavizam). Kroz igru i humor mladi se čitatelj upoznaje s jedinstvenošću
bračkog govora.

4. Zaključno o zavičajno-etnomentalitetnoj funkciji interferencije usmenih i

pisanih poetičkih modela i njihovoj učinkovitosti u nastavi jezika i
književnosti

Baveći se istraživanjem hrvatskih osnovnoškolskih čitanki viših razreda s obzirom na

status usmene književnosti, došli smo do uvida da je naša usmena (narodna) književnost prisutna
u čitankama na dva temeljna načina – u «čistim», «pravim» narodnim tekstovima te u tekstovima
u čijoj poetici možemo prepoznati raznolike tipove interferiranja s usmenoknjiževnim modelima.
Ti su dodiri različiti po svojoj prirodi, opsegu, tekstualnoj razini u okviru koje se ostvaruju, ali i
po svojoj temeljnoj intenciji/funkciji.

1
U svojoj knjizi Poezija u zrcalu nastave Diana Zalar, govoreći o humornom hrvatskom dječjem pjesništvu, među
igrama «likom» i «zvukom» riječi razlikuje šest vrsta jezičnih igara, među njima i «igre fonema i onomatopeje».
 Zavičajno-etnomentalitetna funkcija interferencije nije jedina dimenzija koju možemo
prepoznati u tekstovima koji ostvaruju raznolike tipove dodira s usmenoknjiževnim poetičkim
odrednicama, ali zasigurno joj pripada posebna pozornost – zapravo, možemo reći da je upravo
ona temeljna i najčešća intencija koju iskazuju takvi osebujni književni diskursi. U diskursima u
kojima zamjećujemo postupke regionalizacije, ta se regionalizacija ostvaruje na dvije temeljne
razine – na razini izraza i/ili na razini sadržaja. Regionalizacija na razini izraza ostvaruje se
prvenstveno uporabom narječja (bez obzira na modus, opseg i razinu te uporabe), dok se
regionalizacija na razini sadržaja ostvaruje referencijom na svijet zavičajnosti (bez obzira je li ta
referencija autobiografski motivirana ili nije), tj. predstavljanjem svega onoga što smo nazvali
etnomentalitet određenog kraja (svakodnevni život, običaji, narodno stvaralaštvo, mentalitet…).
Oba vida regionalizacije književnog diskursa metodički su izuzetno potentna i korisna za nastavu
– prvi od njih osobito za nastavu jezika, a drugi osobito za nastavu književnosti (premda se mogu
koristiti u nastavi svih područja predmeta hrvatski jezik), ali i za ostvarenje najrazličitijih
odgojnih ciljeva, s naglaskom na njegovanju humaniteta, zavičajnosti te domoljublja općenito,
koji se osim na satovima književnosti mogu realizirati i na satovima razrednog odjela ili pak u
izvannastavnim aktivnostima (zavičajna nastava, povijesne, literarne i recitatorske družine…) S
obzirom na temeljni karakter i intenciju diskursa, došli smo do uvida u postojanje nekoliko
različitih tipova regionalizacije – «neutralna» regionalizacija, regionalizacija u svrhu idealizacije,
socijalnokritička regionalizacija, regionalizacija u ironičko-satiričko-parodijskom modusu te
mješovit, višefunkcionalan tip regionalizacije. Svaki smo tip zasebno analizirali, navodeći
primjere tekstova iz naših čitanki i njihove specifičnosti, s kratkim osvrtom na potencijale svakog
pojedinog tipa u rakursu nastavne obrade.
Upravo stoga što su tekstovi nastali na usmenoknjiževnim poticajima, kako sadržajem,
tako i svojim formalnim obilježjima, nešto «udaljeniji» od suvremena čitatelja i njegova načina
života, potrebno ih je izuzetno respektirati i pridavati im dodatnu pažnju u nastavi hrvatskog
jezika. Takvi su tekstovi neizostavni jer na zanimljiv i originalan način zrcale elemente poetike
usmene književnosti s kojom mlade čitatelje neupitno treba upoznati kao s temeljnim dijelom
narodne baštine. Isto tako, upravo se «regionalni» tekstovi mogu izvrsno iskoristiti kao
lingvostilistički modeli i predlošci za upoznavanje s pojedinim hrvatskim narječjima, dijalektima
i govorima. Zbog izuzetno brzog procesa transformacije naših narječja koji se odvija posljednjih
desetljeća - što dovodi do nestanka mnogih leksema, pa i do potpunog nestanka pojedinih
lokalnih govora – takvi će tekstovi vrlo često biti jednako poticajni i korisni kako za govornike,
tako i za negovornike određenog narječnog idioma. Naravno, neupitno je da se mladim
čitateljima moraju ponuditi i «pravi» narodni ostvaraji, kao nezaobilazni vrhunci paralelne
književne matice. Samo se na taj način, uvažavajući cjelokupnost nacionalnog književnog
izričaja, u odgovarajućoj mjeri mogu ostvariti temeljne zadaće nastavnog područja književnosti:
«spoznavanje i doživljavanje, tj. primanje (recepcija) književnih djela; razvijanje osjetljivosti za
književnu riječ; razvijanje čitateljskih potreba; stvaranje čitateljskih navika; osposobljavanje za
samostalno čitanje i primanje (recepciju) književnih djela»2. Također, samo se na taj način mogu
ostvariti mnogobrojni «mali» zadaci (kako obrazovni, tako i odgojni, funkcionalni i
komunikacijski) kojima se, obrađujući svaki pojedini tekst, u prvom redu razvijaju pozitivne
etičke vrijednosti i estetski ukus učenika, izgrađuje svestrana osobnost i njeguje «bogatstvo
različitosti».

2
Ovo su zadaće kako ih određuje Nastavni plan i program za osnovnu školu, u okviru Hrvatskog nacionalnog
obrazovnog standarda iz 2006. g.
 Literatura

Primarna:
Babić, Nada – Golem, Dinka – Jelčić, Dunja: Dveri riječi 5, Profil, Zagreb, 2006.
Babić, Nada – Golem, Dinka – Jelčić, Dunja: Dveri riječi 6, Profil, Zagreb, 2004.
Babić, Nada – Golem, Dinka – Jelčić, Dunja: Dveri riječi 7, Profil, Zagreb, 2004.
Babić, Nada – Golem, Dinka – Jelčić, Dunja – Đurić, Ivan: Dveri riječi 8, Profil, Zagreb, 2005.
Bežen, Ante – Jambrec, Olga: Hrvatska čitanka za V. razred osnovne škole, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2001.
Bežen, Ante – Jambrec, Olga: Hrvatska čitanka za VI. razred osnovne škole, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2003.
Bežen, Ante – Jambrec, Olga: Hrvatska čitanka za VII. razred osnovne škole, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2003.
Bežen, Ante – Jambrec, Olga: Hrvatska čitanka za VIII. razred osnovne škole, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2000.
Diklić, Zvonimir – Skok, Joža: Žubor riječi 5, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Diklić, Zvonimir – Skok, Joža: Sjetva riječi 6, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Diklić, Zvonimir – Skok, Joža: Žetva riječi 7, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Diklić, Zvonimir – Skok, Joža: Darovi riječi 8, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
skupina autora: Krila riječi 5, Školska knjiga, Zagreb, 2006.
skupina autora: Krila riječi 6, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
skupina autora: Krila riječi 7, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
skupina autora: Krila riječi 8, Školska knjiga, Zagreb, 2007.

Sekundarna:
Benčić, Živa – Flaker, Aleksandar (ur.): Ludizam – zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća,
Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta: Slon,
Zagreb, 1996.
Bošković-Stulli, Maja: Usmena književnost kao umjetnost riječi, Mladost, Zagreb, 1975.
Buinac, Milica: Progresivno u književnom stvaralaštvu za djecu, u: «Umjetnost i dijete», Zagreb,
1982, XIV, br. 78
Detoni-Dujmić, Dunja: Ljepša polovica književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
Hranjec, Stjepan: Zipka vu horvatskom cvetnjaku, Zrinski, Čakovec, 1991.
Hranjec, Stjepan: Hrvatska kajkavska dječja književnost, Zrinski, Čakovec, 1995.
Hranjec, Stjepan: Funkcije interferencije, tekst u rukopisu, Čakovec, 2008.
Kekez, Josip: Prva hrvatska rečenica; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988.
Kekez, Josip: Usmena književnost, u: Uvod u književnost, ur. Škreb-Stamać, Globus, Zagreb,
1986.
Nastavni plan i program za osnovnu školu, «Narodne novine» 102/2006.
Pavletić, Josip: Poetika korelacije, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Težak, Dubravka – Težak, Stjepko: Interpretacija bajke, DiVič, Zagreb, 1997.
Zalar, Diana: Poezija u zrcalu nastave, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.