30.

FILOZOFIRANJE TOME AKVINSKOG

TOMA AKVINSKI poduzeo je najopsežniji sistematski pokušaj povezivanja aristotelizma i

kršćanske filozofije.Nemogućnost objedinjavanja nekog ARISTOTELOVA učenja s
kršćanskom dogmom vodilo je s crkvene strane do privremene zabrane određenih
ARISTOTELOVIH spisa i osude niza filozofskih teza.
Vjera i razum ne mogu proturječiti, jer oboje potječu od Boga. Stoga i teologija i filozofija
ne mogu doći do različitih istina.No, one se razlikuju u metodi: Filozofija polazi od stvorenih
stvari i dospijeva do Boga, a teologija počinje od Boga. Svemu stvorenome pripada
razlikovanje bitka i biti. Samo se u Bogu podudara njegov bitak s biti. Čovjek je
supstancijalna sveza duše (fo rma) i tijela (materija). Oni se ne mogu rastaviti, već tvore
jedinstvo supstancije čovjeka koji je tako uvijek označen duševnotjelesno. Iako duša može i
nakon smrti kao anima separata postojati odvojeno od tijela, iako je besmrtna, kao ljudskoj
duši treba joj tijelo za spoznavanje osjetnih opažanja.
TOMINA ontologija za ishodišnu točku uzima mnoštvo nama očitih bića (ens): kamenje,
životinje, ljude itd. Kod pitanja o principima koji leže u temelju bića u oči upada temeljna
razlika zbilje (actus; akt) i mogućnosti (potentia;potencija). Svemu što postoji pripada da
može biti ili također ne biti, tj. da je promjenljivo.Promatramo li neki neobrađeni kamen,on je
u mogućnosti postati kip, dok uzbilji nije kip.Ako ga kipar oblikuje, on je kip u zbilji,ali je još
uvijek u mogućnosti npr.raspasti se u prašinu.Ako su bića promjenljiva, postavlja se pitanje o
načelu njihova jedinstva, na temelju čega su oni u promjeni još uvijek to određeno biće, ta
supstancija. Ovaj princip jest forma.Ako je forma određenost, ona kao načelo upotpunjenja
treba nešto što se može odrediti. Sama neodređena, ali odrediva (može se formirati) jest
materija. Materija je i uzrok mnoštvenosti, jer se ista forma može pojaviti u različitim
individuima.
Među njegovim opsežnim djelima posebno valja spomenuti 'Sumu protiv pogana' i 'Sumu
teologije', kao i različita 'Questiones'.Oblik questija, koji se nalazi u 'Sumi teologije',slijedi
shemu disputa na sveučilištu:Za neko se pitanje iznose argumenti za ("pro") i protiv ("sed
contra") čemu slijedi vlastiti odgovor ("responsio").Zatim se s obzirom na odgovor istražuju
pojedinačni argumenti.

31. PHILOSOPHIA ANCILLA THEOLOGIAE

Pogrdni opis srednjovjekovne filozofije koji u prijevodu znači „FILOZOFIJA JE

SLUŠKINJA TEOLOGIJE“.

32.KARAKTER RENESANSNE FILOZOFIJE

Renesansa (franc. "preporod"') jest vrijeme prijelaza; propadajuća tradicija srednjega vijeka
susreće se s početkom formiranja novoga vijeka. Ona nije vrijeme velikih filozofskih sistema,
nego novoga eksperimentalnog usmjerenja koje istražuje mogućnosti. Novo filozofsko
osvješćenje treba gledati na pozadini kulturno-povijesnih preokreta, koji daju pravo da se
renesansa može označiti kao razdoblje izuma i otkrića. Dok se srednjovjekovni svijet
pokazivao zatvoren u svojemu hijerarhijskom poretku staleža i prevlasti Crkve, sada se
ostvaruje pokret prema dinamičnom društvu.
*Talijanska filozofija renesanse posebno je obilježena ponovnim otkrićem PLATONA i
PLOTINA, čije poznavanje u Italiju donosi grčki učenjak PLETHON, i COSIMOM
DE MEDICIJEM koji potiče novo osnivanje Platonove akademije u Firenci (1459.).
Najznačajniji predstavnici renesansnoga platonizma su MARSILIO FI CINO i PICO DELLA
MIRANDOLA.
33.RENESANSA U NAUCI I TEHNICI

Renesansa se može označiti kao razdoblje izuma i otkrića: Poboljšanje nautičke tehnike
(kompas) vodi do velikih putovanja i otkrića (KOLUMBO, VASCO DA GAMA), koji kao
posljedicu imaju europsku ekspanziju i time proširenje znanja o stranim zemljama i narodima.
KOPERNIK utemeljuje heliocentričnu sliku svijeta. GUTENBERGOV izum tiska s
pokretnim štampanim slovima omogućio je proširenje pisanoga mislenog blaga do sada
neviđenom količinom i brzinom. L. B. ALBERTI je otkrio princip perspektive u slikarstvu.
Razvoj trgovine i novčarstva vodi do socijalnih preokreta jednako kao i promjena ratne
tehnike koja je potkopala položaj viteškoga staleža.

34.POZICIJA I ZNAČAJ RACIONALISTIČKE FILOZOFIJE

Racionalizam (prije svega u Francuskoj i Njemačkoj): njegovi glavni predstavnici zastupaju

mogućnost spoznaje ustrojstva zbilje iz čistih principa mišljenja. Logički poredak svijeta
omogućuje njegovo deduktivno spoznavanje. Uzor je metoda matematike, koja zaključuje iz
malo sigurnih aksioma.Zbilja se sastoji od dviju (DESCARTES), jedne
(SPINOZA) ili mnogo (LEIBNIZ) supstancija,
a potpuno je uređena od Boga.

35.DUALISTIČKA FILOZOFIJA RENE DEKARTA

DESCARTES istražuje Ja koje mu izostaje iz sumnje i označuje ga kao res cogitans, tj. stvar
koja misli. U njoj se podudaraju "duh, odnosno duša, odnosno razum, odnosno um". Res
cogitans stoga je neka stvar, "koja sumnja, uviđa, tvrdi, niječe, želi, ne želi, koja slikovito
predočuje i osjeća". Njegova suprotnost je res extensa koja predstavlja izvanjski, tjelesni
svijet. Ove izvanjske stvari određene su prije svega protežnošću (lat. extensa = protegnuta) i
kretanjem, nadalje oblikom, veličinom, brojem, mjestom i vremenom. To su primarna
svojstva tijela. Ona su zatim racionalna, jer se mogu shvaćati kvantitativno i matematički.
Isto kao odgovor na ovo pitanje može proći...
Po Dekartu svet je podeljen na dve supstancije – misaonu res cogitans i prostiruću res extensa
(materijalnu) supstanciju. One mogu da postoje nezavisno jedna od druge.
Pod supstancijom Dekart podrazumeva ono što postoji tako, da za njegovo postojanje nije
potrebno ništa drugo, a pod atributima, bitna i opšta svojstva supstancija ili ono što na njoj
shvatamo kao nepromenljivo. Ali, među osobinama koje sačinjavaju neku stvar postoji jedna
osnovna i samo ona se naziva atributom, dok su sve ostale osobine samo modusi tog atributa,
tj. njegova stanja, pa dakle i stanja supstancije.
Njegov ” res cogitans”, međutim, ne predstavlja svest kao takvu, kao prosto mišljenje,
odnosno misaoni sadržaj, već refleksiju o tom mišljenju, znanje da mislim, spoznajnu
delatnost, to jest upravo samosvest. Ukoliko se svaka psihička radnja ili kompleks sadržaja
svesti naziva svešću ili mišljenjem, utoliko je samosvest , tj. “cogito”, refleksija o tom
mišljenju. Misaona supstancija sadrži sve ono čime se bavimo kad mislimo, ali takođe i
osećanja, htenja i maštu.
Prostiruća supstancija odlikuje se time da zauzima prostor, ima težinu i kreće se; u njoj takođe
deluju fizičke sile. Materija je poistovećena sa protežnošću, a to je kvantitativno jedino njeno
razumsko određenje, pa dakle i naučno određnje. Ali, pošto postojanje prostora ne može biti
samo realnost misli, jer bi misao onda mislila samo sebe, a spoznaja bi ostala bez svog
objekta spoznavanja, prostor postaje nešto po sebi postojeće, izvan mišljenja, on postaje
“protežna stvar” (res extensa), supstancija, apsolut, nešto potpuno odvojeno od subjekta
spoznaje. Dakle, prostor kao protežna stvar razlikuje se potpuno od stvari,
Ovakva slika sveta odgovarala je mehanici, nauci koja je tada bila u punom razvoju. Fizički
svet je trebalo da bude objašnjen jednostavnim i univerzalnim zakonima o kretanju čvrstih
tela, a ne bezbrojnim i različitim unutrašnjim formama koje je pretpostavljao Aristotel.

36. ODNOS RES COGITANS I RES EXTENSA?

PARALELIZAM – DUH(NEPROSTORNO, SLOBONO) [RES COGITANS]

– TIJELO(PROTEŽNOST, KVALITETA OBLIKA, MEHANIČKO,
DETERMINIRANO) [RES EXTENSA]

I poneka rečenica iz pitanja iznad...

37.COGITO ERGO SUM

Mislim, dakle jesam (latinski Cogito ergo sum) je izreka francuskoga filozofa René Descartesa koju je
objavio 1637. u djelu Rasprava o metodi.Ideja nije bila nova, jer ju je prije njega Sveti
Augustin (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis) ovjavio u svojem djelu De civitate Dei u obliku „Si
enim fallor, sum“ (Ako se varam, postojim).

38.ČETIRI METODOLOŠKA PRAVILA KOD DEKARTA

Glavne osobine svoje metode DESCARTES predstavlja u 'Raspravi o metodi ispravne
upotrebe uma'.
Prema tome vrijedi:
• Izbjegavajući sve predrasude, prihvatiti za
istinito samo ono što se da spoznati jasno
i odjelito ("clare et distincte percipere").
• Teškoće treba raščlaniti na onoliko dijelova
na koliko je god to moguće.
• Od najjednostavnijih predmeta "stupnjevito"
se uzdizati do složenijih.
• Nabrajanjem osigurati cjelovitost sistema
39. MONIZAM BARUHE DE SPINOZE

U Spinozinoj filozofiji preovladava monizam u shvatanju svijeta. Za Spinozu postoji samo

jedna supstanca: Bog ili priroda; ona je uzrok same sebe (causa sui). On je smatrao da su
pojedinačne, vidljive stvari, modusi supstance. Supstancija, i sama beskonačna, ima
beskonačno mnogo atributa, od kojih čovjek poznaje dva: protežnost (extensio) i mišljenje
(cogitatio). S atributima dolaze i modusi (načini, posebnosti) supstancije,
mnoštvenost naturae naturatae, to jest ukupnost izvanljudske i ljudske prirode. Radi ovog
njegovog učenja bio je prozvan, u isto vrijeme, "Najvećim jevrejem" i " Najvećim ateistom"
Supstancija, i sama beskonačna, ima beskonačno mnogo atributa, od kojih čovjek poznaje
dva: protežnost (extensio) i mišljenje (cogitatio). S atributima dolaze i modusi (načini,
posebnosti) supstancije, mnoštvenost naturae naturatae, to jest ukupnost izvanljudske i
ljudske prirode.

40.DEUS SIVE NATURA

„BOG ILI PRIRODA“ su riječi Baruha de Spinoze.Spinoza smatra da je bog priroda i da je

priroda bog.