U članku pod naslovom „Kakva je moć književnosti i ima li ona veze sa
stvarnošću?” objavljenom na hrvatskom tportalu Korana Sedarević piše o odnosu društva i teksta, utjecaju okoline na spoznaju samih sebe i utjecaju književnosti na sve navedeno. Autorica članka ističe da književnost nije zrcalo stvarnosti i kao takva književnost ne mijenja svijet. Nismo sasvim u suglasnosti sa Koranom Sedarević. S kojim pravom se usuđujemo ustvrditi da književnosti ne mijenja svijet i ne zrcali stvarnosti?
Svaki pojedinac jedan je svijet. Svaki svijet je jedan pojedinac. Prisjetimo se
samo Goetheova Wertera i svetske boli s kojom se suosjećao gotovo svaki čovjek tog vremena. Ne zaboravimo na Emmu Bovary koja zbog čitanja romana odabire gotovo potpuno živjeti u mašti i biti zgrožena stvarnošću te ju tragično napustiti. Pisci inspiraciju za kreiranje likova pronalaze u stvarnosti tog vremena. Moramo se složiti sa autoricom članka da spoznaja vlastite esencije prizlazi iz spoznaje okoline i njenog utjecaja. Prikaz okoline autor koristi kako bi što jasnije prikazao karakter samog lika, a analogno s tim, na isti način, proučavanjem okoline jasnije ćemo spoznati sami sebe. Suprotno tvrdnji autorice koja kaže: „Književnost ne smatram zrcalom stvarnosi… „, moramo priznati da iako stvarnosti ponekad nije zorno prikazana, zamislimo to kao da je zrcalo zamagljeno, ono ipak prikazuje stvarnost. Uzmimo na primjer likove Balzacova romana Otac Goriot. Gotovo svakim likom obuzetim intimnim preokupacijama (Eugene se želi obogatiti i uspjeti u društvu, Goriota pak kćerke odbacuju jer su uspjele popeti se uz aristokratske stube) možemo si predočiti društvene prilike i društvenu stvarnost tog vremena. Nadalje, istina je da umjetnik stvarnost prikazuje na nov način. Kako sam Matoš kaže, sadržaj umjetnosti je isti, teme su internacionalne, no svaki pisac stvara, ili bi trebao stvarati, svoju izražajnu modifikaciju sadržaja, koja nam je nekad kao čitateljima uspješno približena,a nekad ne. Sam način na koji doživimo piščev izraz odredit će koliko će njegovo djelo utjecati na nas i koliko će nas promijeniti. Da bi pojedinac želio promijeniti svijet svojim radom, ne treba imati tu namjeru pišući svoje djelo. Uzmimo na primjer utjecaj europske književnosti na Dostojevskog i Ljermontova. Iako europski pisci nisu imali namjeru utjecati na druge, svog inovacija koje su donijeli, inovacija poput realistične metode stvaranja, to su postigli. „Ljudi su poput drveća u šumi; ni jedan botaničar neće se baviti svakom pojedinom brezom.”-govori nam jedan od glavnih likova,nihilist Bazarov, Turgenjeva romana Očevi i djeca. Da bi pisci pisali o ljudima, prikazivali jasno društevnu stvarnost i utjecali međusobno jedni na druge, ne moraju poznavati svakog čovjeka. Postoji nešto univerzalno u svakom čovjeku, a svaki pisac svojim će talentom za modificiranje izraza približiti društvu određenu promlematiku koja je uvijek aktualna, uvijek u novom ruhu i uvijek čini društvenu stvarnost.