ANALIZA

Sonata za klavir br. 4 u Es-duru skladatelja W. A. Mozarta nastala je u vremenskom

razdoblju kada je rana verzija glasovira prvi put zamijenila čembalo. Takva promjena
donijela je važan napredak ne samo u načinu skladanja nego u samom shvaćanju i
doživljavanju glazbe. Sonata započinje polaganim lirskim prvim stavkom koji je izrazito
specifičan iz razloga što odudara od klasičnog raporeda stavaka ( brzi – polagani –
polagani – brzi). Prvi stavak sonate pisan je u sonatnom obliku te se sastoji od tri glavna
dijela: ekspozicije, provedbe i reprize. Ekspozicija prvog stavka (1.-15.) započinje u
osnovnom tonalitetu. Prva tema (1.-4.) iznosi se pjevnom i lirskom melodijom u gornjem
glasu koja je praćena harmonijskim funkcijama donjeg glasa. Jednostavnost, ali s druge
strane bogatstvo harmonije upotpunjuje melodioznost prve teme i naglašava
osjećajnost i nježnost prvog stavka. U prvoj temi skladatelj koristi kvintakorde i
sekstakorde glavnih i sporednih stupnjeva te njihove sekundarne dominante, a
autentičnom kadencom na kraju teme najavljuje dolazak novog dijela. Nakon iznošenja
prve teme slijedi most (4.-8.) karakterističan po albertinskom basu u donjem glasu.
Modulirajući most se razrađuje u osnovnom tonalitetu sve do trenutka modulacije (6.
takt, 3. doba). Kromatskom modulacijom (g b es, 6I u Es-duru – ges b es, 6IV u b-molu)
skladatelj iz osnovnog tonaliteta modulira u b-mol te polovičnom kadencom na
dominanti naznačava završetak mosta. Tijekom razrade mosta skladatelj koristi
kvintakorde i sekstakorde glavnih i sporednih stupnjeva te dominantni septakord, a
razigranost mosta naglašava trilerima u gornjem glasu. Druga tema (9.-15.) započinje
prvim stupnjem dominantnog tonaliteta (B-dur) rastavljenim toničkim trozvukom u
donjem glasu i razvijenom melodijom u gornjem glasu. Skladatelj koristi jednostavan i
razigran motiv u gornjem glasu kojeg ponavlja, razrađuje i varira sve do zaključnog dijela
ekspozicije. Pred kraj druge teme može se uočiti pojava albertinskog basa u donjem
glasu koja upućuje na povezanost s mostom. U drogoj temi može se uočiti korištenje
kvintakorda glavnih stupnjeva te kvartsekstakorda i septakorda petoga stupnja koji
kadenciraju u VI. stupanj ( varava kadenca) te naposlijetku u zaključni dio ekspozicije –
codettu. U codetti (13.-15.) se može uočiti motiv kojeg skladatelj razrađuje sitnim
notnim vrijednostima i kromatikom te naposlijetku autentičnom kadencom kojom
potvrđuje tonalitet (B-dur) čime završava ekspozicija. U završnom dijelu ekspozicije
skladatelj koristi sekstakorde i kvintakorde glavnih i sporednih stupnjeva, sekundarne
dominante te kvartsekstakorde. Nadalje, u sljedeći dio stavka ulazimo uzlaznim
rastavljenim tercama (15.) koje čine kratak uvod. Provedba (16.-26.) započinje u f-molu
karakterističnim motivom prve teme (16.), nakon čijeg izlaganja možemo primijetiti
korištenje elemenata mosta; šesnaestinke u gornjem glasu (18.) koje u sljedećem taktu
preuzima donji glas. U f-molu se zadržava vrlo kratko; već u 17. taktu skladatelj se vraća
u osnovni tonalitet dijatonskom modulacijom preko zajedničkog akorda (c es as/6III. u f
molu – c es as/ 6 IV u Es-duru). U nastavku provedbe mogu se uočiti šesnaestinske figure
(20.-21.) koje upućuju na korištenje tematskog materijala druge teme. Nadalje,
skladatelj također koristi elemente mosta ponovnim pojavljivanjem albertinskog basa uz
variranu melodiju gornjeg glasa (22.-26.) koji traje sve do jasne autentične kadence koja
potvrđuje osnovni tonalitet. Skladatelj je u provedbi ksekstaoristio bogatu i raznovrsnu
harmoniju; kvintakorde, sekstakorde, kvartsekstakorde, septakorde i sekundarne
dominante). Dolazimo do još jednog specifičnog dijela 1. stavka: repriza (27.-36.).
Skladatelj reprizu započinje drugom temom u osnovnom tonalitetu. Tema se provodi na
isti način kao u ekspoziciji.U drugoj polovici 33. takta se uočiti kratka šesnaestinska
figura koja uvodi u codu. Coda (34.-36.) započinje početnim elementom prve teme te se
razrađuje triolama u gornjem glasu koje vode prema kraju prvog stavka koji završava
savršenom autentičnom kadencom.
The 12 Variations in E flat major (H.XVII:3) were written before 1774 for harpsichord. As the theme
Haydn used the minuet from his string quartet Op.9, No.2 (H.III:20). Mozart loved this tune and its
harmonic sequence and used it in a slightly modified form and C time as the main theme of his piano
sonata in E flat major (K.282). These variations are written in a conventional manner, using two
clearly recognizable modes of variation: vocal (operatic) and instrumental. All repeat signs are
observed in this recording and, in accordance with tradition, the musical material is presented
differently the second time.