Magda Kraus – Tko je ubio Djeda Mraza

Obrada: www.balkandownload.org

1. Matiša Matić ili potraga za izgubljenim TUNE-om s čačkalicom u zubima, jedanaest

razloga za zlovolju, mali mozak kao skladište nepotrebnih podataka, te psovka s poantom

- Bemti tune! – bijesno je promrmljao Matiša Matić upristojenu inačicu inače najdražeg glagola u
hrvatskom jeziku, dok je u pozi Kosovo Republika (doduše, bez one napola prerezane lopte na glavi), s
čačkalicom zataknutom među zube, čučao ispred moćne Hi-Fi linije, divljački vrteći veliki crni gumb na
kojem je pisalo TUNE. Jer, na koju god stranu da ga je zarolao, to jest na koju god od moguće dvije,
bilo ulijevo bilo udesno, membrane na metar i dvadeset centimetara visokim zvučnicima tutnjale su
uvijek isto.
Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!
– Bemti programe, sve skupa, koliko god da ih ima!
A bilo ih je. Ulijevo: Prvi kanal, Radio Medvednica, Porodični radio i Svijetloplavi 9. A udesno još
kudikamo više: Zatvoreni radio, Neradni radio (na glavnoj frekvenciji), Radio 1001, Drugi kanal, Radio
Ivan, Treći kanal, Kaptolski radio, Porodični radio, Neradni radio (na rezervnoj frekvenciji) i Radio za
slijepe, nijeme i gluhe. A uz tek neznatne eterske smetnje i susjednodržavni Radio Kekec. I na svima
isto.
Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!
- Bemti džinglbel! – siknuo je Matiša ukrasivši pritom zelenkasto staklo displeja službenog radio
prijemnika kapljicama osobne pljuvačke, pri čemu mu je ispala čačkalica, pa ju je morao pokupiti,
obrisati o hlače i ponovo zabiti među zube. A zvučnici su uzvratili s Oh, what fun it is to run in a one-
horse open sleigh! Pa odmah zatim i s Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin! Cin-cin ciin, cin-cin
ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!
Zašto je Matiša danas ovoliko zle volje? O, bilo je za to najmanje jedanaest razloga. U ovih par sati,
otkako ga je iz uobičajeno ružnog sna (o kojem će nešto više riječi biti malo kasnije) probudila radio-
budilica (pogodite s kojom melodijom!), uspio je sudjelovati u cijelom nizu nesretnih događaja i to
sljedećim redom (kronološki): 1. već prvim mlazom promašio je WC-školjku te smočio dasku i otprilike
pola kvadratnog metra podnih pločica, a zatim od iznenađenja i vlastite gaće, s kojima je onda na
brzinu obrisao proliveno te ih ubacio u vešmašinu, 2. porezao se prilikom brijanja jer si je tom istom
britvicom njegova žena Darinka večer ranije strugala nožne dlakurde pa je otupila oštricu (hm, dakle
ispada da se porezao tupom britvicom, ali to tako doista biva), 3. otrpio je pet minutni uobičajeno
nadahnut Darinkin monolog na temu Uloga izrabljivanih žena u odijevanju nesposobnih muževa samo
zato što u golemom regalu koji je prekrivao cijeli jedan zid spavaće sobe nije uspio sam pronaći čiste
gaće, 4. zbog pokvarene automobilske sirene nije se mogao upuštati u zvučne dvoboje bijesnog
trubljenja protiv ostalih vozača, nego je morao nafrljiti radio do daske (pogodite koju je melodiju pri
tome bio prisiljen slušati!) zbog čega je nakon polusatnog mic-po-mic gmizanja iz auta izašao skroz
frustriran, 5. zbog preglasnog slušanja radija tijekom vožnje nije uspio čuti mobitel, zbog čega je sa
zakašnjenjem doznao za izvanredni jutarnji kolegij kod Glavnog i Odgovornog, a kad je pristigao ("O,
kolega Matiću, pa vi ste se ipak udostojili nazočiti ovome, za vas pretpostavljamo sasvim nevažnome
skupu!") odmah mu je bilo jasno da su do tog trena svi ovogodišnji plansko-programski promašaji već
složno svaljeni na redakciju Kulture ili, u prijevodu, na njega osobno, 6. po svršetku kolegija otrpio je
pet minutni uobičajeno nadahnut monolog Zamjenika Glavnog i Odgovornog na temu Zašto bi za sve
nas bilo najbolje da se Kultura ugasi, sa zaključkom da će se to svakako i dogoditi ukoliko do Božića
("Do ovog Božića, kolega Matiću!") ne bude objavljena ta jedna nedostajuća, a u godišnjoj shemi
isplanirana novela ("Iliti kraći roman, kako vam drago.") 7. podigavši telefonsku slušalicu nakon što se
vratio u svoju kancelariju, otrpio je kratak ali dužini trajanja obrnuto proporcionalno žestok Darinkin
monolog na temuČemu služi kancelarija ako nikad nisi u njoj, 8. tek što je spustio slušalicu, telefon se
ponovo oglasio pa je odslušao nešto duži ali nimalo manje žestok Darinkin monolog na temu Uloga
daske na WC-školjki, 9. otišao je do automata gdje je iz nekog neobjašnjivog razloga pritisnuo krivi
gumb pa mu je umjesto uobičajene vruće čokolade iscurio ledeni čaj, 10. podigavši telefonsku slušalicu
nakon što se vratio u svoju kancelariju, istrpio je još jednu Darinkinu monodramu, ovaj put na
temu Zašto popišane gaće prvo treba namočiti u lavoru a ne s njima odmah u vešmašinu, 11. pritisnuo
je gumb ON na HI-FI liniji, na kojoj je čistačica, jedna gluhonijema Mara, brišući prašinu s pojačala
ostavila gumb VOLUMEN u krajnjem desnom položaju, što će reći okrenut na najglasnije, pa ga je
zvučni udar prestravljenog odbacio sve do stola gdje se zalio onim ledenim čajem, 12. itd, itd, itd...
- Jebemti radijo! – proderao se, sad već sasvim ispravo izgovorenim našim najdražim glagolom, Matiša
Matić urednik Kulture nacionalnog političko-informativno-kulturnog tjednika Hrvatski tjedan, grabeći
opet već spomenuti gumb TUNE, pokušavajući ga sada pokrenuti i na stranu za koju ovaj nije bio
predviđen, to jest prema sebi a od kućišta službenog radio prijemnika. A budući da je Matiša bio kršan
baš kao što je bio kršan i njegov zavičajni kraj, TUNE nije imao nikakve šanse. Poslušno je otpao i
otkotrljao se ispod Matišinog uredničkog stola.
- Jebemti? – sasvim se iskreno iznenadio urednik Kulture, čak toliko da se u prvi trenutak nije uspio
dosjetiti baš ničeg prigodnog što bi postavio uz izgovoreni glagol, da bi se već u drugom trenutku iz
čučeće Kosovo Republika poze skroz prizemljio u pozu šest-mjeseci-ja-imadem-pa-hodati-još-ne-
mogu-al-puzati-znadem. Te takav, u popriličnoj mjeri nalik dioptričaru kojem su netom ispale obje leće
jačeg kalibra, sunuo pod stol u potragu za izgubljenim TUNE-om. Te ga je ugledao pokraj prednje lijeve
noge uredničkog stola, ili možda zadnje desne, ovisno s koje strane se stolu priđe. Te je ispružio svoju
desnu ruku, ili možda prednju desnu nogu. Te mu je usfalilo još točno 2 centimetra i 7 milimetara do
odmetnutog gumba. Te se protegnuo još malo i... i još malo i... i tu se zaglavio. Definitivno.
- O, jebemti stol! – prostenjao je Matiša, dok ga je njegov mali mozak (koji, ako je vjerovati
stručnjacima za pudinge te vrste, ljudskoj rasi služi tek kao skladište nepotrebnih podataka) istog
trena vratio dvadesetak godina unatrag predočivši mu knjigu Medo Winie zvani Pooh, koju je otkrio kao
student Pedagoške akademije te je kasnije iščitavao i iščitavao crpeći iz nje najelementarniju životnu
filozofiju. Ono što je za nekoga bio Platon, za nekog drugog Aristotel, za nekog trećeg Mao Ce Tung ili
Josip Broz Tito, za nekog četvrtog neki drugi sličan velepoštovani filozof, za Matišu je to bio medo
Winie zvani Pooh. I jedino mu nikako nije ulazilo u glavu zašto se netko, pa makar bio i mali medo,
zove Winie a ne zovu ga Winie nego ga zovu Pooh?
"To bi bilo isto kao kad se ja zovem Matiša a nitko me ne zove Matiša, nego me svi zovu nekako skroz
na skroz drukčije, na primjer Zvonko", pomislio je zaglavljeni Matiša zgroženo.
A u njegovoj glavi knjiga o malom medi s dva imena bila je otvorena na stranici na kojoj je spomenuti
medo nacrtan zaglavljen u nekakvoj rupi. Winiju, ili Poohu kako vam drago, na tom se crtežu vidi samo
stražnja polovica pokraj koje stoji Zeko (s velikim Z jer mu je to ime, a ne narodnost) i češka se po
glavi. Pokraj Matiše zaglavljenog ispod uredničkog stola, to jest pokraj njegove stražnje polovice, nije
pak stajao nitko pa je s te strane mogao biti sasvim miran (što i nije tako mala stvar ako se uzmu u
obzir sadašnja sve tolerantnija vremena u kojima policajci čuvaju pedere i lezbijke umjesto da ih...), ali
osim toga sličnost sa slikom iz knjige bila je naprosto frapantna, a Matišin ju je veliki mozak (nakon
svega par sekundi pripremnih radnji) odmah prepoznao. Te natjerao svog zaglavljenog vlasnika da još
jednom zastenje. Ovoga puta: - Jebemti Vinipua da ti jebem! - I da odmahne glavom tjerajući iz nje na
taj način nepotrebno malomoždano smeće. I da pri odmahivanju tom istom glavom drmne ravno po
slavonskom hrastu (uvezenom iz Italije od kojeg je Šavrić ispilio dijelove za njemačkog proizvođača
koji ih je proslijedio austrijskom dileru uredskim namještajem) od kojeg je bio izrađen stol. I da ispusti
jedan bolni Ajaooj! zbog kojeg je umalo progutao svoju čačkalicu.
A iz onih metar i dvadeset zvučnika, valjda već milijarditi put tog dana, krenulo je opet.
Cin-cin ciin, cin-cin ciin...
I tako će najmanje još desetak dana. Skroz tamo do Božića. A najvjerojatnije i do Nove, jer ovdje, kod
nas, ionako je sve izmiješano i pobrkano, pa se već dugo ne zna kome zvončići zvone, a još manje od
kada i do kada. I prava je sreća, razmišljao je Matiša Matić, da smo se barem Srba riješili, jer da nismo
po pravoslavnom kalendaru zvončićalo bi i duplo duže, ako ne i duže. I jedino je frka što je u
posljednje vrijeme ovdje sve više Kineza, a oni su po tom pitanju stoput gori od Srba. Pa njihova je
Nova, jebate, skoro usred ljeta!
Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!
- Jebemti... – zaurla zaglavljeni Matiša čvrsto stišćući prokleti TUNE u šaci na svojoj prednjoj desnoj
nozi, a slavonski hrast i naknadno nanesena tri sloja laka za drvo tek su neznatno prigušila
gromoglasne decibele iz njegovog istreniranog ganga-grla.
Ali, nedostajala je poanta. Jer psovka bez poante je, kao što reče Matišin zemo Stipe Pletivuna,
pomoćnik glavnog urednika Glasa katekizma (jednog sasvim marginalnog ali od Majke Crkve poprilično
dojenog časopisa) "To ti je ka da si prdnija a da ne vonja!".
Pa Matiša pokuša još jednom (naravno, ne prdnuti nego opsovati): - Jebemti...
A zvučnici: Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!
A Matiša: - Jebemti...
A zvučnici: Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!
- Jebemti...
... cin-cin-cin-cin-cin ciiin!
- ... Božić!!!!

Matiša Matić, urednik Kulture, ne voli:

1. kad ga zajebavaju njemu nadređeni
2. kad popiša dasku na WC školjki
3. prosjake na raskršću Vukovarske i Držićeve
A voli:
1. zajebavati sebi podređene
2. način na koji razmišlja medo Winie zvani Pooh
3. zvuk koji proizvede fascikl kad ga zvizneš o stol.

2. Stela i Marina ili jedno oko viška, električni tamponi, sasvim primjerena božja kazna,
sedam Gorana (i trojica drugih), nešto malo filozofiranja o dlakavosti muškog roda
uz spominjanje tri praščića, te što se dobije kad zbrojiš dvije umjetne plavuše

Stela se po ne znamo koji put katapultirala iz svoje stolice, zabila odostraga ruku pod minicu i iščupala
si zadnji dio tangi iz... iz... iz procjepa na donjem dijelu svojih leđa (uh, ovo zvuči kao da cura ima
Podsusedski kamenolom umjesto guzice. Dakle...) iščupala si tange iz dupeta, pa se uz dubok uzdah
olakšanja što više nije u neposrednoj opasnosti da bude prepiljena na dvije polovice, strovalila natrag u
stolicu.

"Definitivno su mi pretijesne!", pomislila je Stela na rubu živčanog sloma. "I stalno mi se uvlače."

- Pretijesne, a? – prokomentirala je njezina cimerica Marina, tajnica redakcije Kulture, ni ne podigavši

nosinu iz Moderne žene, gdje je duplericu zauzimao Brad Pitt u suknjici tek koji centimetar dužoj od
ove Steline. Stara fotka sa snimanja Troje.

"Ova kao da ima oči i na čelu!", pomislila je Stela. "Barem jedno oko viška. Nevidljivo. Kao onaj, kako
se ono zvao, onaj veliki koji je živio u nekakvoj spilji i hranio se ljudima." Stela se stresla od užasa.
"Odvratno! Žderati ljude! I to sirove. Sa crijevima i sa svime onim unutra. Bljak!"

- Pa se uvlače, a? – oglasila se ponovo Marina.

"Kako mu je bilo ime? Znam da je isto kao ona debela, dosadna knjiga koju sam u gimnaziji imala za
lektiru, ona u kojoj se onaj stari pisac, ili glumac, ili što već je, ubije tako da se popiša po žicama kroz
koje ide struja." Na trenutak je zakočila u mislima, a zatim nastavila. "Tu su muški skroz u prednosti
pred nama ženskama, nema teorije da bi se i mi mogle ubit na taj način, osim da prvo sjednemo na
žice a tek se onda popišamo."

- To baš zna ić na živce, jel da? Pitam se nije li i on imao sličnih problema na snimanju filma?

Pa se sad i Stela navirila preko stola, pogledala fotografiju sa slavnim glumcem u suknjici, pomislila
"Mmmm, opće mu ne stoji loše taj šosek!", a zatim stručno zaključila "Ma kakvi problemi! Za takve
face kao što je Brad Pitt sve se šije točno po mjeri. Nema šanse da su i njegove tange bile ovako
tijesne." A naglas je (glasom koji joj je u pubertetu pretrpio kontramutaciju pa se iz visokog dječjeg
pretvorio u još viši, rekli bismo bespolni, sasvim nalik onom kastriranih Bečkih dječaka dok u falsetu
razvaljuju Jingle Bells kao sada s radija) nevino zacvrkutala: - Čuj, Marinice, ja uopće ne kužim o čemu
ti to pričaš.

Marina je teška srce odlijepila oči s Bradovog pupka, pa ih zalijepila na svoju cimericu, pri čemu joj je
nosina tek neznatno zaklanjala pogled, i pomislila "Zblajhana vrišteća glupača!", pa je rekla: - Pričam o
tvojim tangama, srce. I ak te baš zanima, opće mi nije jasno kak se usudiš tak nešto stavit na sebe
kad je vani minus pedeset? Da nemaš kojim slučajem električni tampon za grijanje, a?

"Hm, električni tampon? Pa to uopće ne zvuči loše!", pomislila je Stela zainteresirano. Onda je još malo
porazmislila na istu temu. "Hm, ali što ako imam menstruaciju? Električni tamponi su valjda na struju,
a znam da si voda i struja međusobno baš ne pašu, tog se sjećam iz kemije, ili je to bila fizika, jedino
ne znam jel se i menga ubraja u vodu? Doduše ona poslovica kaže da krv nije voda. Al
nekakva tekućina ipak je. Osim na početku menge kada je onak više kao... kao... čokolada." A na glas
je upitala: - Jel ti to iz časopisa?

- Koje?

- Pa to, o električnim tamponima.

- Ma neee, to sam ja samo onak – rekla je Marina i odmahnula rukom kao da tjera komarca (nekog
mutiranog, zimskog), a onda joj je nešto sinulo pa je zabezeknuta uzviknula: - Isuse! Nisam imala
blage veze da su ih zaozbiljno izmislili! Te električne tampone, mislim! Kaj ih ti stvarno koristiš?!

"Zblajhana sisata glupača s perajama umjesto stopala!", pomislila je Stela, a zatim mrtva-hladna
rekla: - Pa naravno.

A dragi Bog ne voli kad netko laže, toliko jako ne voli da si je onomad dao truda prvo postati ka-ve
klesar a zatim i uklesati to u onaj tvrdi sinajski kamen, pa je istoga trena kaznio Stelu sasvim
primjerenom kaznom.

"Au!" zavapila je Stela u sebi, nakon što su joj se tange ponovo uvukle u... u... (u književnim oblicima
ove vrste ne bi se smjelo pretjerivati s prostačenjem iz najmanje tri razloga i to: 1. laka štiva ovog tipa
namijenjena su široj čitateljskoj publici, 2. znatan postotak šire čitateljske publike čine katolici, i 3. u
širu čitateljsku publiku ubraja se i moja majka. Dakle:) ... u tamo gdje su joj se već imale običaj
uvlačiti.

A Marina se, skupa sa svojom nosinom u Modernoj ženi, upravo nalazila u dubokoj nedoumici kojeg bi
između ponuđenih deset muškaraca iz hrvatskog javnog života ona osobno izabrala kao
najseksipilnijeg. Naime, nakon dugotrajnog usuglašavanja stavova sa samom sobom, trenutno se
troumila između tri Gorana: Višnjića, Ivaniševića i Karana. A Stela je blicnula preko stola i vidjela
gomilu lažnoplavih kovrča ispod kojih je virila nosina zabijena među fotografije nekih muškaraca, pa je
opet pomislila "Ma kako se zvao onaj s jednim okom?" Pa se malo odigla sa stolice (što je iskoristila i
za izvlačenje uvučenih tangi) i navirila prijeko. Prema Modernoj ženi. Odmah je prepoznala sedam
Gorana: Višnjića ("Joj, pa to je onaj doktor iz američke hitne pomoći! Isuse, kak je zgodan!"),
Ivaniševića ("To je onaj tenisač s jahtom. Najviše volim kad se slika ovak u boksericama! Ili su mu to
kupaće gaće?"), Karana ("To je onaj harekrišna pjevač. Košulja mu je uvijek tak seksi raskopčana! I
ima prekrasnu kosu!"), Navojca ("To je onaj glumac koji ima brata koji je isto glumac, al mislim da se
ne zove isto Goran. Mislim, kad bi se zvao to bi bilo bedasto, ne?"), Milića ("To je onaj iz Dnevnika koji
putuje po svijetu!"), Grgića ("E, i on je glumac, al on nema brata. Ili možda ima?") i Bregovića ("Aaa,
to je onaj dirigent u roza odijelu!"), te po jednog Radu ("Pa to je onaj koji je glumio onog kralja, kak se
ono zvao, što šepa tamo po Brijunima!") i Tarika ("Isuse, ja ne bi znala odgovorit ni na jedno pitanje u
Milijunašu!"), a jedino nije prepoznala Zdravka Zimu ("Hm, ovog ne znam. Zgodan je al mislim da nije
ni glumac ni pjevač. Osim možda operni?").

Za to vrijeme Marina je još malo žirirala pa je jedan Goran ispao, te su u finalu ostala samo dvojica.
Onaj raskopčani i onaj u boksericama (ili su mu to kupaće gaće?). I kojeg sad izabrati? "Depilirane ili
rutave grudi?" dvoumila se Marina nad teškom odlukom. "Rutave ili depilirane?" Pa je u razmišljanje
ubacila i ponešto vlastitog iskustva po tim pitanjima "Ak su rutavi kad im ljubiš grudi moraš jako pazit
kak to radiš, jer ti se dlačice znaju zalijepit za jezik, il kaj je još gore odu ti skroz u grlo pa se tam
zaglave, a nije zgodno da on primijeti kak si u tim trenucima guraš prste u usta ili da te čuje kak
hraktaš, a opet s druge strane baš je fora kad ih poslje svega onak čupkaš i frčkaš s kažiprstom. A ak
su frajeri glatki onda ih možeš bez straha lizat kolko te god volja, jedino kaj poslje svega nemaš kaj
delat s kažiprstom."

"Rutave ili depilirane grudi?", razmišljala je. "Depilirane ili rutave? Hm."

A Stela je u sebi zavapila "Isuse, kak se zvao onaj s okom?!"

- Čuj, Stela, moram te nekaj pitat – oglasila se tad Marina.

- Pa pitaj - rekla je Stela rezignirano.

Marina je podigla glavu, skupa s nosinom, i upitala: - Jel više voliš depilirane il dlakave? - a Stela je
pomislila "Isuse, nije valjda opet nekakav glupi test? Koji je ova kravetina već tajno riješila pa se sad
pravi pametna?", a glasno je upitala: - Misliš noge?

- Čije noge? – začudila se sad Marina.

- A otkud ja znam na čije si ti mislila?

- Nisam na ničije.

- Kako nisi? Pa sad si me pitala jel više volim depilirane ili dlakave, ne?

- Ma ne nogeee. Frajereee! – precizirala je Marina.

- Aaaa too – rekla je Stela s neizmjernim olakšanjem, jer se ipak nije radilo ni o kakvom testu. I još je
rekla Hmmm kao da duboko razmišlja o dlakavosti muškog roda. A zapravo i jest duboko razmišljala,
ali ne o muškim dlakama nego više onako, o muškarcima u kompletu, u cijelosti. To jest općenito.
Naime, razmišljala je koliko je već vremena prošlo otkako je zadnji put s nekim frajerom uopće dosegla
stupanj veze dovoljan da se eventualno razmišlja o njegovim dlakama. Onda se dosjetila da će na
Božić biti pune dvije godine otkako je prekinula s Vaterpolistom Vilijem, to jest nisu formalno prekinuli
nego je VV (izgovara se, a i čita Veve) dobio američku stipendiju koja je podrazumijevala da je potroši
igrajući vaterpolo u Americi, a što se VV-ovih dlaka tiče, on ih nije ni imao, jer se izbrijavao po cijelom
tijelu ("Valjda da mu ne zapinju za druge igrače dok traje utakmica, ne?"), ili ih možda nije imao zato
što je bio pet, šest (sedam, osam...) godina mlađi od Stele ("Pa je možda još bio premlad da bi bio
dlakav, ne?"). A u prazninu izmeđutada (nulte godine nakon VV-a) i sada (dvije godine nakon VV-a)
mogla bi, uz ponešto natezanja, ugurati trojicu frajera, kojima je dozvolila da je pokupe u nekom disku
(naravno, jedan po jedan, a ne sva trojica odjednom, za Boga miloga!), i koji su bili nalik jedan
drugome kao tri praščića iz one priče o tri praščića i njihovim kućama, samo što se ovdje nije radilo o
kućama nego o autima. Naime, ta su trojica sva trojica bili tipovi s motom Autom do pič... (pardon,
rekli smo da nećemo psovati), Autom do ljubavi (bljak!) ili malo preciznije Autom do seksa. Dakle, brza
vožnja, još brži seks, i razočarane praščićje face nakon što bi shvatili što se to skriva ispod Stelinog
pušap grudnjaka. To jest, da se ne skriva ništa. A poslije trećeg praščića Stela je nekako izgubila volju
da svake noći u nekom disko klubu po pet, šest sati sisa Coca-Colu uz tutnjavu tehna ili vrištanje etna
ili zavijanje zabavnjaka ili arlaukanje narodnjaka, već je radije ostajala kod kuće s mamom,
televizorom i sapunicama, pri čemu je jedina negativna nuspojava bila upravo mama sa svojim
povremenim A što ti stalno radiš doma?, na što bi Stela u pravilu uzvraćala s Čekam da mi narastu
sise!, pa bi sve završilo s jednom od najdražih maminih poslovica, onom Svako zlo za neko dobro.
Jedino što Stela nije bila sasvim sigurna odnosi li se to na blejanje u glupe sapunice ili na čekanje sisa.

Pa je zato sada ispustila još jedan dubokoumni Hmmmm i tu se našla (odabrati po želji:) a) pred
zidom, b) u ćorsokaku, c) u nebranom grožđu, d) u kurcu (ne ne, nećemo prostačiti! Ovo se mijenja i
glasi:) d) u komi.

- Jel više voliš depilirane il dlakave? – Marina je u međuvremenu premotala vrpcu sa snimljenim
pitanjem i sad je pustila ispočetka.

"To i mene zanima.", pomislila je Stela sjetno. - Kako kada – protisnula je zatim i natjerala si usnice da
se razvuku u nešto barem koliko-toliko nalik smiješku.

- E, a kolki je tebi ovaj put ispal rezultat?! – oglasila se ponovo Marina jer je u tom trenutku u
Modernoj ženi okrenula stranicu na vrhu koje je pisalo Provjerite svoje znanje.

Stela se sledila. "Znala sam da će me to pitati!", uspjela je onako sleđena pomisliti. Jer, ako joj je išta
u životu išlo na živce onda su to bili testovi znanja. Istine radi, postojala je cijela gomila drugih
živcirajućih stvari, u širokom rasponu od maminih savjeta na temu kako prepoznati pravog muškarca
do mitesera na nosu, ali na vječnoj ljestvici nerviranja već spomenuti testovi bili su plasirani pri samom
vrhu.

- Čemhdesdmhva – promrmljala je Stela.

- A?

- Čemhdesdmhvadvaboda.

- Ništa ja tebe ne kužim. Daj to malo razumljivije, ne?

- Četrdeset dva boda – procijedila je Stela.

- A ja četrdeset tri! – slavodobitno je uzviknula Marina.

"Znala sam.", pomislila je Stela frustrirano, a odmah zatim i "Kladim se da ga je rješavala dvaput!"

Međutim, oba su se ta broja, pod rubrikom rezultati u dnu iste stranice, nalazila u najslabijoj grupi
bodova, onoj između 0 i 45, kraj koje je pisalo Naš savjet: uzmite neplaćeni godišnji, nabavite si
dječju ilustriranu enciklopediju znanja i bacite se na čitanje. Pa su neko vrijeme cimerice provele u
crkvenoj tišini. A onda je Marina zabila nosinu u prste na svojim rukama i počela ih naizmjence podizati
i spuštati. Drugim riječima rečeno, nešto je računala. Dok ju je Stela napeto promatrala.

- Osamdeset pet! – uzviknula je Marina nakon kojih desetak minuta, pa je pojasnila – Zajedno imamo
osamdeset pet bodova!

Pa su se obje plave glave ponovo nadvile nad Modernu ženu. A tamo pokraj grupe 85 do 100 bodova
pisalo je Čestitamo! Vaše je znanje na zavidnoj razini!

- Na zavidnoj razini? – ponovila je Stela sumnjičavo.

- Na zavidnoj razini! - uskliknula je Marina slavodobitno. - Evo vidiš kaj se dobije kad zbrojiš dve
umjetne plavuše! A svi vele da smo glupe!

"Što ona i je", pomislila je Stela. "Osim što zna varati."

"Što ona i je", pomislila je Marina istovremeno. "A ne zna ni varati."

A iz kancelarije na drugom kraju hodnika začuo se urlik: - Stela!

Pa se Stela ponovo katapultirala iz stolice, ali ne zbog urlika nego zbog tangi, te je ponovila sve ono s
početka ovog poglavlja. S tom razlikom da je to sada bilo popraćeno pakosnom Marininom facom.

- Stela!! – urliknuo je urlik još jednom.

- Zove te šef – prevela je Marina.

- Stvarno? – uzvratila je Stela pomislivši "Kad imaš toliku nosinu onda je hoćeš-nećeš moraš gurati u
tuđe stvari."

- Stela!!!

- Evo, vidiš – rekla je Marina pokazavši rukom prema vratima.

A Stela je krenula točno u tom smjeru, a onda je, baš kad su joj usta bila najbliže Marininim ušima,
zavrištala onim svojim kontramutiranim bečkodječjim falsetiranim glasom koliko god je glasnije mogla:
- Dolaziiiiim!!!

Stela ne voli:

1. sireve s rupama, jer je uvjerena kako trgovci tu nešto muljaju

2. mamine poslovice, a posebno onu da jabuka ne pada daleko od stabla

3. kad na ulici za njom zvižde klošari, pijanci i radnici Čistoće

A voli:

1. nositi minice i farbati kosu u plavo

2. gledati muškarce u boksericama, kupaćim gaćama i raskopčanim košuljama

3. proizvoditi glasne mpa mpa zvukove nakon što stavi ruž na usne

Marina pak ne voli:

1. silu teže, jer negativno djeluje na njezine velike grudi

2. svoja golema stopala (broj 44, koji sastruže svaki put čim kupi nove cipele)

3. dokumentarce u kojima krokodili podmuklo napadaju žedne antilope

A voli:
1. čitati ženske časopise kao što su Moderna žena, Zaposlena žena, Žena i žena, Njegovana žena, Žena
21. vijeka, Tip-top žena, Žena je žena i Žena

2. pobijediti Stelu u rješavanju testova znanja u ženskim časopisima, zbog čega je spremna i varati

3. farbati kosu u plavo i nositi minice.

3. Nevidljivi glas urednika Kulture, jedna neuspjela metamorfoza, govor guzice, o klanju ili
kako je Matiša klao samog sebe, pa još malo o klanju (u umjetničke svrhe), zatim o
stričevima, te na kraju o jednookima ali bezuspješno

Uz lupkanje potpetica Stela je umarširala kroz vrata na kojima se blještala (zahvaljujući čistačici Mari,
gluhonijemoj ali sa sasvim ispravnom pljuvačnom žlijezdom) mjedena pločica (vraga
pločica, ploča veličine omanje školske table!) na kojoj je pisalo REDAKCIJA KULTURE, pa ispod toga
(dvostruko većim slovima) UREDNIK, a ispod toga (dvostruko većim slovima od onih dvostruko većih)
MATIŠA MATIĆ prof., i još iz zaleta zacvrkutala: - Evo me, Stiiižeeem! - A onda je zabremzala, jer
urednika Kulture nije bilo nigdje na vidiku.

Stela se okrenula i lijevo i desno, i vidjela sljedeće (s lijeva na desno): lijevi štok na vratima, fikus (ili
možda filodendron, to je uvijek brkala), ogroman zvučnik iz kojeg je zvončićalo nešto za što joj se
učinilo da je danas već čula, nešto jako poznato mada se nije mogla sjetiti što točno, uramljeni poster
neke nogometne momčadi u dnu kojeg je pisalo Sezona 2003/2004. ("Mmmm, opće im ne stoje loše te
kratke hlačice!"), uramljeni državni grb, uramljeni poster skoro skroz iste nogometne momčadi u dnu
kojeg je pisaloSezona 2004/2005., neuramljeno raspelo, vitrinu s Hi-Fi linijom, urednički stol, uramljeni
poster one iste nogometne momčadi u dnu kojeg nije pisalo o kojoj se sezoni radi, ali je pisalo Bili uvik
u srcu, još jedan ogroman zvučnik iz kojeg je zvončićalo ono isto jako joj poznato, još jedan fikus (ili
možda filodendron), te na kraju desni štok na vratima, ali od urednika ni traga ni glasa. Trenutak
kasnije stanje se promijenilo u samo "ni traga" jer se glas oglasio. Odnekud.

- Gdje si? – pitao je glas.

- Tu sam – odgovorila je Stela najpreciznije što je mogla. I pomislila "Isuse, nevidljivi glas urednika
Kulture!" I podigla glavu prema stropu. Ali gore nije bilo ni Isusa ni urednika, već samo imitacija
starinskog lustera. Ukrašenog modernom paučinom.

A glas je rekao: - Stela!

A Stela je rekla: - Molim?

A glas: - Priđi bliže.

A Stela: - A kamo točno?

A glas: - Pa do stola!

Pa je Stela prišla stolu i zavirila u pepeljaru i u šalicu s olovkama i u još neke takve posude u koje bi se
mogla smjestiti jedna prosječna žaba. Zašto sad žaba? E pa zato što se Stela u tom trenutku prisjetila
one priče o princu (ili se možda radilo o kraljeviću, to je uvijek brkala), koji se na neku foru pretvorio u
žabu, pa je tamo kraj svoje bare zaskakivao kojekakve princeze ("Perverznjak jedan! Fuj!")
moljakajući ih da ga poljube ("Odvratno! Bljak!"), što je jedna na kraju i učinila ("Glupača je vjerojatno
bila slijepa od rođenja!"), pa se žaba pretvorila natrag u princa, pa se vjenčala s tom princezom ("Njoj
je vjerojatno bilo svejedno, jer je i dalje bila slijepa."), pa je Stela sasvim logički zaključila ako je takva
metamorfoza bila moguća s jednim princem, zašto onda ne bi bila moguća i s jednim urednikom
Kulture? Ali, ni u pepeljari, ni u šalici s olovkama, ni u još nekim sličnim posudama nije bilo nikakve
žabe, pa je Stela rekla: - Evo, prišla sam do stola. I što sad da radim?

A nevidljivi glas urednika Kulture je rekao: - Zaobiđi stol, jebemti!

Pa ga je Stela zaobišla i našla se oči u oči s... (hm, nije baš oči u oči, možda bi bolje bilo reći licem u
lice, mada ni to ne bi bilo baš najpreciznije, pa neka onda bude...) i našla se točno nasuprot Matišinog
pod stolom zaglavljenog debelog dupeta. I pomislila "Isuse, koliku ovaj guzicu ima!"

A u tom trenutku ista je guzica rekla: - Jesi tu?

U stvari, naravno da to nije rekla guzica (kao što je poznato one znaju ispuštati zvukove, ali ih ne
znaju artikulirati u riječi), već je to izgovorio njezin vlasnik, to jest urednik Kulture osobno, samo što je
pitanje doprlo nekako upravo iz tog pravca, pa...

- Tu sam – odgovorila je Stela. I odmah uzvratila protupitanjem: - A što vi, šefe, radite ispod tog stola?

A Matiša je ljutito zaroktao: - E ako ćemo pravo, ne radim baš ništa! A jel znaš zašto ne radim ništa?!

Pa je Stela malo porazmislila prije nego li je odgovorila, a kad je odgovorila odgovor je glasio: - Zato
što se odmarate?

"Jebate!", pomislio je urednik Kulture zaprepašteno. "Šta tim umjetnim plavušama stavljaju u boju za
kosu?!" A naglas je bijesno zagangao: - Ne odmaram se, nego sam se zaglavio!

- A zašto ste se uopće zavlačili pod stol? – upitala je Stela nevino. I još je htjela dodati Kad ste tako
debeli, ali se u zadnji čas predomislila.

- Tražio sam tune! – zaurlao je Matiša, pa je tamo, u polumraku ispod stola, otvorio šaku i pogledom
punim mržnje prostrijelio otpali Hi-Fi gumb. A onda ga brzo ponovo stisnuo i zaurlao nastavak: - Jel ti
sad jasno?!

Steli, međutim, nije bilo jasno baš ništa. To jest nije joj bilo jasno barem nekoliko stvari. Prva, zar tune
nisu ribe? Druga, ako jesu, a čini se da jesu, otkuda uopće tune u redakciji Kulture? Treća, ako je već
netko i donio nekakve ribe u redakciju, zašto ih je stavio pod urednički stol, a ne u frižider? Četvrta, s
mjesta gdje je trenutno stajala nije mogla vidjeti baš ni jednu tunu. Peto, a ni nanjušiti. Itd, itd, itd...

- Alo, jel čuješ ti mene?! – začulo se ispod stola, a Stela je pomislila "Hura, ovo je skroz lagano
pitanje!", pa je veselo zacvrkutala: - Čujem! - A zaglavljeni urednik se odmah zaderao: - Pa šta onda
čekaš?! - Tako da njezino veselje nije bilo dugog vijeka.

- Ne razumijem pitanje – priznala je skrušeno, na što je Matiša promrmljao nešto kao Mmgfljrmgnh!, a
onda zaurlao: - Vuci me van!

Nekoliko minuta kasnije...

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

... sve je opet bilo na svom mjestu, to jest čačkalica u Matišinim ustima, Matiša u svojoj uredničkoj
stolici, TUNE utaknut na staro mjesto na HI-FI liniji, a Stela u stavu mirno pokraj filodendrona (ili je to
ipak bio fikus).
Neko vrijeme Stela je sa zanimanjem promatrala kako urednik Kulture jezikom vješto premješta
čačkalicu iz jednog kuta svojih usta u drugi i obratno, a onda joj je dosadilo, pa je onom prekrasnom
kontramutacijom upitala: – A što ste me zapravo trebali, šefe?!

"Bemti, probiće mi mozak s tim svojim glasom!" pomislio je Matiša, jedva se susprežući da rukama ne
začepi uši, dok ju je odmjeravao od glave do pete i natrag, zanemarujući pri tome i glavu i pete te se
koncentrirajući u rasponu od Stelinog prsnog koša ("Ova ko da još nije ni ušla u pubertet. Od sisa ni
traga ni glasa. Moje su barem triput veće!") do donjeg ruba njezine minice ("A i noge su joj ko u
gladnih crnčića iz Afrike. Osim što joj nisu crne.").

- A ko kaže da sam te trebao? – zaroktao je tada, podrugljivo se i poširoko cereći. Da kojim slučajem
nije imao ušiju cerek bi mu glavu prepilio na pola. Točno po ekvatoru.

- Pa, zvali ste me – rekla je Stela. - Viknuli ste Stela! Stela! Stela! Točno tako – rekla je, iako, barem
što se intonacije tiče, uopće nije bilo tako, a kamoli točno.

- Znači, čula si da te zovem, ha?

- Naravno da sam čula. Ne znam tko nije, kad ste se derali kao da vas kolju.

Matiša se skamenio.

- Šta si rekla?! – upitao je drhtavim glasom.

- Rekla sam da sam čula kako me zovete.

- Ne to, ono drugo.

- Rekla sam da ste se derali kao da vas kolju, jeste na to mislili?

- Tko me kolje?! – uzviknuo je Matiša, odjednom mrk kao mrki medvjed.

- Ma nitko, šefe, to se samo tak kaže – požurila je objasniti Stela. - Mislim, kad se netko dere, ne? Kao
što ste se vi, šefe, ne? Malo prije, ne?

- A tko bi me to na primjer klao, kad bi me klao? – nije se dao Matiša.

- Pa, na primjer... – rekla je Stela, ali joj baš ni jedan primjer nije padao na pamet. A ni u blizinu. Pa
se još malo zamislila: - Na primjer... Na primjer... – A onda joj se ukazalo, samo od sebe, baš kao
nekima Gospa, pa je veselo ciknula: - Četnici!

Blago nama da ih imamo. Uvijek tu negdje. Pa da ih izvučemo kad zagusti. Odnosno, po potrebi.

- Četnici?! – zaprepastio se Matiša. Jer čuo je on već priče kako ih ovdje, u našem nacionalnom
informativno-političko-kulturnom tjedniku još uvijek ima.

- Ili ustaše! – dosjetila se Stela.

A Bogu hvala i njih se nađe. Kad zatreba. Jer najvažnija je ravnoteža.

- Ustaše?! – zaprepastio se Matiša još jednom (iako je već bio zaprepašten, pa nije baš logično, ali
eto...), ovaj put još i više. Jer ustaše su, na neki način, ipak naši, onako neslužbeno doduše, ali ipak.
Pa je podigao ruku i viknuo: - Čekaj malo! – Iako je Stela cijelo vrijeme sasvim mirno stajala. – Jel
četnici, jel ustaše?
"O, ne!", pomislila je Stela. "Opet nekakav test! Pa ovo je gore nego kad sam išla u školu. Tamo se
barem moglo prepisivati." Pa je slegnula ramenima i rekla: - Svejedno.

- Šta?! Tebi je to svejedno?! – zaurlao je Matiša. – Ti bi da mene kolju i to svejedno tko?!

- Pa, ovaj... – pokušala je objasniti Stela, ali je na pokušaju i ostalo.

- Mhm – mhmnuo je urednik Kulture, jer ga je sad ova blesača natjerala da se prisjeti svih onih Prvih
majeva i Dana Republike i Dana mladosti, a kasnije Malih i Velikih Gospi, i sličnih što blagdana što
državnih praznika uoči kojih se u njegovom kraju tradicionalno klalo sve što je blejalo ili meketalo. A
jadni je Matiša, ni kriv ni dužan, bio rođen s jednom velikom, za njegov zavičaj sramotnom i
neoprostivom manom, koju je cijeli svoj život teglio sa sobom te ju je, katkad s više a katkad s manje
sreće, uspijevao držati u najvećoj tajnosti. Naime, od same pomisli na krv, Matiši je dolazilo da se
istoga trena ispovraća, a od mirisa pečene janjetine dobivao je proljev bez da i jedan jedini zalogaj
uopće približi ustima. A bio je tu i taj grozni san. Prava noćna mora iz djetinjstva. A ide otprilike ovako:
njih trojica, to jest Matišin ćaća Antiša i ćaćin ćaća Matiša, po kojem je i Matiša dobio ime (sasvim
nebitno za ovu priču, ali u Matišinoj je familiji, kao i mnogima iz istog kraja, bio takav nekakav običaj
da se svi muškarci zovu naizmjence to jest Antiša i Matiša, kako bi već koji došao na red, pa je tako
ćaća ćaćinog ćaće opet bio Antiša, pa ćaća ćaće ćaćinog ćaće Matiša, a njegov ćaća Antiša, a njegov
opet Matiša, a od ovog Antiša, pa Matiša, pa Antiša, pa... itd, itd, itd. Dakle:) kleče njih trojica oko
malog bijelog janjeta, koje se svo trese od užasa jer je nepunih deset minuta ranije (iako tako malo
janje, naravno, ne zna gledati na sat) na svoje oči vidjelo što mu se dogodilo s rođenom sestricom pa
zna da to isto i njega sada očekuje, a mali Matiša guta velike komade pljuvačke i potajno žmiri i moli
se dragom Bogu da sve ovo što prije svrši pa da pobjegne iza štaglja i tamo se do mile volje ispovraća,
kad začuje svog dida Matišu kako kaže njegovom ćaći Antiši "Vrime mu je da i on šta prikolje!", na što
njegov ćaća Antiša kaže "Bogami, ćaća, imaš ti pravo. Još malo pa će i krizman bit, a nije još ništa
prikla!", pa osjeti Matiša kako mu nešto guraju u ruke, pa zaškilji na jedno oko i vidi da je to nož,
golema nožina zapravo, i još k tome sva krvava, i odjedanput nema pokraj Matiše nikoga, ni ćaće ni
ćaćinog ćaće, samo on i to malo bijelo janje i taj veliki krvavi nož, i kaže mu janje "Nemoj me zaklat,
ispunit ću ti jednu želju!", al Matiša nekako zna da se janje to s njime zajebava, jer nije janje zlatna
ribica, nit je život bajka, pa hvata onu nožekanju i podiže je visoko u zrak i taman da će zamahnuti
prema janjetu kad se dogodi nešto i stvari zamjene mjesta i sad je Matiša to janje koje leži na zemlji,
a janje je on, to jest Matiša, i zamahuje onim istim krvavim nožem dolje prema njemu, i kolje ga,
kolje, kolje...

- Šefe! Šefe, jel vam dobro? – zabrinula se Stela vidjevši kako se urednik Kulture pred njom koprca
čvrsto zatvorenih očiju, usput još i mijenjajući boje poput semafora. Doduše, nekog specijalnog i još
neizmišljenog semafora, koji umjesto crvene, žute i zelene ima samo zelenu i bijelu. Pa je tako i
Matišino lice bilo čas zeleno, čas bijelo, čas zeleno, čas bijelo.

- Da vam donesem malo vode? – ponudila se Stela.

Matiša je tada polako otvorio oči i protresao glavom kao labrador kad izađe iz vode. "Jebemti Prvi maj!
I jebemti Dan Republike! I Malu i Veliku Gospu!" pomislio je, a odmah zatim i "Šta ova glupača radi u
mojoj kancelariji?" A onda se prisjetio.

- E pa ako sam se već derao kao da me, kako ti kažeš kolju, a za kog vraga onda nisi došla?! - zaurlao
je.

Sad je pak na Steli bio red da se zbuni.

- Kako nisam došla? – iskreno se začudila. – Pa zar nisam ovdje? Zar me ne vidite? Zar sam postala
prozirna?! – zakreštala je. - Utvara?! Duh?!

- E, ako te baš zanima, imaš velike šanse da uskoro postaneš i utvara i duh, barem kad je ova
redakcija u pitanju! – viknuo je Matiša, kuckajući čačkalicom po fasciklu koji se nalazio pred njim.

Stela nije imala blage veze o čemu ovaj melje, ali nekako je instinktivno osjećala da se ne radi ni o
čemu dobrom.

- O čemu vi to, šefe? – upitala je oprezno i sa, za svaki slučaj, stišanom kontramutacijom.

- O ovome! - Matiša je zgrabio fascikl i tresnuo ga Flisss! ravno pred Stelu.

- Što je to? – upitala je Stela, iako je vidjela da se radi o fasciklu.

- To se i ja pitam! – zagangao je Matiša, iako je Stela znala da i on sasvim sigurno vidi da se radi o
fasciklu. "To što mu smrde noge, ne znači da je ćorav", pomislila je.

- Dajte da pogledam – rekla je pa zaokrenula fascikl za sto osamdeset stupnjeva i pročitala što je
pisalo na prvoj strani. A pisalo je MESAR S PREKRATKIM NOŽEM, i ispod toga STELA SVILIČIĆ, i sve
skupa slovima tipa Ariel veličine fonta 24, i sve skupa poboldano. Drugim riječima rečeno, u fasciklu je
bio njezin najnoviji roman. Kratki roman. Novela.

- Pa to je moj roman! – uskliknula je Stela.

Urednik Kulture složio je facu kao da je upravo eksao ono što ostane u tegli nakon što se pojedu svi
ukiseljeni krastavci.

- Roman, kažeš? Roman?!

- Da, roman – rekla je Stela. – Mesar s prekratkim nožem. O ubojici koji daje oglas u novine "Mesar
kolje po kućama, alat nosi sa sobom" pa se ljudi javljaju na oglas, a to su uglavnom stariji ljudi koji
više ništa ne mogu sami zaklat jer su već stari i nemoćni pa im treba pomoć, i onda taj lažni mesar
kolje njih i krade im novac i nakit i vrijedne slike i skupocjene tepihe i tak to, a jednog dana dođe u
kuću nekog isto tak starog i nemoćnog ali debelog tipa...

- A šta ti imaš protiv debelih, ha? – prekinuo ju je debeli Matiša smrknuto.

- Ništa, šefe, časna riječ! – odgovorila je Stela brzo. – Ovaj je – kucnula je svojim dugim crvenim
noktom po fasciklu - debeo samo radi postizanja efekta napetosti, ne? Inače bi bio skroz mršav, časna
riječ!

- Mhm – oglasio se Matiša, po čemu je Stela zaključila da je time ova stvar riješena, pa je mogla
nastaviti.

- Dakle, taj lažni mesar naleti na jednog debelog tipa, onak strašno debelog pa ga ne može ubit jer mu
je nož prekratak. Mislim, tip, taj debeli, ima debelo salo, ne? Mislim, poanta je u tome da je salo tog
tipa deblje, to jest duže od oštrice mesarovog noža i...

- I kažeš, to je roman?– prekinuo ju je Matiša, nevoljan da sluša o noževima i svemu tome.

- Pa da. Kratki roman. Novela – rekla je Stela. – Nešto kao krimi-novela. Novela-napetica, ne? Kak
vam drago.
- Ahm – ahmnuo je Matiša. - Ovo je znači jedna napeta novela? – Zaklatario je glavurdom. - Khm –
khmnuo je zatim. – A šta ti je tunapeto, ako smijem pitat?

- Što je napeto? Pa na primjer, to kad taj lažni mesar koji je u stvari ubojica krene ubijat onog strašno
debelog tipa, pa mu zabije nož a tip ništa, mislim živ je i sve, osim što se dere kao da ga kolju, kao što
ste se i vi ono malo prije derali, osim što njega zaozbiljno kolju, ne, iako očigledno ne onako kako bi
trebalo, ne, a mesar to jest ubojica gura taj svoj nož najdublje što može, onak do drške, ne ide dalje,
al debeli tip ima debelo salo, kao što sam već rekla, tako da je mesarov nož prekratak, pa...

- Dobro dobro dobro – prekinuo ju je Matiša, jer mu je odjednom zaleptiralo u želucu i slapovi
pljuvačke nahrupili u usta. – A kako ti se ono zvala prošla novela-napetica?

- Otrovni grincajg – ispalila je Stela kao iz topa. - Tu se radnja zbiva na tržnici gdje jedna baba...

- Prije toga si mi donijela još jednu, jel tako?

- Još dvije! Tajna tajnog prolaza...

-Ahm, da.

- ... i Smrdljiva smrt. To je bila ona o ubojstvu u ribarnici. Ali ni jednu mi niste objavili.

- Stela Stela Stela, cccccc – zacoktao je Matiša, odmahujući glavurdom. – Stvarno postaješ duh.
Postaješ prozirna. Uskoro će svi gledati kroz tebe, razumiješ?

Stela nije razumjela. Pa je to i rekla. Rekla je: - Ne razumijem.

- Da budem jasniji?

- Pa ako vam nije problem...

- Ovo što ti pišeš nisu nikakvi romani! – zagrmio je Matiša. - Ni kratki, ni napeti, ni krimi! – A onda je
shvatio da ga osoba na koju se upravo dere i koja ovog trena stoji pred njim, ama baš ništa ne
razumije. Što bi rekao onaj njegov Stipe Pletivuna "Ko da zidu govoriš". Pa je izvadio čačkalicu iz usta i
blago rekao: - Ajde sad ponavljaj za mnom. Ovo nisu romani... No, ajde ponovi, šta čekaš?

Pa je Stela ponovila: - Ovo nisu romani.

A Matiša: Ovo nisu romani.

Pa Stela: - Ovo nisu romani.

- A sad skupa sa mnom – ubacio je Matiša baš kao što bi ubacio npr. Aki Rahimovski usred koncerta
Parnog Valjka, osim što je Matiša izgledao kao da je dva do tri takva Akija progutao jutros za doručak.
Pa su neko vrijeme mantrali zajedno Ovo nisu romani, ovo nisu romani, a Matiša je podizao i ritam i
decibele, dok na kraju oboje nisu vikali, on svojim ganga-krš-baritonom, a ona svojim kontramutiranim
ultrasopranom Ovo nisu romani! Ovo nisu romani! Itd, itd, itd... Sve dok Aki Matiša nije podigao ruku u
znak stop i zaurlao: - Jel ti sad jasno?! To što ti pišeš to je... To je... To nije ništa! N! I! Š! T! A! Ništa!
Razumiješ?!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

U sljedećem trenutku Stela je zarevala kao magare. Magare s kontramutacijom. Pa je tako revući
rekla: - Znači, dat ćete mi otkaz?
- A kako da ti dam otkaz kad imaš strica?! – uzviknuo je Matiša i slomio čačkalicu.

- Imam ih trojicu – rekla je Stela i istog trena prestala revati, pa si je rukavom košulje dotjerala sjenilo
na očima (a usput je osjenčala i komad rukava), a onda nekoliko puta snažno šmrknula pospremivši si
sve svoje šmrklje natrag u sinuse. - Na kojeg ste točno mislili? – upitala je Matišu.

- Svejedno je. Stric je stric – odgovorio je urednik Kulture uz duuuuuuboki uzdah, nakon čega je
promrmljao jedno skroz nerazumljivo Mnjgljnfghhh, nakon čega više nije rekao ni riječi.

Nego je samo sjedio i šutio i zurio u uramljenu sezonu 2003/2004.

Dok je Stela stajala i šutjela.

Dok su zvučnici zvončićali.

I dok se Božić približavao.

Sve bliže.

I bliže.

A onda se Stela nečega dosjetila pa je zacvrkutala: - Šefe, kak se zvao onaj jednooki?!

Začuvši falsetirani kontramutirani i skoro neljudski glas, Matiša se prenuo iz... iz tog nečega u čemu je
već bio prije nego se prenuo, pa se sad zabuljio u Stelu kao da su ga tog trena probudili iz kome, neke
višegodišnje, neke trnoružičaste na primjer, pred kraj koje se Stela tek bila rodila, pa je do sada nije
stigao upoznati. A u međuvremenu je zaboravio kako se izgovaraju riječi. Pa je uspio ispustiti samo
jedno: - A?

- Onaj s jednim okom?! Na čelu?! Po kojem su kasnije nazvali knjigu?!

"Jel to ona mene zajebava?" pomislio je Matiša, ali u njemu više nije bilo ni snage ni volje da se svađa.
- Idi – rekao je iznemoglo. - I piši – dodao je. - Nešto s božićnom tematikom.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

4. Srećko Stolnik i depresivna ushićenost ili ushićena depresivnost, inventura inspektorskog

stola (inv. oz. "PUZ 9013-S"), zavirivanje u ladice drugog inspektorskog stola (inv.
oz. "PUZ 9012-S"), nemoguća misija sa žnirancima, kucat il ne kucat pitanje je sad,
pa onda jedno intimno pitanje, policijska fora s kalendarima i naopako utaknuta
cigareta

Viši samostalni inspektor Odsjeka istražnih postupaka Odjela za krvne delikte Policijske uprave (uh!)
Srećko Stolnik, bio je iskreno začuđen brzinom protjecanja vremena, bilo da se radilo o smjenama
godišnjih doba (tek što si prihvatio kao neumitno sve zimske radosti, od cvokotavog krmeljanja u
zaleđenom jutarnjem tramvaju i montipajtonovskog načina hodanja po nedovoljno zasoljenim
gradskim pločnicima do obrušavanja ledenih gromada s krovova zgrada i blatnog tuširanja od strane
automobilskih guma pred pješačkim prijelazima, kad eto ti proljeća!, a tek što si se pomirio s ljetnom
spoznajom da će ti najveći dio dana gaće biti znojem slijepljene za vlastito dupe a nosnice izložene
nevjerojatno širokom spektru mirisa neopranih pazuha, kad eto ti jeseni!), bilo da se radilo o nizanju
mjeseci (tek što si se navikao da ti se lozinka za kompjuterski pristup povjerljivim informacijama zove
KOLOVOZ a odziv AUGUST, pa ne moraš prije svakog uključivanja u sustav kopati po ladicama tražeći
papirić na koji si protiv svih pravila službe zapisao te izuzetno tajne podatke, terminal ti javlja da je za
oboje isteklo vrijeme važenja pa mijenjaj lozinku u RUJAN a odziv u SEPTEMBAR, i ponovo
protuzakonito zapisuj), bilo da se radilo o danima (koji su padali jedan preko drugog u prebrzom ritmu
stroja za uništavanje bivših povjerljivih dokumenata, rrrrrrrrrrrrrr i sto je listova pretvoreno u
papirnate špagete, rrrrrrrrrrrr evo i drugih sto).

S druge strane opet, s jednakom iskrenošću čudio se koliko je nevjerojatno puno vremena potrebno
najtanjoj kazaljci zidnog sata da napravi samo jedan jedini beznačajni krug. Toliko puno vremena da su
često bila dovoljna svega tri ili četiri kruga da Stolnikova krhka psiha pređe cijeli put između krajnje
točke najteže depresije (uzrokovane osjećajem prolaznosti) do krajnje točke najuzvišenije ushićenosti
(uzrokovane osjećajem neprolaznosti). Doduše, teško da bi se spomenuta stanja mogla krstiti tako
ozbiljnim nazivljem ushićenost, odnosno depresija, jer se kod njega zapravo radilo tek o laganoj
emotivnoj uzburkanosti veoma niskih amplituda od plusa prema minusu i natrag, zbog čega je
inspektor Stolnik, prosječno gledajući, najveći dio svog budnog vremena provodio nekako točno
između. Ili, na drugačiji način rečeno – nigdje. I još ga je, onako usput, cijelo vrijeme mučilo pitanje
kako nazvati to specifično stanje svoje svijesti. Depresivna ushićenost ili ushićena depresivnost? Iako
bi najprecizniji odgovor glasio – rezigniranost.

Uz to, inspektor Stolnik imao je tik trzanja donje usnice koji mu se javljao svaki put kada bi o nečemu
razmišljao, a najveća mana nesretnog tika ogledala se u tome što je bio strastveni pušač (u stvari,
ovo strastveni ne treba bukvalizirati, jer paleći cigaretu za cigaretom Stolnik niti je pri tome osjećao
neko posebno oduševljenje niti je bivao prožet bilo kakvom vrstom požude), pa si je prilikom manje-
više svakog trzaja svoje donje usnice prosipao pepeo po stolu (za slučaj da je sjedio), ili po košulji i
hlačama (za slučaj da je stajao), što je tijekom godina posredno dovelo do pojave još jednog tika –
skoro neprekidnog otresanja košulje i hlača rukom, bez obzira je li mu u tim trenucima cigareta bila u
ustima ili nije.

Iz raritetnog primjerka RIZ-ovog tranzistora, inventurne oznake "PUZ 2813-Tra", dopiralo je, šumovima
i povremenim krčanjem oplemenjeno, veselo Jingle bells, jingle bells! i sve ono ostalo, a viši i
samostalni inspektor Srećko Stolnik duboko je uzdahnuo i s predznakom plusa pomislio "Bliži se Božić!"
Pa je onda još dublje uzdahnuo i zamijenivši plus minusom pomislio "Bliži se godišnje statističko
izvješće." A s trećim uzdahom, sada već emotivno sasvim neutralno izbalansiranim, prišuljala se
sljedeća misao "Zar opet?"

"Godišnja statistička izvješća ionako nitko ne čita", pomislio je rezignirano, a odmah zatim i: "Ali ih se
svejedno mora napisati."

Onda je neko vrijeme samo pušio, sjedio i šutio. To jest, šutio je i do tada, ali sad više nije ni
razmišljao. Dakle, onda je neko vrijeme samo sjedio. Na stolici inv. oz. "PUZ 2217-St". I eventualno
buljio u RIZ-ov oldtajmer. Jer je imao takav nekakav običaj da povremenu odluta, i nikada nije znao
gdje je to zapravo bio dok ga nije bilo.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

Onda je, ne vadeći cigaretu iz usta, počeo preturati po ladicama svog radnog stola (inv. oz. "PUZ 9013-
S") u potrazi za obrascem broj GSI-1, to jest obrascem godišnjeg statističkog izvješća. Pa je pronašao,
redom, obrasce PGSI-1 (polugodišnje statističko izvješće), obrasce KSI-2 (kvartalno statističko
izvješće), obrasce MSI-2 (mjesečno statističko izvješće) i to obje varijante i MSI-2-T (s tabelarnim
prikazima) i MSI-2-O (sa samo opisnim prikazima), pola bloka obrazaca TSI-2 (tjedno statističko
izvješće) i pola bloka obrazaca DI-1 (dnevno izvješće), jedva načet blok obrazaca TSI-1 koji više nisu
bili u upotrebi mada...
"Nikad se ne zna" pomislio je Stolnik rezignirano, te ga vratio natrag u ladicu...

... kutiju Camela BiH porijekla sa smo jednom preostalom cigaretom, sličicu broj 219 (domaća svinja)
iz Kraševe kolekcije Životinjsko carstvo, papirnate maramice, kutiju šibica popunjenu skoro do vrha ali
pola pola, to jest s otprilike istim brojem neiskorištenih i iskorištenih šibica, vizitku jednog postolara,
vizitku jednog zubara i vizitku jednog svećenika Crkve Majke Djevice, sličicu broj 5 (ameba), kutiju
Marlbora BiH porijekla sa samo jednom preostalom cigaretom, načetu rolu WC papira, kutiju od
spajalica (dakle, samo kutiju, bez spajalica u njoj), hrpu spajalica rasutih posvuda po svim ladicama,
27 što kemijskih a što običnih grafitnih olovaka, od kojih je barem 90% bilo neupotrebljivo (kemijske
jer su ostale bez... bez... hm, valjda bez kemije, a obične grafitne jer su bile nezašiljene a šiljila
nigdje), fascikl s iskopiranim listovima KZ-a tj. Kaznenog zakona, fascikl s napucima, uputama,
pojašnjenjima, mišljenjima i suglasnostima koji su trenutno bili na snazi, fascikl s napucima, uputama,
pojašnjenjima, mišljenjima i suglasnostima koji su trenutno bili izvan snage, fascikl s rješenjima o
korištenju godišnjeg odmora, kutiju Dunhilla BiH porijekla sa samo jednom preostalom cigaretom,
prastari broj odavno ugaslog stručnog časopisa Halo 92 s dvaput riješenim testom znanja na
temu Jeste li dobar policajac? (prvi put s rezultatom Uopće niste, drugi put s Donekle jeste), žnirance
crne neraspakirane (znači, još omotane u papirić na kojem je pisalo ŽNIRANCI CRNI 60 CM), itd, itd,
itd, ali od obrasca GSI-1 ni traga ni glasa.

"Sigurno mi ga je maznuo Jura" pomislio je viši i samostalni Stolnik, pa je zgnječio cigaretu posred
brda čikova u pepeljari promjera prosječnog automobilskog kotača, pa se prišuljao stolu (inv. oz. "PUZ
9012-S") svog odsutnog kolege-cimera, otvorio najgornju ladicu, oprezno kao kad otvara vrata
kancelarije načelnika Sektora, i...

- Znao sam! – uzviknuo je ushićeno ugledavši dva GSI-1 obrasca. I oba, zaključio je depresivno,
sasvim neispunjena.

Pa se vratio na svoje mjesto, stavio obrasce na stol pred sebe, poravnao im rubove paralelno s rubom
stola, pa ih pomaknuo pomalo na sve strane i opet poravnao, pa je pripalio novi Walter (porijekla
Pozdrav iz Rovinja!), povukao dim kao da mu je posljednji u životu, pokupio žnirance (već spomenuti
ŽNIRANCI CRNI 60 CM) i, ne vadeći cigaretu iz usta, sagnuo se pod stol prema svojim službenim
cipelama.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc! – začulo se tada u istom ritmu i istovremeno kad i Cin-cin ciin, cin-cin
ciin! kroz napuknuti zvučnik tranzistora (inv. oz. "PUZ 2813-Tra") koji je Stolniku bio skoro pa vršnjak
(tranzistor RIZ, godina proizvodnje 1968.-ma, više puta rastavljan i nanovo sastavljan – inspektor
Stolnik, godina proizvodnje 1965.-ta, jednom rastavljen i nikad više sastavljen).

"Ovo nije nitko od domaćih, oni ne znaju kucati." pomislio je Stolnik, mučeći se da ugura preširoke
žnirance u preuske rupice na svojim cipelama.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!

- Slobodno! – uzviknuo je, onoliko razumljivo koliko mu je dopuštala cigareta utaknuta među zube.

Istovremeno, stojeći u policijskom hodniku, na tepihu koji je bio toliko izlizan (osim nove pločice s
inventurnom oznakom "PUZ 007-Tep") da se više nije znalo gdje završava tkanje a gdje počinje
jednako izlizan parket, Stela je između zvukova s radija Cin-cin ciin, cin-cin ciin! ("Isuse, otkud znam
tu melodiju?") začula i nešto kao Obodno!

Desetak minuta ranije Stela se stepenicama (jer je lift bio u kvaru) uspela na treći, najviši kat
policijske zgrade te se našla točno između dva podugačka hodnika od kojih se jedan svom svojom
dužinom pružao lijevo, a drugi pak, također svom svojom dužinom, na sasvim suprotnu stranu, to jest
desno, a policajac na ulazu u zgradu rekao je samo Treći kat i ništa više (osim što je rukom pokazao u
zrak, valjda da Stela ne bi pomislila kako se u policiji katovi možda računaju naopako, od prizemlja
prema dolje), pa je zato pokucala na prva, najbliža vrata (umjetne plavuše, iako toga naravno nisu
svjesne, imaju tu nekakvu praktičnu osobinu), pa je neko vrijeme pristojno pričekala, pa je ponovo
pokucala i još neko vrijeme pričekala, pa je pokucala i čekala, pa pokucala i čekala, pa... i tako
nekoliko puta, a onda je zaključila da i pristojnost ima vrijeme trajanja pa je otvorila vrata i ušla.
Ravno u WC. "Muški!" pomislila je Stela ugledavši neobičan niz neobično malih i neobično visoko na
zidu postavljenih WC školjki, između kojih nije bilo nikakvih pregrada. "Muškarci su druželjubiviji od
nas žena." zaključila je. A muški je WC u tom trenutku srećom bio prazan, ako se ne računa teška, za
oči štipajuća kombinacija mirisa duhana, urina i nečeg trećeg.

"Kucat il ne kucat pitanje je sad?" pomislila je zato pred drugim po redu vratima. I još je pomislila
"Hm, kucat il ne kucat, pa to mi je odnekud poznato... Samo mislim da se nije radilo o kucanju nego o
nečem drugom. Kako je ono išlo?... Ići il ne ići pitanje je sad? Ne ne... Ući il ne ući pitanje je sad? Ne,
nije ni to... Stići il ne stići?! Ne... Sići il ne sići? Hm, izgleda da sam zaboravila." Pa je ipak pokucala,
ovaj put energično Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!, nabrojala u sebi do dva, jednako energično otvorila
vrata, te se susrela s razrogačenim očima jedne sitne crne žene (ni približno slične onoj iz pjesme Miše
Kovača, zvanog još i Mate, koju je voljela slušati njezina mama, jer joj je to pjevušio njezin tata –
Stelin, ne mamin – koji tad još nije bio njezin tata, a u kojoj, istine radi, i Mišo i Mate i njezin budući
tata pjevaju Zbog jedne divne crne žene, a ne Zbog jedne sitne crne žene).

- Oprostite... – zaustila je Stela, a sitna crna žena je zakolutala svojim razrogačenim očima i srušila se
sa stolice, te ostala nepomično ležati na podu.

"Isuse, jel to zbog mog glasa?!" pomislila je Stela zaprepašteno.

- Oprostite – rekla je još jednom, ovaj put sasvim stišano, pa tiho iskoračila natrag u hodnik, zatvorivši
oprezno za sobom vrata.

"Trebalo bi stavit pločice s natpisima da se zna što se nalazi iza", razmišljala je Stela. I bila je potpuno
u pravu, trebalo bi, ali eto. A sad još i ovo Obodno! Pa je pokucala još jednom.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!

"Jel ovaj možda gluh?" zapitao se inspektor Stolnik, zbog čega mu se mrdnula donja usnica, zbog čega
mu je iz usta ispala cigareta i zbog čega će parket ispod njegovog stola uskoro krasiti još jedna
pougljenjena fleka, pod uvjetom da zažareni vrh netom ispale cigarete uspije pronaći toliko dosad
neizgorenog prostora.

- Slobodno! – uzviknuo je sad već sasvim razumljivo, ne prekidajući svoju igru sa žnirancima i
rupicama. "A možda sam ih trebao prerezati na pola, po dužini, pa bi tada išli lakše.", pomislio je dok
su se otvarala vrata njegove kancelarije. "Ili da sam s nečim proširio ove rupice?"

- Dobar dan! – zacvrkutala je Stela, pa se ogledala po praznoj kancelariji.

A Stolnik je, začuvši njezin kontramutirani ultrasopran zaključio "Pa, ovo je neko dijete.", te je ne
odustajući od nemoguće misije ožniravanja rekao: - Dobar dan!

"Isuse, ovo mi se stalno događa!", pomislila je Stela, pa je kružno snimila kancelariju pri čemu je
vidjela (s lijeva na desno): golemi dvokrilni ormar na kojem se nalazila plava pločica s nekakvim
brojkama i slovima (inv. oz. "PUZ 0210-Or"), trodijelni zidni kalendar ukrašen fotografijom u kožni
skafander sapetog tipa raskrečenog preko sica policijskog motocikla ("Joj, kak opako izgleda!"),
okrenut na kolovoz (gore) rujan (u sredini) i listopad (dolje) s plastičnim crvenim prozorčićem
zaglavljenim na broju 17 (u sredini), neuramljenog pokojnog papu na posteru Papa u Hrvata, uramljeni
državni grb, neuramljeni poster neke nogometne momčadi u dnu kojeg je pisalo Sezona 2005/2006. a
ispod Plavi uvijek u srcu, još jedan trodijelni kalendar s bratom blizancem onog u kožni skafander
sapetog i raskrečenog ("Uh, i ovaj je opak!"), okrenut na prosinac (gore) prosinac (u sredini) i prosinac
(dolje) s tom razlikom što na ovome nije bilo plastičnog crvenog prozorčića, te još jedan golemi
dvokrilni ormar na kojem se također nalazila pločica s brojkama i slovima (inv. oz. "PUZ 0209-Or").

"Barem nema fikusa, ili filodendrona." pomislila je Stela, a onda se nečega dosjetila pa se okrenula
prema sredini sobe i uzviknula: - Da se niste možda zaglavili ispod stola?!

"Otkud zna?!" začudio se Stolnik i odustao od daljnjeg natezanja sa žnirancima i cipelama. Ne zato što
nije bio dovoljno uporan, nego zato što mu je trebala nova cigareta, a kutija se nalazila gore na stolu.

- Evo, odglavio sam se – rekao je podigavši se, iskusnim inspektorskim okom i primjerenom brzinom
odmjerio Stelu od glave do pete, ne zanemarujući pri tome ni glavu ("Farba se.") ni pete ("Kako uopće
uspijeva održati ravnotežu u tim štiklurinama?"), a onda se ni sam ne znajući zašto zabuljio u nju,
nekako u cjelini, zbog čega mu je donja usnica zaigrala reggae, a zatim je na brzinu blicnuo i lijevo i
desno i obratno, ali nije primijetio ni jedno jedino dijete, pa je rekao: - Vi ste sami?

"Što mu sad znači to pitanje?" pomislila je Stela. "I što da mu odgovorim? Ako misli na ovu
kancelariju, onda valjda vidi da sam sama, osim ako ne računa i sebe, jer onda pak vidi da nisam
sama, to jest u tom slučaju oboje smo skupa, i on i ja, ali ako misli na mene općenito onda ne znam
što bi bilo najpametnije da mu kažem?".

- Hm, to je intimno pitanje, ne čini li vam se da je tako? – zacvrkutala je Stela, a inspektor Stolnik se
stresao zbog neočekivano visoke frekvencije njezinog glasa, što ga je usput i zbunilo pa je zaboravio
pripaliti cigaretu i još ju je u usta zabio naopako.

- Khm, a koga vi trebate? – upitao je nervozno.

- Ja bih trebala gospodina višeg... hm, višeg... ovaj, samo trenutak, tu sam si zapisala – Stela je
posegnula u torbicu i odande izvukla papirić (naravno da to nije išlo baš toliko brzo, jer ipak je u
pitanju jedna prosječna ženska torbica napunjena prosječnim sadržajem, odnosno svime i svačime). –
Dakle, gospodina višeg samostalnog inspektora Odsjeka istražnih postupaka Odjela za krvave
delikvente Policijske uprave. Uh, ko bi to sve zapamtio! Jesam li sve dobro izgovorila?!

- Odlično. Teško da bih i ja bolje – rekao je Stolnik ironično. - Jedino, ne kaže se krvave delikvente,
nego krvne delikte.

- Ali oni su mi točno tak izdiktirali – pobunila se Stela.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

"Oni" pomislio je inspektor Stolnik profesionalno, "predstavlja množinu, što znači da joj je diktiralo više
njih, a to može značiti samo jedno – ti oni su iz policije, jer policija uvijek radi u množini. I to
najvjerojatnije negdje odozgora". Podigao je glavu i zagledao se u trepćuću neonku na stropu, ali je
zapravo uopće nije vidio. "A oni odozgora", pomislio je, "nikad ne znaju točne nazive radnih mjesta nas
odozdola." Pa je opet pogledao ultrasopranisticu ispred sebe.

- No, to nije najvažnija stvar na svijetu, zar ne? – rekao je rezignirano.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

- Pa, da. Najvažnije je da se radi o krvi, ne?! – uzvratila je Stela.

- Khm, pa da.

- Pa onda, ovaj, je li on tu? – upitala je Stela ogledavši se još jednom uokolo, iako se i njoj samoj to
učinilo nekako besmislenim i nepotrebnim.

- Tko to? – upitao je Stolnik promatrajući je.

- Pa taj viši, mislim za te krvave postupke i to?

- Khm, znate, gospođo...

- Gospođice!

- Ah, oprostite, gospođice, u Odsjeku istražnih postupaka Odjela za krvne delikte ove policijske
uprave...

- Joj, kak vi to brzo! – prekinula ga je Stela s iskrenim oduševljenjem.

- Khm. Ovaj... hvala... Dakle, u ovom su odsjeku dva inspektora pa ne znam...

- Obojica viši i... i samostalni?

- Obojica. Pa ne znam kojeg ste...

- Srećka!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

- Srećka?

- Aha. Rekli su mi da potražim Srećka. Smiješno ime, za krepati zar ne?!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

- Aha.

- Nisam si ga čak morala ni zapisivati!

- A tko vas je uputio na tog Srećka, ako smijem pitati?

- Naravno da smijete. Jedan moj stric zna tu nekog policajca, ovak je tu ćelav, taj policajac mislim a ne
moj stric, iako je i stric ćelav, pa si navlači kosu odavde poprek, ne stric nego policajac, valjda misli da
to niko ne kuži, ne, što je skroz bez veze, jer se vidi i iz aviona, ne, mislim da se zove...

- Stipe Masleša...

- E da, Stipe! A kak znate?

- ... pomoćnik ministra unutarnjih poslova! – dovršio je Stolnik zabezeknuto.

- Taj, taj! Tip je baš ono skroz bez veze, brblja ko navinut, al znate, meni se čini da on nema pojma ni
o čemu, pa je zato morao pozvat jednog drugog policajca, jednog ovak sitnog, bucmastog, s ovolikim
očalama, izgleda ko klinac iz vrtića...

- Mandarinko Mišković, načelnik Policijske uprave – rekao je Stolnik.

- E, al ni taj nije znao bogznašto, a za razliku od onog prvog nije znao ni govorit, osim da
gospodine, da gospodine, da gospodine, ko da je progutao papagaja, nekog glupljeg, koji ne zna puno
riječi, pa je morao pozvat još jednog drugog policajca, taj je pak za puknut od smijeha...

- Nikica Dugoselec, načelnik Sektora kriminalističkih poslova – rekao je Stolnik.

"Isuse, kak je ovaj pametan! Pogađa sve od prve!", pomislila je Stela i rekla: - E, taj zadnji mi je rekao
da potražim Srećka i sve ono ostalo što sam si zapisala.

- Mhm, i ja bih volio imati strica - promrmljao je Srećko Stolnik, viši i samostalni itd.

- Što ste rekli?

- Rekao sam Našli ste ga!

- A koga to? – zbunila se Stela, jer je valjda u međuvremenu izgubila nit.

- Srećka – rekao je Srećko. - Ja sam Srećko.

- Vi?! – začudila se Stela.

- Ja. Srećko Stolnik. Ovo Stolnik to mi je prezime – rekao je viši i samostalni. "A zašto je sad zinula?
Koga je uopće očekivala? Clinta Eastwooda? Brucea Willisa? Denzela Washingtona?" pomislio je zatim,
dok mu je donja usnica zaplesala rap.

"Ko bi to rekao?!" pomislila je Stela. "Ja sam očekivala da će tip bit više onak ko pravi inspektor, na
primjer ko onaj s kaubojskim šeširom, što ga zovu Prljavi i još nekak iako uopće nije zmazan. Ili ko
onaj što je non-stop u bijeloj potkošulji bez rukava. Ili ko onaj crnac s gomilom prekrasnih bijelih zuba
u ustima. Hm, dobro, nisam baš očekivala da će ovaj bit crnac, al tak neki opaki... barem ko ova
dvojica na kalendarima. I uopće ne kužim zašto su namješteni baš na te mjesece? Sigurno neka
policijska fora." A zatim je upitala: - Znači, vi ste taj viši i samostalni inspektor?

- Čini se da će u ovom slučaju Srećko biti sasvim dovoljno – rekao je inspektor Stolnik rezignirano i
kresnuo onu naopaku uguranu cigaretu.

Inspektor Stolnik ne voli:

1. biti inspektor

2. kada se ne može sjetiti kojom prilikom je i od koga dobio vizitku

3. kad ga tajnica načelnika Odjela zove Sraćkec

A voli:

1. film Mad Dog s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi, jer su on (u zbilji) i De Niro (u filmu) skroz slični

2. praviti savršene kolutove od duhanskog dima, iako mu to uglavnom ne uspijeva

3. pronaći davno izgubljene žnirance.

5. Kako to rade pravi policajci i što je to to, kojom brzinom treba pisati ako ti hitno zatreba
pištolj (i municija za njega, a i futrola), te Hot Dog ili Dva muškarca i jedna žena

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

- Molim vas – rekao je viši i samostalni inspektor Srećko Stolnik - ponovite mi to još jednom,
gospođice... Kako ste ono rekli da vam je ime?

- Stela. Stela Sviličić – rekla je Stela i pomislila "Hej, zar to nije fora, i on i ja smo na duplo S?! Stela
Sviličić, Srećko Stolnik! Es es, es es, ko oni vojnici iz Drugog svjetskog rata. Baš zgodno!"

- Dakle, gospođice Sviličić...

- Stela.

- Gospođice Stela...

"Isuse, kak je ovaj formalan!" pomislila je Stela i rekla: - Samo Stela.

- Znači, gospođica Samostela?

"Hm, ovo je sad valjda vic, ne?" pomislila je Stela, pa se nacerila. "A možda i nije", pa se uozbiljila.
"Mislim da se ipak zeza", pa se nacerila. "Osim ak nema smisla za humor", pa se uozbiljila.

Inspektor Stolnik je sa zanimanjem promatrao kako se Stelino lice prvo razvlači u nešto nalik
osmijehu, a onda uozbiljava, pa osmijeh, pa se uozbiljava. "Zar i ova ima tik?" pomislio je, a odmah
zatim i "Ima sreću što ne puši", a onda se zapitao ne izvodi li možda glupe vježbe lica, koje je non-stop
grimasarala njegova bivša, a naglas je rekao: - Šalim se.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

"Ipak ima smisla za humor!" pomislila je Stela. "Ne volim muškarce koji nemaju smisla za humor." Pa
se nacerila. I ostala tako do daljnjeg.

"Ako ima tik, onda joj se sada zaglavio", pomislio je Stolnik.

- Dakle, molim vas Stela, ponovite mi to još jednom, molim vas – zamolio ju je.

- Šef mi je rekao, to jest moj urednik Matiša Matić, ne vjerujem da ga osobno poznajete, da neka
lijepo odem u pravu policiju kod nekog pravog policajca i vidim kak se to radi na pravi način – rekla je
Stela, pri čemu je prešutjela zadnji dio Matišinog govora koji je glasio "pa da napokon napišeš
jednu pravu priču, s likovima iz pravog života, a ne ovakva sranja kakva sad pišeš!"

- Koje to? – upitao je inspektor Stolnik.

- Molim?

- Rekli ste da želite vidjeti kako se to radi na pravi način, a ja pitam, koje to?

- Pa taj vaš policijski posao i sve. Mislim, ono, netko nekog ubije, pa onda taj stvarni policajac traži
stvarnog ubojicu, prati njegove tragove u snijegu ili u čemu ih već ovaj ostavlja, uzima mu otiske
prstiju sa šalice iz koje je upravo popio prvu jutarnju kavu, vreba ga iz zasjede, spava u autu, jede
hot-dog ili hamburger i tako to, a onda ga hvata s pištoljem i s lisicama i sa svim tim, ne?

- Khm, da.
- Znam što radite! – uzviknula je tad Stela, veselo pokazujući kažiprstom prema Stolniku, čija je donja
usnica trenutno rušila osobni rekord u tikanju na sto metara s preponama. – Vježbe lica, zar ne?!

- Mhm – ispustio je Stolnik.

"Volim emancipirane muškarce", pomislila je Stela.

- Al bilo bi vam bolje da prije nego što počnete s vježbanjem, izvadite cigaretu iz usta, jer vam ovak
pada pepeo po stolu – posavjetovala ga je.

- Mhm – oglasio se Stolnik još jednom na isti način, pa rukom brzo ali nespretno pomeo pepeo s oba
GSI-1 obrasca (oba još uvijek besprijekorno praznih rubrika), pri čemu je skupa s pepelom pomeo i
obje olovke koje su stajale na njima, te ih lansirao na pod, pa se sagnuo da ih podigne, istovremeno
kad je Stela čučnula s namjerom da učini to isto, pa mu se nos u jednom trenutku našao među njenim
raširenim koljenima, pa je brzo podigao glavu i pri tome zamalo štrajfao svojom cigaretom po Stelinom
licu, pa se prebacio natrag u sjedeći položaj, izvukao cigaretu iz usta i bijesno je zgnječio u pepeljari.
Čudeći se za kog mu se vraga sad odjednom tresu ruke?

A Stela je mirno pokupila one olovke i stavila ih pred Stolnika.

- Hva-la-h – promucao je ovaj poprilično neuravnoteženo.

Onda je na nekoliko minuta kancelarijom zavladala tišina, iako je inspektor Stolnik bio uvjeren da se
bubnjanje njegovog uznemirenog srca čuje barem do polovice hodnika, što je pokušao prikriti snažnim
grebanjem olovkom po svojim rubrikama, pri čemu je u tako kratkom vremenu uspio polomiti vrhove
na njih ukupno pet. Dok je Stela po ne znamo koji put odgledala izložbu na zidovima.

- Znači, volite nogomet? – zacvrkutala je iznenada, pokazavši vrhom brade na onaj neuramljeni Plavi
uvijek u srcu poster.

- Ne. Ne baš – istisnuo je Stolnik nervozno. – To je Jura zalijepio.

- A motore? – upitala je Stela.

- Kalendari su službeni – pojasnio je Stolnik, trudeći se da mu glas što manje podrhtava.

- A papu? Ili je on također služben?

- Nije. I papa je Jurin – rekao je sad već sasvim iziritirani inspektor. – Služben je ovaj grb, i ova dva
ormara, i stolovi, i stolice. – Razmahao se rukama na sve strane. – I oba koša za smeće! I telefon! I...
i... i sve što ima inventurnu oznaku!

- A jel mogu vidit vaš pištolj?! – upitala je tada Stela veselo. - Znate, još nikad nisam ovak iz blizine, u
živo, vidjela pravi pištolj, pa bih baš jako voljela da mi pokažete svoj, ha?

Izbezumljeni pogled inspektora Stolnika sad se zaglavio na Stelinim usnama.

- Mislim, ak vam to nije zabranjeno, to jest pokazivanje pištolja drugim osobama, al ak je mogla bih ja
reći stricu da zamoli onog vašeg ćelavog da vam odbrani, ne?

Na Stelinim crvenim ružem premazanim usnama.

- Al valjda vam nije zabranjeno, ha?

Na Stelinim turbopokretnim usnama.

"Ima tak lijepe oči", pomislila je Stela. "Šteta što je stalno tak ozbiljan."

- Srećko?! – Stela je podigla glas za još desetak vrištećih decibela, ali Stolnik ni be ni bu. "Nije valjda
zaspao?" pomislila je. "Ali oči su mu širom otvorene, znači nije." A onda joj je nešto sinulo. "Isuse, pa
nije valjda sam sebe uhipnotizirao?!"

- Srećko! – Stela je mahnula rukom pred Stolnikovim nosom.

- A?... Ah, ne ne, nije mi zabranjeno – protisnuo je Stolnik, posegnuvši za kutijom Waltera. - Nego, ja
nemam pištolj.

"Što sad lupa?" pomislila je Stela pa se naljutila: - Nemate pištolj? Kak nemate pištolj? Viši inspektor
za... za... za ono sve za što jeste, a nemate pištolj?!

"Uh, ova je gora od moje bivše", pomislio je Stolnik, pripaljujući sljedeću cigaretu. Ali nije bila gora.
Zato što su bivše uvijek najgore. A najgore su zato što su bivše. – Ali mogu ga uzeti – rekao je. – Kad
god mi zatreba. Iz skladišta, ne? – Pa je zamahnuo rukom iza sebe, nekako točno u pravcu jednog od
onih golemih ormara, točnije prema onom s inv. oz. "PUZ 0210-Or".

A Stela je slijedila njegovu ruku.

- Skladište vam je u ormaru?! – zaprepastila se.

Pa se i Stolnik okrenuo za svojom ispruženom rukom, te izvršio korekciju koordinata, tako da je sada
pokazivao u pravcu vrata. – Skladište je kat niže, u ovoj istoj zgradi – objasnio je.

- Super! – zakontramutirala je Stela razdragano. – Pa hajmo onda tamo da si uzmete jedan!

Stolnik je odložio cigaretu na rub one svoje automobilski kotač-pepeljare.

- Khm. Prije toga bih morao popuniti Z-7 i ovjeriti kod načelnika i...

- Ze sedam? Što vam je sad to?

- Ah, oprostite. To je obrazac broj sedam, to jest zahtjevnica za izdavanje kratkog vatrenog oružja iz
pričuvnog skladišta. To je puni naziv obrasca. A Z-7 je skraćeni. – Stolnik je iz jedne od ladica svog
stola dograbio fascikl s velikim slovom Z ispisanim vodootpornim flomasterom, pa je iz njega izvukao
list papira nakrcan kojekakvim što većim a što manjim rubrikama i tabelama, u čijem je gornjem
lijevom kutu pisalo Z-7. – Evo, ovako izgleda.

- Isuse! – uzviknula je Stela preneraženo. – Sve te rubrike morate sami ispisati?!

- Zapravo ne baš sve. Samo ovo, ovo tu, ovo, ovo, ovo, ovo, ovo, ovo i ovo, a ovo ovdje popunjava
načelnik.

- I onda dobijete pištolj?

- Pa da. Mada, prije nego ga preuzmem, moram još popuniti Z-8, to jest zahtjevnicu za preuzimanje
kratkog vatrenog oružja s reversom – rekao je Stolnik pa je izvukao drugi list, s tek nešto malo manje
kojekakvih rubrika. - Evo, ovo tu, i Z-8B – pa hop i treći je list ugledao svjetlo dana. - Ista stvar, ali za
municiju – pojasnio je Stolnik. - A ako mi treba i futrola, onda je tu i – hop evo još jednog lista, - Z-9.

- Phuuuuu – oglasila se Stela zvukom kontramutirane probušene automobilske gume. – Vi se baš

napišete toga, ne?
- A eto – Stolnik je slegnuo ramenima, nekako baš u isto vrijeme kad mu je i njegova donja usnica
napravila onaj svoj tik tik, pa je rukom instinktivno otresao košulju, iako mu se cigareta trenutno
odmarala na pepeljari. – Takva je procedura.

- Hm, a što ak vam pištolj zatreba hitno? – upitala je Stela.

- U tom slučaju pišem najbrže što mogu – nacerio se inspektor Stolnik.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

- Aha – rekla je Stela i pomislila "Ovo se sad valjda opet šali? Baš volim muškarce koji se znaju šalit." -
Ali ja bih svejedno htjela vidjet jedan pravi pištolj.

- A dobro – rekao je inspektor Stolnik, pa je posegnuo za kutijom Waltera, pa je kresnuo novu

cigaretu, uopće se ne obazirući na onu koja je lagano dogorijevala na pepeljari, pa je uvukao dim do
samog dna svojih pluća, pa pustio da mu izađe van na nos. – Onda ćemo pričekati.

- Pričekati što?

- Da se Janko vrati s gableca.

"Ovaj sve nešto u šiframa", pomislila je Stela.

- Janko?

- Naš skladištar-oružar Janko Magdalenić, zvani još i Hot Dog. Znate, prema onom filmu s Robertom
De Nirom i Bilom Mjurajem i Umom Turman? Kad se njih dvojica potuku zbog nje? – rekao je Stolnik, a
nije rekao da je Mad Dog, ili Dva muškarca i jedna žena kao su ga naši distributeri idiotski preveli,
njegov najdraži film.

- Znam taj film – rekla je Stela, a nije rekla da su Dva muškaraca i jedna žena, ili kako se u originalu
idiotski zove Mad Dog, njezin najdraži film i da bi i ona uuuuuuuu baš ono željela da se isto tako neka
dvojica muškaraca potuku samo zbog nje, kao što su se ta dvojica zbog Ume Thurman ("I ona je ravna
ko daska"). – I koliko se sjećam – a sjećala se prilično dobro, ako se uzme u obzir da je cijeli film znala
napamet - De Nira su zvali Med Dog, a ne Hot Dog.

- Moguće – rekao je Stolnik, iako je itekako dobro znao da uopće nije moguće nego je sto
posto točno tako, jer je cijeli film znao napamet - ali naš Janko obožava hrenovke u pecivu,
razumijete?

"Isuse, pa ne misli valjda da sam toliko glupa?!" pomislila je Stela, pa rekla: - Gospodine Srećko,
moram vas nešto pitati. Nešto izuzetno važno, pa vas molim da mi iskreno odgovorite, može?

A Donja Usnica je u tom trenutku drmnula ekstazi i zaplesala tehno, tako da je Srećko jedva uspio
izgovoriti: - Potrudit ću se, go-hosp-ođice Stela.

- Jeste li vi uopće pravi policajac?

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

"Hm, pitanje sasvim na mjestu", pomislio je viši i samostalni, zabio si u usta jednu od onih nezašiljenih
olovaka ne bi li na taj način umirio svoje tikovanje, te rekao (pomalo kaubojskim naglaskom): - Pa,
pretpoštavljam da ješam.
- Odlično! – zakreštala je Stela oduševljeno. – Jer ja želim akciju! Želim jurnjavu autima! Želim škripu
kočnica! Želim prevrtanje... Ne, ne želim prevrtanje, osim ak se ne prevrnu banditi. Želim reflektore i
megafone i rotirajuća svjetla i sirene i onu traku na kojoj piše STOP POLICIJA! A najviše od svega želim
jedno lijepo krvavo okrutno ubojstvo! – Onda je naglo zakočila, nešto porazmislila, pa upitala: - A
koliko se često događaju ubojstva?!

- Kako kada, tu vam nema pravila – odgovorio je kauboj Stolnik, marljivo žvačući olovku. - Štatištika
pokažuje, žimi nešto manje nego u oštala godišnja doba. A otkako ja ovdje radim, do šada nišmo imali
ni jedno uoči Božiča.

- Sranje!... Ovaj, pardon, omaklo mi se. Htjela sam reći ak se uskoro ne dogodi ni jedno ubojstvo
moglo bi se dogodit da ja ostanem bez posla.

- A štričevi?

- Oni će na skijanje.

Stolnik je tada spustio svoju izgriženu olovku na stol, točno između dva poveća komada otpalog
pepela, i raširio ruke poput neuramljenog pokojnog Pape u Hrvata na zidu iza njega.

- E pa, iskreno mi je žao gospođice Stela – rekao je nevino - ali ja stvarno nisam u mogućnosti
nagovoriti nekoga na ubojstvo.

- A jeste li vi, inspektore, spremni ubiti? – upitala je Stela ljutito.

- Hm, srećom nisam se još nikada našao u takvoj situaciji – odgovorio je viši i samostalni i pomislio "A
nadam se da ni neću." - A vi, gospođice Stela?

"Kak je dosadan s tim svojim gospođice!" pomislila je Stela, a onda joj se u mislima ukazao lik Matiše
Matića, urednika Kulture, pa je ispalila: - Ja bih mogla ubit ovog trena!

- A koga to?

- Bilo koga!

U tom je trenutku zazvonio telefon. Pa je Stolnik polako podigao slušalicu. Pa je Stela mogla čuti nešto
kao Sraćkec, treba te načelnik!, pa je Stolnik slušalicu pritisnuo čvršće uz uho, pa je zatim Stela mogla
čuti samo njega kako govori. Ako se to uopće moglo nazvati govorenjem.

- Da?... Da... Da... Da... Da... Da... Da... Da... Dobro.

Nakon toga inspektor Stolnik je polako spustio slušalicu, pogledao Stelu skoro ravno u oči (i stvarno,
sasvim je malo nedostajalo da napokon sazna kakve su joj boje šarenice, no u zadnji čas pogled mu je
skliznuo na njezine nacrtane obrve) i rekao: I, kažete, mogli biste ubiti bilo koga, ha?

- Časna riječ, ako ne bih! – odgovorila je Stela još uvijek s Matišinim likom (a i djelom) u mislima.

- A Djeda Mraza?

Stela još ne voli:

1. vrata na kojima nema nikakvog natpisa

2. bajke u kojima zgodne cure ljube kojekakve žabe, gliste ili puževe golaće
3. ukrasne sobne biljke kao što su fikus i filodendron

A voli:

1. prinositi ruku ustima i uzvikivati Ma nije valjda! kad joj majka kaže da je netko umro

2. pitanja na koja zna odgovor

3. kad na ulici za njom zvižde zgodni frajeri.

6. Opet Matiša Matić ili dvanaest razloga za zlovolju, jako opasan hobi, te razlika između
kolutaša od 100 kilograma i digitalnih Japanaca veličine prosječnog hrvatskog penisa

- Šta kažeš, koga su ubili?! – upitao je Matiša, zveckajući bočicom s tabletama (Ketonal forte,
pakovanje od 20 tableta, 1 tableta sadržava 100 mg ketoprofena) koju je držao u jednoj ruci, dok je
drugom trljao svoje ne pretjerano visoko, ali zato poprilično široko čelo.

- Djeda Mraza – rekla je Stela jednostavno.

Uobičajeno zle volje (1. prije puštanja prvog jutarnjeg mlaza lukavo je sjeo na WC-školjku, što je u
velikoj mjeri umanjilo mogućnost močenja daske i okolnih pločica, ali ga je u toj za muškarca totalno
nedostojnoj pozi zatekla Darinka kada je poput krda slonova umarširala u kupaonicu, pa se od
iznenađenja ipak zapišao po nogama, 2. otrpio je petominutni izuzetno nadahnut Darinkin monolog na
temu Upotreba Pampersica za odrasle osobe, 3. razdražen nemilim događajem, uspio se porezati
prilikom brijanja iako je koristio britvicu koja još nije imala kontakta sa strništem na nogama njegove
žene, 4. dajući si oduška prilikom vožnje na posao, nije skidao ruke s napokon popravljene
automobilske sirene (uz to je: a) triput pokazao srednji prst, b) dvaput savijeni lakat i c) sedam puta
opsovao mater bezobraznu) sve dok ga nije sustigao policajac na motoru kojem je također pokazao
prst (instinktivno, a ne namjerno), zbog čega je na licu mjesta platio kaznu za neprimjerenu uporabu
zvučnog signala te kaznu za omalovažavanje ovlaštene osobe u obavljanju službenih radnji, 5. zbog
nepredviđenog zadržavanja od strane spomenutog policijskog službenika, zakasnio je na izvanredni
jutarnji kolegij kod Zamjenika Glavnog i Odgovornog ("Znači li to, kolega Matiću, da vama ovakva
kašnjenja postaju praksa?"), a nakon kojeg je otrpio izvanredno nadahnut Zamjenikov monolog na
temu Mane i prednosti prijevremenog odlaska u mirovinu, 6. automat s napitcima ostao je bez
napitaka a on bez svoje vruće čokolade, 7. potpuno nespreman za jednosmjerne razgovore s Darinkom
pustio je telefon da zvoni, zvoni, zvoni, sve dok mu u kancelariju nije banuo (bez kucanja!) Zamjenik
Glavnog i Odgovornog te ga sasvim nepotrebno upitao je li s njegovim telefonom sve u redu, nakon
čega se zainteresirao za točan datum posljednjeg pranja Matišinih ušiju, 8. podigavši sljedeći put
telefonsku slušalicu već na pola prvogzvrrrrr-a, otrpio je uobičajeno nadahnut Darinkin monolog na
temu Čiji se poziv čeka kad se tako brzo podiže slušalica?, poslije kojeg je telefon ostavio otklopljenim,
9. zbog lijenosti da joj ispiše pola rečenice na komadiću papira, gluhonijema Mara umjesto tableta za
smirenje (npr. Normabel, 5 ili 10 mg) iz apoteke se vratila s tabletama protiv glavobolje (već
spomenuti Ketonal forte), 10. zbog čega ga je zaboljela glava, 11. ali tablete, zbog automata sa bez
napitaka, nije imao s čime popiti, 12. te je na kraju, zbog totalne rastrojenosti, opet zaboravio na HI-FI
liniji provjeriti položaj gumba VOLUMEN prije nego je palcem bijesno pritisnuo gumb ON, pa mu se od
zvučnog udara počela tresti ruka u kojoj je držao bočicu s tabletama, te se još nije smirila kad mu je u
kancelariju uletjela vrišteća nećakinja trojice stričeva), urednik Kulture promatrao je Stelu s
neskrivenom mržnjom.

- Djeda Mraza, kažeš? – nervozno je zatreptao očima, premjestivši si čačkalicu iz jednog kuta usta u
drugi.
- Da, Djeda Mraza – ponovila je Stela.

- Sereš!

- Ne ser... Ozbiljno vam kažem.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin! – zvončićala je HI-FI linija.

Zvec-zvec zveec, zvec-zvec zveec, zvec-zvec zvec-zvec zveeeec! – u istom su ritmu zveckale tablete
protiv glavobolje.

- Ali, Djed Mraz ne postoji! – zaurlao je Matiša, zabacivši glavurdu unatrag i zagledavši se u strop, kao
da očekuje podršku ni manje ni više nego od Svevišnjeg osobno.

- Pa naravno da ne postoji, sad kad su ga ubili, ne? – odvratila je Stela nevino.

A Svevišnji, valjda pretrpan poslovnim obavezama vezanih uz globalnu proslavu rođenja svog sina
jedinca, trenutno nije imao vremena za (globalno gledano) tamo nekakve lokalne urednike Kulture
nekakvih lokalnih novina.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

- Stela, ti si glupača! – zaurlao je lokalni urednik, što je možda i bila istina. A možda i nije. Kako god
bilo, Stela trenutno o tome nije razmišljala. Mučilo ju je nešto sasvim drugo. I njoj puno važnije.

- Pitam se tko će sad djeci nosit darove? – rekla je duboko zabrinuta i usput zagledana u svoje štikle.

- Mmgfljrmgnh! – ispustio je Matiša, pa je naglim pokretom otvorio onu bočicu s Ketonalima, izbacio
dvije, tri, četiri male plave na dlan, pa ih zviznuo u usta i žustro trznuo glavurdom unatrag. Pri čemu je
skroz smetnuo s uma da mu se u tom trenutku u ustima nalazila njegova tradicionalna čačkalica. Pa je
tablete uspio progutati, a čačkalicu nije. Nego mu je ostala zaglavljena u grlu.

- Hrakt hrakt hrakt! – zahraktao je urednik Kulture.

- Šefe, jel nešto nije u redu? – upitala je Stela.

- Hrakt hrakt hrakt! – hraktao je Matiša, hvatajući se rukama za grlo.

- Nešto ste progutali? – upitala je Stela znatiželjno.

- Hrakt hrakt hrakt! – Matiša je niječno zavrtio glavom, to jest lijevo-desno (nekoliko puta).

- Niste progutali? – pogađala je Stela.

- Hrakt hrakt hrakt! – zakimao je sada urednik potvrdno, to jest gore-dolje (također nekoliko puta).

- Ništa ja vas ne razumijem – rekla je Stela slegnuvši ramenima. – Jel možete bit malo jasniji?

- Hrakt! – zahraktao je nesretni Matiša još jednom, već sasvim u panici, pokazujući kažiprstom ravno u
najdublji mrak svojih razjapljenih usta, a odmah zatim upirući si isti kažiprst u potiljak.

- Želite da vas lupim u usta? – upitala je Stela začuđeno.

- Hrakt! – zanijekao je Matiša brzo, lupkajući se kažiprstom po potiljku.

- Da vas lupim otraga?

- Hrakt! – Matiša je snažno zakimao gore-dolje, boreći se sada za goli život.

I tko zna kako bi se ta borba završila da ga Stela nije zviznula otraga, ne baš tamo gdje je do
maloprije pokazivao kažiprstom, ali toliku glavetinu nije mogla promašiti sve i da je htjela. A zviznula
ga je s najvećim mogućim guštom, tako da je udarac bio dovoljno snažan da zaglavljenu čačkalicu
lansira skroz na drugi kraj uredničke kancelarije, skoro do samog filodendrona (ili je to bio fikus).

- Pa to je vaša čačkalica! – veselo je zakontramutirala Stela, a malo je nedostajalo da od oduševljenja i

zaplješće. Onda se naglo uozbiljila i rekla: - Šefe, ja mislim da je taj vaš hobi jako opasan. Zamislite
da ste je sad progutali i da vam se zabola u srce! – rekla je Stela ozbiljno kao da studentima prve
godine Medicinskog fakulteta drži predavanje iz anatomije. – Ono bi vam se sto posto zakočilo! I onda
više ne bi moglo kucati! Ni tik ni tak, ne? Ili da vam se zapiknula u pluća! Ona bi vam se probušila i
ispustila sav zrak! A kako biste onda disali, ne?! Ili...

- Šta ti zapravo hoćeš?! – naprasno je prekinuo predavanje urednik Kulture.

Stela je, naglo ugašena usred rečenice, nekoliko trenutaka ostala zaleđena, kažiprsta zabodenog u svoj
trbuh, malo lijevo od pupka, gdje su se po njezinu mišljenju nalazila čačkalicom probodena Matišina
pluća, a onda se pribrala, povukla si donji rub minice nadolje, poravnala košulju i popravila frizuru.

- Treba mi magnetofon! – zacvrkutala je zatim. – Ići ću s jednim policijskim inspektorom, s jednim

višim i samostalnim i... i još svašta, u to selo gdje se dogodilo to s Djedom Mrazom, pa sam mislila sve
snimati. U živo, ne? Da ne moram zapisivati, ne? Pa mi treba magnetofon, ne?

- Khm. Eno ti ga tamo – rekao je Matiša, pokazujući rukom u kut kancelarije gdje je na podu skupljao
prašinu stari četverokanalni kolutaš.

- Ali taj ima sto kila! – uzviknula je Stela

- Skoro – zaroktao je urednik Kulture, a onda su mu navrla sjećanja, pa je, potpomognut progutanim
Ketonalima, utonuo u sevdah. – Eeeeeee, jesam ga se ja nanosoooooo! Kad sam tek došo na radijo, on
je bio skroz ganc nov, kako se ono kaže posljednji jauk tehnike! A težak ko đavo! – Na ovom se mjestu
Matiša nabrzinu, i pomalo stilizirano, prekrižio, otprilike kao pokojni papa kad je vozajući se u onom
smiješnom autiću, negdje tamo na dvanaestom kilometru od Velike Gorice prema centru Zagreba, po
osamsto petnaesti put odmahnuo razdraganim vjernicima. - I ko će mrcinu nosit nego neko ovako
kršan ko šta sam ja, razumiješ? Kladim se da mu remen još vonja po mom znoju!

"Oklada se ne prihvaća!" pomislila je Stela, buljeći u staru mrcinu sa strahopoštovanjem, u omjeru

90:10 u korist straha a na štetu poštovanja, a naglas je rekla: - A jel imate neki manji?

- Magnetofon jok! – Matiša je pomalo usporeno zavrtio glavom.

- Kako?! A kad je Marina išla na Hvar radi onog priloga o pretučenim gejovima, sa sobom je nosila
jedan skroz mali magnetofon. Ovoliki! – Stela je palcem i kažiprstom pokazala veličinu prosječnog
hrvatskog penisa (da ne pomislite nešto pretjerano, ovaj je podatak preuzet iz jednog ženskog
časopisa), a Matiša je već prekapao po ladicama svog uredničkog slavonski-hrast-plus-dva-sloja-laka
stola, te odande izvukao malu srebrnu spravu (ljepše bi zvučalo malu spravicu, ali kad znamo ponešto i
od gramatike i od pravopisa).

- Jel misliš ovo? – upitao je otežana jezika.

- Da, to! – uskliknula je Stela s velikim znakom usklika na kraju.

- Stela Stela Stela cccccc – zacoktao je Matiša boreći se sa svojim vlastitim jezikom. Ne hrvatskim,
nego onim što ga je sve teže vrtio u ustima. - Kolko si ti... već dugo kod... nas u... Kulturi... ha?

- Skoro dvije godine.

- Skoro... dvije, ha?

- Aha.

- A još nisi naučila... razliku izmeđ magntfona i... kaztofona, izmeđ... onakih tamo koltaša i... ovakih
malih dig... digtalnih Japanaca. Cccc... cccc!

Stela se sjetila mamine Uči se dok si živ!, ali ju je ipak zadržala za sebe, a naglas je rekla: - A jel
mogu dobit tog Japanca?

Urednik Kulture je s nemalim čuđenjem promatrao kako se Stela pred njim mijenja, kako joj se obrisi
rasplinjuju, kako postaje još mršavija.

- Šta?! – uložio je sav svoj trud da uzvikne. – Da ti kažm ne možš... pa da nazovš... strica, ha?!

- Kojeg od trojice? – upitala je Stela nevino, s nemalim čuđenjem promatrajući kako se urednik Kulture
ljulja u svojoj uredničkoj stolici.

- Ma... jebse meni kojeg! – uzviknuo je Matiša i ispružio ruku u kojoj je držao tu malu srebrnu
sprav(ic)u. – Na... nos to!

- A obrasci? – rekla je Stela, spremajući (spremajući nipošto nije točan izraz ako se uzme u obzir da se
nešto, bilo što, stavlja u prosječnu žensku torbicu, ali eto) Japanca.

- Kaki sad... obrasci? – zaljuljao se Matiša skupa sa svojim jezikom.

- Pa, što ja znam? Nekakva zahtjevnica? Izdatnica? Revers? Ne?

- Jebte, pa... nismo... mi policja!

- Hvala, šefe! – zacvrkutala je Stela veselo.

- Eee, nema... n...č... mu – istisnuo je Matiša posljednjim atomima snage, a onda je onim svojim ne
pretjerano visokim ali zato poprilično širokim čelom bubnuo na slavonski-hrast-plus-dva-sloja-laka stol
i istog trena zaspao.

Matiša Matić, urednik Kulture, još ne voli:

1. hodati

2. operu

3. sanjati ružne snove zbog kojih mu pidžama bude sva mokra od znoja

A voli:

1. svoj mobitel

2. Hajduk
3. razgledati govno prije nego pusti vodu.

7. Napokon akcija ili kakvi momci puše kakve cigarete, Milena, Željezara Sisak, Jetiji i
Munckov Krik (drugim riječima, sve čari vožnje službenim Golfom)

- Rano jutro pola šest, svakog dana putuje, moja Milena! – tiho je dopiralo iz radija u pregrijanoj i
cigaretnim dimom prezasićenoj kabini službenog Golfa trojke, ofarbanog u neslužbenu crvenu (osim
zadnjeg lijevog blatobrana, koji je jednom davno slupan u akciji, a kasnije izravnan i greškom
premazan krivom nijansom laka, to jest u zeleno). Golfom je pilotirao viši i samostalni inspektor Srećko
Stolnik, a na suvozačkom mjestu sjedila je Stela uposlena nanošenjem trećeg namaza crvenog ruža na
svoju naćubljenu gornju usnicu.

Gnječeći volan šakama a cigaretu zubima, Stolnik se sve vrijeme borio sa silom jačom od njegove
volje, koja ga je gonila da svako malo svoj pogled prebaci s ceste pred njim na ženska koljena pokraj
njega. A kad bi mu u toj neravnopravnoj borbi koncentracija makar na trenutak malaksala, već
spomenuta sila skrenula bi mu oči i naviše, od također već spomenutih koljena, skroz do ruba Steline
minice. Ruku na srce, nije da mu se nije svidjelo to što se tamo vidjelo, pogotovo ako se uzme u obzir
činjenica da se u posljednje vrijeme nije baš pretjerano družio sa ženama. Zapravo, nije se uopće
družio sa ženama. Naravno, ako se ne računa Meteorka, tajnica načelnika Odjela, s kojom
se družio skoro svakodnevno, na način da bi je s Jurom ili s Đurom Sutlijašem ili s Hot Dogom (već
kako bi mu se koji našao pri ruci) podizao s poda i vraćao natrag na njezinu stolicu. Ili brkata Biba iz
kioska s kojom sedružio (nekih dana i po nekoliko puta) na način da ova, čim ga ugleda kako se
primiče kiosku, uzvikne Plavi momci puše plave cigalete!, a jer nije mogla reći ni R (veliko) ni r (malo),
nikad nije bio skroz na čisto što je u stvari htjela reći, da li Pravi momci pušeprave cigarete ili
Pravi momci puše plave (kao plavi Walter Wolf) cigarete ili, možda, Plavi momci (kao plavci-
policajci) puše pravecigarete, ili pak Plavi momci puše plave cigarete? No Stolnik sada nije razmišljao
o takvom druženju. U stvari, sad nije razmišljao ni o čemu, samo je gledao.

"Isuse, gleda mi noge!" pomislila je Stela zadovoljno, no već se u sljedećem trenutku snuždila.
"Naravno da mi gleda noge, kad ništa drugo za razgledavanje ni nemam." A onda se opet razvedrila.
"Sreća moja da su mi barem noge izrasle koliko treba!".

- Miriše na jabuke, živi ko podstanar, moja Milena! - drugi je stih, zajedno s radiom, veselo zarevala
kontramutirana Stela, unisono za dvije oktave (otprilike) više od Starih fosila.

Zbog čega je dopola dogorena cigareta, do tada udobno smještena u lijevom kutu Stolnikovih usta,
izgubila ravnotežu te se sunovratila na sjedalo između njegovih nogu. Zbog čega je viši i samostalni
hitro maknuo ruke s volana s namjerom da spriječi moguće izbijanje požara na svojim hlačama. Zbog
čega je službena crvena (minus jedan nešto zeleniji blatobran) Trojka prešla na suprotnu stranu
kolnika, gdje u tom trenutku nije bilo baš nikoga. Zbog čega je crna kronika sutrašnjih novina ostala
uskraćena za još jedan iz neutvrđenih razloga tekst.

- Oči su joj pune sna, kako li se preziva, moja Milena! - pjevali su Stela i Rajko zaneseni, ni ne
primjećujući da istu stvar interpretiraju na dva poprilično različita načina (jer su Stelini stihovi, zbog
široko razjapljenih usta, glasili više kao Maraša na jabaka, kaža da dabra ja, maja Malana!), i uopće se
ne obazirući na Stolnika koji je nekako uspio otresti čik na pod kabine gdje ga je prignječio cipelom,
prignječivši usput i kočnicu, što je Trojku natjeralo da se zaljulja u ritmu istog šlagera, a Stelu da si još
za koji milimetar podeblja usnicu.
- Malana gana-raaaa-caaaa-ja maja! – zavijala je Stela po refrenu, dok je cesta s druge strane
vjetrobranskog stakla također zavijala, ali za razliku od Stele sasvim blago, razdjeljujući pri tome
okolni krajolik na desnu i lijevu brežuljkastu bjelinu.

- Da sma sa ra-na-ja srala! – Stela se sada prebacila na donju usnicu, a Stolnik je isključio
automatskog pilota i pilotiranje ponovo preuzeo u svoje ruke, vratio Golfa na Zakonom o cestovnom
prometu za vožnju propisanu stranu kolnika, strpao si novu cigaretu u usta, čvrsto je stisnuo zubima
onemogućivši joj na taj način svaki pokušaj bijega, posegnuo za šibicama, uglavio volan između
desnog lakta i lijevog koljena te, ne smanjujući brzinu, uspješno izveo pripaljivanje.

- Milena ge-ne-ra-ci-jo! – zavrištala je Stela posljednji stih, ovaj put sasvim razgovijetno jer je u
međuvremenu svršila sa šminkanjem, prije nego su i Stari fosili svršili s pjesmom. Onda je nekoliko
puta svojim ustima napravila mpa mpa mpa, spremila ogledalce i ruž u torbicu (spremati u žensku
torbicu – objašnjeno ranije u tekstu), utonula dublje u sjedalo i zagledala se kroz dimnu zavjesu van,
dok je Stolnik, uz jedan s neskrivenim olakšanjem odahnuti huuuuuu, ispustio novi dim i prebacio u
četvrtu brzinu.

- Srećko, što ste rekli, kamo idemo? – upitala je Stela nakon što je vlastiti rekord u šutnji uspjela
približiti nevjerojatnoj granici od skoro jedne cijele minute.

- Na mjesto ubojstva – odgovorio je Stolnik. - U Donji Mali.

- Donji Mali? Nikad čula – prokomentirala je Stela.

"Ni ja, sve do jučer", pomislio je Stolnik. - To vam je jedno selo – objasnio je naglas. Zatim je osjetio
da njegovom objašnjenju nešto nedostaje, pa je pojasnio: - Tu, u blizini.

A Stela je malo porazmislila pa je rekla: - Ne kužim zašto bi netko ubio Djeda Mraza? – Pa je još malo
porazmislila pa je još rekla: - I to u nekom Donjem Malom?

- Oh, a zašto bi netko ubio bilo koga bilo gdje? – upitao je Stolnik, gnječeći volan.

Pa je Stela još još malo porazmislila. Pa je pomislila na svoje stričeve i rekla: - Zbog novca. – Pa je
pomislila na ljude koji sastavljaju testove provjere znanja po ženskim časopisima, pa je rekla: - Zbog
osvete. – Pa je pomislila na Marinu, pa je rekla: - Zbog ljubomore. – Pa je opet pomislila na svoje
stričeve, pa je rekla: - Iz političkih razloga. – Pa je pomislila na Vevea i tri praščića i na silnu prazninu
između njih i sada, pa je rekla: - Zbog ljubavi.

- A zbog posla u novinama? – upitao je Stolnik lukavo.

- Pa dobro, i zbog posla u novinama, zašto ne? – rekla je Stela. - Iskreno, ne bih imala baš ništa protiv
da neko kokne mog urednika. - A zatim je spustila dlan na Stolnikovu šaku na volanu, zbog čega je
Golf ponovo izgubio kontrolu nad vozačem, to jest dozvolio mu da zavrne volanom kao piletu vratom
(isprika svim udrugama za zaštitu svih životinjskih vrsta, s posebnim naglaskom na domaću perad),
zbog čega su ćelave gume proklizale na mokroj cesti, što Stela uopće nije primijetila.

- Među nama rečeno – rekla je u povjerenju - bilo bi mi baš drago da netko kokne tog planinskog
čovjeka.

A Stolnik je osjetio kako mu se desna šaka žari, kao da je njome primio kvaku na vratima Željezare
Sisak, i kako mu ponestaje zraka u plućima, kao da su mu i nos i usta smješteni negdje tamo na toj
njegovoj šaci a ne na glavi kao što je red.

- Jetija – promrmljao je gutajući zrak kroz filter cigarete.

- Molim?

- Planinski ljudi – pojasnio je viši i samostalni. – Jetiji.

"Hm, nisam imala pojma da Hercegovce nazivaju Jetijima", pomislila je Stela zbunjeno. "Otkud on sve
to zna?" pomislila je odmah zatim zadivljeno, pa je rekla: - Zapravo, ne samo da ga kokne, nego da ga
koka malo duže, po mogućnosti dio po dio, komadić po komadić - pri čemu je u zanosu sve čvršće
stiskala Stolnikovu nesretnu šaku.

- Pazite se, gospođice Stela! – protisnuo je inspektor Stolnik, s mukom progutavši knedlu koja mu se
odjednom našla u grlu. - Ako tog vašeg urednika netko recimo stvarno, kako vi kažete kokne, zbog
ovoga što ste upravo rekli vi biste bili prvi osumnjičeni.

- Pa ne biste me valjda vi izdali, Srećko? – zacvrkutala je Stela, suučesnički ga podragavši po onoj istoj
šaci.

A Srećkova tikava usnica u tom je trenutku zaplesala najžešći pankerski pogo, tresući mu pepeo niz
bradu, niz vrat, niz grudi, niz... niz još dalje.

- Pa-ha... oh-vaj... – promucao je Stolnik, pa je zubima zagrizao neposlušnu usnicu, pri čemu je
pregrizao cigaretu, koja je srećom bila već sasvim dogorena, ali čiji je filter nesrećom imao skroz
odvratan okus.

- Ali zašto Djeda Mraza? – Stela je prevrtjela traku unatrag.

Stolnik je poskrivećki okrenuo glavu na drugu stranu i jezikom si izgurao filter iz usta. Eh, da je smio
još i pljunuti!

- Upravo to zašto sada je naš posao – promrmljao je, osjećajući kako mu se niz grlo slijeva pročišćeni
nikotin u tekućem stanju, i čudeći se kako je moguće da mu se desna šaka još nije počela dimiti.

- Mpa mpa mpa – učinila je Stela sa svojim crvenim usnama, zaokupljena dubokim razmišljanjem.
Koje joj je urezalo dvije bore preko čela. I koje je na trenutak na njezinom licu iscrtalo kopiju
Munckovog Krika. I koje osim toga nije urodilo nikakvim plodom. Pa je odustala.

- Meni se čini da vi, Srećko, imate temperaturu – rekla je zatim zabrinuto. – Ruka vam gori!

Inspektor Stolnik još ne voli:

1. kad u čokoladici Životinjsko carstvo peti put za redom dobije sličicu vunastog mamuta

2. kad na stanici poslije Remize u tramvaj uđe luđak koji viče da je psihički bolesnik i da mu treba
novac za lijekove

3. spavati na leđima

A voli:

1. paliti cigarete šibicama

2. kad na stanici kod Mimare u tramvaj uđe cigo s harmonikom pa svira do sljedeće stanice u
Frankopanskoj

3. lupati veliko O na tastaturi službenog kompjutera.

8. Donji Mali – nekoliko natuknica

Nekoliko natuknica o selu Donji Mali, radi postizanja atmosfere, a i radi toga što pisac ne zna kako bi
počeo ovo poglavlje:

1. zanemarimo li civilizacijske tekovine u obliku struje, vodovoda i asfaltirane glavne ceste, način
življenja u Donjem Malom ostao je manje-više isti kao u doba Matije Gupca, s tom razlikom da
mještanima (Donjemalcima?) ni na kraj pameti ne pada bilo kakva buna, još od onih burnih vremena
kada je prije desetak godina referendumom izboreno premještanje trase budućeg autoputa 4 km
ulijevo, što je selu osiguralo željenu ekološku situaciju i totalnu izolaciju.

2. u Donjem Malom živi se mirno i ležerno, pa se tako mirno ogovara prve susjede pred drugim
susjedima, a druge jednako mirno pred trećim i obratno, ležerno se tovi i kolje što svinje, što piliće,
mirno muze krave ručnim načinom, a aute i traktore ležerno pere šmrkom, te mirno, gotovo stoički,
prati TV sapunice baš kao i u bilo kojem drugom selu u ovom dijelu kugle zemaljske. A u ovo vrijeme,
pred Božić, sve se to još više smiri i uležeri i ušuška u sebe.

3. žitelji Donjeg Malog svi odreda su zaobljeni i okruglasti (baš kao specijalitet sela - knedle sa
šljivama) kako muškarci čija je zaobljenost, nalik Magellanovim putovanjima, kretala od pupka na
jednu stranu, pravila cijeli krug i vraćala se pupku sa suprotne strane, tako i žene čija je pak
zaobljenost bila simetrično raspoređena na četiri glavna punkta, dva gore sprijeda i dva dolje straga, a
kako ih uz širinu nije krasila i proporcionalna visina, tako su podvrnuti rukavi (kod oba spola) kao i
podvrnute nogavice (pretežno kod muškog) bili neka vrsta plemenske oznake.

4. dvorišta kuća u Donjem Malom strogu su odijeljena čvrstom žičanom ogradom na poslovna stražnja,
u kojima kokoši i pure slobodno kljucaju i seru gdje god stignu i gdje im je drago (možda baš otuda
potječe i ona poznata poslovica Čudi se ko pura dreku), gdje se u ove zimske dane diže topla izmaglica
s gnojnice, i gdje u svojim svinjcima rokću svinje sve tužnije kako se bliži Božić, te odmoru i hobijima
namijenjena prednja, u kojima se sade gladiole, kupus i vrtni patuljci, te parkiraju bolji primjerci
automobila (oni lošiji skriveni su u garažama).

5. ma koliko mali bio Donji Mali odnedavno ima čak i vlastitu crkvu, jer u selu nije bilo dovoljno visoke
pozicije za postavljanje antena mobilne telefonije, pa su naša dva najveća davatelja mobilnih usluga u
potpunosti donirala gradnju spomenutog sakralnog objekta uz jedan jedini uvjet, koji je na opće
zadovoljstvo prihvaćen, pa se tako sada na vrhu zvonika (nerazmjerno velikog u odnosu na ostatak
građevine, zbog čega crkva uvelike podsjeća na lansirnu rampu kakve moćne interkontinentalne rakete
s najmanje dvanaest bojevih glava) koči postmodernistički križ sastavljen iz dvije u znak plusa
postavljene antene (okomito VIP, vodoravno Cronet).

6. iz nekog začudnog razloga Donji Mali nalazi se točno 12 metara nadmorske visine iznad Gornjeg
Velikog.

8b. Policijski narednik Stjepan Ćuk ili odbor za doček zvan Štijef, svatko se češe gdje ga
svrbi, te iskrena zadivljenost novom tehnologijom

- Evo nas – rekao je inspektor Stolnik u trenutku dok je crveni Golf trojka, skupa sa zelenim zadnjim
lijevim blatobranom, svojim ćelavim gumama proklizao pokraj plave limene ploče na kojoj je bijelim
slovima pisalo DONJI MALI.
Stela je rastvorila torbicu u potrazi za digitalnim Japancem, te ga je uspješno pronašla nakon svega
par minuta, taman koliko je bilo potrebno da se dovezu do seoskog trga, to jest u trokut između škole,
birtije i crkve.

- Odbor za doček već je tu – rekao je inspektor Stolnik zaustavljajući automobil. A odbor se sastojao
od samo jednog okruglastog dudeka u policijskoj uniformi koja mu je istovremeno bila i premala i
prevelika, u svakom slučaju napeta preko onog dijela tijela koji se, dok je dudek bio još sasvim malo
dijete, nazivao strukom (jer krojači policijskih mondura vjerojatno nemaju okruglih krojeva), a
predugih rukava i još dužih nogavica (jer se valjda ni rukavi a ni nogavice na policijskim odorama ne
smiju podvrnuti). Uz to, na glavi je iz sasvim neopravdanih razloga nosio definitivno premalu službenu
kapu. Koju je svako malo skidao (odizao?) da bi se mogao počešati po strništu koje je na skroz
amaterski način glumilo frizuru.

"Dvjesto devetnaest - domaća svinja", pomislio je inspektor Stolnik i automatski nastavio, "razred –
sisavci, red – parnoprstaši, porodica – svinje. Životinja uzgojena od divljeg oblika. Ima veliku glavu i
dulju njušku koja je na vrhu pločasto proširena i ima nosne otvore. Na kraćim nogama ima po četiri
prsta. Rep joj je kratak. Naraste do jedan i pol metar u duljinu i dosegne težinu od 150 kilograma.
Plašljiva je iako mužjak može biti i agresivan. Hrani se kao pravi svežder – biljnom hranom i travom,
plodovima, a snažnom njuškom kopa i traži uz korijenje kukce i njihove ličinke. Proždrljiva je životinja i
vrlo brzo raste. Uzgaja se zbog mesa, masti, kože i čekinja."

- Dobar dan, ja sam inspektor Stolnik iz Policijske uprave – rekao je formalno inspektor Stolnik iz
Policijske uprave, drmnuvši prije toga dvaput vratima auta (prvi put neuspješno, drugi put uspješno ali
uz pomoć noge).

- Dober den, gospon inspektor! – zaroktao je okrugli, dok mu se glas borio između hrvatskog kakav se
uči na satovima hrvatskog jezika u Srednjoj policijskoj školi i hrvatskog kakav se govori u
blagobrežuljkastim područjima Hrvatskog zagorja, to jest književnog zagorskog jezika. A koristeći se
tim jezičnim standardom, riječi je dozvoljeno izgovarati na dva načina: ili grlom prepunim otečenih
mandula ili ustima u kojima se drži krumpir srednje veličine (a može i dva manja). Usput si je
popravljao opasač koji mu je opterećen službenim pištoljem, službenim pendrekom, službenim
lisicama, službenom prometnom palicom (poznatijom pod nazivomkuhača), službenom futrolom za
rezervni spremnik i službenom motorolom, non-stop klizio niz trbušinu.

- Možete ga zvati Srećko! – zacvrkutala je Stela, nakon što je svojim štiklama napravila prve rupice u
seoskom snijegu.

Dudek i Stolnik su se trgnuli istovremeno, iako iz sasvim različitih pobuda.

- Khm, da, svakako, možete me zvati Srećko – procijedio je viši i samostalni ispruživši ruku.

- Ti bokca, kakav glas! – zaprepastio se okruglasti, zabivši si mali prst u uho gdje ga je nekoliko puta
žestoko zavrtio, a zatim ga hitro izvukao van, obrisao o uniformu, te zajedno s ostalim prstima zgrabio
Stolnikovu ponuđenu šaku i srdačno je prodrmao. – Joj, kak ste vi topli! – rekao je Stolniku, a buljeći u
Stelu.

- Ovo je gospođica Stela Sviličić iz Hrvatskog tjedna – rekao je inspektor Stolnik.

- Iz Hrvatskog tjedna?! Ti bokca! – zakrumpirao je dudek, premjerivši Stelu kao da odmjerava kakvo
grlo krupnog zuba na stočnom sajmu, prije nego otpočne cjenjkanje. "To bi bile potrebne fest toviti
prije klanja", zaključilo je iskusno oko trgovca stokom.

- Stela, drago mi je – reklo je grlo. - A vi ste policajac, ne?

- Policijski narednik Stjepan Ćuk! – ukočio se dudek kao da stoji pred ministrom spreman na svoja
široka prsa primiti primjereno odlikovanje. Iako se, ruku na srce a gledano okom objektivnog
promatrača, ta ukočenost i nije nešto naročito primjećivala, isto kao kad bi se, iz nekog razloga na
primjer, ukočila kakva nogometna lopta. – Al me možete zvati Štijef!

- Znači, kolega Štijef? – oglasio se trenutno sasvim zanemareni i u drugi (treći, četvrti...) plan gurnut
viši i samostalni.

- Neee neee, same Štijef. Bez kolega – ispravio ga je dudek. - Tak me si zoveju – pojasnio je zatim.

- Štijef, baš slatko! – veselo je zakontramutirala Stela.

"Baš šteta kaj je tak oglodana", pomislio je okruglasti policajac. - Fala, gospodična! – uzvratio je
glasno i ponosno, kao da je u najmanju ruku patentirao to ime, i još je pokušao izvesti nešto kao
naklon, od čega mu je uspjelo tek vrhom brade dodirnuti prvi u dugom nizu svojih podbradaka. - A moj
šef mi je rekel Čuj Štijef, kad dojde ovaj iz Zagreba, a to je mislil na vas gospon inspektor…

- Srećko – ubacila je Stela.

- A je, Srečko. Rekel je On bu ti šef ko kaj sam ti i ja šef i njega buš slušal ko kaj i mene slušaš. Je ti
to jasne, Štijef? A ja sem rekel Je, šefe, se mi je jasne! A on je rekel Kam god bu on išel, a to je pak
opet mislil na vas gospon inspektor Srečko, tam buš i ti išel. Kaj god bu te pital, to buš mu odgovoril
najbolše kak znaš. Kaj god bu ti naredil, to buš izveršil kak na vojnoj vežbi. Ak ti veli odi tam, išel buš
tam. Ak ti veli dojdi sim, došel buš sim. Ak ti veli da ga nosiš na leđima, ti buš ga nosil. Ak ti veli da
mu ga moraš popu…

- Dobro dobro, Štijef – prekinuo ga je Stolnik u posljednji trenutak. – Koliko sam shvatio, vi ste mi
stavljeni na raspolaganje.

- Je, tak je. Mi sme vam na raspolaganju! – potvrdio je Štijef svečanim tonom. - Morete se zmenom
raspolagat kak god vam drago!

- Znači, Donji Mali je vaše područje djelovanja? – ubacila se Stela baš u trenutku kad je inspektor
Stolnik otvorio usta s namjerom da još nešto kaže.

- Pa jeee – rekao je Štijef, koordinirano si jednom rukom podigavši kapu a drugom se žestoko
počešavši po tjemenu, a onda si je vratio kapu na glavu, odnosno na onaj mali dio tjemena koji je
jadna uspjela pokriti, pa se tad s jednakim žarom počešao i između nogu.

Svatko se češe gdje ga svrbi pala je Steli na pamet još jedne mamina poslovica. "A ovog očigledno
svrbi glava", pomislila je zatim, a onda slijedeći pogledom Štijefovu ruku namijenjenu češanju, malo
porazmislila pa zaključila "Dvije glave".

- Zapravo, to vam je moj, kak bi se reklo, rajon, ne? – pojasnio je Štijef pa je, pokazujući uokolo
rukom (zapravo, samo rukavom, jer mu se zbog dužine istog ruka nije ni vidjela), dodao: - I Donji Mali
i Gornji Veliki i Desno i Levo Središće. Se skupa. Tu vam ja, kak vi velite, delujem, ne?

- Odlično, Štijef! – ubacio se Stolnik brzo, iskoristivši činjenicu da su mu usta već neko vrijeme bila
otvorena, pa je da bi progovorio mogao izvesti jednu pripremnu radnju manje. - A sad mi kažite što se
točno dogodilo?

- E paaa, ovak... – počeo je Štijef.

- Čekajte! – uzviknula je Stela panično, tako da su se oba muškarca po drugi put istovremeno trznula.
– Nisam uključila snimanje!

Onda su Štijef i Stolnik neko vrijeme stajali kao dva dudeka i nijemo čekali svršetak istraživačkog
pohoda kroz Stelinu torbicu.

- Evo ga! – uskliknula je Stela nakon par minuta napete tišine i nakon što je iščeprkala malu srebrnu
sprav(ic)u.

- Kaj pa je to? – upitao je Štijef znatiželjno, češkajući se sad po dijelu glave koji nije bio pokriven
kapom. Dakle, po onom većem dijelu.

- Digitalni Japanac! – odgovorila je Stela stručno. – Uključim ga ovak – rekla je i uključila ga upravo
tako kako je rekla. – Pritisnem ovaj gumb – rekla je i pritisnula ovaj gumb. – I sad se sve snima!

- Ti bokca, kaj se to sad tak radi?! – upitao je Štijef Stolnika iskreno začuđen, a i zadivljen novom
tehnologijom. – Nema više blokić Lipa Mila i olovkica, ne?!

Ti bokca, kaj se to sad tak radi?! Nema više blokić Lipa Mila i olovkica, ne?! – rekao je Štijef još
jednom, ovaj put ravno iz Steline ruke, pa su se dvojica policajaca ponovo trznula.

- Ovo je bila proba da vidim jel sve štima – zacvrkutala je Stela uobičajeno veselo, a kako na to nije
bilo nikakve reakcije dodala je: - Sve štima!... Možemo počet!

- Khm. Dakle, Štijef – počeo je inspektor Stolnik brzinom putničkog vlaka kad vozi u rikverc, nervozno
pogledavajući prema Stelinoj ispruženoj ruci. – Ovaj... khm... dakle...

- Tko je ubio Djeda Mraza?! – ispalila je Stela nestrpljivo.

- Khm – oglasio se još jednom viši i samostalni i dalje nije rekao ništa.

- Deda Mraza?! – zinuo je Štijef kao na svečanom otvorenju izložbe karijesa.

- Pa da, Djeda Mraza – ponovila je Stela.

- Bog budi zvami gospodična – rekao je Štijef, čudeći se baš kao pura iz one poslovice. - Pa kaj vi još
ne znate da Deda Mraz ne postoji?!

Policijski narednik Stjepan Ćuk, zvan Štijef, ne voli:

1. kada krene čačkati nos, a kažiprst mu zapne u rukavu.

2. materijal od kojeg se šiju policijske uniforme, jer od njega ima svrab.

3. lagati dok se ispovijeda, iako to u pravilu čini da bi izbjegao pokoru.

A voli:

1. tajno slušati Riblju čorbu (tajno, jer su iz Srbije), naročito njihovu pjesmu Volim volim volim žene, i
to zbog stihova Guzate, sisate, lomne u struku, zbog njih razvijam desnicu ruku.

2. reći U zdravlje! nakon što glasno prdne

3. gledati Cocu kako naskakuje na podvedene mu prasice.

9. Što znači ka be er, gdje se zapravo nalazi Zid plača i zašto se po njemu tuče glavom, te
besplatna reklama za Karlovačko pivo

- Niko ni ubil Deda Mraza! – rekao je Štijef malo kasnije, kad su već sve troje sjedili u Golfu (policijski
službenici naprijed, tonmajstor(ica) otraga) s upaljenim motorom i grijanjem odvrnutim na najjače (ne
zato što im je bilo baš toliko hladno, već zato što je netko, tko zna tko i tko zna kad a još manje zašto,
gumb za podešavanje grijanja prvo okrenuo na maksimum a zatim razbio). - Ubili su Mirka!

- Mirka? – oglasila se Stela.

- Je, tak je – potvrdio je Štijef, vrpoljeći se na sjedalu u bezuspješnom pokušaju da istovremeno bude
okrenut i ulijevo prema inspektoru i unatrag prema Stelinim nogama. - On je bil sam preoblečen vu
Deda Mraza, me razmete? Ko i sake godine do sad. Mirko vam je, kak bi vam rekel, naš lokalni Deda
Mraz, ne?

- Imati li njegove osobne podatke? – profesionalno je upitao Stolnik.

- Je, neg kak neg imam! – jednako profesionalno odgovorio je Štijef, pa si je povukao rukav prema
gore sve dok se ispod njega nisu ukazali prsti ruke, koju je zatim gurnuo u džep svoje uniforme, tamo
malo pročeprkao, pa je izvukao i gurnuo u drugi džep, pa u treći, pa... – Si su mi podatki vu bloku, se
kak treba, sam da najdem vražjega bloka, ne? – prokomentirao je svoju izvedbu pred napetim
pogledima gledatelja.

- Khm – khmknuo je Stolnik, nervozno posegnuvši za cigaretom, dok se Stela dvoumila da li da stisne
pauzu ili ne.

- Evo ga! – uzviknuo je dudek malo poslije, pobjedonosno držeći skoro skroz novi Lipa Mill B-6 karo
blok u ruci. – Dakle – rekao je, pljunuvši si prvo na rub rukava a zatim ipak i na prste, te zalistavši
listove - Mirko Kral, ime oca Mirko, rođen šezdesdruge, spol muški, po zanimanju ka ve bravar, adresa
prebivališta Donji Mali ka be er dvaesosam kroz dva...

- Što vam je to ka be er dvadeset osam kroz dva? – prekinula ga je Stela. – Nekakva policijska šifra?

- Je, a kaj bi bila šifra? – rekao je Štijef. - Ka be er znači kućni broj, ne, a dvaesosam kroz dva znači
hiža broj dvaesosam, sam kaj si je Mirko kad se je oženil sazidal novu hižu vu dvorišću, odma tam kraj
stare hiže, onak iza i male leve zbog radi balkona, ne, jer da je ni maknul vu leve pak bi mu balkon
izišel na krov od stare hiže pa od njega ne bi imel niš koristi, ne, pa je zato kroz dva, razmete?

- Aha – promrmljala je Stela ne baš uvjerljivo i pomislila "Ništa ja njega ne razumijem. Sreća da ovo
snimam, pa poslije mogu sve u miru preslušat."

- Mjesto počinjenja kaznenog djela? – ubacio se viši i samostalni, istovremeno sasvim slučajno
ispustivši jedan skoro skroz savršen kolut dima. I to na nos, što ga je uistinu iznenadilo.

- Kaj? – zinuo je Štijef.

- Mjesto ubojstva? – preformulirao je Stolnik svoje pitanje.

- A tooo! Odma tam – Štijef je zamahnuo rukom prema šoferšajbi, pri čemu je rukavom obrisao
prašinu s kontrolne table Golfa i usput uspio otepsti komad žara s vrha Stolnikove cigarete. - Kraj Zida
plača.
- U Betlehemu?! – upitala je Stela začuđeno.

- U Jeruzalemu – ispravio ju je Stolnik.

- Kaj? – zbunio se Štijef.

- Zid plača se nalazi u Jeruzalemu – objasnio je Stolnik i njemu i njoj, tek na trenutak posumnjavši je li
tome doista tako.

- Ma neee – rekao je Štijef. – Ne tuj gde ste vi rekli, neg tuj – opet je zamahnuo rukom skrivenom u
predugačkom rukavu, ali je ovaj put Stolnik bio pripravan pa je cigaretu zaštitio dlanom. - Odma tuj,
iza Eura, ne?

- Iza Eura? – ponovila je Stela s upitnikom na kraju.

- Je, tak je – potvrdio je Štijef klimanjem glave. - Mirko si je išel u Euro popit kojega gemišta, a popil
si je male više pa mu je otišlo na mehur, ne, pak se je moral iti, kak bi vam rekel, slakšat, ne, a Euro
nema veceja za goste neg se si gosti slakšavaju iza, po Zidu plača, ne? – rekao je a onda zastao, jer
mu se u tom trenutku, iako sa zakašnjenjem, upalila jedna lampica u mozgu, pa je uzviknuo: - Aaaaa,
znam ja na koji ste zid vi mislili, gospodična Stela, to jest i vi gospon inspektor Srečko! Sad sem se
setil! Videl sem ja na televiziji kak po tom tam zidu tuku sa svojim glavama oni muški kaj, da prostite,
nosiju spletene kiklje ovak tu sa strane na svojoj glavi! A znate kaj bum vam rekel? Tuku bormeš i ovi
naši, tuj po ovom našem Zidu plača, kad si male više spiju, a to vam je skoro uvek, ne?

- Ne razumijem zašto se taj vaš zid zove Zid plača? – upitala je Stela.

- Kak zakaj? Pa zato kaj se tam plaču, ne? – rekao je Štijef, ali su mu lica sugovornika, pogotovo
njihove visoko podignute obrve (par prirodnih i par nacrtanih), signalizirala da bi tu trebalo još nešto
dodati. Pa je dodao: - Ovak. U Euru se kartaju, ko izgubi plača pijaču, ne, a kad se partija otegne ceh
more biti dost veliki, ne? I onda onaj ko plati kad se ode van slakšat, plače od muke, me razmete?

- I zato tuče po zidu glavom? – ubacio se Stolnik.

- Neee, glavama tuku zato kaj im se od pijače manta, pak si ne mogu oderžavati svoju ravnotežu, ne,
neg se sako malo zaljuljaju pa bum tintarom po zidu, pak se odbiju natrag pa se opet zaljuljaju pak
opet bum po zidu, ne? – objasnio je Štijef najbolje što je znao. – Pitam se pitam kulike su si pijače spili
oni s kikljama, kad tuku onak sto na sat?

A onda se lampica u Štijefovoj glavi iznenada ugasila baš kao što se malo prije iznenada upalila, ili je
sad možda pregorjela, pa je Štijef ponovo zastao u izlaganju.

- Al kaj sam ono štel reči? – pitao je samoga sebe, pa se počohao po glavi, što je istog trena dalo vrlo
dobre rezultate. - Aha! Štel sam reči da se je isto tak i Mirko išel slakšat, a kak na tim njegovim Deda
Mrazovim hlačama ni imel šlica neg same ciferšlusa, ovak tuj sa strane i jen velki gumb ovak tuj
odozgora, jer Deda Mrazovi valjda ne piju gemište, ne... – Na tom je mjestu Štijef napravio
dramaturšku pauzu, te pričekao da mu se usta razvuku u cerek. - Moral si ih je onak kakti male svleči
na dolje, ne? - Sad se već počeo potiho hihotati, kao srednjoškolke u tramvaju. - Pa kad ga je ubojica
raspalil... – Srednjoškolski hihot se pretvarao u birtijaški grohot. - Mali mu je ostal virit van! – dovršio
je Štijef, prasnuvši u roktavi smijeh od kojeg su mu potekle suze veličine kokošjih jaja S klase.

- Isuse! – uzviknula je Stela zgranuto.

- Dobro, Štijef, dobro – rekao je inspektor Stolnik, smirujući situaciju. - Ako sam dobro shvatio Djed
Mraz je, hoću reći taj… kako ste rekli…
- Mirko Kral – ponovio je Štijef.

- Taj Mirko je zadobio nekakav udarac?

- Je neg kaj neg je zadobil! Zadobil je po tintari, to jest, po glavi, ovak tuj... – Štijef je pokušao rukom
pokazati to mjesto na sebi, ali mu je ruka zapela o naslon za glavu, pa je rekao još samo: - Otraga.

- Nekim čvrstim predmetom, pretpostavljam? – pretpostavio je viši i samostalni.

- Neee, ni sa čvrstim predmetom – Štijef je odmahnuo glavom. - Zadobil ga je sa flašom – rekao je i

opet se susreo s dva para visoko podignutih obrva i kolutanjem očima ispod onog para prirodnih. - Od
pive – dodao je. – Karlovačke – pojasnio je. - Steklo vam je još tam... – Htio je ponovo zamahnuti
rukom, ali se u zadnji tren predomislio, pa si ju je umjesto toga spustio među noge i zaposlio
češkanjem. - Na mestu ubojstva, ne? Pak si ga morete iti pogledati ak hočete, ali to vam ne bi
savetoval zato kaj tam ima stekla i od drugih flaša, jer neki si znaju zet flašu sa sebom kad se ideju
slakšat, da im ne bi neko drugi popil dok se oni slakšavaju, ne? A steklo je steklo, ne?

- A kako znate da se radilo o Karlovačkom pivu?! – ispalila je tada Stela, kao da je najvažnija stvar na
svijetu hoće li ti netko glavu razbiti flašom na kojoj je ova ili ona etiketa.

Inspektor Stolnik je upravo pokušavao kroz nos istisnuti barem još jedan onako savršen kolut dima, ali
mu to nikako nije uspijevalo.

- No, Štijef, čuli ste pitanje? – rekao je frustrirano.

- Je, čul sam kaj je rekla gospodična iz Hrvatskog tjedna, al meni je moj šef rekel da nek odgovorim se
kaj bute me vi pitali. Nikakvu žensku ni spominal. Niti iz Hrvatskog tjedna, niti od bilo kam.

- Štijef, slušajte što ću vam reći – Stolnik se okrenuo prema okruglom naredniku. - Gospođica Stela i ja
smo ista ekipa, u redu? – rekao je i osjetio nekakvo neobjašnjivo olakšanje čim je to izgovorio, a Stela
je pomislila "Kako slatko!" i da u ruci nije držala minijaturni magnetofon, sigurno bi zapljeskala od
razdraganosti.

- Je, ak je tak, onda dobre – Štijef je bezrezervno prihvatio ovo objašnjenje. – Dakle kak zname da se
je radilo o Karlovačkom pivu? Tak kak vu Euru ni nemaju drugoga, ne?

- A jel ga je ubojica udario s punom ili s praznom flašom? – opet se oglasila Stela, sve se više
uživljavajući u ulogu istražitelja. Ovaj put bilo je to sasvim dobro pitanje, pa su obojica policijskih
službenika složno zaklimali glavama.

- Vrlo dobro pitanje, gospođice Stela – javno ju je pohvalio inspektor Stolnik. – Vidim da vam koristi
rad na terenu. No, Štijef?

- Zviznul ga je sa praznom flašom – odgovorio je dudek.

- Kako to znate? – zanimalo je dalje kontramutiranu istražiteljicu Stelu.

- A ko bi bil tak blesavi da ide nekog zviznut sa punom?! – zaroktao je Štijef veselo. - Bolše je to
Karlovačko prvo spiti, a onda raspaliti, ne?! – pa se opet zahihotao, poput šiparice na maturalcu.

- Dobro – rekla je zadovolj(e)na Stela.

No, viši i samostalni nije dijelio njezino zadovoljstvo.

- Štijef, malo ozbiljnosti ne bi bilo naodmet, zar ne? – prekorio je okruglastog dudeka glasom koji kao
da je dopirao sa samog dna Tutankamonove piramidalne grobnice, tako da se ovaj zagrcnuo.

- No dobre. Imate vi praf gospon inspektor Srečko – složio se dudek.

- Khm. Dakle, Štijef, zašto pretpostavljate da je žrtva udarena praznom pivskom flašom? – ponovio je
Stolnik Stelino pitanje, polako, riječ po riječ, kao da ga postavlja retardiranom babunu, a ne jednom
maturiranom policajcu.

- Nikaj mi ne pretpostavlemo, neg je točne tak – rekao je maturirani policajac. – A to vam je skroz
jednostavne, ne? Da ga je kojim slučajem taj koji ga je napucal, napucal sa punom flašom, onda bi se
žertva osećala po pivi, ne, a Mirko se osećal same po gemištima, ne? Znate, gospon inspektor Srečko,
ja vam imam nos za te stvari. To i moj šef jake dobre zna. On mi uvek kad se nekaj dogodi vu mojemu
rejonu veli Štijef, odi tam i male pronjuškaj! Točne tak veli pronjuškaj!

- Znači, sada nam nedostaje još samo motiv – rekao je viši i samostalni paleći si novu cigaretu. -
Moramo saznati tko je imao razloga ubiti tog, kako ste ono rekli da se zove?

- Mirko – javila se Stela. – Mirko Kral.

- Neee, ni Kral neg je Kral – ispravio ju je Štijef, pa je rukavom pokazao prema kazetofonu u njezinoj
ruci. - To ste si krivo snimili. Ja sem rekel Kral.

- Nije Kral nego je Kral? Ništa mi nije jasno – zbunila je Stela.

- Štijef – oglasio se tada Stolnik polako, pućkajući jedan dugi dim isjeckan na komadiće. - Ako vam ne
bi bio problem, možete li žrtvino prezime izgovoriti slovo po slovo?

- Je, kak ne bi mogel?! – uzviknuo je Štijef ponosno. - K-R-A-L-J!

- Znači Kralj? – rekla je Stela oprezno. – Mirko Kralj?

- Je, tak sem vam i prvi put rekel – Mirko Kral, ne?!

- U redu, u redu – rekao je inspektor Stolnik pomirljivo. - A sada da vidimo tko je imao nešto protiv
tog Mirka?

- Ja predlažem da krenemo od verha pa prema dolje, ak se vi, gospon inspektor Srečko, slažete sa
time! – predložio je policijski narednik Stjepan Ćuk, zvan Štijef. A onda se dosjetio i dodao: - Je, i ak
se gospodična iz ekipe također slaže!

- Gospodična iz ekipe se slaže! – uzviknula je Stela uzbuđeno.

- Znači, krećemo s vrha – rekao je Stolnik. – A tko je na vrhu?

Policijski narednik Stjepan Ćuk, zvan Štijef, još ne voli:

1. žene u ekipi, jer smatra da je policijski posao isključivo muški posao

2. horror filmove

3. biti pasivni pušač u društvu aktivnih pušača

A voli:
1. uvući trbuh na redovnom sistematskom pregledu

2. hodati s palcima zataknutim za službeni pojas

3. oponašati domaće životinje, posebno svinju i kokoš koja je upravo snijela jaje.

10. Stevo Tanjurača kao prvi osumnjičeni ili genetski modificirani Hercegovac, točan broj
patuljaka, torte koje to nisu i žute rupe koje to jesu, problemi s ručkicom na šalici za
kavu, te još malo besplatne reklame za Karlovačko

- Ja sam Stevo Tanjurača – zagrmio je mali nasmiješeni čovjek sa šarenom laponskom kapom koja mu
je opstajala na glavi tek zahvaljujući velikim klempavim ušima na kojima se držala.

A zbog tog snažnog i dubokog glasa koji bi daleko bolje pristajao kakvom rutavom opernom medvjedu
kapitalcu, nego li ovako sićušnom, mršavom čovječuljku, inspektor Stolnik se instinktivno okrenuo na
sve strane pitajući se tko to govori, dok je Stela, gledajući u blentavo nasmiješeno lišce pred sobom,
pomislila "Isuse, isti onaj zadnji patuljak!" pokušavajući se prisjetiti koliko ih je ono točno bilo, šest ili
osam?

"Sto sedamdeset četiri - čudnovati kljunaš", pomislio je inspektor Stolnik. "Razred – sisavci, red –
jednootvorni, porodica – kljunaši. Jedan je od najprimitivnijih sisavaca i jedini predstavnik svoje
porodice. Tijelo mu je prekriveno kratkom i vrlo masnom smeđom dlakom. Petoprste kratke noge
imaju plivaće kožice. Mužjak na stražnjim nogama ima rožnate ostruge s otvorima kroz koje se izlijeva
sadržaj bedrenih žlijezda otrovan poput zmijskog otrova. Nije poznato da li se životinja time brani.
Rijetka je i ugrožena vrsta."

- Ja sam načelnik mjesne samouprave Donji Mali – zabrundao je Stevo Tanjurača, smiješeći se od
jednog klempavog uha do drugog.

- I vlasnik bufeta Euro, koji se je ranije zval Ero – dodao je Štijef (izgovarajući riječ buffet upravo tako,
to jest bufet), radi profesionalnijeg dojma se pretvarajući da mu je i taj podatak zabilježen u onom
njegovom Lipa Mill B-6 karo bloku.

- Jeste – potvrdio je mali čovjek s laponskom kapom i klempavim ušima.

"Hm, koliko je bilo onih patuljaka?" razmišljala je Stela. "Znam da je maćeha bila jedna i da je
Snjeguljica bila jedna, i da je lovac koji ju je trebao ubiti ali nije nego je umjesto nje ubio onu jadnu
srnu koja mu baš ništa nije bila kriva bio jedan, i da je prodavačica češljeva bila jedna, i da je baka s
jabukama bila jedna, i da je princ na bijelom konju bio jedan plus taj jedan bijeli konj, i bilo je jedno
čarobno ogledalce, ali patuljaka... Hm... Bio je onaj najpametniji koji im je bio šef, pa je bio onaj
kojem se stalno spavalo, pa je bio onaj alergični s kihanjem, pa onaj koji se non-stop zbog nečega
ljutio, pa onaj kojeg je stalno bilo sram i... I to je valjda to, i taj zadnji jedini bez brade, i to je onda
ukupno... Šest! Tako je, Snjeguljica i točno šest patuljaka!"

- A da mi ljepo uđemo u bufet – predložio je tada zadnji patuljak (baš kao i Štijef,
riječ buffet izgovarajući upravo tako, to jest bufet). – Šta da se đabe smrzavamo, jel tako?

- Je, tak je – spremno je prihvatio Štijef, a ni ekipa nije imala baš ništa protiv, osim što je Stolnik za
svaki slučaj upitao smije li se u tom ugostiteljskom objektu pušiti, nakon čega se Stevo zabuljio u
njega kao (odabrati po volji:) a) tele u svježe ofarbana vrata, b) tele u šarena vrata, c) tele u televizor,
d) tele u Denisa Latina. Pa je viši i samostalni sasvim ispravno zaključio da je pušenje dozvoljeno. A
onda mu je još nešto palo na pamet. Pa se okrenuo prema okruglastom policajcu i rekao: - Ali prije
nego uđemo, mogli bismo pogledati mjesto počinjenja kaznenog djela.

- Kakvo mjesto? – zinuo je patuljasti Stevo.

- Mesto ubojstva – važno mu je pojasnio Štijef.

- Aaaa, Zid plača – shvatio je gostioničar, pa je pokazao rukom. – To vam je odma tu iza. Samo
moraćete pripazit đe stajete. Ima razbijenog stakla više nego u staklariji, a nađe se i pokoja torta, jel
tako Štijef?

- Je, tak je. Za steklo sam im već rekel, a za torte nisam štel zbog radi gospodične, ne, jer je ona
žensko, ne, a pred ženskama nekak ni lepo o tim stvarima, ne?

- A zašto mislite da mi ženske ne volimo torte? – zakreštala je Stela, dok su skretali iza ugla Eura. – Ja
osobno baš volim kolače!

Patuljasti Laponac i okruglasti dudek su se u čudu pogledali.

- Ma nisu vam te torte prave torte – zagrmio je tada Stevo Tanjurača. – Neg su to... ovaj... kako bi
reko... to su vam...

- Govna – pomogao mu je Štijef, čudeći se za kog se vraga ovaj toliko muči s izgovaranjem jedne tako
jednostavne riječi.

- Jeste – složio se Stevo s olakšanjem.

- A sada kad ih je pokrio sneg, bolše bi im pristajal naziv mine nego torte, ne, jer tortu vidiš a minu
nemreš videti jer je skrivena, ne?

- Evo nas – obznanio je Stevo kada su skrenuli još jednom i našli se pred stražnjim zidom Eura, na
mjestu koje baš ničim nije odavalo da se upravo tu dogodio strašni zločin. Naime, snijeg koji je u
međuvremenu pao, prekrio je sve tragove i nije se moglo vidjeti ništa osim tog istog snijega.

- Štijef, da niste možda slučajno fotografirali mjesto počinjenja kaz... mjesto ubojstva prije nego li je
pao snijeg? – upitao je tada Stolnik.

- Je, nisme – odgovorio je dudek. – Ni slučajne, ni nikak. Ni pre neg je opal sneg, ni nakon kaj je opal.

- To sam si i mislio – promrmljao je viši i samostalni, više za sebe.

Dakle, snijeg koji je u međuvremenu pao, prekrio je sve tragove i nije se moglo vidjeti ništa. Baš
ništa? No dobro, i nije se moglo vidjeti ništa osim najnovijih tragova...

- A od čega su one žute rupe? – upitala je Stela znatiželjno.

...u obliku nekoliko žutih rupa izbušenih tu i tamo u snijegu, uglavnom u neposrednoj blizini zida.

- E – oglasio se Stevo - to vam je od... od... kako bi reko... – pa je pogledao u okruglastog policajca
očekujući njegovu pomoć.

- Od pišaline, ne? – rekao je Štijef jednostavno.

- Jeste – zaklimao je načelnik mjesne samouprave Donji Mali, dok je Stela osjećala kako joj se obrazi
pregrijavaju.
- A kad sme več kod tega, mene je baš stisle – zaroktao je dudek pa odgegao do zida, u hodu si
otkapčajući uniformu.

- Khm, ovaj, mogao bih i ja – protisnuo je Stolnik nekako sramežljivo, ispod oka pogledavajući prema
Steli, koja je pak bila zaokupljena zurenjem u svoje štikle, to jest u onaj mali dio istih koji nije bio
uronjen u snijeg.

- Je, same izvolite, gospon inspektor Srečko. Morete mi se pridružiti, ne?

- Ajmo mi u bufet – predložio je Stevo Steli, što je ona istog trena bezrezervno prihvatila, pa su se
okrenuli i krenuli, ostavljajući dvojicu policajaca da u miru buše nove žute rupe.

- Znate, ja vam nisam odavde – nastavio je Stevo Tanjurača, nakon što su se svi skupili u buffetu
Euro, i nakon što ih je poslužio pićem.

(a to je posluživanje teklo ovako:

Stela: Votkađus, molim!

Stevo: Ne držimo.

Stela: Votku ili đus?

Stevo: Obadva. (Stela frkće nosom) Al držimo Naru i Badelov vinjak.

Stela: A jel se to smije pomješat?

Stevo: Ih, a ko vam brani?! U Euru se smije pomješat šta god ti srce želi! Evo, pitajte mog imenjaka
(mrdne glavom prema Štijefu). Jel tako, imenjače?!

Štijef: (zaškiljivši prema Stolniku) Je, tak je.

Stolnik: Ja bih kavu, ako može.

Stevo: Može al samo tursku. Prošli mi je mjesec crko automat!

Štijef: I ja bum jenu tursku.

Stevo: Ti ćeš pit tursku kavu?!

Štijef: (zaškiljivši prema Stolniku) A kaj se čudiš kak pura dreku? Pa sad si rekel da ti je automat riknul
i da imaš same tursku, ne?

Stevo: Ma ne čudim se ja zbog turske, neg se čudim da sad odjedanput oćeš kavu, a ne Karlovačko ko
i uvjek?!

Štijef: (zaškiljivši prema Stolniku, svečanim glasom) Ne pijem alkohola dok sem na dužnosti!

Stevo: E ako je tako ko šta ti kažeš da je, onda te ja sad bogami na toj tvojoj dužnosti vidim prvi put u
životu!)

Dakle: - Znate, ja vam nisam odavde – zabrundao je Stevo Tanjurača, nakon što su ušli u buffet Euro,
i nakon što je sve poslužio pićem, uključujući i sebe, i nakon što nije skinuo onu svoju šarenu laponsku
kapu, i nakon što je Štijef ipak uspio proturiti svoj punašni kažiprst kroz rupicu na dršci svoje šalice za
kavu i tamo ga zaglaviti. - Mislim, jesam zadnjih četrnajst godina, od devedesdruge, biće sad u veljači
petnajsta, nego sam dođoš iz Hercegovne.

- Bormeš je, dotepenec, hi hi hi hi! – zahihotao se Štijef poput ženke hijene iz zagrebačkog zoološkog
vrta, kad joj na pamet padne nešto smiješno. A onda je srknuo kavu, pa se stresao i istog trena
uozbiljio.

"A ja sam mislila da su svi Hercegovci ogromni?!" pomislila je Stela začuđena nepredvidljivošću
genetike. "Baš kao što je Matiša. Baš kao što su i moja sva tri strica."

- A čim sam došo u Donji Mali – nastavio je sitni čovjek krupna glasa - ja sam im reko Ljudi moji, ja
sam Srbin, tako da odma znate a ne da poslje bude i ovo i ono i šta ja znam šta. A oni su rekli Nisi ti
nikaki Srbin, jer u Donjem Malom nikad nije bilo Srba a nikad ih neće ni bit, neg si ti Ero, pa su mi svi
vikali da sam Ero, pa sam onda i ovaj svoj bufet tako nazvo.

- Je, tak je – ubacio se Štijef, pokušavajući razdvojiti šalicu i kažiprst. - Al Stevu već dugo niko ne zove
Ero, neg Štijef kak i mene. Mi sme vam kakti imenjaki, ne, sam kaj je moj Štijef ko od milja od
Stjepan, a njegov je Štijef ko od milja od Stevo, me razmete?

- Jeste – potvrdio je drugi Štijef, smiješeći se nesmanjenom voljom. - A kako bufet nisam mogo nazvat
Štijef…

- Mogel si mogel – prekinuo ga je prvi Štijef, onaj okruglasti i u policijsku uniformu odjeveni - al nisi
štel! Da te ne bi si Štijefi, koji bi tak postali imenjaki od tvog bufeta, iskali besplatne gemište, je tak
imenjak moj, ha?!

- Ma nije – zabrundao je svojim rasnim basom nasmiješeni patuljasti Laponac - neg je ovako bilo
jednostavnije. Samo sam dodo jedno U pa je Ero posto Euro, ko šta je sad u modi.

- Jeee jeee, bufet ti je pravi evropski, nema se kaj za reči – rekao je okruglasti Štijef, boreći se sa
zaglavljenim kažiprstom. - Još mu fali sam vecej za goste pa da mam dobi pet zvezdica!

- Khm – khmknuo je tada Stolnik, pa se okrenuo prema vlasniku Eura. – Dakle, gospodine…
gospodine...

- Tanjurača – zasuflirala mu je Stela šaptanjem.

A viši i samostalni je pomislio "Zanimljivo, dok šapće, uopće ne vrišti."

A okrugli Štijef je svom hercegovačkom imenjaku prišapnuo: - Znaš imenjače, njih dva su ti ekipa.

A imenjak je na isti način uzvratio: - Ma nemoj?

- Dakle, gospodine Tanjurača – nastavio je Stolnik ranije započetu rečenicu. - Vi ste poznavali žrtvu,
zar ne?

- To misli na Mirka Krala – objasnio je imenjak imenjaku.

- Kralja – rekla je Stela za svaki slučaj.

- Jeste, sigurno da sam ga poznavo – zabrundao je genetski modificirani Hercegovac. - On je bijo, ko

šta se kaže, stalni gost. Svaki dan od jutra do mraka. I uvjek je varo na kartama. Svaki put je varo, i
kad smo to mogli vidit i kad nismo mogli vidit. Varo je čak i kad smo kartali u ništa. A ako bi kojim
slučajem neko drugi kreno varat, jao si ga njemu! Mirko bi odma poludijo ko bik kad se zaletava
oplodit kravu, da gospođica oprosti na izrazu…

- Oh, ništa, to je baš zanimljivo! – zacvrkutala je Stela, pokušavajući si odmah dočarati spomenutu
sliku, no uspjela je dočarati samo Vaterpolistu Vilija kako joj se gol približava na sve četiri. "Jadna
krava", pomislila je zatim.

- I nikad mu nije trebalo puno da potegne šaku – nastavio je minijaturni vlasnik Eura svojim kao
rudnik dubokim glasom. - A bogme i flašu ako bi mu se našla pri ruci, a uvjek bi mu se neka našla.

- Ko se flaše laća, od flaše i gine! – promrmljao je Štijef još uvijek zabavljen odglavljivanjem kažiprsta,
a u stvari je htio reći "Tko se kave laća, od kave i gine!"

- Štijef, pa vi ste pjesnik! – uzviknula je Stela iznenađeno.

- Neee, to ja onak, više amaterski, ne? – sramežljivo se branio policajac, iako mu je, zapravo, bilo
drago čuti tako nešto. A onda se u sebi zapitao "Ti bokca, pa kaj je to sa ovom šalicom?!"

- A kažite mi, gospodine Drljača…

- Tanjurača – uskočila je Stela.

- Pardon – ispričao se viši i samostalni. - Gospodine Tanjurača, da li je i vas osobno dotični Mirko Kralj,
na neki način, prevario?

- Naravski da jeste! Miljon puta! – uzviknuo je ljutito vlasnik buffeta i šarene laponske kape, a zatim
nešto tiše dometnuo: - Al sad je napokon dobijo šta je i trebo dobit!

Dok su ustajali od stola, inspektor Stolnik i Stela su se značajno pogledali, pri čemu je njemu zaigrala
donja usnica, dok je ona pomislila "Isuse, nije mi se valjda razmazala šminka?!" A za to je vrijeme
policijski narednik Stjepan Ćuk poskrivećki izlio ostatak kave iz svoje u šalicu višeg i samostalnog.

Stevo Tanjurača ne voli:

1. kad neki gost razbije čašu, a poslije kaže da je pala sama od sebe

2. kad Ludi Franc vozi reli oko stolova u Euru

3. kad mu pijani Mirko psuje srpsku mater

A voli:

1. kad velečasni Sudac nakon pet, šest takozvanih malih čajeva (cca 1 dl žestokog pića, uglavnom
vinjaka, posluženog u šalici za kavu), na sav glas zapjeva Od Vardara pa do Triglavaaaaaaa!
(svojevremeno neslužbena himna Socijalističke federativne republike Jugoslavije)

2. izvaditi šljivu iz knedle, te je pojesti na kraju

3. gledati Cocu kako naskakuje na podvedene mu prasice.

11. Intermeco br. 1 ili tko je sljedeći, dvije lake tjelesne ozljede, skupljanje rasutih živaca,
te svaka rit dođe na šekret (iako nije baš uvijek jasno zašto)
- Tko je sljedeći? – upitao je inspektor Stolnik, držeći rukama volan službenog Golfa, bez obzira što je
ovaj i dalje bio parkiran na istom mjestu, to jest u onom snježnom trokutu čije su vrhove tvorili buffet
Euro, osnovna škola i crkva-lansirna rampa.

- Mpa mpa mpa – zaumpala je Stela svojim usnama na kojima se presijavao najnoviji namaz ruža,
crvenog kao crvena polja nacionalnog grba, dok je okruglasti Štijef prčkao nešto po desnom rukavu
svoje policijske uniforme.

- Štijef? – oglasio se Stolnik preko filtera uobičajene cigarete.

- Kaj? – prenuo se policijski narednik.

- Prestanite prčkati po tom rukavu i kažite tko je sljedeći – rekao mu je Stolnik nestrpljivo.

"Niš ja njega ne razmem", pomislio je Štijef, a onda se prisjetio strogih uputa koje je tog jutra dobio od
svog načelnika, ugurao rukav (skupa s rukom koja se nalazila negdje u njemu) između suvozačkog
sjedala i desnih vrata Golfa, i rekao: - Tko je sledeći.

- Molim? – zbunio se Stolnik.

- Kaj? – zbunio se i Štijef.

- Mpa mpa mpa – oglasila se Stela.

- Štijef, nešto sam vas pitao – rekao je Stolnik, osjećajući turbulencije svoje donje usnice, koja je
njegovu odjeću zasipala pepelom, kao mladinu vjenčanicu konfetama.

- Je, niste me niš pitali, gospon inspektor Srečko – rekao je Štijef nevino, - neg ste mi rekli da nek
prestanem perčkati po rukavu i da nek velim tko je sledeći, pak sem prestal perčkati po rukavu i rekel
sam Tko je sledeći, baš kak ste mi vi rekli nek velim, ne? – objasnio je Štijef vrlo detaljno, a onda je
zaškiljio prema inspektoru, nagnuvši glavu prvo na jednu, a potom i na drugu stranu, baš kao da nešto
vrlo detaljno proučava. - Gospon inspektor, klimaju vam se usta! – rekao je zatim.

- Mpa mpa mpa – učinila je Stela još jednom sa svojim kao zreli paradajz crvenim usnama, dok je viši i
samostalni drhtavom rukom izvadio cigaretu iz svojih sasvim blijedih, od kojih je jedna podrhtavala od
tika, a druga od bijesa.

- Štijef, molim vas, pogledajte svoje zabilješke i kažite mi tko je sljedeći osumnjičeni – rekao je polako,
naglašavajući svaku riječ posebno, kao da je instruktor na tečaju hrvatskog jezika za mutave
papagaje, ili balave trogodišnjake iz vrtića, ili tek uvezene Kineze.

- Ahaaa, to ste si mislili! – zaroktao je okruglasti policajac veselo. – A ja sem si, bedak, mislil da vi
hočete da nek ja ponavlam za vami! – pa se zahihotao poput mužjaka hijene iz Zagrebačkog zoološkog
vrta, kad mu njegova ženka ispriča što joj je malo prije smiješno palo na pamet.

– E baš sem dudek! – uskliknuo je zatim razdragano pa podigao desnu ruku s namjerom da se lupi po
čelu, kako se to već radi u sličnim prilikama, pri čemu je smetnuo s uma da mu se kažiprst još uvijek
nalazi zaglavljen u rupici na dršci šalice za kavu (koju je zahvaljujući predugom rukavu uspješno
prošvercao iz Eura, ostavivši vlasnika buffeta duboko zamišljenog nad tajnama trenutnog prijenosa
materije s jednog na drugo mjesto, procesa poznatog i pod nazivom teleportacija, iako je Stevi
Tanjurači bliži bio nazivkrađa), pa je zamahnuo i tres! baš se propisno okeramičio, zadavši samome
sebi jednu laku tjelesnu ozljedu. Uz dvije olakotne okolnosti: 1. imao je tvrdu glavu i 2. riješio se
šalice. I uz jednu otegotnu okolnost: kažiprst mu je i dalje bio zaglavljen u dršci.
- Dudek na kvadrat – promrmljao je zbunjeno u sljedećem trenutku, pogledavajući redom: svoj novi
keramički prsten, krhotine bivše šalice za kavu razasute po cijeloj kabini, poveću mrlju soca između
nogu na svojim hlačama, svoj novi prsten, veliku mrlju soca između nogu na svojim hlačama, krhotine
bivše šalice za kavu razasute po cijeloj kabini, ogromnu mrlju soca između nogu na svojim hlačama,
novi prsten, mrlju od soca, prsten, mrlju, prsten, mrlju, mrlju, mrlju...

- Ti bokca! – uzviknuo je Štijef buljeći preneraženo u svoje hlače, i češkajući se pri tome rastreseno po
službenoj kapi koju je zaboravio skinuti sa svoje glavate glave.

"Sreća da ima široku guzicu, pa nije uspio zakenjati sic", pomislio je Stolnik s gađenjem.

- Mpa – napravila je Stela.

- Khm, dakle, Štijef, što vam piše u blokiću? Kod koga ćemo sad? – upitao je zatim viši i samostalni.

- Sad bumo kod našeg velečasnog – odgovorio je okrugli usočeni policajac, a onda je zbunjeno dodao:
- Al to si nisam zapisal vu blokića. – Pa se sav izbezumljen okrenuo prema inspektoru. – Da si zapišem
sad?!

A inspektor je podigao ruke s volana i provukao si prstima kroz kosu, pa je zabio lice u dlanove tako da
mu je između njih izvirivala samo cigareta, i onda takav stao polako odmahivati glavom. Lijevo. Desno.
Lijevo. Desno. Lijevo. Desno...

- Mpa.

- Gospon inspektor Srečko, je z vami se v redu? Je vas kaj boli? Je vas kaj muči? – upitao je Štijef
zabrinuto.

- Štijef Štijef Štijef Štijef – odmahivao je viši i samostalni glavom. Lijevo Štijef. Desno Štijef. Lijevo
Štijef. Desno Štijef...

A Štijef se duboko zamislio nad ovakvim Stolnikovim ponašanjem, te se nakon podužeg razmišljanja
dosjetio da bi uzrokom istoga mogao biti upravo on, Štijef, pa je na brzinu preispitao sve svoje
dosadašnje postupke, među njima nije pronašao ni najmanju stvar koja bi bila u neskladu s pravilima
službe, te na kraju donio neoboriv zaključak.

- Gospon inspektor Srečko, nis ja kriv kaj mi se je perst zaglavil vu prokletu šalicu – rekao je rezolutno
podigavši u vis svoj prstenovani kažiprst. – Kriva je šalica!

A inspektor Stolnik je malo razmaknuo dlanove pa kroz tako načinjenu pukotinu pogledao
uniformiranog idiota.

- Šalica, ne?! – ponovio je ovaj, mašući kažiprstom pred Stolnikovim nosom.

- Mda da da, dobro dobro – protisnuo je inspektor Stolnik, skupljajući si rasute živce na hrpu tako što
je ponovo čvrsto zgrabio volan službenog Golfa, sisajući cigaretu kao anoreksična beba dudu, uvlačeći
požudno nikotin do najudaljenijih plućnih pora a pročišćeni dim ispuštajući na nos.

"Ti bokca, Srečko je kak prava lokomotiva!" pomislio je Štijef, istovremeno zadivljen i zabrinut za svoje
zdravlje pasivnog pušača, a onda ga je zasvrbio nos iziritiran duhanom, pa ga je protrljao
prstenovanim kažiprstom i tako si u manje od pet minuta nanio još jednu laku tjelesnu ozljedu.

"Bemti šalicu!" opsovao je u sebi.

- Znate kak kaže moja mama? – oglasila se tada Stela. – Svaka rit dođe na šekret!

Dvojica muškaraca su je zbunjeno pogledala. A onda je ona, jednako zbunjena, pogledala njih. "Zašto
me sad tak gledaju?" pomislila je čudeći se. "Pa upravo sam si popravila šminku!". Onda je za svaki
slučaj bacila brzi pogled na ogledalce, koje je zajedno s minijaturnim kazetofonom još uvijek držala u
ruci, pa je svojim besprijekorno premazanim i kao vrećica infuzije crvenim usnama proizvela još jedan
glasni mpa, nakon čega se Stolnik trznuo i, zato što je u međuvremenu zaboravio ispustiti dim iz pluća,
opako zakašljao, a Štijef, kao strastveni nepušač, odmaknuo glavu izvan dometa njegovih usta, pri
čemu je pogledom skrenuo na onu mrlju na svojim hlačama, pa je pomislio "Meni je, bormeš, šekret
došel na rit.", a Stela je zacvrkutala: - Dakle, tko je sljedeći?

12. Velečasni Zlatko Sudac kao drugi osumnjičeni ili Isus kao svijećnjak, Dorothy iza
ogledala, nije zlato sve što sja (besplatna reklama za Zeppterovo posuđe), tajna
župnikovih prstiju, te kapitalistička izmišljotina u komunističkoj uniformi

- Velečasni Zlatko Sudac! – rekao je Štijef, a zatim: - Gospon inspektor Srečko! – pa: - Gospodična
Stela! – i na kraju: - Ekipa iz Zagreba! - čime je, što se njega ticalo, bilo obavljeno međusobno
predstavljanje.

Velečasni Zlatko Sudac (naravno, ni u kakvoj vezi s puno poznatijim i barem isto toliko puta zgodnijim
stigmatiziranim iscjeliteljem) je pak raširio ruke u dlaku isto kao Sveti Otac na posteru (kojeg je
svakodnevno proučavao zalijepljenog s unutarnje strane vrata svog WC-a), no iskreno se nadajući da
mu nitko od prisutnih neće baš istog trena poletjeti u zagrljaj, pa je tako na Stolnikov suzdržani Dobar
dan s olakšanjem odgovorio jednako suzdržanim Drago mi je, ali na Stelin kontramutirajući
visokofrekventni usklikHvaljen Isus! brzo se prekrižio, toliko se zbunivši da je zaboravio uzvratiti s
prigodnim I Marija!

- Izvolite ovuda – rekao je zatim, pritišćući si kažiprstima uši kao ronilac kad nakon izranjanja iz njih
tjera vodu.

Za to vrijeme, Štijef je iskoristio priliku da strugne natrag do ulaznih vrata u crkvu, gdje je raskopčao
jaknu, obje ruke žurno umočio u škropionicu, te si svetom vodom istrljao onu mrlju od soca koja mu se
raširila preko međunožja. Nakon čega je umjesto smeđe mrlje od soca, sada na preponama imao
smeđu mrlju od vode, i rukave smočene do lakta. Dok je voda u škropionici vjerojatno postala nešto
manje sveta, a sasvim sigurno nešto više smeđa.

- Ti bokca! – zaroktao je dudek, pa je zakopčao jaknu, još jednom bezuspješno pokušao skinuti
ostatak šalice sa svog kažiprsta, a onda je zabio ruke u džepove i požurio prema sakristiji.

- Želite li štogod popiti? – upitao je velečasni Sudac prisutne kao pravi domaćin, kad su posjedali oko
stola, na sredini kojega je stajao zanimljiv svijećnjak; na križ razapet Isus kojem je glava odozgora bila
izbušena tako da se u nju može utaknuti i pripaliti svijeća. Zbog čega je Isus od glave do pete bio
zaliven parafinom. Izuzev ruku koje su bile razapete izvana dometa.

- Hvala, ja ne bih ništa – odvratio je Stolnik, nervozno se ogledavajući po prostoriji u potrazi za

pepeljarom, koje naravno nije bilo.

- Hvala, ni ja – rekla je Stela, uključivši kazetofon i postavivši ga u podnožje svijećnjaka.

- Štijef? – okrenuo se velečasni smočenom policajcu. – Može jedan mali čaj?

- Dok sem na dužnosti ne pij... – počeo je dudek, a onda se dosjetio da zagrebačka ekipa
najvjerojatnije nema pojma o kakvom se čaju zapravo radi. – Fala, velečasni – zaroktao je veselo - jen
bi mi baš dobre došel na ovu hladnoču, ne?!

- Kamilica ili šipak? – upitao ga je tada župnik, lukavo se cereći.

Šipak je bila šifra za Badelov vinjak, dok je kamilicu glumila lozovača istog proizvođača, što je Štijef,
inače član imaginarnog udruženja ljubitelja Karlovačkog iz buffeta Euro, uvijek brkao, a što je župniku
pak itekako dobro bilo poznato.

- Ja bum kaj i vi, velečasni – doskočio je Štijef svome jadu.

- Znači, stavljaš svoj izbor u Božje ruke, je li Štijef? – zatepao je župnik zadovoljno samome sebi, pa
se zaputio u pravcu male, takozvane čajne kuhinje, čiji je naziv u ovom slučaju bio dvostruko
simboličan.

"Ovaj izgleda kao ono jaje koje je znalo hodati, iz one priče o onoj klinki, kak se zvala, što je otišla iza
ogledala", pomislila je Stela, gledajući za velečasnim kako se gega. "Osim što je to jaje bilo napuknuto,
a ovaj nije."

"Dvjesto šest – tvor", pomislio je inspektor Stolnik. "Razred – sisavci, red – zvijeri, porodica – kune.
Životinja kratke šiljate njuške i zaobljenih malih ušiju. Ima kratke noge i gustom dlakom obrastao rep.
Uz izmetni otvor ima žlijezde koje luče veoma smrdljivu izlučinu kojom se brani. Mužjak često živi sam,
ali ponekad i u obiteljima sa ženkom i mladima. Rijetko se penje na stabla, dobro pliva. Živi uz polja i
livade, uz vodu i naselja. Hrani se drugim manjim životinjama. Živi u cijeloj Europi osim u Engleskoj i
Skandinaviji. Nije rijetka životinja."

- Srećko, kak se zvala ona klinka koja je otišla s druge strane ogledala?! – upitala je Stela Stolnika,
koji je vidno nervozan rukom otresao nažalost nepostojeći pepeo sa svoje odjeće, razmišljajući da li da
ipak zapali cigaretu, a umjesto pepeljare mogla bi sasvim dobro poslužiti ova rupa u Isusovoj glavi.

- Doroti – promrmljao je viši i samostalni bez razmišljanja.

- E da! Doroti iza ogledala! – obradovala se Stela, iako joj nešto tu nije zvučalo baš kako treba.

- Je znate kak zoveju našega velečasnega? – upitao je tada Štijef ispod glasa, ne vadeći ruke, to jest
mokre rukave, iz džepova.

Ni Stolnik ni Stela, naravno, nisu imali pojma. Doduše, Stela je pokušala pogoditi pa je rekla: - Jaje? -
što je Štijefa samo zbunilo, pa je brzo dodala: - Ne znamo.

- Zoveju ga Zlatni! – rekao je Štijef i važno zaklimao glavom, to jest, nepostojećom bradom dotaknuo
si nekoliko puta svoj najgornji podbradak. – A znate zakaj ga zoveju Zlatni? – upitao je zatim.

Ovo dvoje, naravno, ponovo nije znalo. No, Stela, koja je iskreno mrzila testove provjere znanja ali
istovremeno bila i inficirana njima, pokušala je još jednom: - Zato što mu je ime Zlatko?

- Neee, neg zato kaj obožavle zlato! – pojasnio je Štijef, u trenutku kad je velečasni ponovo stupio u
sakristiju, noseći u svakoj ruci po jedan mali čaj. – Poglečte mu perste i se bu vam jasne! – stigao je
još reći Štijef.

- Evo čaja! – veselo se oglasio velečasni Sudac, sjedajući za stol i pruživši jednu šalicu okruglastom
policajcu.
"Pa ima ih deset, kao i svi drugi ljudi?!", pomislila je Stela prebrojavši potajno sve župnikove prste. "Ne
kužim u čemu je štos?"

A štos je bio u tome da se na svakom župnikovim prstu nalazio najmanje jedan prsten, među kojima
teško da bi se pronašao ijedan uži od centimetra, i za razliku od Stelinih bižuterijskih i Štijefovog
keramičkog, svi do jednog bili su sto posto zlatni, vrijednosti najmanje pola špila karata svaki. Naime,
velečasni Zlatko je imao taj nekakav svračji karakter da mahnito skuplja sve što sja, a kako, kao što bi
Stelina mama znala reći Nije zlato sve što sja, tako je Zlatko osim zlatnog prstenja, zlatnih krunica i
pozlaćenih pehara za misno vino, marljivo skupljao i manje zlatne ali jednako sjajne stvari, od
Zeppterovog posuđa i bešteka do dvometarskog plazma televizora i metalik srebrnog terenca.

S druge strane pak, da mu je karakter bio samo malo manje nalik karakteru spomenute ptice,
velečasnog bi Zlatka glat mogli krstiti nadimkom Kuruzni, i to iz najmanje dva razloga: 1. u faci je bio
crven poput kakvog pedigriranog Irca sasvim nesklonog antialkoholizmu i 2. bio je riđokos i imao je
prirodno ćelavo tjeme u obliku pravilnog kruga, upravo nalik polju zrelog žita usred kojeg je potajno
(kako oni to već u tajnosti i rade) sletio nekakav neidentificirani leteći, tj. NLO, proveo tu neko vrijeme
te odletio natrag.

Dok su velečasni i Štijef polako srkali svaki svoj čaj (po župnikovu izboru lozovaču prerušenu u
kamilicu), i dok je Štijef šalicu oprezno držao ispod ruba stola lukavo skrivajući smočene rukave i svoj
prsten, čuvajući se napasti da i drugi kažiprst proturi kroz rupu na dršci, a Stela po treći put pažljivo
prebrojavala svećenikove prste, inspektora Stolnika polako je ali sigurno obuzimala nikotinska kriza,
prouzrokovana sad već skoro petnaestominutnim prisilnim odvikavanjem od pušenja.

- Ako nemate ništa protiv, gospodine Sudac... – zaustio je Stolnik rasklimanim glasom.

- Slobodno me zovite velečasni, gospodine inspektore – skromno je predložio Zlatni Zlatko.

- Možete ga zvati Srećko! – zacvrkutala je Stela već po navici, još uvijek ne uspijevajući odgonetnuti
tajnu župnikovih prstiju.

"Kada bi nečastivi progovorio, to bi moralo zvučati upravo ovako!" pomislio je velečasni preneraženo,
ponovo začuvši taj kreštavi glas. "Božemioprosti!" zavapio je u sebi, pa iskapio ostatak čaja i još se
jedanput prekrižio, pokajavši se usput što lozovaču nije ulio u veću šalicu.

- Dakle, velečasni – nastavio je inspektor tamo gdje je malo prije bio prekinut - zanima me vaš odnos
s gospodinom... – Stolnik se opet nije uspio sjetiti žrtvina imena, pa se okrenuo ka Steli tražeći pomoć,
ali je ova, na njegovu žalost krenula i u četvrto prebrojavanje. – S gospodinom... – pokušao je još
jednom, a onda nemoćno ušutio.

Velečasni je pak sasvim pogrešno shvatio na kojeg to gospodina inspektor misli, pa je sad grozničavo
razmišljao što odgovoriti, a uzimajući u obzir činjenicu da je od Svih Svetih pa na ovamo, već sedam
puta zaustavljen od strane prometne policije, čiji su mu djelatnici baš svaki put uspjeli izmjeriti
nedozvoljenu količinu alkohola u krvi.

- Moj odnos s Gospodinom je... korektan! – rekao je župnik nakon kraćeg premišljanja, prisjetivši se
na brzinu da je za barem svaku drugu od tih vožnji pod utjecajem alkohola krivnja bila ne u njemu već
u masnoj hrani kojom su ga u pravilu natovili njegovi domaćini prije nego bi mu dopustili da sjedne za
volan svog terenca, a namjerno ne uzimajući u razmatranje činjenicu da poneki put na cesti nije bilo
niti jedne policijske patrole. Uostalom, nije li se svake večeri Gospodinu molio za oprost grijeha, a ovaj
još ni jedan jedini put apsolutno ničim nije dao navijestiti da je njegova molba iz bilo kog razloga
odbijena? – Zapravo, više nego korektan! – zaključio je nakon svega s iskrenim zadovoljstvom.
- Khm – oglasio se Stolnik nervozno gužvajući rub kariranog stolnjaka. – Ja sam u stvari mislio na
ovog drugog gospodina...

- Na drugog?! – zaprepastio se župnik i po treći put prekrižio, ovaj put podigavši glavu u zrak, nekako
baš u ono mjesto na stropu gdje se za jačih kiša znala pojaviti vlažna mrlja, koja na njegovu žalost još
ni jednom nije poprimila čak ni približan oblik Majke Božje, niti bilo koga drugog iz njezine obitelji. –
Bog je samo jedan! – uzviknuo je zatim, ponovo raširivši ruke u onoj poster-na-vratima-WC-a pozi.

- Khm, Stela?! – zazvao je viši i samostalni drugog člana ekipe, sasvim nesvjestan činjenice da ju je po
prvi put otkako su se upoznali oslovio samo imenom.

- A? – prenula se ona, upravo kad je u sebi izgovarala osam za župnikov osmi prst (brojeći s desna na
lijevo, gledajući s mjesta na kojem je sjedila).

- Kako se zvao Djed Mraz? – šapatom je upitao Stolnik.

- Mirko Kralj – odgovorila je Stela na isti način.

- Gospodine velečasni – rekao je inspektor glasno. - Nisam mislio na vašeg gospodina Gospodina, nego
sam mislio na gospodina Mirka Kralja – objasnio je najbolje što je znao.

- A – ispustio je župnik, pa se smrknuo, pa je rekao: - Kao prvo, Mirko Kralj nije nikakav gospodin! Kao
drugo, on je odlutala ovca koja se ruga i Crkvi i Bogu paradirajući okolo u toj komunističkoj uniformi...

- Mislite na odijelo Djeda Mraza? – ubacila se Stela znatiželjno. – Ono bez šlica na hlačama?

Velečasni Zlatko Sudac se malo zbunio, ovaj put ne samo zbog Stelinog kontramutiranog glasa, ali se
brzo pribrao.

- Djed Mraz ne postoji! – uzviknuo je svećenik uzrujano. – I nikad i nije! On je najobičnija kapitalistička
izmišljotina!

- U komunističkoj uniformi? – sada je na Stolniku bio red da se zbuni.

- Ma! – odmahnuo je velečasni kao kad rastjeruje vinske mušice u svom podrumu. - Sve je to urota
protiv naše katoličke Crkve! - nastavio je odjednom žestoko uspaljen. – I protiv našeg dragog pape, i
protiv našeg uzvišenog kardinala, i protiv svih drugih uzvišenih kardinala, i protiv svih nadbiskupa i
biskupa i župnika i... i... i časnih sestara! – Na tom je mjesto zastao radi iznenadne nestašice zraka u
plućima, zbog silnog bijesa još crveniji u licu, sad već kao Irac na kvadrat u predinfarktnom stanju, a
onda je halapljivo udahnuo. - Svi su oni povezani! – dreknuo je. - I kapitalisti i komunisti i Rusi i
Amerikanci i Kinezi i Japanci i... i... i Srbi! Svi su se oni skupa i međusobno urotili s tim... tim...
crvenim vragom! – dovršio je jajasti župnik, pa se još jednom prekrižio.

"Isuse, nisam imala pojma da je Djed Mraz toliko opasan!" pomislila je Stela zabezeknuto.

- I sad je vrag otpremljen natrag u pakao, zar ne? – oglasio se inspektor Stolnik nekako odsutno,
glasom osobe kojoj su upravo ispustili svu krv iz žilovoda.

- Izvršena je Božja volja – promrmljao je jednako iscrpljeni velečasni Sudac.

- Jebemti Boga i šalici! – uzviknuo je tada Štijef, koji se cijelo to vrijeme pokušavao riješiti svog
nesretnog prstena, a onda je, primijetivši da su se prisutni zabuljili u njega kao (odabrati po volji:) a)
tri teleta u svježe ofarbana vrata, b) tri teleta u šarena vrata, c) tri teleta u televizor, d) tri teleta u
Denisa Latina, pokunjeno dodao: - Pardonček, omaklo mi se je, ne?
Velečasni Zlatko Sudac ne voli:

1. kad izgubi red dok čita propovijed na nedjeljnoj misi

2. pokojnog papu, jer je umro baš kad ga je naučio savršeno imitirati

3. kad mu Ludi Franc, ljubeći mu ruku, zabalavi svo prstenje

A voli:

1. biti samo u gaćama ispod misnog ruha

2. pred ogledalom u kupaonici oponašati poznate osobe iz javnog života, a najviše Hameda Bounguru i
Danijelu Trbović

3. jesti čips i piti Coca-Colu na slamku dok na videu gleda Pasiju.

13. Katica Kralj kao treći-a osumnjičeni-a ili tri druge strane, može li se oglušiti ako vam
traktor pregazi stopalo, o jednom trbuhozborcu, seks u živo, te slučaj je gotov (iako,
naravno, nije)

Bolje prvi u selu nego zadnji u gradu, prisjetila se Stela mamine poslovice u trenutku kada se službeni
Golf, ofarban u neslužbenu crvenu plus jedan zeleni blatobran, oprezno uparkirao ispred kuće najbliže
tabli na kojoj je pisalo DONJI MALI, dakle prve kuće u selu.

- Evo nas – oglasio se policijski narednik Stjepan Ćuk. - Ka be er dvaesosam! A ono tam iza i male leve
nutra u dvorišču je ka be er dvaesosam kroz dva, nova hiža Mirka Krala. Vidite kak joj je lepi balkon,
ne?

I bio je lijep, ako se iz ocjenjivanja izuzme nepostojanje bilo kakve ograde, zbog čega je praktički bio
neupotrebljiv. S čime se ne bi složile dvije mačke koje su na njemu upravo izvodile ljubavnu predigru,
koja se sastojala nešto manje iz kostriješenja a nešto više iz prodornog mrnjaukanja, a koje se sasvim
dobro čulo i kroz zatvorene prozore Golfa.

- Što to rade one mačke? – upitala je Stela znatiželjno.

- Još nikaj, al uskoro buju! – zaroktao je okruglasti dudek.

- Štijef, hoćete reći da je ovo kućni broj dvadeset osam? – upitao je inspektor Stolnik sumnjičavo.

- Je, tak je – potvrdio je okruglasti policajac u uniformi predugih rukava (a o nogavicama bolje da se i
ne govori). – Ravne dvaesosam!

- Ali, ova kuća je prva kuća u selu – rekao je Stolnik. – Zar ne?

- Je, sto posto je perva – složio se domaći dudek. – Svaka čast, gospon inspektor Srečko, imate oko
jastrebovo!

- Sokolovo – ispravio ga je viši i samostalni.

- Je tak je. Sokolovo! Ja sem si male zmešal te ptice, ne?

- A zašto onda nije broj jedan, nego je broj dvadeset osam? – upitala je Stela skroz logično, a viši i
samostalni je pomislio "Čita mi misli!"

- Je, to vam je vu Donjem Malom male kakti specifične, ne? – počeo je Štijef, skinuvši sa svoje glavate
glave premalu policijsku kapu i počešavši se onim svojim kažiprstom zaglavljenim u dršci nekadašnje
šalice za kavu, jer je u međuvremenu otkrio kako mu struganje peruti s tjemena keramičkim prstenom
oštrih rubova donosi daleko više zadovoljstva nego li struganje iste peruti običnim noktima. – Vu
Donjem Malom vam se ka be erovi brojiju od nutra prema vun, ne, to jest, kak bi rekli, iz sredine
prema... prema... prema vun iz sredine, ne? Pa je tak ka be er jedan škola, to jest, kak joj je puni
naziv, osnovna škola Matije Gubeca, kaj se je do dve iljade i perve zvala osnovna škola Franje
Tuđmana, a pre toga do devedesdruge isto osnovna škola Matije Gubeca, a još pre toga skroz tam do
devedesete osnovna škola Je Be Tita, iak je se to jena te ista škola, ne, osim kaj su pre dva leta lupili
novu fasadu, ne? Isto tak je i bufet Euro ka be er jedan, sam kaj je on pervi na drugu stranu od škole,
ne? A isto je tak ka be er jedan i cirkva velečasnog Sudeca, to jest cirkva Svete rane Isusove, al isto
na drugu stranu, mislim, ne na onu istu drugu na koju je Euro, neg na drugu drugu, ne?

- Mislite, na treću? – ubacila se Stela.

- Je, ni na treću – odmahnuo je Štijef svojom glavetinom - jer su se te tri druge strane, kak bi rekli,
jednako važne, ne? Zato i jesu se te tri hiže perve, ne? – a onda se još nečemu dosjetio, pa je dodao:
- Iak, praf za praf, ni jena od tih hiža ni hiža, neg je jena škola, jena bufet, a jena cirkva, me razmete?

- A da mi obavimo taj razgovor? – predložio je Stolnik.

- Pa zato i jesme tuj, ne? – rekao je Štijef, pa je prestao orati po svojoj peruti i vratio si kapu na vrh
glave. – Dajte sad zatrublite da nas Katica more čut, ne?

Pa je Stolnik trubnuo Truu! Truu! ali se nije dogodilo ništa. Čak su ga i one dvije mačke u potpunosti
ignorirale.

- Jeee, ne tak kratke – zaroktao je Štijef. – Katica vam je male, kak bi rekli, gluha, ne, još otkak ju je
pregazil onaj traktor.

- Preko ušiju?! – upitala je Stela zaprepašteno.

- Prek noge. Desne. Srečom, sa prednjim ketačem, onim malim, jer da ju je sa onim velikim zadnjim,
eeeee, na znam kak bi to onda ispale, ne?

Stolnik i Stela su se na trenutak pogledali. Što im i nije bilo mrsko. Iako nisu shvaćali što to ovaj dudek
lupeta.

- Čekajte malo, Štijef – rekao je zato Stolnik zakočivši si rukom donju usnicu, očigledno riješen da ovu
stvar rasvijetli do kraja. – To što ste upravo rekli je glupost. Pa ne može se ostati bez sluha ako vam
nešto pregazi stopalo, pobogu!

- Je, al se može ak vam pokojni doktor Kuharić da krivega leka, ne, ko kaj je Katici umesto tableta
protiv bolova u pregaženoj nogi, dal tablete protiv niskega tlaka vu krvi, ne, pak su joj od tih krivih
tableta otišli bubnjići, razmete?!

- Isuse, jadna žena! – uzviknula je Stela sažaljivo.

- Ne ne, ni jadna, same je male gluha – ispravio ju je Štijef. – I male šepa na desnu nogu. – Pa se
okrenuo natrag prema inspektoru Stolniku. – Zato morate male jače potrublit, ne? Hoču reči, ne zato
kaj šepa, neg zato kaj je gluha, ne?
Truuuuu! Truuuuuu! zatrubio je Stolnik ponovo, i ovaj put mačke su na trenutak prekinule svoju
predigru da bi već u sljedećem trenutku zamrnjaukale još glasnije.

- Ovo bormeš nemre projti bez seksanja! – zabrundao je Štijef veselo, pa se zahihotao kao mladunčad
onih hijena iz Zagrebačkog zoološkog vrta.

"Isuse, pa neće valjda pred svima nama?!" pomislila je Stela zaprepašteno.

Truuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu! zatrubio je Stolnik još jednom i ovaj put nije maknuo ruku sve dok iz
nove dvorišne kuće (s neograđenim balkonom s dvije nakostriješene mačke u predkoitalnoj fazi) nije
izašla okruglasta žena zaogrnuta u kaput višestruko podvrnutih rukava i šepajući se zaputila ravno
prema njima, derući se iz sveg glasa: - Kog vraga tulike trublite, pa nisem valjda gluha?!

- Opaka mačka! – zaroktao je Štijef, počešao se po mrlji, mješavini soca i svete vode, koja mu je
krasila međunožje, pa zakopčao jaknu, popravio si službeni pojas (sa svim onim službenim privjescima
po njemu) i krenuo van iz auta, dok su ga Stolnik i Stela poslušno slijedili, sa zanimanjem promatrajući
šepavu (i gluhu) Katicu.

"Dvjesto četrdeset devet – mandril", pomislio je Stolnik. "Razred – sisavci, red – majmuni, porodica –
uskonosci. Snažna životinja kraćih prednjih i duljih stražnjih udova. Ima okruglu glavu s kratkim ušima
i malim očima. Čeljusti su joj izdužene u usku gubicu sa snažnim zubima, osobito očnjacima. Ima gole
i velike zadnjične žuljeve. Kreće se najčešće po tlu, rijetko se penje po stablima. Kada je ugrožena,
vrlo je ratoborna."

- Ja sem Katica Kral! – zagraktala je žena malo kasnije, dok su svi skupa stajali oslonjeni na željeznu
ogradu, ona s unutarnje, a ostalo troje s vanjske strane.

- Oprostite gospođo – upitala ju je Stela - da li se to piše kao Kralj?

Mrnjaaaaauuuuuuuuu! Mrnjaaaaauuuuuuuu! dopiralo je za to vrijeme s balkona.

- Kaj?!

- Morate male glasnije, ne? – prišapnuo je Štijef, kvrcnuvši se po uhu.

- Da li se to piše Kralj?! Mislim, sa lj na kraju?! – zarevala je Stela, tako da se muški dio trojke stresao.

- Je je, sa… sa… - ali nije uvijek lako kad imaš zagorsko grlo s upaljenim krajnicima, ili krumpirom
srednje veličine, ili dva manja - sa tak kak ste vi rekli! Je!

Mrnjaaaaaaaauuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!

- Još male! – prokomentirao je Štijef.

"Isuse, kak se deru!" pomislila je Stela.

- Slobodno nastavite – rekao je Stolnik.

- Kaj?!

- Kažem, nastavite! – ponovio je Stolnik glasnije. – Slobodno!

- A kaj da nastavim kad još nisem ni zinula, ne?! – zagraktala je žena snagom jata bijesnih gusaka,
mrko ih odmjeravajući, s posebnim naglaskom na Stelu. - Kak opće mislite da vam bilo kaj velim, ak
mi ne date usta otvoriti?! Pa nis ja trebuhozborec ko onaj jen kaj je došel tu vu Donji Mali prošle zime
sa nekakvom kakti drvenom lutkom pak su si sedeli skup na stolcu, on i lutka, i med sobom se
razgovarali, al tak da trebuhozborec opće ni svojih usta otvaral! Ja tak nemrem i bok! Ja ak hočem
nekaj reč, onda moram zinut, je vam to jasne?!

- Samo sam pitala – rekla je Stela Stolniku, onako kao u povjerenju. – Radi točnosti podataka za vaš
zapisnik, ne? Za svaki slučaj, ne?

- Kaj ova sad tu mumla?! – obratila se okruglasta žena okruglastom policajcu, koji je zaneseno pratio
zbivanja na obližnjem balkonu.

- Gospodična veli da joj trebaju točni podatki za saki slučaj, ne?! – preveo joj je Štijef u ulozi pojačala.

- Za kakav pak saki slučaj?! – zagraktala je žena ljutito. - Moj slučaj je, dragom Bogu fala, gotov!

A tamo, na balkonu predigra je upravo svršila i sad je jedna mačka (za pretpostaviti muška) skočila
drugoj mački (za pretpostaviti ženskoj) na leđa, pa su obje na par sekundi utihnule, baš kao u
iščekivanju nečeg jako važnog...

- Sad bu joj ga metnul – prošaptao je Štijef, više za sebe.

...a onda se gornja mačka (za pretpostaviti muška) počela tresti kao da ju je netko priključio na
centrifugu, dok je donja (za pretpostaviti ženska) urlala Mrnjaaaaaauuuuuuu! Mrnjaaaaauuuuuuuu!
Mrnjaaaaaauuuuuuuuuuuuuuuuuu! kao da ju netko (odabrati po želji:) a) dere, b) pere, c) pari na pari,
ili d) samo pari.

- Znal sem! – rekao je Štijef, i da nije imao preduge rukave, vidjelo bi se kako je stisnuo obje šake,
otprilike kao Janica Kostelić kad uđe u cilj s dvije sekunde prednosti, dok je Stela stajala skamenjena
kao Velebit, fascinirana prizorom koji se odigravao na balkonu.

"Isuse, pa one se stvarno...", pomislila je Stela, ali ne do kraja.

A inspektor Stolnik je rekao: - Kako to mislite, vaš slučaj je gotov?

A Katica Kralj je rekla: - Kaj?!

Pa je viši i samostalni ponovo morao ponoviti.

- Kako to mislite da je vaš slučaj gotov?! – povikao je.

A Katica Kralj je zagraktala: - Je, tak! Moj muž Mirko Kral, vrag mu jebi mater pijanu, je bil moj životni
slučaj! Pijandura, niškorist, kurviš! I još me je pred celim selom brukal sa tim svojim Dedom Mrazom.
Vrag i njemu jebi mater! I sad je taj slučaj zaklučen! Nema više! Fajrunat! Još kad bi neko štel i onu
njegovu drocu po glavi klepit, al sa punom flašom a ne sa praznom!

U glavi inspektora stolnika istog se trena upalio alarm.

A istog tog istog trena mačke su svršile svoje, barem ona gornja (za pretpostaviti muška) jer se
prestala tresti, dok se za donju (za pretpostaviti žensku) to nije moglo reći sa stopostotnom
sigurnošću, jer je još neko vrijeme mjaukala, iako znatno tiše.

- Sveršile su – rekao je Štijef jednostavno.

"Isuse, pa one su se stvarno...", pomislila je Stela, ali opet ne do kraja.

- A otkuda vama, gospođo Kralj, podatak da je žrtva udarena praznom flašom? – upitao je Stolnik
Katicu Kralj.

- Kaj?!

"E, jebo je gluhu!" pomislio je Stolnik, iznenadivši tom pomišlju i samoga sebe, jer inače nije imao
običaj psovati, što mu je od strane njemu nadređenih često i otvoreno zamjerano, a kao negativna
karakteristika bilo upisano čak i u njegov radni dosje.

- Otkuda vam podatak da je žrtva udarena praznom flašom?!

- Čujte vi, gospon!... – graknula je okruglasta žena.

A u tom se trenutku policijski narednik Stjepan Ćuk ponovo priključio istrazi, iako naravno nije imao
blage veze kako se ova u međuvremenu odvijala. Što ga nije omelo da pripomene: - Gospon je
inspektor!

- Čujte vi, gospon inspektor!...

- Moreš ga zvati Srečko! – dodao je Štijef.

- Čuj ti, Srečko! – spremno je prihvatila neukroćena goropadica. - Ak je tu neko bil žertva, onda sem
žertva bila ja, a ne on, je ti to jasne?!

Umjesto Srećka, glavom je zaklimao okruglasti policajac, a Srećko je podigao ruke, na trenutak se
iznenadio spoznajom da ni s jednom od njih ne drži cigaretu, pa pomirljivim a opet za nagluhe uši
dovoljno glasnim tonom rekao: - Dobro, dobro, samo se nemojte nepotrebno uzrujavati! Ja bih vas
lijepo zamolio da mi kažete kako znate da je vaš muž udaren praznom, a ne punomflašom?!

- On mi je tak rekel! – zagraktala je Katica Kralj. – Jučer, kad je došel sim!

- Ubijeni?! – unisono su se začudili Stela i Stolnik, baš kao prava ekipa.

- Me neee! – odmahnula je glavom Katica, s izrazom lica kao da su je natjerali razgovarati s

maloumnim osobama, pa je uprla prst u okruglog policajca, - Štijef, ovaj tu, naš pandur!

Katica Kralj ne voli:

1. manje-više nikoga

2. kad joj netko u lice kaže da je gluha šepava baba

3. kad joj iza leđa pričaju da je gluha šepava baba, jer to tada ne može čuti, pa se ne može ni
posvađati

A voli:

1. kad velečasni Sudac izgubi red dok čita propovijed na nedjeljnoj misi

2. podmetnuti Mirku pokraj tanjura s juhom šećer umjesto soli

3. kad priprema knedle ostaviti koštice u šljivama.

14. Intermeco br. 2 ili što se može dogoditi ako se štiklom lupa po AIRBAG-u, čemu služi
tajnica a čemu zračni jastuk, te kako rukama opisati jednu pravu žensku

- Nisem štel, gospon inspektor Srečko! Nisem štel, časne mi reči! – zacvilio je valjda već po petnaesti
put policijski narednik Stjepan Ćuk, nositelj keramičkog prstena i dugog jezika, dok je sav skvrčen
(ovo skvrčen treba razmatrati u kontekstu Štijefove tjelesne konstitucije) sjedio na zadnjem sjedalu
službenog Golfa, kamo ga je po kratkom postupku degradirao smrknuti Stolnik, i to bez ijedne jedine
izgovorene riječi, na način da je naprosto prvo otvorio suvozačka vrata i manje-više džentlmenski, ali
više-manje prilično mlitavo, rukom pokazao Steli gdje da se smjesti, a zatim je jednako mrk i jednako
nijem zaobišao auto i sjeo za volan (i kresnuo motor i uključio grijanje, koje je zbog ranije opisanog
razloga bilo već podešeno na najjače), pa okruglastom dudeku nije preostalo ništa drugo nego da se
pokuša ugurati otraga, što mu je nakon određenog vremena, potrošenog na protiskivanje viška mase
kroz za takvo što sasvim pogrešno konstruirana zadnja vrata, napokon uspjelo.

- Nisem štel, časna pijonirska! – zacvilio je Štijef i šesnaesti put, mučeći se s otkapčanjem jakne, pri
čemu su ga ometali predugački rukavi i neodgojeni gumbi. - Jasne mi je da su ti podatki u interesu
istrage i da su zato tajni, ne, al male mi se je omaklo, ne? – pokušao je ublažiti svoj jučerašnji
predistražni gaf, a onda mu se, otprilike kod trećeg gumba odozgora, ukazala jedna zastrašujuća slika,
strašnija od najstrašnije scene iz nekog zbilja strašnog hororca. – Isusimarijaisvisveci! – zaskvičao je
dudek iskreno prestravljen. – Pa ne bute to valda rekli mojemu šefu?! Pa on bi me na križa razapel ko
Rimlani Isusa Krista i ona dva skupa sa njime! I još bi me duplo zakucal! Sa herđavim čavlima! – Tu se
stresao od čistog, nerazrijeđenog, dakle 100%-tnog, užasa. – Ti bokca, ne znate vi njega, gospon
inspektor Srečko, kak je grdi kad se rasrdi! Jemput je bil tak ljuti da je sa zubima podigel svoj pisaći
stol, skup sa onim kampjutorom kaj mu tam na njemu skupla prašinu, i to same zato kaj je Marica
stisla krivega gumba na avtomatu za kavu pak mu je umesto kratke iscurela duga. – Onda se na
trenutak zamislio, pa je dometnuo: - Kaj da ni mogel male odlijati, ne?

- Tko je Marica? – oglasila se Stela, lupajući naopako okrenutom štiklom točno po natpisu AIRBAG na
polici ispod šoferšajbe.

- Stela! – uzviknuo je inspektor Stolnik zgrabivši je za ruku. – Što to radite?!

- Istresam si snijeg – nevino je odgovorila Stela. – Pune su mi ga štikle.

- Njegova tajnica – rekao je Štijef, vrteći si još uvijek u glavi užasne slike od malo prije, zaključivši da
mu je najstrašnija ona na kojoj glumi Isusa, ali ne zbog križa s dvostrukim štepom i hrđavih čavala,
već zato što je na njoj, baš kao i Isus svojevremeno, odjeven samo u one smiješne gaće nalik
pelenama.

- Ali unutra je erbeg! – rekao je Stolnik, čudeći se toplini Steline ruke pod svojom.

- Što? – upitala je Stela, osjećajući toplinu Stolnikove šake na svojoj.

- Tajnica, ne? – ponovio je Štijef pomalo odsutno, još uvijek fasciniran izložbom slika u svojoj glavatoj
glavi. – Ona je zadužena za čuvanje sih načelnikovih tajni, ne...

- Zračni jastuk – pojasnio je Stolnik.

- Aha – rekla je Stela. – Pa?

- ...tak da niko nemre saznat, na primer, da si načelnik tanka svoga privatnega auta sa službenim
rezervnim bonovima namenjenima za izvanredne situacije...
- Pa se može aktivirati.

- Kako to mislite?

- ...ili, na primer, da je ona dva para čižmi za špecijalne namene, kaj su nam greškom stigle iz
skladišta vu Zagrebu, dal svomu šogoru za loviti žable krake tam vu bari kod stare cementarne...

- Može se napuhnuti.

- A tko ga napuše?

- ...kaj na neki način i je špecijalna namena, jer su zbog cementne prašine te žabe muterane i velike
skore kak guske, ne...

- Nitko. Sam od sebe. U slučaju sudara.

- Sa štiklom?

- ...ili, na primer, da pola love od prometnih globi, koja nejde prek blokova neg onak iz žepa u žep,
donera kuglačkome klubu Matija Ljubek iz Levog Središča...

- Pa ovaj, khm, sve je moguće?

- Da?

- ...a drugih pol donera sebi i Pišti Saobračajcu za ručnu masažu sakega četrtka vu Dubokom gerlu...

- Srećko, jeste li sigurni da nemate temperaturu?

- ... i se ostale tajne, ne?

- Nisam. A vi, Stela?

- Gospon inspektor Srečko! – zatulio je tada Štijef, pa je viši i samostalni brzo pustio Stelinu ruku, a
Stela je vratila štiklu natrag na nogu, iako je u njoj još bilo snijega. – Ne bute rekli mome šefu, ha?

Inspektoru Stolniku tresle su se ruke. Obje. Što ga je zabrinulo, jer je Stelu dodirnuo samo jednom. Pa
je pripalio cigaretu, uvukao jedan ravno-do-dna-pluća dim i ruke su mu se smirile. Također obje.

- Je ne bute, ha? – tulio je okruglasti dudek.

Stolnik je povukao još jedan duboki dim, zadržao ga u plućima najviše što je mogao, a onda si ga
polako, sasvim polako ispustio kroz nos.

- Dobro, Štijef – rekao je tad, promuklim glasom. - Neću ništa reći vašem načelniku.

- Joj, fala vam gospon inspektor Srečko! – zaroktao je ovaj veselo i malo je falilo da se baci na naslon
Stolnikova sica i stane ga ljubiti (Stolnika, ne naslon). A nije se bacio samo zato što za učiniti nešto
takvo naprosto nije posjedovao dovoljno mišićnog tkiva.

- Ništa mu neću reći, ali pod jednim uvjetom – dodao je Stolnik mrko. - A taj je da me od ovog
trenutka više nikad ne oslovite sa Srećko. Nikad! Jel to jasno?!

"Isuse, kak mu dobro stoji kad se naljuti!" pomislila je Stela razdragano.

A Štijef je rekao: - Je, skroz mi je jasne. Kak vedri den! Kak bistri potok! Kak nočno nebo puno
zvedica!

"Pajcek je stvarno pjesnik", pomislila je Stela, a odmah zatim i "Piški mi se."

- Kak slika na pervom programu ha te veja! – dovršio je Štijef nadahnuto.

- Dobro dobro dobro – prekinuo ga je viši i samostalni. - Žrtvina žena je spomenula neku ljubavnicu.
Tko je ta druga žena?

- Uf, to vam je jena onak, kak bi vam rekel, rasna ženska, ne? – rekao je Štijef, ni ne potrudivši se
zaviriti u onaj svoj Lipa Mill, dok su mu praseće okice zasvjetlucale kao lampice na jelki. – Da se mene
kaj pita, ja nikad ne bi rekel da je ona druga žena, ona više sliči na pervu, me razmete? Baš je onak,
fajn – vatreno je pričao Štijef, pa je u jednom trenutku podigao ruke u visinu svojih grudi, skupio šake
u polukugle i lagano ih zanjihao, poprativši tu radnju riječima: - Sa ovak velkim sis… - a onda mu je u
suženo vidno polje uletio Stelin profil pa je rečenicu dovršio s: - Mislim, ne? – Pa se okrenuo malo više
prema Stolniku. - I sva je baš tak – ponovo je pokušao rukama dočarati određene obline, iako bi se, iz
razloga što je to radio čovjek njegove tjelesne konstitucije (dakle, netko nalik dvadeset puta uvećanoj
kugli za rušenje bespravno sagrađenih objekata na Jadranskoj obali), lako moglo sasvim pogrešno
zaključiti kako je dotična u stvari afrička slonica, ili barem nilski konj. – To jest, onak kak treba. Prava
ženska, ne?! – uzviknuo je na kraju svog izlaganja kuglasti Štijef.

Stela je u tom trenutku kihnula. Snažno i sasvim neočekivano. Tako da je tek polovično uspjela nos
zakloniti svojim dlanom. Tako da je nakon toga kontrolna ploča službenog Golfa bila u popriličnoj mjeri
kontaminirana.

- Istina! – zaroktao je Štijef zadovoljno.

- Na zdravlje! – rekao je inspektor Stolnik.

A Stela je, poskrivećki brišući dlan o suvozačko sjedalo, rekla: a) Stolniku: - Hvala. – i b) Štijefu: - A
što sam onda ja?

– Nema na čemu – rekao je Stolnik, a Štijef ju je iskusnim okom (trgovca stokom) još jednom
odmjerio od glave do pete, te zaključio: - Vi se ne računate.

- Ma nemoj?! - zacijukala je Stela ljutito. - Ja se ne računam?! A zašto ak smijem pitat?!

A prije nego je okruglasti dudek uspio otvoriti gubec, oglasio se Stolnik.

- Stvarno, Štijef, zašto se gospođica Stela ne računa?

I sad su dva mrka lica zajedničkim snagama buljila u jednog jadnog i sasvim samog Štijefa. Pa je ovaj
brzo rekao: a) Stolniku: - Jer je iz Hrvatskog tjedna, ne? – i b) Steli: - Jer ste iz Hrvatskog tjedna, ne?

Pa se dvojac iz ekipe još jednom pogledao. Što im opet nije bilo mrsko. Iako opet nisu shvaćali što to
ovaj dudek lupeta.

Onda je Stolnik malo spustio prozor sa svoje strane i zafrljačio čik u snijeg, što se ni čiku ni snijegu
nije naročito svidjelo, iako se ne zna tko je od to dvoje ispustio jedan kratki Fššššššš!, nakon kojeg je
Stolnik zatvorio prozor i rekao: - No, dobro, odvedite nas do dotične, Štijef. Kako ste ono rekli da se
zove?

A dudek je rekao: - Nikak.

A Stela je upitala: - Jel joj je to ime il prezime?

A dudek: - Nikak nisam rekel da se zove. Do sad do tuj još nisme bili došli vu istragi, ne?

- Ali, sad smo došli – pomirljivo će inspektor Stolnik (ako vas nervira, nastavak ove rečenice slobodno
prekrižite), pripaljujući si novu cigaretu.

- Je, sad jesme! – složio se Okruglasti policajac.

- I? Kak se ta prava ženska zove? – upitala je Stela.

15. Barica Salopek Cingulaš kao četvrti-a osumnjičeni-a ili što fali spužvama, brisanje suđa s
Majkom Božjom Bistričkom, prizor s Bracom i Sekom u glavnim ulogama (opet
seks!), te zašto ne treba štrikati kad se slavi rođendan

- Ja sem Barica Salopek Cingulaš – rekla je Barica Salopek Cingulaš, nakon što je Stela malo prije toga
na svom digitalnom Japancu pritisnula gumbić REC i klimnula glavom prema višem i samostalnom (i
sve ono ostalo) inspektoru Srećku Stolniku, koji je zatim klimnuo glavom prema policijskom naredniku
Stjepanu Ćuku, koji to klimanje nije uspio vidjeti jer su mu oči bile zauzete plaženjem po bujnim
oblinama gore spomenute Barice, a usput si je, držeći ruke ispod stola za kojim su sjedili, pokušavao
skinuti neželjeni prsten, no uspio je samo postići boju (a la apaški poglavica Geronimo kad se jako
naljuti na svoju squo) i izraz lica (a la prvi hrvatski predsjednik na službenim fotografijama) čovjeka
koji ima velikih problema s tvrdom stolicom, pa ga je viši i samostalni morao poskrivećki munuti
nogom i klimnuti mu još jednom, nakon čega je okruglasti Geronimo napokon shvatio što se od njega
traži pa je pročistio grlo i zaroktao: - Može!

- A imam dva prezimena zato kaj sem si štela sačuvat spomen na moga pokojnega Iveka kojega sem
jake volela se dok ni opal pod onaj kombajn kaj ga je onda sfašeral i spakeral vu vreču - nastavila je
Barica Salopek Cingulaš, fokusirana na malu srebrnu sprav(ic)u ispred sebe, kao penzioner na poštara
dok mu broji penziju na ruke, a pri tome je svaku riječ izgovarala sporo i razgovijetno (ovo drugo se
slobodno može uzeti s određenom dozom sumnje, imajući u vidu da se radi o donjomalskom
dijalektalnom izgovoru), kao da je digitalni kazetofon kojem se obraćala u najmanju ruku nagluh.

Njih četvero sjedilo je za stolom u Baričinoj dnevnoj sobi, ili je to bila kuhinja (ili i jedno i drugo), čiji
su zidovi bili prekriveni ukrasnim tanjurima i raspelima, otprilike u omjeru 1:1. I dok su na tanjurima
prevladavali motivi narodne tematike, tipa suživot čovjeka i stoke krupna zuba (konj i seljak zajedno
oru, krava i seljanka zajedno pune kantu mlijekom, par volova i čovjek zajedno vuku kola, konj i
čovjek zajedno jašu, dva konja i čovjek u ljubavnoj igri; doduše čovjek u sporednoj ulozi voajera;
žedne krave i žedni težaci zajedno na pojilu, itd, itd, itd...), na raspelima je prevladavao samo jedan
motiv – razapeti muškarac s trnovom krunom na glavi (istina, neki od tih muškaraca bili su bradati,
neki uredno obrijani, nekima je glava bila obješena ulijevo, nekima pak udesno, ali već na prvi pogled
bilo je jasno da su si međusobno veoma slični, skoro kao jednojajčani blizanci). A tamo, u kuhinjskom
dijelu dnevnog boravka zidovi su bili urešeni ukrasnim krpama (tzv. kuharicama) s kitnjastim slovima
izvezenim mudrostima, vezanim uglavnom uz obrede pripreme i konzumacije hrane, pa je tako jedna
krpa upozoravala Kuharice manje zbori da ti jelo ne zagori, dok je neka druga pozornost skretala na
protokol posluživanja Nek ne počne gozba slasna dok ne stigne juha masna, a neka je treća na
jednostavan i lako pamtljiv način objašnjavala samu suštinu cijelog tog kompliciranog sistema
prehranjivanja Kad pojedeš plati pa opet navrati.

Uz to, posvuda su bili nemarno odloženi naramci ljubavnih romana i kojekakvih ženskih časopisa, pa je
čak i stol bio pretovaren najnovijim brojevima.
- Hoču reči, i posle tega sa kombajnom sem ga jake volela, al nemre jena ženska ko kaj sem ja živeti
same od ljubavi, ne? – rekla je još Barica.

- Je, tak je! – složio se Štijef bez zadrške.

A Stela je razdražljivo pomislila "Ma nemoj!" a odmah zatim i "Piški mi se." Pa je odškrinula prvi od
časopisa koji joj se našao na dohvat ruke i naletjela na onog istog, već viđenog Brada Ahileja Pitta
odjevenog po posljednjoj trojanskoj modi – gore ništa, dolje ništa, u sredini minica. "Stvarno mu dobro
stoji", pomislila je, a onda joj je nešto sinulo, pa je brzo zalistala nekoliko stranica, sve dok nije
pronašla test provjere znanja, isti koji su ona i Marina onako jadno riješile. Ovdje je pak flomasterom
bila zaokružena najviša grupa, ona 101 i više bodova, pokraj koje je bila napisana samo jedna jedina
riječ Genijalno! Pa je Stela neko vrijeme pogledavala čas u taj rezultat, čas u Baricu, čas u rezultat, čas
u Baricu, čas itd... sve dok joj se nije poklopilo, pa se s iskrenim divljenjem i još iskrenijom
ljubomorom zagledala samo u Baricu i pomislila "Prava ženska!" A trenutak kasnije i "Isuse, kak mi se
piški!"

A Stolnik je čekao da Barica nastavi s pričom.

A Štijef je buljio u Baricu i baš mu se živo fućkalo za priču. Jedino mu je bilo krivo što ima samo taj
jedan par očiju. "Joj, da sem barem razroki pa da morem gledati vu duplekatu!", pomislio je Štijef i
duboko uzdahnuo.

A Barica je tu stala, valjda očekujući da sada i kazetofon nešto kaže.

A kazetofon nije rekao ništa.

Ali zidni sat je. Rekao je Tik i rekao je Tak. Po jednom za svaku sekundu koju bi potrošio. Ili je to
možda zabavljao dvojicu svojih prvih zidnih susjeda, olakšavajući im njihove zacijelo ne pretjerano
udobne razapete položaje.

"Sedamdeset šest – daždevnjak", pomislio je Stolnik. "Razred – vodozemci, red – repaši, porodica –
daždevnjaci. Zdepasto, tromo, valjkasto tijelo nosi spljoštenu zaobljenu glavu odvojenu uočljivim
vratom. Ističu se otrovne žlijezde koje se nalaze u okoušnom dijelu. Izričito je noćna životinja koja
danju miruje u zaklonu, a noću traži hranu, ali se viđa i danju nakon kiše. Troma je i spora životinja i
nikada se ne udaljava više od nekoliko metara od svog skloništa. Pari se u proljeće i ljeti. Česta je
vrsta."

- Khm, da – rekao je na glas. - I zato ste se družili s gospodinom... – ali s pamćenjem žrtvinog imena
očigledno je imao većih problema.

Srećom, imao je i Stelu na raspolaganju.

- Mirko Kralj – došapnula mu je neslužbena polovica ekipe.

- S gospodinom Mirkom Kraljem? – mogao je dovršiti započeto pitanje.

- Kak to mislite družila? – upitala je Barica i dalje fiksirajući malog srebrnog Japanca. - Kaj vam sad
pak to znači družila?

- Čuli smo da je Mirko Kralj bio vaš... ovaj... ljubavnik – objasnio joj je viši i samostalni najbolje što je
znao.

- A toooo – ispustila je Barica s olakšanjem. A onda se namrštila. - Je je, veliki je on bil ljubavnik,
morete si ga mislit! – ljutito je frknula. - Meni je dolazil zato kaj se ni usudil iti doma ženi jer je bil fest
pijani, a ne zato da bi se nas dva nekaj, kak vi velite, družili. A kaj jena žena ko kaj sem naprimer ja,
more imati od tak nekoga pijanca? – retorički je upitala više samu sebe nego li prisutne, pa je podigla
glavu i pogledala ravno u Stolnika. - Znate kaj bum vam rekla gospon inspektor...

- Srečko! – ubacio je Štijef automatski, a onda se sjetio. – Ne ne, nisem niš rekel, gospon inspektor! –
počeo je lamatati predugim rukavima ispred Stolnikova nosa. - Omaklo mi se je, časna reč!

- Daj, Štijef, čkomi! – oštro je podviknula Barica, pa se policijski narednik istog trena ugasio. - Kaj sam
ono štela reči? Aha, štela sam reči da meni ni potreben pijanec kakav je bil Mirko. Meni treba pravi
čversti muž, ak me razmete kaj hoču reči? – rekla je Barica pa je čvrsto stisnula šaku i podigla je u
zrak. – Tak čversti, a ne mehki kak spužva.

"A što fali spužvama?" pomislila je Stela zbunjeno. "Pa neću valjda pod tušem koristit četku za WC,
ne?" A sama pomisao na WC povukla je za sobom još jednu. "Isuse, eksplodirat će mi mjehur!"
pomislila je Stela u panici, a zatim glasno rekla: - Oprostite, morala bih hitno... – pa je pogledala
dvojicu muškaraca - oprati ruke!

"Bogek dragi, kak ova krešti! Kaj da je progutala celu kutiju špenadli!" pomislila je Barica
zaprepašteno. – Evo, morete tuj – rekla je zatim i rukom pokazala prema kuhinjskom sudoperu.

Stela je na trenutak ostala zatečena. A onda se dosjetila.

- Trebala bih se i umiti! – gotovo je uzviknula.

- Je, i to morete tuj – rekla je Barica pomalo razdraženo. - A morete se i obrisat vu onu tam kuhinjsku
kerpu, onu sa slikom svete Majke Božje Bistričke. Ta vam je skroz čista. – Onda je primijetila kako je
Stela gleda otvorenih usta, pa si je to sasvim krivo protumačila. - A kaj gledite? Pa ne bum valjda sa
svetom majkom brisala suđe, ne?

- Da – protisnula je Stela. - Ne sa svetom majkom – složila se. – Barem ne suđe – dodala je. A onda
se dosjetila (Part Two).

- I moram si popravit šminku! - zacvrkutala je, namjestivši si pri tom najljubazniju facu koju je mogla
u tom trenutku. – A nemam ogledalo! – slagala je, primijetivši kako je Stolnik podigao pogled, ali sad
nije bilo vrijeme za razbijati glavu takvim sitnicama. – A nemate ga ni vi tu kod sudopera! – zakreštala
je na kraju.

Barica ju je sumnjičavo pogledavala, bezuspješno pokušavajući odgonetnuti što to nije u redu sa

Stelinom šminkom.

- Ogledalo imam tam vu kupaoni – rekla je, napokon odustavši od daljnje inspekcije. - Vu predsoble,
pa perva vrata na leve – dodala je zatim, a Stela se istog časa ispalila u tom pravcu.

A dok je malo kasnije spuštala tur prema WC školjki jedan je prizor, tamo vani na dvorištu, iznenada
privukao njezinu pažnju. Pa se zaustavila u polučučećem položaju zagledana kroz prozorčić. A prizor se
sastojao od dva psa neidentificirane pasmine, od kojih je jedan (recimo da se zove Braco, jer je imao
takvu nekakvu njušku) zaskočio na drugog (recimo da se zove Seka, jer je bio žensko) pa su se sada
gibali u ritmu (odabrati jedan od ponuđenih prijedloga:) a) naprijed-natrag, naprijed-natrag, b) unutra-
van, unutra-van, c) gore-dolje, gore-dolje, i d) muzike za ples. Pri čemu su oba imala razjapljene
gubice i do zemlje isplažene jezike. Te je izgledalo kao da bezrezervno uživaju u tome što čine.

"Isuse, pa oni se...", prošaptala je Stela preneraženo, i dalje ništa, iako su joj usta ostala širom
otvorena.
A kad su iz nekog razloga, ili bez ikakvog razloga, Braco i Seka nekako baš istovremeno okrenuli svoje
pseće glave ravno prema prozorčiću, Stela je sva zgranuta pomislila "Isuse, pa oni mi se belje!", pa je
ljutito zalupila prozorčićem, navukla sve što je imala za navući, bijesno potegnula lanac WC-kotlića
(točno prema uputstvu izvezenom na otiraču pod njenim nogama Kad završiš pusti vodu neka govna
sretno odu), te žurno krenula prema vratima kupaonice. I tek ju je zvuk vode koja se obrušila prema
WC-školjki podsjetio da se zaboravila popiškiti.

A vrativši se (još malo kasnije) natrag u dnevnu sobu - kuhinju, Stela je dobila osjećaj da su ovo troje,
za vrijeme dok nje nije bilo, ostali zaleđeni, kao da je netko pritisnuo pauzu na videu. Barica zagledana
u Japanca, Štijef u Baricu, a Stolnik u prazno.

"Kao u onoj priči kad ona jedna slavi rođendan, pa se ubode na štrikaću iglu, ili tako nešto, pa svi
skupa zaspu i spavaju sto godina bez prestanka", pomislila je Stela. I još je pomislila "Ne kužim zašto
bi netko odlučio štrikati baš na svoj rođendan?"

A iz stogodišnjeg sna prvi se probudio inspektor Stolnik.

- Znači – oglasio se obrativši se Barici, nakon što je Stela sjela za stol - taj... gospodin... ovaj...

- Mirko Kralj – šapnula je Stela, odjednom nekako bezvoljna.

- Da, Mirko. Dakle on, khm, baš nije bio po vašoj volji?

A Barica je, nakon kraćeg razmišljanja, i jednako fokusirana na digitalni kazetofon, duboko uzdahnula
(uslijed čega joj se zaljuljao prsni koš, što je pak imalo za posljedicu da se i Štijef reinkarnira natrag u
samoga sebe) i rekla: - Dobre, nemrem nikaj reči, ta mondura od Deda Mraza mu je baš onak fest lepo
stajala. Onak črleno i belo kak naš dragi hervacki grbek, ne? Al, jooooj, sam da znate kulike sem ja sa
njime vremena izgubila vu predigri, ak me razmete? Nekad smo se morali predigravat i po pola vure! A
nekad ni to ni bilo dovolno, neg bi Mirko od predigravanja zaspal kak top. A sad bu si, kulike čujem,
malo dulje odspaval, ne? Zato kaj ga je neko mlatnul praznom flašom Karlovačkog po pijanoj glavi.
Ako, tak mu i treba!

Barica Salopek Cingulaš ne voli:

1. stih blagoslovljen plod utrobe tvoje iz Očenaša

2. muškarce s rupicom na bradi

3. kupovati higijenske uloške u seoskom dućanu mješovitom robom

A voli:

1. skupljati ukrasne predmete (pretežno oslikane tanjure i ukrasne kuhinjske krpe, tzv. kuharice)

2. muškarce iz ljubavnih romana, jer su svi redom: crnokosi, visoki, prodornih plavih očiju, širokih
pleća, uskih bokova, i blagog osmijeha na preplanulom licu zaraslog u trodnevnu bradu. Iako nema
ništa ni protiv plavokosih, pod uvjetom da su visoki, prodornih plavih očiju, širokih pleća, uskih bokova,
i blagog osmijeha na preplanulom licu zaraslog u trodnevnu bradu

3. televizijske reklame u kojima se reklamiraju šamponi za kosu.

16. Intermeco br. 3 ili malo jeftinog filozofiranja o hot dogu, o mumiji u službenom
policijskom Golfu, o izgledu koji vara, o kruljenju iz trbuha, o lančpaketima (uz
besplatnu reklamu za Pevec), te o životu općenito

- A kaj ja tu morem, gospon inspektor Sre... gospon inspektor?! – opet je sa zadnjeg sica cvilio
okruglasti dudek. – Nemrem niš, eto kaj morem!

Inspektor Stolnik je, nisko zavaljen u vozačkom sjedalu, letargično uvlačio i izvlačio dimove u i iz svojih
pušačkih pluća, razmišljajući o tome kako se neki trenuci u životu non-stop ponavljaju, bez obzira što
mi učinili ili ne učinili, i kako je to ponavljanje zapravo posljedica činjenice da vjerojatno ne postoji
dovoljan broj različitih događaja koji bi mogli ispuniti jedan prosječni ljudski vijek. Sedamdeset pet
godina bez ijedne reprizirane scene, nemoguće! Daleko je veća mogućnost da će pustiti reprizu cijelog
filma. "Baš kao što svakog Božića puštaju Ben Hura." pomislio je Stolnik. A onda mu je, ni sam ne
znajući zašto, u misli uletio Janko Magdalenić, zvan još i Hot Dog, i ona njegova čuvena izjava kako
hrenovka može biti kraća ili duža, deblja ili tanja, jače ili slabije pečena, i kako senf može biti više ili
manje gorak, a pecivo pliće ili dublje nabijeno na zagrijani šiljak, no bez obzira na sve te mogućnosti
na kraju uvijek dobiješ hot dog, samo hot dog, ništa više i ništa manje. "Hm", pomislio je viši i
samostalni, "ne razumijem što je zapravo s time htio reći?"

- Slab sem na ženske, ne, i kaj ja tu morem? Nemrem niš! – dopiralo je sa zadnjeg sica. - Kad me
onak pogledaju, ja vam se sav zgubim i onda nemrem držati gubeca zaprtoga, me razmete?

Za razliku od Stolnika, koji je polako ali sigurno klizio ka depresiji, Stela je ondje već bila pristigla, pa
je sada sjedila poput mumije (zanemari li se činjenica da nije bila omotana nikakvim zavojima, kao i
činjenica da su mumije uglavnom ležale, a ne sjedile, pogotovo ne u službenom policijskom Golfu),
pokušavajući odgonetnuti jednu od najvećih životnih tajni, a ta je glasila kako je moguće da jedna
kratkoruka, zdepasta, mesnata, guzata, sisata, na ljubiće navučena seljoberka, postigne rezultat od
sto dva boda? "Sto dva boda?! A Marina i ja osamdeset pet zajedno!" pomislila je Stela frustrirano. "Pa
to je više za cijelih... za cijelih...", pokušala je napamet izračunati razliku, "...za cijelih puno bodova!"
Onda je mrzovoljno frknula i zaključila: a) da život uopće nije fer, i b) da izgled vara.

- Uostalom, kaj ima veze jel ga je neko zviznul sa praznom il ga je zviznul sa punom flašom i jel ta
flaša od Karlovačkog il je od Ožujskog? Nami je bitne da otkrijemo ko je Mirka Krala zviznul, ne? –
zaključio je Štijef, i to baš onako kako se kaže – zdravo seljački.

- U pravu ste Štijef – složio se inspektor Stolnik rezignirano, spustivši staklo s namjerom da zafrljači
čik u snijeg.

Graaauummmmmm! – začulo se tada, zbog čega je inspektoru u odsutnom trenutku zadrhtala ruka pa
je čik, umjesto u snijeg, zafrljačio pravo u staklo, od kojeg mu se isti odbio prvo u glavu (promašivši
mu lijevo oko za otprilike pola centimetra), pa od glave u krilo, a kad je razmaknuo noge (pri čemu je
jednim koljenom drmnuo u kvaku na vratima, a drugim o mjenjač) kliznuo je između njih na sic, gdje
je bez ikakvog dvoumljenja, a prije nego je Stolnik uspio podići stražnjicu (te usput drmnuti glavom u
retrovizor) i otresti ga na pod, progorio rupu na presvlaci.

Graaauummmmmm! – začulo se ponovo.

- Grmi – rekla je Stela glasom zombija koji pati od nesanice.

A Stolnik i Štijef su se nagnuli svaki na svoju stranu i pogledali u zrak. Stolnik se zagledao u tanki bijeli
trag zakvačen za rep mlažnjaka koji ga je upravo razvlačio s jednog na drugi kraj neba ("Kao dugi bijeli
Walter Wolf", pomislio je sjetno), dok je Štijef sa svoje strane doživio ukazanje Baričinih sisa, za koje
će se malo kasnije uspostaviti da su zapravo dva bijela oblačka.
- Hm, vedro je – rekao je viši i samostalni zamišljeno. – Nebo je skroz čisto.

- Je, osim ovih sis... oblaka – dodao je Štijef.

- Ali ipak grmi – rekla je Stela.

Graaauummmmmm!

- Evo, jeste sad čuli da grmi? – upitala je.

- Ne germi – rekao je Štijef. – To sem ja.

- Vi?! – unisono su se začudili Stolnik i Stela.

- Je, mi – rekao je okruglasti dudek. – Zapraf, moj terbuh.

Graaauummmmmm!

- Nu, ste vidli da je on?!

I stvarno, taj je zvuk dopirao ravno iz unutrašnjosti ispod dudekova ekvatorijalnog pojasa.

- A što mu je? – upitala je Stela znatiželjno.

- Je, niš. Signalizera mi da je prazen, ne? Celega božjega dana nisem niš vu njega metnul, osim onih
pet šes knedli kaj su zaostale od jučerašnjega gableca pak sem ih v jutro na berzinu pohasal vu našoj
kantini, pak se je sada pobunil, ne?

Inspektor Stolnik se okrenuo unatrag i zabuljio u policijskog narednika.

- Zar niste sljedovali suhi dnevni obrok koji vam prilikom terenskog rada formacijski pripada? – upitao
ga je sumnjičavo, a kad je po dudekovoj faci shvatio kako ga ovaj nije baš najbolje razumio, dodao je:
- Lančpaket? Zar niste sljedovali lančpaket?

- Pa, ovaj, je – propentao je Štijef smušeno. - Sledoval sem lančpaketa.

- I? – upitao je Stolnik nestrpljivo. – Gdje vam je?

- Čujte, gospon inspektor, kak bi vam to objasnil?... – zamucao je okruglasti dudek.

- Predlažem kratko i jasno! – rekao je viši i samostalni oštro. I dometnuo: - I što je moguće prije. Je li
jasno?!

- Je, jasne mi je da mi ni nemre bit jasnije! – odrješito je odgovorio policijski narednik. - Lančpaket
koji sam sledoval je isto tam gde i onih pet šes zaostalih knedli, to jest tu nutra! – izdeklamirao je
Štijef i potapšao se rukom skrivenom u predugi rukav policijske uniforme po svom okruglastom trbuhu.
Koji je istog trena reagirao s još jednim glasnim Graaauummmmmm! – I njega sem pohasal v jutro vu
kantini!

- Štijef Štijef Štijef – duboko je uzdahnuo Stolnik, odmahnuvši nekoliko puta glavom.

- Je, a kaj mogu kad mi je bile skroz bedaste vleči ga sa sebom vu onoj, kak bi rekli, reklamnoj
vrečici? – pokunjeno će Štijef. – Još bi mi sam to falilo da građani počneju za menom vikati Pevec!
Pevec! Pevec! Me razmete? Pa to bi mi skroz na skroz zrušilo mojega rejtinga, ne?
- I ja sam gladna – oglasila se tada Stela. I još je htjela dodati da joj je hladno i da su joj se stopala
smrzla jer su joj štikle pune snijega i da je umorna i da joj je, k vragu, već dosta i Djeda Mraza i ovih
seljaka, i njihovog nerazumljivog jezika, i njihovih podvrnutih rukava, i njihovih mačaka, i pasa, i... i
svega! No, prije nego je stigla izreći bilo što od toga, Stolnik je iskočio iz auta, otišao otraga do
prtljažnika i vratio se s dvije vrećice na kojima je pisalo PEVEC, pa ih položio Steli u krilo.

- Što je sad to? – upitala je Stela zbunjeno.

- Suhi dnevni obrok – rekao je Stolnik jednostavno.

- Dva lančpaketa! – uzviknuo je Štijef zadivljeno. - Saka čast, gospon inspektor!

A gospon inspektor ga je prostrijelio pogledom i rekao: - E pa, Štijef, sad nas lijepo možete gledati dok
jedemo!

Pa je kresnuo motor, uključio grijanje i upalio radio. Golf je čangrizavo zakašljao, grijanje je prvo
zazujalo pa zacvililo a onda tiho zašumilo, dok je radio bezgrešno proradio.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

- A što je unutra? – upitala je Stela, oprezno raspetljavajući čvor na jednoj vrećici.

- Lančpaket, ne? Fertal kruha, belega, mesni narezak od stopeeset grama, jen trokut Zdenka sira i
multivitamenski sok Isotonic (riječ Isotonic Štijef, naravno, izgovara upravo tako, to jest Isotonic) –
stručno je pojasnio policijski narednik bez ijedne greške, što mu i nije bio neki problem obzirom da je
upravo isti takav sadržaj konzumirao toga jutra.

- I čokoladica! – uzviknula je Stela veselo, nakon što je zabila nos u vrećicu.

- Kakva sad pak čokolada? – zbunio se domaći policajac.

- Životinjsko carstvo – rekla je Stela. – Petnaest grama.

- Ti bokca, pa to je lančpaket sa greškom! – uzviknuo je okruglasti stručnjak, dok je Stela brzo,

znatiželjna poput klinke koja slavi otprilike šesti rođendan, odžniravala drugu vrećicu.

- I tu je Životinjsko carstvo! – oduševljeno je zacijukala.

- Je, vu tomu slučaju, sa greškom je bil same moj – zaključio je Štijef razočarano. - Nisem pojma imel
da vu lančpakete pakeraju i čokoladice. – A onda se na trenutak duboko zamislio pa je dodao: - Kad se
vrnem vu stanicu to bum reklameral!

A inspektor Stolnik je prešutio činjenicu da je čokoladice kupio on osobno i naknadno ih ubacio u

vrećice.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

A u sljedećih pola sata, dok je dragi Bog, ili tko već, tamo gore polako gasio nebesku rasvjetu, i dok je
Golfov motor postojano brujao uz tek povremeno kašljucanje, i dok je grijanje (zaglavljeno na
maksimum) topilo snijeg u Stelinim štiklama (pretvarajući ga prvo u bljuzgu, a zatim u vodu), a radio
predano zvončićao, ubogom se triju lagano podizalo raspoloženje, pogotovo nakon što je Stela izjavila
da ne voli Zdenka sir, a Stolnik da zapravo uopće nije gladan i da će mu biti sasvim dovoljna jedna
čokoladica ("Stela, ako nemate ništa protiv, zadržao bih i vašu sličicu", "Znači, ja vama sličim na
rodu?", "Khm, ovaj, naravno da ne!", "Izvolite, Srećko!", "Hvala!", "Molim!", "Nema na čemu!", "Isuse,
Srećko, zašto ste vi uvijek tak ozbiljni?!", "Pa, ovaj... jeste li možda vidjeli kamo sam stavio
cigarete?"), pa su višak prebacili na zadnji sic, gdje je spretno i sretno prihvaćen od strane okruglastih
redarstvenih snaga.

A nakon što je inspektor Stolnik pripalio cigaretu i ponovo se spustio nisko u svom sjedalu, a Stela
skinula štikle i podigla noge na kontrolnu ploču pazeći pri tome da ih preko onog opasnog AIRBAG
natpisa spusti najnježnije što može, a Štijef zadovoljno prdnuo poprativši to jednim veselim Na
zdravlje!, život se, barem na trenutak ili dva, učinio lijepim koliko je to uopće mogao biti u to vrijeme i
na tom mjestu.

17. Intermeco br. 3b ili o jednom koji nije osoba, o refleksima, o vazama iz dinastije Ming, o
drvetu pogodnom za obavljanje male nužde, te o masaži (ženskih) stopala

Inspektor Srećko Stolnik, spustio je staklo sa svoje, vozačke strane, s namjerom da zafrljači dopušenu
cigaretu u snijeg, a onda je zastao, pa je bacio pogled prema Steli i Štijefu, zaključio kako ni jedno od
njih dvoje trenutno ne namjerava proizvesti nikakav iznenadni i uznemirujući zvuk, a onda je polako
gurnuo ruku kroz prozor i tek potom oprezno ispustio čik.

- Khm, dakle – rekao je zatim, pogledavajući u retrovizor, u sasvim bezuspješnim pokušajima da u

njemu razazna o kojem se komadu okruglastog policajca, smještenog tamo otraga, zapravo radi - Tko
nam je još ostao od potencijalno sumnjivih osoba?

- Ostal je još jen kaj ni baš sto posto osoba – doprlo je odnekud izvan okvira retrovizora, pa je viši i
samostalni bio primoran okrenuti glavu prema stražnjem sicu i odmaknuti se koliko je moguće više
prema šoferšajbi, ne bi li na taj način postigao kakav-takav efekt sinemaskopa - To jest, on vam je,
kak bi vam rekel, male ovak – Štijef je je zakolutao očima. – Razmete kaj hoču reči?

- Ne – priznao je Stolnik.

- Razrok? – upitala je Stela.

- Male je onak – zamlatarao je Štijef rukama po zraku. - Ne?

- Ne razumijem – ponovio je Stolnik nestrpljivo.

- Ptica? – pokušala je Stela.

- Ma neee – odmahnuo je glavurdom Štijef, a onda je iz jednog rukava uspio izvući šaku pa se svojim
kratkim debelim kažiprstom nekoliko puta kucnuo po čelu. – Neg nije skroz doma! – objasnio je dudek.

- Nego je gdje? – začudila se Stela.

- Štijef želi reći da je taj o kojem priča retardiran – pojasnio joj je Stolnik.

- Saka čast, gospon inspektor! – uzviknuo je policijski narednik. - Iak nisem mislil reči da je baš
retarderan, neg je više onak, kak bi vam rekel, normalno lud, ne?

- Štijef, a što vam je to na prstu? – upitala je tada Stela.

U sljedećem su se trenutku svo troje zabuljili u dudekov bucmasti kažiprst ukrašen bijelim keramičkim
prstenom.
- To mi je od kave kaj sem je naručil jutros vu Euru – rekao je Štijef nakon nekog vremena. Nakon što
nije uspio smisliti ništa bolje. A ni preciznije.

- Mislite, od šalice za kavu? – ubacio je Stolnik. – Od one koju ste razbili tu, u autu?

- Je da, al ne – rekao je Štijef. – Hoču reči pervo je od kave a tek posle od šalice, ne, jer da nisem
naručil kavu ne bi dobil ni šalicu, ne?

- Khm, dobro, a zašto si to ne skinete s prsta? – upitao je Stolnik, iako mu se vlastito pitanje učinilo
glupavim.

- Ne ide dolje – rekla je Stela, pa se okrenula natrag prema okruglastom policajcu. – Jel tak da ne ide,
ha Štijef?

- Je – priznao je Štijef. – Dal sem se od sebe, al nejde i bok!

- Jesam vam rekla?! – zacvrkutala je Stela veselo, te od sreće zamlatarala rukama i nogama. Za ruke
manje-više nebitno, ali noge je još uvijek držala na kontrolnoj ploči.

- Hej! – uzviknuo je Stolnik i zgrabio Stelina obrušavajuća stopala, zaustavivši ih na jedva centimetar
visine iznad onog AIRBAG natpisa.

"Isuse, kak ima brze reflekse!" pomislila je Stela zadivljeno.

- A vi ste baš zapeli napuhati taj jastuk, je li?! – uzviknuo je Stolnik uzrujano.

"I tople ruke", pomislila je Stela, dok joj je viši i samostalni polako spuštao noge prema podu
službenog Golfa, nježno nježno, kao da se i ne radi o nečijim nogama već o dvije vaze iz doba dinastije
Ming (koje su svoju neprocjenjivu vrijednost stekle samo zahvaljujući činjenici da je od vremena kada
su skupljale prašinu u ćošku iza nečije kutne garniture za sjedenje, ili na nekakvom bezveznom
nahtkaslu u spavaćoj sobi za goste, prošlo par tisuća godina), a ona mu se prepustila, kao da je
oduzeta od struka na niže, pa bez tuđe pomoći s tim svojim nogama ništa i ne može.

"Ovi dva se non-stop prepipkavlaju", pomislio je Štijef promatrajući scenu pred sobom, a na glas ih je
obavijestio: - Idem se ja vun popišati! – Pa se iskobeljao iz auta i odgegao do prvog drveta (prepušta
se čitateljima na volju da si zamisle bilo orah, bilo divlji kesten, a može i neko drugo drvo pogodno za
obavljanje male nužde, pod uvjetom da je bjelogorično, tj. listopadno, odnosno u ovom trenutku golih
grana, i pod uvjetom da nije smokva), gdje se raskrečio, koliko mu je to već dopuštao oblik njegova
tijela, i onda... i sve ono dalje.

U isto vrijeme, ali na drugom mjestu, to jest par metara dalje, u službenom policijskom Golfu, Steli je
nešto palo na pamet. - Srećko, a jel bi mi htjeli malo izmasirat stopala? – upitala je pa ne sačekavši
odgovor, zarotirala tur na sicu i preko mjenjača brzina spustila mu noge u krilo.

- Da - uspio je sa zakašnjenjem protisnuti inspektor Stolnik, a već u sljedećem trenutku stao si je

grozničavo prebirati po memoriji, pokušavajući iščeprkati podatak kada je posljednji put masirao nečija
stopala ("Poslije onog I pješice ako treba policijskog pokaznog marša u ganc novim čizmama, masirao
sam svoja, ali automasaža se ne računa."), to jest nečija ženska stopala, sve dok nije shvatio: a) da
mu je ovo prvi put, b) da nema blage veze kako se to ispravno radi, i c) da to što nema blage veze
kako se to ispravno radi Steli uopće ne smeta.

U isto vrijeme, na istom mjestu, to jest na suvozačkom sjedalu, žmireći od užitka, Stela je razmišljala
"Isuse, nikad mi nitko nije ovako lijepo masirao stopala!" A malo kasnije je pomislila "Nikad mi nitko
nije ovako lijepo masirao ni bilo što drugo!" A još malo kasnije i "Nikad mi nitko nije ništa masirao!
Uvijek sam se sama."

A Stolnik je razmišljao "Stopala su joj tako mala." A onda mu je u misli uletio dokumentarac, koji je
jednom prilikom gledao na televiziji, o kineskinjama kojima su od rane mladosti stopala zamatali
zavojima, da im ne bi rasla, pa su im kasnije ostala zakržljana. Pa se stresao od te slike i brzo pomislio
"Uopće nema mala stopala!"

A Stela je razmišljala "Ovo je bolje od seksa."

A Stolnik "Da li se ovo već smatra seksom?"

A Stela "Iako se više i ne sjećam kako je to kad se seksaš."

A Stolnik "Već sam zaboravio kako se to radi."

A Stela je zadrhtala.

- Smrzle su mi se noge – rekla je zatvorenih očiju.

- Da – promrmljao je Stolnik, dok mu je donja usnica tikala a pogled klizio uz njezine potkoljenice, pa
preko koljena, pa uz natkoljenice, pa...

- A što mogu kad volim minice? – rekla je Stela retorički.

- I ja – promrmljao je viši i samostalni zaneseno.

- Stvarno?! – ciknula je Stela iznenađeno, protumačivši si to na svoj način, prisjetivši se Brada Ahileja
Pitta iz Moderne žene.

Stolnik je zaustio da objasni što je zapravo mislio kad je to bubnuo, u stvari što nije mislio kad je to
bubnuo, ali mu se učinilo kompliciranim objašnjavati pa je odustao.

- Da – promrmljao je samo.

- Srećko, jeste sigurni da nemate virozu? – upitala je tada Stela.

A u sljedećem trenutku vratio se olakšani Štijef.

- Evo, ja sem se vernil! – zaroktao je, valjda za slučaj da ovo dvoje to nisu i sami mogli primijetiti, ako
ni po čemu drugom, a ono po tome što se Golf zaljuljao kao da ga je drmnuo malo jači tsunami, nakon
čega se ukosio prema zadnjem kraju.

Stela si je, uz dubok uzdah razočaranja, zarotirala tur (skupa s nogama) natrag i obula štikle, a Stolnik
je drhtavim rukama pripalio novu cigaretu i zagledao se kroz šoferšajbu u nebo. Tamo je sada neki
drugi avion vukao neki drugi bijeli trag po nebu, ali umjesto daleke grmljavine njegovih mlaznih
motora, viši i samostalni mogao je čuti samo bližu grmljavinu vlastitog srca.

- Popišel sem se! – oglasio se Štijef sa stražnjeg sica, objašnjavajući prisutnima, koji su mu iz nekog
neobjašnjivog razloga djelovali poprilično odsutno, razlog svog povratka.

- Mda – promrmljao je Stolnik zaneseno, pa promuklim glasom dodao: - Znači, možemo nastaviti. – Pa
se, i dalje zagledan u nebo, obratio Steli. – Možete nastaviti sa snimanjem.
"Nisam ni prekidala", pomislila je Stela pogledavši digitalnog Japanca. "Nadam se da ima dovoljno..."
točno je znala čega, ali nije znala kako se to zove. "... mjesta." A naglas je rekla: - Dobro.

- Mda – ponovio je Stolnik još jednom na isti način, a onda se pribrao pa rekao: - Dakle, Štijef, kako se
zove taj posljednji osumnjičeni?

18. Ludi Franc kao posljednji osumnjičeni ili Litmanen iz Donjeg Malog, tko sve danas ima
vozačku, pitanja na koja nema odgovora, joga za luđake, te Zemlja koja se ne vrti
oko Sunca

- Zove se Franjo Šeničnjak, al ga si zoveju Ludi Franc, zato kaj je lud, ne, ili Franjo Getriba, zato kaj
stalno menja berzine – rekao je policijski narednik Stjepan Ćuk, pa si je zabio mali prst u uho i tamo
ga nekoliko puta brzo zavrtio.

- Kako je takav mogao dobiti vozačku dozvolu? – upitao je inspektor Stolnik sumnjičavo.

- Je, to pitajte one vaše tam iz Uprave, ne? – posavjetovao ga je okruglasti dudek, iščupao si prst iz
uha i zagledao u sadržaj prikupljen pod noktom. - Oni vam vozačke dajeju i slepcima, ne, a da se
mene kaj pita, ja Francu ne bi dal da upravla ni sa volovskom zapregom, ne?! – Približio je prst nosu i
onjušio ga. - No, prava je sreča da on ni nema auta.

- Nema auto? – ponovio je viši i samostalni poput jeke, s jedinom razlikom što je umjesto točke stavio
upitnik.

- Fala Bogu dragomu! – zaroktao je Štijef, brišući si prst o hlače, te se u znak iskrene zahvalnosti
prekrižio predugim rukavom svoje policijske odore.

- A na čemu onda mijenja te brzine? – upitala je Stela znatiželjno.

- Bute čuli! – odgovorio je dudek, pa se zahihotao na onaj svoj hijenski način, a onda je trznuo nosom i
rekao: - Evo ga, baš vozi prema nama!

I stvarno, cestom je prema njima trčao neki mršavi tip, odjeven u kombinaciju gornjeg dijela jedne
trenirke, s natpisom LITMANEN i brojkom 11 na leđima, i donjeg dijele neke sasvim druge
(tzv. kombinirana trenirka), s gumenim Borovo čizmama na nogama, glave prekrivene vunenom
kapom kućne radinosti sa šiltom i ogromnim coflekom na vrhu, i s rukama u kožnim rukavicama
izrezanih prstiju ispruženim ispred sebe u pozi kao da drži nevidljivi volan, dok je desnu ruku svako
malo spuštao niz svoju desnu nogu i energično mijenjao brzine, cijelo vrijeme glasom vjerno
oponašajući vožnju automobila, i to neke poprilično nabrijane makine, Brrrrrrrrrrrrrrrrm
brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrm! Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

- Ideme ga zaustavit! – zaroktao je Štijef i iskoprcao se iz Golfa, a Stela i Stolnik su izašli za njim.

Kad im je mršavi prišao na nekih pet metara, Štijef je iz pojasa izvukao STOP palicu, među vozačima
poznatu pod nadimkom kuhača, podigao je visoko u zrak i povikao: - Stop!

- Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii! – zakočio je Ludi Franc, ubacio u ler, te sasvim lagano svojim desnim stopalom
turirao gas na niskim okretajima. –Brrrrrrm brmmm brmmm.

- Bok, Franc!

- Brrrrrm. Bok, Štijef! Kaj ima? Brrrrm.

- Prekoračenje dopuštene brzine – izdeklamirao je okruglasti policajac ozbiljnim glasom.

- Jebalte, kaj opet?! Brrrm – uzviknuo je Franc, pa se stao okretati na sve strane. - A na kulike je
ograničenje?! Brrrm. Ja nis videl nikakvega znaka!

- Naseljeno mesto, znači pedeset – objasnio je policijski narednik strogim glasom.

- A kulike sam ja prašil? Brrrm brrrm.

- Preko stotke – mrtav-hladan odgovorio je Štijef.

- Jebalte, a kaj morem kad imam tak jaku makinu?! Brrrm brrrm. Male piknem po gasu i zum
odeeeeee u tri pičke materine! – Onda je zakrenuo desnom šakom kao da okreće ključ u bravi i ugasio
motor Khm. – A si videl kak su mi slabe bremze?! – upitao je tada. – Jebalte, kad si digel tu svoju
kuhaču jedva sem se zaustavil! – Nervozno je stresao glavom. – Znaš, Štijef, nema mi druge, moral
bum ga otpelat na servis da mi promene pakne! – Zabio si je kažiprst ispod šilta i počešao se po glavi.
- Je znaš kakvog dobrog meštra, ha?! – upitao je Štijefa. - Al da pizdunj ni preveč preskupi, ne?! – Još
je jednom stresao glavom. - Trebaju mi nofci za bezin, ne?!

Štijef je namignuo Steli i Stolniku, pa se okrenuo natrag prema Ludom Francu.

- Znaš kaj, Franc, ti si pravi sretnik! – zaroktao je veselo. - Baš nam je došel jen meštar iz Zagreba,
kaj se jako razme u se vrste auta. – Zatim je zamlatarao rukavom oko Franca. – Neg kojeg ti to auta
voziš, ha?

- Jebalte, pa Golfa, kaj si slep?! – ispalio je Franc i potapšao se po bedrima, a onda je pokazao rukom
prema policijskoj crvenoj Trojki s jednim zelenim blatobranom. – Al ne ovakvu kerntiju! Ovaj moj je
Petica! Metalik srebrena! Pa vidiš, ne?!

- Neverevotno! – uzviknuo je Štijef, raširivši ruke, tako da je u tom trenutku bio neobično nalik kakvom
debelom strašilu zabodenom usred kakvog polja. – Pa ovaj meštar je verhunski stručnjak upraf za
Golfove petice!

- Najme jebati! – uskliknuo je Ludi franc. - A gde ti je taj?!

- Eve ga tuj – Štijef je pokazao na inspektora Stolnika, koji se nervozno nacerio.

- Ovaj kaj mu se non-stop merdaju usta?! – upitao je Franc sumnjičavo.

- Ak smem reči, zove se Srečko – brzo je ubacio Štijef.

- Dobar dan! – prihvatio je Stolnik svoju novu ulogu.

No, Ludi Franc ga je totalno ignorirao. Naime, i dalje je piljio u policijskog narednika. A onda je
pomahnitao.

- A zakaj mu se tak merdaju usta?! – proderao se. - Zakaj, ha?! Zakaj?! Zakaj?! Zaaaakaaaaj?!!!

- A zakaj tebi smerde noge?! – uzvratio je okruglasti dudek pitanjem, a Franc je istog trena umuknuo i
stresao glavom. – A zakaj je benzin osam kuna litra? – ispalio je drugo pitanje, a Franc se ponovo
stresao. - A zakaj po zimi pada sneg, a po leti perži sunce? – Štijef je nastavio na isti način. - A zakaj
krava muče, a kojn herže? – A Franc se jednako otresao. I tako je to trajalo neko vrijeme, sve dok
Štijef nije upitao: - A zakaj se Zemlja verti okolo sunca?! – nakon čega se Ludi Franc ukočio kao da mu
je netko zabio metlu u... (nije važno kamo, a i zna se), pa se zatim proderao: - Ne verti se! Kaj ne
vidiš da stoji na mestu?! Jebate, Štijef, pa kaj si ti lud?! Ne verti se! Ne vertiiiiii! Aaaaaaaaaaaaaa!

Štijef je tada priskočio Ludom Francu, prebacio mu ruku preko ramena i čvrsto ga stisnuo.

- Dobre je, Franc, dobre je – tepao mu je blago. – Se je v redu, se je v redu.

- Ne verti se! – uzviknuo je Franc još jednom, ali sada već znatno smirenije.

- Je, tak je, ne verti se, ne verti – složio se Štijef, tapšući ga odostraga po trenirci, točno između
natpisa LITMANEN (gore) i brojke 11 (dolje).

Onda je Franc naglo okrenuo glavu i zabuljio se Štijefu pravo u oči.

- Ne verti, ha? – upitao je polako.

- Ne verti – rekao je Štijef mirno. - Zemla stoji na mestu, baš ovak kak ti i ja stojime tuj.

- Ovak? – upitalo je lijevo krilo Litmanen i zabubnjao čizmama po snijegu.

- Je, sto posto tak – klimnuo je Štijef.

Ludi Franc je zažmirio i počeo polako klatariti glavom. Lijevo, desno, naprijed, natrag. Lijevo, desno,
naprijed, natrag. A ispod spuštenih kapaka vidjelo se kako mu se oči trzaju. Štijef je iskoristio priliku i
tiho se udaljio, natrag do Stele i Stolnika.

- Što to radi? – upitala ga je Stela šapćući.

- Je, to vam ga dojde kakti joga za luđake, ne? – stručno je objasnio okruglasti specijalist za duševne
bolesti. – A ono male prije je bila kakti šok terapija.

"A ja mislila kviz", pomislila je Stela.

- A koliko će ovo još potrajati? – zanimalo je inspektora Stolnika.

- Ne bu dugo – odgovorio je doktor Štijef znalački.

I stvarno, par trenutaka kasnije, Ludi je Franc izašao iz transa, to jest, prestao je klatariti glavom,
otvorio je oči, pričekao da mu vidni živac proslijedi impulse do pravog mjesta u mozgu, a onda je
prišao Stolniku i ispružio ruku.

- Gospon stručnjak! – uskliknuo je. - Drage mi je da sem vas upoznal!

- I meni – uzvratio je viši i samostalni automehaničar.

Pa su se svečano rukovali.

Onda je Ludi Franc pogledao drugog člana ekipe i veselo se nacerio.

- A pička?! – upitao je Štijefa isturivši bradu prema Steli. – U kaj se pak ona kuži, a?! – Pa se luđači
zacerekao, što mu i nije bio neki naročiti problem, budući da je i bio luđak.

- Molim?! – zavrištala je Stela reprezentativnim uzorkom svoje kontramutacije, tako da su trojica

muških istoga trena ostali bez daha u plućima, a od ranije naprslo ogledalo na vanjskom desnom
retrovizoru službenog Golfa, raspalo se u milijun komadića.
Prvi se pribrao Ludi Franc.

- Jebalte, kak ova more vriskati! – zaderao se oduševljen poput malog (normalnog) djeteta. Pa se
okrenuo ka Steli. – E, pičko, ajd još jemput!

Stela je bijesno poskočila i zinula da nešto kaže, ali ju je pretekao domaći policajac.

- Šššššš! – smirivao ga je Štijef. – Čuj, Franc, gospođica nije to kaj si rekel...

- Kak to misliš?! Kaj ni pička?! Neg je onda kaj?!

- Neg je isto iz Zagreba. I morti na pervi pogled tak ne zgleda, ali ona ti je najbolši stručnjak za
kočnice na celomu svetu. Pravi špecijalist!

- Najme jebati! Joooj, kak imam sreče! – podigao je glavu i zakričao ravno u zimsko nebo iznad sebe:
– Fala ti Bogek, fala! – Pa se obratio Steli i Stolniku: – Znate kaj, ja se nemrem još duge ovako voziti,
mogel bi nekog pregaziti, ne?! A i mene bi neko mogel puknuti! Jebalte, denes vam na cesti ima
sakakih luđakof! Kad bute mi to mogli popravit, ha?! Kad?! Kad?! Kad?!

- Pa, ovaj, valjda sutra – rekao je ne baš uvjerljivo stručnjak za Golfove petice.

- Moramo iz Zagreba naručiti dijelove – rekla je odrješito specijalistica za kočnice.

- Al prije neg ti ovi stručnjaki poprave bremze – ubacio se Štijef - moraš im povedati se kaj znaš o
Mirku Kralu.

- A zakaj sad pak to?! – upitao je Franc, sumnjičavo nakrivivši glavu.

- Paaa... – zaustio je Štijef.

- Paaa... – zaustio je i Stolnik.

- I Mirko je kod nas ostavio svoj auto na servisu – rekla je Stela, a Stolnik ju je iznenađeno pogledao i
pomislio "Stvarno je prava".

- Mirko Kral je pizda! – zaderao se Ludi Franc. - On misli da same on more biti Deda Mraz! I to sake
godine! Ja sem ga stoput iskalMirkec, daj da ja budem Deda Mraz makar jemput! al mi ni dal! Pizdunj
mi ni htel dati ni da makar probam tu obleku od Deda Mraza! Niš! – Zatim je podigao kažiprst visoko u
zrak. - A kaj je najgorše od sega, taj vam uopče ni ne veruje u Deda Mraza! – Nagnuo se prema
ostalima i stišao glas. - Čul sam ga jemput je u Euru rekel Deda Mraz opče ne postoji! Točno je tak
rekel! A to ni istina! – opet je zaurlao. - Deda Mraz postoji! Pa ko bi nam inače nosil darove pod
jelkicu?! Ko, pitam ja vas?! I baš je dobre kaj je neko pametan zviznul tega lažnega Deda Mraza sa
onom praznom flašom Karlovačkog! Jer sad kad više nema Mirka Krala, sad bu vu Donji Mali došel
pravi Deda Mraz! Ajd bok svima! – Ludi Franc je kresnuo svog imaginarnog Golfa Khhhhh, lagano
zaturirao Brrrm brrrm, pa potom ubacio u brzinu Ntk i odjurio niz snježni
drum Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

- Ode sto na sat – rekao je inspektor Stolnik, kopajući si po džepovima u potrazi za kutijom cigareta.

- On je lud sto na sat! – dodala je Stela, zagledana u svoje štikle ponovo utonule u snijeg.

- Je je, al ima jedna jake zanimliva stvar – rekao je Štijef, klimajući glavurdom i češkajući se između
nogu.
- A ta je? – upitao je Stolnik.

- A ta je da i Ludi Franc zna da je Mirka Krala neko zviznul sa praznom flašom, al to ni čul od mene.

Ludi Franc ne voli:

1. dizelaše

2. kad ga netko ispituje

3. trenirke koje se navlače preko glave, jer mu glava u pravilu zaluta u jedan od rukava (i tamo se
zaglavi)

A voli:

1. voziti reli između stolova u Euru

2. okus koji ima prstenje na rukama velečasnog Sudca

3. gledati Cocu kako radi one stvari.

19. Coce i Vespa ili munjevita reakcija redarstvenih snaga, tjeranje kao seksualna devijacija,
dvoboj velečasnog i svinje, svrdlo, te ljubavna igra u sjeni vješala

- Klali buju Cocu! Klali buju Cocu! Klali buju Cocu! - derala su se dva derana prašeći kroz snijeg iz
smjera škole, to jest Osnovne škole Matije Gupca (koja se do dvije tisuće i prve zvala Osnovna škola
Franje Tuđmana, a prije toga do tisuću devetsto devedeset druge isto Osnovna škola Matije Gupca, a
još prije toga, od kako je sagrađena pa do tisuću devetsto devedesete Osnovna škola Josipa Broza
Tita, iako se radi o jednoj te istoj školi, osim što od prije dvije godine ima novu fasadu) u smjeru crkve
Svete rane Isusove (kojoj ni jednom nije promijenjeno ime), dakle u suprotnom smjeru od smjera u
kojem je malo prije imaginarnom brzinom od sto kilometara na sat odjurio Ludi franc.

Munjevitom reakcijom redarstvenih snaga idućeg je trenutka jedan od derana, onaj manji ali
okruglastiji, uhvaćen te zadržan na kraćem informativnom razgovoru, kojem je dragovoljno nazočio i
drugi deran, onaj viši ali također okruglastiji. Drugim riječima rečeno, dok su derani protrčavali pokraj
naše vesele trojke, policijski narednik Stjepan Ćuk, znan i pod konspirativnim imenom Štijef, ispružio
je jednu ruku (treba li više uopće spominjati preduge rukave?), zgrabio jednog derana, privukao ga
sebi i usput klepio onom STOP palicom, znanom i po nadimku kuhača, po glavi (pazeći, naravno, da
mali dudek ne bi zbog toga imao neke veće posljedice, veće od činjenice da je rođen baš tu gdje je
rođen i baš od svog oca i svoje majke, te da je samim time već u životnom startu u popriličnoj mjeri
hendikepiran).

Informativni razgovor je u digitalnoj memoriji Stelinog Japanca ostao zabilježen u sljedećem obliku
(preskačemo hvatanje derana i startamo s prvim postavljenim pitanjem):

Štijef: Je, a kam se ti to tak žuriš, ha?

Uhvaćeni deran: Nisem ja niš kriv! Nisem ja, on je! On je rekel da bumo vu grudu skrili onaj komad
črepa! On, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: On laže! I on je tu grudu i napravil, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! On ju je pervi počel delati! On je našel črep.

Uhvaćeni deran: Laže! Nisem ga našel, neg mi je bil vu žepe na hlačama, još od ranije! A to se ne
računa! On je grudu zaveršil do kraja! On je nutri metnul taj komad črepa, a ne ja!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: Ja sem je same bacil!

Deran dragovoljac: Je, i razbil je žnjome onu lampu!

Uhvaćeni deran: Al ne bi je ni bacil da me on nije nagovoril!

Deran dragovoljac: Laže! Laže!

Uhvaćeni deran: On laže! On je kriv! On!

Štijef: Kuš obadva! (tišina u trajanju od cca 7 sekundi) To sa tom lampom i sa tom grudom i sa tim
črepom, to bumo drugom prilikom, je to jasne?!

Derani skupa: Jasne je!

Štijef: Kuš! Kaj nisem rekel kuš, ha?! Kad ste poslednji put vuha prali, ha?!

Uhvaćeni deran: Prošle nedele pred misu mi ih je mama... (zvuk udarca kuhačom po glavi) Jojboliiii!

Štijef: Kuš! (tišina u trajanju od cca 5 sekundi) Ko je spominal Cocu? (tišina) Ste čuli kaj pitam, ko je
spominal Cocu?! (tišina) E, ak te klepim još jemput sa ovom kuhačom...

Uhvaćeni deran: Pa ste rekli da budeme kuš?!

Štijef: Je, to sem rekel kad sem štel da tak i bude, ne, a sad kad te nekaj pitam, onda taj kuš više ne
vredi, ne, neg mi moraš odgovoriti se kaj te pitam, si razmel?!

Uhvaćeni deran: Nisem se!

Deran dragovoljac: Ja sem razmel! Pitajte mene!

Štijef: Dobre. Pitam tebe. A ti kuš! Kaj je to sa Cocom?

Uhvaćeni deran: Cocu buju klali! (zvuk udarca kuhačom po glavi) Jojboliiii!

Štijef: Sam rekel da ti budeš kuš a on da mi odgovara?!

Deran dragovoljac: Cocu buju klali!

Štijef: Ko bu ga klal, gde bu ga klal, kad bu ga klal i zakaj bu ga klal?

Deran dragovoljac: Klal bu ga Štijef, vaš imenjak iz Eura, klal bu ga pri sebi vu zadnjem dvorišću, klal
bu ga sad skore, a zakaj bu ga klal to ne znam!

Štijef: Verlo dobre! Ajd, briši! (zvuk udarca kuhačom po deranovu turu) (tišina u trajanju od cca tri
sekunde) Klali buju Cocu? Ti bokca! Pa to morame iti pogledati, ne?!
A Stela i Stolnik, vidjevši Štijefovo silno uzbuđenje, samo su poslušno krenuli za njim.

Malo kasnije, inspektora Stolnika, Stelu i policijskog narednika Stjepana Ćuka zvanog Štijef nalazimo
među omanjom grupom mještana Donjeg Malog, naslonjene na žičanu ogradu koja dijeli stražnje
dvorište lokalnog gostioničara i načelnika mjesne samouprave Steve Tanjurače, također zvanog Štijef,
na dva dijela - betonirani (trenutno prekriven snijegom) i nebetonirani (trenutno prekriven snijegom).
U nebetoniranom dijelu, više-manje osvijetljenom reflektoricom za ovu prigodu skinutom s traktora,
već su postavljeni svi za svinjokolju potrebni rekviziti, to jest i štokrla s uredno poredanim noževima
među kojima se posebno ističe njemačka bajuneta zaostala iz onog tamo rata koja će (to je već na prvi
pogled jasno) otpočeti krvavi pir, i željezni kazan pod kojim je zapaljena vatra da ugrije vodu kojom će
netom priklanu svinju okupati (baš kao što se i mrtvace kupa), i korito u kojem će okupanoj svinji
sastrugati dlaku, i lanci pomoći kojih će je u tom koritu okretati (po dvojica okruglastih domorodaca sa
svake strane), i galge s friško zašiljenim kukama na koje će sastruganu svinju objesiti i razapeti, i žuti
plastični lavor koji će pod obješenu i razapetu svinju podmetnuti da u njega pljusnu crijeva i želudac i
jetra i pluća kad joj raspore trbušinu, i na kraju sjekira za svaki slučaj (za slučaj da mesari ne uspiju
rasporenu svinju raspoloviti samo pomoću noževa). Atmosfera na žičanoj ogradi već odiše radosnim
iščekivanjem, a zimska se hladnoća rastjeruje kuhanom rakijom, za ovu priliku besplatnom i s tek
neznatnim udjelom destilirane vode, te masnim vicevima pretežno seksualne tematike (npr. Kaj veli
Dudek nakon kaj sverši? Veli: A tak je male falile da si svlečem gače! i sl.) A tamo u kutu dvorišta, u
žučljivom razgovoru zatičemo velečasnog Zlatka Sudca i već spomenutog vlasnika dvorišta (i lokalnog
gostioničara, i načelnika mjesne samouprave), koji naizmjenično, prvo jedan a onda i drugi, prtljaju
nešto oko stočne vage i njezinih utega. I da ih sluša netko tko ih ne poznaje, ostao bi začuđen
obrnutom proporcionalnošću njihova stasa i njihova glasa, jer triput krupniji velečasni mekeće tanko
poput koze, dok sićušni muškarčić sa šarenom laponskom kapom na glavi kroz usta valja grmljavinu.

U isto vrijeme policijski se Štijef obraća svom prvom, preko ograde nalakćenom susjedu, sljedećim
pitanjem: - Zakaj koljeju Cocu? - Na što od istog dobiva sljedeći odgovor: - Zbog radi oklade - Uz
sljedeće objašnjenje: - Kladili su se Štijef i velečasni kolko Coce ima kila, ne, to jest jel ima više ili
manje od velečasnoga, jer je Štijef rekel velečasnomu da je veći pajcek neg kaj je njegov Coce, pak se
je velečasni raserdil, ne, i tak je mic po mic pala oklada, pak se je velečasni zvagal, tam na onoj tam
vagi, i vaga je pokazala stodvaeset majne kilu, a Štijef veli da Coce nema više od stopetnaest, i tak,
sad ga moraju zaklati da vide ko je pobedil, ne?

A Štijef pita: - Ali ak ni velečasnega nisu klali pre neg su ga išli vagati, zakaj onda ne moreju i Cocu
zvagati živega?

A prvi, preko ograde nalakćeni susjed, odgovara: - Je, moreju, al velečasni veli da se to nemre
računati, jer da ni precizne, ne, jer da krmak nemre biti mirni dok stoji na vagi, ko kaj more biti on, to
jest velečasni, ne, pak se kazalka furt merda sim i tam i sim i tam i nemre se točne očitati rezultata,
mislim kad je na vagi kermak a ne velečasni, ne, pak je Štijef popezdil i tak Cocu više nikaj nemre
spasiti.

Nakon čega Štijef, uz duboki uzdah, izusti jedno pomalo tužno: - Aha.

Nakon čega se iznenada pojača žamor okupljenih.

Nakon čega se utiša onaj par kladioničara u kutu dvorišta pokraj stočne vage.

A u nebetonirani dio stražnjeg dvorišta (trenutno pokriven snijegom), baš nekako u sredinu kruga
kojeg čini svjetlo reflektorice, kao na kakvu ljetnu pozornicu (ljetnu vjerojatno ne zvuči baš naročito
prikladno, ali), istupi svinja (pisac je na ovom mjestu želio preciznije opisati dotičnu svinju, ali mu za
takvo što nedostaje potrebnog znanja. Pisac, doduše, zna da postoje svinje različitih pasmina -
pasmina? - i čak umije nabrojiti dvije, jorkširsku i hepširsku, ali ih ni uz najbolju volju ne zna
obrazložiti. Tako da, na žalost, ova svinja ostaje samo svinja).

- Kaj pa je sad ovo?! - zarokće svi... zarokće policijski dudek iznenađeno. - Pa to ni Coce!

- Je, nije - složi se njegov prvi nalakćeni susjed, te dometne očekivano pojašnjenje: - To je Vespa, ne,
kermača Jože Mišelina iz Gornjega Velikoga. - A zatim, s namjerom da što je bolje moguće informira
službenu osobu pokraj sebe, doda: - Kaj se tijera, ne?

- Joža se tijera?! - prenerazi se okruglasti policajac.

- Je, ma ne Joža! - odmahne informator glavom. - Tijera se kermača, ova tuj, Vespa, ne?

- Ahaaa - Štijef će s iskrenim olakšanjem, jer a) nije bio siguran da li bi se eventualno tjeranje Jože
Mišelina iz Gornjeg Velikog moglo tretirati kao nešto sasvim legalno ili bi se smatralo kakvom
seksualnom devijacijom koja potpada pod zakonske sankcije, a ako bi bilo sankcionirano, nije imao
pojma na koji način ni po kojem važećem zakonu, i b) pomislio je da su mu se napokon posložili svi
kamenčići u mozaiku. No, Štijefovo je olakšanje kratkog vijeka, jer njegov izvježbani policijski um već
u idućem trenutku nailazi na novu nedoumicu ili, drugim riječima rečeno, na novu pukotinu u već
spomenutom mozaiku, koja ga primorava da glavom pokaže prema svinji koja nije Coce, a zatim se
okreće ka prvom susjedu i postavlja sljedeće pitanje: - Kaj se je i za nju neko okladil?

- Je, nije - odgovori susjed, sad već pomalo sumnjičav u isljedničke sposobnosti okruglastog policajca,
pa mu se zabulji pravo u oči te polako, riječ po riječ, baš kao kad svom mongoloidnom trogodišnjem
unuku pokušava objasniti razliku između kombajna i traktora, progovori: - Nju pripelavaju da je Coce
oplodi, ne? To je bile dogovorene več od ranije za odma tam iza Božiča, al se sad, kad Coce ne bu još
duge, moralo male požuriti, ne? Me razmeš?

- Znači, zadnji seks pred odlazak na oni svet, hi hi hi! - zahihoće se Štijef poput eunuha kad na
televiziji gleda crtiće.

Dok Vespa, pomalo zbunjena, promatra lica koja se prema njoj naviruju preko gornjeg ruba žičane
ograde, i kao da se pita Što ovi ljudi ovdje rade? Ili možda Što ja ovdje radim? Onda se okreće na
drugu stranu pa gleda onaj kazan i korito i štokrl s noževima i galge. A zatim se posere.

- Oooooo! - zabruji tada u stilu nogometnih navijača kad njihova ekipa izbaulja iz svlačionice, ali
umjesto jedanaestorice u kratkim hlačicama i dugim čarapicama u teren utrčava jedna svinja (na
ovome mjestu pisac ima isti problem kao malo prije). Legendarni Coce, glavom i papcima. I svim
svojim kilogramima.

- Ooooo, evo i njega! - zarokće Štijef veselo, moglo bi se reći čak s ne malom dozom ljubavi u glasu. -
Bormeš ga ima, ha?!

- Je, imaš praf, bormeš ga ima! - složno prihvati prvi susjed, gotovo ništa manje ni veselo ni
zaljubljeno, pa odmah nabaci vlastitu procjenu: - I bormeš je tuj negde, kak i velečasni. – Pa nekoliko
puta zavrti dlanom desne ruke. - Kila sim, kila tam. - A zatim važno zaklima glavom. - Bile bu to guste.
Bil bu to pravi dvoboj, ne?

- Je, tak je, al pervo ide jen drugi dvoboj! - zarokće policijski dudek, počešavši se između nogu po onoj
posvećenoj mrlji.

A Coce ne gubi ni časa. Ne primjećuje ništa od strašnih inkvizicijskih rekvizita postavljenih tamo njemu
u čast. Ne, njegove sitne okice vide samo Vespinu zamamnu stražnjicu i ništa više. Što se njega tiče,
cijeli bi svijet ovoga trena mogao glatko nestati, samo neka ostane Vespe, njezina dražesno svinutog i
u vis zabodenog repića, i njenih traktorskom svjetiljkom obasjanih šunki.

- Ima svrdlo - šapće Stela Stolniku na uho.

- Kakvo svrdlo? - pita on odsutno, cijelo ovo vrijeme zaokupljen razmišljanjem (nadahnutim friško
zašiljenim kukama i onom njemačkom bajunetom tamo na štokrli) o prolaznosti života, u dubokoj
nedoumici da li je bolje živjeti žestoko a kratko ili pak dugo a mirno, te kako to da nitko od ovdje
prisutnih ni jednom jedinom riječju nije spomenuo ubijenog Djeda Mraza?

- Ispod trbuha - šapće Stela pokazujući prema Coci, dok ju Stolnik gleda a ne vidi.

- To mu je pimpek! - objašnjava joj Štijef, koji očigledno čuje i što treba i što ne treba. I još kaže: -
Sad mu se je digel, ne, kaj znači da je spreman, ne?

- Spreman za što? - nije jasno Steli, iako negdje duboko u sebi sluti o čemu se ovdje zapravo radi, no
već u sljedećem trenutku Coce zaskakuje na Vespine šunke i za Stelu sad više nema nikakvih tajni.

- Ali, nisu se ni upoznali! - zaprepašteno će ona.

- Je, sad se buju!

- A što ak joj se taj krmak ne sviđa? - pita Stela zabrinuto.

- Brez brige gospodična, ima Coce svoje metode! - razdragano će Štijef, iako s određenom dozom
ljubomore. - I još mu ni jena ženska ni rekla ne!

A ni Vespa ne prekida tu tradiciju i sad joj je Coce već sasvim na leđima, i još samo da se malo bolje
namjesti, i onim svojim svrdlom nanišani kako treba, i...

- Oooooooooo! - oglase se na ogradu nalakćeni voajeri, a poneki čak i zaplješće od sreće, kao da je
upravo on, a ne krmak, taj koji je utjerao svrdlo u prasicu.

"Isuse, pa u ovom se selu non-stop seksaju!" pomišlja Stela, preneražena i frustrirana, dok se u smiraj
ovog zimskog predbožićnog dana pred nama odigrava pomalo nadnaravna scena ljubavne igre u sjeni
vješala (vjerojatno nije najsretnija usporedba, ali te galge frapantno nalikuju ljuljačkama u dječjem
parkiću), na koja će ljubavnik po svršenom činu biti obješen. Ili razapet, kako vam je draže.

A Stela zaključuje kako život na selu definitivno ima određenih prednosti u odnosu na život u gradu.

Coce ne voli:

1. biti svinja

2. prasice lakše od 100 kg

3. naoštrene njemačke bajunete

A voli:

1. zvona obližnje crkve Svete rane Isusove kad zvone za misu

2. dokumentarce iz Domovinskog rata u kojima svinje žderu leševe vojnika

3. Antu Đapića

Dok Vespa ne voli:

1. biti svinja

2. kad oprasi više praščića no što ima sisa, pa neki od njih ostanu kržljavi

3. kad joj Joža Mišelin uđe u svinjac spuštenih hlača

A voli:

1. sanjati da je balon napunjen helijem i da leti iznad krovova

2. gledati Sinjsku alku na televiziji

3. posrati se na netaknuti snijeg.

20. Intermeco br. 4 ili snijeg je snijeg a krv je krv, lavor kao škropionica, ključ koji je cijelo
vrijeme tu a da se to uopće ne zna, te dudek umjesto idiota

- Mislim da ću se ispovraćati - priopćila je Stela dvojici policijskih službenika, držeći se rukama za

trbuh.

- Nismo trebali ostati do kraja - promrmljao je inspektor Stolnik više za sebe.

- Je, ali onda ne bisme videli celu paradu, ne?! - zaroktao je policijski narednik, zadovoljno se češkajući
između nogu, pazeći da to ne učini krivom rukom, to jest onom na čijem se kažiprstu još uvijek nalazio
prstenasti ostatak šalice za kavu.

Stajali su na glavnom (i jedinom) seoskom trgu, baš nekako u sredini trokuta između crkve, škole i
Eura, dok se iznad njihovih glava sve brže spuštala noć pomiješana sa sitnim pahuljama snijega, a
gore na banderi lampa bi već odavno svijetlila, samo da nije bila razbijena.

- Ste videli kako ga je lepe priklal, ha?! Zabil mu je onega švapskega bajuneta ravne vu serce zum!,
tak da se je same stepel i pervernul na leđa! Ti bokca, jadni Coce ni stigel ni zaroktati kak treba, a več
je bil pokojni! - nastavio je okruglasti dudek s nesmanjenim entuzijazmom, ne prekidajući češkanje. -
Bok i bokme je moj imenjak Štijef pravi meštar za klajne, kaj nije?! A kad ga pogledaš onak sitnega i
sa onom smešnom kapicom na glavi i sa onim klempavim vuhima i sa onih njegovih peeset kil skup sa
krevetom, nigdar ne bi rekel da bi mogel to tak dobre napraviti, kaj ne?!

"Mislim da ću se ispovraćati", pomislila je Stela.

"Nismo trebali ostati do kraja", pomislio je Stolnik.

- A ste videli kulike je kervi iz Coceta scurelo vun, ha?! Celi je sneg od nje bil črleni! Ha, i onda se je
velečasni pobunil da bi i tu kerv trebale izvagati, pak su se on i Štijef opet posvadili, jer je ovi štel da
sav onaj sneg pobere z lopatom i da ga otopi na peči i onda zvaže na vagi, a moj imenjak je rekel da
more ali ne celi sneg neg same tri lopate, jer sneg je sneg a kerv je kerv! Al je usperkos otoplenome
snegu Coce na kraju imal dve kile manje od velečasnega, pak je Štijef dobil okladu!
- A u što su se uopće kladili? - upitao je viši i samostalni, ne zato što ga je stvarno zanimalo, već više
zato da ne misli na svoj uzburkani želudac. Naime, i njemu je bilo zlo, možda i više nego Steli, ali mu,
naravno, nije bilo ni na kraj pameti da to tako javno obznani.

- Kladili su se vu škrapilnicu!

- U škrapilnicu? - upitao je Stolnik, sada iskreno znatiželjan. - Mislite škropionicu?!

- Je, vu to.

- Onu škropionicu na ulazu u crkvu?!

- Je, a neg na koju drugu kad druge ni ni?!

- I što sad?

- Je, niš! Štijef je več poslal dečke da ju odšarafe tam iz cirkve i prišarafe njemu u Euro, ne?! Rekel je
da bu je metnul isto tak odma pokraj vratiju, ko kaj je i vu cirkvi stajala, i jedino još ni odlučil jel bu vu
nju nalijal gemišta ili pive.

- A velečasni?

- Je, njemu je svejedne, on si ne pije ni gemišta ni pive, neg si pije same Badelovoga vinjaka, ne?!

- Nisam mislio to, nego kako će crkva bez škropionice?

- A ko veli da bu bila brez? Za pervo vreme Štijef bu velečasnome posudil onega žutega plastičnega
lavora, čim ga isprazni od Cocinih čreva!

- Mislim da ću se stvarno ispovraćati! - zacvilila je Stela, naslonivši glavu na banderu.

- Trebali smo otići ranije - rekao je inspektor Stolnik, gutajući slinu.

- Kad bih se barem mogla negdje umiti - rekla je Stela. - A i piški mi se.

- I meni - promrmljao je viši i samostalni.

A okruglasti dudek je zaroktao: - Se to kaj velite moremo obaviti odma tuj prek puta! - Pa je rukom
pokazao prema Osnovnoj školi Matije Gupca (kojoj su, kao što vam je već poznato, nekoliko puta
mijenjali ime, a samo jednom obnavljali fasadu).

- Pa sad, ako bi učitelj bio tako dobar pa nas pusti unutra... - rekao je inspektor Stolnik između dva
gutljaja.

- Je, vučitel nas nemre pustiti nutra - rekao je Štijef, a Stela i Stolnik su ga začuđeno pogledali. - Jer
ga ni tuj - pojasnio je, ali ga je zagrebačka ekipa i dalje fiksirala. - Vučitel je otišel na jenega seminara,
ne? - dodao je i pomislio "Ovi dva blejeju kaj da su sa Marsa opali. Ili kaj da ne razmeju hrvaškega
jezika." A zatim je izbacio i zadnjeg asa iz rukava: - Vu Opatiju, ne?

- Pa kako ćemo onda ući u školu? - zarežao je Stolnik iziritirano. - Nećemo valjda provaljivati?

- Je, ne bume provalivali, niš na silu, ne? - nacerio se Štijef. - Ja imam kluča od škole, pak bumo ušli
kak treba, ne?

- Vi imate ključ od škole? - upitao je Stolnik sumnjičavo.

- Je, imam - odgovorio je dudek jednostavno. – Rezervni, ne? Ostavil mi ga je vučitel prije neg je otišel
na tega seminara vu Opatiju. Za saki slučaj, ne? Me razmete?

- A, ovaj, gdje vam je taj ključ? - zanimalo je Stolnika. - U vašoj policijskoj postaji?

- Je, nije. A kaj bi tam delal?! - zaroktao je Štijef veselo, pa si je zabio ruku u džep na hlačama, neko
vrijeme tamo prekapao, a onda je izvukao natrag i rastvorio šaku. Na bucmastom dlanu srebrio se
ključ s okruglim privjeskom na kojem je pisalo VESLAČKI KLUB Sv. KRVI ISUSOVE. - Evo ga, tuj! -
uzviknuo je okruglasti policajac, pa dodao: - Deržim ga vu žepe, na sigurnome, ne?!

- Isuse! - uzviknula je Stela.

- Je, ni to tak strašne - nacerio se domaći policajac.

A inspektor Stolnik je progutao pljuvačku i s naporom se savlađujući zasiktao: - Štijef, da li vi to želite

reći da cijelo ovo vrijeme, dok se svi skupa smrzavamo tu po Donjem Malom i dok se kao sardine
guramo u službenom Golfu i...

- I dok nam se povraća! - ubacila je Stela.

- I dok nam se povraća - ponovio je Stolnik. - I...

- I dok su nam štikle pune snijega! - ponovo se ubacila Stela.

- I dok su nam štikle pune snijega - prihvatio je viši i samostalni.

- I dok nam se užasno piški, a nemamo gdje!

- I dok nam se užasno piš... Vi, Štijef, sve to vrijeme imate taj ključ kod sebe?

- Je, tak je! - zaroktao je okruglasti policajac i dometnuo: - Vu žepu!

- Štijef! - zaurlao je tada viši i samostalni. - Znate li što ste vi, Štijef?!

A policijskom je naredniku na pamet palo nekoliko odgovora, no sve ih je uredno zadržao za sebe, jer
je nekako naslućivao da ni jedan neće biti po njegovoj želji.

- Vi ste!... Vi ste!... - urlao je Stolnik, tražeći pravu riječ.

"Idiot!" pomislila je Stela bez puno razmišljanja.

"Ja sam idiot", pomislio je i Štijef.

- Vi ste!... Vi ste dudek! - izrekao je Stolnik na kraju. - Jedan najobičniji dudek! Eto što ste!

"Trebao mu je reći idiot", pomislila je Stela razočarano.

"A ja sem bil ziher da bu mi rekel da sem idijot", pomislio je Štijef zadovoljno.

21. Rezime prije kraja ili čamac koji to nije, kauč za fakire, morska bolest od integralnih
keksa, kadar nijemog filma, leš koji nije mrtav, te baba Jagna kao rekorderka

- Dakle, da rezimiramo – rekao je inspektor Stolnik, udobno zavaljen na kauču, točnije rečeno
uglavljen u udubljenju između dviju polomljenih opruga koje kao da je bilo načinjeno po mjeri njegove
stražnjice, u garsonijeri trenutno odsutnog mjesnog učitelja, a nakon što su svi redom (prvo dame -
količina 1, a zatim i gospoda - količina 2) prodefilirali kroz minijaturnu kupaonicu u kojoj su obavili
najnužnije radnje, pa se sada olakšani i osvježeni smjestili u ne puno većoj sobici. – Netko je udarcem
praznom pivskom flašom u pred...

- Od Karlovačkog! – ubacio je lokalni policijski dudek, zabavljen prekapanjem po policama i ormarićima

učiteljeve čajne kuhinje.

- Khm, dakle netko je udarcem u predjelu glave praznom flašom Karlovačkog piva - ponovio je Stolnik
nestrpljivo - ubio, ovaj, ubio...

- Mirka Kralja, uh! - dobacila je Stela u prolazu, gibajući se naprijed-natrag naprijed-natrag naprijed-
natrag točno pred njegovim očima, na pomičnom sjedalu čamca koji nije bio pravi čamac, jer mu je
nedostajala i krma i pramac (a i more ispod njega, ili barem umjetno jezero), svom snagom potežući
vesla koja nisu bila prava vesla, jer su imala samo drške ali ne i lopatice.

- Da, tog Mirka Kralja, dok je mokrio na javnom mjestu, odjeven u...

- Nije na javnemu mestu, neg je kod Zida plača iza Eura – ispravio ga je okruglasti policajac, razočaran
spoznajom da je učitelj očigledno najobičniji trezvenjak i, što je još gore, najvjerojatnije i zadrti
makrobiotičar.

- Dok je mokrio iza Eura odjeven u odoru Djeda Mraza! - završio je viši i samostalni započetu rečenicu,
a zatim za svaki slučaj upitao: - Je li tako?

- Uh, tako je, uh! – potvrdila je veslačica Stela.

- Je, tak je – složio se Štijef, pa veselo zaroktao otkrivši skoro punu kutiju keksa od integralnog
brašna, koji su doduše bili totalno bezukusni, ali su među zubima proizvodili prekrasan hrskavi hrsk
hrsk hrsk zvuk, u dlaku isti kao kod normalnih keksa.

- A motiv za ubojstvo imalo je više osoba - nastavio je inspektor Stolnik, smirujući si živce i svoj
turbulentni želudac uobičajenom kombinacijom nikotina i katrana. - Na primjer, onaj gostioničar, onaj...

- Stevo Tanjučara uh! – dopunila ga je Stela.

- Moj hrsk imenjak hrsk Štijef hrsk! – dometnuo je Štijef, zasipajući si uniformu integralnim mrvicama.

- Tako je, Stevo Tanjučara, jer ga je žrtva varala na kartama. Zatim župnik...

- Zlatko uh Sudac uh!

- Naš velečasni hrsk kaj je dve kile teži hrsk od pokojnega Coce hrsk!

- Onda žrtvina žena, ona...

- Katica Kralj! – hitro se ubacila Stela, između dva snažna zaveslaja.

- ... šepava...

- I gluha kak hrsk top! - dopunio je Štijef oko jednog zalogaja.

- Jer ju je ovaj, prema njezinim riječima, brukao pred cijelim selom, a uz to ju je i varao s... s onom s
dva prezimena...
- I sa ovak hrsk velikim! – Štijef je rukama pokazao oblik ženskih grudi, otprilike simentalske veličine.

- Barica uh Salopek uh Cingulaš uh! – izrecitirala je Stela u svom naprijed-natrag taktu.

- Kojoj ljubavnik nije bio dovoljno, ovaj...

- Čversti! – zaroktao je Štijef, poprativši uzvik čvrsto stisnutom šakom i svinutim laktom, a onda je tu
istu šaku ponovo zabio u kutiju s keksima.

- Khm, koju ta veza nije zadovoljavala. I na kraju onaj luđak...

- Franjo Šeničnjak – pomogla je Stela.

- Franjo Getriba ili Ludi Franc – dopunio ju je Štijef.

- Jer mu žrtva nije dozvoljavala da on bude Djed Mraz - dovršio je viši i samostalni, pa još jednom za
svaki slučaj upitao: - Je li tako?

- Tako je uh! – potvrdila je Stela.

- Je hrsk tak je! – složio se Štijef.

- Znači, svi ispitani su jednako sumnjivi – zaključio je Stolnik rezignirano, isisao još jedan dim iz već
dogorene cigarete, pa ustao s kauča, odnosno izvukao si stražnjicu iz onog udubljenja, pazeći da se ne
natakne na neki od uokolo iskočenih federa. "A možda je ovo kauč za fakire?" pomislio je.

- Je, tak ispada, ne? - složio se novopečeni makrobiotičar nakon kraćeg razmišljanja, za vrijeme kojeg
je čak prestao sa žvakanjem.

- Uh! - zastenjala je veslačica Stela, što je moglo značiti da se i ona slaže, a moglo je i ne značiti ništa
(a također je moglo značiti da nije lako veslati u ovakvom čamcu i s krnjim veslima).

- Mm, da da da - promrmljao je viši i samostalni zamišljeno, krenuvši prema kupaonici s namjerom da

udavi čik u WC-školjki, u čemu ga je zamalo osujetila Stelina štikla ostavljena na podu pokraj već
spomenutog krnjeg čamca, o koju se naravno spotaknuo.

- A vi biste, Stela, mogli prestati s tim vašim veslanjem! - podviknuo je razdraženo, susprežući se da
ne šutne vražju štiklu u božju mater, ili kamo se već šutiraju takve štikle, a onda se, shvativši da je
prenaglio, okrenuo prema okruglastom dudeku koji je noktima upravo zagrebao po dnu one integralne
kutije i na isti način zarežao: - A vi biste, kolega, mogli prestati s tim žderanjem!

- Zašto? - upitala je Stela.

- Zakaj? - upitao je kolega.

- Jer ćete dobiti morsku bolest! - odgovorio je Stolnik i zalupio vratima WC-a, ostavljajući ovo dvoje da
se zbunjeni zajedno upitaju: a) može li se morska bolest dobiti od veslanja na tepihu? i b) može li se
morska bolest dobiti od integralnih keksa?

A kad se malo kasnije vratio natrag, dočekao ga je kadar nijemog filma u kojem je jedna nadurena
umjetna plavuša obuvala štikle sjedeći na kauču za fakire, dok si je jedan zdepasti glavati policajac u
uniformi potfrknutih rukava pokušavao s kažiprsta skinuti neobičan prsten.

Viši i samostalni (i sve ono ostalo) inspektor Srećko Stolnik posegnuo je za novom cigaretom, no u
trenutku kad je vrhom jezika oblizivao smeđi filter odjednom se osjetio najusamljenijim čovjekom na
svijetu. Uz to, učinilo mu se da u ovoj maloj sobi nema dovoljno zraka. "Ili se ja to pretvaram u ribu?"
pomislio je Stolnik, pa si je izvukao neupaljenu cigaretu iz usta i ugurao je natrag u kutiju. Zatim je
jednim glasnim khhhm pročistio grlo, ne zato što mu je nešto u njemu zapelo (a nije zapelo ništa, osim
možda nekoliko riječi koje je trebalo izgovoriti), već više s namjerom da razbije tu pregustu i pretešku
tišinu, a onda je napokon progovorio.

- A gdje je leš ubijenog? – upitao je.

- U bolnici – odgovorio mu je Štijef, odustajući od borbe s prstenom. – Hitna ga je odmah otpelala!

- Hitna je odvezla leš u bolnicu? – začudio se Stolnik.

- Je, tak je - potvrdio je okruglasti policajac, zagledavši se sa zanimanjem u sada prazni čamac, te
dodao: - Čul sam da je na Odelu intenzitivne njege.

- Intenzivne? - ponovio je Stolnik poput jeke u planini, nakon čega je Stela napokon prestala zuriti u
izgrebene potpetice na svojim štiklama, pa je podigla glavu i zagledala se u inspektorovu zabezeknutu
facu.

- Priklučen je na aparate - dometnuo je Štijef, pitajući se da li mu smrde noge, u stvari točnije koliko
jako smrde.

- Isuse! – uzviknula je Stela, podigavši ruku do usta.

- Je, to i ja velim – složio se Štijef, uvrebao pogodan trenutak, pa se brzo izuo i ugurao u čamac.

- Čekajte malo – oglasio se Stolnik glasom kao iz arteškog bunara. – Znači, leš nije mrtav?! Ovaj, hoću
reći, taj... taj... taj Djed Mraz...

- Mirko Kralj – po ne znamo koji put izgovorila je Stela.

- Taj ubijeni Mirko Kralj nije ubijen?!

- Je nije nije – zavrtio je Štijef glavurdom, pa se prihvatio vesala. – Mirko je navek imel tverdu glavu,
ne?

- Ali, to onda nije ubojstvo! – uzviknuo je inspektor Stolnik, osjećajući podrhtavanje svoje uznemirene
donje usnice.

- Je, nije, al bi mogle biti – rekao je Štijef mirno veslajući. – Verlo skore. Verlo verlo skore.

- Ne razumijem – priznao je Stolnik raširivši ruke kao da se predaje nekom samo njemu vidljivom
neprijatelju.

- Ni ja ne razumijem – rekla je Stela, zadovoljna što nije jedina.

- Poglejte ovak - rekao je okruglasti dudek. - Ak ti aparati tam vu bolnici zaštekaju, ne, Mirko bu vmerl
do kraja, pak bu to onda ipak ubojstvo, ne? - Na trenutak je prestao s veslanjem. - A aparati u našoj
bolnici se non-stop kvare, me razmete? Već su im tri riknula ove godine!

- Tri aparata? – upitala je Stela znatiželjno.

- Neeee, tri človeka! Kaj su bili na njih priključena, ne? - pojasnio je Štijef, odgurnuvši krnja vesla u
stranu. - Zapraf, jen človek je bil žensko, to jest baba Jagna iz Desnega Središča. - Pokušavao se izvući
iz čamca. - Ona je rekorderka, uh! - Rukama se čvrsto uhvatio za rubove i upro iz sve snage, no uspio
je tek neznatno odići tur sa sjedala. - Kad su nju priklučili, ti bokca nejde!, aparat im je riknul nakon
manje od pol vure. - Pa se iscrpljen strovalio natrag i zaključio "Zaglavil sem se." - Ona druga dva su
zdurali male duže - dovršio je umornim glasom.

- Znači, nije ubojstvo, nego pokušaj ubojstva – uzdahnuo je Stolnik frustrirano.

- Nema veze, baš je napeto! – zacvrkutala je Stela veselo. – Srećko, zašto ste se odjednom tak
snuždili?

- Zato što sam ponio krive obrasce. Uzeo sam ZU-1, zapisnik o izvršenom ubojstvu, a trebao sam ZPU-
1, zapisnik o pokušaju ubojstva - objasnio je posežući za cigaretama. - No, dobro - promrmljao je
uvukavši prvi (da prvi?) dim. - Sad što je tu je.

Zatim se okrenuo prema Štijefu koji je klonulo sjedio u čamcu.

- Naredniče, privedite osumnjičene! - uzviknuo je viši i samostalni, krećući prema vratima.

- Je, budem - zacvilio je narednik. - Čim me izvlečete iz ovega čamca!

22. Privedeni osumnjičeni ili vremeplovizacija u đačke dane, jedno neobično začeće, o
pušenju (jer ta je tema danas IN), seoba Slavena (dajdžestirana verzija), ponešto o
starom a ponešto i o novom papi, te jedno uskrsnuće

Iako je Osnovna škola Metije Gupca (koja je u posljednjih petnaestak godina itd...) imala dvije
učionice, za nastavu se koristila samo jedna, iz prostog razloga pomanjkanja sirovina, to jest deficita
đaka, jer su se i Zagorci, nekada poznati po legendarno visokoj natalitetnoj stopi, odnedavno ugledali
na po tom pitanju prilično mizeran hrvatski prosjek. I sad je ta učionica bila puna. Doduše, ni ona
druga nije zjapila prazna, jer je od poda do stropa bila zatrpana građevinskim materijalom preostalim
od gradnje obližnje crkve, vrećama umjetnog gnojiva poljoprivredne zajednice u osnivanju (osnivanje
je trajalo već skoro punih sedam godina) te traktorskim dijelovima, većinom neispravnim.

Dakle, učionica je bila puna, a bila je puna zato što su, uz onih nekoliko službeno privedenih lica,
mnogi priveli sami sebe, ne želeći ni za živu glavu propustiti jedan ovoliko rijedak i uzbudljiv događaj,
od kojeg je rjeđi i uzbudljiviji možda bio tek onaj kad je Violeta, polusimentalka obitelji Šćukanec,
otelila tri praščića (za što je neslužbeno bio optužen sada pokojni Coce, iako je tehnička izvedba tog
neobičnog začeća do dan danas ostala totalno nejasna). Dakle, ugurali se svi u đačke klupe, službeno
privedeni naprijed (s lijeva na desno, to jest od prozora prema vratima, Katica Kralj, velečasni Zlatko
Sudac, Stevo Tanjurača, Franjo Šeničnjkak alias Ludi Franc, te Barica Salopek Cingulaš) a
samoprivedeni iza, skvrčili koljena, povili kičme i uvukli trbušine, već tko je koliko bio vješt u
gimnastici, pa se vrte na sve strane, kao da su se samim činom zaposjedanja đačkih klupa
vremeplovizirali u đačke dane. Osim Ludog Franca kojem je ovo ionako bio prvi dolazak u školu uopće.
I osim što je netko, tamo u trećoj klupi do vrata, odmah pripalio cigaretu.

- Ovde su cigaretlini zabranjeni, gasi to! - viknuo je policijski narednik Stjepan Ćuk, baš nekako u
istom trenutku u kojem je inspektor Srećko Stolnik pokraj njega zabio sebi cigaretu u usta spremajući
se kresnuti šibicu i pripaliti, pa je sad zbunjen zastao i zabuljio se u okruglastog dudeka.

- Vi, gospon inspektor, slobodne si ga vužgajte, to se na vas ne odnosi - rekao je Štijef, pa je viši i
samostalni tako i postupio.

- Je, kaj je sad pa to, diskremenacija?! - pobunio se opomenuti iz treće klupe.

- Je, ni to nikakova diskremenacija, neg je ovo tuj - Štijef je pokazao rukom učiteljski stol za kojim su
sjedili on, Stela i Stolnik - mesto za pušače, ne, a ono tam - istom rukom prema preostalom dijelu
učionice - gde ti sediš, je mesto za nepušače, ne?!

Onda se nesuđeni pušač iskoprcao iz svoje klupe te uzeo stolicu na kojoj je do tada sjedio, s namjerom
da se premjesti bliže ploči, ali mu je lokalni policajac rezolutno zapovjedio da sjedne natrag i ostane
gdje je, uz dodatak da će mu u protivnom prvom prilikomprekontrolerati opremu za auto a
naročito rezervnega ketača, za koji je Štijef itekako dobro znao da ga ovaj nikad nije ni imao, što je bio
više nego dovoljan argument za apstinenciju. Ali ne i za jamranje, koje se brzinom svjetlosti proširilo i
na ostale potencijalne pušače, za koje se ubrzo ispostavilo da ih je barem dvostruko više od nepušača,
te je situacija zaprijetila da se izrodi u ugrožavanje osnovnih ljudskih prava.

Štijef se, tražeći pojačanje, okrenuo prema Stolniku, koji se već i sam počeo vrpoljiti jer mu cigareta
odjednom više nije prijala, a nije znao kako da je se riješi.

- A da se mi ljepo prebacimo kod mene u Euro?! - zagrmilo je tada iz prvog reda, a sve okolne glave se
s odobravanjem okrenuše prema šarenoj laponskoj kapi. - Šta da đabe trpimo, kad se tamo more pušit
kolko god ko oće, a moće se i nešto popit!

Iako je došao iz usta valjda jedine osobe kojoj je klupa u kojoj je sjedila bila taman po mjeri, prijedlog
je bez glasanja jednoglasno prihvaćen, a kad je trenutak kasnije Ludi Franc iz čiste znatiželje pritisnuo
zvonce, svi su zacičali od radosti te junački zastrugali stolicama sa željom da što je brže moguće
napuste ovo užasno mjesto zvano škola. Svi osim Steve Štijefa Laponca koji je sasvim polako izašao
posljednji.

- Što je Stevi? - upitala je Stela zabrinuto.

- Žao mu Coce - rekao je Štijef Okruglasti Policajac, koji je u dubini duše i sam dijelio imenjakovu
tugu.

A Stolnik je slegnuo ramenima, zadovoljan činjenicom da mu cigareta opet paše, i da je ono malo prije
bila tek prolazna slabost.

I tako su Slaveni izveli još jednu seobu, ovaj put u poprilično skraćenoj verziji, jer su na putu do novog
staništa, umjesto visokih Karpata i tko zna kojih još sve planina, trebali prijeći tek jednu cestu lokalnog
karaktera i one tri betonske stepenice na ulazu u buffet.

Desetak minuta kasnije Euro je bio krcat kao nikada ranije i već sasvim propisno zadimljen, a svatko
novi tko bi ušao prvo bi umočio prste u friško instaliranu škropionicu, kao da je najnormalnija stvar na
svijetu da se jedna takva nalazi u nekom buffetu, a onda bi ih i oblizao također na najnormalniji
mogući način. Ludi Franc je već vozio reli oko stolova Brrrrm brrrrrrrrm brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr na opće
oduševljenje svih nazočnih, s izuzetkom onih kojima bi u prolazu nagazio na nogu, i onih koje bi u
prolazu gurnuo baš u trenutku dok su čašu ili flašu, već kako je tko uobičavao, prinosili ustima. I sve
skupa je pomalo sličilo kakvom koncertu na kojem je Ludi Franc imao ulogu predgrupe, koja je trebala
zagrijati publiku, sve dok se neoprezno nije zabio u Štijefa Laponca kojem su zamalo popadali gemišti
s limene tacne koju je nosio naručiteljima (iako je i sam pripadao grupi službeno osumnjičenih,
dopušteno mu je da prije početka finalnog dijela istrage raznese piće, što je i učinio, svima osim
velečasnom Sudcu na kojeg se izgleda ozbiljno naljutio). Pa je uz, za njega neuobičajenu psovku,
izazvanu emotivnom krizom i grizodušjem zbog one kako mu se sada činilo idiotske oklade, zviznuo
Francu šamarčinu, tako da je ovaj odmah zatrokirao, baš kao da je ostao bez benzina. Te se napokon
mogla čuti i glazba iz mini-linije postavljene na polici iznad šanka, između nikad otvorene flaše vinjaka
Trenk s jedne strane i jednako nevine flaše Ajerkonjaka s druge.
- Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

- A kaj sem ja kriv?! – zaderao se luđak poput... poput luđaka. – Si znaju da su mi kočnice otišle vrit!

- Franc, daj se zgasi već jemput! – doviknuo je netko.

Onda je inspektor Stolnik ustao i počeo kuckati po stolu.

- Molim nazočne za malo pažnje.... Molim nazočne...

Ali nazočni ga nisu šljivili ni za suhu šljivu. Sve dok nije ustao i Štijef, potegnuo službeni pištolj iz
korica i uperio ga u zrak s ozbiljnom namjerom da opali hitac upozorenja. Što je srećom primijetio
vlasnik Eura pa skočio prema njemu i povikao: - Jes ti normalan, imenjače?! Pa probićeš mi lamperju
na plafonu, a tek sam je ljetos metno!

Pa umjesto da opali u zrak, koji je završavao dva metra dalje u stropnoj lamperiji, Štijef je pištolj
primio za cijev, sada s namjerom da raspali drškom po stolu. U čemu ga je ovaj put spriječio Stolnik.

- Štijef, pobogu, lakše malo s tim pištoljem.

Pa je Štijef izvadio okvir s mecima i onda napokon zalupao. Dum dum dum!

A onda je prasnulo.

Srećom, ne iz pištolja, koji je ionako bio prazan, već se raspao Štijefov prsten, onaj komad šalice za
kavu koji mu je sve vrijeme bio zaglavljen na kažiprstu desne ruke. Prasnuo je i prstenova se družina
razletjela u tisuću (ma, tko bi točno pobrojao?) komadića, tako da nitko od prisutnih, s izuzetkom naše
trojke, nikad nije ni saznao što je zapravo prasnulo.

- Fala Bogu dragomu - promrmljao je Štijef zahvalnicu svevišnjemu, i tu se priča o neobičnom prstenu
završila.

I jedino se tjedan dana kasnije najstariji član obitelji Šćukanec, prababa Rezika, koja je te večeri
sjedila za najbližim stolom, žalila da je neštu bocka vu terbuhu, pa su je za svaki slučaj (ili,
vjerojatnije, za praksu mladom kirurškom asistentu) operirali i u želucu pronašli nekoliko medicinskoj
struci neobjašnjivih komadića čistog porculana, o čemu su izvijestile sve dnevne novine, a snimljena je
i reportaža za Dobro jutro, Hrvatska.

- Mir, mir, mir! – zaroktao je oslobođeni dudek kroz svoje zagorsko grlo, a kad su se prisutni primirili i
kad je vlasnik Eura prestao biti konobar i opet postao jedan od službeno osumnjičenih, rekao je: -
Hvala lepa. Reč ima gospon inspektor Sre... Gospon inspektor! - pa je pištoljem pokazao tko je taj
gospon inspektor, kao da ga nije već predstavio malo prije prijeko u školi i kao da su prisutni svi redom
debili koji bi mogli pomisliti da je gospon inspektor na primjer ova mršava, zblajhana plavuša u minici i
štiklama, ili da je to možda Štijefovo drugo zanimanje.

Kad se Štijef strovalio natrag na stolicu, inspektor Stolnik je ustao, rekao: - Hvala, Štijef. Stajao tako
nekoliko trenutaka, pa se predomislio i ponovo sjeo.

- Khm. Dakle, ovako - rekao je zatim. - Imamo slučaj pokušaja ubojstva...

- Pardon, gospodne inspektore – prekinuo ga je Stevo Tanjučara svojom dubokom basinom. – Kako to
mislite pokušaj?

- Kaj Mirko još ni vmerl? – ubacila se odmah i Barica Salopek Cingulaš.

- A ti bi, droco jena, štela da je, ha?! – povikala je Katica Kralj, koja ju je, iako šepava na jednu nogu,
jako dobro čula.

- A ti ne bi, ha?! – uzvratila joj je na isti način i s istom količinom decibela Barica.

- Faljen Isus i Marija! - uzviknuo je kao u zanosu velečasni Sudac, iako suha grla zbog čega je svako
malo prijekorno pogledavao prema vlasniku Eura, poprativši svoje riječi prigodnim pokretima desnice
ruke, na skroz isti način kako je to činio stari papa na video-kazeti Papa u Hrvata - 2. dio.

A od tolike buke i Ludi je Franc došao k sebi, to jest, naravno da nije, jer je takvo što kod luđaka
nemoguće, ali oporavio se od onog laponskog šamara pa je sada opet bio spreman za vožnju. Kresnuo
je svog nevidljivog Golfa peticu i nastavio naprasno prekinuti reli oko stolova. Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

Stolnik je ostao otvorenih usta, Štijef si je trljao oslobođeni kažiprst, a Stela je, stisnuvši na trenutak
pauzu na digitalnom Japancu, promrmljala: - Ovdje su svi ludi.

- Slušaj, imenjače! - zagrmio je opet mini vlasnik maksi glasa, obrativši se lokalnom policajcu. - A da
nisu kojim slučajem u bolnici popravli one njiove aparate, a?!

- Je je, a ko bi ih popravil? - uzvratio je imenjak protupitanjem. - Uostalom, imenjače, znaš i sam da

nemaju dost kreveta, ne, pa kaj im više pacjentof rikne, to im je bolše, ne?

Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

"Kako bi u ovakvoj situaciji reagirao De Niro u Mad Dogu?" pomislio je inspektor Stolnik frustrirano, i
dalje otvorenih usta zureći u cirkus ispred sebe, pa je nakon kraćeg razmišljanja zaključio da bi De Niro
vjerojatno napravio isto što je napravio i on, drugim riječima - ništa.

- Tišina! – zaurlao je tada inspektor Stolnik, iznenadivši u jednakoj mjeri i sebe i sve okupljene.

"Isuse, kak mu dobro stoji kad ovak vikne!" pomislila je Stela udivljeno.

A u Euru je sve zamrlo. Računajući i mini-liniju. I da kojim slučajem nije bila zima, nego bilo koje od
preostala tri druga godišnja doba, mogla bi se i muha čuti, takva je tišina zavladala.

- Gdje sam ono stao? – upitao je Stolnik zbunjen ovim reakcijama, to jest i svojom i ovdje prisutnih.

- Kod pokušaja ubojstva – došapnula mu je Stela.

- A da - prisjetio se viši i samostalni pa je nastavio: - Dakle, činjenica je da je netko pokušao ubiti

Mirka Kralja!

- Ma, on je već mrtav! – nepopustljivo je zabrundao Stevo Šarena Laponska Kapa, odmahujući rukom
baš kao da je upravo čuo najveću glupost na cijelome svijetu.

- I ja mislim da je – složio se Štijef, vraćajući spremnik s mecima u dršku službenog pištolja, a onda i
službeni pištolj u službenu futrolu (koja mu je bila pričvršćena o službeni pojas, skupa sa svim onim
ostalim službenim).

- Mora bit! – uzviknula je šepavogluha Katica Kralj.

- To i ja velim! – podržala ju je njezina suparnica Barica Salopek Cingulaš.

Brrrrrrrrrm!
- Dobro. Dobro. Dobro! – uzviknuo je Stolnik iziritirano, raširivši ruke kao novi papa kad u nedjeljno
jutra gimnasticira na svom prozoru u Vatikanu. – Neka vam bude! Netko je ubio Mirka Kralja! Je li
tako?!

- Tako je! – povikali su skoro svi prisutni u jedan glas.

- Nije tako! – zagrmilo je tada, iz smjera ulaznih vrata.

Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii! – zakočio je Ludi Franc.

I na trenutak ili dva opet se mogla čuti ona ista muha, samo da je bilo neko drugo godišnje doba.

A tamo, kod vrata, stajao je (pomalo se ljuljajući) krupan muškarac, neobrijanog lica i frizure na kojoj
bi mu pozavidio svaki prosječni panker.

- Niko ni ubil Mirka Krala! – riknuo je on.

- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! – zavrištale su unisono Katica i Barica.

- Tko je sad ovaj? – upitala je Stela Štijefa, koji je zblenuto buljio prema pridošlici.

- Pokojni Mirko! – uzviknuo je velečasni pa se još jednom prekrižio.

- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! – zavrištala je tada i Stela. Od čega su se rasprsnule čak tri čaše na

okolnim stolovima.

(Pokojni) Mirko Kralj ne voli:

1. kad mu Katica, njegova žena, uz juhu umjesto soli podmetne šećer a on to ne primijeti

2. kad Barica, njegova ljubavnica, za vrijeme seksa viče Oh, Alfonso! i Ah, Rodrigo!

3. kad mu sapun za brijanje padne na pod pa je poslije pun kojekakvih mrvica

A voli:

1. kartati belu za novac

2. njuškati žuto iz ušiju

3. prisjećati se kako je pokojni Coce naskakivao na podvedene mu prasice.

23. (Pokojni) Mirko Kralj ili žrtvin alibi, povratak Slavena (u ponešto smanjenom broju), te
nešto malo o pederima ali bez namjere da se bilo tko uvrijedi

Desetak minuta kasnije Slaveni su se vratili istim putem natrag, to jest u Osnovnu školu Matije Gupca
s druge strane ceste. Istine radi, nisu se vratili svi koji su otišli, tako da je popis vraćenih Slavena
izgledao ovako: 1. policijski narednik Stjepan Ćuk (koji se vratio prvi, jer je kod njega bio ključ od
škole), 2. viši i samostalni (i sve ono ostalo) inspektor Srećko Stolnik, 3. drugi član zagrebačke ekipe i
ujedno tonski snimatelj Stela Sviličić, te 4. pokojni Mirko Kralj.

- Gospodine Kralj - rekao je viši i samostalni (začudivši se usput samome sebi što se od prve dosjetio
prezimena), nakon što su u onoj istoj učionici spojili dvije školske klupe te posjedali za njih, domaći s
jedne strane (Štijef i Djed Mraz) a gosti s druge (Stela i Stolnik), i nakon što je Štijef nekoliko puta
bocnuo svojim oslobođenim kažiprstom Mirka u rame da se uvjeri kako je ovaj ipak materija a ne
utvara, i nakon što je Mirko Štijefu rekao A kaj me ti stalno pipkaš, kaj si se učlanil vu pedere?!, i
nakon što mu je Štijef odgovorio Nisam, neg proveravam si to zaozbilno ti!, i nakon što je Mirko
rekao A neg ko bi bil?!, i nakon što mu je Štijef odgovorio A kaj ja znam, morti tvoj duh na primer,
ne?!, i nakon što je Mirko rekao Znaš kaj, Štijef?!, i nakon što je Štijef upitao Kaj?, i nakon što mu je
Mirko rekao Odi ti lepo vu krasan kurac!, i nakon što je Mirko rekao Gospodična, ja vam se
ispričavlem!, i nakon što gospodična nije rekla ništa nego je umjesto toga ponovo pritisnula gumbić
REC na digitalnom Japancu.

- Vi, dakle - rekao je viši i samostalni nakon svega gore nabrojanog, pri čemu je pod tim vi mislio na
Mirka Kralja. - Vi, dakle, tvrdite da vas dana devetnaesti prosinca ove godine, navečer oko...

- Dvadeset dva sata – precizirala je Stela.

- Oko dvadeset dva sata - ponovio je Stolnik, pa nastavio: - u blizini ugostiteljskog objekta Euro u
Donjem Malom, nitko nije fizički napao, to jest nitko vas nije udario flašom...

- Praznom! – uzviknuo je Štijef uzbuđeno, a zatim: - Oprostite, oprostite, pak mi se je omaklo, ne bum
više nikad, časna pijonirska ak budem!

- Nitko vas dakle nije udario praznom flašom po glavi? - dovršio je inspektor Stolnik s postavljanjem
ovog pitanja.

- Je, točne je! - zaderao se Mirko Kralj, lupivši šakom po klupi, iz nekog samo njemu poznatog razloga.
Pa je dodao: - Se to kaj ste rekli je točne! Od reči do reči! Nemam kaj prigovorit, kad je baš tak bile
kak ste vi sad rekli da je bile! Tak i nikak drugačije! Vi ste, gospon inspektor, skroz na skroz vu pravu!
Sto posto!

A dok je Mirko verglao svoje, Štijef je podigao palac kao da stopira, pa ga prinio do svojih usta, što je
trebao biti znak Steli i Stolniku da je ovaj pijan, za slučaj da to do sada nisu i sami shvatili.

- A videl bi ja ko bi mene udaril! - urlao je Mirko dalje kao navijen. - Sejeno jel sa flašom jel sa nečim
drugim! Sejeno jel sa punom jel sa praznom! Sejeno jel po glavi jel ne po glavi! Aaaaa, videl bi on
svog boga! I se svece skupa žnjime! Aaaaa...

- Dobre je, Mirkec, dobre je - rekao mu je Štijef, potapšavši ga rukom po leđima.

- Štijef, pak me pipkaš! - uzviknuo je Mirkec. - Znaš kaj bum ti rekel?! - Ispružio je kažiprst i uperio ga
ravno u Štijefa, to jest ravno u oba Štijefa koja je vidio pred sobom, što ga je na trenutak zbunilo, a
onda se srećom sjetio da je pijan i da je svijet dok si pijan uvijek u duplikatu. - Ti si meni celi sumnjiv!

- Dobre, dobre - smirivao ga je okruglasti policajac. - Aj sad male zapri te svoje labrde i poslušaj kaj
bu te gospon inspektor dale pital.

- Pa i do sad sem ga slušal! Kaj morti nisem?! Celo vreme ga slušam! Evo na, daj me pogle, kaj ne
vidiš kak slušam, ha?! Pogle mi vuha kak sem ih naćulil! Pogle!

- Khm, dakle, gospodine Kralj! - ubacio se inspektor Stolnik, čim je Mirko zastao da udahne zraka. - A
gdje ste vi bili dana devetnaesti prosinca ove godine, navečer oko...

- Dvadeset dva sata – precizirala je Stela.

- Navečer oko dvadeset dva sata?

- Okoli dvaesetidve vure ja opće nis bil vu Donjem Malom! - rekao je Mirko, mašući sada onim istim
kažiprstom lijevo-desno. - Neg sem bil vu Gornjem Velikom! Na jenoj jake važnoj partiji bele! U
poverenju - spustio je glas i nagnuo se preko stola, što je Stelu i Stolnika natjeralo da se i oni nagnu,
ali na suprotnu stranu, to jest što je dalje moguće od Mirkovih zinutih zadahnutih usta - bil sem tam
cele dve noči i cela dva dana, i još pol dana, to jest, se do sada. - Pa je još jednom drmnuo šakom po
klupi. - I baš sem ih lepe oplindral!

- A tko je onda napadnuti Djed Mraz? – upitala je Stela sasvim ispravno.

(na ovome mjestu zamisliti dramaturšku pauzu)

23b. Slavko Knez (i još četiri Slavka, od kojih je jedan ratni drug, a jedan se ne zove Slavko)
ili zamjena za Djeda Mraza, argumenti protiv kojih se ne može ništa, te čemu služi
sirena a čemu Sirena

- Deda Mraz je Slavko! – rekao je Mirko Kralj i pijano se nacerio (za one koji ne znaju, pijano se
ceriti znači da a) se ceriš dok si pijan, i b) dok se tako ceriš uopće ne izgledaš onako kako ti misliš da
izgledaš, nego, zato što si pijan, izgledaš još gluplje nego inače).

A Stela i Stolnik su jednoglasno (u stvari sasvim dvoglasno, ona kontramutiranim cviležom a on

tikavim hrapavcem, ali istovremeno) rekli: - Slavko? (s velikim upitnikom na kraju)

- Mirko misli na Slavka Kneza, vučitela telesne i zdravstvene kulture u ovdašnjoj osmoletki - pojasnio
je Štijef. - To jest, ovoj ovde gde mi sad sedime, ne?

- Je, tak je! – potvrdio je Mirko. - Točne na tega Slavka mislim! I ni na jenega drugega! Iako ja znam
puuune Slavkof! - A onda je počeo nabrajati. - Znam Slavka Klasičeka! - Podigao je jedan prst u zrak. -
Sa njim sam jemput kartal belu i ne bum nikad više, jer on ima rengena u svojim očima i more gledati
kroz karte, a ak ih skriješ ovak vu ruku, onda more gledati i kroz ruku, ko pravi rengen! Onda znam
Slavka Mišelina! - Podigao je drugi prst. - On je brat od Jože Mišelina koji je pedofil jer se seksa sa
životinjama, ali Slavko je v redu, osim kaj mu je leva ruka ovak mala i ima malu šakicu na njoj i samo
dva persta, jenega malega palca i ovega tu, ne znam kak se taj perst zove ali mu je isto tak mali, i
osim kaj ima bruh, al tak se je rodil, ne, osim bruha jer je njega dobil tek posle! I znam Slavka
Cingulu! - Podigao je i treći prst u zrak. - On je moj, kak se veli, ratni drug, ne?

- Kak to misliš ratni drug? - prekinuo ga je Štijef pitanjem.

- Je tak! Sa njime sem bil skupa vu ratu i tam smo se družili, ne?! - objasnio mu je Mirko.

- Ali ti, Mirkec, nisi bil vu ratu - zaroktao je Štijef.

- Je, kak nisem?! - usprotivio se Mirko. - Morti nisem bil na pervoj certi, i morti nisem bil vu vojski, i
morti nisem bil oblečen vu uniformu, i morti nisem nosil pušku, ali vu ratu sem bil!

- Je, a kak to misliš? - Štijefu nije bilo jasno.

- Je tak! Jel cela Hrvatska bila vu ratu? Je! Jel sam ja celo to vreme bil vu Hrvatskoj? Bil sem! No, i kaj
onda hočeš?! Ak je cela Hrvatska bila vu ratu, a bila je, i ak sem ja celo to vreme bil vu Hrvatskoj, a bil
sem, onda sem bil i vu ratu, ne?!

Protiv ovakvih argumenata nitko nije mogao ništa, pa Štijefu nije preostalo ništa drugo no da slegne
ramenima i eventualno odmahne rukom. Te je učinio oboje.
- A isto tak je bil i taj moj ratni drug Slavko Cingula, ne?!

Isti argumenti, ista Štijefova reakcija.

- I još znam Slavka Krušlina! - Evo i četvrtog prsta u zraku. - Samo kaj njemu nije pravo ime Slavko
neg mu je pravo ime Slavoljub, ali ga si zoveju Slavko, pa se zato i on računa u se te Slavke koje
znam, ne?!

Nitko od prisutnih na ovo nije imao nikakvu primjedbu pa je Mirko mogao nastaviti.

- Ali kad sem rekel da je Deda Mraz bil Slavko - nastavio je - tu sem mislil na Slavka Kneza i ni na
jenega drugega Slavka, ne?! Slavko Knez je moj venčani kum i prijatel, pak sem ga zamolil da me
male zameni ko Deda Mraza dok se ja kartam, ne? Nekak mi ni bilo lepe da se idem kartati u onoj
črlenoj obleki i sa belom bradom i brkima. Uostalom, ste ikad videli Deda Mraza kak se karta belu?!

- Je, ja bormeš nisem! – potvrdio je Štijef.

- Ni ja! - uzviknula je Stela.

- I onda? - upitao je Stolnik.

- I onda smo si napravili plan, ja i on, to jest ja i Slavko, po kojemu on, to jest Slavko, ide vu Opatiju
na jenega semenara, ne, iak tam ni bile nikakvega semenara, hoču reči morti je i bile jer vu Opatiji su
non-stop nekakvi semenari, ne, ali ni bilo za njega, to jest za Slavka, ne?! I onda smo to razglasili prek
Sirene, tak da su odma si znali da je Slavko otišel vu Opatiju, iak ni otišel nikam, me razmete?! A
Slavko je još i uvalil kluča od škole Štijefu tak da se zgleda ko za praf, ne?

- Bormeš mi ga je uvalil – promrmljao je Štijef.

- U selu imate sirene? - upitala je Stela i pomislila "Ako imaju Djeda Mraza, zašto ne bi imali i sirene?".
A onda se sjetila one priče u kojoj se jedna sirena zaljubi u nekog kretena, kakvi već muškarci znaju
biti, koji je krstario na nekakvoj jahti i koji je uopće nije doživljavao iako je non-stop plivala za tom
jahtom, ali kad se frajer napio i pao u more, ona ga je spasila, a on opet ništa i onda je jadna sirena
umrla. "Glupača!" pomislila je Stela.

A inspektor Stolnik je rekao: - Hm, nisam znao da se preko sirene može prenositi govor. - Jer, za
razliku od Stele, riječ sirena njega je asocirala na nešto sasvim drugo. - Mislio sam da ona može samo
zavijati?

Začudo, Štijef je shvatio zabunu.

- Je, ma ni Mirko mislil na takvu sirenu - rekao je Steli - a ni na takvu - rekao je Stolniku. - Vi ste
mislili da on priča o sireni kaj živi vu moru, onoj kaj je pola-pola, to jest gore ima se kaj treba, ali dole
nema noge - rekao je Steli - ili o sireni iz civilne zaštite, onoj kaj ima tri noge i ručkicu za okretanje -
rekao je Stolniku - kaj ne?

- Da - priznala je Stela.

- Da - priznao je Stolnik.

A okruglasti policajac je rekao: - Ova Sirena, o kojoj Mirko priča, je jena domača ženska, tuj iz sela, a
Sirena joj je nadimak, ne, jer se čuje po celom selu kak i ona sirena kaj zavija, i ona vam dojde nekak
ko oni bubnjari kaj su vu stara vremena išli okolo sa bubnjom i nekakvim pismom, ne, pak su sa
bubnjom bubnjali da privleku ljude, a kad bi ih privlekli onda su im čitali ono pismo, i tak su se
saznavale novosti, ne? E, tak je i ova naša Sirena, osim kaj ona nema bubnja ni pisma, neg ima
velikega gubeca i dugega jezika, kaj vam dojde na isto, ne?

- Je, tak je! - ubacio se Mirko, raspalivši opet šakom po školskoj klupi. - Ak hočeš da si znaju ono kaj
hočeš da si znaju, onda to samo veliš Sireni i veliš joj da je tajna i da nek nikom niš ne priča! I onda si
sto-posto ziher da bu ispričala sima!

- Aha, sad mi je jasno! - zacvrkutala je Stela, a Mirku je glava klonula na klupu.

- Ti bokca, Mirkec je zaspal! - zaroktao je policijski dudek, pa ga je piknuo prstom u rame. - Mirkec!
Halo, Mirkec, daj se zbudi! Halo! - A zatim si je s opasača skinuo pendrek i raspalio njime svom
snagom po klupi Bammm!

- Bela! - uzviknuo je Mirko Kralj i prije nego je podigao glavu, što je samo dokaz da strasni kartaši
kartaju i u snu.

A Štijef je rekao: - Ajde, Mirkec, sad pospremi karte i odgovori gosponu inspektoru kaj te je pital.

A Mirkec je neko vrijeme samo treptao očima, a onda je pronašao izgubljeni fajl, kliknuo dvaput
nevidljivim mišem i nastavio, jednako glasno i jednako opširno: - I još sem ga zamolil, mislim Slavka,
da nek se potrudi da niko ne primeti da Ded Mraz nisem ja, me razmete?! Ja sem več deset let za
redom jedini Ded Mraz vu Donjem Malom, a i širje, to jest i vu Gornjem Velikom i vu Desnem i vu
Levem Središću.

- Celi moj rejon! – ubacio se Štijef ponosno.

- Tak da je to – nastavio je Mirko - kak da vam velim, jena tradicijonala, ne?! Pak sem rekel Slavku da
nek se ponaša isto tak kak se i ja uvek ponašam, ne?!

- Je - opet se ubacio Štijef. - Pak je jadni vučitel moral lokati gemište vu Euru, a inače vam on, gospon
inspektor, uopče niš ne pije. Pardon, nije niš, jer pije sokove, one kaj budu jake gusti kad se ih kupi
pak ih se mora razmutit sa vodom, kaj pak znači da pije i vodu, ne? Al inače, niš drugo, a pogotovo ne
alkohola, ne?

- Ha ha ha! – nasmijao se Mirko na sav glas, dok su se ostali izmicali da ih ne dohvate kapljice sline,
koje je pri tome ispaljivao iz usta. – A kaj mu more bit od par gemištof?!

- Čini se da može bit mrtav – rekla je Stela tiho.

- A tko bi htio ubiti Slavka Kneza? – upitao je inspektor Stolnik.

Slavko Knez ne voli:

1. kad se ne može prisjetiti koji od njegovih devet učenika pohađa koji razred

2. kad mu se polomi kreda pa noktom zagrebe po ploči

3. kad ga njegov kum, Mirko Kralj, potapše po leđima

A voli:

1. kad nakon zabijenog gola nogometaši skoče jedni drugima u zagrljaj

2. obući ženski kombine i hodati ispred ogledala

3. kad utrku 110 metara s preponama puste u slow motionsu.

24. Nekoliko kratkih izjava o Slavku Knezu mjesnom učitelju, glas iz groba, još malo o
smislu života, te nepoznanice u vezi s ćuljenjem ušiju, a na kraju kraj

- Nitko. Baš nitko - obeshrabreno je uzdahnuo inspektor Stolnik nakon što su preslušali sve izjave.
Zatim se popipao po džepovima. Uzalud. "Popušio sam sve što sam imao", pomislio je, pa si provukao
prste kroz kosu. "A i ćelavim."

- Da ga zbudim? - upitao je Štijef, pokazavši svojom glavurdom prema Mirku Kralju, koji je revnosno
hrkao tamo u zadnjoj klupi, gdje su ga poslali nakon što su se s posljednjeg zadatka opet vratili u
školu.

- Jel on puši? - upitao je Stolnik pokazavši glavom na isti način i u istom pravcu.

- A-a - odmahnuo je Štijef glavurdom. - Pili derva.

- Ma ne mislim trenutno! - podviknuo je Stolnik razdraženo. - Mislim inače?

- Inače same pije - odgovorio je policijski dudek.

- Onda ga pusti nek spava - rekao je viši i samostalni frustrirano, pa još jednom provukao prstima kroz
kosu. "Definitivno ćelavim", zaključio je, od čega se nije osjećao ni malo bolje.

- Da pustim izjave još jednom? - upitala je Stela.

- Pusti - promrmljao je Stolnik. Bio je umoran. Toliko umoran da nije imao dovoljno snage izgovoriti
dva glasa više, pa je valjda zato umjesto službenog pustite izašlo to intimno pusti.

"Isuse, napokon mi je rekao ti!" pomislila je Stela oduševljeno, pa je stisnula prvo REW a onda PLAY i
mali je srebrni Japanac progovorio.

(slijedi nekoliko kratkih izjava o Slavku Knezu, mjesnom učitelju)

...

Katica Kralj: - Ma ko bi njega htel vubiti, kaj je z vami, ste ponoreli?! Pa tak poštenega, tak finega i
tak, kak da velim, kulturnega človeka vu celom Donjem Malom nemrete najti da sa svećom iščete. A
bil je i naš venčani kum, od mene i od Mirka. Znate, kad sme bili mladi, oba njih dva, i Mirko i Slavko,
su se bili zagledali vu mene, a i ja sem se bila zagledala vu njih dva oba, al sem mogla same sa jenim,
ne, jer je tada bil takav običaj, a ne kak je danes, ne? Morala sem zbirati, ne? Pak sem si zbirala
krivega, kak to več bude vu životu. Umesto poštenega i finega i, da tak velim, kulturnega Slavka, ja si
zemem onega probisveta Mirka! Ah, trebala sem si izbirati Slavka.

...

Barica Salopek Cingulaš: - Slavko je bil baš lepi! I bil je pravi muž, ovak čvrsti, ne? Dizal je vutege i
potezal je ona vesla kaj su pričvrščena na čamec kaj ga ima same do pola, tak da sa tim čamcem ne bi
mogel baš predaleč othoditi čak i kad bi veslal ne znam kak jako. I nekaj bum vam rekla vu poverenju,
da ni za širju javnost... Dajte Gospodična zgasite to... Kad god sem spavala z Mirkom ja sem vam
razmišlala o Slavku. A jemput sem tak jake razmišlala da sem kad mi je došlo milo, zakričala Slavko!
Slavko! i prava je sreča da je Mirko onak jake roktal kak to uvek dela kad dela one stvari, pa ni niš čul.
...

Stevo Tanjurača: - Slavko se nikad nije bunijo ako ga je neko varo na kartama. Samo se je vako smijo
od uva do uva i svima plaćo runde. Jedino sebi nije plaćo, jer nikad ništa nije pijo, al je svedno bijo
duša od čovjeka!

...

Zlatko Sudac: - Slavka Kneza duboko štujem kao iskrena vjernika, ali i kao časna i poštena čovjeka.
Otkako sam ja ovdje župnik, a župnik sam otkako je i sagrađena ova naša draga crkva Svete krvi
Isusove, Slavko nije propustio niti jednu nedjeljnu svetu misu, osim kad je imao vodene kozice. Uz to
on je bio idejni tvorac i trener crkvenog veslačkog kluba u osnivanju, te nositelj akcije Spalimo
ambroziju 2006., u kojoj su zdušno sudjelovali svi prvopričesnici. I još moram napomenuti da je
ispovijedati Slavka Kneza pravi raj i za moje i za uši Gospodina našeg.

...

- Amen! - rekao je Štijef i prekrižio se predugim rukavom svoje policijske uniforme, a zatim uzviknuo:
- Mirkec, a kam buš ti?! - Jer je odjednom probuđeni Mirko Kralj krenuo ka vratima učionice.

- Je, a kam bi išel? Idem se pošorat, ne?! - promrmljao je, prolazeći pokraj njih. - Fest me je pritisle!

- Je, onda je dobre da si se zbudil! - zaroktao je Okruglasti dudek. - Jer bi inače bilo vu gače, kaj ne?!

- Je, a kak se ne bi zbudil kad sem sanjal da čujem onu svoju vešticu i onu drugu svoju vešticu kak me
obadve ogovaraju?! - rekao je Mirko i izašao iz učionice.

- Ahhh – uzdahnuo je inspektor Stolnik. – Dakle, tko bi želio ubiti tog savršenog Slavka... Slavka...

- Kneza – pomogla mu je je Stela.

- Tog Slavka Kneza. Tu dušu od čovjeka? Tko?!

- Ak se mene pita, gospon inspektor, ja bi vam rekel – niko! - ispalio je Štijef bez oklijevanja, u
trenutku kad je Mirko Kralj ušao natrag u učionicu. - Kaj ni tak, Mirkec?!

- Je, bormeš je Štijef vu pravu! - potvrdio je bivši pokojnik. - A isto tak si i ja mislim!

- Eto vidite! – uzviknuo je Stolnik frustrirano, tako da su se ova dvojica počela ogledavati na sve
strane, pitajući se na što inspektor misli, odnosno što bi to točno trebali vidjeti. – Sada mi više ništa
nije jasno!

- A da preslušamo jednom sve od početka? - predložila je Stela. - Od trenutka kad smo stigli ovdje, u
Donji Mali, pa skroz do kraja?

Štijef je htio ubaciti Do jaja, ali se u zadnji čas predomislio.

- Hm, a što ćemo s time dobiti? - upitao je Stolnik rezignirano.

- A što možemo izgubiti? - upitala je Stela.

- Ja sem za! - uzviknuo je Štijef, podigavši desnu ruku.

- I ja sem za! - promrmljao je Mirko. - A dok vi preslušavlete, ja bum si male odremal, ne? - Pa je
krenuo prema zadnjem dijelu učionice.
- Mirkec, budi tuj! - podviknuo mu je okruglasti policajac, pa je Mirkec ostao tuj, jer slast je slast, a
vlast je vlast, kako bi to rekla Stelina mama.

- Gospodična Stela, pušćajte snimku!

Pa je Stela još jednom stisnula prvo REW a onda i PLAY, pa su slušali otpočetka. Što je u pozitivnom
smislu najbolje djelovalo na Mirka Kralja koji se zbog nekih izjava o sebi poprilično razbudio, a zbog
nekih i pomalo otrijeznio.

(Izjave zbog kojih se Mirko Kralj razbudio su:

- Uvjek je varo na kartama!,

- On je odlutala ovca koja se ruga i Crkvi i Bogu!,

- Pijandura, niškorist, kurviš! i

- Nekad smo se morali predigravat i po pola vure!,

a izjave zbog kojih se Mirko Kralj otrijeznio su:

- Sad je napokon dobijo šta je i trebo dobit!,

- Izvršena je Božja volja!,

- Sad je taj slučaj zaklučen!,

- Tak mu i treba! i

- Mirko Kral je pizda!)

A onda je mali srebrni Japanac zaroktao Roookt! Roookt! i zaskvičao Skviiiik! Skviiiik! nakon čega je
Stela brzo stisnula tipku STOP. Ali ne dovoljno brzo.

- Što je sad bilo to? – prenuo se inspektor Stolnik.

- Gujda! – uzviknuo je Štijef veselo.

- Gujda? – ponovio je viši i samostalni.

- Je, tak je! – zaroktao je dudek u istom raspoloženju, pa dometnuo: - Glas iz groba!

- Hm, ne sjećam se da smo uzimali izjavu od neke svinje?

- Je, ni nisme! Neg je to gospodična snimila Cocu kak obavla svoje na Vespi! Pre neg su ga priklali, ne?

- Zar? – rekao je Stolnik zaškiljivši prema Steli.

- Ma, to sam ja greškom... – protisnula je ona rumena poput prerezane cikle.

- Aha – promrmljao je Stolnik stišćući si usnicu palcem i kažiprstom. - Ajmo dalje.

Pa je Stela opet stisnula PLAY. Kad ono opet Skviiiiiiiiiik! Skviiiiiiik!

- E, to je kad Cocu koljeju! – uzviknuo je Štijef oduševljeno, pa se okrenuo prema Steli. – Bi mogli
pustit još jemput?!
- Ja mislim da je bilo dosta – rekao je Stolnik. – Ionako, nema nikakve svrhe. - Nakon čega je
učionicom zavladala neugodna tišina, u kojoj se četvero ljudi na trenutak zamislilo nad svojim
životima.

Mirko Kralj, još uvijek sasvim budan i relativno trijezan (kombinacija koja je već sama po sebi bila u
popriličnoj mjeri neobična), pokušavao je odgonetnuti kako mu je pošlo za rukom da, već godinama ne
čineći ništa osim kartanja bele i naizmjeničnog ispijanja gemišta i piva, protiv sebe okrene cijelo jedno
selo. Inspektor Stolnik, potišten i razočaran, čudio se kako je moguće da ne osjeća nikakvu krizu, a već
više od sata nije povukao ni jedan jedini dim. Stela, i dalje tena boje prosječnog Indijanca, pitala se
postoji li na ovome svijetu makar jedan jedini muškarac kojemu ženske grudi nisu važnije od ostatka
žene. Dok se policijski narednik Stjepan Ćuk, umoran i gladan, približavao nepobitnom zaključku kako
život bez redovna tri obroka dnevno nema baš nikakvog smisla.

(I tko zna dokle bi oni ovako, kada ovu priču ne bi trebalo privesti kraju, pa ovdje pravimo rez u obliku
ona dva derana s početka 19. poglavlja i jedne, komadom crijepa nafilane grude, upravo zafrljačene u
prozor školskog WC-a)

Cvangl! – odnekud se začuo prigušeni lom stakla.

- Srećko, smijem li ja nešto pitat? – oglasila se tada Stela.

- Naravno - rekao je Stolnik rezignirano. - Izvolite, samo vi pitajte, gospođice Stela.

"Zašto sad opet vi?" pomislila je Stela razočarano.

- Znaš, Mirkec – došapnuo je Štijef donedavnoj žrtvi - njih dva su ti ekipa!

- Ahaaa – zaklimao je Mirkec značajno, pa uzvratio šaptom: - A je se seksaju, ha?

- Uh, još kak! - rekao je Štijef razdragano. - Čim im se makneš iz videokruga.

- Ma nemoj mi reči?!

- Gospodine Mirko! – rekla je Stela na baš najbolje raspoložena, pa pričekala da se gospodinove

popucanim kapilarama umrežene oči koliko-toliko izoštre na njoj. - Kažite mi, molim vas, je li osim vas
i Slavka još netko znao da ste se te večeri međusobno zamijenili u ulozi Djeda Mraza?

- Vu čemu?! - upitao je Mirko, bijelo je gledajući.

- Mirkec - uskočio je Štijef - gospodična te pita je neko morti videl tebe i Slavka kak se presvlačite iz
jenega Deda Mraza vu drugega Deda Mraza, razmeš?!

- Razmem – potvrdio je Mirko odlučno.

- I? – upitala je Stela.

- I kaj?

- No, pa je vas neko videl il vas je ni videl?!

Mirko je šutio. Buljio je u Stelu, ali je šutio.

"Nije valjda opet zaspao?" pomislila je Stela. "Ali ako je zaspao valjda mu oči ne bi bile otvorene?"
pomislila je još. "Osim ako ih nije zaboravio zatvoriti."
Mirko je šutio i buljio u Stelu, ali nije spavao. Razmišljao je. U stvari, htio je razmišljati, ali mu nije išlo.
Kao da mu se mozak odjednom istopio. Ili, možda, utopio. U gemištima. Ili u pivama. Onda je
zažmirio, pa više nije buljio u Stelu, ali opet nije zaspao, nego se je duboko duboko koncentrirao. Što
je, mora se priznati, dalo rezultata. Naime, napokon je shvatio što ga to ova štrkljava, vrišteća i kao
daska ravna ženska zapravo pita. I nije mu se ni najmanje svidjelo.

- A kaj vi mislite da sme se nas dva presvlačili na sred glavnega trga?! - uzviknuo je ljutito, tek
neznatno zaplićući jezikom. - Kaj vi mislite da sme delali javnega striptiza, ha?! Presvlekli smo se kod
Slavka, tuj, vu školi! - Onda se ogledao oko sebe. - Dobre, ne baštuj tuj, neg tam tuj! - Zamahnuo je
rukom u sasvim neodređenom pravcu. - Tam kod čamca! I niko nas ni mogel videti! Niko!

- Hm - rekla je Stela, pod uvjetom da se jedan takav hm može smatrati govorom. - Znači, taj koji je
napao Slavka Kneza mislio je da napada vas, Mirka Kralja?

Inspektor Stolnik je naćulio uši (pisac ovih redaka zapravo nema blage veze kako to izgleda kad
netko naćuli uši, to jest, nama pojma što se u trenutku ćuljenja s tim ušima događa, da li se nekamo
okrenu, ili se podignu, ili zatrepere, ili barem malko narastu, ili što? Piscu ćuljenje zvuči kao da se uši
na neku foru ušilje, u špic, a takvo što nije još nikada nigdje ni kod koga vidio, pa bi mogao zaključiti
da ćuljenje u stvari i ne postoji, nego se samo tako kaže).

- Bormeš, kad si male bolše zgruntam, tak ispada, ne?! - složio se Mirko nakon kraćeg razmišljanja.

- Bormeš, kad si i ja malo bolše zgruntam, isto tak ispada! - zaroktao je i Štijef.

- Odlično! – uzviknula je Stela. – Slučaj je riješen!

- Kaj je?! - upitao je Štijef začuđeno.

- E fino! Onda ja sad morem iti na spavanje! - rekao je Mirko i krenuo prema zadnjoj klupi.

- Mirkec, budi tuj! - zapovjedio mu je okruglasti policajac, pa je Mirkec napravio jedan traljavi nalijevo
krug, uglazbljen s nekoliko psovki kombinirane vjersko-seksualne tematike.

- Slučaj je riješen, ma nemojte? – oglasio se Stolnik. – A kako je to slučaj riješen, ako smijem pitati?
Možete li nam pojasniti, gospođice Stela?

- Ak morete i meni pojasneti, prosim lepo? - ubacio se Štijef.

- Naravno da mogu! - zacvrkutala je Stela pa umuknula, uživajući u njihovim skamenjenim facama, na

kojima su se kao u lajtšousmjenjivali zbunjenost, radoznalost, bijes, omalovažavanje, sumnjičavost,
glupost, bijes, zbunjenost, glupost, radoznalost... Uživala je u gimnastičkim akrobacijama Stolnikove
donje usnice, uživala je u slapićima sline koji su se obrušavali iz kutova Štijefovih razjapljenih usta,
uživala je u borama na inspektorovu čelu ("Isuse, kak su mu seksi!"), uživala je u retrospektivnoj ulaz
slobodanizložbi dudekovih plombi i neplombiranih karijesa, uživala je u njihovim razrogačenim očima i
(no, dobro) naćuljenim ušima, uživala je u neizmjernoj pažnji koju su joj ova dvojica policajaca
poklanjali, pažnji koju joj je netko, bilo tko, poklanjao prvi put u njezinom životu. Bila je tako važna. I
htjela je uživati što je dulje moguće.

U tom trenutku, zazivajući Štijefa, u učionicu je poput komete kojoj gori za petama uletio načelnik
mjesne samouprave Donji Mali, te vlasnik buffeta Euro i posjednik duboka glasa, Stevo Tanjurača.

- Štijef! Štijef! Štijef! - grmila je teška artiljerija, tresući prozore, zidove, strop i budući parket (koji se
trenutno nalazio još neraspakiran u susjednoj učionici-skladištu). - Štijef! Štijef! Štijef!
- Kaj je imenjače? Kaj se tak dereš, kak da si vraga černega srel?

- Nisam ga sreo, al sam ga čuo! - zabrundao je mali čovjek dubokih frekvencija. - Preko telefona!

- Je, niš ja tebe ne razmem, imenjače - odmahnuo je Štijef glavurdom.

- Štijef, sad je zvao tvoj šef! - glasilo je objašnjenje patuljastog basa s laponskom kapom na glavi.

- Kaj, moj načelnik je zval u tvoj bufet?! – začudio se okrugli policajac.

- Jeste - potvrdio je imenjak s laponskom kapom na glavi. - Reko je da zna da si tu, jer da di bi
drugdje bijo, a ja sam mu reko da nisi u bufetu neg da si u školi, a on je reko U školi, ma nemoj! i još
je reko da nek pazim šta pričam jer da je davanje lažnih podataka kazneno djelo. I reko je da ti kažem
da će ti tu tvoju motorolu, koju cjeli dan držiš isključenu, ugurat u guzcu, skupa s antenom i rezervnim
baterjama.

- Motorolu? - začudio se policijski narednik Stjepan Ćuk, posegnuo prema spomenutom uređaju koji
mu je bio zakvačen na službenom pojasu, podvrnuo rukav na uniformi, ponovo posegnuo, ovaj put
uspješno dosegnuo, pa okrenuo jedan gumb nakon čega se začulo Pliiiip!, što je značilo da je do tog
trenutka motorola bila uredno isključena.

- Ajoj, jutros sem je zaboravil uklučiti! - zacvilio je okruglasti dudek. - Sad sem bormeš najeb...
nadrapal! - Pa se okrenuo prema patuljastom laponskom basu i plačnim glasom zavapio: - Jel još kaj
rekel, imanjače?!

- Jeste - zabrundao je imenjak. - Reko je da su se upravo vratili s intervencije u bolnici, jer je neko
provalijo na odjel intevz... inzev... invez... na onaj s aparatima koji non-stop crkavaju, i da je do gola
svuko pacjenta s razbijenom glavom dovezenog jučer, i da su na bolničkom parkiralištu uhapsili jednog
Djeda Mraza koji je stalno viko brrrrrrrrrrrm brrrrrrrrrrrm! pa da te pitam jel znaš nekog luđaka iz svog
rejona?

- Ludi Franc! – uzviknuše Štijef, Mirko i inspektor Stolnik uglas.

- Pa jesam vam rekla – rekla je Stela.

kraj

Dijelovi teksta izbačeni iz romana

- Kako si znala da je baš Ludi Franc ubojica? – upitao je Stolnik.

- Misliš, pokušaj ubojice? – zacvrkutala je Stela.

- E, jel ti to mene sad malo...?

- Aha, malo, ha, ha, ha!

- Ne, ali ozbiljno?

- Ovako – rekla je Stela pa iz džepa izvadila Japanca, malo premotavala ovamo, malo premotavala
onamo, a kad je na kraju stisnula PLAY, začulo se:

(Stolnik) - Ode sto na sat.

(Stela) - On je lud sto na sat!

(Štijef) - Je je, al ima jedna jake zanimliva stvar.

(Stolnik) - A ta je?

(Štijef) - A ta je da i Ludi Franc zna da je Mirka Krala neko zviznul sa praznom flašom, al to ni čul od
mene.

Tu je Stela stisnula STOP, pa REW, pa opet PLAY, pa se začulo:

- I Ludi Franc zna da je Mirka Krala neko zviznul sa praznom flašom, al to ni čul od mene.

STOP. REW. PLAY.

- Al to ni čul od mene.

STOP.

- Kužiš? – rekla je Stela.

- Svaka čast! – rekao je Stolnik zadivljeno.

***

- Koliko imate godina? – upitao je Stolnik.

"Zar on ne zna da se to jednu damu nikad ne pita?!" pomislila je Stela iskreno začuđena.

- To se jednu damu nikad ne pita – rekla je prijekorno.

- Aha. Onda dobro – rekao je Stolnik jednostavno i nastavio ispunjavati svoj obrazac.

"Što mu sad znači taj onda dobro? Pa jel ga zanima koliko imam godina il ga ne zanima? Pa ne možeš
samo tak nekog nešto pitati i onda ništa, ne?" pomislila je Stela, a onda je odlučila da ne glumi damu i
da čovjeku lijepo odgovori na njegovo pitanje. "Uostalom, nije me pitao zašto si ne ugradim silikone, ili
zašto se farbam, ili kad sam zadnji put spavala s nekim frajerom, ne? Čovjeka sasvim normalno
zanima koliko netko s kim se je upoznao ima godina, ne? Hm, a koliko da mu kažem? Mama tvrdi da
izgledam barem pet godina mlađe. Doduše, ona isto tak kaže i da se ja ponašam kao klinka, ali to sad
nema veze. Reći ću mu dvadeset osam. Dvadeset osam za jednu ovakvu žensku kao što sam ja zvuči
skroz okej. Još uvijek imaš dvadeset, a odmah se skuži da više nisi tamo nekakva glupa klinka, ne? ...
Ali zašto da lažem, kad tipa to ionak ne zanima baš previše, barem koliko se da skužit iz priloženog,
ne?"

- Imam trideset jednu godinu – rekla je Stela jednostavno.

- Dobro – rekao je inspektor Stolnik, ne podižući glavu. I ništa više.

- Skoro trideset dvije.

- Dobro.

"Isuse, što mu sad pak znači taj dobro?!" pomislila je Stela sada već pomalo uvrijeđeno.
- A vi? – zacvrkutala je tada.

- Četrdeset – rekao je Stolnik. – Ravno.

"I što sad ja da kažem?" pomislila je Stela.

- Nije velika razlika, ne? – rekla je veselo.

- U svakom slučaju puno veća bi bila da je obratno – rekao je Stolnik.

***

"Ravna sam ko daska", pomislila je Stela frustrirano, okrećući se pred ogledalom u kupaonici, lijevi
profil, desni profil, lijevi profil, desni profil. "Dobro, daska je ipak malo ravnija", pomislila je zatim.
Lijevi profil, desni profil, lijevi profil, desni profil. "Dakle, ravna sam kao grbava daska", zaključila je
Stela. "Moja mama kaže da još ima vremena i da neke djevojke propupaju kasnije. Otkud joj samo
to propupaju? Pa nisu cure magnolije, ili cvijeće, ne? Možda je mama u pravu, ne tvrdim da nije, ali ja
sam prešla tridesetu i teško da sam još uvijek djevojka, mislim jesam, ali ne na način na koji to mama
doživljava. A što se kasnog pupanja tiče, sve sam više uvjerena da od toga neće biti ništa. To jest, ja
sam već propupala. Problem je u tome što u vrijeme mog pupanja valjda nije palo dovoljno kiše pa je
bila sušna sezona pa nije propupalo bogznašto." A onda je dohvatila svoj grudnjak i prekrila njime grbe
na dasci. "Da sam ja neka faca", pomislila je Stela, "dala bih Nobelovu nagradu ženi koja je izmislila
pušap grudnjake!"

***

A taj Stolnikov tik i nije bio neki naročiti tik, ni blizu nekim drugim tikovima Odjela za krvne delikte tipa
degeneričnog mrdanja glavom popraćenog kolutanjem očima, kakvog je posjedovao njegov kolega i
cimer Jura Stublić (ni u kakvoj vezi s našim poznatim rokerom istoga imena i prezimena), ili
neartikuliranog ali veoma glasnog uvlačenja sline Sljghljmnljg! koji je bio u vlasništvu Đure Sutlijaša
poligrafskog tehničara, ili rafalnog ispuštanja vjetrova od strane skladištara-oružara Janka Magdalenića
uzrokovanog Pavlovljevim uvjetnim refleksom svaki put kad bi se u njegovom čujnom polju izgovorile
riječi pauza ili gablec, a da se i ne spominje šampionski tik totalno nepredvidljivog padanja sa stolice i
nekontroliranog posrtanja po hodnicima kojim je bila obdarena tajnica načelnika Odjela Selma
Izmetović-Pupković, zbog toga ukrašena nadimkom Meteorka.

***

- Jel znaš da i frajeri imaju mengu? – upitala je Marina.

- Da?

- Da. Evo piše tu u Modernoj ženi. Samo ne piše na kaj im izlazi.

- Pa, nemaju baš neki izbor, ne?

- Možda na pupak – predložila je Marina.

- Ja mislim na usta – rekla je Stela. – Kao Matiši.

***

- A onaj Drljača... – oglasio se Stolnik.

- Tanjurača. Stevo Tanjurača – ispravi ga Stela.

- Da, taj. Izgleda mi kao onaj blentavi patuljak iz Snjeguljice i sedam patuljaka – rekao je Stolnik. –
Onaj, jedini bez brade.

- Sedam? – upitala je Stela.

- Što?

- Rekli ste Snjeguljica i sedam patuljaka?

- Da. I?

- Ništa ništa – odmahnula je Stela glavom.

***

Da je Stela neka velika faca učinila bi sljedeće:

1. nahranila gladnu dječicu u Africi

2. nahranila i njihove roditelje, jer ako bi oni ostali gladni otimali bi od djece

3. povećala si grudi (ali ne silikonima, nego nekakvim alternativnim putem, po mogućnosti prirodnim,
na primjer čarobnim štapićem kao u priči o Pepeljugi kad dobra vila poveća bundevu do veličine sasvim
udobne kočije, a miševe do veličine konja, što znači da bi se moglo, ne?)

4. zakonom bi zabranila sve kvizove i testove znanja po ženskim časopisima

5. imala bi frajera koji bi bio lud za njom (dobro, ne baš lud lud, jer Stela ne podnosi luđake koji npr.
uđu u tramvaj pa se deru da su psihički bolesnici i da im treba novac za lijekove. Ovaj lud-za-njom-
frajer morao bi u tom slučaju biti barem mutav)

***

Čemu uopće služe svi ti obrasci? – upitala je Stela.

- Za izvješća – odgovorio je Stolnik jednostavno.

- Kakva izvješća?

- Dnevna, tjedna, mjesečna, kvartalna, polugodišnja, godišnja – izdeklamirao je Stolnik.

- Ali kome su zabogamilog potrebne te hrpe papira?

- Ja ih prosljeđujem svom načelniku – rekao je Stolnik.

- A on?

- On ih prosljeđuje, pretpostavljam, svom načelniku.

- A on?

- Pomoćniku ministra, valjda.

- A on onda ministru?

- Vjerojatno.

- A ministar premijeru, a premijer predsjedniku države, a ovaj Ujedinjenim narodima, a tamo ih valjda
snimaju na diskove i pakiraju i šalju u svemir, nek se nađu pri ruci ak u ovu našu galaksiju kojim
slučajem navrate neki svemirci?!

- Vidiš ti to! Znači, moguće je da ovo moje drugo polugodišnje izvješće o utrošenom sitnom potrošnom
materijalu u Odsjeku istražnih postupaka Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, završi u
rukama nekog Marsovca. Hm! Nikada ranije nisam o tome razmišljao. Bio sam, naime, uvjeren, da sve
ove obrasce moj načelnik baca u koš, u onu plastičnu košaru koja mu se nalazi ispod stola. A sad se
najednom otvara mogućnost da ta moja sabrana djela svrše u nekoj drugoj galaksiji!

***

- Jel se sjećaš one tvoje novele iz božićnog broja Hrvatskog tjedna? – upitao ju je Matiša

- Naravno da se sjećam – odgovorila je Stela. – To je prva koju ste mi uopće objavili.

- E pa, ne znam zašto, al stiglo nam je kolektivno pismo od radnika Uljanika iz Splita, u kojem su te
nahvalili.

- Stvarno?!

- Je, i zamolili nas da objavimo jednu krimi-novelu koja se odigrava ko bajagi u njihovom
brodogradilištu.

- Ma da?

- E. Pa sam odmah pomislio, to će naša Stelica napisat. Ljepo će smislit nekakvo ubojstvo s kratkim
nožem ili s otrovnim kupusom, a mjesto radnje će bit brodogradilište iz Splita. A, šta kažeš?!

- Split je u Dalmaciji.

- Ma nemoj mi reć?! Pa?

- Ja ne znam njihov jezik.

- Čiji sad njihov?

- Splitski. Dalmatinski. Ne?

- A jel znaš barem hrvatski, ha?

- Znam.

- Pa, jebote, jel Split možda u Mađarskoj?! Nije! Jel Dalmacija još pod Italijom?! Nije! Jel su u
Hrvatskoj?! Jesu! Onda ne govorenjihovim jezikom, neg našim, jel tako?! Nije to srpski pa da se
razlikuje!

- Znam, al je ipak malo drukčiji, ne?

- Ma nije ništa drukčiji. Lako ćeš ti to. Napišeš sve normalno, a onda samo umetneš nekolko e i to ti je
to, razumiješ?

- E?

- E!

***

- Dvjesto dva – rekao je Stolnik.

- Matiša! – uzviknula je Stela veselo zapljeskavši.

- Tako je. Mrki medvjed. Razred?

- Sisavci!

- Red?

- Zvijeri. Grrrrrrr!

- A sad nešto što nećeš znati – rekao je Stolnik smijuljeći se.

- Spremna sam – Stela se bolje namjestila na trosjedu, kao da odgovara na pitanje od milijun kuna
pred Tarikom, s tim što joj je ovaj Tarik dok ju je ispitivao, masirao stopala.

- Dvjesto dvadeset dva! – ispalio je Stolnik.

- Hm.

- Znao sam da nećeš znati!

- Znam!

- Da čujem?

- Tvoj načelnik!

- Bravo!

***
- Srećko, a kak se zvao onaj jednooki?! – upitala je Stela.

Inspektor Stolnik je podigao glavu i naćulio uši. Stvarno je bio nalik psu. Uz izuzetak cigarete utaknute
u gubicu.

- Onaj s jednim okom?! Na čelu?! Po kojem su kasnije nazvali knjigu?!

- Hari Poter – izvalio je Stolnik rastrojeno.

- Ne, ne, ne. Ovaj je bio prije njega?

- Riđobradi.

- M-m. Mislim da je išlo na K.

- Kapetan Kuka?

- Ne, ovaj ima samo jedno K. Nekak kao... kao... Heraklo...

- Heraklo?

- Aha. Tak nekak.

- Heraklo je na H.

- Ma znam, al zvuči kao da je na K. Slušajte, Hera-Klo, ne? Tak se nakak i ovaj zvao, samo malo
drukčije. I živio je u pećini. I jeo je ljude. Uglavnom mornare. I to sirove. Sa crijevima! I sa svime
onim unutra!

- Kiklop.

"Kiklop! Tako je! Ona nosata i sisata i nogata kravetina Marina je jedan obični Kiklop!" pomislila je
Stela bijesno, a na glas je razdragano uzviknula: - Joj Srećko, kak ste vi pametniiiii! - A Srećkova se
stolica opasno zaljuljala.

***

- A jel znaš ti rukovat s ovim, ha? – upitao je Matiša predajući Steli mali digitalni snimač zvuka.

- S Japancem, mislite?

- E.

- Pa, stisnem gumb i to je to, ne? Za motanje naprijed-natrag, to jest ovamo-onamo, a ima i za
unutra-van, to kad se isprazni kazeta, ne?

- Jednostavno, jel da? Ko seks!

***
- Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

- Pa dobro, Stela, gdje si ti?! Već tjedan dana od tebe ni traga ni glasa! Već sam se ponado da si
postala duh.

- Šefe, napisala sam novu priču. Zapravo, kratki roman. U stvari, novelu. Pravi krimić.

- Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

- A?

- Napeticu.

- Da vidim... Tko je ubio Djeda Mraza?... Hm, naslov mi se ne čini tako loš, ali zašto bi netko uopće
ubijao Djeda Mraza?

- Zato što je ubojica htio biti Djed Mraz umjesto njega.

- Hm. I?

- I, što?

- Pa, tko je ubio Djeda Mraza?

- Nitko.

- Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

- Djed Mraz je živ.

- Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

- Zar ne čujete?

- Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

nema više