Fascinacija

(Babić Ladislav)

Sjećam se dana kada sam prvi puta obratio pažnju na Njega. Rastreseno sam
gledao preda se, zadubljen u svoje misli, kad primjetih krajićkom oka da me netko
promatra. Bio sam još vrlo mlad, u puberteskim godinama punih unutarnjih
previranja koje se prema vani manifestiraju čas kao stidljivost, čas kao prenaglašeno
ispoljavanje samosvijesti. Mladost ne poznaje sredine, kreće se između ekstrema
oscilirajući među njima poput njihala zidnog sata. Stidljivo podigoh pogled ukrstivši
ga s očima koje me promatrahu. Bila je to ljubav na prvi pogled, mada sam vjerovao
da tako nešto postoji samo u petparačkim romanima ili filmovima B kategorije.
Uzajamno smo se proždirali očima, procjenjujući svaki detalj onog drugoga i smijem
reći – obojica bijasmo oduševljeni viđenim. Nikada nisam previše vjerovao da se
različitosti uzajamno privlače, kako su nas poučavali stariji, iskusniji, već
diplomirani na akademiji života prijatelji, a sada sam se uvjerio kako zaista bijahu u
krivu. Našao sam nešto o čemu sam maštao gotovo cijelog svojeg adolescentnog
života. Kažu, kada je Bog stvarao čovjeka, razljućen svojim neuspjelim pokušajem,
presjekao ga je jednim udarcem mača na dvije polovice koje se - prestrašene
Stvoriteljovom srdžbom - razbježaše na različite strane svijeta i odonda se
neprestano traže, kako bi se spojile i upotpunile u jednu cjelinu. Postale potpunim
čovjekom. Bio sam uvjeren kako sam i ja, nekim sretnim slučajem, već u rano doba
svog života našao svoju odbjeglu polovicu. Jedan pogled u Njegove oči, govorio mi
je kako smo sasvim identičnog mišljenja; od sada na dalje preostaje nam da kroz
život kročimo zajedno, upotpunjeni u jedinstvo savršenstva.

Nismo si prilazili, mada nas je neodoljivo vuklo no, istovremeno bijasmo

svijesni kako nas dijeli zid viši od svih klasnih, rasnih, vjerskih ili socijalnih zidova
ovoga svijeta. Zar je moguće da je Bog u svoje odbjegle polovice usadio sudbinsku
nemogućnost da se ponovno sastanu? Zar je taj Starac – tako Ga obično zamišljamo
– mogao biti toliko zlurad te spriječio djelu vlastitih ruku ponovno srastanje u
cjelinu, kako je i bio zamislio? Takve i slične misli motale su mi se po glavi, a
vjerujem i Njemu, dok smo se svakodnevno oči u oči promatrali ne skrivajući svoju
čežnju. Naravno da nikome – do danas, kada to bez trunke stida iznosim pred vas –
nisam govorio o svojoj ljubavi i svojoj bezgraničnoj zaljubljenosti. Bijaše to davno,
davno – još u vremena kada riječ gay niti nismo poznavali, a njen ekvivalent bijaše
predmet šala ili sprdanja, dok bi nedajbože realizirani oblik tog ekvivalenta
doživljavao sudbinu goru nego li današnji sudionici „parade ponosa i slave“ mogu i
zamisliti. Zato smo šutjeli prepuni uzajamne privlačnosti i istovremenog straha od
odbacivanja sa strane društva i svojih najmilijih.

Ta žudnja i iščekivanje da se zid koji nije umjelo prijeći niti jedno od nas,
nekako sam od sebe sruši, trajalo je godinu – dvije; proteklo je od onda previše voda
da bih se mogao točno sjetiti, kad… Jednog dana, sred sata povijesti, kemije i li
fizike – tko li bi se toga još sjetio, a ionako nije važno za ovu pripovjest – osjetih
vreli pogled na svojem licu. Vrelina je dopirala iz susjednog od triju redova klupa
našeg gimnazijskog razreda. Podigoh oči, pogledi nam se sretoše i odjednom osjetih
kako podjednaka vrelina obahvaća i Nju. Da, to je bila Ona! Zar je mudri Starac ipak
rasjekao svoje djelo na više negoli dva dijela, prostruji mi kroz glavu dok sam gutao

1
njene oči i propuštao kroz uši riječi koje su dopirale s katedre? Ili sam se sam,
zaveden Njegovom pojavnošću, prepustio slijepilu vlastite duše, slijepilu koje
protumačih kao čežnju naših srdaca? Mojeg i Njegovog? Jer, sada sam znao – Ona je
ona, ona prava, a kao da su mi Njene oči netremično me motreći i počivajući na mom
licu to potvrđivale. Bože, kako li sam se samo prevario, otkucavalo mi je u dijelu
mozga zaduženom za razrješavanje gordijskih problema. Znao sam da je među nama
– Njim i sa mnom - sada zaista gotovo; našu uzajamnost razbio je jedan jedini, dugi,
netremični, plamteći djevojački pogled. No, ipak – kako ću Mu to reći, da je svršeno,
gotovo, finito, the end, za naš san o potpunosti i međusobnoj srođenosti – razmišljao
sam cijelim putem na povratku iz škole. Kako da Mu kažem, da Ga ne uvrijedim, da
ne obezvrijedim i bacim u prašinu tu višegodišnju vjernost koju mi je iskreno
uzvraćao? Nisam nalazio pravog odgovora sve dok se opet nismo sreli, oči u oči – ja
i On, moja prva iskrena ljubav, kojoj sad moram saopćiti da je ustvari krivotvorina, i
surogat mojih očekivanja. Promatrali smo se jedan dug i predug trenutak, i kao da
sam u njegovim očima vidio kako me je shvatio i – kao da osjeća isto prema meni
kao i je prema njemu. Ne znam, jeli me to razbijesnilo ili sam naprosto snagom
nabujale mladosti želio riješiti situaciju kojoj nisam bio dorastao, tek… Snažni
zamah desnice, u svom jadu, jaru, srdžbi, nelagodi i nemoći, uputih prema licu svog
platonskog ljubavnika, licu kome sam se do tada divio i obožavao ga. Kao, da je to
očekivao, nije si ni pomaknuo, ali zapazih podjednaki uzlet njegov ljevice prema
svome licu. I dok je razbijeno staklo kupaoničkog ogledala, uz zveket padalo na pod,
znao sam – da sam ubio svoju prvu ljubav u životu.