Hrvatska dječja knjiga dvadesetog stoljeća prava je riznica mitoloških likova, a njihova

staništa u prozi nalazimo u vrstovnom rasponu od kratke fantastične priče, od romana bajke.

U Hrvatskoj su pojavi Priča iz davnine prethodila sjajna ostvarenja umjetničke bajke

Postolar i vrag A. Šenoe, te Halugica V. Nazora.
Kako je svojim jezikom i stilom Ivana Brlić Mažuranić postavila vrlo visok uzor
umjetničkoj bajci, tako je, između ostalog i gradnjom svojih mitoloških likova, započela
a) klasičnu liniju umjetničke bajke u kojoj mitološki likovi od svojih dotad poznatih
pozicija kreću u novi život u umjetničkoj bajci, zadržavajući svoje već poznate osobine i
gradeći nove.
Ova je struja vitalna do dana današnjeg, a predstavnici su joj s jedne straneVladimir
Nazor, Snježana Grković-Janović, uz Anicu Gjerek i Maju Gjerek-Lovreković, te dijelom
Želimir Hercigonja, kao predstavnici kršćansko mističnog smjera, a Ivana Brlić-Mažuranić,
Zvjezdana Odobašić, Ante Zaninović kao predstavnici mitičnog smjera fantastične podvrste.
b) fantastika naive (ruralna fantastika) u kojoj su likovi direktno iz narodne priče
pribilježeni i uneseni u sasvim autorsku fikciju pripovjednog teksta, s minimalnim
izmjenama.Tipični njeni predstavnici u dječjoj knjizi su Ivan Ićan Ramljak, Dubravko
Horvatić i Čedo Prica (koji kao predložak uzimaju legendu), a nešto drugačiji su Nada Iveljić
i Ljudevit Bauer.
c) Razlikujemo i način pojavljivanja mitoloških likova koji bih nazvala
"dotjeranom" narodnom bajkom, a primjere za nju naći ćemo u Vladimira Nazora, Verke
Škurle-Ilijić i Luka Paljetka.
d) Posebna je i nit bajkovitosti Jože Horvata s mitološkim bićima i morskom
fantastikom egzotičnih krajeva
e) Poetsko-refleksivna fantastika - redstavnici su joj Luko Paljetak, Damir Miloš,
Sanja Lovrenčić, Truda Stamać. Iskazuju slobodnu i maštovitu metamorfozu njihove
mitoloških likova.
f) Na koncu, možemo razlikovati i urbanu fantastiku u kojoj su mitološki likovi na
različite načine prilagođeni gradskoj sredini. Stvaraju je Sunčana Škrinjarić, Tihomir Horvat,
a u ovu skupinu uključila bih i priče Daniela Načinovića i Pere Kvesića, te Josipa Sanka
Rabara.
Naravno, teško da možemo navedene autore ograničiti samo na jednu od ovih
kategorija. Sunčana Škrinjarić, primjerice, jednako pripada i poetsko-refleksivnoj fantastici, a
majka i kći Gjerek-Lovreković i Sanja Lovrenčić također i urbanoj fantastici.

1
 Individualne autorske pristupe mitološkim bićima pružaju sljedeća prozna djela za
djecu u Hrvatskoj: Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Striborovim stazama Snježane
Grković-Janović, Waitapu Jože Horvata, Burrra Daniela Načinovića, Marijana u ruži
vjetrova Sunčane Škrinjarić, Zemljina dječica Nade Iveljić, Priče iz male sobe Luka Paljetka,
Bijeli dimnjačar, Maje Gjerek i Anice Gjerek-Lovreković, Kapi Trude Stamać, Priča o Zorku
Bistrozorkom i o Sreći Ivane Brlić-Mažuranić, Suza i radost didova Ivana Ićana Ramljaka,
Čudesna krljušt Zvjezdane Odobašić, Veli Jože Vladimira Nazora, Grički top Dubravka
Horvatića, Vodenica sokolica Nade Iveljić, Trinajstić, Minji, Pedaljmuža Lakatbrade
Vladimira Nazora, Zgode maloga patuljka Palčića Ljube Brgića, Da vam pričam Verke
Škurle Ilijić, Vila Velebita Tihomira Horvata, Gesak Ante Zaninovića, Bajkovnica Želimira
Hercigonje, Šestinski kišobran i Vodenica sokolica Nade Iveljić, Esperel, grad malih čuda
Sanje Lovrenčić, Glava u torbi Ivana Ićana Ramljaka, Patuljci Josipa Sanka Rabara,
Halugica Vladimira Nazora, Srebrnasta nit snova Želimira Hercigonje, Glava u torbi Ivana
Ićana Ramljaka, Čuvarice novih krovova Nade Iveljić, Crna kraljica Čede Price, Grički top
Dubravka Horvatića, Parnjača Colombina Ljudevita Bauera, Snježni Kralj Damira Miloša,
Veli Jože Vladimira Nazora, Gesak Ante Zaninovića, Bijeli klaun Damira Miloša, Kaktus
bajke Sunčane Škrinjarić, Nikad ne vjeruj zmaju: kad otvori usta, ili riga vatru, ili laže
Zvjezdane Odobašić, Sreća tužnog zmaja Pere Kvesića.
Bogatstvo tema koje mitološka bića donose u svijet hrvatske dječje knjige isprepliće
se s provodnim motivima. Izdvojit ćemo i nekoliko takovih motiva: ekološka svijest (Morski
Kralj kao eko-čuvar podmorja u Striborovim stazama); položaj žena i njena uloga u obitelji
(ženski likovi u Waitapu); utjecaj cikličkih ritmova na ponašanje likova ( Mokoš i suncostajni
ciklus, Djedica Neumijka i zimski-proljetni mjeseci); zaboravljeni i rijetki zanati (lončarstvo,
kišobranarstvo uz likove Nade Iveljić); značenje duge (glasnik sudbonosnih događaja,
"stubište" za nebo), itd.
Mit je složena stvarnost, makar ga je Jolles uvrstio u jednostavne oblike, i životu
njegovih likova u umjetničkoj književnosti može se pristupiti s mnoštva perspektiva. Potrebno
je izdvojiti i nekoliko tematskih krugova koji se ponavljaju i imaju čvrste pozicije u
fantastičnoj prozi. Jedan od najvažnijih je krug cikličkih prirodnih mijena i ciklički
poredak svijeta. Malenom djetetu počelo svega je izmjena noći i dana, sna i jave. Živeći u
beskrajnoj sadašnjici, ono potvrđuje misao M. Eliadea: "Kao i obredi, i mitovi su beskrajni."
Djetetu su od sržnog značaja svakodnevni obiteljski obredi. Iz njih proizlaze, najprije
rudimentarno, a onda sve složenije, i svi drugi ciklusi: mijena godišnjih doba, pojavljivanja
nebeskih tijela, rađanja i umiranja, izmjena sreće i tuge... Kroz djetetovu mikrofokalizaciju

2
ostvaruju se svi ritmovi čovjeka i prirode. U književnom djelu ovaj zadatak ponijela su
mitološka bića.
Postoji čitav niz načina kako se suprotstaviti Zlu. Fizička suprotstavljanja su u manjini u
usporedbi s prenošenjem borbe iz planetarnih prostora u unutrašnji život likova, čime pisci
djeci pružaju perspektivu mirnih razrješenja sukoba i promišljenih poteza u srazu s
"nenavidnim" silama: zlu se možemo suprotstaviti vjernošću, ustrajnošću, sportskim
natjecanjem, žrtvom, dobrotom i naivnošću, domišljatošću, prevarom, trijeznošću i
razborom, ostvarenjem vlastite slobode, dobrom riječju i dobrom mišlju i dobrim djelom
uopće, skrbeći za obitelj, vjerom, čarobnim moćima, odricanjem, žrtvom...
Priče su i rezultat našeg nesvjesnog života, našega sna. Iznenađuje koliko su noć i smrt
fenomeni dječje knjige, i koliko ih oblikuje san (mašta, metamorfoze, nadnaravno). San
ponekad ima nemjerljivi utjecaj na stvarnost (primjerice, uzbudljivi i razgranati snovi
dječaka Kjella u Čudesnoj krljušti Zvjezdane Odobašić).
Mitološki likovi čine da san biva vitalnim dijelom ljudskoga života.
Neke od funkcija sna u hrvatskoj fantastičnoj prozi povezane su s raznolikim tretiranjem
fenomena smrti. Materijalizacija čudesnog (onozemaljskog) afirmira se često u snu, pa
smrt putem sna postaje prelazak u drugo fizičko stanje i mjesto susreta s dušama umrlih
predaka. San je tako i vizionarska mogućnost pogleda u drugi svijet, ili ishodište i mjesto
nastanka priče bez kojega mitološka bića nestaju (umiru) iz svijesti ljudi. Riječ je o
neprekinutom krugu, jer ovo nestajanje i opet nalazi san kao medij pojavljivanja i
istodobnog slanja poruka ljudskim likovima u priči. San je i prethodnica smrti, kad je riječ
o bolesti, a Kosjenka Ivane Brlić-Mažuranić pokazala nam je da smrt može biti gotovo
ugodna, zapravo priprema za bezbolni "ledeni san". Likovi u knjizi, dakle, šire granice koje
smrt može prijeći, a istodobno ona gubi svoju zastrašujuću dimenziju, već prema tome
kako svoj vijek završavaju likovi kao što su, primjerice, Iveljićkin Glinenko, Ramljakova
baba Pužava ili Posejdon Trude stamać. Spomenut ću da je i san izvor nastajanja priča
(Snohvatica u Snježane Grković-Janović i patuljak Boris u Želimira Hercigonje), a
ponekad i instrument "raskrinkavanja " čuda.
Mitološki likovi iznose priču iz realističnog okvira mijenjajući stvarnost. Tako i smrt
postaje metamorfoza, sinonim za zaborav, nestanak topline iz tijela, prelazak u drugo
fizičko stanje...
Složen je i raznolik utjecaj mjeseca povezan s mitološkim bićima jer on je i božanstvo, i
podanik, i čarobna "roditeljska"prirodna sila. S njime je povezana i noć kao najtajnovitiji
dio života usko povezan s mjesecom i njegovom nestalnošću. Utjecaj mjeseca na ljudske
osjećaje najviše se manifestira u ljubavi. On je pokretač plime i oseke koja spaja i razdvaja
dvije zvijezde, Wa i Tapu u djelu Jože Horvata, on je izvor čuda u vrijeme rađanja male
vile iz mjesečine Luke Paljetka, Zavelimskih vila Ićana Ramljaka (pa i Tolkienovih bijelih
zmajeva!). Mjesečarenje je tajna veza između čovjeka i neba u ponašanju Nazorove
Halugice, a mjesečeve "drevne mađije" mogu biti obrana od zlih bjesova u djelu Snježane
Grković-Janović i čarobna moć sadržana u kapicama malenih Domaćih. Natjecanje
Brlićkinih divova Valigore, Mokronoga i Zorka Bistrozorkog također je povezano s
mjesecom.
Pojedini tematski kompleksi više su svojstveni ili bogovima ili vilama – primjerice odnos
prema prirodi ili osamostaljenje i čežnja za vlastitim podrijetlom; drugi, kao što je važnost
priče, rada i igre pripadaju patuljcima. S pojedinom vrstom mitološkog bića neprestano
razlistavaju nove teme i obnavljaju one prethodne.

3
 Jedna važna konstanta potvrdila se u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća, a to je
postupna detabuizacija "škakljivih" tema koja se zbog nedovoljne prijevodne literature u
hrvatskoj dječjoj knjizi zbiva mnogo sporije negoli u nekim drugim nacionalnim dječjim
književnostima zapadnog europskog kruga, primjerice francuskoj, engleskoj ili njemačkoj.
Još uvijek postoje mišljenja kako je smrt tabu tema u knjizi za djecu i mladež, 6 ali to ipak
nije istina. Na spomenutu problematiku (detabuizacije tema, op. a.) veoma se nadovezuje
shvaćanje koncepta djetinjstva i mladosti, etike a i pitanje cenzure i autocenzure.
(...)Stručnjaci tvrde, da još uvijek postoje dva tabua, a to su religija i politika. (...) Granice
suvremene proze za tinejdžere danas su sasvim izbrisane. Također su često izbrisane i
granice između književnosti za mlade i odrasle. (...) Prema tome, nema više tajni." 7 U našoj
dječjoj knjizi mitološki likovi nose proces detabuizacije tematike, i to na različitim
planovima: funkcija tijela, erotike, politike, strahova, omalovažavanja klasičnog pojma
dobrote, tjelesnih nedostataka, Domovinskog rata.
Kad Joža Horvat spominje dojke boginje Hine u djelu Waitapu, Zvjezdana Odobašić porod
patuljčice Maeg u Čudesnoj krljušti , a Ante Zaninović vilu Zintrilu koja nosi u trbuhu
ljudsko čedo u romanu Gesak, onda je to tek stidljivi uvod u uzbudljiv razvoj mitoloških
likova koji će se nastaviti s buđenjem zmaja u fantastičnoj prozi. Detabuizacija će biti
upletena u proces demistifikacije stravičnog. Više nego na druga mitološka bića svjetska
društvena i povijesna zbivanja odrazila su se na razvoj zmajeva u literaturi. Danas opstoje i
zao i dobar zmaj, kao i onaj kojega ne bismo mogli prikloniti niti jednoj od ovih oštro
odvojenih strana (u liku Strašnoga Zmaja Damira Miloša strašna strana "gubi trku" u
odnosu na onu dobru). Zmajevi su ukinuli zabranjene tjelesne zone, bore se s fizičkim
nedostacima, nositelji su političke destruktivnosti, igraju se pojmovima dobra i zla. U tom
smislu ljudi su također ambivalentna bića. Bit će da je prije u ovoj činjenici razlog
promjene zmajeva u dječjoj knjizi iz čudovišta u dobrodušnog prijatelja, negoli u
"degradaciji ratobornosti" nakon drugoga svjetskog rata. Jer, sva svjetska zbivanja nisu
toliko utjecajna na dječju dušu koliko današnja osviještenost djece (izmijenjeni pristup
odgoju i naobrazbi, multimedijalizacja društva) i promjena djetetovog statusa u očima
odraslih.11 Zmajevi sve češće prikazuju moć sile zla koja je dio nas samih. Moramo dobro
66
"Smrt je u dječjoj književnosti i u književnosti za mladež još uvijek tabuizirana tema ali tabu nisu
svi njezini oblici. Na primjer, bajka bi izgubila svoju shemu da ne postoji kažnjavanje smrću za
negativne likove. U realističnoj prozi u većoj je mjeri prikazana kao nešto strašno čemu nitko od nas
ne može pobjeći. U dječjoj je književnosti smrt prisutna najviše u fantastičnoj prozi, dalje u
književnosti za mladež najčešće u realističnoj prozi." Dragica Haramija, Smrt u prozi za djecu i
mladež, referat sa Stručnog skupa TABU TEME U KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I MLADEŽ,
održanog 26. travnja 2001. u Hrvatskom centru za dječju knjigu.
Iako autorica ustvrđuje da je smrt tabu, ipak navodi mnoštvo problematizacija smrti u dječjoj knjizi.
Meni se čini da su svi njeni oblici već problematizirani i da riječ o temi koja u literaturi ima uglavnom
sve svoje oblike.
77
Sarja Lavrenčić Vrabec, Bol odrastanja: droge, seks i ... , referat sa Stručnog skupa TABU TEME U
KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I MLADEŽ, održanog 26. travnja 2001. u Hrvatskom centru za dječju
knjigu.
1111
Ruše se svi tabui : 1970. Judi Blume će pisati o djevojčici Margaret koja uvečer moli Boga da joj
podari menstruaciju, jer je imaju već sve djevojčice u njenom razredu, pa se u tu svrhu bavi
tjelovježbom, vježba stavljanje higijenskih uložaka i sl. – God, It's me, Margareth; jednako tako će
svijet obići i njena knjiga o dječaku koji ne zna kako bi objasnio pojavu vlastite jutarnje erekcije, a
nitko ne želi otvoreno se pred njim izjasniti o tome...Pisci, nadalje, unose sve ozbiljnije teme u knjige
namijenjene mladeži (droga, seksualni delikti, smrt, sida i druge bolesti). U nas je, primjerice,
prevedena knjiga o djevojčici koju seksualno iskorištava očuh, Napuklo srce Brigitte Blobel.
Problemske slikovnice, zapravo nova podvrsta ove dječje knjige, slikovnice su iz svakodnevnog
života, koje tretiraju probleme međuljudskih odnosa u obitelji i društvu viđene iz dječje perspektive.

4
 razmisliti kako ćemo se s njima nagoditi ili ih učiniti prijateljima. Pomalo je paradoksalno
da djeca danas susreću u literaturi zmajeve koji su toliko fizički maštoviti , a simboličniji
su i apstraktniji nego ikada.
SVOJSTVA MITOLOŠKIH BIĆA
Sva mitološka bića imaju vrlo snažan odnos spram prirode. S druge strane, njihovi
postupci preslikavaju postupke ljudi u svakodnevnici (brigu za dom, ishranu, ljubav, rad,
odgoj, umjetnost). Bogovi i božice poticajem su, uzrokom i čuvarima cikličkih obnavljanja
prirodnih ritmova, poznavatelji neba, voda, vegetacije i svekolikog kopna. Moć divova
sadržana je najviše u njihovoj snazi da se suprotstave prirodnim stihijama, a ponekad su
veličina i snaga divova i uzrokom nastanka određene konfiguracije tla ili razvedenosti
obale. Patuljci i duhovi su izvrsni poznavatelji podzemlja, baš kao i zmajevi koji poznaju
duboke spilje i tajne zakutke zemlje. Zato se često njihovi životni putevi ukrštaju (to biva
nezgodno ako je riječ o sklonostima kao što je protezanje na dijamantima ili čuvanje
čudesnih mačeva optočenih dragim kamenjem i zlatom – mislim na Zaninovićevog zmaja
Haruza i Tolkienovog Smauga, odnosno na patuljke Gesaka i Bilba Bagginsa). Ako su
patuljci podgorci, onda su zaštitnici bilja, voda i životinja. Patuljačke su i rude, dakle sve

"Odzvonilo je pričicama o pametnoj, dobroj i poslušnoj djeci koja žive sretna, uvijek u skladu i ljubavi
sa svojim plišanim medvjedićima, braćom, sestrama, roditeljima, djedama i bakama!Moderna
slikovnica u svijetu nastoji se približiti svakodnevnom, stvarnom životu i zato ne poznaje tabu teme.
Niti jedna životna situacija nije toliko neugodna ili neobična, a da se o njoj ne bi moglo progovoriti i
riječju i slikom. Tu možemo upoznati slikovnice o raznim vrstama dječje ljubomore (Moj tata, samo
moj; Naravno da mama voli više...),posesivnosti, straha od usamljenosti i neuzvraćene ljubavi.Rastava
roditelja, rastanak od mame ili tate,nova pomajka, smrt u obitelji - svakako su najbolnija dječja životna
iskustva, ali je ljekovito i dobro pronaći ih kao umjetnički oblikovani sadržaj i kavalitetnu
ilustraciju.Roditelji koji ne govore istinu svojoj djeci, koji ne ispunjavaju obećanja, koji nikada nemaju
vremena, vječno nezadovoljini i frustrirani pa njihovo dijete osjeća kako ne uspijeva zadovoljiti
roditeljeva očekivanja i ambicije (Kako opet izgledaš...) prepoznat će se u ovim slikovnicama , koje
ponekad i na blago ironični i humorističan način obračunavaju sa odraslima. U ovome smislu potpuno
novu ulogu ima i fantastično i bajkovito: "Slikovnica Potpuno novi popadonium priča je o ocu koji
sinu za rođendan kupuje čudovišno veliki (u stvarnom svijetu nepostojeći) duhaći instrument
popadonium kako bi se djetetovim umijećem mogao hvaliti pred gostima, tjerajući ga svaki dan na
dugotrajne vježbe. Dijete na kraju iz dna duše zamrzi instrument, a tada ga on naprosto proguta.
Zaprepašteni roditelji nožićem za otvaranje konzervi oslobađaju dijete i kupuju mu blok-flauticu
kakvu je ono oduvijek željelo.
Kako su u Europi u porastu saznanja o nasilju nad djecom - tako je tjelesno, mentalno i seksualno
zlostavljanje djece našlo svoje mjesto u knjizi za najmlađe, a tako i u fantastičnoj literaturi. Naravno,
obrada ovako osjetljivih tema traži krajnji oprez i promišljenost. Za ilustraciju poslužit će slikovnica
Obiteljski album njemačkog autora Deinerta. "Priča se događa u jednoj mišjoj obitelji u kojoj se mala
mišja djevojčica Mimi vrlo rado družila sa svojim velikim ujakom do trenutka kada on od nje počinje
zahtijevati neke “neobične” nježnosti (poput golicanja ušne školjke vrhom repa). Savladavši strah od
ujakove tvrdnje da će se obiteljski album - do kojeg joj je neobično stalo slomiti bude li povjerila
nekom “njihovu zajedničku” tajnu - Mimi se odlučuje sve ispričati mami, koja izrezuje ujakovu sliku
iz albuma i tako na simboličan način poništava ne samo ono ružno što se dogodilo, već negira i samu
činjenicu ujakovog postojanja i pripadanja obitelji. S obzirom na navedene primjere vidljivo je kako
dijete zauzima centralno mjesto u sveprisutnom europskom trendu antiautoritativnog odgoja - koji se
zalaže za dječju autonomiju, te slobodan rast, razvoj i puninu djetetove ličnosti. Stručnjaci misle da bi
dječji autori i ilustratori, posebno problemskih slikovnica, morali biti kompleksne osobe s
odgovornošću i kvalitetama umjetnika, pedagoga i terapeuta." Hela Čičko, Slikovnica, djetetova vrata
u život, Časopis Zrno
Također u dječje knjige useljavaju političke, ekonomske, kulturološke teme; pisci i djeca i izdavači
shvatili su da djeca trebaju svoje knjige za svaku životnu dob, posredstvom kojih mogu na primjeren i
ohrabrujući način saznati o svemu što ih okružuje.

5
podzemno bogatstvo. Njihov malen rast bio je pogodan da se u literaturi presele i u naselja
i gradove, pa su se prilagodili suvremenim uvjetima života bolje negoli druga mitološka
bića. Vodenjaci su osobito osjetljivi na ekološka zbivanja i onečišćenja voda, a sve
snažnija urbanizacija uvjetuje njihovo neminovno zbližavanje s djecom. Vilenjački rod
zapravo je s prirodom jedno, ali samo su ponekad u takvom stanju da su ljudima vidljivi.
Naročito su "interpretirani" kao svojevrsni oduhovljeni produkt šume (poglavito stabala).
Njihova neobična fizička stanja, više ili manje eterična, kao i "biljna osjećajnost" upravo su
posljedica tog biljnog podrijetla i sposobnosti prirode da metamorfozira u obilju koje
poznajemo samo površno. Tek kasnije će vile postati Evina skrivena djeca ili pali anđeli
koji nisu bili tako jako zločesti kao oni od kojih će nastati vragovi... Danas se pisci više
vole navraćati prvobitnom tumačenju podrijetla vilinskih bića, bliskijem ritmovima i
oblicima prirode (A. Zaninović), ali imamo i predstavnika izrazito kršćanskog smjera (Ž.
Horvat). Čak i neke pojedinačne osobine usko vežu vile i vilenjake s "roditeljicom"
šumom, kako fizičke tako i duhovne (šutljivost, poznavanje bilja). Zmajevi su pak
sjedinitelji četiri elementa: vatre, vode, zraka i zemlje. Njihova simbolična povezanost s
prirodnim resursima odrazila se i na fizičke osobine, kao i na njihova staništa.
Ova povezanost s ritmovima prirode SVOJSTVO je koje najuočljivije određuje
mitološke likove naše umjetničke proze za djecu i mladež. Uz njega, još i imenovanja
i čudesne moći (gdje su moći preobrazbe i posjedovanje čudesnih predmeta
najmarkantnije) nadopunjavaju njihov fizički izgled koji se kreće u rasponu od nekoliko
jezgrovitih naznaka do pravih "znanstvenih" spekulacija.
Ime može označavati fizičko svojstvo (Mokronog, Škiljo, Kljako, Ćoro, Buljo), može
biti radno određenje (Pec Ivo, Stric Opečić), može biti označnica mjesta pojavljivanja
mitološkog lika (vila Velebita) i načina pojavljivanja (imena Domaćih: Varnica, Ugarak,
Žarica,...). Ime je i duhovna sličica (vile Sviračica, Kao Dijete, Svilena), alegorija (div
Liberat), govori o podrijetlu( Stribor, Svarožić), ime je status, plemensko i radno određenje
(Maeg Zlatorijeka, kći Yorde Vitostrijele i Araga Kamenzuba, iz obitelji Bakrokova,
učenica Velikog Meštra kovanja), a može biti i asocijativna poveznica dvaju područja
(Malik Tintilinić svojim imenom povezuje sjeverni Jadran i primorje s južnim Jadranom i
primorjem).
Čudesne moći su trojnog karaktera: tjelesne (preobrazbe, posjedovanje čudotvornih
dijelova tijela i čudesnog dodira – Zora Djevica, Halugičina majka sirena, vila Velebita),
nevezane uz tjelesnost ( zmajeva moć nad snom, patuljačka kletva, ispunjavanje želja –
maciklić, Pec Ivo, te moć nad vremenom-vilenjaci i neki divovi) i u nekom od posrednih
oblika tjelesnosti (stvaranje čudesnih predmeta, telepatska energija-čarma).
U ravni svojstava (osobina) likova možemo prepoznati ona svojstva koja su "začeta" prije
pisanih svjedočanstava, ali su često evoluirala u umjetničkoj prozi. Uzmimo, primjerice
tjelesnu preobrazbu.
Preobrazbe mitoloških likova u hrvatskoj dječjoj knjizi najsloženija
komponenta njihove tjelesnosti, ali i duhovnog razvoja. S tjelesne strane, najčešće su
preobrazbe u neku životinju: srnu, vranu, vidru, orla, ribu, svinju, vuka, lisicu, sovu,
šišmiša, gavrana, kornjaču i sl.
Preobrazbe mogu biti tipizirane, kad su na nivou čuda (Mokoš, Sunčeva baka,
preobražava se u vidru, vila Wilhelmina u srnu), ili kad nisu tipizirane na nivou koji bih
nazvala slojevito čudo (Striborovo lice u nizu preobrazbi u romanu Snježane Grković-
Janović Striborovim stazama). Nadalje, preobrazbe jednog te istog mitološkog lika zbivaju
se na sinkronijskom stupnju kod jednoga pisca (bog vjetrova Eol u Sunčane Škrinjarić
nastanjen je u čak tri lika njezina romana Marijana u ruži vjetrova), ili dijakronijski, u više

6
pisaca u različitim vremenskim i književnim razdobljima (djedica Neumijka u djelima
Ivane Brlić-Mažuranić, Trude Stamać, Snježane Grković-Janović). Ovaj proces možemo
nazvati učvršćivanjem arhetipa kroz književni prostor, ali i kroz više ili manje konkretno,
povijesno vrijeme. Pri tome bi arhetip bio, analogno pojmovniku Northropa Fryea u
Arhetipskoj kritici, lik koji se u književnosti ponavlja dovoljno često da se može razaznati
kao element totalnog književnog iskustva. Rado bih u spomenuto iskustvo uključila i
multimedije, jer su oni danas prvi "raspršivači" i produktivne i negativne razaznatljivosti
mitoloških bića u dječjem svijetu.
Razlistavanje (učrvšćivanje) arhetipa vrlo je slojevito i može teći, prvo, unutar
kompetencijskih granica mitološkog svijeta, pa nalazimo Stribora u romanu Striborove
staze kako šalje vilenjake vjetra u pomoć ljudskim likovima poput pravog slavenskog boga
vjetra, a igra preobrazbi njegova lica iscrpljuje se unutar njegove zadaće suca, čuvara
dobrote i gospodara vremena. Sunčana Škrinjarić je u romanu Marijana u ruži vjetrova
ostvarila u toj perspektivi specifično trojstvo "razlistavanja" grčkog boga vjetrova Eola,
kako slijedi: božanstvo – polubožanstvo više priklonjeno zemaljskom svijetu – čovjek s
nekim karakteristikama božanstva. Tako se Eol "rastače" kao biće arhetipskog značaja
sinkronijski – čak tri lika u istom romanu nose njegove karakteristike, a ova nadahnuta igra
čudesnim svjetovima metamorfozira do snage apsolutnog, do raspršujućih sila. Te čudne
sile, doduše, gube svoju konkretnu moć u "rukama" realne provjerljivosti, ali tim snažnije
ostavljaju odjeka u osjećanjima i razmišljanju (uopće, životu) sasma realnih likova koji se s
njima sastaju. Preobrazba u Škrinjarićkinim likovima se tako razlistava u stupnjevima:
duhovna - individualizacija i humanizacija božanstva kroz likove , ali i fizička -
"uvlačenjem" božanstva u ljudsku "kožu". Ova posljednja je u dječjoj knjizi vidljivija, jer
mitološka bića počinju razmišljati kao ljudi, ponašati se poput njih, čak i "boluju" od
ljudskih poroka i slabosti.
Razlistavanje (učvršćivanje) arhetipa može se prepoznati i izvan zadanih kompetencijskih
granica nekog lika. Dobar primjer nalazimo u liku diva Zorka Bistrozorkog Ivane Brlić-
Mažuranić, gdje mitološko biće, da bi ostvarilo bliskost s čovjekom, žrtvuje ono što iz
divovske perpektive izgleda najvrjednije – fizičku veličinu i snagu, koje su duboko
povezane sa Zorkovom dugovječnošću. Čini to kako bi barem jednom osjetio ono što iz
divovske perspektive izgleda nedostižno, apsolutnu i nepomućenu sreću. Sreću je
dostigao, ali povratka na staro nema, kao što niti vila Zintrila Ante Zaninovića s Mosor
planine ne može više živjeti dugo poput drugih vila kad jednom odluči roditi dijete
patuljku tulu. I u jednom i u drugom slučaju dijete je sreća za koju nije teško žrtvovati
besmrtnost, što svakako ne možemo nazvati uobičajenim postupcima mitološkog bića.
Još je nešto zanimljivo za ove likove: svojstvo koje neki od njih imaju na početku, može
biti iznevjereno na kraju . I Djedica Neumijko i Potjehov bijes stubokom se mijenjaju na
kraju Brlićkine bajke, što nije odlika likova poniklih u narodu.
Treba naglasiti da preobrazbe nisu ograničene samo na tjelesnost (dobra se vila u
Paljetkovoj Priči o dobroj vili preobražava u zlu vilu. Uopće, jasan je razvojni prijelaz u
dječjoj knjizi iz tretiranja pojedinačnog Zla (loše osobine nekoga lika, nevolja koja je
uzrokom gradacije napetosti i dr.) u formiranje svijesti o globalnom Zlu koje pritišće
suvremeno čovječanstvo (propadanje prirodnih bogatstava, dehumanizacija u urbanom
okruženju).
Dirk Hinrich Strunk vidi najveću vrijednost fantastičnog pripovijedanja u tome što ono
“ima vlastiti status produktivne inteligentne prakse”. U radu s naslovom Začarani čitatelj
hrvatske kratke proze sedamdesetih godina ističe kako su hrvatski fantastičari već
sedamdesetih godina 20. stoljeća razvili “strategije u igri s čitateljem”, štoviše da su ih

7
 enigmatizirali na različite načine.”Te strategije oduzimaju čitatelju tlo pod nogama čim
prione da tekst “priključi” poznatim značenjskim sistemima (..) što pojačava dojam bezdna
i osjećaj čitatelja da je uvučen u igru čija mu pravila ostaju uskraćena.” 1 Kako pisci to
postižu? Ili, kaže on, tako da jedan od likova postaje sve sjenovitiji, ili nude različita
motrišta koja odmah relativiziraju, ili nema konzistentnosti priče pa to uvlači čitatelja u
“misaone labirinte”. U knjizi namijenjenoj prvenstveno djeci ovakve igre nisu
preporučljive jer dijete mora u njoj naći čvrsto uporište s kojega će motriti zbivanja.
Međutim, postoje drugačiji načini kako mitološki likovi mogu na različite načine biti
okrenuti čitatelju i igrati se s njim. Oni nisu, zapravo, više drevni tipovi junaka već su u
skladu s novim temama i odnosima, zrcale suvremeno stanje čovjeka.
Ne treba zaboraviti da u knjizi napisanoj za djecu najčešće postoji prešutna pozicija
povjerenja između čitatelja i pozitivnog fantastičnog lika ( što isključuje bešćutnost,
nezainteresiranost i slične osobine negativnog predznaka kakve možemo naći u knjizi za
odrasle). Pojavljivanje irealnog bića za malenog je recipijenta jednako stvarna kao i
pojavljivanje čovjeka. Čak i u prozi u kojoj obraćanje čitatelju (apeliranje na njegovu
svijest) nije otvoreno, razvidan je određeni "pogled" likova prema čitatelju. Taj
“pogled”:odražava percepciju malenog djeteta – bez prošlosti i budućnosti ( likovi Sanje
Lovrenčić); uvjerava u realističku poziciju irealnog (zemljovidi, zaseban jezik, obiteljska
stabla Ante Zaninovića );
razvija sve vrste i nijanse međuljudskih odnosa - pogled na dijete ( Mokoš i Vrijeska
Ivane Brlić-Mažuranić i Snježane Grković-Janović), učenika (Stribor i Vrijeska), prijatelja
( Parana Ocean i Iteo Jože Horvata), kao i neprijatelja (Magloviti div i Ante Banov Ivana
Ićana Ramljaka); izriče idelogiju pisca, svjesno ili nesvjesno; detabuizira ( zmajevi prema
ljudima ); "otvara" priču kao poziv čitatelju da se u nju uključi ( Snježni Kralj Damira
Miloša); dijeli tajnu između dvoje realnih likova (baba Pužava I. I. Ramljaka spaja dječaka
i njegovu tetu u priči s naslovom Tonkina priča); očituje ljudske slabosti (Mokošin "loš
odgoj" vlastitog djeteta i narcisoidnost; nemoć boga Tikururua pred ženinim silništvom;
Neumijkova okrenutost sebi ); uperen je direktno u realne želje stvarnih likova ( bjesovi,
baba Pužava );
dijeli tajnu svog pojavljivanja sa spisateljicom, likom i čitateljem ( Malik Tintilinić ).
Osim tjelesnosti (paleta tjelesnosti kreće se od skromnih naznaka do umjetničkog uzleta u
Maštokraj koji vrvi sasvim konkretnim bićima), tjelesnosti koja metamorfozira, ponekad je
neranjiva, služi se čudotvornim dodirima, "čarmom" i raznolikim inovacijama u
izmišljanju čudotvornih predmeta, čarobne moći mitoloških bića podrazumijevaju i utjecaj
na ljudske snove i nebeske kazne (da ne spominjem "praznovjerice" kao što su uroci i
kletve, molim lijepo – u današnje vrijeme!). Ali zasigurno je najuzbudljivije posjedovanje
moći nad kategorijom vremena. Ona omogućava mitološkim bićima da posreduju
između različitih vrsta vremena (Stribor), da postaju dijelom određenog društveno-
povijesnog razdoblja (Minji-feudalizam), da povežu nekoliko generacija ljudi (Magloviti
div), da se na literarnu pozornicu donese ograničenost ljudskog vremena ("tri male
godinice" divovima Valigori i Mokronogu jesu tristo puta po tristo ljudskih godina!!)...
Uočimo li relaciju između mitoloških bića i kategorije vremena, postat će nam jasno koliko
ova bića imaju duboki korijen u ljudskoj potrebi za objašnjenjem svijeta i naše
osjećajnosti. Nije riječ samo o tome da mitološki likovi u knjizi za djecu i mladež imaju
nerijetko vlast nad fizičkom kategorijom vremena jer ga mogu "stezati" i "rastezati" po
volji, ili su njihove aktivnosti, zapravo, uzrokom ritmova ovoga svijeta, a oni čuvari
Besmrtnosti. Moć nad vremenom odraz je želje za prihvatljivim objašnjenjem trajanja na
1
Predgovor antologiji Guja u njedrima, ibid. str. LXXI.

8
 ovome svijetu. Zbog toga su pojmovi poput pamćenja i zaborava iznimno važni. "Postoji
razlika između pamćenja i sjećanja. Sjećanje je za one koji su jednom zaboravili" 2 Ljudsko
je pamćenje zapravo "otisak" dugovječnosti, ako hoćemo i besmrtnosti – poput opeke
"sretnjače" koju Iveljićkin duh obiteljske sreće Stric Opečić tajno obilježava svojim
dlanom dok je još svježe ispečena, kako bi ukućani na čijem dovratku se nalazi ta opeka
živjeli u blagostanju i sreći. " Ono što najviše približava ulogu književnosti ulozi
mitologije jest izlaženje iz povijesnog i osobnog vremena putem čitanja. Želja da se
pristupi drugim vremenskim ritmovima. To je i vid borbe protiv vremena, "ista nada da
ćemo se osloboditi tereta mrtvog vremena, vremena koje satire i ubija." 3 Dijete ne pojmi
vrijeme kao odrastao čovjek, ono u duhu postaje suvremenik mita ako su u priči prisutni
mitološki likovi, sve iz želje da shvati ono što se moglo dogoditi, da dođe u kontakt s
drugima, nepoznatima, i dijeli njihovu priču. Djetinji nagon za time jači je negoli kod
odraslih ljudi.
Jedna od najzanimljivijih razina kojom "govore" mitološka bića u hrvatskoj
dječjoj knjizi jest UTJECAJ MITOLOŠKIH LIKOVA NA KOMPOZICIJU DJELA.

2
Mircea Eliade, Mircea, Mit i zbilja, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str.108.
3
Ibid. str. 171.