POLITIČKO PREDSTAVLJANJE

1. HANNA PITKIN – 4 predstavljanja

Studija Hanne Pitkin iskazuje proturječnu prirodu predstavništva, te razlikuje 4 vrste
predstavljanja, a to su formalističko, deskriptivno, simboličko i supstantivno predstavljanje.
Formalističko predstavljanje – shvaća se kao postojanje formalnih obilježja tj. ovlasti
(od strane principala) i/ili odgovornosti (od strane agenta). Ovo predstavljanje podrazumijeva
da je neki predstavnik ovlašten od biračkog tijela da djeluje u skladu sa dobrom.
Suprotno formalističkom predstavljanju je supstantivne teorije (supstantivno
predstavljanje) koje se bave načinom na koji taj odnos djeluje. One mogu biti standing for ili
acting for nekoga, dok Pitkin ipak preferira acting for predstavljanje – predstavljanje u kojem
predstavnik odgovara željama svojih birača, dok se podrazumijeva da se želje birača i
predstavnika podudaraju. Podudaranje se ostvaruje na dva načina, a to su birači
(predstavljeni) daju predstavniku mandat jasno određujući ono što treba činiti, pa je
predstavnik (delegat) koji nema slobodu djelovanja, drugi način je da predstavnik dobije
mandat kako bi djelovao u interesu birača.
Simboličko predstavljanje - uključuje simbole za koje predstavljeni (birači) vjeruju da
ih predstavnik utjelovljuje, pa se u potpunosti temelji na stavovima i uvjerenjima
predstavljenih, a koji su izloženi mogućnosti manipulacije.
Deskriptivno predstavljanje - označava stupanj do kojeg predstavnik nalikuje na onog
koga predstavlja. -obuhvaća razmatranje predstavljanja žena, etničkih i rasnih manjina, a
osnovna mu je ideja da kandidat na izborima treba biti izabran da predstavlja etničke i rodne
okruge, a ne stanovništvo kao cjelinu. Ovo predstavljanje se također naziva i socijalnim jer
polazi od ideje da predstavničko tijelo mora biti što vjerniji odraz društva.- izabrano tijelo
treba biti reprezentativni uzorak birača prema bitnim obilježjima- okrug od 30 posto žena i 20
posto crnaca trebao bi imati 30 posto ženskih i 20 posto crnačkih predstavnika.
2. Bernard Manin prikazuje predstavničku vladavinu kao mješoviti politički poredak tj.
kao „demokratsku aristokraciju“, koja povezuje demokratske i aristokratske elemente
– demokratsku ideju da ljudi sami trebaju vladati s potrebom za korištenjem
nadmoćnih sposobnosti, volje za sudjelovanjem i političkim profesionalizmom
obuhvaćajući obične ljude i elitu. Manin također slijedi tradiciju koja liberalnu
demokraciju vidi kao spoj elitističke ideje vladanja sposobnih i demokratske ideje
participacije građana.
-liberalna ideja predstavništva Počinje sa Hobbsom i J.S. Millom
3. Hobbes kreće sa idejom predstavljanja kao simboliziranja nekoga ili nečega.
Predstavnik je onaj čije se riječi smatraju kao njegove osobne ili kao riječi koje
predstavljaju riječi nekog drugog.Kada se smatraju kao njegove osobne govorimo o
prirodnim fikcijama, a kada se smatraju da predstavlja tuđe riječi tada govorimo o
fiktivnim ili umjetnim osobama.
-Hobbes je tvrdio da su ljudi po prirodi toliko jednaki (u tjelesnim i duhovnim sposobnostima)
da nitko nema pravo za sebe zahtijevati neku dobrobit koju ne bi mogao zahtijevati i za
drugoga. - ugovor kojim ljudi stvaraju zajednicu ugovor jednakih osoba. Njine je uspostavljen
suveren kao osoba koja predstavlja sve njih, te ima neograničenu ovlast da čini sve kao da oni
čine, tim se ugovorom sudionici odriču svojih prava u koristi suverena.
Socijalne i političke pretpostavke njegove teorije ističu da je bit u potrebi izlaska iz strašnog
engleskog građanskog rata kao prirodnog stanja svih protiv svih. Rješenje je neograničena
moć suverena koji ljudima pruža ono najvažnije – sigurnost.
4. Burkeova – ideja predstavništva označuje vladanje, a parlament je najviša
zakonodavna vlast.- temeljna zamisao je osigurati kompetentno vodstvo kao nešto
rijetko i dragocjeno. Burkeov liberalizam je protudemokratski, gdje liberalizam
podrazumijeva slobodu kao odsutnosti izvanjske prinude nad pojedinčevom
djelatnošću, te njegove mogućnosti da potpuno i neograničeno raspolaže vlastitim
sposobnostima. Takva sloboda moguća je samo kod privatnog vlasništva, jer tko nema
vlasništvo,ne može se priznati nacionalnom osobom.
Glavna zadaća političkog predstavništva, zaštita je vlasništva jer i vlasništvo čini
temelj države. Može se jamčiti samo parlamentom koji sam počiva na načelu
vlasništva i predstavlja vlasništvo
*apsolutizam znači vladavinu „kraljevih prijatelja“, tj. vladanje pomoću korupcije i
dodjeljivanja privilegija, a rješenje je u mješovitoj vladavini uspostavljenoj na
ravnoteža triju tijela Krune, Doma lordova i Doma pučana. To su polazišta Burkeove
ideje političkog predstavništva kao vladavine prirodne aristokracije, političke elite
koja svojim podrijetlom i odgojem jamči kompetentno vodstvo.
-više klase su glavno skupljalište kolektivne mudrosti na kojoj počiva dobro zajednice.
Burke je predlagao ograničeno pravo glasa, kako bi jedna biračka elita izabrala najelitnije
upravljače.
Virtualno predstavništvo – ono u kojem postoji zajednica interesa, sklonost želja i osjećaja
između onih koji djeluju u ime neke skupine ljudi, iako te povjerenike oni stvarno nisu
izabrali. Virtualno pred. mora biti temeljeno na stvarnom predstavništvu i za njega su nužni
izbori, s tim da birači moraju biti predstavljeni u parlamentu, a izbori su jedini način davanja
ovlasti za predstavljanje predstavnicima.
-Neko predstavničko tijelo ne može beskrajno stajati protiv naroda i još se smatrati njegovim
predstavnikom, Burke je prvi moderni mislilac koji je pozitivno vrednovao političke stranke i
vidio njihovu značajnu ulogu u vladavini. -stranke kao skupinu ljudi udruženih radi
unaprjeđenja nacionalnih interesa zajedničkim naporima na nekom posebnom načelu u kome
su svi složni. Zato su Burkeove stranke – weberovske stranke uglednih ljudi – skupine
zastupnika povezanih zajedničkim mišljenjem i glasovanjem u parlamentu.
Liberalno predstavništvo temelji se na zamisli naroda kao skupine umnih pojedinaca koji su
sposobni izabrati kompetentno vodstvo i prenijeti na njih isključivu moć donošenja zakona
kao izraza općeg interesa, s tim da se interesi mogu otkriti kroz parlament i racionalnu
raspravu, što podrazumijeva stvarno predstavništvo.
5. Demokrat J.J.Rousseau u svom djelu Društveni ugovor odbacio je ideju političkog
predstavništva tvrdeći da u trenutku kada jedan narod sebi bira predstavnike,više nije
slobodan,više ne postoji.- znatno je utjecao na radikalno demokratsku tradiciju u kojoj
se političko predstavništvo shvaća kao pitanje što većeg identiteta predstavnika i
predstavljenih, te time započinje tradicija delegatskog predstavništva.
–u političkoj misli i shvaćanju postoji dualizam i proturječnost,-Rousseau je davao
neograničenu političku moć narodu, ali je svom institucionalnom idealu izborne aristokracije
posve ograničio realnu moć naroda. Njegova uloga je pasivna i negativna, a stvarna inicijativa
pripada izvršnoj vlasti kao aristokratskoj eliti.
Posve drugačiju interpretaciju dao je Richard Fralin, koji ističe da je ključni problem u
dvojbi oko sposobnosti običnih građana da obavljaju ulogu suverena.
Fralin kazuje kada narod izgubi moć donošenjem zakona, država umire i to se smatra kao
glavna analogija političkog i ljudskog tijela gdje je zakonodavna vlast srce države, izvršna
mozak što pokreće njezine dijelove, mozak se može paralizirati, a pojedinac još živi.
-Rousseau -narodna skupštine su političke institucije za obavljanje narodne suverenosti i
održavanje političkog tijela. Funkcija upravljanja povjerena je vladi.
-ključni argument protiv predstavništva – predstavništvo izaziva degeneraciju i kvarenje
političkog tijela,najveća opasnost za predstavnike je korupcija.
Odnos suverena i delegata razumije se kao neka vrsta ugovora između principala i agenta.-
narodna suverenost je čin volje, a volja se ne može predstavljati, ali se može delegirati. -bio
svjestan koliko je teško postići sklad između naroda i elite.
Delegatsko odlučivanje je oblik izravnog odlučivanja drugim sredstvima. Suveren mora biti
prisutan njegova se volja mora izravno očitovati, te u malim zajednicama to nije problem.
6. JS Mill ističe zaštitnu funkciju demokracije nadopunjava je sa odgojno-razvojnom
funkcijom koja čini novu teorije demokracije. Millova teorija predstavničke vladavine
ujedinjuje demokratsku ideju participacije građana, ali i liberalnu ideju vodstva
političke elite. Osnovni zadatak je pomiriti ta dva velika elementa o kojima ovisi
dobra vladavina.
-političke institucije nisu samo sredstvo zaštite interesa građana nego i sredstvo njihova
odgoja. Predstavnička vladavina ima djelotvoran mehanizam kontrole naroda nad
upravljačem i osigurava najbolje upravljanje društvom. -najbolji oblik vladavine onaj u kojem
se najvažniji položaji daju politički najsposobnijim građanima. Time se osigurava najbolje
upravljanje društvom, ali i štiti od neznanja i nesposobnosti većine.
Politička participacija zasnovana je na potrebi da vlada podjednako štiti interese svojih
građana i da im pruža jednake mogućnosti za razvoj njihove političke inteligencije i vrline.
Mill je ograničenja u izbornim pravima smatrao privremenim tj. isključuje se onaj tko prima
sirotinjsku potporu, tko ne plaća poreze,ne zna čitati i pisati, a to je opravdao neracionalnošću
pojedinca kojom je dokazana njegova nesposobnost da se brine o sebi i vodi umni život, dok
je tržište shvaćeno kao objektivni instrument vrednovanja.
-u dobroj vladavini svatko mora imati pravo glasa, ali svaki birač ne mora biti jednako
vrijedan. Sposobniji moraju imati dodatno pravo na glasove.
-Mill ima dva različita shvaćanja političkog predstavništva
1. shvaćanje predstavništva kao vladanja, a predstavničke skupštine kao zakonodavne
vlasti u državi
2. shvaćanje predstavništva kao sredstva postizanja identiteta interesa između naroda i
upravljača, a predstavničke skupštine kao zastupničkog tijela građana. Iz ta dva
shvaćanja slijede dvije različite koncepcije uloge predstavnika:
a) Povjerenička (starateljska) – predstavnik kao staratelj o općem interesu, te
sposobnost predstavnika da samostalno djeluje
b) Delegatska (izaslanička) – predstavnik kao delegat svojih birača, te participacija
birača tj. predstavljenih.
- element kompetentnog vodstva može biti posve uklonjen iz institucije predstavnika jer će
birači izabrati predstavnika na svoju sliku i priliku, a njihove zelje i stavovi bit će za njega
zakon. Jednako naglašava i značenje političke participacije, te odgovornost predstavnika
svojim biračima, te ističe da stavovi svakog predstavnika moraju biti unaprijed poznati
biračima i da mora opravdati i objasniti svaku promjenu mišljenja.
7. DELIBERATIVNA DEMOKRACIJA –
Od 90-ih godina 18. stoljeća sve se više nameće kao alternativa postojećem modelu političkog
odlučivanja. Zasniva se na ideji da politička odluka dobiva legitimitet jer je rezultat
konsenzusa postignut slobodnom i ravnopravnom deliberativnom procedurom temeljenu na
racionalnom diskursu.
-temelji se na ideji udruživanja slobodnih i jednakih građana koji u procesu sučeljavanja
argumenata dolaze do zajedničkih odluka pa u demokratskim uvjetima ostvaruju političku
volju i opravdanost svog udruženja. Proces je demokratski jer omogućava ravnopravnu
raspravu kojom se dolazi do kolektivnih odluka, ali i zbog toga jer predmet rasprave nisu
samo pojedinačna pitanja nego i demokratska pravila po kojima bi se rasprava trebala voditi.
-počiva na tome da se sva opredjeljenja i ciljevi mogu promijeniti, sloboda i jednakost
sudionika sastoje se u tome da se ispitaju razlozi vlastitih i tuđih opredjeljenja,a do
zajedničkih ciljeva dolazi se umnom raspravom o razlozima. Uzajamno poštovanje u
slobodnom razmišljanju i raspravi je polazište deliberativne demokracije.
8. JANE MANSBRIDGE – Preispitivanje predstavništva
Jane Mansbridge se u vise radova uhvatila preispitivanja teorije predstavnistva kako bi
pokusala izgraditi teorijski model za demokratskih sustav,za poboljsanje postojeceg stanja
predstavljenosti mnogih skupina, ponajprije zena te rasnih i etnickih manjina. U clanku
"Rethinking Representation" (2003) prepoznaje cetiri oblika predstavnistva u modernim
Europskim demokracijama:
Obećavajuće predstavništvo – predstavnici se vrednuju kroz obećanja koja su dali biračima
tijekom kampanje i koliko su ih se držali ili nisu. Prednost modela je delegatska verzija koja
neposredno izražava volju građana.
-jedan je od najvažniji načela utjecaja građana kroz svoje predstavnike na političke ishode.To
je tradicionalni model predstavnistva koji jako nalikuje raspravi Hane.

Predviđajuće predstavništvo – predstavnici se koncentriraju na ono što misle da će njihovi

birači nagraditi u sljedećim izborima. Tako predstavništvo izaziva odgovornost kao primarnu
aktivnost. Retrospektivno glasovanje–birač vrjednuje prošlo ponašanje predstavnika pri
odlučivanju kako će glasati na sljedećim izborima. -prenosi težište sa pojedinca na sustav, s
načina na koji predstavnik glasuje na način na koji komunicira.

Giroskopsko predstavništvo – predstavnici nastoje iznutra izvući vlastita iskustva, interese i

načela koje bi im pružila osnovu za djelovanje.-birači biraju predstavnike za koje očekuju da
će djelovati na način koji birač odobrava bez vanjskih poticaja,-predstavnici nisu odgovorni
biračima na tradicionalan način i djeluju isključivo radi unutarnjih razloga. U najužem modelu
giroskopskog predstavništva birači biraju osobu koja je posvećena nekom pojedinačnom
pitanju (legalizacija abortusa), a u najširem biraju osobu priznatog integriteta, posvećenu
javnom dobru.

Nadomjesno (surogatsko) predstavništvo – -zakonodavac predstavlja birače izvan svog

okruga, koji s njima nemaju izborni odnos, te zakonodavac predstavlja birače koji ga nisu
izabrali. Jedna verzija toga predstavništva je Burkeovo virtualno predstavništvo, dok se danas
taj model široko primjenjiva, pa neki predstavnici nastoje bit nadomjesni predstavnici za
različite nepredstavljene skupine. Osjećaj nadomjesne odgovornosti postaje snažniji kada
nadomjesni predstavnik dijeli iskustva s biračima koja većina predstavnika nema.
- sva 4 oblika predstavništva način su na koji demokratski građani mogu biti legitimno
predstavljeni u demokratskom sustavu, više se ne može zamišljati kao monolitan koncept.
9. MELISSA WILLIAMS – predstavljanje kao posredovanje
Williams ističe da predstavništvo treba razumjeti kao posredovanje, i prepoznaje 3 dimenzije
političkog života koje predstavnici trebaju posredovati, a to su :
1. Dinamika zakonodavnog odlučivanja
2. Prirodan odnos između zakonodavca i birača
3. Osnova za agregiranje građana u predstavljive birače
Polazeći od iskustva američkih žena da dobiju jednako građansko pravo, tvrdi da povijesno
zapostavljene skupine trebaju glas u zakonodavno odlučivanju, dok je povjerenje temelj
demokratske odgovornosti. Oslanjajući se na iskustvo Afroamerikanaca pokazuje obrasce
zanemarivanja Afroamerikanaca od strane bijelih građana koji njima daju dobre razloge za
nepovjerenje u predstavnike bijelih i same institucije.
Svoje razumijevanje predstavljanja kao posredovanja Williams raspoznaje 2 snopa.
1 snop – opisuje ideal pravičnog predstavništva kao rezultat slobodnih i otvorenih izbora u
kojima svaki građanin ima jednako vrijedan glasa
2 snop – je pluralizam interesnih skupina, koje opisuje kao organizaciju sudjelovanja
socijalnih interesa sa svrhom očuvanja pravičnog predstavništva.
Williams također kritizira tradicionalnu koncepciju liberalnog predstavništva zbog
propuštanja nepravde koju su iskusile marginalizirane skupine, kao i diskriminacije (rasne,
spolne, etničke) gdje je takvim skupinama onemogućen pristup političkom predstavljanju.
10. IRIS MARION YOUNG – predstavljanje socijalnih perspektiva
-ne vjeruje u izvanvremenska načela pravednosti, opće istine o ljudskoj prirodi i društvu te o
prirodi uma zbog čega i ne želi razvijati neku svoju novu teoriju pravednosti
-teorije pravednosti trebaju napustiti svoj temeljeni pojam raspodjele i koncentrirati se na
pojmove dominacije i ugnjetavanja. Kritizira postojeći ideal racionalnosti,koncept građanstva
ili građanske javnosti, te pojam ravnopravnosti koja se koristi u suvremenim teorijama
morala. Svoj stav stvara analizom i objašnjenjem ugnjetavanja u SAD-u: oslanja se na
iskustvo ljevičarskih društvenih pokreta 60-tih i 70-tih godina poput pokreta za zaštitu
okoliša, pokreta Afroamerikanaca, američkih Indijanaca, Amerikanaca meksičkog podrijetla,
feminističkog pokreta, pokreta osoba s poteškoćama,osoba treće dobi itd..koji ukazuju na
duboke institucionalne nepravde.
-zaključila je da mnoga, navodno osloboditeljska, filozofska stajališta pravednosti brane i
osnažuju institucije protiv interesa tih pokreta.
-nudi alternativu društvenih odnosa iznjedrenu interakcijom feminizma,marksizma, te teorija
participativne demokracije.
11. ANNA PHILLIPS – politička prisutnost
-unutar politike prisutnosti moguće je da pojedinac predstavlja različite perspektive koje su
prisutne u okviru jedne grupe. To zavisi od samoorganizacije relevantne skupine. Stvarna
važnost politike prisustva je u načinu na koji bi ona uticala na “transformaciju političkog
dnevnog reda” što bi podrazumijevalo davanje većeg prostora rodu, etnicitetu i rasi.
-u nekoliko svojih dijela govorila je o prednostima deskriptivnog predstavništva i svega onoga
što s njim nosi moderna demokracija.
-U zakonodavnim tijelima većine zapadnih demokratija pripadnici etničkih i rasnih manjina,
žene, siromašni, invalidi i drugi, su povijesno zapostavljene skuopine.Iz čega dolazi pitanje
da li je politički proces reprezentativan ako ne uspijeva odraziti tu raznolikost.
Koncepcije ljudskih prava trebaju svojim sadržajem obuhvatiti i grupna i individualna prava
kako bi manjine štitile od dominacije većine.
-rekonstruira ideju deskriptivnog predstavništva, te prikazuje da politička prisutnost
isključenih može biti nužna za razvijanje osjećaja ponosa i političkog statusa, a predstavnici
koji dijele socijalna obilježja svog okruga vjerojatno će biti bolji zastupnici.
-uvjeti nužni za primjenu političke prisutnosti?
Prvi uvjet (problem) politička prisutnost potrebna je samo za skupine s neprekidanom
povijesti ugnjetavanja, isključivanja i diskriminiranja,
Drugi uvjet je izbjegavanje esencijalizma. Interesi mogu biti proizvedeni bez bilo koje
implikacije da sve žene dijele iste interese. Također dominantni diskurs u suvremenom
feminizmu ističe razlike između žena gotovo kao i razlike između muškarca i žena.
Treći problem polazi od pitanja tko može govoriti za drugog ili u njegovo ime. Temeljna
premisa političke prisutnosti je da nitko ne može govoriti za članove druge skupine.
12. PREDSTAVNICI (dijotomija) IZMEĐU POVJERENIČKE I IZASLANIČKE
ULOGE
Dva puta kojim jedan izborni okrug može utjecati na glasačko ponašanje svog predstavnika
su: povjerenički model predstavništva – izborni je okrug mogao odabrati jednog člana
zakonodavnog tijela s istim gledištem,da sljedeći uvjerenja zakonodavnog tijela predstavlja
volju izbornog okruga.
Izaslanički model predstavništva – član zakonodavnog tijela slijedi vlastite percepcije,te
osigurava vezu između mišljenja izbornog okruga i zakon. glasačkog ponašanja.
13. IZBORI I predstavništvo
3 razloga-argumenta važnosti izbora
1. Široko dostupni mehanizmi demokratske participacije
2. Izravno se određuje sastav zakonodavne vlasti
3. Sredstvo su legitimiranja poretka
Najvažnija funkcija izbora je osiguravanje predstavništva – gdje su izbori jedino sredstvo
kojim se može prisiliti predstavnike da provode politiku s kojom su izabrani ili slijedi kazna
na sljedećim izborima.
Većinski izborima teži se uspostaviti parlamentarna većina jedne stranke ili koalicije kao
temelj učinkovite vlade, a to se postiže izborom kandidata koji dobiju relativnu ili apsolutnu
većinu. Takvi sustavi u pravilu nagrađuju velike stranke a kažnjavaju manje. Glavna im je
zamjerka nereprezentativnost,čime se ugrožava jednako izborno pravo.
Razmjerni izbori nastoje postići što točniji odnos između političkog predstavništva i
raspodjele glasova na stranke, gdje pogoduju više manjim stankama i tu se naglašava kriterij
pravednog predstavništva. Njihov cilj je da političko predstavništvo bude što točniji odraz
biračkog tijela. Glavna im je zamjerka što mogu proizvesti veliku parlamentarnu
fragmatiranost te tako izazvati nestabilnost sustava i slom demokratskog poretka.
 14. POLITIČKE STRANKE I POLITIČKO PREDSTAVNIŠTVO
Mill je stranke vidio kao izraz potrebe za održavanjem načela suprotnosti mišljenja u društvu i
politici, koje se zasnivaju na suprotnim načelima liberalizma i konzervativizma, ta načela
imaju crtu razgraničavanja gdje konzervativna stranka izražava interes privilegiranih klasa
koji su zadovoljni svojim položajem, dok liberalna stranka izražava interese ključnih klasa tj.
onih koji se osjećaju ugnjetavano,isključivano i podređeno.
Millove negativnosti vezane za stranku su :
1. Zanemarivanje političkog načela i pretvaranje svega u interese stranka
2. Stranački monopol koji ograničava izbor građana, sužava proces i guši političku
raznolikost
3. Onemogućuje izbor neovisnih javnih osoba
4. Gubi se smisao političke rasprave
5. Stranke postaju instrument tiranije većine
Nacionalna revolucija konflikti centra i periferije, Crkve i države
Industrijska revolucija sukobe između poljoprivrede i industrije, sela i grada, kapitala i rada.
Klaus von Beyme – 10 vrsta stranaka u zapadnim društvima
Konzervativne ,Liberalne ,Seljačke, Kršćanske , Komunističke , Fašističke, Regionalne
,Ekološke ,Te različite protestne stranke,Nove vrste stranaka .

Stranka kao nacionalni pokret nastala je 2 načina : parlamentarnim putem i

oblikovanjem odozdo tj. društva koji su do tada bili isključeni. Prvi način naziva se opća
shema nastanka političke stranke i sastoji se u povezivanju parlamentarnih grupa (zastupnici)
i izbornih odbora (građani) kako bi utjecali na izborni proces. Drugi način je izvan
parlamentarni gdje se stranke oblikuju kao instrumenti utjecaja različitih grupa, organizacija,
sindikata, udruženja i Crkve na politički život.

15. KONSOCIJACIJA DEMOKRACIJA – četiri karakteristike obilježavaju

konsocijacijsku demokraciju. Prvi i najvažniji element jest činjenica da je na vlasti
velika koalicija političkih vođa svih značajnih segmenata određenog pluralnog
društva. Postoji nekoliko različitih oblika takve vlasti naprimjer velikokoalicijska
vlada u parlamentarnom sistemu, veliki savjet ili odbor koji ima značajnu
savjetodavnu ulogu ili velika koalicija predsjednika i ostalih glavnih funckionara u
predsjedničkom sistemu. Preostala tri osnovna elementa su: međusobni veto ili
načelo većine istomišljenika koje služi kao dodatna zaštita vitalnih manjinskih
interesa, proporcionalnost kao osnovno mjerilo pri određivanju političke
zastupljenosti kod imenovanja državnih činovnika i raspodjeli javnih fondova te visok
stupanj samostalnosti svakog segmenta u odlučivanju o unutarnjim pitanjima.
VELIKA KOALICIJA
- Osnovno obilježje konsocijacijske demokracije, gdje se vođe zbližavaju.
- Ne moraju imati podršku većine (iako je uvijek imaju)
- Osigurava se velika i široka koalicija, da osiguraju pobjedu
- Pravilo nulte sume
- ograničava primjenu principa homogenim društvima i društvima koja iskazuju jaka
neprijateljstva.
- Princip veličine vrijedi kada sudionici u političkom procesu doživljavaju politiku kao
igru ili rat.
- Može se uvesti kao privremena mjera u rješavanju ozbiljnih domaćih i vanjskih kriza
VETO
- Predstavlja negativno pravilo manjine
- Sudjeluje u velikim koalicijama i pruža manjinskim grupama zaštitu
- Pruža potpunu garanciju političke zaštite svakom segementu
- Velika opasnost veta je da vodi tiraniji manjinu
- 3 razloga veta su : veto sve manjinske grupe imaju i mogu koristiti; raspolaganje
vetom kao oružjem koji daje osjećaj sigurnosti; pretjerana upotreba može dovesti do
zastoja.
- Može biti neslužbena i nepisana nagodba ili formalni zakon
PROPORCIONALNOST
- načelo -> gdje sve grupe utječu na neku odluku proporcionalno svojoj brojčanoj snazi
- osnovno mjerilo pri određivanju političke zastupljenosti kod imenovanja državnika i
podjele javnih fondova
- otklanja iz procesa donošenja odluka veliki broj problema
- proporcionalan raspored može se osigurati jedino pregovaranjem uz sudjelovanje svih
grupa
- ima dvije varijacije: namjerna prezastupljenost i paritet
AUTONOMIJA SEGMENTA
- Visok stupanj samostalnosti svakog segmenta u odlučivanju o unutarnjim pitanjima.
- Manjina je sama sebi vlast
- povećava pluralni značaj.
- Poseban oblik autonomije je federalizam
- postala je vrlo rasprostranjena u Nizozemskoj, Austriji i Belgiji na područjima
kulture, obrazovanja i komunikacija

16. Nedostaci konsocijacijske demokracije:

- Nekoliko njezinih karakteristika mogu dovesti do koleb]jivosti i neefikasnosti: (1) sporo
donošenje odluka. Mnogo se lakše sporazumjeti u maloj koaliciji gdje postoji manji raspon
političkih stavova nego u velikoj koaliciji koja pokriva cjelokupno pluralno društvo. (2)U
vetu leži opasnost da pri donošenju odluka može doći do potpunog zastoja. Stoga baš on
može dovesti do stagnacije i nestabilnosti koje se konsocijacijom nastoji izbjeci. (3) Pošto
proporcionalnost kao standard pri popunjavanju položaja u državnim službama daje
prednost pripadanju nekom segmentu, a ne individualnim zaslugama, to može biti nauštrab
efikasnosti administracije. (4) Autonomija segmenata ima cijenu u doslovnomu smislu te
riječi: zahtijeva umnožavanje broja vladinih i administrativnih jedinica i osnivanje
velikog broja posebnih ustanova za različite segmente.
17. 3 MODELA EUROPSKE DEMOKRACIJE
Delegirana demokracija–jedino nacionalna država može proizvesti vrstu povjerenja i
solidarnosti neophodnu za održavanje demokratske zajednice. Na osnovu dobro razvijenog
kolektivnog identiteta građani mogu sudjelovati u procesu formiranja stavova i donošenju
odluka.
EU se koncipira kao funkcionalan režim koji je ustanovljen radi rješavanja problema koje
države ne mogu. Uniji je dat mandat da djeluje u strogo određenim oblastima,a određene su
sposobnošću EU da ublaži i kompenzira opadajuću sposobnost nacionalne države da rješava
probleme u kontekstu globalizacije.
-države članice delegiraju svoja ovlaštenja Uniji i ta ovlaštenja mogu povući. Takvo
delegiranje može ići rame uz rame sa snažnom kontrolom koju nameće država članica kako bi
očuvala poziciju izvora legitimnosti EU.
Federalna demokracija –politička vlast proizlazi iz zakona koji je ustanovljen u ime naroda.
Legitimnost zakona proizlazi iz pretpostavke da ga je narod i njegovi predstavnici donijeli i
da je jednako obvezujući za svaki dio političkog poretka.
Politički integrirana zajednica može za sebe reći da je opravdana onda kada su doneseni
zakoni stupili na snagu na ispravan način, i kada su prava jednako važeća svima.
-podrazumijeva da EU ima institucionalizirana sredstva za pribavljanje direktne legitimacije i
da su ta sredstva pravno utemeljena. To se smatra osnovom solidarnosti nacionalnog, ali i
državnog blagostanja.
Ovaj model mora biti prilagođen da akomodira činjenicu da izgradnja države na nivou EU
kreće paralelno sa izgradnjom država članica. Odgovarajuća varijanta ovog modela bi bila
multinacionalna federalna europska država.
Kozmopolitska demokracija
-percipira demokraciju izvan matrice nacionalnih država. U globaliziranom svijetu,
nacionalne države pate od demokratskog deficita , obzirom da njihovi građani zavise od
odluka koje se donose izvan njihovih granica i kontrole.
EU je pribavila nadležnosti i mogućnosti koje imaju autoritativno upravljanje.
-takav poredak može osigurati pristanak preko niza "mekih" mehanizama, od svjetskog
moralnog konsenzusa u vezi sa zaštitom ljudskih prava.
-Ovaj model pretpostavlja da se demokratska legitimnost EU može zasnivati na unakrsnoj
javnoj raspravi, demokratskim procedurama za donošenje odluka na više nivoa i zaštiti
osnovnih prava kako bi se osigurala "autonomno" civilno društvo.
Objasni predstavničku ulogu parlamenta prema J.S.Millu (Washington)?

Po njemu parlament ne bi trebao predlagati konkretne odluke, već se samo s prijedlozima koje
formulira vlada usuglašavati ili ih odbacivati (npr proračun, porezi). Drugo, parlament treba
imati posve usko određena prava u izboru i imenovanju u odnosu na izvršnu vlast, koja se
svode na to da faktično odlučuje tko će biti premijer te da ima mogućnost njegova
smjenjivanja, što znači da odlučuje o vladi, ali ne o drugim državnim službenicima. Treće,
parlament nema pravo pripremati zakonske prijedloge niti ih mijenjati, već se njegova
funkcija svodi na izražavanje mišljenja o nekom zakonskom prijedlogu na njegovo
prihvaćanje ili odbijanje. Parlament ne predlaže odluke i zakonske prijedloge, već samo
izražava svoju volju njihovim prihvaćanjem ili odbacivanjem, a kontrolne ovlasti poglavito
ostvaruje provođenjem funkcije razmatranja.

DODATNA LITERATURA! VAŽNO!

Zbivanja do Francuske revolucije J.J.Rossuos
Tijekom 1790. dolazi do pripreme ustava, doneseni su akti – promijenjen je sustav vladanja u
Francuskoj. Doneseno je tada preko 3000 zakona. Umjesto dotadašnje promjene na provincije
i grofovije (srednjovjekovna podjela), sada se Francuska dijeli na departmane. Uvedena je
centralizirana podjela Francuske na 83 departmana (u njima se vlasti biraju). Ukinute su
unutrašnje carine, uvođenje jedinstvenog sustava mjera i vaga (vrijedi od 1795.), što je
otežavalo trgovinu. Ukinute su plemićke titule, odbačen je staleški sustav, ukinute su
cehovske korporacije u gradovima. Francuska je trebala postati jedna jedinstvena zemlja sa
snažnom centralnom vlašću.
Francuska se revolucija također obračunala s Katoličkom crkvom u Francuskoj. Vjerujući u
njezin dekadentni karakter, povezanost s državom i stoga posebne privilegije, Crkvu su
ateistički klevetnici proglasili jednim od glavnih neprijatelja naroda.
ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ DEMOKRACIJI
ŠTO JE TOCQUEVILLE TRAŽIO U AMERICI ?
V TOCQUEVILLE JE BURKE SREDINE 19. ST.; ON TEMELJNE VRLINE AMERIČKE
DEMOKRACIJE VIDI U NJENIM KONZERVATIVNIM PRINCIPIMA. USTVARI, U
AMERICI JE TAD PRIJE "DEMOKRACIJA" PRIRODNOG STANJA, NEGO DRŽAVNA
I PRAVNA DEMOKRACIJA. TOCQUEVILLE JE ZA AMERIKU POSTAJAO OD
ZNAČAJA TEK ZA PORASTA DEMOKRACIJE I SOCIJALNE PRAVDE; ODNOSNO, U
NJEMU SVOJ OSLON NALAZE KAKO POLITOLOZI TAKO POLITIČARI NEW-
CONSERVATIVISM-A. TOCQUEVILLE JE UTEMELJITELJ TOG NOVOG,
DEMOKRATSKOG KONZERVATIVIZMA, DAKLE ONOGA ŠTO POSTUPNO
POSTAJE ODREDNICA AMERIČKE ZBILJE NAKON NEW DEAL-A.
TOCQUEVILLEOV LIBERALIZAM JE OBLIK INTELEKTUALNE HIPOKRIZIJE
KOJOJ JE CILJ ISTAĆI NEGATIVNE OZNAKE DEMOKRACIJE, I SAMO NJIH I
NJENIH.

Liberalizam pripada modernom vremenu, a demokracija kao oblik vlasti TOCQUEVILLE

ideje. Opisno značenje pojma demokracije nije se promijenilo od antike, već se mijenjalo
njeno vrijednosno značenje i TOGILOVO iznošenje i shvaćanje demokracije.. Nije nastupila
promjena u nosiocu političke moći - narodu, već u opsegu u kojem narod vrši to svoje pravo.
Na ovom mjestu komparativnom analizom neposredne i predstavničke demokracije, togille
pokazuje njihove prednosti i nedostatke. Postepeno nas uvodi u središte zadane teme:
liberalizam i demokracija. Njihov odnos pretvara se u veoma složen problem odnosa slobode i
jednakosti. Taj problem pretpostavlja jednoznačan odgovor "koja sloboda i koja jednakost".
Vrlo kompliciranim, znalačkim izvođenjima togille dolazi do zaključka da daje jedini oblik
jednakosti koji nije samo kompatibilan sa slobodom, kako je shvaća liberalizam, već on i
zahtijeva jednakost u slobodi!

RIMSKI REPUBLIKANIZAM
-Stanovnici ranog grada rima su se također smatrali svetom zajednicom ljudi i bogova. Koji
su novim građanima pomagali da postanu ljudi i građani, te da se riješe kraljeva i kraljevske
aparature.
-oni su svoju ARETU prevodili kao VIRTU. Odnosno vrlinu.
Osnovno značenje imena Arete jeste “izvrsnost bilo koje vrste”. Stari Grci su imenom Arete
označavali osobu koja je moralna i posjeduje mnogo vještina odnosno onu osobu koja je
„oličenje vrline“.  
Arete se koristila za sve oblasti života,  i za obrazovanje i za znanje, pa se otud veoma često
kao sinonimi za ovaj izraz koriste i izrazi „Arete je znanje” ili „vrlina je znanje”.
Rimska republika je imala mnogo činitelja podjele vlasti koji se i danas mogu naći u mnogim
državnim uređenjima širom svijeta.
-U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati
svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza s gradovima i plemenima s
različitim pravima i privilegijama:
punopravni građani Rima (građani Rima, kolonija i već svrstanih plemena)

zajednice s rimskim građanskim pravima, ali bez prava odlučivanja

saveznici, koji su mogli zadržati svoje autonomije
-Republikanizam kao ideologija svoje korijene vuče iz antičke političke prakse utjelovljene u
grčkim polisima kao što je Atena, odnosno Rimskoj Republici. Pojava evropskih gradova-
država u srednjem vijeku mu daje novih zamah, da bi se u doba prosvjetiteljstva uobličila kao
reakcija na pojavu apsolutnih monarhija čije je uređenje bilo u sve većem raskoraku s
interesima građanstva i kapitalizma.
Republikanizam svoj najradikalniji oblik dobiva krajem 18. stoljeća, u vrijeme francuske
revolucije kada postaje gotovo nerazdvojan od ideologije liberalizma. Međutim, s
transformacijom dotadašnjih apsolutnih monarhija u ustavne, a kasnije i parlamentarne
monarhije gdje monarsi imaju uglavnom simboličku ulogu, nestaje neposrednih političkih
poticaja za republikanizam.
S druge strane, republikanizam počinju koristiti nove ideologije 19. stoljeća kao što su
nacionalizam, a nešto kasnije i socijalizam, pogotovo njegova struja koja će u 20. vijeku biti
poznata kao komunizam.
AMERIČKI USTAV (Američka stvar)
Američki rat za nezavisnost nije bio revolucija nit borba za Demokracije.
Thomas Jefferson bio je jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, glavni autor
Deklaracije o nezavisnosti (1776.) i treći Predsjednik SAD-a. Na početku Američke
revolucije, služio je u kontinentalnom kongresu predstavljajući državu Virginiju, a nakon toga
služio je i kao ratni guverner Virginije . Nakon što je rat okončan Jefferson je postao diplomat
u Parizu.
-Upravo on je bio ključna uloga u Američkom ustavu i zbivanjima koja će
okarakterizirati ustav i borbu za nezavisnost.
-Ključno promišljanje ustava oko kojeg su se i Rossuos i Fishher Ammes složili bilo je da:
*Društvo nije statična, završena činjenica. No promjene koje ono iziskuje ne mogu se izvoditi
iz apstraktnih teorija koje ne usvajaju dano stanje već ga u potpunosti negiraju. *
Bitno je napomenuti kako je Fisher Ammes jos prokomentirao zlobno demokraciju: da je
Monarhija kao prekrasan brod koji plovi ali kad udari u greben potone, a demokracija je
splav, nemože se prevrnuti nit potonuti ali su vam noge zato uvijek u vodi, i nikad niste
dovršeni!
Ustav određuje i načelo trodiobe vlasti u Sjedinjenim Državama: izvršnu vlast predstavlja
američki predsjednik, zakonodavnu Kongres, a sudsku Vrhovni sud. Američkim državama
povezanim u federaciju, Ustav ostavlja velike nadležnosti u građanskom, krivičnom i
proceduralnom pravu. Zbog kratkoće i jasnih odredbi američki Ustav građani rado čitaju, a i
često se pozivaju na njega kako bi obranili svoja prava.
Za razliku od Sjedinjenih Država, Velika Britanija jedna je od rijetkih država u svijetu koja
nema pisani ustav. Njezin temeljni zakon sastoji se od običajnog prava, sudskih interpretacija,
mišljenja uglednih pravnih autoriteta, pa čak i od srednjovjekovnih dokumenata poput
glasovite Magna Carte.
 
DEMOKRACIJA KOD GRKA
Atenska demokracija prvi je oblik demokratskog društva u zapadnom svijetu.
Staru Grčku mnogi povjesničari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka
kultura je izvršila snažan utjecaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim
dijelovima Europe. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku,
obrazovanje, filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, posebice tijekom renesanse
u zapadnoj Europi i ponovno tijekom procvata neoklasicizma tijekom 18. i 19. stoljeća u
Europi i objema Amerikama.
Razumjevanje PLATONA I ARISTOTELA prema pojmu DEMOKRACIJA!
(A. LIPHART)
- Aristotelovo shvaćanje pojma demokracije nije jednako modernom shvaćanju tog pojma.
Aristotel naime nema u vidu neki oblik zastupničkog prenošenja ovlasti tako da, kao u
modernim državama, svi istovremeno na posredan a samo neki na izravan način sudjeluju u
državnoj vlasti: on pretpostavlja da građani naizmjence vladaju jedan nad drugim, tako da je
svatko neko vrijeme vladar a neko vrijeme podanik.
Platonov argument protiv demokracije je izraz pravog Platonovog stava o demokratiji.
Arend Lijphar tvrdi da je Platon, kasnije u starosti izmenio svoje mišljenje o demokratiji i da
je to razlog zašto idealna država iz Zakona ima neku vrstu demokratskog uređenja. To je
zastarjelo shvačanje koje je bilo popularno među tumačima Platona u 19tom vjeku, po kome
se Platon u početku zalagao za vlast filozofa, da bi kasnije u starosti svoj stav promjenio u
podržavanje zakonom ograničene demokracije.