Ken Follett

NA KRILIMA ORLOVA

»OTOKAR KERŠOVANI«
1985

2
 Osobe
DALLAS
Ross Perot, predsjednik Upravnog odbora Electronic Data Systems Corporation,
Dallas, Texas.
Merv Stauffer, Perotova desna ruka.
T. J. Marquez, potpredsjednik EDS-a.
Tom Walter, financijski direktor EDS-a.
Mitch Hart, bivši predsjednik EDS-a, čovjek s dobrim vezama u vrhovima
Demokratske stranke.
Tom Luce, osnivač dalaške odvjetničke firme Hughes&Hill.
Bili Gayden, predsjednik Electronic Data Systems World Corporation, ogranka EDS-a.
Mort Meyerson, potpredsjednik EDS-a.

TEHERAN
Paul Chiapparone, glavni direktor, EDS Corporation Iran;
Ruthie Chiapparone, njegova supruga.
Bili Gaylord, Paulov zamjenik;
Emily Gaylord, Billova supruga.
Lloyd Briggs, čovjek broj 3 u EDS Iran.
Rich Gallagher, Paulov pomoćnik za administrativne poslove;
Cathy Gallagher, Richova supruga;
Buffy, njen pudl.
Paul Bucha, bivši glavni direktor EDS Corporation Iran, u posljednje vrijeme sa
sjedištem u Parizu.
Bob Young, glavni direktor EDS-a u Kuwaitu.
John Howell, odvjetnik u firmi Hughes & Hill.
Keane Taylor, direktor projekta Banka Omran.

ODRED
Pukovnik Artur D. ,,Bull“ Simons, zapovjednik.
Jay Coburn, njegov zamjenik.
Ron Davis, prvi napadač.
Ralph Boulware, sačmarica.
Joe Poche, vozač.
Glenn Jackson, vozač.
Patt Sculley, bočno osiguranje.
Jitn Schvvebach, bočno osiguranje i eksploziv.

IRANCI
Abolhasan, zamjenik Lloyda Briggsa i najviši funkcioner među Irancima.
Majid, pomoćnik Jaya Coburna;
Fara, Majidova kći.
Rašid

3
Seijid sisteminţenjeri na obuci.
„Motociklist"
Gholam, sluţbenik kod Jaya Coburna zaduţen za personalna pitanja i nabavke.
Hosain Dadgar, istraţni sudac.

AMERIČKA AMBASADA
William Sullivan, ambasador.
Charles Naas, savjetnik, Sullivanov zamjenik.
Lou Goelz, generalni konzul.
Bob Sorenson, sluţbenik ambasade.
Ali Jordan, Iranac zaposlen u ambasadi.
Barry Rosen, ataše za štampu.

ISTANBUL
,,Mr Fish“, poduzetni direktor putničke agencije.
Ilsman, sluţbenik MIT-a, turske obavještajne sluţbe.
„Charlie Brown“, prevodilac.

WASHINGTON
Zbigniew Brzezinski, drţavni savjetnik za sigurnost.
Cyrus Vance, drţavni sekretar.
David Newsom, podsekretar u State Departmentu.
Henry Precht, načelnik Iranskog odjela u State Departmentu.
Mark Ginsberg, sluţbenik za vezu između Bijele kuće i State Departmenta.
Admiral Tom Moorer, bivši načelnik Generalštaba svih rodova oruţanih snaga.

4
 Predgovor
Ovo je romansirana kronika o skupini ljudi koja, optuţena za zločine koje nije počinila,
odlučuje da uzme pravdu u svoje ruke.
Kad je avantura okončana, pokrenut je sudski proces na kome su sudionici oslobođeni
svih optuţbi. Sudski proces nije dio ove priče, ali kako je na njemu utvrđena neduţnost
junaka priče, autor je odlučio da u prilogu knjige citira najvaţnije pojedinosti iz nalaza
istrage i same presude.
Pričajući priču, autor je u dva maha bio prisiljen da malo odstupi od istine.
Neki sudionici u događajima spomenuti su samo po nadimku ili pseudonimu,
uglavnom da ih se zaštiti od osvete iranskih vlasti. Izmišljena imena su Majid, Fara,
Abolhasan, Mr. Fish, Deep Throat, Rašid, Motociklist, Mehdi, Malek, Gholam, Seijid i
Charlie Brown. Ostale osobe nose svoja prava imena.
Drugo, prisjećajući se razgovora vođenih prije tri-četiri godine ljudi se rijetko mogu
točno sjetiti upotrijebljenih riječi. Osim toga, stvarni razgovor, dopunjen gestovima,
isprekidan upadicama i pun nedovršenih rečenica često ispada nerazumljiv kad se doslovno
prenese na papir. Zato su dijalozi u ovoj knjizi najprije rekonstruirani, a zatim stilski
dotjerani. Na kraju je svaki tako rekonstruirani razgovor pregledao bar jedan sudionik radi
ispravaka i konačnog odobrenja.
Uz te dvije ograde, svaka riječ koja slijedi je istinita - pisac čvrsto vjeruje u to. Ova
knjiga nije „romansirana povijest". U njoj ništa nije izmišljeno. Ono što ćete pročitati zaista se
dogodilo.

5
Nosio sam vas na krilima orlova
i
doveo vas k sebi.
Knjiga Izlaska, 19, 4.

6
 Prvo poglavlje
1.
Sve je počelo 5. prosinca 1978.
Jay Coburn, direktor personalne sluţbe EDS Corporation Iran, sjedio je duboko
zamišljen u svom uredu u sjevernom dijelu Teherana.
Njegov ured nalazio se u trokatnoj betonskoj zgradi poznatoj kao „Bukurešt" (zato što
se nalazila u aleji koja je izlazila na Bukureštansku ulicu). Ured je bio na drugom katu, a
sama prostorija bila je velika i po američkim standardima. Pod je bio od parketa, pisaći stol
od drveta, suvremeno oblikovan, a na zidu je visila šahova slika. Coburn je sjedio leđima
okrenut prozoru. Kroz staklena vrata mogao je vidjeti prostranu salu u kojoj su sluţbenici
sjedili za pisaćim strojevima i telefonima. Na staklenim vratima bila je zavjesa, ali je Coburn
nikad nije navlačio.
Bilo je hladno. Bilo je stalno hladno: na tisuće Iranaca je štrajkalo, česti su bili prekidi u
opskrbi grada električnom energijom, a iz dana u dan satima nije bilo grijanja.
Coburn je bio krupan čovjek širokih ramena, metar i osamdeset centimetara visok i
teţak devedeset kilograma. Njegova crvenkasto smeđa kosa bila je kratko podšišana na
način uobičajen kod poslovnih ljudi i briţljivo, s razdjeljkom, začešljana. Iako su mu bile
samo trideset dvije godine, izgledalo je da se pribliţava četrdesetima. Pri paţljivijem
promatranju, njegova se mladost očitovala u uvijek prisutnom osmijehu na vedrom,
privlačnom licu. Ipak, sve na njemu ukazivalo je na rano sazrelog čovjeka, čovjeka koji je
previše brzo odrastao.
Cijelog ţivota bio je pritisnut odgovornošću: dok je kao dječak radio u cvjećarskoj
radnji svog oca, kad je sa dvadeset godina bio pilot helikoptera u Vijetnamu, kad je postao
suprug i otac i sad, kad se kao direktor personalnog odjela našao u situaciji da odgovara za
sigurnost sto trideset jednog Amerikanca i dvije stotine dvadeset pripadnika njihovih
obitelji u gradu na čijim je ulicama vladao teror gomile.
Tog dana, kao i svakog drugog dana, telefonirao je mnogima širom Teherana
pokušavajući da sazna gdje se vode borbe, gdje će se ubrzo voditi i što se moţe očekivati u
idućih nekoliko dana.
Ambasadu je nazivao najmanje jednom dnevno. Ambasada je uspostavila informacijski
centar koji je danonoćno radio. Amerikanci su se javljali iz raznih dijelova grada i
izvještavali o demonstracijama i neredima, a ambasada je obavještavala koje ulice i četvrti
treba izbjegavati. No, Coburn je ubrzo ustanovio da mu ambasada ne moţe dati gotovo
nikakav savjet i nikakvu prognozu. Svakog tjedna prisustvovao je informativnim sastancima
i uvijek slušao jedno te isto: kako Amerikaci treba da po mogućnosti ostanu u svojim
kućama i pod svaku cijenu izbjegavaju guţve na ulicama, ali da je situacija u cjelini pod
šahovom kontrolom i da se zasad ne preporuča evakuacija. Coburn je razumio predstavnike
ambasade - ako Ambasada SAD kaţe da se šahova vlast ljulja, on će sigurno pasti - ali, bili
su toliko oprezni da se od njih jedva mogla dobiti ikakva informacija. Razočarana u
ambasadu, američka poslovna zajednica u Teheranu organizirala je vlastitu informacijsku
mreţu. Najveća američka kompanija u gradu bila je Bell Helicopter Co. čije je predstavništvo
u Iranu vodio umirovljeni general-major Robert N. Mackinnon. Mackinnon je raspolagao
prvorazrednom informacijskom sluţbom i o svemu što je saznao odmah je obavještavao
ostale. Coburn je poznavao i neke obavještajce iz sastava američke vojne delegacije, pa se
obraćao i njima.
Tog je dana u gradu vladalo relativno zatišje. Nije bilo većih demonstracija. Posljednji
veći neredi izbili su tri dana prije toga, 2. prosinca, prvog dana generalog štrajka. Tada je

7
prema dobivenim izvještajima u uličnim sukobima poginulo sedam stotina ljudi. Prema
Coburnovim izvorima, zatišje bi moglo potrajati sve do 10. prosinca, do muslimanskog
blagdana Ašura.
Pomisao na Ašuru je zabrinjavala Coburna. Taj zimski muslimanski blagdan nije
nimalo podsjećao na Boţić. Bio je to dan posta i tugovanja zbog smrti Prorokova unuka
Huseina, a osnovni ton bilo je kajanje. Ulicama će se kretati beskrajne povorke, a gorljiviji
vjernici sami će sebe bičevati. U takvoj atmosferi lako se rasplamsa histerija i bukne nasilje.
Coburn se pribojavao da bi se ove godine nasilje moglo okrenuti protiv Amerikanaca.
Niz teških incidenata uvjerio ga je da antiameričko raspoloţenje brzo uzima maha.
Netko je gurnuo ispod njegovih vrata dopisnicu na kojoj je pisalo: „Ako cijenite svoj život i ono
što ste stekli, što prije napustite Iran." Dopisnice sličnog sadrţaja primili su mnogi njegovi
prijatelji. Na zidu njegove kuće netko je sprejom napisao „Ovdje žive Amerikanci". Gomila
demonstranata pokušala je prevrnuti autobus kojim su se njegova djeca vozila u američku
školu. Neki sluţbenici EDS-a vrijeđani su na ulicama, a nekima su oštećeni automobili.
Jednog strašnog popodneva Iranci zaposleni u Ministarstvu zdravlja i socijalne skrbi - koje je
bilo glavni EDS-ov klijent - upravo su podivljali, porazbijali prozore i šahove slike, a
sluţbenici EDS-a ostali su zabarikadirani u jednom uredu zgrade dok se gomila nije udaljila.
Nekako najzloslutnija bila je promjena u drţanju Coburnova stanodavca.
Coburn je, kao većina Amerikanaca u Teheranu, iznajmio polovinu kuće građene za
dvije obitelji. On, njegova supruga i djeca stanovali su na katu, dok je u prizemlju stanovao
vlasnik zgrade sa svojom obitelji. Kad su te godine u oţujku Coburnovi stigli u Teheran,
kuće- vlasnik ih je primio pod svoje okrilje. Dvije obitelji su se sprijateljile. Coburn i
kućevlasnik su raspravljali o religiji, kućevlasnik mu je poklonio engleski prijevod Kur’ana,
a kućevlasnikova kći je svom ocu čitala dijelove iz Coburnove Biblije. Preko vikenda odlazili
su zajedno na izlete izvan grada. Coburnov sedmogodišnji sin Scott je na ulici igrao
nogomet s kućevlasnikovim sinovima. Jednog vikenda Coburnovi su imali rijetku čast da
prisustvuju muslimanskom vjenčanju. Bilo je fantastično. Muškarci i ţene bili su cijelog dana
razdvojeni, Coburn i Scott sjedili su među muškarcima a Coburnova supruga Liz i njihove
tri kćeri bile su među ţenama, tako da Coburn uopće nije vidio nevjestu.
Kad je prošlo ljeto, sve se počelo postupno mijenjati. Nije više bilo zajedničkih izleta
preko vikenda. Kućevlasnik je zabranio sinovima da se igraju sa Scottom na ulici. Na kraju
su sve veze između obitelji prekinute, čak i unutar kuće i dvorišta, a kućevlasnik je grdio
djecu za svaku riječ koju bi izmijenila s Coburnovima.
Kućevlasnik nije počeo mrziti Amerikance preko noći. Jedne večeri je pokazao da mu
je još stalo do Coburnovih. Došlo je do incidenta u kome je upotrijebljeno vatreno oruţje -
jedan od njegovih sinova ostao je na ulici poslije policijskog sata i vojnici su pucali za
dječakom dok je bjeţao kući i preskakao dvorišni zid. Coburn i Liz su promatrali događaj sa
gornje verande, i Liz se strahovito uplašila. Kućevlasnik je došao da im ispriča što se
dogodilo i da ih uvjeri kako je sve u redu. Ali je bilo očito kako osjeća da radi sigurnosti
vlastite obitelji ne smije javno pokazati da prijateljuje s Amerikancima; znao je s koje strane
vjetar puše. To je za Coburna bio još jedan loš znak.
Coburn je preko svojih privatnih kanala saznao da se u dţamijama i po bazarima sve
glasnije raspravlja o svetom ratu protiv Amerikanaca koji će početi na Ašuru. Do blagdana
je bilo ostalo još samo pet dana, pa ipak su se Amerikanci u Teheranu drţali neobično
mirno.
Coburn se sjetio dana kad je uveden policijski sat; to nije pokvarilo ni EDS-ovu
mjesečnu partiju pokera. On i njegovi igrači jednostavno su poveli sa sobom ţene i djecu,
pretvorili stvar u noćnu zabavu i ostali zajedno do jutra. Postupno su se navikli i na puščanu
vatru. Najţešće borbe vođene su u starom, juţnom dijelu grada, oko bazara i u okolici
sveučilišta, ali povremeni pucnji čuli su se posvuda. Nakon prvih uzbuđenja, paljba je

8
primana s nekom neobičnom ravnodušnošću. Tko god da je govorio, na trenutak bi zastao, a
kad bi paljba prestala, nastavio bi jednako kao što bi učinio u Americi kad iznad kuće proleti
mlazni avion. Kao da nitko nije mogao zamislit da bi hici mogli biti usmjereni u njih.
Coburn nije bio ravnodušan prema puščanoj paljbi. U mladosti su i previše često
pucali u njega. U Vijetnamu je pilotirao i borbenim helikopterima koji su pruţali vatrenu
podršku trupama na zemlji i transportnim helikopterima koji su prevozili ljudstvo i ratni
materijal na bojište, slijećući i uzlijećući pod vatrom. Ubijalo se. Viđao je ljude kako umiru. U
tim danima vojska je za svakih dvadeset pet sati borbenog letenja dodjeljivala Medalju za
letačke zasluge, pa je Coburn donio kući trideset devet takvih odličja. Dobio je i dva Kriţa za
letačke zasluge, jednu Srebrnu zvijezdu i zrno u gleţanj - najranjiviji dio pilota helikoptera.
Za tih godinu dana ustanovio je da se zna sasvim dobro drţati pod vatrom, kad treba toliko
toga učiniti i kad čovjek nema vremena za strah; ipak, svaki put kad bi se vratio s borbenog
leta, kad bi sve prošlo i kad je mogao razmišljati o onome što je radio, osjetio je kako mu se
tresu koljena.
Usprkos svemu, bio je na neki način zahvalan sudbini za to iskustvo. Brzo je odrastao i
to mu je donijelo niz prednosti pred vršnjacima, prvenstveno u poslovnom svijetu. Uz to je
stekao zdrav respekt prema puščanoj paljbi.
Većina njegovih kolega i njihovih ţena nije dijelila njegove osjećaje. Kad god bi se
povela riječ o evakuaciji, jednoglasno su odbacivali i samu pomisao na to. U korporaciju
EDS Iran uloţili su svoje vrijeme, svoj rad i svoj ponos, i nisu htjeli da tek tako sve napuste.
Njihove ţene su pretvorile iznajmljene stanove u prave domove i bile su zauzete planovima
za Boţić. Djeca su tu imala svoje škole, svoje prijatelje, svoje bicikle i domaće ţivotinje.
Nema nikakve sumnje, govorili su sami sebi, samo treba da se neko vrijeme drţimo malo
povučeni je i radimo svoj posao, a nevolje će već protutnjati.
Coburn je pokušavao uvjeriti Liz kako bi trebalo da odvede djecu natrag u Sjedinjene
Drţave, ne samo zbog njihove sigurnosti već i zato što bi se on mogao naći u situaciji da
organizira hitnu evakuaciju oko tri stotine pedeset ljudi. Bit će prisiljen da se sav posveti
tom poslu, i ne bi ţelio da ga u tome ometa briga za vlastitu obitelj. Liz je odbila da ode.
Uzdahnuo je kad je pomislio na Liz. Bila je zabavna, vesela i svi su voljeli njeno
društvo, ali nije bila dobra funkcionerska ţena. Kompanija EDS je zahtijevala mnogo od
svojih rukovodilaca - ako je trebalo raditi cijele noći da se neki posao obavi na vrijeme,
radilo se cijele noći. Liz to nije podnosila. U Sjedinjenim Drţavama, dok je radio na
angaţiranju novih kadrova, Coburn često nije dolazio kući od ponedjeljka do petka jer je
morao putovati širom zemlje, i ona je negodovala zbog toga. U Teheranu je bila sretna zato
što je svake večeri bio kod kuće. Ako on treba da ostane ovdje, rekla je, ostat će i ona. I djeci
se ovdje sviđa. Prvi put su boravila izvan Sjedinjenih Drţava i bila su fascinirana novom
sredinom, nepoznatim jezikom i kulturom Irana. Jedanaestogodišnja Kim, najstarija njegova
kći, bila je previše samouvjerena da bi je nešto moglo zabrinuti. Kristi, kojoj je bilo osam
godina, izgledala je pomalo uplašena, ali ona je bila izuzetno emocionalno dijete, uvijek
sklono pretjeranim reakcijama. Sedmogodišnji Scott i četverogodišnja Kelly bili su premladi
da bi bili svjesni opasnosti.
I tako su ostali, kao i svi drugi, i čekali da se prilike poprave - ili pogoršaju.
Coburnove misli prekinulo je kucanje. U sobu je ušao Majid. Nizak, zdepast muškarac
pedesetih godina, s velikim, gustim brkovima. Nekad je bio bogat čovjek. Njegovo pleme je
posjedovalo silne komplekse zemlje i izgubilo ih za vrijeme agrarne reforme u šezdesetim
godinama. Sad je radio kao Coburnov pomoćnik za administrativne poslove, zaduţen da se
nateţe s iranskom birokracijom. Govorio je odlično engleski i bio veoma sposoban kao
sluţbenik. Coburn ga je volio. Majid je učinio sve što je mogao da mu pomogne kad je
Coburnova obitelj stigla u Iran.
- Uđite - rekao je Coburn. - Sjedite. Što vas muči?

9
 - Radi se o Fari.
Coburn je kimnuo glavom. Fara je bila Majidova kći i radila je zajedno s ocem. Brinula
se za to da svi sluţbenici Amerikanci uvijek imaju uredno produţene vize i radne dozvole.
- Ima li kakvih problema? - upitao je Coburn.
- Policija je traţila od nje da iz dosjea uzme dva američka pasoša, ne govoreći o tome
nikome.
Coburn se namrštio.
- Jesu li traţili neke određene pasoše?
- Pasoš Paula Chiapparonea i Billa Gaylorda.
Paul je bio Coburnov šef, glavni direktor EDS Corporation Iran. Bili je bio njegov
zamjenik i direktor njihovog najvećeg projekta, ugovora s Ministarstvom zdravlja.
- Što se to, do đavola, događa? - rekao je Coburn.
- Fara je u velikoj opasnosti - rekao je Majid. - Naredili su joj da o ovome nikome ne
govori. Došla je da se posavjetuje sa mnom. Ja sam to, naravno, morao reći vama, ali bojim
se da bi mogla imati veoma ozbiljnih neugodnosti.
- Ĉekajte malo, vratimo se na početak - rekao je Coburn. - Kako je uopće došlo do
toga?
- Jutros su je nazvali iz uprave policije, iz Ureda za dozvole boravka, američki odjel.
Traţili su da odmah dođe. Rekli su da se radi o Jamesu Nyfeleru. Bila je uvjerena da je u
pitanju neka rutinska stvar. Došla je u ured za dozvole boravka u jedanaest i trideset i javila
se načelniku američkog odjela. Najprije je traţio od nje pasoš i dozvolu boravka gospodina
Nyfelera. Rekla je da gospodin Nyfeler nije više u Iranu. Zatim je pitao za Paula Buchu.
Rekla je da ni gospodin Bucha nije više u ovoj zemlji.
- Tako je rekla?
- Da.
Bucha je bio u Iranu, ali Fara to moţda nije znala, pomislio je Coburn. Bucha je nekad
radio ovdje, zatim je otišao iz Irana i vratio se, na nekoliko dana. Trebalo je da sutra otputuje
avionom u Pariz.
Majid je nastavio priču.
- Načelnik odjela je zatim rekao: „Pretpostavljam da su i ova dvojica otputovali, je li
tako?“ Fara je tek tada primijetila da su pred njim na stolu četiri fascikla, i upitala na koju
dvojicu misli. Gospodin Chiapparone i gospodin Gaylord, rekao je. Odgovorila je da je
upravo tog jutra podigla dozvolu boravka za gospodina Gaylorda. Načelnik odjela joj je
rekao da uzme pasoše i dozvole boravka gospodina Chiapparonea i gospodina Gaylorda i
da ih donese njemu. I da to učini neprimjetno, da ne diţe oko toga uzbunu.
- A što je ona na to rekla? - upitao je Coburn.
- Rekla mu je da ih ne moţe donijeti danas, a on joj je na to naredio da ih donese sutra
ujutro. Saopćio joj je da će krivično odgovarati ako ne izvrši nalog, i to pred svjedocima.
- Meni to zvuči sasvim besmisleno - rekao je Coburn.
- Ako saznaju da Fara nije poslušala...
- Smislit ćemo nešto da je zaštitimo - rekao je Coburn. Pitao se jesu li Amerikanci
obavezni da na zahtjev predaju svoje pasoše. On je nedavno bio predao svoj pasoš, nakon
jedne manje prometne nezgode, ali kasnije su mu rekli da to nije bio duţan učiniti. - Nisu
rekli zašto su im potrebni ti pasoši?
- Nisu.
Bucha i Nyfeler bili su prethodnici Chiapparonea i Gaylorda. Je li u tome ključ
zagonetke? Coburn to nije znao.
- Prije svega moramo se dogovoriti o tome što će Fara reći policiji sutra ujutru - rekao
je ustajući. - Razgovarat ću s Paulom Chiapparoneom i javit ću vam se.

10
 U prizemlju zgrade sjedio je u svom kabinetu Paul Chiapparone. I ta je prostorija imala
parketni pod i šahovu sliku na zidu. I on je sjedio za luksuznim pisaćim stolom, obuzet
mračnim mislima.
Paulu je bilo trideset devet godina, bio je srednje visine i teţi nego što bi trebalo,
uglavnom zato što je volio dobro pojesti. Maslinastog tena i guste crne kose izgledao je kao
tipični Talijan. Zadatak mu je bio da izgradi kompletan suvremeni sistem socijalnog
osiguranja u jednoj zaostaloj zemlji. To nije bilo nimalo lako.
Početkom sedamdesetih godina u Iranu je postojao rudimentaran sistem socijalnog
osiguranja, neefikasan u prikupljanju doprinosa i tako podloţan malverzacijama da je
naknadu za bolovanje osiguranik mogao podići po nekoliko puta. Kad je šah odlučio da
jedan dio svojih godišnjih prihoda od nafte - koji su se kretali oko dvadeset milijardi dolara -
utroši u zdravstvenu i socijalnu zaštitu stanovništva, ugovor je dobila korporacija EDS.
Korporacija EDS realizirala je programe Medicare i Medicaid u nekoliko američkih drţava, ali
u Iranu je trebalo početi praktično od nule. Trebalo je izdati knjiţice socijalnog osiguranja
svakome od trideset dva milijuna stanovnika Irana, organizirati odbijanje doprinosa od
plaća tj. novčani doprinos zaposlenih i uvesti obradu podataka o isplatama i troškovima
socijalne zaštite. Trebalo je da cijeli sistem bude kompjutoriziran - što je bila specijalnost
EDS-a.
Razlika između instaliranja sistema za obradu podataka u Sjedinjenim Drţavama i
istog posla u Iranu bila je, kako je to Paul ubrzo ustanovio, slična razlici između pravljenja
kolača od već gotove mješavine i pravljenja kolača na starinski način, od prirodnih sastojaka.
Bio je to posao koji je dovodio čovjeka do ruba očajanja. Odnos Iranaca prema izvršavanju
postavljenih zadataka bio je daleko od američke poslovnosti i često se činilo da oni više
stvaraju probleme nego što ih rješavaju. U teksaškom glavom štabu EDS-a u Dallasu, od
ljudi ne samo da se očekivalo da urade nemoguće nego da su to uradili još jučer. Ovdje u
Iranu sve je bilo nemoguće i u svakom slučaju moglo je biti obavljeno tek fardah - što se
obično prevodi sa „sutra", a u praksi znači „jednom u budućnosti".
Paul se uhvatio ukoštac s problemima na jedini način koji je znao - oslanjajući se na
naporan rad i upornost. Nije bio genijalac. Kao dečak je s mukom savladavao školsko
gradivo, ali ga je njegov otac, Talijan koji je kao svi doseljenici čvrsto vjerovao u obrazovanje,
natjerao da studira, pa je na kraju studij završio s dobrim ocjenama. Otada je puka ustrajnost
bila njegov najbolji saveznik. Sjećao se prvih dana EDS-a, u Sjedinjenim Drţavama, još tamo
šezdesetih godina, kad je svaki novi ugovor mogao podići firmu ili je uništiti; bio je jedan od
onih koji su izgradili jednu od najdinamičnijih i najuspješnijih kompanija na svijetu. Bio je
uvjeren da će se pothvat u Iranu razvijati na isti način, naročito kad Coburnov program
angaţiranja i obuke kadrova počne izbacivati više Iranaca sposobnih za vrhunske upravne
duţnosti.
U tome se potpuno prevario, i tek je počeo shvaćati zašto.
Kad je sa svojom obitelji doputovao u Iran, u kolovozu 1977. godine, petrodolarski
bum bio je već na izmaku. Vlada je počela osjećati nedostatak novca. Te godine anti-
inflacijski program povećao je nezaposlenost upravo u vrijeme kad je katastrofalno loša
ţetva počela tjerati sve više izgladnjelih seljaka u gradove. Šahova tiranska vladavina
oslabljena je zahvaljujući politici ljudskih prava koju je vodio američki predsjednik Jimmy
Carter. Situacija je bila zrela za izbijanje pobune.
Neko vrijeme Paul nije vodio mnogo računa o lokalnim političkim prilikama. Znao je
da nezadovoljstvo ključa, ali to se moglo reći gotovo za svaku zemlju na svijetu, a činilo se
da šah čvrsto drţi uzde u rukama. Kao svi na svijetu, Paul je također previdio pravi značaj
događaja iz prve polovine 1978. godine.
Sedmog siječnja list Etelaat objavio je ţestok napad na ajatolaha Homeinija, vjerskog
vođu u emigraciji. U članku se, pored ostalog, tvrdilo da je homoseksualac. Idućeg dana su

11
ogorčeni studenti teologije u Qumu, glavnom središtu vjerskih škola u zemlji, oko sto
trideset kilometara od Teherana, organizirali protestni štrajk koji su vojska i policija ugušile
u krvi. Sukob se proširio, pa je u neredima što su trajali dva dana poginulo oko sedamdeset
ljudi. Ĉetrdeset dana kasnije, u skladu s islamskom tradicijom, svećenici su organizirali
povorku u spomen poginulih. Tom prilikom došlo je do novih nereda, a u spomen mrtvih je
četrdeset dana kasnije organizirana nova procesija... Tijekom cijele prve polovice godine
procesije su postajale sve masovnije, a sukobi sve ţešći.
Gledajući unazad, Paul je shvatio zašto su te procesije nazivane „pogrebnim
povorkama“ - da se zaobiđe šahovo naređenje o zabrani političkih skupova. No, u ono
vrijeme nije ni slutio da to nastaje nov, masovan politički pokret. Ni on niti bilo tko drugi.
U kolovozu 1978. godine Paul je otišao u Sjedinjene Drţave na dopust. (To je učinio i
William Sullivan, ambasador Sjedinjenih Drţava u Iranu). Paul je volio sportove na vodi, pa
je sa svojim rođakom Joeom Porrecom otišao na sportsko-ribolovno natjecanje u Ocean City
u New Jerseyju. Paulova supruga Ruthie i njihove kćeri Karen i Ann Marie otišle su u
Chicago da posjete Ruthine roditelje. Paul je bio pomalo zabrinut što Ministarstvo zdravlja
nije platilo EDS-u račun za lipanj, ali to nije bilo prvi put da isplata kasni, pa je Paul to
prepustio svom pomoćniku Billu Gaylordu. Bio je uvjeren da će Bili već nekako izvući novac
od Iranaca.
Dok je Paul bio u Sjedinjenim Drţavama vijesti iz Irana postajale su sve zloslutnije.
Sedmog rujna proglašeno je opsadno stanje, a idućeg dana vojnici su na trgu Jalek, u centru
Teherana, ubili više od sto demonstranata.
Kad se porodica Chiapparone vratila u Iran našla se u sasvim izmijenjenoj atmosferi.
Paul i Ruthie prvi put su čuli noćnu paljbu na ulicama. Bili su uznemireni. Odjednom su
shvatili da su nevolje Iranaca i njihove nevolje. Štrajkovi su se redali jedan za drugim. Ĉesto
su ostajali bez struje, pa su večerali uz svjetlost svijeća, a Paul je u uredu sjedio u zimskom
kaputu jer grijanje nije radilo. Bilo je sve teţe dobiti novac od banke, pa je Paul organizirao
sluţbu za naplatu čekova, kako bi pomogao svojim sluţbenicima. Kad su ostali bez loţ-ulja
za grijanje stana, Paul je krstario ulicama dok nije pronašao cisternu, a zatim je podmitio
vozača da mu doveze gorivo do kuće.
Teţi su bili problemi s kojima se borio na poslu. Ministar zdravlja i socijalne skrbi
doktor Šeikholeslamizadeh uhapšen je na osnovi Ĉlana 5 Zakona o opsadnom stanju, koji je
davao pravo javnom tuţiocu da uhapsi koga hoće ne navodeći razloge. Uhapšen je i
zamjenik ministra Reza Negabat s kojim je Paul aktivno surađivao. Ministarstvo još nije bilo
platilo račun za lipanj niti za bilo koji mjesec nakon lipnja, pa je sad dugovalo EDS-u više od
četiri milijuna dolara.
Paul je dva mjeseca radio na tome da nekako izvuče taj novac. Ljudi s kojima je do tada
surađivao nestajali su jedan za drugim, a oni koji su došli na njihova mjesta nisu odgovarali
na njegove pozive. Netko bi ponekad obećao da će razmotriti problem i da će ga nazvati, pa
je po tjedan dana uzalud iščekivao poziv. Nakon toga bi ponovo telefonirao, kako bi saznao
da je osoba s kojom je prošlog tjedna razgovarao premještena iz ministarstva na drugu
duţnost. Sastanci su zakazivani i otkazivani. Dug se svakog mjeseca povećavao za 1,400.000
dolara.
Ĉetrnaestog studenog Paul se obratio pismom doktoru Heidarholiju Emraniju,
pomoćniku ministra zaduţenom za organizacije socijalnog osiguranja, i sluţbeno ga
upozorio da će EDS prestati s radom ukoliko ministarstvo u roku od mjesec dana ne isplati
dospjele račune. Upozorenje je 4. prosinca ponovio Paulov pretpostavljeni, predsjednik EDS
World Corporation, na sastanku s doktorom Emranijem.
To je bilo jučer.
Ako se EDS povuče, cijeli iranski sistem socijalnog osiguranja će se raspasti. S druge
strane, postajalo je sve očiglednije da je zemlja pred bankrotom i da jednostavno više ne

12
moţe plaćati račune. Što će učiniti doktor Emrani, pitao se Paul.
Upravo je razmišljao o tome kad je u sobu ušao Jay Coburn i donio mu odgovor.

U prvom trenutku Paul nije ni pomislio da bi pokušaj krađe njegova pasoša mogao
imati za cilj da se njega, a time i EDS, zadrţi u Iranu.
Kad mu je Coburn izloţio činjenice, rekao je:
- Zašto bi im, do đavola, to trebalo?
- Ne znam. Ne zna Majid, ne zna ni Fara.
Paul ga pogleda. Njih dvojica prilično su se zbliţili u posljednjih mjesec dana. Pred
ostalim sluţbenicima Paul je nastojao da se drţi hrabro, ali s Coburnom je mogao zatvoriti
vrata i reći: Okej, a što stvarno misliš?
- Prvo je pitanje - rekao je Coburn - što da učinimo kako bismo zaštitili Faru. Mogla bi
se naći u ozbiljnoj nevolji.
- Mora im dati neki odgovor.
- Mora pokazati da je spremna surađivati?
- Moţe otići i reći im da Nyfeler i Bucha nisu više u Iranu...
- To im je već rekla.
- Moţe kao dokaz odnijeti njihove izlazne vize.
- Da - rekao je Coburn zamišljeno. - Samo, oni su sad više zainteresirani za tebe i Billa.
- Moţe reći da se pasoši ne čuvaju u uredu.
- Ali oni moţda znaju da to nije istina. Moţda im je Fara već donosila neke pasoše, kad
su ih traţili.
- Da kaţemo, na primjer, kako viši funkcioneri ne moraju predati svoje pasoše upravi
firme?
- To bi moglo proći.
- Treba smisliti uvjerljivu priču prema kojoj je bilo fizički nemoguće da uradi ono što
su traţili od nje.
- U redu, dogovorit ću se o tome s njom i Majidom. - Coburn se na trenutak zamisli. -
Ti znaš da Bucha ima rezervaciju za sutra. Moţe jednostavno otputovati.
- Vjerojatno i hoće. Oni i tako misle da on nije ovdje.
- Mogao bi i ti.
Paul razmisli. Moţda bi trebalo da što prije ode. Što bi u tom slučaju učinili Iranci?
Mogli bi jednostavno zadrţati nekog drugog.
- Ne - rekao je. - Ako treba da odemo, ja moram otići posljednji.
- Pa, hoćemo li otići? - upitao je Coburn.
- Ne znam. - Već tjednima su svakog dana postavljali jedan drugome to pitanje.
Coburn je izradio i plan evakuacije koji se moglo smjesta provesti u djelo. Paul je oklijevao, s
prstom na dugmetu. Znao je da bi njegov neposredni pretpostavljeni u Dallasu ţelio da on
napusti Iran, ali to bi značilo i napustiti projekt na kome je toliko radio proteklih šesnaest
mjeseci. - Ne znam - ponovio je. - Nazvat ću Dallas.

Te noći Coburn je spavao kod kuće, u krevetu pored Liz. Iz čvrstog sna probudila ga je
zvonjava telefona. Podigao je slušalicu ne paleći svjetlo.
- Da?
- Ovdje Paul.
- Zdravo.
Coburn upali svjetiljku i pogleda na sat. Bilo je dva ujutro.
- Napuštamo Iran - rekao je Paul.
- Razumijem.
Coburn je spustio slušalicu i ostao da sjedi na krevetu. Kao da mu je laknulo. Ĉekaju ga

13
dva-tri dana rada bez predaha, ali nakon toga će znati da su ljudi za čiju se sigurnost tako
dugo brinuo stigli kućama u Sjedinjene Drţave, izvan dosega ovih ludih Iranaca.
Ponovio je u mislima plan što ga je bio sastavio upravo za ovakav trenutak. Najprije
mora obavijestiti sto trideset obitelji da će napustiti zemlju u roku od četrdeset osam sati. Bio
je podijelio grad u sektore, i svaki sektor imao je svog vođu; pozvat će vođe sektora, a
njihova zadaća bit će da prenesu poruku obiteljima. Pripremio je i pismene obavijesti, s
uputama za evakuirane - što da rade i kamo da idu. Trebalo je samo da ispuni prazna
mjesta, da unese datume, vrijeme i brojeve leta, a zatim da umnoţi pozive i dostavi ih
obiteljima.
Odabrao je jednog temperamentnog i snalaţljivog mladog Iranca, inţenjera Rašida, i
povjerio mu da se brine za domove, automobile i domaće ţivotinje koje će Amerikanci
ostaviti i da eventualno otpremi njihovu imovinu u Sjedinjene Drţave. Posebna skupina
imala je zadaću da nabavi avionske karte i organizira prijevoz do aerodroma.
Stigao je čak da s nekoliko ljudi izvede malu probu evakuacije. Sve je funkcioniralo
kako treba.
Coburn se obukao i skuhao kavu. Nije mogao ništa poduzeti još nekoliko sati, ali je bio
previše zabrinut i nervozan da bi mogao spavati.
U četiri ujutro nazvao je šestoricu pripadnika skupine za avionske karte i prijevoz,
probudio ih i rekao im da dođu u „Bukurešt" čim prođe policijski sat.
Policijski sat počinjao je u devet uvečer i trajao do pet ujutro. Coburn je proveo još
jedan sat čekajući, pušeći, pijući kavu i prelistavajući svoje bilješke.
Kad je sat s kukavicom u hodniku otkucao pet bio je pred ulaznim vratima, spreman
da krene.
Vani je vladala gusta magla. Sjeo je u kola i krenuo prema „Bukureštu", vozeći jedva
dvadeset pet milja na sat.
Tri bloka od njegove kuće iz magle je iskrsnulo pet-šest vojnika. Stajali su u polukrugu
ispred njegovog automobila, s puškama uperenim u vjetrobran.
- Oh, sranje - rekao je Coburn.
Jedan je vojnik još punio pušku. Pokušavao je da ubaci šarţer s mecima naopako,
uzalud ga gurajući u otvor; konačno mu je šarţer pao na zemlju, pa je kleknuo i počeo ga
naslijepo traţiti u mraku. Coburn bi se nasmijao da nije bio tako uplašen.
Oficir se izderao na Coburna na perzijskome. Coburn je spustio prozor, pokazao oficiru
ručni sat i rekao:
- Pet je prošlo.
Vojnici su se neko vrijeme dogovarali, a onda je oficir prišao i zatraţio od Coburna
dokumente.
Coburn je čekao, sav napet. Bilo bi strašno nezgodno da ga upravo danas uhapse. Hoće
li oficir povjerovati da je Coburnov sat točan, a da njegov kasni?
Vojnici su se konačno sklonili i oficir je dao Coburnu znak da nastavi voţnju.
Coburn je s olakšanjem odahnuo i polako se odvezao.
Tako je to izgledalo u Iranu.

14
 2.
Coburnova skupina krenula je da rezervira avionske karte, unajmljuje autobuse za
prijevoz do aerodroma i fotokopira pozive s uputama. U deset ujutro Coburn je pozvao
vođe sektora u „Bukurešt" i poslao ih da obavijeste obitelji.
Za većinu ljudi osigurao je rezervacije za let kompanije Panamerican do Istanbula, u
petak 8. prosinca. Ostali - među njima i Liz Coburn s četvoro djece - trebalo je da istog dana
lete avionom Lufthanse do Frankfurta.
Ĉim su rezervacije potvrđene, dvojica visokih funkcionera u štabu EDS-a, Merv
Stauffer i T. J. Marquez, krenuli su iz Dallasa u Istanbul da dočekaju izbjeglice, smjeste ih u
hotel i organiziraju iduću fazu leta do Amerike.
U toku dana plan je nešto izmijenjen. Paul se još nije bio pomirio s tim da napusti svoj
posao u Iranu. Predloţio je da u gradu ostane mala ekipa od desetak iskusnih ljudi i odrţava
poduzeće u ţivotu, u nadi da će se situacija u Iranu smiriti i da će EDS nastaviti s normalnim
radom. Dallas se suglasio. Među onima koji su se dobrovoljno javili da ostanu bili su sam
Paul, njegov zamjenik Bili Gaylord, Jay Coburn i gotovo svi pripadnici njegove skupine za
evakuaciju. Carl i Vicki Commons također su odlučili da ostanu, premda nerado i nakon
duţeg oklijevanja; Vicki je bila u devetom mjesecu trudnoće i trebalo je da otputuje čim se
dijete rodi.
U petak ujutro Coburnova ekipa, s dţepovima punim novčanica od deset tisuća riala
(oko 140 dolara) za podmićivanje, doslovno je zauzela cijeli jedan dio aerodroma Mehrabad
u zapadnom dijelu Teherana. Coburnovi ljudi ispisivali su karte u predstavništvu
Panamericana, stajali su kraj sluţbenika koji su pregledali pasoše, odrţavali red u čekaonici
za odlazak i organizirali prijem i prijevoz prtljage. Avion je bio prebukiran, ali
podmićivanjem je osigurano da nitko iz EDS-a ne bude ostavljen na aerodromu.
U dva maha situacija je postala izuzetno napeta. Supruga jednog sluţbenika EDS-a s
australijskim pasošem nije mogla dobiti izlaznu vizu jer su štrajkali svi iranski činovnici za
izdavanje izlazne vize. (Njen suprug i djeca imali su američke pasoše, pa im izlazne vize
nisu bile potrebne). Kad je suprug došao na pasošku kontrolu predao je svoj pasoš zajedno s
pasošima svoje djece i još nekolicine ljudi, a kad je iranski sluţbenik pokušao da ustanovi čiji
je koji pasoš, pripadnici EDS-a u redu iza njih počeli su se gurati naprijed i stvorili guţvu.
Ljudi iz Coburnove ekipe okupili su se oko kontrolora dovikujući mu pitanja i hineći da se
ljute zbog zakašnjenja. U toj zbrci ţena s australijskim pasošem prošla je kroz čekaonicu za
odlazak, a da je nitko nije ni pogledao.
Porodica jednog drugog sluţbenika EDS-a bila je usvojila malog Iranca, ali još nije bila
dobila pasoš za dijete. Djetetu je bilo samo nekoliko mjeseci i naviklo se da čvrsto zaspi u
majčinom naručju. Kathy Marketos, također supruga sluţbenika EDS-a, za koju se govorilo
da je uvijek spremna sve pokušati, uzela je zaspalo dijete u naručje, pokrila ga kišnim
ogrtačem i odnijela u avion.
No, do ulaska u avion prošlo je mnogo sati. Oba leta su odloţena. Na aerodromu se
nije moglo dobiti bilo što za jelo, svi su bili gladni, pa su se prije policijskog sata pripadnici
Coburnove ekipe odvezli u grad i pokupovali sve do čega su mogli doći. Otkupili su svu
robu nekoliko kuche kioska - uličnih prodavaonica slatkiša, voća i cigareta - a u restoranu
Kentucky Fried Chicken ustupili su im cijelu zalihu peciva. Kad su se vratili na aerodrom i
počeli u čekaonici za odlazak dijeliti hranu pripadnicima EDS-a, malo je nedostajalo pa da
nastradaju jer su na njih nasrnuli ostali pregladnjeli putnici koji su čekali isti let. Dok su se
vraćali iz grada, dvojicu pripadnika ekipe zaustavila je i uhapsila vojna patrola zbog toga
što su se kretali ulicama poslije policijskog sata. Na sreću, paţnju vojnika privukao je drugi
automobil koji je pokušao pobjeći, pa su se sluţbenici EDS-a odvezli dok su vojnici pucali na

15
drugu stranu.
Avion za Istanbul je odletio poslije ponoći. Avion za Frankfurt odletio je idućeg dana,
sa zakašnjenjem od trideset jednog sata.
Coburn i većina pripadnika ekipe proveli su noć u „Bukureštu". Nitko od njih nije više
imao dom u koji bi se mogao vratiti.

Dok je Coburn organizirao evakuaciju, Paul je nastojao otkriti tko je i zašto pokušao da
zaplijeni njegov pasoš.
Njegov pomoćnik za administrativne poslove Rich Gallagher bio je mlad Amerikanac,
veoma snalaţljiv kad je trebalo izići na kraj s iranskom birokracijom. Gallagher je bio jedan
od onih koji su se dobrovoljno javili da ostanu u Teheranu. S njim je ostala i njegova
supruga Cathy, koja je imala dobro namještenje kod američke vojne misije u Teheranu.
Gallagherovi nisu ţeljeli napustiti Iran. Nisu imali ni djece za koju bi brinuli, samo pudla po
imenu Buffy.
Na dan kad su Iranci zatraţili od Fare da uzme pasoše - 5. prosinca - Gallagher je otišao
u američku ambasadu s jednim od ljudi čije su pasoše traţili, Paulom Buchom. Paul Bucha
više nije radio u Iranu i slučajno se našao u gradu, u posjetu prijateljima.
Sastali su se s generalnim konzulom Louom Goelzom. Goelz, čovjek pedesetih godina,
krupan, proćelav i sijed na sljepoočicama - mogao bi s uspjehom igrati Djeda Mraza - bio je
iskusan konzularni sluţbenik. S Goelzom je bio i jedan Iranac, pripadnik konzularnog
osoblja, Ali Jordan.
Goelz je savjetovao Buchi da nikako ne propusti svoj avion. Fara je rekla policiji -
sasvim iskreno, jer je tako mislila - da Bucha nije u Iranu i činilo se da su joj povjerovali.
Postojali su odlični izgledi da se izvuče.
Goelz je predloţio predstavniku EDS-a da mu preda na čuvanje Paulov i Billov pasoš i
njihove dozvole boravka. Tako bi EDS, ako policija i sluţbeno zatraţi te dokumente, mogao
odgovoriti neka se obrate ambasadi.
Dogovoreno je da u međuvremenu Ali Jordan stupi u kontakt s policijom i pokuša
ustanoviti što se to do vraga događa.
Kasnije, istog dana, pasoši i ostali dokumenti predani su ambasadi.
Idućeg jutra Bucha je avionom napustio Iran. Gallagher je nazvao ambasadu. Ali
Jordan je razgovarao s generalom Biglarijem iz teheranske policije. Biglari je rekao da Paul i
Bili moraju ostati u zemlji i da će biti uhapšeni ako pokušaju otputovati.
Gallagher je upitao zašto.
Moraju ostati u zemlji kao „ključni svjedoci u istrazi koja je pokrenuta", rekao je general
Jordanu.
- Kakvoj istrazi?
Jordan to nije znao.
Kad ga je Gallagher izvijestio o svemu tome, Paul se začudio ali i zabrinuo. Nije bio
umiješan ni u kakvu prometnu nesreću, nije bio svjedok zločina, nije imao nikakve veze sa
CIA-om... Tko vodi istragu, i zašto? Ima li istraga veze s EDS-om? Ili je istraga samo
opravdanje da se Paul i Bili zadrţe u Iranu kako računari socijalnog osiguranja ne bi stali?
Policija je načinila jedan ustupak. Ali Jordan je izjavio kako policija ima pravo
konfiscirati dozvole boravka koje je izdala iranska vlada, ali da nema prava konfiscirati
pasoše koji su vlasništvo američke vlade. General Biglari se suglasio s tim.
Sutradan su Gallagher i Ali Jordan otišli u policiju da predaju dokumente Biglariju.
Gallagher je, dok su se vozili, upitao Ali Jordana ima li mogućnosti da Paul i Bili budu i
sluţbeno okrivljeni.
- Ne vjerujem u to - rekao je Jordan.
U policiji, general je upozorio Jordana da će ambasada biti odgovorna ako Paul i Bili na

16
bilo koji način napuste zemlju - američkim vojnim avionom, na primjer.
Idućeg dana - 8. prosinca, na dan evakuacije - Lou Goelz je nazvao EDS. Saznao je iz
jednog ,,izvora“ u iranskom ministarstvu pravosuđa da se istraga u kojoj Paul i Bili treba da
budu ključni svjedoci vodi protiv uhapšenog ministra zdravlja doktora
Šeikholeslamizadeha, optuţenog za korupciju.
Paulu je bilo malo lakše kad je saznao o čemu se zapravo radi. Mogao je sasvim mimo
reći isljednicima istinu: EDS nije podmićivao nikoga. Nije vjerovao da je ministra bilo tko
podmitio. Iranska birokracija bila je u pravilu korumpirana, ali je doktor Šeik - kako ga je
Paul jednostavnosti radi nazivao - bio umiješen od drukčijeg tijesta. Kirurg ortoped po
specijalnosti, bio je čovjek prodornog uma i impresionirao je smislom za istovremeno
sagledavanje mnogobrojnih pojedinosti. Kao ministar zdravlja okruţio se ekipom naprednih
mladih tehnokrata, koja je uvijek pronalazila način da izbjegne birokratske zavrzlame i
obavi posao. Projekt EDS-a bio je samo dio njegovog ambicioznog plana da iranski sistem
zdravstvenog i socijalnog osiguranja podigne na svjetsku razinu. Paul nije nikad pomislio
da doktor Šeik istovremeno puni vlastite dţepove.
Paul se nije imao čega plašiti - ukoliko je Goelzov ,,izvor“ govorio istinu. Samo, je li
govorio istinu? Doktor Šeik je uhapšen prije tri mjeseca. Jesu li Iranci slučajno došli do
zaključka da bi Paul i Bili mogli biti ključni svjedoci u istrazi upravo kad im je Paul saopćio
da će EDS prestati s radom u Iranu ukoliko ministarstvo ne plati dospjele račune?
Poslije evakuacije, preostalo ljudstvo EDS-a preselilo se u dvije kuće i provelo u njima,
igrajući poker, deseti i jedanaesti prosinca, dane Ašure. U jednoj kući ulozi su bili visoki, u
drugoj niski. Paul i Coburn bili su u kući s visokim ulozima. Radi zaštite pozvali su
Coburnove „sablasti" - dva čovjeka iz vojne obavještajne sluţbe s kojima je odrţavao vezu - i
oni su došli naoruţani. Kako za kartaškim stolom oruţje nije bilo dopušteno, pištolje su
morali ostaviti u predvorju.
Suprotno očekivanjima, Ašura je prošla relativno mirno. U demonstracijama protiv
šaha, odrţanim širom zemlje, sudjelovalo je na milijune Iranaca, ali nije bilo mnogo
slučajeva nasilja.
Poslije Ašure Paul i Bili su ponovo razmotrili mogućnosti bijega iz zemlje, ali doţivjeli
su neočekivan šok. Kao prvi korak zatraţili su od Loua Goelza iz ambasade da im vrati
pasoše, ali Goelz je rekao da bi o tome morao odmah informirati generala Biglarija. A to bi
bilo isto što i upozorenje policiji da Paul i Bili pokušavaju umaći.
Goelz je tvrdio kako je rekao EDS-u, kad je preuzimao pasoše, da se tako dogovorio s
policijom. Mora da je to rekao veoma tiho, jer se takve izjave nitko nije sjećao.
Paul je bio izvan sebe od bijesa. Što je trebalo Goelzu da se dogovara s policijom? Nije ni
na koji način bio obavezan da je obavještava o tome što je uradio s jednim američkim
pasošem. Nije bilo njegovo da pomaže policiji da zadrţi Paula i Billa u Iranu, za ime boţje!
Ambasada je tu da pomaţe Amerikancima, zar ne?
Ne bi li Goelz mogao prekršiti taj glupi sporazum, u tajnosti vratiti pasoše i eventualno
obavijestiti o tome policiju poslije nekoliko dana, kad Paul i Bili budu već na sigurnom, kod
kuće? Ne dolazi u obzir, odgovorio je Goelz. Posvađati se s policijom značilo bi izazvati
neugodnosti za sve ostale, a Goelz je imao na brizi dvanaest tisuća Amerikanaca koji su se
još nalazili u Iranu. Osim toga, imena Paula i Billa nalazila su se na popisu onih kojima ne
treba dopustiti prelazak granice, na popisu koji je dostavljen svim ispostavama aerodromske
policije. Oni ne bi mogli proći kroz pasošku kontrolu ni s urednim dokumentima.
Kad je vijest da su Paul i Bili doista zadrţani u Iranu stigla u Dallas, EDS i njegova
pravna sluţba ubacili su u četvrtu brzinu. Njihove veze u Washingtonu nisu bile tako dobre
kao pod republikanskom administracijom, ali su još uvijek imali prijatelja. Razgovarali su sa
Bobom Straussom, neobično moćnim čovjekom iz Bijele kuće čija je duţnost bila
raščišćavanje neugodnih situacija i koji je slučajno bio iz Texasa, zatim s admiralom Tomom

17
Moorerom, bivšim načelnikom Generalštaba svih rodova oruţanih snaga koji je poznavao
mnoge generale u iranskoj vojnoj vladi, te s Richardom Helmsom, bivšim direktorom CIA-e
i nekadašnjim američkim ambasadorom u Iranu. Posljedica njihovog pritiska na State
Department bilo je to da je William Sullivan, američki ambasador u Teheranu, pokrenuo
pitanje Paula i Billa na sastanku s predsjednikom iranske vlade generalom Azharijem.
Sve to nije dovelo ni do čega.
Rok od trideset dana što ga je Paul bio dao Irancima da plate dug istekao je i 16.
prosinca Paul Chiapparone je napisao pismo Emraniju u kome je i formalno raskinuo
ugovor. Međutim, nije digao ruke od posla. Zatraţio je da se neki evakuirani sluţbenici
vrate u Teheran, kao znak spremnosti EDS-a da riješi nastale probleme s ministarstvom.
Neki od povratnika, ohrabreni činjenicom da je Ašura prošla mimo, čak su doveli i svoje
obitelji.
Ni ambasada niti pravna sluţba EDS-a u Teheranu nisu mogle otkriti tko je naredio da
se Paul i Bili zadrţe u zemlji. Odgovor na to pitanje konačno je dobio Majid, Farin otac, u
razgovoru s generalom Biglarijem. Istragu je vodio istraţni sudac Hosain Dadgar,
funkcioner srednjeg ranga u uredu javnog tuţioca. Odjel za krivična djela drţavnih
sluţbenika, u kome je radio, imao je prilično široke ovlasti. Dadgar je vodio istragu o
aktivnostima uhapšenog doktora Šeika, bivšeg ministra zdravlja.
Kako ambasadi nije uspjelo nagovoriti Irance da odobre Paulu i Billu odlazak iz zemlje,
a nije htjela da im tajno vrati pasoše, postavljeno joj je pitanje moţe li bar urediti da taj
Dadgar što prije sasluša Paula i Billa, kako bi mogli otputovati kući za Boţić. Iranci ne drţe
mnogo do Boţića, rekao je Goelz, ali drţe do Nove godine, pa će pokušati da ugovori
saslušanje prije tog roka.
U toku druge polovine prosinca ponovo je došlo do nereda (tako da je prvi posao
sluţbenika koji su se vratili bio organiziranje nove evakuacije). Generalni štrajk je nastavljen,
a izvoz nafte - glavni izvor drţavnih prihoda - potpuno je obustavljen. Tako su izgledi da bi
EDS mogao naplatiti dug svedeni na nulu. Na rad u ministarstvo dolazilo je tako malo
Iranaca da osoblje EDS-a nije imalo nikakvog posla, pa je Paul poslao polovinu ljudstva u
Sjedinjene Drţave, za Boţić.
Paul je spakirao kofere, zaključao kuću i preselio se u ,,Hilton“, spreman da otputuje u
SAD čim mu se pruţi prilika.
Gradom su kruţile svakojake glasine. Jay Coburn ih je hvatao pomoću svoje mreţe i o
onome što je bilo najzanimljivije izvještavao Paula. Vijest koja je izazvala najviše
uznemirenosti stigla je od Bunny Fleischaker, Amerikanke koja je imala prijatelje u
ministarstvu pravosuđa. Bunny je radila za EDS dok je bila u Sjedinjenim Drţavama, pa je
ostala u vezi s firmom i u Teheranu. Nazvala je Coburna da mu javi kako se ministarstvo
pravosuđa sprema da uhapsi Paula i Billa.
Paul je o tome razgovarao s Coburnom. Vijest je bila posve suprotna onome što su
saznali preko američke ambasade. Ambasada je sasvim sigurno bolje informirana nego
Bunny Fleischaker, zaključili su. Zato su odlučili da ništa ne poduzimaju.
Paul je proveo Boţić mimo, s kolegama, u kući Pata Sculleyja, mladog direktora EDS-a
koji se dobrovoljno bio vratio u Teheran. S njim se vratila i njegova supruga Mary, i
priredila blagdansku večeru. Paul je čeznuo za Ruthie i djecom.
Dva dana poslije Boţića javila se ambasada. Uspjelo joj je da ugovori sastanak Paula i
Billa s istraţnim sucem Hosainom Dadgarom. Trebalo je da se sastanu idućeg jutra, 28.
prosinca, u zgradi Ministarstva zdravlja na Aveniji generala Eisenhowera.

Bili Gaylord je došao u Paulov ured nešto poslije devet, sa šalicom kave u ruci, obučen
u „uniformu" EDS-a - dnevno odijelo, bijelu košulju, kravatu smirenih boja i čvrste crne
cipele.

18
 Billu je, kao i Paulu, bilo trideset devet godina, bio je čvrsto građen, srednje visine, ali
time je sličnost bila iscrpljena. Paul je bio tamnoput, gustih obrva, duboko usađenih očiju i
velikog nosa; kad bi se leţernije obukao, mnogi su vjerovali da je Iranac sve dok ne bi
otvorio usta i progovorio engleski s njujorškim naglaskom. Bili je imao ravno, okruglo lice i
neobično bijelu koţu, pa je svatko odmah znao da ne moţe biti ništa drugo osim
Amerikanac.
Imali su dosta toga zajedničkog. Obojica su bili rimokatolici, ali Bili je bio poboţniji.
Obojica su voljeli dobro pojesti. Obojica su se školovali za sistem inţenjere i zaposlili kod
EDS-a sredinom šezdesetih godina, Bili 1965, a Paul 1966. godine. Obojica su brzo
napredovali, ali je Paul, iako je došao u firmu godinu dana kasnije, bio sad Billov
pretpostavljeni. Bili je poznavao sve finese organizacije zdravstvenog osiguranja i bio je
odličan rukovodilac, ali nije bio tako prodoran i dinamičan kao Paul. Volio je da o svemu
dobro razmisli i bio je paţljiv organizator. Paul nije nikad morao brinuti kad bi povjerio
Billu neko vaţno izlaganje; Bili je uvijek odvagnuo svaku riječ.
Dobro su surađivali. Kad bi Paul pokazao sklonost ţurbi, Bili bi ga natjerao da zastane
i razmisli. Kad bi Bili počeo planirati kako da zaobiđe svaku neravninu na cesti, Paul bi mu
rekao neka sjedne i vozi.
Poznavali su se još u Sjedinjenim Drţavama, ali dobro su upoznali jedan drugog tek u
ovih posljednjih devet mjeseci. Kad je Bili prošlog oţujka doputovao u Teheran stanovao je
kod Chiapparoneovih dok nije stigla njegova supruga Emily sa djecom. Paul se odnosio
prema Billu gotovo zaštitnički; bilo mu je ţao što Bili u Iranu neprestano nailazi samo na
probleme.
Neredi i pucnjava zabrinjavali su Billa mnogo više nego druge, moţda zato što nije
dugo ţivio u Iranu, a moţda zato što je po prirodi bio sklon da na stvari gleda s njihove
tamnije strane. I problem pasoša shvaćao je ozbiljnije nego Paul. Jednom je čak predloţio da
njih dvojica krenu vlakom prema sjeveroistoku i pređu preko granice u Rusiju, jer nitko i ne
pomišlja da bi američki poslovni ljudi mogli bjeţati u Sovjetski Savez.
Rastanak s Emily i djecom teško je padao Billu, pa se Paul i zbog toga osjećao
odgovornim. On je, naime, bio pozvao Billa da dođe u Iran.
Ali, svemu će ubrzo doći kraj. Danas će razgovarati s gospodinom Dadgarom i dobit će
natrag svoje pasoše. Bili je imao rezerviranu avionsku kartu za sutra. Emily je pozvala
društvo da proslave njegov povratak i ujedno da dočekaju Novu godinu. Ubrzo će sve ovo
izgledati samo kao ruţan san.
Paul se osmjehnuo, gledajući u Billa.
- Jesi li spreman da krenemo?
- Kad god hoćeš.
- Da pozovemo Abolhasana.
Paul je podigao slušalicu. Abolhasan je bio najviši funkcioner među Irancima, Paulov
savjetnik u svim poslovima s Iranom. Sin poznatog odvjetnika, bio je oţenjen Amerikankom
i odlično je govorio engleski. Jedan od njegovih poslova bio je prevođenje sklopljenih
ugovora na perzijski jezik. Danas je trebalo da nastupi kao prevodilac na sastanku
funkcionera EDS-a s Dadgarom.
Smjesta je došao u Paulov ured, i trojica muškaraca su ubrzo otišli na sastanak. Nisu
poveli nikoga od pravnih zastupnika firme. Prema informacijama dobivenim od ambasade,
taj sastanak trebalo je da bude rutinski, a saslušanje u obliku razgovora. Voditi sa sobom
pravnika bilo bi ne samo neumjesno već bi moglo navesti gospodina Dadgara na pomisao
da Paul i Bili kriju nešto. Paul je ţelio da razgovoru prisustvuje netko iz ambasade, ali Lou
Goelz je odbacio taj prijedlog: nije bilo uobičajeno da predstavnici ambasade sudjeluju u
takvim razgovorima. Međutim, Goelz je savjetovao Paulu i Billu da sa sobom ponesu
dokumente iz kojih se vidi kad su došli u Iran, kakav je bio njihov sluţbeni poloţaj i kakve

19
su ovlasti imali.
Dok se automobil polako probijao kroz uobičajeni ludi teheranski promet, Paul osjeti
kako ga savladava potištenost. Bio je sretan što će se vratiti kući, ali mu je bilo teško priznati
poraz. Došao je u Iran da obavi posao za EDS, a našao se u situaciji da ga obustavi. S koje
god strane pogledali, prvi veliki pothvat kompanije u inozemstvu završio je neuspjehom.
Nije bila Paulova krivica što je iranska vlada ostala bez novca, ali to je bila slaba utjeha; od
opravdanja se ne ţivi.
Vozili su se duţ drvećem obrubljene Eisenhowerove avenije, široke i ravne kao
američki auto-put, a zatim skrenuli u dvorište četvrtaste desetokatne zgrade, malo uvučene
u odnosu na ulicu, pred kojom su straţarili vojnici naoruţani automatskim puškama. To je
bila zgrada organizacije socijalnog osiguranja u sastavu Ministarstva zdravlja i socijalne
skrbi. Trebalo je da to bude pokretački centar buduće iranske drţave blagostanja; tu su
iranska vlada i EDS, rame uz rame, radili na izgradnji sistema zdravstvenog i mirovnog
osiguranja. EDS je zauzimao cijeli sedmi kat. Tu se nalazio i Billov ured.
Paul, Bili i Abolhasan su pokazali svoje propusnice i ušli u zgradu. Hodnici su bili
prljavi, boja se ljuštila sa zidova, u zgradi je bilo hladno - grijanje je opet bilo isključeno.
Uputili su ih u ured u kojem se bio privremeno smjestio gospodin Dadgar.
Zatekli su ga u jednoj maloj sobi prljavih zidova kako sjedi iza starog sivog ţeljeznog
stola. Pred njim je na stolu leţala biljeţnica, a do nje pero. Paul je kroz prozor mogao vidjeti
centar za obradu podataka što ga je EDS gradio pored glavne zgrade.
Abolhasan je obavio predstavljanje. Na stolici, pored Dadgareva stola, sjedila je jedna
Iranka. Zvala se Nourbaš i radila je kod Dadgara kao prevodilac.
Sjeli su na rasklimane ţeljezne stolice, a zatim su ih posluţili čajem. Dadgar je počeo
govoriti na perzijskom. Govorio je tiho, dubokim glasom, a izraz na njegovu licu nije odavao
ništa o njegovom raspoloţenju. Paul ga je proučavao dok je čekao na prijevod. Dadgar je bio
nizak, zdepast čovjek pedesetih godina i zbog nečega podsjećao Paula na Archieja Bunkera.
Bio je tamne puti, a kosa mu je bila začešljana naprijed kao kod ljudi koji ţele sakriti
činjenicu da ćelave. Imao je brkove, naočale i sivo, neupadljivo odijelo.
Dadgar je završio. Abolhasan je rekao:
- Upozorava vas da ima ovlašćenje da vas uhapsi ako ne bude zadovoljan vašim
odgovorima na pitanja koja će vam postaviti. Ako to niste ranije znali, spreman je odloţiti
razgovor kako bi vaši pravni zastupnici imali vremena da poloţe kauciju.
Paul je bio iznenađen takvim razvojem događaja, ali mu to nije smetalo da brzo
procijeni situaciju, kao prije donošenja neke poslovne odluke. Okej, pomislio je, najgore što
se moţe dogoditi jest da nam ne povjeruje i da nas uhapsi - ali mi nismo ubojice i pustit će
nas uz kauciju za manje od dvadeset četiri sata. Nakon toga nećemo smjeti napustiti zemlju,
pa ćemo morati angaţirati naše odvjetnike da pokušaju srediti stvar... što nije nimalo gore
od situacije u kojoj se sad nalazimo.
Pogledao je Billa.
- Što ti misliš?
Bili je slegao ramenima.
- Goelz je rekao da je ovaj sastanak rutinski. To s kaucijom zvuči kao formalnost... kao
kad te prilikom hapšenja upozoravaju na tvoja prava.
Paul je kimnuo glavom.
- A odgađanje je ono što bismo najmanje ţeljeli.
- Pa hajde onda da završimo s tim.
Paul se okrenuo gospođi Nourbaš.
- Molim vas recite gospodinu Dadgaru da nijedan od nas nije počinio nikakav zločin,
da nijedan od nas ne zna za zločin što ga je počinio netko drugi, i da smo zbog toga uvjereni
da protiv nas neće biti podignuta optuţnica. Zato bismo ţeljeli da sve što je potrebno

20
obavimo danas, kako bismo mogli otputovati svojim kućama.
Gospođa Nourbaš je prevela njegove riječi.
Dadgar je rekao kako bi ţelio najprije razgovarati sa samim Paulom. Neka se Bili vrati
za jedan sat.
Bili je izišao.

Otišao je u svoj ured na sedmom katu. Podigao je slušalicu, nazvao „Bukurešt" i tamo
našao Lloyda Briggsa. Briggs je bio čovjek broj 3, prvi iza Paula i Billa.
- Dadgar kaţe kako ima ovlašćenje da nas uhapsi - rekao je Bili Briggsu. - Moţda ćemo
morati poloţiti kauciju. Nazovi naše iranske pravnike i upitaj ih što to znači.
- U redu - rekao je Briggs. - Gdje se nalazite?
- Ja sam u svom uredu u ministarstvu.
- Javit ću se.
Bili je spustio slušalicu. Nije mu preostalo drugo nego da čeka. Pomisao da bi mogao
biti uhapšen bila je pomalo apsurdna - koliko god Iran bio korumpirana zemlja, EDS se
nikad nije sluţio mitom da bi došao do ugovora. Pa čak da se i sluţio mitom, to ne bi išlo
preko Billa. Njegov posao nije bio da ugovara narudţbe nego da isporučuje ono što je
ugovoreno.
Briggs ga je nazvao za nekih pet minuta.
- Nema nikakvog razloga za zabrinutost - rekao je. - Prošlog tjedna, jedan čovjek
optuţen za umorstvo pušten je uz kauciju od milijun i pol riala.
Bili je brzo preračunao iznos: dvadeset tisuća dolara. EDS bi to vjerojatno mogao platiti
i gotovom. Već nekoliko tjedana drţali su pri ruci veće količine novca zbog štrajkova
bankovnih sluţbenika i zbog evakuacije.
- Koliko imamo u uredskom sefu?
- Oko sedam milijuna riala, plus pedeset tisuća dolara.
Tako ćemo, pomislio je Bili, biti u stanju da smjesta platimo kauciju, ako nas uhapse.
- Hvala ti - rekao je. - Sad se mnogo bolje osjećam.
U uredu istraţnog suca Dadgar je zapisao Paulovo ime i prezime, datum i mjesto
rođenja, škole koje je pohađao, iskustvo s računarima i formalne kvalifikacije, a zatim je
paţljivo proučio dokument kojim je Paul sluţbeno postavljen za glavnog direktora
Electronic Data Systems Corporation Iran. Nakon toga je zatraţio od Paula da mu ispriča
kako je EDS dobio ugovor s Ministarstvom zdravlja.
Paul je duboko udahnuo.
- Kao prvo, ţelio bih naglasiti da u vrijeme kada se pregovaralo o ugovoru i kad je
ugovor potpisan ja nisam radio u Iranu, tako da mi to nije poznato iz prve ruke. Ispričat ću
vam, ipak, kako su se po mom mišljenju stvari odvijale.
Gospođa Nourbaš je prevela, a Dadgar je kimnuo glavom.
Paul je nastavio, govoreći polako i strogo formalno, da bi pomogao prevodiocu.
- Godine 1975. jedan od direktora EDS-a, Paul Bucha, saznao je da ministarstvo traţi
kompaniju koja se bavi obradom podataka i ima iskustva u organizaciji zdravstvenog
osiguranja i socijalne skrbi. Doputovao je u Teheran, sastao se s ovlaštenim funkcionerima i s
njima definirao prirodu i obim poslova koje je trebalo obaviti za potrebe ministarstva.
Rečeno mu je da je ministarstvo već dobilo ponude od Louisa Bergera & Co., od Marsha &
McClennana, od ISIRAN-a i UNIVAC-a, a da peta ponuda stiţe od Cap Gemini Sogetija. On
je sa svoje strane rekao da je EDS vodeća kompanija za obradu podataka u Sjedinjenim
Drţavama i da se specijalizirala upravo za takve poslove na području zdravstvenog
osiguranja. Ponudio je ministarstvu besplatnu preliminarnu studiju. Ponuda je prihvaćena.
Kad je zastao da prevodilac prevede ono što je rekao, Paul je primijetio da gospođa
Nourbaš prevodi manje nego što on govori, a da Dadgar zapisuje još manje od toga. Počeo je

21
govoriti još sporije i češće prekidati izlaganje.
- Ministarstvu su se prijedlozi EDS-a očigledno svidjeli, pa je zatraţilo da izradimo
detaljnu studiju za dvije stotine tisuća dolara. Rezultati naše studije prikazani su u listopadu
1975. Ministarstvo je prihvatilo naš prijedlog i počeli su pregovori o sklapanju ugovora.
Sporazum je postignut u kolovozu 1976. godine.
- Je li se sve odvijalo javno? - upitao je Dadgar preko gospođe Nourbaš.
- Apsolutno - rekao je Paul. - Trebalo je još tri mjeseca da se okonča dugi proces
dobivanja potrebnih odobrenja od raznih drţavnih organa, uključujući i šahov dvor. Ništa
nije preskočeno. Ugovor je stupio na snagu krajem godine.
- Je li cijena predviđena ugovorom bila previsoka?
- U cijenu je bio uračunat maksimalan profit od dvadeset posto, u što je uključen i
porez. To je bilo u skladu s drugim ugovorima takvog opsega, kako ovdje tako i u drugim
zemljama.
- Je li EDS ispunio sve obaveze predviđene ugovorom?
To je bilo nešto o čemu je Paul imao informacije iz prve ruke.
- Da, izvršio je sve obaveze.
- Moţete li to potkrijepiti dokazima?
- Naravno. Ugovorom je predviđeno da se povremeno sastajem s funkcionerima
ministarstva, kako bismo zajednički ocijenili postignuti napredak. Ti sastanci su redovno
odrţavani i ministarstvo u svojoj arhivi ima zapisnike sa zaključcima. U ugovoru je
specificiran postupak ţalbe ukoliko EDS ne bude ispunjavao svoje obaveze; ministarstvo se
nikad nije posluţilo tim svojim pravom.
Gospođa Nourbaš je prevela, ali Dadgar ništa nije zapisao. On sve ovo i tako zna,
pomislio je Paul.
- Pogledajte kroz prozor - dodao je. - Tamo je naš centar za obradu podataka. Otiđite
da ga vidite. Tamo su računari. Dodirnite ih. Oni rade. Daju potrebne informacije. Pročitajte
ispise. Ti računari se upotrebljavaju.
Dadgar je nešto kratko zapisao. Paul se pitao što on zapravo smjera.
Sljedeće pitanje je glasilo:
- Kakvi su vaši odnosi s grupom Mahvi?
- Kad smo došli u Iran, rečeno nam je da ovdje moţemo raditi samo ako imamo
iranskog partnera. Grupa Mahvi je naš partner. Međutim, njena prvotna uloga je da za nas
angaţira osoblje. Povremeno se sastajemo s njima, ali oni nemaju mnogo veze s našim
poslovanjem.
Dadgar je upitao zašto je doktor Tovliati, sluţbenik ministarstva, bio na platnom
spisku EDS-a. O čijem se interesu tu radilo?
Konačno je palo pitanje koje je imalo nekog smisla. Paulu je bilo sasvim jasno da bi
Tovliatijev poloţaj mogao izgledati sumnjiv. To je ipak bilo sasvim lako objasniti.
- Ugovorom smo se obavezali da ćemo angaţirati stručne savjetnike koji će pomoći
ministarstvu da što bolje iskoristi usluge koje mu pruţamo. Doktor Tovliati je jedan od tih
savjetnika. Ima iskustva u obradi podataka i dobro poznaje i iranske i američke poslovne
metode. Plaća ga EDS, a ne ministarstvo zato što su plaće u ministarstvu preniske da bi
mogle privući čovjeka takvog kalibra. No, ministarstvo je duţno da nam refundira njegovu
plaću, što je također predviđeno ugovorom. Tako da ga zapravo ne plaćamo mi.
Dadgar i ovog puta govoto ništa nije zapisao. Sve ove informacije mogao je izvući iz
postojeće dokumentacije, pomislio je Paul. Moţda je tako i uradio.
- A zašto doktor Tovliati potpisuje fakture? - upitao je Dadgar.
- Na to nije teško odgovoriti - rekao je Paul. - Ne potpisuje ih i nikad ih nije potpisivao.
On samo obavještava ministra da je obavljen neki posao koji je previše sloţen da bi potvrdu
o njegovom završetku mogao dati nestručnjak. - Paul se osmjehne. - On svoju odgovornost

22
ministarstvu shvaća vrlo ozbiljno i moţe se reći da je najoštriji kritičar našeg rada. Redovno
postavlja mnogo nezgodnih pitanja prije nego što potvrdi da je zadatak izvršen. Ponekad
poţelim da ga imam u dţepu.
Gospođa Nourbaš je prevela njegov odgovor. Kamo smjera Dadgar, razmišljao je Paul.
Počeo je s pitanjima o pregovorima prije sklapanja ugovora, što se odvijalo prije mog
dolaska, zatim je pitao za grupu Mahvi i doktora Tovliatija, kao da su oni tko zna kako
vaţni. Moţda ni sam Dadgar ne zna što zapravo traţi - moţda samo nasumce baca udice,
nadajući se da će izvući neki dokaz o nezakonitom poslovanju.
Koliko će još trajati ova farsa?

Bili je stajao u hodniku, u zimskom kaputu jer je bilo hladno. Netko mu je bio donio
šalicu čaja, pa je grijao ruke na njoj dok je pijuckao vrelu tekućinu. Zgrada je bila ne samo
hladna nego i neosvijetljena.
Billu se već na prvi pogled učinilo da je Dadgar drukčiji od Iranaca koje je poznavao.
Bio je hladan, grub i nepristupačan. U ambasadi su rekli da je Dadgar „naklonjen" Billu i
Paulu, ali Bili nije stekao takav dojam.
Pitao se kakvu igru Dadgar igra. Da li pokušava da ih uplaši ili zaista ozbiljno
razmišlja o tome da ih uhapsi? Bilo kako bilo, sastanak se nije odvijao kako su to ljudi iz
ambasade predvidjeli. Njihov savjet da dođu bez advokata i bez predstavnika ambasade bio
je po svemu sudeći loš; moţda jednostavno nisu ţeljeli da budu umiješani. U svakom slučaju
Paul i Bili ostali su prepušteni sami sebi. Dan neće biti nimalo ugodan. Ali, kad sve prođe,
bar će moći otputovati kući.
Gledajući kroz prozor, Bili je primijetio neku guţvu na Eisenhowerovoj aveniji. Nešto
dalje niz ulicu demonstranti su zaustavljali automobile i lijepili na vjetrobrane plakate sa
slikom Homeinija, a vojnici koji su čuvali zgradu ministarstva zaustavljali su automobile i
skidali plakate. Dok je promatrao prizor, vojnici su postajali sve ratoborniji. Razbili su far
jednog automobila, a na drugom automobilu vjetrobran, kao da ţele kazniti vozače. Zatim
su izvukli jednog vozača iz kola i počeli ga udarati.
Slijedeći automobil na koji su se okomili bio je taksi, teheranski narančasti taksi.
Projurio je ne zaustavljajući se, što nije bilo nimalo čudno, i time razbjesnio vojnike koji su
potrčali za njim, pucajući iz pušaka. Bili ih je ubrzo izgubio iz vida, i taksi i vojnike koji su
trčali za njim.
Vojnici su nakon toga prekinuli mračnu igru i vratili se na svoja mjesta u zidom
okruţenom dvorištu ispred zgrade ministarstva. Incident, karakterističan po čudnoj
mješavini djetinjaste neozbiljnosti i okrutnosti, bio je na neki način slika onoga što se
događalo u Iranu. Zemlja je išla nizbrdo. Šah je izgubio kontrolu nad situacijom i
pobunjenici su odlučili da ga protjeraju ili ubiju. Billu je bilo ţao ljudi u automobilima,
ţrtava okolnosti; oni nisu mogli učiniti ništa, mogli su se samo nadati da će se stanje
popraviti. A ako ni Iranci više nisu sigurni, pomislio je, Amerikanci su dakako u još većoj
opasnosti. Moramo što prije otići iz ove zemlje.
U hodniku su nešto podalje stajala dva Iranca i također promatrala guţvu na
Eisenhowerovoj aveniji. Ĉinilo se da ih je ono što su vidjeli potreslo kao i Billa.
Jutro je polako prešlo u popodne. Bili je dobio još jednu šalicu čaja i sendvič za ručak.
Pitao se što se događa u sobi za saslušanje. Nije ga nimalo iznenađivalo što je ostavljen da
čeka; u Iranu je „za jedan sat“ značilo isto što i „kasnije, moţda". Ipak se, kako je dan
odmicao, počeo osjećati sve nelagodnije. Je li se Paul našao u nevolji?
Dvojica Iranaca ostala su u hodniku cijelo popodne, ne radeći ništa. Bili se počeo pitati
tko su oni zapravo. Ali se nije upustio u razgovor s njima.
Poţelio je da vrijeme brţe prolazi. Imao je rezervaciju za sutrašnji avion. Emily i djeca
bili su u Washingtonu, gdje su ţivjeli i njegovi i Emilyni roditelji. Pripremili su u njegovu

23
čast veoma svečan doček Nove godine. Jedva je čekao da ih sve ponovo vidi.
Trebalo je da otputuje iz Irana još prije nekoliko tjedana, kad su počeli napadi
zapaljivim bombama. Među onima na čije su kuće bačene bombe bila je jedna njegova
poznanica s kojom je, dok je bila djevojčica, išao u srednju školu u Washingtonu. Bila je
udata za diplomatu, funkcionera u američkoj ambasadi. Bili je razgovarao s njima nakon
incidenta. Nitko, na sreću, nije bio povrijeđen, ali veoma su se uplašili. Trebalo je da
izvučem pouku iz toga i smjesta otputujem, pomislio je.
Konačno je Abolhasan otvorio vrata i pozvao ga.
- Uđite, Bili, molim vas.
Bili je pogledao na sat. Bilo je pet sati. Ušao je.
- Hladno je - rekao je sjedajući.
- Na toj stolici je prilično vruće - rekao je Paul, na silu se osmjehujući. Bili je pogledao
Paula; izgledao je veoma uznemiren.
Dadgar je prije saslušanja popio šalicu čaja i pojeo sendvič. Promatrajući ga, Bili je
pomislio: Pazi se, ovaj tip će pokušati da nam namjesti klopku, kako nas ne bi morao pustiti
da otputujemo.
Saslušanje je počelo. Bili je rekao svoje ime i prezime, datum i mjesto rođenja, naveo je
škole koje je pohađao, kvalifikacije i radno iskustvo. Dok je postavljao pitanja i zapisivao
odgovore Dadgarovo lice bilo je potpuno bezizraţajno; taj čovjek je kao stroj, pomislio je
Bili.
Počeo je shvaćati zašto je razgovor s Paulom tako dugo trajao. Svako pitanje trebalo je
prevesti sa perzijskoga na engleski i svaki odgovor sa engleskoga na perzijski. Prevodila je
gospođa Nourbaš, a Abolhasan je samo ponekad upadao s nekim objašnjenjem ili
ispravkom.
Dadgar je pitao Billa kako je EDS izvršavao ugovor s ministarstvom. Bili je odgovarao
opširno i s mnogo pojedinosti iako je tema bila sloţena i teško shvatljiva onome tko nije
posjedovao određena tehnička znanja; bio je siguran da gospođa Nourbaš ne razumije ono
što on govori. Nitko se, uostalom, nije ni mogao nadati da će postavljajući nekoliko pitanja
općeg karaktera shvatiti cijeli kompleksni projekt. Kakve su to sad gluposti, pitao se Bili. S
kakvim ciljem taj Dadgar sjedi cijeli dan u ledenoj sobi i postavlja glupa pitanja? Bili je
zaključio da se radi o nekom posebnom perzijskom ritualu. Dadgaru je potrebno da popuni
svoje zapisnike, da pokaţe kako je obavio istragu u svim pravcima i tako se unaprijed zaštiti
od eventualne kritike. Ono krajnje, ono najgore što se moţe dogoditi jest da ih još neko
vrijeme zadrzi-u Iranu. Kako god se uzme, sve je samo pitanje vremena.
I Dadgar i gospođa Nourbaš drţali su se neprijateljski. Razgovor se sve više pretvarao
u unakrsno ispitivanje, kao u sudnici. Dadgar je rekao da su izvještaji EDS-a o obavljenim
radovima bili netočni i da ih je EDS koristio kako bi od ministarstva izvukao novac za posao
koji nije obavljen. Bili je ukazao na činjenicu da funkcioneri ministarstva, koji su po svom
poloţaju imali uvid u čitavu stvar, nikad nisu rekli da bi neki izvještaj mogao biti laţan. Ako
EDS nije izvršavao svoje obaveze, zašto se nitko nije ţalio? Dadgar to moţe provjeriti u
arhivi ministarstva.
Dadgar je pitao za doktora Tovliatija, i kad je Bili objasnio njegovu ulogu, gospođa
Nourbaš, govoreći prije nego što joj je Dadgar rekao da prevede njegove riječi, izjavila je
kako Billovo objašnjenje ne odgovara istini.
Slijedilo je nekoliko nepovezanih pitanja, među kojima je bilo jedno gotovo
misteriozno - ima li među namještenicima EDS-a Grka? Bili je rekao da nema, pitajući se
kakve to veze ima s bilo čim. Dadgar kao da je gubio strpljenje. Moţda se nadao da će se
Billovi odgovori razlikovati od Paulovih, pa je sad, razoruţan, jednostavno ţurio da obavi
posao. Pitanja je postavljao u ţurbi, nemamo; na Billove odgovore nije reagirao potpi-
tanjima, niti je traţio dodatna objašnjenja. Nakon jednog sata saslušanje je bilo završeno.

24
 - Molim vas da se potpišete ispod svakog pitanja i odgovora u biljeţnici gospodina
Dadgara - rekla je gospođa Nourbaš.
- Ali, sve je to napisano na perzijskome, ne mogu pročitati niti jedne riječi - pobunio se
Bili. To je podvala, pomislio je; pokušavaju me navući da potpišem priznanje da sam nekog
ubio, da sam se bavio špijunaţom ili da sam izvršio tko zna kakav zločin što ga je Dadgar
izmislio.
- Ja ću pregledati bilješke i provjeriti njihovu točnost - rekao je Abolhasan.
Paul i Bili su čekali dok je Abolhasan provjeravao bilješke. Ĉinilo im se da to radi
prilično površno. Spustio je biljeţnicu na stol.
- Savjetujem vam da potpišete - rekao je.
Bili je bio uvjeren da ne bi trebalo, ali nije imao izbora. Mora potpisati ako ţeli da
otputuje kući.
Pogledao je Paula. Paul je slegnuo ramenima.
- Bit će najbolje da potpišemo, mislim.
Prelistali su biljeţnicu, najprije jedan, zatim drugi, i potpisali se ispod nerazumljivih
škrabotina na perzijskom.
Kad su završili, u sobi je zavladala napeta atmosfera. Sad nam mora reći da moţemo
otputovati kući, pomislio je Bili.
Dadgar je nekoliko minuta pedantno slagao papire, razgovarajući istovremeno s
Abolhasanom na perzijskom. Zatim je izišao. Abolhasan se okrenuo Paulu i Billu, ozbiljna
lica.
- Uhapšeni ste - rekao je.
Billu se smrklo pred očima. Neće letjeti, neće vidjeti Washington, neće vidjeti Emily,
neće biti dočeka Nove godine...
- Kaucija je određena na devedeset milijuna tomana, šezdeset milijuna za vas, Paul, a
trideset milijuna za Billa.
- Gospode! - rekao je Paul. - Devedeset milijuna tomana iznosi...
Abolhasan je izračunao iznos na komadiću papira.
- Nešto manje od trinaest milijuna dolara.
- Šalite se! - rekao je Bili. - Trinaest milijuna? Za ubojicu je određena kaucija od
dvadeset tisuća!
- Pitao je da li ste spremni da poloţite kauciju - rekao je Abolhasan.
Paul se nasmijao.
- Recite mu da sad nemam kod sebe toliko novaca, da ću morati skoknuti do banke.
Abolhasan nije rekao ništa.
- On to ne misli ozbiljno - rekao je Paul.
- Misli ozbiljno - rekao je Abolhasan.
Billa je iznenada uhvatio strašan bijes - bio je ljut na Dadgara, ljut na Loua Goelza, ljut
na cijeli prokleti svijet. Namjestili su im klopku, a oni su naivno upali u nju. Zaboga, ta došli
su ovamo dobrovoljno, na sastanak što ga je ugovorila Ambasada Sjedinjenih Drţava. Nisu
uradili ništa protuzakonito i nitko nije iznio ni najmanji dokaz protiv njih - a ipak će ih baciti
u zatvor, i što je još gore, u iranski zatvor!
- Dopušteno vam je da obavite po jedan telefonski razgovor - rekao je Abolhasan.
Kao u detektivskom filmu na televiziji - po jedan telefonski razgovor, a zatim u ćeliju.
Paul je podigao slušalicu i okrenuo broj.
- Lloyda Briggsa, molim. Ovdje Paul Chiapparone... Lloyd? Danas neću doći na
večeru. Uhapsili su nas.
Paul još uvijek ne vjeruje, pomislio je Bili.
Paul je nekoliko trenutaka slušao, a zatim rekao:
- Kako bi bilo da za početak nazoveš Gaydena? - Bili Gayden, imenjak i gotovo

25
prezimenjak Billa Gaylorda, bio je predsjednik Electronic Data Systems World Corporation i
neposredni Paulov pretpostavljeni. Ĉim vijest stigne u Dallas, pomislio je Bili, ove iranske
šaljivčine će vidjeti što se događa kad EDS doista krene u akciju.
Paul je spustio slušalicu i prepustio telefon Billu. Bili je okrenuo broj američke
ambasade i zatraţio da mu daju vezu s generalnim konzulom.
- Goelz? Ovdje Bili Gaylord, Upravo su nas uhapsili i odredili kauciju od trinaest
milijuna dolara.
- Kako se to dogodilo?
Billu je išao na ţivce Goelzov mirni, odmjereni glas.
- Vi ste ugovorili ovaj sastanak i rekli ste da će nam nakon toga biti dopušteno da
otputujemo!
- Ako niste učinili ništa protuzakonito, ja sam uvjeren...
- Što vam znači to ako? - viknuo je Bili.
- Poslat ću nekoga k vama u zatvor što budem mogao prije - rekao je Goelz.
Bili je spustio slušalicu.
Dva Iranca koji su cijelog dana čekali u hodniku ušli su u sobu. Bili je tek tada
primijetio da su obojica krupni i snaţni i postalo mu je jasno da su policajci u civilu.
- Dadgar je rekao kako nema potrebe da vam stavljaju lisice - rekao je Abolhasan.
- Zaista lijepo, hvala - rekao je Paul.
Bili se iznenada sjetio svega onoga što je čuo o mučenju zatvorenika u šahovim
zatvorima. Pokušao je da ne misli na to.
- Hoćete li mi dati vaše torbe i lisnice? - upitao je Abolhasan.
Predali su mu svoje stvari. Paul je zadrţao sto dolara.
- Znate li gdje se nalazi zatvor? - upitao je Paul Abol-hasana.
- Bit ćete odvedeni u ustanovu za smještaj privremeno zadrţanih osoba pri
Ministarstvu pravosuđa u ulici Omara Hajjama.
- Vratite se što brţe u „Bukurešt" i izvijestite Lloyda Briggsa o svim pojedinostima.
- U redu.
Jedan od policajaca u civilu otvorio je vrata i ostao kraj njih. Bili je pogledao u Paula.
Paul je slegnuo ramenima.
Izišli su.
Policajci su ih otpratili niz stepenice do jednog malog automobila.
- Mislim da nećemo ostati u zatvoru više od nekoliko sati - rekao je Paul. - Toliko će
otprilike biti potrebno ambasadi i EDS-u da pošalju ljude i poloţe kauciju.
- Moţda su oni već tamo - rekao je Bili optimistički.
Viši policajac sjeo je za volan. Njegov kolega smjestio se kraj njega. Izvezli su se iz
dvorišta na Eisenhowerovu aveniju i krenuli najvećom brzinom. Nakon nekog vremena
naglo su skrenuli u usku jednosmjernu ulicu, vozeći pogrešnim smjerom, veoma brzo. Bili
se uhvatio za naslon prednjeg sjedišta. Krivudali su, izbjegavajući automobile i autobuse što
su dolazili iz suprotnog smjera, dok su vozači pritiskali sirene i prijetili im šakama.
Vozili su prema jugu, zatim skrenuli malo prema istoku. Bili je razmišljao o tome kako
će izgledati njihov dolazak u zatvor. Hoće li ljudi iz ambasade ili EDS-a doći tamo da
pregovaraju o sniţenju kaucije, i hoće li umjesto u ćeliju otići kući? Funkcioneri iz ambasade
bit će sigurno ogorčeni Dadgarovim postupkom. Ambasador Sullivan će intervenirati,
zahtijevajući da ih smjesta puste. Konačno, strpati dvojicu Amerikanaca u zatvor iako nisu
učinili ništa protuzakonito, a zatim zahtijevati za njih kauciju od trinaest milijuna dolara ne
moţe se nazvati drukčije nego sramnim postupkom. Cijela situacija je apsurdna i smiješna.
Smiješno nije bilo samo to što je on sjedio u policijskom automobilu, šutke gledajući
kroz prozor i pitajući se što će se dalje događati.
Što su više odmicali prema jugu, prizori što ih je vidio kroz prozor izazivali su u

26
njemu sve veći strah.
U sjevernim dijelovima grada, gdje su ţivjeli i radili Amerikanci, neredi i sukobi
izbijali su tek povremeno i mjestimično, dok su ovdje - to je bilo očito - buktali bez
prestanka. Ulice su bile zakrčene pocrnjelim olupinama izgorjelih autobusa. Skupine od po
nekoliko stotina demonstranata marširale su, vičući i skandirajući, paleći kola i podiţući
barikade. Dječaci su gađali automobile Molotovljevim koktelima - bocama benzina sa
zapaljenim komadom krpe kao upaljačem. Ĉinilo se da baš ne biraju mete. Naš automobil
mogao bi biti slijedeća, pomislio je Bili. Ĉuo je paljbu, ali vani je vladala tama pa nije mogao
vidjeti tko u koga puca. Vozač ni na trenutak nije smanjivao brzinu. Svaka druga ulica bila
je blokirana gomilom demonstranata, barikadom, ili zapaljenim kolima. Vozač je okretao
automobil ne obazirući se na druga vozila i prometne znake i vratolomnom brzinom jurio
kroz sporedne ulice i prolaze između kuća, kako bi zaobišao prepreke. Nećemo ţivi stići,
pomislio je Bili i dodirnuo krunicu koju je nosio u dţepu.
Ĉinilo se da voţnji nikad neće doći kraj, a onda je mali automobil iznenada skrenuo u
okruglo dvorište i zaustavio se. Krupni vozač je bez riječi izišao iz kola i nestao u zgradi.
Ministarstvo pravosuđa zauzimalo je cijeli blok. Po onome što je mogao vidjeti u
mraku - ulična svjetla nisu gorjela - Bili je zaključio da zgrada ima pet katova. Vozač se
zadrţao deset-petnaest minuta, a kad se vratio, ponovo je sjeo za volan i odvezao automobil
oko bloka. Javio se nekome da je dovezao zatvorenike, zaključio je Bili.
Iza zgrade vozač je skrenuo s automobilom na pločnik i zaustavio ga pred velikim
ţeljeznim dvokrilnim vratima u dugačkom i visokom zidu od cigle. Negdje sasvim desno,
na mjestu gdje je zid završavao, nazirali su se nejasni obrisi malog parka ili vrta. Vozač je
izišao. Na jednom krilu ulaznih vrata otvorio se prozorčić, i uslijedio je kratak razgovor na
perzijskom. Zatim su se vrata otvorila. Vozač je dao znak Paulu i Billu da iziđu iz kola.
Prošli su kroz vrata.
Bili je pogledao oko sebe. Nalazili su se u malom dvorištu. Vidio je deset-petnaest
straţara naoruţanih automatskim puškama. Pred njim se pruţala polukruţna staza s
nekoliko parkiranih automobila i kamiona. S lijeve strane, pored samog zida od cigle,
nalazila se jedna mala, prizemna zgrada. S desne strane vidjela su se još jedna ţeljezna vrata.
Vozač je prišao tim drugim ţeljeznim vratima i pokucao. Ponovo se otvorio prozorčić,
nakon čega je slijedio razgovor na perzijskome. Zatim su se vrata otvorila. Paula i Billa uveli
su u zgradu.
Našli su se u maloj prostoriji za prijem zatvorenika, s jednim stolom i nekoliko stolica.
Bili je uzalud gledao naokolo. Nije bilo pravnih zastupnika, nije bilo sluţbenika ambasade,
nije bilo funkcionera EDS-a koji će ih spasiti zatvora. Prepušteni su sami sebi, pomislio je, i
sve skupa postaje opasno.
Iza stola je stajao straţar s kemijskom olovkom u ruci i gomilom formulara. Upitao ih
je nešto na perzijskome. Paul je, nasumce, rekao svoje ime i prezime, i izdiktirao ih straţaru
slovo po slovo.
Ispunjavanje formulara trajalo je gotovo jedan sat. Iz zatvora je doveden zatvorenik
koji govori engleski, da pomogne pri prevođenju. Paul i Bili izdiktirali su svoje adrese u
Teheranu, brojeve telefona, podatke o rođenju i nabrojali sve što posjeduju. Novac im je
oduzet, ostavljeno im je samo po dvije tisuće riala, oko trideset dolara.
Zatim su ih odveli u susjednu sobu i rekli im da se svuku. Svukli su se do donjeg
rublja, a straţari su pretresli najprije njihovu odjeću, zatim njih. Paulu su rekli da se ponovo
obuče, ali Billu ne. Bilo je veoma hladno; grijanje je i tu bilo isključeno. Bili se drhteći pitao
što će se dalje dogoditi. Bilo je očito da su jedini Amerikanci u zatvoru. Sve što je čuo i čitao
o zatvorima bilo je strašno. Što će straţari učiniti s njim i Paulom? Kako će se ponašati ostali
zatvorenici? Ali, netko će već doći da ih izvuče, to sad mogu očekivati svakog trenutka.
- Mogu li obući kaput? - upitao je straţara.

27
 Straţar ga nije razumio.
- Kaput - rekao je Bili, pokretima pokazujući oblačenje kaputa.
Straţar mu je dodao kaput.
Nešto kasnije došao je drugi straţar i rekao Billu da se obuče.
Odveli su ih natrag u prostoriju za prijem. Bili je ponovo ţeljno potraţio pogledom
odvjetnike i prijatelje, i ponovo se razočarao.
Poveli su ih dalje. Otvorila su se druga vrata i sišli su niz stepenice u podrum.
Podrum je bio hladan, mračan i prljav. Sve ćelije bile su prepune zatvorenika,
isključivo Iranaca. Ţestok zadah urina natjerao je Billa da začepi nos i polako diše. Straţar je
otvorio vrata ćelije broj 9, i Paul i Bili su ušli.
Šesnaest neobrijanih lica radoznalo je zurilo u njih. Paul i Bili su gledali oko sebe,
uţasnuti.
Vrata ćelije iza njihovih leđa s treskom su se zatvorila.

28
 Drugo poglavlje
1.
Do tog trenutka ţivot je Rossu Perotu bio više nego naklonjen.
Dvadeset osmog prosinca 1978. godine ujutro sjedio je za stolom u svojoj planinskoj
kući u Vailu, Colorado, i čekao da ga Holly, kuharica, posluţi doručkom.
Priljubljena uz strmu padinu, napola skrivene bjelogoričnom šumom, njegova
„brvnara" je imala šest spavaćih soba, pet kupaonica, dnevnu sobu dugu deset metara i
„prostoriju za oporavak" poslije skijanja, sa bazenom i kaminom. Bila je to samo kuća za
odmor.
Ross Perot je bio bogat.
Osnovao je EDS s kapitalom od tisuću dolara, a sad su dionice kompanije - od kojih je
on osobno posjedovao više od polovine - vrijedile nekoliko stotina milijuna dolara. Bio je
jedini vlasnik Petrus Oil & Gas Company koja je posjedovala rezerve vrijedne na stotine
milijuna dolara. Uz to je bio vlasnik velikog broja nekretnina u Dallasu. Bilo je veoma teško
točno izračunati vrijednost njegove imovine - ona je u velikoj mjeri zavisila od toga kako se
računa - ali je sasvim sigurno premašivala brojku od pet stotina milijuna dolara i vjerojatno
nije bila mnogo manja od milijarde.
U romanima, fantastično bogate ljude obično prikazuju kao pohlepne, vlastoljubive,
omraţene i nesretne neurotičare - uvijek nesretne. Perot nije mnogo čitao romane. On je bio
sretan.
Nije mislio da njegova sreća dolazi od novca. Vjerovao je u zarađivanje novca, u
poslove i profite, zato što je to pokretalo Ameriku, i uţivao je u igračkama koje je mogao
dobiti za novac - u jahti, motornim čamcima, helikopteru. Ipak, nikad nije sanjario o tome
kako se valja po novčanicama. Ono o čemu jest sanjario bila je izgradnja uspješne firme koja
će zapošljavati na tisuće ljudi, ali njegov najveći ostvareni san bio je tu, pred njegovim
očima: njegova obitelj, što se trčkarajući u sportskoj odjeći pripremala za skijanje. Bio je tu
Ross Mlađi, dvadesetogodišnjak. Ako je u Texasu ţivio neki mladić bolji od njega, Ross je
tek trebalo da ga sretne. Bile su tu njegove četiri, slovom i brojkom, četiri kćeri: Nancy,
Suzanne, Carolyn i Katherine. Sve su bile zdrave, bistre i ljupke.
Perot je razgovarajući s novinarima često govorio da će svoj uspjeh u ţivotu mjeriti po
tome kakvim će putovima krenuti njegova djeca. Ako izrastu u dobre građane, zainteresirane
za dobrobit drugih, moći će reći da mu ţivot nije prošao uzalud. (Novinari bi na to rekli:
„Prokletstvo, ja vam vjerujem, ali ako stavim takvo nešto u članak, čitaoci će pomisliti da sam
potplaćen! a Perot bi jednostavno odvratio: „Meni je svejedno. Ja vam govorim istinu, a vi
napišite što hoćete.") Djeca su mu bila upravo onakva kakvu je ţelio, bar zasad. To što su
odrasla u bogatstvu i imala sve što su mogla poţeljeti nije ih pokvarilo. Bilo je to ravno čudu.
Za djecom je trčkarala, s kartama za uspinjaču, vunenim čarapama i losionom za
sunčanje, osoba najzasluţnija za to čudo, Margot Perot. Bila je lijepa, srdačna, inteligentna,
otmjena - i savršena majka. Mogla se, da je htjela, udati za Johna Kennedyja, Paula
Newmana, kneza Rainiera ili nekog od Rockefellerovih. Umjesto toga zaljubila se u Rossa
Perota iz Texarkane u Texasu, čovjeka visokog metar sedamdeset, sa slomljenim nosom i
dţepovima u kojima nije bilo ničega osim nade. Perot je cijelog ţivota bio uvjeren da ga prati
sreća. Sada, sa četrdeset osam godina, kad god je pogledao unazad mogao je zaključiti da je
najveća sreća na koju je naišao bila Margot.
Bio je sretan čovjek sa sretnom obitelji, ali na tu sreću pala je ovog Boţića jedna sjena.
Perotova majka je umirala. Bolovala je od raka kostiju. Na sam Badnjak je pala u kući; pad
nije bio teţak, ali kosti su joj bile oslabljene od raka pa je slomila kuk tako da su je morali

29
hitno prebaciti u bolnicu Baylor, u središtu Dallasa.
Perotova sestra Bette provela je tu noć s majkom, a onda su na sam Boţić Ross, Margot i
njihovo petoro djece ubacili poklone u terenska kola i odvezli se u bolnicu. Baka je bila tako
dobro raspoloţena da su svi uţivali. No, odbila je da dođu sutradan - znala je za njihov plan
da odu na skijanje i uporno zahtijevala da tako i učine, bez obzira na nju. Margot i djeca
odvezli su se 26. prosinca u Vail, ali Perot je ostao.
Uslijedila je borba volja koju je Perot vodio sa svojom majkom još od djetinjstva. Lulu
May Perot bila je tek centimetar-dva viša od metar i pol i fizički veoma slabašna, ali što se
čvrstoće tiče mogla se mjeriti s bilo kojim narednikom marinaca. Rekla mu je da je mnogo
radio i da mu je potreban odmor. Odgovorio je kako ne ţeli da je ostavi samu. Konačno su se
umiješali liječnici i rekli mu kako joj ostajući protiv njene volje nimalo ne pomaţe. I tako se
idućeg dana pridruţio svojoj obitelji u Vailu. Pobijedila je, kao što je pobjeđivala i dok je bio
dječak.
Takvu borbu vodili su oko jedne skautske akcije. Područje Texarkane je bilo
poplavljeno, pa su skauti odlučili da se ulogore u blizini mjesta katastrofe i da tri dana
pomaţu u zbrinjavanju nastradalih. Mladi Ross Perot je odlučio da pođe s njima, ali njegova
majka je znala da je još mali i da bi bio samo na teret vođi odreda. Ross je navaljivao i
navaljivao, ali ona se samo blago osmjehivala i odgovarala „Ne! Konačno se izborio za jedan
ustupak - dopustila mu je da pođe i pomogne u podizanju šatora, ali da se iste večeri vrati
kući. To nije bio neki naročit kompromis, ali on je bio nesposoban da joj se suprotstavi.
Trebalo je samo da zamisli scenu kako se vraća kući i da izgovori u sebi riječi kojima će joj
saopćiti da je nije poslušao pa da postane svjestan kako to ne moţe učiniti.
Nikad ga nije udarila. Nije se mogao sjetiti ni da je nekad podigla glas. Nije istjerivala
poslušnost strahom. Plave kose, plavih očiju i blage naravi drţala ga je, kao i njegovu sestru
Bette, na lancu ljubavi. Samo bi ga pogledala ravno u oči i rekla mu što da radi, i on
jednostavno nije mogao učiniti ništa što joj ne bi bilo po volji.
Ĉak i kad je imao dvadeset tri godine, nakon što je obišao svijet i vratio se, pitala ga je:
,,S kim se sastaješ večeras? Kamo ideš? U koliko sati ćeš se vratiti?" A kad bi došao kući,
uvijek ju je morao poljubiti za laku noć. U to vrijeme rijetko su se kada sukobljavali jer su
njeni principi već bili tako duboko ukorijenjeni u njemu da su postali njegovi. Tada je
upravljala u obitelji kao ustavni monarh koji drţi u rukama simbole vlasti ispred onih koji
istinski odlučuju.
Nije naslijedio samo njene principe. Naslijedio je i njenu čeličnu volju. I on je znao
pogledati ljude ravno u oči. I oţenio se ţenom koja je bila slična njegovoj majci. Plavokosa i
plavooka, Margot je imala blagu prirodu Lulu May. Samo što Margot nije vladala Rossom.
Majke nisu besmrtne, a Lulu May je imala osamdeset dvije godine, no Perot se nije
mogao pomiriti s tim. Ona je još uvijek igrala veliku ulogu u njihovu ţivotu. Nije mu više
naređivala, ali ga je hrabrila. Hrabrila ga je kad je osnovao EDS i u prvim godinama je radila
kao glavni knjigovođa kompanije, pored toga što je kao osnivač bila član upravnog odbora. S
njom je uvijek mogao razgovarati o svim problemima. Savjetovao se s njom i u prosincu
1969. godine, kad je kampanja za oslobođenje američkih zarobljenika u Vijetnamu, koju je
pokrenuo, bila u punom jeku. Spremao se da otputuje u Hanoi, a njegove kolege u EDS-u su
ga upozoravale da bi vrijednost akcija kompanije mogla pasti ako on bude stavljao svoj ţivot
na kocku. Našao se pred dilemom - ima li pravo djelovati protiv interesa akcionara, makar i s
najplemenitijim pobudama? Postavio je to pitanje majci. Odgovorila je bez oklijevanja: „Ako
im se ne sviđa, neka prodaju svoje akcije." Zarobljenici su umirali i to je bilo daleko vaţnije
od cijene akcija EDS-a.
Do tog bi zaključka, dakako, Perot bio i sam došao. Nije mu ona morala govoriti što da
radi. I bez nje bi on bio isti čovjek i radio isto što i sada. Nedostajat će mu, to je sve. Zaista će
mu mnogo, mnogo nedostajati.

30
 Ali on nije bio od onih ljudi koji se prepuštaju tugovanju. Danas za nju više ne moţe
učiniti ništa. Prije dvije godine, kad je doţivjela moţdani udar, prevrnuo je u nedjelju poslije
podne cijeli Dallas da pronađe najboljeg neurokirurga i dovede ga u bolnicu. Na krizu je
reagirao akcijom, ali ako ništa nije mogao učiniti, znao je istisnuti problem iz misli,
zaboraviti loše vijesti i posvetiti se drugom poslu. Nije htio da hodajući naokolo sumorna
lica kvari blagdan svojoj obitelji. Bio je spreman na zabavu i igru, spreman da uţiva u
društvu svoje supruge i djece.
Zazvonio je telefon i prekinuo mu misli. Otišao je u kuhinju i podigao slušalicu.
- Ross Perot - rekao je.
- Ross, ovdje Bili Gayden.
- Zdravo, Bille.
Gayden je bio „stara kuća“ u EDS-u, stupio je u kompaniju još 1967. godine. Bio je, na
neki način, tipičan trgovački putnik, veseljak, dobar sa svakim. Volio je šalu, čašicu, cigarete
i poker. Uz to je bio pravi čudotvorac na području financija, stručnjak za integracije, fuzije i
zajedničke poslove, zbog čega ga je Perot i postavio za predsjednika EDS World
Corporation. Gayden je posjedovao neukrotiv smisao za humor - znao je reći nešto duhovito
i u najozbiljnijoj situaciji - ali sad mu je glas zvučao sumorno.
- Ross, imamo problem.
To je bila uobičajena fraza u EDS-u. Imamo problem značilo je loše vijesti.
- Radi se o Paulu i Billu - nastavio je Gayden.
Perot je smjesta znao o čemu se radi. Način na koji je dvojici njegovih funkcionera u
Iranu onemogućeno da napuste zemlju izgledao je od početka zloslutno i taj događaj bio je
stalno prisutan u njegovim mislima, iako mu je majka umirala.
- Trebalo je da danas budu pušteni - rekao je.
- Uhapšeni su.
Bijes se rodio u obliku slabog, jedva primjetnog grča u dubini ţeluca.
- Ĉekaj malo, Bili, meni su rekli da će im biti dopušteno da napuste Iran čim obave
zakazani razgovor. Hoću da znam što se to dogodilo.
- Jednostavno su ih strpali u zatvor.
- Pod kakvom optuţbom?
- Nisu im rekli za što su optuţeni.
- Po kojem zakonu su ih uhapsili?
- Ni to nisu rekli.
- A što ćemo mi poduzeti da ih izvučemo?
- Odredili su kauciju u visini od devedeset milijuna tomana. To je dvanaest milijuna
sedam stotina pedeset tisuća dolara.
- Dvanaest milijuna?
- Tako je.
- Kako se, do bijesa, to dogodilo?
- Razgovarao sam s Lloydom Briggsom preko telefona pola sata, Ross, pokušavajući
da shvatim što se događa, i mogu reći samo da to ni Lloydu nije jasno.
Perot je načinio stanku. Funkcioneri EDS-a bili su duţni da mu daju odgovore, a ne da
postavljaju pitanja. Gayden je morao znati kako ne smije zvati prije nego što se dobro o
svemu informira. Perot je znao da sad od njega više ništa neće izvući. Gayden jednostavno
nije raspolagao potrebnim informacijama.
- Pozovi odmah Toma Lucea - rekao je Perot. - Nazovi State Department u
Washingtonu. Ta stvar ima prioritet nad svim drugim poslovima. Neću da ni minute više
sjede u tom prokletom zatvoru.

Margot je naćulila uši kad je čula kako Ross povišava ton; rijetko se događalo da

31
upotrebljava grube riječi, naročito pred djecom. Došao je iz kuhinje smrknuta lica. Oči su mu
bile plave kao Sjeverno ledeno more, i isto tako hladne. Poznavala je taj pogled. To nije bio
samo bijes - on nije bio od ljudi sklonih da rasipaju energiju na vanjsku demonstraciju
neraspoloţenja. Bio je to pogled koji je izraţavao nepokolebljivu odlučnost. Govorio je o
tome kako će odlučno poduzeti nešto, kako će pokrenuti nebo i zemlju da to i ostvari. Ona je
osjetila u njemu tu odlučnost, tu snagu, kad ga je prvi put srela, u Mornaričkoj akademiji u
Annapolisu... Je li moguće da je to bilo prije dvadeset pet godina? Bio je to kvalitet koji ga je
izdvajao iz gomile, koji ga je činio drukčijim od ostalih. Oh, imao je on i drugih kvaliteta -
bio je inteligentan, bio je duhovit, mogao je šarmirati i ptice na drveću - ali ono što ga je
činilo izuzetnim bila je ta njegova snaga volje. Kad bi se u njegovim očima pojavio taj pogled,
ništa ga nije moglo zaustaviti, kao ni vlak bez kočnica na nizbrdici.
- Iranci su uhapsili Paula i Billa - rekao je.
Margot je odmah pomislila na njihove ţene. Poznavala je obje, godinama. Ruthie
Chiapparone bila je sitna, smirena, uvijek nasmijana ţena bujne plave kose. Izgledala je
nekako krhko i izazivala u muškarcima ţelju da je zaštite. Njoj će ta vijest teško pasti. Emily
Gaylord je bila čvršća, bar izvana gledano. Mršava, plava, Emily je bila puna ţivota, uvijek
spremna na akciju; ona će htjeti da sjedne u avion i pođe da sama izbavi Billa. Razlika
između tih dviju ţena se vidjela i po načinu na koji su se odijevale. Ruthie je voljela mekane
tkanine i blage obrise, a Emily je bila sklona elegantnoj odjeći i jarkim bojama. Emily će patiti
u sebi.
- Vraćam se u Dallas - rekao je Ross.
- Vani je vijavica - rekla je Margot promatrajući kroz prozor snjeţne pahuljice što su se
kovitlale iznad padine. Bila je svjesna da uzalud troši riječi - nikakav snijeg i led neće ga sad
zaustaviti. Mislila je na ono što će se dogoditi. Ross neće moći sjediti za svojim stolom u
Dallasu dok dvojica njegovih ljudi leţe u iranskom zatvoru. On ne ide u Dallas, pomislila je,
on odlazi u Iran.
- Uzet ću terenska kola - rekao je. - U Denveru mogu uhvatiti avion.
Margot je potisnula strepnje i osmjehnula se.
- Samo paţljivo vozi, molim te - rekla je.

Perot je sjedio zgrbljen za volanom svog GM Suburbana, vozeći oprezno. Cesta je bila
prekrivena ledom. Snijeg se skupljao duţ donjeg ruba vjetrobrana i skraćivao hod brisača.
Zurio je u cestu pred sobom. Denver je bio 170 kilometara udaljen od Vaila. Imao je vremena
za razmišljanje.
Još uvijek je bio bijesan.
Nije bio bijesan samo zbog toga što su Paul i Bili uhapšeni. Uhapšeni su zato što su
otišli u Iran, a otišli su u Iran zato što ih je on, Perot, tamo poslao.
Situacija u Iranu ga je zabrinjavala već mjesecima. Jednog dana, nakon što je leţao
budan cijele noći i razmišljao o onome što se događalo, otišao je u svoj ured i rekao:
„Povucite ljude. Ako pogriješimo, sve što smo izgubili je cijena tri-četiri stotine avionskih
karata. Neka krenu još danas."
Bila je to jedna od rijetkih prilika kad njegovo naređenje nije izvršeno. Svi su oklijevali,
u Dallasu i u Teheranu. Ali, to im nije mogao zamjeriti. I njemu je nedostajalo odlučnosti. Da
je on nastupio odlučno, evakuacija bi bila obavljena još istog dana; nije bio dovoljno odlučan,
a idućeg dana policija je zatraţila pasoše.
Dugovao je Paulu i Billu mnogo toga. Poseban dug lojalnosti osjećao je prema onim
ljudima koji su stavili na kocku svoju karijeru pridruţujući se EDS-u kad je još bio nova
kompanija koja se bori da stane na noge. Mnogo puta mu se dogodilo da nađe pravog
čovjeka, razgovara s njim, zainteresira ga za posao i ponudi mu mjesto, no taj bi kasnije,
nakon što je porazgovarao sa svojom obitelji, rekao kako je EDS premalena firma, previše

32
mlada, kako ne ţeli riskirati...
Paul i Bili su ne samo riskirali već su ne štedeći snage radili na tome da se taj njihov
rizik isplati. Bili je komponirao osnovni računarski sistem za administraciju po programima
Medicare i Medicaid koji su, usvojeni u mnogim američkim drţavama, predstavljali temelj
poslovnog uspjeha EDS-a. U tim je danima radio bez odmora, proveo mnogo tjedana daleko
od kuće i selio se s obitelji širom zemlje. Isto tako odan suradnik bio je i Paul. Kad je
kompanija imala premalo ljudi i premalo novca, Paul je obavljao poslove trojice sistem-
inţenjera. Perot se sjećao prvih kontakata kompanije u New Yorku, sa firmom Pepsico, i
kako je Paul išao pješice iz Manhattana preko Brooklynskog mosta po snijegu, da se provuče
pored straţa - tvornica je bila u štrajku - i da radi svoj posao.
Perot se osjećao duţnim da izvuče Paula i Billa.
Osjećao se duţnim da natjera vladu Sjedinjenih Drţava da upotrijebi svu teţinu svog
utjecaja na Irance.
Amerika je, jednom, traţila Perotovu pomoć i on je u kampanju za oslobođenje ratnih
zarobljenika uloţio tri godine svog ţivota - i gomilu novca. Sad će zatraţiti da Amerika
pomogne njemu.
Vraćao se u mislima u 1969. godinu, kad je vijetnamski rat buktao svom ţestinom. Neki
su njegovi prijatelji iz Mornaričke akademije poginuli, neki su zarobljeni. Bili Leftwich
poginuo je u borbi u trideset devetoj godini. Bio je u zarobljeničkom logoru u Sjevernom
Vijetnamu. Perotu je bilo teško gledati svoju zemlju kako gubi rat, a još teţe mu je bilo
gledati kako milijuni Amerikanaca, sasvim opravdano, protestiraju protiv rata i tvrde da je
nepravedan i da ga ne treba dobiti. A onda je jednog dana, 1969. godine, sreo malog Billyja
Singletona, dječaka koji nije znao da li ima ili nema oca. Billyjev otac je nestao u Vijetnamu
prije nego što mu se pruţila prilika da vidi svog sina; bilo je nemoguće saznati da li je
zarobljen ili mrtav. Bila je to potresna priča.
Ganutost za Perota nije bila samo sjetan osjećaj već poziv na akciju.
Saznao je da slučaj Billyjeva oca nije jedinstven. Bilo je mnogo, moţda na stotine, ţena i
djece koji nisu znali jesu li njihovi muţevi i očevi poginuli ili su zarobljeni. Vijetnamci,
tvrdeći da ih pravila Ţenevske konvencije ne obavezuju jer Sjedinjene Drţave nisu nikad
objavile rat Vijetnamu, odbijali su da saopće imena zarobljenika.
Predsjednik Nixon je nastojao da ,,vijetnamizira“ rat i povuče američke snage u roku
od tri godine, ali izvještaji što ih je dostavljala CIA govorili su da će do tada polovina
zarobljenika umrijeti. Otac Billyja Singletona, ako je još ţiv, moţda neće doţivjeti da se vrati
kući.
Perot je htio da učini nešto.
EDS je u doba Nixona imao dobre veze s Bijelom kućom. Perot je otišao u Washington i
razgovarao s prvim savjetnikom za vanjske poslove Henryjem Kissingerom. A Kissinger je
smislio plan.
Vijetnamci su izjavljivali da nisu u sukobu s američkim narodom, već samo sa vladom
Sjedinjenih Drţava. Osim toga, prikazivali su sebe svijetu kao malog Davida u borbi s
Golijatom, i činilo se da im je mnogo stalo do te slike. Moţda bi ih međunarodna kampanja s
ciljem da se svijet upozna s patnjama zarobljenika i njihovih obitelji mogla natjerati, rekao je
Kissinger, da se malo bolje odnose prema zarobljenicima i objave njihova imena.
Trebalo je da kampanja bude financirana iz privatnih izvora i da bar naizgled nema
nikakve veze s vladom iako bi, u stvarnosti, cijelu akciju vodila ekipa ljudi iz Bijele kuće i
State Departmenta.
Perot je prihvatio izazov. (Perot se mogao oduprijeti svemu osim izazovu. To je
shvatila već njegova učiteljica u jedanaestom razredu, neka gospođa Duck. „Baš šteta", rekla
je gospođa Duck, „što nisi inteligentan kao tvoji prijatelji." Mladi Perot je rekao kako oni
nisu nimalo inteligentniji od njega. „Dobro, a zašto onda oni imaju bolje ocjene nego ti?"

33
Samo zato što njih škola zanima, a njega ne zanima, rekao je Perot. „Svatko moţe doći i
tvrditi kako može uraditi nešto", rekla je gospođa Duck, „ali pogledajmo rezultate. Tvoji
prijatelji dobivaju dobre ocjene, a ti to ne moţeš." To je uzdrmalo Perota. Rekao joj je da će
idućih šest tjedana dobivati samo odlične ocjene. I dobivao je odlične ocjene, ne samo tih šest
tjedana već do kraja školovanja. Pronicljiva gospođa Duck otkrila je jedini način na koji se
moglo utjecati na Perota: izazov.)
Prihvaćajući Kissingerov izazov Perot se obratio najvećoj reklamnoj agenciji na svijetu,
J. Walter Thompson, i rekao im što ţeli. Ponudili su mu da u roku od trideset do šezdeset
dana pokrenu kampanju, s tim što bi prvi rezultati bili vidljivi za godinu dana. Perot je to
odbio; htio je da krene smjesta, a rezultate vidi već sutra. Vratio se u Dallas i sastavio ekipu
od funkcionera EDS-a koja je počela nazivati novinske urednike i objavljivati jednostavno i
jasno pisane oglase koje je sama sastavljala.
Počeli su stizati kamioni pisama.
Za Amerikance koji su bili za rat, postupak sa zarobljenicima bio je dokaz da su
Vijetnamci neprijatelji s kojim treba odlučno obračunati, a za one koji su bili protiv rata,
stradanje zarobljenika bio je još jedan razlog za povlačenje iz Vijetnama.
Najveći propagandni potez povukao je u prosincu 1969. godine kad je unajmio dva
aviona i pokušao da s njima odleti u Hanoi noseći boţićni ručak za zarobljenike. Dakako,
nisu mu dopustili da sleti, ali kako u to vrijeme nije bilo vaţnijih vijesti, uspjelo mu je da
upozna s problemom najveći dio međunarodne javnosti. Potrošio je dva milijima dolara, ali
prema svim računicama takav propagandni efekt stajao bi šezdeset milijuna da je išao preko
reklamne agencije.
U toku 1970. godine Perot se sluţio manje spektakularnim metodama, potičući male
zajednice građana širom Sjedinjenih Drţava da pokreću vlastite kampanje u korist ratnih
zarobljenika. Te su zajednice prikupljale novac s kojim su upućivale svoje predstavnike u
Pariz da vrše pritisak na sjevernovijetnamsku delegaciju, organizirale rasprave na televiziji i
gradile modele kaveza u kakvim su neki zarobljenici ţivjeli. Slale su u Hanoi toliko prote-
stnih pisama da sjeverno vijetnamska poštanska mreţa nije mogla savladati tu lavinu. Perot
je putovao širom zemlje i drţao govore gdje god bi ga pozvali. Sastao se sa
sjevernovijetnamskim diplomatima u Laosu i predao im popise njihovih zarobljenika u
Juţnom Vijetnamu, njihova pisma porodicama i film o uvjetima u kojima ţive. Poveo je sa
sobom i jednog Gallupovog stručnjaka, pa su zajedno analizirali odgovore Vijetnamaca.
Ponešto od svega toga dalo je rezultate. Postupak prema zarobljenim Amerikancima se
popravio, počeli su primati pisma i pakete, a Vijetnamci su počeli objavljivati imena
zarobljenika. Najvaţnije od svega je bilo to da su i zarobljenici saznali za kampanju - od tek
zarobljenih američkih vojnika - i ta vijest je znatno podigla njihov moral.
Osam godina kasnije, dok se vozio kroz mećavu prema Denveru, Perot se sjetio još
jedne posljedice kampanje - posljedice koja mu se u ono vrijeme činila neugodnom, a koja bi
sad mogla postati vaţna i dragocjena. Akcija u korist ratnih zarobljenika morala je (to se nije
moglo izbjeći) donijeti popularnost Rossu Perotu. Postao je poznat širom zemlje, a nije
zaboravljen ni u krugovima vlasti, posebno u Pentagonu. U washingtonskom komitetu za
nadzor kampanje radili su, pored ostalih, admiral Tom Moorer, u to vrijeme načelnik
Generalštaba svih oruţanih snaga, Alexander Haig, u to vrijeme Kissingerov pomoćnik a sad
vrhovni komandant snaga NATO, William Sullivan, u to vrijeme zamjenik pomoćnika
drţavnog sekretara a sad ambasador Sjedinjenih Drţava u Iranu, i, konačno, sam Kissinger.
Ti ljudi će pomoći Perotu da stupi u kontakt s vladom, da sazna što se događa i da
organizira brzu pomoć. Nazvat će Richarda Helmsa, koji je u prošlosti bio i direktor CIA-e i
američki ambasador u Teheranu. Nazvat će Kermita Roosevelta, Teddyjevog sina, koji je
sudjelovao u akciji CIA-e za vraćanje šaha na prijestolje 1953. godine...
A što će biti ako ništa od toga ne pomogne, pomislio je.

34
 Imao je običaj da misli više od jednog koraka unaprijed.
Što će biti ako mu Carterova administracija ne bude mogla ili ne bude htjela pomoći?
Onda ćemo ih, pomislio je, silom izvući iz zatvora.
Samo, kako ćemo organizirati takvu akciju? Nikad nismo radili ništa slično. Gdje da počnemo?
Tko bi nam mogao pomoći?
Pomislio je na funkcionere EDS-a Merva Stauffera i T. J. Marqueza i na svoju
sekretaricu Sally Walther, koji su bili glavni organizatori kampanje za zarobljenike;
organizirati preko telefona kompleksnu akciju na drugoj strani svijeta za njih je bilo luk i
voda, ali... bijeg iz zatvora? I gdje naći ljude za taj pothvat? Od 1968. godine kadrovska
sluţba EDS-a davala je prednost veteranima iz Vijetnama zato što je Perot ustanovio da se
veterani mogu razviti u odlične poslovne ljude. Ali, ljudi koji su nekad bili vitki, dobro
uvjeţbani vojnici u odličnoj fizičkoj kondiciji, bili su sad ugojeni stručnjaci za računare i
bolje su rukovali telefonom nego puškom. A tko će isplanirati i voditi napad?
Pronalaţenje najboljih ljudi za obavljanje nekog posla bila je Perotova specijalnost.
Iako jedan od najuspješnijih self-made ljudi u povijesti američkog kapitalizma, nije bio ni
vodeći svjetski stručnjak za računare, ni najsposobniji trgovac na svijetu, pa čak ni najbolji
organizator poslova. Samo u jednom je bio nedostiţan - znao je odabrati pravog čovjeka,
dati mu sve što mu je potrebno, motivirati ga, a zatim ostaviti da sam obavi posao.
I tako se, dok je vozio prema Denveru, upitao: tko je najbolji stručnjak za spasavanje
na svijetu?
A onda se sjetio Bulla Simonsa.
Legendama ličnost u američkoj vojsci, pukovnik Arthur D. ,,Bull“ Simons, našao se na
naslovnim stranicama novina u studenom 1970. godine kad je s odredom komandosa napao
zarobljenički logor Son Tay, trideset sedam kilometara od Hanoia, u pokušaju da izbavi
američke ratne zarobljenike. Napad je bio smjela i dobro organizirana operacija, ali podaci
što ih je dala obavještajna sluţba, podaci na osnovi kojih je akcija planirana, bili su netočni -
zarobljenici su bili prebačeni iz Son Taya na neko drugo mjesto. Tako je akcija proglašena za
fjasko, što je po Perotovom uvjerenju bilo krajnje nepravedno. Pozvan je da dočeka
napadače na Son Tay i da im podigne moral time što će im pokazati da postoji bar jedan
američki građanin koji im je zahvalan za pokazanu hrabrost. Proveo je s njima jedan dan u
Fort Braggu u Sjevernoj Carolini i tu se upoznao s pukovnikom Simonsom.
Zureći kroz vjetrobran, Perot je u oblaku uskovitlanih snjeţnih pahuljica vidio Simonsa
- krupnog čovjeka, visokog preko metar osamdeset, s ramenima kao u bika. Sijeda kosa bila
mu je kratko podšišana po vojničkim propisima, ali njegove čupave obrve bile su još crne. S
jedne i druge strane krupnog nosa duboko urezane crte spuštale su se do uglova usta, što
mu je davalo agresivan izraz i kad je bio najbolje raspoloţen. Imao je krupnu glavu, velike
uši, čvrstu vilicu i najsnaţnije ruke koje je Perot ikad vidio. Izgledao je kao čovjek isklesan
od jednog komada granita.
Nakon što je proveo jedan dan s njim, Perot je zaključio da je u svijetu falsifikata ovo
prava roba.
Tog dana i u godinama što će slijediti Perot je saznao mnogo toga o Simonsu. Ono što
ga se najviše dojmilo bio je odnos Simonsovih ljudi prema svom zapovjedniku. Podsjećao je
Perota na Vincea Lombardija, legendarnog trenera tima Green Bay Packers - izazivao je u
svojim ljudima emocije u rasponu od straha, preko poštovanja i divljenja do ljubavi. Bio je
impozantna ličnost i agresivan komandant - neprestano je psovao i govorio vojnicima
„Učini kako sam rekao, inače ću ti otkinuti tu prokletu glavurdu! “ ali se samo time nikako
nije mogao objasniti njegov utjecaj na cinične, u borbama prekaljene komandose. Ispod
čvrste vanjštine krila se čvrsta unutrašnjost.
Oni koji su sluţili pod njegovom komandom više od svega su voljeli da sjede i pričaju
priče o Simonsu. Iako je bio građen kao bik, nadimak ,,Bull“ nije dobio zbog toga već, prema

35
legendi, po jednoj rendţerskoj igri zvanoj „bikovska jama“. Igra se sastojala u tome da se
iskopa dva metra duboka rupa, u koju siđe jedan od igrača, a cilj igre je odrediti koliko je
ljudi potrebno da izvuku čovjeka iz rupe. Simons je tu igru smatrao glupom, ali su ga
jednom nagovorili da se pridruţi. Trebalo je petnaest ljudi da ga izvuku, a od njih su
nekolicina proveli noć u bolnici sa slomljenim prstima, razbijenim nosevima i bolnim
ranama od ugriza. Nakon toga je dobio nadimak ,,Bull“.
Perot je kasnije saznao da su sve pojedinosti u toj priči uveličane. Simons je igrao tu
igru više puta i obično je četvorici ljudi uspjevalo da ga izvuku, bez polomljenih kostiju.
Simons je bio čovjek kao stvoren da se oko njega ispredaju legende. Zadobivao je odanost
svojih ljudi komandantskim vrlinama, a ne praznim junačenjem. Bio je pedantan i beskrajno
strpljiv planer, bio je oprezan - jedna od njegovih uobičajenih fraza bila je „To je rizik koji
nam nije potreban! “ - i najviše se ponosio time što je sve svoje ljude dovodio sa zadatka
ţive.
U vijetnamskom ratu Simons je rukovodio operacijom Bijela zvijezda. Otišao je sa sto
sedam ljudi u Laos i tamo organizirao dvanaest bataljona pripadnika plemena Mao koji su
se borili protiv Vijetnamaca. Jedan od tih bataljona prebjegao je na stranu protivnika i odveo
sa sobom nekoliko Simonsovih ljudi. Simons je sjeo u helikopter i spustio se usred
utvrđenog logora u kome se nalazio prebjegli bataljon. Kad je ugledao Simonsa, laoski
pukovnik mu je prišao, stao mirno i vojnički ga pozdravio. Simons mu je naredio da smjesta
dovede zarobljenike jer će inače pozvati avione i uništiti cijeli bataljon. Pukovnik je naredio
da se zarobljenici dovedu, a Simons ih je ukrcao u helikopter i odletio s njima. Nakon toga je
ipak poslao avione. Vratio se iz Laosa nakon tri godine sa svih sto sedam ljudi. Perot nije
nikad provjerio je li ta priča istinita, sviđala mu se takva kakva jest.
Perot je po drugi put sreo Simonsa poslije rata. Zakupio je jedan hotel u San Franciscu i
organizirao dvodnevni prijem za zarobljenike koji su se vraćali iz Vijetnama i za napadače
na Son Tay. Sve je to stajalo Perota četvrt milijuna dolara.
Prije svečane parade Perot je zamolio Simonsa da razgovara sa svojim komandosima i
upozori ih da ne reagiraju na provokacije. „San Francisco je demonstrirao protiv rata više
nego drugi američki gradovi", rekao je Perot, ,,a vi sigurno niste birali svoje ljude po
njihovom šarmu. Ako se netko od njih iznervira mogao bi jednostavno zavrnuti vrat nekom
jadniku, i pokajati se zbog toga.“
Simons je pogledao Perota, i Perot je tad prvi put upoznao čuveni „Simonsov pogled".
Izazivao je u čovjeku osjećaj da je najveća budala na ovom svijetu. Tjerao ga je da poţali što
je govorio, da poţeli nek se zemlja otvori i proguta ga.
„Već sam razgovarao s njima", rekao je Simons. „Neće biti problema."
Tog vikenda i kasnije Perot je bolje upoznao Simonsa i pruţila mu se prilika da vidi i
druge stane njegove ličnosti. Simons je, kad je to htio, znao biti veoma šarmantan. Očarao je
Perotovu suprugu Margot, a djeca su zaključila da je divan. Sa svojim ljudima govorio je
vojničkim jezikom, ne skanjujući se da upotrijebi vulgarne izraze, ali se na banketima i
konferencijama za štampu pokazao kao izvanredan govornik. Na fakultetu je diplomirao
novinarstvo. U nekim stvarima ukus mu je bio jednostavan - romane sa Divljeg zapada čitao
je u velikim količinama i volio je, kako su to Perotovi sinovi govorili, „supermarket glazbu" -
ali je mnogo čitao i ozbiljne knjige i pokazivao zanimanje za mnogo raznih stvari. O antici i
povijesti uopće govorio je s istom lakoćom kao o bitkama i oruţju.
Perot i Simons, dvije snaţne, dominirajuće ličnosti, mogli su se slagati samo ako ostave
jedan drugome dovoljno prostora. Nikad nisu postali bliski prijatelji. Perot se nikad nije
obraćao Simonsu nazivajući ga Art (kako je to radila Margot). Kao ni drugi, Perot nikad nije
znao što Simons misli, sve dok mu Simons ne bi sam rekao. Perot se često sjećao njihovog
prvog susreta u Fort Braggu. Prije nego što će ustati da govori, Perot je upitao Simon- sovu
suprugu Lucille kakav je pukovnik kao čovjek. ,,Oh, on je samo veliki medo od pliša“,

36
odgovorila je. Perot je to ponovio u svom govoru. Napadači na Son Tay su pucali od
smijeha. Simons se nije ni osmjehnuo.
Perot nije znao hoće li taj nepristupačni čovjek imati volje da spasava dvojicu
funkcionera EDS-a iz perzijskog zatvora. Je li mu zahvalan za onaj prijem u San Francisku?
Vjerojatno jest. Poslije tog prijema Perot je financirao Simonsovo putovanje u Laos, potragu
za Amerikancima koji su nestali u borbi i koji se nisu vratili sa zarobljenicima. Kad se vratio
iz Laosa Simons je rekao skupini funkcionera EDS-a: „Perot je čovjek kome je teško reći ne.“
Parkirajući kola na aerodromu u Denveru Perot se pitao da li će Simonsu i nakon šest
godina biti teško da mu kaţe ne.
No, to je sve bilo još daleko. Perot se spremao da najprije pokuša sve drugo.
Ušao je u aerodromsku zgradu, kupio kartu za prvi let za Dallas, a zatim potraţio
telefon. Nazvao je EDS i razgovarao s T. J. Marquezom, jednim od najviših funkcionera,
koga su svi nazivali T. J. umjesto Tom zato što je u EDS-u bilo mnogo ljudi s imenom Tom.
- Pronađi moj pasoš - rekao mu je - i nabavi mi vizu za Iran.
- Ross, mislim da nisi mogao doći na goru ideju - rekao je T. J.
T. J. bi se prepirao do večeri, ako ga čovjek pusti.
- Neću sad o tome raspravljati s tobom - rekao je Perot odlučno. - Ja sam nagovorio
Paula i Billa da idu tamo, i ja ću ih izvući.
Spustio je slušalicu i uputio se prema vratima za ulazak u avion. Sve u svemu, bio je to
grozan Boţić.

T. J. je bio malo povrijeđen. Kao stari Perotov prijatelj i potpredsjednik EDS-a nije bio
naviknut da se s njim razgovara kao s uredskim kurirom. To je bila neizlječiva Perotova
greška - kad bi krenuo u akciju znao je da staje ljudima na prste uopće ne osjećajući da im
nanosi bol. Bio je izvanredan čovjek, ali nije bio svetac.

2.
I Ruthie Chiapparone je loše provela Boţić.
Boravila je u domu svojih roditelja, u osamdeset pet godina staroj dvokatnoj kući u
jugozapadnom dijelu Chicaga. Prilikom evakuacije iz Irana u ţurbi je zaboravila većinu
boţićnih poklona što ih je kupila za svoje kćeri - Karen, kojoj je bilo jedanaest godina, i
petogodišnju Ann Marie. Zato je odmah poslije dolaska u Chicago otišla sa svojim bratom
Billom da kupi nove darove. Njena porodica je učinila sve da joj Boţić bude što prijatniji.
Došla je njena sestra, došla su njena tri brata, a Karen i Ann Marie dobile su mnogo igračaka.
Ali svi su neprestano pitali za Paula.
Ruthie nije mogla bez Paula. Blaga, nesamostalna ţena, pet godina mlađa od svog
muţa - imala je trideset četiri godine - voljela ga je dijelom i zato što se mogla nasloniti na
njegova široka ramena i osjećati se sigurnom. Za nju se uvijek netko brinuo. Dok je bila
dijete, kad bi njena majka otišla na posao - otac, vozač kamiona, nije dovoljno zarađivao - za
nju su se brinula dva starija brata i jedna starija sestra.
Kad je prvi put srela Paula, on se drţao potpuno nezainteresirano. Radila je kao
sekretarica jednog pukovnika, a Paul je radio u istoj zgradi na računarskoj obradi podataka.
Ruthie je odlazila u bife po kavu za pukovnika, a njene prijateljice poznavale su neke mlade
oficire, pa je jednog dana ostala da sjedi i razgovara s njima. Prisutan je bio i Paul, ali nije
uopće obraćao paţnju na nju. Zato se i ona neko vrijeme pretvarala da ne primjećuje njega,
dok je on iznenada nije pozvao da iziđu zajedno. Sastajali su se godinu i pol dana, a onda se
vjenčali.

37
 Ruthie nije htjela da ide u Iran. Za razliku od većine ţena sluţbenika EDS-a, koje su na
odlazak u daleku zemlju gledale kao na uzbudljivu avanturu, Ruthie se plašila te promjene.
Nikad nije bila izvan Sjedinjenih Drţava - najudaljenije mjesto do koga je putovala bili su
Havaji - a Srednji istok bio je za nju tajanstven, sablasan, opasan. Paul ju je odveo u Iran na
tjedan dana u lipnju 1977. godine, u nadi da će joj se svidjeti, ali ona nije promijenila
mišljenje. Konačno je pristala da pođe, ali samo zato što je posao bio tako vaţan za njega.
Na kraju je ipak zavoljela Iran. Iranci su se lijepo odnosili prema njoj, američka kolonija
u Teheranu bila je sloţna i društvena, a njena smirena priroda pomagala joj je da bez
nervoze izlazi na kraj sa svakodnevnim problemima što ih je nametao ţivot u nerazvijenoj
zemlji gdje nije bilo supermarketa i gdje je bilo nemoguće popraviti stroj za pranje rublja za
manje od šest tjedana.
Sam odlazak bio je neobičan. Aerodrom je bio zakrčen, tu se okupio upravo
nevjerojatan broj ljudi. Mnoge Amerikance je poznavala, ali većina onih koji su bjeţali bili su
Iranci. Ne želim da odem ovako, pomislila je. Zašto nas izbacuju? Što to rade? Putovala je sa
Emily, suprugom Billa Gaylorda, preko Kopenhagena u kome su provele noć u ledenoj
hotelskoj sobi. Prozori se nisu mogli zatvoriti, pa su djeca morala spavati obučena. Kad je
stigla u Sjedinjene Drţave nazvao ju je Ross Perot i govorio nešto o problemu s pasošima, ali
Ruthie nije razumjela o čemu se zapravo radi.
U toku tog sumornog Boţića - bilo je nekako neprirodno biti na Boţić s djecom, a bez
Paula - Paul je telefonirao iz Teherana.
- Imam za tebe poklon - rekao je.
- Kartu za avion - rekla je, ispunjena nadom.
- Ne. Kupio sam ti tepih.
- Baš lijepo.
Proveo je dan kod Pata i Mary Sculley, rekao joj je. Boţični ručak pripremila mu je tuđa
ţena i gledao je tuđu djecu kako otvaraju pakete s poklonima.
Dva dana kasnije čula je kako Paul i Bili treba da se sastanu s čovjekom koji im ne
dopušta da napuste Iran. Poslije tog sastanka će ih pustiti.
Taj sastanak se odrţavao danas, 28. prosinca. Oko podneva Ruthie se počela čuditi
kako to da je nitko iz Dallasa nije nazvao. Vrijeme u Teheranu bilo je osam i pol sati ispred
vremena u Chicagu, i sastanak je sigurno već završen. Paul u ovom trenutku sigurno već
pakira kofere za povratak.
Nazvala je Dallas i razgovarala s Jimom Nyfelerom, sluţbenikom EDS-a koji se vratio
iz Teherana još u lipnju.
- Kako je prošao sastanak? - upitala ga je.
- Nije prošao baš dobro, Ruthie...
- Kako to misliš, nije prošao baš dobro?
- Uhapšeni su.
- Uhapšeni su? Sigurno se šališ.
- Ruthie, Bili Gayden ţeli da razgovara s tobom.
Ruthie je stajala sa slušalicom u ruci. Paul uhapšen?
Zašto? Zbog čega? Tko ga je uhapsio?
Javio je Gayden, predsjednik EDS World Corporation Paulov šef.
- Zdravo, Ruthie.
- Što se to događa, Bili?
- Ni nama nije jasno - rekao je Gayden. - Sastanak je zakazala naša ambasada i trebalo
je da bude puka formalnost, jer nisu optuţeni ni za kakav prekršaj... A onda je, oko šest i
trideset po teheranskom vremenu, Paul nazvao Lloyda Briggsa i rekao mu da su uhapšeni.
- Je li Paul u zatvoru?
- Ruthie, pokušaj da se ne uzbuđuješ mnogo zbog svega ovoga. Angaţirali smo gomilu

38
pravnika, upoznali smo sa cijelim slučajem State Department, a Ross se vraća iz Colorada.
Siguran sam da će se za nekoliko dana sve srediti. Radi se samo o dva-tri dana, zaista.
- U redu - rekla je Ruthie. Bila je kao omamljena. Sve je to besmisleno. Kako je moguće
da se njen suprug nađe u zatvoru? Rekla je Gaydenu zbogom i spustila slušalicu.
Što se to tamo događa?

Posljednji put kad je bila sa svojim muţem, Emily Gaylord ga je gađala tanjurom.
I sad, dok je sjedila u kući svoje sestre Dorothy u Washingtonu i razgovarala sa sestrom
i njenim muţem Timom o tome kako bi mogli pomoći Billu da se izvuče iz zatvora, nikako
nije mogla zaboraviti taj bačeni tanjur.
To se dogodilo u njihovoj kući u Teheranu. Jedne večeri početkom prosinca Bili se
vratio kući i rekao kako već sutradan Emily i djeca treba da otputuju u Sjedinjene Drţave.
Bili i Emily su imali četvoro djece: petnaestogodišnju Vicki, dvanaestogodišnju Jackie,
devetogodišnju Jenny i šestogodišnju Chris. Emily se suglasila da djeca otputuju, ali je
traţila da ona ostane. Moţda neće moći ničim konkretno pomoći Billu, ali će on bar imati s
kim da razgovara.
- To ne dolazi u obzir, rekao je Bili. Otputovat će sutra zajedno s djecom. Istim avionom
putovat će i Ruthie Chiapparone. Za dan-dva bit će evakuirani i ostali članovi obitelji
sluţbenika EDS-a.
Emily nisu zanimale druge obitelji. Ona će ostati sa svojim muţem.
Posvađali su se. U Emily se skupljao gnjev, koji na kraju više nije mogla izraziti
riječima, pa je dohvatila tanjur i bacila ga na Billa.
Znala je da on to nikad neće zaboraviti; bilo je to u osamnaest godina njihovog braka
prvi put da tako eksplodira. Bila je osjetljiva, nije joj trebalo mnogo da se uzbudi i plane, ali
se uvijek znala obuzdati.
Mirni, dobroćudni Bili to sigurno nije zasluţio...
Upoznala ga je kad je njoj bilo dvanaest, a njemu četrnaest godina. Tada ga je mrzila.
Bio je zaljubljen u njenu najbolju prijateljicu, Cookie, izuzetno privlačnu djevojku, i jedino o
čemu je govorio bilo je s kim Cookie izlazi, da li bi Cookie voljela ovo ili ono i smije li
Cookie nešto ili ne smije... Njene sestre i braća istinski su voljeli Billa. Bilo je nemoguće
pobjeći od njega jer su njena i njegova porodica pripadale istom klubu, a njen brat je igrao s
Billom golf. Upravo taj njen brat nagovorio je Billa da počne izlaziti s Emily, dugo nakon što
je potpuno zaboravio Cookie. Konačno, nakon godina uzajamne ravnodušnosti, ludo su se
zaljubili jedno u drugo.
U to vrijeme Bili je bio u koledţu, u četiri stotine kilometara udaljenom Blacksburgu u
Virginiji i studirao aeronautiku. Kući je dolazio samo za praznike i ponekad preko vikenda.
Nisu mogli podnijeti da budu tako daleko jedno od drugog, pa su odlučili da se vjenčaju
iako je Emily bilo samo osamnaest godina.
Bio je to uspješan brak. Odrasli su u sličnim sredinama, u dobro stojećim
washingtonskim katoličkim obiteljima, a Billov karakter - bio je osjećajan, smiren, razuman -
kao da je upotpunjavao Emilynu nervoznu ţivahnost. U osamnaest godina proţivjeli su
mnogo toga. Izgubili su dijete, rođeno s oštećenjem mozga, a Emily je tri puta operirana. Te
nevolje još više su ih zbliţile.
A sad je nastupila nova kriza. Bili je bio u zatvoru.
Emily to još nije bila rekla svojoj majci. Tog istog dana umro je majčin brat, ujak Gus, i
to je strahovito potreslo majku. Zato Emily nije mogla govoriti s njom o Billu. Ali, mogla je
razgovarati s Dorothy i s Timom.
Njen zet Tim Reardon bio je javni tuţilac u ministarstvu pravosuđa i čovjek s odličnim
vezama. Timov otac bio je pomoćnik predsjednika Johna F. Kennedyja za administrativne
poslove, a Tim je radio za Teda Kennedyja. Tim je, osim toga, osobno poznavao

39
predsjednika Predstavničkog doma Thomasa P. O’Neilla, zvanog Tip, i Charlesa Mathiasa,
senatora iz Marylanda. Bio je upoznat s problemom pasoša jer mu je Emily o tome pričala
čim se vratila iz Teherana u Washington, a on je zatim o tome razgovarao s Rossom
Perotom.
- Mogao bih napisati pismo predsjedniku Carteru i zamoliti Teda Kennedyja da mu ga
osobno preda.
Emily je kimnula glavom. Bilo joj je strahovito teško da se koncentrira. Pitala se što Bili
sada radi.

Paul i Bili su stajali u ćeliji broj 9, promrzli, ukočeni, očajnički se pitajući što će se dalje
dogoditi.
Paulu se činilo da nikad nije bio tako bespomoćan - Amerikanac bijele koţe, u
građanskom odijelu, sposoban da kaţe samo nekoliko riječi na perzijskom, suočen s
gomilom sastavljenom, kako se činilo, od samih razbojnika i ubojica. Iznenada se sjetio kako
je čitao o čestom silovanju ljudi u zatvorima i sumorno se pitao što bi uradio kad bi mu
nešto slično zaprijetilo.
Pogledao je Billa. Billovo lice bilo je blijedo i napeto.
Jedan od zatvorenika im se obratio na perzijskome.
- Govori li ovdje netko engleski? - upitao je Paul.
Javio je glas iz ćelije na suprotnoj strani hodnika.
- Ja govorim engleski.
Uslijedio je bučan razgovor na perzijskome, a onda im je prevodilac doviknuo:
- Zbog čega ste zatvoreni?
- Nismo učinili ništa - rekao je Paul.
- Za što vas optuţuju?
- Ni za što. Mi smo obični američki poslovni ljudi, obiteljski ljudi, i nemamo pojma
zašto smo uhapšeni.
Prevodilac je glasno preveo njegove riječi. Uslijedio je ţustar razgovor na perzijskome,
a zatim je prevodilac rekao:
- Ovaj što razgovara sa mnom je starješina vaše ćelije jer je najduţe u njoj.
- Razumijemo - rekao je Paul.
- On će vam pokazati gdje ćete spavati.
Dok su razgovarali, napetost je popustila. Paul je gledao oko sebe. Betonski zidovi bili
su premazani bojom koja je nekad bila narančasta, ali sad su bili jednostavno prljavi. Veći
dio betonskog poda bio je prekriven nekim tankim tepihom ili pokrivkom. Duţ zidova ćelije
stajalo je šest trokatnih leţajeva, a najniţi leţaj sastojao se samo od tankog madraca
poloţenog na pod. Sobu je osvjetljavala jedna slaba sijalica, a za provjetravanje je sluţila
rešetka na zidu kroz koju je strujao leden noćni zrak. Ćelija je bila prepuna.
Nakon nekog vremena pojavio se straţar, otvorio vrata ćelije i pokretom pozvao Paula
i Billa da iziđu.
Konačno, pomislio je Paul. Sad će nas pustiti. Hvala Bogu što nećemo biti prisiljeni da
provedemo noć u ovoj strašnoj ćeliji.
Pošli su za straţarom uz stepenice i ušli u jednu malu sobu. Pokazao je prstom na
njihove cipele.
Shvatili su da zahtijeva da se izuju.
Zatim je straţar svakome dao par papuča od plastike.
Paul je, gorko razočaran, postao svjestan da neće biti pušteni; morat će provesti noć u
ćeliji. Gnjevno je pomislio na osoblje ambasade; ambasada je ugovorila sastanak s
Dadgarom, njeni funkcioneri su savjetovali Paulu da ne vodi sa sobom pravne zastupnike,
oni su rekli da im je Dadgar „naklonjen"... Ross Perot bi rekao „neki ljudi nisu u stanju

40
organizirati ni običan pogreb". To se moglo reći i za osoblje američke ambasade. Bili su to
jednostavno nesposobni ljudi. Ali, bilo kako bilo, pomislio je Paul, nakon svih grešaka što su
ih počinili bila im je duţnost da još noćas dođu i pokušaju ih izvući.
Obuli su plastične papuče i krenuli za straţarom natrag niz stepenice.
Ostali zatvorenici bili su se već spremili za spavanje; ispruţeni na leţajevima umotavali
su se u tanke vunene pokrivače. Starješina ćelije, sluţeći se znakovima, pokazao je Paulu i
Billu gdje da legnu; Bili je dobio jedan od srednjih leţajeva, a Paul tanki madrac na podu,
ispod njega.
Legli su. Svjetlo je ostalo upaljeno, ali je sijalica bila tako slaba da to nikome nije
smetalo. Nakon nekog vremena Paul je prestao osjećati zadah, ali na hladnoću se nije mogao
priviknuti. Leţati na betonskom podu, uz otvorenu ventilaciju i bez grijanja bilo je isto što i
leţati vani. Strašan je život kriminalaca, pomislio je Paul; ovakve uvjete treba izdržati. Sreća što
nisam kriminalac. Jedna ovakva noć bit će više nego dovoljna.

3.
Ross Perot je uzeo taksi i sa regionalnog aerodroma Dallas/Fort Worth odvezao se
ravno u generalnu direkciju EDS-a na Forest Laneu, broj 7171. Na ulazu je spustio prozor da
mu straţar vidi lice, a onda se ponovo zavalio na sjedištu dok je automobil jurio
krivudavom, pola kilometra dugom cestom kroz park. Na tom mjestu nekad se nalazio golf
klub, a okolni tereni bili su igralište. Odjednom je pred sobom ugledao direkciju EDS-a,
sedmokatnu uredsku zgradu, a pored nje od tornada sigurni betonski bunker u kome su se
nalazili moćni računari sa tisućama kilometara magnetskih traka.
Perot je platio vozaču, ušao u zgradu i odvezao se dizalom na peti kat gdje se na kraju
hodnika nalazio Gaydenov ured.
Gayden je sjedio za svojim pisaćim stolom. Nekako mu je uvijek uspjevalo da izgleda
neuredan iako se pridrţavao propisa EDS-a o odijevanju. Sad je sjedio bez sakoa,
olabavljene kravate, s otkopčanim gornjim dugmetom na košulji, kosa mu je bila raščupana,
a iz ugla usta visila je cigareta. Ustao je kad je u sobu ušao Perot.
- Kako tvoja majka, Ross?
- Hvala, dobro se drţi.
- Drago mi je.
Perot je sjeo.
- A sad, dokle smo stigli s Paulom i Billom?
Gayden je podigao slušalicu i rekao:
- Dopusti da najprije pozovem T. J-a. - Okrenuo je Marquezov broj. - Ross je ovdje...
Aha, u mom uredu. - Spustio je slušalicu i rekao: - Odmah će doći... Ja sam...ovaj... nazvao
State Department. Načelnik Iranskog odjela je čovjek po imenu Henry Precht. U početku
nije htio da se javi, dok nisam rekao njegovoj sekretarici: „Ako me ne nazove u roku od
dvadeset minuta, nazvat ću CBS, ABC i NBC i za jedan sat Ross Perot će odrţati
konferenciju za štampu na kojoj će reći kako naša drţava ne ţeli pomoći dvojici
Amerikanaca zatočenih u Iranu." Nazvao me za pet minuta.
- I što je rekao?
Gayden je uzdahnuo.
- Ross, njihov stav je da su Paul i Bili, ako su već uhapšeni, sigurno učinili nešto
protuzakonito.
- Ali, što namjeravaju poduzeti?
- Povezat će se s ambasadom, proučiti stvar, bla-bla- -bla!

41
 - E pa, morat ćemo gurnuti Prechtu petardu pod rep - rekao je Perot ljutito. - A čovjek
koji to moţe uraditi je Tom Luce.
Luce, agresivan mladi odvjetnik, bio je osnivač dalaške odvjetničke firme Hughes &
Hill koja je obavljala većinu pravnih poslova za EDS. Perot ga je uzeo za savjetnika firme
prije mnogo godina najviše zato što je imao povjerenja u mladog čovjeka koji je, kao i on,
napustio veliku kompaniju da bi osnovao vlastitu firmu i sad se borio da je odrţi. Firma
Hughes & Hill je, kao i EDS, brzo jačala. Perot nije nikad poţalio što je angaţirao Lucea.
- Luce je negdje ovdje, u upravi - rekao je Gayden.
- A što je s Tomom Walterom?
- I on je ovdje.
Walter, visok momak iz Alabame, s glasom kao šećerni sirup, bio je financijski direktor
EDS-a i vjerojatno najpronicljiviji - u smislu čistog uma - čovjek u kompaniji.
- Hoću da se Walter pozabavi pitanjem kaucije - rekao je Perot. - Ne bih ţelio da je
platim, ali platit ću ako budem morao. Trebalo bi da Walter smisli kako da je platimo.
Siguran sam da kartica American Expressa neće biti dovoljna.
- Okej - rekao je Gayden.
Glas iza Perotovih leđa je rekao:
- Zdravo, Ross!
Perot se okrenuo i ugledao T. J. Marqueza.
- Zdravo, Tome - rekao je.
T. J. je bio visok, mršav muškarac četrdesetih godina s tipičnim crtama španjolskog
ljepotana, maslinaste puti, kratke, kovrčave crne kose i široka osnijeha koji otkriva dva reda
bijelih zuba. Prvi sluţbenik koga je Perot zaposlio, Marquez je bio ţivi dokaz Perotove
natprirodne sposobnosti da izabere pravog čovjeka. T. J. je sad bio potpredsjednik EDS-a, a
vrijednost njegovih dionica iznosila je mnogo milijuna dolara. „Bog nam je bio naklonjen*' -
govorio je T. J. Perot je znao s kakvim su ga odricanjem njegovi roditelji školovali, ali sve što
su ţrtvovali mnogostruko se isplatilo. Ono što je Perot u meteorskom uspjehu EDS-a
smatrao najboljim bilo je to što je mogao podijeliti trijumf s ljudima kao T. J. Marquez.
T. J. je sjeo i brzo rekao:
- Nazvao sam Claudea.
Perot je kimnuo glavom. Claude Chappelear bio je šef pravne sluţbe EDS-a.
- Claude je dobar prijatelj s Matthewom Nimetzom, savjetnikom drţavnog sekretara
Vancea. Mislio sam da bi Claude mogao nagovoriti Nimetza da razgovara sa samim
Vanceom. Nimetz me je osobno nazvao nešto kasnije; spreman je da nam pomogne. Poslat
će u Vanceovo ime telegram ambasadi Sjedinjenih Drţava u Teheranu i narediti im da malo
pokrenu straţnjice. Osim toga, napisat će osobni memorandum Vanceu o slučaju Paula i
Billa.
- Lijepo.
- Razgovarali smo i s admiralom Moorerom. On će nastojati da ubrza stvar jer smo ga
bili već ranije upoznali s problemom pasoša. Moorer će razgovarati s Ardeširom Zahedijem,
a Zahedi nije samo iranski ambasador u Washingtonu već i šahov zet. On se sad nalazi u
Iranu... neki kaţu da zapravo on upravlja zemljom. Moorer će zatraţiti od Zahedija da
garantira za Paula i Billa. Upravo pripremamo tekst telegrama koji bi Zahedi trebao da
pošalje ministarstvu pravosuđa.
- Tko ga priprema?
- Tom Luce.
- Lijepo - rekao je Perot, sumirajući dobijene podatke. - Imamo drţavnog sekretara,
načelnika Iranskog odjela, ambasadu i iranskog ambasadora. Svi oni rade na našem slučaju,
i to je dobro. A sad da vidimo što još moţemo učiniti.
- Tom Luce i Tom Walter treba sutra da se sastanu s admiralom Moorerom u

42
Washingtonu - rekao je T. J. - Moorer je predloţio da se obratimo i Richardu Helmsu. On je
bio ambasador u Iranu nakon što je otišao iz CIA-e.
- Nazvat ću Helmsa - rekao je Perot - a nazvat ću i Ala Haiga i Henryja Kissingera. A
vas dvojica se potrudite da svi naši ljudi što prije napuste Iran.
- Nisam siguran da je to baš prijeko potrebno, Ross - rekao je Gayden.
- Ne ţelim sad raspravljati o tome, Bili - rekao je Perot. - Uradimo što treba uraditi.
Dakako, Lloyd Briggs mora ostati tamo i nositi se s problemima... on je šef, sad kad su Paul i
Bili u zatvoru. A svi ostali neka se vrate kućama.
- Ne moţemo ih natjerati da se vrate ako to ne ţele - rekao je Gayden.
- Tko bi ţelio ostati?
- Rich Gallagher. Njegova ţena...
- Znam. U redu, neka Briggs i Gallagher ostanu. I nitko više. - Perot je ustao. - A ja
idem da obavim one razgovore.
Popeo se dizalom na sedmi kat i ušao u sobu svoje sekretarice. Sally Walther je sjedila
za svojim stolom. Radila je kod njega već godinama, sudjelovala je u kampanji za ratne
zarobljenike i pripremama za prijem u San Franciscu. (Vratila se s tog vikenda u pratnji
jednog od napadača na Son Tay i kapetan Udo Walther bio je sad njen muţ.)
- Nazovite Henryja Kissingera, Alexandera Haiga i Richarda Helmsa - rekao joj je
Perot.
Otišao je u svoju sobu i sjeo za stol. Njegov je ured sa drvetom obloţenim zidovima,
skupim tepihom na podu i starinskim knjigama na policama nalikovao na viktorijansku
biblioteku u nekoj engleskoj plemićkoj kući. Ţivio je okruţen suvenirima i omiljenim
umjetničkim djelima. Margot je za kuću kupovala impresionističke slike, ali Perot je više
volio da u uredu drţi Amerikance - originale Normana Rockwella i brončane figure
Frederica Remingtona inspirirane Divljim zapadom. Kroz prozore je mogao vidjeti padine
nekadašnjeg golf igrališta.
Perot nije znao gdje Henry Kissinger provodi blagdane; bit će vjerojatno potrebno
dosta vremena da ga Sally pronađe. Imao je vremena da smisli što će mu reći. Kissinger nije
spadao u njegove bliske prijatelje. Morat će prikupiti svu svoju sposobnost uvjeravanja da
zainteresira Kissingera i da za kratko vrijeme, koliko to omogućava telefonski razgovor,
pridobije njegovu naklonost.
Telefon na stolu je zazujao i Sally je rekla:
- Imate vezu s Henryjem Kissingerom.
Perot je podigao slušalicu.
- Ross Perot - rekao je.
- Dat ću vam vezu s gospodinom Kissingerom.
Perot je čekao da se Kissinger javi.
Kissingera su jednom prilikom nazvali najmoćnijim čovjekom na svijetu. Osobno je
poznavao šaha. Samo, hoće li se sjetiti tko je Ross Perot? Kampanja za zarobljenike bila je
velika akcija, ali Kissingerove akcije bile su još veće: sklapanje mira na Bliskom istoku,
pribliţavanje Sjedinjenih Drţava i Kine, okončanje vijetnamskog rata...
- Ovdje Kissinger. - Ĉuo je poznati duboki glas s neobičnim naglaskom i čudnom
mješavinom američkih vokala i njemačkih konsonanata.
- Doktore Kissinger, ovdje Ross Perot, biznismen iz Dallasa, Texas...
- Do vraga, Ross, dobro znam tko ste - rekao je Kissinger.
Perotu je poskočilo srce. Kissinger je govorio toplo, prijateljski, intimno. To je bilo
divno! Perot mu je počeo pričati o Paulu i Billu - kako su dobrovoljno otišli na sastanak s
Dadgarom i kako ih je State Department ostavio na cjedilu. Uvjeravao je Kissingera da su
neduţni, naglašavajući da nisu ni optuţeni za neki zločin niti su Iranci podnijeli ma i
najmanji dokaz protiv njih.

43
 - To su moji ljudi, ja sam ih tamo poslao i moram ih vratiti - završio je.
- Vidjet ću što mogu učiniti - rekao je Kissinger.
Perot je bio oduševljen.
- Bit ću vam istinski zahvalan.
- Pošaljite mi kratku informaciju sa svim pojedinostima.
- Dobit ćete je još danas.
- Javit ću vam se, Ross.
- Hvala vam, sir.
Veza je prekinuta.
Perot je bio izvan sebe. Kissinger ga se sjetio, prijateljski je razgovarao s njim i pokazao
se spremnim da pomogne. Traţio je informacije. EDS ih je mogao dostaviti još danas...
Perot se odjednom sjetio nečega. Nije imao pojma gdje je Kissinger bio kad je s njim
razgovarao... Moţda je govorio iz Londona, Monte Carla, Mexica...
- Sally!
- Da, sir?
- Znate li gdje se Kissinger nalazi?
- Znam, sir.

Kissinger je bio u New Yorku, u svom dvostrukom apartmanu u ekskluzivnom

stambenom kompleksu River House u istočnom dijelu Pedeset druge ulice. Kroz prozore je
mogao vidjeti East River.
Kissinger se jasno sjećao Rossa Perota. Perot je bio nebrušen dijamant. Pomagao je ono
za što je Kissinger imao razumijevanja, obično akcije u prilog zarobljenika. Perot je ponekad
traţio od Kissingera više nego što je mogao učiniti. A sad su se iza rešetaka našli Perotovi
ljudi.
Kissingeru nije bilo teško povjerovati da nisu krivi. Iran se nalazio na rubu građanskog
rata; pravda i zakonske procedure bili su sporedne. Pitao se hoće li moći da pomogne. Ţelio
je to, radilo se o dobrim namjerama. Nije više bio na poloţaju, ali je imao prijatelje. Nazvat
će Arde- šira Zahedija, odlučio je, čim dobije podatke iz Dallasa.

Perot se poslije razgovora s Kissingerom dobro osjećao. Do vraga, Ross, dobro znam tko
ste. To je vrijedilo više od novca. Dobra strana slave je u tome što ponekad moţe pomoći
čovjeku da obavi nešto vaţno.
Ušao je T. J.
- Tvoj pasoš je kod mene - rekao je. - U pasošu je i viza za Iran, ali ja drţim da ne bi
trebalo da ideš tamo, Ross. Svi mi ovdje moţemo uraditi ponešto, ali ti si ključna osoba.
Posljednje što nam je potrebno jest da ostanemo bez kontakta s tobom, dok budeš u
Teheranu ili negdje u avionu, upravo u trenutku kad bude potrebno donijeti presudnu
odluku.
Perot je već bio zaboravio na odlazak u Teheran. Sve što je čuo u toku posljednjeg sata
dovoljno ga je ohrabrilo da povjeruje kako to ipak neće biti potrebno.
- Moţda si u pravu - rekao je T. J.-u. - Toliko toga smo pokrenuli na polju pregovora, a
dovoljno je da samo jedna od tih akcija urodi plodom. Neću putovati u Teheran. U svakom
slučaju, neću još.

4.
U Washingtonu vjerojatno nije bilo čovjeka izloţenog većem pritisku od onog pod

44
kojim se našao Henry Precht.
Dugogodišnji sluţbenik State Departmenta, sklon umjetnosti i filozofiji, s pomalo
izopačenim smislom za humor, Henry Precht je manje-više sam kreirao američku politiku
prema Iranu u toku većeg dijela 1978. godine dok su njegovi pretpostavljeni - sve do
predsjednika Cartera - svu svoju paţnju usmjeravali na zaključenje sporazuma između
Egipta i Izraela u Camp Davidu.
Od početka studenog, kad je temperatura u Iranu počela rasti, Precht je radio sedam
dana tjedno od osam ujutro do devet uvečer. A oni prokleti Teksašani su po svemu sudeći
mislili da on nema drugog posla nego da razgovara s njima preko telefona.
Nevolja je bila u tome što kriza u Iranu nije bila jedina borba za vlast o kojoj je Precht
morao voditi računa. Druga bitka buktala je u Washingtonu između drţavnog sekretara
Cyrusa Vancea - Prechtovog šefa - i Zbigniewa Brzezinskog, predsjednikovog savjetnika za
pitanja nacionalne sigurnosti.
Vance je, kao i predsjednik Carter, vjerovao da američka vanjska politika treba da
odraţava američki moral. Američki narod vjeruje u slobodu, pravdu i demokraciju, i ne ţeli
podrţavati tirane. Iranski šah je bio tiranin. Prema Amnesty International, stanje u Iranu u
pogledu prava čovjeka bilo je najgore na svijetu, a Međunarodna komisija pravnika
potvrdila je istinitost izvještaja o sustavnoj primjeni mučenja u šahovim zatvorima. Kako je
šaha na vlast dovela CIA, a Sjedinjene Drţave su ga odrţale na vlasti, predsjednik koji je
toliko govorio o ljudskim pravima morao je poduzeti nešto.
U siječnju 1977. godine Carter je nagovijestio da bi tiranima mogla biti uskraćena
američka pomoć. Carter je bio neodlučan - nešto kasnije iste godine posjetio je Iran i zasuo
šaha slavopojkama - ali Vance je vjerovao da je stav u pogledu ljudskih prava ispravan.
Zbigniew Brzezinski je vjerovao suprotno. Savjetnik za nacionalnu sigurnost je
vjerovao u silu. Šah je bio saveznik Sjedinjenih Drţava i trebalo ga je podrţavati. Naravno,
trebalo ga je nagovoriti da prestane s mučenjima - ali još ne. Njegov reţim je izloţen
napadima, i nije podogan trenutak za liberalizaciju.
A kad će doći taj trenutak, pitala je Vanceova frakcija. Šahova vlast bila je čvrsta u toku
većeg dijela njegove dvadeset petogodišnje vladavine, pa on ipak nije nikad pokazao mnogo
sklonosti za uvođenje umjerenijeg reţima. „Navedite mi jedan jedini umjereni reţim u tom
dijelu svijeta!" odgovarao je Brzezinski.
U Carterovoj administraciji bilo je ljudi koji su vjerovali da Americi, ako se ne bude
zalagala za slobodu i demokraciju, nikakva vanjska politika nije potrebna. Bio je to ipak
pomalo ekstremistički nazor, pa se sve svelo na pragmatistički argument: iranskom narodu
je dosta šahove vlasti i on će ga zbaciti bez obzira na mišljenje Washingtona.
Gluposti, govorio je Brzezinski. Prelistajte malo povijest. Revolucije uspijevaju kad
vladari čine ustupke, a propadaju kad oni na vlasti smrve buntovnike čeličnom šakom.
Iranska armija sa četiri stotine tisuća vojnika moţe s lakoćom ugušiti svaku pobunu.
Vanceova frakcija - kojoj je pripadao i Henry Precht - nije se slagala s teorijama
revolucije što ih je propovijedao Brzezinski: ugroţeni tirani čine ustupke zato što su
pobunjenici snaţni, a ne obratno, govorili su. Što je bilo još vaţnije, nisu vjerovali da iranska
armija ima četiri stotine tisuća vojnika. Bilo je teško doći do podataka, ali broj vojnika koji su
dezertirali kretao se oko 8 posto mjesečno. Znalo se da postoje cijele jedinice koje će u slučaju
izbijanja građanskog rata u punom sastavu prijeći na stranu ustanika.
Dvije washingtonske frakcije dobivale su informacije iz različitih izvora. Brzezinski je
vjerovao u riječi Ardešira Zahedija, šahovog zeta i najmoćnije ličnosti na šahovoj strani u
Iranu. Vance je, opet, vjerovao ambasadoru Sullivanu. Sullivanovi telegrami nisu bili
dosljedni koliko je to Washington ţelio - moţda zato što je situacija u Iranu bila ponekad
sasvim nejasna - ali je od rujna opća intonacija svih njegovih izvještaja bila da je šah osuđen
na propast.

45
 Brzezinski je govorio da Sullivan trčkara naokolo kao muha bez glave i da se njegovim
riječima ne moţe vjerovati. Oni koji su podrţavali Vancea govorili su opet da Brzezinski
rješava problem loših vijesti tako što ubija glasnike.
Rezultat svega toga bio je da Sjedinjene Drţave nisu poduzimale ništa. Jednom
prilikom State Department je sastavio telegram ambasadoru Sullivanu s instrukcijama neka
nagovori šaha da formira širu civilnu koalicionu vladu; Brzezinski je spriječio slanje tog tele-
grama. Drugom prilikom Brzezinski je telefonirao šahu i uvjeravao ga da će mu predsjednik
Carter pruţiti punu podršku; šah je zatraţio da mu Brzezinski to potvrdi telegramom, ali
State Department nije poslaoi telegram. Nesposobne da poduzmu bilo što, obje strane su
tajno dostavljale informacije štampi, pa je cijeli svijet saznao da je politika Washingtona
prema Iranu blokirana unutrašnjim trvenjima.
U toj situaciji, kao posljednje što je Prechtu bilo potrebno, našla mu se na vratu još i
banda Teksašana uvjerenih da su samo oni na ovom svijetu suočeni s problemima.
Osim toga, bio je uvjeren da točno zna zašto se EDS našao u nevolji. Kad je upitao ima li
EDS agenta predstavnika u Iranu rečeno mu je da ima i da je to gospodin Abolfath Mahvi. To
je objašnjavalo sve. Mahvi je bio dobro poznati teheranski posrednik koga su nazivali
„kraljem petoprocentaša" zbog njegove uloge u sklapanju ugovora za potrebe vojske.
Usprkos utjecajnim vezama, šah je stavio Mahvija na crnu listu i zabranio mu svako
poslovanje u Iranu. Zato je i EDS osumnjičen za korupciju.
Precht je bio spreman da učini što moţe. Dat će nalog ambasadi u Teheranu da se
pozabavi tim slučajem i moţda će ambasador Sullivan uspjeti da izvrši pritisak na Irance i
izvuče Chiapparonea i Gaylorda iz zatvora. Međutim, nije bilo nikakve mogućnosti da vlada
Sjedinjenih Drţava zbog toga gurne u stranu sva druga pitanja u vezi s Iranom. Ona je sad
pokušavala da podrţi postojeći reţim i nije bio trenutak da se taj reţim oslabi prijetnjama o
prekidu diplomatskih odnosa zbog dvojice uhapšenih poslovnih ljudi, posebno kad se uzme
u obzir da se u Iranu nalazilo još dvanaest tisuća američkih drţavljana i da je State
Department bio duţan da se brine o njima. Bilo mu je ţao, ali Chiapparone i Gaylord morat
će podnijeti to što ih je snašlo.

Henry Precht je djelovao s najboljim namjerama, ali je - kao Lou Goelz - u samom
početku svog angaţiranja na slučaju Paula i Billa učinio grešku koja je najprije prikazala
njegov odnos prema problemu u pogrešnom svjetlu, a zatim ga prisilila da se u svim
raspravama s EDS-om drţi defenzivno. Precht se ponašao kao da je istraga u kojoj su Paul i
Bili svjedoci legitimna sudska procedura na osnovi optuţbe za korupciju, a ne drska ucjena.
Goelz je pod tom pretpostavkom i pristao da surađuje s generalom Biglarijem. Načinivši istu
grešku, Precht je odbio da slučaj Paula i Billa tretira kao kidnapiranje, to jest kriminalno
djelo.
Bio Abolfath Mahvi nepošten ili ne, činjenica je da on iz ugovora između EDS-a i
ministarstva nije izvukao ni pare. Ĉak je u početku EDS imao neprilika što je odbio da ustupi
Mahviju dio profita.
To se dogodilo ovako: Mahvi je pomogao EDS-u da dobije prvi, mali ugovor u Iranu -
da razvije sistem kontrole dokumenata za iransku mornaricu. EDS-u je saopćeno da po
zakonu mora imati partnera u zemlji, pa je EDS obećao Mahviju trećinu profita. Kad je nakon
dvije godine ugovor bio izvršen, EDS je platio Mahviju četiri stotine tisuća dolara, kako je
dogovoreno.
Međutim, kad su počeli pregovori s Ministarstvom zdravlja, Mahvi je dospio na crnu
listu. Kad je došlo do potpisivanja ugovora, Mahvi - koji je u međuvremenu skinut s crne liste
- postavio je zahtjev da ugovor preuzme kompanija čiji bi vlasnici bili EDS i on.
EDS je to odbio. Svoj udio u dobiti iz ugovora s mornaricom Mahvi je bio zaradio, ali za
sklapanje ugovora s Ministarstvom zdravlja nije učinio ništa.

46
 Mahvi je tvrdio da je veza s njim olakšala EDS-u dobivanje ugovora s Ministarstvom
zdravlja i ubrzala postupak u dvadeset četiri razna drţavna tijela koja su ga morala odobriti.
Dalje, rekao je, njegovom zaslugom EDS je dobio povoljan poreski tretman, što je također
ušlo u ugovor. EDS je u tom pogledu dobro prošao samo zato što je Mahvi proveo neko
vrijeme s ministrom financija u Monte Carlu.
EDS nije od njega traţio nikakvu pomoć, i nije vjerovao da mu je Mahvi pomogao.
Osim toga, Ross Perot nije imao razumijevanja za „pomoć" koja se daje u Monte Carlu.
EDS-ov pravni zastupnik u Iranu uputio je zbog toga ţalbu predsjedniku vlade, i Mahvi
je pozvan na odgovornost zbog iznuđivanja mita. Njegov utjecaj je ipak bio tako jak da
Ministarstvo zdravlja nije htjelo potpisati ugovor dok EDS ne zadovolji Mahvijeve zahtjeve.
Uslijedio je niz burnih pregovora s Mahvijem. EDS je i dalje odbijao da izravno dijeli
profit s njim, i na kraju je postignut kompromisni sporazum: zajednička kompanija, koja će
djelovati na osnovi posebnog ugovora s EDS-om, imat će zadatak da nalazi i zapošljava
iransko osoblje za potrebe EDS-a. Ta zajednička kompanija uopće nije donosila profit, ali to
će se pokazati tek kasnije - u prvom trenutku Mahvi je prihvatio kompromis i ugovor s
ministarstvom je potpisan.
EDS, prema tome, nije platio mito, i iranska vlada je to znala; no, to nije znao Henry
Precht, a nije znao ni Lou Goelz. Zato su se na isti način odnosili prema slučaju Paula i Billa.
Obojica su utrošili mnogo vremena na taj slučaj, ali mu nikad nisu dali prioritet. Kad je
ratoborni advokat EDS-a Tom Luce nasrnuo na njih da su ili nemarni ili glupi, ili i jedno i
drugo, naljutili su se i rekli da bi moţda učinili više kad bi im se skinuo s vrata.
Precht u Washingtonu i Goelz u Teheranu bili su ope- rativci koji su se neposredno
bavili slučajem. Nijedan od njih nije bio lijen. Nijedan nije bio nesposoban. Ali obojica su
griješili, obojica su se počeli odnositi neprijateljski prema EDS-u i nijedan od njih, u onim
presudnim prvim danima, nije pomogao Paulu i Billu.

47
 Treće poglavlje
1.
Straţar je otvorio vrata ćelije, pogledao naokolo, pokazao prstom na Paula i Billa i
pozvao ih rukom da pođu za njim.
U Billu se javila nada. Sad će ih sigurno pustiti.
Ustali su i otišli za straţarom uz stepenice. Bilo je ugodno vidjeti dnevnu svjetlost kroz
prozore. Izišli su iz zgrade i prešli preko dvorišta do male prizemne zgrade pored glavnih
ulaznih vrata. Svjeţ zrak bio je prava poslastica.
Bila je to strašna noć. Bili je leţao na tankom madracu, na mahove bi zadrijemo i budio
se na najmanji pokret drugih zatvorenika, uplašeno zvjerajući naokolo pri mutnoj svjetlosti
sijalice. Znao je da je svanulo tek kad je ušao straţar noseći šalice čaja i po komad crnog
kruha za doručak. Nije bio gladan. Umjesto jela izmolio je krunicu.
Ĉinilo mu se da su njegove molitve urodile plodom.
U prizemnoj zgradi nalazila se soba za posjete s nekoliko stolova i stolica. Ĉekala su ih
dva muškarca. Bili je prepoznao jednog - bio je to Ali Jordan, Iranac koji je radio kod Loua
Goelza u ambasadi. Rukovali su se, a onda im je on predstavio svog kolegu, Boba Sorensona.
- Donijeli smo vam neke stvarčice - rekao je Jordan. - Aparat za brijanje na baterije...
jedan za obojicu... i nešto tople odjeće.
Bili je pogledao u Paula. Paul je zurio u dvojicu sluţbenika ambasade kao da će svakog
trenutka eksplodirati.
- Zar nas nećete izvući odavde? - upitao je.
- Na ţalost, to ne moţemo.
- Do đavola, tik zbog vas smo dospjeli ovamo!
Bili je polako sjeo, previše deprimiran da bi se mogao ljutiti.
- Strašno nam je ţao što je sve tako ispalo - rekao je Jordan. - Sve se odigralo sasvim
neočekivano. Rekli su nam da je Dadgar prijateljski nastrojen... Ambasada priprema oštar
protest...
- A što ste poduzeli da nas oslobodite?
- Za to je potrebno poduzeti odgovarajuće korake predviđene iranskim pravosudnim
sistemom... Vaši pravni savjetnici...
- Gospode boţe! - rekao je Paul s gađenjem.
- Zatraţili smo da vas prebace u bolji dio zatvora - rekao je Jordan.
- E baš vam hvala!
- Je li vam... ovaj... potrebno nešto - upitao je Sorenson.
- Meni nije potrebno ništa - rekao je Paul. - Ne namjeravam ovdje još dugo ostati.
- Meni bi dobro došle kapi za oči - rekao je Bili.
- Pobrinut ću se da ih dobijete - obećao je Sorenson.
- Mislim da je to zasad sve - rekao je Jordan i pogledao u straţara.
Bili je ustao.
Jordan je rekao straţaru nešto na perzijskom, a ovaj je dao znak Paulu i Billu da iziđu.
Pošli su za straţarom natrag preko dvorišta. Jordan i Sorenson spadaju među niţe
sluţbenike ambasade, razmišljao je Bili. Zašto nije došao sam Goelz? Ambasada je, čini se,
bila uvjerena da je njihovo oslobođenje posao za EDS - to što je poslala Jordana i Sorensona
bio je njen način da pokaţe Irancima kako nije nezainteresirana, a Paulu i Billu kako ne treba
da očekuju neku naročitu pomoć od vlade Sjedinjenih Drţava. Mi smo problem pred kojim bi
ambasada najradije zatvorila oči, pomislio je Bili gnjevno.
U glavnoj zgradi straţar je otvorio vrata kroz koja ranije nisu prolazili, pa su iz

48
prijemne sobe ušli u hodnik. S desne strane nalazila su se tri ureda, s lijeve prozori koji su
gledali na dvorište. Došli su do drugih vrata, načinjenih od debelih čeličnih ploča. Straţar je
otključao vrata i dao im znak da uđu.
Prvo što je Bili ugledao bio je televizor.
Dok je gledao naokolo, raspoloţenje mu se malo popravilo. Ovaj dio zatvora izgledao je
mnogo pristojnije nego podrum. Bio je relativno čist i svijetao, sa sivim zidovima i sivom
prostirkom na podu. Vrata ćelije bila su otvorena i zatvorenici su se slobodno kretali naokolo.
Kroz prozore je dopirala dnevna svjetlost.
Prošli su kroz prostoriju s dvije ćelije na desnoj strani, dok se lijevo, čini se, nalazila
kupaonica. Bili je s nestrpljenjem očekivao priliku da se opere nakon noći provedene u
podrumu. Kad je provirio kroz zadnja vrata na desnoj strani ugledao je police s knjigama.
Straţar je skrenuo lijevo i poveo ih kroz dugački, uski hodnik do posljednje ćelije.
Tu su ugledali poznato lice.
Bio je to Reza Neghabat, zamjenik ministra zdravlja zaduţen za organizaciju socijalnog
osiguranja. Paul i Bili dobro su ga poznavali jer su surađivali s njim do njegovog hapšenja
prošlog rujna. Veselo su se rukovali. Billu je laknulo kad je sreo poznatog čovjeka, čovjeka
koji je govorio engleski.
Neghabat je bio zaprepašten.
- Otkud vi ovdje?
Paul je slegao ramenima.
- Ponadao sam se da ćete nam to vi reći.
- Za što ste optuţeni?
- Ni za što - odgovorio je Paul. - Jučer nas je saslušao gospodin Dadgar, istraţitelj koji
vodi postupak protiv vašeg bivšeg ministra, doktora Šeika. On nas je i uhapsio. Bez
optuţnice, ne navodeći razlog. Koliko nam je rečeno, mi smo nešto kao „ključni svjedoci".
Bili je pogledao oko sebe. Na svakoj strani ćelije nalazila su se po dva trokatna leţaja i
još dva pored prozora, pa je u ćeliji bilo mjesta za osamnaest zatvorenika. Kao i u
podrumskim ćelijama, svaki leţaj imao je tanak madrac od spuţvaste gume, pri čemu se kod
najniţeg leţaja taj madrac jednostavno nalazio na podu. Neki zatvorenici imali su i plahte, a
svi su imali sive vunene pokrivače.
Kroz prozor nasuprot vratima moglo se vidjeti dvorište. Bili je vidio travu, cvijeće i
drveće, te parkirane automobile koji su vjerojatno pripadali zatvorskom osoblju. Vidio je i
nisku zgradu u kojoj su maločas razgovarali sa Jordanom i Sorensonom.
Neghabat je predstavio Paula i Billa ostalim stanovnicima ćelije koji su se drţali
prijateljski i izgledali mnogo manje opasni od zatvorenika u podrumu. U ćeliji je bilo
nekoliko slobodnih leţajeva - nije bila pretrpana kao ćelije u podrumu - pa su Paul i Bili
odabrali krevet pored vrata. Bili je odabrao srednji leţaj, a Paul je, kao i ranije, dobio leţaj na
podu.
Neghabat ih je upoznao s rasporedom prostorija. Pored njihove ćelije nalazila se čajna
kuhinja s nekoliko stolova i stolica gdje su zatvorenici mogli kuhati čaj i kavu, ili jednostavno
sjediti i razgovarati. Prostoriju su iz nekog razloga nazivali Chattanooga Room. Na kraju
hodnika nalazio se u zidu šalter, a iza njega prostorija koja je sluţila kao prodavaonica. Tu su
zatvorenici mogli povremeno kupovati sapun, ručnike i cigarete.
Kad su se vratiti u dugački hodnik, prošli su pored vlastite ćelije - broj 5 - i dvije druge i
izišli u predvorje. Pokazalo se da je soba u koju je Bili bio maločas zavirio biblioteka i
istovremeno kancelarija. Na policama je bilo, osim knjiga na perzijskome, i knjiga na engles-
kome. Pored biblioteke nalazile su se još dvije ćelije. Na suprotnoj strani nalazila se
kupaonica s tuševima, umivaonicima i zahodima. Zahodi su bili perzijskog tipa, po izgledu
slični tuš-kadi s otvorom u sredini. Bili je saznao kako nema mnogo izgleda da se istušira -
redovno nije bilo tople vode.

49
 Iza čeličnih vrata, rekao je Neghabat, nalazila se prostorija u kojoj su povremeno
ordinirali liječnik i zubar. Biblioteka je bila stalno otvorena, a televizor je bio uključen cijelu
večer, ali "programi su, dakako, bili na perzijskome. Zatvorenici iz ovog odjela izlazili su dva
puta tjedno u dvorište da pola sata šetaju u krugu. Brijanje je bilo obavezno; straţari su
dopuštali brkove, ali ne i bradu.
U toku obilaska sreli su dva poznanika. Jedan od njih bio je doktor Tovliati, savjetnik u
ministarstvu za pitanja obrade podataka, o kome se Dadgar raspitivao na saslušanju. Drugi
je bio Husein Paša, Neghabatov šef financijskog odjela u socijalnom osiguranju.
Paul i Bili su se obrijali električnim brijačem koji su im donijeli Sorenson i Jordan. Bilo je
već podne, i vrijeme ručku. U hodniku se nalazio plakar zastrt zastorom. Iz tog plakara
zatvorenici su izvukli prostirku od linoleuma koju su raširili po podu ćelije; tu su se nalazili i
tanjuri najjeftinije vrste. Za ručak su dobili kuhanu riţu s komadićem janjetine, kruh, jogurt i
čaj ili Pepsi-Colu. Jeli su sjedeći na podu, prekrštenih nogu. Za Paula i Billa, koji su bili
ljubitelji dobrog zalogaja, ručak je bio slab. Bili je ustanovio da ima teka, moţda zbog čistije
okoline.
Poslije ručka ponovo su imali posjetioce - došli su njihovi odvjetnici Iranci. Odvjetnici
im nisu znali reći zašto su uhapšeni, nisu znali što će biti s njima i nisu znali što bi mogli
učiniti da im pomognu. Bio je to prazan razgovor koji je samo povećao njihovu potištenost.
Paul i Bili i tako nisu imali u njih mnogo povjerenja, jer su ti isti advokati rekli Lloydu
Briggsu da kaucija neće biti veća od dvadeset tisuća dolara. Vratili su se u ćeliju ne saznavši
ništa, razočarani.
Ostatak popodneva proveli su u Chatanooga Roomu, razgovarajući s Neghabatom,
Tovliatijem i Pašom. Paul je pričao kako ga je Dadgar saslušavao, ne propuštajući ni najmanji
detalj. Iranci su bili veoma zainteresirani za sve što se prilikom saslušanja odnosilo na njih.
Paul je pričao doktoru Tovliatiju na koji je način spomenuo njegovo ime, u vezi s navodnim
sukobom interesa. Tovliati je opisao kako je Dadgar saslušavao njega, na isti način, prije nego
što će narediti da ga uhapse. Paul se sjetio kako se Dadgar raspitivao i za jedan
memorandum što ga je pisao Paša. Bio je to rutinski izvještaj sa statističkim podacima i
nikome nije bilo jasno što bi u njemu moglo biti posebno zanimljivo.
Neghabat je imao svoju teoriju o tome zašto su zatvoreni.
- Šah ţeli da od nas napravi ţrtvene jarce, da pokaţe masama kako istinski ţeli suzbiti
korupciju, a izabrao je projekt u kome korupcije nije bilo. Nema ničega za što bi se mogao
uhvatiti, a ako nas pusti, ostat će dojam da je slab. Da je umjesto toga zavirio u
građevinarstvo, otkrio bi korupciju na svakom koraku, u upravo nevjerojatnim razmjerima...
Sve je to bilo prilično neodređeno. Neghabat je samo izvodio pretpostavke, a Paul i Bili
su ţeljeli da čuju nešto određeno - tko je naredio istragu, zašto je odabrao upravo Ministarstvo
zdravlja, na kakav oblik korupcije se sumnja i gdje su oni koji su uprli prste na pojedince koji
su uhapšeni? Neghabat nije izbjegavao već jednostavno nije znao odgovore. Njegova
neodređenost bila je karakteristično perzijska - upitajte Iranca što je doruč- kovao i deset
sekundi kasnije on će početi da vam objašnjava svoju ţivotnu filozofiju.
U šest sati su se vratili u ćeliju da večeraju. Večera je bila bijedna - samo ostaci od ručka
pasirani tako da je dobijena pašteta za mazanje na kruh, i čaj.
Poslije večere su gledali televiziju. Neghabat je prevodio vijesti. Šah je zatraţio od vođe
opozicije Šahpura Bahtiara da formira civilnu vladu koja će preuzeti upravljanje drţavnim
poslovima od generala postavljenih na ministarska mjesta u studenom. Neghabat im je
objasnio da je Šahpur vođa plemena Bahtiara i da je uvijek odbijao svaku suradnju sa
šahovim reţimom. Ali, bez obzira na sve, pitanje hoće li Bahtiarova vlada moći da okonča
nerede zavisit će od ajatolaha Homeinija.
Osim toga, šah je demantirao glasine da će napustiti zemlju.
Billu se učinilo da sve to zvuči ohrabrujuće. S Bahti- arom na čelu vlade šah će ostati na

50
vlasti i osigurati stabilnost reţima, a pobunjenici će dobiti svog predstavnika u upravljanju
zemljom.
U deset sati televizor Je ugašen i zatvorenici su se vratili u svoje ćelije. Neki su
zatvorenici objesili ispred leţaja ručnike i komade tkanine da im svjetlo ne smeta - i ovdje je,
kao i u podrumu, sijalica gorjela cijele noći. Neghabat je savjetovao Paulu i Billu da zatraţe
od posjetilaca da im donesu ručnike i plahte.
Bili se umotao u tanki sivi pokrivač i legao, pokušavajući da zaspi. Ostat ćemo ovdje neko
vrijeme, pomislio je rezignirano, i moramo nastojati da nam bude što udobnije. Naša sudbina je u
tuđim rukama.

2.
Njihova sudbina bila je u rukama Rossa Perota, ali su u iduća dva dana sve njegove
nade ostale neuslišane.
Vijesti su u početku bile dobre. Kissinger ga je nazvao u petak, 29. prosinca, da mu javi
kako će Ardešir Zahedi narediti da Paul i Bili budu pušteni. No, trebalo je da prije toga
predstavnici američke ambasade odrţe dva sastanka - jedan sa funkcionerima Ministarstva
pravosuđa, a drugi sa predstavnicima šahovog dvora.
Zamjenik američkog ambasadora u Teheranu, ministar-savjetnik Charles Naas, osobno
je preuzeo pripremu tih sastanaka.
U Washingtonu, Henry Precht iz State Departmenta također je razgovarao s
Ardeširom Zahedijem. Tim Reardon, zet Emily Gaylord, razgovarao je sa senatorom
Kennedyjem. Admiral Moorer je pokrenuo svoje veze u vojnoj vladi Irana. Jedino
razočaranje u Washingtonu došlo je od strane Richarda Helmsa, bivšeg američkog
ambasadora u Teheranu - on je iskreno rekao da njegovi stari prijatelji više nemaju nikakvog
utjecaja.
EDS se obratio trojici odvjetnika u Iranu. Jedan od njih bio je Amerikanac koji se
specijalizirao za zastupanje američkih korporacija u Teheranu, a dvojica su bili Iranci - jedan
sa dobrim vezama u krugovima bliskim šahu, drugi blizak opoziciji. Sva trojica su izjavili da
je način na koji su Paul i Bili uhapšeni protuzakonit i da je kaucija astronomski visoka.
Amerikanac, John Westberg, rekao je da u Iranu nikad nije čuo za kauciju veću od sto tisuća
dolara. To je ukazivalo na činjenicu da istraţitelj koji je uhapsio Paula i Billa nema čvrste
osnove za svoj postupak.
U Dallasu, financijski direktor EDS-a Tom Walter, momak iz Alabame poznat po
sporom govoru, proučavao je mogućnosti da EDS - ako to bude prijeko potrebno - pošalje u
Iran iznos od 12,750.000 dolara. Advokati su ga obavijestili da se kaucija moţe poloţiti u tri
oblika - u gotovom, u obliku kreditnog pisma naslovljenog na neku iransku banku ili
davanjem u zalog neke imovine u Iranu. EDS nije posjedovao imovinu takve vrijednosti u
Iranu - računari su bili vlasništvo Ministarstva zdravlja -as obzirom na štrajk iranskih
banaka i nerede u zemlji bilo je nemoguće dostaviti tako veliki iznos u gotovom; zato se
Walter odlučio za kreditno pismo. T. J. Marquez, koji je predstavljao EDS u Investicionoj
zajednici, upozorio je Perota da bi isplata tako velike sume mogla biti proglašena
nezakonitom, jer cijeli slučaj miriše na ucjenu. Perot je vješto zaobišao taj problem - odlučio
je da plati iz vlastitih sredstava.
Perot je čvrsto vjerovao da će izvući Paula i Billa iz zatvora na jedan od tri načina -
pravnim pritiskom, političkim pritiskom ili plaćanjem kaucije.
A onda su počele stizati loše vijesti.
Iranski odvjetnici su promijenili pjesmu. Odjednom su počeli izvještavati da se radi o

51
„političkom" slučaju, da slučaj ima „jak politički naboj" i predstavlja „vruće političko
kestenje". John Westberg, Amerikanac, zamoljen je od svojih partnera Iranaca da se ne
miješa jer bi se firma mogla zbog toga zamjeriti nekim moćnim osobama. Istraţni sudac
Hosain Dadgar očigledno nije bio bez čvrstog oslonca.
Advokat Tom Luce i financijski direktor Tom Walter otputovali su u Washington i u
pratnji admirala Moorera posjetili State Department. Očekivali su da će sjesti za stol sa
Henryjem Prechtom i na licu mjesta organizirati agresivnu kampanju za oslobođenje Paula i
Billa. Međutim, Henry Precht ih je primio hladno. Rukovao se s njima - to nije mogao izbjeći
u prisutnosti nekadašnjeg načelnika Generalštaba svih rodova oruţanih snaga - ali nije sjeo s
njima za stol. Predao ih je jednom niţem sluţbeniku, a ovaj im je rekao da napori State
Departmenta nisu urodili nikakvim plodom - ni Ardeširu Zahediju niti Charlieju Naasu nije
uspjelo da izvuku Paula i Billa iz zatvora.
Tom Luce, koji nije bio čovjek jobovskog strpljenja, strahovito se razbjesnio. State
Department je duţan da štiti Amerikance u drugim zemljama, rekao je, a jedino što je dosad
učinio - strpao je Paula i Billa u zatvor! Nije tako, odgovorili su mu, State Department je
dosad uradio daleko više nego što je bio obavezan. Amerikanci koji u inozemstvu prekrše
zakon odgovaraju pred sudom zemlje čiji su zakon prekršili, i nije duţnost State
Departmenta da izvlači ljude iz zatvora. Ali Paul i Bili nisu prekršili zakon, inzistirao je
Luce, oni su oteti i otmičari za njih traţe trinaest milijuna dolara kao otkup! Uzalud je trošio
riječi. Vratio se zajedno s Tomom Walterom u Dallas praznih ruku.
Perot je prošle noći nazvao ambasadu Sjedinjenih Drţava u Teheranu i upitao Charlesa
Naasa zašto se još nije sastao s funkcionerima koje su spomenuli Kissinger i Zahedi.
Odgovor je bio jednostavan - ti funkcioneri su jednostavno izbjegavali sastanak s Naasom.
Perot je ujutro ponovo nazvao Kissingera i obavijestio ga o onome što je saznao.
Kissinger je bio razočaran i rekao kako ne vjeruje da moţe još nešto učiniti. Ipak će nazvati
Zahedija i pokušati još jednom.
Sliku je upotpunila još jedna loša vijest. Tom Walter je pokušavao, uz pomoć iranskih
advokata, da utvrdi uvjete pod kojima će Paul i Bili biti pušteni uz kauciju, naime, hoće li
biti duţni da se obaveţu da će se vratiti u Iran radi dodatnog saslušanja, ako to bude
potrebno, ili će se saslušanje moći obaviti izvan zemlje. Ni jedno ni drugo, glasio je odgovor;
ako budu pušteni iz zatvora, neće im biti dopušteno da napuste Iran.
Došlo je i Silvestrovo. Perot je već tri dana stanovao u svom uredu, spavao na podu i
hranio se sendvičima sa sirom. U kući nije bilo nikoga - Margot i djeca bili su još u Vailu - a
zbog vremenske razlike od devet i pol sati između Texasa i Irana vaţni telefonski razgovori
često su obavljani usred noći. Odlazio je iz ureda samo da bi obišao majku, koja je bila
otpuštena iz bolnice i oporavljala se u svojoj kući u Dallasu. Pa i s njom je razgovarao najviše
o Paulu i Billu - zanimalo ju je kako se razvija situacija.
Te večeri je osjetio potrebu za toplom hranom, pa je odlučio da se bez obzira na
vrijeme - vani je divljala ledena vijavica - odveze milju-dvije do ribljeg restorana.
Izišao je iz zgrade na straţnja vrata i sjeo za upravljač svojih terenskih kola. Margot je
vozila Jaguar, ali Perot je više volio neupadljive automobile.
Pitao se koliko utjecaja Kissinger još ima, u Iranu i drugdje. Zahedi i ostale njegove
veze moţda su sad u sličnoj situaciji kao prijatelji Richarda Helmsa - odbačeni u stranu, bez
vlasti. Ĉini se da je i sam šah visio o koncu.
S druge strane, moţda će svim tim ljudima ubrzo zatrebati prijatelji u Americi i moţda
će rado iskoristiti priliku da Kissingeru učine uslugu.
Dok je večerao, Perot osjeti kako mu se na rame spušta teška ruka, a dubok glas je
rekao:
- Ross, što radiš ovdje, zašto na Silvestrovo večeraš sam?
Okrenuo se i ugledao Rogera Staubacha, beka u timu Dallas Cowboys, druga iz

52
Mornaričke akademije i starog prijatelja.
- Zdravo, Roger! - rekao je. - Sjedi!
- Ovdje sam s obitelji - rekao je Staubach. - Ostali smo bez grijanja zbog ledene oluje.
- U redu, dovedi sve ovamo.
Staubach je dao znak svojima da priđu, a zatim rekao:
- Kako je Margot?
- Dobro je, hvala. U Vailu je, na skijanju s djecom. Ja sam se morao vratiti, imam jedan
ozbiljan problem.
Zatim je ispričao Staubachovoj obitelji što se dogodilo s Paulom i Billom.
Odvezao se natrag u ured dobro raspoloţen. Još uvijek ima mnogo dobrih ljudi na
svijetu.
Ponovo se sjetio pukovnika Simonsa. Od svih planova što ih je imao za oslobođenje
Paula i Billa, njihova otmica iz zatvora zahtijevala bi najviše vremena. Simonsu će biti
potrebna ekipa suradnika, bit će mu potrebno vrijeme za obuku, oprema... A Perot u vezi s
tim nije bio još ništa poduzeo. Ta se mogućnost činila tako dalekom, bio je to posljednji izlaz
- dok su postojali izgledi da se nešto postigne pregovorima. Perot nije htio ni razmišljati o
tome. Još uvijek nije bio spreman da pozove Simonsa - sačekat će da Kissinger još jednom
razgovara sa Zahedijem - ali moţda bi mogao učiniti nešto da mu pripremi teren.
Kad se vratio u EDS potraţio je Pata Sculleyja. Sculley, mršav, nemiran čovjek
dječačkog izgleda sa završenom akademijom u West Pointu, imao je trideset jednu godinu.
Bio je direktor projekta u Teheranu i vratio se s osobljem evakuiranim 8. prosinca. Poslije
Ašure vratio se u Teheran, a onda je ponovo evakuiran nakon što su Paul i Bili uhapšeni.
Trenutno, glavni posao mu je bio da za sve Amerikance koji su ostali u Teheranu - Lloyda
Briggsa, Richa Gallaghera i njegovu suprugu, te Paula i Billa - osigura svakog dana avionske
rezervacije, za slučaj da zatvorenici budu oslobođeni.
Sa Sculleyjem je bio Jay Coburn koji je organizirao evakuaciju, a onda se 22. prosinca
vratio da provede Boţić s obitelji. Coburn se upravo spremao za povratak u Teheran kad je
stigla vijest da su Paul i Bili uhapšeni, pa je ostao i iz Dallasa organizirao drugu evakuaciju.
Krupan, ali blag čovjek, Coburnu je bilo trideset dvije godine, ali se činilo da je deset godina
stariji. Po Perotovom mišljenju to je bilo zbog toga što je proveo osam godina u Vijetnamu
kao pilot borbenog helikoptera. Osim svega, Coburn se stalno osmjehivao - osmijeh mu je
bio spor, počinjao je treptajem oka, a često završavao gromkim smijehom.
Perot je volio obojicu i imao je u njih povjerenja. Spadali su među one koje je nazivao
orlovima - ljude koji su letjeli visoko, pokazivali samoinicijativu, obavljali poslove i donosili
mu rezultate, a ne isprike. Motto kadrovske sluţbe EDS-a bio je Orlovi ne lete u jatima, treba ih
pronalaziti jednog po jednog. Jedna od tajni Perotovog poslovnog uspjeha bila je njegova
politika pronalaţenja upravo takvih ljudi umjesto čekanja u nadi da će se oni sami javiti.
- Što misliš, jesmo li učinili za Paula i Billa sve što je bilo potrebno? - upitao je Perot
Sculleyja.
- Ne, mislim da nismo - odgovorio je Sculley bez imalo oklijevanja.
Perot je kimnuo glavom. Ti mladi ljudi nikad se nisu ustručavali da otvoreno
razgovaraju s njim, i to je bila jedna od osobina koja ih je činila orlovima.
- A što bi po tvom mišljenju trebalo uraditi?
- Trebalo bi ih osloboditi silom - rekao je Sculley. - Svjestan sam da to čudno zvuči, ali
sam uvjeren da bi oni tamo mogli izgubiti glave ako to ne učinimo.
Perotu se nije činilo da to čudno zvuči; taj ga je strah progonio već tri dana.
- Meni je to isto palo na pamet - rekao je. Primijetio je iznenađenje na Sculleyjevom
licu. - Htio bih da vas dvojica sastavite popis ljudi iz EDS-a koji bi mogli sudjelovati u takvoj
akciji. Potrebni su nam ljudi koji poznaju Teheran, koji posjeduju ponešto vojničkog isku-
stva... po mogućnosti stečenog u akcijama specijalnih jedinica... i koji su stopostotno

53
pouzdani i lojalni.
- Smjesta ću se baciti na posao - rekao je Sculley oduševljeno.
Zazvonio je telefon i Coburn podigne slušalicu.
- Zdravo, Keane! Gdje si?... Sačekaj trenutak!
Coburn je dlanom pokrio mikrofon i pogledao Perota.
- Keane Taylor je u Frankfurtu. Ako namjeravamo poduzeti nešto, trebalo bi da on
bude u ekipi.
Perot je kimnuo glavom. Taylor, nekadašnji narednik mornaričke pješadije, bio je jedan
od njegovih orlova. Metar osamdeset pet centimetara visok i uvijek elegantno obučen,
Taylor je bio prilično razdraţljiv čovjek, što je od njega činilo idealnu metu za drugarske
šale.
- Reci mu neka se vrati u Teheran - rekao je Perot - ali mu nemoj objašnjavati zašto.
Coburnovo mlado ali naborano lice polagano se razvuklo u osmijeh.
- To mu se baš neće svidjeti.
Sculley je pruţio ruku preko stola i uključio zvučnik tako da svi čuju kako Taylor
bjesni.
- Keane, Ross ţeli da se vratiš u Iran - rekao je Coburn.
- A za kog vraga? - traţio je objašnjenje Taylor.
Coburn je pogledao Perota. Perot je zavrtio glavom.
- Pa, ovaj, ima mnogo toga što treba uraditi, raščistiti neke stvari u administrativnom
smislu.
- Reci Perotu da se zbog nekog administrativnog sranja ne vraćam!
Sculley se nasmijao.
- Keane, ovdje je netko tko bi htio razgovarati s tobom - rekao je Coburn.
- Keane, ovdje Ross - rekao je Perot.
- Oh! Ovaj... zdravo, Ross!
- Šaljem te natrag zbog jednog vrlo važnog posla.
- Oh!
- Razumiješ li što kaţem?
Uslijedila je duga pauza, a onda je Taylor rekao:
- Da, sir.
- Fino.
- Krećem smjesta.
- Koliko je tamo sati? - upitao je Perot.
- Sedam ujutro.
Perot je pogledao na svoj sat. Pokazivao je ponoć. Počela je tisuću devetsto
sedamdeset deveta godina.

Taylor je sjedio na krevetu u hotelskoj sobi u Frankfurtu i mislio na svoju ţenu.

Mary je bila u Pittsburghu s djecom, Mikeom i Dawn, u kući Taylorovog brata. Taylor
joj je telefonirao iz Teherana prije nego što je krenuo i rekao joj da se vraća kući. Bila je
presretna kad je to čula. Govorili su o budućnosti, kako će se vratiti u Dallas, kako će upisati
djecu u školu...
A sad je trebalo da je nazove i da joj kaţe kako neće doputovati.
Zabrinut će se.
Do vraga, pa i on je zabrinut!
Razmišljao je o Teheranu. On nije radio na projektu za Ministarstvo zdravlja već je
vodio jedan manji ugovor, kompjutorizaciju starinskog ručnog računovodstva banke
Omran. Jednog dana, prije otprilike tri tjedna, pred zgradom se okupila bučna gomila -
banka Omran bila je šahova banka. Taylor je odmah poslao svoje ljude kućama. Posljednji su

54
otišli on i Glenn Jackson. Zaključali su zgradu i krenuli pješice ka sjevernom dijelu grada.
Kad su skrenuli iza ugla i izišli na glavnu ulicu našli su se usred gomile. U tom trenutku
vojska je otvorila vatru i krenula na juriš.
Taylor i Jackson su se sklonili u jednu kućnu veţu. Netko je otvorio vrata i doviknuo
im da uđu. Ušli su, ali prije nego što je njihov spasilac stigao ponovo zaključati vrata u veţu
su upala četvorica demonstranata, a za njima pet vojnika.
Taylor i Jackson su stajali priljubljeni uza zid i gledali kako vojnici batinama i
kundacima tuku demonstrante. Jedan od demonstranata je pokušao pobjeći. Dva prsta na
ruci bila su mu gotovo otkinuta i krv je poprskala staklena vrata. Probio se, ali se srušio na
ulici. Vojnici su izvukli preostalu trojicu - jedan je bio sav obliven krvlju, ali pri svijesti, a
dvojica su bili onesviješćeni ili mrtvi.
Taylor i Jackson su ostali u veţi dok na ulici nije zavladao mir. Iranac koji ih je spasio
neprestano je govorio:
- Odlazite dok još moţete!
A sad, pomislio je Taylor, treba da kaţem Mary kako sam upravo pristao da se vratim
u tu guţvu.
Da obavim jedan vrlo važan posao.
Bilo je očito da je nešto u.vezi s Paulom i Billom, a kako Perot nije htio da govori o tome
preko telefona, vjerojatno se radi o nečem tajnom, moţda čak i ilegalnom.
Tayloru je na neki način bilo i drago što se vraća, iako se plašio gomile. Dok je bio u
Teheranu razgovarao je preko telefona s Billovom ţenom Emily Gaylord i obećao joj da neće
otići bez Billa. Naređenje iz Dallasa da se svi osim Briggsa i Gallaghera vrate u Sjedinjene
Drţave natjeralo ga je da prekrši riječ. Sad je naređenje izmijenjeno, pa će moţda ipak
odrţati obećanje što ga je dao Emily.
E pa, pomislio je, ne mogu se vratiti pješice, pa će biti dobro ,da nađem avionsku vezu. Ponovo
je podigao slušalicu.

Jay Coburn se sjećao kako je prvi put' vidio Rossa Perota u akciji. Neće to zaboraviti
dok je ţiv.
Dogodilo se to 1971. Coburn je bio u EDS-u manje od dvije godine i radio je u New
Yorku na angaţiranju novih kadrova. Te godine se u jednoj maloj katoličkoj bolnici rodio
Scott. Porođaj je prošao normalno i u početku se činilo da je Scott sasvim normalno, zdravo
dijete.
Dan poslije porođaja, kad je Coburn došao da je posjeti, Liz mu je rekla kako joj tog
jutra nisu donijeli Scotta da ga nahrani. Coburn to u početku nije shvatio ozbiljno, ali
nekoliko minuta kasnije u sobu je ušla jedna ţena i rekla:
- Evo slike vašeg djeteta.
- Ne sjećam se da je netko slikao moje dijete - rekla joj je Liz, a kad joj je ţena pokazala
fotografije, dodala je: - Ne, to nije moje dijete.
Ţena je nekoliko trenutaka zbunjeno stajala, a onda je rekla:
- Oh, pogriješila sam! U pravu ste, vaše dijete je ono s manom.
Bilo je to prvi put da su Coburn i Liz čuli za neku manu.
Coburn je otišao da vidi Scotta i doţivio strašan šok. Dijete se nalazilo u komori s
kisikom, s mukom hvatajući zrak, modro kao traperice. Liječnici su se upravo konzultirali
što da poduzmu.
Liz zamalo nije dobila histerični napad, a Coburn je nazvao njihovog obiteljskog
liječnika i zamolio ga da dođe u bolnicu. Onda im je preostalo samo da čekaju.
Nešto nije bilo kako treba. Kakva je to bolnica u kojoj ne kaţu roditeljima da tek
rođeno dijete umire? Coburn je postajao sve nervozniji.
Nazvao je Dallas, svog šefa Garyja Griggsa.

55
 - Gary, ne znam zapravo zašto te zovem, ali ne znam što da radim. - Zatim mu je
ispričao šta se dogodilo.
- Ostani na telefonu - rekao je Griggs.
Trenutak kasnije javio se nepoznat glas.
- Jay?
- Da.
- Ovdje Ross Perot.
Coburn je sreo Perota dva-tri puta, ali nikad nije radio izravno za njega. Pitao se zna li
Perot uopće kako on izgleda. U to vrijeme EDS je imao više od tisuću zaposlenih.
- Zdravo, Ross.
- Jay, potrebne su mi neke informacije.
Perot je počeo da mu postavlja pitanja. Kako glasi adresa bolnice? Kako se zovu
liječnici? Kakva je njihova dijagnoza? Dok je odgovarao, Coburn je odsutno mislio: zna li
Perot uopće tko sam ja?
- Ostani još trenutak na liniji, Jay. - Nastupila je kraća stanka. - Dat ću ti vezu s
doktorom Urschelom, mojim dobrim prijateljem i vodećim kirurgom kardiologom u
Dallasu.
Nekoliko trenutaka kasnije Coburn je morao odgovarati na nova pitanja koja mu je
postavljao liječnik.
- Ništa ne poduzimajte - završio je razgovor Urschel. - Razgovarat ću s liječnicima u
bolnici. Samo ostanite kraj telefona da vam se moţemo javiti.
- Da, sir - rekao je Coburn kao omamljen.
Ponovo se javio Perot.
- Jeste li se sporazumjeli? Kako je Liz?
Otkud on zna ime moje ţene? pomislio je Coburn.
- Nije baš najbolje - odgovorio je. - Njen liječnik je ovdje, dao joj je nešto za smirenje...
Dok je Perot tješio Coburna, doktor Urschel je pokrenuo liječnike. Nagovorio ih je da
prebace Scotta u Medicinski centar newyorškog sveučilišta. Nekoliko minuta kasnije Scott i
Jay Coburn odvezli su se ambulantnim kolima u grad.
Zapeli su u Midtown tunelu, u prometnoj guţvi.
Coburn je izišao iz kola, pretrčao više od jedne milje do rampe za naplatu cestarine i
nagovorio sluţbenika da zadrţi sve prometne trake osim one u kojoj su se nalazila
sanitetska kola.
Kad su stigli u Medicinski centar newyorškog sveučilišta već ih je čekalo desetak-
petnaestak ljudi. Među njima je bio vodeći kardiovaskularni kirurg na Istočnoj obali koji je
doletio iz Bostona dok se on vozio sanitetskim kolima do Manhattana.
Kad su malog Scotta odnijeli, Coburn je predao omotnicu s rendgenskim snimcima
koje su mu dali u bolnici. Jedna ţena liječnik ih je pregledala.
- A gdje su ostali? - upitala je.
- To je sve - odgovorio je Coburn.
- To je sve što su snimili?
Novi rendgenski snimci su otkrili da osim otvora na srcu Scott ima i upalu pluća. Kad
je upala pluća savladana, uspostavljena je kontrola nad radom srca.
I Scott je preţivio. Izrastao je u dječaka koji je igrao nogomet, penjao se na drveće,
gazio po potocima, dječaka čvrstog i zdravog. A Coburn je počeo da shvaća zbog čega su
ljudi tako odani Rossu Perotu.
Perotova sposobnost da se koncentrira na jedno i isključi iz svijesti sve ostalo dok ne
obavi posao imala je i svoje neugdne strane. Događalo mu se da povrijedi ljude. Dan-dva
nakon što su Paul i Bili uhapšeni ušao je u ured u trenutku dok je Coburn razgovarao preko
telefona s Lloydom Briggsom u Teheranu. Razgovor je zvučao kao da Coburn daje Briggsu

56
direktive, a Perot je bio duboko uvjeren da ljudi iz glavne direkcije ne treba da daju upute
ljudima koji se nalaze na bojištu i najbolje poznaju situaciju. Nemilosrdno je izribao Coburna
pred punom sobom ljudi.
Perot je imao i druge mrtve uglove. Dok je Coburn radio na angaţiranju kadrova,
kompanija je svake godine odavala priznanje onome tko se najviše istakao u tom poslu.
Imena pobjednika urezivana su u ploču. Tako je to išlo godinama, i neki od pobjednika s
vremenom su napustili kompaniju. Kad se to dogodilo, Perot je zahtijevao da se njihova
imena izbrišu s ploče. Coburn je smatrao da to nije u redu. Ĉovjek je otišao iz kompanije - pa
što? Bio je jedne godine najbolji, i čemu mijenjati povijest? Kad bi netko poţelio da radi
drugdje, Perot je to primao kao osobnu uvredu.
Perotove mane bile su u skladu s njegovim vrlinama. Negativni odnos prema ljudima
koji su napustili kompaniju bio je samo naličje njegove apsolutne lojalnosti prema onima
koji su radili u njoj. Povremena neugodna oštrina bila je samo dio njegove bezgranične
energije i odlučnosti bez kojih nikad ne bi stvorio EDS. Coburnu nije bilo nimalo teško da
oprosti Perotu njegove mane.
Trebalo je samo da pogleda u Scotta.

- Gospodine Perot! - viknula je Sally. - Na telefonu je Henry Kissinger.

Perotu je zastalo srce. Je li moguće da su Kissinger i Zahedi u proteklih dvadeset četiri
sata postigli nešto? Ili zove da mu javi kako nije uspio?
- Ross Perot.
- Dat ću vam vezu s Henryjem Kissingerom.
Trenutak kasnije Perot je čuo poznati grleni glas.
- Jeste li vi, Ross?
- Ja sam - rekao je Perot, zadrţavajući dah.
- Obećali su mi da će vaši ljudi biti pušteni sutra u deset ujutro, po teheranskom
vremenu.
Perotu se oteo dug uzdah olakšanja.
- Doktore Kissinger, ovo je najbolja vijest koju sam čuo ni sam ne znam otkad. Ne
znam kako da vam zahvalim.
- O pojedinostima treba da se danas dogovore predstavnici američke ambasade i
iranskog Ministarstva vanjskih poslova, ali to su samo formalnosti. Rečeno mi je da će vaši
ljudi biti pušteni.
- Divno. Mnogo vam hvala na pomoći.
- Nema na čemu.

U Teheranu je bilo pola deset ujutro, a u Dallasu ponoć. Perot je sjedio u svom uredu i
čekao. Gotovo svi njegovi suradnici su otišli kućama, da za promjenu odspavaju jednu noć u
krevetu, sretni što će kad se probude Paul i Bili već biti na slobodi. Perot je ostao u svom
uredu da sačeka kraj afere.
U Teheranu, Lloyd Briggs je čekao u „Bukureštu", a jedan namještenik Iranac deţurao
je pred zatvorom. Ĉim se Paul i Bili pojave trebalo je da Iranac nazove Briggsa, a Briggs da
to javi Perotu.
Sada, kad je kriza već gotovo prebrođena, Perot je imao vremena da se upita gdje je
pogriješio. Jedne greške sjetio se odmah. Kad je 4. prosinca odlučio da povuče sve svoje
osoblje iz Irana nije bio dovoljno odlučan i dopustio je drugima da oteţu stvar i stavljaju
primjedbe dok nije bilo prekasno.
No, najveća greška bila je već samo prihvaćanje poslova u Iranu. Gledano unazad, to je
bilo sasvim jasno. U ono vrijeme dijelio je uvjerenje svojih komercijalista - i mnogih
američkih poslovnih ljudi - da naftom bogati, stabilni, prozapadno orijentirani Iran pruţa

57
izvanredne mogućnosti. Nije primjećivao napetost ispod mirne površine, nije znao ništa o
ajatolahu Homeiniju i nije predvidio da će se jednog dana naći predsjednik Sjedinjenih
Drţava dovoljno naivan da pokuša nametnuti američka uvjerenja i američke standarde
jednoj zemlji na Srednjem istoku.
Pogledao je na sat. Bilo je pola jedan. Paul i Bili vjerojatno upravo izlaze iz zatvora.
Radosnu Kissingerovu vijest potvrdio je preko telefona David Newsom, zamjenik
Cyrusa Vancea u State Departmentu. Zapravo, Paul i Bili bit će oslobođeni u posljednjem
trenutku. Vijesti iz Irana tog dana su opet bile loše. Bahtiara, novog šahova premijera, nije
prihvatila Narodna fronta, partija na koju se gledalo kao na umjerenu opoziciju. Šah je
objavio da će moţda otići na odmor. William Sullivan, američki ambasador, preporučio je
svim Amerikancima zaposlenim u Iranu da svoje obitelji pošalju kućama. Tako su postupile
i ambasade Kanade i Velike Britanije. No, aerodromi su bili zatvoreni zbog štrajka, pa ţene i
djeca nisu mogli otputovati. Ali, Paul i Bili ipak neće ostati u Iranu. Perot je imao dosta
prijatelja u Pentagonu još od vremena kampanje za ratne zarobljenike, pa će Paul i Bili
odletjeti iz Teherana mlaznim avionom američkog ratnog zrakoplovstva.
U jedan sat Perot je nazvao Teheran. Novosti nije bilo. Eh, pa u redu, pomislio je, svi
kažu da Iranci nemaju osjećaja za vrijeme.
Najveća ironija u svemu tome bila je što EDS nikad nije podmićivao ljude, ni u Iranu
niti igdje drugdje. Perotu je i sama pomisao na mito bila odvratna. Svaki novi sluţbenik
EDS-a dobijao je knjiţicu u kojoj su na dvanaest stranica bila izloţena pravila ponašanja.
Knjiţicu je napisao sam Perot. „Imajte uvijek na umu da federalni zakon i zakoni većine
drţava zabranjuju davanje bilo čega od vrijednosti drţavnom sluţbeniku s ciljem da se tako
utječe na neku sluţbenu odluku... Kako je nepostojanje takve namjere teško dokazati,
drţavnim sluţbenicima, sluţbenicima savezne vlade ili stranih drţava zabranjeno je davati
novac ili bilo što od vrijednosti... Ĉinjenica da zakon u nekim zemljama ne zabranjuje takvu
praksu ne treba prihvatiti kao zeleno svjetlo... Treba se uvijek malo više udubiti u pitanje
etike... Moţete li s punim povjerenjem poslovati s nekim tko postupa kao vi? Odgovor mora
biti DA!“ Na posljednjoj stranici knjige nalazila se izjava koju je novi sluţbenik morao
potpisati i time potvrditi da je dobio kodeks i pročitao ga.
Kad je EDS započeo s poslovanjem u Iranu, Perotovi puritanski principi još više su
učvršćeni izbijanjem afere Lockheed. Daniel J. Haughton, predsjednik Lockheed Aircraft
Corporation, priznao je pred senatskim komitetom da je Lockheed rutinski plaćao na
milijune dolara mita i kroz to osigurao prodaju svojih aviona u inozemstvu. Njegovo
svjedočenje se zgadilo Perotu. Vrteći se na stolici, Haughton je rekao članovima komiteta da
novčane isplate nisu bile mito nego „poticaj". Nakon toga je donesen Zakon o nekorektnom
poslovanju u inozemstvu kojim je podmićivanje u stranim zemljama postalo prijestup
kaţnjiv i u Sjedinjenim Drţavama.
Perot je nazvao svog pravnog zastupnika Toma Lucea i učinio ga osobno odgovornim
za poduzimanje mjera koje će onemogućiti bilo kome iz EDS-a da se koristi mitom. U toku
pregovora s iranskim Ministarstvom zdravlja Luce je temeljitošću i upornošću s kojom ih je
unakrsno ispitivao o zaključenim poslovima uvrijedio mnoge funkcionere EDS-a.
Perot nije bio gladan posla. Već je i tako zarađivao milijune. Ekspanzija u inozemstvu
nije mu bila potrebna. Ako treba plaćati mito da se dobije posao, govorio je, onda ćemo
jednostavno dići ruke od posla.
Njegovi poslovni principi imali su duboke korijene. Njegovi preci bili su Francuzi koji
su došli u New Orleans i uspostavili trgovačke postaje duţ toka rijeke Red River.
Njegov otac, Gabriel Ross Perot, bio je trovački posrednik i bavio se uglavnom
pamukom. Posao je bio sezonskog karaktera, pa je Ross Stariji mogao provoditi dosta
vremena sa svojim sinom i pričati s njim o poslu. „Nema nikakvog smisla kupovati pamuk
od farmera jednom“, govorio je. „Treba se pošteno odnositi prema njemu, zadobiti njegovo

58
povjerenje i uspostaviti s njim stalne odnose, tako da ti sa zadovoljstvom prodaje pamuk iz
godine u godinu. To je onda poslovanje." U takvim shvaćanjima, mitu jednostavno nije bilo
mjesta.
U pola dva Perot je ponovo nazvao sjedište EDS-a u Teheranu. Nikakvih novosti nije
bilo.
- Nazovite zatvor ili pošaljite nekoga tamo - rekao je. - Ustanovite zašto ih ne puštaju.
Počeo se osjećati nelagodno.
Što da poduzmem ako od svega ne bude ništa? upitao se. Ako položim kauciju, potrošit ću
trinaest milijuna dolara, a Paulu i Billu neće biti dopušteno da otputuju iz Irana. Svi ostali pokušaji
da ih izvuče sluţeći se redovitim pravnim kanalima zapeli su pred preprekom što su je
podigli iranski odvjetnici - da se radi o političkom slučaju, što je po svoj prilici značilo da
uopće nije vaţno jesu li Paul i Bili krivi ili nisu. Ni politički pritisak dosad nije dao rezultate
- ni američka ambasada u Teheranu ni State Department u Washingtonu nisu mogli ništa
učiniti. Ako propadne i Kissingerova akcija, to će biti kraj svim nadama na tom polju. Što je
onda preostalo?
Sila.
Telefon je zazvonio. Perot je zgrabio slušalicu.
- Ross Perot.
- Ovdje Lloyd Briggs.
- Jesu li pušteni?
- Nisu.
Perotu je zastalo srce.
- Što se događa?
- Razgovarali smo sa zatvorom. Nisu dobili nikakve instrukcije u vezi s puštanjem
Paula i Billa na slobodu.
Perot je zatvorio oči. Dogodilo se ono najgore. Propala je i Kissingerova akcija.
Uzahnuo je.
- Hvala, Lloyd.
- Što da radimo dalje?
- Ne znam - rekao je Perot.
Ali, znao je.
Rekao je Briggsu zbogom i spustio slušalicu.
Nije bio spreman da prizna poraz. Jedan od principa njegovog oca bio je: Uvijek se
brini o ljudima koji rade za tebe. Perot se sjećao kako se cijela obitelj nedjeljom vozila po
dvadeset kilometara da posjeti starog Crnca koji im je nekad kosio travnjak i provjeri kako
mu je i ima li što da jede. Perotov otac je zapošljavao i ljude koji mu nisu bili potrebni, samo
zato što su bili bez posla. Svake godine velika Perotova limuzina odvozila je na oblasni
sajam Perotove namještenike crne boje koţe, od kojih je svaki dobijao nešto novca za provod
i Perotovu posjetnicu za slučaj da ga netko pokuša maltretirati. Perot se sjećao jednog Crnca
koji je krenuo teretnim vlakom za Kalif or- niju i, uhapšen zbog skitnje, pokazao posjetnicu
Perotova oca. Šerif mu je rekao: „Ne tiče me se čiji si ti crnja, ideš u zatvor i gotovo! “ ali je
ipak nazvao Perota Starijeg, koji mu je telegrafski poslao novac za povratak uhapšenog. „Bio
sam u Kaliforniji i vratio se“, rekao je Crnac kad je doputovao u Texarkanu, i Perot Stariji ga
je ponovo primio u sluţbu.
Perotov otac nije znao što su to građanska prava - to je za njega bio način kako se
postupa s ljudima. Sam Perot nije znao da su njegovi roditelji nešto posebno dok nije
odrastao.
Njegov otac ne bi ostavio svog namještenika da leţi u zatvoru. To nije htio ni Perot.
Podigao je slušalicu.
- Dajte mi T. J. Marqueza.

59
 Bilo je dva sata ujutro, ali se T. J. neće iznenaditi; to neće biti prvi put da ga Perot budi
usred noći, a neće biti ni posljednji.
- Halo? - javio se sanjivi glas.
- Tom, stvari stoje loše.
- Zašto?
- Nisu pušteni, a uprava zatvora kaţe da neće ni biti.
- Uh, prokletstvo!
- Tamo se situacija naglo pogoršava. Jesi li slušao vijesti?
- Jesam, naravno.
- Što misliš, je li vrijeme za Simonsa?
- Da, mislim da jest.
- Imaš li broj njegovog telefona?
- Nemam, ali ga mogu saznati.
- Nazovi ga - rekao je Perot.

3.
Buli Simons je bio na pragu ludila.
Razmišljao je o tome da zapali kuću. Bila je to stara, prizemna drvena kuća, planut će
kao gomila šibica i to će biti kraj. Ta kuća bila je sad za njega pakao iz koga nije htio otići jer
su je u pakao pretvorile slatko-gorke uspomene na vrijeme kada je bila raj.
Kuću je izabrala Lucille. Vidjela je oglas u nekom časopisu, pa su zajedno odletjeli
avionom iz Fort Bragga u Sjevernoj Karolini da je pogledaju. Već trošna drvena kuća
nalazila se usred četrdeset jutara guste šume u Red Bayju, u najmanje zagađenom području
kontinentalnog dijela Floride. Bilo je tu i dva jutra jezera bogatog ribom.
Lucille je bila oduševljena.
Bilo je to 1971. godine i trebalo je da Simons ide u mirovinu. Bio je pukovnik već deset
godina, i ako napad na Son Tay nije bio dovoljan za unapređenje u generala, onda za to
uopće nije bilo izgleda. Stvar je bila u tome da nije bio podoban za člana generalskog kluba -
bio je samo rezervni oficir, nikad nije završio neku visoku vojnu školu kao što je West Point,
sluţio se nekonvencionalnim metodama i nije bio stvoren da obilazi koktel-partije u
Washingtonu i gleda kome će se uvući u straţnjicu. Znao je da je dobar vojnik, a ako to nije
dovoljno, onda ništa!
Znači da Art Simons nije za generala. I tako se povukao u mirovinu, i nikad nije
poţalio.
Tu u Red Bayju proveo je najsretnije godine ţivota. Cijelog ţivota on i Lucille bili su
prisiljeni da povremeno ţive razdvojeno, i ponekad se ne bi vidjeli i punu godinu dana kao
u vrijeme kad je ratovao u Vijetnamu, Laosu i Koreji. Od trenutka kad je napustio aktivnu
sluţbu bili su stalno zajedno, danju i noću, svakog dana u godini. Simons je gajio svinje. Nije
znao ništa o stočarstvu, ali je u knjigama nalazio sve što mu je bilo potrebno. Ĉak je sam
sagradio obore. A kad je stvar jednom krenula, ustanovio je da tu nema mnogo posla, da
treba samo redovno hraniti svinje i brinuti se o njima, pa je provodio dosta vremena
zabavljajući se svojom zbirkom od sto pedeset primjeraka vatrenog oruţja. Ĉak je
kompletirao malu puškarsku radionicu u kojoj je popravljao oruţje i susjedima sam punio
metke. Najviše vremena on i Lucille provodili su šetajući po šumi, drţeći se za ruke, i loveći
grgeče u jezeru. Uvečer, poslije večere, Lucille je odlazila u spavaću sobu kao da se sprema
za sastanak s dragim i vraćala se u kućnoj haljini obučenoj preko spavaćice i s crvenom
trakom u tamnoj, tamnoj kosi, pa bi mu sjela u krilo...

60
 Od takvih uspomena kidalo mu se srce.
Ĉinilo se da su u tim zlatnim godinama čak i dječaci konačno odrasli. Harry, mlađi,
došao je jednog dana kući i rekao: „Tata, počeo sam uzimati heroin, počeo sam uzimati
kokain, i potrebna mi je tvoja pomoć." Simons nije znao mnogo o drogama. Samo jednom je
pušio marihuanu, u liječničkoj ordinaciji u Panami, prije nego što će govoriti svojim ljudima
o uzimanju droga, kako bi im mogao reći da zna kakav je to osjećaj; no, o heroinu je znao
samo to da ubija ljude. Ipak je našao načina da pomogne Harryju tako što je zajedno s njim
cijeli dan radio na podizanju obora. To nije išlo ni lako ni brzo. Harry je više puta odlazio od
kuće u grad da nabavi drogu, ali se uvijek vraćao dok konačno nije prestao odlaziti.
Ta epizoda je zbliţila Simonsa i Harryja, ali Simonsu nikad nije uspjelo da se zbliţi s
Bruceom, svojim starijim sinom. Jedino utješno bilo je da se nije morao brinuti za tog
dječaka. Dječaka? Bruce je imao više od trideset godina i bio je tvrdoglav kao... recimo kao
njegov otac. Otkrio je Isusa i bio je odlučan da privede i preostali dio čovječanstva Bogu -
počevši od pukovnika Simonsa. Simons ga je praktično izbacio iz kuće. Međutim, za razliku
od drugih Bruceovih mladenačkih strasti - droga, I Ching, povratak prirodi u komuni - vjera
je ostala njegova trajna preokupacija, pa se Bruce konačno smirio kao pastor jedne male
crkve na hladnom sjeverozapadu Kanade.
Bilo kako bilo, Simons je prestao da se ţdere zbog mladića. Odgajao ih je kako je
najbolje znao, bilo to dobro ili loše, i sad su bili odrasli ljudi duţni da se sami brinu za sebe.
On se brinuo za Lucille.
Lucille je bila visoka, čvrsto građena, lijepa ţena, a strast su joj bili veliki šeširi.
Izgledala je vrlo impresivno za volanom njihovog crnog kadilaka, ali je, zapravo, bila sve
prije nego ţena čvrste ruke. Bila je blaga, lakomislena i ljupka. Kao dijete dvoje učitelja
naviknula se da netko odlučuje u njeno ime, bio joj je potreban netko koga će slijepo slijediti
i kome će potpuno vjerovati; i to što joj je bilo potrebno našla je u Artu Simonsu. A on joj je,
sa svoje strane, bio potpuno odan. U vrijeme kad se povukao u mirovinu bili su u braku već
trideset godina i za sve to vrijeme nije nikad pokazao ni najmanje zanimanja za neku drugu
ţenu. Između njih mogao se ispriječiti samo njegov posao s povremenim prekomandama u
prekomorske zemlje, a sad je i tome došao kraj. „Moji se planovi u mirovini mogu saţeti u
jednu riječ: ti!“ rekao je.
Proveli su sedam divnih godina.
Lucille je umrla od raka 16. oţujka 1978.
Buli Simons bio je uzdrman do temelja.
Svaki čovjek ima svoju granicu izdrţljivosti, kaţu. Simons je bio uvjeren da se to
pravilo ne odnosi na njega. Sad je znao da nije iznimka - smrt Lucille potpuno ga je slomila.
Pobio je mnogo ljudi, još više ih je vidio kako umiru, ali do tog trenutka nije shvaćao stvarno
značenje smrti. Proveli su zajedno trideset sedam godina i sad, odjednom, nje više nije bilo.
Bez nje mu nije bilo jasno kakvog smisla ima uopće ţivot. Sve je bilo besmisleno. Imao
je šezdeset godina i nije mogao pronaći niti jedan jedini razlog zbog koga bi trebalo dalje
ţivjeti. Prestao je da vodi računa o sebi. Jeo je suhu hranu i konzerve i pustio da mu izraste
kosa koju je dotad uvijek nosio kratko podšišanu. Briţljivo je hranio svinje svakog dana u tri
četrdeset pet iako je savršeno dobro znao da je potpuno svejedno u koje doba svinje
dobivaju hranu. Počeo je da dovodi pse lutalice i ubrzo ih je skupio trinaest, puštajući ih da
uništavaju namještaj i prljaju pod.
Bio je svjestan da polako gubi razum i samo ţeljezna samodisciplina, koja je oduvijek
bila dio njegovog karaktera, učinila je da nije poludio. Kad je prvi put pomislio da zapali
kuću, znao je da mu je rasuđivanje poremećeno i zarekao se da će sačekati godinu dana, da
vidi kako će se tada osjećati.
Znao je da je njegov brat Stanley veoma zabrinut za njega. Stan mu je pokušavao
pomoći da se pribere; predloţio mu je da odrţi seriju predavanja, pa ga je čak pokušavao

61
nagovoriti da stupi u izraelsku armiju. Simons je podrijetlom bio Ţidov, ali se smatrao
Amerikancem; nije htio da ide u Izrael. Bilo mu je teško da se pribere; sve što je mogao bilo
je ţivjeti od danas do sutra.
Nije mu bio potreban netko tko bi se brinuo o njemu - to mu nikad nije bilo potrebno.
Naprotiv, bio mu je potreban netko za koga će se on brinuti. Cijelog ţivota je radio samo to.
Brinuo se za Lucille, brinuo se za ljude kojima je zapovijedao. Nitko ga nije mogao izvući iz
depresije zato što je njegova uloga u ţivotu bila da izvlači druge. Zato se pomirio s
Harryjem, a nije s Bruceom. Harry je došao k njemu traţeći da mu pomogne da se oslobodi
heroina, a Bruce je došao s namjerom da spasava Arta Simonsa i privede ga Bogu. U vojnim
operacijama Simons je uvijek imao jedan cilj - da vrati sve svoje ljude ţive. Napad na Son
Tay bio bi upravo savršen vrhunac njegove karijere, samo da je u logoru bilo zarobljenika
koje će spasiti.
Zvuči paradoksalno, ali jedini način da se spasi Simons bio je zatraţiti od njega da
spasava druge.
Dogodilo se to u dva sata ujutro, 2. siječnja 1979. godine.
Probudilo ga je zvonjenje telefona.
- Buli Simons? - Glas je zvučao poznato.
- Aha.
- Ovdje J. T. Marquez iz EDS-a u Dallasu.
Simons se sjetio svega: EDS-a, Rossa Perota, kampanje za zarobljenike, prijema u San
Franciscu.
- Zdravo, Tom - rekao je.
- Oprosti što sam te probudio, Buli.
- U redu je. Što mogu učiniti za tebe?
- Dva naša čovjeka leţe u zatvoru u Iranu, i čini se da ih nećemo izvući na uobičajeni
način. Da li bi htio da nam pomogneš?
Da li bi htio?
- Do đavola, razumije se! - rekao je Simons. - Kad krećemo?

62
 Četvrto poglavlje
1.
Ross Perot se odvezao iz EDS-a, skrenuo lijevo na Forest Lane, a zatim desno na
Central Expressway. Vozio je prema hotelu „Hilton Inn“ na raskršću Central Expresswaya i
Mockingbirda. Išao je da zatraţi od sedmorice ljudi da stave glavu na kocku.
Sculley i Coburn su sastavili popis. Njihova imena bila su na vrhu popisa, a slijedilo je
još pet.
Koliko je predsjednika američkih korporacija u dvadesetom stoljeću zatraţilo od svojih
sluţbenika da organiziraju bijeg iz zatvora? Vjerojatno nijedan.
U toku noći Coburn i Sculley su razgovarali s odabranom petoricom, koji su se nalazili
raštrkani širom Sjedinjenih Drţava, kod prijatelja i rodbine, nakon ţurnog odlaska iz
Teherana. Rekli su im samo da Perot ţeli sutradan razgovarati s njima u Dallasu. Bili su
naviknuti na ponoćne telefonske pozive i neočekivane konferencije - to je bio Perotov stil
rada - i svi su rekli da će doći.
Kad su stigli u Dallas, rečeno im je da ne idu u direkciju EDS-a već da uzmu sobe u
„Hilton Innu“. Vjerojatno su gotovo svi već stigli i čekaju ga, pomislio je Perot.
Pitao se što će reći kad im kaţe kako ţeli da se vrate u Teheran i otmu Paula i Billa iz
zatvora.
Bili su to dobri ljudi, apsolutno lojalni, ali lojalnost prema poslodavcu obično ne
obuhvaća stavljanje glave na kocku. Neki od njih će moţda pomisliti da je cijeli plan o
nasilnom oslobođenju nerazuman. Drugi će pomisliti na svoje ţene i djecu i zbog njih odbiti
- s punim pravom.
Nemam prava tražiti od tih ljudi tako nešto, pomislio je. Moram paziti da ih ne izlažem bilo
kakvom pritisku. Danas ćemo razgovarati bez uvjeravanja, pomislio je Perot, iskreno i otvoreno.
Moraju shvatiti da su potpuno slobodni da kažu: Ne, hvala, šefe, na mene ne računajte.
Koliko će ih se javiti dobrovoljno?
Jedan od pet, predviđao je Perot.
Ako bude tako, bit će nam potrebno nekoliko dana da sastavimo ekipu, i još se moţe
dogoditi da završimo s ljudima koji ne poznaju Teheran.
A što će biti ako se nitko ne prijavi?
Skrenuo je na parkiralište „Hilton Inna“ i ugasio motor.

Jay Coburn je pogledao oko sebe. U sobi su bila još četvorica: Pat Sculley, Glenn
Jackson, Ralph Boulware i Joe Poche. Još dvojica bila su na putu - trebalo je da Jim
Schwebach stigne iz Eau Clairea u Wisconsinu, a Ron Davis iz Columbusa u Ohiu.
Nisu nimalo podsjećali na Sedam razbojnika.
Obučeni kao poslovni ljudi, s bijelim košuljama i kravatama prigušenih boja, kratko
podšišani, glatko izbrijanih lica, dobro uhranjeni, izgledali su kao ono što su zapravo i bili -
obični američki privrednici. Bilo je teško zamisliti ih kao odred plaćenika.
Coburn i Sculley su sastavili popise neovisno jedan o drugome, i ova petorica našli su
se na oba popisa. Svi su radili u Teheranu, a gotovo svi bili su članovi Coburnove ekipe za
evakuaciju. Svi su imali vojnog iskustva ili odgovarajuća znanja. U svakog od njih Coburn je
imao potpuno povjerenje.
Dok ih je Sculley u sitne sate nazivao preko telefona Coburn je pretraţio arhiv
personalne sluţbe i sastavio dosje o svakom odabranom čovjeku, s pojedinostima kao što su
starost, visina, teţ;na, bračno stanje i poznavanje Teherana. Kad su stigli u Dallas, svaki je
morao na komadu papira opisati svoja ratna iskustva te navesti vojne škole koje je pohađao,

63
poznavanje oruţja i druga specijalistička znanja. Dosjei su bili namjenjeni pukovniku
Simonsu koji je već bio na putu iz Red Bayja. Ali, Perot je, prije nego što Simons stigne,
morao upitati te ljude jesu li spremni da se prijave kao dobrovoljci.
Za Perotov sastanak s odabranim ljudima Coburn je unajmio tri sobe, od kojih je
korištena samo srednja - sobe s jedne i druge strane unajmljene su samo radi zaštite od
prisluškivanja.
Sve je to poprimilo pomalo melodramski izgled.
Coburn je promatrao ostale, pitajući se o čemu sad razmišljaju. Još uvijek nisu saznali o
čemu se radi, iako su to vjerojatno i sami odgonetnuli.
Nije mogao znati o čemu razmišlja Joe Poche - to nikad nitko nije mogao pogoditi.
Nizak, šutljiv čovjek, trideset dvogodišnjak, Poche je uvijek dobro skrivao svoja osjećanja.
Govorio je tiho i smireno, ne mijenjajući izraz lica. Proveo je u vojsci šest godina i ratovao je
u Vijetnamu kao komandir baterije haubica. Znao je rukovati praktično svim tipovima
oruţja koje je vojska imala u svom arsenalu, a u Vijetnamu je u slobodno vrijeme usavršavao
vještinu gađanja iz pištolja kalibra 0,45 inča. Proveo je u Teheranu dvije godine radeći za
EDS, najprije na uvođenju sistema za registraciju - računarskog programa s imenima ljudi
koji imaju pravo na povlastice u zdravstvenom osiguranju - a kasnije kao programer
odgovoran za uvrštavanje podataka koji će predstavljati osnovu sistema. Coburn ga je
poznavao kao opreznog i logičnog čovjeka koji se neće suglasiti ni s kakvom idejom ili
planom dok ih ne prouči iz svih uglova i polako i paţljivo ne razmisli o svim posljedicama.
Humor i intuicija nisu bili njegove jake strane; jake strane bili su mu razum i strpljenje.
Ralph Boulware bio je punih sedam i pol centimetara viši od Pochea. Jedan od dvojice
Crnaca na popisu, imao je okruglo lice s malim, prodornim očima. Govorio je neobično brzo.
Proveo je devet godina u ratnom zrakoplovstvu kao tehničar, radeći na odrţavanju sloţenih
računarskih i radarskih sistema u bombarderima. U Teheranu je proveo samo devet mjeseci.
Počeo je radeći na pripremi podataka i ubrzo je unaprijeđen u direktora centra za obradu
podataka. Coburn ga je dobro poznavao i mnogo ga je volio. U Teheranu su se znali zajedno
napiti. Njihova djeca su se zajedno igrala, a ţene su se sprijateljile. Boulware je volio svoju
obitelj, volio je svoje prijatelje, volio je svoj posao, volio je svoj ţivot. Uživao je u životu više
nego bilo tko od Coburnovih poznanika, moţda samo s izuzetkom Rossa Perota. Uz to je
Boulware bio sklon da o svemu ima svoje vlastito mišljenje, i nikad mu nije bilo teško da ga
kaţe. Kao mnogi Crnci koji su uspjeli u ţivotu, bio je malčice preosjetljiv i volio je da ljudima
daje do znanja kako neće dopustiti da se netko iţivljava na njemu. U Teheranu, za vrijeme
Ašure, bio je među onima koji su igrali poker s Paulom i Coburnom uz visoke uloge; tada su
svi, kako je bilo ranije dogovoreno, zbog sigurnosti ostali da spavaju u kući, svi osim
Boulwarea. Ne raspravljajući o tome, ne govoreći nikome ništa, Boulware je jednostavno
otišao kući. Nekoliko dana nakon toga zaključio je da poslovi koje obavlja u Teheranu ne
predstavljaju opravdanje za rizik, pa se vratio u Sjedinjene Drţave. Nije spadao među ljude
koji će krenuti s čoporom samo zato da budu u čoporu - ako bi mu se učinilo da čopor trči u
pogrešnom pravcu, on bi se odvojio. U skupini što se okupila u „Hilton Innu“ bio je jedini
izrazito sklon skeptičnom drţanju - ako se itko od prisutnih okomi na ideju o napadu na
zatvor, to će biti Boulware.
Glenn Jackson je od svih najmanje nalikovao na plaćenika. Dobroćudan čovjek s
naočalima, bez ikakvog vojničkog iskustva, bio je strastveni lovac i majstor strijelac. Dobro je
poznavao Teheran jer je radio tamo za firmu Bell Helicopter Co., a zatim za EDS. To je tako
otvoren, iskren, pošten momak, mislio je Coburn, da ga je teško zamisliti kao sudionika u
tajnoj i nasilnoj akciji kao što je provala u zatvor. Jackson je osim toga bio baptist - svi ostali
bili su katolici, osim Pochea koji se nije izjašnjavao - a baptisti su bili poznati po snalaţenju u
Bibliji, a ne u borbi. Coburn se pitao kako će se Jackson izjasniti.
Gotovo isto tako brinuo ga je Pat Sculley. Sculley je imao iza sebe primjernu vojničku

64
karijeru - proveo je u vojsci pet godina i stigao do zvanja instruktora komandosa, s činom
kapetana - ali nije nikad bio u borbi.
Agresivan i prodoran u poslu, bio je jedan od najpronicljivijih mlađih rukovodilaca u
EDS-u. Kao i Coburn, Sculley je bio nepopravljivi optimist, ali, dok je Coburnove stavove
izbrusio rat, Sculley je bio mladenački naivan. Ako stvari krenu putem nasilja, pitao se
Coburn, hoće li Sculley biti dovoljno čvrst da izdrţi?
Od dvojice muškaraca koji još nisu bili stigli jedan je bio najkvalificiraniji da bude
sudionik u napadu na zatvor, a drugi moţda najmanje podoban.
Jim Schwebach je znao više o ratovanju nego o računarima. U toku jedanaest godina
što ih je proveo u vojsci sluţio je, pored ostalog, i u Petoj grupi za specijalne zadatke u
Vijetnamu, gdje je sudjelovao u komandoskim akcijama za kakve se bio specijalizirao Buli
Simons, tajnim akcijama iza neprijateljskih linija, i zaradio čak više medalja nego Coburn.
Zbog godina provedenih u vojsci još uvijek je, usprkos godinama (a bilo mu je trideset pet
godina) bio jedan od niţih rukovodilaca. U Teheran je otišao kao sistem inţenjer-pripravnik,
ali je pokazao izuzetnu zrelost i pouzdanost, pa ga je Coburn za vrijeme evakuacije postavio
za vođu ekipe. Visok samo sto šezdeset sedam centimetara, Schvvebach se, kao mnogi niski
ljudi, drţao uspravno, podignute brade, i uvijek pokazivao nesalomljivi borbeni duh koji
predstavlja jedinu obranu najmanjeg dječaka u razredu. Bez obzira na rezultat, moglo je biti
i 12:0 u posljednjoj minuti utakmice, Schwebach bi i dalje išao u napad, boreći se rukama i
nogama i kombinirajući kako da postigne pogodak. U borbi, razmišljao je Coburn,
Schvvebach je bio od onih ljudi koje nije nimalo poţeljno zarobljavati. Kad bi mogao birati,
uvijek bi se odlučio da ubije tog pasjeg sina umjesto da ga zarobi, i da tako izbjegne
natezanje s njim.
No, Schvvebachova borbenost nije bila očita na prvi pogled. Izgledao je sasvim obično.
Zapravo, čovjek ga je jedva primjećivao. U Teheranu je ţivio bliţe juţnim četvrtima nego
bilo tko drugi, u kraju gdje nije bilo niti jednog Amerikanca, a ipak je često sam šetao
ulicama u otrcanoj vojničkoj jakni, trapericama i vunenoj kapi. Nitko ga nikad nije
uznemiravao. Znao se izgubiti u gomili od dvoje ljudi - što je talent koji bi mogao dobro doći
pri napadu na zatvor.
Drugi od dvojice koji nisu stigli bio je Ron Davis. Sa trideset godina, bio je najmlađi na
popisu. Sin siromašnog Crnca, agenta osiguravajućeg zavoda, Davis se brzo uzdigao u
bijelom svijetu američkih privrednika. Malo je onih koji su kao on počeli sa izvršnim
duţnostima i dogurali do direktorskog poloţaja u odjelima koji su neposredno surađivali s
kupcima. Perot se posebno ponosio Davisom. „Ronova karijera je kao put na Mjesec",
govorio je. Za godinu i pol dana rada u Teheranu - na kompjutorizaciji šahove banke
Omran, manjem, zasebnom projektu pod vodstvom Keanea Taylora - naučio je sasvim
dobro perzijski. Davis je bio veseo, vedar čovjek, uvijek spreman na šalu, nešto kao
mladalačka verzija Richarda Pryora, ali bez njegove vulgarnosti. Po Coburnovom mišljenju
bio je najiskreniji od svih ljudi na popisu. Davisu nije bilo teško da se otvori i razgovara o
svojim osjećanjima i osobnom ţivotu. Zbog toga ga je Coburn smatrao ranjivim. S druge
stane, moţda je ta sposobnost za otvoren razgovor o sebi bila znak velikog samopouzdanja i
snage.
No, kakva god bila istina o Davisovoj emocionalnoj čvrstini, fizički je bio kao čelik.
Nije imao vojničkog iskustva, ali je bio nosilac crnog pojasa u karateu. Jednom prilikom u
Teheranu su ga napala tri mladića, pokušavajući da ga opljačkaju, ali on ih je sredio za
nekoliko sekundi. Kao Schwebachova sposobnost da bude neupadljiv, Davisovo poznavanje
karatea moglo je biti od velike koristi.
Kao i Coburn, sva šestorica bili su u tridesetim godinama ţivota.
Svi su bili oţenjeni.
I svi su imali djecu.

65
 Vrata su se otvorila i ušao je Perot.
Rukovao se sa svima, govoreći „Kako si?" i „Drago mi je što te vidim! “ kao da to zaista
misli. Pokazalo se da zna i imena njihovih ţena i djece. Taj zna s ljudima, pomislio je
Coburn.
- Schwebach i Davis još nisu stigli - rekao mu je.
- U redu - rekao je Perot, sjedajući. - Morat ću razgovarati s njima kasnije. Pošalji ih u
moj ured čim doputuju. - Zastao je. - Reći ću im ono što ću reći vama.
Ponovo je zastao, kao da sređuje misli, a onda se namrštio i čvrsto ih pogledao.
- Potrebni su mi dobrovoljci za akciju koja bi nekoga mogla stajati ţivota. U ovom
trenutku ne mogu vam reći o čemu se radi, iako to vjerojatno pogađate. Htio bih da
razmislite pet do deset minuta, ili više ako treba, a onda se vratite jedan po jedan i saopćite
mi vašu odluku. Razmislite dobro. Ako iz bilo kojeg razloga odlučite da ne sudjelujete,
jednostavno mi recite da ste tako odlučili i nitko izvan ove prostorije neće za to saznati. Ako
odlučite da se dobrovoljno prijavite, reći ću vam više. A sad idite i razmislite.
Svi su ustali i jedan za drugim izišli iz sobe.

Mogao bih poginuti i na auto-putu, pomislio je Joe Poche.

Savršeno dobro je znao o kakvoj se opasnoj akciji radi, ići će da izbave Paula i Billa iz
zatvora.
Pretpostavljao je to još od pola tri kad ga je u kući njegove punice u San Antoniju
probudio telefon, i javio se Pat Sculley. Sculley, najgori laţac na svijetu, rekao je: „Ross me
zamolio da te nazovem. Htio bi da ujutro budeš u Dallasu kako bi započeo s radom na
jednoj studiji za Evropu."
- Do đavola, Pat, zar je trebalo da me zoveš u pola tri ujutro kako bi mi rekao da Ross
ţeli da radim na nekoj studiji za Evropu? - upitao je Poche.
- Prilično je hitno. Moram znati kad moţeš biti ovdje.
Okej, pomisli Poche rezignirano, o tome se ne može govoriti preko telefona.
- Prvi avion polijeće vjerojatno negdje oko šest-sedam ujutro.
- Odlično.
Poche je rezervirao avionsku kartu, a zatim se vratio u krevet. Dok je podešavao
budilnik na pet sati, rekao je ţeni:
- Ne znam o čemu se radi, ali bih volio da ljudi, za promjenu, bar ponekad govore
otvoreno.
Zapravo, znao je sasvim dobro o čemu se radi, i njegove pretpostavke su potvrđene
kad ga je, kasnije, Ralph Boulware dočekao na autobuskoj stanici Coit Road i umjesto u EDS
odvezao u ovaj hotel, odbijajući da odgovori na pitanje što se zapravo događa.
Poche je volio da o svemu dobro razmisli, i imao je dovoljno vremena da ideju o
oslobođenju Paula i Billa iz zatvora razmotri sa svih strana. I obradovao se, veoma se
obradovao. Podsjetila ga je na stare dane, kad je u cijelom EDS-u bilo samo tri tisuće ljudi i
kad su govorili o Vjeri. Bio je to njihov izraz za gomilu stavova i uvjerenja o odnosu
kompanije prema sluţbenicima. Sve se svodilo na jedno: EDS vodi računa o svojim ljudima.
Dok daješ kompaniji koliko moţeš ona će biti uz tebe u svakoj nevolji - ako se razboliš, ako
se suočiš sa osobnim ili porodičnim problemima, ako se nađeš u bilo kakvoj neprilici ... Ona
je pomalo kao obitelj. Poche je bio sretan zbog toga, iako nikad nije govorio o svojim
osjećajima - on, uostalom, o svojim osjećajima nikad nije mnogo govorio.
Od tih dana kompanija EDS se promijenila. Nije više imala tri tisuće nego deset tisuća
zaposlenih, pa se obiteljska atmosfera manje osjećala. Nitko više nije govorio o Vjeri, ali ona
je još bila tu - ovaj sastanak bio je dokaz za to. Iako mu je lice bilo bezizraţajno kao uvijek,
Joe Poche je bio sretan. Ta naravno, poći će i osloboditi prijatelje iz zatvora. Poche je bio

66
sretan što mu se pruţa prilika da bude član te grupe.

Suprotno Coburnovim očekivanjima, Ralph Boulware nije osudio akciju spasavanja.

Skeptični Boulware, koji je o svemu imao vlastito mišljenje, zagrijao se za ideju kao i svi
drugi.
I on je sam pogodio o čemu se radi. I njemu je, kao i Pocheu, u tome pomogla
Sculleyjeva nesposobnost da uvjerljivo laţe.
Boulware je s obitelji boravio kod prijatelja u Dallasu. Na Novu godinu nije imao
nikakvog naročitog posla, pa ga je ţena upitala zašto ne ode do uprave EDS-a. Rekao je kako
tamo nema što raditi, ali ona nije bila zadovoljna odgovorom. Mary Boulware bila je jedina
osoba na svijetu koja je mogla natjerati Ralpha na nešto, pa je na kraju ipak otišao do ureda.
Tamo je naletio na Sculleyja.
- Što se događa? - upitao je Boulware.
- Oh, ništa - odgovorio je Sculley.
- Što radiš?
- Uglavnom nabavljam avionske rezervacije.
Sculley je bio nekako čudno raspoloţen. Boulware ga je dobro poznavao. U Teheranu
su se svakog juta zajedno vozili na posao. Instinktivno je osjetio da Sculley ne govori istinu.
- Nešto nije u redu - rekao je Boulware. - Što se događa?
- Ništa se ne događa, Ralph!
- Što se poduzima u vezi s Paulom i Billom?
- Pokušavaju da ih izvuku sluţeći se svim raspoloţivim kanalima. Kaucija je trinaest
milijuna dolara, pa najprije treba prebaciti taj novac u Iran...
- Sranje, tamo se raspao sistem uprave, potpuno se raspao i pravosudni sistem.
Nikakvi kanali više ne postoje. Što namjeravate poduzeti?
- Ja se na tvom mjestu ne bih brinuo zbog toga.
- Misliš, nećete pokušati da odete tamo i oslobodite ih silom, je li?
Sculley na to nije rekao ništa.
- Slušaj, računajte i na mene - rekao je Boulware.
- Što ţeliš reći, da računamo na tebe?
- Siguran sam da ćete pokušati nešto učiniti.
- Kako to misliš?
- Nemoj da sad igramo ţmurke. Računaj i na mene.
- Okej.
Za njega, bila je to jednostavna odluka. Paul i Bili bili su njegovi prijatelji, a lako se
moglo dogoditi da se u zatvoru nađe on, Boulware, umjesto njih. U tom slučaju sigurno bi
ţelio da prijatelji dođu i da ga oslobode.
Bio je tu još jedan faktor. Boulwareu je Pat Sculley bio posebno drag. Do đavola, moglo
se reći da voli Sculleyja. I uvijek je nekako ţelio da ga štiti. Po Boulwareovom mišljenju,
Sculley zapravo nije shvaćao da je ovaj svijet pokvaren, pun zločina i grijeha; vidio je samo
ono što je ţelio da vidi, pile u svakom loncu, ševrolet u svakom dvorištu, svijet dobre majke
i njene pite od jabuka. Ako Sculley treba da sudjeluje u napadu na zatvor, bit će mu
potreban Boulware da se brine o njemu. Bili su to pomalo čudni osjećaji jer se radilo o
čovjeku manje-više istih godina, ali tako je bilo.
O tome je Bouhvare razmišljao na Novu godinu, a isto je mislio i danas. Zato se vratio
u hotelsku sobu i rekao Perotu ono što je bio rekao Sculleyju:
- Računajte i na mene.

Glenn Jackson se nije bojao smrti.

Znao je što će se dogoditi poslije smrti i nije osjećao strah. Kad Gospod odluči da ga

67
pozove, bit će spreman da krene.
Njegova jedina briga bila je obitelj. Bila se upravo vratila iz Irana i boravila je u kući
njegove majke u istočnom Texasu. Nije imao vremena ni da počne traţiti kuću u kojoj će
ţivjeti. Ako se prijavi za ovu akciju neće imati vremena da ode i sredi obiteljske poslove, sve
će pasti na Carolynina leđa. Bit će prisiljena da potpuno sama izgrađuje nov obiteljski ţivot
ovdje u Sjedinjenim Drţavama. Morat će pronaći kuću, upisati Cheryl, Cindy i Glenna
Mlađeg u školu, kupiti ili iznajmiti namještaj...
Carolyn je bila prilično nesamostalna osoba. Neće joj biti lako.
Osim toga, već je bila ljuta na njega. Došla je tog jutra s njim u Dallas, ali Sculley mu je
rekao neka je pošalje kući. Nije joj bilo dopušteno da odsjedne u „Hilton Innu“ sa svojim
muţem. Zbog toga se strašno naljutila.
Ali, Paul i Bili također su imali obitelji. „Ljubi bliţnjega svoga kao samoga sebe.“ Ta
zapovijed nalazila se u Bibliji na dva mjesta - u Levitskom zakoniku, 19-18, i u Evanđelju po
Mateju, 19-19. Da se ja nalazim u zatvoru u Teheranu, pomislio je Jackson, volio bih da
netko učini nešto za mene.
Zato se prijavio.

Sculley je bio donio odluku još prije nekoliko dana.

Raspravljao je o akciji spasavanja prije nego što je Perot spomenuo tu mogućnost. Prvi
put je pomislio na to dan nakon Paulova i Billova hapšenja, kad je otputovao iz Teherana s
Joeom Pocheom i Jimom Schwebachom. Nije mu bilo nimalo drago što ostavlja Paula i Billa,
a posebno ga je zabrinjavala činjenica što su se neredi u Teheranu posljednjih dana
dramatično proširili. Na Boţić, gomila je jednostavno objesila dvojicu Afganistanaca
uhvaćenih u krađi na trgu, a jedan vojnik je ustrijelio taksistu koji je na benzinskoj pumpi
pokušao kupiti benzin preko reda. A što će tek uraditi s Amerikancima, kad jednom krenu?
Bilo je teško i misliti o tome.
U avionu, Sculley je sjedio pored Jima Schwebacha. Zaključili su da su Paul i Bili u
smrtnoj opasnosti. Schwebach, koji je imao iskustva u tajnim komandoskim operacijama,
suglasio se sa Sculleyjem da bi ih skupina odlučnih Amerikanaca mogla izvući iz iranskog
zatvora.
Zato se Sculley iznenadio i obradovao kad je tri dana kasnije Perot rekao: „Meni je to
isto palo na pamet."
Sculley je unio svoje ime u popis.
Nije imao potrebe da razmišlja o tome.
Prijavio se.
Sculley je unio u popis i Coburnovo ime - ne govoreći ništa Coburnu.
Sve do tog trenutka bezbriţni Coburn, naviknut da ţivi od danas do sutra, nije ni
pomišljao da se i sam uključi u odred.
Ali Sculley je bio u pravu - Coburn je ţelio da pođe.
Liz se to neće svidjeti, pomislio je.
Oteo mu se uzdah. Njegovoj ţeni se ovih dana mnogo toga nije sviđalo.
Ona se jedva drži, pomislio je. Nije joj se sviđalo što je vojnik, nije joj se sviđalo što ima
hobije koji ga odvlače daleko od nje, nije joj se sviđalo što radi za čovjeka koji smatra da ima
pravo zvati ga u svako doba dana i noći i slati ga na specijalne zadatke.
Nikad nije ţivio onako kako je ona htjela, i vjerojatno je prekasno da sad počne. Ako
ode u Teheran da spasava Paula i Billa, Liz mu to neće oprostiti, a ako ne ode, on nikad neće
oprostiti njoj što ga je spriječila u tome.
Oprosti, Liz, pomislio je. Opet će biti protiv tvoje volje.

Jim Schwebach je doputovao kasno popodne, ali mu je Perot odrţao isti govor.

68
 Schwebach je imao visoko razvijen osjećaj za duţnost. (Nekad je ţelio da postane
svećenik, ali mu je nakon dvije godine provedene u katoličkom sjemeništu bilo dosta
organizirane religije.) U vojsci je proveo jedanaest godina i više puta se dobrovoljno javio za
produţeni rok, sve iz istog osjećaja za duţnost. U Aziji je vidio kako mnogi loše obavljaju
svoj posao, a znao je da on svoj posao obavlja dobro. Ako sad odem odavde, mislio je, ovo
što ja radim radit će netko drugi, ali radit će to loše, i zbog toga će netko izgubiti ruku, netko
nogu, netko ţivot. Ja sam uvjeţban za ove poslove, obavljam ih dobro i duţan sam da ih
obavljam i dalje.
Otprilike tako razmišljao je i o spasavanju Paula i Billa. Bio je jedini u odabranom
odredu koji je već sudjelovao u sličnim akcijama. Bio je potreban svojim drugovima.
Bilo kako bilo, sve ga je to privlačilo. Bio je po sklonostima borac. Moţda zato što je bio
visok samo sto šezdeset sedam centimetara. Borba je bila njegov ambijent, ambijent u kome
se najbolje osjećao. Prijavio se bez oklijevanja.
Jedva je čekao da krenu.

Ron Davis, drugi Crnac na popisu i najmlađi od sviju, nije se mogao tako lako odlučiti.
Doputovao je u Dallas rano navečer, pa su ga odveli ravno u generalnu direkciju EDS-
a na Forest Laneu. Nikad ranije nije vidio Perota iako je razgovarao s njim preko telefona iz
Teherana za vrijeme evakuacije. U tom razdoblju drţali su nekoliko dana otvorenu
telefonsku liniju između Teherana i Dallasa, danju i noću. Netko je u Teheranu morao
spavati sa slušalicom na uhu, i ta je duţnost više puta zapala Davisa. Jednom prilikom javio
se sam Perot.
- Ron, znamo da je tamo prilično gadno i zahvalni smo ti što si odlučio da ostaneš. A
sad, postoji li nešto što bih mogao učiniti za tebe?
Davis je bio iznenađen. On je jednostavno radio ono što su radili njegovi prijatelji i nije
očekivao nikakvu posebnu zahvalnost. Ali mučila ga je jedna briga. „Moja ţena je u drugom
stanju, a dosta je dugo nisam vidio", rekao je Perotu. „Bio bih vam zahvalan kad biste rekli
nekome da je nazove i javi joj da sam dobro i da ću se ubrzo vratiti kući."
Davis se iznenadio kad je, kasnije, čuo od Marve da Perot nije naredio nekome da je
nazove već ju je nazvao on osobno.
A sad, kad je prvi put sreo Perota, Davis je ponovo imao razloga da se iznenadi. Perot
se srdačno rukovao s njim i rekao: „Zdravo, Ron, kako si?“ kao da su prijatelji već
godinama.
Međutim, kad je čuo Perotov govor i upozorenje da bi akcija „mogla nekoga stajati
ţivota", u Davisu se rodila sumnja. Ţelio je da čuje više o tome kako će spasavanje biti
izvedeno. Rado bi pomogao Paulu i Billu, ali je htio biti siguran da će pothvat biti dobro
organiziran i profesionalno izveden.
Perot mu je rekao da je pozvao Bulla Simonsa, i time je sve bilo riješeno.

Perot je bio ponosan na njih.

Prijavili su se svi, od prvog do posljednjeg.
Sjedio je u svom kabinetu. Vani je vladala tama. Ĉekao je Simonsa.
Nasmijani Jay Coburn; Pat Sculley dječačkog lica; Joe Poche, čovjek od ţeljeza; Ralph
Boulware, visok, crn i skeptičan; blagi Glenn Jackson; ratoborni Jim Schwebach; Ron Davis,
veseljak.
Svi do posljednjeg.
Osim toga što je bio ponosan, bio im je i zahvalan, jer je teret što su ga primili na svoja
pleća bio više njegov nego njihov.
Kako god se uzme, bio je to dan uzbuđenja. Simons je smjesta pristao da dođe i da im
pomogne. Paul Walker, pripadnik sluţbe sigurnosti EDS-a koji je (nekim slučajem) sluţio

69
pod Simonsovom komandom u Laosu, sjeo je u avion usred noći i odletio u Red Bay da
preuzme brigu o Simonsovim svinjama i psima. A sedmorica mlađih rukovodilaca su na
prvi poziv odbacili sve i pristali da otputuju u Iran kako bi tamo organizirali napad na
zatvor.
Sad su bili dolje u predvorju, pred blagovaonicom EDS-a, i čekali Simonsa koji je uzeo
sobu u „Hilton Innu“ i otišao na večeru sa T. J. Marquezom i Mervom Staufferom.
Perot je razmišljao o Staufferu. Zdepast, s naočalima, četrdesetogodišnjak, diplomirani
ekonomist, Stauffer je bio Perotova desna ruka. Jasno se sjećao njihovog prvog susreta, kad
je Stauffer došao na razgovor, traţeći zaposlenje. Iako je diplomirao na nekom fakultetu u
Kansasu, Merv kao da je došao ravno sa farme - na sebi je imao loše krojen kaput i traperice
ispod kojih su provirivale bijele čarape.
U toku razgovora Perot mu je što taktičnije objasnio da bijele čarape nisu odjevni
predmet pogodan za poslovni sastanak.
Ali, te čarape bile su jedino što se Staufferu moglo zamjeriti. Impresionirao je Perota
svojom čvrstinom, pronicljivošću, smislom za organizaciju i navikom na teški rad.
Kako su godine prolazile, Perot je otkrivao da Stauffer posjeduje i druge korisne
talente. Imao je razvijen osjećaj za pojedinosti - upravo ono što je nedostajalo Perotu. Bio je
nepokolebljiv u svojim stavovima i veliki diplomat. EDS je često, potpisujući ugovor, bio
prisiljen da preuzima već postojeće odjele za obradu podataka s cjelokupnim osobljem. To
nije bilo nimalo lako - osoblje je, razumljivo, bilo sumnjičavo, osjetljivo, pa ponekad i
neprijateljski nastrojeno. Merv Stauffer - smiren, nasmijan, pun razumijevanja, slatkorječiv,
blag ali odlučan - znao je izgladiti sve nesuglasice brţe i bolje nego bilo tko drugi.
Od kraja šezdesetih godina radio je neposredno uz Perota. Specijalnost mu je bila da
skuplja maglovite, nastrane ideje rođene u nemirnoj Perotovoj mašti, da o njima razmisli,
sastavi od dijelova cjelinu i tu cjelinu uspješno provede u djelo. Povremeno je zaključivao da
je neka ideja neostvarljiva, a kad bi to rekao Stauffer, Perot je i sam počinjao vjerovati da
stvar zaista neće ići.
Nezajaţljiva je bila njegova glad za poslom. Bio je nešto izuzetno čak i na sedmom
katu, gdje su sjedili sami fanatici rada. Ne samo da je izvršavao sve što bi Perot smislio u
krevetu protekle noći već je nadzirao Perotove kompanije za promet nekretninama i naftom,
upravljao investicijama i planirao kupovine.
Simonsu će najviše pomoći ako mu dodijeli Merva Stauffera, zaključio je Perot.
Pitao se koliko se Simons promijenio. Prošle su godine od njihovog posljednjeg susreta.
Bilo je to na banketu, i Simons mu je ispričao jednu priču.
Za vrijeme napada na Son Tay Simonsov helikopter se spustio na pogrešnom mjestu.
Bio je to kompleks baraka veoma sličan zarobljeničkom logoru, ali udaljen od logora oko
četiri stotine metara. Barake su bile pune neprijateljskih vojnika koji su spavali. Probuđeni
bukom motora i jarkom svjetlošću baklji vojnici su počeli istrčavati iz baraka, bunovni,
napola odjeveni, noseći oruţje. Simons je stajao ispred vrata, s upaljenom cigarom u zubima,
a pored njega jedan krupni narednik. Svaki vojnik, izišavši iz barake, ugledao bi ţar
Simonsove cigare i zastao, a Simons bi ga ustrijelio. Narednik bi odgurnuo leš u stranu, pa
bi onda čekali slijedećeg. Perot se nije mogao suzdrţati da ga ne upita: „Koliko ste ljudi tako
ubili?“ „Najmanje sedamdeset-osamdeset", rekao je Simons kao da govori o nečem sasvim
običnom.
Simons je bio veliki vojnik, ali sad je uzgajao svinje. Je li još uvijek u formi? Ima
šezdeset godina i pretrpio je infarkt još prije Son Tayja. Radi li mu mozak munjevito kao
nekad? Je li još uvijek pravi vođa?
Zahtijevat će apsolutnu kontrolu nad akcijom - Perot je bio siguran u to. Pukovnik će to
izvesti ili na svoj način ili nikako. To je u potpunosti odgovaralo Perotu; njegovo je bilo da
nađe čovjeka koji će najbolje obaviti posao, a zatim da ga pusti neka radi po svome. Samo,

70
da li je Simons još uvijek najbolji spasilac na svijetu?
Ĉuo je glasove u predvorju. Stigli su. Ustao je, i u istom trenutku u sobu su ušli Simons,
T. J. Marquez i Merv Stauffer.
- Pukovniče Simons, kako ste? - rekao je Perot. Nikad nije nazivao Simonsa ,,Bull“.
Ĉinilo mu se da bi to zvučalo izvještačeno.
- Zdravo, Ross - rekao je Simons, steţući mu ruku.
Stisak njegove ruke bio je čvrst. Simons je bio sportski odjeven, u kaki hlače i košulju s
otvorenom kragnom koja je otkrivala snaţne mišiće njegova vrata. Izgledao je stariji. Na
smrknutom licu bilo je više bora, a u kosi duţoj nego ranije bilo je više sijedih vlasi. No,
činilo se da je svjeţ i u dobroj formi. Još uvijek je govorio istim dubokim, od duhana
promuklim glasom sa slabim ali primjetnim newyorškim naglaskom. U ruci je drţao fascikle
s podacima o dobrovoljcima, koje je pripremio Coburn.
- Sjedite - rekao je Perot. - Jeste li večerali?
- Bili smo kod Dustyja - rekao je Stauffer.
- Kad je ova prostorija posljednji put pregledana radi otkrivanja skrivenih mikrofona?
upitao je Simons.
Perot se osmjehnuo. Simons je bio ne samo fizički već i psihički u dobroj kondiciji.
Lijepo.
- Nije nikad, pukovniče - odgovorio je.
- Od danas, ţelim da sve prostorije koje upotrebljavamo budu pregledane svakog dana.
- Pobrinut ću se za to - rekao je Stauffer.
- Za sve što vam bude potrebno, pukovniče, samo se obratite Mervu - rekao je Perot. -
A sad, da malo porazgovaramo o poslu. Hvala vam što ste došli da nam pomognete, i htjeli
bismo da vam se za to na neki način oduţimo...
- Na to i ne pomišljajte - rekao je Simons strogo.
- Pa, ovaj... Ne ţelim uzeti novac za spasavanje Amerikanaca u nevolji - rekao je
Simons. - Za to nisam ni dosad primao nagrade, pa neću sad početi s tim.
Bilo je očito da je Simons uvrijeđen. Njegovo nezadovoljstvo početkom razgovora
ispunilo je sobu. Perot se brzo povukao. Simons je bio jedan od malobrojnih prema kojima
se odnosio oprezno.
Stari ratnik se nije nimalo promijenio, pomislio je.
To je dobro.
- Odred vas čeka u blagovaonici. Vidim da ste dobili podatke, ali znam da ćete htjeti
sami procijeniti ljude. Svi poznaju Teheran i svi posjeduju ratno iskustvo ili znanja koja bi
mogla biti od koristi, ali o konačnom izboru odlučit ćete vi. Ako vam iz bilo kojeg razloga
ovi ljudi ne odgovaraju, naći ćemo druge. O svemu vi odlučujete. - Perot se nadao da Simons
neće nikoga odbiti, ali mu je trebalo dati priliku da sam bira.
Simons je ustao.
- Idemo na posao.
Simons je otišao sa Staufferom, a T. J. je ostao.
- Umrla mu je ţena - rekao je tiho.
- Lucille? - Perot nije znao za to. - Zaista mi je ţao.
- Rak.
- Znaš li kako je to podnio?
T. J. je odmahnuo glavom.
- Teško.
Kad je T. J. izišao, u sobu je ušao Perotov sin, dvadeset jednogodišnji Ross Mlađi.
Perotova djeca imala su običaj da svraćaju k njemu u ured, ali ovog puta, kad se u
blagovaonici odrţavao tajni sastanak, Perotu bi bilo draţe da je njegov sin odabrao neko
drugo vrijeme. Bio je siguran da je Ross Mlađi vidio Simonsa u predvorju. Sretao je Simonsa

71
i ranije, pa je znao tko je on. Već je sigurno sam zaključio kao je Simons došao da organizira
akciju spasavanja, pomislio je Perot.
Ross Mlađi je sjeo.
- Zdravo, tata, bio sam kod bake - rekao je.
- Lijepo od tebe - rekao je Perot promatrajući s ljubavlju svog jedinog sina. Ross Mlađi
bio je visok i vitak mladić širokih ramena, mnogo privlačniji od svog oca.
Djevojke su navaljivale na njega kao muhe, a činjenica da je bio nasljednik silnog
bogatstva bila je samo jedan od razloga. A on je s njima izlazio na kraj kao što je rješavao sve
ostalo, pokazujući primjernu uglađenost i zrelost veću nego što bi to odgovaralo njegovim
godinama.
- Nas dvojica treba da se dogovorimo o nečemu - rekao je Perot. - Nadam se da ću
ţivjeti sto godina ali, ako mi se nešto dogodi ţelim da smjesta napustiš koledţ i vratiš se
kući da se brineš za majku i sestre.
- Hoću - rekao je Ross Mlađi. - Ne brini.
- A ako se nešto dogodi tvojoj majci, ţelim da ti prva briga budu sestre. Znam da
traţim mnogo od tebe i da to neće biti nimalo lako, ali ne bih ţelio da u tome traţiš pomoć
plaćenih osoba. Njima ćeš biti potreban ti, član obitelji. Računam na to da ćeš ţivjeti s njima i
brinuti se za njihov odgoj...
- Tako bih učinio i da nisi to spomenuo, tata.
- U redu.
Mladić je ustao. Perot ga je otpratio do vrata.
Iznenada, Ross Mlađi je prebacio ruku preko očevih ramena i rekao:
- Volim te, tata.
Perot ga je zagrlio.
Iznenadio se kad je vidio suze u očima svog sina.
Ross Mlađi je izišao.
Perot je sjeo za stol. Nije trebalo da ga iznenade te suze. Perotovi su bili međusobno
čvrsto povezani, a Ross je bio osjećajan mladić.
Perot još nije bio donio definitivnu odluku o odlasku u Teheran, ali je znao da neće
zaostati za svojim ljudima ako bude potrebno da stave ţivot na kocku. To je znao i Ross
Mlađi.
Perot je bio siguran da će ga cijela obitelj podrţati. Margot bi imala pravo da kaţe
„Stavljaš ţivot na kocku za svoje sluţbenike, a ne vodiš računa o nama! “ ali to ona nikad
neće reći. U toku cijele kampanje za ratne zarobljenike, kad je odlazio u Vijetnam i Laos i
pokušavao da leti za Hanoi, kad je obitelj bila prisiljena da ţivi pod zaštitom tjelohranitelja,
nitko od njih nije se poţalio, nitko nije rekao „Vodiš li računa o nama?" Naprotiv, svi su ga
poticali da učini sve što je smatrao svojom duţnošću.
Dok je sjedio i razmišljao ušla je Nancy, njegova najstarija kći.
- Poops! - rekla je. To je bilo njeno ime od milja za oca.
- Ti si, Nan? Uđi!
Obišla je pisaći stol i sjela mu na koljena.
Perot je oboţavao Nancy. Osamnaestogodišnjakinja, plave kose, sitna ali čvrsta,
podsjećala ga je na njegovu majku. Bila je odlučna i tvrdoglava kao Perot i vjerojatno je
posjedovala sve preduvjete da postane poslovan čovjek, bar koliko i njen brat.
- Došla sam da te pozdravim. Vraćam se u Vanderbilt.
- Jesi li svratila kod bake?
- Jesam, naravno.
- Hvalim te!
Bila je dobro raspoloţena, uzbuđena zbog skorog povratka u školu i uopće nije
primjećivala napetost i dah smrti prisutan na sedmom katu.

72
 - A što bi rekao o jednom malom crnom fondu? - upitala je.
Perot se pokorno osmjehnuo i izvukao lisnicu. Kao i obično, ništa joj nije mogao
uskratiti.
Spremila je novac, zagrlila ga, poljubila u obraz, skočila s njegovog krila i otplesala iz
sobe ne brinući se ni za što na ovom svijetu.
Ovog puta suze su se pojavile u Perotovim očima.

Sve je ovo nalik na sastanak nakon mnogo godina, mislio je Coburn - teheranski
veterani čekaju u blagovaonici Simonsa i ćaskaju o Iranu i evakuaciji. Tu je Ralph Boulware,
govori brzinom od sto pedeset kilometara na sat; Joe Poche sjedi i razmišlja, zainteresiran za
okolinu koliko i neki uvrijeđeni robot; Glenn Jackson priča nešto o puškama; Jim
Schvvebach se osmjehuje na svoj iskrivljeni način, kao da zna nešto o čemu njegov
sugovornik nema pojma; Pat Sculley pripovijeda o napadu na Son Tay. Svi su znali da će se
ubrzo sresti s legendarnim Bullom Simonsom. Sculley je kao instruktor komandosa
predavao o toj čuvenoj Simonsovoj akciji i znao je sve pojedinosti o briţljivom planiranju i
beskrajnim vjeţbama, ne zanemarujući činjenicu da je Simons sve svoje ljude - njih pedeset
devet - vratio ţive i zdrave.
Vrata su se otvorila i netko je rekao:
- Ustanite!
Odgurnuli su stolice i ustali.
Coburn se osvrnuo.
Ušao je Ron Davis. Njegovo crno lice bilo je pretvoreno u osmjeh.
- Neka te vrag nosi, Davis! - rekao je Coburn i svi su se nasmijali, shvativši da su
prevareni. Davis je zaredao da se pozdravlja i rukuje s prisutnima.
Takav je bio Davis, uvijek spreman za šalu.
Coburn je promatrao svoje drugove, pitajući se hoće li se promijeniti kad se suoče s
fizičkom opasnošću. Borba je čudna, nikad se ne moţe predvidjeti kako će se ljudi ponašati.
Onaj koga smatrate najhrabrijim popusti, a onaj za koga ste mislili da će se uplašiti i pobjeći
drţi se čvrsto kao stijena.
Coburn nikad neće zaboraviti kako se sam promijenio u borbi.
Kriza je nastupila nekoliko mjeseci nakon što je stigao u Vijetnam. Letio je na
helikopterima za opskrbu zvanim „čisti" jer nisu bili naoruţani. Tog dana je šest puta letio u
borbenu zonu natovaren ljudstvom i materijalom i sve je prošlo sretno. Na njegov
helikopter nije ispaljen ni jedan hitac.
Sedmi put bilo je drukčije.
Rafal iz mitraljeza kalibra 12,7 milimetara pogodio je njegov helikopter i presjekao
pogonsku osovinu repnog rotora.
Kad se glavni rotor helikoptera okreće, trup helikoptera ima tendenciju da se okreće u
suprotnom smjeru. To obrtanje sprečava repni rotor. Ako se repni rotor zaustavi, helikopter
se počinje nekontrolirano okretati.
Neposredno nakon uzlijetanja, kad je helikopter samo metar-dva iznad zemlje, pilot
moţe riješiti problem tako da sleti prije nego što obrtanje postane prebrzo. U normalnom
letu brzinom krstarenja na većoj visini strujanje zraka oko trupa je dovoljno jako da spriječi
obrtanje helikoptera. No, Coburn je bio na visini od samo pedesetak metara, u najgorem
poloţaju, previsoko za brzo slijetanje, a s nedovoljnom horizontalnom brzinom da bi
strujanje zraka moglo stabilizirati letjelicu.
Standardni postupak je da se simulira zaustavljanje motora. Coburn je u pilotskoj školi
učio kako se to radi i dobro uvjeţbao cijeli postupak, pa je instinktivno prešao na potrebne
radnje. Međutim, nije uspio. Helikopter se već prebrzo okretao.
Za nekoliko sekundi tako mu se zavrtilo u glavi da uopće nije znao gdje se nalazi. Nije

73
mogao poduzeti ništa da ublaţi udar kod prizemljenja. Kako je kasnije saznao, helikopter je
udario u zemlju desnom skijom. Jedan krak rotora se savio, rasjekao trup i zahvatio glavu
kopilota, usmrtivši ga na mjestu.
Coburn je osjetio miris goriva i brzo se odvezao. Pao je na glavu i tek tada shvatio da se
helikopter prevrnuo. Ipak se izvukao iz letjelice sa samo nekoliko nabijenih vratnih
pršljenova. I mehaničar je ostao ţiv.
Posada je bila vezana, ali sedam vojnika u straţnjem dijelu helikoptera nisu.
Helikopter je bio bez vrata, pa ih je centrifugalna sila izbacila iz kabine. Pali su sa visine od
preko trideset metara i svi poginuli.
U to vrijeme Coburn je imao dvadeset godina. Nekoliko tjedana kasnije zrno ga je
pogodilo u noţni članak, najranjiviji dio pilota helikoptera koji sjedi na oklopljenom sjedištu,
ali mu je donji dio nogu nezaštićen.
I ranije je znao biti bijesan, ali ovog puta mu je prekipjelo. Riješen da više ne bude
bespomoćna meta, otišao je komandantu i zatraţio da ga premjesti u jedinicu borbenih,
naoruţanih helikoptera kako bi mogao ravnom mjerom uzvratiti onima koji pokušavaju da
ga ubiju.
Njegovu zahtjevu je udovoljeno.
To je bila prijelomna točka u kojoj se nasmijani Jay Coburn pretvorio u hladnokrvnog,
nemilosrdnog profesionalnog vojnika. U vojsci nikad nije našao bliskog druga. Kad bi netko
iz jedinice bio ranjen, Coburn bi samo slegnuo ramenima i rekao: „Pa što, za to i dobija
borbeni dodatak! “ Vjerovao je da ga njegovi drugovi smatraju pomalo poremećenim, ali
bilo mu je svejedno.
Sa zadovoljstvom je letio na borbenim helikopterima. Svaki put dok se vezivao prije
polijetanja znao je da će ubijati ili biti ubijen. Kad je išao na zadatke čišćenja terena ispred
trupa na zemlji znao je da će stradati ţene, djeca i neduţni civili, ali je jednostavno tjerao od
sebe te misli i otvarao vatru.
Jedanaest godina kasnije, sjećajući se toga, mogao je samo reći: Bio sam ţivotinja.
Schwebach i Poche, dvojica najšutljivijih ljudi u sobi, sigurno bi ga razumjeli. Bili su
tamo i znaju kako je sve to izgledalo. Ostali, Sculley, Boulware, Jackson i Davis, nisu. Ako
ova akcija krene naopako, upitao se ponovo Coburn, kako će se drţati?
Otvorila su se vrata i ušao je Simons.

2.
Dok je Simons prilazio čelu dugačkog stola, u prostoriji je vladala mrtva tišina.
Baš krupan pasji sin, pomislio je Coburn.
Iza Simonsa su ušli T. J. Marquez i Merv Stauffer. Sjeli su pored vrata.
Simons je bacio u ugao sobe crni kofer od plastike, sjeo i pripalio cigaru.
Bio je sportski odjeven, u košulji i hlačama, bez kravate, a kosa mu je bila preduga za
jednog pukovnika. Izgleda više kao farmer nego kao vojnik, pomislio je Coburn.
- Ja sam pukovnik Simons - rekao je.
Coburn je očekivao da će reći: Ja rukovodim akcijom, slušat ćete me i izvršavati što
naredim, evo mog plana...
Umjesto toga počeo je postavljati pitanja.
Htio je da čuje sve o Teheranu: kakva je klima, kakav je promet, od čega su sagrađene
kuće, koliko ljudi ima na ulicama, koliko ima policajaca i kako su naoruţani.
Zanimala ga je svaka pojedinost. Rekli su mu da su naoruţani svi policajci, osim
prometnika. Po čemu se oni razlikuju od ostalih? Po bijelim kapama. Rekli su mu da postoje

74
plavi taksiji i narančasti taksiji. U čemu je razlika? Plavi voze određenim rutama po
propisanoj tarifi, a narančasti bi u načelu trebalo da voze kamo putnik poţeli. U praksi, kad
stanu, u njima se već obično nalazi putnik, pa vozač pita kamo ţelite. Ako ţelite tamo kamo
je krenuo, moţete ući, pri čemu treba da zapamtite iznos koji je već na taksimetru. Kad
iziđete, plaćate razliku. Takav način rada je nepresušni izvor svađa s taksistima.
Simons je upitao gdje se točno nalazi zatvor. Merv Stauffer je otišao da donese plan
Teherana. Kako izgleda sama zgrada? Joe Poche i Ron Davis ponekad su se vozili pored nje.
Poche je načinio skicu zgrade na listu papira.
Coburn je sjedio zavaljen i promatrao Simonsa kako radi. Bilo mu je jasno da je
pretraţivanje pamćenja ljudi samo dio onoga što namjerava. Coburn je godinama radio na
prijemu kadrova i mogao je na prvi pogled prepoznati dobru tehniku intervjuiranja. Simons
je procjenjivao ljude, promatrao njihove reakcije i ispitivao smisao za donošenje zaključaka.
Kao svaki iskusan lovac na kadrove postavljao je mnogo nezaokruţenih pitanja nakon kojih
je često slijedilo „zašto?", dajući tako ljudima priliku da se otkriju, da se razmeću, da
lupetaju ili da pokaţu znake nervoze i zabrinutosti.
Coburn se pitao hoće li Simons odbaciti nekoga od njih.
U jednom trenutku je upitao: „Tko je spreman da umre u ovoj akciji?" Nitko nije
odgovorio. „Lijepo", rekao je Simons, „ne bih poveo sa sobom nikoga tko se sprema da
umre."
Rasprava je trajala satima. Simons je prekinuo sastanak ubrzo poslije ponoći. Pokazalo
se kako svi zajedno ne znaju dovoljno o zatvoru da bi se moglo početi s planiranjem napada.
Coburn je zaduţen da u toku noći pribavi još podataka; mogao bi i telefonirati u Teheran.
- Moţete li se raspitati o zatvoru, a da nikome ne kaţete zašto su vam te informacije
potrebne? - upitao je Simons.
- Bit ću diskretan - rekao je Coburn.
- Trebat će nam neko sigurnije mjesto za sastajanje - obratio se Simons Mervu
Staufferu. - Mjesto koje nema nikakve veze s EDS-om.
- Hotel ne odgovara?
- Zidovi su pretanki.
Stauffer je razmišljao nekoliko trenutaka.
- Ross ima kućicu na jezeru Grapevine, tamo kod aerodroma Dallas/Fort Worth. Po
ovakvom vremenu nitko neće ići tamo da se kupa i da peca, to je sigurno.
Simons ga je sumnjičavo pogledao.
- Kako bi bilo da vas ujutro odvezem tamo, da sami pogledate? - upitao je Stauffer.
- Okej - rekao je Simons i ustao. - Učinili smo sve što smo mogli u ovoj fazi igre.
Počeli su se razilaziti.
Dok su odlazili, Simons je pozvao Davisa da nasamo izmijene nekoliko riječi.
- Pa nisi ti baš tako opasan momak - rekao mu je.
Ron ga je iznenađeno pogledao.
- Zbog čega misliš da si opasan momak? - upitao je Simons.
Davis je bio zaprepašten. Cijele večeri Simons je bio uglađen, smiren, odmjeren u
govoru, a sad se ponašao kao da ţeli da se tuče. Što mu je?
Davis je pomislio na svoje poznavanje borilačkih vještina i na trojicu siledţija koje je
sredio u Teheranu, ali je odgovorio:
- Ne smatram da sam opasan momak.
Simons se drţao kao da ga nije čuo.
- Ispred cijevi pištolja s karateom se moţeš slikati.
- Pa, sad, mislim da je to istina...
- U odredu mi nisu potrebne obijesne Crnčuge koje samo gledaju kako da izazovu
tuču.

75
 Davisu je odjednom sinulo o čemu se radi. Ostani hladan, rekao je sebi.
- Nisam se dobrovoljno prijavio zato što ţelim tuču, pukovniče. Ja sam...
- A zašto si se onda prijavio?
- Zato što poznajem Paula i Billa i njihove ţene i djecu, i ţelim da im pomognem.
Simons mu je pokretom glave dao znak da moţe ići.
- Do viđenja do sutra - rekao je.
Davis se pitao znači li to da je poloţio ispit.

Sutradan, 3. siječnja 1979. godine poslije podne, svi su se sastali u Perotovoj vikendici
na obali jezera Grapevine.
Dvije-tri kuće koje su se nalazile u blizini bile su, kako je to Merv Stauffer predvidio, po
svemu sudeći prazne. Perotova kuća bila je zaklonjena iza nekoliko jutara guste šume, a
travnjaci ispred nje spuštali su se do obale. Zgrada je bila kompaktna, s nosećom strukturom
od debelih greda, i neobično malena. Garaţa za Perotov motorni čamac bila je veća od kuće.
Vrata su bila zaključana, a nitko se nije sjetio da ponese ključeve. Schwebach je obio
bravu na prozoru, ušao i otvorio im vrata.
Kuća je imala sobu za dnevni boravak, dvije spavaće sobe, kuhinju i kupaonicu. Svuda
su prevladavale bijela i vedra plava boja, a namještaj je bio jednostavan i jeftin.
Muškarci su se smjestili u sobi za dnevni boravak sa svojim biljeţnicama i kartama,
flomasterima i cigaretama. Coburn je podnio izvještaj. U toku noći je razgovarao s Majidom i
još dvojicom-trojicom ljudi u Teheranu. Bilo je prilično teško izvući potrebne informacije o
zatvoru glumeći tek umjerenu radoznalost i zabrinutost zbog uvjeta u kojima ţive Paul i Bili,
ali činilo mu se da je uspio.
Doznao je da je zatvor dio kompleksa Ministarstva pravosuđa koje zauzima cijeli jedan
blok. U zatvor se ulazi sa straţnje strane bloka. Kroz glavna vrata ulazi se u dvorište,
odvojeno od ulice četiri metra visokom ogradom od ţeljeznih šipaka. U to dvorište
zatvorenike izvode u šetnju. Ono je, očito, najslabija točka zatvora.
Simons se suglasio.
Sve što bi trebalo učiniti, nastavio je Coburn, jest sačekati da zatvorenici budu izvedeni
u šetnju, prebaciti se preko ograde, zgrabiti Paul i Billa, prebaciti se s njima natrag preko
ograde i zbrisati iz Irana.
Prešli su u razradu detalja.
Kako da se prebace preko ograde? Da se posluţe ljestvicama ili da podiţu jedan
drugog?
Zaključili su da se dovezu kombijem i da krenu u savladavanje ograde sa krova vozila.
Kombi je imao još jednu prednost pred običnim kolima: nitko ih neće moći vidjeti dok se
budu dovozili i, što je još vaţnije, dok se budu povlačili sa otetim zatvorenicima.
Za vozača je imenovan Joe Poche zato što je najbolje poznavao ulice Teherana.
Kako će se obračunati sa zatvorskim straţarima? Nisu ţeljeli da ikoga ubiju. Nisu imali
ništa protiv Iranaca, pa ni protiv straţara; ti ljudi nisu bili krivi što su Paul i Bili nepravedno
uhapšeni. Osim toga, svako ubojstvo bi samo povećalo galamu i guţvu što će uslijediti i tako
oteţalo bijeg otmičara iz Irana.
Ali zatvorski čuvari neće oklijevati da pucaju u njih.
Najbolja obrana je kombinacija iznenađenja, šoka i brzine, rekao je Simons.
Prednost iznenađenja bit će na njihovoj strani. Nekoliko sekundi zatvorski straţari
neće moći shvatiti što se zapravo događa.
Nakon toga će spasioci morati učiniti nešto što će natjerati straţare da potraţe zaklon.
Najefikasnija će biti vatra iz sačmarice. Lovačka puška daje jak bljesak i prodoran pucanj,
naročito na gradskim ulicama. Šok će natjerati straţare da postupe defenzivno, umjesto da
napadnu otmičare. Na taj način dobit će još nekoliko sekundi.

76
 Te sekunde, uz brzinu, mogle bi biti dovoljne.
A mogle bi i ne biti.
Kako se plan oblikovao, tako se prostorija punila dimom. Simons je sjedio, pušeći svoje
male cigare jednu za drugom, slušajući, postavljajući pitanja, usmjeravajući diskusiju. Ovo je
izuzetno demokratska vojska, pomislio je Coburn. Udubljavajući se u plan, njegovi prijatelji
su zaboravljali na svoje ţene i djecu, na kredite, na kosilice za travu i na automobile;
zaboravljali su da je nečuvena i sama ideja o otmici zatvorenika iz zatvora. Davis je prestao
sa svojim šalama, Sculley više nije bio nalik na dječaka već na hladnokrvnog i proračunatog
zavjerenika,
Poche je po običaju bio spreman da o svemu raspravlja do sudnjeg dana, a Boulware
je, kao i obično, bio skeptičan prema svemu.
Popodne je prešlo u večer. Odlučili su da parkiraju kombi na pločniku pored same
ţeljezne ograde. Takvo parkiranje u Teheranu nije ništa neobično, rekli su Simonsu. Simons
će sjediti na prednjem sjedištu, pored Pochea, s lovačkom puškom ispod kaputa. Iskočit će i
stati ispred kombija. Straţnja vrata kombija će se otvoriti i izići će Ralph Boulware, takđer sa
sačmaricom ispod kaputa.
Do tog trenutka sve će izgledati sasvim obično.
Kad Simons i Boulware budu spremni da ga pokrivaju vatrom, iz kombija će izići Ron
Davis, popeti se na krov vozila, prebaciti se preko ograde i skočiti u dvorište. Davis je
odabran za tu ulogu zato što je bio najmlađi i u najboljoj fizičkoj kondiciji, a skočiti sa visine
od četiri metra nije jednostavno.
Za Davisom će preko ograde krenuti Coburn. On nije bio u najboljoj fizičkoj kondiciji,
ali Paul i Bili će najlakše prepoznati njegovo lice i znat će, čim ga ugledaju, da su spasioci
došli po njih.
Nakon toga će Boulware spustiti ljestve u dvorište.
Ako budu radili brzo, iznenađenje će im omogućiti da sve to obave. Ali, do tog
vremena straţari će se sigurno pribrati i poduzeti nešto. Zato će u tom trenutku Simons i
Boulware ispaliti svoje sačmarice u zrak.
Zatvorski straţari će se baciti na zemlju, zatvorenici Iranci trčat će naokolo zbunjeni i
uplašeni, a spasioci će dobiti još nekoliko sekundi.
A što će biti ako se umiješa netko izvan zatvora, upitao je Simons, policajci ili vojnici
koji se zateknu na ulici, revolucionarno nastrojeni demonstranti ili jednostavno prolaznici?
Zato će postaviti dva bočna straţara, zaključili su, po jednog na svakom kraju ulice.
Oni će se dovesti automobilom nekoliko sekundi prije kombija i bit će naoruţani pištoljima.
Njihov zadatak bit će da jednostavno zaustave svakoga tko bi pokušao omesti akciju
spasavanja. Za straţare su imenovali Jima Schvvebacha i Pata Sculleyja.
Coburn je bio siguran da Schwebach neće oklijevati da puca u ljude ako to bude
potrebno. S druge strane Sculley, iako nikad u ţivotu nije pucao u nekoga, poprimio je u
toku diskusije neobično ledeno drţanje, pa je Coburn vjerovao da bi i on postupio jednako
bezobzirno.
Automobil će voziti Glenn Jackson; nije dolazilo u obzir da baptist Glenn puca u
nekoga.
U međuvremenu će u dvorištu Ron Davis pruţiti neposrednu zaštitu i drţati u šahu
straţare koji se nađu u blizini dok Coburn ne izvuče Paula i Billa iz gomile zatvorenika i ne
uputi ih uz ljestvice preko ograde. Sa vrha ograde skočit će na krov kombija, a sa krova na
zemlju, da bi odmah ušli u kombi. Za njima će ići Coburn, i konačno Davis.
- Hej, ja od svih vas riskiram najviše - rekao je Davis. - Do đavola, ulazim prvi i izlazim
zadnji, više sam izloţen nego bilo tko drugi.
- Ne kenjaj - rekao je Boulware. - Što se dalje događa?
Simons će sjesti kraj šofera, Boulware će uskočiti u kombi i zatvoriti straţnja vrata, a

77
Poche će krenuti najvećom brzinom.
Jackson će u automobil pokupiti bočnu zaštitu, Schwebacha i Sculleyja, i odvesti se za
kombijem.
U toku bijega Boulware će moći pucati kroz prozorčić na straţnjim vratima kombija, a
Simons će pokrivati prostor ispred vozila. O opasnijim goniteljima pobrinut će se Sculley i
Schvvebach u automobilu.
Na unaprijed dogovorenom mjestu ostavit će kombi, raštrkati se u nekoliko vozila, a
zatim krenuti prema zrakoplovnoj bazi Došen Toppeh na samom rubu grada. Iz Irana će
odletjeti mlaznim avionom američkog ratnog zrakoplovstva - to će već nekako urediti Perot.
Do večeri su stvorili kostur plana koji bi mogao uspjeti.
Prije nego što su se razišli, Perot ih je upozorio da ne pričaju o akciji spasavanja ni
svojim ţenama, pa čak ni međusobno izvan kućice na jezeru. Svaki treba da izmisli neku priču
kojom će objasniti svoju odsutnost od oko tjedan dana. Osim toga, rekao je promatrajući
prepune pepeljare i odmjeravajući koliko je svaki popunjen oko struka, neka svatko za sebe
smisli program vjeţbi koji će ga dovesti u formu.
Akcija spasavanja više nije bila tek maglovita ideja u Perotovoj glavi. Postala je
stvarnost.

Jay Coburn je jedini ozbiljno pokušao prevariti svoju ţenu.

Vratio se u „Hilton Inn“ i nazvao Liz.
- Zdravo, draga.
- Zdravo, Jay! Gdje se nalaziš?
- U Parizu sam...
I Joe Poche je nazvao svoju suprugu iz „Hiltona".
- Odakle zoveš? - upitala je.
- Iz Dallasa.
- A što radiš?
- Radim u EDS-u, što bih drugo?
- Joe, EDS iz Dallasa je zvao mene da pita gdje si.
Joe je shvatio da ga je traţio netko tko nije bio upoznat s tajnom formiranja spasilačkog
odreda.
- Ne radim s tim momcima, radim neposredno za Rossa. Netko je zaboravio da im
kaţe, to je sve.
- A na čemu radiš?
- Kako da se pomogne Paulu i Billu.
- Oh...
Kad se Boulware vratio k prijateljima kod kojih je stanovao, njegove kćeri Stacy Elaine
i Kecia Nicole već su spavale.
- Kako ti je prošao dan? - upitala je njegova supruga.
Pripremao sam provalu u zatvor, pomislio je Boulware.
- Oh, sasvim obično.
Nekako čudno ga je pogledala.
- A što si radio?
- Ništa naročito.
- Bio si prilično zauzet za čovjeka koji ništa naročito nije radio. Nazivala sam te dva-tri
puta, rekli su da te ne mogu naći.
- Motao sam se naokolo. Ĉuj, mislim da bi mi prijalo jedno pivo.
Mary Boulware je bila srdačna, otvorena ţena kojoj je bila strana svaka pomisao na
prevaru. Uz to, bila je inteligentna. Znala je da Ralph ima čvrste nazore o odnosima muţa i
ţene. Ti su nazori moţda bili starinski, ali su odgovarali njihovom braku. Ako se u njegovu

78
poslu događa nešto o čemu ne ţeli govoriti, u redu, ona se neće svađati s njim oko toga.
- Pivo, već dolazi...
Jim Schwebach nije ni pokušao prevariti ţenu, Rachel. Ona je već bila pogodila o čemu
se radi. Kad je Pat Sculley prvi put nazvao Schwebacha, Rachel je upitala:
- Tko je to bio?
- Pat Sculley, iz Dallasa. Ţele da dođem i da radim na nekoj studiji za Evropu.
Rachel je poznavala Jima već gotovo dvadeset godina. Počeli su izlaziti zajedno kad je
njoj bilo osamnaest, a njemu šesnaest godina. Znala je čitati njegove misli.
- Namjeravaju se vratiti da izvuku one momke iz zatvora - rekla je.
- Rachel, ti ne shvaćaš, ja se takvim poslovima više ne bavim, ja to više ne radim -
branio se Schwebach neuvjerljivo.
- Ali to ćeš uraditi...
Pat Sculley nije znao uspješno lagati ni svojim kolegama, a ţeni nije ni pokušao. Rekao
je Mary, sve.
I Ross Perot je rekao sve Margot.
Pa čak je i Simons, koji nije imao ţenu da ga ispituje, prekršio mjere sigurnosti tako što
je sve ispričao svom bratu Stanleyju u New Jerseyju...
Pokazalo se da je nemoguće odrţati plan spasavanja u tajnosti i kad se radilo o višim
funkcionerima EDS-a. Prvi koji je nanjušio što se događa bio je Keane Taylor, visok,
naprasit, elegantno odjeven bivši marinac koga je Perot vratio iz Frankfurta u Teheran.
Od Nove godine, kad je Perot rekao „Šaljem te natrag radi vrlo vaţnog posla" Taylor je
bio siguran da se priprema neka tajna operacija i nije mu bilo potrebno mnogo vremena da
pogodi tko će je izvesti.
Jednog dana, razgovarajući preko telefona iz Teherana s Dallasom, zatraţio je da
govori s Ralphom Boulwareom.
- Boulware nije ovdje - rekli su mu.
- Kad će se vratiti?
- Ne znam točno.
Taylor koji nikad nije htio prihvatiti neodređen odgovor, odmah je podigao glas.
- Dobro, a gdje se nalazi?
- Ni to ne znamo.
- Kako to mislite, ne znate?
- Na odmoru je.
Taylor je poznavao Boulwarea godinama. Upravo Taylor mu je pruţio prvu priliku da
se dokaţe kao rukovodilac. Zajedno su izlazili na piće. Mnogo puta kad bi se ujutro
otrijeznio, nakon pijanke s Ralphom, Taylor je pogledavši oko sebe shvatio da je jedini
bijelac u crnačkom baru. Nakon toga bi oteturali do kuće onoga tko je stanovao najbliţe, a
nesretna ţena koja ih je dočekala nazvala bi drugu i rekla: „Sve je u redu, stigli su.“
Da, Taylor je dobro poznavao Boulwarea i bilo mu je teško povjerovati da bi Ralph
otišao da odmor dok su Paul i Bili u zatvoru.
Sutradan je zahtijevao da govori s Patom Sculleyjem i dobio isti zaobilazni odgovor.
Boulware i Sculley na odmoru dok su Paul i Bili u zatvoru?
Sve je to baleganje.
Idućeg dana potraţio je Coburna.
Ista priča.
Stvar je počela poprimati konture. Coburn je bio s Perotom kad je Perot poslao Taylora
natrag u Teheran. Coburn, direktor personalne sluţbe, glavni organizator evakuacije,
sigurno je pravi čovjek za taj posao, za organizaciju tajne operacije spasavanja.
Taylor i Rich Gallagher, drugi EDS-ov sluţbenik u Teheranu, počeli su sastavljati
popis.

79
 Boulware, Sculley, Coburn, Ron Davis, Jim Schwebach i Joe Poche, svi su bili „na
odmoru".
Pripadnici te skupine imali su dosta toga zajedničkog.
Kad je Paul Chiapparone prvi put došao u Teheran ustanovio je da rad EDS-a u tom
gradu nije organiziran po njegovom ukusu. Sve je bilo previše labavo, nesluţbeno, previše u
perzijskom stilu. Ugovor s ministarstvom nije izvršavan na vrijeme. Paul je doveo ekipu
iskusnih i odlučnih EDS-ovih stručnjaka za otklanjanje zastoja, pa su zajedno brzo doveli
sve u red. Sam Taylor je bio jedan od tih Paulovih stručnjaka, a među njima bili su i Coburn,
Sculley, Boulware i svi ostali koji su sad bili „na odmoru".
Drugo što ih je povezivalo bila je činjenica da su svi bili pripadnici EDS-ovog
teheranskog rimokatoličkog nedjeljnog poker kluba. Kao Paul i Bili, kao i sam Taylor, svi su
bili katolici, s izuzetkom Joe Pochea (i Glenna Jacksona, jedinog pripadnika odreda za
spasavanje koga Taylor nije otkrio) i svake nedjelje su se sastajali u Katoličkoj misiji u
Teheranu. Poslije mise svi su odlazili u kuću jednog od članova kluba na ručak, i dok su
ţene kuhale, a djeca se igrala, muškarci bi se bacili na poker.
Da se otkrije pravi značaj nekog čovjeka, nema boljeg sredstva od pokera.
Ako je, kako su Taylor i Gallagher pretpostavljali, Perot zatraţio od Coburna da sastavi
ekipu potpuno pouzdanih ljudi, Coburn će ih sigurno odabrati iz redova pripadnika kluba.
- Vraga su na odmoru - rekao je Taylor Gallagheru. - Pripremaju odred za spasavanje.

Odred za spasavanje okupio se ponovo u kući na jezeru 4. siječnja ujutro i još jednom
razmotrio cijeli plan.
Simons je beskrajno strpljivo razrađivao detalje, spreman da odlučno dočeka sve što bi
u provođenju plana moglo krenuti naopako. U tome mu je mnogo pomogao Joe Poche čije je
neumorno zapitkivanje, po Coburnovom mišljenju zamorno, bilo zapravo veoma kreativno,
tako da je dovelo do mnogobrojnih poboljšanja plana akcije.
Kao prvo, Simons je bio nezadovoljan načinom na koji je bio riješen problem zaštite
bokova. Primitivna je bila zamisao da Schwebach i Sculley, obojica maleni ali opasni,
jednostavno ustrijele svakoga tko se pokuša umiješati. Bilo bi mnogo bolje izvesti neku vrstu
diverzije i tako skrenuti na drugu stranu paţnju svih policajaca i vojnika koji se zateknu u
blizini. Schwebach je predloţio da malo dalje od zatvora zapale kola na ulici. Simons nije bio
siguran da je to dovoljno, on bi radije digao u zrak neku zgradu. Bilo kako bilo, Schwebach
je dobio zadatak da konstruira tempirnu bombu.
Smislili su i malu mjeru opreza koja će sekundu-dvije smanjiti vrijeme u kojem će biti
izloţeni vatri straţara. Simons će izići iz kombija nešto prije zatvora i otići pješice do ograde.
Ako je sve čisto, dat će rukom znak da kombi priđe.
Druga slaba točka plana bilo je izlaţenje iz kombija i penjanje na njegov krov.
Iskakanjem i penjanjem spasioci su gubili dragocjene sekunde. I hoće li Paul i Bili, nakon
tjedana provedenih u zatvoru, biti fizički sposobni da se penju uz ljestvice i skaču sa krova
kombija na pločnik?
Razmotrena su sva moguća rješenja: još jedne ljestvice, madrac na pločniku, rukohvati
na krovu, ali je na kraju odred usvojio najjednostavnije rješenje. Načinit će otvor na krovu
kombija i izlaziti i ulaziti kroz njega. Za one koji budu morali uskakati u kombi kroz taj
otvor bio je predviđen madrac na podu koji će ublaţiti doskok.
U toku voţnje nakon izvršene akcije imat će dovoljno vremena da izmijene izgled.
Odlučili su da u Teheranu nose traperice i sportske jakne i svi su već bili počeli da puštaju
brade i brkove kako bi bili što neupadljiviji. U kombiju će imati pripremljena odijela i
aparate za brijanje, pa će se prije prelaska u automobile presvući i obrijati.
Kao i uvijek, Ralph Boulware je na svoju ruku odlučio da prije akcije ne nosi traperice i
jaknu. On se dobro osjećao u odijelu poslovnog čovjeka, s bijelom košuljom i kravatom, i

80
ono mu je ulivalo samopouzdanje, posebno u Teheranu gdje je zapadnjačko odijelo dobrog
kroja automatski svrstavalo čovjeka u redove vladajuće klase. Simons je to mirno odobrio.
Od svega je najvaţnije, rekao je, da se za vrijeme operacije svi osjećaju ugodno i da vjeruju u
sebe.
U zrakoplovnoj bazi Došen Toppeh, iz koje su namjeravali odletjeti vojnim
mlaţnjakom, bilo je američkih i iranskih aviona kao i američkog i iranskog osoblja.
Amerikanci će ih, dakako, očekivati, ali što će biti ako im počnu dodijavati straţari Iranci na
ulazu? Zato su odlučili da za sve nabave krivotvorene vojne iskaznice. Supruge nekih
funkcionera EDS-a radile su u vojnoj misiji u Teheranu i još su imale svoje iskaznice. Merv
Stauffer će nabaviti jednu iskaznicu i prema njoj načiniti falsifikate.
Coburn je primijetio da se za sve to vrijeme Simons drţao veoma nenametljivo. Paleći
cigare jednu o drugu (Boulware mu je rekao: „Vi ne treba da se bojite metka, umrijet ćete od
raka! “) nije radio gotovo ništa osim što je postavljao pitanja. Planovi su se oblikovali u
raspravi za okruglim stolom, svatko je doprinosio ponešto, a odluke su se donosile uz opću
suglasnost. Ipak, Coburn je ustanovio da se prema Simonsu odnosi sa sve više poštovanja.
Simons je bio inteligentan, strpljiv, maštovit i prava riznica znanja. Nije mu nedostajao ni
smisao za humor.
Coburn je primijetio da i drugi počinju uviđati s kim imaju posla. Na glupa pitanja
Simons je odgovarao oštro, zbog čega su svi promislili prije nego što bi progovorili, pitajući
se kako će reagirati. Na taj način postupno ih je navodio da misle kao on.
Jednom prilikom, tog drugog dana u kući na jezeru, pruţila im se prilika da osjete
punu snagu njegova gnjeva. Naljutio ga je, kako se moglo i očekivati, mladi Ron Davis.
Svi su bili ljudi skloni šali, a najveći veseljak među njima bio je Davis. Coburn nije
imao ništa protiv toga, smijeh je pomagao da se ukloni napetost prisutna u ovakvim
akcijama. Ĉinilo mu se da Simons dijeli to mišljenje. No, jednom je Davis otišao predaleko.
Simons je na podu pored naslonjača drţao kutiju svojih malih cigara, i još pet kutija u
kuhinji. Davis, kome se Simons sviđao i koji to nije krio, rekao je, iskreno zabrinut:
- Pukovniče, previše pušite, to vam sigurno škodi.
Umjesto odgovora dobio je „Simonsov pogled", ali je prešao preko tog upozorenja.
Nekoliko minuta kasnije otišao je u kuhinju i sakrio pet kutija cigara u stroj za pranje
suđa.
Kad je Simons popušio prvu kutiju, otišao je da potraţi drugu, ali nije našao ni jednu.
Ali on nije mogao raditi bez duhana. Bio se već spremio da sjedne u kola i odveze se do
prodavaonice kad je Davis otvorio stroj za pranje suda i rekao:
- Ĉini mi se da su vaše cigare ovdje.
- Te moţeš zadrţati, vrag neka ih nosi - promrmljao je Simons i izišao.
Vratio se sa novih pet kutija cigara i rekao Davisu:
- Ovo su moje cigare i drţi se podalje od njih!
Davis se osjećao kao dijete koje su poslali da za kaznu stoji u kutu. Bio je to prvi i
posljednji put da se tako našalio s pukovnikom Simonsom.
Dok se za stolom raspravljalo, Jim Schwebach je sjedio na podu i pokušavao načiniti
bombu.
Pronijeti bombu ili njene sastavne dijelove kroz iransku carinu bio bi veoma opasan
pothvat. „To je rizik koji vam nije potreban", rekao je Simons, pa je Schwebach morao
konstruirati uređaj koji će moći sastaviti od dijelova što se lako mogu nabaviti u Teheranu.
Ideja o dizanju zgrade u zrak je odbačena. Bila je previše ambiciozna i mogla je izazvati
smrt neduţnih ljudi. Morat će se zadovoljiti zapaljenim kolima kao diverzijom. Schwebach
je znao načiniti „instant napalm“ od benzina, sapunskih pahuljica i ulja. Najveći problem bio
je upaljač s tempirnim uređajem. U Sjedinjenim Drţavama bi se posluţio električnim
tajmerom povezanim s motorom za modele raketa, ali za Teheran mu je bio potreban jedno-

81
stavniji mehanizam.
Schwebach je uţivao u izazovima takve vrste. Volio je sve vrste mehaničkih igračaka.
Hobi mu je bio ogoljeni, strašno ruţni Oldsmobile Cutlass iz 1973. godine koji je jurio kao
topovska granata.
U početku je eksperimentirao sa satnim mehanizmom skinutim s nekog električnog
štednjaka starijeg tipa; mehanizam je pokretao polugu koja je udarala u zvonce. Pričvrstio je
za polugu fosfornu šibicu, a zvonce zamijenio komadićem brusnog papira. Kad se zbog
trenja zapali, trebalo je da šibica pripali štapin.
Sistem je bio nepouzdan, na veliku radost ostalih pripadnika odreda koji su klicali i
smijali se kad god je mehanizam zatajio.
Schwebach se na kraju odlučio za najstariji od svih tempirnih uređaja, za svijeću.
Najprije je ispitao za koliko vremena svijeća izgori jedan inč, a onda je isjekao drugu
svijeću na komade koji su odgovarali vremenu od petnaest minuta. Zatim je ostrugao
glavice nekoliko klasičnih fosfornih šibica i smrvio zapaljivu smjesu u prah. Taj prah je
spakirao u komadić kuhinjske aluminijske folije. Taj paketić je pričvrstio za dno svijeće. Kad
bi svijeća dogorjela zagrijala bi foliju i zapaljiva smjesa je eksplodirala. Omotač je bio tanji na
dnu, pa je plamen bio usmjeren nadolje.
Svijeću s tim primitivnim ali pouzdanim upaljačem Schwebach je uvukao u grlo
plastične posude, veličine dţepne bočice za brendi, koju je prethodno napunio ţeli- ranim
benzinom.
- Jednostavno upališ svijeću i odeš - rekao im je Schwebach kad je sve bilo završeno. -
Petnaest minuta kasnije imaš sasvim lijep poţar.
Tako će paţnju policajaca, vojnika, revolucionara ili prolaznika, pa moţda i jednog
dijela zatvorskih straţara, privući zapaljeni automobil oko tri stotine metara dalje niz ulicu,
a za to će vrijeme Ron Davis i Jay Coburn preskočiti preko ograde u dvorište.

Tog su dana napustili „Hilton Inn“. Coburn je spavao u kući na jezeru, a ostali su se
preselili u aerodromski motel, koji je bio bliţe jezeru Grapevine. Svi, osim Ralpha Boulwarea
koji je svake večeri uporno odlazio kući.
Iduća četiri dana proveli su vjeţbajući, kupujući opremu, gađajući u metu, razrađujući
plan i provjeravajući pojedine njegove faze.
U Teheranu se moglo kupiti lovačku pušku, ali šah nije dopuštao upotrebu bilo kakve
municije osim sačme za ptice. Međutim, Simons je bio stručnjak za rekonstrukciju municije,
pa su odlučili da u Iran prošvercaju vlastitu sačmu.
Jedini problem u vezi s upotrebom krupne sačme bio je to što je u male čahure moglo
stati malo kuglica, pa su projektili imali veliku probojnost, ali malu raspršenost. Odlučili su
da upotrijebe sačmu br. 2 koja će se dovoljno raspršiti, pa će snop moći zahvatiti više ljudi,
ali će ujedno biti dovoljno snaţna da razbije vjetrobran automobila koji krene u potjeru za
njima.
Svaki pripadnik odreda će za svaki slučaj, ako događaji krenu naopako, nositi u futroli
pištolj Walther PPK. Merv Stauffer je angaţirao Boba Snydera, šefa sigurnosti EDS-a i čovjeka
koji je znao kad ne treba postavljati pitanja, da kupi pištolje u Rayjevoj prodavaonici
sportske opreme u Dallasu. Schvvebach je dobio zadatak da smisli kako prošvercati pištolje
u Iran.
Stauffer se raspitao na kojem se od američkih aerodroma ne vrši rendgenska kontrola
prtljaga. Jedan od tih aerodroma bio je i Kennedy.
Schwebach je kupio dva ,,Vuitton“ kofera, dublja od običnih, sa ojačanim uglovima i
stranicama, a onda je sa Coburnom, Davisom i Jacksonom otišao u stolarsku radionicu u
Perotovoj kući u Dallasu da se pozabavi izradom dvostrukog dna za kofere.
Schwebach je bio čvrsto uvjeren da će pištolje skrivene u dvostrukom dnu kofera

82
sigurno pronijeti kroz iransku carinu. „Onaj tko zna kako carinici rade nikad neće biti
uhvaćen" rekao je. Ostali nisu dijelili njegovo samopouzdanje. Zato su, ako Schvvebach
bude zadrţan i pištolji budu pronađeni, smislili plan kako da se izvuče. Reći će da kofer nije
njegov, vratit će se u prostoriju za preuzimanje prtljaga i tu će, naravno, pronaći „Vuitton"
kofer napunjen samo osobnim stvarima i bez pištolja.
Kad se odred jednom nađe u Teheranu, morat će odrţavati telefonsku vezu s
Dallasom. Coburn je bio potpuno siguran da Iranci prisluškuju telefonske razgovore, pa je
za potrebe odreda izmišljena sasvim jednostavna metoda šifriranja.
GR je značilo A, GS je značilo B, GT je značilo C i tako sve do GZ, koje je značilo I.
Dalje, HA je značilo J, HB je značilo K, pa sve do HR koje je značilo Z. Brojevi od 1 do 9 bili
su IA do II, a nula je bila IJ.
Odlučili su da koriste vojnički način sricanja u kome se A alpha, B bravo, C Charlie itd.
Zbog brzine, šifrirati će samo ključne riječi. Rečenica „On radi za EDS“ bi glasila „On
radi za Golf Victof Golf Uniform Hotel Kilo".
Načinjene su samo tri kopije ključa šifre. Simons je dao jednu Mervu Staufferu koji je
određen da odrţava vezu s odredom iz Dallasa. Preostale dvije kopije dobili su Jay Coburn i
Pat Sculley koji su, iako ništa formalno nije određeno, počeli djelovati kao njegovi
pomoćnici.
Šifra je bila dovoljna da se spriječi slučajna provala akcije putem rutinskog
prisluškivanja, ali takvu slovnu šifru (a stručnjaci za računare znali su to bolje nego itko)
svaki ekspert mogao je odgonetnuti za nekoliko minuta. Zato su, zbog dodatne mjere
opreza, neke često upotrebljavane riječi svrstane u posebne kodne grupe: Paul je postao AG,
Bili AH, američka ambasada GC, a Teheran AV. Za Perota je uvijek korištena riječ
Predsjednik, pištolji su postali trake, zatvor Baza podataka, Kuwait grad nafte, Istanbul utočište, a
napad na zatvor Plan A. Te specijalne nazive svi su morali naučiti napamet.
Ako itko postavi pitanje o šifri, trebalo je odgovoriti da se upotrebljava radi skraćenja
teleprinterskih poruka.
Šifrirani naziv za cijelu operaciju spasavanja bio je Operacija Hotfoot (gori pod petama).
Bio je to akronim što ga je smislio Ron Davis: Help Our Two Friends Out of Teheran
(Pomozimo dvojici naših prijatelja da se izvuku iz Teherana). Simons je bio oduševljen.
„Riječ Hotfoot upotrebljavana je bezbroj puta u nazivima operacija", rekao je, ,,a ovo je prvi
put da ima nekog smisla."
Vjeţbu napada na zatvor izveli su najmanje sto puta.
Na terenu oko kuće na jezeru, Schwebach i Davis su pričvrstili dasku između dva
stabla na visini od četiri metra. Ona je predstavljala ogradu oko dvorišta zatvora. Merv
Stauffer im je dovezao kombi posuđen od sluţbe sigurnosti EDS-a.
Simons je prilazio „ogradi" i davao znak rukom, Poche je zaustavljao kombi kraj
ograde, Boulware i Davis su iskakali kroz straţnja vrata, Davis se penjao na krov i skakao
preko ograde, a za njim Coburn. Na krov kombija penjao se Boulware i spuštao ljestvice u
„dvorište" na što su se „Paul" i „Bili" (igrali su ih Schwebach i Sculley, koji nisu morali
uvjeţbavati svoje straţarske uloge) penjali uz ljestvice i preskakali ogradu. Za njima su isto
učinili Coburn i Davis. Svi su se potrpali u kombi, koji je zatim Poche odvezao najvećom
brzinom.
Ponekad su mijenjali uloge tako da svaki pripadnik odreda nauči sve što rade ostali.
Podijelili su uloge po prioritetu, tako da ukoliko netko bude izbačen iz stroja, zbog
ranjavanja ili bilo kojeg drugog razloga, drugi automatski zauzme njegovo mjesto.
Schwebach i Sculley, koji su igrali uloge Paula i Billa, ponekad su glumili bolesnike, pa ih je
trebalo nositi uz ljestvice i preko ograde.
U toku priprema je sve više dolazila do izraţaja prednost dobre fizičke kondicije. Davis
je bio u stanju da se vrati preko ograde za sekundu i pol, samo dva puta stajući na ljestvice.

83
Nitko drugi nije to mogao izvesti ni pribliţno tako brzo.
Jednom zgodom Davis se prebacio prebrzo i nezgodno pao na smrznuto tlo, iščašivši
rame. Povreda nije bila naročito ozbiljna, ali je dala Simonsu novu ideju. David će putovati u
Teheran s rukom u zavoju i nosit će vrećicu sa sačmom radi vjeţbanja. U vrećici će biti
sačma broj 2.
Simons je mjerio trajanje operacije, od trenutka zaustavljanja kombija pored ograde do
trenutka polaska nakon ukrcavanja svih sudionika. Na kraju se pokazalo, prema njegovoj
štoperici, da mogu sve izvesti za manje od trideset sekundi.
Gađanje iz pištolja Walther PPK uvjeţbavali su na javnom strelištu Garland. Upravniku
strelišta su rekli da su pripadnici sluţbe sigurnosti iz cijele zemlje, da su došli u Dallas na
kurs i da moraju prije povratka obaviti vjeţbe iz gađanja. Nije im povjerovao, naročito kad
se pojavio T. J. Marquez u crnom ogrtaču i sa crnim šeširom na glavi, kao kakav šef mafije iz
filma, i iz prtljaţnika svog crnog Lincolna izvukao deset pištolja Walther PPK i pet tisuća
metaka.
Sa malo vjeţbe svi su naučili uglavnom dobro gađati, svi osim Davisa. Simons mu je
predloţio da pokuša gađati iz leţećeg stava, jer će se u takvom poloţaju naći u dvorištu, i
pokazalo se da mu tako gađanje ide mnogo bolje od ruke.
Napolju je bilo veoma hladno, pa su se svi zavlačili u jednu malu kolibu, da se zagriju
u pauzi gađanja, svi osim Simonsa koji je cijelog dana ostajao na otvorenom, kao da je
načinjen od kamena.
Ipak, nije bio načinjen od kamena. Kad je uvečer sjeo u Staufferova kola, rekao je:
„Gospode, kako je hladno! “
Počeo je da ih bocka i govori kako su omekšali. Neprestano pričaju o tome kamo će
otići na večeru i što će naručiti, rekao je. Njemu je bilo dovoljno da kad ogladni otvori
konzervu. Rugao se onima koji su dugo pijuckali. Kad bi on oţednio natočio bi kriglu vode i
iskapio je, govoreći „Nisam je natočio da je gledam! “ Jednom im je demonstrirao svoju
streljačku vještinu. Sva njegova zrna pogodila su u središte. Coburn ga je jednom vidio bez
košulje; bio je tako građen da bi to djelovalo impresivno i da je bio dvadeset godina mlađi.
Bila je to akcija za čvrste momke. Najčudnije je bilo što se nitko nije ni pokušao našaliti
na račun svega toga. Uz Simonsa sve je izgledalo i previše stvarno.

Jedne im je večeri u kućici kraj jezera pokazao kako mogu ubiti čovjeka, brzo i tiho.
Naručio je, a Merv Stauffer nabavio, za sve pripadnike odreda takozvane Gerberove noţeve,
kratke bodeţe sa uskim dvostranim sječivom.
- Nekako je malen - rekao je Davis, razgledajući noţ. - Je li dovoljno dug?
- Jest, ukoliko ne ţeliš da ga naoštriš kad iziđe s druge strane - rekao je Simons.
Pokazao im je, na leđima Glenna Jacksona, točno mjesto gdje se nalazi bubreg.
- Jedan ubod u ovo mjesto je smrtonosan - rekao je.
- Neće li čovjek jauknuti? - upitao je Davis.
- Bol je tako strašan da ne moţe ni pisnuti.
Dok je Simons sve to pokazivao, ušao je Merv Stauffer i zastao na vratima, otvorenih
usta, drţeći u svakoj ruci po jednu papirnu vreću iz McDonalda. Simons ga je primijetio i
rekao:
- Pogledajte njega, ne moţe ni pisnuti, iako ga nitko nije ubo!
Merv se nasmijao i počeo dijeliti hranu.
- Znate li što me upitala djevojka kod McDonalda u potpuno praznom restoranu kad
sam naručio trideset hamburgera i trideset porcija pomfrita?
- Što?
- Ono što uvijek pita: za ovdje ili za ponijeti?

84
 Simons je posebno uţivao u tome što radi za privatnu firmu.
U vojsci mu je uvijek najviše glavobolje zadavala opskrba. Ĉak i kad je planirao napad
na Son Tay, operaciju za koju je bio zainteresiran osobno predsjednik Sjedinjenih Drţava,
imao je dojam da mora popuniti šest formulara i dobiti odobrenje od dvanaest generala
svaki put kad bi mu zatrebala nova olovka. A onda, kad su svi papiri konačno bili u redu,
pokazalo bi se da traţenog materijala nema u skladištu ili da na isporuku treba čekati četiri
mjeseca ili, što je bilo najgore, da isporučeni materijal ne funkcionira. Od detonatorskih
kapsli koje je naručio zatajilo je dvadeset dva posto. Pokušao je svoje komandose opremiti
noćnim nišanskim uređajima i saznao da vojska već sedamnaest godina pokušava
konstruirati noćnu nišansku spravu, ali da je do 1970. godine proizvela samo šest rupno
izrađenih prototipova. Onda je otkrio odličnu noćnu nišansku spravu britanske proizvodnje
koju je Armalite Corporation prodavala za 49,5 dolara po komadu, pa su napadači na Son
Tay otišli u Vijetnam opremljeni tim noćnim nišanima.
U EDS-u nije bilo potrebno ispunjavati formulare, nije trebalo traţiti odobrenje, ili to
bar nije morao Simons; on bi samo rekao Mervu Staufferu što mu je potrebno i Stauffer je to
nabavljao, obično već istog dana. Zatraţio je i dobio deset pištolja Walther PPK i deset tisuća
metaka; veliki izbor futrola za ljevake i dešnjake, raznih oblika, tako da svatko sebi odabere
onu koja mu najviše odgovara; pribor za punjenje lovačkih metaka kalibra dvanaest,
šesnaest i dvadeset; toplu odjeću za odred - jakne, rukavice, košulje, čarape i vunene kape.
Jednog dana je zatraţio sto tisuća dolara u gotovom i nakon dva sata T. J. Marquez je
došao u kućicu na jezero noseći omot s novcem.
Još mnogo toga bilo je drukčije nego u vojsci. Njegovi ljudi nisu bili vojnici koje je
mogao prisiliti na poslušnost. Bili su to mladi ljudi koji su po inteligenciji spadali u elitu
američkih poslovnih krugova. Od samog početka je shvatio da ne moţe preuzeti komandu.
Morat će zasluţiti njihovu odanost.
Bili su to ljudi koji će izvršiti naređenje ako se slaţu s njim. Ako se ne slaţu, diskutirat
će o njemu. To je bilo sasvim u redu na poslovnim sastancima, ali neprihvatljivo na bojištu.
Bili su i pretjerano obzirno. Kad se prvi put poveo razgovor o diverziji paljenjem
automobila netko se suprotstavio primjedbom da bi mogli stradati neduţni prolaznici.
Simons ih je zadirkivao zbog njihovog skautskog morala, rugao im se zbog toboţnjeg straha
da ne izgube medalju za skautske vrline i nazivao ih „sljedbenicima Jacka Armstronga“
prema jednoj idealiziranoj ličnosti radija, momku koji se skitao naokolo, otkrivao zločince i
pomagao bakicama da pređu preko ulice.
Unatoč svemu tome pokazivali su i sklonost da zaborave ozbiljnost zadatka što su ga
prihvatili. Neprestano su se šalili i djetinjasto podvaljivali jedan drugome, naročito mladi
Ron Davis. Izvjesna doza humora uvijek je dobrodošla u odredu pred kojim se nalazi
opasan zadatak, ali Simons je ponekad bio prisiljen da se umiješa i da ih ponekom oštrom
primjedbom vrati u stvarnost.
Ostavio im je otvorenu mogućnost da se povuku u bilo koje doba. Jednom prilikom,
kad se našao nasamo s Ronom Davisom, rekao mu je:
- Ti ćeš prvi ići preko ograde. Imaš li kakve primjedbe u vezi s tim?
- Imam.
- Dobro je da imaš, jer te inače ne bih poveo. Pretpostavimo da Bili i Paul ne krenu
odmah. Pretpostavimo da im se učini kako će se ako krenu prema ogradi naći pod vatrom.
Ti ćeš biti usred dvorišta, straţari. će te ugledati, bit ćeš u gadnom sosu.
- Aha.
- Ja imam šezdeset godina, ja sam svoje proţivio. Đavo neka ga nosi, nemam što
izgubiti. Ali, ti si mlad čovjek... a Marva je u drugom stanju, zar ne?
- Aha.
- Jesi li siguran da ţeliš sudjelovati?

85
 - Aha.
Tako je redom obrađivao sve. Nije imalo nikakvog smisla da im govori kako su u
vojnim pitanjima njegove procjene bolje od njihovih, trebalo je da sami dođu do tog
zaključka. Slično tome, glumio je bezosjećajnog čovjeka s ciljem da im da do znanja kako im
odsad stvari kao jelo, piće, topla soba i briga o neduţnim prolaznicima neće oduzimati
mnogo vremena i paţnje. Vjeţbe u gađanju i predavanje o upotrebi bodeţa također su imali
skriveni cilj. Ubijanje je bilo posljednje što je Simons ţelio, ali učenje kako se ubija podsjećalo
je ljude na to da u akciji spasavanja treba računati i sa smrću.
Najvaţniji element u toj njegovoj psihološkoj kampanji bilo je beskrajno uvjeţbavanje
napada na zatvor. Simons je bio siguran da zatvor neće biti baš onakav kako ga je Coburn
opisao i da će biti potrebno modificirati plan. Nijedan napad nikad se nije odvijao točno
prema planu - to je on znao bolje nego bilo tko drugi.
Uvjeţbavanje napada na Son Tay trajalo je tjednima. U floridskoj zrakoplovnoj bazi
Eglin je od letava i platna za mete izgrađena točna kopija zarobljeničkog logora. To prokleto
vjeţbalište trebalo je svakog dana prije svitanja demontirati i ponovo sastaviti uvečer zato
jer je sovjetski izviđački satelit Kosmos 355 prelazio preko Floride dva puta u dvadeset četiri
sata. Ali, bila je to prekrasna igračka, vjerno je reproducirano svako drvo i svaki jarak u
logoru. A onda, nakon svih tih proba, kad su izvršili pravi napad, jedan helikopter, upravo
onaj u kome se nalazio Simons, spustio se na pogrešnom mjestu.
Simons nikad neće zaboraviti trenutak kada je postao svjestan greške. Njegov
helikopter je iskrcao napadače i uzletio. Iz jednog rova izišao je iznenađeni straţar
Vijetnamac, a Simons ga je ustrijelio pogodivši ga u grudi. Odjeknula je paljba, uzletjela je
osvjetljavajuća raketa i Simons je shvatio da zgrade oko njega nisu barake logora Son Tay.
„Vrati smjesta taj jebeni mlinac!" doviknuo je radistu, a naredniku rekao da upali trepćuće
signalno svjetlo kako bi helikopteru označio zonu slijetanja.
Znao je gdje se nalazi: četiri stotine metara od logora Son Tay, usred kompleksa
označenog na kartama kao škola. Samo, to nije bila škola. Sve je bilo puno neprijateljskih
vojnika. Bila je to kasarna, i Simons je postao svjestan da je greška što ju je načinio pilot
helikoptera zapravo sretna okolnost. Sad je mogao napasti i uništiti neprijateljske snage koje
bi u suprotnom sigurno opasno ugrozile napadače.
Ne, nijedna operacija nije se nikad odvijala točno po planu. Uostalom, usavršavanje
vještine izvođenja pojedinih radnji bila je samo polovina onoga što se ţeljelo postići
uvjeţbavanjem operacije. Druga polovina, a u slučaju pripadnika EDS-a vaţnija polovina,
bila je da ljudi nauče djelovati kao tim. Oh, oni su već bili izvanredno efikasni kao
intelektualni tim. Dajte svakome kancelariju, sekretaricu i telefon, pa će kompjutorizirati
svijet. Ali, zajednički raditi rukama i tijelima, to je bilo nešto drugo. Kad su počeli, 3. siječnja,
teško da bi kao tim mogli porinuti čamac u vodu. Pet dana kasnije bili su kao stroj.
I to je bilo sve što se moglo učiniti ovdje u Texasu.
Sad je trebalo pogledati kako zatvor izgleda u stvarnosti.
Bilo je vrijeme da krenu u Teheran.
Simons je rekao Staufferu da bi ţelio ponovo razgovarati s Pero tom.

3.
Dok se ekipa za spasavanje pripremala za akciju, predsjedniku Carteru se pruţila
posljednja prilika da spriječi izbijanje krvave revolucije u Iranu.
Ali, on je tu priliku propustio. Evo kako se to dogodilo...
U svom privatnom apartmanu u velikoj hladnoj rezidenciji koja je predstavljala dio

86
kompleksa na raskrsnici Rooseveltove avenije i Avenije Taht-e-Dţamšid u Teheranu,
ambasador William Sullivan je 4. siječnja otišao na počinak zadovoljan.
Sullivanov pretpostavljeni, drţavni sekretar Cyrus Vance, bio je u studenom i u
prosincu zauzet pregovorima u Camp Davidu, ali sad se vratio u Washington i usredotočio
svoju paţnju na Iran. I, ljudi moji, to se zaista vidjelo! Došao je kraj oklijevanju i
neodređenim stavovima. Telegrami s instrukcijama postali su jasni i odlučni. I što je
najvaţnije, Sjedinjene Drţave su konačno dobile strategiju kojom će se oduprijeti krizi:
donesena je odluka da se pregovara s ajatolahom Homeinijem.
Bila je to Sullivanova ideja. Bio je potpuno siguran da će šah ubrzo napustiti Iran i da
će se Homeini trijumfalno vratiti. Smatrao je svojom duţnošću da sačuva dobre odnose
između Sjedinjenih Drţava i Irana bez obzira na promjenu vladavine, tako da kad se sve
smiri Iran ostane glavno uporište američkog utjecaja na Srednjem istoku. Da bi se to
ostvarilo, treba pomoći iranskim oruţanim snagama da sačuvaju svoju unutrašnju čvrstinu i
nastaviti s pruţanjem vojne pomoći svakom novom reţimu.
Sullivan je nazvao Vancea preko specijalnog telefona i sve mu to rekao. Sullivan je
zahtijevao da Sjedinjene Drţave pošalju svog emisara u Pariz na razgovor s ajatolahom.
Homeiniju treba reći kako je Sjedinjenim Drţavama najvaţnije da se sačuva teritorijalni
integritet Irana i suzbije sovjetski utjecaj, da Amerikanci ne ţele gledati krvave okršaje
između vojske i islamskih revolucionara i da će Sjedinjene Drţave, kad ajatolah dođe na
vlast, nastaviti da mu pruţaju istu vojnu pomoć i prodaju oruţje pod istim uvjetima kao i
šahu.
Bio je to hrabro koncipiran plan. Naći će se dosta onih koji će optuţiti Sjedinjene
Drţave da su izdale prijatelja, ali Sullivan je bio siguran kako je kucnuo čas da Amerikanci
prekinu veze sa šahom i okrenu se prema budućnosti.
Na Sullivanovo veliko zadovoljstvo, Vance se suglasio.
Suglasio se i šah. Umoran, apatičan, nije više imao volje da prolijeva krv kako bi se
odrţao na vlasti, pa nije ni pokušao da se usprotivi.
Za emisara koji će razgovarati s ajatolahom Vance je imenovao Theodora H. Eliota,
iskusnog diplomatu koji je u Teheranu obavljao duţnost ekonomskog savjetnika i dobro
govorio perzijski. Sullivan je bio oduševljen izborom.
Trebalo je da Ted Eliot doputuje u Pariz kroz dva dana, tj. 6. siječnja.
U jednoj od spavaćih soba za goste u ambasadorovoj rezidenciji, zrakoplovni general
Robert ,,Dutch“ Huyser također se spremao na počinak. Sullivan nije bio tako oduševljen
Huyserovom misijom kao što je bio Eliotovom. Dutch Huyser, (pod Haigom) zamjenik
komandanta američkih snaga u Evropi, doputovao je jučer sa zadatkom da nagovori iranske
generale da podrţe novu Bahtiarovu vladu u Teheranu. Sullivan je dobro poznavao
Huysera. Bio je dobar vojnik, ali nikakav diplomat. Nije govorio perzijski i nije poznavao
Iran, ali, čak i da je bio idealno kvalificiran, zadatak koji mu je povjeren bio je beznadan.
Bahtiarova vlada nije zadobila podršku čak ni umjerenih krugova, a sam Šahpur Bahtiar
izbačen je iz centrističke Stranke narodnog fronta samo zato što je prihvatio šahov poziv da
formira vladu. U međuvremenu, vojska koju je Huyser uzaludno pokušavao prevesti na
Bahtiarovu stranu sve više je slabila jer su tisuće vojnika dezertirale i pridruţivale se
revolucionarnim masama na ulicama. Jedino čemu se Huyser mogao nadati bilo je da će se
vojska odrţati kao cjelina dok Eliot u Parizu ne organizira mirni ajatolahov povratak.
Ako plan bude ostvaren, bit će to veliki uspjeh za Sullivana, nešto čime bi se svaki
diplomat ponosio do kraja ţivota. Ojačao bi poloţaj svoje zemlje i sačuvao ljudske ţivote.
Dok se spremao da zaspi, u dubini njegovih misli ostala je samo jedna briga. Eliotova
misija, u koju je polagao tolike nade, bila je plan State Departmenta čije je utjelovljenje u
Washingtonu bio drţavni sekretar Vance. Huyserova misija bila je ideja Zbigniewa
Brzezinskog, predsjednikovog savjetnika za sigurnost. Neprijateljstvo između Vancea i

87
Brzezinskog bilo je dobro poznato. A Brzezinski je u tom trenutku, nakon sastanka na vrhu
u Guadeloupeu, lovio ribu na Karibima s predsjednikom Carterom. I dok su krstarili po
bistrom plavom moru, što je Brzezinski šaptao u uho predsjedniku?

Telefon je probudio Sullivana rano ujutro.

Javio se deţurni oficir iz centra za komunikacije u zgradi ambasade, udaljenoj samo
nekoliko metara od rezidencije. Iz Washingtona je stigao hitan telegram. Ambasador
sigurno ţeli da ga odmah pročita.
Sullivan je ustao i otišao preko travnjaka u ambasadu, mučen crnim slutnjama.
Eliotova misija se obustavlja, glasio je telegram.
Odluku je donio osobno predsjednik. Svaki Sullivanov komentar u vezi s promjenom
plana bit će smatran neumjesnim. Sullivan je dobio instrukcije da kaţe šahu kako Sjedinjene
Drţave ne namjeravaju razgovarati s ajatolahom Homeinijem.
Sullivan je bio potpuno slomljen.
I to je bio kraj američkog utjecaja u Iranu. To je ujedno značilo kako je Sullivan osobno
izgubio priliku da se istakne kao ambasador time što će spriječiti krvavi građanski rat.
Poslao je Vanceu ljutito intoniranu poruku u kojoj je rekao da je predsjednik načinio
ozbiljnu grešku i da bi morao još jednom razmisliti o svemu.
Vratio se u krevet, ali nije mogao zaspati.
Ujutro je stigao novi telegram s informacijom da predsjednik ostaje pri svojoj odluci.
Neraspoloţen, Sullivan se odvezao u dvorac na breţuljku da javi vijest šahu.
Šah je tog jutra bio potišten i napet. Sjeo je sa Sullivanom da popiju neizbjeţnu šalicu
čaja, a onda mu je Sullivan rekao da je predsjednik Carter obustavio Eliotovu misiju.
Šah je bio neugodno iznenađen.
- Ali, zašto ju je obustavio? - rekao je uznemireno.
- Ne znam - odgovorio je Sullivan.
- Ali, kako misli utjecati na te ljude ako ne ţeli ni razgovarati s njima?
- Ne znam.
- I što Washington namjerava sad poduzeti? - upitao je šah, očajnički podiţući ruke.
- Ne znam - rekao je Sullivan.

4.
- Ross, to je idiotizam - rekao je Tom Luce glasno. - Uništit ćeš kompaniju, uništit ćeš
samog sebe!
Perot je pogledao svog pravnog savjetnika. Sjedili su u Perotovom kabinetu. Vrata su
bila zatvorena.
Luce nije bio prvi koji je to rekao. U toku tjedna, kako se vijest širila po sedmom katu,
nekoliko Perotovih bliskih suradnika došlo je da mu kaţu kako je upućivanje spasilačkog
odreda lakomislena i opasna ideja od koje treba dići ruke.
- Ne brinite za to - rekao im je Perot. - Koncentrirajte se na svoj dio posla.
Tom Luce bio je po običaju najglasniji. Agresivno namršten, drţeći se kao u sudnici,
branio je svoje stanovište kao da ga sluša porota.
- Moje je da te savjetujem kad iskrsnu problemi pravne prirode, ali došao sam da ti
kaţem kako ta akcija spašavanja moţe donijeti samo nove probleme, probleme još gore od
onih s kojima si sad suočen. Do đavola, Ross, mogao bih sastaviti cijeli popis zakona koje ćeš
prekršiti!
- Pokušaj - rekao je Perot.

88
 - Formirat ćeš plaćenički odred, što je protuzakonito ovdje, u Iranu i u svakoj zemlji
kroz koju će odred proći. Kamo god pošli bit će proglašeni za kriminalce, pa ćeš imati u
zatvoru deset ljudi umjesto dvojice. No, ima i nešto gore od toga. Tvoji će ljudi biti u situaciji
daleko goroj od one u kojoj se nalaze vojnici u ratu. Međunarodni zakoni i Ţenevska
konvencija, koji štite vojnike u uniformi, neće se odnositi na tvoj spasilački odred. Ako ih u
Iranu zarobe... bit će strijeljani, Ross. Ako ih uhapse u nekoj zemlji koja je potpisala
sporazum o ekstradiciji s Iranom, bit će vraćeni u Iran i strijeljani. Umjesto dvojice neduţnih
sluţbenika u tamnici imat ćeš osam krivih sluţbenika, mrtvih. A ako se sve to dogodi,
porodice poginulih će se okomiti na tebe, što je sasvim razumljivo, jer će cijela zamisao
izgledati glupa. Udovice će preko sudova traţiti od EDS-a goleme sume na ime naknade. To
moţe kompaniju dovesti do stečaja. A sad pomisli na deset tisuća ljudi koji će, ako se to
dogodi, ostati bez posla. Pomisli i na sebe... Ross, mogle bi se pojaviti optuţbe zbog kojih bi
se i ti mogao naći u zatvoru!
- Veoma cijenim tvoje savjete, Tom - rekao je Perot mirno.
- Ali, oni ne dopiru do tebe, zar ne? - rekao je Luce zureći u Perota.
Perot se osmjehnuo.
- Dopiru, naravno, dopiru, ali ako čovjek počne da se brine zbog svega lošeg što se
moţe dogoditi ubrzo će doći do zaključka da je najbolje ne raditi ništa.

Zapravo, Perot je znao nešto što Luce nije znao.

Ross Perot je imao sreće.
Sreća ga je pratila cijelog ţivota.
Kao dvanaestogodišnji dječak raznosio je novine po siromašnoj crnačkoj četvrti
Texarkane. Texarkana Gazette je u to vrijeme stajala dvadeset pet centi tjedno i nedjeljom, kad
je sakupljao pretplatu, u njegovim dţepovima bi se našlo četrdeset-pedeset dolara u
kovanom novcu. I svake bi nedjelje negdje na svom putu naišao na nekog siromaha koji je
prethodne noći propio svoju tjednu zaradu i koji bi pokušao da otme novac dječaka. Zato
nijedan drugi dječak nije htio raznositi novine po toj četvrti. Ali Ross se nije plašio. Imao je
konja, napadi nikad nisu bili odlučno izvedeni i pratila ga je sreća. Nikad nije ostao bez
novca.
Imao je sreće i kad je bio primljen u Mornaričku akademiju u Annapolisu. Kandidati su
morali imati preporuku jednog senatora ili kongresmena, a Perotova obitelj, naravno, nije
imala potrebne veze. Mladi Ross nije nikad ni vidio more. Najudaljeniji grad do koga je
putovao bio je Dallas, nekih tri stotine kilometara od Texarkane. Ali, u Texarkani je upoznao
mladića po imenu Josh Morris Mlađi koji je bio u Annapolisu i pričao o Akademiji, pa se
Ross zaljubio u mornaricu, a da nikad nije vidio brod. Zato je uporno pisao senatorima,
traţeći da ga preporuče. I uspjelo mu je, kao što će mu mnogo toga uspjeti kasnije u ţivotu,
jednostavno zato što je bio previše naivan da bi znao kako je to nemoguće.
Kako se sve to dogodilo saznao je tek mnogo godina kasnije. Jednog dana, 1949.
godine, senator W. Lee O’Daniel spremao je svoj stol. Mandat mu je bio pri kraju i nije se
namjeravao ponovo kandidirati. Jedan pomoćnik mu je rekao: „Senatore, imamo jednu
neispunjenu preporuku za Mornaričku akademiju." ,,A imamo li nekoga tko je
zainteresiran?" upitao je senator. „Pa sad, imamo onog dječaka iz Texarkane koji već
godinama pokušava..." „Dajte je njemu", rekao je senator.
Kako je Perot kasnije saznao, za vrijeme cijelog tog razgovora njegovo ime uopće nije
spomenuto.
Sreća ga je ponovo posluţila kad je u pravo vrijeme osnovao EDS. Radeći kao
prodavač kompjutora za firmu IMB postao je svjestan da njegovi kupci ne koriste uvijek na
najbolji način strojeve koje im prodaje. Obrada podataka bila je novo, usko specijalističko
polje. Banke su dobro obavljale bankarske poslove, osiguravajuća društva dobro su

89
obavljala poslove osiguranja, proizvođači su znali proizvoditi, ali obrada podataka bila je
posao stručnjaka za računare. Kupcu zapravo nije bio potreban stroj. Njemu su bile potrebne
brze, pouzdane i jeftine informacije koje stroj moţe pruţiti. Da, prečesto je kupac trošio
toliko vremena na stvaranje novog odjela za obradu podataka i na učenje kako
upotrebljavati stroj da mu je računar, umjesto ušteda, donosio samo dodatne troškove i
neugodnosti. Perot je došao na ideju da prodaje cijeli paket, kompletan odjel za obradu
podataka sa strojevima, programima i osobljem. Trebalo je da kupac samo objasni,
najjednostavnijim riječima, koje su mu informacije potrebne i EDS mu je to osiguravao. A on
sam mogao se posvetiti onome što je znao - bankarskim poslovima, osiguranju ili
proizvodnji.
Firma IMB je odbacila Perotovu ideju. Zamisao je bila dobra, ali nije donosila veliki
profit. Od svakog dolara utrošenog na obradu podataka, osamdeset centi otpadalo je na
strojeve, a samo dvadeset centi na programe koje je Perot ţelio prodavati. Firma IMB nije
htjela raditi za sitne pare.
I tako je Perot podigao tisuću dolara ušteđevine i sam krenuo u posao. U idućih deset
godina odnosi su se mijenjali, sve dok na programiranje nije odlazilo sedamdeset centi od
svakog dolara utrošenog na obradu podataka. Perot je postao jedan od najbogatijih self-made
privrednika na svijetu.
Predsjednik IMB-a Tom Watson sreo je jednog dana Perota u restoranu i rekao mu:
„Htio bih znati samo jedno, Ross. Jesi li predvidio da će se odnos promijeniti?" „Nisam",
rekao je Perot. „Meni je sasvim odgovaralo i onih dvadeset centi."
Da, imao je sreće, ali toj sreći trebalo je dati prostora da se razmahne. Nije smio sjediti
u uglu i drţati se oprezno. Bez rizika nitko nije dobio priliku da bude sretan. A Perot je
riskirao cijelog ţivota.
Samo što se pokazalo da je ovaj rizik najveći.
U sobu je ušao Merv Stauffer.
- Jesi li spreman? - upitao je.
- Jesam.
Perot je ustao i sa Staufferom izišao iz ureda. Spustili su se liftom i sjeli u Staufferov
automobil, nov novcat Lincoln Versailles s četvora vrata. Perot je pročitao pločicu na tabli s
instrumentima: MERV I HELEN STAUFFER. Unutrašnjost automobila zaudarala je na
Simonsove cigare.
- Ĉeka te - rekao je Stauffer.
- Fino.
U susjednoj zgradi na Forest Laneu nalazila se uprava Perotove naftne kompanije
Petrus. Merv je tamo odveo Simonsa nešto ranije, a onda otišao po Perota. Kasnije će vratiti
Perota u EDS i otići po Simonsa. Sve se to činilo radi očuvanja tajne. Što manje ljudi vidi
Perota i Simonsa zajedno, to bolje.
U posljednjih šest dana, dok su se Simons i spasilački odred bavili svojim poslom na
jezeru Grapevine, izgledi za legalno oslobađanje Paula i Billa pogoršali su se. Kissinger,
nakon neuspjele intervencije kod Ardešira Zahedija, nije mogao učiniti ništa da im
pomogne. Odvjetnik Tom Luce uporno je nazivao sve teksaške kongres- mene redom, njih
dvadeset četvoricu, obojicu teksaških senatora i koga god je mogao uhvatiti u Washingtonu,
ali sve što su oni učinili bilo je da nazovu State Department kako bi saznali što se događa, a
sve njihove intervencije završavale su na stolu Henryja Prechta.
Glavni financijski direktor EDS-a Tom Walter još uvijek nije bio našao banku voljnu da
pošalje u Iran kreditno pismo na 12,750.000 dolara. Walter je objasnio Perotu da je poteškoća
u tome što po američkom zakonu pojedinac ili korporacija mogu osporiti vrijednost
kreditnog pisma ako dokaţu da je potpisano pod pritiskom koji nije zasnovan na zakonu, na
primjer u slučaju ucjene ili otmice. Banke su na Paulov i Billov slučaj gledale kao na

90
otvoreno iznuđivanje i znale su da bi EDS mogao dokazati, pred svakim američkim sudom,
da je pismo nevrijedno i da ne mora nadoknaditi njegovu vrijednost. Teoretski to bi bilo
potpuno beznačajno jer bi tada Paul i Bili već bili kod kuće i američka banka bi mogla
jednostavno, i s punim pravom, odbiti da isplati novac kad iranska vlada podnese pismo
radi naplate. Na nesreću, većina američkih banaka investirala je novac u kreditne
aranţmane s Iranom, pa se bojala da bi Iranci mogli zauzvrat odbiti 12,750.000 dolara od
svog zaduţenja. Walter je još uvijek traţio veliku banku koja nije poslovala s Iranom.
Tako je, na ţalost, Operacija Hotfoot ostala Perotova najjača karta.
Perot je ostavio Stauffera na parkiralištu i otišao u zgradu naftne kompanije.
Našao je Simonsa u malom uredu rezerviranom za Perota. Jeo je kikiriki i slušao
glazbu sa tranzistorskog radija. Kikiriki su bili njegov ručak, a glazba je morala onemogućiti
prisluškivanje ako u prostoriji ima skrivenih mikrofona, zaključio je Perot.
Rukovali su se. Perot je primijetio da Simons pušta bradu.
- Kako stoje stvari? - upitao je.
- Dobro - odgovorio je Simons. - Ljudi počinju da djeluju kao tim.
- Poznato vam je da moţete odbaciti svakog pripadnika tima koji vam ne odgovara -
rekao je Perot.
Nekoliko dana prije toga Perot je predloţio da se tim popuni čovjekom koji dobro
poznaje Teheran i posjeduje veliko vojničko iskustvo, ali Simons ga je nakon kratkog
razgovora odbio uz komentar: „Taj momak vjeruje u vlastito sranje." Perot se sad pitao da li
je Simons u toku priprema otkrio neke mane kod ljudi koji su mu dodijeljeni.
- Vi rukovodite akcijom spasavanja, pa zato... - nastavio je.
- Nema nikakve potrebe - odgovorio je Simons. - Ne ţelim odbaciti nikoga. - Tiho se
nasmijao. - To je sigurno najinteligentnija skupina ljudi s kojom sam ikad radio, ali to
predstavlja i određeni problem, jer oni misle da o naređenjima treba da raspravljaju, a ne da
im se pokoravaju. Ipak, već su naučili da okrenu prekidače i isključe razmišljanje, kad je to
potrebno. Dao sam im jasno do znanja da u određenom trenutku igre diskusija prestaje i
nastupa slijepa poslušnost.
Perot se osmjehnuo.
- Znači da ste za šest dana postigli više nego ja za šesnaest godina.
- Ovdje u Dallasu više nemamo posla - rekao je Simons. - Slijedeći korak je odlazak u
Teheran.
Perot je kimnuo glavom. Ovo bi mogla biti posljednja prilika da odustane od Operacije
Hotfoot. Kad odred jednom ode iz Dallasa, veza s njim moţe se prekinuti, tako da će ostati
bez kontrole. Kocka će biti bačena.
Ross, to je idiotizam. Uništit ćeš kompaniju, uništit ćeš samog sebe!
Do đavola, Ross, mogao bih sastaviti cijeli popis zakona koje ćeš prekršiti!
Umjesto dvojice nedužnih službenika u tamnici imat ćeš osam krivih službenika, mrtvih.
Pa sad, imamo onog dječaka iz Texarkane koji već godinama pokušava...
- Kad biste ţeljeli krenuti? - upitao je Perot Simonsa.
- Sutra.
- Sretno - rekao je Perot.

91
 Peto poglavlje
1.
Dok je Simons u Dallasu razgovarao s Perotom, Pat Sculley, najlošiji laţljivac na svijetu,
boravio je u Istanbulu gdje je bez uspjeha pokušavao obmanuti jednoga svim mastima
premazanog Turčina.
Mister Fish bio je direktor putničke agencije. „Otkrili" su ga Merv Stauffer i T. J.
Marquez za vrijeme prosinačke evakuacije. Ugovorili su s njim da organizira prihvaćanje i
boravak evakuiranih u Istanbulu, i napravio je čuda. Sve ih je smjestio u „Sheraton" i
organizirao prijevoz autobusima s aerodroma do hotela. Kad su stigli, čekao ih je objed.
Prepustili su mu da pokupi njihov prtljag i da ga pronese kroz carinu. Koferi su se kao
čarolijom pojavili pred vratima njihovih soba. Sutradan je za djecu priređeno prikazivanje
video-filmova, a za odrasle razgledanje grada, tako da im je vrijeme do polaska aviona za
New York brzo prošlo. Mister Fish je sve to postigao iako je veći dio hotelskog osoblja
štrajkao. T. J. je kasnije ustanovio da je Mister Fish osobno spremao krevete u sobama. Kad
su osigurane rezervacije za nastavak putovanja, Merv Stauffer je odlučio da umnoţi letak s
instrukcijama za sve evakuirane, ali hotelski aparat za kopiranje bio je pokvaren. Mister Fish
je doveo električara da ga popravi u nedjelju ujutro, u pet sati. Mister Fish je mogao uraditi
sve.
Simons još uvijek nije bio riješio problem prebacivanja pištolja Walther PPK u Teheran, i
kad je čuo kako je Mister Fish progurao prtljag evakuiranih kroz tursku carinu predloţio je
da se istom čovjeku povjeri rješavanje problema oruţja. Sculley je otputovao za Istanbul 8.
siječnja.
Idućeg dana sastao se s Fishem u kavani hotela „Sheraton". Mister Fish je bio krupan,
debeo čovjek, nešto mlađi od pedeset godina, u loše krojenom odijelu, ali izvanredno
pronicljiv. Sculley mu nije bio dorastao.
EDS-u je potrebna pomoć u rješavanju dvaju problema, rekao mu je Sculley.
- Kao prvo, potreban nam je avion kojim bismo mogli letjeti do Teherana i natrag.
Drugo, htjeli bismo prebaciti preko granice izvjestan prtljag, ali da ga carina ne otvara.
Naravno, za to ćemo platiti svaku razumnu cijenu.
Mister Fish ga je sumnjičavo pogledao.
- A zašto sve to radite?
- Pa, ovaj, imamo neke magnetske trake za računare u Teheranu koje moramo
prebaciti u Iran ne riskirajući ništa - rekao je Sculley. - Ne ţelimo da ih netko pregleda
pomoću rendgena ili učini nešto što bi ih moglo oštetiti, i ne moţemo riskirati da ih neki
sitni carinski sluţbenik zaplijeni.
- I zbog toga ţelite unajmiti avion i prebaciti prtljag preko granice bez pregleda?
- Da, zbog toga. - Sculley je bio svjestan da mu Mister Fish nije povjerovao.
Mister Fish je zavrtio glavom.
- Ne, gospodine Sculley. Sa zadovoljstvom sam pomogao vašim prijateljima, ali ja sam
direktor putničke agencije, a ne švercer. Takav posao neću prihvatiti.
- A što je s avionom? Moţete li za nas unajmiti avion?
Mister Fish je ponovo zavrtio glavom.
- Ne, gospodine Sculley, za to morate otići u Amman u Jordanu. Kompanija Arab
Wings obavlja Carter letove do Teherana. To je najbolji prijedlog koji vam mogu dati.
Sculley je slegao ramenima.
- Okej - rekao je.
Kad se nekoliko minuta kasnije rastao s Fishem, odmah je otišao u svoju sobu da

92
nazove Dallas.
Njegov prvi zadatak kao člana odreda za spasavanje nije dobro krenuo.
Kad je Simons čuo kakva je situacija, odlučio je da ostavi pištolje u Dallasu.
Objasnio je svoj stav Coburnu.
- Mislim da nema smisla stavljati na kocku cijelu misiju, na samom početku, kad još ne
znamo ni hoće li nam to oruţje biti potrebno. To je rizik koji nam nije potreban, bar zasad.
Pođimo na lice mjesta da vidimo s čime se moramo suočiti. I ako se pokaţe da ne moţemo
bez pištolja, Schwebach će se vratiti u Dallas i donijeti ih.
Pištolji su pohranjeni u trezor EDS-a zajedno s alatom za skidanje tvorničkih brojeva
što ga je naručio Simons. (Budući da je to bila protuzakonita radnja, odlučeno je da se obavi
u posljednjem trenutku.)
No, odlučili su da ponesu kofere s dvostrukim dnom i da načine pokus. Odlučili su da
ponesu i sačmu br. 2, koju će Davis nositi kao uteg, i alat potreban za punjenje čahura. Alat
će nositi Simons osobno.
Nije više bilo nikakve potrebe da se putuje preko Istanbula, pa je Simons poslao
Sculleyja u Pariz da osigura smještaj za cijeli odred i nabavi rezervacije za let do Teherana.
Ostali pripadnici odreda poletjeli su s regionalnog aerodroma Dallas/Fort Worth 10.
siječnja u 11.05 sati avionom kompanije Braniff za Miami, gdje su se ukrcali u avion
kompanije National, let broj 4 za Pariz.
Sa Sculleyjem su se sastali idućeg jutra na aerodromu Orly, u galeriji slika između
restorana i kafeterije.
Coburn je primijetio da je Sculley nervozan. Postao je svjestan da su već svi zaraţeni
Simonsovim oprezom. Dok su putovali iz Sjedinjenih Drţava, svi u istom avionu, sjedili su
odvojeno i nisu međusobno razgovarali. U Parizu, Sculley je ustanovio da se osoblje u
hotelu ,,Hilton“ na Orlyju ponaša sumnjivo, čak mu se učinilo da netko prisluškuje njegove
telefonske razgovore, pa je Simons, koji se, uostalom, u hotelima nikad nije dobro osjećao,
odlučio da se sastanu u galeriji slika.
Sculley nije izvršio ni drugi zadatak, to jest nije osigurao rezervacije za produţetak
putovanja za Teheran istog dana.
- Polovina kompanija jednostavno je obustavila sve letove za Iran zbog nestabilne
situacije i štrajkova aerodromskog osoblja - rekao je. - Preostali letovi su prebukirani, sve
karte su razgrabili Iranci koji se pokušavaju vratiti kućama. Međutim, čuo sam da Swissair
odrţava vezu između Teherana i Zuricha.
Podijelili su se u dvije grupe. Trebalo je da Simons, Coburn, Poche i Boulware otputuju
u Ztirich i da se pokušaju ubaciti u Sivissairov avion. Sculley, Schwebach, Davis i Jackson
ostat će u Parizu.
Simonsova grupa odletjela je Swissairovim avionom u Zürich, prvim razredom. Proveli
su cijeli let uţivajući u odličnom ručku, u škampima i odrescima. Simons je glasno hvalio
hranu, što je zabavljalo Coburna koji se sjetio kako je Simons rekao „Kad ogladnim, otvorim
konzervu".
Na aerodromu u Zürichu šalter za rezervacije za Teheran bio je opsjednut Irancima.
Odredu je uspjelo da dobije samo jednu kartu. Tko će poći? Coburn, odlučili su. On je i tako
bio zaduţen za logističku podršku. Kao direktor personalne sluţbe i glavni organizator
evakuacije najbolje je poznavao EDS-ove resurse u Teheranu: 150 praznih kuća i stanova, 60
napuštenih automobila i dţipova, 200 sluţbenika Iranaca, među njima one kojima se moţe
vjerovati i one kojima se ne moţe, te hranu, piće i alat što su ih za sobom ostavili evakuirani.
Ako pođe prvi, Coburn će moći organizirati prijevoz, ishranu i smještaj za ostale pripadnike
odreda.
I tako se Coburn pozdravio s prijateljima i ukrcao u avion, krećući u susret kaosu,
nasilju, revoluciji.

93
 Istog dana, ne obavještavajući o tome Simonsa i spasilački odred, Ross Perot je odletio
avionom British Airwaysa iz New Yorka u London. I on je bio na putu za Teheran.
Let od Züricha do Teherana prošao je brzo.

Coburn je proveo to vrijeme ponavljajući u sebi sve što treba da uradi. Nije smio
sastaviti popis; Simons nije dopuštao da se vode bilo kakve zabilješke.
Njegov prvi zadatak bio je da pronese kroz carinu kofere s dvostrukim dnom. U njima
nije bilo pištolja. U slučaju da tajni pretinac bude otkriven, trebalo je da kaţe kako sluţi za
nošenje osjetljivog fotografskog pribora.
Zatim je trebalo da od napuštenih kuća i stanova odabere one koje bi mogle posluţiti
kao skrovišta i da pripremi odgovarajući prijedlog za Simonsa. Nakon toga je trebalo da
nađe automobile i da se pobrine za dovoljne količine goriva.
Kao objašnjenje za svoj dolazak, kad bude potrebno zadovoljiti radoznalost Keanea
Taylora, Richa Gallaghera i sluţbenika Iranaca, treba da kaţe kako je došao organizirati
otpremanje osobne imovine evakuiranih pripadnika EDS-a u Sjedinjene Drţave. Coburn je
rekao Simonsu da bi Tayloru trebalo povjeriti tajnu; on bi mogao pruţiti spasilačkom
odredu dragocjenu pomoć. Simons je odgovorio da će o tome sam odlučiti, nakon što se
upozna s Taylorom.
Coburn se pitao kako će prevariti Taylora.
Pitao se to i kad je avion sletio.
U pristanišnoj zgradi sve aerodromsko osoblje bilo je u vojnim uniformama. To je bio
način da se aerodrom odrţi otvorenim usprkos štrajku, zaključio je Taylor. Aerodromom je
upravljala vojska.
Uzeo je kofer sa dvostrukim dnom i uputio se prema carini. Nitko ga nije ni pogledao.
Glavna sala odjela za dolaske podsjećala je na menaţeriju. Gomila onih koji su
dočekivali putnike bila je nemirnija nego ikad. Vojska se nije trudila da na aerodromu uvede
vojničku disciplinu.
Probio se kroz gomilu do stajališta taksija. Obišao je dvojicu ljudi koji su se svađali oko
prvog taksija i ušao u idući.
Dok se vozio u grad primijetio je na cesti mnogo vojne opreme, posebno u blizini
aerodroma. Tenkova je bilo mnogo više nego kad je odlazio. Je li to znak da je situacija u
zemlji još uvijek u šahovim rukama? Šah je, prema pisanju štampe, govorio kako u
potpunosti vlada situacijom, ali to je govorio i Bahtiar. A isto je govorio i ajatolah koji je
upravo objavio da je osnovan Savjet islamske revolucije s ciljem da preuzme vlast u zemlji,
kao da je već u Teheranu, a ne u vili kraj Pariza, povezan s Iranom samo telefonom. Prava
istina je bila da nije vladao nitko; to je s jedne strane ometalo pregovore o puštanju Paula i
Billa ali će, s druge strane, vjerojatno pomoći spasiocima.
Taksi ga je dovezao do zgrade koju su nazivali „Bukurešt", gdje je našao Keanea
Taylora. Taylor je sad vodio poslove, jer je Lloyd Briggs otputovao u New York da osobno
razgovara s odvjetnicima EDS-a. Taylor je sjedio za stolom Paula Chiapparonea, u
besprijekornom odijelu s prslukom, kao da je milijun kilometara daleko od najbliţe
revolucije, a ne usred nje. Zaprepastio se kad je ugledao Coburna.
- Jay! Otkud ti, do đavola, ovdje?
- Upravo sam stigao - odgovorio je Coburn.
- A kakva ti je to brada? Hoćeš da te otpuste?
- Mislio sam da ću tako biti manje upadljiv.
- Jesi li ikad vidio Iranca s riđom bradom?
Coburn se nasmijao.
- Nisam.

94
 - Dobro, a zašto si došao?
- Pa sad, po svemu sudeći naši se ljudi neće vratiti ovamo u doglednoj budućnosti, pa
sam došao da pokupim svu osobnu imovinu i otpremim je u Sjedinjene Drţave.
Taylor ga je malo čudno pogledao, ali nije ništa rekao.
- A gdje ćeš odsjesti? Mi smo svi preselili u ,,Hyatt Crown Regency“, sigurnije je.
- Kako bi bilo da se smjestim u tvojoj staroj kući?
- Kako god ţeliš.
- A sad, u vezi s tom imovinom. Jesu li kod tebe omotnice s ključevima kuća,
ključevima kola i instrukcijama o postupku s predmetima kućanstva koje je svatko trebao da
ostavi?
- Jesu, naravno. Po njima sam i postupio. Prodavao sam sve što su ljudi rekli da ne
treba slati. . . strojeve za pranje i sušenje rublja, friţidere. . . Kod mene je ovdje stalna
rasprodaja.
- Mogu li dobiti te omotnice?
- Naravno.
- Kako stoji s kolima?
- Većinu smo prikupili. Parkirani su u dvorištu jedne škole, i čuva ih nekoliko Iranaca.
. . ukoliko ih ne prodaju.
- Imamo li benzina?
- Rich je dobio četiri bačve po četrdeset pet galona od zrakoplovstva, pa smo ih
spremili u podrum.
- Učinilo mi se, kad sam ušao, da zgrada miriše na benzin.
- Kad se dolje nađeš u mraku, nemoj paliti šibice, da ne odletimo u zrak.
- A kako se još opskrbljujete?
- Koristimo dva automobila kao tankere, jedan bjuik i jedan ševrolet, s velikim
američkim rezervoarima. Dva naša vozača čekaju po cijeli dan u redovima na pumpama i
kad napune rezervoare dolaze ovamo, pa preta- čemo benzin u bačve. Zatim ponovo
šaljemo kola na pumpu. Ponekad se benzin moţe kupiti i na čelu reda; jednostavno
zaustaviš nekoga tko je upravo napunio kola i ponudiš mu deset puta više od cijene benzina
na pumpi. Oko redova za benzin razvila se nova grana privrede.
- A što je s naftom za stanove, za grijanje?
- Našao sam dobavljača, ali naplaćuje deset puta više od stare cijene. Trošim novac kao
pijani mornar.
- Bit će mi potrebno dvanaest automobila.
- Dvanaest automobila, Jay?
- Tako sam rekao.
- U mojoj kući imat ćeš dovoljno mjesta za njih, ima veliko dvorište ograđeno zidom.
Ako budeš. . . iz bilo kojeg razloga. . . ţelio da napuniš automobile benzinom, a da te nitko
od sluţbenika Iranaca ne vidi. . .
- To bi, naravno, bilo dobro.
- Onda se jednostavno dovezi praznim kolima pred ,,Hyatt“, a ja ću ti dati druga s
punim rezervoarom.
- Koliko Iranaca još radi za nas?
- Deset najboljih, i četiri vozača.
- Potreban mi je popis njihovih imena.
- Znaš li da je Ross na putu ovamo?
Coburn ga je zaprepašteno pogledao.
- Do đavola, ne znam!
- Maločas sam to saznao. Dovest će Boba Younga iz Kuwaita da preuzme od mene
administrativne poslove i Johna Howella da radi na pravnim stvarima. Ţeli da ja radim s

95
Johnom na pregovorima oko kaucije.
- Stvarno? - Coburn se pitao što je to Perot opet smislio. - Okej, ja sad idem do tvoje
kuće.
- Zašto mi ne kaţeš o čemu se zapravo radi, Jay?
- Nemam što da ti kaţem.
- Jebi se, Coburn. Hoću da znam što se događa.
- Rekao sam ti sve što sam ti mogao reći.
- Jebi se ponovo. Vidjet ćeš kakve ćeš automobile dobiti. . . bit ćeš sretan ako budu imali
upravljače.
- Ţao mi je.
- Jav. . .
- Da?
- Nikad u ţivotu nisam vidio tako smiješan kofer.
- Pa i jest. Jest, zaista.
- Znam što spremate, Jay.
Coburn je uzdahnuo.
- Hajde da prošetamo.
Izišli su na ulicu i Coburn je ispričao Tayloru sve o dolasku odreda za spasavanje.

Sutradan su Coburn i Taylor krenuli da traţe odgovarajuća skrovišta za odred.

Taylorova kuća u ulici Aftab broj 2 bila je idealna. Nalazila se u blizini ,,Hyatta“, što je
bilo zgodno za zamjenu kola, i uz to u armenskom dijelu grada koji bi mogao biti manje
neprijateljski raspoloţen prema Amerikancima ako se situacija pogorša. Telefon u kući je
radio, a bila je tu i zaliha loţ-ulja za grijanje. Zidom ograđeno dvorište bilo je dovoljno
prostrano za smještaj šest automobila, a postojao je i straţnji ulaz koji je mogao posluţiti za
bijeg ako policija dođe na prednja vrata. A vlasnik kuće je stanovao na drugom mjestu.
Koristeći plan teheranskih ulica pričvršćen na zidu u Coburnovom uredu, isti onaj plan
na kome je za vrijeme evakuacije bio označen poloţaj svih stanova sluţbenika EDS-a,
odabrali su kao alternativna skrovišta još tri prazne kuće.
U toku dana, dok je Taylor punio automobile benzinom, Coburn ih je odvozio jedan po
jedan od „Bukurešta" do kuće, ostavljajući po tri automobila na svakoj od četiri lokacije.
Paţljivo proučavajući zidni plan grada, pokušavao se sjetiti čije su ţene radile u
američkoj vojnoj misiji, jer su obitelji s pravom na opskrbu u vojnim skladištima uvijek
raspolagale najboljim namirnicama. Otkrio je osam takvih obitelji i odlučio da sutra obiđe
njihove stanove i svu konzerviranu i suhu hranu koju pronađe, kao i sva pića, prebaci u
skladišta.
Odabrao je još jedan, peti stan, ali nije otišao da ga obiđe. Trebalo je da taj stan bude
posebna rezerva, sklonište za slučaj istinske opasnosti, da nitko ne svraća u njega dok se ne
pojavi potreba.
Te večeri, sam u Taylorovom stanu, nazvao je Dallas i zatraţio Merva Stauffera.
Stauffer je bio veseo kao uvijek.
- Zdravo, Jay! Kako si?
- Dobro.
- Drago mi je što si nazvao, jer imam poruku za tebe. Imaš li olovku?
- Imam, naravno.
- Okej. Honky Keith Goofball Zero Honky Dummy. . .
- Merv. . . - prekinuo ga je Coburn.
- Da?
- Što to, do đavola, govoriš?
- To je šifra, Jay.

96
 - Što ti je Honky Keith Goofball?
- Honky je H, Keith je K. . .
- H je Hotel, K je Kilo, Merv. . .
- Oh! - rekao je Stauffer. - Nisam znao da se treba sluţiti izvjesnim propisanim
riječima. . .
Coburn je prasnuo u smijeh.
- Slušaj - rekao je - neka ti idući put netko pronađe vojnu abecedu.
Počeo se smijati i Stauffer.
- U redu, hoću - rekao je - ali ovog puta morat ćemo se zadovoljiti mojom verzijom.
- Okej, kreći.
Coburn je zapisao šifriranu poruku, a onda, i dalje se sluţeći šifrom, dao Staufferu
svoju adresu i broj telefona. Kad je spustio slušalicu brzo je dešifrirao poruku koju mu je
prenio Stauffer.
Bile su to dobre vijesti. Trebalo je da Simons i Joe Poche stignu u Teheran slijedećeg
dana.

2.
Jedanaestog siječnja, na dan kad je Coburn doputovao u Teheran, a Perot odletio za
London, Paul i Bili bili su u zatvoru točno dva tjedna.
Za to vrijeme tuširali su se samo jednom. Kad su straţari saznali da ima tople vode,
dali su svakoj ćeliji pet minuta pod tušem. Muškarci su se nabili u kabine zaboravljajući na
stid, ne ţeleći da propuste zadovoljstvo da jednom budu čisti i u toplom. Oprali su ne samo
sebe nego i nešto od odjeće.
Nakon tjedan dana u zatvoru je ponestalo plina u bocama za kuhanje, pa je hrana, i
tako s previše škroba, a s premalo povrća, bila još i hladna. Na sreću, bilo im je dopušteno
da dopune svoj jelovnik narančama, jabukama i orasima koje su im donosili posjetioci.
Svake večeri struja je po sat-dva bila isključena, pa su zatvorenici sjedili uz svijeće i
baterijske svjetiljke. Zatvor je bio pun zamjenika ministara, drţavnih liferanata i teheranskih
biznismena. U ćeliji broj 5 su se s Paulom i Billom nalazila i dva pripadnika kraljičinog
dvora. Najnoviji stanovnik ćelije bio je doktor Siazi koji je radio u Ministarstvu zdravlja s
doktorom Šeikom kao direktor odjela zvanog „Rehabilitacija". Siazi je bio psihijatar, pa se
posluţio svojim poznavanjem ljudske psihe da podigne moral zatvorenika. Neprestano je
izmišljao razne igre da bi im skrenuo misli na drugu stranu i razbio tešku zatvorsku
jednoličnost; tako je, na primjer, uveo večernji ritual po kome je svaki pripadnik ćelije morao
ispričati vic prije nego što počne jesti. Kad je čuo iznos kaucije za Paula i Billa rekao im je da
mogu očekivati posjet Farrah Fawcett Majors, čiji je suprug procijenjen na samo šest
milijuna dolara.
Paul je sklopio neobično čvrsto prijateljstvo s ,,ocem“ ćelije, zatvorenikom s najduţim
staţem koji je po tradiciji bio i starješina ćelije. Sitan čovjek srednjih godina, činio je sve što je
bilo u njegovoj moći da pomogne Amerikancima. Tjerao ih je da jedu i podmićivao straţare
da im daju veće porcije. Znao je samo desetak engleskih riječi, a Paul je slabo govorio
perzijski, ali im je uspijevalo da vode ţive razgovore. Paul je saznao da je taj čovjek nekad
bio istaknuti biznismen, vlasnik građevinskog poduzeća i jednog hotela u Londonu. Paul
mu je pokazao fotografije Karen i Ann Marie koje mu je donio Taylor, i čovjek je odmah
zapamtio njihova imena. Koliko je Paul znao, bio je po svemu sudeći kriv po svim točkama
optuţnice, ali toplina i paţnja što ih je pokazivao prema strancima predstavljale su veliko
ohrabrenje.

97
 Paul je bio dirnut i hrabrošću svojih kolega u Teheranu. Lloyd Briggs koji je sad
otputovao u New York, Rich Gallagher koji nije ni odlazio i Keane Taylor koji se vratio
stavljali su ţivot na kocku svaki put dok su se vozili kroz masu demonstranata do zatvora.
Svaki od njih bio je uz to suočen s opasnošću da ga Dadgar uhapsi kao dodatnog taoca. Paul
je bio posebno ispunjen zahvalnošću kad je čuo da dolazi Bob Young čija je ţena bila upravo
rodila, pa za njega nije baš bilo zgodno vrijeme da se izlaţe opasnosti.
Paul je u početku očekivao da će biti oslobođen svakog trenutka. Sad je govorio sebi
kako će izići za dan-dva.
Jedan zatvorenik iz njihove ćelije pušten je na slobodu. Bio je to Lučio Randone, Talijan
zaposlen u građevinskom poduzeću Condotti dAcqua. Randone je došao da ih posjeti,
donio dvije velike table talijanske čokolade i rekao Paulu i Billu kako je razgovarao o njima s
talijanskim ambasadorom u Teheranu. Ambasador je obećao da će posjetiti svog američkog
kolegu i otkriti mu tajnu kako se ljudi mogu izvući iz zatvora.
Ipak, najveći izvor Paulova optimizma bio je doktor Ahmad Houman, odvjetnik koga
je angaţirao Briggs umjesto Iranaca koji su im dali pogrešne informacije o kauciji. Houman
ih je posjetio u toku prvog tjedna što su ga proveli u zatvoru. Sjedili su s njim u prijemnoj
prostoriji zatvora, a ne, kako je to bilo uobičajeno, u sobi za posjete u niskoj zgradi u
dvorištu, pa se Paul bojao da će to onemogućiti otvoren razgovor između odvjetnika i
klijenta. No, prisutnost zatvorskih straţara nije uplašila Houmana.
- Dadgar pokušava da sebi stvori ime - izjavio je.
Je li u tome stvar? Pretjerano revnosni istraţitelj pokušava impresionirati
pretpostavljene, ili moţda revolucionare, svojim antiameričkim stavom i postupcima?
- Dadgar je na veoma utjecajnom poloţaju - nastavio je Houman. - Ali, u ovom slučaju
je na tankom ledu. Nije imao razloga da vas uhapsi i pretjerao je s visinom kaucije.
Taj Homan se počeo sviđati Paulu. Ĉinilo se da poznaje stvari i da zasluţuje
povjerenje.
- Pa što namjeravate poduzeti?
- Moja strategija bit će usmjerena na smanjivanje kaucije.
- Kako to mislite postići?
- Najprije ću razgovarati s Dadgarom. Nadam se da će mi uspjeti da ga uvjerim kako je
kaucija monstruozna. A ako ostane uporan, posjetit ću njegove pretpostavljene u
Ministarstvu pravosuđa i nagovoriti ih da narede smanjenje kaucije.
- I koliko će vam, po vašem mišljenju, za to trebati vremena?
- Moţda tjedan dana.
Trebalo mu je više od tjedan dana, ali nešto je i postigao. Došao je u zatvor da im javi
kako su Dadgarovi pretpostavljeni u Ministarstvu pravosuđa pristali da prinude Dadgara
da odstupi i smanji kauciju na iznos koji bi EDS mogao lako i brzo platiti iz fondova kojima
raspolaţe u Iranu. Izraţavajući prezir prema Dadgaru i povjerenje u vlastite snage
trijumfalno je objavio kako će sve biti riješeno na drugom sastanku Paula i Billa s Dadgarom
11. siječnja.
I zaista, Dadgar je tog dana poslije podne došao u zatvor. Traţio je da najprije
razgovara s Paulom, kao i prvi put. Paul je bio dobro raspoloţen dok ga je straţar vodio
preko dvorišta. Dadgar je samo pretjerano revnosni istraţitelj, mislio je, koga su
pretpostavljeni spustili na zemlju, pa će biti manji od makova zrna.
Dadgar ga je čekao, a pored njega bila je ista ţena prevodilac kao i prvi put. Jedva
primjetno je kimnuo glavom i Paul je sjeo. Ne izgleda baš manji od makova zrna, pomislio
je.
Dadgar je govorio perzijski, a gospođa Nourbaš je prevodila.
- Došli smo da razgovaramo o visini kaucije.
- Lijepo - rekao je Paul.

98
 - Gospodin Dadgar je primio pismo u vezi s tim, upućeno od strane Ministarstva
zdravlja i socijalne skrbi.
Počela je prevoditi pismo.
Ministarstvo je traţilo da se kaucija za dvojicu Amerikanaca poveća na dvadeset tri
milijuna dolara, to jest, gotovo udvostruči, kako bi se time nadoknadili gubici nastali zbog
toga što je EDS isključio računare.
Paul je postao svjestan da danas neće biti pušten.
Pismo je, naravno, bilo namještaljka. Dadgar je vješto nadmudrio doktora Houmana.
Sastanak je bio najobičnija farsa.
To ga je razbjesnilo.
Prokletstvo, nema nikakvog smisla odnositi se pristojno prema ovoj hulji, pomislio je.
Kad je pismo pročitano, rekao je:
- A sad ja ţelim nešto da kaţem, i molim vas da prevedete svaku riječ. Je li vam to
jasno?
- Naravno - rekla je gospođa Nourbaš.
Paul je počeo govoriti, polako i razgovjetno.
- Drţite me u ovom zatvoru evo već četrnaest dana. Nisam izveden pred sud. Protiv
mene nije podignuta optuţnica. Niste podnijeli ni jedan jedini dokaz da sam kriv za nešto.
Niste čak ni nagovijestili za kakav bih zločin mogao biti optuţen. Ponosite li se iranskim
pravosuđem?
Na Paulovo iznenađenje, ovaj njegov istup kao da je omekšao Dadgarov ledeni
pogled.
- Ţao mi je što upravo vi morate plaćati za zlo koje je počinila vaša kompanija - rekao
je Dadgar.
- Ne, ne, ne! - rekao je Paul. - Ja sam kompanija. Ja sam odgovorna osoba. Ako je
kompanija u nečemu pogriješila, ja sam onaj koji to treba da plati. Ali mi nismo ništa skrivili.
Zapravo, uradili smo mnogo više od onoga što smo bili duţni uraditi. EDS je dobio ovaj
ugovor zato što je jedina kompanija na svijetu sposobna da obavi taj posao, da stvori
potpuno automatizirani sistem socijalne zaštite u nerazvijenoj zemlji sa trideset milijuna
seljaka kao korisnika tog sistema. I mi smo to uradili. Naš sistem za obradu podataka već
izdaje karte socijalnog osiguranja. Vrši obračun ulaganja i stanja bankovnog računa
ministarstva. Svakog jutra izdaje pregled svih zahtjeva korisnika socijalnog osiguranja za
protekli dan. Štampa platne liste za Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi. Štampa tjedne i
mjesečne obračune financijskog poslovanja ministarstva. Zašto ne odete u ministarstvo i ne
pogledate te obračune? Ne, sačekajte malo - rekao je kad je primijetio da Dadgar ţeli nešto
primijetiti - nisam završio.
Dadgar je slegnuo ramenima.
- Moţete sasvim lako dobiti dokaze da je EDS izvršio ugovorne obaveze - nastavio je
Paul. - Jednako tako moţete lako ustanoviti da ministarstvo nije izvršilo svoje obaveze, to
jest da nam šest mjeseci nije platilo ugovoreni iznos i da nam trenutno duguje nešto više od
deset milijuna dolara. A sad, razmislite malo o tom postupku ministarstva. Zašto nije platilo
EDS-u? Zato što nema novaca. A zašto nema? I vama i meni je poznato da je ministarstvo
potrošilo cijeli svoj budţet u toku prvih sedam mjeseci prošle godine i da vlada nije imala
sredstava da namiri razliku. Sasvim je moguće da pojedinim odsjecima rukovode
nesposobni ljudi. Što je s ljudima koji su probili raspoloţivi budţet? Moţda traţe
opravdanje, traţe nekoga na koga će svaliti krivicu, traţe ţrtvenog jarca. I nije li sasvim
zgodno što je tu EDS, kapitalistička kompanija, američka kompanija koja radi tu, na istom
poslu? U postojećoj političkoj atmosferi ljudi su spremni slušati priče o pokvarenim
Amerikancima, spremni su vjerovati da pljačkamo Iran. Ali vi, gospodine Dadgar, vi ste
predstavnik zakona. Vi niste duţni vjerovati da su Amerikanci krivi za nešto ukoliko za to

99
nema dokaza. Vi treba da ustanovite istinu, ukoliko su moje predstave o duţnostima
istraţnog suca točne. Nije li vrijeme da se upitate zašto je nekome bilo potrebno da mene i
moju kompaniju laţno optuţi? Nije li vrijeme da počnete istraživati rad samog prokletog
ministarstva?
Ţena je prevela posljednju rečenicu. Paul je paţljivo promatrao Dadgara. Njegovo lice
je ponovo poprimilo ledeni izraz. Rekao je nešto na perzijskom. Gospođa Nourbaš je
prevela.
- Sad ţeli razgovarati s drugim optuţenim.
Paul je nijemo zurio u nju.
Uzalud je gubio vrijeme, očigledno. Mogao je recitirati dječje pjesmice, rezultat bi bio
isti. Dadgar je bio nepokolebljiv.

Paul je bio duboko potišten. Leţao je na strunjači i gledao slike Karen i Ann Marie koje
je bio zataknuo za donju stranu leţaja iznad njegovog. Djevojčice su mu strašno nedostajale.
Sada, kad ih nije mogao vidjeti, postao je svjestan da se u prošlosti odnosio prema njima
pomalo nemarno. Ruthie također. Pogledao je na sat; u Sjedinjenim Drţavama bila je ponoć.
Ruthie već sigurno spava, sama u velikom krevetu. Kako bi divno bilo uvući se pored nje i
uzeti je u naručje. Otjerao je tu misao, odmah je počinjao da ţali samog sebe. Nije imao
nikakvog razloga da brine za njih. Bili su daleko od Irana, daleko od opasnosti i znao je da
će se Perot pobrinuti za njih što god se dogodilo. To je bilo ono najbolje kod Perota. Traţio je
mnogo od čovjeka (ljudi moji, teţeg poslodavca u tom pogledu nije mogao imati), ali je bilo
potrebno osloniti se na njega, bio je kao stijena.
Paul je pripalio cigaretu. Bio je prehlađen. U zatvoru se nikako nije mogao zgrijati.
Tako utučen, nije imao volje ni za što. Nije imao volje da pođe u Chattanooga Room na čaj,
nije imao volje da gleda vijesti na televiziji uz nerazumljive komentare, nije imao volje da
igra šah s Billom. Nije imao volje ni da ode u biblioteku i potraţi novu knjigu. Upravo je bio
pročitao roman Colleen McCullough Ptice umiru pjevajući i ustanovio da je to emocijama
nabijena knjiga. Bila je to saga o nekoliko generacija jedne porodice, pa ga je prisiljavala da
razmišlja o vlastitoj obitelji. Glavni junak romana bio je svećenik. Kao katolik, Paul se
mogao identificirati s njim. Pročitao je knjigu tri puta. Pročitao je i Havaje Jamesa Michenera,
Aerodrom Artura Haileyja i Guinnessovu knjigu rekorda. A sad mu se činilo da neće poţeljeti
da uzme knjigu u ruke do kraja ţivota.
Ponekad je razmišljao o tome što će raditi kad iziđe iz zatvora i prepuštao se sanjarenju
o omiljenim hobijima, veslanju i pecanju. Ali, takve su misli samo pojačavale potištenost.
Nije se mogao sjetiti vremena u ţivotu kada nije imao što raditi. Uvijek je bio zauzet
poslovima. U uredu je uvijek imao zaostalog posla za tri dana. Nikad, nikad nije leţao pušeći
i razmišljajući kako da ubije vrijeme.
Najgore od svega bio je osjećaj bespomoćnosti. Iako je oduvijek bio sluţbenik, išao
tamo gdje bi ga šef poslao i radio ono što mu je bilo naređeno da radi, uvijek je bio svjestan
da moţe u svako doba sjesti u avion i otputovati kući, napustiti posao ili reći šefu ne.
Odluku je, na kraju, uvijek donosio on. A sad nije mogao odlučivati o svom ţivotu. Nije
mogao učiniti ništa da izmijeni situaciju u kojoj se našao. Kakav god bio problem s kojim se
našao suočen mogao je traţiti rješenje, pokušavati ovo ili ono, boriti se s njim. A sad je
mogao samo sjediti i patiti.
Postao je svjestan da nikad nije razmišljao o slobodi, dok je nije izgubio.

100
 3.
Demonstracije su protekle relativno mirno. Zapaljeno je nekoliko automobila, ali inače
nije bilo nasilja.
Demonstranti su marširali gore-dolje noseći Homeinijeve slike i ukrašavajući kupole
tenkova cvijećem. Vojnici su ih mirno promatrali, ne poduzimajući ništa.
Promet je bio zaustavljen.
Bio je 14. siječnja, dan nakon što su doletjeli Simons i Poche. Boulware se vratio u Pariz
i sad je s preostalom četvoricom čekao na mjesto u avionu za Teheran. Simons, Coburn i
Poche su za to vrijeme krenuli u središte grada, da vide kako izgleda zatvor.
Nakon nekoliko minuta Joe Poche je ugasio motor i ostao da sjedi, bez riječi,
pokazujući svoje emocije kao uvijek, to jest ne pokazujući ih uopće.
Za razliku od njega, Simons je bio uzbuđen.
- Ovo je povijest, i nastaje tu, pred našim očima! - rekao je. - Malo ljudi ima priliku da
gleda kako nastaje revolucija.
Coburn je znao da Simons oboţava povijest, a revolucije su mu bile specijalnost. Kad
su izišli iz aviona, na pitanje čime se bavi i kakav je cilj njegova posjeta Simons je rekao da je
bivši farmer i da mu je ovo jedina prilika koja će mu se ikad pruţiti da vidi revoluciju. I
rekao je istinu.
Coburn nije bio nimalo sretan što se našao u tom vrtlogu. Nije mu bilo nimalo ugodno
da sjedi u malom automobilu, uzeli su jedan Renault 4, okruţen uzbuđenim islamskim
fanaticima. Usprkos bradi, nije bio nimalo sličan Irancu. Nije ni Poche, ali Simons jest. Kosa
mu je još porasla, imao je maslinasti ten i veliki nos, a brada mu je bila sijeda. Kad bi s
brojanicama u ruci stao na neki ugao, nitko ne bi ni pomislio da je Amerikanac.
Međutim, gomilu nisu zanimali Amerikanci, pa je Coburn skupio dovoljno hrabrosti
da iziđe iz kola i uđe u pekarsku radnju. Kupio je kruh, dugačak, pljosnat hljebac s
ukusnom korom koji se uvijek mogao kupiti svjeţ, a stajao je sedam riala, deset centi. Kao i
francuski baguette, taj kruh bio je prava poslastica dok je bio svjeţ, ali je ubrzo postajao tvrd i
neukusan. Obično su ga jeli s maslacem ili sirom. Taj kruh i čaj bili su osnovne namirnice u
Iranu.
Sjedili su u kolima, promatrali demonstarcije i grickali kruh dok, konačno, promet nije
ponovo uspostavljen. Poche je slijedio rutu koju je prethodne večeri označio na karti.
Coburn je pitao što će naći kad stignu do zatvora. Po Simonsovom naređenju nije zalazio u
taj dio grada. Bilo je pretjerano nadati se da će zatvor izgledati onako kako su im ga opisali
prije jedanaest dana na jezeru Grapevine. Odred je razradio precizan plan napada na
prilično nepreciznim informacijama. A koliko su te informacije bile neprecizne, ustanovit će
za koji trenutak.
Stigli su do Ministarstva pravosuđa i odvezli se dalje do Ulice Omara Haj jama na
suprotnoj strani bloka, iz koje se ulazilo u zatvor.
Poche je vozio polako, ali ne suviše sporo, pored zatvora.
- Oh, sranje! - rekao je Simons.
Coburnu je zastalo srce.
Zatvor je bio bitno različit od slike koju su bili stvorili o njemu.
Ulaz se sastojao od dvokrilnih ţeljeznih ulaznih vrata visokih četiri i pol metra. S jedne
strane nalazila se prizemna zgrada s bodljikavom ţicom duţ krova. S druge strane uzdizala
se viša zgrada od sivog kamena, petokatnica.
Nije bilo ograde od ţeljeznih šipki. Nije bilo dvorišta.
- Pa gdje im je taj jebeni prostor za šetnju zatvorenika? - upitao je Simons.
Poche je vozio dalje, nekoliko puta skrenuo i vratio se Ulicom Omara Hajjama,

101
suprotnim smjerom.
Ovog puta Coburn je ugledao malo dvorište s travnjakom i nekoliko stabala, odvojeno
od ulice četiri metra visokom ogradom od ţeljeznih šipki, ali je bilo očito da ono nema
nikakve veze sa zatvorom koji se nalazio dalje uz ulicu. U telefonskim razgovorima s
Majidom taj mali vrt je nekako proglašen za dvorište namijenjeno fizičkoj rekreaciji
zatvorenika.
Poche je načinio još jedan krug oko bloka.
Simons je glasno razmišljao.
- Moţemo se probiti unutra - rekao je - ali moramo znati s čime ćemo se naći suočeni
kad preskočimo zid. Netko mora poći u izviđanje.
- A tko? - upitao je Coburn.
- Pođi ti - rekao je Simons.

Coburn, Rich Gallagher i Majid zastali su pred zatvorskim vratima. Majid je pritisno
zvonce. Ĉekali su da se netko javi.
Coburn je postao „vanjski član“ spasilačkog odreda. Već su ga vidjeli i sluţbenici Iranci
u „Bukureštu", pa njegov boravak u Teheranu nije mogao ostati tajna. Simons i Poche su se
kretali što je bilo moguće manje i nisu se pribliţavali uredima EDS-a; nije bilo potrebno da
bilo tko sazna za njihov dolazak. Na razgovore s Taylorom u ,,Hyattu“ odlazio je Coburn,
obavljajući istovremeno i zamjenu kola. I tako je otišao i do zatvora.
Dok je čekao, ponavljao je u mislima pojedinosti na koje je po Simonsovom nalogu
trebalo da obrati paţnju: osiguranje, broj straţara, naoruţanje, raspored zgrada, zakloni,
uzvišenja na terenu. . . bio je to dug popis, a Simons je imao načina da čovjeka potakne da
zapamti svaki detalj dobivenih instrukcija.
Prozorčić na vratima se otvorio. Majid je rekao nešto na perzijskome.
Vrata su se otvorila. Ušli su.
Ravno ispred sebe Coburn je ugledao dvorište s travnjacima i kruţnom stazom, te
automobile parkirane uz zgradu. Zgrada uz koju su stajali automobili uzdizala se sa svojih
pet katova visoko iznad dvorišta. Na lijevoj strani nalazila se prizemna zgrada koja se
vidjela s ulice, s bodljikavom ţicom duţ rubova krova. S desne strane nalazila su se druga
čelična vrata.
Coburn je na sebi imao dug, prostran kaput u kome je, kako je govorio Taylor, izgledao
kao figura s Michelinove reklame. Pod tim kaputom mogao je lako sakriti lovačku pušku, ali
ga straţar na ulazu nije pretresao. Mogao sam ponijeti i osam pušaka, pomislio je. To je bilo
ohrabrujuće; mjere sigurnosti provođene su traljavo.
Primijetio je da je straţar na ulazu naoruţan pištoljem malog kalibra.
Straţar je odveo trojicu posjetilaca u nisku zgradu lijevo od ulaza. U sobi za posjete
zatekli su pukovnika, komandanta zatvora, i još jednog Iranca. Taj drugi čovjek, upozorio je
Gallagher Coburna, bio je prisutan prilikom svakog posjeta i odlično je govorio engleski;
duţnost mu je, vjerojatno, bila da prisluškuje. Coburn je rekao Majidu kako ne ţeli da ga
netko sluša dok bude govorio s Paulom, i Majid je obećao da će se upustiti u razgovor s
prisluškivačem.
Coburn je predstavljen pukovniku. Pukovnik mu je na lošem engleskom jeziku rekao
kako mu je ţao Paula i Billa i kako se nada da će oni ubrzo biti pušteni. Ĉinilo se da govori
iskreno. Coburn je primijetio da ni pukovnik ni prisluškivač nisu naoruţani.
Vrata su se otvorila i ušli su Paul i Bill.
Obojica su iznenađeno pogledali u Coburna. Nijedan od njih nije znao da je u gradu, a
brada je predstavljala dodatni šok.
- Što radiš ovdje, kog vraga? - upitao je Bill, razvlačeći usta u osmijeh.
Coburn se srdačno rukovao s obojicom.

102
 - Ĉovječe, jednostavno ne mogu vjerovati da si ovdje! - rekao je Paul.
- Kako moja ţena? - upitao je Bill.
- Emily je dobro, Ruthie također - rekao im je Coburn.
Majid je počeo glasno govoriti na perzijskom, obraćajući se pukovniku i prisluškivaču.
Pričao im je, činilo se, neku kompliciranu priču, dopunjenu ţivom gestikulacijom. Rich
Gallagher se upustio u razgovor s Billom, a Coburn je sjeo do Paula.
Simons je naredio da se Coburn raspita kod Paula o pojedinostima zatvorskog reda i
raspravi s njim plan spasavanja. Opredijelio se za Paula, a ne za Billa, jer je po Coburnovu
uvjerenju Paul bio pogodnija ličnost za ulogu vođe.
- Ako nisi već pogodio - počeo je Coburn - došli smo da vas iščupamo silom ako
drukčije ne bude išlo.
- To mi je odmah bilo jasno - rekao je Paul. - Samo nisam siguran da je to baš pametna
ideja.
- Zašto?
- Netko bi mogao biti ozlijeđen.
- Ĉuj, Ross je za tu operaciju angaţirao čovjeka kome vjerojatno nema ravnog u svijetu
kad se radi o takvim poslovima, i imamo carte blanche. . .
- Nisam siguran da to ţelim.
- Nitko ne traţi tvoje odobrenje, Paul.
Paul se osmjehnuo.
- Okej.
- A sad, potrebne su mi neke informacije. Gdje šetate?
- Ovdje u dvorištu.
- Kada?
- Ĉetvrtkom.
Tog dana bio je ponedjeljak. Iduća šetnja bit će 18. siječnja.
- Koliko vremena provodite vani?
- Oko jedan sat.
- U koje doba dana?
- Kako kada.
- Prokletstvo! - Coburn je učini veliki napor da se drţi neusiljeno, da ne govori
sumnjivo tiho i da ne baca poglede preko ramena kako bi se uvjerio da ga nitko ne sluša.
Trebalo je da sve zajedno izgleda kao običan prijateljski posjet. - Koliko straţara ima u
zatvoru?
- Oko dvadeset.
- Svi u uniformama, svi naoruţani?
- Svi u uniformama, neki naoruţani pištoljima.
- Puške nemaju?
- Pa sad. .. nijedan od stalnih straţara nema pušku, ali. . . Vidiš, naša ćelija je na
suprotnoj strani dvorišta i ima prozor. E pa, ujutro se pojavljuje drugi odred od dvadeset
straţara koji izgledaju kao pripadnici neke elitne jedinice. Imaju puške i nose blistave
šljemove. Ovdje odrţavaju jutarnju smotru, a onda ih u toku dana više ne viđamo... Nemam
pojma kamo odlaze.
- Pokušaj saznati.
- Pokušat ću.
- Koja je vaša ćelija?
- Kad iziđeš iz ove zgrade, prozor ćeš vidjeti manje-više ravno ispred sebe. Ako počneš
brojati prozore od desnog ugla dvorišta ulijevo, naš prozor je treći. Međutim, straţari
zatvaraju prozorske kapke kad nekome dođe posjet. . . zato da ne gledamo ţene, kaţu.
Coburn je kimnuo glavom, trudeći se da sve to zapamti.

103
 - Treba da uradiš dvije stvari - rekao je. - Prvo, da dobro pogledaš unutrašnjost zatvora
i što je moguće točnije odrediš glavne dimenzije prostorija. Doći ću da mi kaţeš pojedinosti,
tako da moţemo nacrtati plan. Drugo, da popraviš svoju fizičku kondiciju. Vjeţbaj svakog
dana. Bit će ti potrebno.
- Okej.
- A sad mi nešto reci o dnevnom rasporedu.
- Bude nas u šest ujutro - počeo je Paul.
Coburn je paţljivo slušao, svijestan da će morati sve to ponoviti Simonsu. Ipak, u
dubinama svijesti bockala ga je jedna misao: ako ne budemo znali u koje doba ih izvode u
šetnju, kako ćemo do đavola znati kad treba da preskočimo zid?

- Odgovor je vrijeme za posjete - rekao je Simons.

- Kako sad to? - upitao je Coburn.
- To je jedina situacija kad unaprijed, znamo da će biti izvan zatvorske zgrade i da ćemo
ih u određenom trenutku moći oteti.
Coburn je kimnuo glavom. Sjedili su u dnevnom boravku Taylorove kuće. Bila je to
velika prostorija s perzijskim sagom na podu. Postavili su tri naslonjače u samu sredinu
sobe, oko stolića za čaj. Pored Simonsove naslonjače na tepihu se uzdizala hrpa pepela.
Taylor će pobjesni ti.
Coburn je bio potpuno iscrpljen. Simonsovo ispitivanje bilo je mučnije nego što je
predviđao. Kad je već bio potpuno siguran da je rekao sve, Simons je pronalazio nova
pitanja. Ukoliko se nije mogao točno sjetiti nečega, Simons ga je tjerao da razmišlja dok se ne
bi sjetio. Simons je izvukao iz njega i informacije koje nije svjesno registrirao, samo
postavljajući prava pitanja.
- Kombi i ljestvice, taj plan otpada - rekao je Simons. - Njihova najslabija točka je
traljavo osiguranje. Moţemo ubaciti dva čovjeka kao posjetioce, s puškama ili pištoljima
ispod kaputa. Straţari će dovesti Paula i Billa u zgradu za posjete. Dva naša čovjeka mogu s
lakoćom savladati pukovnika i prisluškivača. . . i sve to obaviti bez buke koja bi privukla
paţnju drugih. A zatim. . .
- Što zatim?
- U tome je problem. Ĉetiri čovjeka treba da iziđu iz zgrade, pređu preko dvorišta,
stignu do ulaznih vrata, otvore ih ili preskoče, iziđu na ulicu i uskoče u kola. . .
- Zvuči moguće - rekao je Coburn. - Pored ulaznih vrata stoji samo jedan straţar.
- Zabrinjavaju me mnoge pojedinosti tog plana - rekao je Simons. - Prvo: prozori visoke
zgrade koji gledaju u dvorište. Svatko tko pogleda kroz prozor vidjet će naše ljude kad se
nađu u dvorištu. Drugo: elitna straţa sa blistavim šljemovima i puškama. Što god se
dogodilo, naši ljudi moraju zastati ispred ulaza. Ako jedan od tih straţara s puškama
pogleda kroz neki od tih visokih prozora moći će poskidati svu četvoricu kao da gađa piliće
u buretu.
- Ne znamo da li se u visokoj zgradi nalaze straţari.
- Mogli bi biti tamo.
- Ĉini mi se da rizik nije velik. . .
- Ne ţelim bilo kakav rizik koji nam nije potreban. Treće: promet u ovom prokletom
gradu je odvratan. Ĉovjek jednostavno ne moţe računati s tim da će uskočiti u kola i pobjeći.
Moţemo naletjeti na demonstracije pedeset metara dalje niz ulicu. Ne, otmicu moramo
izvesti tiho. Tako da nam ostane dovoljno vremena. Kakav je taj pukovnik, taj upravnik
zatvora?
- Drţao se prijateljski - rekao je Coburn. - Ĉinilo se da mu je zaista ţao Paula i Billa.
- Pitam se da li bismo mu se mogli pribliţiti. Znamo li nešto o njemu?
- Ne znamo ništa.

104
 - Pokušajmo saznati.
- Povjerit ću to Majidu.
- Trebalo bi da se pukovnik pobrine za to da u vrijeme posjeta ne bude straţara u
blizini. Mogli bismo ga vezati, ili čak onesvijestiti, da sumnja ne padne na njega. . . Ako ga
uspijemo podmititi, mogli bismo brzo obaviti stvar.
- Smjesta ću se baciti na posao - rekao je Coburn.

4.
Trinaestog siječnja Ross Perot je uzletio iz Ammana u Jordanu avionom Learjet
kompanije Arab Wings, Carter prevoznika u sastavu Royal Jordanian Airlines. Avion je litio za
Teheran. U pretincu za ručni prtljag nalazila se mreţasta torba sa pet-šest video-vrpce kakve
upotrebljavaju profesionalne televizijske ekipe; to je bila Perotova ,,kamuflaţa“.
Dok je mali mlaţnjak letio prema istoku, pilot Britanac skrenuo je paţnju putnicima na
ušće rijeka Tigris i Eufrat. Nekoliko minuta kasnije došlo je do kvara hidrauličke instalacije i
avion se morao vratiti.
Takvo je to putovanje bilo.
U Londonu je zatekao odvjetnika Johna Howella i Boba Younga iz EDS-a, koji su već
danima pokušavali dobiti mjesto u avionu za Teheran. Young je konačno otkrio da
kompanija Arab Wings odrţava vezu s Teheranom, pa su sva trojica otputovala u Amman.
Već sam dolazak u taj grad usred noći bio je doţivljaj za sebe. Perot je imao dojam da se
cijelo podzemlje Jordana okupilo na aerodromu. Konačno su pronašli taksi i odvezli se u
hotel. Soba koju je dobio John Howell nije imala ni kupaonicu ni toalet. Odgovarajuće
sanitarije bile su postavljene kraj samog kreveta. U Perotovoj sobi toalet i kupaonica bili su
tako blizu jedno drugom da je morao staviti noge u kadu kad bi sjeo na školjku. I tome
slično. . .
,,Kamuflaţu“ u obliku video-vrpci smislio je Bob Young. Kompanija Arab Wings
redovno je prevozila magnetofonske vrpce do Teherana i natrag za potrebe televizijske
ekipe NBC-a. Vrpce su ponekad nosili ljudi iz NBC-a, a ponekad ih je nosio pilot. Tog dana
kurir je bez znanja NBC-a bio Perot. Na sebi je imao sportsku jaknu i košulju bez kravate, a
na glavi mali karirani šešir. Onaj tko je očekivao Rossa Perota ne bi ni pogledao kurira NBC-
a s njegovom vječnom mreţom.
Sluţbenici Arab Wingsa su pristali na tu varku. Uz to su obećali da će na isti način, kao
kurira NBC-a, vratiti Perota u Jordan.
Kad su se vratili u Amman, Perot, Howell, Young i pilot prešli su u drugi avion i
ponovo uzletjeli. Dok su hvatali visinu iznad pustinje, Perot se pitao je li najluđi ili moţda
najnormalniji čovjek na svijetu.
Bilo je mnogo jakih razloga da ne ide u Teheran. Kao prvo, gomila bi u njemu mogla
vidjeti simbol pohlepnog ^ američkog kapitalizma i linčovati ga na licu mjesta. Realnija
opasnost bila je da Dadgar sazna da se on nalazi u gradu i pokuša da ga uhapsi. Perot nije
bio siguran s kakvim je namjerama Dadgar uhapsio Paula i Billa, ali tom njegovom
misterioznom cilju vjerojatno bi još bolje odgovaralo kad bi se iza rešetaka našao sam Perot.
Dadgar bi mogao sasvim lijepo odrediti kauciju od sto milijuna dolara, pa i dobiti taj novac,
ako je on ono za čime ide.
Ali, pregovori o oslobođenju Paula i Billa su zapeli i Perot je htio da pogura stvar u
Teheranu, da posljednji put pokuša pronaći legitimno rješenje prije nego što Simons i njegov
odred stave ţivote na kocku napadajući zatvor.
Događalo se, u poslovima, da je EDS već bio spreman priznati poraz, ali je odnio

105
pobjedu zato što je sam Perot inzistirao da se načini još jedan korak; upravo to i jest bila
uloga rukovodioca.
Tako je on govorio sam sebi, i sve je to bilo točno, ali postojao je još jedan razlog za to
putovanje. Jednostavno nije mogao sjediti u Dallasu, u sigurnosti i udobnosti, dok drugi po
njegovom naređenju stavljaju ţivot na kocku.
Savršeno dobro je znao da bi se on sam, njegove kolege i njegova kompanija našli u
mnogo goroj situaciji kad bi ga Iranci uhapsili. Treba li da postupi razborito i ostane kod
kuće ili da slijedi svoje najdublje instinkte i da pođe u Teheran? Dugo ga je mučila ta dilema.
Razgovarao je o tome i s majkom.
Ona je bila svjesna da umire. I znala je da je Perot moţda više neće zateći ţivu kad se
za nekoliko dana vrati. Rak je brzo razarao njeno tijelo, ali njen um je ostao nedirnut. Osjećaj
za dobro i loše bio je snaţan kao uvijek.
- Ne moţeš birati, Ross - rekla je. - To su tvoji ljudi. Ti si ih tamo poslao. Oni nisu ništa
skrivili. Naša vlada odbija da im pomogne. Ti si odgovoran za njih i tvoja je duţnost da ih
izvučeš. Moraš ići.
I tako se našao u avionu za Teheran, ispunjen osjećajem da postupa kako treba, iako
moţda ne i najpametnije.
Learjet je ostavio za sobom pustinju i počeo se penjati, leteći preko planine zapadnog
Irana. Za razliku od Simonsa, Coburna i Pochea, Perot nije bio naviknut na fizičku opasnost.
Bio je premlad da bi sudjelovao u drugome svjetskom ratu, prestar za Vijetnam, a korejski
rat je završio dok je zastavnik Perot putovao na ratište na razaraču USS Sigoumey. Pod
vatrom je bio samo jednom, u vrijeme kampanje za ratne zarobljenike, kad je sletio usred
dţungle u Laosu u jednom starom DC-3; čuo je fijukanje zrna, ali nije znao da je avion
pogođen sve dok nisu sletjeli. Njegov najneugodniji doţivljaj, od vremena kada je raznosio
novine u Texarkani, bio je kad su otpala vrata na avionu pored kojih je sjedio. Bilo je to u
Laosu. Bio je zadrijemao i kad se probudio nekoliko sekundi nije znao gdje se nalazi, da bi
iznenada postao svjestan kako se naginje iz aviona. Srećom, bio je vezan.
Ovog puta nije sjedio pored vrata.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prostranu zaravan između planina i u njoj grad
Teheran, ljudski mravinjak boje blata s tu i tamo ponekim bijelim neboderom. Avion se
počeo spuštati.
Okej, pomislio je, slijećemo. Vrijeme je, Perote, da se počneš sluţiti glavom!
Kad je avion sletio, osjećao se napet, ukočen, pribran; njegovo srce pumpalo je
adrenalin.
Avion se zaustavio. Nekoliko vojnika s automatima nemamo prebačenim preko
ramena šetkalo je po betonskoj pisti.
Perot je izišao. Pilot je otvorio prtljaţnik i dodao mu mreţu s vrpcama.
Krenuli su preko rulne staze, Perot i pilot naprijed, Howell i Young za njima, noseći
kofere.
Perot je sad bio sretan zbog svog neupadljivog izgleda. Sjetio se jednog svog prijatelja
Norveţanina, visokog, plavog Adonisa, koji mu se ţalio kako izgleda previše upadljivo.
„Sretan si ti, Ross,“ govorio je. „Kad uđeš u sobu, nitko te i ne primjećuje. A kad vide mene,
ljudi očekuju previše; ne mogu udovoljiti njihovim očekivanjima." Za njega nitko ne bi
povjerovao da je kurir televizijske ekipe. Dok je Perot sa svojim niskim stasom, običnim
licem i konfekcijskim odijelom djelovao sasvim uvjerljivo.
Ušli su u aerodromsku zgradu. Perot je neprestano ponavljao sebi da su vojnici koji
kontroliraju aerodrom i Ministarstvo pravosuđa za koje radi Dadgar dvije odvojene
birokratske organizacije; kad bi jedna od njih znala što radi druga, ili koga traţi, to bi bilo
nečuveno dostignuće, znak efikasnosti kakvu još nijedna vladavina u povijesti nije ostvarila.
Prišao je stolu i pruţio svoj pasoš.

106
 Vojnik je udario pečat u pasoš i vratio mu ga.
Išao je dalje.
Nijedan carinik nije ga zaustavio.
Pilot mu je pokazao gdje treba da ostavi mreţu sa magnetoskopskim vrpcama. Perot ih
je ostavio, a onda se pozdravio s pilotom.
Okrenuo se i ugledao prijatelja, visokog čovjeka dostojanstvenog drţanja, Keanea
Taylora. Perot je oduvijek voli Taylora.
- Zdravo, Ross, kako je bilo? - rekao je Taylor.
- Odlično - odgovorio je Ross, osmjehujući se. - Ruţni Amerikanac nikoga nije
zanimao.
Izišli su iz aerodromske zgrade.
- Jesi li se uvjerio da te nisam vratio ovamo zbog nekog administrativnog sranja? -
upitao je Perot.
- Jesam, naravno.
Ušli su u Taylorov automobil. Howell i Young smjestili su se pozadi.
Kad su krenuli, Taylor je rekao:
- Poći ćemo obilaznim putem, da izbjegnemo nerede.
Perotu se učinilo da to baš nije ohrabrujući predznak.
S jedne i druge strane ceste stajali su redovi visokih,
nedovršenih betonskih zgrada s kranovima na vrhu. Ĉinilo se da je svaki rad na njima
obustavljen. Kad je malo bolje pogledao, Perot je primijetio da u tim betonskim skeletima
ţive ljudi. Ta činjenica mogla je posluţiti kao simbol šahovih nastojanja da navrat-nanos
modernizira Iran.
Taylor je govorio o automobilima. Prebacio je sva vozila EDS-a u jedno školsko
dvorište i angaţirao nekoliko Iranaca da ih čuvaju. A onda je odjednom otkrio da su ti Iranci
otvorili trgovinu polovnim automobilima, tj. da prodaju kola koja su im povjerena.
Perot je primijetio duge redove vozila ispred svake benzinske pumpe. Prava ironija u
zemlji tako bogatoj naftom, pomislio je. Pored automobila stajali su u redu i ljudi s kantama
u rukama.
- Što rade ti ljudi? - upitao je Perot. - Zašto čekaju na benzin, ako nemaju automobil?
- Prodaju ga onome tko najviše ponudi - objasnio je Taylor. - A moţete i unajmiti
Iranca da čeka u redu za vas.
Morali su na trenutak zastati ispred barikade, a kad su nastavili voţnju primijetili su
nekoliko automobila u plamenu. Oko njih stajale su skupine civila naoruţanih automatima.
Kilometar-dva sve je bilo mirno, a onda su ponovo ugledali zapaljene automobile, mitraljeze
i barikade. Trebalo bi da takvi prizori budu zastrašujući, ali zbog nečega to nisu bili. Perotu
se činilo da ljudi jednostavno uţivaju što im se pruţila prilika da se za promjenu istutnje,
sad kad je stisak šahove ţeljezne šake konačno malo popustio. A vojska nije poduzimala
ništa da uspostavi red, bar koliko se moglo vidjeti.
Promatrati nasilje kao turist uvijek izaziva osjećaj da je sve to nestvarno. Perot se sjetio
kako je letio iznad Laosa u malom turističkom avionu i promatrao borbe na zemlji; bio je
savršeno miran, potpuno odvojen od svega. Ali, takva je bitka, mislio je. Strašna dok bjesni
oko tebe, a pet minuta kasnije ne događa se ništa.
Vozili su se po velikom okruglom trgu u čijem se središtu uzdizao spomenik sličan
svemirskom brodu iz daleke budućnosti koji strši prema nebu stojeći na četiri raširene noge.
- Što je ovo? - upitao je Perot.
- Spomenik šahovoj vlasti - rekao je Taylor. - Na vrhu se nalazi muzej.
Nekoliko minuta kasnije dovezli su se u dvorište ,,Hyatt Crown Regency“.
- Ovo je sasvim nov hotel - rekao je Taylor. - Upravo su ga otvorili, jadni ljudi. Ali
nama odgovara. Hrana je odlična, vino isto tako, u restoranu uvečer svira orkestar. . .

107
Ţivimo kao kraljevi u gradu koji se raspada.
Ušli su u predvorje i ravno u lift.
- Ne treba da se prijavljuješ - rekao je Taylor Perotu. - Tvoj apartman je na moje ime.
Nema smisla da tvoje ime ostane zapisano bilo gdje.
- Tako je.
Izišli su iz lifta na jedanaestom katu.
- Sve naše sobe su ovdje - rekao je Taylor. Otključao je vrata u samom uglu hodnika.
Perot je ušao, pogledao naokolo i osmjehnuo se.
- Pogledaj ovo, molim te!
Dnevna soba bila je prostrana, a pored nje se nalazila velika spavaća soba. Zavirio je u
kupaonicu; bila je dovoljno velika da u njoj drţi koktel-partije.
- Odgovara li ti? - upitao je Taylor s osmijehom.
- Da si vidio sobu u kojoj sam prošle noći spavao u Ammanu, ne bi se trudio da pitaš.
Taylor ga je ostavio da se smjesti.
Perot je otišao do prozora i pogledao van. Njegov apartman se nalazio s prednje strane
hotela, pa je mogao vidjeti dvorište ispred zgrade. Mogu se nadati da ću vidjeti ako odred
vojnika ili odred revolucionara dođe po mene, pomislio je.
Ali, što bih mogao poduzeti?
Odlučio je da pronađe put kojim će u slučaju nuţde pobjeći. Izišao je iz apartmana i
prošetao hodnikom od jednog do drugog kraja. Pronašao je nekoliko praznih soba s
otključanim vratima. Na oba kraja hodnika nalazilo se stepenište. Sišao je niz stepenice na
deseti kat. Tu je bilo još praznih soba. Neke uopće nisu bile namještene ni potpuno
opremljene; hotel je bio nedovršen, kao i mnoge druge zgrade u gradu.
Mogao bih sići ovim stepeništem, pomislio je, pa ako ih čujem da dolaze skloniti se u
hodnik i neku praznu sobu. Tako bih postupno mogao stići do prizemlja.
Sišao je niz stepenište da vidi kako izgleda prizemlje.
Prošao je kroz nekoliko dvorana za bankete koje su po svemu sudeći rijetko kada a
moţda nikad i nisu korištene. Bio je tu i labirint kuhinja s bezbroj zgodnih skrovišta;
posebno su mu zapela za oko spremišta za hranu, dovoljno velika da se u njih uvuče čovjek
manjeg rasta. Iz dvorana za bankete mogao je stići do prostorija za rekreaciju u strţnjem
dijelu hotela. Bile su to raskošno uređene prostorije sa saunom i bazenom za plivanje.
Otvorio je jedna vrata i našao se vani na hotelskom parkiralištu. Tu je mogao sjesti u jedan
od EDS-ovih automobila i izgubiti se u gradu, odšetati do obliţnjeg hotela ,,Evin“ ili
jednostavno pobjeći u šumu nedovršenih nebodera što je počinjala iza parkirališta.
Vratio se u hotel i ušao u lift. Dok se vozio na jedanaesti kat odlučio je da se u
Teheranu oblači sportski. Ponio je jedne kaki hlače i nekoliko kariranih flanelskih košulja, a
uz to i trenerku i papuče. Sa svojim blijedim, glatko izbrijanim licem, plavim očima i vrlo
kratko podšišanom kosom nije mogao da ne izgleda kao Amerikanac, ali je mogao učiniti,
ako se nađe u bijegu, da bar ne bude nalik na važnog Amerikanca. O tome da li je
multimilijunaš, vlasnik Electronic Data Systems Corporation da se i ne govori.
Otišao je u Taylorovu sobu da čuje izvještaj. Htio je da ode u američku ambasadu i
razgovara s ambasadorom Sullivanom, htio je da ode u štab MAAG-a, U.S. Military
Assistance and Advisory Group, da razgovara s generalom Huyserom i generalom Gastom,
htio je potaknuti Taylora i Johna Howella da smisle kako će staviti Dadgaru papra pod rep,
htio je da se krene, da se radi, da se problem riješi, da Paul i Bili iziđu iz zatvora i to što prije.
Pokucao je na vrata Taylorove sobe i ušao.
- Okej, Keane - rekao je. - Da čujem kako stvari stoje.

108
 Šesto poglavlje
1.
John Howell se rodio u devetoj minuti devetog sata devetog dana devetog mjeseca
1946. godine, govorila je često njegova majka.
Bio je nizak, sitan čovjek elastičnog hoda. Njegova mekana, svijetlosmeđa kosa rano se
prorijedila. Bio je pomalo razrok, a glas mu je bio promukao kao da je stalno prehlađen.
Govorio je neobično sporo, neprestano trepćući.
U svojoj trideset drugoj godini radio je za advokatsku firmu Toma Lucea u Dallasu.
Kao mnogi ljudi oko Rossa Perota, Howell je veoma mlad došao na neobično odgovoran
poloţaj. Njegova najznačajnija osobina bila je energija. „John dobiva procese tako što radi
više nego što to moţe njegov protivnik", govorio je Luce. Svakog vikenda Howell je
provodio u svom uredu subotu ili nedjelju dovršavajući što je trebalo dovršiti, nastavljajući s
poslovima u kojima ga je prekinuo telefonski poziv i pripremajući se za idući tjedan. Bio je
očajan kad bi ga obiteljske obaveze lišile tog šestog radnog dana. Uz to je najčešće radio do
kasno u noć i često propuštao da večera kod kuće, zbog čega je njegova supruga Angela bila
ponekad nesretna.
Howell se, kao i Perot, rodio u Texarkani. Kao i Perot, bio je čovjek niskog rasta, ali
velike hrabrosti. Ipak je u podne 14. siječnja osjetio strah. Trebalo je da se sastane s
Dadgarom.
Prethodnog popodneva, neposredno nakon dolaska u Teheran, Howell se sastao s
Ahmadom Houmanom, novim mjesnim pravnim zastupnikom EDS-a. Doktor Houman mu
je savjetovao da se ne susreće s Dadgarom, bar zasad; naime, lako je moguće da se Dadgar
sprema da pohapsi sve Amerikance iz EDS-a koji mu padnu šaka, ne izuzimajući ni
odvjetnika.
Houman je istinski impresionirao Howella. Krupan, zaobljen čovjek šezdesetih godina,
dobro odjeven za iranske pojmove, bio je nekadašnji predsjednik Iranske odvjetničke
komore. Iako nije naročito dobro govorio engleski, njegov drugi jezik bio je francuski,
ostavljao je dojam znalca i čovjeka od povjerenja.
Houmanov savjet bio je u skladu s onim što je Howellu govorio njegov instinkt. Uvijek
je nastojao da se što temeljitije pripremi za svaku konfrontaciju. Vjerovao je u staru maksimu
sudskih branilaca: nikad ne postavljaj pitanje ukoliko već ne znaš odgovor.
Houmanov savjet je potkrijepila Bunny Fleischaker. Amerikanka koja je imala prijatelje
Irance u Ministarstvu pravosuđa, Bunny je još u prosincu upozorila Jayja Coburna da će
Paul i Bili biti uhapšeni, ali u ono vrijeme nitko joj nije vjerovao. Događaji su potvrdili
vjerodostojnost njenih informacija i kad je početkom siječnja nazvala Richa Gallaghera u
jedanaest uvečer svaka njena riječ primljena je ozbiljno.
Razgovor je podsjetio Gallaghera na telefonske pozive u filmu Svi predsjednikovi ljudi,
kad nervozni dostavljači razgovaraju s novinarima sluţeći se improviziranim šiframa.
Bunny je počela razgovor riječima:
- Znate li tko zove?
- Mislim da znam - rekao je Gallagher.
- Pričali su vam o meni?
- Da.
Telefoni svih sluţbenika EDS-a su pod kontrolom i svi razgovori se snimaju, rekla je.
Nazvala ga je da mu kaţe kako postoji ozbiljna opasnost da Dadgar uhapsi još neke
funkcionere EDS-a. Preporučila mu je da što prije napuste zemlju ili bar da se presele u hotel
u kome ima dosta stranih reportera. Lloyd Briggs, koji je kao Paulov zamjenik bio vjerojatno

109
prva Dadgarova meta, napustio je zemlju, bilo je i tako potrebno da otputuje u Sjedinjene
Drţave i podnese izvještaj pravnim savjetnicima EDS-a. Preostala dvojica, Gallagher i Keane
Taylor, preselili su se u ,,Hyatt“.
Dadgar nije uhapsio nikoga od EDS-ovih ljudi, bar zasad.
Sve je to bilo dovoljno uvjerljivo za Howella. Odlučio je da izbjegava susret s
Dadgarom dok ne sazna osnovna pravila igre.
A onda je, u pola devet ujutro, Dadgar upao u „Bukurešt".
Pojavio se s pratnjom od šest istraţitelja i zatraţio da pregleda arhiv EDS-a. Howell,
skriven u jednoj kancelariji na drugom katu, nazvao je Houmana. Houman je, nakon kraće
rasprave, savjetovao da sve osoblje EDS-a surađuje s Dadgarom.
Dadgar je zahtijevao da vidi arhiv Paula Chiapparonea. Ormar s dokumentima u
uredu Paulove sekretarice bio je zaključan i nitko nije mogao naći ključ. Zbog toga je
Dadgar, naravno, još upornije zahtijevao da pregleda arhiv. Keane Taylor je riješio problem
na svoj karakteristično neposredni način: donio je ţeljeznu polugu i silom otvorio ormar.
Howell se u međuvremenu iskrao iz zgrade, sastao se s doktorom Houmanom i otišao
u Ministarstvo pravosuđa.
Ni to nije prošlo bez straha jer je bio prisiljen da se probije kroz divlju gomilu
demonstranata pred ministarstvom koji su traţili puštanje političkih zatvorenika.
Howell i Houman imali su zakazan sastanak s doktorom Kianom, Dadgarovim
pretpostavljenim.
Howell je rekao Kianu da je EDS ugledna firma koja se ničim nije ogriješila o zakon i
koja je spremna da surađuje u svakoj istrazi kako bi sprala ljagu sa svog imena. Ali, ona ţeli
da njeni sluţbenici budu pušteni iz zatvora.
Kian je rekao kako je dao nalog jednom svom pomoćniku da zatraţi od Dadgara da
ponovo razmotri cijeli slučaj.
Howellu je to zvučalo kao da nije učinio ništa.
Rekao je Kianu da bi ţelio razgovarati o smanjenju kaucije.
Razgovor je vođen na perzijskome, a prevodio je Houman. Houman je rekao da Kian
nije kruto protiv smanjenja traţenog iznosa. Moglo bi se, po Houmanovom mišljenju,
očekivati da će biti prepolovljen.
Kian je dao Howellu pismenu dozvolu da posjećuje Paula i Billa u zatvoru.
Sastanak je prošao praktično bez ikakvih rezultata, pomislio je Howell kasnije, ali ga
Kian bar nije uhapsio.
Kad se vratio u „Bukurešt" ustanovio je da ni Dadgar nije uhapsio nikoga.
Odvjetnički instinkt mu je govorio da izbjegava sastanak s Dadgarom, ali taj instinkt se
našao u sukobu s drugom stranom njegove ličnosti, nestrpljenjem. Bilo je trenutaka kad bi
Howell osjetio umor od sveg tog istraţivanja, od priprema, predviđanja, planiranja, trenu-
taka kad bi poţelio da se uhvati ukoštac s problemom umjesto da razmišlja o njemu. Volio je
preuzeti inicijativu, natjerati suparnika da reagira na njegove poteze umjesto obratno. Tu
njegovu sklonost poticala je prisutnost Rossa Perota koji je svakog jutra prvi ustajao i pitao
svoje ljude što su jučer uradili, a što namjeravaju poduzeti danas, uvijek za vratom svakome.
I tako je nestrpljenje nadvladalo opreznost, pa je odlučio da se suoči s Dadgarom.
Zato je i bio uplašen.
Kad je bio nesretan, njegova ţena bila je još nesretnija.
U posljednja dva mjeseca Angela Howell nije imala prilike da često vidi svog muţa.
Veći dio studenog i prosinca proveo je u Teheranu pokušavajući nagovoriti Ministarstvo
zdravlja da plati dugove EDS-u. Kad se vratio u Sjedinjene Drţave ostajao je u direkciji EDS-
a do kasnih noćnih sati radeći na problemu oslobođenja Paula i Billa ukoliko nije bio u New
Yorku na sastanku s odvjetnicima Irancima. Trideset prvog prosinca Howell je došao kući u
vrijeme doručka, nakon što je proveo cijelu noć radeći u EDS-u, da bi našao Angelu i malog

110
devetomjesečnog Michaela, sklupčane ispred kamina u hladnoj, mračnoj kući. Ledena oluja
prekinula je dovod struje. Preselio ih je u stan svoje sestre i ponovo odletio u New York.
Angela je sve to trpjela dok je mogla, ali kad je rekao da putuje u Teheran, strašno se
uzrujala.
- Dobro znaš što se tamo događa - rekla je. - Zašto moraš ponovo ići tamo?
Nevolja je bila u tome što nije imao uvjerljiv odgovor na to pitanje. Ni njemu samom
nije bilo jasno što će raditi u Teheranu. Radit će na problemu koji mu je povjeren, ali nije
znao kako. Da je mogao reći „Slušaj, evo što treba uraditi, ja sam odgovoran za to i jedini
sam koji to moţe obaviti" moţda bi razumjela.
- John, ti imaš obitelj. Potrebna mi je tvoja pomoć da savladam sve ovo! - rekla je
misleći na ledene oluje, prekid opskrbe električnom energijom i dijete.
- Ţao mi je. Snađi se kako najbolje znaš, nastojat ću da se redovno javljam - rekao je
Howell.
Nisu bili ona vrsta supruţnika koji će izraziti svoja osjećanja vičući jedno na drugo.
Mnogo puta kad bi je iznervirao ostajući do kasno na poslu, ostavljajući je da sama jede
večeru koju je spremila za njega, izvjesna hladnoća bila je ono što je zamjenjivalo svađu. Ali,
ovo sad bilo je mnogo gore od propuštene večere - ostavljao ih je, nju i dijete, kad im je bio
najpotrebniji.
Dugo su razgovarali te večeri. Angela nakon svega nije bila nimalo sretnija, ali se bar
pomirila sa sudbinom.
Nazvao ju je nekoliko puta, iz Londona a zatim iz Teherana. Na televiziji je vidjela
nerede i brinula se za njega. Brinula bi se još više da je znala na što se sprema.
Potisnuo je obiteljske brige u dubinu misli i otišao da potraţi Abolhasana.
Abolhasan je bio najviši funkcioner među Irancima, sluţbenicima EDS-a. Kad je Lloyd
Briggs otputovao u New York, Abolhasan je ostao da rukovodi EDS-om (Rich Gallagher,
jedini Amerikanac koji je ostao u gradu, nije imao rang direktora). Onda se vratio Keane
Taylor i preuzeo rukovođenje firmom, što je uvrijedilo Abolhasana. Taylor nije bio diplomat.
(Bili Gayden, duhoviti predsjednik EDS World Corporation, skovao je sarkastičnu frazu
„Keaneova osjećajnost stečena u Korpusu mornaričke pješadije".) Došlo je do trvenja.
Međutim, Howell se slagao s Abolhasanom, koji je ne samo znao prevoditi s perzijskog nego
i objašnjavati svojim američkim poslodavcima iranske običaje i metode.
Dadgar je poznavao Abolhasanovog oca, čuvenog pravnika, a s Abolhasanom se sreo
prilikom saslušanja Paula i Billa. Zato je tog jutra Abolhasan imenovan za čovjeka za vezu s
Dadgarovim istraţiteljima. Dobio je instrukcije da im osigura sve što zatraţe.
- Mislim da bi trebalo da se sastanem s Dadgarom - rekao je Howell Abolhasanu. - Što
kaţete na to?
- Ja se slaţem - rekao je Abolhasan. Ţena mu je bila Amerikanka i govorio je engleski s
američkim naglaskom. - Mislim da to neće biti problem.
- Okej. Onda, idemo.
Abolhasan je odveo Howella u sobu za konferencije pored kabineta Paula
Chiapparonea. Dadgar i njegovi pomoćnici sjedili su za velikim stolom i pregledavali
financijsku dokumentaciju EDS-a. Abolhasan je zamolio Dadgara da dođe u Paulov kabinet,
i tu mu predstavio Howella.
Dadgar mu je poslovno pruţio ruku.
Sjeli su za stolić u uglu kabineta. Dadgar uopće ne izgleda kao čudovište, pomislio je
Howell. Više kao pomalo umoran čovjek srednjih godina koji gubi kosu.
Howell je počeo tako da je ponovio pred Dadgarom ono što je rekao doktoru Kianu.
- EDS je ugledna firma koja nije učinila ništa protuzakonito, i ţelimo surađivati s vama
u istrazi. Ali se ne moţemo pomiriti s tim da dvojica naših funkcionera leţe u zatvoru.
Dadgarov odgovor, koji je Abolhasan preveo, iznenadio je Howella.

111
 - Ako niste učinili ništa protuzakonito, zašto niste platili kauciju?
- To dvoje nema nikakve veze - rekao je Howell. - Kaucija je garancija da će se netko
pojaviti na suđenju i vraća se onome tko ju je poloţio bez obzira na to hoće li biti proglašen
krivim ili neće. Kaucija se vraća čim se optuţeni pojavi na suđenju, bez obzira na presudu.
Dok je Abolhasan prevodio njegove riječi, Howell se pitao da li je „kaucija" riječ koja u
engleskom jeziku točno odgovara onoj koju je na perzijskom upotrijebio Dadgar kad je
zatraţio onih 12,750.000 dolara. Istovremeno, Howell se sjetio još nečega što bi moglo biti
vaţno. Na dan kad su Paul i Bili uhapšeni razgovarao je preko telefona s Abolhasanom, koji
mu je rekao da je 12,750.000 dolara prema Dadgaru ukupan iznos što ga je ministarstvo do
tada bilo isplatilo EDS-u. Dadgar je svoju odluku obrazlagao tvrdnjom da EDS nema prava
na taj novac ako se pokaţe da mu je posao povjeren protuzakonito. (U ono vrijeme
Abolhasan nije preveo Paulu i Billu tu Dadgarovu opasku.)
Zapravo, EDS je bio naplatio mnogo više od trinaest milijuna dolara, pa je primjedba
zvučala besmisleno i Howell više nije razmišljao o njoj. Moţda je to bila greška. Dadgar je
mogao jednostavno pogriješiti u računu.
Abolhasan je preveo Dadgarov odgovor.
- Ako su vaši ljudi neduţni, nema nikakvog razloga zašto se ne bi pojavili pred sudom.
Prema tome, plaćajući kauciju ne riskirate ništa.
- Američka korporacija tako nešto ne moţe učiniti - rekao je Howell. Nije lagao, ali
namjerno nije govorio cijelu istinu. - EDS je kompanija pod javnom kontrolom i po
američkom zakonu o vrijednosnim papirima moţe koristiti novac kojim raspolaţe isključivo
za dobrobit svojih akcionara. Paul i Bili su slobodni pojedinci i kompanija ne moţe
garantirati da će se oni pojaviti pred sudom. Prema tome, novac kompanije ne smije se
troštiti na taj način.
Bila je to početna pregovaračka pozicija koju je Howell bio već ranije formulirao ali je,
dok je Abolhasan prevodio njegove riječi, mogao vidjeti da one ne ostavljaju naročit dojam
na Dadgara.
- Kauciju treba da poloţe njihove obitelji - nastavio je. - Upravo prikupljaju novac, ali
trinaest milijuna dolara ne dolazi u obzir. Naravno, ako se kaucija smanji na neki razuman
iznos, vjerojatno bi mogle da je plate.
Sve su to, naravno, bile laţi. Kauciju se spremao platiti Ross Perot, ako bude morao i
ako Tom Walter pronađe način da prebaci novac u Iran.
Došlo je vrijeme da se i Dadgar iznenadi.
- Je li istina da ne moţete prisiliti vaše ljude da se pojave pred sudom?
- Naravno da je istina - rekao je Howell. - Što da radimo, da ih drţimo u lancima? Mi
nismo policija. Vidite, vi drţite u zatvoru pojedince zbog protuzakonitih djela što ih je
navodno počinila kompanija.
- Ne, oni su u zatvoru zbog onoga što su osobno učinili - odgovorio je Dadgar.
- A to je?
- Izvlačili su novac od Ministarstva zdravlja pomoću laţnih izvještaja o obavljenim
radovima.
- To se očigledno ne moţe odnositi na Billa Gaylorda jer od njegovog dolaska u
Teheran ministarstvo nije platilo niti jedan od podnesenih računa. Za što je onda on
optuţen?
- Falsificirao je izvještaje. Uostalom, ne dopuštam da me unakrsno ispitujete,
gospodine Howell.
Howell se iznenada sjetio da bi Dadgar mogao i njega baciti u tamnicu.
- Ja još vodim istragu. Kad istraga bude završena, ja ću ili pustiti vaše klijente ili ih
izvesti pred sud - nastavio je Dadgar.
- Spremni smo da surađujemo s vama u istrazi - rekao je Howell. - A što bismo u

112
međuvremenu mogli poduzeti da Paul i Bili budu pušteni?
- Platite kauciju.
- A ako budu pušteni uz kauciju, hoće li im biti dopušteno da otputuju iz Irana?
- Ne.

2.
Jay Coburn je prošao kroz dvostruka klizna staklena vrata i ušao u predvorje
„Sheratona". S desne strane nalazio se dugački pult recepcije, a s lijeve niz hotelskih
prodavaonica. U sredini predvorja stajao je kauč.
U skladu s instrukcijama, kupio je na kiosku časopis Newsweek i sjeo na kauč okrenut
prema vratima tako da vidi sve koji ulaze, pretvarajući se da čita.
Osjećao se kao ličnost iz špijunskog filma.
Plan akcije spasavanja nalazio se u stanju mirovanja dok Majid ne sazna pojedinosti o
pukovniku, komandantu zatvora. Coburn je prihvatio da u međuvremenu obavi jedan
posao za Perota.
Coburn je bio povezan s čovjekom nazvanim „Duboko grlo“ (prema misterioznoj
ličnosti koja je reporteru Bobu Woodwardu u filmu Svi predsjednikovi ljudi osiguravala uvid
u „duboku pozadinu" stvari). Duboko grlo bio je Amerikanac, savjetnik za upravne poslove
koji je funkcionarima stranih kompanija drţao seminare o tome kako poslovati s Irancima.
Prije nego što su Paul i Bili uhapšeni, Lloyd Briggs je angaţirao Duboko grlo da pomogne
EDS-u u naplati računa od ministarstva. Duboko grlo je obavijestio Briggsa da će se EDS
naći u gadnoj nevolji, ali da bi se za dva i pol milijuna dolara sve moglo srediti. U to vrijeme
EDS je s prezirom prešao preko tog savjeta. Vlada duguje novac EDS-u, a ne obratno. Iranci
su duţni da sređuju stvari.
Hapšenje je dalo teţinu riječima Dubokog grla (kao i upozorenjima Bunny
Fleischaker), pa se Briggs ponovo povezao s njima.
- E pa, sad su bijesni na vas - rekao je. - Bit će teţe nego ranije, ali vidjet ću što se moţe
učiniti.
Nazvao je jučer. Moţe riještiti problem, rekao je. Traţio je sastanak u četiri oka s
Rossom Perotom.
Taylor, Howell, Young i Gallagher su bili jednoglasni u mišljenju da se Perot ni u kom
slučaju ne smije izloţiti opasnosti i pristati na takav sastanak. Bili su uţasnuti da Duboko
grlo zna da se Perot nalazi u gradu. Zato je Perot zamolio Simonsa da na sastanak pošalje
Coburna, i Simons je pristao.
Coburn je nazvao Duboko grlo i rekao mu da on predstavlja Perota.
- Ne, ne - rekao je Duboko grlo. - Mora doći Perot osobno.
- Onda posao otpada - odgovorio je Coburn.
- U redu, u redu - popustio je Duboko grlo i dao Coburnu potrebne instrukcije.
Trebalo je da Coburn u osam uvečer uđe u određenu telefonsku govornicu u četvrti
Vanak, nedaleko od kuće Keanea Taylora.
Točno u osam sati telefon u govornici je zazvonio. Duboko grlo je rekao Coburnu neka
ode u „Sheraton", koji se nalazio u blizini, sjedne na kauč u predvorju i čita Newsweek. Tu će
se sastati i identificirati jedan drugoga pomoću lozinke. Duboko grlo će reći: „Znate li gdje
se nalazi Avenija Pahlavi?" Ta avenija nalazila se jedan blok od „Sheratona", ali Coburn je
trebao da odgovori: „Ne, ne znam, tek sam stigao u grad.“
Zato se osjećao kao u špijunskom filmu.
Prema Simonsovom savjetu, na sebi je imao veliki i dugačak kaput, onaj što ga je

113
Taylor nazvao „kaput s reklame za gume Michelin". Cilj je bio ustanoviti hoće li Duboko
grlo zahtijevati da ga pretrese. Ako to ne učini, moći će na budućim sastancima nositi ispod
kaputa magnetofon i snimati razgovor.
Listao je stranice Newsweeka.
- Znate li gdje se nalazi Avenija Pahlavi?
Coburn je podigao pogled i ugledao muškarca pribliţno njegove visine i teţine, u
ranim četrdesetim godinama, tamne zalizane kose, s naočalama.
- Ne, ne znam, tek sam stigao u grad.
Duboko grlo je nervozno pogledao oko sebe.
- Idemo - reko je. - Tamo.
Coburn je ustao i krenuo za njim u straţnji dio hotela. Zastali su u mračnom hodniku.
- Moram vas pretraţiti - rekao je Duboko grlo.
Coburn je podigao ruke.
- Ĉega se bojite?
Duboko grlo se prezrivo nasmijao.
- Ni u koga se više ne moţete pouzdati. U ovom gradu više ne vrijede nikakva pravila.
Na brzinu je pretraţio Coburna.
- Hoćemo li se sad vratiti u predvorje?
- Ne, jer je predvorje moţda pod nadzorom. Ne smijem riskirati da me vide s vama.
- Okej. Što nam nudite?
Duboko grlo se ponovo prezrivo nasmijao.
- U gadnoj ste nevolji, momci - rekao je. - Jednom ste već zabrljali, kad niste htjeli
slušati ljude koji poznaju ovu zemlju.
- Kako smo to zabrljali?
- Mislite da je ovo Texas. A nije.
- Ali, kako smo zabrljali?
- Za dva i pol milijuna dolara mogli ste se izvući iz svega ovoga. A sad će vas to stajati
šest milijuna.
- Što predlaţete?
- Samo trenutak. Posljednji put ste me ostavili na cjedilu. Ovo vam je zadnja prilika.
Ovog puta nema izvrdavanja u zadnji čas.
Duboko grlo se sve manje sviđao Coburnu. Ĉovjek se previše pravio vaţan. Cijelo
njegovo drţanje govorilo je: Vi ste obične budale i ja znam toliko toga više nego vi da mi je teško
spustiti se na vašu razinu.
- Kome treba da platimo? - upitao je Coburn.
- Prebacit ćete novac na dani broj računa u jednoj švicarskoj banci.
- A kako ćemo znati da ćemo za to dobiti ono što ţelimo?
Duboko grlo se nasmijao.
- Ĉujte, kako se situacija razvija u ovoj zemlji, uplatu ćete izvršiti tek kad vam roba
bude isporučena. Tako se ovdje obavljaju poslovi.
- Okej, kako izgleda cijeli aranţman?
- Lloyd Briggs će se sastati sa mnom u Švicarskoj gdje ćemo otvoriti račun u banci i
potpisati sporazum koji će biti deponiran kod banke. Novac će biti deblokiran u trenutku
kad Chiapparone i Gaylord budu pušteni. .. što će se dogoditi odmah, ako pustite mene da
vodim akciju.
- Tko će dobiti novac?
Duboko grlo je samo prijekorno zavrtio glavom.
- Samo, kakve garancije imamo da ste vi zaista već sve sredili?
- Ĉujte, ja vam samo prenosim informacije od ljudi koji su veoma bliski osobi s kojom
imate problema.

114
 - Mislite na Dadgara? Ĉini se da nikad nećete naučiti.
Coburn je imao zadatak da utvrdi što Duboko grlo predlaţe, ali i da procijeni tog
čovjeka. E pa, sad je saznao što je htio. Duboko grlo bio je teški pokvarenjak.
- Okej - rekao je Coburn. - Javit ću vam se.

Keane Taylor je natočio malo ruma u veliku čašu, dodao led i napuni čašu do vrha
koka-kolom. To je bilo njegovo uobičajeno piće.
Taylor je bio krupan čovjek, visok metar osamdeset sedam i teţak devedeset pet
kilograma, s grudima kao bačva. Kad je bio u marincima igrao je ragbi. Briţljivo se odijevao
i posebno je volio odijela s dugim prslucima i košulje s odvojenim kragnama na kopčanje.
Nosio je velike naočale sa zlatnim okvirom. Bilo mu je trideset devet godina i kosa mu se
počela prorjeđivati.
U mladosti, Taylor je bio vječiti buntovnik. Izbačen je iz koledţa. U marincima je bio
narednik, ali je iz disciplinskih razloga degradiran u običnog vojnika. Pa i dandanas nije
podnosio stalni nadzor. Odgovaralo mu je da radi u ogranku EDS World Corporation zato
što mu je sjedište bilo daleko od glavnog ureda.
A sad se našao pod stalnim nadzorom. Nakon četiri dana provedena u Teheranu Ross
Perot je sasvim podivljao.
Taylora je hvatao uţas od same pomisli na večernje sastanke sa šefom, na kojima je
trebalo podnijeti izvještaj o učinjenom. Nakon što je zajedno s Howellom proveo cijeli dan
jureći naokolo po gradu, boreći se s prometom, demonstracijama i krutim iranskim
sluţbenicima, trebalo je da objasni Perotu zašto nisu postigli pod bogom ništa.
Da sve budu gore, Perot je bio prisiljen da veći dio vremena provodi u hotelu. Izišao je
samo dva puta, jednom da bi otišao u američku ambasadu, a drugi put u štab američke
vojne misije. Taylor se pobrinuo da mu nitko ne ponudi ključeve automobila ili iranski
novac kako bi suzbio eventualne Perotove ţelje da prošeta. Posljedica je bila da se Perot
osjećao kao medvjed u kavezu, i podnositi mu izvještaje bilo je kao ulaziti k medvjedu u
kavez.
Taylor konačno bar nije više morao da se pretvara kako ne zna ništa o spasilačkoj ekipi.
Coburn ga je odveo na sastanak sa Simonsom, i razgovarali su puna tri sata, ili, bolje rečeno,
govorio je Taylor; Simons je samo postavljao pitanja. Sjedili su u dnevnoj sobi u Taylorovoj
kući, pepeo Simonsovih cigara padao je na Taylorov tepih, a Taylor je pričao kako je Iran
sličan ţivotinji s odsječenom glavom: glava, ministri i visoki funkcioneri, još pokušavaju
izdavati naređenja, ali tijelo, iranski narod, radi ono što njemu odgovara. Prema tome, Paul i
Bili ne mogu biti oslobođeni političkim pritiskom; treba ili platiti za njihovo oslobođenje ili
ih izbaviti silom. Za ta tri sata Simons nije ni jednom promijenio ton glasa, nije izrazio
nikakvo vlastito mišljenje, nije se čak ni pomaknuo iz naslonjača.
Međutim, bilo je mnogo lakše izići na kraj sa Simonsovim ledom nego s Perotovom
vatrom. Svakog jutra Perot bi pokucao na vrata dok se Taylor još brijao. Taylor je svakog
dana ustajao malo ranije da bi bio spreman kad Perot dođe, ali i Perot je svakog dana ustajao
ranije sve dok Taylor nije počeo fantazirati o tome kako Perot cijele noći prisluškuje pred
vratima i čeka da ga uhvati kad se bude brijao. Perot je dolazio pun ideja na koje je došao u
toku noći, s novim argumentima o Paulovoj i Billovoj neduţnosti i novim planovima kako
nagovoriti Irance da ih puste. Taylor i John Howell, jedan visok drugi nizak, kao Batman i
Robin, odlazili su kolima u Ministarstvo pravosuđa ili u Ministarstvo zdravlja, gdje bi
činovnici za nekoliko sekundi srušili sve Perotove planove. Perot je svemu još uvijek
pristupao na legalistički, racionalan, američki način i, prema Taylorovom mišljenju, trebalo
je tek da shvati kako Iranci ne vode igru po tim pravilima.
To nije bilo sve što je pritiskalo Taylorove misli. Njegova supruga Mary i djeca, Mike i
Dawn, boravili su kod njegovih roditelja u Pittsburghu. I Taylorova majka i Taylorov otac

115
imali su više od osamdeset godina, i oboje su bili lošeg zdravlja. Majka je imala slabo srce, i
Mary se morala sama snalaziti u toj teškoj situaciji. Nije se ţalila, ali osjetio je, kad je
razgovarao s njom preko telefona, da nije sretna.
Taylor je uzdahnuo. Nije mogao rješavati sve probleme ovog svijeta istovremeno.
Napunio je čašu do vrha, a zatim, noseći je paţljivo, izišao iz sobe i uputio se u Perotov
apartman na večernje klanje.

Perot je šetao gore-dolje po dnevnoj sobi svog apartmana, čekajući da se okupi

pregovaračka ekipa. U Teheranu ništa nije uradio, i bio je svjestan toga.
U američkoj ambasadi je primljen hladno. Odveli su ga u ured Charlesa Naasa, koji je
zamjenjivao ambasadora. Naas je bio ljubazan, ali je ispričao Perotu staru priču o tome kako
bi trebalo da EDS legalnim kanalima isposluje oslobođenje Paula i Billa. Perot je traţio da
razgovara s ambasadorom. Prešao je pola svijeta da bi se sastao sa Sullivanom, i neće otići
prije nego što razgovara s njim. Na kraju je Sullivan došao, stegao Perotu ruku i rekao kako
nije bilo baš mudro dolaziti u Iran. Bilo je očito da je Perotova prisutnost problem i da je
Sullivan već do grla sit problema. Govorio je neko vrijeme, ali nije sjeo i udaljio se čim mu se
pruţila prilika. Perot nije bio naviknut na takav odnos prema njemu. Bio je, konačno, netko
u Americi i u normalnim okolnostima diplomat kao Sullivan potrudio bi se da bude bar
ljubazan, ako ne i usluţan.
Perot se sastao i sa Louom Goelzom, koji je na njega ostavio dojam da je iskreno
zabrinut za sudbinu Paula i Billa, ali nije ponudio nikakvu konkretnu pomoć.
Pred Naasovim uredom naletio je na skupinu vojnih atašea, koji su ga prepoznali. Od
kampanje za ratne zarobljenike, Perot je uvijek mogao računati na topao prijem u vojnim
krugovima. Sjeo je s atašeima i povjerio im s kakvim se problemima bori. Rekli su mu
sasvim iskreno da mu ne mogu pomoći. „Ĉujte, zaboravite sve što ste pročitali u novinama,
zaboravite sve što State Department javno govori", rekao mu je jedan od njih. „Mi ovdje
nemamo nikakvog utjecaja, sve je izvan naše kontrole. . . U ambasadi samo gubite vrijeme."
Perot je uzalud izgubio vrijeme i u štabu američke vojne misije. Šef Cathy Gallagher,
pukovnik Keith Barlow, načelnik Komande za podršku Iranu, poslao je u ,,Hyatt“ automobil
neprobojan za zrna streljačkog oruţja. Perot je poveo sa sobom Richa Gallaghera. Vozač je
bio Iranac; Perot se pitao na čijoj je on strani.
Sastali su se sa zrakoplovnim generalom Phillipom Gastom, načelnikom MAAG-a u
Iranu i generalom „Dutchom" Huyserom. Perot je nešto malo poznavao Huysera i sjećao ga
se kao čvrstog, dinamičnog čovjeka; međutim, sad je izgledao potpuno iscrpljen. Perot je
znao iz novina da je Huyser emisar predsjednika Cartera i da je došao sa zadatkom da
nagovori iranske vojne vlasti da podrţe zlosretnu Bahtiarovu vladu. Perot je zaključio da
Huyser nema dovoljno otporan ţeludac za taj posao.
Huyser je iskreno rekao kako bi ţelio pomoći Paulu i Billu, ali da trenutno nema
nikoga u iranskim krugovima na koga bi se mogao osloniti; nije imao što da im da u
zamjenu. Pa i ako iziđu iz zatvora, rakao je Huyser, i dalje će biti u opasnosti. Perot im je
rekao da se pobrinuo za to. Doveo je Bulla Simonsa da pazi na Paula i Billa kad budu
pušteni. Huyser je prasnuo u smijeh, a nekoliko trenutaka kasnije i Gast je shvatio u čemu je
šala. Znali su tko je Simons i znali su da se priprema na nešto znatnije nego da bude dadilja.
Gast je ponudio gorivo za Simonsa, ali to je bilo sve. Tople riječi od vojnika, hladne
riječi u ambasadi, malo ili nimalo pomoći od jednih i od drugih. A od Howella i Taylora
samo isprike.
Sjedenje u hotelskoj sobi dovodilo je Perota do ludila. Tog dana Cathy Gallagher ga je
bila zamolila da pazi na njenog pudla, Buffyja. To je, kad je govorila o tome, zvučalo kao
posebna čast, dokaz koliko cijeni Perota, i on je bio tako iznenađen da je pristao. Dok je
sjedio i promatrao ţivotinju pomislio je kako je to prilično neobično zanimanje za lidera

116
velike međunarodne kompanije i pitao se kako je mogao dopustiti da ga na to nagovore.
Keane Taylor, koji je nalazio da je sve to strašno smiješno, nije mu nimalo popravio
raspoloţenje. Nakon nekoliko sati Cathy se vratila od frizera, ili gdje je već bila, i uzela psa.
Ali Perot je ostao mračno raspoloţen.
Netko je pokucao na vrata i ušao je Taylor noseći svoje uobičajeno piće. Iza njega su
došli John Howell, Rich Gallagher i Bob Young. Svi su sjeli.
- Kao prvo - rekao je Perot - jeste li im rekli da garantiramo da će u roku od mjesec
dana nakon postavljanja zahtjeva moći saslušati Paula i Billa bilo gdje u Americi ili Evropi, u
bilo koje vrijeme u toku slijedeće dvije godine?
- Njih taj prijedlog ne zanima - rekao je Howell.
- Kako to, ne zanima ih?
- Samo ponavljam ono što su mi rekli. . .
- Ali, ako je ovo istraga, a ne pokušaj ucjene, onda im je najvaţnije da budu sigurni da
će ako bude potrebno uvijek moći saslušati Paula i Billa.
- Oni su sad već sigurni u to. Mislim da ne vide nikakav razlog da sad mijenjaju nešto.
To je bilo da poludiš. Ĉinilo se da nema načina na koji se moţe razgovarati s tim
Irancima, na koji ih se moţe urazumiti.
- Jeste li predloţili da puste Paula i Billa s tim da ostanu pod nadzorom američke
ambasade?
- I taj prijedlog su odbili.
- Zašto?
- Nisu rekli zašto?
- Jeste li ih pitali?
- Ross, oni nisu duţni ništa objašnjavati. Oni su ovdje vlast, i toga su svjesni.
- Ali oni su odgovorni za sigurnost zatvorenika.
- To je odgovornost koja im, čini se, ne pada previše teško.
- Ross, oni ne igraju po našim pravilima - rekao je Taylor. - Strpati dvojicu ljudi u
zatvor, za njih nije ništa naročito. Ni sigurnost Paula i Billa nije za njih ništa naročito. . .
- Pa po kakvim pravilima onda igraju? Moţete li mi to reći?
Netko je pokucao na vrata i ušao je Coburn u kaputu čovjeka s Michelinove reklame i
crnoj vunenoj kapi. Perot je odmah sinuo; moţda donosi dobre vijesti.
- Jesi li se sastao s Dubokim grlom?
- Jesam, naravno - rekao je Coburn, skidajući kaput.
- U redu, da čujemo.
- Kaţe da moţe isposlovati puštanje Paula i Billa za šest milijuna dolara. Novac treba
uplatiti na račun banke u Švicarskoj, s tim da bude deblokiran kad Paul i Bili napuste Iran.
- Do vraga, pa to nije ni tako loše - rekao je Perot. - Uštedjeli bismo pedeset centi na
svaki dolar. A po američkim zakonima sve bi bilo čak legalno, praktično se radi o otkupnini.
A kakav je čovjek taj Duboko grlo?
- Nemam povjerenja u tog kopilana - rekao je Coburn.
- Zašto?
Coburn je slegnuo ramenima.
- Ne bih ti mogao reći, Ross.. . Nekako je neuhvatljiv, ljigav. . . Sklon da se pravi vaţan.
. . Ne bih mu dao šezdeset centi da ode u prodavaonicu i donese mi kutiju cigareta...
Govorim o tome kakav sam dojam stekao.
- Da, ali čuj, što drugo moţeš očekivati? - rekao je Perot. - U pitanju je mito, a takvim se
poslovima ne bavi baš cvijet čovječanstva.
- Rekao si pravu riječ - umiješao se Howell. - U pitanju je mito. - Govorio je polako,
svojim grlenim glasom, ali neobično strastveno. - To mi se ni najmanje ne sviđa.
- Ne sviđa se ni meni - rekao je Perot. - Ali, svi vi cijelo vrijeme govorite kako Iranci ne

117
igraju po našim pravilima.
- Da, ali čuj - nastavio je Howell vatreno - slamka za koju se cijelo vrijeme drţim je
činjenica da nismo učinili ništa protuzakonito. . . i jednog dana, nekako, negdje, netko će to
shvatiti i sve ovo će nestati kao ruţan san. . . Teško mi je ispustiti tu slamku.
- Dosad nas nije daleko dovela.
- Ross, siguran sam da će nam vrijeme i strpljenje donijeti uspjeh. A ako se upustimo u
mito, izgubit ćemo svoj pravno čvrsti poloţaj!
Perot se obratio Coburnu.
- Moţemo li biti sigurni da je Duboko grlo ugovorio posao s Dadgarom?
- To ne moţemo znati - rekao je Coburn. - Njegov argument je da ne plaćamo dok ne
dobijemo što ţelimo, pa što onda moţemo izgubiti?
- Sve - rekao je Howell. - Ne obazirući se na to što je zakonito u Sjedinjenim Drţavama,
to bi moglo zapečatiti našu sudbinu u Iranu.
- Stvar zaudara - rekao je Taylor. - Sve to zaudara.
Perot je bio iznenađen njihovim reagiranjem. I njemu je pomisao na mito bila odvratna,
ali je bio spreman da prekrši svoja načela samo da izvuče Paula i Billa iz zatvora. Dobar glas
EDS-a bio je za njega nešto najdragocjenije i nije imao nimalo volje da ga pokvari aktom
korupcije; u tom pogledu mislio je isto što i John Howell. No, Perot je znao nešto što Howell
nije znao, da su pukovnik Simons i njegov spasilački odred suočeni s mnogo ozbiljnijim
rizikom.
- Od našeg dobrog glasa Paul i Bili dosad nisu imali neke naročite koristi - rekao je
Perot.
- Nije u pitanju samo naš dobar glas - ostao je uporan Howell. - Dadgar je sad posve
uvjeren da nismo počinili krivično djelo korupcije. Ali, ako nas uhvati u pokušaju
podmićivanja, to bi mu moglo dobro doći da opravda svoje postupke.
U tome ima nečega, pomislio je Perot.
- Misliš da bi ovo mogla biti zamka?
- Da!
Tvrdnja nije bila bez osnove. U nemogućnosti da dođe do bilo kakvih dokaza protiv
Paula i Billa, Dadgar sugerira Dubokom grlu da je spreman primiti mito, a onda, kad Perot
padne u tu klopku, objavljuje cijelom svijetu kako je EDS firma koja se sluţi podmićivanjem.
Nakon toga mogao bi ih baciti u tamnicu zajedno s Paulom i Billom. I u tamnici bi i ostali,
jer bi bili krivi.
- U redu - rekao je Perot oklijevajući. - Nazovi Duboko grlo i reci mu hvala, ne dolazi u
obzir.
- Okej - rekao je Coburn i ustao.
Prošao je još jedan dan bez ikakvog rezultata, pomislio je Perot. Irancima nikako ne
moţe doskočiti. Politički pritisak ignoriraju, podmićivanje bi moglo samo sve pokvariti. A
ako EDS plati kauciju, Paul i Bili bit će i dalje zadrţani u Iranu.
Ĉinilo se da je Simonsov odred rješenje koje najviše obećava.
Ali, to neće reći pregovaračkoj ekipi.
- U redu - rekao je. - Sutra ćemo pokušati ponovo.

3.
Visoki Keane Taylor i niski John Howell, slični Batmanu i Robinu, učinili su 17. siječnja
još jedan pokušaj. Odvezli su se u zgradu Ministarstva zdravlja na Eisenhowerovoj aveniji, s
Abolhasanom kao prevodiocem, i u deset sati sastali se s Dadgarom. S Dadgarom su bili

118
činovnici Organizacije socijalnog osiguranja, odjela u ministarstvu koje nije moglo raditi bez
računara EDS-a.
Howell je odlučio da odustane od dosadašnje pregovaračke pozicije, od tvrdnje da
EDS ne moţe platiti kauciju jer to zabranjuje američki zakon. Bilo je isto tako beskorisno
pokušavati da se sazna za što su Paul i Bili optuţeni i na osnovi kakvih dokaza; Dadgar je s
lakoćom izvrdavao odgovor objašnjenjem da je istraga još u toku. Nevolja je bila u tome što
Howell nije imao novu strategiju kojom će zamijeniti staru. Igrao je poker bez karata u ruci.
Moţda će Dadgar danas podijeliti nove.
Dadgar je počeo razgovor objašnjenjem kako osoblje Organizacije socijalnog osiguranja
zahtijeva da im EDS preda uređaj poznat pod nazivom Centar podataka 125.
Taj mali računar, sjetio se Howell, obračunavao je plaće i mirovine osoblja Organizacije
socijalnog osiguranja. Ti ljudi su zapravo htjeli da se dokopaju svojih plaća bez obzira na to
što su osiguranici prestali primati naknade iz fondova socijalnog osiguranja.
- To nije tako jednostavno - rekao je Keane Taylor. - Predaja bi predstavljala prilično
sloţenu operaciju koja se ne bi mogla izvesti bez većeg broja iskusnih stručnjaka. A oni se,
kao što znate, nalaze u Sjedinjenim Drţavama.
- Onda ih dovedite natrag - odgovorio je Dadgar.
- Toliko glup nisam - rekao je Taylor.
Finoća koju je Taylor stekao kod marinaca počela je dolaziti do izraţaja, pomislio je
Howell.
- Ako nastavi ovako govoriti, uhapsit ću ga - rekao je Dadgar.
- Kao što bi se dogodilo mojim ljudima kad bih ih vratio u Iran - rekao je Taylor.
- Moţete li garantirati da osoblje koje se vrati neće biti hapšeno ni maltretirano na bilo
koji način? - umiješao se Howell.
- Ne mogu dati nikakvu formalnu garanciju - odgovorio je Dadgar - ali vam mogu dati
svoju časnu riječ.
Howell je uputio brz, zabrinut pogled Tayloru. Taylor nije rekao ništa, ali se po izrazu
njegovog lica vidjelo da za Dadgarovu časnu riječ ne bi dao prebijene pare.
- Moţemo, naravno, proučiti mogućnosti za izvođenje predaje - rekao je Howell.
Dadgar mu je, ako ništa drugo, dao nešto oko čega se mogao pogađati, premda to nije bilo
mnogo. - Naravno, bit će potrebno poduzeti neke mjere osiguranja. Morat ćete, na primjer,
potvrditi da ste primili stroj u ispravnom stanju. . . ali, moţda bi to mogli obaviti posebno
angaţirani, nezavisni eksperti. . .
Howell je bacio udicu. Predaja računara, ako do nje dođe, imat će svoju cijenu,
oslobođenje Paula i Billa.
Ali Dadgar je razorio tu primisao svojom prvom rečenicom.
- Moji istraţitelji dobijaju svakog dana nove prituţbe na račun vaše kompanije,
prituţbe koje opravdavaju povećanje kaucije. Međutim, ukoliko pokaţete dobru volju da
surađujete u predaji Centra podataka 125, ja ću zauzvrat preći preko novih prituţbi i
odustati od povećanja kaucije.
- Do đavola, to je najobičnija ucjena! - rekao je Taylor.
Howell je postao svjestan da je Centar podataka 125 sporedan. Bilo je očito da je
Dadgar potegao to pitanje na zahtjev činovnika socijalnog osiguranja, ali mu do njega nije
bilo stalo toliko da bi ponudio neki ozbiljniji ustupak. Do čega mu je onda bilo stalo?
Howell se sjetio Lucia Randonea, koji je dijelio ćeliju s Paulom i Billom. Randoneovu
ponudu da im pomogne proučavao je direktor EDS-a Paul Bucha koji je otišao u Italiju da
razgovara s Randoneovom kompanijom Condotti d’Acqua. Bucha je izvijestio da je
kompanija gradila stambene blokove u Teheranu kad je iranski investitor ostao bez novca.
Kompanija je, dakako, obustavila radove, ali mnogi Iranci bili su unaprijed platili stanove u
novogradnjama. U postojećoj atmosferi nije bilo nikakvo čudo da su za obustavljanje gradnje

119
optuţeni stranci, pa je Randone uhapšen kao ţrtveni jarac. Kompanija je u međuvremenu
pronašla nove izvore financiranja i nastavila s radovima, a istovremeno je iz zatvora pušten
Randone, u okviru aranţmana što ga je s vlastima sklopio iranski odvjetnik Ali Azmaješ.
Bucha je javio i to da Talijani neprestano ponavljaju: „Zapamtite, Iran će uvijek ostati Iran,
nikad se neće promijeniti! “ To je trebalo da bude mig kako je mito uvijek dio poslovnog
aranţmana. Howell je znao i to da je odvjetnički honorar tradicionalni način plaćanja mita.
Odvjetnik će za svoj posao uzeti, recimo, tisuću dolara, platiti deset tisuća dolara mita i
podnijeti račun svom klijentu na jedanaest tisuća dolara. To podsjećanje na korupciju strašno
je nerviralo Howella, ali je ipak otišao da razgovara s Azmaješom, koji mu je rekao kako
„EDS nema pravni nego poslovni problem*1. Ako se EDS nagodi s Ministarstvom zdravlja,
Dadgar će se povući. Azmaješ nije ni spomenuo mito.
Sve je to i počelo, pomislio je Howell, kao poslovni problem. Kupac nije imao novaca da
plati, a izvođač je odbio da nastavi s radom. Da li bi se mogao postići kompromis, da EDS
ponovo uključi računare, a ministarstvo da plati bar dio duga? Odlučio je da postavi
Dadgaru direktno pitanje.
- Da li bi pomoglo kad bi EDS revidirao svoj ugovor s Ministarstvom zdravlja?
- To bi bilo od velike koristi - odgovorio je Dadgar. - To ne bi bilo pravno rješenje našeg
problema, ali bi moglo biti praktično rješenje. U svakom slučaju, bilo bi šteta dopustiti da
propadne sav trud uloţen u kompjutorizaciju rada ministarstva.
Zanimljivo, pomislio je Howell. Ţele suvremen sistem socijalnog osiguranja, ili novac
natrag. Hapšenje Paula i Billa uz kauciju od trinaest milijuna dolara bio je njihov način da
natjeraju EDS da bira između ta dva rješenja, bez trećeg. Konačno počinjemo razgovarati
otvoreno.
Odlučio je da nastupi otvoreno.
- Naravno, dok su Chiapparone i Gaylord u zatvoru nikakvi pregovori ne dolaze u
obzir.
- Razmislite - odgovorio je Dadgar. - Ako započnete pregovore u dobroj vjeri
ministarstvo će me pozvati i ja mogu promijeniti optuţbu, smanjiti iznos kaucije, pa čak i
pustiti Chiapparonea i Gaylorda na osnovi njihovog osobnog jamstva.
Ništa otvorenije nije se moglo reći, pomislio je Howell. Bit će najbolje da EDS
porazgovara s ministrom zdravlja.
Otkako je ministarstvo prestalo plaćati račune, u Iranu su izvršene dvije promjene
vlade. Doktora Šeikholeslamizadeha, koji se sad nalazio u zatvoru, zamijenio je neki general,
a onda, kad je premijer postao Bahtiar, generala je zamijenio novi ministar zdravlja. Tko je taj
novi čovjek, pitao se Howell, i kakvim će se pokazati?

- Gospodine ministre, telefonira gospodin Young iz američke kompanije EDS - rekla je

sekretarica.
Doktor Razmara je duboko udahnuo.
- Recite mu da američki biznismeni više ne mogu jednostavno podići slušalicu, nazvati
ministra iranske vlade i razgovarati s njim kao da je njihov sluţbenik - rekao je. Zatim je
podigao glas. - Ti dani su prošli!
Zatim je zatraţio da mu donesu dosje kompanije EDS.
Manučehr Razmara proveo je Boţić u Parizu. Školovan u Francuskoj, bio je specijalist
kardiolog, i oţenjen Francuskinjom smatrao je Francusku svojom drugom domovinom.
Francuski je govorio kao Francuz. Bio je član Iranskog nacionalnog medicinskog savjeta i
prijatelj Šahpura Bahtiara. Kad je Bahtiar postao predsjednik vlade, pozvao je svog prijatelja
Razmaru da se vrati iz Pariza i da prihvati duţnost ministra zdravlja.
Dosje firme EDS donio mu je doktor Emrani, pomoćnik ministra zaduţen za socijalno
osiguranje. Emrani je preţivio dvije promjene vlade; bio je tu i kad su nevolje počele.

120
 Razmara je čitao dosje i gnjev u njemu je rastao. Projekt EDS-a bio je luđačka zamisao.
Osnovna cijena radova po ugovoru bila je četrdeset osam milijuna dolara, a s aneksima je
dostizala gotovo devedeset milijuna. Razmara se sjetio da u Iranu na trideset dva milijuna
stanovnika ima dvanaest tisuća aktivnih liječnika; da šezdeset četiri tisuće sela nema tekuću
vodu. . . Oni koji su potpisali ugovor s EDS-om, zaključio je, bili su ili luđaci ili izdajice, ili i
jedno i drugo. Ĉime bi mogli eventualno opravdati trošenje milijuna dolara na kompjutore
dok ljudi ţive bez takvih osnovnih higijenskih potreba kao što je čista voda? Postojalo je
samo jedno objašnjenje, bili su podmićeni.
E pa, to će i platiti. Emrani je bio pripremio taj dosje za specijalni sud koji je vodio
procese protiv korumpiranih drţavnih sluţbenika. Uhapšena su tri čovjeka: bivši ministar
doktor Šeikholeslamizadeh i dvojica njegovih pomoćnika, Reza Neghabat i Nili Arame. Tako
i treba. Krivica za nastale nevolje treba da padne prvenstveno na Irance. No, Amerikanci su
također krivi. Američki biznismeni i njihova vlada poticali su šaha na te lude zamisli i iz toga
izvlačili profite; sad će to i platiti. Dalje, prema dosjeu, EDS se pokazao kao krajnje
nesposobna firma. Računari nisu proradili ni nakon dvije i pol godine, a sam projekt
automatizacije tako je poremetio rad u Emranijevom odjelu da ni stari sistem više nije funkci-
onirao. Rezultat je bio da Emrani uopće nije mogao pratiti izdatke svog odjela. To je bio
osnovni razlog zašto je ministarstvo prekoračilo budţet, tvrdilo se u dosjeu.
Razmara je primijetio da je Ambasada Sjedinjenih Drţava prosvjedovala zbog hapšenja
dvojice Amerikanaca, Chiapparonea i Gaylorda, bez ikakvih dokaza protiv njih. To je bio
tipičan američki postupak. Razumljivo je da nikakvih dokaza nema. Mito se ne plaća čekom.
Ambasada je bila zabrinuta za sigurnost dvojice zatvorenika. Za Razmaru to je zvučalo kao
ironija. On treba da se brine za svoju sigurnost. Svakog dana kad je odlazio u ured pitao se
hoće li se ţiv vratiti kući.
Zatvorio je dosje. Nije osjećao ni najmanju simpatiju za EDS i njegove uhapšene
funkcionare. Ĉak i kad bi htio da ih oslobodi, to mu ne bi uspjelo, razmišljao je. Anti-
američko raspoloţenje naroda ubrzo će dostići točku ključanja. Vladu čiji je Razmara bio
član, Bahtiarov reţim, postavio je šah i zbog toga je vladalo mišljenje da je naklonjena
Amerikancima. U tako uskomešanoj zemlji svaki ministar koji bi pokušao da se zaloţi za
dvojicu pohlepnih Amerikanaca, kapitalističkih lakeja, bio bi smjesta razriješen duţnosti, ako
ne i linčovan, s punim pravom. Razmara je usmjerio svoju paţnju na vaţnija pitanja.
Sutradan mu je sekretarica rekla:
- Gospodine ministre, gospodin Young iz američke kompanije EDS moli da ga primite.
Arogancija tih Amerikanaca mogla je zaista razbjesniti čovjeka.
- Ponovite mu ono što sam jučer rekao - odgovorio je Razmara - a zatim mu dajte pet
minuta vremena da se pokupi iz zgrade.

4.
Najveći problem za Billa bilo je vrijeme.
Razlikovao se od Paula po mnogo čemu. Za Paula, nemirnog, agresivnog, tvrdoglavog,
ambicioznog, ono najgore u zatvoru bio je osjećaj bespomoćnosti. Bili je po prirodi bio
smireniji; postao je svjestan da ne moţe učiniti ništa osim moliti se, pa se prepustio
molitvama. (Nije nikad otvoreno pokazivao svoju religioznost, molio se kasno noću, prije
odlaska na počinak, ili rano izjutra dok su ostali još spavali.) Najteţe od svega mu je padala
mučna sporost kojom je prolazilo vrijeme. Jedan dan u stvarnom svijetu, dan u toku koga je
trebalo rješavati probleme, donositi odluke, telefonirati i prisustvovati sastancima, nije uopće
predstavljao spomena vrijedno vrijeme; jedan dan u zatvoru bio je beskrajan. Bili je pronašao
formulu za preračunavanje realnog vremena u zatvorsko vrijeme:

121
 Realno vrijeme Zatvorsko vrijeme
1 sekunda= 1minuta
1 minuta = 1 sat
1 sat = 1 dan
1 tjedan = 1mjesec
1 mjesec = 1godina

Vrijeme je za Billa poprimilo tu novu dimenziju nakon što je u zatvoru proveo dva-tri
tjedna, kad mu je postalo jasno da nema brzog rješenja njihovog problema. Za razliku od
kriminalaca, nije bio osuđen na tri mjeseca, na pet godina, pa nije mogao naći utjehu u
precrtavanju dana na kalendaru ili u nekom drugom načinu odbrojavanja dana do
oslobođenja. Bilo je potpuno svejedno koliko dana je prošlo; vrijeme koje još treba da
provede u zatvoru bilo je neodređeno i prema tome beskrajno.
Ĉinilo se da Perzijanci s kojima dijeli ćeliju ne misle tako. Bio je to kulturni kontrast
koji je mnogo govorio. Amerikance, naučene da idu za brzim rezultatima, najviše je mučila
neizvjesnost; Iranci su, kao i u poslu, jednostavno čekali fardah, sutra, idući tjedan, jednom,
eventualno.
Ipak, kako je stisak šahove šake slabio, Billu se činilo da kod nekih počinje primjećivati
znake očajanja; zbog toga je izgubio povjerenje u njih. Pazio je da im ne povjeri tko je stigao
u Teheran iz Dallasa i kako napreduju pregovori o njihovom puštanju iz zatvora. Bojao se
da bi mogli, hvatajući se za slamku, pokušati da te informacije prenesu zatvorskim vlastima.
Postao je već dobro prilagođena zatvorska ptičica. Naučio je da ne primjećuje
prljavštinu i insekte, navikao se na hladnu, škrobastu, neukusnu hranu. Naučio je da ţivi
unutar uskih, jasno definiranih osobnih granica, na svom „zatvoreničkom tlu“. I ostao je
aktivan.
Našao je način na koji će ispuniti beskrajne dane. Ĉitao je knjige, učio Paula da igra šah,
vjeţbao u predvorju, razgovarao s Irancima traţeći da mu prevedu svaku riječ vijesti na
radiju i televiziji, i molio se. Načinio je detaljan plan zatvora tako što je izmjerio ćelije i
hodnike i nacrtao odgovarajuće skice. Vodio je dnevnik u koji je upisivao i najtrivijalnije
pojedinosti iz zatvorskog ţivota, sve ono što je saznao od posjetilaca, i dnevne novosti.
Umjesto imena koristio je inicijale, a ponekad je unosio u dnevnik izmišljene događaje ili
izmijenjene opise stvarnih događaja kako bi zbunio vlasti ako ga zaplijene i pokušaju čitati.
Kao zatvorenici u cijelom svijetu, očekivao je posjetioce ţeljno kao dijete Boţić. Ljudi iz
EDS-a donosili su pristojnu hranu, toplu odjeću, knjige i pisma od kuće. Jednog dana Keane
Taylor mu je donio sliku njegova šestogodišnjeg sina Christophera kako stoji ispred boţićne
jelke. Pogled na dječaka, makar na fotografiji, ispunjavao je Billa novom snagom; podsjećao
ga je na sve ono čemu se moţe nadati i jačao u njemu odlučnost da izdrţi i da ne očajava.
Bill je pisao pisma Emily i davao ih Keaneu da ih pročita preko telefona. Poznavao je
Keanea već deset godina i bili su prilično bliski; zajedno su stanovali poslije evakuacije. Bili
je znao da Keane nije bezosjećajan kako se to o njemu govorilo, polovina toga bila je gluma,
ali mu je ipak bilo neugodno kad je pisao „volim te“ znajući da će to čitati Keane. Savladao
je tu nelagodnost jer je strahovito ţelio da kaţe Emily i djeci koliko ih voli, za svaki slučaj,
ako mu se više ne pruţi prilika da im to kaţe osobno. Njegova pisma bila su slična onima što
ih pišu piloti prije polijetanja na neki opasan zadatak.
Najdragocjeniji poklon što su ga donosili posjetioci bile su vijesti. Prekratki susreti u
niskoj zgradi u dvorištu prolazili su u raspravama o raznim nastojanjima da se Paul i Bili
izvuku iz zatvora. Billu se činilo da je ključni faktor vrijeme. Prije ili kasnije neki će pokušaj
uspjeti.
Na nesreću, kako je vrijeme prolazilo, Iran je tonuo sve dublje. Sile revolucije dobivale
su sve jači zamah. Hoće li EDS-u uspjeti da izvuče Paula i Billa prije nego što cijela zemlja

122
eksplodira?
Za ljude iz EDS-a postajalo je sve opasnije da odlaze u juţni dio grada u kome se
nalazio zatvor. Paul i Bili nikad nisu znali kad će se pojaviti naredni posjetilac i hoće li neki
posjetilac uopće doći. Nakon što su prošla četiri, pa i pet dana bez posjetilaca, Bili se počeo
pitati nisu li svi moţda otputovali u Sjedinjene Drţave i ostavili njega i Paula same. S
obzirom na nemoguće visoku kauciju i krajnje opasne teheranske ulice, moţda su digli ruke
od njih kao od izgubljenog slučaja? Moţda su bili prisiljeni da odu, protiv vlastite volje,
kako bi spasili vlastite ţivote? Bili se sjećao američkog povlačenja iz Vijetnama i kako su
helikopteri izvlačili posljednje sluţbenike ambasade sa krova zgrade, i nije mu bilo teško
zamisliti istu takvu scenu u američkoj ambasadi u Teheranu.
S vremena na vrijeme bi ga ohrabrio posjet nekog sluţbenika ambasade. I za njih je bilo
riskantno dolaziti u taj dio grada, a nikad nisu donijeli neku vijest o konkretnim naporima
vlade da pomogne Paulu i Billu. Bili je došao do zaključka da je State Department
jednostavno nesposoban.
Posjeti doktora Houmana, njihovog iranskog pravnog savjetnika, bili su u početku
ohrabrujući, a onda je Bili postao svjestan da doktor Houman, na tipično iranski način,
obećava mnogo, a čini malo. Neuspjeh sastanka s Dadgarom izazvao je očajničku
potištenost. Bilo je strašno gledati s kakvom je lakoćom Dadgar nadigrao Houmana i koliko
je čvrsto Dadgar odlučio da zadrţi Paula i Billa u zatvoru. Te noći Bili nije ni oka sklopio.
Razmišljajući o kauciji nalazio je da je suma fantastična. Nitko nikad nije platio tako
visoku otkupninu, bilo gdje u svijetu. Sjećao se priča o američkim poslovnim ljudima
kidnapiranim u Juţnoj Americi za koje je traţena otkupnina od jednog ili dva milijuna
dolara (obično su ubijani bez obzira na novac). U drugim slučajevima kidna- piranja
milijunaša, političara i raznih slavnih ličnosti, otmičari su traţili tri-četiri milijuna dolara,
nikad trinaest. Nitko neće toliko platiti za Paula i Billa.
Osim toga, ni ta golema suma ne bi im osigurala pravo da napuste zemlju. Vjerojatno
bi ostali u kućnom zatvoru u Teheranu, dok masa ne preuzme vlast. Kaucija je ponekad više
podsjećala na klopku nego na spas. Bila je to „kvaka 22“.
Sve to iskustvo bila je svojevrsna lekcija o vrijednostima. Bili je naučio da moţe bez
svoje udobne kuće, svojih kola, birane hrane i čiste odjeće. Nije nimalo strašno ţivjeti u
prljavoj sobi gdje po zidovima mile insekti. Sve što je imao u ţivotu bilo mu je oduzeto, i
otkrio je da je obitelj jedino do čega mu je doista stalo. Kad se dođe do jezgra stvari vaţni su
samo Emily, Vicki, Jackie, Jenny i Chris.
Coburnov posjet ga je razveselio. Kad je ugledao Jayja u onom širokom kaputu i
vunenoj kapi, i još s riđom bradom, Bili je smjesta zaključio kako on nije došao u Teheran da
bi djelovao legalnim kanalima. Coburn je proveo veći dio posjeta razgovarajući s Paulom, i
ako je Paul čuo od njega nešto više, on to nije prenio Billu. Bili nije imao ništa protiv; i tako
će ubrzo saznati sve što treba da zna.
Sutradan nakon Coburnova posjeta stigle su loše vijesti. Šesnaestog siječnja šah je
napustio zemlju.
Televizor u predvorju zatvora uključen je, iznimno, u rano poslije podne i Paul i Bili,
zajedno sa svim ostalim zatvorenicima, promatrali su kratku ceremoniju u carskom
paviljonu na aerodromu Mehrabad. Tu je bio šah sa suprugom, sa troje od četvoro djece,
punicom i gomilom dvorjana. Ispraćao ih je premijer Šahpur Bahtiar sa skupinom generala.
Bahtiar je poljubio šaha u ruku i kraljevska obitelj s pratnjom otišla je u avion.
Ljudi iz ministarstva, sadašnji zatvorenici, bili su sumorno raspoloţeni; većina njih bili
su, na ovaj ili onaj način, prijatelji šahove obitelji ili krugova oko nje. Njihovi su zaštitnici
sad odlazili. To je u najmanju ruku značilo da se moraju pomiriti s dugim bbravkom u
zatvoru. Bili je osjećao da je šah ponio sa sobom posljednju šansu da ishod događaja u Iranu
bude povoljan za Ameriku. Sad će zavladati još veći kaos i zbrka. Amerikanci u Teheranu

123
naći će se u još većoj opasnosti, a izgledi za brzo oslobođenje Paula i Billa bit će još manji.
Ubrzo nakon što je na televiziji prikazano uzlijetanje šahovog mlaţnjaka, Billu se
učinilo da čuje potmulu buku, sličnu uzvicima gomile u daljini, koja je dopirala odnekud
izvan zatvora. Buka je ubrzo prerasla u pravi pandemonij uzvika, klicanja i zavijanja
automobilskih sirena. Izvor buke ubrzo je prikazan na televiziji. Na stotine tisuća Iranaca
kretalo se ulicama kličući „Šah raft!“ Šah je otišao! Paul je rekao da ga to podsjeća na
novogodišnju paradu u Philadelphiji. Svi automobili su vozili s upaljenim svjetlima i
uglavnom sa stalno uključenim sirenama. Mnogi vozači su na brisače privezali razne krpe, a
onda ih uključili tako da krećući se lijevo-desno mašu krpama kao zastavicama. Ulicama su
se kretali kamioni puni razdraganih mladih ljudi, a širom grada masa je rušila i razbijala
kipove šaha. Bili se pitao što će gomila još učiniti, a to ga je navelo da se upita što će učiniti
straţari i ostali zatvorenici. Hoće li Amerikanci postati prva meta oslobođenih, dugo
potiskivanih emocija Iranaca?
Ostao je s Paulom cijelog dana u ćeliji; nastojali su da se drţe neupadljivo. Leţali su na
svojim leţajevima i pričali o svemu i svačemu. Paul je pušio. Bili je nastojao da ne misli na
strašne scene što ih je vidio na televiziji, ali urlanje neukrotive gomile, uzvici
revolucionarnog trijumfa, prodirali su kroz zidove tamnice i ispunjavali mu uši kao
zaglušujući prasak i tutnjanje grmljavine prije nego što sijevne munja.

Dva dana kasnije, 18. siječnja ujutro, u ćeliju broj 5 ušao je straţar i rekao nešto na
perzijskom Rezi Neghabatu, bivšem pomoćniku ministra. Neghabat je preveo njegove riječi
Paulu i Billu.
- Pokupite svoje stvari. Preseljavaju vas.
- Kamo? - upitao je Paul.
- U drugi zatvor.
U Billovoj glavi zazvonila su zvona na uzbunu. U kakav ih sad zatvor prebacuju? U
neki od onih u kojima muče i ubijaju ljude? Hoće li EDS saznati kamo su prebačeni ili će njih
dvojica jednostavno nestati? Zatvor u kome su se nalazili nije bio raj, ali znali su i za gore.
Straţar je rekao još nešto, a Neghabat im je preveo:
- Kaţe da ništa ne brinete, da je to za vaše dobro.
Trebalo im je samo nekoliko minuta da pokupe svoje četkice za zube, zajednički aparat
za brijanje i nešto odjeće. Zatim su sjeli i čekali puna tri sata.
Sve ih je to ispunjavalo nervozom. Bili se već bio navikao na ovaj zatvor i bez obzira na
povremene napade sumnjičavosti u biti je imao povjerenja u ostale stanare ćelije. Plašio se
da promjena moţe biti samo nagore.
Paul je zamolio Neghabata da pokuša obavijestiti EDS o njihovom preseljenju, moţda
tako što će podmititi pukovnika, komandanta zatvora.
Starješina ćelije, starac koji se toliko brinuo da im bude što udobnije, bio je neobično
uzrujan zbog njihova odlaska. Tuţno je promatrao kako Paul skida slike Karen i Ann Marie.
Potaknut nekim čudnim impulsom, Paul je dao fotografije starcu koji je bio primjetno dirnut
i dugo mu zahvaljivao.
Konačno su ih izveli u dvorište i ukrcali u kombi sa još pet-šest zatvorenika iz drugih
dijelova zatvora. Bili je paţljivo promatrao te ljude nastojeći da odgonetne što imaju
zajedničko. Jedan od njih bio je Francuz. Da se slučajno ne prebacuju stranci u poseban
zatvor, radi njihove sigurnosti? Ali, drugi zatvorenik bio je krupni Iranac, starješina ćelije u
podrumu u kojoj su proveli prvu noć, po Billovom mišljenju običan kriminalac.
Kad je kombi krenuo iz dvorišta, Bill se obratio Francuzu.
- Znate li kamo idemo?
- Ja treba da budem pušten - odgovorio je Francuz.
Billovo srce je poskočilo. To je bila dobra vijest!

124
 Moţda će svi biti pušteni.
Paţnju su mu privukle scene na ulicama. Bilo je to prvi put nakon tri tjedna da vidi
vanjski svijet. Vladine zgrade oko Ministarstva pravosuđa bile su gotovo sve oštećene,
gomila je zaista bila počela divljati. Svuda su se mogla vidjeti izgorjela kola i razbijeni
prozori. Ulice su bile pune vojnika i tenkova, ali vojnici nisu činili ništa, nisu odrţavali red,
nisu čak ni kontrolirali promet. Billu se činilo da je pad slabe Bahtiarove vlade samo pitanje
vremena.
Što se dogodilo s ljudima iz EDS-a, Taylorom, Howellom, Youngom, Gallagherom i
Coburnom? Nitko od njih nije se pojavio u zatvoru od šahovog odlaska. Jesu li bili
prinuđeni da pobjegnu, da spasavaju vlastite ţivote? Bili je zbog nečega bio siguran da su
još u gradu i da još pokušavaju izvući Paula i njega iz zatvora. Počeo se nadati da je i ovaj
premještaj njihovo djelo. Moţda će umjesto da ih odveze u drugi zatvor kombi skrenuti i
odvesti ih u američku zrakoplovnu bazu. Što je više razmišljao o svemu tome, sve više mu
se činilo da se radi o nekoj akciji za njihovo oslobođenje. Američka ambasada je sigurno
shvatila, nakon šahovog odlaska, da se Paul i Bili nalaze u ozbiljnoj opasnosti i uključila se u
igru svojim diplomatskim autoritetom. Voţnja u kombiju bila je samo varka, zgodan način
da se izvuku iz zatvora Ministarstva pravosuđa, a da se ne izazove sumnja neprijateljski
raspoloţenih iranskih sluţbenika kao što je Dadgar.
Kombi je vozio prema sjeveru. Prošao je kroz četvrti koje je Bill dobro poznavao. Što su
nemirne juţne četvrti ostajale dalje iza njih to se osjećao sigurnijim.
Osim toga, i zrakoplovna baza se nalazila na sjeveru.
Kola su izbila na prostrani trg kojim je dominirala velika građevina slična tvrđavi. Bill
je sa zanimanjem promatrao zgradu. Zidovi su Bill visoki oko osam metara i načičkani
straţarskim tornjićima i mitraljeskim gnijezdima. Trg je bio pun iranskih ţena u čadorima,
tradicionalnim crnim haljinama, i sve su one dizale strahovitu galamu. Je li to neki dvorac,
ili moţda dţamija? Ili eventualno vojna baza?
Kombi se pribliţio tvrđavi i usporio voţnju.
Oh, ne!
Na fasadi su se, u samoj sredini, nalazila velika čelična vrata. Na Billov uţas kola su
išla ravno prema ulaznim vratima i zaustavila se pred njima.
To mjesto zloslutnog izgleda bio je novi zatvor, nova mora.
Vrata su se otvorila i kola su ušla u dvorište.
Neće se odvesti u zrakoplovnu bazu, EDS nije ništa uredio, ambasada se nije
pokrenula, neće biti oslobođeni.
Kola su se ponovo zaustavila. Iza njih su se zatvorila čelična vrata, a druga, također
čelična vrata otvorila su se pred njima. Kombi je nastavio voţnju i našao se usred
prostranog kompleksa zgrada. Straţar je rekao nešto na perzijskom i svi zatvorenici su
ustali, spremajući se da iziđu.
Bill se osjećao kao razočarano dijete. Ţivot je odvratan, pomislio je. Što sam uradio
da ovo dočekam?
Što sam uradio?

- Ne vozi tako brzo - rekao je Simons.

- Moţda vozim nesigurno? - upitao je Joe Poche.
- Ne, samo ne bih ţelio da napraviš prekršaj.
- Kakav prekršaj?
- Samo vozi paţljivo.
- Stigli smo - prekinuo ih je Coburn.
Poche je zaustavio kola.
Pogledali su preko glava ţena u sablasnim crnim haljinama. Pred njima se uzdizala

125
 masivna tvrđava, zatvor Gasr.
- Isuse Kriste - rekao je Simons. U njegovom dubokom, grubom glasu mogao se osjetiti
prizvuk strahopoštovanja. - Pogledaj ovu strahotu!
Svi su zurili u visoke zidove, golema vrata, straţarske kule i mitraljeska gnijezda.
- Ovo je gore nego Alamo - rekao je Simons.
Coburn je postao svjestan da njihov mali odred za spasavanje ne moţe napasti to
mjesto osim uz pomoć cijele armije Sjedinjenih Drţava. Operacija spasavanja , koju su tako
briţljivo isplanirali i tako dobro uvjeţbali nije više dolazila u obzir. Neće biti dotjerivanja
ni poboljšavanja plana, neće biti novih scenarija; cijela zamisao pala je u vodu.
Sjedili su u kolima neko vrijeme, boreći se svatko sa vlastitim mislima.
- Tko su ove ţene? - upitao se Coburn glasno.
- Imaju nekog svog u zatvoru - objasnio je Poche.
Coburn je čuo neki poseban zvuk.
- Slušajte - rekao je.
- Što je to?
- Ţene - rekao je Poche. - Nariču.

Pukovnik Simons je i ranije imao prilike da se nađe pred neosvojivom tvrđavom.

Bio je tada još kapetan Simons, a drugovi su ga nazivali Art, a ne Buli.
Bilo je to u listopadu 1944. Art Simons, dvadeset šestogodišnjak, bio je komandir čete B
Šestog pješačkog bataljona rendţera. Amerikanci su pobjeđivali u ratu na Pacifiku i spremali
su se da napadnu Filipine. Šesti bataljon rendţera iskrcao se prije glavnine invazijskih
snaga, vršio sabotaţe i izazivao zbrku iza neprijateljskih linija.
Ĉeta B se iskrcala na otoku Homonhon u zaljevu Leyte i ustanovila da na otoku nema
Japanaca. Simons je podigao zvjezdanu zastavu na kokosovu palmu pred očima nekih dvije
stotine dobroćudnih domorodaca.
Istog dana stigla je vijest da japanski garnizon na susjednom otoku Suluan masakrira
civilno stanovništvo. Simons je zatraţio dopuštenje da osvoji Suluan. Zahtjev je odbijen.
Nekoliko dana kasnije zatraţio je ponovo. Rečeno mu je da nema brodova za prebacivanje
čete B na otok. Simons je zatraţio dopuštenje da se posluţi domorodačkim čamcima. Ovog
puta je dobio traţenu suglasnost.
Simons je rekvirirao tri domorodačka jedrenjaka i jedanaest čamaca i imenovao sebe za
admirala flote. Isplovio je u dva poslije ponoći sa osamdeset ljudi. Ali, došla je oluja, sedam
čamaca se prevmulo i Simonsova flota se vratila u bazu uglavnom plivajući.
Sutradan su krenuli ponovo. Ovog puta su isplovili po danu i kako su japanski avioni
još uvijek kontrolirali zračni prostor vojnici su se svukli i sakrili uniforme i opremu na dno
čamaca, tako da izgledaju kao ribari domoroci. Varka je upalila i četa B uspješno se iskrcala
na Suluanu. Simons je odmah krenuo u izviđanje, da ustanovi u kakvom je stanju japanski
garnizon.
Tako se našao pred neosvojivom tvrđavom.
Japanski garnizon se nalazio na juţnom dijelu otoka, u svjetioniku na vrhu koraljne
stijene visoke preko sto metara.
Sa zapadne strane vodila je do polovine stijene uska staza, na koju su se nastavljale
strme stepenice usječene u koralj. Cijelo stepenište i veći dio staze mogli su se vidjeti sa
dvadeset metara visokog svjetionika i iz tri zgrade, okrenute prema zapadu, na platou
svjetionika. Bio je to savršen obrambeni poloţaj. Dva su čovjeka mogla zadrţati pet stotina
napadača koji bi pokušali da se popnu uz stepenice.
Ali, uvijek postoji način.
Simons je odlučio da napadne s istoka, verući se uz stijene.
Napad je počeo 2. studenog u jedan poslije ponoći. Simons se sa četrnaest ljudi

126
pribliţio podnoţju stijene, ispod samog svjetionika. Lica i ruke Bill su im nagarav- ljeni. Na
nebu je blistao pun mjesec, a teren je bio otvoren kao prerija u Iowi. Da ne naruše mrtvu
tišinu sporazumijevali su se pokretima, a preko cipela su navukli čarape.
Simons je dao znak i penjanje uz stijenu je počelo.
Oštri rubovi koraljnih stijena sjekli su im dlanove i jagodice prstiju. Na mjestima gdje
nije bilo oslonca za noge morali su podizati jedan drugog. Bill su potpuno nezaštićeni. Da je
neki radoznali straţar pogledao preko ruba platoa na istočnoj strani smjesta bi ih ugledao i
mogao bi ih s lakoćom ustrijeliti jednog po jednog.
Prešli su pola puta kad je tišinu razbio zaglušujući tresak. Nečiji kundak puške udario
je u koraljnu stijenu. Svi su zastali i nepomično se priljuBill uz stijenu. Simons je bez daha
očekivao hitac s platoa kojim će započeti masakr. Ali, nitko nije pucao.
Nakon desetak minuta krenuli su dalje.
Penjanje je trajalo cijeli sat.
Simons je prvi izbio na plato. Ostao je nepomičan, zgrčen, jer se na mjesečini osjećao
kao da je nag. Nijednog Japanca nije bilo na vidiku, ali su se iz jedne niske zgrade čuli
glasovi. Uperio je pušku prema svjetioniku.
I ostali njegovi ljudi počeli su izbijati na plato. Trebalo je da napad počne čim postave
mitraljez.
U trenutku kad su Simonsovi ljudi podigli mitraljez na plato pojavio se jedan sanjivi
japanski vojnik; išao je u latrinu. Na Simonsov znak njegov pomoćnik je ustrijelio Japanca, i
vatromet je počeo.
Simons je ostao uz mitraljez. Pridrţavao je jednu nogu i kutiju s municijom, dok je
nišandţija drţao drugu nogu i pucao. Iznenađeni Japanci istrčali su iz kuće ravno u
smrtonosnu kišu mitraljeskih zrna.
Dvadeset minuta kasnije sve je bilo završeno. Ubijeno je petnaestak neprijateljskih
vojnika. Simonsov odred imao je dvojicu lakše ranjenih. I „neosvojiva" tvrđava je zauzeta.
Uvijek postoji način.

127
 Sedmo poglavlje
1.
Volkswagen minibus američke ambasade polako se probijao kroz teheranske ulice,
vozeći prema trgu Gasr. U kolima je sjedio Ross Perot. Bio je 19. siječnja, dan nakon što su
Paul i Bill premješteni u drugi zatvor, i Perot je pošao da ih posjeti.
To je bilo pomalo ludo.
Svi su se trudili iz sve snage da prikriju Perotovu prisutnost u Teheranu iz straha da bi
Dadgar u njemu mogao vidjeti mnogo dragocjenijeg taoca od Paula i Billa, uhapsiti ga i
baciti u tamnicu. Ipak, bio je tu i išao u zatvor po svojoj vlastitoj volji, s vlastitim pasošem u
dţepu kao dokumentom za identifikaciju.
Sve njegove nade počivale su na notornoj nesposobnosti vlada bilo gdje u svijetu:
desnica nikad nije znala što radi ljevica. Ministarstvo pravosuđa bi moţda htjelo da ga
uhapsi, ali zatvori su Bill pod upravom vojske, a vojska nije bila zainteresirana za njega.
Ipak, poduzeo je neke mjere opreza. Nije išao sam. S njim su u mini busu Bill Rich
Gallagher i Jay Coburn, te nekoliko ljudi iz ambasade koji su pošli da posjete jednu
uhapšenu Amerikanku. Na sebi je imao sportsku odjeću i nosio je kartonsku kutiju s
namirnicama, knjigama i toplom odjećom za Paula i Billa.
Nitko u zatvoru ne poznaje njegovo lice. Morat će na ulazu reći svoje ime, ali zar neki
sitni sluţbenik ili zatvorski čuvar zna tko je on? Njegovo ime nalazilo se, moţda, u popisima
na aerodromu, u policijskim stanicama i većim hotelima. Ali, zatvor je sigurno posljednje
mjesto gdje bi ga Dadgar mogao očekivati.
Bilo kako bilo, odlučio je da prihvati taj rizik. Htio je da podigne moral Paulu i Billu i
da im pokaţe kako je spreman da se ţrtvuje za njih. Bit će to jedino što je postigao na ovom
putovanju. Sva njegova nastojanja da pokrene pregovore bila su uzaludna.
Minibus je izbio na trg Gasr. Perot je prvi put ugledao novi zatvor. Bio je zastrašujući.
Nije mogao zamisliti kako bi se Simons i njegov mali spasilački odred mogli probiti.
Trg je bio pun ljudi, uglavnom ţena u čadorima koje su dizale strašnu buku. Minibus
se zaustavio u blizini velikih čeličnih vrata. Perot se pitao što će učiniti vozač minibusa; bio
je Iranac i znao je tko je Perot. . .
Svi su izišli. Perot je u blizini vratiju primijetio televizijsku kameru.
Srce mu je zastalo.
Oko kamere stajali su Amerikanci.
Što, do đavola, rade ovdje?
Progurao se kroz gomilu oborene glave, noseći kartonsku kutiju. Kroz mali prozor na
zidu od cigli pored ulaza provirio je straţar. Televizijska ekipa ga, činilo se, nije
primjećivala. Trenutak kasnije otvorila su se mala vrata na jednom krilu ulaza i posjetiocima
je dopušteno da uđu.
Vrata su se s treskom zatvorila iza njih.
Perot je prešao točku iza koje nema povratka.
Išao je dalje i prošavši kroz još jedna čelična vrata našao se u zatvorskom kompleksu.
Bio je to prostran kompleks, s ulicama između zgrada i kokošima i puricama koje su
slobodno trčkarale naokolo. Išao je za ostalima dok nisu stigli u prijemnu prostoriju.
Pokazao je svoj pasoš, a sluţbenik mu je znacima objasnio da se upiše u knjigu. Izvadio
je nalivpero i potpisao se H. R. Perot, manje-više čitko.
Sluţbenik mu je vratio pasoš i dao mu znak da prođe.
Bio je u pravu. Ovdje nitko nije čuo za Rossa Perota.
Ušao je u čekaonicu i zastao kao gromom ošinut.

128
 Pred njim je stajao, razgovarajući s Irancem u generalskoj uniformi, netko tko je
savršeno dobro znao tko je Ross Perot.
Bio je to Ramsey Clark, Teksašanin koji je za predsjednika Lyndona B. Johnsona bio na
duţnosti vrhovnog javnog tuţioca. Perot ga je nekoliko puta sreo, i veoma dobro je
poznavao Clarkovu sestru Mirni.
Perot se na trenutak bio potpuno ohladio. To objašnjava prisutnost televizijske ekipe,
pomislio je. Pitao se hoće li mu uspjeti da ga Clark ne primijeti. Ramsey, mislio je, samo što
me nije ugledao, i istog trenutka će reći generalu: „Gospode, ta to je Ross Perot iz EDS-a!“
Ako ispadne da se pokušavam sakriti, sve će biti još gore.
Odluku je donio trenutno.
Prišao je Clarku, pruţio mu ruku i rekao:
- Zdravo, Ramsey, što radiš ovdje u zatvoru?
Clark ga je pogledao s visine, bio je visok metar devedeset, i nasmijao se.
Rukovali su se.
- Kako je Mimi? - upitao je Perot prije nego što je Clark stigao da ga predstavi
generalu.
General je govorio nešto na perzijskom jednom od svojih potčinjenih.
- Mimi je dobro - rekao je Clark.
- E pa, drago mi je što smo se sreli - rekao je Perot i otišao dalje.
Usta su mu bila potpuno suha kad je s Gallagherom, Coburnom i ljudima iz ambasade
izišao iz čekaonice i uputio se prema prostoriji za posjete. Ovo je bilo za dlaku, pomislio je.
Pridruţio im se jedan Iranac u uniformi pukovnika; povjereno mu je da se brine za njih,
rekao je Gallagher. Perot se pitao što Clark sad priča generalu. . .

Paul je bio bolestan. Vratila mu se prehlada koju je uhvatio još u prvom zatvoru.
Neprestano je kašljao i ţalio se na bolove u grudima. Nikako se nije mogao zagrijati, ni u
ovom zatvoru ni u starom, smrzavao se puna tri tjedna. Traţio je od posjetilaca iz EDS-a da
mu donesu toplo rublje, ali iz nekog razloga oni mu ga nisu donijeli.
Osjećao se jadno. Očekivao je da će Coburn i spasilački odred svakako presresti kombi
kojim su ga zajedno s Billom prebacili ovamo iz Ministarstva pravosuđa, i kad je kombi ušao
u neosvojivi zatvor Gasr bio je gorko razočaran.
General Mohari, komandant zatvora, objasnio je Paulu i Billu da su svi zatvori u
Teheranu pod njegovom upravom i da ih je prebacio ovamo radi njihove vlastite sigurnosti.
Bila je to slaba utjeha. Iako zaštićeniji od napada gomile, zatvor je bio takav da ga spasilački
odred praktično nije mogao napasti.
Zatvor Gasr bio je dio velikog vojnog kompleksa. Sa zapadne strane nalazila se stara
palača Gasr Ghazar koju je šahov otac pretvorio u policijsku akademiju. Zatvorski kompleks
nalazio se na mjestu gdje je nekad bio vrt. Na sjevernoj strani nalazila se vojna bolnica, a na
istočnoj vojni logor iz koga su cijelog dana uzlijetali i slijetali helikopteri.
Sam zatvorski kompleks bio je ograđen unutrašnjim zidom visokim desetak metara i
vanjskim zidom visokim četiri metra. Unutar zidova nalazilo se od petnaest do dvadeset
zasebnih zgrada uključujući pekarnicu, dţamiju i šest blokova s ćelijama, od kojih je jedan
bio rezerviran za ţene.
Paul i Bill nalazili su se u zgradi broj 8. Bio je to dvokatni blok u dvorištu okruţenom
ogradom od dugačkih ţeljeznih šipaka sa ţičanom mreţom. Cjelokupni ambijent nije bio
ruţan, kad se uzme u obzir da se radilo o zatvoru. U sredini dvorišta nalazila se fontana, uz
ogradu su rasli grmovi niţa i deset-petnaest borova. Zatvorenicima je bilo dopušteno da
preko dana borave vani, da igraju odbojku i stolni tenis u dvorištu. Međutim, nisu mogli
izlaziti iz dvorišta; na vratima je stajao straţar.
U prizemlju zgrade nalazila se bolnica sa dvadesetak pacijenata, uglavnom duševnih

129
bolesnika. Bolesnici su često vikali. Paul, Bill i još nekolicina zatvorenika Bill su smješteni na
prvom katu. Ćelija je bila velika, otprilike sedam puta deset metara, i dijelili su je samo s
jednim zatvorenikom, odvjetnikom Irancem koji je govorio engleski i francuski jednako
dobro kao i perzijski. Pokazao im je slike vile koju je imao u Francuskoj. U ćeliji se nalazio i
televizor.
Hranu su pripremali zatvorenici koje su za taj trud plaćali ostali zatvorenici. Svi su jeli
zajedno u zasebnoj blagovaonici. Hrana je bila bolja nego u prvom zatvoru. Moglo se kupiti
posebne privilegije, tako da je jedan zatvorenik, očito veoma bogat čovjek, imao posebnu
sobu, a jelo su mu donosili izvana. Dnevni red bio je prilično liberalan, nije bilo određenog
vremena za ustajanje i odlazak na počinak.
Usprkos svemu tome, Paul je bio veoma potišten. To malo dodatnog komfora nije
značilo mnogo. On je čeznuo za slobodom.
Nije se naročito obradovao ni kad su mu 19. siječnja ujutro rekli da ima posjetioce.
U prizemlju zgrade broj 8 nalazila se soba za posjete, ali su danas, bez objašnjenja,
odvedeni izvan zgrade i dalje ulicom.
Paul je ubrzo ustanovio da ih vode u zgradu poznatu kao „Oficirski klub“, smještenu
usred malog tropskog vrta s patkama i paunovima. Kad su se pribliţili zgradi, Paul je
pogledao naokolo i ugledao posjetioce kako dolaze iz suprotnog smjera.
Nije mogao vjerovati svojim očima.
- Gospode! - rekao je oduševljeno. - Ta to je Ross!
Zaboravljajući gdje se nalazi htio je da potrči prema Perotu, ali straţar ga je grubo
zadrţao.
- Moţeš li to vjerovati? - rekao je Billu. - Perot ovdje!
Straţar ih je odveo kroz vrt. Paul se neprestano osvrtao da vidi Perota, pitajući se da ga
oči slučajno ne varaju. Odveli su ih u veliku kruţnu prostoriju sa stolovima za bankete i
zidovima prekrivenim trokutastim ogledalima. Bila je nalik na malu dvoranu za ples.
Trenutak kasnije ušao je Perot s Gallagherom, Coburnom i još nekoliko ljudi.
Perot se osmjehivao od uha do uha. Paul mu je stisnuo ruku, a zatim ga zagrlio. Bio je
to trenutak pun emocija. Paul se osjećao slično kao kad je slušao Zvijezdama posutu zastavu.
Niz leđa su mu prostrujali trnci. Vole ga, brinu se za njega, ima prijatelje, pripada negdje.
Perot je prešao pola svijeta i upao usred revolucije samo da bi ga posjetio.
Perot i Bill su se također rukovali i zagrlili.
- Ross, što ti za ime boţje radiš ovdje? - rekao je Bill. - Jesi li došao da nas odvedeš
kući?
- Ne baš sasvim - rekao je Perot. - Bar zasad. Straţari su se okupili na drugom kraju
dvorane i pili čaj. Ljudi iz ambasade koji su došli s Perotom sjeli su za jedan stol i
razgovarali sa zatvorenicom.
Perot je spustio kutiju na stol.
- Unutra je toplo rublje za tebe - rekao je Paulu. - Nigdje se ne moţe kupiti, pa sam ti
donio svoje i hoću da mi ga vratiš, čuješ li me?
- Naravno - nasmijao se Paul.
- Donijeli smo vam i neke knjige i nešto hrane. . . maslac od kikirikija, tunjevinu,
sokove i ne znam što još. - Iz dţepa je izvukao sveţanj omotnica. - A tu je i pošta.
Paul je pogledao poštu. Bilo je tu pismo od Ruthie, a druga omotnica bila je naslovljena
sa ,,Chapanoodle“. Paul se osmjehnuo; to će biti pismo od njegovog prijatelja Davida
Behnea čiji sin Tommy nije mogao izgovoriti ,,Chiapparone“, pa ga je nazivao
,,Chapanoodle“. Gurnuo je pisma u dţep da ih kasnije pročita i upitao:
- Kako je Ruthie?
- Sasvim dobro, razgovarao sam s njom preko telefona - rekao je Perot. - Dodijelili smo
vašim ţenama po jednog momka da se brine da imaju sve što im je potrebno. Ruthie je u

130
Dallasu kod Jima i Cathy Nyfeler. Kupuje kuću, a za pravne stvari u vezi s tim brine se Tom
Walter.
Zatim se obratio Billu.
- Emily je otišla da posjeti sestru Vickie u Sjevernoj Karolini. Bio joj je zaista potreban
odmor. Radila je s Timom Reardonom u Washingtonu, vršili su pritisak na State
Department. Pisala je i Rosalynn Carter. .. znaš, kao supruga supruzi. . . pokušala je sve.
Zapravo, svi mi pokušavamo sve. . .

Kad je pogledao dugački popis ljudi od kojih je zatraţena pomoć, od teksaških

kongresmena do Henryja Kissingera, koji mu je dao Perot, Bill je shvatio da je glavni cilj
Perotovog dolaska bio da podigne njegov i Paulov moral. Bilo je to nešto kao antiklimaks.
Maločas, u trenutku kad je ugledao Perota kako dolazi sa širokim osmijehom na licu, Bill je
pomislio: evo dolazi spasilačka ekipa. . . konačno su riješili prokletu stvar i Perot dolazi da
nam to osobno saopći. Sad je osjetio razočarenje, ali se razvedrio slušajući Perota. S pismima
od kuće i kutijom punom delikatesa Perot je bio kao Djed Mraz, a njegova prisutnost i široki
osmijeh na njegovu licu Bill su simbol prkosnog otpora Dadgaru, gomilama na ulici i svemu
što im je prijetilo.
Bill se sad brinuo za moral Emily. Instinktivno je znao što se odvija u mislima njegove
ţene. Ĉinjenica da je otišla u Sjevernu Karolinu rekla mu je da je izgubila nadu. Nije više
imala snage da odrţava fasadu normalnog ţivota pred djecom, u roditeljskoj kući. Znao je i
to da je ponovo počela pušiti. To će začuditi malog Chrisa. Emily je prestala pušiti kad je
otišla u bolnicu da joj izvade ţučni mjehur i rekla je Chrisu da su joj operirali pušnicu. Sad
će se pitati kako se ta pušnica ponovo pojavila.
- Ako sve ovo propadne - govorio je Perot - u gradu imamo ekipu koja će vas izvući
odavde drugim metodama. Sve članove odreda poznajete osim jednog, vođe, inače
postarijeg čovjeka.
- U vezi s tim postoji problem, Ross - rekao je Paul. - Zar da cijeli odred ljudi bude
masakriran samo radi nas dvojice?
Bill se pitao kakvi se planovi spremaju. Hoće li ih pokupiti iz zatvorskog kruga
helikopterom? Hoće li američke jedinice napasti zatvor? To je bilo teško zamisliti, ali kad je
Perot u pitanju sve je moguće.
- Htio bih da pratiš i pamtiš sve pojedinosti ţivota u kompleksu i zatvorskom krugu -
rekao je Coburn Paulu. - Kao i ranije.
Billu je bilo malo neugodno zbog brkova. Pustio ih je da bi izgledao kao Iranac.
Funkcionerima EDS-a nije bilo dopušteno da puštaju brkove i brade, ali on nije očekivao da
će ovdje ugledati Perota. Znao je da je to glupo, ali osjećao se nelagodno.
- Ispričavam se zbog ovoga - rekao je, dodirujući gornju usnu. - Pokušavam da budem
što neupadljiviji. Obrijat ću ih čim iziđem odavde.
- Samo ih zadrţi - rekao je Perot s osmijehom. - Neka ih vide Emily i djeca. Uostalom, i
tako ćemo izmijeniti propise o odijevanju. Dobili smo razultate ankete među našim
sluţbenicima, pa ćemo vjerojatno dopustiti brkove a i košulje u boji.
Bill je pogledao Coburna.
- A što je s bradama?
- Brade nećemo dopustiti. Coburn je izuzetak, jer ima vaţan razlog da je nosi.
Došli su straţari i prekinuli razgovor; vrijeme posjeta je isteklo.
- Ne znamo hoćemo li vas izvući brzo ili nakon izvjesnog vremena - rekao je Perot. -
Recite sami sebi da će to potrajati. Ako svakog jutra, kad ustanete, pomislite: „Danas je
moţda dan oslobođenja! “ doţivjet ćete mnoga razočarenja i počet ćete očajavati. Pripremite
se za dug boravak ovdje, pa ćete biti ugodno iznenađeni. Ali, uvijek mislite na jedno: mi
ćemo vas izvući.

131
 Rukovali su se. Paul je rekao:
- Zaista ne znam kako da ti zahvalim što si došao, Ross.
Perot se osmjehnuo.
- Samo nemoj zaboraviti moje rublje.
Svi su izišli iz zgrade. Ljudi iz EDS-a krenuli su kroz zatvorski krug prema glavnom
ulazu, a Paul i Bill i straţari su stajali i promatrali ih. Kad su prijatelji otišli, Bill je osjetio
strahovitu čeţnju da bude s njima.
Ali, danas toga neće biti, rekao je sam sebi. Danas ne.

Perot se pitao hoće li ga pustiti da ode.

Ramsey Clark je imao na raspolaganju cijeli sat da pusti mačka iz vreće. Što je rekao
generalu? Hoće li ga u administrativnom bloku, na ulazu u zatvor, sačekati poseban odbor
za doček?
Srce mu je počelo brţe udarati kad je ušao u čekaonicu. Generala i Clarka nije bilo.
Prošao je kroz prostoriju u prijemni odjel. Nitko ga nije ni pogledao.
Prošao je kroz prva vrata. Coburn i Gallagher su ga pratili.
Nitko ga nije zaustavio.
Izgleda da će se izvući.
Prešao je preko malog dvorišta i zastao ispred velikih vrata.
Mala vrata u jednom krilu kapije bila su otvorena.
Perot je izišao iz zatvora.
Televizijska kamera još je bila pred zgradom.
Samo bi mi još to trebalo, pomislio je, kad sam već stigao ovako daleko, da američka televizija
prikaže moju sliku. . .
Progurao se kroz gomilu do minibusa ambasade i ušao u kola.
Coburn i Gallagher su ušli za njim, ali ljudi iz ambasade nekako su zaostali.
Perot je sjedio u minibusu i gledao kroz prozor. Gomila na trgu nije izgledala nimalo
dobroćudno. Ljudi su vikali nešto na perzijskom. Perot nije imao pojma što viču.
Poţelio je da ljudi iz ambasade poţure.
- Gdje su ti momci? - rekao je nestrpljivo.
- Već dolaze - rekao je Coburn.
- Mislio sam da ćemo izići, sjesti u kola i odvesti se.
Minutu-dvije nakon toga vrata tamnice su se otvorila i sluţbenici ambasade su izišli na
trg. Ušli su u kola. Vozač je pokrenuo motor i minibus je pojurio preko trga.
Perot je odahnuo.

Nije trebalo da se toliko brine. Ramsey Clark, koji je boravio u Iranu na poziv skupine
boraca za ljudska prava, nije imao tako dobro pamćenje. Perotovo lice bilo mu je odnekud
poznato, i na kraju je zaključio da je to pukovnik Frank Borman, predsjednik kompanije
Eastern Airlines.

2.
Emily Gaylord je sjedila nad svojim goblenom. Radila je akt za Billa.
Bila je opet u kući svojih roditelja u Washingtonu, i taj dan bio je još jedan normalan
dan tihog očajavanja. Odvezla je Vicki u srednju školu, a zatim se vratila i odvezla Jackie,
Jenny i Chrisa u njihovu osnovnu školu. Svratila je kod sestre Dorothy i razgovarala neko
vrijeme s njom i njenim muţem, Timom Reardonom. Tim je još uvijek vršio pritisak na State

132
Department preko senatora Kennedyja i kongresmena Tipa O’Neilla.
Emily je postala opsjednuta Dadgarom, tim misterioznim čovjekom koji ima moć da
uhapsi njenog muţa i da ga drţi u zatvoru. Htjela je da se suoči s tim Dadgarom i da ga
osobno pita zašto joj to čini. Ĉak je zamolila Tima da isposluje za nju diplomatski pasoš, da
ode u Iran i pokuca na Dadgarova vrata. Tim je rekao da je to prilično šašava zamisao, i ona
je shvatila da je on u pravu. Ipak, očajnički je ţeljela da uradi nešto, bilo što, za Billov što brţi
povratak.
Sad je čekala na svakodnevni poziv iz Dallasa. Obično bi se javio Ross, T. J. Marquez ili
Jim Nyfeler. Nakon toga će otići po djecu, pomagati im da napisu domaće zadaće... a iza
toga čekalo ju je jedino samotna noć.
Tek je nedavno rekla Billovim roditeljima da se Bill nalazi u zatvoru. Bill je zahtijevao
od nje, u pismu što ga je preko telefona pročitao Keane Taylor, da im to ne govori dok ne
bude potrebno, jer je Billov otac preţivio niz srčanih udara i vijest bi mogla izazvati opasan
šok. Nakon tri tjedna više se nije mogla pretvarati, pa im je saopćila novost. Billov otac se
naljutio što je to tako dugo krila od njega. Ponekad je teško znati što je najbolje učiniti.
Telefon je zazvonio. Zgrabila je slušalicu.
- Halo?
- Emily? Ovdje Jim Nyfeler.
- Zdravo, Jim, što ima novo?
- Ništa, osim što su ih preselili u drugi zatvor.
Zar nikad neću dočekati neku dobru vijest?
- Nema razloga da se brineš - rekao je Jim. - Zapravo, to je dobro. Stari zatvor se
nalazio u juţnom dijelu grada, u kome neprestano izbijaju neredi. Ovaj se nalazi na sjeveru,
i u njemu su sigurniji. Mnogo sigurniji.
Emily više nije mogla hladno razgovarati.
- Zaboga, Jim - viknula je - već tri tjedna mi govoriš kako su u zatvoru sasvim sigurni,
a sad mi kaţeš kako su prebačeni u drugi zatvor i da su tamo sigurniji!
- Emily. . .
- Ĉuj, molim te, nemoj mi lagati!
- Emily. . .
- Samo mi reci kako stvari stoje, sasvim otvoreno, vaţi?
- Emily, mislim da dosad nisu bili u opasnosti, ali Iranci poduzimaju mjere opreza,
razumiješ?
Emily se zastidjela svoje ljutnje.
- Oprosti, Jim - rekla je.
- Sve je u redu.
Razgovarali su još neko vrijeme, a onda je Emily spustila slušalicu i vratila se svom
goblenu. Gubim prisebnost, pomislila je. Hodam naokolo kao u transu, vodim djecu u školu,
razgovaram s Dallasom, uvečer idem u krevet, ujutro ustajem. . .
Odlazak na nekoliko dana kod sestre Vickie bio je dobra ideja, ali njoj zapravo nije bila
potrebna promjena okoline. Njoj je bio potreban Bill.
Bilo je teško neprestano odrţavati nadu. Počela je razmišljati o tome kako će izgledati
njen ţivot bez Billa. Imala je tetku koja je radila u robnoj kući Woody’s u Washingtonu;
moţda bi tamo mogla dobiti posao. A mogla bi isto tako zamoliti oca da joj nađe posao
sekretarice. Pitala se hoće li ikad zavoljeti nekog drugog, ako Bill izgubi ţivot u Teheranu.
Bila je sigurna da neće.
Sjećala se vremena kad su se tek Bill vjenčali. Bill je bio u koledţu, nisu imali novaca,
ali su se ipak odlučili na brak jer više nisu mogli podnijeti da ţive razdvojeno. Kasnije, kad
je Bill počeo napredovati, njihov materijalni poloţaj se poboljšao, pa su postupno kupovali
sve veće automobile, sve veće kuće, sve skuplju odjeću. .. sve više stvari. Kako su

133
bezvrijedne sve te stvari, pomislila je; koliko je beznačajno je li bogata ili siromašna. Bill je
bio ono što joj je potrebno, sve što joj je potrebno. Samo on bit će joj uvijek dovoljan da bude
sretna.
Ako se ikad vrati.

- Mama - rekla je Karen Chiapparone - zašto tata ne telefonira? Uvijek telefonira kad je
na putu.
- Telefonirao je danas - slagala je Ruthie. - Dobro je.
- Zašto je telefonirao dok sam ja u školi? Htjela bih razgovarati s njim.
- Draga, teško je dobiti vezu s Teheranom, linije su zauzete, pa zove kad moţe.
- Oh!
Karen je otišla da gleda televiziju, a Ruthie je sjela. Vani se smrkavalo. Postajalo je sve
teţe lagati svima koji su pitali za Paula.
Zato je i napustila Chicago i došla u Dallas. Postalo je nemoguće ţivjeti s roditeljima i
kriti tajnu od njih. Majka je stalno pitala:
- Zašto te Ross i momci iz EDS-a neprestano nazivaju?
- Jednostavno ţele da provjere kako sam - odgovarala je Ruthie s usiljenim osmijehom.
- Lijepo je od Rossa što se tako često javlja.
Ovdje u Dallasu mogla je bar otvoreno razgovarati sa svim ljudima iz EDS-a. Osim
toga, sad kad je bilo već sasvim sigurno da će poslovi u Iranu biti obustavljeni, Paul će
sigurno dobiti mjesto u glavnom štabu EDS-a, bar za neko vrijeme. Dallas će, prema tome,
biti njihov dom, a Karen i Ann Marie trebalo je da idu u školu.
Svi su stanovali kod Jima i Cathy Nyfeler. Cathy se posebno trudila oko njih jer je njen
muţ bio na prvobitnom popisu četvorice ljudi čije je pasoše Dadgar traţio. Da je Jim u to
vrijeme bio u Iranu, sad bi bio u zatvoru s Paulom i Billom. Ostanite kod nas, rekla je Cathy;
i tako neće trajati više od tjedan dana, i Paul će se vratiti. To je bilo početkom siječnja. Ruthie
je od tada mnogo puta predlagala da unajmi stan za sebe, ali Cathy nije htjela ni da čuje.
Cathy je trenutno bila kod frizera, djeca su u susjednoj sobi gledala televiziju, a Jim se
još nije bio vratio s posla. Ruthie je sjedila sama sa svojim mislima.
Uz pomoć Cathy bila je stalno zaposlena i nastojala je da se hrabro drţi. Upisala je
Karen u školu i pronašla vrtić za Ann Marie. Izlazila je da ruča s Cathie i drugim suprugama
funkcionera EDS-a, s Mary Boulware, Liz Coburn, Mary Sculley, Marvom Davis i Toni
Dvoranchik. Pisala je Paulu vedra, optimistička pisma i slušala njegove vedre, optimističke
odgovore pročitane preko telefona iz Teherana. Odlazila je u kupovinu i na večernje
prijeme.
Ubila je mnogo vremena traţeći kuću. Nije najbolje poznavala Dallas, ali se sjećala
kako je Paul pričao da je Central Expressway prava mora, pa je traţila kuću udaljenu od te
bučne prometnice. Pronašla je jednu koja joj se svidjela i odlučila je da je kupi tako da Paul
ima pravi dom u koji će se vratiti, ali iskrsli su pravni problemi jer on nije bio tu da potpiše
papire. Tom Walter je nastojao da to sredi.
Ruthie se izvana dobro drţala, ali u sebi je umirala.
Rijetko kada je noću spavala više od jednog sata. Neprestano se budila pitajući se hoće
li ikad više vidjeti Paula. Pokušavala je da razmišlja o tome što će raditi ako se ne vrati.
Vjerojatno će se vratiti u Chicago i neko vrijeme ostati kod oca i majke, ali ne bi htjela trajno
ţivjeti s njima. Sigurno bi našla neki posao. . . Ali, praktične stvari u ţivotu bez muţa i
samostalno snalaţenje nisu je zabrinjavali; mučila ju je pomisao da će ostati bez Paula,
zauvijek. Nije mogla zamisliti kako bi izgledao njen ţivot bez njega. Što će raditi, o čemu će
se brinuti, što će ţeljeti, u čemu bi eventualno mogla naći sreću? Shvatila je u kojoj je mjeri
zavisila o njemu. Bez njega nije mogla ţivjeti.
Ĉula je pred kućom zvuk automobila. To je sigurno Jim, vraća se kući s posla. Moţda

134
donosi kakve vijesti.
Trenutak kasnije ušao je u kuću.
- Zdravo, Ruthie. Cathy nije kod kuće?
- Kod frizera je. Što se dogodilo danas?
- Pa sad. . .
Po izrazu njegova lica je znala kako nema ničega dobrog da joj kaţe i da pokušava
pronaći neki ohrabrujući način kojim će joj to saopćiti.
- Pa sad, zakazali su sastanak da razgovaraju o kauciji, ali se Iranci nisu pojavili. Sutra
će...
- Ali zašto? - rekla je Ruthie, nastojeći da sačuva mir. - Zašto zakazuju te sastanke, a
onda se ne pojavljuju?
- Znaš, ponekad stupaju u štrajk, a ponekad se ljudi jednostavno ne mogu kretati
gradom zbog . . . zbog demonstracija i tih stvari. . .
Njoj se činilo da takve izvještaje sluša već tjednima. Stalno neka kašnjenja, odgađanja,
uzaludna čekanja.
- Ali, Jim - počela je, a onda su joj potekle suze tako da ih više nije mogla zaustaviti. -
Jim. . .
Grlo joj se steglo tako da nije mogla govoriti. Ja ţelim samo da mi se muţ vrati,
pomislila je. Jim je stajao pred njom, bespomoćan i zbunjen. Sav jad što ga je tako dugo
skrivala u sebi iznenada je provalio iz nje, i više se nije mogla savladavati. Briznula je u plač
i otrčala iz sobe. Upala je u svoju sobu, bacila se na krevet i ostala da leţi jecajući.

Liz Coburn je polako pila svoje piće. Za stolom je bila supruga Pata Sculleyja, Mary, i
još jedna ţena evakuiranih iz Teherana, Toni Dvoranchik. Sjedile su kod ,,Recipesa“, u
poznatom restoranu na Aveniji Greenville. Pile su koktel s jagodama.
Suprug Toni Dvoranchik bio je tu, u Dallasu. Liz je znala da je Pat Sculley nestao, kao i
Jay, nekamo u pravcu Evrope. A Mary Sculley je pričala kao da Pat nije otišao samo u
Evropu, nego u Iran.
- Je li Pat u Teheranu? - upitala je Liz.
- Svi su oni u Teheranu, mislim - odgovorila je Mary.
Liz se uţasnula.
- Jay u Teheranu. . .
Došlo joj je da zaplače. Jay joj je rekao da je u Parizu. Zašto joj nije mogao reći istinu?
Pat Sculley je rekao Mary istinu. Ali, Jay je drukčiji. Muškarci igraju poker po nekoliko sati,
ali Jay je uvijek morao igrati cijele noći i cijelog idućeg dana. Svi igraju golf po devet ili
osamnaest rupa, Jay mora igrati trideset šest. Mnogi ljudi rade odgovorne poslove, ali Jay
mora raditi upravo za EDS. Ĉak i u vojsci, kad su njih dvoje Bill još gotovo djeca, Jay se
morao dobrovoljno prijaviti za jednu od najopasnijih duţnosti, za pilota helikoptera. A sad
je otišao u Teheran usred revolucije. Uvijek ista priča, pomislila je; otišao je, laţe mi, nalazi
se u opasnosti. Iznenada se stresla od hladnoće, kao da je pretrpjela šok. Neće se vratiti,
pomislila je sumorno. Neće se izvući ţiv.

3.
Perotovo dobro raspoloţenje ubrzo je minulo. Ušao je u zatvor, prkoseći Dadgaru, i
razveselio Paula i Billa. Ali, sve karte još su bile u Dadgarovim rukama. Nakon šest dana
provedenih u Teheranu bilo mu je jasno zašto je politički pritisak na Washington bio bez
ikakvog efekta. Stari reţim u Iranu borio se za opstanak i nije kontrolirao događaje. Ĉak i da

135
je uplatio kauciju, a za to je trebalo riješiti bezbroj problema, Paul i Bill bi Bill zadrţani u
Iranu. A Simonsov plan spasavanja bio je u ruševinama zbog preseljenja u novi zatvor.
Ĉinilo se da nema nikakve nade.
Te noći Perot je otišao da razgovara sa Simonsom.
Ĉekao je da se smrkne, sigurnosti radi. Obukao je trenerku, tenisice, a preko toga tamni
kaput kakve nose poslovni ljudi. Na sastanak ga je odvezao Keane Taylor.
Spasilački odred se odselio iz Taylorove kuće. Taylor se bio sastao licem u lice s
Dadgarom, i Dadgar je počeo proučavati arhiv EDS-a; moglo bi se dogoditi, zaključio je
Simons, da Dadgar izvrši pretres Taylorove kuće u potrazi za kompromitirajućim
dokumentima. Tako su se Simons, Coburn i Poche preselili u kuću Billa i Toni Dvoranchik
koji su Bill u Dallasu. Iz Pariza su stigla još dva člana odreda, Pat Sculley i Jim Schwebach,
mali ali opasni tandem koji je prema prvobitnom, sada beskorisnom planu obavljao bočno
osiguranje.
Kuća Dvoranchikovih bila je tipična za Teheran. Stanovali su u prizemlju jednokatne
zgrade, dok je vlasnik stanovao na katu. Taylor i pripadnici spasilačkog odreda ostavili su
Perota i Simonsa same. Perot je s negodovanjem razgledao dnevnu sobu. Stan je nesumnjivo
bio besprijekorno uredan dok je u njemu stanovala Toni Dvoranchik, ali sad kad su u njemu
stanovala petorica muškaraca od kojih nijedan nije bio zainteresiran za vođenje
domaćinstva, sve je bilo prljavo i otrcano. Zrak je bio zasićen mirisom Simonsovih cigara.
Krupna Simonsova figura sjedila je opušteno u naslonjači. Sijedi zalisci Bill su mu
raščupani, a kosa preduga. Pušio je cigaru za cigarom, kao obično. Snaţno je vukao dimove
iz male cigare i ispuštao ih s uţivanjem.
- Vidjeli ste novi zatvor - rekao je Perot.
- Aha - promrmljao je Simons.
- Pa što mislite?
- Zamisao da se zgrada zauzme frontalnim napadom, kako smo bili planirali, nije
vrijedna razgovora.
- To sam i ja zaključio.
- Što ostavlja niz drugih mogućnosti.
Zaista? pomislio je Perot.
- Kao prvo, saznao sam da unutar zatvorskog kruga Iranci parkiraju svoja kola -
nastavio je Simons. - Mogli bismo smisliti način da izvučemo Paula i Billa u prtljaţniku
automobila. Kao dio tog plana ili kao alternativa u obzir dolazi i podmićivanje ili
ucjenjivanje generala koji zapovijeda zatvorom.
- Generala Moharija?
- Da. Jedan od vaših sluţbenika Iranaca prikuplja podatke o tom čovjeku.
- U redu.
- Drugo, pregovaračka ekipa. Ako joj pođe za rukom da isposluje za Paula i Billa kućni
zatvor ili nešto te vrste, moţemo ih jednostavno odvesti. Neka se Taylor i njegovi momci
koncentriraju na ideju o kućnom zatvoru. Neka pristanu na sve uvjete što ih postave Iranci,
samo neka ih izvuku iz tog zatvora. Usvajajući pretpostavku da će biti pritvoreni u svojim
stanovima, pod nadzorom straţara, razradit ćemo novi plan spasavanja.
Perot se počeo osjećati bolje. Iz tog masivnog čovjeka zračilo je povjerenje. Prije
nekoliko minuta osjećao se potpuno obeshrabren, a sad je slušao Simonsa kako mirno
nabraja nove mogućnosti pristupa problemu kao da su preseljenje u novi zatvor, teškoće s
kaucijom i pad legitimne vlade sitnice, a ne potpuna katastrofa.
- Treće - nastavio je Simons - ovdje je u toku revolucija. Revolucije su predvidive.
Svaki put se događa isto. Ĉovjek ne moţe reći kada će se nešto dogoditi, ali je sigurno da će se
dogoditi, prije ili kasnije. Svaki put se dogodi i to da masa upadne u zatvore i pusti sve
uhapšene na slobodu.

136
 To je zainteresiralo Perota.
- Je li zaista tako?
Simons je kimnuo glavom.
- To su tri mogućnosti. Naravno, u ovoj fazi igre ne moţemo se odlučiti ni za jednu od
njih; moramo se pripremiti za sve tri. Koja god od njih da se prva ostvari, moramo imati
plan kako da se svi izvučemo iz ove proklete zemlje čim Paul i Bill budu u našim rukama.
- Da. - Perot se brinuo i za vlastiti odlazak, a odlazak Paula i Billa bit će mnogo
riskantniji. - Američki vojni krugovi obećali su da će nam pomoći. . .
- To znam - rekao je Simons. - Ne kaţem da su neiskreni, ali mi se čini da imaju
probleme višeg prioriteta, pa se zato ne namjeravam mnogo oslanjati na ta obećanja.
- U redu. - Simons je tako procijenio situaciju i Perot nije namjeravao da mu proturječi.
Zapravo, bio je spreman da sve prepusti Simonsu. Simons je vjerojatno najkvalificiranija
osoba na svijetu za poslove te vrste, i Perot je imao u njega potpuno povjerenje. - Što mogu
ja učiniti?
- Vratite se u Sjedinjene Drţave. Kao prvo, ovdje ste u stalnoj opasnosti. Drugo,
potrebni ste nam tamo. Po svemu sudeći, kad se jednom izvučemo, nećemo putovati
redovnom linijom. Moţda uopće nećemo letjeti. Moţda će biti potrebno da nas pokupite
negdje u Iraku, Kuwaitu, Turskoj ili Afganistanu, a to će zahtijevati organizacijske pripreme.
Idite kući i budite u pripravnosti.
- Okej - rekao je Perot i ustao. Simons je djelovao na njega kao sam Perot na svoje ljude.
Ulio mu je snagu da ide još jednu milju kad je igra izgledala izgubljena. - Otputovat ću
sutra.

Dobio je rezervaciju za let broj 200 kompanije British Airways na liniji Teheran-London
preko Kuwaita s polijetanjem u 10 sati 20 minuta 20. siječnja, to jest sutradan.
Nazvao je Margot i zamolio je da ga sačeka u Londonu. Ţelio je da provede nekoliko
dana samo s njom; druga prilika moţda im se neće pruţiti kad se operacija spasavanja
počne jednom odvijati.
Ranije su se u Londonu uvijek divno provodili. Odsjeli bi u hotelu ,,Savoy“. (Margot je
više voljela ,,Claridge’s“ ali Perot ne, sobe su uvijek bile pregrijane, a kad bi otvorio prozor,
nije mogao spavati od tutnjave vozila koja su cijele noći jurila Brook Streetom.) Odlazio je s
Margot u kazalište, na koncerte i u njen omiljeni londonski noćni klub, ,,Annabel’s“. Uţivat
će u ţivotu bar nekoliko dana.
Ako se samo izvuče iz Irana.
Da bi sveo na minimum vrijeme što ga mora provesti na aerodromu, ostao je u hotelu
do posljednje minute. Nazvao je aerodrom da pita hoće li avion poletjeti na vrijeme, i rečeno
mu je da hoće.
Prijavio se za let nekoliko minuta prije deset.
Rich Gallagher, koji ga je otpratio na aerodrom, otišao je da provjeri hoće li vlasti
praviti kakve teškoće Pero tu. Gallagher je to radio i ranije. Zajedno s jednim prijateljem
Irancem koji je radio kod Panamericana prošao je kroz pasošku kontrolu noseći Perotov
pasoš. Iranac je objasnio da dolazi jedna vrlo vaţna osoba i zamolio da se pasoške
formalnosti obave unaprijed. Sluţbenik na šalteru je prelistao fascikl s popisima ljudi koje
treba zadrţati i rekao da gospodin Perot moţe putovati bez problema. Gallagher mu je
odnio tu dobru vijest.
Ali, Perot je ostao napet. Ako ţele da ga pokupe, sigurno su dovoljno lukavi da slaţu
Gallagheru.
Dobroćudni Bill Gayden, predsjednik EDS World Corporation, trebao je da doputuje
kako bi preuzeo rukovođenje pregovaračkom ekipom. Gayden je već jednom bio krenuo iz
Dallasa za Teheran, ali se vratio kad je u Parizu čuo za upozorenje Bunny Fleischaker da će

137
uslijediti nova hapšenja. Sad je, kao i Perot, odlučio da riskira. Nekim slučajem je doletio dok
je Perot čekao da uđe u avion, pa im se pruţila prilika da porazgovaraju.
Gayden je u koferu donio osam pasoša sluţbenika EDS-a koji su koliko-toliko
podsjećali na Paula i Billa.
- Mislio sam da ćemo za njih nabaviti laţne pasoše - rekao je Perot. - Zar niste mogli
pronaći neki način?
- Eh, pronašli smo način - rekao je Gayden. - Ako vam je na brzinu potreban pasoš,
treba da odnesete dokumente u sud u Dallasu, gdje sve stave u kovertu koju zatim treba
odnijeti u New Orleans, gdje vam izdaju pasoš. Pasoš s dokumentima stavljaju u običnu
kancelarijsku omotnicu zatvorenu ljepljivom trakom, tako da je na putu za New Orleans
moţete otvoriti, odlijepiti fotografije, zamijeniti ih fotografijama Paula i Billa, te fotografije
imamo, i ponovo zalijepiti omotnicu. Tako smo mogli dobiti pasoše za Paula i Billa, na
druga imena. Ali, to je protuzakonito.
- Pa što ste uradili umjesto toga?
- Rekao sam svim evakuiranim da mi donesu pasoše kako bih sredio stvari oko
otpreme njihove imovine iz Teherana. Dobio sam gotovo dvije stotine pasoša i odabrao sam
osam čiji su vlasnici koliko-toliko slični Paulu i Billu. Napisao sam pismo nekoga iz
Sjedinjenih Drţava nekome u Teheranu, u kome sam otprilike rekao: „Šaljem pasoše koje ste
traţili kako biste mogli srediti stvari s imigracionim uredom. . .“ Jednostavno zato da imam
neki papir koji mogu pokazati ako netko upita zašto nosim tih osam pasoša.
- Ako se Paul i Bill posluţe nekim od tih pasoša prilikom prelaska granice, učinit će
protuzakonito djelo, pa što smo onda doBill?
- Ako stignemo dotle, neka prekrše zakon.
Perot je kimnuo glavom.
- Zvuči logično - rekao je.
Putnici za London pozvani su da uđu u avion. Perot se pozdravio s Gaydenom i
Taylorom koji ga je dovezao na aerodrom i koji će odvesti Gaydena u ,,Hyatt“. Zatim je
otišao da provjeri kako stoji s popisima osoba koje treba zadrţati.
Najprije je prošao kroz glavni ulaz s oznakom „Putnici", gdje su provjerili njegovu
boarding kartu. Zatim je hodnikom došao do šaltera na kome je platio neku malu sumu na
ime aerodromske takse. Zatim je s desne strane ugledao red šaltera za kontrolu pasoša.
Tu se nalazio popis osoba koje treba zadrţati.
Za jednim šalterom sjedila je djevojka zadubljena u knjigu dţepnog formata. Perot je
prišao njenom šalteru i pruţio joj pasoš i ţuti izlazni formular. Na formularu je pisalo
njegovo ime.
Djevojka je uzela ţuti formular, otvorila pasoš, udarila pečat i vratila mu pasoš i ne
pogledavši ga. Zatim se vratila svojoj knjizi.
Perot je otišao u čekaonicu za putnike u odlasku.
Let je bio odgođen.
Sjeo je. Bio je kao na iglama. Svakog trenutka djevojka je mogla pročitati kn' ,u, ili se
jednostavno zasititi čitanja, i početi da uspoređuje imena na ţutim formularima s onima na
popisu ljudi koje treba zadrţati. A onda će, zamišljao je, smjesta doći da ga pokupe, policija,
vojska ili Dađgarovi isljednici, i odvest će ga u zatvor, a Margot će se osjećati kao Ruthie i
Emily, neće znati hoće li ikad više vidjeti svog muţa.
Svakih nekoliko sekundi bacao je pogled na tablu s najavama letova. Na njoj je pisalo
samo „LET ODGOĐEN".
Tako je prvi sat sjedio na samom rubu stolice.
Zatim je počeo da se miri sa sudbinom. Ako ga uhvate, uhvatili su ga i on tu ništa ne
moţe učiniti. Počeo je čitati časopis, i u toku sljedećeg sata pročitao je sve što je imao u torbi.
Zatim se upustio u razgovor s čovjekom koji je sjedio pored njega. Saznao je da je Englez,

138
inţenjer na radu u Iranu, upućen od strane velike engleske firme. Ćaskali su neko vrijeme, a
onda razmijenili časopise.
Za nekoliko sati, mislio je Perot, bit ću s Margot u raskošnom hotelskom apartmanu, ili
u iranskom zatvoru. Brzo je otjerao tu misao.
Prošlo je vrijeme ručku, popodne se sporo vuklo. Počeo je vjerovati da više neće doći
po njega.
Let je konačno najavljen za šest sati.
Perot je ustao. Ako sad dođu po mene. . .
Priključio se ostalim putnicima i krenuo prema izlazu. Prošao je kroz kontrolu
aerodromske sigurnosti, pretraţili su ga i dali mu znak da moţe ići.
Još malo pa sam se izvukao, pomislio je dok je ulazio u avion. Sjeo je između dvoje
debelih ljudi u turističkoj klasi. Avion je imao samo turističku klasu. Mislim da sam se
izvukao.
Vrata su zatvorena i avion je počeo da se kreće.
Avion je izišao na pistu i počeo povećavati brzinu.
Avion je uzletio.
Uspjelo mu je. Izvukao se.
Uvijek je imao sreće.
Misli su mu se okrenule prema Margot. Ona se u ovoj krizi drţala kao za vrijeme
njegovih avantura u borbi za oslobođenje ratnih zarobljenika. Shvaćala je nazore svog
supruga o tome što m ije duţnost, i nikad se nije ţalila. Zato se uvijek mogart koncentrirati
na ono što mora uraditi i rastjerati sve negativne misli koje bi mogle posluţiti kao izgovor za
neaktivnost. Bio je sretan što je ima. Pomislio je na svu sreću koju je imao, na dobre roditelje,
na upis u Mornaričku akademiju, na susret sa Margot, na svoju divnu djecu, na osnivanje
EDS-a, na sve dobre ljude koji su radili s njim, na hrabre ljude kao što su dobrovoljci koje je
ostavio u Iranu. . .
Pitao se, pomalo praznovjerno, da li čovjek raspolaţe nekom ograničenom količinom
sreće u ţivotu. Vidio je svoju sreću kao pijesak u pješčanom satu, kako polako ali neumitno
istječe. Što će biti, pomislio je, kad je do kraja potroši?
Avion se počeo spuštati ka Kuwaitu. Bio je izvan iranskog zračnog prostora, izvukao
se.
Dok je avion uzimao gorivo, otišao je do otvorenih vrata i ostao tu, udišući svjeţi zrak i
ne obazirući se na stjuardesu koja ga je neprestano pozivala da se vrati na svoje mjesto.
Preko piste je puhao ugodan povjetarac, a bilo je pravo olakšanje pobjeći od debelih ljudi
koji su sjedili lijevo i desno od njega. Stjuardesa je konačno digla ruke od njega i otišla za
drugim poslom. Gledao je kako sunce zalazi. Sreća, pomislio je; pitam se koliko mi je još
sreće preostalo?

139
 Osmo poglavlje
1.
Spasilački odred u Teheranu sastojao se sad od Simonsa, Coburna, Pochea, Sculleyja i
Schwebacha. Simons je odlučio da Boulware, Davis i Jackson ne dolaze u Teheran. Zamisao
o spasavanju Paula i Billa izravnim napadom bila je definitivno odbačena, pa mu nije bila
potrebna tako velika ekipa. Poslao je Glenna Jacksona u Kuwait, da prouči taj kraj juţnog
pravca povlačenja iz Irana. Boulware i Davis su se vratili u Sjedinjene Drţava da tamo
čekaju nove naredbe.
Majid je izvijestio Coburna da general Mohari, čovjek pod čijom je komandom bio
zatvor Gasr, nije podmitljiv čovjek, ali da ima dvije kćeri na školovanju u Sjedinjenim
Drţavama. Odred je neko vrijeme raspravljao o mogućnosti da kidnapira djevojke i tako
prisili Moharija da Paulu i Billu omogući bijeg, ali je brzo odbacio tu ideju. (Perot je skočio
do stropa kad je čuo da su raspravljali o tome.) Tako je zamisao da izvuku Paula i Billa u
prtljaţniku automobila privremeno gurnuta u pozadinu.
Dva-tri dana bili su zaokupljeni raspravama o tome što da poduzmu ako Paul i Bill
budu prebačeni u kućni zatvor. Pregledali su kuće u kojima su Paul i Bill stanovali prije
hapšenja. Oteti ih ne bi bilo problem ukoliko Dadgar ne uspostavi strog nadzor nad obje
zgrade. Odred će upotrijebiti dva automobila, zaključili su. Prvi automobil će pokupiti Paula
i Billa, a u drugom, koji će ga slijediti na određenoj udaljenosti, nalazit će se Sculley i
Schwebach, zaduţeni da eliminiraju svakoga tko pokuša pratiti prva kola. Ubijanje je
ponovo povjereno malom, opasnom tandemu.
Automobil će odrţavati vezu pomoću radija, odlučili su. Coburn je nazvao Merva
Stauffera u Dallasu i naručio potrebnu opremu. Boulware će donijeti primopredajnike u
London, dogovoreno je, pa su Schwebach i Sculley otišli u London da ih preuzmu. Opasni
tandem će iskoristiti boravak u Londonu da nabavi dobre geografske karte Irana, zaključeno
je, koje će im biti potrebne u toku bijega iz zemlje ako odred bude prisiljen da se povuče
kopnenim putem. (U Teheranu se nije moglo nabaviti dobre geografske karte zemlje, što je
Jeep Club ustanovio još u dobrim starim vremenima; Gayden je rekao da su iranske karte na
razini „skreni lijevo kod uginulog konja".)
Simons je htio da se pripremi i za treću mogućnost, ako Paula i Billa oslobodi gomila
zajedno s ostalim zatvorenicima. Što će odred učiniti u takvom slučaju? Coburn je
neprestano pratio situaciju u gradu, nazivao svoje veze u američkoj vojnoj obavještajnoj
sluţbi i neke pouzdane sluţbenike Irance; bio je siguran da će vrlo brzo saznati ako gomila
napadne zatvor. I što će onda poduzeti? Netko će morati pronaći Paula i Billa i odvesti ih na
sigurno mjesto. Ali, odlazak skupine Amerikanaca među uzavrelu masu mogao bi samo
donijeti neprilike. Paul i Bill bit će mnogo sigurniji ako se neupadljivo umiješaju među
oslobođene zatvorenike. Simons je rekao Coburnu da prilikom iduće posjete zatvora
razgovara s Paulom o toj mogućnosti i uputi ga da zajedno s Billom odmah krene prema
hotelu ,,Hyatt“.
S druge strane, Iranac bi mogao potraţiti Paula i Billa bez opasnosti da bude sumnjiv.
Simons je zamolio Coburna da preporuči jednog Iranca, sluţbenika EDS-a, koji bi se znao
snaći u takvoj situaciji.
Coburn se smjesta sjetio Rašida.
Bio je to tamnoput, prilično zgodan dvadeset trogodišnjak, inţenjer koji je upravo bio
završio obuku kod EDS-a, podrijetlom iz bogate teheranske obitelji. Bio je inteligentan i
energičan, i izuzetno šarmantan. Coburn se sjetio kako je Rašid posljednji put demonstrirao
svoj talent za improvizaciju. Sluţbenici Ministarstva zdravlja koji su Bill u djelomičnom

140
štrajku odbili su da upisuju podatke za obračun plaća, ali Rašid je pokupio sve što je trebalo
upisati i otišao s tim u banku Omran, nagovorio nekoga da upiše podatke, a zatim ubacio
program u računar Ministarstva zdravlja. Nevolja s Rašidom bila je u tome što ga je trebalo
drţati na oku jer se nikad nije savjetovao ni s kim prije nego što će primijeniti svoje
nekonvencionalne ideje. Upisivanje podataka, kako ga je on izveo, bilo je zapravo
štrajkolomstvo i moglo je dovesti EDS u ozbiljne neprilike. Kad je Bill saznao što je Rašid
uradio, bio je više uznemiren nego zadovoljan. Rašid je bio vatren i impulzivan, i nije baš
najbolje govorio engleski, pa je bio sklon da se istrčava i izvodi svoje lude akcije ne govoreći
nikome ništa, a ta njegova sklonost izazivala je nervozu kod njegovih direktora. Međutim,
uvijek se izvukao bez posljedica. Zahvaljujući svojoj slatkorječivosti, znao je uvjeriti i
razuvjeriti svakoga. Na aerodromu, kad bi ispraćao ili dočekivao nekoga, uvijek mu je
uspijevalo da prođe kroz sve ulaze rezervirane isključivo za putnike, i to bez boarding karte,
avionske karte i pasoša. Coburn ga je dobro poznavao i volio ga je dovoljno da ga nekoliko
puta pozove kući na večeru. Uz to je Coburn imao u njega puno povjerenje, naročito od
vremena štrajka kad je Rašid bio jedan od Coburnovih informatora među neprijateljski
nastrojenim sluţbenicima Irancima.
Unatoč svemu, Simons nije htio vjerovati Rašidu samo na Coburnovu riječ. Isto kao što
je htio da razgovara s Keaneom Taylorom prije nego što će ga uputiti u tajnu, tako je sad
htio razgovarati s Rašidom.
Coburn je ugovorio sastanak.

Kad je Rašid imao osam godina ţelio je da bude predsjednik Sjedinjenih Drţava.
Sa dvadeset tri godine znao je da nikad ne moţe postati predsjednik, ali je i dalje ţelio
da ode u Ameriku.
Karta će mu biti EDS, odlučio je. Znao je da u sebi nosi talent za poslovnog čovjeka.
Studirao je psihologiju i nije mu trebalo dugo da pronikne u mentalitet ljudi iz EDS-a. Traţili
su rezultate, a ne izgovore. Ako ti daju zadatak, uvijek je bolje uraditi malo više nego što su
očekivali. Ako je iz nekog razloga zadatak teţak, ili čak neizvodljiv, bilo je najbolje ne reći im
to. Nikako nisu voljeli slušati ljude kako se ţale na probleme. Nikad nije trebalo reći: „Ne
mogu to uraditi, zato što...“ Trebalo je reći: „Evo što sam uradio dosad, a ovo je problem na
kome trenutno radim..." Nekim slučajem ovakvi stavovi su savršeno odgovarali Rašidu.
Stekao je renome korisnog čovjeka u EDS-u, i znao je da to kompanija cijeni.
Njegovo najveće dostignuće bilo je postavljanje računarskih terminala u uredima gdje
je iransko osoblje bilo sumnjičavo i neprijateljski raspoloţeno. Otpor je bio tako snaţan da
Pat Sculley nije mogao postaviti za mjesec dana više od dva terminala. A Rašid je preostalih
osamnaest postavio za dva mjeseca! Odmah je smislio kako da iskoristi taj svoj uspjeh.
Napisao je pismo Rossu Perotu koji je, kako su mu rekli, bio prvi čovjek u EDS-u i zatraţio
da mu se omogući da svoju obuku kompletira u Dallasu. Namjeravao je zamoliti sve
direktore EDS-a u Teheranu da supotpišu pismo, ali događaji su ga pretekli. Gotovo svi
direktori su evakuirani i kompanija EDS u Iranu bila je u fazi raspadanja; tako nikad nije
poslao pismo. Morat će smisliti nešto drugo.
Uvijek je postojao način. Za Rašida ništa nije bilo nemoguće. Mogao je sve. Ĉak se bio
izvukao iz vojske. U vrijeme kad su tisuće mladih Iranaca, pripadnika srednje klase, trošili
cijela bogatstva na podmićivanje kako bi izbjegli vojnu obavezu, Rašid je, nakon nekoliko
tjedana provedenih u uniformi, uvjerio liječnike da je neizlječivo bolestan na ţivcima.
Njegovi drugovi i pretpostavljeni oficiri znali su da je potpuno zdrav, ali svaki put kad bi
ugledao liječnika Rašid je počinjao da se nekontrolirano grči i trese. Izveli su ga pred
liječničku komisiju i tu se grčio i tresao satima, što je, kako je ustanovio, bio izuzetno
zamoran, iscrpljujući posao. Konačno ga je tako veliki broj lječnika proglasio bolesnim da je
otpušten kao nesposoban za vojnu sluţbu. Bilo je to ludo, apsurdno, nemoguće, ali

141
ostvarivati nemoguće bila je Rašidova svakodnevna praksa.
Znao je da će jednom otići u Ameriku. Nije znao kako će otići, ali briţljivo i detaljno
planiranje ionako nije bio njegov stil rada. Bio je ćovjek koga je pokretala mamuza trenutka,
improvizator, oportunist. Njegova šansa će doći, i on će je iskoristiti.
Taj gospodin Simons bio je zanimljiv čovjek. Nije bio kao ostali direktori EDS-a. Oni su
svi bili u tridesetim ili četrdesetim godinama, a Simonsu je bilo oko šezdeset. Zbog dugačke
kose, sijedih zalizaka i velikog nosa svatko bi ga prije proglasio Irancem nego
Amerikancem. Konačno, taj čovjek nikad nije otvoreno govorio što misli. Ljudi kao Sculley i
Coburn bi rekli: „Situacija je ovakva, evo što ţelim da uradiš, i ţelim da to bude urađeno do
sutra u j u t r o . A Simons je samo rekao: „Hajde da prošetamo.“
Šetali su teheranskim ulicama. Rašid je, ni sam ne znajući kako, počeo pričati o svojoj
obitelji, o svom radu u EDS-u i svojim pogledima na ljudsku psihu. Neprestano je odjekivala
paljba, a ulice su bile prepune ljudi koji su marširali i skandirali. Svuda su se vidjele olupine
i ruševine, prevrnuti automoBill i spaljene zgrade, ostaci ranijih nereda i sukoba.
- Marksisti razbijaju skupe automobile, a muslimani uništavaju prodavaonice
alkoholnih pića - rekao je Rašid Simonsu.
- Zašto se sve to događa? - upitao je Simons.
- Došlo je vrijeme da Iranci pokaţu koliko vrijede, da ostvare svoje ideje i steknu
slobodu.
Našli su se na trgu Gasr, sučelice tamnici.
- U ovim zatvorima sjede mnogi Iranci samo zato što su traţili slobodu - rekao je Rašid.
Simons je pokazao na grupu ţena u čadorima.
- Što to rade?
- Njihovi muţevi i sinovi su nepravedno uhapšeni, pa se skupljaju ovdje, nariču i traţe
od straţara da puste zatvorenike.
- Pa sad, mislim da za Paula i Billa osjećam isto što i te ţene za svoje muţeve - rekao je
Simons.
- Da. I ja sam zabrinut za Paula i Billa.
- A što činite za njih? - upitao je Simons.
Rašid je ostao zbunjen.
- Ĉinim sve što mogu da pomognem svojim američkim prijateljima - rekao je.
Sjetio se pasa i mačaka. Jedan od njegovih trenutnih zadataka bio je da se brine za
kućne ljubimce evakuiranih sluţbenika EDS-a, među kojima su bila četiri psa i dvanaest
mačaka. Rašid nikad nije drţao domaće ţivotinje i nije znao kako da postupa s velikim,
agresivnim psima. Svaki put kad je odlazio u stan u kome su Bill smješteni psi, da ih
nahrani, morao je platiti dvojici-trojici ljudi s ulice da mu pomognu ukrotiti ţivotinje. Već
dva puta ih je u kavezima vozio na aerodrom jer je čuo da će ih ova ili ona kompanija
primiti, ali oba puta let je bio otkazan. Htio je pričati Simonsu o tome, ali nekako je osjetio da
Simons ne bi bio naročito impresioniran.
Simons nešto smjera, pomislio je Rašid, i tu se ne radi o poslovnim stvarima. Stekao je
dojam da je Simons iskusan čovjek. To se, uostalom, moglo pročitati iz njegovog lica. Rašid
nije vjerovao u iskustvo. Vjerovao je u brzo obrazovanje. U revoluciju, a ne u evoluciju.
Volio je prečace, ubrzani razvoj, povećanu napetost. Simons je bio drukčiji. Bio je strpljiv
čovjek i Rašid je, analizirajući Simonsovu psihu, došao do zaključka da to strpljenje dolazi
od snaţne volje. Kad nađe za potrebno, pomislio je Rašid, reći će mi što hoće od mene.
- Znate li nešto o francuskoj revoluciji? - upitao je Simons.
- Nešto malo.
- Ovo mjesto me podsjeća na Bastilleu, na simbol ugnjetavanja.
Dobra usporedba, pomislio je Rašid.
- Francuski revolucionari su na juriš osvojili Bastilleu oslobodili zatvorenike - nastavio

142
je Simons.
- Mislim da će se to dogoditi i ovdje. Bar tako izgleda.
Simons je kimnuo glavom.
- Ako se to dogodi, trebalo bi da se netko nađe ovdje i pomogne Paulu i Billu - rekao
je.
- Da. - To ću biti ja, pomislio je Rašid.
Stajali su zajedno na trgu Gasr i promatrali visoke zidove, velika ulazna vrata i
uplakane ţene u crnim haljinama. Rašid se sjetio načela: uvijek uraditi malo više od onoga
što EDS traţi. A što ako gomila zaboravi na zatvor Gasr? Moţda bi se morao pobrinuti da se
to ne dogodi. Gomila je samo skup ljudi kao što je Rašid, mladih, nezadovoljnih Iranaca koji
ţele promijeniti svoj ţivot. Mogao bi se ne samo priključiti gomili, mogao bi je i povesti.
Mogao bi povesti gomilu u napad na tamnicu. On, Rašid, mogao bi spasiti Paula i Billa.
Ništa nije nemoguće.

2.
Coburn nije znao sve o čemu je Simons u to vrijeme razmišljao. Nije prisustvovao
Simonsovim razgovorima s Perotom i Rašidom, a Simons nije baš spremno davao
informacije. Prema onome što je Coburn znao, tri mogućnosti, bijeg u prtljaţniku
automobila, otmica iz kućnog zatvora i osvajanje Bastille, bile su tek maglovite ideje. Osim
toga, Simons nije poduzimao ništa da pokrene stvari i činilo se da mu je sasvim dovoljno da
sjedi u kući Dvoranchikovih i raspravlja o sve sitnijim pojedinostima raznih planova. Ipak,
ništa od svega toga nije kod Coburna izazivalo nelagodnost. Bio je optimist po prirodi, a uz
to je, kao i Ross Perot, smatrao da nema nikakvog smisla sumnjati u postupke najvećeg
svjetskog stručnjaka za spasavanje.
Dok su se tri mogućnosti krčkale, Simons se bacio na proučavanje izlaznih puteva iz
Irana, problem koji je Coburn nazvao „povlačenje iz Dodgea".
Coburn je istraţivao mogućnosti da Paul i Bill otputuju iz Irana avionom. Obišao je
skladišta na aerodromu, poigravajući se idejom da otpremi Paula i Billa kao robu.
Razgovarao je s ljudima iz raznih kompanija, nastojeći da uspostavi veze. Na kraju se
nekoliko puta sastao sa šefom sigurnosti Panamericana i rekao mu sve osim imena Paula i
Billa. Razgovarali su o ideji da bjegunci otputuju redovnom linijom u uniformama posade
Panamericana. Šef sigurnosti je bio spreman da pomogne, ali se na kraju pokazalo da su
obaveze što ih je dala kompanija nesavladiv problem. Coburn se nakon toga bavio idejom o
krađi helikoptera. Obišao je jednu bazu u juţnom dijelu grada i zaključio da bi to bilo
izvodljivo. Samo, s obzirom na kaos u iranskoj vojsci, postojala je opasnost da helikopteri
nisu kako treba odrţavani, a bilo je poznato da Irancima nedostaju rezervni dijelovi. Uz to, u
rezervoarima nekih helikoptera moglo je biti kontaminirano gorivo.
O svemu tome izvijestio je Simonsa. Simons ni do tada nije bio naročito sklon
aerodromima, a ono što je otkrio Coburn učvrstilo je njegovo nepovjerenje. Oko aerodroma
su se uvijek motali policajci i vojnici; ako nešto krene naopako, nije se moglo pobjeći.
Aerodromi su bili izgrađeni tako da ljudi ne mogu ići tamo gdje nemaju posla, i tamo je
čovjek uvijek bio u rukama drugih. Osim toga, u takvoj situaciji najgori naprijatelj mogli su
biti sami bjegunci; trebalo bi da budu savršeno hladnokrvni. Coburn je vjerovao da Paul i Bill
imaju ţivaca za tako nešto, ali nije imalo smisla to govoriti Simonsu; Simons se uvijek
oslanjao samo na vlastite procjene nečijeg karaktera, a on još nikad nije sreo Paula i Billa.
Odred se na kraju opredijelio na izvlačenje cestom.
Mogli su birati između šest pravaca.

143
 Na sjeveru je bio SSSR, ne naročito gostoljubiva zemlja. Na istoku su se nalazili
Afganistan, podjednako negostoljubiv, i Pakistan čija je granica bila predaleko, gotovo
tisuću šest stotina kilometara, većinom kroz pustinju. Na jugu se nalazio Perzijski zaljev sa
prijateljskim Kuwaitom samo sto do sto pedeset kilometara preko mora. To je bilo privlačno
rješenje. Na zapadu se nalazio neprijateljski raspoloţeni Irak, a na sjeverozapadu bila je
prijateljska Turska.
Najveće prednosti pruţali su Kuwait i Turska.
Simons je zatraţio od Coburna da pošalje pouzdanog sluţbenika Iranca sa zadatkom
da se odveze kolima sve do Perzijskog zaljeva, da ustanovi je li cesta prohodna i jesu li
krajevi kroz koje prolazi mirni. Coburn je to povjerio „Motociklistu", tako nazvanom zato
što je jurcao po Teheranu na motociklu. Inţenjer na obuci kao i Rašid, „Motociklist" je imao
oko dvadeset pet godina, bio je nizak i snalaţljiv. Engleski je naučio u školi u Kalifomiji i
znao je govoriti raznim američkim dijalektima, juţnjačkim, portorikanskim, bilo kakvim.
EDS ga je primio iako nije imao fakultetsku diplomu jer je dobio izuzetno veliki broj bodova
na prijemnom ispitu. Kad su se Iranci zaposleni kod EDS-a pridruţili generalnom štrajku i
kad su Paul i Bill sazvali masovni miting da rasprave stvar s njima, „Motociklist" je
iznenadio sve oštrim istupom protiv postupka svojih kolega, a u prilog uprave. Nije krio
svoje proameričke osjećaje, ali Coburn je bio uvjeren da „Motociklist" surađuje s
revolucionarima. Jednog dana je zatraţio od Keanea Taylora automobil. Taylor mu je
udovoljio. Idućeg dana je zatraţio drugi automobil. Taylor mu je opet udovoljio. Kako se
„Motociklist" uvijek i tako vozio samo na motociklu, Taylor i Coburn su Bill uvjereni da su
kola bila potrebna revolucionarima. Bilo im je svejedno; vaţnije je bilo da na neki način
obaveţu „Motociklista".
I tako, da se oduţi za ranije usluge, „Motociklist" se odvezao do Perzijskog zaljeva.
Vratio se nakon nekoliko dana i izvijestio da je sa dovoljno novca sve moguće. Moguće
je stići do Zaljeva i moguće je kupiti ili unajmiti brodicu.
O tome što bi se dogodilo prilikom iskrcavanja u Kuwaitu nije mogao reći ništa.
Na to pitanje je odgovorio Glenn Jackson.

Osim toga što je bio lovac i baptist, Glenn Jackson je bio i stručnjak za rakete. Njegov
izuzetni talent za matematiku i hladnokrvnost u teškim situacijama doveli su ga na mjesto
kontrolora leta u Centru za kontrolu leta svemirskih letjelica s ljudskom posadom NASA-e u
Houstonu. Posao mu je bio da sastavlja i primjenjuje računarske programe za proračun
putanja prilikom manevriranja u toku leta.
Jacksonova nesalomljivost bila je podvrgnuta teškoj kušnji na Boţić 1968. godine, u
toku posljednje misije na kojoj je radio, leta oko Mjeseca. Kad se svemirski brod pojavio iza
Mjeseca, astronaut Jim Lovell je pročitao niz brojeva, zvanih odstupanja, iz kojih je Jackson
mogao zaključiti s kakvom točnošću svemirski brod prati planiranu putanju. Jackson se
sledio: brojevi su Bill daleko izvan prihvatljivih granica greške. Jackson je zatraţio od
CAPCOM-a da astronaut ponovo pročita brojeve, radi provjere, a zatim je rekao glavnom
kontroloru leta da su trojica astronauta, ako su ti brojevi točni, praktično mrtvi; u
svemirskom brodu nema dovoljno goriva za korekciju tako velikog odstupanja od
predviđene putanje.
Jackson je zatraţio od Lovella da pročita brojeve i treći put, posebno paţljivo. Bill su
isti kao ranije. Zatim je Lovell rekao: ,,Oh, čekaj, malo. Ĉitam pogrešne brojke..."
Kad je pročitao prave podatke, pokazalo se da je manevar izveden gotovo savršeno.
Sve je to bilo daleko od provaljivanja u zatvor.
Pa ipak se činilo da se Jacksonu nikad neće pruţiti prilika da sudjeluje u tom napadu
na zatvor. Najprije se tjedan dana kiselio u Parizu a onda je, preko Dallasa, dobio instrukcije
od Simonsa da putuje za Kuwait.

144
 Otputovao je avionom u Kuwait i smjestio se u kući Boba Younga. Young je bio
otputovao u Teheran da pomogne pregovaračkom timu, a njegova supruga Kris i njeno tek
rođeno dijete bili su u Sjedinjenim Drţavama preko praznika. Jackson je rekao Malloyju
Jonesu, koji je vršio duţnost direktora u Youngovoj odsutnosti, kako je došao da radi na
preliminarnoj studiji koju je od EDS-a naručila Centralna banka u Kuwaitu. Obavio je nešto
posla, koliko je bilo potrebno za pokriće, a onda je počeo proučavati situaciju.
Proveo je neko vrijeme na aerodromu i promatrao činovnike imigracione sluţbe.
Ubrzo je ustanovio da su veoma kruti. U Kuwait je pristizalo na stotine izbjeglica Iranaca,
bez pasoša; svi su smjesta, u okovima, otpremani nazad. Jackson je zaključio da Paul i Bill
ne mogu putovati avionom u Kuwait.
Uz pretpostavku da su doputovali brodom, hoće li im biti dopušteno da odu dalje bez
pasoša? Jackson je posjetio američkog konzula i rekao mu da je jedno njegovo dijete, po
svemu sudeći, izgubilo pasoš, i upitao kakva je procedura da dobije novi. U toku duge i
prilično bučne rasprave konzul je saopćio Jacksonu da kuwaitske vlasti prilikom izdavanja
izlazne vize provjeravaju da li je dotična osoba legalno ušla u zemlju.
To je bio problem, ali moţda ne i nerješiv problem. Kad se nađu u Kuwaitu, Paul i Bill
će biti izvan Dadgarovog dosega, pa će im američka ambasada vjerojatno vratiti pasoše.
Glavno je pitanje bilo, pod pretpostavkom da bjegunci stignu u juţni Iran i ukrcaju se u neki
manji brod, hoće li se moći neopaţeni iskrcati u Kuwaitu? Jackson je obišao stotinu
kilometara kuwaitske obale, od iračke granice na sjeveru do granice Saudijske Arabije na
jugu. Proveo je mnogo sati na plaţama, šetajući i skupljajući školjke. U normalnim
okolnostima, rekli su mu, obalne patrole se ne pojavljuju često, ali bujice izbjeglica iz Irana
sve je promijenila. Bilo je na tisuće Iranaca koji su isto toliko ţeljeli napustiti zemlju koliko i
Paul i Bill, pa su, kao i Simons, mogli pogledati na mapu i vidjeti Perzijski zaljev sa
prijateljskim Kuwaitom na suprotnoj obali uskog vodenog puta. Kuwaitska obalna straţa
bila je svjesna svega toga. I gdje god je pogledao, Jackson je mogao vidjeti na pučini bar
jedan patrolni brod. I činilo se da zaustavljaju svaki brodić koji se poj&vi.
Prognoza je bila mračna. Jackson je nazvao Merva Stauffera u Dallasu i javio da
izvlačenje preko Kuwaita ne dolazi u obzir.
Tako je ostala samo Turska.
Simons je od samog početka bio za Tursku. Voţnja do Turske bila je kraća nego do
Kuwaita. Osim toga, Simons je poznavao Tursku. Pedesetih godina je boravio u
Turskoj u okviru programa američke vojne pomoći i radio na obuci turske armije. Ĉak
se djelomično mogao sluţiti turskim jezikom.
Zato je poslao Ralpha Boulwarea u Istanbul.

Ralph Boulware je odrastao u barovima. Njegov otac, Benjamin Russell Boulware, bio
je energičan i nezavisan Crnac, vlasnik niza malih poduzeća, trgovine mješovitom robom,
zatim agencije za izdavanje nekretnina, ilegalne pecare i, u nekoliko mahova, barova. Teorija
Bena Boulwarea o odgoju djece bila je da ako zna gdje se nalaze, zna i što rade, pa je drţao
svoje sinove stalno na oku, što znači uglavnom u baru. To nije bilo neko naročito djetinjstvo,
pa je Ralph imao osjećaj da je cijelog ţivota bio odrastao čovjek.
Shvatio je da je drukčiji od svojih vršnjaka kad je otišao u koledţ i vidio kako se
njegovi drugovi uzbuđuju pri samoj pomisli na kockanje, alkohol i izlaske sa ţenama. On je
o kockarima, pijancima i prostitutkama već znao sve što je trebalo znati; napustio je koledţ i
stupio u ratno zrakoplovstvo.
Za devet godina provedenih u ratnom zrakoplovstvu nikad nije bio u borbi, pa iako
mu je to s jedne strane bilo drago, s druge strane mu je ostalo da se zapita posjeduje li
kvalitete potrebne za borbu u pravom ratu. Spašavanje Paula i Billa pruţit će mi moţda
priliku da to ustanovim, mislio je, ali Simons ga je iz Pariza vratio u Dallas. Ĉinilo se da će

145
opet obavljati poslove u pozadini. A onda su stigla nova naređenja.
Naređenja mu je prenio Merv Stauffer, Pero tova desna ruka, koji je sad odrţavao vezu
između Simonsa i raštrkanih pripadnika njegova odreda. Stauffer je otišao u radio-centar i
kupio šest petokanalnih primopredajnika, deset uređaja za punjenje baterija, rezervne
baterije i uređaj za priključenje radija na upaljač za cigarete u automobilu. Predao je svu tu
opremu Boulwareu i rekao mu da se prije odlaska u Istanbul sastane sa Sculleyjem i
Schvvebachom u Londonu.
Stauffer mu je uz to dao četrdeset tisuća dolara u gotovom, za troškove, mito i opće
potrebe.
Dan prije polaska, uvečer, njegova supruga počela je zanovijetati zbog novca. Podigao
je iz banke, a da joj nije rekao, tisuću dolara, prije putovanja u Pariz, volio je da uza se ima
gotov novac, a ona je kasnije otkrila da je na računu ostalo malo novca. Boulware nije htio da
joj objašnjava zašto je uzeo novac i na što ga je potrošio. Mary je tvrdila da joj je novac
potreban, ali Boulware se nije mnogo brinuo zbog toga. Ostat će s dobrim prijateljima i znao
je da će se oni brinuti za nju. Međutim, ona nije htjela prihvatiti takav odgovor i, kao što se
često događalo kad bi odlučno nastupila, Boulware je odlučio da joj učini po volji. Otišao je
u spavaću sobu gdje je bio ostavio kutiju s primopredajnicima i četrdeset tisuća dolara, i
odbrojao pet stotina. Mary je ušla dok je brojao novac i vidjela što se nalazi u kutiji.
Boulware joj je dao pet stotina dolara i upitao:
- Hoće li biti dovoljno?
- Hoće - rekla je.
Pogledala je kutiju, a zatim muţa.
- Ništa te neću pitati - rekla je i izišla iz sobe.
Boulware je sutradan otputovao. Sastao se sa Sculleyjem i Schwebachom u Londonu,
predao im pet od šest primopredajnika, zadrţavši jedan za sebe, i nastavio let za Istanbul.
S aerodroma je otišao ravno u ured Mr Fisha, vlasnika putničke agencije.
Mr Fish ga je primio u svom otvorenom uredu u kome je sjedio sa još pet-šest ljudi.
- Zovem se Ralph Boulware i radim za EDS - počeo je Boulware. - Mislim da poznajete
moje kćeri, Stacy Elaine i Kecia Nicole.
Djevojčice su se igrale sa kćerima Mr Fisha za vrijeme boravka evakuiranih porodica
sluţbenika EDS-a u Istanbulu.
Mr Fish nije naročito toplo reagirao.
- Moram razgovarati s vama - rekao je Boulware.
- Lijepo, da razgovaramo.
Boulware je pogledao oko sebe.
- Htio bih razgovarati s vama nasamo.
- Zašto?
- Razumjet ćete kad vam kaţem o ćemu se radi.
- Ovo su moji partneri. Među nama nema tajni.
Mr Fish je doveo Boulwarea u nezgodnu situaciju, i Boulware je znao zašto on to radi.
Postojala su dva razloga. Kao prvo, nakon svega što je Mr Fish učinio za vrijeme evakuacije,
Don Norsworthy mu je dao 150 dolara napojnice, što je po Boulwareovom mišljenju bilo
uvredljivo. („Nisam znao što da radim!" rekao je kasnije Norsworthy. „Račun je iznosio
dvadeset šest tisuća dolara. Koliko je trebalo da mu dam, deset posto?")
Drugo, Pat Sculley se obratio Mr Fishu s prozirnom pričom o švercanju kompjutorskih
vrpci u Iran. Mr Fish nije ni budala ni kriminalac, zaključio je Boulware. Zato je sasvim
razumljivo što je odbio da surađuje sa Sculleyjem.
Ljudi iz EDS-a su, po mišljenju Mr Fisha, Bill (a) škrci i (b) amaterski opasni
prestupnici. Mr Fish je bio mali poslovan čovjek, a Boulware je imao razumijevanja za male
poslovne ljude. Jedan od njih je bio i njegov otac. Poznavali su dva jezika: otvoren razgovor i

146
gotov novac. Gotovina je rješavala problem (a), a otvoren razgovor problem (b).
- Okej, krenimo ispočetka - rekao je Boulware. - Kad su obitelji sluţbenika EDS-a bile
ovdje, vi ste zaista pomogli tim ljudima, lijepo ste se odnosili prema djeci i učinili ste mnogo
za nas. Kad su odlazili došlo je do nesporazuma i naša zahvalnost nije izraţena na
odgovarajući način. Veoma nam je ţao što je došlo do te greške, i ja imam duţnost da
poravnam te račune.
- Nije tako vaţno...
- Ţao nam je što je tako ispalo - rekao je Boulware i dao Mr Fishu tisuću dolara u
novčanicama po sto dolara.
U prostoriji je zavladala mrtva tišina.
- E pa, ja ću odsjesti u „Sheratonu" - rekao je Boulware. - Moţda moţemo kasnije
porazgovarati.
- Poći ću s vama - rekao je Mr Fish.
Osobno je smjestio Boulwarea u hotel, pobrinuvši se da dobije dobru sobu. Dogovorili
su se da se uvečer nađu na večeri u hotelskom restoranu.
Mr Fish je veliki maher, razmišljao je Boulware dok je vadio stvari iz kofera. Ĉovjek
koji je očigledno prosperirao u poslu u ovoj siromašnoj zemlji morao je biti promućuran.
Iskustvo evakuiranih pokazalo je da moţe uraditi daleko više od razerviranja avionskih
karata i hotelskih soba. Raspolagao je odgovarajućim vezama koje su mu omogućavale da
kad treba podmaţe birokratske kotače, bar sudeći prema tome s kakvom je lakoćom pronio
sav prtljag evakuiranih kroz carinu. Pomogao je i u rješavanju problema adoptiranog djeteta
bez pasoša. Greška EDS-a bila je u tome što je ocijenjeno da je maher, a nije primijećeno da je
maher najviše kategorije. Za to je moţda bio kriv njegov nimalo impresivan izgled. Bio je
prilično debeo i nosio je odijela koja se ne bi mogla nazvati elegantnim. Bouhvare, koji je
učio na počinjenim greškama, vjerovao je da moţe pridobiti Mr Fisha i osigurati njegovu
pomoć.
Te večeri, u restoranu, rekao mu je da ţeli otputovati do tursko-iranske granice kako bi
tamo dočekao neke ljude.
Mr Fish se uţasnuo.
- Ta vi uopće ne shvaćate - rekao je - kakvi su to užasni krajevi! Tamo ţive Kurdi i
Azerbajdţanci, divlji gorštaci koji se ne pokoravaju nikakvoj vlasti. Znate li od čega oni tamo
ţive? Od krijumčarenja, pljačke i umorstava! Ja se osobno nikad ne bih usudio otići tamo.
Ako vi, Amerikanac, pođete tamo, nikad se nećete vratiti. Nikad!
Bouhvare je pomislio da čovjek vjerojatno pretjeruje.
- Moram otići tamo, pa makar bilo i opasno - rekao je. - Mogu li ovdje kupiti laki
avion?
Mr Fish je zavrtio glavom.
- U Turskoj privatna lica ne mogu posjedovati avione.
- A helikopter?
- Isto tako.
- U redu, a mogu li unajmiti avion?
- To je moguće. Tamo gdje nema redovnih linija, moţe se unajmiti avion.
- A ima li redovnih linija do granice?
- Nema.
- U redu.
- Međutim, unajmljivanje aviona je tako neuobičajeno da ćete sigurno privući paţnju
vlasti...
- Ne pripremamo ništa nezakonito. Ipak, nije nam baš potrebno da netko slijedi svaki
naš pokret. Pa, da vidimo kako će izgledati to unajmljivanje. Raspitajte se o cijenama i
rokovima, ali nemojte vršiti nikakve rezervacije. Ja bih u međuvremenu ţelio saznati što više

147
o putovanju kopnenim putem. Ako ne ţelite putovati sa mnom, u redu, ali moţda biste
mogli naći nekoga tko bi htio.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
Narednih dana sastali su se nekoliko puta. Početna hladnoća Mr Fisha nestala je bez
traga i Boulware je stekao dojam da postaju prijatelji. Mr Fish bio je jasan i otvoren. Nije bio
kriminalac, ali je bio spreman da prekrši zakon ako su rizik i nagrada bili u odgovarajućoj
proporciji, zaključio je Boulware. Boulware je imao razumijevanja za takav stav. I on je u
odgovarajućim okolnostima bio spreman da prekrši zakon. Mr Fish je znao postavljati
lukava pitanja i malo pomalo Boulware mu je ispričao cijelu priču. Paul i Bill će vjerojatno
doći bez pasoša, priznao je, ali čim se nađu u Turskoj dobit će nove putnice u najbliţem
američkom konzulatu. Paul i Bill mogli su naići na teškoće prilikom napuštanja Irana, rekao
je, pa je htio poduzeti mjere da sam moţe prijeći granicu, recimo u lakom avionu, i prebaciti
ih u Tursku. Ništa od svega toga nije uţasnulo Mr Fisha kao pomisao na putovanje u dio
zemlje kojim vladaju razbojnici.
Ipak, nekoliko dana kasnije upoznao je Boulwarea s jednim čovjekom koji je imao
rođake među planinskim razbojnicima. Mr Fish mu je došapnuo da je čovjek kriminalac, a
tako je i izgledao. Imao je oţiljak preko lica i sitne, tamne oči. Rekao je da moţe garantirati
Boulwareu siguran prolaz do granice i natrag, a njegovi rođaci mogu čak prebaciti
Boulwarea u Iran, ako bude potrebno.
Bouhvare je nazvao Dallas i upoznao Merva Stauffera s planom. Merv je šifrom prenio
vijest Coburnu, a Coburn je s njom upoznao Simonsa. Simons je odbacio plan. Ako je taj
čovjek kriminalac, istakao je Simons, ne moţemo se pouzdati u njega.
Boulware se naljutio. Namučio se dok je postigao kakav-takav sporazum. Što misli taj
Simons, da je lako pronaći potrebne ljude? A ako treba putovati u predjele kojima vladaju
razbojnici, zar nije najbolje uzeti razbojnika za vodiča? Ali, Simons je bio šef i Boulware nije
mogao učiniti ništa osim zamoliti Mr Fisha da pronađe novu vezu.
U međuvremenu, u Istanbul su doputovali Sculley i Schwebach.
Opasan tandem letio je za Teheran iz Londona preko Kopenhagena kad su Iranci
ponovo zatvorili aerodrom, pa su se Sculley i Schwebach pridruţili Bouhvareu u Istanbulu.
Zatvoreni u hotelu, iščekujući da se nešto dogodi, sva trojica počeli su patiti od putne
groznice. Schwebach se vratio u vrijeme kad je bio među Zelenim beretama i nagovarao ih
da odrţavaju fizičku kondiciju trčeći uz i niz hotelsko stepenište. Bouhvare je to uradio
jednom i odustao. Postali su nestrpljivi i ljutili se na Simonsa, Coburna i Pochea koji su, po
svoj prilici, sjedili u Teheranu ne radeći ništa; zašto ti momci nešto ne poduzmu? A onda je
Simons poslao Sculleyja i Schwebacha natrag u Sjedinjene Drţave. Primopredajnike su
ostavili kod Bouhvarea.
Kad je Mr Fish ugledao primopredajnike, samo što nije dobio napad. Posjedovanje
primopredajnika bilo je u Turskoj teško krivično djelo, objasnio je Boulwareu. Ĉak i obične
tranzistorske prijemnike bilo je potrebno prijaviti vlastima, što je bila mjera opreza da se
njihovi dijelovi ne mogu upotrijebiti za izradu primopredajnika za teroriste.
- Zar ne shvaćate koliko ste sumnjivi? - upitao je Boulwarea. - Vaš telefonski račun
iznosi nekoliko tisuća dolara u toku jednog tjedna, i sve plaćate gotovinom. Nikakve poslove
ovdje ne obavljate. Ĉistačice su sigurno primijetile primopredajnike i pričale drugima o
njima. Već ste sigurno pod policijskim nadzorom. Zaboravite na prijatelje u Iranu... vi ćete
završiti u zatvoru.
Boulware je rekao da će se osloboditi radio-primopredajnika. Nevolja s očito
beskrajnim Simonsovim strpljenjem bila je da je svako odlaganje akcije donosilo nove
probleme. Sad se Sculley i Schwebach nisu mogli vratiti u Iran, i odred je ostao bez
primopredajnika. A Simons je na sve odgovarao samo sa ,,ne“. Mr Fish je obavijestio
Bouhvarea da između Irana i Turske postoje dva granična prijelaza, jedan kod Seroa, a drugi

148
kod Barzagana. Simons je odabrao Sero. Barzagan je veći i suvremeniji grad, rekao im je Mr
Fish. Tu će svi biti malo sigurniji. Simons je rekao: ,,Ne!“
Pronađen je novi pratilac koji će poći s Boulwareom do granice. Mr Fish je imao
poslovnog prijatelja čiji je zet bio pripadnik MIT-a, Milli Istihbarat Teskilatija, sluţbe koja je u
Turskoj bila što i CIA u Americi. Ime tog tajnog agenta bilo je Ilsman. Njegova ovlaštenja
osigurat će Boulwareu zaštitu vojske u predjelima kojima vladaju razbojnici. Bez takvih
ovlasti, rekao je Mr Fish, putniku bi prijetila opasnost ne samo od bandita već i od turske
vojske.
Mr Fish je bio veoma oprezan. Kad su pošli na sastanak s Ilsmanom, izveo je cijelu
predstavu izmicanja eventualnim pratiocima. Mijenjao je automobile, jedan dio puta vozili
su se autobusom... Bouhvare nije nikako mogao shvatiti čemu sve to ako idu da posjete
savršeno ispravnog građanina koji slučajno radi u obavještajnoj sluţbi. Ali, Bouhvare je bio
stranac u stranoj zemlji i morao je raditi kako to ţeli Mr Fish, i imati povjerenja u njega.
Konačno su stigli do velike, prilično trošne stambene zgrade u njemu nepoznatom
dijelu grada. Struje nije bilo, kao u Teheranu, pa je Mr Fishu trebalo dosta vremena da u
mraku pronađe pravi stan. U početku nitko nije odgovarao. Tu su propala sva njegova
nastojanja da se drţi diskretno, jer je morao udarati šakama u vrata, Boulwareu se činilo bar
pola sata. Za to vrijeme svi stanari zgrade imali su priliku da dobro vide posjetioce.
Bouhvare je stajao i osjećao se kao bijelac u Harlemu. Konačno je jedna ţena otvorila vrata,
pa su ušli.
Našli su se u malom, sumornom stanu pretrpanom starinskim namještajem,
osvijetljenom samo s nekoliko svijeća. Ilsman je bio nizak, debeo čovjek pribliţno
Boulwareovih godina, to jest trideset petogodišnjak. Bio je tako strašno debeo da sigurno već
godinama nije vidio svoja stopala. Bouhvare je zbog nečega pomislio na stereotipne debele
policijske narednike iz filmova, u pretijesnim odijelima, košuljama natopljenim znojem i
zguţvanim kravatama vezanim oko mjesta gdje bi se nalazio vrat kad bi ga bilo.
Sjeli su a ţena, gospođa Ilsman, kako je zaključio Boulware, posluţila ih je čajem, isto
kao u Teheranu! Boulware je iznio svoj problem; Mr Fish je prevodio. Ilsman je reagirao
sumnjičavo. Počeo je unakrsno ispitivati Boulwarea o dvojici Amerikanaca, bjegunaca. Na
osnovi čega Bouhvare zaključuje da su neduţni? Zašto nemaju putnice? Što će donijeti sa
sobom u Tursku? Na kraju je, činilo se, došao do zaključka da Boulware govori iskreno, pa
mu je ponudio da prebaci Paula i Billa od granice do Istanbula za ukupno osam tisuća
dolara.
Boulware se pitao da li Ilsman govori ozbiljno. Ilegalno prebacivanje dvojice
Amerikanaca u zemlju bilo je pomalo neobična zabava za agenta obavještajne sluţbe. A ako
je Ilsman zaista pripadnik MIT-a, tko bi onda mogao pratiti Mr Fisha i Bouhvarea dok su se
vozili kroz grad, čega se Mr Fish toliko bojao?
Moţda je Ilsman agent koji radi kao „slobodan strijelac“? Osam tisuća dolara je u
Turskoj bio velik novac. Bilo je čak moguće da će Ilsman obavijestiti svoje pretpostavljene o
onome što radi. Ilsman je, konačno, mogao zaključiti ovako: ako je Bouhvareova priča
istinita, pomoć će predstavljati dobro djelo, a ako Bouhvare laţe najlakše će otkriti što smjera
ako ga otprati do granice.
Bilo kako bilo, u danim okolnostima Ilsman je bio ono najbolje što je Bouhvare mogao
pronaći. Bouhvare se suglasio s cijenom, a Ilsman je otvorio bocu škotskog viskija.

Dok su se ostali članovi spasilačkog odreda pekli na tihoj vatri na raznim stranama
svijeta, Simons i Coburn su se vozili cestom iz Teherana prema turskoj granici.
Izviđanje je za Simonsa bilo osnova svake akcije i htio je da upozna svaki pedalj
maršrute povlačenja prije nego što krene tuda s Paulom i Billom. Ima li borbi u tom dijelu
zemlje? U kojoj su mjeri tu prisutne policijske snage? Jesu li ceste prohodne zimi? Jesu li

149
benzinske pumpe otvorene?
Do Seroa, graničnog prijelaza koji je odabrao, vodile su zapravo dvije ceste. (Odlučio se
za Sero zato što je to bio slabo prometan granični prijelaz u malom selu, pa će na granici biti
manje ljudi, a sam prijelaz bit će slabije čuvan, dok bi u Barzaganu, koji je preporučivao Mr
Fish, sigurno bila veća guţva.) U odnosu na Sero, najbliţi veći grad bio je Rezaijeh. Točno na
pravcu Teheran-Rezaijeh nalazilo se jezero Rezaijeh, dugo sto šezdeset kilometara; trebalo je
voziti oko njega, bilo sa sjeverne bilo sa juţne strane. Sjeverni put vodio je kroz veće gradove
i moglo se pretpostaviti da će cesta biti bolja. Simons je zbog toga davao prednost juţnom
pravcu, pod uvjetom da su ceste prohodne. Odlučio je da na ovom izviđačkom putovanju
provjeri oba pravca, sjeverni u odlasku, a juţni na povratku.
Zaključio je da će najbolji automobil za takvo putovanje biti britanski Range Rover,
kriţanac između dţipa i američkih terenskih kola. U Teheranu nije bilo ni zastupnika
automobilskih firmi niti otvorenih prodavaonica polovnih automobila, pa je Coburn zaduţio
,,Motociklistu“ da pronađe dva Range Rovera. „Motociklist“ je riješio problem na svoj
duhoviti način. Otipkao je oglas „Ako ţelite prodati svoj Range Rover, nazovite ovaj broj“ i
naveo broj svog telefona. Zatim je stavio poruku pod brisač svakog Range Rovera koga je
vidio parkiranog na ulici.
Nabavio je dva vozila po cijeni od dvadeset tisuća dolara po vozilu, a uz to je nabavio
alat i rezervne dijelove za praktično svaki popravak osim generalnog.
Simons i Coburn su poveli sa sobom dvojicu Iranaca, Majida i Majidovog rođaka
profesora na visokoj poljoprivrednoj školi u Rezaijehu. Profesor je bio došao u Teheran da
isprati svoju suprugu Amerikanku i djecu koji su otputovali u Sjedinjene Drţave. Njegov
povratak u Rezaijah bio je za Simonsa pokriće za putovanje.
Krenuli su iz Teherana rano izjutra s jednom Taylorovom bačvom od dvije stotine
pedeset litara benzina u straţnjem dijelu kola. Prvih sto pedeset kilometara, do Kazvina,
vozili su se modernim auto-putem. Nakon Kazvina cesta je bila asfaltna, sa dvije trake. Brda
su bila pokrivena snijegom, ali sama cesta bila je čista. Ako bude ovako do granice, pomislio
je Coburn, stići ćemo za jedan dan.
Zaustavili su se u Zendţanu, tri stotine kilometara od Teherana i pribliţno isto toliko
udaljenom od Rezaijeha, i razgovarali s mjesnim šefom policije koji je bio neki profesorov
rođak. (Coburn se nikako nije mogao snaći u porodičnim odnosima Iranaca; činilo se da oni
riječ ,,rođak“ upotrebljavaju prilično slobodno.) Taj dio zemlje bio je miran, rekao je šef
policije; ako bude problema, to bi moglo biti u oblasti Tabriza.
Vozili su se cijelo popodne uskom, ali dobrom provincijskom cestom. Nakon nekih sto
pedeset kilometara voţnje stigli su u Tabriz. U toku su bile demonstracije, ali nisu bile ni
slične bitkama na kakve su bili navikli u Teheranu, pa su se čak osjećali toliko sigurni da
prošetaju bazarom.
U toku voţnje Simons je razgovarao s Majidom i profesorom. Bio je to naizgled običan,
spontan razgovor, ali Coburn je sad već poznavao Simonsovu tehniku i znao je da pukovnik
zapravo testira tu dvojicu Iranaca da vidi moţe li im vjerovati. Prognoze su, zasad, izgledale
dobro jer je Simons počeo pomalo nagovještavati pravu svrhu putovanja.
Profesor je rekao da je oblast oko Tabriza naklonjena šahu, pa je prije polaska Simons
zakvačio šahovu fotografiju na vjetrobran.
Na prve neprilike naišli su nekoliko kilometara sjeverno od Tabriza, gdje su se morali
zaustaviti pred barikadom na cesti. Bila je amaterski izvedena i sastojala se od nekoliko
stabala oborenih preko ceste tako da ih kola mogu zaobići, ali ne mogu projuriti punom
brzinom. Barikadu su čuvali seljaci naoruţani sjekirama i štapovima.
Majid i profesor su se upustili u razgovor sa seljacima. Profesor je pokazao legitimaciju
nastavnika visoke poljoprivredne škole i rekao da su Amerikanci zananstve- nici koji
sudjeluju u jednom istraţivačkom projektu.

150
 Coburn je zaključio da spasilački odred svakako mora povesti sa sobom nekoliko
Iranaca kad bude putovao s Paulom i Billom, upravo radi ovakih situacija.
Seljaci su ih pustili da prođu.
Nešto kasnije Majid je zaustavio kola i mahnuo jednom vozilu koje je dolazilo iz
suprotnog smjera da stane. Profesor je nekoliko minuta razgovarao s vozačem automobila, a
zatim izvijestio Simonsa da je stanovništvo grada Khoja nastrojeno protiv šaha. Simons je
skinuo šahovu sliku s vjetrobrana i zamijenio je slikom ajatolaha Homeinija. Od tada nadalje
redovno su zaustavljali automobile koji su im dolazili u susret i mijenjali slike u skladu s
mjesnom političkom situacijom.
U predgrađu Khoja ponovo su naišli na barikadu.
Kao i prva, i ova barikada je izgledala improvizirano, i čuvali su je civili. Ali ovog puta
mladići i stariji ljudi, svi u iznošenim, zakrpljenim odijelima, drţali su u rukama puške.
Majid je zaustavio kola, i svi su izišli.
Na Coburnov uţas jedan dječak uperio je oruţje ravno u njega.
Coburn se sledio.
Radilo se o pištolju Llama, kalibra 9 milimetara. Dječak je mogao imati oko šesnaest
godina. Vjerojatno dosad nikad nije imao vatreno oruţje u ruci, pomislio je Coburn.
Naoruţani amateri su opasni. Dječak je tako grčevito stezao pištolj da su mu članci pobijelili.
Coburn je bio istinski uplašen. U Vijetnamu je mnogo puta bio pod vatrom, ali sad se
bojao da bi mogao biti ubijen glupim nesretnim slučajem.
- Ruski - rekao je dječak. - Ruski.
Misli da sam Rus, sinulo je Coburnu.
Moţda zbog čupave riđe brade i crne vunene kape.
- Ne, Amerikanac - rekao je Coburn.
Dječak je i dalje drţao pištolj uperen u njega.
Coburn je zurio u bijele članke i mislio: Nadam se samo da momak neće kihnuti.
Seljaci su pretraţili Majida, Simonsa i profesora. Coburn, koji nije mogao odvojiti
pogled od dječaka, čuo je kako Majid kaţe „Traţe oruţje! “ Jedino oruţje koje su imali bio je
mali noţ koji je Coburn nosio u koricama na opasaču, ispod košulje.
Jedan seljak počeo je pretraţivati Coburna, pa je dječak konačno spustio pištolj.
Coburn je ponovo mogao disati.
Počeo se pitati što će se dogoditi kad pronađu njegov noţ.
Pretraţivanje je izvršeno površno, i noţ nije pronađen.
Ĉuvari barikade su povjerovali u priču o istraţivačkom projektu.
- Ispričavaju se što su morali pretraţiti starca - rekao je Majid. „Starac" je bio Simons
koji je izgledao kao stari iranski seljak. - Moţemo nastaviti putovanje - dodao je Majid.
Ušli su u kola.
Iza Khoja su skrenuli prema jugu, zaobilazeći kraj jezera, i nastavili voţnju duţ
zapadne obale prema predgrađima Rezaijeha.
Profesor ih je doveo u grad sporednim putevima, tako da nisu naišli na barikade.
Putovanje iz Teherana trajalo je dvanaest sati, a nalazili su se jedan sat voţnje od graničnog
prijelaza Sero.
Te večeri su svi zajedno večerali čela kebab, iransko nacionalno jelo od riţe i janjetine,
kod profesorova stanodavca koji je nekim slučajem bio carinski sluţbenik. Majid je oprezno
počeo izvlačiti iz njega informacije i saznao da je promet preko graničnog prijelaza Sero vrlo
rijedak.
Proveli su noć u profesorovoj kući, dvokatnoj vili u predgrađu.
Majid i profesor odvezli su se ujutro do granice. Izvijestili su da je cesta sigurna i da na
njoj nema barikada. Zatim je Majid otišao u grad da potraţi vezu za nabavku vatrenog
oruţja, a Simons i Coburn su se odvezli do granice.

151
 Ugledali su malu graničnu straţarnicu sa samo dva straţara. Pored nje se nalazilo
carinsko skladište s vagom za kamione, a nešto dalje bila je kuća za straţare. Cesta je bila
pregrađena niskim lancem pričvršćenim s jedne strane za stup, a na dugoj strani za zid
straţamice. Iza lanca pruţalo se nekih dvije stotine metara ničije zemlje, do nešto manje
granične postaje na turskoj strani.
Izišli su iz kola da osmotre okolinu. Zrak je bio čist i štipao je obraze. Simons je
pokazao jednu padinu.
- Vidiš li tragove?
Coburn je pogledao u tom smjeru. U snijegu, neposredno iza granične postaje, vidjeli
su se tragovi, kao da je granicu prešla omanja karavana, drsko prkoseći graničarima.
Simons je ponovo pokazao nešto, ovog puta iznad njihovih glava.
- Ne bi bilo nimalo teško prekinuti graničarima vezu.
Coburn je podigao pogled i ugledao telefonsku ţicu što vodi iz straţarnice niz padinu.
Jedan potez, i straţari bi ostali izolirani.
Zajedno su sišli niz padinu i krenuli sporednom cestom, blatnjavom stazom što vodi u
brda. Nakon kilometar i pol stigli su do jednog malog sela sa samo desetak kućica
sagrađenih od drveta i nepečene cigle. Govoreći šepavim turskim jezikom, Simons je
zatraţio da razgovara sa starješinom. Pojavio se muškarac srednjih godina u širokim
hlačama i prsluku, pokrivene glave. Coburn je slušao kako Simons govori, ne razumijevajući
ništa. Konačno se Simons rukovao sa starješinom, pa su krenuli natrag.
- O čemu ste to razgovarali? - upitao je Coburn dok su se udaljavali.
- Rekao sam mu da ţelim s prijateljima preći noću granicu na konju.
- I što je on rekao?
- Rekao je da to moţe srediti.
- Kako ste znali da se ljudi u tom selu bave krijumčarenjem?
- Pogledajte malo oko sebe.
Coburn je pogledao u gole, snijegom pokrivene padine.
- Što vidite? - upitao je Simons.
- Ništa.
- Točno. Nema poljoprivrede, nema industrije. Što mislite od čega ti ljudi ţive? Svi su
oni krijumčari.
Vratili su se do Range Rovera i odvezli se u Rezaijeh. Te večeri Simons je objasnio svoj
plan Coburnu.
Simons, Coburn, Poche, Paul i Bill odvest će se iz Teherana u Rezaijeh u dva Range
Rovera. Povest će sa sobom Majida i profesora kao prevodioce. U Rezaijehu će odsjesti u
profesorovoj kući. Vila je idealno mjesto. Nitko ne ţivi u njoj, odvojena je od ostalih kuća i
od nje vode iz grada pusti sporedni putevi. Od Teherana do Rezaijeha putovat će
nenaoruţani; sudeći prema onome što se događalo na barikadama, pištolji bi ih samo uvalili
u nevolju. Međutim, u Rezaijehu će odmah nabaviti oruţje. Majid je u gradu pronašao
čovjeka spremnog da im proda lovačke puške Broivning za šest tisuća dolara po komadu. Isti
čovjek mogao je nabaviti i pištolje Llama.
Coburn će legalno preći granicu u jednom Range Roveru i uspostaviti vezu s
Boulwareom koji će ga, također s kolima, čekati na turskoj strani. Simons, Poche, Paul i Bill
preći će granicu na konjima uz pomoć krijumčara. (Zato su im bile potrebne puške, u slučaju
da krijumčarima padne na pamet da ih „izgube" u planinama.) Kad pređu granicu, sastat će
se sa Coburnom i Boulwareom. Zajedno će se odvesti do najbliţeg američkog konzulata i tu
dobiti nove pasoše za Paula i Billa. Zatim će avionom otputovati u Dallas.
Dobar plan, pomislio je Coburn. Shvatio je da je Simons bio u pravu kad je odabrao
Sero umjesto Barzagana jer bi u razvijenijem, gusto naseljenom kraju bilo teţe ilegalno preći
granicu.

152
 U Teheran su se vratili sutradan. Krenuli su kasno i uglavnom vozili noću, kako bi
stigli ujutro, nakon policijskog sata. Vozili su juţnim pravcem i prošli kroz gradić Mahabad.
Cesta je bila uska, blatnjava staza što krivuda kroz planine, a vrijeme nije moglo biti gore -
snijeg, led i snaţan vjetar. Ipak, cesta je bila prohodna i Simons je odlučio da krenu tim
pravcem, a ne sjevernim, kad budu izvlačili Paula i Billa.
Ako do toga uopće dođe.

3.
Jedne večeri Coburn je otišao u ,,Hyatt“ i rekao Keaneu Tayloru da mu je potrebno
dvadeset pet tisuća dolara u iranskim rialima do sutra ujutro.
Nije rekao zašto.
Taylor je uzeo od Gaydena dvadeset pet tisuća dolara u novčanicama po stotinu
dolara, a zatim nazvao jednog mjenjača privatnika koga je poznavao i dogovorio se o kursu
razmjene.
Taylorov vozač, Ali, nije imao nimalo volje da ga vozi u juţni dio grada, naročito po
mraku, ali je nakon kraće rasprave pristao.
Ušli su u radnju. Taylor je sjeo i popio s mjenjačem čaj. Došla su dvojica Iranaca. Jedan
mu je predstavljen kao čovjek koji će razmijeniti novac, a drugi je bio njegov tjelohranitelj.
Izgledao je kao kakav razbojnik.
Od Taylorovog telefonskog poziva, rekao je mjenjač, kurs se drastično promijenio, i to
u korist mjenjača.
- Uvrijeđen sam! - rekao je Taylor ljutito. - Neću poslovati s vama!
- Ovo je najbolji kurs koji moţete postići - rekao je mjenjač.
- Jest vraga!
- Opasno je za vas kretati se po ovom dijelu grada s toliko novca.
- Nisam sam - rekao je Taylor. - Vani me čeka šest mojih ljudi.
Ispio je čaj i ustao. Polako je izišao iz radnje i uskočio u kola.
- Ali, bjeţimo odavde, brzo!
Odvezli su se prema sjeveru. Taylor je objasnio Aliju gdje se nalazi radnja jednog
drugog mjenjača, iranskog Ţidova. Ĉovjek se upravo spremao da zatvori radnju kad je
Taylor ušao.
- Htio bih zamijeniti nešto dolara u riale - rekao je Taylor.
- Dođite sutra - odgovorio mu je mjenjač.
- Potrebni su mi noćas.
- Koliko?
- Dvadeset pet tisuća dolara.
- Nemam toliko novca kod sebe.
- Zaista su mi potrebni noćas.
- A zašto?
- Zbog nečega u vezi s Paulom i Billom.
Mjenjač je kimnuo glavom. Već je poslovao s nekim pripadnicima EDS-a i znao je da su
Paul i Bill u zatvoru.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
Pozvao je svog brata iz straţnjeg dijela radnje i poslao ga nekamo. Zatim je otvorio sef i
izvukao sve riale što ih je imao. Zajedno s Taylorom je prebrojao novac. Mjenjač je brojao
dolare, a Taylor riale. Nekoliko minuta kasnije došao je jedan čovjek s rukama punim riala i
istresao ih na tezgu, a onda nestao bez riječi. Taylor je shvatio da mjenjač skuplja sav novac

153
do koga moţe doći.
Stigao je jedan mladić na skuteru, parkirao ga pred radnjom i ušao noseći vreću punu
riala. Dok je boravio u radnji netko mu je ukrao skuter. Mladić je bacio vreću s novcem i
potrčao za lopovom, vičući što je mogao glasnije.
Taylor je nastavio brojiti novac.
Prošao je još jedan normalan poslovni dan u revolucijom zahvaćenom Teheranu.

John Howell se mijenjao. Sa svakim proteklim danom prostajao je sve manje

dostojanstveni američki advokat, a sve više prevrtljivi perzijski mešetar. Posebno, počeo je
drukčije gledati na pitanje mita.
Mehdi, računovođa Iranac koji je povremeno radio za EDS, objasnio mu je stvar ovako:
- U Iranu se mnogo toga obavlja preko prijateljskih veza. Postoji nekoliko načina da
čovjek postane Dadgarov prijatelj. Ja osobno, ja bih svakog dana sjedio pred njegovom
kućom dok me ne oslovi. Drugi način bi bio da mu dam dvije stotine tisuća dolara. Ako
ţelite, mogao bih to urediti za vas.
Howell je razgovarao o tom prijedlogu s drugim članovima pregovaračke ekipe.
Zaključili su da Mehdi nudi da nastupi kao posrednik u podmićivanju Dadgara, kao što je to
predlagao Duboko grlo. Ali, ovog puta Howell nije htio naprečac odbaciti mogućnost da
mitom kupi Paulovu i Billovu slobodu.
Odlučili su da prihvate Mehdijevu igru. Moţda će moći otkriti planirane makinacije i
diskreditirati
Dadgara. Alternativno, moţe se pokazati da je posao solidan i da vrijedi platiti traţenu
sumu. Ovako ili onako, bio im je poteban jasan signal samog Dadgara da je spreman primiti
mito.
Howell i Keane Taylor sastali su se više puta s Mehdijem. Računovođa je bio
napovjerljiv i oprezan kao i Duboko grlo. Nije htio da ljudi iz EDS-a dolaze u njegov ured u
normalno radno vrijeme; uvijek se sastajao s njima bilo rano izjutra bilo kasno noću, u svojoj
kući ili u nekoj mračnoj ulici. Hovvell je zahtijevao od njega jasan signal. Trebalo je da
Dadgar dođe na sastanak s različitim čarapama ili s kravatom vezanom naopako. Mehdi je
sa svoje strane predlagao neodređena signale, kao grub odnos prema Amerikancima.
Jednom prilikom Dadgar je zaista grubo razgovarao s njima, kako je to Mehdi predvidio, ali
to se moglo dogoditi i slučajno.
Dadgar nije bio jedini čovjek koji je zadavao muke Howellu. Howell je svakih pet-šest
dana razgovarao preko telefona s Angelom, i ona je htjela da čuje kad se namjerava vratiti
kući. On to nije znao. Paul i Bill su, dakako, očekivali od njega konkretne vijesti, a napredak
je bio tako spor i neodređen da im nije mogao dati nikakav rok. Sve je to bilo strahovito
mučno i kad ga je Angela počela ispitivati o tome jedva se suzdrţao da ne plane.
Mehdijeva inicijativa na kraju nije dala nikakav rezultat. Mehdi je upoznao Howella s
odvjetnikom koji je navodno bio u odličnim odnosima s Dadgarom. Odvjetnik nije traţio
mito, samo uplatu propisane zakonske takse. EDS je ostao u vezi s njim, ali im je na idućem
sastanku Dadgar rekao:
- Nitko nije u nekim posebnim odnosima sa mnom. Ako vam netko kaţe drukčije, ne
vjerujte mu.
Hovvell nije bio siguran kako da sve to shvati. Je li moguće da je od samog početka
stvar bila promašena? Ili je Dadgar odustao od primanja mita zbog EDS-ova opreza? To
nikad neće saznati.
Tridesetog siječnja Dadgar je rekao Howellu da ga zanima Abolfat Mahvi, EDS-ov
iranski partner. Howell je počeo pripremati dosje o poslovanju EDS-a s Mahvijem.
Howell je sad već bio potpuno uvjeren da su Paul i Bill najobičniji taoci. Dadgar je
moţda i vodio neku istragu o korupciji, ali je već sigurno bio došao do zaključka da su Paul i

154
Bill neduţni; to je značilo da ih drţi u zatvoru po naređenju odozgo. Iranci su u početku
zahtijevali obećani kompjutorizirani sistem socijalnog osiguranja ili povrat novca. Dati im
sistem socijalnog osiguranja, značilo je obnoviti ugovor, ali nova vlada nije bila
zainteresirana za nove pregovore. Uostalom, bilo je malo vjerojatno da će ostati na vlasti
dovoljno dugo da zaključi neki sporazum.
Ako je Dadgar nepodmitljiv, ako ga je nemoguće uvjeriti u neduţnost uhapšenih
Amerikanaca, ili ako se ne moţe postići da ih pusti na osnovi naređenja pretpostavljenih
nakon sklapanja novog ugovora između EDS-a i ministarstva, Howellu je preostalo samo
jedno rješenje: platiti kauciju. Napori doktora Houmana da se iznos kaucije smanji nisu
urodili plodom. Howell se bacio na pronalaţenje načina da prebaci trinaest milijuna dolara
iz Dallasa u Teheran.
Saznao je, malo-pomalo, da se u Teheranu nalazi EDS-ov spasilački odred. Bio je
zaprepašten kad je čuo da se prvi čovjek jedne američke korporacije upustio u tako nešto.
Međutim, to mu je ulilo i određeno samopouzdanje jer je shvatio da će, ako izvuče Paula i
Billa iz zatvora, netko drugi uzeti na sebe da ih izvuče iz Irana.

Liz Coburn je bila izvan sebe od brige.

Sjedila je u kolima s Toni Dvoranchik i njenim muţem Billom. Vozili su se u restoran
,,Royal Tokio“. Restoran se nalazio na Aveniji Greenville, nedaleko „Recipesa", mjesta gdje
su Liz i Toni pile koktele s Mary Sculley. Mary je tada potresla svijet Liz Coburn riječima:
„Mislim da su svi oni u Teheranu."
Od tog trenutka Liz je ţivjela u neprestanom strahu.
Jay je bio za nju sve. Bio je Mister Amerike, bio je Supermen, bio je cijeli njen ţivot. Nije
mogla zamisliti da ţivi bez njega. Pomisao da bi ga mogla izgubiti ispunjavala ju je uţasom.
Neprestano je nazivala Teheran, ali joj nikako nije uspijevalo da dobije njega. Nazivala
je svakog dana Merva Stauffera i pitala ga „Kad se Jay vraća kući? Je li dobro? Hoće li se
izvući ţiv?“ Merv je pokušavao da je umiri, ali nije htio da joj da nikakve informacije, pa je
zahtijevala da razgovara s Rossom Perotom. Merv bi joj rekao da ni to nije moguće. Poslije
toga bi obično nazvala svoju majku, rasplakala se i istresla pred nju preko telefona sve svoje
strahove, brige i jad.
Dvoranchikovi su bili srdačni ljudi. Pokušavali su da joj skrenu misli na druge stvari.
- Što si radila danas? - upitala ju je Toni.
- Bila sam u kupovini - rekla je Liz.
- Jesi li kupila nešto?
- Jesam - rekla je Liz i zaplakala. - Kupila sam crnu haljinu. Zato što se Jay neće vratiti
kući.

U toku tih dana ispunjenih čekanjem Jay Coburn je saznao mnogo toga o Simonsu.
Jednog dana nazvao ga je Merv Stauffer iz Dallasa i rekao mu da se javio Simonsov sin
Harry i da je veoma zabrinut. Harry je telefonirao ocu, a iz njegove kuće javio se Paul
Walker koji se brinuo za farmu. Walker mu je rekao da ne zna gdje je Simons. Savjetovao je
Harryju da se obrati Mervu Staufferu u EDS-u. Sasvim je prirodno da se Harry brine, rekao
je Merv. Simons je nazvao Harryja iz Teherana i umirio ga.
Simons je rekao Coburnu da je s Harryjem bilo problema, ali da je u biti dobar mladić!
Govorio je o svom sinu s nekom kombinacijom rezignacije i ljubavi. (Nikad nije spominjao
Brucea, i Coburn je tek mnogo kasnije saznao da Simons ima dva sina.)
Simons je mnogo pričao o svojoj pokojnoj supruzi Lucille, i o tome kako su sretno
ţivjeli kad je Simons otišao u mirovinu. U toku tih posljednjih godina Bill su veoma bliski,
zaključio je Coburn, i činilo se da Simons ţali što mu je trebalo toliko vremena da shvati
koliko je voli.

155
 - Drţi se svoje ţene - savjetovao je Coburnu. - To je najvaţnija osoba u tvom ţivotu.
Začudo, Simonsov savjet ostavio je na Coburna sasvim suprotan efekt. Zavidio je
Simonsu na drugarstvu s Lucille, i ţelio je nešto slično, ali je bio sasvim siguran da to nikad
neće doţivjeti sa Liz. Pitao se postoji li negdje osoba koja bi mogla biti njegova istinska
druţica.
Jedne večeri Simons se nasmijao i rekao:
- Znate, ovo ne bih učinio ni za koga drugog.
Bila je to zagonetna primjedba, tipična za Simonsa. Coburn je već bio naučio, da
Simons ponekad daje objašnjenje, a ponekad ne. Ovog puta Coburn je dobio objašnjenje.
Simons mu je ispričao zašto se osjeća obavezan prema Rossu Perotu.
Ono što je uslijedilo nakon napada na Son Tay donijelo je Simonsu mnogo gorčine.
Iako napadači nisu oslobodili nijednog američkog zarobljenika, bio je to hrabar pokušaj, i
Simons je očekivao da će američka javnost tako i gledati na tu akciju. Ĉak je sam, na radnom
doručku sa sekretarom za obranu Melvinom Lairdom, bio odlučno za to da se vijest o
napadu saopći štampi. „To je potpuno legitimna operacija", rekao je Lairdu. „Radi se o
američkim zarobljenicima. To je nešto što Amerikanci tradicionalno čine za Amerikance.
Ĉega se, zaboga, bojimo?"
Ubrzo je to saznao. Štampa i javnost proglasili su napad za neuspjeh i još jedan kiks
obavještajne sluţbe. Krupni naptis na naslovnoj strani sutrašnjeg Washington Posta je glasio:
„OPERACIJA ZA OSLOBOĐENJE RATNIH ZAROBLJENIKA ZAVRŠILA NEUSPJEHOM".
Kad je senator Robert Dole predloţio rezoluciju u kojoj je odano priznanje napadačima i
rekao: „Neki od naših ljudi čame u zatvoru već pet godina! “ senator Kennedy je dobacio:
„Još uvijek su tamo."
Simons je otišao u Bijelu kuću da od predsjednika Nixona primi Kriţ za vojne zasluge
što ga je zasluţio za „izuzetno junaštvo". Trebalo je da ostali napadači prime odlikovanja iz
ruke sekretara za obranu Lairda. Simons se razbjesnio kad je saznao da će više od polovine
njegovih ljudi primiti samo Vrpcu za uzorno drţanje koja je bila tek za stupanj više od Vrpce
za vojničko drţanje i koju su vojnici nazivali „Zelena Weenie“. Ljut kao ris podigao je
slušalicu i nazvao načelnika štaba Kopnene vojske generala Westmorelanda. Dobio je
njegova zamjenika, generala Palmera. Rekao mu je za „Zelene Weenie“ i dodao: „Generale,
ne bih ţelio dovoditi vojsku u nezgodnu situaciju, ali moţe se dogoditi da neki moj čovjek
nabije tu Vrpcu za uzorno drţanje gospodinu Lairdu u guzicu." Pobijedio je. Laird je
podijelio četiri Kriţa za vojne zasluge i pedeset Srebrnih zvijezda, bez ijedne „Zelene
Weenie“.
Napad na Son Tay znatno je podigao moral zarobljenika (čuli su za tu akciju od novih
zarobljenika koji su stizali u logore). Vaţan sporedni efekt napada bio je da su mnogi
zarobljenički logori, u kojima su mnogi zarobljenici drţani u samicama, rasformirani, a svi
su Amerikanci prebačeni u dva velika zatvora u kojima nije bilo dovoljno mjesta da budu
razdvojeni. Svijet je ipak proglasio napad za neuspjeh i Simons je osjećao da je njegovim
ljudima nanesena teška nepravda.
Razočaranje ga je mučilo godinama, sve dok jednog vikenda Ross Perot nije
organizirao mamutski prijem u San Francisku, nagovorio armiju da prikupi napadača na
Son Tay, razbacane širom svijeta, i upozna ih sa zarobljenicima koje su pokušali osloboditi.
Tog vikenda Simonsovi napadači konačno su doBill priznanje koje su zasluţili. I to je učinio
Ross Perot.
- Zato sam ovdje - rekao je Simons Coburnu. - Naravno, neka me vrag odnese ako bih
ovo radio za bilo koga drugog.
Coburn je mislio na svog sina Scotta i točno je znao što Simons ţeli reći.

156
 4.
Dvadeset drugog siječnja nekoliko stotina homafara, mladih zrakoplovnih oficira, u
bazama Dezful, Hamadan, Isfahan i Mašad otkazalo je poslušnost šahu i proglasilo lojalnost
ajatolahu Homeiniju.
Značaj tog događaja promakao je savjetniku za nacionalnu sigurnost Zbigniewu
Brzezinskom koji je još uvijek očekivao da će iranska vojska skršiti islamsku revoluciju. Nije
ga shvatio ni premijer Šahpur Bahtiar koji je govorio o suzbijanju revolucionarnog pokreta
minimalnim snagama. Nije ga shvatio ni šah koji je umjesto da ode u Sjedinjene Drţave
ostao u Egiptu i čekao da bude pozvan da se vrati i spasava zemlju.
Među ljudima koji su shvatili sav značaj tog događaja Bill su ambasador William
Sullivan i general Abas Gharabagi, načelnik iranskog generalštaba.
Sullivan je obavijestio Washington da je ideja o protuudaru u korist šaha dim i para, da
će revolucija završiti uspješno i da je krajnje vrijeme da Sjedinjene Drţave počnu razmišljati
kako će ţivjeti s novim poretkom. Iz Bijele kuće je stigao oštar odgovor kojim je dovedena u
pitanje njegova lojalnost predsjedniku. Odlučio je da podnese ostavku, ali ga je ţena
odvratila od toga: odgovoran je za tisuće Amerikanaca koji se još uvijek nalaze u Iranu,
naglasila je, i ne moţe ih sad ostaviti na cjedilu.
General Gharabagi je također razmišljao o ostavci. Nalazio se u nemogućem poloţaju.
Zakleo se na lojalnost šahu, a ne iranskom parlamentu ili vladi, šahu osobno, a šah je sad
otišao. Gharabagi je neko vrijeme podrţavao nazor da su vojnici duţni da ostanu lojalni
Ustavu iz 1906. godine, ali to u praksi nije značilo mnogo. Teoretski, trebalo je da vojska
podrţava Bahtiarovu vladu. Gharabagi se pitao već nekoliko tjedana moţe li računati s tim
da će vojnici poslušati naređenje i boriti se na strani Bahtiara protiv revolucionarnih snaga.
Revolt homafara mu je pokazao da ne moţe. Shvatio je ono što Brzezinski nije shvatio, da
vojska nije stroj koji se moţe uključivati i isključivati po ţelji već skupina ljudi koja dijeli
teţnje, gnjev i vjerski zanos preostalog dijela zemlje. Vojnici su ţeljeli revoluciju koliko i
civili. Gharabagi je zaključio da ne moţe više kontrolirati svoje trupe i odlučio je da podnese
ostavku.
Na dan kad je sa svojom odlukom upoznao kolege generale, ambasador Sullivan je u
šest sati uvečer pozvan da dođe u rezidenciju premijera Bahtiara. Sullivan je čuo od generala
,,Dutcha“ Huysera da Gharabagi namjerava podnijeti ostavku, pa je pretpostavljao da
Bahtiar ţeli s njim razgovarati o tome.
Bahtiar je pozvao Sullivana da sjedne i rekao mu s enigmatskim osmijehom „Nous
serons trois“. Bit će nas trojica. Bahtiar je sa Sullivanom uvijek govorio francuski.
Nekoliko minuta kasnije ušao je general Gharabagi. Bahtiar je počeo govoriti o
teškoćama do kojih će doći ako general podnese ostavku. Gharabagi je odgovorio na
perzijskom, ali Bahtiar ga je natjerao da govori francuski. Dok je govorio, poigravao se s
omotnicom koju je drţao u dţepu; Sullivan je zaključio da je u omotnici pismena ostavka.
Dok su se Iranci prepirali na francuskom, Bahtiar se neprestano obraćao ambasadoru,
treţeći podršku. Sullivan je bio uvjeren da Gharabagi ima puno pravo da podnese ostavku,
ali naređenja koja je dobio iz Bijele kuće glasila su da mora poticati vojne krugove da pruţe
podršku Bahtiaru, pa je uporno tvrdio, suprotno vlastitom uvjerenju, kako Gharabagi ne bi
trebao da odstupi. Nakon diskusije koja je trajala pola sata general je otišao, a da nije predao
omotnicu koju je donio. Bahtiar je srdačno zahvalio Sullivanu na pomoći. Sullivan je znao da
sve to neće izići na dobro.
Dvadeset četvrtog siječnja Bahtiar je zatvorio teheranski aerodrom kako bi onemogućio
Homeiniju da se vrati u Iran. Bilo je to kao da se kišobranom ţeli zaštititi od plimnog vala.
Dvadeset šestog siječnja vojnici su u uličnim borbama u Teheranu poBill petnaest

157
Homeinijevih pristalica. Dva dana kasnije Bahtiar je predloţio da otputuje u Pariz i
razgovara s ajatolahom. Bilo je to upravo nevjerojatno priznanje slabosti. Premijer na vlasti
traţi da posjeti emigranta-buntovnika. Homeini je to tako i shvatio; odbio je da razgovara
dok Bahtiar ne podnese ostavku. Dvadeset devetog siječnja u uličnim borbama u Teheranu
poginulo je trideset pet ljudi, a još pedeset u drugim krajevima zemlje. Gharabagi,
zaobilazeći predsjednika vlade, započeo je pregovore s buntovnicima u Teheranu, i pristao
na povratak ajatolaha Homeinija. Tridesetog siječnja
Sullivan je zapovjedio da se evakuiraju svi pripadnici ambasade čija prisutnost nije bila
apsolutno potrebna, i njihove obitelji. Prvog veljače Homeini se vratio kući.
Jumbo jet kompanije Air France kojim je doputovao sletio je u 9.15 ujutro. Dva milijuna
Iranaca izišli su na ulice da ga dočekaju. Prvu javnu izjavu ajatolah je dao na aerodromu.
„Molim Boga da odsiječe ruke svim zlim strancima i njihovim pomagačima! “ rekao je.
Simons je sve to gledao na televiziji, a zatim rekao Coburnu:
- To je ono. Narod će učiniti za nas ono što ţelimo. Gomila će osvojiti zatvore.

158
 Deveto poglavlje
1.
U podne, petog veljače, John Howell je stigao blizu cilja, do oslobođenja Paula i Billa.
Dadgar je rekao da će prihvatiti kauciju u jednoj od triju formi, u gotovom, u obliku
garantnog pisma ili u obliku imovine dane kao zalog. Gotovina nije dolazila u obzir. Kao
prvo, onaj tko bi doputovao u nemirni grad Teheran sa 12,750.000 dolara u koferu vjerojatno
nikad ne bi stigao ţiv do Dadgareva ureda. Drugo, Dadgar bi mogao uzeti novac i dalje
zadrţati Paula i Billa u zatvoru, bilo povećanjem kaucije bilo njihovim ponovnim hapšenjem
pod nekim novim izgovorom. (Tom Walter je predloţio da se posluţe krivotvorenim
novcem, ali nitko nije znao gdje bi se takav novac mogao nabaviti.) Morao je postojati
dokument kojim Dadgar dobija novac, a Paul i Bill slobodu. U Dallasu, Tom Walter je
konačno pronašao banku voljnu da izda kreditno pismo na iznos kaucije, ali Howell i Taylor
nisu nikako mogli pronaći iransku banku spremnu da ga primi i izda traţenu garanciju. U
međuvremenu je Hovvellov šef Tom Luce razmišljao o trećem načinu, zalaganju imovine, i
iznio fantastičnu, divlju ideju koja bi, moţda, mogla upaliti: da Sjedinjene Drţave zaloţe
svoju ambasadu u Teheranu na ime kaucije za Paula i Billa.
State Department je postupno zauzimao sve elastičnije stavove, ali još nije bio spreman
da zaloţi teheransku ambasadu na ime kaucije. Bio je, s druge strane, voljan da izda
garancije u ime američke vlade. Već je to, samo po sebi, bilo nečuveno: Sjedinjene Drţave
polaţu kauciju za dvojicu uhapšenih ljudi.
Kao prvo, Tom Walter je u Dallasu našao banku koja će izdati kreditno pismo u korist
State Departmenta, na iznos od 12,750.000 dolara. Kako se ta transakcija obavljala unutar
Sjedinjenih Drţava, za nju je bilo potrebno samo nekoliko sati. Kad State Department u
Washingtonu primi pismo, ministar-savjetnih Charles Naas, zamjenik ambasadora
Sullivana, predat će Irancima diplomatsku notu s garancijama da će Paul i Bill, nakon štu
budu pušteni, biti uvijek na raspolaganju Dadgaru radi saslušanja. U suprotnom, ambasada
će isplatiti traţenu kauciju.
Upravo u to vrijeme Dadgar je bio na sastanku s Louom Goelzom, generalnim
konzulom pri ambasadi. Howell nije bio pozvan na taj sastanak, pa je EDS zastupao
Abolhasan.
Howell je prethodnog dana odrţao preliminarni sastanak s Goelzom. Zajedno su
razmotrili uvjete garancije; Goelz je čitao formulacije smirenim, jasnim glasom. Goelz se
mijenjao. Prije dva mjeseca izluđivao je Howella svojom formalnom korektnošću; upravo je
Goelz odbio da vrati Paulu i Billu pasoše, a da o tome ne obavijesti Irance. Ĉinilo se da je sad
Goelz spreman i na nekonvencionalne postupke. Moţda je ţivot usred revolucije natjerao
starog momka da se malo otkravi.
Goelz je rekao Howellu da će odluku o puštanju Paula i Billa donijeti sam premijer
Bahtiar, ali da mora prethodno raščistiti stvar s Dadgarom. Howell se nadao da Dadgar neće
praviti neprilike, jer Goelz nije bio od onih ljudi koji će udariti šakom po stolu i natjerati
Dadgara da popusti.
Netko je pokucao na vrata, i ušao je Abolhasan.
Howell je vidio po njegovom licu da su vijesti koje donosi loše.
- Što se dogodilo?
- Odbio je - rekao je Abolhasan.
- Zašto?
- Ne prihvaća garanciju američke vlade.
- Je li naveo neki razlog za to?

159
 - U zakonu se ništa ne kaţe o tome da moţe primiti garanciju vlade kao kauciju. Traţi
gotovinu, garantno pismo banke ili...
- Ili imovinu kao zalog, znam. - Howell se osjećao kao oduzet. Doţivio je toliko
razočaranja, upao u toliko slijepih ulica da se više nije mogao ni ljutiti. - Je li rekao nešo u
vezi s premijerom?
- Jest. Goelz mu je rekao da će podnijeti prijedlog Bahtiaru.
- Što je Dadgar rekao na to?
-Rekao je da je to tipično za Amerikance. Uvijek pokušavaju rješavati probleme utječući
na najviše krugove, ne vodeći računa o onome što se događa na niţim razinama. Rekao je još
i to da ako se njegovim pretpostavljenim ne sviđa kako on vodi taj slučaj, mogu ga smijeniti,
on će biti veoma sretan zbog toga jer mu je već svega dosta.
Howell se namrštio. Što bi sve to moglo značiti? Nedavno je došao do zaključka da
Iranci zapravo ţele novac, a sad ga glatko odbijaju. Jesu li to zaista učinili zbog tehničke
pojedinosti da zakon ne predviđa garanciju strane vlade kao prihvatljivu formu kaucije, ili je
to samo izgovor? Moţda je zaista u pitanju zakon. Slučaj EDS-a bio je uvijek politički
osjetljiv, a sad kad se vratio ajatolah, Dadgar se vjerojatno plaši da učini išta što bi se moglo
protumačiti kao proamerički gest. Elastična primjena propisa da bi se prihvatila
nekonvencionalna forma kaucije mogla bi mu donijeti neugodnosti. A što bi se dogodilo kad
bi Howellu uspjelo da poloţi kauciju u zakonski propisanoj formi? Da li bi Dadgar tada
ocijenio da je pokriven i pustio Paula i Billa? Ili bi pronašao neki novi izgovor?
To se moglo ustanoviti samo na jedan način.

Onog tjedna kad se ajatolah vratio u Iran, Paul i Bill su zatraţili svećenika.
Paulova prehlada se pretvorila u bronhitis. Zatraţio je da ga pregleda zatvorski
liječnik. Doktor nije govorio engleski, ali Paul mu je bez naročitih teškoća objasnio u čemu je
problem, kašljao je, a doktor je kimnuo glavom.
Paul je dobio nekoliko tableta. Po svemu sudeći bio je to penicilin. Dali su mu i bočicu
sirupa za kašalj. Ukus sirupa bio mu je odnekud poznat, a onda mu se pred očima pojavila
neobično ţiva slika: vidio je sebe kao malog dječaka i majku kako sipa gusti sirup iz
starinske boce u ţlicu i daje mu da ga proguta. Bio je to isti taj sirup. Olakšao mu je kašalj, ali
mišići u grudima već su ga boljeli. Osjećao je prodoran bol kad god bi duboko udahnuo.
Dobio je pismo od Ruthie. Stalno ga je iznova čitao. Bilo je to obično pismo, s puno
novosti. Karen je pošla u novu školu i teško se privikavala na novu sredinu. To je bilo
sasvim normalno. Svaki put kad bi promijenila školu Karen je dobivala bolove u ţelucu i
nekoliko dana povraćala. Ann Marie, Paulova najmlađa kći, bila je mnogo prilagodljivija.
Ruthie je još uvijek govorila svojoj majci da će se Paul za nekoliko tjedana vratiti kući, ali
priča je već postala neprihvatljiva, pa je rok od dva tjedna produţila na dva mjeseca.
Odlučila je da kupi kuću. Tom Walter joj je pomagao da sredi zakonske formalnosti. Što god
Ruthie osjećala, ništa od toga nije stavljala na papir.
Keane Taylor je bio najčešći posjetilac zatvora. Svaki put kad bi došao donosio je Paulu
kutiju cigareta u kojoj se nalazila novčanica od pedeset ili sto dolara. Paul i Bill su u zatvoru
mogli koristiti taj novac za plaćanje specijalnih privilegija kao što je upotreba kupaonice. U
toku jedne posjete sraţar je na trenutak izišao iz sobe i Taylor im je dao četiri tisuće dolara.
Prilikom druge posjete Taylor je doveo oca Williamsa.
Williams je vodio Katoličku misiju kamo su, u sretna vremena, Paul i Bill odlazili
nedjeljom da s drugim pripadnicima EDS-a igraju poker. Otac Williams je imao osamdeset
godina, pa su mu njegovi pretpostavljeni dopustili da napusti Teheran, smatrajući da je u
opasnosti. Međutim, on je više volio ostati na svom mjestu. Sve to za njega nije ništa novo,
rekao je Paulu i Billu. Bio je misionar u Kini za vrijeme drugoga svjetskog rata, u toku
japanske invazije i kasnije, u toku revolucije koja je dovela na vlast Mao Cetunga. I sam je

160
neko vrijeme proveo u zatvoru, pa je znao kako se Paul i Bill osjećaju.
Otac Williams mu je podigao moral gotovo koliko i Ross Perot. Bill, koji je bio
poboţniji nego Paul, osjećao je da mu je taj posjet ulio nove snage. Ohrabrio ga je da se
suoči s nepoznatom budućnošću. Prije nego što je otišao otac Williams im je dao oprost
grijeha. Bill još uvijek nije bio siguran hoće li izići ţiv iz zatvora, ali sad je bar bio
spreman da mirno dočeka smrt.

Revolucija u Iranu buknula je u petak, 9. veljače 1979. godine.

Za samo tjedan dana Homeini je razorio sve što je ostalo od legitimne vlasti. Pozvao
je vojsku da se pobuni, a članove parlamenta da podnesu ostavku. Imenovao je
„privremenu vladu" usprkos činjenici da je Bahtiar još sluţbeno bio premijer. Njegove
pristalice, organizirane u revolucionarne komitete, preuzele su odgovornost za red, zakon
i skupljanje smeća i otvorile u Teheranu više od stotinu islamskih kooperativnih
prodavaonica. Osmog veljače više od milijun ljudi promarširalo je kroz grad u . znak
podrške ajatolahu. Nastavljene su ulične borbe između pojedinih vojnih jedinica lojalnih
vladi i skupina Homeinijevih sljedbenika.
Devetog veljače su u dvije teheranske zrakoplovne baze, Došen Topeh i Farahabad,
odredi homafara i kadeta odali počast Homeiniju. To je tako razbjesnjelo brigadu
„Javadan", šahovu osobnu gardu, da je izvršila napad na obje baze. Homafari su se
zabarikadirali i odBill napad lojalista, potpomognuti odredima naoruţanih ustanika koji
su se motali po bazama i oko njih.
Jedinice marksistički orijentiranih fedajina i muslimanskih mudžahedina upale su u
Došen Topeh, provalile u skladište oruţja i podijelile ga bez razlike vojnicima, gerilcima,
revolucionarima, demonstrantima i slučajnim prolaznicima.
Te noći u jedanaest sati brigada „Javadan" se vratila s pojačanjima. Homeinijevi
sljedbenici unutar vojne organizacije upozorili su pobunjenike u Došen Topehu da se
brigada sprema za napad, pa su pobunjenici prešli u protunapad prije nego što je
brigada stigla do baze. Među lojalistima je u samom početku bitke poginulo nekoliko
viših oficira. Borbe su trajale svu noć proširivši se na cijelu oblast oko baze.
Do podne idućeg dana bojište se proširilo na gotovo cijeli grad.

Tog dana John Howell i Keane Taylor otišli su u grad na sastanak.

Howell je bio uvjeren da će Paul i Bill biti oslobođeni za nekoliko sati. Sve je bilo
spremno za plaćanje kaucije.
Tom Walter se dogovorio s jednom teksaškom bankom da izda kreditno pismo na
iznos od 12,750.000 dolara u korist newyorške podruţnice banke Melli. Prema planu,
teheranska podruţnica banke Melli izdat će nakon toga garantno pismo naslovljeno na
Ministarstvo pravosuđa, i Paul i Bill bit će uvjetno pušteni na slobodu. Ipak, nije sve išlo po
planu. Zamjenik glavnog direktora banke Melli, Sadr Hašemi, shvatio je, kao i svi ostali
bankari prije njega, da su Paul i Bill privredni taoci i da bi se EDS, čim iziđu iz zatvora,
mogao obratiti američkom sudu s izjavom da je novac izvučen ucjenom i da ga ne treba
isplatiti. Ako se to dogodi, banka Melli u New Yorku ne bi mogla naplatiti kreditno pismo, a
banka Melli u Teheranu bi morala isplatiti novac iranskom Ministarstvu pravosuđa. Sadr
Hašemi je rekao da će promijeniti odluku samo ako mu newyorški odvjetnici garantiraju da
EDS ne moţe blokirati isplatu kreditnog pisma. Howell je savršeno dobro znao da nijedan
čestit američki pravnik ne bi dao takvu izjavu.
Keane Taylor se nakon toga sjetio banke Omran. EDS je imao s bankom Omran ugovor
za instaliranje on-line kompjutoriziranog računovodstvenog sistema i Taylorov posao u
Teheranu bio je da nadzire izvršenje tog ugovora, pa je poznavao funkcionare banke. Sastao
se s Farhadom Bahtiarom, koji je pored toga što je bio rođak premijera Šahpura Bahtiara bio

161
jedan od vodećih ljudi u banci. Bilo je očigledno da će premijer vrlo brzo biti uklonjen s
vlasti, i Farhad se spremao da napusti zemlju. Moţda je zato bio manje zainteresiran za
mogućnost da iznos od 12,750.000 dolara ne bude nikad plaćen nego Sadr Hašemi. Bilo kako
bilo, i ma kakvi Bill njegovi razlozi, odlučio je da pomogne.
Banka Omran nije imala podruţnicu u Sjedinjenim Drţavama. Kako onda da EDS
uplati traţeni iznos? Dogovoreno je da teksaška banka ispostavi kreditno pismo u korist
podruţnice banke Omran u Dubaiju na način zvani „atestirani teleks". Dubai će nakon toga
nazvati Teheran preko telefona i potvrditi da je kreditno pismo primljeno, a teheranska
podruţnica banke Omran će izdati garantno pismo u korist Ministarstva pravosuđa.
Međutim, došlo je do zastoja. Trebalo je da cijeli aranţman odobri savjet direktora
banke Omran i da mu pravna sluţba banke da zeleno svjetlo. Svatko tko je pogledao
sporazum predloţio je neku malu izmjenu u formulaciji. Promjene, na engleskom i
perzijskom jeziku, trebalo je prenijeti u Dubai i Dallas, a zatim je iz Dallasa u Dubai upućen
novi teleks, atestiran, i o tome obaviješten Teheran. Kako su u Iranu dani vikenda četvrtak i
petak, ostala su samo tri dana u tjednu kad su sve banke bile otvorene, a kako je Teheran
vremenski devet i pol sati ispred Dallasa, banke nikad nisu bile otvorene u isto vrijeme. Uz
to su iranske banke dobar dio vremena bile u štrajku. Posljedica je bila to da je za izmjenu
dviju riječi u sporazumu utrošeno tjedan dana.
Posljednja instanca koja je trebala odobriti sporazum bila je iranska Centralna banka.
Howell i Taylor su u subotu, 10. veljače, krenuli upravo s ciljem da isposluju to odobrenje.
U pola devet ujutro, kad su se odvezli u banku Omran, u gradu je uglavnom vladao
mir. Sastali su se s Farhadom Bahtiarom. Na njihovo iznenađenje rekao im je da je zahtjev za
odobrenje sporazuma već dostavljen Centralnoj banci. Howell je bio oduševljen. Konačno se
u Iranu nešto dogodilo brţe nego što je bilo zamišljeno! Predao je Farhadu potrebne
dokumente, pored ostalog potpisani sporazum, pa se zajedno s Taylorom odvezao dalje u
središte grada, u Centralnu banku.
Grad se postupno budio. Promet je bio još jeziviji nego normalno, ali opasna voţnja
bila je Taylorova specijalnost, pa se bez teškoća probijao kroz ulice, presijecajući prometnice,
okrećući kola na jednosmjernim kolovozima i uopće nadmećući se s iranskim vozačima u
njihovoj vlastitoj igri.
U Centralnoj banci morali su dugo čekati da ih primi gospodin Farhang. Trebalo je da
on da potrebno odobrenje. Konačno je Farhang promolio glavu kroz vrata i rekao da je
sporazum već odobren i da je o tome obaviještena banka Omran.
To je bila dobra vijest!
Vratili su se u kola i odvezli se u banku Omran. Sad su mogli vidjeti da se u pojedinim
dijelovima grada vode ogorčene borbe. Neprestano je odjekivala puščana paljba, a iz
zapaljenih zgrada dizali su se stupovi dima. Banka Omran se nalazila preko puta bolnice, pa
su vidjeli kako mrtvi i ranjeni stiţu u osobnim automoBillma, kamionima i autobusima. Sva
ta vozila imala su bijele krpe privezane za antene, kao znak da voze povrijeđene, i kretala su
se sa stalno uključenim sirenama. Ulica je bila puna ljudi. Neki su došli da daju krv, drugi
da posjete ranjenike, treći da identificiraju mrtve.
Ne bi se moglo reći da su problem kaucije riješili prerano. Sad su u opasnosti Bill ne
samo Paul i Bill nego i Howell, Taylor i svi ostali. Trebalo je da što prije odu iz Irana.
Howell i Taylor su otišli u banku i našli Farhada.
- Centralna banka je odobrila sporazum - rekli su mu.
- Znam.
- Je li sporazum sastavljen kako treba?
- Nema problema.
- Prema tome, ako nam date garantno pismo, moţemo odmah otići u Ministarstvo
pravosuđa.

162
 - Danas ne.
- Zašto ne?
- Naš pravnik, doktor Emami, pregledao je kreditni dokument i ţeli da načini neke
male izmjene.
- Isuse Kriste - promrmljao je Taylor.
- Ja putujem na pet dana u Ţenevu - rekao je Farhad.
Zauvijek, to je vjerojatnije.
- Moje kolege će se brinuti za vas, a ako bude kakvih problema telefonirajte mi u
Švicarsku.
Howell je jedva savladavao bijes. Farhad je savršeno dobro znao da sve to nije tako
jednostavno; u svakom slučaju, bez njega će biti još teţe. Ali, znao je da provalom gnjeva
neće ništa postići, pa je jednostavno rekao:
- O kakvim se izmjenama radi?
Farhad je pozvao doktora Emamija.
- Potrebni su mi i potpisi još dvojice direktora banke - rekao je Farhad. - Mogu ih
dobiti sutra na sastanku savjeta. I moram provjeriti reference Nacionalne trgovinske banke u
Dallasu.
- I koliko će to trajati?
- Neće dugo. Moji pomoćnici će to obaviti dok sam ja na putu.
Doktor Emami je pokazao Howellu kakve izmjene predlaţe u formulaciji kreditnog
pisma. Howell se spremno suglasio s njima, ali ponovo napisano pismo morat će proći kroz
dugotrajni proces prenošenja iz Dallasa u Dubai atestiranim teleksom i iz Dubaia u Teheran
telefonom.
- Ĉujte - rekao je Howell - pokušajmo da sve to obavimo danas. Reference dalaške
banke moţete provjeriti odmah. Moţemo pronaći tu dvojicu direktora banke gdje god da se
nalaze u gradu, i dobiti njihove potpise već poslije podne. Moţemo nazvati Dallas, prenijeti
im izmjene u formulaciji i dogovoriti se s njima da odmah pošalju teleks. Dubai vam moţe
potvrditi prijem danas poslije podne. Tako da garanciju banke moţete izdati. . .
- U Dubaiju je danas blagdan - rekao je Farhad.
- U redu, Dubai moţe potvrditi sutra ujutro. . .
- Za sutra je zakazan štrajk. Ovdje u banci neće biti nikoga.
- Onda u ponedjeljak. . .
Razgovor je prekinulo zavijanje sirene. Sekretarica je promolila glavu kroz vrata i rekla
nešto na perzijskom.
- Uveden je novi policijski sat - preveo je Farhad. - Moramo se razići.
Howell i Taylor su sjedili gledajući jedan u drugog. Dvije minute kasnije ostali su sami
u uredu. Ponovo su pretrpjeli neuspjeh.
Te većeri Simons je rekao Coburnu:
- Sutra je dan koji čekamo.
Sranje, pomislio je Coburn.

2.
U nedjelju ujutro, 11. veljače, pregovaračka ekipa je po običaju otišla u EDS-ovu
zgradu zvanu „Bukurešt". John Howell je otišao u Ministarstvo zdravlja da se u jedanaest
sati sastane s Dadgarom. Poveo sa sobom Abol- hasana. Ostali, Keane Taylor, Bill Gayden,
Bob Young i Rich Gallagher, popeli su se na krov da gledaju kako grad gori.
„Bukurešt" nije bio visoka zgrada, ali se nalazila na padini brda što se uzdizalo

163
sjeverno od Teherana, pa su sa krova vidjeli grad kao na dlanu. Na jugu i istoku, gdje su se
iznad niskih kuća i stambenih zgrada uzdizali moderni neboderi, kuljali su prema mutnom
nebu golemi oblaci crnog dima, dok su jurišni helikopteri kruţili oko poţara kao osice oko
raţnja. Jedan šofer EDS-a, Iranac, donio je na krov tranzistorski radio i podesio ga na radio-
stanicu pod kontrolom pobunjenika. Na osnovi informacija koje je šofer prevodio
pokušavali su odrediti koje zgrade gore.
Keane Taylor, koji je svoja elegantna odijela s prslucima zamijenio trapericama i
kaubojskim čizmama, sišao je da se javi na telefon. Zvao je „Motociklist".
- Morate se skloniti - rekao je Tayloru. - Najbolje će biti da što prije napustite zemlju.
- Znaš da to ne moţemo učiniti - odgovorio je Taylor. - Ne moţemo otići bez Paula i
Billa.
- Naći ćete se u velikoj opasnosti.
Taylor je čuo na drugoj strani linije buku strašne bitke.
- Gdje se to, do đavola, nalaziš?
- U blizini bazara - rekao je „Motociklist". - Pravim „Molotovljeve koktele". Jutros su
došli s helikopterima, ali smo smislili kako da ih obaramo. Zapalili smo četiri tenka. . .
Veza se prekinula.
Nevjerojatno, pomislio je Taylor spuštajući slušalicu. Usred bitke sjetio se svojih
američkih prijatelja i nazvao da ih upozori. Iranci nikad neće prestati da me iznenađuju.
Vratio se na krov.
- Pogledaj ono tamo - rekao mu je Bill Gayden. Gayden, ţovijalni predsjednik EDS
World Corporation, također je bio sportski obučen; nitko se više nije ni pretvarao da se bavi
nekim poslovima. Pokazao mu je stup dima na istočnoj strani grada. - Ako ono ne gori
zatvor Gasr, onda gori nešto vrlo blizu njega.
Taylor je zurio u daljinu. Bilo je teško reći.
- Nazovi Dadgarov ured u Ministarstvu zdravlja - rekao je Gayden Tayloru. - Howell je
sigurno već tamo. Neka zatraţi od Dadgara da pusti Paula i Billa, s tim da ostanu pod
nadzorom američke ambasade. Reci da to traţimo radi njihove sigurnosti. Ako ih ne
izvučemo, ţivi će izgorjeti.

John Howell uopće nije očekivao da će se Dadgar pojaviti. Grad se pretvorio u bojište,
pa istraga o primanju mita pod šahovom vlašću izgledala je sad kao čisto akademska stvar.
Ali, Dadgar je bio u svom uredu i čekao Howella. Howell se pitao što do đavola pokreće tog
čovjeka. Odanost poslu? Mrţnja prema Amerikancima? Strah od buduće revolucionarne
vlasti? To vjerojatno nikad neće saznati.
Dadgar je pitao Howella kakvi su Bill odnosi EDS-a s Abolfathom Mahvijem, i Howell
mu je bio obećao kompletan dosje. Ĉinilo se da su te informacije veoma vaţne Dadgaru za
njegove misteriozne ciljeve, jer je nekoliko dana kasnije počeo vršiti pritisak na Howella,
traţeći obećani dosje.
- Ja mogu potrebne informacije dobiti i saslušavanjem ljudi - rekao je, što je Howell
shvatio kao prijetnju da će uhapsiti još nekoga od funkcionera EDS-a.
Howell je pripremio dosje od dvanaest strana na engleskom, s uvodnim izlaganjem na
perzijskom. Dadgar je pročitao uvod, a zatim počeo govoriti; Abolhasan je prevodio.
- Susretljivost vaše kompanije je udarila temelj promjeni mog stava prema
Chiapparoneu i Gaylordu. Naši zakoni predviđaju takve privilegije za one koji pruţaju
informacije.
Bila je to već farsa. U toku idućih nekoliko sati mogu svi izginuti, a Dadgar tu govori o
mogućnostima koje pruţa krivični zakon.
Abolhasan je počeo glasno prevoditi dosje na perzijski. Howell je bio svjestan da izbor
Mahvija kao partnera u Iranu nije bio baš mudar EDS-ov potez. Mahvi je isposlovao

164
kompaniji njen prvi, mali ugovor u Iranu, ali kasnije ga je šah stavio na crnu listu, a prilikom
sklapanja ugovora s Ministarstvom zdravlja izazvao je niz neugodnosti. Ali, EDS nije imao
što kriti. Howellov šef, Tom Luce, u svom nastojanju da uzdigne EDS iznad svake sumnje,
upoznao je Američku komisiju za privredne transakcije sa svim detaljima odnosa EDS -
Mahvi, tako da je veliki dio sadrţaja dosjea predstavljao javnosti poznate podatke.

Zvonjava telefona prekinula je Abolhasana u prevođenju. Dadgar je podigao slušalicu,

a onda ju je pruţio Abolhasanu koji je nekoliko trenutaka slušao a zatim rekao:
- Zove Keane Taylor.
Kad je spustio slušalicu, Abolhasan je rekao Howellu:
- Keane je bio na krovu „Bukurešta". Kaţe da su oko zatvora Gasr izBill poţari. Ako
gomila napadne zatvor, Paul i Bill bi mogli stradati. Predlaţe da zamolimo Dadgara da ih
preda američkoj ambasadi.
- Okej - rekao je Howell. - Pitajte ga.
Ĉekao je dok su Abolhasan i Dadgar razgovarali na perzijskom.
Abolhasan je konačno rekao:
- Prema našim zakonima, oni moraju biti u iranskom zatvoru. Američka ambasada ne
moţe se smatrati za iranski zatvor.
Sve luđe i luđe. Cijela drţava se raspada, a Dadgar se još drţi knjiških propisa.
- Pitajte ga kako namjerava garantirati sigurnost dvojice američkih građana koji nisu
optuţeni ni za kakav zločin - rekao je.
- Ne brinite - odgovorio je Dadgar. - Najgore što se moţe dogoditi jest da gomila osvoji
zatvor.
- A što će biti ako gomila napadne Amerikance?
- Chiapparoneu se vjerojatno ništa neće dogoditi; on izgleda kao Iranac.
- Fantastično - rekao je Howell. - A što će biti s Gaylordom?
Dadgar je samo slegnuo ramenima.

Rašid je tog jutra rano otišao od kuće.

Njegovi roditelji, brat i sestra odlučili su da cijelog dana ostanu u kući i nagovarali su
ga da ostane s njima, ali on ih nije poslušao. Znao je da će na ulicama biti opasno, ali nije se
mogao skrivati u kući dok njegovi sunarodnjaci stvaraju povijest. Osim toga, nije zaboravio
na svoj razgovor sa Simonsom.
Ţivio je pokoravajući se impulsima. U petak se bio našao u blizini zrakoplovne baze
Farahabad u vrijeme sukoba između homafara i trupa lojalnih vladi, brigade „Javadan". Bez
ikakvog posebnog razloga otišao je u skladište oruţja i počeo dijeliti puške. Nakon pola sata
mu je dosadilo, pa je otišao.
Istog tog dana prvi put je vidio mrtvog čovjeka. Bio je u dţamiji kad su unijeli leš
vozača autobusa koga su ustrijelili vojnici. Rašid je, pokrenut nekim čudnim impulsom,
otkrio lice leša. Cijeli jedan dio glave bio je uništen. Ostala je samo smjesa krvi i mozga.
Prizor je izazivao mučninu. Incident je izgledao kao upozorenje, ali Rašid nije bio
raspoloţen da sluša upozorenja. Događaji su se odigravali na ulicama, i on je morao biti
tamo.
Tog jutra atmosfera je bila naelektrizirana. Svuda su se vidjele gomile ljudi. Na stotine
muškaraca i dječaka nosili su automatske puške. Rašid, s pljosnatom engleskom kapom na
glavi i košulji s otvorenom kragnom, umiješao se među njih, prepuštajući se općem
uzbuđenju. Danas se moglo dogoditi svašta.
Postupno se pribliţavao „Bukureštu". Još uvijek nije obavio zadatke. Pregovarao je s
dva transportna poduzeća o prevozu imovine evakuiranih pripadnika EDS-a u Sjedinjene
Drţave i morao je hraniti ostavljene pse i mačke. Scene na ulicama natjerale su ga da se

165
predomisli. Pronosile su se glasine da je prethodne noći masa provalila u zatvor Evin; danas
bi mogao doći red na zatvor Gasr u kome su se nalazili Paul i Bill.
Rašid je poţelio da ima automatsku pušku, kao ostali.
Prošao je pored jedne vojne zgrade koju je, činilo se, gomila osvojila i opustošila. Bio je
to blok visok šest katova u kome se nalazio regrutni ured sa skladištem oruţja. Rašid je imao
prijatelja koji je tu radio, Maleka. Pomislio je kako je Malek moţda u nevolji. Ako je tog jutra
došao na posao, sigurno je bio u uniformi, a to je već bilo dovoljno da ga ubiju. Mogao bih
mu dati svoju košulju, pomislio je Rašid i bez oklijevanja ušao u zgradu.
Probio se kroz gomilu u prizemlju i našao stepenište. Preostali dio zgrade kao da je bio
potpuno prazan. Dok se penjao pitao se jesu li se vojnici moţda sakrili na gornjim katovima;
ako jesu, mogli bi pucati na svakoga tko naiđe. Ipak je išao dalje. Popeo se na najviši kat.
Maleka nije bilo. Nije bilo nikoga. Vojska je napustila zgradu i predala je gomili.
Rašid se vratio u prizemlje. Veliki broj ljudi stajao je pred ulazom u skladište oruţja,
koje se nalazilo u podrumu, ali nitko nije pokazivao volju da uđe. Rašid se probio u prvi red
i upitao:
- Jesu li vrata zaključana?
- Mogla bi biti minirana - rekao je netko.
Rašid je pogledao u vrata. Više nije ni pomišljao da ide u „Bukurešt". Htio je da krene
na zatvor Gasr, i to s puškom u ruci.
- Ne vjerujem da je skladište oruţja minirano - rekao je i otvorio vrata.
Pošao je niz stepenice.
U podrumu su bile dvije prostorije pregrađene lukom. Kroz uske prozore, visoko na
zidovima, na razini ulice, dopirala je mutna svjetlost. Pod je bio od crnih keramičkih pločica.
U prvoj prostoriji nalazili su se otvoreni sanduci puni okvira s mecima. U drugoj su Bill
uskladišteni puškomitraljezi tipa G3.
Nakon izvjesnog vremena neki pojedinci iz gomile krenuli su za njim.
Uzeo je tri puškomitraljeza i kutiju metaka i vratio se uz stepenice. Ĉim se našao izvan
zgrade, ljudi su se bacili na njega, traţeći oruţje. Dao im je dva puškomitraljeza i nešto
municije.
Zatim je krenuo dalje, prema zatvoru Gasr.
Dio gomile pošao je za njim.
Na putu prema zatvoru trebalo je da prođu pored kasarne. Tu su već bile započele
čarke. Ĉelična vrata na visokom zidu od cigala koji je okruţivao kasarnu bila su razbijena,
kao da je kroz njih prošao tenk, a zid s jedne i druge strane bio je porušen. Ulaz je zatvarao
zapaljeni automobil.
Rašid je obišao automobil i ušao u dvorište kasarne.
Našao se unutar prostranog kasarnskog kompleksa. S mjesta gdje je stajao skupina
ljudi pucala je nasumce u zgradu udaljenu nekoliko stotina metara. Rašid se sklonio iza
jednog zida. Ljudi koji su došli s njim pridruţili su se paljbi, ali on nije htio pucati. Nitko nije
nišanio ni u što određeno. Samo su pokušavali uplašiti vojnike u zgradi. Bila je to smiješna
bitka. Rašid nije mogao ni zamisliti da će revolucija tako izgledati. Neorganizirana rulja
naoruţana puškama koje jedva da zna upotrebljavati luta po gradu u nedjelju ujutro i puca
u zidove, dok joj nevidljivi vojnici bezvoljno pruţaju slab otpor.
Iznenada se pored njega srušio čovjek; bio je mrtav.
Sve se dogodilo i previše brzo; Rašid nije vidio ni kad je pao. U jednom trenutku čovjek
je stajao metar daleko od Rašida i pucao iz puške, a idućeg časa leţao je na zemlji,
prostrijeljena čela.
Odnijeli su leš iz kasarne. Netko je pronašao dţip. Poloţili su leš u dţip i odvezli ga.
Rašid se vratio na mjesto čarke.
Deset minuta kasnije, bez ikakvog posebnog razloga, na jednom od prozora zgrade

166
pojavila se dugačka motka na čijem je kraju bila vezana bijela potkošulja. Vojnici su se
predali.
Jednostavno tako.
Svi su bili ispunjeni osjećajem pobjede.
Ovo je moja prilika, pomislio je Rašid.
Lako je manipulirati ljudima ako se poznaje psihologija. Treba samo proučavati ljude,
shvatiti poloţaj u kome se nalaze i procijeniti što im je zapravo potrebno. Ovi ljudi, zaključio
je Rašid, ţele uzbuđenje i avanture. Prvi put u ţivotu imaju puške u rukama; bila im je
potrebna meta, a kao meta moglo je posluţiti sve što je simboliziralo šahov reţim.
Sad su stajali i pitali se kamo da krenu.
- Ĉujte me! - viknuo je Rašid.
Svi su se okrenuli da ga čuju; i tako nisu imali što drugo da rade.
- Idemo na zatvor Gasr!
Neki su taj prijedlog pozdravili klicanjem.
- Ljudi u tamnici su zatvorenici šahovog reţima. Ako smo protiv reţima, treba da ih
oslobodimo!
Još nekoliko ljudi je klicanjem izjavilo suglasnost.
Krenuo je.
Pošli su za njim.
U raspoloţenju koje ih je obuzelo slijedit će svakoga za koga im se učini da zna kamo
ide.
Krenuo je sa skupinom od dvanaest do petnaest muškaraca i dječaka, ali kako su išli
skupina se povećavala. Pridruţivali su joj se svi koji nisu znali kamo da idu.
Rašid je postao revolucionarni vođa.
Ništa nije nemoguće.
Zastao je prije nego što će izbiti na trg Gasr i obratio se svojoj vojsci.
- Narod mora osvojiti zatvore kao što mora osvojiti policijske stanice i kasarne; to je
naša duţnost. U zatvoru Gasr sjede ljudi koji ništa nisu skrivili. Oni su kao mi, to su naša
braća, naši rođaci. Kao i mi, oni ţele samo slobodu. Ali, oni su hrabriji od nas jer su traţili
slobodu dok je još šah bio na vlasti, i zbog toga su bačeni u tamnicu. Ali, mi ćemo ih
osloboditi!
Odgovorili su mu klicanjem.
Sjetio se nečega što je Simons rekao:
- Zatvor Gasr je naša Bastilja!
Poklici su odjeknuli još glasnije.
Rašid se okrenuo i istrčao na trg.
Sklonio se iza uličnog ugla nasuprot velikim čeličnim vratima zatvora. Na samom trgu
bila se već okupila prilično brojna gomila; zatvor bi danas vjerojatno bio osvojen i bez
njegove pomoći. Ali, najvaţnije je bilo pomoći Paulu i Billu.
Podigao je puškomitraljez i ispalio rafal u zrak.
Gomila na trgu se raspršila. Otpočela je paljba.
Ali, vojnici ni ovdje nisu imali volje da pruţe otpor. Neki straţari uzvratili su vatrom s
tornjeva na zidovima i sa prozora pored kapije. Koliko je Rašid mogao vidjeti, nitko ni na
jednoj ni na drugoj strani nije bio pogođen. I ponovo, bitka nije završila burno nego kao da
se ugasila. Straţari su jednostavno nestali sa zidova, paljba je utihnula.
Rašid je sačekao nekoliko minuta, da bude siguran da su svi otišli, a onda potrčao
preko trga ka ulazu u zatvor.
Vrata su bila zaključana.
Gomila se skupila oko njega. Netko je ispalio rafal u vrata pokušavajući da ih tako
otvori. Taj je gledao previše kaubojskih filmova, pomislio je Rašid. Netko je odnekud donio

167
ţeljeznu polugu, ali je bilo nemoguće silom otvoriti čvrsta vrata. Bit će nam potreban
dinamit, bila je iduća Rašidova misao.
Na zidu od cigala pored ulaza nalazio se mali prozor s rešetkama kroz koji su straţari
mogli vidjeti tko je pred vratima. Rašid je razbio staklo kundakom, a onda počeo izvaljivati
cigle koje su drţale rešetke. Ĉovjek s ţeljeznom polugom odmah mu je priskočio u pomoć, a
zatim su im se pridruţili još neki ljudi. Pokušavali su izvaliti rešetke rukama, puškama i
svim što se našlo pri ruci. Rešetke su ubrzo izvaljene, i pale su na zemlju.
Rašid se provukao kroz prozor.
Bio je u zatvoru!
Sve je moguće.
Našao se u maloj prostoriji za straţare. Straţara nije bilo. Provirio je kroz vrata. Nije
bilo nikoga.
Pitao se gdje straţari drţe ključeve ćelija.
Izišao je iz straţarske prostorije i prošao pored ulaznih vrata do druge zgrade na
suprotnoj strani. Tu je našao veliki sveţanj ključeva.
Vratio se do ulaznih vrata. U jednom krilu bila su načinjena mala vrata, zatvorena
jednostavnom polugom.
Rašid je podigao polugu i otvorio vrata.
Gomila je nagrnula u zatvor.
Rašid se povukao. Dao je ključeve prvom čovjeku koji ih je htio uzeti, rekavši mu:
- Otvorite sve ćelije i pustite ljude neka idu!
Ljudi su trčali pored njega. Njegova karijera revolucionarnog vođe bila je završena.
Postigao je što je htio. On, Rašid, vodio je juriš na zatvor Gasr!
Rašid je ponovo učinio nemoguće.
Sada je među jedanaest tisuća osamsto zatvorenika trebalo pronaći Paula i Billa.

Bill se probudio u šest sati. Sve je bilo mirno.

Dobro je spavao, zaključio je pomalo iznenađeno. Mislio je da uopće neće zaspati.
Posljednje čega se sjećao bilo je da leţi i sluša glasove koji govore o tome da se vani vode
ţestoke borbe. Kad je čovjek umoran moţe spavati bilo gdje, pomislio je. Vojnici spavaju u
rovovima. Ĉovjek se navikne. Koliko god bio uplašen, tijelo na kraju preuzme komandu i
čovjek zaspi.
Izgovorio je krunicu.
Umio se, oprao zube, obrijao se i obukao, a onda sjeo i gledao kroz prozor čekajući da
donesu doručak. Pitao se što EDS planira za danas.
Paul se probudio oko sedam sati. Pogledao je u Billa i upitao:
- Nisi mogao spavati?
- Spavao sam, sasvim dobro - rekao je Bill. - Već sam budan otprilike jedan sat.
- Ja nisam dobro spavao. Pucalo se cijele noći.
Paul je ustao i otišao u kupaonicu.
Nekoliko minuta kasnije stigao je doručak: kruh i čaj. Bill je otvorio konzervu soka od
naranče koju im je donio Keane Taylor.
Pucnjava je ponovo započela oko osam sati.
Zatvorenici su nagađali što se vani događa, ali nitko nije imao nikakve pouzdane
informacije. Mogli su vidjeti samo helikoptere kako prolijeću i po svemu sudeći napadaju
pobunjeničke poloţaje na zemlji. Svaki put kad bi helikopter proletio iznad zatvora, Bill je
čekao da se iz njega spuste ljestvice u dvorište zgrade broj 8. To je bio njegov stalni san.
Maštao je i o grupici ljudi iz EDS-a, pod vodstvom Coburna i jednog starijeg čovjeka, kako
upada u zatvor pomoću ljestvica od konopca, i o snaţnom odredu američke vojske koji stiţe
u posljednjem trenutku kao konjica u vesternima i dinamitom probija veliku rupu u zidu.

168
 Ipak, nije samo maštao. Na svoj neupadljivi način, sasvim leţerno, upoznao se sa
svakim centimetrom zgrade i dvorišta, proučavajući na koji bi se način u raznim
okolnostima mogli najbrţe izvući. Znao je koliko ima straţara i koliko imaju pušaka. Što god
da se dogodi, bio je spreman.
Ĉinilo se da će današnji dan biti presudan.
Straţari se nisu drţali uobičajenog reda. U zatvoru, sve se odvija po ustaljenom
rasporedu; zatvorenik, koji nema drugog posla, prati taj raspored i brzo se saţivljava s njim.
Tog dana sve je išlo drukčije. Straţari su izgledali nervozni, šaputali su nešto u uglovima,
ţurili nekamo. Zvuci bitke što su dopirali izvana postajali su sve glasniji. S obzirom na sve
to, je li bilo moguće očekivati da će dan završiti kao svaki drugi? Moţda ćemo pobjeći,
pomislio je Bill, a moţda će nas pobiti, ali je sasvim sigurno da večeras nećemo gledati
televiziju, a zatim otići na spavanje kao obično.
Oko pola jedanaest primijetio je veći dio zatvorskih oficira kako prolaze kroz zatvorski
kompleks, kao da idu na neki sastanak. Pola sata kasnije ţurno su se vratili. Major zaduţen
za zgradu broj 8 otišao je u svoj ured i izišao nekoliko minuta kasnije u civilnom odijelu!
Nosio je neki zamotuljak. Svoju uniformu? Otišao je iz zgrade. Bill je kroz prozor vidio kako
ubacuje zamotuljak u prtljaţnik svog BMW-a, parkiranog pored ograde dvorišta, sjeda u
kola i odlazi.
Što bi to moglo značiti? Hoće li svi oficiri otići? Hoće li na kraju tako ispasti da Paul i
Bill jednostavno odšetaju iz zatvora? Nešto prije podneva stigao je ručak. Paul je jeo, ali Bill
nije bio gladan. Paljba je sad dopirala iz neposredne blizine. Ĉuli su uzvike i klicanje na
ulici.
Trojica straţara zgrade broj 8 iznenada su se pojavili u civilnim odijelima.
Ovo je sigurno kraj.
Paul i Bill su sišli niz stepenice i izišli u dvorište. Duševni bolesnici u prizemlju kao da
su u glas vikali. Straţari na tornjevima su pucali u nekoga na ulici; pobunjenici vjerojatno
napadaju zatvor.
Je li to dobra vijest ili loša, pitao se Bill. Zna li EDS što se događa? Je li to u vezi s
Coburnovim planom spasavanja? Već dva dana nitko ih nije posjetio. Jesu li svi otišli kući?
Jesu li još ţivi?
Straţari koji su normalno čuvali dvorišne vratnice otišli su, a vratnice su bile otvorene.
Vratnice otvorene!
Jesu li to straţari željeli dati znak zatvorenicima da idu?
I drugi blokovi s ćelijama Bill su očigledno otvoreni jer su zajedno sa straţarima po
zatvorskom krugu trčali i zatvorenici. Zrna su zviţdala kroz krošnje i odbijala se o zidove.
Puščano zrno je palo ispred Billovih nogu.
Obojica su zurili u njega.
Straţari na tornjevima sad su pucali prema zatvorskom krugu.
Paul i Bill su se okrenuli i otrčali u svoju zgradu.
Stajali su kraj prozora i promatrali sve veću zbrku u zatvorskom kompleksu. Bila je to
situacija puna ironije. Tjednima nisu mislili gotovo ni na što drugo osim na slobodu, a sad
kad im se pruţala prilika da iziđu, nisu se mogli odlučiti.
- Što misliš, što da radimo? - upitao je Paul.
- Ne znam. Je li opasnije ovdje ili tamo?
Paul je slegnuo ramenima.
- Hej, evo našeg milijardera?
Ugledali su bogatog zatvorenika iz zgrade broj 8, onog koji je imao poseban apartman i
kome su donosili hranu izvana, kako prolazi kroz krug u pratnji dvojice svojih pomoćnika.
Obrijao je svoje duge, upadljive brkove, a umjesto kaputa od kamelhara s krznenom
postavom na sebi je imao samo košulju i hlače; pripremio se za bijeg, za brzo kretanje, bez

169
tereta. Išao je prema sjeveru, u smjeru suprotnom od glavnih vrata. Je li to znak da tamo
negdje postoji izlaz?
Straţari iz zgrade broj 8, svi u civilnim odijelima, prošli su kroz dvorište i izišli kroz
vratnice.
Svi su odlazili, ali su Paul i Bill još oklijevali.
- Vidiš li onaj motocikl? - upitao je Paul.
- Vidim.
- Mogli bismo se odvesti na motociklu. Nekad sam vozio motocikl.
- A kako da ga prebacimo preko zida?
- Ah, da! - nasmijao se Paul vlastitoj ludosti.
Jedan zatvorenik iz njihove ćelije pronašao je nekoliko velikih vreća i počeo pakirati
svoju odjeću. Bill je ţelio da već jednom krenu, jednostavno da iziđu iz ćelije, bio to dio
plana EDS-a ili ne. Sloboda im je bila nadohvat ruke. Ali, puščana zrna su letjela naokolo, a
gomila koja je napadala zatvor mogla je biti protuamerički raspoloţena. S druge strane, ako
vlasti nekako ponovo uspostave kontrolu nad zatvorom, Paul i Bill će izgubiti jedinu priliku
za bijeg. . .
- Pitam se gdje je sad Gayden, pasji sin - rekao je Paul. - Ovdje sam samo zato što me
on poslao u Iran.
Bill je pogledao u Paula i shvatio da se ovaj samo šali.
Pacijenti bolnice u prizemlju nagrnuli su u dvorište; netko je očigledno otključao vrata.
Bill je čuo strašnu buku, plač i zapomaganje iz bloka ţenskih ćelija na suprotnoj strani staze.
Po zatvorskom krugu motalo se sve više ljudi; okupljali su se oko zatvorskih vrata. Kad je
pogledao u tom smjeru, Bill je vidio dim. Istog trenutka ugledao ga je i Paul.
- Ako namjeravaju spaliti zatvor... - rekao je Bill.
- Bit će bolje da pođemo.
Vatra je pokrenula vagu; odluka je pala.
Bill se osvrnuo. Njih dvojica nisu imali mnogo stvari. Bill se sjetio dnevnika što ga je
uporno vodio posljednja četrdeset tri dana. Paul je sastavio popis onoga što će uraditi kad se
jednom vrati u Sjedinjene Drţave i na jednom listu papira načinio plan otplate nove kuće
koju je Ruthie kupila. Obojica su imala i dragocjena pisma od kuće koja su neprestano
iznova čitali.
- Bit će vjerojatno bolje da ne nosimo ništa po čemu bi se moglo vidjeti da smo
Amerikanci - rekao je Paul.
Bill je bio uzeo svoj dnevnik, ali ga je opet ostavio.
- U pravu si - rekao je neodlučno.
Obukli su kapute; Paul je imao plavi engleski kišni ogrtač, a Bill zimski kaput s
krznenim ovratnikom.
Imali su svaki po dvije stotine dolara, novac koji im je donio Keane Taylor. Paul je uzeo
cigarete. Nisu ponijeli ništa drugo.
Izišli su iz zgrade i prošli kroz malo dvorište, a onda zastali na izlaznim vratima.
Prolaz između zgrada bio je sad pun ljudi; prizor je podsjećao na gomilu koja odlazi sa
stadiona. Sva ta masa koračala je i trčala prema zatvorskim vratima.
Paul je pruţio ruku Billu.
- Sretno, Bill.
Bill je uzvratio stiskom.
- Sretno i tebi.
Vjerojatno će obojica poginuti u toku nekoliko narednih minuta, pomislio je Bill, po
svemu sudeći od zalutalog zrna. Neću vidjeti djecu kako rastu, zaključio je tuţno. Pomisao
da će Emily biti prisiljena da se sama snalazi ispunila ga je gnjevom.
Začudo, nije osjećao strah.

170
 Prošli su kroz vratnice, a onda više nisu imali vremena za razmišljanje.
Gomila ih je povukla kao lutke bačene u brzu vodu. Bill je nastojao da se drţi što bliţe
uz Paula i da se odrţi na nogama, kako ga masa ne bi zgazila. Još uvijek je odjekivala
pucnjava. Jedan usamljeni straţar ostao je na svom mjestu na tornju i počeo je, činilo se,
pucati u gomilu. Dva-tri čovjeka su pala. Pala je i Amerikanka koju su ranije vidjeli, ali nije
bilo jasno je li pogođena ili se samo saplela. Ne ţelim umrijeti, još ne, pomislio je Bill; imam
svoje planove, postoji mnogo toga što ţelim učiniti za svoju obitelj i za svoju karijeru. Ovo
nije ni vrijeme ni mjesto da umrem. Kakve sam loše karte izvukao. . .
Prošli su pored oficirskog kluba u kome su se samo prije tri tjedna sastali s Rossom
Perotom. Ĉinilo se da su od tada prošle godine. Osvetoljubivi zatvorenici su razbijali klub i
uništavali oficirske automobile parkirane pred njime. Kakvog to sad ima smisla? Na
trenutak je cijeli prizor izgledao potpuno nerealno, kao san, kao mora.
Kaos oko glavnog ulaza u zatvor bio je još gori. Paul i Bill su zastali i uspjelo im je da se
odvoje od gomile. Bojali su se da ih masa ne zdrobi. Bill se sjetio da su neki zatvorenici
proveli ovdje dvadeset pet godina; nije bilo nikakvo čudo da su nakon toliko vremena
poludjeli čim su osjetili miris slobode.
Zatvorska vrata bila su po svemu sudeći još uvijek zatvorena jer su se mnogi
pokušavali popeti uz visoki vanjski zid. Neki su stajali na automobilima i kamionima
doguranim do zida, drugi su se penjali na drveće i oprezno puzali po granama što su se
nadnosile nad zid. Neki su naslonili na zid daske i grede i pokušavali da se penju po njima.
Oni koji su se na neki način popeli na zid spuštali su onima dolje plahte i konopce, ali
konopci su Bill prekratki.
Paul i Bill su sve to promatrali i pitali se što da rade. Pridruţili su im se još neki
zatvorenici stranci iz zgrade broj 8. Jedan od njih, Novozelanđanin optuţen za šverc
drogom, cerio se od uha do uha kao da strašno uţiva u svemu što se događa. Atmosfera je
bila zasićena nekom histeričnom euforijom, i Bill joj je ubrzo podlegao. Nekako ćemo se već
izvući iz ove guţve ţivi, pomislio je.
Pogledao je oko sebe. Desno od kapije gorjele su zgrade. Nešto dalje, na lijevoj strani,
ugledao je jednog zatvorenika Iranca koji je mahao kao da ih poziva „Ovamo! “. Na tom
dijelu zida obavljali su se neki građevinski radovi, s druge strane je, činilo se, podizana
zgrada, i u zidu su bila postavljena čelična vrata radi pristupa gradilištu. Kad je malo bolje
pogledao, Bill je primijetio da je Iranac koji mu je mahao otvorio ta čelična vrata.
- Hej, pogledaj tamo! - rekao je Bill.
- Idemo! - rekao je Paul.
Potrčali su, a za njima još nekoliko zatvorenika. Prošli su kroz vrata i našli se u ćeliji
bez vrata i prozora. Prostorija je mirisala na svjeţi cement. Naokolo je leţao razbacan
zidarski alat. Netko je dohvatio kramp i počeo rušiti zid. Svjeţi beton brzo se krunio.
Priskočila su još dva-tri zatvorenika, rušeći zid čime su stigli. Ubrzo je otvor bio dovoljno
širok, pa su odbacili alat i provukli se na drugu stranu.
Našli su se između dva zatvorska zida. Unutrašnji zid, onaj iza njih, bio je viši - visina
mu je bila od osam do deset metara. Vanjski zid, koji se uzdizao između njih i slobode, bio je
visok samo tri-četiri metra.
Jedan zatvorenik atletske građe popeo se na vanjski zid, a drugi je stao u podnoţje zida
i dao znak trećem. Ovaj je prišao, zatvorenik na zemlji ga je podigao, onaj na zidu ga je
povukao i trenutak kasnije prebacio preko zida.
Sve se odvijalo velikom brzinom.
Paul je potrčao prema zidu.
Bill je trčao za njim.
Nije mislio ni na što, samo je trčao. Osjetio je kako ga netko podiţe, pomaţe mu da se
popne, zatim ruke koje ga vuku. Našao se na vrhu zida i skočio.

171
 Pao je na pločnik.
Ustao je.
Paul je bio pored njega.
Slobodni smo, pomislio je Bill. Slobodni smo! Došlo mu je da zapleše.

Coburn je spustio slušalicu i rekao:

- Bio je to Majid. Gomila je osvojila zatvor.
- Odlično - rekao je Simons.
Tog jutra je obavijestio Coburna da je poslao Majida na trg Gasr.
Simons se drţi neobično hladno, pomislio je Coburn. A ovo je ono što su čekali: veliki
dan! Sad mogu izići iz stana, krenuti, aktivirati planove za „povlačenje iz Dodgea“. No,
Simons se nije nimalo uzbuđivao.
- Što ćemo sad? - upitao je Coburn.
- Ništa. Tamo je Majid, tamo je Rašid. Ako njih dvojica ne mogu pomoći Paulu i Billu,
sasvim sigurno ne moţemo ni mi. Ako se Paul i Bill ne pojave do večeri, uradit ćemo ono o
čemu smo raspravljali: poći ćete s Majidom na motociklu u potragu.
- A do tada?
- Drţat ćemo se plana. Sjedit ćemo i čekat ćemo.

Do kritičnog stanja došlo je i u američkoj ambasadi.

Ambasador William Sullivan dobio je hitan poziv u pomoć od generala Gasta,
načelnika američke grupacije za vojnu pomoć, MAAG-a. Štab MAAG-a našao se pod
opsadom pobunjenika. Pred zgradu su dovučeni tenkovi i izmijenjeni su prvi hici. Gast i
njegovi oficiri povukli su se u bunker ispod zgrade zajedno s većim dijelom iranskog
generalštaba.
Sullivan je angaţirao sve zdravstveno sposobne ljude u ambasadi da telefoniraju i
pokušaju pronaći revolucionarne vođe s dovoljno autoriteta da zaustave svjetinu. Telefon na
Sullivanovom stolu neprestano je zvonio. U trenutku najveće krize nazvao ga je podsekretar
Newsom iz Washingtona.
Newsom je zvao iz konferencijske sale Bijele kuće u kojoj je Zbignievv Brzezinski drţao
sastanak o Iranu.
Zatraţio je Sullivanovu procjenu trenutne situacije u Teheranu. Sullivan mu je s
nekoliko kratkih rečenica opisao stanje i dodao da je upravo zauzet spasavanjem ţivota
najvišeg američkog oficira u Iranu.
Nekoliko minuta kasnije Sullivana je nazvao sluţbenik ambasade kome je uspjelo
uspostaviti vezu s Ibrahimom Jazdijem, Homeinijevim doglavnikom. Sluţbenik je počeo
govoriti kako bi Jazdi mogao pomoći kad je veza prekinuta i ponovo se javio Newsom.
- Savjetnik za nacionalnu sigurnost traţi vaše mišljenje o mogućnosti da iranski vojni
krugovi izvrše drţavni udar i preuzmu vlast od Bahtiarove vlade koja je očigledno sklona
padu - rekao je Newsom.
Pitanje je bilo tako apsurdno da se Sullivan više nije mogao suzdrţati.
- Recite Brzezinskom neka odjebe - rekao je.
- To baš nije koristan komentar - rekao je Newsom.
- Ţelite li da vam ga prevedem na poljski? - rekao je Sullivan i spustio slušalicu.

Sa krova „Bukurešta" pregovaračka ekipa je promatrala kako se po predgrađima šire

poţari. Paljba se pribliţavala mjestu gdje su se nalazili.
John Howell i Abolhasan su se vratili sa sastanka s Dadgarom.
- Pa? - upitao je Gayden Howella. - Što je rekla ona hulja?
- Neće da ih pusti.

172
 - Hulja prokleta.
Nekoliko minuta kasnije čuli su zvuk koji je sasvim sigurno izazvalo puščano zrno što
je proletjelo pored njih. Trenutak nakon toga čuli su još jednom isti zvuk. Odlučili su da se
sklone s krova.
Sišli su u ured i nastavili pratiti situaciju kroz prozore. Na ulici ispod njih počeli su se
pojavljivati dječaci i mladići naoruţani puškama. Ĉinilo se da je gomila provalila u obliţnje
skladište oruţja. To je bilo sve prije nego utješno; bilo je vrijeme da napuste „Bukurešt" i odu
u ,,Hyatt“, koji je bio dalje od centra.
Izišli su i potrpali se u dva automobila, a zatim krenuli auto-putom Šahanšahi,
najvećom brzinom. Ulice su bile pune ljudi, a atmosfera je podsjećala na karneval. Ljudi su
se naginjali kroz prozore i vikali „Allah akbar“ Bog je veliki! Saobraćaj je uglavnom tekao
prema centru, ka mjestima gdje su se odvijale borbe. Taylor je ne zaustavljajući prošao kroz
tri barikade, ali to nikome nije smetalo, svi su plesali i veselili se.
Stigli su u ,,Hyatt“ i okupili se u dnevnoj sobi apartmana na jedanaestom katu koji je
Gayden naslijedio od Perota. Pridruţila im se Gallagherova supruga Cathy sa svojim bijelim
pudlom Buffyjem.
Gayden je opskrbio apartman pićem iz domova evakuiranih sluţbenika EDS-a, pa je
praktično posjedovao najbolji bar u Teheranu. Ali, nikome nije bilo do pića.
- Što ćemo sad? - upitao je Gayden.
Nitko nije imao nikakvu ideju.
Gayden je nazvao Dallas, gdje je bilo šest sati ujutro. Pronašao je Toma Waltera i
ispričao mu sve o poţarima, borbama i djeci naoruţanoj automatskim puškama na ulicama.
- To je sve što mogu javiti - završio je.
Svojim sporim, alabamskim dijalektom Walter je odgovorio:
- Osim da je inače dan prošao mirno, jel’?
Razgovarali su o tome što će učiniti ako se prekinu telefonske veze. Gayden je rekao da
će pokušati uspostaviti vezu preko američke vojske; Cathy Gallagher je radila kod vojske i
rekla je da se to vjerojatno moţe udesiti.
Keane Taylor je otišao u spavaću sobu i legao. Mislio je na svoju suprugu Mary. Bila je
u Pittsburghu kod njegovih roditelja. Taylorova majka i otac imali su oboje preko osamdeset
godina i Bill su lošeg zdravlja. Mary ga je nazvala da mu javi kako je majka prebačena u
bolnicu; srčane smetnje. Mary je traţila da se Taylor vrati kući. Razgovarao je i s ocem, koji je
rekao dvosmisleno: „Ti znaš što ti je duţnost." I to je bilo točno: Taylor je znao da mora ostati
u Teheranu. Ali to nije bilo lako, ni za njega ni za Mary.
Drijemao je na Gaydenovom krevetu kad je telefon zazvonio. Pruţio je ruku i podigao
slušalicu.
- Halo? - rekao je sanjivo.
Glas s iranskim naglaskom rekao je bez daha:
- Jesu li Paul i Bill tamo?
- Što? - rekao je Taylor. - Rašide, jesi li to ti?
- Jesu li Paul i Bill tamo? - ponovio je Rašid.
- Nisu. Što ţeliš reći?
- Okej, dolazim. Dolazim odmah.
Rašid je prekinuo vezu.
Taylor je ustao i otišao u dnevnu sobu.
- Upravo je nazvao Rašid - rekao je ostalima. - Pitao je jesu li Paul i Bill ovdje.
- Što je htio reći? - upitao je Gayden. - Odakle je zvao?
- Ništa drugo nisam mogao izvući iz njega. Bio je uzbuđen, a znate već kako loše
govori engleski kad se uzbudi.
- Je li rekao još nešto?

173
 - Rekao je da dolazi i prekinuo vezu.
- Sranje! - rekao je Gayden i okrenuo se Howellu. - Dodaj mi telefon. - Howell je sjedio
sa slušalicom na uhu, ne govoreći ništa; drţali su liniju za Dallas otvorenu. Na drugom kraju
isto je radio telefonist u centrali EDS-a, čekajući da se netko javi. Gayden je rekao:
- Dajte mi ponovo vezu s Tomom Walterom, molim vas.
Dok je Gayden pričao Walteru o razgovoru s Rašidom, Taylor se pitao što bi sve to
moglo značiti. Otkud Rašidu ideja da bi Paul i Bill mogli biti u ,,Hyattu“? Ta Bill su u
zatvoru, ili moţda ne?
Nekoliko minuta kasnije u sobu je upao Rašid, prljav, šireći oko sebe miris baruta dok
su mu šarţeri za G3 ispadali iz dţepova. Govorio je tako brzo da nitko ništa nije shvatio.
Taylor ga je smirivao, pa je konačno rekao:
- Napali smo zatvor. Paul i Bill su pobjegli.

Paul i Bill su stajali u podnoţju zatvorskog zida i gledali oko sebe.

Prizori na ulicama podsjećali su Paula na newyorške parade. Stanari zgrada preko
puta zatvora Bill su svi na prozorima, klicali i pljeskali promatrajući zatvorenike kako bjeţe.
Na uglu, ulični prodavač je prodavao voće. Puščana paljba još je dopirala odnekud iz
blizine, ali na samom trgu nitko nije pucao. A onda je, kao da podsjeti Paula i Billa kako još
nisu izvan opasnosti, projurio automobil pun pobunjenika. Puščane cijevi izvirivale su iz
svih prozora.
- Sklonimo se odavde - rekao je Paul.
- Kamo da idemo? U američku ambasadu? Ili u francusku?
- U ,,Hyatt“.
Paul je krenuo pribliţno prema sjeveru. Bill je išao nekoliko koraka iza njega,
podignutog ovratnika na kaputu i oborene glave kako bi njegovo blijedo američko lice bilo
što manje upadljivo. Stigli su do raskršća. Sve je bilo pusto. Nije bilo ni automobila ni ljudi.
Krenuli su preko ulice. Odjeknuo je hitac.
Obojica su sagnuti otrčali odakle su došli.
Neće biti lako.
- Kako si? - upitao je Paul.
- Još sam ţiv.
Vratili su se i prošli pored zatvora. Scena je bila nepromijenjena; u svakom slučaju
vlasti još nisu bile poduzele ništa da pokupe bjegunce.
Paul je pošao prema jugu, a zatim ulicom koja je vodila prema istoku, u nadi da će tako
obići ţarište borbe i nastaviti prema sjeveru. Svuda su se motali dječaci, nekima je bilo samo
trinaest-četmaest godina, naoruţani automatskim puškama. Na svakom uglu bio je
podignut bunker od vreća napunjenih pijeskom, kao da je grad podijeljen na plemenske
oblasti. Nešto dalje morali su se probijati kroz gomilu uzbuđenih, raspjevanih, gotovo
histeričnih ljudi. Paul je paţljivo izbjegavao da gleda ljude u oči jer nije htio da ga primijete,
još manje da mu se obrate; kad bi saznali da se među njima nalaze dva Amerikanca, mogli
bi postati neugodni.
Manifestacije su izbijale mjestimično. Bilo je to kao u New Yorku, gdje je dovoljno
načiniti nekoliko koraka i skrenuti za ugao, pa da se čovjek nađe u sasvim drukčijoj sredini.
Paul i Bill su hodali više od pola kilometra kroz sasvim miran dio grada, a onda su naletjeli
na bitku. Ulica je bila pregrađena barikadom od prevrnutih automobila, a grupa mladića
pucala je sa barikade iz pušaka u zgradu koja je izgledala kao neki vojni objekt. Paul se brzo
okrenuo, bojeći se zalutalih zrna.
Svaki put kad bi pokušali skrenuti prema sjeveru naišli bi na neku pregradu. Bill su
dalje od ,,Hyatta“ nego kad su krenuli. Kretali su se prema jugu, a u juţnim dijelovima
grada borbe su bile najţešće.

174
 Zastali su pred jednom nedovršenom zgradom.
- Mogli bismo se tu skloniti do večeri - rekao je Paul. - Kad padne mrak, nitko neće
vidjeti da smo Amerikanci.
- Mogli bi pucati na nas, ako se budemo kretali poslije policijskog sata.
- Misliš da još postoji policijski sat?
Bill je slegnuo ramenima.
- Dosad je sve dobro - rekao je Paul. - Idemo još malo.
Pošli su dalje.
Trebalo im je dva sata, dva sata probijanja kroz bučne gomile, ulične borbe i
pojedinačnu snajpersku vatru, da konačno skrenu prema sjeveru. A onda se scena
promijenila. Puščana paljba kao da se udaljavala, i konačno su se našli u relativno mirnom
kraju udobnih vila. Vidjeli su dijete na biciklu. Na sebi je imalo majicu s natpisom koji je
govorio nešto o juţnoj Kaliforniji.
Paul je bio već umoran. Proveo je u zatvoru četrdeset pet dana i gotovo sve to vrijeme
bio je bolestan. Nije imao snage da hoda satima.
- Da pokušamo autostopirati, što kaţeš? - upitao je Bill.
- Da pokušamo.
Paul je stao na rub pločnika i dao znak prvom automobilu koji je naišao. (Pazio je da ne
istura palac kako je to običaj u Americi, jer je to bio opscen gest u Iranu.) Automobil je stao.
U njemu su bila dvojica Iranaca. Paul i Bill su sjeli na straţnje sjedište.
Paul je odlučio da ne spominje ime hotela.
- Idemo do Tajriša - rekao je. To je bio bazar u sjevernom dijelu grada.
- Moţemo vas odvesti jedan dio puta - rekao je vozač.
- Hvala vam. - Paul ih je ponudio cigaretama, a onda se zadovoljno zavalio i sam
pripalio jednu.
Iranci su ih iskrcali kod Kuroš-e-Kabira, nekoliko kilometara juţno od Tajriša,
nedaleko od mjesta gdje je Paul stanovao. Našli su se na glavnoj ulici, punoj ljudi i s gustim
prometom. Paul je odlučio da ne privlači paţnju autostopiran j em.
- Mogli bismo se skloniti u Katoličku misiju - predloţio je Bill.
Paul je razmišljao o tom prijedlogu. Vlasti vjerojatno znaju da ih je otac Williams
posjetio u zatvoru Gasr prije samo dva dana.
- Misija bi mogla biti prvo mjesto gdje će nas Dadgar traţiti.
- Lako moguće.
- Treba da idemo u ,,Hyatt“.
- Momci moţda više uopće nisu tamo.
- Ali, bit će tamo telefon, mogućnost da se nabave avionske karte. . .
- I vrući tuševi.
- Tako je.
Krenuli su dalje.
Iznenada su čuli kako ih netko zove.
- Gospodine Paul! Gospodine Bill!
Paulu je srce stalo. Osvrnuo se. Vidio je automobil pun ljudi kako polako vozi ulicom
pored njega. Prepoznao je jednog od putnika. Bio je to straţar iz zatvora Gasr.
Straţar je bio u civilnom odijelu i izgledalo je da se pridruţio revolucionarima. Njegov
široki osmijeh kao da je govorio: nemojte reći tko sam, pa ni ja neću reći tko ste vi.
Mahnuo im je, a onda je automobil povećao brzinu i udaljio se.
Paul i Bill su se nasmijali, dijelom zato što je susret zaista bio smiješan, a dijelom što im
je laknulo.
Skrenuli su u jednu tihu ulicu i Paul je ponovo pokušao da zaustavi neki automobil.
Stajao je na kolovozu i mahao dok je Bill ostao na trotoaru tako da vozači misle da ih

175
zaustavlja samo jedan čovjek, Iranac.
U automobilu koji je stao nalazio se jedan mladi par. Paul je ušao u kola a Bill se
ugurao za njim.
- Idemo u sjeverni dio grada - rekao je Paul.
Ţena je pogledala u muškarca.
- Moţemo vas odvesti do palače Niavron - rekao je muškarac.
- Hvala vam!
Automobil je krenuo.
Scene na ulicama su se ponovo izmijenile. Ponovo su čuli puščanu paljbu, a promet je
postajao sve gušći i nesređeniji; svi vozači su neprestano pritiskali sirene. Vidjeli su
fotoreportere i televizijske ekipe kako stoje na krovovima automobila i snimaju. Gomila je
zapalila policijsku stanicu u blizini Billove kuće. Mladi par je izgledao sve nervozniji dok se
autombil centimetar po centimetar probijao kroz masu. U ovakvoj atmosferi dvojica
Amerikanaca u kolima mogli su biti uzrok velike nevolje.
Počeo se spuštati sumrak.
Bill se nagnuo naprijed.
- Ĉujte, mladiću, već je kasno - rekao je. - Bilo bi zaista lijepo od vas kad biste nas
odvezli do hotela ,,Hyatt“. Učinili biste mnogo za nas, Bill bismo vam zahvalni i dali bismo
vam nešto zauzvrat.
- U redu - rekao je vozač.
Nije pitao koliko će mu dati.
Prošli su pored palače Niavron, šahove zimske rezidencije. Pred palačom su, kao
uvijek, stajali tenkovi, ali sad su na njihovim antenama vijorile bijele zastave. Predali su se
pobunjenicima.
Automobil je produţio voţnju pored srušenih i zapaljenih zgrada, svaki čas okrećući
ispred uličnih barikada.
Konačno su ugledali ,,Hyatt“.
- Oh, ljudi moji! - rekao je Paul uzbuđeno. - Američki hotel!
Dovezli su se u dvorište.
Paul je bio tako zahvalan mladom paru da im je dao dvije stotine dolara.
Automobil se udaljio. Paul i Bill su mahali, a zatim ušli u hotel.
Paul je iznenada poţelio da na sebi ima propisano odijelo poslovnog čovjeka i bijelu
košulju umjesto zatvoreničkog kombinezona i prljavog kišnog mantila.
Veličanstveno predvorje bilo je potpuno pusto.
Prišli su pultu recepcije. Nakon nekoliko trenutaka iz ureda je izišao recepcioner.
Paul je upitao za broj sobe Billa Gaydena.
Sluţbenik je pogledao u registar i rekao da u hotelu nema nikoga tko se tako zove.
- A je li tu Bob Young?
- Nije.
- Rich Gallagher?
- Ne.
- Jav Coburn?
- Ne.
Došli smo u pogrešan hotel, pomislio je Paul. Kako sam mogao tako pogriješiti?
- A John Howell? - upitao je, sjetivši se advokata.
- Taj je ovdje - rekao je recepcioner konačno i dao im broj sobe na jedanaestom katu.
Popeli su se liftom.
Pronašli su Howellovu sobu i pokucali. Nitko se nije javio.
- Što da radimo, što misliš? - upitao je Bill.
- Ja ću uzeti sobu - rekao je Paul. - Umoran sam. Zašto ne bismo uzeli sobe i pojeli

176
nešto? Moţemo nazvati Sjedinjene Drţave, reći im da smo izišli iz zatvora, i sve će biti u
redu.
- Okej.
Vratili su se do lifta.

Malo pomalo, Keane Taylor je izvukao iz Rašida cijelu priču.

Rašid je stajao na zatvorskom ulazu gotovo jedan sat. Prizor je bio zastrašujući.
Jedanaest tisuća ljudi je pokušavalo da iziđe kroz mala vrata, izbezumljena gomila gazila je
ţene i starce. Rašid je čekao, razmišljajući što će reći Paulu i Billu kad ih ugleda. Nakon
jednog sata bujica ljudi se svela na usku kolonu, pa je zaključio da je najveći dio zatvorenika
izišao. Počeo se raspitivati kod zarobljenika jesu li vidjeli kakve Amerikance, i netko mu je
rekao da su svi stranci Bill smješteni u zgradi broj 8. Otišao je tamo i ustanovio da u zgradi
nema nikoga. Pretraţio je sve zgrade u zatvorskom krugu a zatim se vratio u ,,Hyatt“ putem
za koji je mislio da će odabrati i Paul i Bill. Hodao je, autostopirao i traţio ih cijelo vrijeme. U
,,Hyatt“ ga nisu htjeli pustiti zato što je još uvijek nosio oruţje. Poklonio je puškomitraljez
prvom dječaku koji je naišao i ušao.
Dok je Rašid pričao svoju priču, stigao je Coburn, spreman da krene u potragu za
Paulom i Billom na Majidovom motociklu. Imao je vozački šljem s vizirom koji mu je
skrivao bijelo lice.
Rašid se ponudio da uzme jedna EDS-ova kola i pređe put između hotela i zatvora,
tamo i natrag, prije nego što Coburn riskira glavu vozeći motocikl kroz gomilu. Taylor mu je
dao ključeve jednih kola. Gayden je preko telefona javljao Dallasu najnovije vijesti. Rašid i
Taylor su izišli iz apartmana i krenuli hodnikom.
Rašid je iznenada viknuo:
- Mislio sam da ste mrtvi! - i potrčao kroz hodnik.
U tom trenutku Taylor je ugledao Paula i Billa.
Rašid ih je zagrlio, vičući:
- Nisam vas mogao naći! Nisam vas mogao naći!
Taylor je dotrčao i također zagrlio Paula i Billa.
- Hvala bogu! - rekao je.
Rašid je otrčao u Gaydenov apartman, vičući:
- Paul i Bill su ovdje! Paul i Bill su ovdje!
Trenutak kasnije u prostoriju su ušli Paul i Bill, i započelo je slavlje.

Deseto poglavlje
177
 1.
Bio je to nezaboravan trenutak.
Svi su vikali, nitko nije slušao, svi su istovremeno htjeli zagrliti Paula i Billa.
Gayden je vikao u telefon:
- Momci su stigli! Momci su stigli! Fantastično! Jednostavno su ušetali kroz vrata!
Fantastično!
Netko je viknuo:
- Pobijedili smo ih! Pobijedili smo pasje sinove!
- Uspjelo nam je!
- Jebi se, Dadgare!
Buffy je lajao kao da je poludio.
Paul je pogledao u svoje prijatelje, svjestan da su ostali ovdje bez obzira na revoluciju
da mu pomognu, i nije mogao progovoriti ni riječi.
Gayden je spustio slušalicu i prišao da im stegne ruke. Paul, s očima punim suza, rekao
je:
- Gaydene, upravo sam ti uštedio dvanaest i pol milijuna dolara... Mislim da me moţeš
počastiti pićem.
Gayden mu je natočio punu čašu škotskog viskija.
Paul je otpio prvi gutljaj alkohola nakon šest tjedana.
Gayden je rekao u telefon:
- Netko bi htio razgovarati s tobom - i pruţio slušalicu Paulu.
- Halo - rekao je Paul.
Ĉuo se otegnuti glas Toma Waltera.
- Zdravo, momče!
- Gospode boţe - rekao je Paul, ošamućen od iscrpljenosti i olakšanja.
- Pitali smo se gdje ste!
- Ja također, bar ova posljednja tri sata.
- Kako si stigao do hotela, Paul?
Paul nije imao snage da priča Walteru cijelu priču.
- Keane mi je na sreću jednog dana dao lijepu sumu novaca.
- Fantastično, tako mi boga. Je li Bill dobro?
- Jest, malo je uzdrman, ali dobro je.
- Svi smo pomalo uzdrmani. Oh, ljudi moji! Ljudi moji, kako je divno razgovarati s
tobom.
Javio se drugi glas.
- Paul? Ovdje Mitch. - Mitch Hart bio je nekad predsjednik EDS-a. - Znao sam da će se
talijanski buntovnik izvući.
- Kako je Ruthie? - upitao je Paul.
Odgovorio je Tom Walter. Sluţili su se očigledno s više aparata, pomislio je Paul.
- Odlično je, Paul. Maločas sam razgovarao s njom. Jean je upravo zove s drugog
telefona.
- Jesu li djeca dobro?
- Jesu, dobro su. Boţe, kako će biti sretna kad čuje!
- Okej, razgovaraj malo s mojom drugom polovicom - rekao je Paul i prepustio telefon
Billu.
Dok je govorio stigao je jedan od sluţbenika Iranaca, Gholam. Ĉuo je za provalu u
zatvor i otišao da traţi Paula i Billa po okolnim ulicama.
Gholamov dolazak zabrinuo je Coburna. Nekoliko minuta Coburn je bio previše sretan

178
da bi mislio na bilo što drugo, ali brzo se vratio u ulogu Simonsovog ađutanta. Tiho je
napustio apartman, našao jedna otvorena vrata, ušao u sobu i nazvao stan Dvoranchikovih.
Javio se Simons.
- Ovdje Jay. Stigli su.
- Dobro.
- Ali sigurnost je otišla do đavola. Svi slobodno upotrebljavaju imena kad govore
preko telefona, izlaze i ulaze, počeli su dolaziti i sluţbenici Iranci...
- Uzmi nekoliko soba odvojenih od ostalih. Stiţemo odmah.
- Okej - rekao je Coburn i spustio slušalicu.
Otišao je na recepciju i zatraţio apartman sa dvije spavaće sobe na dvanaestom katu.
Problema nije bilo; hotel je imao na stotine praznih soba. Naveo je laţna imena. Pasoše nitko
nije traţio.
Vratio se u Gaydenov apartman.
Nekoliko minuta kasnije ušao je Simons i rekao:
- Isključite taj prokleti telefon!
Bob Young, koji je drţao otvorenu vezu s Dallasom, spustio je slušalicu.
Iza Simonsa je ušao Joe Poche i počeo navlačiti zavjese.
Bilo je to nevjerojatno. Odjednom, komanda je prešla u Simonsove ruke. Gayden,
predsjednik EDS World Corporation, bio je najviši funkcioner među njima i prije samo
jednog sata rekao je Tomu Walteru da su „djeca sunca“ - Simons, Coburn i Poche - sasvim
beskorisni i neproduktivni. A sad se pokorio Simonsu, bez imalo razmišljanja.
- Pogledaj malo naokolo, Joe - rekao je Simons Pocheu. Coburn je znao što to znači.
Ekipa je dobro proučila hotel i neposrednu okolinu, dok je tjednima čekala besposlena, i
Poche je trebalo da provjeri ima li kakvih promjena.
Zazvonio je telefon. Javio se John Howell.
- Abolhasan - rekao je ostalima. Slušao je nekoliko minuta a zatim rekao: - Ne
prekidajte vezu. - Pokrio je mikrofon rukom i rekao Simonsu: - To je naš sluţbenik Iranac
koji prevodi na sastancima s Dadgarom. Njegov otac je Dadgarov prijatelj. Nalazi se u kući
svog oca, i upravo je preko telefona razgovarao s Dadgarom.
U sobi je zavladala mrtva tišina.
- „Jeste li znali da su Amerikanci izišli iz zatvora?" upitao ga je Dadgar, a Abolhasan
mu je rekao: „To je za mene novost". Na to je Dadgar rekao: „Stupite u vezu s
predstavnicima EDS-a i recite im da moraju predati Chiapparonea i Gaylorda vlastima, ako
ih pronađu. Spreman sam da razmotrim visinu kaucije, i bit će mnogo umjerenija".
- Neka se jebe - rekao je Gayden.
- U redu - rekao je Simons. - Recite Abolhasanu neka prenese Dadgaru poruku. Neka
mu kaţe da mi tragamo za Paulom i Billom, i dok ih ne pronađemo smatrat ćemo Dadgara
osobno odgovornim za njihovu sigurnost.
Howell se osmjehnuo, kimnuo glavom, a onda počeo govoriti s Abolhasanom.
Simons se okrenuo Gaydenu.
- Nazovite američku ambasadu. Vičite na njih malo. Oni su krivi što su Paul i Bill
uhapšeni, a sad je gomila osvojila zatvor i mi ne znamo gdje se Paul i Bill nalaze. U svakom
slučaju smatramo da je ambasada odgovorna za njihovu sigurnost. Nastojte da to zvuči
uvjerljivo. U ambasadi sigurno ima iranskih špijuna... moţete se kladiti u što hoćete da će
Dadgar dobiti tekst te poruke za nekoliko minuta.
Gayden je otišao da potraţi telefon.
Simons, Coburn, Poche, Paul i Bill preselili su u novi apartman što ga je Coburn uzeo
na dvanaestom katu.
Coburn je naručio dva odreska za Paula i Billa. Rekao je da ih pošalju u Gaydenov
apartman. Smatrao je da će biti bolje ako promet kroz novi apartman bude što manji.

179
 Paul se okupao. Dugo je čeznuo za toplom kupkom. Nije se kupao punih šest tjedana.
Uţivao je u čistoj bijeloj kupaonici, u toploj vodi, u mirisnom sapunu... Te stvari za njega
više nikad neće biti nešto samo po sebi razumljivo. Isprao je zatvor Gasr iz kose. Ĉekala ga je
čista odjeća; netko je donio njegov kofer iz ,,Hiltona“, gdje je stanovao prije hapšenja.
Bill se istuširao. Euforija je prošla. Zamišljao je da je mora prošla onog trenutka kad je
ušao u Gaydenov apartman, ali postupno mu je sinulo da je još uvijek u opasnosti, da nema
mlaţnjaka američkog ratnog zrakoplovstva koji čeka da ga odveze kući brzinom dva puta
većom od brzine zvuka. Dadgarova poruka preko Abol- hasana, Simonsov dolazak i nove
mjere sigurnosti, novi apartman, navlačenje zavjesa, posredno naručivanje hrane, sve ga je
to natjeralo da shvati kako je bijeg tek počeo.
Bez obzira na sve, odrezak mu je prijao.
Simons se još uvijek kolebao. ,,Hyatt“ je bio u blizini hotela ,,Evin“ u kome je odsjedalo
američko vojno osoblje, zatvora Evin i skladišta oruţja; sve su to bile prirodne mete za
pobunjenike. Zabrinjavao ga je i Dadgarov telefonski poziv. Mnogi Iranci su znali da osoblje
EDS-a stanuje u ,,Hyattu“. Dadgar je to mogao vrlo lako saznati i poslati svoje ljude da
potraţe Paula i Billa.
Dok su Simons, Coburn i Bill raspravljali o tome u dnevnoj sobi apartmana, zazvonio
je telefon.
Simons je zapanjeno zurio u aparat.
Telefon je ponovo zazvonio.
- Tko, do đavola, zna da smo ovdje? - upitao je Simons.
Coburn je slegnuo ramenima.
Simons je podigao slušalicu i rekao:
- Halo!
Nitko se nije javio.
- Halo?
Spustio je slušalicu.
- Nema nikoga.
U tom trenutku ušao je Paul u pidţami. Simons mu je rekao:
- Obucite se, odlazimo odavde.
- Zašto? - pobunio se Paul.
- Obucite se, odlazimo odavde - ponovio je Simons.
Paul je slegnuo ramenima i otišao u spavaću sobu.
Bill gotovo nije mogao vjerovati svojim ušima. Već moraju bjeţati! Dadgar je na neki
način ostao vlast usprkos nasilju i revolucionarnom kaosu. Samo, tko radi za njega? Straţari
su pobjegli iz zatvora, policijske stanice su spaljene, vojska se predala. Tko je ostao da
izvršava Dadgarova naređenja?
Đavo i njegova horda, pomislio je.
Dok se Paul odijevao, Simons je sišao u Gaydenov apartman. Odvukao je Taylora i
Gaydena u jedan ugao.
- Izbacite sve ove ljude odavde - rekao im je tihim glasom. - Za njih, Paul i Bill su legli
da spavaju. Sutra ujutro treba svi da dođete kod mene. Krenite u sedam sati, kao da idete na
posao. Nemojte pakirati kofere, nemojte otkazivati sobe, nemojte plaćati hotelske račune.
Vani će vas čekati Joe Poche, i on će već znati neki siguran put do kuće. Paul i Bill odlaze sa
mnom sada, ali to nemojte nikome reći, do sutra ujutro.
- Okej - rekao je Gayden.
Simons se vratio na dvanaesti kat. Paul i Bill su Bill spremni. Coburn i Poche su čekali.
Sva petorica otišli su do lifta.
Dok su se spuštali, Simons je rekao:
- Jednostavno ćemo izići, mirno i neusiljeno.

180
 Spustili su se u prizemlje. Prošli su kroz predvorje i izišli u dvorište. Tu su bila
parkirana dva Range Rovera.
Dok su išli preko dvorišta dojurio je veliki crni automobil i iz njega je iskočilo pet-šest
ljudi u poderanoj odjeći, s automatima u rukama.
- Oh, sranje! - promrmljao je Coburn.
Amerikanci su mirno išli dalje.
Pobunjenici su otrčali do vratara.
Poche je otvorio vrata prvog Range Rovera. Paul i Bill su uskočili. Poche je pokrenuo
motor i brzo krenuo. Simons i Coburn su sjeli u drugi automobil i krenuli za njima.
Pobunjenici su ušli u hotel.
Poche je vozio niz auto-cestu Vanak koja je prolazila pored ,,Hyatta“ i „Hiltona". Stalna
paljba iz automatskog oruţja miješala se sa zvukom automobilskog motora. Oko kilometar i
pol dalje, na kriţanju sa Avenijom Pahlavi i blizini „Hiltona", naišli su na barikadu.
Poche je zaustavio kola. Bill je gledao oko sebe. On i Paul prošli su kroz ovo raskršće
prije samo nekoliko sati zajedno s mladim parom koji ih je dovezao u ,,Hyatt“, ali tada nije
bilo barikade, vidjela su se samo jedna spaljena kola. Sad je mogac vidjeti nekoliko
zapaljenih kola, barikadu i skupinu revolucionara naoruţanih raznovrsnim streljačkim
oruţjem.
Jedan od njih je prišao Range Roveru i Joe Poche je spustio prozor.
- Kamo ste krenuli? - upitao je naoruţani mladić na odličnom engleskom jeziku.
- Idemo do kuće moje punice u Abbas Abadu - rekao je Poche.
Gospode boţe, kakva idiotska priča, pomislio je Bill.
Paul je gledao na drugu stranu, krijući lice.
Prišao je još jedan od čuvara barikade i rekao nešto na perzijskom. Prvi mladić je
upitao:
- Imate li cigareta?
- Nemam, ne pušim - rekao je Poche.
- Okej, vozite dalje.
Poche je produţio voţnju auto-putom Šahanšahi.
Coburn je dovezao drugi automobil do mjesta gdje su stajali naoruţani mladići.
- Jeste li vi s njima? - upitali su ga.
- Jesam.
- Imate li cigareta?
- Imam. - Coburn je izvukao kutiju iz dţepa i pokušao da iz njega istrese cigaretu.
Ruke su mu se tresle, pa mu to nikako nije uspijevalo.
Javio se Simons.
- Jay!
- Da?
- Daj mu cijelu jebenu kutiju!
Coburn je dao mladiću cijelu kutiju, a ovaj mu je rukom dao znak da moţe ići.

2.
Kad je telefon zazvonio, Ruthie Chiapparone je leţala u krevetu, budna, u kući
Nyfelerovih u Dallasu.
Ĉula je korake u predvorju. Zvonjava je prestala, a onda je čula glas Jima Nyfelera:
- Halo?... Da, ali još spava.
- Budna sam! - viknula je Ruthie. Iskočila je iz kreveta, obukla kućnu haljinu i izišla u

181
predvorje.
- Jean, supruga Toma Waltera - rekao je Jim, pruţajući joj slušalicu.
- Zdravo, Jean - rekla je Ruthie.
- Ruth, imam za tebe dobru vijest. Momci su na slobodi. Izišli su iz zatvora.
- Oh, hvala Bogu! - rekla je Ruthie.
Još nije bila počela da se pita kako će se Paul izvući iz Irana.

Kad se Emily Gaylord vratila iz crkve, njena majka joj je rekla:

- Zvao je Tom Walter iz Dallasa. Rekla sam da ćeš ga nazvati.
Emily je zgrabila slušalicu, okrenula broj EDS-a i zatraţila Waltera.
- Zdravo, Emily - rekao je Walter otegnuto. - Paul i Bill su izišli iz zatvora.
- Tom, to je divno!
- Pobunjenici su pustili zatvorenike. Na sigurnom su, i u dobrim rukama.
- Kad će se vratiti kući?
- To još ne znamo, ali redovno ćemo te obavještavati.
- Hvala ti, Tom - rekla je Emily. - Hvala ti!

Ross Perot je leţao u krevetu pored Margot. Telefon ih je oboje probudio. Perot je
dohvatio slušalicu.
- Da?
- Ross, ovdje Tom Walter. Paul i Bill su izišli iz zatvora. Perot se istog trenutka
razbudio. Sjeo je.
- To je sjajno.
- Jesu li pušteni? - upitala je Margot sanjivo.
- Jesu.
Osmjehnula se.
- Oh, dobro!
- Revolucionari su osvojili zatvor, pa su Paul i Bill jednostavno izišli - rekao je Tom
Walter.
Perotov mozak već je radio punom parom.
- A gdje su sada?
- U hotelu.
- To je opasno, Tom. Je li Simons tamo?
- Pa sad, kad sam ja razgovarao s njima, nije bio tamo.
- Reci im da ga pozovu. Taylor zna broj. I neka se odmah sklone iz hotela!
- U redu.
- Neka svi odmah dođu u ured. Ja ću stići za nekoliko minuta.
- U redu, sir.
Perot je spustio slušalicu. Ustao je, na brzinu se obukao, poljubio Margot i otrčao niz
stepenice. Prošao je kroz kuhinju i izišao na straţnja vrata. Ĉovjek iz osiguranja, iznenađen
što ga vidi tako rano, rekao je:
- Dobro jutro, gospodine Perot!
- Dobro jutro.
Perot je odlučio da uzme Jaguar. Uskočio je u kola i odjurio prilaznom stazom prema
vratima.
Šest tjedana se osjećao kao u aparatu za pravljenje kokica. Pokušavao je sve, ali ništa
nije funkcioniralo. Loše vijesti su stizale sa svih strana, nikakav napredak nije ostvario. A
sad je sve konačno krenulo.
Jurio je duţ Forest Lane, prolazeći kroz crvena svjetla i vozeći brzinom većom od
dopuštene. Izvući ih iz zatvora bio je lakši dio posla, razmišljao je; sad ih treba izvući iz

182
Irana. Teţi dio posla nije još ni započeo.
U toku idućih nekoliko minuta u EDS-ovom štabu u Forest Laneu skupio se cijeli tim:
Tom Walter, T. J. Marquez, Merv Stauffer, Perotova sekretarica Sally Walther, odvjetnik
Tom Luce i Mitch Hart koji je, iako više nije radio u EDS-u, pokušavao pomoći Paulu i Billu
preko svojih veza u Demokratskoj stranci.
Sve do tada veza s pregovaračkom ekipom u Teheranu odrţavana je iz ureda Billa
Gaydena na petom katu, dok je na sedmom katu Merv Stauffer tiho odrţavao veze s tajnim
spasilačkim odredom, razgovarajući preko telefona pomoću šifre. Sad im je svima bilo jasno
da je ključna figura u Teheranu Simons, i da će sve što se bude dalje događalo vjerojatno biti
izvedeno ilegalno. Zato su svi prešli u Staufferov ured, koji je bio i intimniji.
- Ja putujem smjesta u Washington - saopćio im je Perot. - Najviše nade polaţem u
mlazni avion ratnog zrakoplovstva.
- Ne znam da li nedjeljom leti avion za Washington... - rekao je Stauffer.
- Unajmite avion - rekao je Perot.
Stauffer je počeo okretati brojeve.
- Bit će nam potrebne sekretarice, dvadeset četiri sata dnevno u toku idućih nekoliko
dana - nastavio je Perot.
- Za to ću se ja pobrinuti - rekao je T. J.
- Sad, vojska je obećala da će nam pomoći, ali ne moţemo se osloniti na nju... moţda će
imati prečeg posla. Najvjerojatnija je alternativa da će tim otputovati kopnenim putem,
preko Turske. U tom slučaju naše je da ih sačekamo na granici ili, ako bude potrebno, da ih
avionom izvučemo iz sjeverozapadnog Irana. Moramo prikupiti odred koji će djelovati u
Turskoj. Bouhvare je već u Istanbulu, Schwebach, Sculley i Davis nalaze se u Sjedinjenim
Drţavama... netko treba da ih pozove i pošalje da se sa mnom sastanu u Washingtonu. Bit će
nam potreban i jedan pilot helikoptera i jedan pilot malih turističkih aviona, za slučaj da
bude potrebno tajno poletjeti u Iran. Sally, nazovite Margot i recite joj neka mi spremi
kofer... bit će mi potrebna sportska odjeća, dţepna baterija, čizme, toplo rublje, vreća za
spavanje i šator.
- Da, sir - rekla je Sally i izišla.
- Ross, mislim da to nije baš najbolja ideja - rekao je T. J. - Margot bi se mogla uplašiti.
Perot je prigušio uzdah; T. J. uvijek mora stavljati primjedbe. Ali, bio je u pravu.
- Okej, otići ću kući i sam se spakirati. Pođite sa mnom da moţemo razgovarati dok se
spremam.
- Naravno.
Stauffer je odgurnuo telefonski aparat i rekao:
- Na aerodromu Love Field čeka vas Lear jet.
- Lijepo.
Perot i T. J. su sišli niz stepenice i sjeli u kola. Kad su prošli kroz vrata skrenuli su
desno na Forest Lane. Nekoliko sekundi kasnije T. J. je pogledao na brzinomjer i ustanovio
da vozi sto trideset kilometara na sat. Perot, u Jaguaru, bio ga je gotovo izgubio iz vida.

Na terminalu Page u Washingtonu Perot je sreo dvoje starih prijatelja, Billa Clementsa,
guvernera Texasa i bivšeg zamjenika sekretara za obranu, i njegovu suprugu Ritu.
- Zdravo, Ross - rekao je Clements. - Kog vraga radiš u Washingtonu u nedjelju
popodne?
- Došao sam poslom - rekao je Perot.
- U redu, u redu, ali što stvarno radiš? - upitao je Clements, osmjehujući se.
- Imaš li minutu slobodnog vremena?
Clements je imao slobodnog vremena. Sjeli su, i Perot im je ispričao priču o Paulu i
Billu.

183
 Kad je završio, Clements je rekao:
- Postoji jedan momak s kojim bi mogao razgovarati. Napisat ću ti njegovo ime.
- Kako da ga nađem u nedjelju popodne?
- Do vraga, ja ću ga pronaći.
Otišli su do telefonske govornice. Clements je ubacio novčić, nazvao centralu
Pentagona i predstavio se. Zatraţio je da mu daju vezu s kućom jednog od najviših vojnih
rukovodilaca u zemlji. Kad je dobio vezu, rekao je:
- Sa mnom je Ross Perot iz Texasa, moj prijatelj i veliki prijatelj vojske. Htio bih da mu
pomogneš. - Zatim je pruţio slušalicu Perotu i udaljio se.
Pola sata kasnije Perot se našao u operativnoj dvorani u podrumu Pentagona, okruţen
računarskim terminalima, i razgovarao sa šestoricom generala.
Ni jednog od njih nije ranije sreo, ali se osjećao kao među prijateljima; svi su znali za
njegovu kampanju u korist ratnih zarobljenika u Sjevernom Vijetnamu.
- Moram izvući dva čovjeka iz Teherana - rekao im je Perot. - Moţete li ih ubaciti u
neki avion?
- Ne moţemo - rekao je jedan od generala. - Naši avioni ne mogu poletjeti iz Teherana.
Naša zrakoplovna baza Došen Topeh je u rukama revolucionara. General Gast se nalazi u
bunkeru ispod zgrade štaba MAAG-a, koji je opkoljen pobunjenicima. Nemamo nikakve
veze s njima jer su telefonske linije prekinute.
- U redu - rekao je Perot. Sličan odgovor je i očekivao. - Morat ću to sam izvesti.
- To je na drugoj strani svijeta, a u zemlji je revolucija - rekao je general. - Neće biti
jednostavno.
Perot se osmjehnuo.
- Poslao sam tamo Bulla Simonsa.
Ostali su zaprepašteni.
- Do vraga, Perote - rekao je jedan od generala - to znači ne dati Irancima podjednake
šanse.
- Tako je - nasmijao se Perot. - A moţda ću i sam odletjeti tamo. A sad, moţete li mi
dati popis aerodroma između Teherana i turske granice?
- Naravno.
- Moţete li ustanoviti jesu li na aerodromima postavljene prepreke?
- Moţemo jednostavno pogledati satelitsku fotografiju.
- Dalje, što je s radarom? Moţe li se doletjeti na neki od tih aerodroma, a da to Iranci ne
vide na svojim radarskim ekranima?
- Naravno. Dat ćemo vam radarsku kartu za visinu od pet stotina fita.
- Odlično!
- Još nešto?
Do vraga, pomislio je Perot, ovo je kao da sam otišao kod McDonald’sa!
- Mislim da je to sve - rekao je.
Generali su počeli da pritiskuju dugmad.

T. J. Marquez je podigao slušalicu. Javio se Perot.

- Našao sam pilote - rekao mu je T. J. - Nazvao sam Larryja Josepha koji je nekad vodio
Continental Air Services u Vientianeu, u Laosu. Sad je u Washingtonu. On je pronašao
momke, Dicka Douglasa i Juliana Kanaucha. Bit će sutra u Washingtonu.
- Odlično - rekao je Perot. - A sad, bio sam u Pentagonu i rekli su mi da ne mogu izvući
momke jer njihovi avioni ne mogu letjeti. No, dali su mi razne mape i koješta drugo, tako da
moţemo sami letjeti. Konačno, evo što mi je potrebno: mlazni avion sposoban za let preko
Atlantika, s kompletnom posadom, opremljen radio-primo- predajnikom kakav smo imali u
Laosu, tako da moţemo telefonirati iz aviona.

184
 - Smjesta ću se baciti na posao - rekao je T. J.
- Ja sam u hotelu „Madison".
- Razumijem.
T. J. je počeo okretati telefonske brojeve. Nazvao je dvije teksaške Carter kompanije, ali
nijedna nije posjedovala mlaţnjak sposoban za let preko Atlantika. Druga kompanija, Jet
Fleet, uputila ga je na firmu Executive Aircraft u Columbusu, Ohio. Ali ni ta firma im nije
mogla izići u susret, a nije poznavala nikoga tko bi mogao.
T. J. je odlučio da okuša sreću u Evropi. Nazvao je Carla Nilssona, funkcionera EDS-a
koji je radio na ponudi za Martinair. Nilson je nakon nekog vremena javio da Martinair ne
ţeli letjeti u Iran, ali da je dobio ime švicarske firme koja hoće. T. J. je nazvao švicarsku
kompaniju i saznao da je upravo tog dana obustavila letove za Iran.
T. J. je okrenuo broj Harryja McKillopa, potpredsjednika Braniffa, koji je ţivio u Parizu.
McKillop nije bio kod kuće.
T. J. je nazvao Perota i priznao da je doţivio neuspjeh.
Perot je došao na novu ideju. Sjetio se da Sol Rogers, predsjednik Texas State Optical
Company ima u Beaumontu ili BAC 111 ili Boeing 727, nije bio siguran koji. A nije znao ni broj
telefona.
T. J. je nazvao informacije. Broj nije bio u imeniku. Nazvao je Margot. Ona je imala broj.
Nazvao je Rogersa. Rogers je prodao svoj avion.
Rogers mu je rekao da firma zvana Omni International u Washingtonu iznajmljuje
avione. Dao je Marquezu kućne brojeve telefona predsjednika i potpredsjednika kompanije.
T. J. je nazvao predsjednika. Nije bio kod kuće.
Nazvao je potpredsjednika. Bio je kod kuće.
- Imate li transatlantički mlaţnjak? - upitao je T. J.
- Naravno. Imamo dva.
T. J. je s olakšanjem odahnuo.
- Imamo jedan 707 i jedan 727 - nastavio je potpredsjednik.
- Gdje se nalaze?
- Boeing 707 se nalazi u Meachem Fieldu, Fort Worth...
- Zaboga, pa to je ovdje kod nas! - rekao je T. J. - A sad, recite mi da li ima uređaje za
telefonsku vezu iz zraka?
- Ima, naravno.
T. J. govoto nije mogao vjerovati svojim ušima.
- Taj avion je uopće prilično luksuzno opremljen - rekao je potpredsjednik. - Uređen je
po zahtjevima jednog princa iz Kuwaita, koji je zatim otkazao narudţbu.
T. J. nije bio zainteresiran za dekor. Upitao je za cijenu. Potpredsjednik je rekao da
konačnu odluku mora donijeti predsjednik. On sad nije kod kuće, ali T. J. ga moţe nazvati
odmah ujutro.
T. J. je poslao Jeffa Hellera, potpredsjednika EDS-a i nekadašnjeg ratnog pilota, i
dvojicu njegovih prijatelja, od kojih je jedan bio pilot kod kompanije American Airlines, a
drugi zrakoplovni inţenjer - da pogledaju avion. Heller ga je izvijestio da je avion, izgleda, u
sasvim dobrom stanju, bar koliko se moţe reći bez letenja u njemu. A unutrašnji dekor je
malo prenaglašen, rekao je s osmijehom.
Idućeg jutra u pola osam T. J. je nazvao predsjednika firme Omni i izvukao ga ispod
tuša. Predsjednik je bio već razgovarao s potpredsjednikom i bio je voljan da sklopi posao.
- Lijepo - rekao je T. J. - A što je s posadom, zemaljskom opremom, osiguranjem...?
- Mi nismo Carter kortipanija - rekao je predsjednik. Mi iznajmljujemo avione.
- Kakva je tu razlika?
- Razlika je kao između taksija i rent-a-cara. Mi drţimo avione za iznajmljivanje.
- Ĉujte, naš posao su računari, mi ne znamo ništa o zračnom prometu - rekao je T. J. -

185
Iako to normalno ne radite, pristajete li da se dogovorimo tako da nam isporučite sve što ide
uz avion, posadu i tako dalje? Platit ćemo, naravno.
- To će biti komplicirano. Samo osiguranje...
- Ali učinit ćete to za nas?
- Učinit ćemo.
I bilo je komplicirano, kako je to T. J. saznao još u toku istog dana. Neobična priroda
posla nije se svidjela osiguravajućim društvima, koje uz to nisu voljele da ih netko poţuruje.
Bilo je teško odrediti koji se propisi odnose, a koji ne odnose na EDS, jer nije bio zračni
prijevoznik. Firma Omni je traţila depozit od šezdeset tisuća dolara
kod neke prekomorske filijale američke banke. Probleme su riješili funkcioner EDS-a
Gary Femandes u Washing- tonu i kućni odvjetnik EDS-a Claude Chappelear u Dallasu.
Ugovor, koji je sklopljen do kraja dana, predviđao je iznajmljivanje aviona radi probe prije
kupovine. Firma Omni pronašla je posadu u Kalifomiji i poslala je u Dallas da preuzme
avion i odleti s njim u Washington.
U ponedjeljak u ponoć avion, posada, piloti helikoptera i lakog aviona i ostatak
spasilačkog odreda bili su u Washingtonu s Rossom Perotom.
T. J. je načinio čudo.
Zato mu je i trebalo toliko vremena.

3.
Pregovaračka ekipa, Keane Taylor, Bill Gayden, John Howell, Bob Young i Rich
Gallagher, pojačana Rašidom, Cathy Gallagher i psom Buffyjem, provela je u nedjelju, 11.
veljače, noć u ,,Hyattu“. Nisu baš mnogo spavali. U neposrednoj blizini hotela gomila je
jurišala na skladište oruţja. Ĉinilo se da se dio vojske pridruţio revolucionarima, jer su u
napadu sudjelovali i tenkovi. Pred jutro su probili otvor na zidu i prodrli u skladište. Od
svitanja kolona narančastih taksija prevozila je oruţje iz skladišta u juţni dio grada gdje su
još bjesnjele ţestoke borbe.
Ekipa je drţala otvorenu liniju za Dallas cijele noći; John Howell je leţao na kauču u
Gaydenovoj dnevnoj sobi sa slušalicom na uhu.
Rašid je ujutro rano otišao. Nisu mu rekli kamo ostali idu, nijedan Iranac nije smio
saznati adresu skloništa.
Ostali su spakirali kofere i ostavili ih u sobama, za slučaj da im se pruţi prilika da ih
kasnije podignu. To nije bilo u skladu sa Simonsovim instrukcijama i on se vjerojatno ne bi
suglasio s tim jer su spakirani koferi pokazivali da osoblje EDS-a tu više ne stanuje, ali ujutro
su svi Bill uvjereni da Simons pretjeruje sa svojim mjerama opreza. Okupili su se u
Gaydenovoj dnevnoj sobi nekoliko minuta nakon sedam sati. Gallagherovi su imali nekoliko
kofera i nisu baš izgledali kao da idu u ured.
U foajeu su sreli direktora hotela.
- Kamo ste krenuli? - upitao je s nevjericom.
- U ured, na posao - rekao mu je Gayden.
- Zar ne znate da se vani vodi građanski rat? Cijele noći smo u kuhinji pripremali
hranu za revolucionare. Pitali su ima li u hotelu Amerikanaca, rekao sam im da nema ni
jednog. Bit će najbolje da se vratite u sobe i da se ne pojavljujete.
- Ţivot ide dalje - rekao je Gayden, i svi su izišli.
Joe Poche ih je čekao u Range Roveru, ljutit zbog zakašnjenja od petnaest minuta.
Simons mu je naredio da se vrati do sedam četrdeset pet, s njima ili bez njih.
Dok su išli prema kolima, Keane Taylor je vidio kako jedan od hotelskih sluţbenika

186
stiţe i parkira automobil. Otišao je da porazgovara s njim.
- Kako je na ulicama?
- Svuda su barikade - rekao je sluţbenik. - Jedna je odmah~tu, na samom kraju
prilazne staze. Ne bi trebalo da izlazite.
- Hvala vam - rekao je Taylor.
Ušli su u kola i krenuli za Pocheovim Range Roverom. Straţari na kapiji Bill su zauzeti
pokušajima da ubace šarţer u automat za koji je bila potrebna druga vrsta municije i nisu
obraćali paţnju na automobile.
Prizori na koje su naišli Bill su jezivi. Dobar dio oruţja iz skladišta dospio je u ruke
nedoraslih dječaka koji sigurno nikad nisu rukovali vatrenim oruţjem. Dječaci su sad trčali
niz brdo, vičući i vitlajući puškama, uskakali u kola koja su jurila auto-putem i pucali u zrak.
Poche je vozio auto-putom Šahenšahi, zaobilaznim putem da bi izbjegao barikade. Na
kriţanju s Avenijom Pahlavi naišli su na ostatke barikade, spaljene automobile i drveće
oboreno preko kolovoza, ali čuvari barikade su slavili, pjevajući i pucajući u zrak, pa su tri
automobila prošla bez zadrţavanja.
Pribliţavajući se skrovištu ušli su u relativno miran dio grada. Skrenuli su u jednu
usku ulicu, a onda su, pola bloka dalje, prošli kroz vrata zidom ograđenog vrta s praznim
bazenom za plivanje. Stan Dvoranchikovih nalazio se u donjem dijelu jednokatne zgrade,
dok je kućevlasnica ţivjela na katu. Svi su ušli u kuću.

U toku ponedjeljka Dadgar je nastavio da traga za Paulom i Billom.

Bill Gayden je nazvao „Bukurešt" gdje je mala skupina lojalnih Iranaca još odgovarala
na telefonske pozive. Gayden je saznao da su Dadgarovi ljudi dva puta nazivali, da su
razgovarali sa dvije sekretarice i pitali ih gdje bi mogli naći gospodina Chiapparonea i
gospodina Gaylorda. Prva sekretarica je rekla da ne zna prezimena funkcionera
Amerikanaca, što je bila hrabra laţ, radila je za EDS već četiri godine i poznavala je svakoga.
Druga sekretarica je rekla:
- Morat ćete razgovarati s gospodinom Lloydom Briggsom, koji sad rukovodi uredom.
- A gdje je on?
- Otputovao je izvan zemlje.
- Dobro, a tko rukovodi uredom u njegovoj odsutnosti?
- Gospodin Keane Taylor.
- Htio bih razgovarati s njim.
- Trenutno nije ovdje.
Djevojke, Bog ih blagoslovio, mudro su izigrale Dadgarove ljude.
Rich Gallagher je odrţavao vezu sa svojim prijateljima u vojnim krugovima (Cahty je
radila kao sekretarica jednog pukovnika). Nazvao je hotel „Evin" u kome je stanovalo vojno
osoblje i saznao da su i u „Evin" i u ,,Hyatt" dolazili „revolucionari" i pokazivali fotografije
dvojice Amerikanaca koje traţe.
Dadgarova upornost bila je upravo neshvatljiva.
Simons je zaključio da u kući Dvoranchikovih ne smiju ostati više od četrdeset osam
sati.
Plan bijega predviđao je sudjelovanje petorice ljudi. A sad ih je bilo deset, plus jedna
ţena i jedan pas.
Imali su samo dva Range Rovera. Obična kola ne bi mogla savladati one planinske ceste,
pogotovo ako padne snijeg. Bio im je potreban još jedan Range Rover. Coburn je nazvao
Majida i zamolio ga da pokuša nabaviti takva kola.
Simonsa je zabrinjavao pas. Rich Gallagher je zamislio da nosi Buffyja u naprtnjači.
Ako bude potrebno da pješače ili jašu na konjima kroz planine i preko granice, kratak laveţ
mogao bi im svima donijeti smrt, a Buffy je lajao na sve. Simons je zato rekao Coburnu i

187
Tayloru:
- Gledajte da nekako izgubite tog jebenog psa.
- Okej - rekao je Coburn. - Ponudit ću se da prošetam s njim, a onda ću ga jednostavno
pustiti.
- Ne - rekao je Simons. - Kad kaţem da ga izgubite, mislim da ga izgubite zauvijek.
Najveći problem bila je Cathy. Te večeri se razboljela - „Ţenski problemi“, rekao je
Rich. Nadao se da će se nakon jednog dana provedenog u krevetu bolje osjećati, ali Simons
nije dijelio njegov optimizam. Bio je bijesan na ambasadu.
- Postoji toliko načina na koji State Department moţe izvući nekoga iz zemlje i štititi
ga, samo ako to ţeli - rekao je.'"- Spakirati ga u sanduk i poslati ga kao diplomatsku
pošiljku... samo kad bi Bill zainteresirani, sve bi bilo sasvim jednostavno.
Bill se počeo osjećati kao krivac za cijelu tu nevolju.
- Mislim da je ludost da devet ljudi riskira ţivote radi dvojice - rekao je. - Da Paul i ja
nismo ovdje, nitko od vas ne bi bio u opasnosti... mogli biste jednostavno sačekati da zračni
promet bude obnovljen. Moţda bi bilo najbolje da se Paul i ja prepustimo na milost i
nemilost ambasadi.
- A što će biti ako se vas dvojica izvučete - rekao je Simons - pa Dadgar odluči da uzme
nove taoce?
Bilo kako bilo, pomislio je Coburn, Simons će tu dvojicu drţati na oku sve dok ih ne
vrati u Sjedinjene Drţave.
Zvono na uličnim vratima je zazvonilo, i svi su se sledili.
- Sklonite se u spavaće sobe, ali tiho - rekao je Simons.
Coburn je otišao do prozora. Vlasnica kuće je još uvijek mislila da u stanu borave samo
dvojica, Coburn i Poche (nikad nije vidjela Simonsa) i ni ona niti bilo tko drugi nije mogao
znati da ih ima jedanaest.
Coburn je promatrao kako ide preko dvorišta i otvara vrata. Stajala je na vratima
nekoliko minuta, razgovarajući s nekim koga Coburn nije mogao vidjeti, a onda zatvorila
vratnice i vratila se u kuću.
Kad je čuo kako se vrata na katu zatvaraju, viknuo je:
- Laţna uzbuna!
Pripremili su se za putovanje tako što su pokupili svu toplu odjeću Dvoranchikovih.
Toni Dvoranchik bi umrla od stida, pomislio je Paul, kad bi znala kako svi ti muškarci
preturaju po njenim ladicama. Pronašli su neskladan asortiman šešira, kaputa i svitera
neodgovarajućih veličina.
Nakon toga im je preostalo samo čekanje da Majid pronađe još jedan Range Rover, da se
Cathy oporavi i da Perot organizira spasilačku ekipu na turskoj strani.
Gledali su stare nogometne utakmice na video uređaju Betamax. Paul i Gayden su igrali
karte. Pas je svima išao na ţivce, ali Coburn je odlučio da mu zavrne vrat tek u posljednjem
trenutku, za slučaj da dođe do promjene plana i da mu ţivot bude pošteđen. John Howell je
čitao The Deep Petera Benchleyja. Vidio je dio filma dok je letio za Teheran, ali je propustio
kraj jer je avion sletio prije nego što je film završio, pa nije shvatio tko su pozitivni, a tko
negativni junaci.
- Oni koji ţele da popiju nešto, mogu - rekao je Simons - ali ako budemo morali na
brzinu napustiti ovu kuću bit će nam lakše bez alkohola u organizmu.
Usprkos upozorenju, Gayden i Gallagher su neprestano sipali Drambuie u kavu. Zvono
je zazvonilo još jednom, svi su se sklonili kao i prvi put, ali ponovo je netko traţio
kućevlasnicu.
Svi su Bill neobično tolerantni i smireni, s obzirom na to koliko ih je bilo u jednoj
dnevnoj sobi i tri spavaće sobe. Jedini koji se nervirao bio je, kako se moglo i pretpostaviti,
Keane Taylor. On i Paul su priredili obilan ručak za sve, gotovo ispraznivši friţider, ali dok

188
je Taylor stigao iz kuhinje, ostali su sve pojeli i nisu mu ostavili ni mrvice. Psovao ih je i
nazivao krdom pohlepnih svinja, a oni su se smijali, kao i uvijek kad bi im uspjelo da naljute
Taylora.
U toku noći ponovo se naljutio. Spavao je na podu pored Coburna, a Coburn je hrkao.
Hrkao je tako strašno da nije mogao oka sklopiti. Nije mogao čak ni probuditi Coburna da
mu kaţe neka prestane hrkati, i to ga je razbjesnilo još više.

Te noći u Washingtonu je padao snijeg. Ross Perot bio je napet i umoran.

Zajedno s Mitchem Hartom proveo je veći dio dana očajnički pokušavajući da nagovori
vladu neka izvuče njegove ljude avionom iz Teherana. Razgovarao je s podsekretarom State
Departmenta Davidom Newsomom, sa Thomasom V. Beardom u Bijeloj kući i Markom
Gins- bergom, mlađim Carterovim pomoćnikom zaduţenim za vezu između Bijele kuće i
State Departmenta. Ĉinili su sve što je bilo u njihovoj moći da organiziraju evakuaciju
preostalih tisuću Amerikanaca iz Teherana i nisu Bill raspoloţeni da prave posebne planove
za Rossa Perota.
Odlučivši da otputuje u Tursku, Perot je otišao u jednu prodavaonicu sportske opreme i
kupio zimsku terensku odjeću. Iz Dallasa je stigao iznajmljeni Boeing 707 i Pat Sculley ga je
nazvao s aerodroma Dulles da mu javi da je u toku leta došlo do nekih mehaničkih
problema, komunikacijski uređaji i inercijski navigacijski sistem nisu funkcionirali kako
treba, motor broj 1 je trošio dva puta više ulja nego što je normalno, rezerve kisika bile su
nedovoljne za opskrbu kabine, avion nije imao rezervne gume, a ventili rezervoara za vodu
su se zamrzli.
Dok su mehaničari radili na avionu, Perot je sjedio u hotelu ,,Madison“ s Mortom
Meyersonom, potpredsjednikom EDS-a.
U EDS-u je postojala specijalna skupina Perotovih pomoćnika, ljudi kao T. J. Marquez i
Merv Stauffer, kojima se obraćao za pomoć kada se radilo o nečemu što nije bilo u vezi sa
svakodnevnim poslovima oko računarskih programa, o planovima kao što je bila kampanja
za ratne zarobljenike, kao teksaški rat protiv droge, kao spasavanje Paula i Billa. Iako se
Meyerson nije miješao u specijalne Perotove projekte, bio je u potpunosti informiran o planu
spasavanja i suglasio se s njim; dobro je poznavao Paula i Billa jer je ranijih godina radio
zajedno s njima kao inţenjer. Bio je vodeći Perotov čovjek za poslovna pitanja i trebalo je da
ubrzo postane predsjednik EDS-a. (Perot bi ostao na poloţaju predsjednika savjeta.)
Perot i Meyerson su razgovarali o poslovima, pretresajući sve tekuće projekte i
probleme EDS-a. Obojica su znali, iako to nijedan od njih nije rekao, da je povod konferenciji
mogućnost da se Perot nikad ne vrati iz Turske.
Na neki način njih dvojica su se razlikovali kao kreda i sir. Meyersonov djed bio je ruski
Ţidov koji je dvije godine štedio novac da kupi ţeljezničku kartu od New Yorka do Texasa.
Interesi su mu se kretali od atletike do umjetnosti. Igrao je rukomet, surađivao s dalaškim
simfonijskim orkestrom i odlično svirao klavir. Šaleći se na račun Perota i njegovih „orlova",
Meyerson je svoje kolege nazivao ,,Meyersonovi ţapci". Ali je u mnogo čemu bio sličan
Perotu. Bio je kreativan i hrabar poslovan čovjek čije su smjele ideje često plašile
konzervativnije funkcionere EDS-a. Perot je dao instrukcije da ukoliko se njemu nešto dogodi
u toku akcije spasavanja, svim njegovim glasovima na osnovi dionica raspolaţe Meyerson.
EDS će i dalje imati vođu, a ne predsjednika-činovnika.
Dok je Perot raspravaljao o poslovima, ljutio se zbog aviona i bjesnio na State
Department, najveća briga koja mu je leţala na srcu bila je njegova majka. Lulu May Perot se
brzo gasila i Perot je ţelio da bude kraj nje. Ako umre dok je on u Turskoj, nikad je više neće
vidjeti, i to bi mu slomilo srce.
Meyerson je znao što ga muči. Prekinuo je razgovor o poslovima i upitao:
- Ross, zašto ne bih ja pošao?

189
 - Što ţeliš reći?
- Zašto ne bih ja pošao u Tursku umjesto tebe? Ti si učinio svoje, putovao si u Iran. Sve
ono što ti moţeš uraditi u Turskoj, mogu i ja. A ti bi ostao kraj svoje majke.
Perot je bio dirnut. Nije trebalo da Mort to kaţe, pomislio je.
- Ako si voljan... - Bio je zaista u iskušenju. - To je nešto o čemu bih mogao razmisliti.
Da razmislim malo.
Nije bio siguran ima li prava slati Meyersona da obavi taj posao umjesto njega.
- Da čujem što misle ostali. - Podigao je slušalicu, nazvao Dallas i zatraţio vezu s T. J.
Marquezom. - Mort predlaţe da pođe u Tursku umjesto mene - rekao je. - Što ti o tome
misliš?
- Ništa gore niste mogli smisliti - rekao je T. J. - Ţivio si s ovim projektom od samog
početka i ne moţeš za nekoliko sati prenijeti Mortu što bi trebalo da zna. Znaš Simonsa, znaš
kako funkcionira njegov mozak... Mort to ne zna. Osim toga, Simons ne poznaje Morta, a ti
znaš kakav je Simons kad se radi o povjerenju u ljude koje ne poznaje. On jednostavno nema
povjerenja u njih, i to je sve.
- U pravu si - rekao je Perot. - Ne vrijedi dalje razgovarati o tome.
Spustio je slušalicu.
- Morte, mnogo sam ti zahvalan, ali u Tursku ću ipak putovati ja.
- Kako kaţeš.
Nekoliko minuta kasnije Meyerson je otišao, da se vrati u Dallas u iznajmljenom
Learjetu. Perot je ponovo nazvao EDS i razgovarao s Mervom Staufferom.
- Htio bih, momci, da radite na smjenu, tako da stignete malo odspavati - rekao je
Perot. - Ne bih ţelio da se, kad vas nazovem, javi neki mjesečar.
- U redu, sir!
Perot je poslušao vlastiti savjet i otišao na spavanje.
Telefon ga je probudio u dva noću. Javio se Pat Sculley s aerodroma. Svi kvarovi na
avionu su otklonjeni.
Perot je sjeo u taksi i odvezao se na aerodrom Dulles. Bila je to jeziva, pedeset
kilometara duga voţnja po zaleđenoj cesti.
Turska spasilačka ekipa sad je bila kompletna: Perot; Pat Sculley i Jim Schwebach,
opasni tandem; mladi Ron Davis; posada Boeinga 707 i dvojica posebno angaţiranih pilota,
Dick Douglas i Julian „Scratch" Kanauch. Međutim, avion nije bio potpuno popravljen. Bio
mu je potreban jedan rezervni dio koji se nije mogao nabaviti u Washingtonu. Gary
Fernandes, direktor EDS-a koji je sklapao ugovor o najmu aviona, imao je prijatelja koji
rukovodi odrţavanjem letjelica na aerodromu La Guardia u New Yorku, pa je nazvao tog
svog prijatelja, prijatelj je ustao iz kreveta, našao traţeni dio i predao ga u avion za
Washington. Perot se u međuvremenu ispruţio na klupi u terminalu i odspavao još
nekoliko sati.
Ušli su u avion u šest ujutro. Perot je zapanjeno promatrao unutrašnjost aviona. U
njemu se nalazila spavaća soba s nevjerojatno širokim krevetom, a imao je i tri bara,
kompliciran hi-fi sistem, televizor i radnu sobu s telefonom. Podovi su Bill prekriveni
debelim sagovima, namještaj je bio presvučen antilopom, a zidovi baršunom. „Izgleda kao
perzijski kupleraj" rekao je Perot, iako nikad nije bio u perzijskom kupleraju.
Avion je uzletio. Dick Douglas i Scratch Kanauch smjesta su se sklupčali i zaspali. Perot
je pokušao slijediti njihov primjer; imao je pred sobom šesnaest sati bez ikakvog posla. Dok
je avion letio preko Atlantika, još uvijek se pitao je li ispravno postupio.
Mogao je, konačno, ostaviti Paula i Billa da se sami snalaze u Teheranu. Nitko mu ne bi
zamjerio; vlada je bila duţna da ih spasava. I zaista, ambasada je i sad mogla da ih izvuče
neozlijeđene.
S druge strane, Dadgar ih je mogao pokupiti i baciti u zatvor na dvadeset godina, a

190
ambasada, prema dosadašnjem iskustvu, ne bi poduzela ništa da ih zaštiti. Što bi opet učinili
revolucionari kad bi Paul i Bill pali u njihove ruke? Linčovali ih?
Ne, Perot nije mogao ostaviti svoje ljude da se sami snalaze, to nije bilo u njegovu stilu.
On je bio odgovoran za Paula i Billa, i nije bilo potrebno da ga majka na to podsjeća. Nevolja
je bila u tome što je izloţio opasnosti veliki broj ljudi. Umjesto da ima dvojicu koji se kriju u
Teheranu, ima njih jedanaest koji se probijaju kroz divlje predjele sjeverozapadnog Irana i još
četvoricu, plus dva pilota, koji ih traţe. Ako nešto krene naopako, ako netko pogine, svijet će
na sve to gledati kao na nepromišljenu avanturu čovjeka koji misli da još uvijek ţivi na
Divljem zapadu. Mogao je zamisliti naslove u novinama: SPASILAĈKA AKCIJA
TEKSAŠKOG MILIJUNAŠA ZAVRŠILA SMRĆU...
Pretpostavimo da izgubimo Coburna, pomislio je; što bi mogao reći njegovoj ţeni? Liz
bi teško mogla shvatiti zašto sam stavio na kocku ţivote sedamnaestorice ljudi da bih
oslobodio dvojicu.
Nikad u ţivotu nije prekršio zakon, a sad se upustio u toliko nezakonitih aktivnosti da
ih nije mogao ni nabrojiti.
Potisnuo je sve to iz misli. Odluka je pala. Ako kreneš kroz ţivot misleći na sve loše što
se moţe dogoditi, ubrzo ćeš nagovoriti samog sebe da ne poduzimaš ništa. Treba se
usredotočiti na probleme koje se moţe riješiti. Ĉipovi su na stolu, rulet se okreće. Počela je
posljednja igra.

4.
Američka ambasada je u utorak objavila da će evakuacije Amerikanaca iz Teherana
započeti avionima u toku predstojećeg vikenda.
Simons je pozvao Coburna i Pochea u jednu od spavaćih soba Dvoranchikovih i
zatvorio vrata.
- Ovim su riješeni neki naši problemi - rekao je. - Htio bih da se u ovoj fazi igre
podijelimo. Neki bi mogli krenuti avionima u organizaciji ambasade tako da za putovanje
kopnom ostane manja, pokretljivija grupa.
Coburn i Poche su se suglasili.
- Očito je da Paul i Bill moraju krenuti kopnenim putem - rekao je Simons. - Dvojica od
nas trojice moraju poći s njima... jedan koji će poći s njima preko planina i drugi koji će
legalno preći granicu i sastati se s Boul- wareom. Za dva Range Rovera bit će nam potrebno
dva vozača Iranca. Ostaju dva slobodna mjesta. Koga da povedemo? Svakako ne Cathy. Njoj
će biti mnogo bolje ako krene avionom.
- Rich će htjeti da pođe s njom - rekao je Coburn.
- I onaj njihov jebeni pas - rekao je Simons.
Buffyjev ţivot je spasen, pomislio je Coburn. Bilo mu je drago.
- Tu su još Keane Taylor, John Howell, Bob Young i Bill Gayden. Nevolja je u tome što
bi Dadgar mogao pokupiti nekoga od njih na aerodromu, pa bismo Bill tamo gdje smo
počeli... samo bi u zatvoru Bill drugi ljudi. Tko je od njih u najvećoj opasnosti?
- Gayden - rekao je Coburn. - On je predsjednik EDS World Corporation i kao talac je
vredniji od Paula i Billa. Zapravo, kad je Dadgar uhapsio Billa Gaylorda pitali smo se nije li u
pitanju greška, nije li htio uhapsiti Billa Gaydena, pa je pobrkao imena.
- Gayden, znači, putuje kopnom s Paulom i Billom.
- John Howell nije sluţbenik EDS-a. I pravnik je. On će se već snaći.
- Howell, prema tome, putuje avionom.
- Bob Young je sluţbenik EDS-a, ali radi u Kuwaitu, a ne u Iranu. Ako Dadgar ima

191
popis sluţbenika EDS-a, u njemu neće biti Bobovo ime.
- Young putuje avionom, Taylor kolima. A sad, trebalo bi da netko od nas krene s
onima koji će putovati avionom. To ćeš biti ti, Joe. Ti si se ovdje manje izlagao nego Jay. On
se motao po ulicama, bio je na sastanku u ,,Hyattu“, dok za tebe nitko ne zna.
- Okej - rekao je Poche.
- I tako u „Ĉistoj ekipi" putuju Gallagherovi, Bob Young i John Howell, pod tvojom
komandom. U „Prljavoj ekipi" putujem ja, Jay, Keane Taylor, Bill Gayden,'Paul, Bill, i dva
vozača Iranca. Hajde da im to kaţemo.
Otišli su u dnevnu sobu i pozvali sve da sjednu. Dok je Simons govorio, Coburn se
divio načinu na koji im je saopćio svoju odluku. Svi su imali dojam da ih je pitao za
mišljenje, a ne da im naređuje što da rade.
Malo se raspravljalo o tome tko da bude u kojoj ekipi. I Bob Young i John Howell su
ţeljeli poći s „Prljavom ekipom", jer su se bojali Dadgara, ali na kraju sve je ispalo kako je to
bio odlučio Simons.
Bilo bi najbolje da se „Ĉista ekipa" što prije prebaci u kompleks ambasade, rekao je
Simons. Gayden i Joe
Poche su otišli da potraţe Loua Goelza, generalnog konzula, i razgovaraju s njim o
tome.
Trebalo je da „Prljava ekipa" krene sutra ujutro.
Coburnu je palo u duţnost da pronađe vozače Irance. Trebalo je da jedan od njih bude
Majid, a drugi njegov rođak, profesor, ali profesor je bio u Rezaijehu i nije mogao doći u
Teheran. Coburn je morao pronaći zamjenu.
Bio se već odlučio za Seijida. Seijid je bio mladi inţenjer, kao i Rašid i „Motociklist", ali
iz mnogo bogatije porodice. Njegovi rođaci zauzimali su pod šahovom vlašću visoke
poloţaje u vojsci i drţavnoj upravi. Seijid je školovan u Engleskoj i govorio je s britanskim
akcentom. Njegova velika prednost, po Coburnovom mišljenju, bila je u tome što je bio
podrijetlom sa sjeverozapada, što je poznavao te krajeve i govorio turski.
Coburn je nazvao Seijida, pa su se sastali u Seijidovoj kući. Nije mu rekao istinu.
- Potrebni su mi podaci o stanju cesta između Teherana i Khoja - rekao mu je. -
Potreban mi je vozač. Hoćeš li poći sa mnom?
- Naravno - rekao je Seijid.
- Sastat ćemo se večeras u deset i četrdeset pet na Argentinskom trgu.
Seijid se suglasio.
Sve je to Coburn uradio po Simonsovim instrukcijama. Coburn je imao povjerenja u
Seijida, ali Simons, naravno, nije. Zato Seijid nije smio znati gdje se ekipa nalazi sve dok ne
stigne tamo, i nije smio znati za Paula i Billa dok ih ne vidi. A od tog trenutka nadalje bit će
neprestano pod Simonsovim nadzorom.
Kad se Coburn vratio u stan Dvoranchikovih, Gayden i Poche već su se Bill vratili sa
sastanka s Louom Goelzom. Rekli su Goelzu da će nekolicina EDS-ovih ljudi ostati u
Teheranu da traga za Paulom i Billom, dok ostali ţele da budu evakuirani prvim avionom, a
da u međuvremenu odsjednu u ambasadi. Goelz je rekao da je ambasada puna, ali da se
mogu smjestiti u njegovoj kući.
Svi su zaključili da je to zaista lijepo od Goelza. Gotovo svatko od njih imao je priliku
da se u posljednja dva mjeseca jednom ili dva puta naljuti na njega, i nitko nije krio da njega
i njegove kolege smatra krivim za hapšenje Paula i Billa. Nakon svega toga bilo je zaista
širokogrudno od njega što im je otvorio svoju kuću. Kako se situacija u Iranu mijenjala tako
je Goelz postajao sve manje birokrat i sve više pokazivao da ima srce na pravom mjestu.
„Ĉista ekipa“ i „Prljava ekipa“ su se pozdravile i poţe- ljele jedna drugoj sreću, ne
znajući kojoj će biti više potrebna. A onda je „Ĉista ekipa" otišla u kuću Loua Goelza.
Bila je već večer. Coburn i Keane Taylor su otišli do Majidove kuće, jer je trebalo da i

192
on provede noć u stanu Dvoranchikovih kao i Seijid. Trebalo je također da uzmu bačvu s
dvije stotine pedeset litara benzina koju je Majid čuvao za njih.
Kad su stigli, Majid nije bio kod kuće.
Ĉekali su, nervirajući se. Majid se konačno vratio. Pozdravio ih je, pozvao u kuću i
ponudio čajem. Coburn je konačno iskoristio priliku da kaţe:
- Polazimo sutra ujutro. Ţeljeli bismo da pođete s nama.
Majid je zamolio Coburna da ode s njim u drugu sobu i tamo mu rekao:
- Ne mogu poći s vama.
- A zašto?
- Moram ubiti Hovejdu.
- Što? - rekao je Coburn, ne vjerujući svojim ušima. - Koga to?
- Amira Abbasa Hovejdu, koji je nekad bio predsjednik vlade.
- A zašto ga morate ubiti?
- To je duga priča. Šah je donio program agrarne reforme, a Hovejda je pokušao
oduzeti zemlju mom plemenu. Pobunili smo se, pa me Hovejda uhapsio... Ĉekam već
godinama priliku da mu se osvetim.
- I morate ga ubiti sad odmah? - upitao je Coburn zapanjen.
- Imam oruţje, imam zgodnu priliku. Za dva dana sve se moţe promijeniti.
Coburn je bio potpuno zbunjen. Nije znao što da kaţe. Bilo je očito da Majida neće
moći nagovoriti da promijeni odluku.
Coburn i Taylor su ubacili bačvu s benzinom u straţnji dio Range Rovera i odvezli se.
Majid im je poţelio mnogo sreće.
Kad su se vratili u stan Dvoranchikovih, Coburn je pokušao pronaći „Motociklistu", u
nadi da bi on mogao zamijeniti Majida kao vozač. Ali, „Motociklist" je bio neuhvatljiv kao i
sam Coburn. Obično ga se moglo pronaći na određenom telefonskom broju (bio je to telefon
u nekom revolucionarnom štabu, činilo se Coburnu), ali samo u određeno doba dana. To
vrijeme bilo je već prošlo, Bill su kasni večernji sati, ali Coburn je ipak okušao sreću.
„Motociklist" nije bio tamo. Okrenuo je još nekoliko brojeva, ali bez uspjeha.
Sreća što su imali bar Seijida.
U pola jedanaest Coburn je izišao da se sastane sa Seijidom. Prošao je kroz nekoliko
mračnih ulica do Argentinskog trga, udaljenog od kuće Dvoranchikovih oko kilometar i pol.
Prošao je kroz gradilište i ušao u jednu nedovršenu zgradu, da sačeka Seijida.
Seijid se nije pojavio ni u jedanaest sati.
Simons je rekao Coburnu da čeka petnaest minuta, ni trenutka duţe, ali Coburn je
odlučio da Seijidu da malo više vremena.
Ĉekao je do pola dvanaest.
Seijid nije došao.
Coburn se pitao što se dogodilo. S obzirom na njegove porodične veze, nije bilo
nemoguće da je postao ţrtva revolucionara.
Za „Prljavu ekipu" to je bilo ravno katastrofi. Nisu imali ni jednog Iranca koji bi pošao s
njima. Kako će bez njih proći kroz sve one barikade, pitao se Coburn. Kakva usrana sreća.
Najprije je otpao profesor, zatim Majid, „Motociklistu" ne mogu pronaći, a sad je otpao i
Seijid. Sranje.
Napustio je gradilište i udaljio se. Iznenada je čuo zvuk automobila. Okrenuo se i
ugledao dţip pun naoruţanih revolucionara kako izlaze na trg. Sakrio se iza jednog ţbuna.
Dţip je odjurio dalje.
Krenuo je dalje, sad nešto brţe, pitajući se da li je na snazi policijski sat. Bio je već blizu
kuće kad se ponovo pojavio dţip, jureći ravno prema njemu.
Primijetili su me maločas, pomislio je, i vraćaju se da me pokupe.
Bilo je veoma mračno. Moţda ga još nisu primijetili. Okrenuo se i potrčao. U toj ulici

193
nije bilo mjesta gdje bi se mogao sakriti. Zvuk motora postao je glasniji. Coburn je konačno
ugledao neko grmlje i bacio se iza njega. Leţao je, dok se dţip pribliţavao, i slušao otkucaje
vlastitog srca. Traţe li upravo njega? Jesu li uhvatili Seijida, jesu li ga mučili i natjerali da
prizna kako se u deset i četrdeset pet trebao sastati na Argentinskom trgu s jednom
američkom kapitalističkom svinjom...?
Dţip je projurio bez zaustavljanja.
Coburn je ustao.
Trčao je sve do kuće Dvoranchikovih.
Rekao je Simonsu da su ostali bez vozača Iranaca.
Simons je opsovao.
- Postoji li još neki Iranac koga bismo mogli pozvati?
- Samo jedan. Rašid.
Simons nije htio Rašida, i to je Coburnu bilo poznato, zato što je Rašid predvodio
napad na zatvor, pa bi moglo biti nevolje kad bi ga netko, tko ga je tamo primijetio, vidio
kako vozi puna kola Amerikanaca. Ali, Coburn nije mogao pronaći nikoga drugog.
- Okej - rekao je Simons. - Pozovi ga.
Coburn je okrenuo Rašidov broj.
Bio je kod kuće!
- Ovdje Jay Coburn. Potrebna mi je tvoja pomoć.
- Naravno.
Coburn nije htio spominjati adresu skrovišta preko telefona, za slučaj da netko
prisluškuje. Sjetio se da je Bill Dvoranchik malo razrok, pa je upitao Rašida:
- Sjećaš li se čovjeka sa onim čudnim okom?
- Sa čudnim okom? Oh, znam...
- Ne spominji njegovo ime. Sjećaš li se gdje je stanovao?
- Naravno, ja sam...
- Ne spominji adresu. Tamo se nalazim, i potreban si mi tamo.
- Jay, ja stanujem kilometrima daleko od tog mjesta i ne znam kako ću proći kroz
grad...
- Pokušaj - rekao je Coburn. Znao je koliko je Rašid snalaţljiv. Trebalo mu je samo dati
zadatak, i učinit će sve da ga izvrši. - Stići ćeš već nekako.
- Okej.
- Hvala ti - rekao je Coburn i spustio slušalicu.
Bila je ponoć.
Paul i Bill su odabrali po jedan pasoš od onih koje je Gayden donio iz Sjedinjenih
Drţava, a Simons ih je natjerao da nauče imena, datume rođenja i ostale osobne podatke,
kao i sve datume na vizama i ulaznim i izlaznim pečatima zemalja u kojima su boravili.
Fotografija u Paulovom pasošu je koliko-toliko odgovarala Paulovom izgledu, ali Bill je bio
problem. Nijedna slika nije odgovarala, pa je na kraju odabrao pasoš Larryja Humphreysa,
plavog čovjeka nordijskog tipa koji nimalo nije bio sličan Billu.
Napetost je rasla dok su raspravljali o pojedinostima putovanja na koje će za nekoliko
sati krenuti. Prema informacijama što ih je Rich Gallagher dobio od svojih prijatelja, u
vojnim krugovima u Tabrizu izbile su borbe, pa su morali ostati pri planu da krenu cestom
juţno od jezera Rezaijeh i prođu kroz Mahabad. Priča koju će ispričati ako ih netko bude
ispitivao trebalo je da bude što bliţe istini. To je bilo Simonsovo pravilo kad god je trebalo
lagati. Reći će da su poslovni ljudi koji se ţele vratiti svojim obiteljima, pa kako su
aerodromi zatvoreni putuju preko Turske.
Da bi priča zvučala vjerodostojnije, putovat će nenaoruţani. To je bila teška odluka.
Znali su da bi mogli zaţaliti što su nenaoruţani i bespomoćni usred revolucije, ali Simons i
Coburn su na svom izviđačkom putovanju ustanovili da revolucionari na barikadama

194
uvijek prvo traţe oruţje. Instinkt je govorio Simonsu da će biti bolje izvlačiti se iz neprilika
riječima nego se probijati oruţjem.
Odlučili su da ostave u Teheranu bačve s benzinom jer je zbog njih cijela ekipa
izgledala previše profesionalno i organizirano za skupinu poslovnih ljudi koji mirno putuju
kućama.
S druge strane, odlučili su da ponesu što više novaca. Joe Poche i „Ĉista ekipa" otišli su
sa pedeset tisuća dolara u gotovom, pa je Simonsovoj grupi ostalo još oko četvrt milijuna
dolara, od toga dio u iranskim rialima, njemačkim markama, funtama sterlinga i zlatu.
Spakirali su po pedeset tisuća dolara u plastične vrećice, oteţali vrećice sačmom i spustili ih
u kanister za gorivo. Nešto novca sakrili su u kutiju s papirnatim rupčićima, a nešto u
dţepnu svjetiljku, u prostor za baterije. Preostali novac su podijelili, da svatko čuva jedan
dio.
U jedan sat Rašid još nije bio stigao. Simons je poslao Coburna da ga čeka kraj ulaznih
vrata.
Coburn je stajao u mraku, drhteći, tješeći se nadom da će se Rašid svakog trenutka
pojaviti. Krenut će sutra, s njim ili bez njega, ali bez njega moţda ne bi daleko stigli. Seljaci
bi vjerojatno zadrţali Amerikance jednostavno iz principijelnih razloga. Rašid bi bio idealan
vodič, bez obzira na Simonsove strepnje; momak je imao zlatan jezik.
Coburnove misli okrenule su se prema kući. Liz je bijesna na njega, u to je bio siguran.
Teško je maltretirala Merva Stauffera nazivajući svakog dana i pitajući gdje se nalazi njen
suprug, što radi i kad će se vratiti kući.
Znao je da će, kad se vrati kući, morati donijeti ozbiljne odluke. Nije bio siguran da li
će provesti ostatak ţivota sa Liz, a nakon ove epizode moţda će i ona osjećati slično. Nekad
smo Bill zaljubljeni jedno u drugo, mislio je. Gdje je sve to nestalo?
Ĉuo je korake. Prema njemu je pločnikom išla niska figura kovrčave kose, povijenih
ramena zbog hladnoće.
- Rašide! - šapnuo je Coburn.
- Jay?
- Momče, zaista sam sretan što te vidim! - rekao je Coburn i stegao Rašidovu ruku. -
Idemo u kuću.
Otišli su u dnevnu sobu. Rašid se pozdravio sa svima, osmjehujući i trepćući; mnogo je
treptao, naročito kad je bio uzbuđen, i nervozno kašljucao. Simons mu je rekao neka sjedne i
objasnio mu plan. Rašid je treptao sve brţe.
Kad je shvatio šta se traţi od njega, počeo je da se pravi pomalo vaţan.
- Pomoći ću vam pod jednim uvjetom - rekao je i nakašljao se. - Poznajem ovu zemlju i
poznajem njenu kulturu. Svi ste vi vaţni ljudi u EDS-u, ali ovo nije EDS. Ako vas budem
vodio do granice traţit ću od vas da se bez mnogo pitanja suglasite sa svime što kaţem.
Coburnu je zastao dah. Tako još nitko nije razgovarao sa Simonsom.
Ali Simons se samo nasmijao.
- Kako god kaţeš, Rašide.
Nekoliko minuta kasnije Coburn je odvukao Simonsa u jedan ugao i tiho mu rekao:
- Pukovniče, jeste li sa onim Rašidovim zapovijedanjem mislili ozbiljno?
- Naravno - rekao je Simons. - Zapovijedat će dokle god bude radio ono što ja ţelim.
Coburn je znao bolje nego Simons kako je teško kontrolirati Rašida čak i kad je dužan
da sluša naređenja. S druge strane, Simons je bio najiskusniji vođa malih grupa što ga je
Coburn ikad sreo. I ponovo, nalazili su se u Rašidovoj zemlji, a Simons nije govorio
perzijski... Posljednje što im je na ovom putovanju bilo potrebno bila je borba za vlast
između Simonsa i Rašida.
Coburn je nazvao Dallas i razgovarao s Mervom Stauf- ferom. Paul je pomoću šifre
opisao predviđenu maršrutu „Prljave ekipe" do granice, i Coburn je samo pročitao šifrirani

195
tekst.
Nakon toga su se dogovarali kako će komunicirati za vrijeme putovanja. Bit će
vjerojatno nemoguće nazivati Dallas iz javnih govornica u provinciji, pa su odlučili da šalju
poruke preko Gholama, EDS-ovog sluţbenika u Teheranu. Gholam neće znati kakvu
funkciju obavlja. Coburn će ga nazivati jednom dnevno i ako je sve u redu, reći će: „Imam
poruku za Jima Nyfelera: Mi smo dobro." Kad ekipa stigne u Rezaijeh dodat će: „Nalazimo
se na polaznom poloţaju." Stauffer će, sa svoje strane, jednostavno nazivati Gholama i pitati
ima li kakvih poruka. Ukoliko sve bude išlo kako treba, Gholam neće odgonetnuti o čemu se
radi. Ako nešto krene naopako, tajnost će biti ostavljena po strani. Coburn će nazvati
Gholama, objasniti mu u čemu je nevolja i zamoliti ga da obavijesti Dallas.
Stauffer i Coburn su se tako navikli na šifru da su mogli direktno raspravljati sluţeći se
običnim engleskim jezikom pomiješanim sa slovnim grupama i pojedinačnim šifriranim
riječima i pri tome biti sigurni da nitko tko eventualno prisluškuje neće shvatiti o čemu
govore.
Merv je objasnio kako Perot planira da iz Turske pošalje laki avion da pokupi „Prljavu
ekipu", ako bude potrebno. Perot je zahtijevao da Range Roveri budu označeni tako da se
mogu identificirati iz zraka, pa je predloţio da na krovu imaju veliko ,,X“, bilo naslikano
bojom bilo načinjeno od električarske izolacijske vrpce. Ako vozilo bude napušteno zbog
kvara, nedostatka goriva ili iz nekog drugog razloga ,,X“ treba zamijeniti sa ,,A“.
Od Perota je stigla još jedna poruka. Razgovarao je s admiralom Moorerom i ovaj je
rekao da će se situacija pogoršati, tako da ekipa treba da se izvuče što prije. Coburn je to
prenio Simonsu, a Simons je rekao:
- Recite admiralu Mooreru da ovdje nema vode osim iz izvora. Gledam kroz prozor i
ne vidim nikakve brodove.
Coburn se nasmijao i rekao Staufferu:
- Razumjeli smo poruku.
Bilo je gotovo pet sati ujutro. Nije više bilo vremena za priču. Stauffer je rekao:
- Ĉuvaj se, Jay! - Glas mu je zapinjao od uzbuđenja. - Ne izlaţi previše glavu, čuješ li?
- Budi bez brige.
- Sretno!
- Zdravo, Merv!
Coburn je spustio slušalicu.
Kad je svanulo, Rašid se izvezao u jednom od Range Rovera da izvidi stanje na ulicama.
Trebalo je da pronađe put iz grada koji nije zatvoren barikadama. Ukoliko se u gradu vode
borbe, ekipa je bila spremna odgoditi odlazak za dvadeset četiri sata.
Coburn se istovremeno odvezao u drugom Range Roveru na sastanak s Gholamom.
Predao je Gholamu novac za tekuću isplatu sluţbenicima u „ Bukureštu ne govoreći mu
ništa o tome da će preko njega ići poruke za Dallas. Glavni cilj bio je prikazati stanje normal-
nim, tako da prođe bar nekoliko dana dok preostali sluţbenici Iranci ne otkriju da su
američki funkcioneri otputovali.
Kad se vratio u stan Dvoranchikovih, ekipa je raspravljala tko će se voziti u kojim
kolima. Bilo je očigledno da čelna kola treba da vozi Rašid. S njim će se voziti Simons, Bill i
Keane Taylor. U drugim kolima bit će Coburn, Paul i Gayden.
- Ne puštaj Paula iz vida sve dok ne stignemo u Dallas - rekao je Simons Coburnu. -
Taylor, to isto se odnosi na tebe i Billa.
Rašid se vratio i rekao da na ulicama vlada neobičan mir.
- U redu - rekao je Simons. - Pokrenimo cirkus.
Keane Taylor i Bill su otišli da napune rezervoare
Range Rovera iz benzinske bačve. Gorivo je trebalo pretočiti pomoću crijeva i jedini
način da poteče bilo je usisati ga. Taylor je progutao toliko benzina da je morao otići u kuću

196
da povrati; ovog puta nitko mu se nije smijao.
Coburn je posjedovao kutiju tableta za stimulaciju koju je, po Simonsovim
instrukcijama, kupio u jednoj teheranskoj apoteci. On i Simons nisu spavali puna dvadeset
četiri sata, pa su uzeli svaki po pilulu da ostanu budni.
Paul je pokupio iz kuhinje svu nepokvarljivu hranu, kekse, suhe kolačiće, konzerve i
sir. Sve skupa nije bilo naročito hranjivo, ali dovoljno da ih odrţi.
- Pobrini se za kasete, tako da imamo glazbu u kolima
- šapnuo je Coburn Paulu.
Bill je ubacio u kola pokrivače, dţepne baterije, otvarače za konzerve...
Bili su spremni za pokret.
Svi su izišli u dvorište.
Dok su ulazili u kola, Rašid je rekao:
- Molim vas, Paul, da vi vozite druga kola. Dovoljno ste tamni da se moţete izdavati
za Iranca, naravno, ako budete šutjeli.
Paul je pogledao u Simonsa. Simons je jedva primjetno kimnuo glavom. Paul je sjeo za
upravljač.
Odvezli su se iz dvorišta i produţili dalje teheranskim ulicama.

Jedanaesto poglavlje
197
 1.
Dok je „Prljava ekipa" napuštala stan Dvoranchikovih, Ralph Bouhvare je čekao Rossa
Perota na istanbulskom aerodromu.
Bouhvare nije znao što da misli o Perotu. Bio je tehničar kad je došao u EDS. Sad je
direktor. Ima lijepu veliku kuću u elitnom predgrađu Dallasa i prihod kakvom se malo koji
Amerikanac crne boje koţe moţe nadati. Sve je to dugovao EDS-u i Perotovoj politici
forsiranja talenata. Sve mu to oni nisu dali na lijepe oči, naravno, dali su mu zbog njegove
pameti, teškog rada i zdravog rasuđivanja u poslovima. Ali, ono što jesu dali bila je prilika
da pokaţe što zna i moţe.
S druge strane, Bouhvareu se činilo da Perot ţeli posjedovati svoje ljude, tijelom i
dušom. Zbog toga su bivši vojnici dobro prolazili u EDS-u. Odgovarala im je disciplina i Bill
su naviknuti da rade dvadeset četiri sata dnevno. Bouhvare se bojao da će jednog dana biti
prisiljen da odlučuje da li je svoj gospodar ili pripada Perotu.
Divio se Perotu zbog odlaska u Iran. Od čovjeka tako bogatog, naviknutog na
udobnost i zaštićenog od svih neugoda nije se moglo očekivati da će se tako izloţiti
opasnosti, za to treba imati muda. Nema vjerojatno ni jednog predsjednika upravnog
odbora američke korporacije koji bi i pomislio da organizira spasavanje svojih ljudi, a kamoli
da sam sudjeluje u tome.
Ali, Bouhvare se ipak pitao i pitat će se cijelog ţivota hoće li ikad moći vjerovati
bijelom čovjeku.
Perotov iznajmljeni Boeing 707 sletio je u šest ujutro. Boulware je ušao u avion. Smjesta
je primijetio raskošni dekor, a onda smjesta zaboravio na njega; imao je hitnijih poslova.
Sjeo je da razgovara s Perotom.
- Imam avion u šest i trideset, pa treba da poţurim - rekao je. - Ne moţete kupiti
helikopter, ne moţete kupiti ni laki avion.
- Zašto ne?
- Zato što zakon to ne dopušta. Moţete unajmiti avion, ali vas on neće voziti tamo gdje
vam padne na pamet. Avion unajmljujete za unaprijed precizirani let.
- Tko to kaţe?
- Kaţe zakon. Uz to je unajmljivanje aviona nešto tako neuobičajeno da će vlasti
navaliti na vas s milijun pitanja, a to vam se moţda neće svidjeti. Osim toga...
- Ĉekajte malo, Ralph, ne tako brzo - rekao je Perot. U očima mu je zasvjetlucao
plamičak koji je govorio „Ja sam ovdje šef! “ - A moţemo li nabaviti helikopter u nekoj
drugoj zemlji i doletjeti s njim?
- Ovdje sam već mjesec dana i temeljito sam proučio sve aspekte tog pitanja. Ne
moţete letjeti unajmljenim helikopterom ni lakim avionom. A sad moram krenuti da bih
sačekao Simonsa na granici.
Perot je popustio.
- Okej, a kakaćeš stići tamo?
- Mister Fish nam je nabavio autobus kojim ćemo se odvesti do granice. Autobus je
zapravo već krenuo... trebalo je da i ja pođem s njim, ali sam morao ostati da vas izvijestim o
svemu. Putujem avionom za Adanu, to je otprilike na pola puta, i tu ću sačekati autobus. Sa
mnom putuje Ilsman, agent tajne sluţbe, i jedan prevodilac. Kad momci očekuju da bi mogli
stići na granicu?
- Sutra poslije podne u dva sata - rekao je Perot.
- Bit će gusto. Vidjet ćemo se.
Otrčao je do zgrade terminala i uhvatio avion u posljednji trenutak.
Ilsman, debeli agent tajne sluţbe, i prevodilac (Boul- ware nije znao kako se zove pa ga

198
je nazvao Charlie Brown) već su Bill u avionu. Avion je uzletio točno u šest i trideset.
Sletjeli su u Ankari, i tu čekali nekoliko sati na vezu. U podne su stigli u Adanu, u
blizini biblijskog grada Tarsusa, u juţnom dijelu centralne Turske.
Autobusa nije bilo.
Ĉekali su jedan sat.
Bouhvare je zaključio da autobus uopće neće stići.
Otišao je s Ilsmanom i Charlie Brownom na informacije i upitao da li postoji avionska
linija Adana - Van, grad udaljen oko sto pedeset kilometara od graničnog prijelaza.
Nije bilo avionske linije za Van ni od kuda.
- Upitajte moţemo li unajmiti avion - rekao je Boul- ware Charlieju.
Charlie je upitao.
- Ovdje nema aviona za unajmljivanje.
- Moţemo li kupiti automobil?
- U ovom dijelu zemlje automoBill su rijetkost.
- Zar u gradu nema prodavaonice automobila?
- Ako ima, neće imati automobil da vam ga prodaju.
- Postoji li ikakav način da odavde otputujemo za Van?
- Ne postoji.
Bilo je to slično onom vicu o turistu koji je upitao seljaka kojim pravcem moţe stići u
London, a seljak mu je odgovorio: „Kad bih ja išao za London, ne bih krenuo odavde."
Izišli su iz aerodromske zgrade i stali kraj prašnjave ceste. Nije bilo pločnika; našli su se
u pravoj zabiti. Bouhvare je bio očajan. Dosad mu je bilo lakše nego drugim članovima
spasilačkog odreda, čak nije ni stigao do Teherana. A sad, kad je na njemu red da uradi
nešto, ništa mu ne ide od ruke. A Bouhvare nije volio neuspjeh.
Vidio je kako se pribliţava automobil s nekim natpisom sa strane.
- Hej - rekao je - je li ono taksi?
- Jest - rekao je Charlie.
- Do vraga, pa uzmimo taksi!
Charlie je zaustavio taksi. Ušli su, a Bouhvare je rekao:
- Reci mu da ţelimo u Van.
Charlie je preveo.
Vozač je krenuo, i nakon nekoliko sekundi upitao nešto. Charlie je preveo:
- Van, a gdje je to?
- Reci mu Van, u Turskoj.
Vozač je zaustavio kola.
- Pita „Znate li vi koliko je to daleko?" - preveo je Charlie.
Boulware nije bio siguran. U svakom slučaju preko pola Turske.
- Reci mu da znamo.
Nakon još jedne izmjene pitanja i odgovora, Charlie je rekao:
- Neće da nas vozi tamo.
- Zna li nekoga tko hoće?
Vozač je slegnuo ramenima i rekao nešto. Charlie je rekao:
- Odvest će nas do stajališta taksija, pa se moţemo raspitati.
- U redu.
Odvezli su se u grad. Stajalište taksija bio je komad prašnjave ceste s nekoliko
parkiranih vozila, od kojih ni jedno nije bilo novo. Ilsman je počeo razgovarati s vozačima.
Bouhvare i Charlie su pronašli jednu malu prodavaonicu i kupili punu kesu tvrdo kuhanih
jaja.
Kad su izišli, Ilsman je već bio pronašao vozača i pregovarao s njim o cijeni. Vozač je
ponosno pokazivao svoja kola. Bouhvare ih je zbunjeno promatrao. Bio je to Chevrolet, star

199
oko petnaest godina, i činilo se da na sebi još ima originalne gume.
- Kaţe da će nam biti potrebna, hrana - rekao je Charlie.
- Kupio sam jaja.
- Moţda će nam biti potrebno još nešto.
Boulware se vratio u prodavaonicu i kupio tridesetak
naranči.
Sjeli su u Chevrolet i odvezli se do benzinske pumpe. Vozač je kupio još nekoliko
kanistera benzina i spremio ih u prtljaţnik.
- Tamo gdje idemo nema benzinskih pumpi - objasnio je Charlie.
Boulware je počeo proučavati kartu. Trebalo je da proputuju oko osam stotina
kilometara kroz planine.
- Ĉujte - rekao je - nema nikakve mogućnosti da s ovim kolima stignemo na granicu do
sutra u dva sata poslije podne.
- Ne razumijete - rekao je Charlie. - Ovaj čovjek je turski vozač.
- Oh, gospode! - rekao je Bouhvare, zavalio se na sjedištu i zatvorio oči.
Odvezli su se iz grada i krenuli kroz planine centralne Turske. •
Cesta je bila prekrivena blatom i šljunkom, s golemim udarnim rupama i mjestimično
ne mnogo šira od automobila. Vijugala je uz padine tako da je s jedne strane uvijek zijevala
strašna provalija. Nije bilo ograde koja bi zadrţala neopreznog vozača da ne pređe rub ceste
i ne sunovrati se u provaliju. Ali, priroda je bila slikovita, s prekrasnim pogledima na
suncem obasjane doline, i Boulware je odlučio da jednog dana ponovo posjeti ove krajeve, s
Mary, Stacy i Keciom, i polako i udobno prođe istim ovim putem.
U susret im je dolazio kamion. Taksist je zaustavio kola. Iz kamiona su izišla dva
muškarca u uniformama.
- Vojna patrola - rekao je Charlie Brown.
Vozač je spustio prozor. S vojnicima je razgovarao Ilsman. Bouhvare nije razumio što
im je rekao, ali patrola je, činilo se, bila zadovoljna. Taksi je produţio voţnju.
Otprilike jedan sat kasnije zaustavila ih je druga patrola, i sve se ponovilo.
Uvečer su primijetili kraj puta krčmu i zaustavili se ispred nje. Lokal je bio primitivan i
strašno prljav.
- Imaju samo grah i riţu - rekao je Charlie ispričavajući se kad su sjeli.
Bouhvare se osmjehnuo.
- Jedem grah i riţu cijelog ţivota.
Promatrao je taksista. Imao je oko šezdeset godina i izgledao je umorno.
- Mislim da bi bilo dobro da neko vrijeme ja vozim - rekao je.
Charlie je preveo, a taksist se pobunio.
- Kaţe da sigurno ne znate voziti ta kola - rekao je Charlie. - To su američka kola s
posebnom vrstom mjenjača.
- Ĉujte, ja sam Amerikanac - rekao je Bouhvare. - Recite mu da u Americi ima mnogo
Crnaca. I znam da vozim Chevrolet model šezdeset četvrte sa standardnim mjenjačem, za
ime boţje!
Trojica Turaka raspravljali su o tome dok su jeli. Konačno je Charlie rekao:
- Moţete voziti ako obećate da ćete platiti štetu ukoliko razbijete kola.
- Obećavam - rekao je Bouhvare, a u sebi pomislio: Jaka stvar!
Platio je račun, pa su otišli do kola. Počela je padati kiša.
Boulware je ustanovio da ne moţe voziti brzo, ali velika kola bila su stabilna, a njihov
snaţni motor bez teškoća je savladavao uspone. Vojna patrola ih je zaustavila i treći put.
Boulware je pokazao svoj američki pasoš, ali vojnike je i ovog puta nekako zadovoljila
Ilsmanova priča. Bouhvare je primijetio da su vojnici neobrijani i da na sebi imaju iznošene
uniforme.

200
 Kad su krenuli, Ilsman je nešto rekao, a Charlie je preveo:
- Pokušajte da ne zaustavljate kola ako ponovo nai- đemo na patrolu.
- Zašto?
- Mogli bi nas opljačkati.
Sjajno, pomislio je Bouhvare.
U blizini grada Marasa, nekih sto šezdeset kilometara od Adane i šest stotina četrdeset
kilometara od Vane kiša se pretvorila u prolom oblaka tako da je cesta od blata i šljunka
postala opasna. Bouhvare je morao voziti još sporije.
Nešto iza Marasa, automobil je stao.
Izišli su i podigli haubu. Boulware nije mogao primijetiti nikakav kvar. Vozač je
govorio, a Charlie je prevodio:
- On to ne shvaća. Podesio je motor vlastitim rukama.
- Moţda ga nije dobro podesio - rekao je Boulware. - Da provjerimo neke stvari.
Vozač je izvukao iz prtljaţnika alat i bateriju. Sva četvorica naginjala su se iznad
motora na kiši, pokušavajući da otkriju što nije u redu.
Konačno su otkrili da je pretpaljenje nepravilno podešeno. Kiša ili razrijeđeni planinski
zrak, ili oboje, učinili su da greška prouzrokuje otkaz, pretpostavljao je Boul- ware. Trebalo
im je dosta vremena da podese paljenje, ali motor je na kraju proradio. Promrzli, mokri i
umorni putnici su sjeli u kola i Bouhvare je nastavio voţnju.
Što su više odmicali prema istoku predjeli su postajali sve pustiji. Nije bilo gradova, ni
kuća, ni stoke, nije bilo ničega. Cesta je postajala sve lošija. Podsjećala je Boulwarea na kolski
put iz kaubojskih filmova. Kiša se ubrzo pretvorila u snijeg i cesta se počela prekrivati
ledom. Bouhvare je gledao u ponor s jedne strane ceste. Ako ovdje skreneš s ceste, momče,
govorio je sebi, nećeš se izvući, poginut ćeš.
U blizini Bingola, na pola puta do odredišta, izišli su iz oluje. Nebo nad njima bilo je
vedro, a mjesec je blistao tako da se vidjelo kao usred dana. Boulware je vidio snjeţne oblake
i sijevanje munja u dolinama ispod njih. Padine planine bile su potpuno bijele, zaleđene, a
cesta je bila kliska kao staza za bob.
Ljudi moji, pomislio je Bouhvare, poginut ću ovdje i nitko za to neće znati jer nitko ne
zna gdje sam.
Volan mu se iznenada oteo iz ruku, a kola su usporila; Boulware se na trenutak
prestrašio jer mu se učinilo da gubi kontrolu nad kolima, a onda je postao svjestan da mu je
legla guma. Polako je zaustavio kola.
Svi su izišli i taksist je otvorio prtljaţnik. Morao je izvući rezervno gorivo da bi došao
do kotača. Bouhvare se smrzavao; temperatura je sigurno bila dosta ispod nule. Taksist je
odbio pomoć, inzistirajući da sam zamijeni kotač. Bouhvare je skinuo rukavice i ponudio ih
taksistu, ali ovaj je zavrtio glavom. Ponos, očigledno, pomislio je Bouhvare.
Kad je posao završen, bilo je četiri ujutro. Bouhvare je rekao:
- Pitaj ga hoće li preuzeti voţnju, ja sam već grogi.
Vozač se suglasio.
Boulware se smjestio na straţnjem sjedištu. Kola su krenula. Boulware je sklopio oči i
pokušao da ne misli na trzaje i poskakivanje kola. Pitao se hoće li stići do granice na vrijeme.
Ah, sranje, pomislio je, nitko ne moţe reći da nisam pokušao.
Nekoliko sekundi nakon toga je zaspao.

2.
„Prljava ekipa" je nestala iz Teherana kao vjetar.

201
 Grad je bio nalik na bojište s koga su svi otišli kućama. Kipovi su leţali srušeni,
posvuda su se vidjeli izgorjeli automobili i porušeno drveće od koga su pravljene barikade;
zatim su barikade raskrčene, automoBill gurnuti na pločnik, kipovi razbijeni, stabla spaljena.
Neka od tih stabala ručno su zalijevana svakog dana punih pedeset godina.
Ali, borbi više nije bilo. Vidjeli su veoma malo ljudi, a promet je bio slab. Moţda je
revolucija okončana. Ili su revolucionari otišli da popiju čaj.
Prošli su pored aerodroma i krenuli auto-putem prema sjeveru, slijedeći maršrutu
kojom su vozili Simons i Coburn na svom izviđačkom putovanju. Neki su Simonsovi
planovi propali, ali ovaj nije. Coburn je ipak bio zabrinut. Što ih čeka na ovom putovanju?
Vode li sukobljene strane još uvijek borbe u gradićima i selima? Ili je revolucija završena?
Moţda su se seljaci vratili svojim ovcama i plugovima.
Ubrzo su dva Range Rovera jurila podnoţjem planinskog lanca brzinom od sto
dvadeset kilometara na sat. S njihove lijeve strane prostirala se ravnica, a s desne strane
uzdizale su se strme zelene padine iznad kojih su prema plavom nebu blistali snijegom
prekriveni vrhovi. Coburn je gledao kola ispred sebe i primijetio da Taylor snima kroz
straţnji prozor svojim Instamatic aparatom.
- Pogledaj, Taylora - rekao je.
- Što on misli, gdje se nalazi? - rekao je Gayden. - Na turističkom putovanju?
Coburn je osjećao kako ga obuzima optimizam. Dosad nisu naišli ni na kakve
neprilike; moţda se cijela zemlja smiruje. Uostalom, zašto bi im Iranci pravili neugodnosti?
Stranci koji napuštaju zemlju, zar to nije nešto sasvim normalno?
Nije bilo normalno to što su Paul i Bill imali laţne pasoše i što su vlasti tragale za
njima.
Pedeset kilometara od Teherana, pred gradićem Karaj, naišli su na prvu barikadu.
Ĉuvali su je, kao obično, muškarci i dječaci u otrcanim odijelima, naoruţani automatskim
puškama.
Prednji automobil se zaustavio i Rašid je iskočio prije nego što je Paulu uspjelo da
zakoči; ţelio je, očigledno, da govori on, a ne Amerikanci. Smjesta je počeo pričati nešto na
perzijskom, glasno i brzo, uz mnogo gestikuliranja. Paul je spustio prozor. Koliko je mogao
shvatiti, Rašid se nije drţao dogovorene priče; umjesto toga govorio je nešto o novinarima.
Nakon nekog vremena Rašid im je rekao da svi iziđu iz kola.
- Ţele da nas pretraţe, da vide jesmo li naoruţani.
Coburn koji se sjetio koliko su ga puta pretresali na
izviđačkom putovanju, sakrio je svoj mali noţ Gerber u kolima.
Iranci su ih opipali, a zatim površno pretraţili kola; nisu našli ni Coburnov noţ, niti su
otkrili novac.
Nekoliko minuta kasnije Rašid je rekao:
- Moţemo ići.
Stotinu metara dalje naišli su na benzinsku pumpu i stali. Simons je ţelio da rezervoari
s gorivom budu stalno puni.
Dok su punili kola benzinom, Taylor je izvukao bocu konjaka i svi su povukli po
gutljaj osim Simonsa, koji to nije odobravao, i Rašida kome vjera zabranjuje alkohol. Simons
se ljutio na Rašida. Umjesto da kaţe kako su oni poslovni ljudi koji putuju kućama, Rašid je
rekao da su novinari koji ţele izvještavati o borbama u Tabrizu.
- Drţi se dogovorene priče - rekao je Simons.
- Hoću - rekao je Rašid.
Coburn je pomislio kako će Rašid vjerojatno i dalje govoriti prvo što mu padne na
pamet. To je bio njegov stil.
Na benzinskoj pumpi se okupila manja skupina ljudi i promatrala strance. Coburn je
nervozno odmjeravao promatrače. Nisu se drţali baš neprijateljski, ali u tom njihovom

202
šutljivom promatranju bilo je nečeg prijetećeg.
Rašid je kupio limenku ulja.
Što će s njom?
Izvukao je kanister za gorivo u kome se nalazio veći dio novca u plastičnim vrećama iz
straţnjeg dijela automobila i nasuo u njega ulje tako da se novac ne vidi. To nije loša ideja,
pomislio je Coburn, ali on bi na Rašidovom mjestu najprije rekao Simonsu što namjerava
uraditi.
Pokušavao je čitati izraze na licima okupljenih ljudi. Jesu li jednostavno radoznali?
Ispunjeni mrţnjom? Sumnjičavi? Neprijateljski nastrojeni? Nije mogao reći, ali je ţelio da što
prije krenu.
Rašid je platio račun i dva automobila su polako krenula s benzinske pumpe.
Narednih sto dvadeset kilometara nitko ih nije uzne- miravao. Cesta, novi iranski auto-
put, bila je u odličnom stanju. Vodila je kroz dolinu, pored ţeljezničke pruge s jednim
kolosijekom, a iznad nje su blistali snjeţni vrhovi. Sunce je sjalo.
Na drugu barikadu naišli su ispred Kazvina.
Bila je to nesluţbena kontrolna postaja, straţari nisu Bill u uniformama, ali veća i bolje
organizirana od prethodne. Radila su dva kontrolna punkta, jedan iza drugog, a pred njima
je čekao red automobila.
Dva Range Rovera su stala u red.
Ĉuvari barikade metodički su pretresli kola ispred njihovih. Jedan straţar je otvorio
prtljaţnik i izvukao nešto što je izgledalo kao smotano platno. Odmotao je platno i pronašao
pušku. Odmah je počeo vikati, vitlajući puškom.
Dotrčalo je još nekoliko straţara. Okupila se gomila promatrača. Počelo je ispitivanje
vozača. Jedan od straţara ga je udarcem oborio na zemlju.
Rašid je izvukao kola iz reda.
Coburn je rekao Paulu neka ga slijedi.
- Što to radi? - rekao je Gayden.
Rašid se centimetar po centimetar probijao kroz gomilu. Ljudi su se sklanjali kad bi ih
Range Rover dodirnuo. Zanimao ih je samo čovjek s puškom. Paul je drţao druga kola
neposredno iza prvih. Prošli su pored prvog kontrolnog punkta.
- Kog to klinca izvodi? - rekao je Gayden.
- Izaziva vraga - rekao je Coburn.
Pribliţili su se drugom kontrolnom punktu. Ne zaustavljajući, Rašid je doviknuo
straţaru nešto kroz prozor. Straţar mu je nešto odgovorio. Rašid je dao gas. Paul ga je
slijedio.
Coburn je odahnuo. To je bilo slično Rašidu. Radio je neočekivane stvari, impulzivno,
ne razmišljajući o posljedicama, i nekako uvijek uspijevao. Samo je ljudima oko njega ţivot
bio malo napetiji.
Kad su se idući put zaustavili, Rašid im je objasnio kako je jednostavno rekao straţaru
da su dva Rande Rovera provjerena na prvom kontrolnom punktu.
Na idućoj barikadi Rašid je nagovorio straţare da na vjetrobranu automobila
flomasterom napišu da su kola kontrolirana, pa su kroz tri naredne barikade prošli bez
zaustavljanja i pregleda.
Keane Taylor je vozio prednja kola. Popevši se uz duge serpentine, ugledali su dva
teška kamiona kako vozeći jedan uz drugog i zauzimajući cijelu širinu ceste jure nizbrdo
ravno prema njima. Taylor je skrenuo s ceste i zaustavio se u jarku. Paul je učinio isto.
Kamioni su projurili pored njih, jedan uz drugog, a svi su govorili kako je Taylor loš vozač.
U podne su stali da se odmore. Parkirali su kola kraj ceste u blizini skijaške vučnice i
ručali kekse i suhe kolačiće. Iako su planine bile prekrivene snijegom, sunce je sijalo i nije
uopće bilo hladno. Taylor je izvukao svoju bocu konjaka, ali čep je bio popustio i boca je bila

203
prazna. Coburn je sumnjao u Simonsa, da je on krišom izvukao čep. Ostalo im je da piju
vodu.
Prošli su kroz mali, čisti grad Zandţan, gdje su za vrijeme izviđačkog putovanja
Coburn i Simons razgovarali sa šefom policije.
Nešto iza Zandţana završavao je auto-put, prilično naglo. Coburn je iz drugih kola
vidio kako Rašidov Range Rover iznenada nestaje. Paul je pritisnuo kočnicu, pa su izišli da
pogledaju što se dogodilo.
Na mjestu gdje je asfalt završavao, Rašidova kola sletjela su niz strmu, tri metra
duboku padinu i nabila se prednjim dijelom u blato. S desne strane cesta je produ- ţavala
kao neasfaltiran planinski put.
Rašid je upalio motor, uključio pogon na sva četiri kotača i ubacio mjenjač u poloţaj za
voţnju unazad. Polako, kola su se popela uz strmu padinu i ponovo se našla na cesti.
Range Rover bio je sav ulijepljen blatom. Rašid je uključio brisače i oprao vjetrobran.
Međutim, zajedno s blatom nestao je i natpis da su kola kontrolirana. Rašid je to mogao
ponovo napisati, ali nitko nije imao flomaster za pisanje po staklu.
Vozili su prema zapadu, smjerom ka juţnom kraju jezera Rezaijeh. Range Roveri su Bill
građeni za loše puteve, pa su i po njima mogli voziti sedamdeset kilometara na sat. Penjali
su se cijelo vrijeme; temperatura je neprestano padala, predio je bio prekriven snijegom, ali
cesta je bila čista. Coburn se pitao hoće li im uspjeti da do granice stignu večeras umjesto
sutra kako je planirano.
Gayden, koji je sjedio pozadi, nagnuo se naprijed i rekao:
- Nitko neće vjerovati da je bilo tako lako. Bit će bolje da smislimo neke ratne priče, da
imamo što pričati kad se vratimo kući.
Rekao je to prerano.
Spuštao se sumrak kad su stigli u Mahabad. Predgrađe se sastojalo od nekoliko
raštrkanih koliba načinjenih od drveta i nepečene cigle, s obje strane krivudave ceste. Dva
Range Rovera su izišli iz oštre okuke i naglo stali. Cesta je bila blokirana poprijeko
postavljenim kamionom koji je čuvao velik očito discipliniran odred naoruţanih ljudi.
Muškarci su nosili uobičajene široke hlače, crne prsluke i crveno- -bijele karirane pokrivače
za glavu kurdskih gorštaka.
Rašid je iskočio iz prednjih kola i započeo sa svojom predstavom.
Coburn je proučavao oruţje straţara. Primijetio je automatske puške ruskog i
američkog podrijetla.
- Neka svi iziđu iz kola - rekao je Rašid.
To je već postala rutinska procedura. Pretraţeni su, jedan po jedan. Ovog puta pretres
je bio malo temeljitiji, pa su pronašli kod Keanea Taylora dţepni noţ na sklapanje, ali mu ga
nisu oduzeli. Coburnov noţ i novac nisu pronašli.
Coburn je čekao da Rašid kaţe „Moţemo ići! ali procedura je trajala duţe nego obično.
Rašid se nekoliko minuta prepirao s Kurdima, a zatim rekao:
- Moramo poći da razgovaramo sa starješinom grada.
Vratili su se u kola. U svaka kola sjeo je i jedan Kurd s
puškom i pokazivao im put kroz grad.
Naređeno im je da stanu ispred male, obijeljene zgrade. Jedan straţar je ušao, nakon
jedne minute izišao i bez objašnjenja ponovo sjeo u kola.
Ponovo su stali pred zgradom koja je očigledno bila bolnica. Tu su pokupili još jednog
putnika, Iranca u gradskom odijelu.
Coburn se pitao što se to kog vraga događa.
Konačno su prošli kroz jednu aleju i parkirali kola pred malom privatnom kućom.
Ušli su. Rašid im je rekao da skinu cipele.
Gayden je u cipelama imao nekoliko tisuća dolara u novčanicama po stotinu dolara.

204
Izuvajući se brzo je gurnuo novac dublje prema vrhovima cipela.
Odveli su ih u veliku sobu bez ikakvog namještaja, samo s prekrasnim perzijskim
sagom na podu. Simons je tiho rekao svakome gdje da sjedne. Ostavljajući mjesto u krugu za
Irance, smjestio je Rašida na desnu stranu. Pored Rašida sjeo je Taylor, zatim Coburn, a
onda sam Simons nasuprot prostoru za Irance. Desno od Simonsa sjeli su Paul i Bill, ali iza
linije kruga tako da budu manje upadljivi. Gayden, desno od Billa, popunio je krug.
Kad je sjeo, Taylor je primijetio da ima veliku rupu na čarapi kroz koju proviruje
novčanica od sto dolara. Opsovao je u sebi i ţurno gurnuo novac dalje prema peti.
Ušao je mladi čovjek u gradskom odijelu. Ĉinilo se da je obrazovan i dobro je govorio
engleski.
- Upoznat ćete čovjeka koji je upravo pobjegao iz zatvora nakon što je u njemu proveo
dvadeset pet godina - rekao je.
Bill samo što nije rekao: „Vidi, vidi, pa i mi samo što smo pobjegli iz zatvora! “ ali se u
posljednjem trenutku suzdrţao.
— Izvedeni ste pred sud, a sudit će vam taj čovjek - nastavio je mladi Iranac.
Riječ sud pogodila je Paula kao udarac. Stigao sam čak ovamo, a ni za što, pomislio je.

3.
„Ĉista ekipa" provela je srijedu u kući Loua Goelza u Teheranu.
Rano izjutra javio se Tom Walter iz Dallasa. Veza je bila slaba, a razgovor smušen, ali
Joeu Pocheu je ipak uspjelo da saopći Walteru da su on i „Ĉista ekipa" na sigurnom, da će se
čim to bude moguće preseliti u ambasadu i da će otputovati čim ambasada organizira
evakuaciju zračnim putem. Poche je također izvijestio da se stanje Cathy Gallagher nije
poboljšalo i da su je prethodne večeri morali prebaciti u bolnicu.
John Howell je nazvao Abolhasana, koji je bio primio novu poruku od Dadgara.
Dadgar je bio spreman da pregovara o smanjenju kaucije. Ako EDS otkrije gdje se nalaze
Paul i Bill, kompanija treba smjesta da ih izruči Dadgaru i uplati smanjenu kauciju.
Amerikanci treba da shvate kako Paul i Bill nemaju nikakvih izgleda da napuste Iran
regularnim putem, a da bi bilo veoma opasno za njih da pokušaju pobjeći nekim drugim
kanalima.
Howell je to shvatio tako da Paulu i Billu ne bi bilo dopušteno da otputuju s ostalim
evakuiranim osobama.
Ponovo se počeo pitati nije li „Ĉista ekipa" u većoj opasnosti od „Prljave ekipe". Bob
Young je imao isti dojam. Dok su raspravljali o tome, čuli su pucnjeve. Ĉinilo se da pucnji
dopiru iz smjera američke ambasade.

„Glas iranskog naroda", radio-stanica koja se nalazila u Bakuu, na teritoriju Sovjetskog

Saveza, već je nekoliko dana emitirala „vijesti" o tajnim američkim planovima za provođenje
kontrarevolucije. U srijedu, „Glas naroda" je objavio da je arhiv SAVAK-a, omraţene šahove
tajne policije, prebačen u američku ambasadu. Priča je bila sasvim sigurno izmišljena, ali nije
bilo teško povjerovati u nju. CIA je stvorila SAV AK i odrţavala je tijesne veze s njim, a svi
su znali da su američke ambasade, kao, uostalom, sve ambasade, pune špijuna prozirno
preru- šenih u atašee i diplomatske sluţbenike. Bilo kako bilo, neki revolucionari u
Teheranu su povjerovali u tu priču i ne savjetujući se ni s kim od ajatolahovih pomoćnika
odlučili da krenu u akciju.
U toku jutra ušli su u visoke zgrade koje su okruţivale kompleks ambasade i,
naoruţani automatskim oruţjem, zauzeli poloţaje. U deset i trideset otvorili su vatru.

205
 Ambasador William Sullivan se nalazio u predvorju svog ureda i razgovarao preko
telefona na stolu svog sekretara. Razgovarao je s ajatolahovim pomoćnikom ministra
vanjskih poslova. Predsjednik Carter je odlučio da prizna novu, revolucionarnu vladu Irana
i Sullivan je vršio pripreme za predaju sluţbene note.
Kad je spustio slušalicu i okrenuo se ugledao je svog atašea za štampu, Barryja Rosena,
kako stoji s dvojicom američkih novinara. Sullivan je bio bijesan jer mu je Bijela kuća dala
specifične instrukcije prema kojima će odluka o priznavanju nove vlade biti objavljena u
Washingtonu, a ne u Teheranu. Sullivan je pozvao Rosena u svoj kabinet i dobro ga izgrdio.
Rosen mu je rekao da su dvojica novinara došli radi dogovora o postupku s tijelom
Joea Alexa Morrisa, dopisnika Los Angeles Timesa koji je poginuo za vrijeme borbi oko Došen
Toppeha. Sullivan, koji se osjećao glupo, rekao je Rosenu neka zamoli novinare da ne otkriju
ono što su čuli od Sullivana dok je razgovarao preko telefona.
Rosen je izišao. Na Sullivanovom stolu je zazvonio telefon. Podigao je slušalicu.
Iznenada, odjeknula je gromka paljba i kiša puščanih zrna raznijela je stakla na prozorima.
Sullivan se bacio na pod.
Otpuzao je preko sobe u susjednu kancelariju gdje zamalo nije glavom udario u svog
zamjenika Charlie ja Naasa koji je tu drţao konferenciju o evakuaciji. Sullivan je raspolagao
s dva telefonska broja preko kojih je u nuţdi mogao uspostaviti vezu s vođama revolucije.
Rekao je Naasu da nazove jedan, a vojnom atašeu da nazove drugi broj. Leţeći na podu,
dvojica diplomata su skinuli telefonske aparate sa stolova i počeli okretati brojeve.
Sullivan je dohvatio svoj voki-toki i zatraţio izvještaj od jedinice marinaca koja je
čuvala ambasadu.
Rafali iz automatskog oruţja pokrivali su zapravo odred od oko sedamdeset pet
revolucionara koji su se prebacili preko prednjeg zida kompleksa ambasade i napredovali
prema rezidenciji ambasadora. Na sreću, veći se dio osoblja nalazio sa Sullivanom u
administrativnoj zgradi.
Sullivan je naredio marincima da se povuku, da ne pucaju i da upotrijebe oruţje samo
u krajnjem slučaju samoobrane.
Zatim je otpuzao iz kabineta u hodnik.
U toku narednog sata, dok su revolucionari osvajali rezidenciju i zgradu restorana,
Sullivan je sve civile u administrativnoj zgradi sklonio u komunikacijski centar na katu. Kad
je čuo kako napadači razbijaju čelična ulazna vrata, naredio je marincima da se pridruţe
civilima u komunikacijskom centru. Naredio je da odloţe oruţje u jedan ugao i da se svi
mirno predaju.
Konačno je i sam Sullivan otišao u centar, ostavivši vani samo vojnog atašea i jednog
prevodioca.
Kad su se napadači popeli na kat, Sullivan je otvorio vrata komunikacijskog centra i
izišao podignutih ruku.
Ostali, oko stotinu ljudi, učinili su isto.
Svi su odvedeni u čekaonicu ispred kabineta i pretraţeni. Došlo je do zbrkane rasprave
između dvije frakcije Iranaca, pa je Sullivan postao svjestan da su mu ajatolahovi ljudi
poslali u pomoć svoj odred, vjerojatno nakon telefonskog razgovora s Naasom i vojnim
atašeom. Spasioci su stigli na drugi kat u isto vrijeme kad i napadači.
Iznenada, kroz prozor je doletjelo puščano zrno.
Svi Amerikanci su se bacili na pod. Jedan od Iranaca je po svemu sudeći pomislio da je
pucao netko od onih u sobi, pa je ljutito uperio svoju automatsku pušku AK-47 u gomilu
ljudi na podu. Barry Rosen, ataše za štampu, doviknuo mu je na perzijskom: „Hitac je došao
izvana! Hitac je došao izvana! “ U tom trenutku Sullivan je primijetio da leţi pored dvojice
novinara koje je vidio ispred svog kabineta.

206
 - Nadam se da sve ovo zapisujete u svoje biljeţnice - rekao je.
Konačno su odvedeni u dvorište gdje se Ibrahim Jazdi, ajatolahov novi zamjenik
predsjednika vlade, ispričao Sullivanu zbog napada.
Jazdi je osim toga dodijelio Sullivanu i osobnu pratnju, skupinu studenata koji će od
tog trenutka odgovarati za sigurnost američkog ambasadora. Vođa skupine je objasnio
Sullivanu da su potpuno kvalificirani da mu budu čuvari. Pratili su ga, poznate su im
njegove navike i dnevni raspored, jer su donedavno imali zadatak da ga ubiju.

Kasnije tog popodneva Cathy Gallagher se javila iz bolnice. Dobila je neki lijek koji je
riješio sve njene probleme, bar privremeno, i htjela je da se pridruţi svom muţu i ostalima u
kući Loua Goelza.
Joe Poche nije htio da bilo tko iz „Ĉiste ekipe“ napušta kuću, a nije htio ni da bilo tko
od Iranaca sazna gdje se nalaze. Zato je nazvao Gholama, zamolio ga da ode po Cathy u
bolnicu i da je doveze na ugao ulice, gdje će je sačekati muţ.
Stigla je uvečer oko pola osam. Osjećala se bolje, ali je od Gholama čula strašnu priču.
- Jučer su pucali u naše hotelske sobe - rekla je.
Gholam je otišao u ,,Hyatt“ da plati račun za EDS i pokupi kofere koji su tamo
ostavljeni, objasnila je Cathy. Sobe su uništene, zidovi su Bill prekriveni rupama od metaka,
a prtljag je isjeckan na rezance.
- Samo naše sobe? - upitao je Howell.
- Da.
- Je li saznao kako se to dogodilo?
Kad je Gholam došao da plati račun, direktor hotela ga je upitao: „Tko su, do đavola,
Bill oni ljudi? Agenti CIA-e?“ Prema njegovim riječima, u ponedjeljak ujutro, ubrzo nakon
što su ljudi iz EDS-a napustili hotel, u zgradu su upali revolucionari. Maltretirali su sve
Amerikance, traţili njihove pasoše i pokazivali im fotografije dvojice ljudi koje traţe.
Direktor nije prepoznao ljude na fotografijama. Nisu ih prepoznali ni drugi.
Howell se pitao što je moglo tako razbjesniti revolucionare da su opustošili sobe.
Moţda je Gaydenov dobro opskrbljeni bar povrijedio njihove muslimanske osjećaje. U
Gaydenovom apartmanu ostao je i magnetofon koji su koristili za diktiranje, uz nekoliko
mikrofona za snimanje telefonskih razgovora i jedan dječji voki- -toki. Revolucionari su
moţda pomislili da su to uređaji za prisluškivanje agenata CIA-e.
U toku dana su do Howella i „Ĉiste ekipe" stigli nejasni i zabrinjavajući . izvještaji o
događajima u ambasadi preko Goelzovog kućepazitelja koji je telefonirao svojim
prijateljima. Međutim, spravo su večerali kad se vratio Goelz i nakon nekoliko čašica oštrog
pića došao toliko k sebi da im ispriča što je doţivio. Veći dio vremena proveo je leţeći na
svom pozamašnom trbuhu, u hodniku. Idućeg dana vratio se za svoj stol i uvečer se vratio
kući s dobrim vijestima: evakuacija avionima počet će u subotu, a „Ĉista ekipa" bit će u
prvom avionu.
Dadgar moţda ima neku drugu ideju, pomislio je Howell.

4.
U Istanbulu, Ross Perot je imao strašan osjećaj da cijela operacija izmiče kontroli.
Ĉuo je, preko Dallasa, da su revolucionari upali u američku ambasadu u Teheranu.
Kako je Tom Walter nešto ranije razgovarao s Joeom Pocheom, znao je i to da „Ĉista ekipa"
treba da se što prije prebaci u ambasadu. Na nesreću, nakon napada na ambasadu prekinute
su gotovo sve telefonske veze s Teheranom, a preostale je zauzela Bijela kuća. Tako Perot

207
nije mogao saznati da li je „Ĉista ekipa" bila u ambasadi u vrijeme napada, a nije znao ni
jesu li u kakvoj opasnosti ukoliko se još nalaze u Goelzovoj kući.
Gubitak telefonske veze značio je i to da Merv Stauffer nije mogao nazvati Gholama da
čuje je li „Prljava ekipa" poslala kakvu „poruku za Jima Nyfelera“, bilo da je sve u redu, bilo
da su u nevolji. Cijeli tim sa sedmog kata u Dallasu radio je dan i noć pokušavajući preko
svih mogućih veza da se dokopa jedne od preostalih linija, kako bi mogao razgovarati s
Gholamom. Tom Walter je pokušavao preko A. T. & T.-a i razgovarao s Rayjem Johnsonom
koji je obračunavao troškove telefonskih razgovora EDS-a. Ti računi su Bill veoma veliki.
Računari EDS-a u raznim dijelovima Sjedinjenih Drţava razgovarali su jedan s drugim
preko telefonskih linija. Zato je Johnson bio voljan da iziđe u susret vaţnom klijentu. Upitao
je da li je za EDS telefonska veza s Teheranom pitanje ţivota i smrti. Moţete se kladiti da
jest, odgovorio je Tom Walter. Johnson je činio sve što je mogao da im uspostavi vezu.
Istovremeno, T. J. Marquez se udvarao telefonistkinji u međunarodnoj centrali pokušavajući
je nagovoriti da prekrši pravila.
Perot je izgubio vezu i s Ralphom Bouhvareom koji je trebalo da se sastane s „Prljavom
ekipom" na turskoj strani granice. Bouhvare se posljednji put javio iz Adane, osam stotina
kilometara od mjesta gdje je trebalo da bude. Perot je pretpostavljao da je on sada negdje na
putu prema granici, ali se nije znalo dokle je stigao i hoće li stići na vrijeme.
Perot je proveo najveći dio dana pokušavajući da nabavi laki avion ili helikopter kojim
bi se mogao prebaciti u Iran. Boeing 707 se za to nije mogao upotrijebiti jer je Perot morao
letjeti nisko i traţiti Range Rovere sa ,,X“ ili ,,A“ na krovu i zatim sletjeti na neki od malih,
neupotrebljavanih aerodroma ili eventualno na cestu ili livadu. Svi njegovi napori samo su
potvrđivali ono što mu je Bouhvare rekao u šest sati ujutro: da to u Turskoj nije moguće.
Sav očajan, Perot je nazvao jednog prijatelja u Agenciji za suzbijanje trgovine drogom i
zatraţio broj telefona predstavnika Agencije u Turskoj, uvjeren da ljudi koji se bave
narkoticima sigurno znaju kako se moţe doći do lakog aviona. Predstavnik Agencije odmah
je došao u ,,Sheraton“ s još jednim čovjekom koji je, kako je Perot zaključio, bio agent CIA-e.
Ako su i znali kako se moţe nabaviti avion, nisu mu to rekli.
U Dallasu, Merv Stauffer je nazivao sve moguće evropske firme traţeći odgovarajući
avion koji bi EDS mogao odmah kupiti ili unajmiti i uputiti ga u Tursku, ali ni njemu nije
dosad uspjelo da dobije što ţeli.
Kasno poslijepodne Perot je rekao Patu Sculleyju:
- Htio bih razgovarati s najvišim američkim predstavnikom u Istanbulu.
Sculley je otišao i digao galamu u američkom konzulatu, pa je u pola jedanaest uvečer
konzul došao u Perotov apartman u ,,Sheratonu“.
Perot mu je sve povjerio.
- Moji ljudi nisu nikakvi kriminalci - rekao je. - To su obični poslovni ljudi, imaju ţene i
djecu koji sad kod kuće umiru od straha za njihove ţivote. Iranci su ih drţali u zatvoru šest
tjedana, a da nisu podigli optuţnicu niti su pronašli neki dokaz protiv njih. Sad su slobodni i
pokušavaju da se izvuku iz zemlje. Ako ih uhvate, moţete i sami zamisliti kakve šanse
imaju da im se pošteno sudi; nemaju nikakve. Kako sada stvari stoje u Iranu, moţe se
dogoditi da moji ljudi ne stignu do granice. Ţelio bih da pređem granicu i izvučem ih, i tu
mi je potrebna vaša pomoć. Ţelim posuditi, unajmiti ili kupiti jedan laki avion. Moţete li mi
pomoći u tome?
- Ne mogu - rekao je konzul. - U ovoj zemlji je zakonom zabranjeno da privatna lica
posjeduju avione. I kako je to protuzakonito, nema aviona ni za one koji su spremni prekršiti
zakon.
- Ali vi sigurno raspolaţete avionom.
- State Department ne posjeduje avione.
Perot je bio očajan. Zar da sjedi ovdje bez mogućnosti da bilo kako pomogne „Prljavoj

208
ekipi“?
- Gospodine Perot - rekao je konzul - mi smo ovdje da pomaţemo američkim
građanima, i zato ću pokušati da nabavim za vas avion. Pokrenut ću sve svoje veze. Ali,
mogu vam reći da su izgledi za uspjeh praktično ravni nuli.
- Svejedno, bit ću vam zahvalan.
Konzul je ustao da pođe.
- Veoma je vaţno da moja prisutnost u Turskoj ostane tajna - rekao je Perot. - U ovom
trenutku iranske vlasti ne znaju gdje se moji ljudi nalaze. »Ako saznaju da sam ovdje, lako će
zaključiti kojim putem moji ljudi nastoje napustiti zemlju, a to bi bilo ravno katastrofi. Zato
vas molim da budete vrlo diskretni.
- Razumijem.
Konzul je otišao.
Nekoliko minuta kasnije zazvonio je telefon. Javio se T. J. Marquez iz Dallasa.
- Perot, danas si na naslovnoj strani novina.
Perotu je srce stalo; priča je izbila u javnost.
- Guverner te imenovao za predsjednika Komiteta za borbu protiv droga - rekao je T. J.
Perot je ponovo mogao disati.
- Uplašio si me, Marquez.
T. J. se nasmijao.
- Ne bi se trebalo tako šaliti sa starijim čovjekom - rekao je Perot: - Ĉovječe, zaista sam
pretrnuo.
- Ĉekaj malo, na liniji je Margot - rekao je T. J. - Hoće samo da ti poţeli sretan dan sv.
Valentina.
Perot je tek tada postao svjestan da je 14. veljače.
- Reci joj da sam na sigurnom i da me cijelo vrijeme čuvaju dvije plavuše.
- Ĉekaj malo, reći ću joj. - Trenutak kasnije ponovo se javio, smijući se. - Kaţe kako je
zanimljivo da su ti potrebne dvije da zamijene nju.
Perot se nasmijao. Naletio je; trebalo je da zna da s Margot nije lako izići na kraj.
- Reci, jeste li uspostavili vezu s Teheranom?
- Jesmo. Telefonistkinja na međunarodnoj centrali nam je uspostavila vezu, ali smo
upropastili priliku okrenuvši pogrešan broj. Onda smo doBill vezu preko A. T. & T-a, i
razgovarali s Gholamom.
- I?
- Ništa. Nisu se javili.
Perotovo raspoloţenje se smjesta izmijenilo.
- Što ste ga pitali?
- Samo smo pitali „Imate li za nas kakvu poruku?1*. Rekao je da nema.
- Prokletstvo! - Perot je gotovo poţelio da se „Prljava ekipa11 javila kako je u nevolji, jer
bi u tom slučaju bar saznao gdje se nalazi.
Pozdravio se s Marquezom i spremio se za počinak. Izgubio je „Ĉistu ekipu11, izgubio
je Bouhvarea, a sad je izgubio i „Prljavu ekipu11. Nije mu uspjelo nabaviti avion u kome bi
pošao da je traţi. Cijela je operacija krenula naopako, a on ništa ne moţe učiniti da sredi
stvari.
Neizvjesnost ga je ubijala. Postao je svjestan da još nikad u ţivotu nije bio izloţen
takvoj napetosti. Vidio je kako se ljudi ruše pod stresovima, ali ih nikad nije mogao potpuno
shvatiti, jer se njemu ništa slično nije dogodilo. Stresovi mu, u normalnim prilikama, nisu
smetali, zapravo, čak su mu godili. Ali, ovo je bilo drukčije.
Prekršio je vlasitto pravilo i dopustio sebi da misli na sve loše što bi se moglo dogoditi.
Na kocki je zapravo njegova sloboda jer će, ako akcija spasavanja propadne, završiti u
zatvoru. Već je organizirao plaćeničku vojsku, poticao na zloupotrebu američkog pasoša,

209
falsificirao američke vojne iskaznice i isplanirao ilegalni prijelaz granice. Nadao se da će ga
uhapsiti u Sjedinjenim Drţavama, a ne u Turskoj. Najgore bi bilo kad bi ga Turci izručili
Irancima da mu oni sude za počinjene „zločine11.
Leţao je budan u hotelskom krevetu i brinuo se za „Ĉistu ekipu", za „Prljavu ekipu", za
Boulwarea i za sebe. Učiniti nije mogao ništa, trebalo je izdrţati. U budućnosti će imati više
razumijevanja za ljude koji se njega radi nađu pod stresom. Ako neka budućnost uopće
postoji.

5.
Coburn je napeto promatrao Simonsa.
Svi su sjedili u krugu, na perzijskom sagu, i čekali da dođe „sudac". Prije nego što će
krenuti iz Teherana Simons je rekao Coburnu: „Uvijek prati što radim." Simons je dosad bio
pasivan, puštao da ga događaji nose, prepuštao Rašidu da pregovara, dopustio da ekipa
bude uhapšena. No, mogao bi nastupiti trenutak kad će promijeniti taktiku. Ako odluči da
krene u bitku, dat će to Coburnu do znanja djelić sekunde prije nego što stupi u akciju.
Sudac je stigao.
Star oko pedeset godina, na sebi je imao tamnoplavu jaknu, a ispod nje svijetlosmeđi
sviter i košulju s otvorenim ovratnikom. Imao je drţanje profesionalca, liječnika ili pravnika.
Za pojasom je nosio pištolj kalibra 0,45 inča.
Rašid ga je prepoznao. Zvao se Habib Bolourian i bio je jedan od vodećih iranskih
komunista.
Bolourian je sjeo na mjesto koje mu je ostavio Simons.
Rekao je nešto na perzijskom, a mladi čovjek u gradskom odijelu, koji je preuzeo ulogu
prevodioca, zatraţio je njihove pasoše.
Tu smo, pomislio je Coburn; sad će početi naše nevolje. Pogledat će u Billov pasoš i
odmah će mu biti jasno da on pripada nekome drugom.
Pasoši su poloţeni na sag ispred Bolouriana. Pogledao je onaj na vrhu. Prevodilac je
počeo da zapisuje podatke. Došlo je do zabune oko prezimena i imena. Iranci, iz nekog
razloga, to dvoje često miješaju. Rašid je dodavao pasoše Bolourianu, a Gayden se naginjao i
pokazivao u njima pojedine podatke; Coburnu je sinulo da njih dvojica zajednički samo
povećavaju zbrku. Rašid je više puta dodavao Bolourianu isti pasoš, a Gayden, naginjući se
da pokaţe nešto u pasošu, pokrivao je prstima fotografiju. Coburn se divio njihovoj
hladnokrvnosti. Na kraju su im pasoši vraćeni, a Coburn je imao dojam da Billov pasoš nije
ni otvoren.
Bolourian je počeo ispitivati Rašida na perzijskom. Ĉinilo se da mu Rašid priča
dogovorenu priču, o tome da su obični američki poslovni ljudi koji putuju svojim kućama,
sve to ukrašavajući pojedinostima o članovima obitelji koji sad umiru negdje u Sjedinjenim
Drţavama.
- Hoćete li nam točno reći što zapravo radite ovdje? - upitao je prevodilac, konačno na
engleskom.
Rašid je rekao:
- Pa sad, vidite...
Straţar iza njega repetirao je automat i prislonio cijev na Rašidov zatiljak. Rašid je
ušutio. Prevodilac je očigledno ţelio čuti što Amerikanci imaju reći i hoće li njihova priča biti
u skaldu s Rašidovom. Postupak straţara ih je grubo podsjetio da se nalaze u rukama
revolucionara koji ne zaziru od nasilja.
Gayden, kao najviši funkcioner EDS-a među prisutnima, odgovorio je prevodiocu.

210
 - Svi mi radimo za kompaniju PARS Data Systems ili PDS, koja se bavi obradom
podataka.
Zapravo, PDS je bila iranska kompanija čiji su vlasnici Bill EDS i Abolfat Mahvi.
Gayden nije spomenuo EDS zato što je Dadgar mogao razaslati okruţnice da se uhapse svi
koji imaju neke veze s EDS-om, kako je to naglasio Simons prije nego što su krenuli iz
Teherana.
- Imali smo ugovor s bankom Omran - nastavio je Gayden, govoreći istinu, ali nikako
cijelu istinu. - Nismo dobijali plaću, ljudi su nam kamenjem razbijali prozore, ostali smo bez
novaca, čeznuli smo za svojim obiteljima i jednostavno smo poţeljeli da se vratimo kući.
Aerodromi su zatvoreni, pa smo odlučili da krenemo kolima.
- To je istina - rekao je prevodilac. - Isto se dogodilo i meni. Htio sam da otputujem u
Evropu, ali aerodromi su zatvoreni.
Moţda smo doBill saveznika, pomislio je Coburn.
Bolourian je upitao, a prevodilac preveo:
- Jeste li imali ugovor s ISIRAN-om?
Coburn je bio zapanjen. Za čovjeka koji je proveo dvadeset pet godina u zatvoru
Bolourian je bio izvanredno dobro informiran. ISIRAN, Information Systems Iran, bila je
kompanija za računarsku obradu podataka čiji je vlasnik nekad bio Abolfat Mahvi, a koju je
kasnije kupila drţava. Vjerovalo se da kompanija odrţava tijesne veze s tajnom polcijom,
SAVAK-om. Da sve bude gore, EDS je imao ugovor s ISIRAN-om. Dvije kompanije su
zajednički kreirale sistem za kontrolu dokumenata po narudţbi iranske ratne mornarice, još
1977. godine.
- Ne, nismo imali apsolutno nikakvih veza s ISIRAN- -om - slagao je Gayden.
- Moţete li nam dati neki dokaz o tome za koga radite?
To je bio problem. Prije nego što su krenuli iz
Teherana uništili su sve dokumente u vezi s EDS-om po Simonsovom nalogu. Sad su
svi počeli prevrtati dţepove traţeći nešto što su moţda previdjeli.
Keane Taylor je našao kartu zdravstvenog osiguranja na kojoj je pisalo „Electronic Data
Systems Corp.". Pruţio ju je prevodiocu i rekao:
- Electronic Data Systems je organizacija kojoj pripada i PDS.
Bolourian je ustao i izišao iz sobe.
Prevodilac, naoruţani Kurdi i putnici šutke su čekali da se vrati. Što će sad biti,
pomislio je Coburn.
Moţe li Bolourian nekim slučajem znati da je EDS nekad imao ugovor s ISIRAN-om?
Ako to zna, hoće li zaključiti da su ljudi iz EDS-a povezani sa SAVAK-om? Ili je njegovo
pitanje u vezi s ISIRAN-om bio hitac nasumce? Ako jest, je li povjerovao u njihovu priču da
su obični poslovni ljudi koji se pokušavaju dokopati svojih domova?
Nasuprot Coburnu, na suprotnoj strani kruga, Bill je bio ispunjen nekim čudnim
mirom. Vrhunac straha doţivio je za vrijeme ispitivanja i više nije bio u stanju da se brine za
bilo što. Učinili smo sve što smo mogli da se izvučemo, pomislio je, i ako nas sada prislone
uza zid i strijeljaju, neka tako i bude.
Bolourian se vratio, puneći usput pušku.
Coburn je pogledao u Simonsa; njegov pogled bio je kao prikovan za pušku.
Bio je to stari karabin tipa Ml i izgledao je kao trofej iz drugoga svjetskog rata.
Ne moţe nas sve pobiti iz te puške, pomislio je Coburn.
Bolourian je predao pušku prevodiocu i rekao mu nešto na perzijskom.
Coburn je napeo mišiće na skok. Nastat će strašna guţva ako otvore vatru u ovoj
prostoriji...
Prevodilac je uzeo pušku i rekao:
- A sad ćete biti naši gosti, i popit ćemo čaj.

211
 Bolourian je napisao nešto na komad papira i pruţio ga prevodiocu. Coburn je shvatio
da je Bolourian jednostavno predao pušku prevodiocu i napisao mu dozvolu da je nosi.
- Gospode, mislio sam da će nas sve pobiti - promrmljao je.
Simonsovo lice bilo je bezizraţajno.
Posluţeni su čajem.
Vani je već bio pao mrak. Rašid je upitao postoji li mjesto gdje bi Amerikanci mogli
provesti noć.
- Bit ćete naši gosti - rekao je prevodilac. - Osobno ću se pobrinuti za vas. - I za to mu je
potrebna puška, pomislio je Coburn. - Ujutro će naš mula napisati pismo muli u Rezaijehu -
nastavio je prevodilac - i zamoliti ga da vas propusti.
Coburn je šapatom upitao Simonsa:
- Što mislite, treba li da ovdje provedemo noć ili da nastavimo putovanje?
- Mislim da nemamo izbora - rekao je Simons. - Kad je rekao ,,gosti“, to je bilo samo iz
uljudnosti.
Popili su čaj i prevodilac je rekao:
- Sad idemo na večeru.
Ustali su i obuli cipele. Dok su išli prema kolima, Coburn je primijetio da Gayden šepa.
- Što je s tvojom nogom? - upitao je.
- Nemoj tako glasno - promrmljao je Gayden. - Nabio sam sav novac u prednji dio
cipele, pa me sad ubija.
Coburn je prasnuo u smijeh.
Sjeli su u kola i odvezli se, i dalje u pratnji straţara Kurda i prevodioca. Gayden je
neprimjetno izuo cipelu i bolje rasporedio novac. Stali su ispred benzinske pumpe.
- Da nas ne namjeravaju pustiti ne bi dopustili da uzimamo gorivo, zar ne? -
promrmljao je Gayden.
Coburn je slegnuo ramenima.
Odvezli su se u gradski restoran. Sjeli su, a straţari su sjeli za stolove u krugu oko njih
tako da su im onemogućili kontakt s ostalim gostima.
Televizor je bio uključen, govorio je ajatolah. Gospode, zar je upravo sada, kad smo u
nevolji, morao ovaj čovjek doći na vlast, pomislio je Paul. Ali, prevodilac mu je rekao kako
Homeini govori da Amerikance ne treba maltretirati već im treba omogućiti da u miru
napuste Iran. Paulu je odmah bio lakše.
Posluţeni su čela kebabom, janjetinom s riţom. Straţari su s tekom jeli drţeći puške na
stolovima pored tanjura.
Keane Taylor je pojeo nekoliko zalogaja riţe, a zatim spustio ţlicu. Boljela ga je glava;
smjenjivao se u voţnji s Rašidom i činilo mu se da mu je sunce cijelog dana sijalo ravno u
oči. Mučile su ga i crne misli; Bolourian bi mogao u toku noći nazvati Teheran da provjeri
podatke o EDS- -u. Straţari su ga gestovima nutkali da jede, ali on je samo sjedio i polako
pio koka-kolu.
Ni Coburn nije bio gladan. Sjetio se da bi morao telefonirati Gholamu. Bilo je kasno; u
Dallasu će biti strašno zabrinuti. Ali, što bi mogao reći Gholamu, da su dobro ili da su u
nevolji?
Kad su večerali došlo je do rasprave oko toga tko treba da plati račun. Rašid je rekao
da straţari ţele platiti za sve. Amerikanci su se bojali da ih ne uvrijede zahtjevom da plate
oni, budući da su Bill proglašeni za goste, ali su istovremeno ţeljeli da bar na taj način
zaduţe te ljude. Na kraju je Keane Taylor platio za sve.
Kad su odlazili, Coburn je rekao prevodiocu:
- Volio bih nazvati Teheran, da javim našim ljudima da smo dobro.
- Okej - rekao je mladi čovjek.
Odvezli su se do pošte. Coburn i prevodilac su ušli. Gomila ljudi stajala je ispred tri-

212
četiri telefonske kabine. Prevodilac je rekao nešto čovjeku za šalterom, a onda obavijestio
Coburna:
- Sve linije za Teheran su zauzete. Veoma je teško dobiti vezu.
- Moţemo li doći kasnije?
- U redu.
Odvezli su se iz grada u mrak. Nakon nekoliko minuta stali su ispred vratiju na
ogradi. Na mjesečini su se vidjeli obrisi nečega što je mogla biti brana.
Dugo su čekali dok nisu pronađeni ključevi ulaznih vrata, a onda su se odvezli dalje.
Našli su se u malom parku usred koga se nalazila elegantna, moderna zgrada načinjena od
bijelog granita.
- Ovo je jedan od šahovih dvoraca - objasnio im je prevodilac. - Boravio je u njemu
samo jednom, kad je pustio u rad električnu centralu. Noćas ćemo u njemu spavati mi.
Ušli su. U zgradi je bilo ugodno toplo. Prevodilac je ogorčeno rekao:
- Grijanje je uključeno već tri godine samo za slučaj da šahu padne na pamet da svrati.
Svi su se popeli na kat i razgledali prostorije. Bio je tu raskošni carski apartman s
golemom kitnjastom kupaonicom, a duţ hodnika su se nalazile manje sobe sa po dva kre-
veta i kupaonicom, po svemu sudeći namijenjene šahovoj tjelesnoj gardi. Ispod svakog
kreveta vidjeli su par papuča.
Amerikanci su zauzeli straţarske sobe, a Kurdi revolucionari uselili su se u šahov
apartman. Jedan od njih je odlučio da se okupa i Amerikanci su ga čuli kako se brčka u vodi,
pocikuje i viče. Kad mu je bilo dosta, izišao je. Bio je najviši i najkrupniji od straţara, i na
sebi je imao jedan od šahovih luksuznih kupaćih ogrtača. Paradirao je tako hodnikom dok
su njegovi prijatelji pucali od smijeha. Prišao je Gaydenu i rekao mu engleski, ali sa strašnim
akcentom:
- Pravi dţentlmen!
I Gayden se počeo smijati.
- Kakav je plan za sutra? - upitao je Coburn Simonsa.
- Ţele da nas isprate do Rezaijeha i predaju tamošnjem rukovodiocu - rekao je Simons.
- Bit će dobro da budu s nama za slučaj da naiđemo na neku barikadu. A kad stignemo u
Rezaijeh moţda ćemo ih moći nagovoriti da nas odvedu kod profesora umjesto kod tog
njihovog starješine.
Coburn je kimnuo glavom.
- Okej.
Rašid je bio zabrinut.
- Ovo su loši ljudi - šapnuo je. - Ne treba im vjerovati. Moramo se što prije izvući
odavde.
Coburn nije bio siguran ima li povjerenja u Kurde, ali je bio siguran da bi nastala
velika guţva kad bi Amerikanci sad pokušali otići.
Primijetio je da jedan straţar ima automatsku pušku tipa G3.
- Hej, to je zaista divno oruţje - rekao je.
Straţar se osmjehnuo kao da ga je razumio.
- Nikad ga ranije nisam vidio - rekao je Coburn. - Kako se puni?
- Puni... ovako - rekao je straţar i pokazao mu.
Sjeli su i straţar mu je objasnio kako puška funkcionira. Govorio je dovoljno engleski
da ga Coburn, uz pomoć gestova, moţe razumjeti.
Nakon nekog vremena Coburn je postao svjestan da je puška sad u njegovim rukama.
Počeo je da se otkravljuje.
Ostali su htjeli da se tuširaju, ali Gayden je bio potrošio svu toplu vodu. Paul se
istuširao hladnom vodom; bio je već navikao na to.
Saznali su ponešto i o prevodiocu. Studirao je u Evropi i revolucija ga je zatekla kod

213
kuće na odmoru, tako da se nije mogao vratiti. Otud je i znao da su aerodromi zatvoreni.
- Moţemo li ponovo pokušati da telefoniramo? - upitao ga je Coburn oko ponoći.
- Okej.
Jedan straţar otpratio je Coburna do grada. Ušli su u poštu koja je bila još otvorena.
Ali, veze s Teheranom nije bilo.
Coburn je čekao do dva ujutro, a onda digao ruke.
Kad se vratio u dvorac pored brane, svi su već čvrsto spavali.
Legao je. Ako ništa drugo, bar su svi još ţivi. Dovoljno da bude zahvalan Providnosti.
Nitko nije znao što ih čeka na putu do granice. O tome će brinuti sutra.

Dvanaesto poglavlje

214
 1.
- Probudi se, Coburne! Idemo, idemo!
Hrapavi Simonsov glas razbio je Coburnov san. Otvorio je oči, misleći: Gdje se to
nalazim?
U šahovom dvorcu u Mahabadu.
Oh, sranje.
Ustao je.
Simons je pripremao „Prljavu ekipu“ za polazak, ali od straţara nije bilo ni traga ni
glasa; po svemu sudeći još su spavali. Amerikanci su dizali veliku buku, pa su konačno
Kurdi počeli izlaziti iz kraljevskog apartmana.
Simons je rekao Rašidu:
- Reci im da moramo krenuti, ţuri nam se, čekaju nas prijatelji na granici.
Rašid im je to rekao, a onda prenio Simonsu njihov odgovor:
- Moramo čekati.
Simonsu se to nije svidjelo.
- Na što?
- Svi ţele da se najprije istuširaju.
- Ne vidim otkud takva hitna potreba - rekao je Keane Taylor. - Većina njih nije se
okupala u posljednje dvije-tri godine i čovjek bi pomislio da mogu sačekati još jedan dan.
Simons je savladavao nestrpljenje još oko pola sata, a onda je rekao Rašidu neka
ponovo kaţe straţarima da se ekipi ţuri.
- Moramo vidjeti šahovu kupaonicu - rekao je Rašid.
- Do vraga, vidjeli smo je - rekao je Simons. - Ĉemu to zadrţavanje?
Svi su otišli u kraljevski apartman i poslušno izraţavali svoje zgraţanje nad sramnim
luksuzom neiskorištenog dvorca. Ali ni nakon toga straţari nisu htjeli da se pokrenu.
Coburn se pitao što se zapravo događa. Jesu li promijenili odluku da će otpratiti
Amerikance do slijedećeg grada? Je li Bolourian u toku noći provjerio podatke o EDS-u?
Simons neće htjeti da još dugo ostane ovdje...
Konačno se pojavio mladi prevodilac i pokazalo se da su straţari zapravo čekali njega.
Plan je ostao nepromijenjen. Odred Kurda poći će s Amerikancima do iduće postaje njihova
putovanja.
- Imamo prijatelje u Rezaijehu - rekao je Simons. - Voljeli bismo kad biste nas umjesto
starješini odveli do njihove kuće.
- Tamo ne biste bili sigurni - rekao je prevodilac. - Sjeverno odavde vode se teške
borbe; grad Tabriz je još u rukama šahovih pristalica. Moram vas predati ljudima koji vas
mogu zaštititi.
- U redu, ali moţemo li odmah krenuti?
- Naravno.
Krenuli su.
Odvezli su se u grad, gdje im je naređeno da stanu ispred jedne kuće. Prevodilac je
ušao. Svi su čekali. Netko je kupio kruh i mekani sir za doručak. Coburn je izišao iz kola i
odšetao do Simonsa.
- Što sad čekamo?
- U ovoj kući stanuje mula - objasnio je Rašid. - Piše o nama pismo muli u Rezaijehu.
Prošao je sat dok prevodilac nije izišao noseći obećano pismo.
Zatim su se odvezli do policijske stanice gdje su ugledali vozilo koje će ih pratiti, velika
bijela sanitetska kola sa treptavim crvenim svjetlom na krovu. Prozori kola Bill su razbijeni,
a na stranicama je bio napisan debelim flomasterom tekst na perzijskom, vjerojatno

215
„Revolucionarni komitet Mahabad“ ili nešto slično. Bila su puna puškama naoruţanih
Kurda.
Putovat će zaista neupadljivo.
Konačno su izišli na cestu. Na čelu su išla sanitetska kola.
Simonsa je zabrinjavao Dadgar. U Mahabadu, očigledno, nitko nije bio upozoren da
traţi Paula i Billa, ali Rezaijeh je bio mnogo veći grad. Simons nije znao proteţe li se
Dadgarova vlast i na provinciju; znao je samo to da je Dadgar dosad uvijek iznenađivao
svakog svojom upornošću i sposobnošću da tjera svoje usprkos promjeni reţima. Simons bi
volio da se ekipa ne pojavljuje pred vlastima u Rezaijehu.
- Imamo dobre prijatelje u Rezaijehu - rekao je Simons ponovo mladom prevodiocu. -
U njihovoj kući Bill bismo najsigurniji.
- Oh, to nikako - rekao je prevodilac. - Kad bih prekršio naređenje i vama se nešto
dogodilo, to bih skupo platio.
Simons je odustao. Bilo je očito da su koliko gosti toliko i zarobljenici Kurda. Za
revoluciju u Mahabadu bila je karakteristična komunistička disciplina za razliku od
islamske anarhije, i pratnje su se mogli osloboditi samo nekom nasilnom akcijom. A Simons
još nije bio spreman da započne borbu.
Nešto izvan grada sanitetska kola su skrenula s ceste i zaustavila se pred jednom
malom kavanom.
- Zašto smo stali? - upitao je Simons.
- Doručak - rekao je prevodilac.
- Nije nam potreban doručak - rekao je Simons energično.
- Ali...
- Nije nam potreban doručak!
Prevodilac je slegnuo ramenima i doviknuo nešto Kurdima koji su izlazili iz sanitetskih
kola. Vratili su se, i konvoj je produţio put.
Stigli su do predgrađa Rezaijeha kasno prijepodne.
Put je bio zakrčen neizbjeţnom barikadom. Barikada je bila čvrsta, građena po
vojničkim pravilima od parkiranih vozila, vreća s pijeskom i bodljikave ţice. Konvoj je
usporio voţnju, a naoruţani straţar im je dao znak da skrenu s ceste na plato benzinske
pumpe koja je bila pretvorena u komandno mjesto. Prilaznu cestu pokrivali su mitraljezi
postavljeni u zgradi benzinske pumpe.
Sanitetska kola se nisu na vrijeme zaustavila, pa su naletjela na ogradu od bodljikave
ţice.
Dva Range Rovera su stala propisno.
Sanitetska kola našla su se smjesta okruţena straţarima, i započela je prepirka. Rašid i
prevodilac su otišli da se uključe u raspravu. Revolucionari u Rezaijehu nisu automatski
pretpostavljali da su revolucionari iz Mahabada na njihovoj strani. Stanovnici Rezaijeha Bill
su Azerbajdţanci, a ne Kurdi, pa je rasprava vođena ne samo na perzijskom nego i na
turskom.
Od Kurda se, izgleda, traţilo da predaju oruţje, što su ovi ogorčeno odbijali.
Prevodilac je pokazao pismo mahabadskog mule. Nitko se nije mnogo obazirao na Rašida,
koji je iznenada postao autsajder.
Prevodilac i Rašid konačno su se vratili u kola.
- Najprije ćemo vas odvesti u hotel - rekao je prevodilac - a onda ću otići da
razgovaram s mulom.
Sanitetska kola bila su sva upetljana u bodljikavu ţicu, pa su morali sjeći ţicu da ih
izvuku. Straţari s barikade su ih otpratili u grad.
Za iransku provinciju Rezaijeh je bio veliki grad. U njemu je bilo mnogo betonskih i
kamenih zgrada, a neke ulice bile su asfaltirane. Konvoj se zaustavio u glavnoj ulici. Iz

216
daljine su dopirali uzvici. Rašid i prevodilac su otišli u zgradu, navodno hotel, a ostali su ih
čekali u kolima.
Coburn je bio ispunjen optimizmom. Zatvorenici se prije strijeljanja ne vode u hotel. To
su samo administrativna natezanja.
Daleki uzvici postajali su sve glasniji i na kraju ulice pojavila se gomila.
- Koji je sad ovo vrag? - upitao se Coburn u straţnjim kolima.
Kurdi su iskočili iz sanitetskih kola i okruţili Range Rovere, formirajući klin ispred
prednjih kola. Jedan od njih je pokazao na Coburnova vrata i načinio pokret kao da okreće
ključ.
- Zaključajte vrata - rekao je Coburn ostalima.
Gomila se pribliţavala. Bila je to neka vrsta ulične parade, zaključio je Coburn. Na čelu
povorke išla je skupina oficira kopnene vojske u poderanim uniformama. Jednom od njih
tekle su suze niz lice.
- Znate što se meni čini? - rekao je Coburn. - Vojska se predala i sad tjeraju oficire
glavnom ulicom.
Osvetoljubivo nastrojena gomila okruţila je vozila, gurajući straţare Kurde i
neprijateljski zavirujući kroz prozore. Kurdi su čuvali straţu i pokušavali potisnuti gomilu
dalje od vozila. Ĉinilo se da će svakog trenutka izbiti sukob.
- Ovo postaje ruţno - rekao je Gayden.
Coburn je drţao na oku prednja kola, pitajući se što će uraditi Simons.
Primijetio je puščanu cijev uperenu u prozor s vozačeve strane.
- Paul, ne osvrći se, netko upravo nišani u tvoju glavu.
- Isuse Kriste...
Coburn je pretpostavljao što će se dogoditi. Gomila će početi ljuljati kola, i konačno će
ih prevrnuti...
Iznenada sve je prošlo. Pobijeđeni vojnici bili su glavna atrakcija i gomila je otišla za
njima. Coburn je odahnuo. Paul je rekao:
- Na trenutak mi se učinilo...
Rašid i prevodilac su izišli iz hotela.
- Ne ţele ni čuti da gomila Amerikanaca uđe u njihov hotel - rekao je Rašid. - To je
preveliki rizik.
Coburn je shvatio da u gradu vlada takvo raspoloţenje da bi gomila mogla zapaliti
hotel ako primi strance.
- Moramo otići u revolucionarni štab.
Odvezli su se dalje. Na ulicama se odvijala grozničava aktivnost. Kolone kamiona svih
tipova i veličina čekale su na utovar, vjerojatno za potrebe revolucionara koji su još vodili
borbe u Tabrizu. Njihov konvoj se zaustavio pred zgradom koja je izgledala kao škola.
Ispred dvorišta su ugledali veliku, bučnu gomilu koja je očigledno čekala da uđe. Nakon
kraće prepirke, Kurdi su nagovorili čuvare na ulaznim vratima da propuste sanitetska kola i
dva Range Rovera. Kad je vidjela da stranci ulaze, gomila je počela glasno negodovati.
Coburn je odahnuo kad su se vrata zatvorila za njima.
Izišli su iz kola. Dvorište je bilo puno izrešetanih automobila. Stojeći na podiju
načinjenom od puščanih sanduka, mula je pred skupinom ljudi izvodio neku bučnu i
temperamentnu ceremoniju.
- Prima zakletvu novih boraca koji idu u Tabriz da se bore za revoluciju - rekao je
Rašid.
Straţari su odveli Amerikance do školske zgrade na drugoj strani dvorišta. Niz
stepenice je sišao neki čovjek i počeo ljutito vikati, pokazujući na Kurde.
- Ne smiju ući u zgradu naoruţani - preveo je Rašid.
Coburn je primijetio da Kurdi postaju nervozni. Na svoje iznenađenje našli su se na

217
neprijateljskom teritoriju. Pokazali su pismo mule iz Mahabada. Uslijedila je nova prepirka.
- Sačekajte svi ovdje - rekao je konačno Rašid. - Idem u zgradu da razgovaram s
vođom revolucionarnog komiteta.
Popeo se uz stepenice i nestao.
Paul i Gayden su pripalili cigarete. Paul je bio potišten i uplašen. Ti ljudi će sigurno
nazvati Teheran, mislio je, i saznati sve o njima. Najmanja briga mu je bila da će se ponovo
naći u zatvoru.
- Zaista cijenim sve što ste vi momci učinili za mene - rekao je Gayden - i strašno je što
mi se čini da je sve bilo uzalud.
Coburna je više zabrinjavala gomila pred vratima. Ovdje unutra netko se bar trudio da
odrţi red, a vani je divljao vučji čopor. Što će biti ako nagovore nekog priglupog straţara da
otvori vrata? Gomila bi ih linčovala. U Teheranu, jedan mladić, Iranac, koji je na neki način
razbjesnio gomilu bio je doslovno rastrgnut; izbezumljeni, histerični ljudi otkinuli su mu
ruke i noge.
Straţari su mahali puškama, pokazujući da se Amerikanci pomaknu na drugu stranu
dvorišta i stanu kraj zida. Poslušali su, ništa drugo nisu mogli učiniti. Coburn je pogledao u
zid. U njemu su se vidjele rupe od zrna. I Paul ih je primijetio i lice mu je pobijelilo.
- Gospode boţe - rekao je. - Mislim da smo odigrali svoje.

Rašid se pitao kakva bi mogla biti psihološka slika vođe revolucionarnog komiteta.
Ima milijun poslova, pomislio je. Tek nedavno je preuzeo kontrolu nad gradom, a
nikad ranije nije bio na vlasti. Mora učiniti nešto s oficirima poraţene vojske, mora pohapsiti
one za koje se sumnja da su agenti SAVAK-a i ispitati ih, mora osigurati normalno odvijanje
ţivota u gradu, mora poduzeti mjere protiv kontrarevolucije i mora slati pojačanja u Tabriz.
Sve što ţeli jest da skida probleme s popisa, zaključio je Rašid.
Nema ni vremena ni simpatija za Amerikance koji nastoje otputovati iz zemlje. Ako
bude morao donijeti neku odluku, jednostavno će nas baciti u zatvor, na neko vrijeme, i
pozabaviti se nama kasnije, kad bude imao više vremena. Zbog toga se moram pobrinuti da
nikakvu odluku ne donosi.
Konačno su uveli Rašida u jedan razred. Vođa je sjedio na podu. Bio je visok, snaţan
čovjek, a iz lica mu je zračio pobjednički zanos, ali se vidjelo da je iscrpljen, zbunjen,
nemiran.
Rašidov pratilac je rekao na perzijskom:
- Ovaj čovjek dolazi iz Mahabada sa pismom tamošnjeg mule. Vodi sa sobom šest
Amerikanaca.
Rašid se sjetio filma u kome je čovjek ušao u dobro čuvanu zgradu tako što je straţaru
umjesto propusnice pokazao svoju vozačku dozvolu. S dovoljno samopouzdanja čovjek
moţe razbiti sumnjičavost drugih.
- Ne, ja sam iz Teheranskog revolucionarnog komiteta - rekao je Rašid. - U Teheranu
ima pet-šest tisuća Amerikanaca, pa smo odlučili da ih pošaljemo kućama. Aerodrom je
zatvoren, pa ćemo ih sve otpremiti ovim putem. Moramo se, očigledno, dogovoriti o
postupku s tim ljudima. Zato sam ovdje. Ali, vi ste sigurno zauzeti drugim problemima...
moţda bih se o pojedinostima mogao dogovoriti s nekim od vaših potčinjenih.
- Tako je - rekao je vođa i dao im znak da mogu ići.
Bila je to tehnika „velike laţi", i upalila je.
- Ja sam zamjenik vođe - rekao je Rašidov pratilac dok su izlazili iz sobe. Otišli su u
drugu prostoriju u kojoj je pet-šest ljudi pilo čaj. Rašid je razgovarao sa zamjenikom,
dovoljno glasno da ga svi mogu čuti.
- Ti Amerikanci ţele samo da se vrate kućama, svojim obiteljima. Mi ćemo biti sretni da
ih se riješimo, ali ţelimo da postupak prema njima bude korektan tako da ne izazovemo

218
neraspoloţenje prema novom reţimu.
- A zašto vodiš Amerikance sa sobom? - upitao je zamjenik.
- Za probu. Na taj način moţemo najlakše sagledati u čemu su problemi...
- Ali, ne moraš ih pustiti da pređu granicu.
- Oh, zašto ne. To su dobri ljudi koji nikad nisu nanijeli nikakvo zlo našoj zemlji, a kod
kuće imaju ţene i djecu... jednom od njih umire u bolnici malo dijete. Zato mi je Teheranski
revolucionarni komitet dao instrukcije da ih prebacim preko granice...
Nastavio je da govori, a pomoćnik ga je s vremena na vrijeme prekidao pitanjem: Za
koga ti Amerikanci rade? Što nose sa sobom? Kako Rašid zna da nisu agenti SAVAK-a koji
špijuniraju u korist kontrarevolucionara u Tabrizu? Rašid je na svako pitanje imao odgovor,
i to dug. Dok je govorio, znao je da je uvjerljiv, a kad bi ušutio samo bi drugima dao
vremena da smisle neku zamjerku. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili. I sam zamjenik je
izlazio tri-četiri puta.
Na kraju je došao i rekao:
- Moram sve to raščistiti s Teheranom.
Rašidu je zastalo srce. Nitko u Teheranu, naravno, neće potvrditi njegovu priču. Ali,
proći će vječnost dok se ne uspostavi veza.
- U Teheranu je sve provjereno, i nema nikakve potrebe da se provjerava ponovo -
rekao je. - Ali ako inzisti- rate, odvest ću Amerikance da sačekaju u hotelu. Bit će dobro da
pošaljete s nama kojeg straţara - dodao je.
Zamjenik bi i tako poslao straţare, a zatraţiti ih bio je način da se umanji sumnja.
- Ne znam - rekao je zamjenik.
- Ovo nije dobro mjesto za njih - rekao je Rašid. - Moglo bi doći do neugodnosti. Netko
bi ih mogao napasti.
Zadrţao je dah. Ovdje su Bill u klopci. U hotelu bi bar imali mogućnost da se pokušaju
bijegom domoći granice...
- U redu - rekao je zamjenik.
Rašid nije pokazao koliko mu je laknulo.

Paul je bio presretan kad je ugledao Rašida kako silazi niz stepenice školske zgrade.
Ĉekanje je bilo dugo. Nitko nije okretao puške prema njima, ali su ih mnogi neprijateljski
gledali.
- Moţemo ići u hotel - rekao je Rašid.
Kurdi iz Mahabada su se rukovali s njima i odvezli se u svom sanitetskom automobilu.
Nekoliko minuta kasnije Amerikanci su se odvezli u dva Range Rovera, s pet-šest naoruţanih
straţara u posebnim kolima. Otišli su u hotel, i ovog puta svi ušli. Došlo je do prepirke
između straţara i vlasnika hotela koja je završila pobjedom straţara. Amerikancima su
dodijeljene četiri sobe na trećem katu, u straţnjem dijelu hotela. Rečeno im je da navuku
zavjese i ne prilaze prozorima jer bi mogli postati privlačna meta mjesnih snajpera.
Okupili su se u jednoj sobi. Iz daljine je dopirala puščana paljba. Rašid je organizirao
da im donesu ručak i jeo s njima piletinu na raţnju, riţu i kruh, i pio koka-kolu. Zatim je
otišao do škole.
Straţari su ulazili u sobu i izlazili, s puškama u rukama. Coburn je zapazio jednog koji
je očigledno bio neobično zao čovjek. Bio je mlad, nizak i mišićav, crne kose i zmijskih očiju.
Kako je popodne odmicalo bilo mu je, po svemu sudeći, sve dosadnije.
U jednom trenutku ušao je u sobu i rekao:
- Carter ne valja.
Gledao je naokolo, očekujući reakciju.
- CIA ne valja - rekao je. - Amerika ne valja.
Nitko ništa nije rekao, pa je izišao.

219
 - Taj momak ţeli guţvu - rekao je Simons mirno. - Pazite da netko ne nasjedne.
Nešto kasnije straţar je nastavio s provokacijama.
- Ja sam veoma snaţan - rekao je. - Rvanje. Prvak u rvanju. Bio sam u Rusiji.
Nitko ništa nije rekao.
Sjeo je i počeo se igrati svojom puškom, kao da ne zna kako da je napuni. Obratio se
Coburnu.
- Poznajete li oruţje?
Coburn je zavrtio glavom.
Straţar je pogledao redom u ostale.
- Poznajete li oruţje?
Puška je bila tipa Ml, oruţje koje su svi dobro poznavali, ali nitko ništa nije rekao.
- Da se mijenjamo? - rekao je straţar. - Dajem ovu pušku za naprtnjaču.
- Nemamo naprtnjaču i ne treba nam puška - rekao je Coburn.
Straţar je digao ruke od njih i izišao na hodnik.
- Gdje je, do đavola, taj Rašid? - rekao je Simons

2.
Kola su naletjela na udarnu rupu i tresak je probudio Boulwarea. Poslije kratkog,
nemirnog sna osjećao se još umorniji i omamljeniji. Pogledao je kroz prozor. Bilo je rano
jutro. Vidio je obale velikog jezera, tako velikog da nije mogao vidjeti drugu obalu.
- Gdje se nalazimo - upitao je.
- To je jezero Van - rekao je Charlie Brown, prevodilac.
Vidjele su se kuće, sela i privatni automoBill; došli su iz divljeg planinskog kraja i
vratili se u nešto što se u ovom dijelu svijeta moglo nazvati civilizacijom. Boulware je
pogledao na kartu. Zaključio je da se nalaze oko sto pedeset kilometara od granice.
- Hej, pa to je sjajno! - rekao je.
Ugledao je benzinsku pumpu. Bill su zaista ponovo u civilizaciji.
- Da kupimo gorivo - rekao je.
Na benzinskoj pumpi doBill su kavu i kruh. Kava je bila gotovo isto tako dobra kao
tuš. Boulware je poslije nje bio pun elana. Rekao je Charlieju:
- Recite starom da bih ja ţelio da vozim.
Taksist je vozio brzinom između pedeset i šezdeset kilometara na sat, ali Boulware je
natjerao stari Chevrolet da juri brzinom od sto kilometara na sat. Ĉinilo se da postoje realne
šanse da pravovremeno stigne na sastanak sa Simonsom.
Jureći cestom duţ obale jezera, Bouhvare je čuo prigušen prasak, a zatim glasno
škripanje; kola su se počela zanositi i poskakivati, a onda se čulo grebanje metala po
kamenu. Eksplodirala je guma.
Snaţno je zakočio, psujući.
Svi su izišli da vide kako izgleda kotač, Boulware, stari taksist, Charlie Brown i debeli
Ilsman. Guma je bila potpuno iskidana, a kotač deformiran. A rezervni kotač su iskoristili u
toku noći, kad je popustila prva guma.
Boulware je pogledao malo paţljivije. Zavrtnji koji drţe kotač Bill su zguljeni. Ĉak i
kad bi imali rezervnu gumu, ne bi mogli skinuti oštećeni kotač.
Boulware je pogledao naokolo. Nešto dalje uz brdo vidjela se kuća.
- Pođimo tamo - rekao je Boulware. - Moţda imaju telefon.
Charlie Brovvn je zavrtio glavom.
- Ovdje nema telefona.

220
 Boulware se nije htio predati, nakon svega kroz što je prošao; bio je previše blizu cilja.
- Okej - rekao je Charlieju. - Vratite se autostopom do najbliţeg grada i pronađite drugi
taksi.
Charlie je krenuo. Dva automobila prošla su pored njega bez zaustavljanja, a onda je
jedan kamion stao. Vozio je sijeno i čopor djece na karoseriji. Charlie je uskočio u kabinu i
kamion je nestao.
Boulware, Ilsman i taksist su stajali, gledali u jezero i jeli naranče.
Jedan sat kasnije na cesti su se pojavila mala evropska poluterenska kola i sa
škripanjem stala. Iz njih je iskočio Charlie Brown.
Boulware je dao vozaču iz Adane pet stotina dolara, a zatim s Ilsmanom i Charliejem
sjeo u novi taksi i produţio putovanje. Chevrolet je ostao pored jezera kao kit nasukan na
obalu.
Novi vozač je jurio kao vjetar i do podneva su stigli u Van, na istočnoj obali jezera. Van
je bio gradić s kućama od cigle u središtu i s kolibama od gline u predgrađima. Ilsman je
rekao vozaču da ih vozi do kuće rođaka Mister Fisha.
Platili su vozaču i ušli. Ilsman se upustio u dug razgovor s rođakom Mister Fisha.
Boulware je sjedio u dnevnoj sobi i slušao razgovor ne razumijevajući ni riječi, nestrpljiv da
što prije krene dalje. Nakon jednog sata rekao je Charlieju:
- Ĉujte, hajde da nađemo drugi taksi, rođak nam nije potreban.
- Kraj između ovog grada i granice vrlo je nezdrav - rekao je Charlie Brown. - Stranci
smo i potrebna nam je zaštita.
Boulware je natjerao sebe da bude strpljiv.
Konačno se Ilsman rukovao s rođakom Mister Fisha, a Charlie je rekao:
- Njegovi sinovi će nas otpratiti do granice.
Došla su dva sina s dva automobila.
Odvezli su se u planine. Boulware nije vidio ni traga opasnim banditima od kojih su ga
štitili, samo snijegom pokrivena polja, krţljave koze i bijedno obučene ljude koji su ţivjeli u
kolibama.
Zaustavila ih je policija u selu Juksekova, nekoliko kilometara ispred granice, i
sprovela u malu, obijeljenu policijsku stanicu. Ilsman je pokazao svoje dokumente i smjesta
su pušteni. Boulware je bio istinski impresioniran. Moţda je taj Ilsman zaista bio pripadnik
turske sluţbe koja je odgovarala američkoj CIA-i.
Na granicu su stigli u četiri sata, u četvrtak poslije podne, nakon putovanja od
dvadeset četiri sata.
Granična postaja kao da se nalazila na kraju svijeta. Sama straţarnica se sastojala od
dvije drvene zgrade. Tu je bila i pošta. Boulware se pitao tko se sluţi tom poštom. Moţda
vozači kamiona. Dvije stotine metara dalje, na iranskoj strani, vidjela se nešto veća skupina
zgrada.
Od „Prljave ekipe" nije bilo ni traga ni glasa.
Boulware je osjetio kako ga obuzima ljutnja. Samo što nije slomio vrat da bi stigao
ovamo na vrijeme, a gdje je sad, do đavola, taj Simons?
Iz jedne od baraka izišao je straţar i prišao mu.
- Da moţda ne traţite Amerikance? - upitao je.
Boulware nije mogao sakriti iznenađenje. Cijeli pothvat trebalo je da bude strogo
čuvana tajna. Ĉinilo se da je sigurnost otišla do đavola.
- Da - rekao je. - Traţim Amerikance.
- Imamo telefonski poziv za vas.
To je još više iznenadilo Boulwarea.
- Ne šalite se?
To znači pogoditi pravo vrijeme! Samo, tko, do đavola, zna da je on ovdje?

221
 Otišao je za straţarom u baraku i podigao slušalicu.
- Da?
- Ovdje američki konzulat - rekao je nepoznati glas. - Kako se zovete?
- Ĉekajte malo, o čemu se radi? - upitao je Boulware oprezno.
- Ĉujte, recite mi samo što tamo radite?
- Ne znam tko ste i neću vam reći što ovdje radim.
- Okej. Slušajte, ja znam tko ste i znam što tamo radite. Ako naiđete na neke probleme,
samo me nazovite. Imate li olovku?
Boulware je zapisao broj, zahvalio čovjeku i potpuno zbunjen spustio slušalicu. Prije
jednog sata nisam znao da ću biti ovdje, pomislio je, pa otkud je to mogao znati netko drugi?
Pogotovo američki konzulat. Ponovo je pomislio na Ilsmana. Moţda je Ilsman u vezi sa
svojim šefovima, turskim MIT-om, koji je opet u vezi sa CIA-om, a CIA sa konzulatom.
Ilsman je mogao zamoliti nekoga da ga nazove iz Vana ili čak iz policijske stanice u
Juksekovi.
Pitao se da li je dobro ili loše što konzulat zna što se događa. Sjetio se „pomoći" što su
je Paul i Bill dobili od američke ambasade u Teheranu. Ĉovjeku koji ima prijatelje u State
Departmentu neprijatelji nisu potrebni.
Odlučio je da ne razmišlja o konzulatu. Glavni problem je gdje se nalazi „Prljava
ekipa".
Izišao je iz barake i pogledao preko ničije zemlje. Odlučio je da odšeta na drugu stranu
i porazgovara s Irancima. Pozvao je Ilsmana i Charlie ja Browna da pođu s njim.
Dok se pribliţavao iranskoj strani primijetio je da čuvari granice nisu uniformirani.
Bilo je očito da su to revolucionari koji su preuzeli tu duţnost nakon pada vlade.
- Pitajte ih jesu li čuli o skupini američkih poslovnih ljudi koja dolazi u dva dţipa -
rekao je Charlieju.
Charlie nije trebao da prevodi odgovor; Iranci su odlučno zavrtjeli glavama.
Jedan radoznali seljak, s poderanim pokrivačem za glavu i sa starinskom puškom u
ruci, prišao im je s iranske strane. Uslijedio je duţi razgovor, a onda je Charlie rekao:
- Ovaj čovjek kaţe da zna gdje se Amerikanci nalaze i da će vas odvesti k njima ako mu
platite.
Boulware je htio pitati koliko čovjek traţi, ali Ilsman nije htio ni da čuje za tu ponudu.
Ilsman je nešto rekao Charlieju, strogim tonom, a Charlie je preveo:
- Imate koţni kaput, koţne rukavice i lijep ručni sat.
Boulware, ljubitelj satova, nosio je na ruci sat koji mu je poklonila Mary kad su se
vjenčali.
- Pa što onda?
- Kad vas vide tako odjevenog pomislit će da ste agent SAVAK-a. A tamo preko mrze
agente SAVAK-a.
- Presvući ću se. Imam drugi kaput u kolima.
- Ne - rekao je Charlie. - Shvatite, ţele samo da vas namame i ubiju.
- U redu - rekao je Boulware.
Vratili su se na tursku stranu. Kako se u blizini nalazila pošta, odlučio je da nazove
Istanbul i da se javi Rossu Perotu. Ušao je u poštu. Morao je potpisati prijavu telefonskog
razgovora. Potrajat će dok dobije vezu, rekao mu je sluţbenik.
Boulware je izišao pred baraku. Turski graničari već su postali nervozni, rekao mu je
Charlie. Za njima su dolutali neki Iranci, a straţari ne vole da se ljudi motaju po ničijoj
zemlji. To je u suprotnosti s propisima.
E pa, ja ovdje zaista nisam ni od kakve koristi, pomislio je Boulware.
- Hoće li nas ovi momci nazvati ako se skupina Amerikanaca pojavi dok smo mi u
Juksekovi? - upitao je.

222
 Charlie ih je upitao, i straţari su odgovorili da hoće. U selu postoji hotel, pa će nazvati
tamo, rekli su.
Boulware, Ilsman, Charlie i dva sina rođaka Mister Fisha sjeli su u svoje automobile i
odvezli se u Juksekovu.
Tu su se smjestili u najgorem hotelu na cijelom svijetu. Pod je bio od nabijene zemlje.
Kupaonica je bila obična rupa iskopana u zemlji ispod stepeništa, a svi kreveti nalazili su se
u jednoj sobi. Charlie Brown je naručio jelo, i donijeli su im ga umotano u novinski papir.
Boulware nije bio siguran je li dobro učinio kad je odlučio da napusti granicu. Toliko
toga moglo je krenuti naopako. Straţari, na primjer, moţda se neće sjetiti da telefoniraju kao
što su obećali. Odlučio je da prihvati pomoć koju mu je nudio američki konzulat i da zatraţi
od njega da mu isposluje dopuštenje za boravak u graničnoj postaji. Nazvao je broj koji je
zapisao sa starinskog hotelskog telefona i dobio ga, ali je veza bila loša tako da su obje strane
s teškom mukom razumjele jedna drugu. Konačno je čovjek na drugom kraju rekao da će ga
nazvati i spustio slušalicu.
Boulware je stajao kraj vatre i ţderao se. Nakon nekog vremena izgubio je strpljenje i
odlučio da se vrati na granicu i bez dopuštenja.
Dok su se vozili, legla im je guma.
Svi su stajali kraj ceste dok su braća mijenjala kotač. Ilsman je pokazivao znake
nervoze. Charlie je objasnio:
- Kaţe da je ovo vrlo opasan kraj, da su stanovnici uglavnom ubojice i banditi.
Boulware je to primio sa skepsom. Ilsman je pristao na sve ovo za neto honorar od
osam tisuća dolara i Boul- wareu se činilo da se debeli sprema da podigne cijenu.
- Pitajte ga koliko je ljudi ubijeno na ovoj cesti prošlog mjeseca - rekao je Charlieju.
Promatrao je Ilsmanovo lice dok je odgovarao. Charlie je preveo:
- Trideset devet.
Ĉini se da je Ilsman govorio ozbiljno. Do vraga, ovaj čovjek govori istinu, pomislio je
Boulware. Pogledao je naokolo. Planine, snijeg... Stresao se od jeze.

3.
U Rezaijehu, Rašid je uzeo jedan Range Rover i odvezao se iz hotela natrag u školu
pretvorenu u revolucionarni štab. Pitao se je li zamjenik vođe nazvao Teheran. Coburnu nije
uspjelo dobiti vezu prethodne noći; hoće li revolucionarno vodstvo naići na isti problem?
Rašid je vjerovao da hoće. I sad, ako zamjeniku nije uspjelo uspostaviti vezu, što će učiniti?
Imao je samo dvije mogućnosti: zadrţati Amerikance ili ih pustiti bez provjeravanja. Moţda
će pomisliti kako je naivno pustiti strance bez provjeravanja, a moţa neće htjeti da Rašid
primijeti kako su stvari ovdje loše organizirane. Rašid je odlučio da nastupi kao da vjeruje
kako je razgovor obavljen i njegova priča potvrđena.
Otišao je u dvorište. Zamjenik je bio tu, naslonjen na Mercedes. Rašid je počeo da mu
priča o problemu prebacivanja šest tisuća Amerikanaca kroz grad na putu do granice.
Koliko ljudi moţe prenoćiti u Rezaijehu? Kakve su mogućnosti na graničnom prijelazu Sero
za obavljanje pasoških i carinskih pregleda? Naglasio je da je ajatolah Homeini izdao
naređenje da se s Amerikancima dobro postupa dok budu napuštali Iran, jer nova vlada ne
ţeli da se svađa sa Sjedinjenim Drţavama. Spomenuo je i pitanje dokumenata. Moţda bi
komitet u Rezaijehu mogao izdati Amerikancima propusnice s odobrenjem da pređu
granicu kod Seroa? Njemu, Rašidu, bit će danas sigurno potrebna takva propusnica da bi
odveo ovih šest Amerikanaca do granice. Predloţio je da zamjenik i on odu u zgradu i sroče
takvu propusnicu.

223
 Zamjenik se suglasiti.
Otišli su u biblioteku.
Rašid je pronašao pero i papir i pruţio ih zamjeniku.
- Što da napišemo? - upitao je Rašid. - Moţda bismo mogli reći da osoba koja nosi ovo
pismo ima odobrenje da dovede šest Amerikanaca do granice kod Seroa. Ne, bolje da
napišemo kod Barzagana ili Seroa, za slučaj da je granični prijelaz Sero zatvoren.
Zamjenik je pisao.
- Moţda bismo trebali reći, ovaj... „Očekuje se da će im svi straţari pruţiti pomoć i
surađivati s njima jer su svi provjereni i identificirani, i po potrebi osigurati im pratnju."
Zamjenik je i to napisao.
Zatim se potpisao ispod teksta.
- Moţda bi trebalo napisati „Za Islamski revolucionarni komitet, komandant..." - rekao
je Rašid.
Zamjenik ga je poslušao.
Rašid je pogledao dokument. Izgledao je nekako nepotpuno, improvizirano. Bilo je
potrebno nešto da dobije sluţbeni izgled. Našao je gumeni pečat i jastučić s bojom i otisnuo
pečat na pismo. Tek onda je pročitao što piše na pečatu: „Biblioteka vjerske škole u
Rezaijehu. Osnovana 1344."
Rašid je gurnuo dokument u dţep.
- Štampat ćemo vjerojatno šest tisuća ovakvih propusnica, trebat će ih samo potpisati -
rekao je.
Zamjenik je kimnuo glavom.
- Moţemo o svim pojedinostima porazgovarati sutra - nastavio je Rašid. - A sad bih
ţelio otići u Sero, da raspravim neke stvari sa sluţbenicima na granici.
- Dobro.
Rašid se udaljio.
Ništa nije nemoguće.
Sjeo je u Range Rover. Dobra je ideja otići do granice, zaključio je. Otkrit će kakvi
problemi mogu iskrsnuti prije nego što tamo dođe s Amerikancima.
U predgrađu Rezaijeha naišao je na barikadu koju su čuvali dječaci naoruţani
puškama. Rašidu nisu pravili nikakve neprilike, ali se pitao kako će reagirati kad ugledaju
šest Amerikanaca. Djeca su očigledjio bila nestrpljiva da što prije upotrijebe svoje puške.
Nakon toga cesta je bila čista. Bila je neasfaltirana, ali dovoljno glatka, pa je mogao
voziti dosta brzo. Pokupio je jednog autostopera i zapitao ga moţe li se preći granicu na
konju. Nema problema, rekao je auto- stoper. To se moţe uraditi, a slučajno upravo njegov
brat ima konje...
Rašid je obavio putovanje od šezdeset kilometara za nešto više od jednog sata.
Parkirao je Range Rover pred graničnom postajom. Straţari su ga sumnjičavo promatrali.
Pokazao im je propusnicu koju je napisao zamjenik vođe revolucionara u Rezaijehu. Straţari
su nazvali Rezaijeh i, kako su rekli, razgovarali sa zamjenikom, koji je garantirao za Rašida.
Stajao je i gledao preko granice u Tursku. Bio je to ugodan prizor. Prošli su kroz mnoge
teške situacije samo da bi prošli ovuda. Za Paula i Billa to će značiti slobodu, dom i obitelj.
Za ostale ljude iz EDS-a bit će to kraj duge more. A za Rašida će značiti nešto drugo:
Ameriku.
Shvaćao je psihologiju funkcionera EDS-a. Imali su razvijen osjećaj obaveze. Ako im
pomogneš, spremni su da pokaţu svoju zahvalnost tako da računi budu izravnani. Znao je
da treba samo zatraţiti i oni će ga povesti sa sobom u zemlju njegovih snova.
Granična postaja bila je pod kontrolom stanovnika sela Sero, udaljenog manje od
jednog kilometra hoda planinskom stazom. Rašid je odlučio da ode i razgovara sa
starješinom sela, uspostavi prijateljske odnose i pripremi teren za ponovni dolazak.

224
 Upravo se spremao da ode kad su se na turskoj strani pojavila dva automobila. Iz
prvog automobila izišao je visok Crnac u koţnom kaputu i prišao lancu zategnutom na
mjestu gdje je prestajala ničija zemlja.
Rašidovo srce je poskočilo. Poznavao je tog čovjeka! Počeo je da mu maše i viče:
- Ralph! Ralph Boulware! Hej, Ralph!

4.
U četvrtak ujutro Glenn Jackson, lovac, baptist i stručnjak za rakete, našao se na nebu
iznad Teherana u Carter avionu.
Jackson je ostao u Kuwaitu nakon što je podnio izvještaj o mogućnostima da se Paul i
Bill tim putem izvuku iz Irana. U nedjelju, na dan kad su Paul i Bill izišli iz zatvora, Simons
mu je preko Merva Stauffera poslao instrukcije da ode u Amman u Jordanu i pokuša
unajmiti avion kojim će odletjeti u Iran.
Jackson je doputovao u Amman u ponedjeljak i smjesta se bacio na posao. Znao je da je
Perot otputovao u Teheran iz Ammana u Carter avionu Arab Wingsa. Znao je i to da se
predsjednik Arab Wingsa, Akel Biltaji, pokazao spremnim da pomogne i omogući Perotu da
putuje kao kurir s vrpcama za NBC. Jackson se obratio Biltajiju i ponovo zatraţio njegovu
pomoć.
Rekao je Biltajiju da EDS ima dvojicu ljudi u Iranu koje treba izvući iz zemlje. Izmislio
je dva imena. Iako je teheranski aerodrom zatvoren, Jackson je htio da krene i pokuša
sletjeti. Biltaji je bio spreman da mu to omogući.
Međutim, Stauffer je u srijedu, po Simonsovim instrukcijama, izmijenio ranija
naređenja. Zadatak mu je bio da provjeri što je s „Ĉistom ekipom"; koliko je Dallasu bilo
poznato, „Prljava ekipa" više nije bila u Teheranu.
Jackson je u četvrtak uzletio iz Ammana i uputio se prema istoku.
Kad su se pribliţili kotlu među planinama u kome se nalazio Teheran, sa aerodroma u
gradu su poletjela dva aviona.
Kad su se avioni pribliţili Jackson je vidio da su to mlazni lovci iranskog ratnog
zrakoplovstva.
Pitao se što će se dalje događati.
Radio u pilotskoj kabini se javio glasnim krčanjem. Dok su lovci kruţili, pilot je nešto
govorio; Jackson nije razumio razgovor, ali je bio sretan što Iranci ne pucaju nego
razgovaraju.
Diskusija je trajala još neko vrijeme. Ĉinilo se da se pilot svađa s Irancima. Na kraju se
okrenuo Jacksonu i rekao:
- Morat ćemo se vratiti. Ne dopuštaju nam da sletimo.
- Što će uraditi ako pokušamo sletjeti?
- Oborit će nas.
- Okej - rekao je Jackson. - Pokušat ćemo ponovo poslije podne.

U četvrtak ujutro u Istanbulu u Perotov apartman u „Sheratonu" dostavljen je list

tiskan na engleskom jeziku.
Uzeo ga je i bez daha pročitao izvještaj o upadu revolucionara u američku ambasadu u
Teheranu, objavljen na naslovnoj strani. Nitko od pripadnika „Ĉiste ekipe“ nije spomenut,
kako se ubrzo s olakšanjem uvjerio. Povrijeđen je samo jedan marinski narednik, Kenneth
Krause. Međutim, Krauseu nije pruţena potrebna liječnička pomoć, pisalo je u izvještaju.
Perot je nazvao Johna Carlena, prvog pilota Boeinga 707, i zamolio ga da dođe u njegov

225
apartman. Pokazao je Carlenu novine i rekao:
- Jeste li raspoloţeni da večeras odletite u Teheran i pokupite ranjenog marinca?
Carlen, Kalifornijac uspravnog drţanja, sijede kose i preplanulog lica, odgovorio je
hladnokrvno:
- Moţemo pokušati.
Perot se iznenadio što Carlen nije ni trenutka oklijevao. Morat će letjeti preko planina,
noću, bez pomoći kontrole letenja i spustiti se na zatvoreni aerodrom.
- Ne ţelite najprije razgovarati s ostalim članovima posade? - upitao je Perot.
- Ne, oni će sigurno pristati. Ali, vlasnici aviona će pošiziti.
- Nemojte im reći. Na moju odgovornost.
- Moram samo točno znati gdje će se ranjeni marinac nalaziti - nastavio je Carlen. -
Ambasada ga mora prebaciti na aerodrom. Poznajem mnoge ljude na tom aerodromu...
mislim da ih mogu nagovoriti da mi dopuste slijetanje, da malo elastičnije primjenjuju
pravila... A mogu ih nagovoriti i da me puste da odem, ili jednostavno sam uzletjeti.
A „Ĉista ekipa“ će nositi narednika na nosilima, pomislio je Perot.
Nazvao je Dallas i dobio vezu sa Sally Walther, svojom sekretaricom. Zatraţio je da ga
spoji s generalom Wilsonom, komandantom Marinskog korpusa. On i Wilson Bill su
prijatelji.
Javio se Wilson.
- Nalazim se poslom u Turskoj - rekao mu je Perot. - Upravo sam pročitao što se
dogodilo naredniku Krauseu. Imam avion. Ako ambasada prebaci Krausea na aerodrom,
odletjet ćemo večeras u Teheran, pokupiti ga i pobrinuti se da dobije liječničku pomoć.
- U redu - rekao je Wilson. - Ako umire, onda bih htio da ga pokupite. Ako ne, ne bih
htio stavljati na kocku ţivote vaše posade. Javit ću vam se.
Perot je ponovo nazvao Sally. Bilo je i drugih loših vijesti. Jedan od atašea za štampu u
Iranskom odjelu State Departmenta je razgovarao s Robertom Dudneyjem, washingtonskim
dopisnikom Dallas Times Heralda i otkrio mu da Paul i Bill nastoje pobjeći iz zemlje
kopnenim putem.
Perot je ponovo opsovao State Department. Ako Dudney objavi tu priču i vijest stigne
do Teherana, Dadgar će sigurno pojačati kontrolu na granicama.
Sedmi kat u Dallasu je za sve to okrivljavao Perota. Povjerio je tajnu konzulu koji ga je
posjetio prethodne večeri, i stvar je vjerojatno procurila tim putem. Sad su svim silama
nastojali da spriječe objavljivanje priče, ali urednik lista nije htio ništa obećati.
Javio se general Wilson. Narednik Krause nije bio na samrti. Perotova pomoć nije bila
potrebna.
Perot je odmah zaboravio na Krausea i posvetio se vlastitim problemima.
Nazvao ga je konzul. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije mogao pomoći
Perotu da kupi ili iznajmi laki avion. Unutar Turske je moguće samo iznajmiti avion s kojim
se moţe letjeti od jednog aerodroma do drugog, i to je sve.
Perot nije rekao konzulu ništa o tome da je priča procurila u štampu.
Nazvao je Dicka Douglasa i Juliana „Scratcha" Kana- ucha, dvojicu pilota koje je doveo
specijalno radi lakog aviona i helikoptera i rekao im kako nije mogao nabaviti odgovarajuće
letjelice.
- Ne brinite - rekao je Douglas. - Mi ćemo naći avion.
- Kako?
- Bolje da ne pitate.
- Ne, ţelim znati kako.
- Ja sam već letio po istočnoj Turskoj. Znam gdje se avioni nalaze. Ako vam je potreban
avion, ukrast ćemo ga.
- Jeste li dobro razmislili što predlaţete?

226
 - Razmišljajte vi - rekao je Douglas. - Ako vas obore iznad Irana,, kakva je razlika
jesmo li ukrali avion ili nismo? A ako nas ne obore, moţemo vratiti avion tamo odakle smo
ga uzeli. Pa čak ako na njima i bude koja rupa, nestat ćemo prije nego što itko bilo što
primijeti. O čemu tu treba još razmišljati?
- Sve mi je jasno - rekao je Perot. - Idemo.
Poslao je Johna Carlena i Rona Davisa da prijave let za Van, aerodrom najbliţi granici.
Davis je nazvao sa aerodroma i javio da 707 ne moţe sletjeti u Vanu. To je avion čija
kontrola govori samo turski, pa se nijednom, stranom avionu ne dopušta slijetanje osim
američkim vojnim avionima u kojima se nalaze prevodioci.
Perot je nazvao Mr Fisha i zamolio ga da organizira let za Van. Mr Fish je nazvao
nekoliko minuta kasnije da mu javi kako je sve sređeno. On će poći s ekipom kao prevodilac.
Perot se iznenadio; Mr Fish je dosad tvrdoglavo odbijao da putuje u istočnu Tursku. Moţda
ga je zarazio avanturistički duh Amerikanaca.
Sam Perot morao je ostati u Istanbulu. Bio je osovina kotača. Morao je ostati u
telefonskoj vezi s vanjskim svijetom, primati izvještaje od Boulwarea, iz Dallasa, od „Ĉiste
ekipe“ i „Prljave ekipe". Da je 707 mogao sletjeti u Vanu, Perot bi mogao poći, jer mu je
specijalna radio- -stanica u avionu omogućavala da vodi telefonske razgovore s cijelim
svijetom. Bez tog radija ostao bi u istočnoj Turskoj potpuno izoliran; veza između bjegunaca
u Iranu i ljudi koji im dolaze u susret bila bi prekinuta.
Zato je poslao Pata Sculleyja, Jima Schvvebacha, Rona Davisa, Mr Fisha i pilote Dicka
Douglasa i Juliana Kanaucha u Van. Za vođu ekipe imenovao je Pata Sculleyja.
Kad su otišli, ponovo se našao u mrtvoj vodi. Opet je skupina njegovih ljudi otišla da
obavi opasan zadatak na opasnom mjestu. A njemu je ostalo samo da sjedi i čeka vijesti.
Proveo je mnogo vremena razmišljajući o Johnu Car- lenu i posadi Boeinga 707.
Poznavao ih je tek nekoliko dana; Bill su to obični Amerikanci. A Carlen je ipak bio spreman
da stavi ţivot na kocku i leti u Teheran po ranjenog marinca. Kao što bi rekao Simons: To
Amerikanci treba da čine jedan za drugog. Perot se zbog toga, usprkos svemu, dobro
osjećao.
Zazvonio je telefon.
- Ross Perot - rekao je.
- Ovdje Ralph Boulware.
- Zdravo, Ralph, gdje se nalaziš?
- Na granici.
- Odlično!
- Upravo sam razgovarao s Rašidom.
Perotu je poskočilo srce.
- Sjajno! Što je rekao?
- Na sigurnom su.
- Hvala Bogu!
- Nalaze se u hotelu šezdeset-sedamdeset kilometara od granice. Rašid se dovezao do
granice da izvidi kakva je situacija. Sad je već otišao nazad. Kaţe da će granicu vjerojatno
preći sutra, ali to on samo pretpostavlja, jer Simons moţe odlučiti drukčije. Ako su već tako
blizu, ne vidim zašto bi Simons čekao do sutra.
- Tako je. A sad, Pat Sculley, Mr Fish i ostali momci su upravo na putu k tebi. Lete za
Van, a tamo će unajmiti autobus. Gdje te mogu naći?
- Ja sam u selu zvanom Juksekova, naselju koje je najbliţe granici, u hotelu. To je jedini
hotel u tom kraju.
- Javit ću to Scullevju.
- Okej.
Perot je spustio slušalicu. Oh, ljudi moji, pomislio je. Stvari su konačno krenule kako

227
treba!

Pat Sculley je dobio naređenja od Rossa Perota da ode na granicu, pobrine se da

„Prljava ekipa“ pređe sigurno na drugu stranu i da je dovede u Istanbul. Ako „Prljava
ekipa" ne stigne na granicu, treba da pređe u Iran i pronađe je, avionom koji će ukrasti Dick
Douglas ili, ako od toga ne bude ništa, kopnenim putem.
Sculley i njegova „Turska spasilačka grupa" krenuli su redovnom linijom iz Istanbula
za Ankaru, gdje ih je čekao Carter mlaţnjak. (Carter će ih prebaciti u Van i dovesti natrag;
nije smio letjeti po njihovoj ţelji. Jedini način da natjeraju pilota da ih vozi u Iran bio je oteti
avion.)
Dolazak mlaznog aviona bio je, činilo se, veliki događaj u Vanu. Kad su izišli iz aviona
dočekao ih je odred policajaca očigledno spremnih da im zagorčaju ţivot. Ali, Mr Fish je
zagrlio šefa policije i vratio se s osmijehom od uha do uha.
- A sad, slušajte - rekao je Mr Fish. - Odsjest ćemo u najboljem hotelu u gradu, ali htio
bih da znate da to nije „Sheraton" pa se, molim vas, nemojte ţaliti.
Odvezli su se u dva taksija.
Hotel je imao visoko predvorje i sobe na tri kata do kojih se dolazilo preko galerija,
tako da su se iz predvorja mogla vidjeti vrata svake sobe. Kad su Amerikanci ušli, predvorje
je bilo puno Turaka koji su pili pivo i gledali nogometnu utakmicu na crno-bijelom
televizoru, kličući i navijajući. Kad su primijetili strance, gosti su se smirili, dok u prostoriji
nije konačno zavladala mrtva tišina.
Uzeli su sobe. U svakoj sobi bila su po dva leţaja, a u jednom uglu, okruţena zavjesom
kao tuš, nalazila se rupa u podu koja je sluţila kao zahod. Podovi su Bill od dasaka, a na
obijeljenim zidovima nije bilo prozora. Sobe su bile pune ţohara. Na svakom katu bila je
jedna kupaonica.
Sculley i Mr Fish su otišli da pronađu autobus koji će ih odvesti do granice. Pred
hotelom su sjeli u Mercedes koji ih je odvezao do trgovine koja je bila nalik na prodavaonicu
električnih aparata s nekoliko starih televizora u izlogu. Lokal je bio zatvoren, bilo je već
večer, ali Mr Fish je počeo udarati šakom u metalne rolete dok se nije pojavio neki čovjek.
Otišli su u straţnji dio prodavaonice i sjeli za stol iznad koga je visila gola sijalica.
Sculley nije razumio ni jednu riječ razgovora, ali se na kraju pokazalo da je Mr Fish unajmio
autobus s vozačem. Autobusom su se vratili u hotel.
Ostatak ekipe okupio se u Sculleyjevoj sobi. Nitko nije htio ni sjesti, a kamoli leći na
krevete. Svi su htjeli odmah krenuti na granicu, ali Mr Fish je oklijevao.
- Sad je dva ujutro - rekao je. - A policija motri na hotel.
- Smeta li to nešto? - upitao je Sculley.
- Znači više zapitkivanja, više neprilika.
- Svejedno, da pokušamo.
Svi su sišli u prizemlje. Pojavio se direktor, zabrinutog izgleda, i počeo postavljati
pitanja Mr Fishu. A onda su, kako se moglo očekivati, u zgradu ušla dva policajca i uključili
se u raspravu.
Mr Fish se okrenuo Sculleyju i rekao:
- Ne ţele nas pustiti da idemo.
- Zašto?
- Izgledamo veoma sumnjivi, zar vam to nije jasno?
- Ĉujte, je li protuzakonito da krenemo?
- Nije, ali...
- Onda idemo. Jednostavno im recite da idemo.
Došlo je do nove rasprave na turskom, ali su policajci i
direktor hotela na kraju popustili i ekipa se ukrcala u autobus.

228
 Izišli su iz grada. Dok su se vozili kroz snijegom prekrivena brda, temperatura je naglo
padala. Svi su u naprt- njačama imali tople kapute i pokrivače, i dobro su im došli.
Mr Fish je sjeo pored Sculleyja i rekao:
- Sad postaje ozbiljno. Ja se mogu sporazumjeti s policijom jer imam veze s njom, ali
me zabrinjavaju banditi i vojnici, tu moje veze prestaju.
- I što namjeravate učiniti?
- Vjerujem da će mi uspjeti da izbjegnem najgore, pod uvjetom da nitko od vas nije
naoruţan.
Sculley je razmišljao o njegovim riječima. Naoruţan je bio samo Davis, a Simons je
uvijek govorio da oruţje moţe lakše uvući čovjeka u neprilike nego ga izvući iz njih. Zato
pištolji Walther PPK nisu nikad ni krenuli iz Dallasa.
- Okej - rekao je Sculley.
Ron Davis je bacio svoj pištolj kalibra 0,38 inča kroz prozor u snijeg.
Nešto kasnije farovi autobusa osvijetlili su vojnika u uniformi koji je stajao na sredini
ceste i mahao. Vozač autobusa je vozio ravno na čovjeka kao da ga namjerava pregaziti, ali
Mr Fish mu je doviknuo nešto i autobus je stao.
Pogledavši kroz prozor Sculley je ugledao na padini četu vojnika naoruţanih
dalekometnim puškama i pomislio: Da nismo stali, pokosili bi nas.
Jedan narednik i jedan kaplar ušli su u autobus. Pregledali su svima pasoše. Mr Fish ih
je ponudio cigaretama. Stajali su, pušili i razgovarali s njim, a onda odmahnuli rukama i
izišli iz autobusa.
Nekoliko kilometara dalje autobus je ponovo zaustavljen, i prošli su kroz istu
proceduru kao prvi put.
Treći put, ljudi koji su ušli u autobus nisu Bill u uniformama. Mr Fish nije mogao
sakriti nervozu.
- Drţite se prirodno - šapnuo je Amerikancima. - Ĉitajte nešto, samo ne gledajte u njih.
- Razgovarao je s tim ljudima oko pola sata i kad je autobusu konačno dopušteno da nastavi
voţnju dvojica su ostala u njemu. - Zaštita - rekao je zagonetno Mr Fish i slegnuo ramenima.
Sculley je nominalno bio vođa ekipe, ali nije mogao učiniti ništa osim da sluša upute
što mu ih je davao Mr Fish. Nije poznavao zemlju, nije govorio turski i veći dio vremena nije
imao predstavu kamo idu. Bilo je teško u takvim okolnostima drţati situaciju u rukama.
Najbolje što moţe učiniti, zaključio je, jeste upućivati Mr Fisha u ţeljenom pravcu i
poduprijeti ga kad počne gubiti ţivce.
U četiri ujutro stigli su u Juksekovu, naselje najbliţe graničnom prelazu. Tu je, prema
riječima rođaka Mr Fisha u Vanu, trebalo da nađu Ralpha Boulwarea.
Sculley i Mr Fish su ušli u hotel. U zgradi je bilo mračno kao u rogu i zaudarala je kao
svlačionica na nogometnom igralištu. Vikali su neko vrijeme, i konačno se pojavio dječak sa
svijećom. Mr Fish je kratko razgovarao s njim na turskom, a onda rekao:
- Boulware nije ovdje. Otišao je prije nekoliko sati. Na znaju kamo je otišao.

Trinaesto poglavlje

229
 1.
U hotelu u Rezaijehu Jay Coburn je ponovo podlegao onom mučnom osjećaju
bespomoćnosti, osjećaju koji ga je bio obuzeo u Mahabadu, a zatim u dvorištu škole. Nije
imao vlasti nad vlastitom sudbinom, njegova sudbina bila je u rukama drugih, u ovom
slučaju u Rašidovim rukama.
Gdje je, do đavola, taj Rašid?
Coburn je upitao straţare moţe li se posluţiti telefonom. Odveli su ga u predvorje.
Okrenuo je broj telefona Majidovog rođaka, profesora u Rezaijehu, ali se nitko nije javio.
Bez mnogo nade okrenuo je Gholamov broj u Teheranu. Na svoje veliko iznenađenje
dobio je vezu.
- Imam poruku za Jima Nyfelera rekao je. - Nalazimo se na polaznom poloţaju.
- Ali, gdje ste to sada? - upitao je Gholam.
- U Teheranu - slagao je Coburn.
- Moram vas vidjeti.
Coburn je morao da nastavi s varkom.
- Okej, naći ćemo se sutra ujutro.
- Gdje?
- U „Bukureštu".
- U redu.
Coburn se vratio među ostale. Simons ga je zajedno s Taylorom odveo u jednu praznu
sobu.
- Ako se Rašid ne vrati do devet, polazimo - rekao je Simons.
Coburn se odmah osjetio bolje.
- Straţarima je dosadno, njihova budnost je popustila - nastavio je Simons. - Ili ćemo se
provući pored njih, ili obračunati s njima na drugi način.
- Imamo samo jedna kola - rekao je Coburn.
- I ostavit ćemo ih ovdje, da ih zbunimo. Ići ćemo do granice pješice. Do vraga, to je
udaljenost od samo šezdeset-sedamdeset kilometara. Moţemo se kretati izvan ceste, tako
ćemo izbjeći barikade.
Coburn je kimnuo glavom. To je bilo ono što je on ţelio. Ponovo preuzimaju inicijativu.
- Da prikupimo novac - rekao je Simons Tayloru. - Zatraţi od straţara da te odvede do
kola, donesi kutiju s papirnim rupčićima i bateriju, i izvadi novac iz njih.
Taylor je izišao.
- Mogli bismo najprije nešto pojesti - rekao je Simons. - Bit će to duga šetnja.

Taylor je otišao u jednu praznu sobu i stresao novac iz kutije i baterije na pod.
Vrata su se iznenada otvorila.
Tayloru je zastalo srce.
Podigao je pogled i vidio Gaydena kako se široko osmjehuje.
- Uhvatio sam te! - rekao je Gayden.
Taylor se razbjesnio.
- Gaydene, huljo - rekao je. - Mogao sam dobiti srčani napad.
Gayden se smijao iz sveg glasa.

Straţari su ih odveli niz stepenice u blagovaonicu. Amerikanci su sjeli za veliki okrugli

stol, a straţari su sjeli za drugi stol na suprotnom kraju prostorije. Poslu- ţeni su janjetinom
s riţom i čajem. Večera je prošla u sumornom raspoloţenju; svi su Bill zabrinuti za Rašida i
pitali se kako će dalje bez njega.

230
 Televizor je bio uključen i Paul nije mogao odvojiti oči od ekrana. Očekivao je da će
svakog trenutka ugledati na ekranu svoje lice s natpisom „TRAŢI SE“.
Gdje je, do đavola, Rašid?
Nalazili su se samo sat voţnje od granice, ali u klopci, pod straţom i još uvijek u
opasnosti da budu vraćeni u Teheran i uhapšeni.
Netko je rekao:
- Hej, gledaj tko je došao!
Ušao je Rašid.
Prišao je njihovom stolu drţeći se neobično vaţno.
- Gospodo - rekao je - ovo je vaš posljednji obrok.
Svi su zurili u njega, uţasnuti.
- U Iranu, mislim - dodao je ţurno. - Moţemo ići.
Vijest je dočekana klicanjem.
- Dobio sam pismo od revolucionarnog komiteta - nastavio je. - Otišao sam do granice
da provjerim kakva je situacija. Na putu ima nekoliko barikada, ali sve sam sredio. Znam
gdje moţemo dobiti konje da pređemo granicu preko planina, ali mislim da nam neće biti
potrebni. Na granici nema vladinih sluţbenika, prijelaz je u rukama stanovnika obliţnjeg
sela. Razgovarao sam sa starješinom sela i on nema ništa protiv toga da pređemo granicu.
Osim toga, tamo je Ralph Bouhvare. Razgovarao sam s njim.
Simons je ustao.
- Krenimo - rekao je. - Što prije.
Ostavili su večeru nepojedenu. Rašid je razgovarao sa straţarima i pokazao im
propusnicu. Keane Taylor je platio hotelski račun. Rašid je kupio nekoliko postera sa slikom
Homeinija i dao ih Billu da ih zalijepi na kola.
Za nekoliko minuta svi su bili vani.
Bill je odlično rasporedio dobivene postere. S koje god strane čovjek pogledao Range
Rovere, gledalo ga je prkosno, bradato ajatolahovo lice.
Krenuli su. Rašid je vozio prva kola.
Dok su se pribliţavali izlazu iz grada, Rašid je iznenada zakočio, nagnuo se kroz
prozor i počeo energično mahati kolima koja su se pribliţavala. Bio je to taksi.
- Što to, do đavola, radiš, Rašide? - promrmljao je Simons.
Ne odgovorivši, Rašid je iskočio iz kola i pritrčao taksiju.
- Isuse Kriste! - rekao je Simons.
Rašid je neko vrijeme razgovarao s taksistom, a onda je taksi otišao dalje.
- Zamolio sam ga da nam pokaţe put iz grada sporednim ulicama - objasnio je Rašid. -
Postoji jedna barikada koju bih ţelio izbjeći zato što su na njoj samo dječaci naoruţani
puškama, pa ne znam kako bi reagirali da nas vide. Taksist već ima klijenta, ali će se vratiti.
Pričekat ćemo ga.
- Ali, nećemo dugo - rekao je Simons.
Taksist se vratio nakon deset minuta. Vozili su za njim kroz mračne, neasfaltirane ulice
dok nisu izBill na glavnu cestu. Taksist je skrenuo udesno. Rašid je vozio za njim, naglo
skrenuvši. S lijeve strane, samo nekoliko metara od mjesta gdje su prošli, nalazila se
barikada koju je ţelio izbjeći, s dječacima koji su pucali iz pušaka u zrak. Taksi i dva Range
Rovera brzo su se udaljili od ugla, prije nego što djeca primijete da se netko provukao pored
njih.
Pedesetak metara dalje Rašid je stao pred benzinskom pumpom.
- Za kog vraga zaustavljaš? - rekao mu je Keane Taylor.
- Moramo uzeti benzina.
- Imamo tri četvrtine rezervoara, više nego što nam treba do granice... Idemo odavde!
- Moţda u Turskoj neće biti benzina.

231
 - Rašide, idemo - rekao je Simons.
Rašid je iskočio iz kola.
Kad su rezervoari napunjeni do vrha, Rašid se još uvijek prepirao s taksistom. Nudio
mu je sto riala, nešto više od jednog dolara, što ih je izveo iz grada.
- Rašide, daj mu jednostavno šaku novaca, pa da idemo - rekao je Taylor.
- Traţi previše - rekao je Rašid.
- Gospode Boţe! - jeknuo je Taylor.
Rašid se konačno nagodio s taksistom za dvije stotine riala i vratio se u kola, govoreći:
- Da se nisam cjenkao s njim, posumnjao bi da nešto nije u redu.
Odvezli su se iz grada. Cesta je vijugala između planina. Bila je čvrsta i glatka, pa su
brzo napredovali. Nakon nekog vremena cesta se popela na sam greben, s dubokim šumom
obraslim dolinama s obje strane.
- Danas poslijepodne ovdje se nalazio kontrolni punkt - rekao je Rašid. - Moţda su
straţari otišli kućama.
Farovi su osvijetlili dvojicu ljudi koji su stajali kraj ceste i mahali im da stanu. Barikade
nije bilo. Rašid nije pokazivao namjeru da koči.
- Mislim da je bolje da stanemo - rekao je Simons.
Rašid je vozio kao da namjerava projuriti pored dvojice ljudi.
- Rekao sam da staneš! - dreknuo je Simons.
Rašid je zaustavio kola.
Bill je rekao, zureći kroz vjetrobran:
- Što kaţete na ovo?
Nekoliko metara ispred njih pruţao se most preko duboke provalije. S obje strane
mosta iz provalije kao da su nicali naoruţani domoroci. Dolazili su i dolazili, trideset,
četrdeset, pedeset ljudi... i svi su bili naoruţani do zuba.
Sve skupa je izgledalo kao zasjeda. Da su pokušali projuriti bez zaustavljanja, izrešetali
bi ih.
- Hvala Bogu što smo stali - otelo se Billu.
Rašid je iskočio iz kola i upustio se u raspravu s domorocima. Ovi su zategnuli lanac
preko mosta i skupili se oko automobila. Ubrzo je postalo očito da se radi o najneugodnijim
ljudima koje je ekipa dosad srela. Zavirivali su u kola prijeteći putnicima puškama, a
dvojica-trojica počeli su vikati na Rašida.
To je da čovjek poludi, mislio je Bill, stići ovako daleko, kroz tolike opasnosti i
neprilike, i biti zaustavljen od gomile tupih seljaka. Njima je po svemu sudeći stalo do ova
dva solidna Range Rovera i našeg novca, pomislio je. I tko će ikad za to saznati?
Seljaci su postajali sve neugodniji. Počeli su prijetiti Rašidu i gurati ga. Još koji trenutak
i počet će pucati, pomislio je Bill.
- Ne činite ništa - rekao je Simons. - Ostanite u kolima. Neka to Rašid raspravi s njima.
Bill je zaključio da je Rašidu potrebna pomoć. Dodirnuo je krunicu u dţepu i počeo
moliti. Izgovorio je sve molitve koje je znao. Sad smo u Boţjim rukama, pomislio je; bit će
potrebno čudo da se iz ovoga izvučemo.

Coburn je u drugim kolima sjedio nepomično dok je jedan od domorodaca drţao

pušku uperenu u njegovu glavu.
Gayden, koji je sjedio iza njega, potaknut nekim divljim impulsom, šapnuo je:
- Zašto ne zaključaš vrata, Jay?
Coburn je osjetio kako mu se u grlu skuplja histerični smijeh.

Rašid je bio svjestan da se nalazi na samom pragu smrti.

Ti domoroci bili su razbojnici, spremni da ubiju čovjeka radi komada odjeće; umorstvo

232
je za njih bilo nešto sasvim obično. Revolucija za njih nije značila ništa. Oni nisu priznavali
nikakvu vladu, nisu se pokoravali nikakvim zakonima, bez obzira tko bio na vlasti. Nisu čak
ni govorili perzijski, kako se govori u Iranu, nego turski.
Gurali su ga i vikali na njega na turskom. On je vikao na njih na perzijskom. Sve skupa
nije vodilo nikamo. Samo se zagrijavaju da bi nas na kraju pobili, pomislio je.
Odjednom je čuo zvuk automobila. Farovi su se pribliţavali iz smjera Rezaijeha. Bio je
to jedan Land Rover. Zaustavio se i iz njega su izišla tri čovjeka. Jedan od njih je imao na sebi
dugački crni kaput. Ĉinilo se da mu se seljaci pokoravaju. Obratio se Rašidu.
- Da vidim vaše pasoše, molim vas.
- Naravno - rekao je Rašid. Odveo je čovjeka do drugog Range Rovera. U prvim kolima
je sjedio Bill i Rašid je htio da čovjeku u kaputu dosadi prelistavati pasoše prije nego što
Billov dođe na red. Rašid je pokucao na prozor, a Paul je spustio staklo.
- Pasoše - rekao je.
Ĉinilo se da čovjek u kaputu ima iskustva s pasošima. Svaki je paţljivo pregledao i
upoređivao fotografiju s licem vlasnika. Zatim je, na odličnom engleskom jeziku, počeo
postavljati pitanja. Gdje ste rođeni? Gdje ţivite? Datum rođenja? Simons je na sreću natjerao
Paula i Billa da nauče sve podatke iz svojih laţnih pasoša, pa je Paul odgovarao bez
oklijevanja na sva pitanja čovjeka u crnom kaputu.
Oklijevajući, Rašid je odveo čovjeka u crnom kaputu do prvog Range Rovera. Bill i
Keane Taylor su promijenili mjesta tako da je Bill bio na suprotnoj strani, dalje od svjetla.
Ĉovjek je pregledao pasoše paţljivo kao i do tada, i na kraju uzeo Billov.
- Slika u pasošu nije slika ovog čovjeka - rekao je.
- Jeste, to je njegova slika - rekao je Rašid vatreno. - Samo što je bio teško bolestan.
Izgubio je na teţini, a koţa mu je promijenila boju... zar ne shvaćate da umire? Mora se
vratiti u Ameriku što prije radi odgovarajućeg liječenja, a vi ga zadrţavate ... Zar ţelite da
umre zato što Iranci nemaju saţaljenja za bolesnog čovjeka? Zar se tako čuva čast zemlje? Je
li...
- Amerikanci su - rekao je čovjek. - Pođite sa mnom.
Okrenuo se i ušao u kućicu od cigle pored mosta.
Rašid je ušao za njim.
- Nemate prava da nas zadrţavate - rekao je. - Vođa Islamskog revolucionarnog
komiteta u Rezaijehu mi je dao nalog da ćtpratim ove ljude do granice, i zadrţavati nas je
kontrarevolucionarni zločin protiv iranskog naroda. - Dostojanstveno je izvukao pismo što
ga je napisao zamjenik vođe, sa pečatom biblioteke škole.
Ĉovjek je pročitao pismo.
- Ipak, jedan od Amerikanaca nije sličan fotografiji u pasošu - rekao je.
- Objasnio sam vam, teško je bolestan! - viknuo je Rašid. - Revolucionarni komitet im je
izdao odobrenje da pređu granicu! A sad, sklonite nam ove bandite s puta!
- Imamo i mi svoj revolucionarni komitet - rekao je čovjek u kaputu. - Morat ćete svi
poći u naš štab.
Rašid nije imao drugog izbora nego da pristane.

Jay Coburn je promatrao Rašida kako izlazi iz kućice kraj mosta s čovjekom u dugom
crnom kaputu. Ĉinilo se da je Rašid izvan sebe.
- Idemo do njihovog sela da nas još jednom provjere - rekao je Rašid. - Moramo poći
njihovim kolima.
Ovo ne sluti na dobro, pomislio je Coburn. Uvijek do tada kad su ih hapsili odobravali
su im da ostanu u svojim kolima, što je donekle umanjivali osjećaj da su zatvorenici. Izići iz
kola bilo je nekako kao izgubiti vezu s bazom.
A Rašid dosad nikad nije izgledao tako uplašen.

233
 Svi su ušli u domorodačka vozila, kamion i jedna mala, olupana terenska kola. Vozili
su se blatnjavom stazom kroz divljinu. Range Roveri su ih slijedili, s domorocima za
upravljačima. Staza je vijugala, svuda naokolo vladao je mrkli mrak. Oh, sranje, to je ono,
pomislio je Coburn. Nitko neće više čuti za nas.
Nakon pet-šest kilometara voţnje stigli su u selo. U selu se nalazila jedna zgrada od
cigala, s dvorištem; ostale kuće bile su od nabijene gline, sa slamnatim krovovima. Ali u
dvorištu je stajalo šest-sedam dţipova u odličnom stanju.
- Gospode, ovi ljudi ţive od krađe automobila - rekao je Coburn. Dva Range Rovera bit
će lijep prilog njihovoj kolekciji, pomislio je.
Dva vozila s Amerikancima parkirana su u dvorištu, iza njih dva Range Rovera, dok je
sa dva dţipa blokiran ulaz u dvorište kako nijedna kola ne bi mogla brzo izići.
Svi su izišli.
Ĉovjek u crnom kaputu je rekao:
- Ne treba da se bojite. Potrebno je da malo porazgovaramo s vama, a onda moţete ići.
- Ušao je u zgradu od cigle.
- Laţe! - šapnuo je oštro Rašid.
Uvedeni su u zgradu i rečeno im je da izuju cipele. Domoroci su bili fascinirani
kaubojskim čizmama Keanea Taylora. Jedan od njih je podigao čizme da ih bolje pogleda, a
onda ih je pustio da idu od ruke do ruke, da ih svi vide.
Amerikance su odveli u veliku, praznu prostoriju, samo s perzijskim sagom na podu i
smotanom posteljinom pored zidova. Bila je slabo osvijetljena nekom vrstom fenjera. Sjeli su
u krug, a oko njih su sjeli domoroci s puškama u rukama.
Ponovo suđenje, kao u Mahabadu, pomislio je Coburn.
Paţljivo je pratio što radi Simons.
Ušao je najkrupniji i najruţniji mula što su ga ikad vidjeli, i ispitivanje je počelo
ispočetka.
Govorio je Rašid, mješavinom perzijskog, turskog i engleskog jezika. Ponovo je
izvukao pismo s pečatom biblioteke i naveo ime zamjenika vođe. Netko je otišao da provjeri
stvar kod komiteta u Rezaijehu. Coburn se pitao kako će to izvesti, petrolejski fenjer je
pokazivao da selo nema električne struje, pa kako bi onda moglo imati telefon? Pasoši su
ponovo pregledani. Ljudi su ulazili i izlazili.
A što ako ipak imaju telefon? pomislio je Coburn. I što će biti ako je komitet u
Rezaijehu u međuvremenu primio Dadgarovu okruţnicu?
Bit će nam ipak bolje ako provjere stvar, mislio je dalje. Tako će bar netko saznati da
smo ovdje. Kad bi nas sad poBill, naša tijela bi nestala bez traga u snijegu i nitko nikad ne bi
saznao da smo Bill ovdje.
Ušao je jedan domorodac, vratio pismo sa ţigom biblioteke Rašidu i rekao nešto muli.
- Sve je u redu - rekao je Rašid. - Ĉisti smo.
Atmosfera se odjednom promijenila.
Ruţni mula se pretvorio u Dobrog zelenog diva i svima stisnuo ruku.
- Ţeli vam dobrodošlicu u ovom selu - preveć je Rašid. Donesen je čaj. - Pozvani smo
da kao gosti sela ovdje provedemo noć - rekao je Rašid.
- Reci mu odlučno ne - usprotivio se Simons. - Naši prijatelji nas čekaju na granici.
Pojavio se dječak od oko deset godina. U nastojanju da učvrsti novo prijateljstvo, Keane
Taylor je izvukao fotografiju svog sina Michaela, jedanaestogodišnjaka, i pokazao je
domaćinima. Svi su se zbog toga veoma uzbudili, a Rašid je rekao:
- Htjeli bi da ih fotografiramo.
Gayden je rekao:
- Keane, donesi foto-aparat.
- Nemam filma - rekao je Taylor.

234
 - Keane, donesi taj svoj jebeni foto-aparat.
Taylor je donio foto-aparat. Imao je, zapravo, još tri neeksponirana snimka, ali nije
imao fleš, a za snimanje pri svjetlosti fenjera bio je potreban foto-aparat daleko kvalitetniji
od njegovog Instamatica. Ali, domoroci su se već Bill postrojili, vitlajući puškama po zraku, i
Tayloru nije preostalo drugo nego da pritisne okidač.
Bilo je to upravo nevjerojatno. Još prije pet minuta činilo se da su ti ljudi spremni da
pobiju Amerikance, a sad su zbijali šale, vikali, pocikivali i odlično se zabavljali.
Ali sve se, vjerojatno, moglo opet isto tako brzo promijeniti.
Tayloru se vratio njegov smisao za humor, pa je počeo imitirati novinskog foto-
reportera, govoriti domorocima da se nasmiju ili da priđu bliţe jedan drugom da ih sve
uhvati. Tako je ,,snimio“ na desetine fotografija.
Donesena je druga tura čaja. Coburn je jeknuo u sebi. U toku posljednjih nekoliko dana
popio je toliko čaja da se osjećao sav ispran. Namjerno je prevrnuo svoju šalicu, načinivši
ruţnu smeđu mrlju na prekrasnom tepihu.
- Reci im da moramo krenuti - rekao je Simons Rašidu.
Nakon izmjene nekoliko rečenica, Rašid je rekao:
- Moramo još jednom popiti čaj.
- Ne - rekao je Simons odlučno i ustao. - Idemo! - Mirno se osmjehujući, kimajući
glavom i klanjajući se domorocima, Simons je počeo izdavati oštre komande glasom koji nije
bio nimalo u skladu s njegovim uljudnim drţanjem.
- Diţite se, svi! Obujte cipele! Poţurite, treba da što prije krenemo odavde, idemo!
Svi su ustali. Svaki se stanovnik sela htio rukovati sa svakim od posjetilaca. Simons ih
je neprestano tjerao prema vratima. Našli su svoje cipele i obuli ih, neprestano se klanjajući i
rukujući. Na kraju su izišli i sjeli u svoje Range Rovere. Morali su sačekati da domaćini
pomaknu dva dţipa koji su blokirali ulaz. Konačno su se odvezli, prateći dţipove duţ
planinske staze.
Bili su ţivi, slobodni i u pokretu.
Domoroci su ih ispratili do mosta, a onda se pozdravili s njima.
- Zar nas nećete otpratiti do granice? - upitao je Rašid.
- Ne - odgovorio je jedan od njih. - Naš teritorij završava kod mosta, druga stana
pripada selu Sero.
Ĉovjek u dugom crnom kaputu stegao je ruku svima u oba automobila.
- Ne zaboravite da nam pošaljete fotografije - rekao je Tayloru.
- Ni slučajno - rekao je Taylor ozbiljna lica.
Lanac zategnut preko mosta je spušten. Dva Range
Rovera su prešla preko mosta i produţila većom brzinom uzbrdo.
- Nadam se da nećemo naići na istu nevolju u narednom selu - rekao je Rašid. -
Razgovarao sam danas poslijepodne sa starješinom sela i sve sam sredio s njim.
Range Rover je povećao brzinu.
- Uspori malo - rekao je Simons.
- Ne, moramo poţuriti.
Bill su oko kilometar-dva od granice.
- Vozi malo sporije ta prokleta kola, ne bih htio da me na samom kraju igre netko
ubije.
Prošli su pored zgrade koja je bila nalik na benzinsku pumpu. Kraj nje je bila mala
koliba u kojoj je gorilo svjetlo. Taylor je iznenada viknuo:
- Stani! Stani!
- Rašide!... - rekao je Simons.
Paul je u drugim kolima pritisnuo sirenu i zatreptao dugim svjetlima.
Krajičkom oka Rašid je vidio kako dvojica ljudi istrčavaju iz zgrade benzinske stanice,

235
u trku puneći i repetirajući puške.
Pritisnuo je kočnicu.
Kola su sa škripom stala. Paul je bio već stao, pred samom benzinskom pumpom.
Rašid je vozeći unazad vratio kola do pumpe, i odmah iskočio.
Dvojica ljudi uperila su u njega puške.
Evo ga ponovo, pomislio je.
Počeo je pričati staru priču, ali ljudi nisu bili zainteresirani. Jedan od njih ušao je u
svaka kola. Rašid je ponovo sjeo za volan.
- Vozite - rečeno mu je.
Minutu kasnije našli su se u podnoţju planine uz koju je vodila cesta do granice.
Vidjeli su svjetla granične postaje na vrhu. Rašidov straţar je rekao:
- Skrenite desno.
- Neću - rekao je Rašid. - Dobili smo dopuštenje da vozimo do granice...
Straţar je podigao pušku i otkočio osigurač.
Rašid je zaustavio kola.
- Ĉujte, bio sam danas popodne u vašem selu i dobio odobrenje da prođemo...
- Vozite tamo.
Bili su manje od osamsto metara od Turske i slobode. Bilo ih je sedam protiv dvojice
straţara. To ga je dovodilo u iskušenje...
Niz brdo, od granice, dojurio je dţip i s klizanjem stao ispred Range Rovera. Iskočio je
jedan uzbuđeni mlad čovjek, naoruţan pištoljem, i dotrčao do Rašidovog prozora.
Rašid je spustio prozorsko staklo i rekao:
- Imam naređenje vođe Islamskog revolucionarnog komiteta...
Uzbuđeni mladić uperio je pištolj u Rašidovu glavu.
- Vozite onom stazom! - dreknuo je.
Rašid se pokorio.
Odvezli su se stazom. Bila je uţa nego prethodna. Selo je bilo udaljeno manje od
kilometar i pol. Kad su stigli, Rašid je iskočio iz kola govoreći:
- Ostanite na svojim mjestima, ja ću pregovarati!
Nekoliko ljudi izišlo je iz koliba da vide što se događa.
Podsjećali su na bandite još više nego stanovnici prethodnog sela. Rašid je glasno
upitao:
- Gdje je starješina?
- Nije ovdje - odgovorio je netko.
- Onda ga dovedite. Razgovarao sam s njim danas popodne... ja sam njegov prijatelj... i
dobio od njega dopuštenje da pređem granicu s ovim Amerikancima.
- Zašto si s Amerikancima? - upitao je netko.
- Zato što imam naređenje vođe Islamskog revolucionarnog komiteta da...
Iznenada, ni od kuda, iskrsnuo je starješina sela s kojim je Rašid popodne razgovarao.
Prišao je Rašidu i poljubio ga u oba obraza.
U drugim kolima Gayden je rekao:
- Hej, ovo ne izgleda loše!
- Hvala Bogu - rekao je Coburn. - Ne bih mogao piti još čaja sve da se radi o ţivotu.
Ĉovjek koji je poljubio Rašida prišao je kolima. Na sebi je imao teški afganistanski
ogrtač. Nagnuo se kroz prozor automobila i rukovao sa svima.
Rašid i dvojica straţara vratili su se u kola.
Nekoliko minuta kasnije penjali su se uz brdo prema graničnoj postaji.
Paul, koji je vozio druga kola, iznenada se ponovo sjetio Dadgara. Prije četiri sata, u
Rezaijehu, činilo se pametnim da odustanu od ideje o prelasku granice na konjima,
izbjegavajući cestu i graničnu postaju. Sad više nije bio tako siguran u to. Dadgar je mogao

236
poslati slike Paula i Billa na sve aerodrome, u sve luke i granične prijelaze. Pa iako na
granici nije bilo vladinih sluţbenika, fotografije bi se mogle naći negdje na nekom zidu.
Iranci su, izgleda, sa zadovoljstvom koristili svaku priliku da zadrţe Amerikance i ispituju
ih. A EDS je dosad cijelo vrijeme potcjenjivao Dadgara...
Granični prijelaz bio je jarko osvijetljen neonskim lampama na visokim stupovima.
Dva automobila su polako prošla pored zgrada i zaustavila se na mjestu gdje je zategnuti
lanac označavao granicu iranskog teritorija.
Rašid je izišao iz kola.
Razgovarao je sa straţarima u stanici, a onda se vratio i rekao:
- Nemaju ključeve da otključaju lanac.
Svi su izišli.
- Pređi na tursku stranu i pogledaj da li je Boulware tamo - rekao je Simons Rašidu.
Rašid je nestao.
Simons je podigao lanac. Nije bilo moguće podići ga dovoljno visoko da Range Rover
prođe ispod njega.
Netko je donio nekoliko dasaka i spustio ih na lanac da vidi da li bi automoBill mogli
preći po daskama preko lanca. Simons je zavrtio glavom; to neće ići.
- Imamo li pilu za metal u kutiji s alatom? - upitao je Coburna.
Coburn je otišao do kola.
Paul i Gayden su pripalili cigarete.
- Treba da odlučiš što ćeš uraditi s onim pasošem - rekao je Gayden.
- Što ţeliš reći?
- Prema američkom zakonu kazna za korištenje laţnog pasoša je deset tisuća dolara,
plus zatvor. Ja ću platiti kaznu, ali u zatvor moraš ići ti.
Paul se zamislio. Dosad nije bio prekršio nikakav zakon. Pokazivao je, doduše, svoj
laţni pasoš, ali samo banditima i revolucionarima koji i tako nisu imali prava da traţe od
ljudi i pregledaju pasoše. Bilo bi lijepo i dalje ostati na strani zakona.
- Tako je - rekao je Simons. - Ĉim iziđemo iz ove proklete zemlje nema više kršenja
zakona. Ne bih ţelio da vas moram izvlačiti iz turskog zatvora.
Paul je dao pasoš Gaydenu. Bill je učinio isto. Gayden je dao pasoše Tayloru koji ih je
sakrio u sare svojih kaubojskih čizama.
Coburn se vratio noseći pilu za metal. Simons ju je uzeo i počeo rezati lanac.
Dotrčali su iranski straţari i počeli vikati na njega.
Simons je odloţio pilu.
Rašid se vratio sa turske strane dovodeći sa sobom nekoliko graničara i jednog oficira.
Razgovarao je sa Irancima, a zatim rekao Simonsu:
- Ne smijete rezati lanac. Kaţu da moramo pričekati do jutra. Osim toga, ni Turci ne
ţele da prelazimo noćas.
- Ti bi se mogao razboljeti - šapnuo je Simons Paulu.
- Što ţeliš reći?
- Ako ti kaţem, razboli se, vaţi?
Paul je shvatio na što Simons misli. Turski graničari bi htjeli spavati, a ne da provode
noć sa skupinom Amerikanaca, ali ako nekome od Amerikanaca bude hitno potrebna
liječnička pomoć neće ga moći odbiti.
Turci su se vratili na svoju stranu.
- Što da sad radimo? - upitao je Coburn.
- Ĉekat ćemo - rekao je Šimons.
Svi iranski straţari osim dvojice vratili su se u zgradu; bilo je veoma hladno.
- Pretvarajte se kao da smo spremni čekati cijele noći - rekao je Simons.
I preostala dvojica straţara su se udaljili.

237
 - Gaydene, Taylore - rekao je Simons - uđite i ponudite straţarima novac da nam
čuvaju naše automobile.
- Da ih čuvaju! - rekao je Taylor s nevjericom. - Oni će ih jednostavno ukrasti.
- Tako je - rekao je Simons. - Moći će ih ukrasti, ali tek kad nas puste da odemo.
Taylor i Gayden su otišli u straţaru.
- Sad je trenutak - rekao je Simons. - Coburn, povedi Paula i Billa i pređite pješice na
drugu stranu.
- Idemo, momci - rekao je Coburn.
Paul i Bill su prekoračili lanac i krenuli preko ničije zemlje. Coburn je išao nekoliko
koraka iza njih.
- Samo idite i ne obazirite se na bilo što - rekao je Coburn. - Ako čujete viku ili hice
potrčite, ali ni u kom slučaju nemojte stati niti se vraćati.
Simons ih je stigao.
- Idite brţe - rekao je. - Ne bih htio da vas ovdje, usred ničije zemlje, netko ustrijeli.
Ĉuli su nešto kao prepirku na iranskoj strani.
- Ne osvrćite se, samo idite - rekao je Coburn.
Iza njih, na iranskoj strani, Taylor je pruţao šaku novčanica dvojici straţara koji su
gledali čas u četvoricu ljudi što su odlazili preko granice čas u dva Range Rovera, vrijedna
bar dvadeset tisuća dolara po komadu...
- Ne znamo kad ćemo se vratiti po ova kola - rekao je Rašid. - Moţe proći dosta
vremena...
- Trebalo je da svi ostanete ovdje do jutra... - rekao je jedan straţar.
- Ovo su prilično skupi automoBill i treba dobro paziti na njih...
Straţari su pogledali u automobile, zatim u ljude koji su odlazili u Tursku, a onda
ponovo u automobile. Oklijevali su predugo.
Paul i Bill su stigli na tursku stranu i ušli u straţarsku baraku.
Bill je pogledao na svoj ručni sat. Bilo je dvadeset tri, četrdeset pet, utorak, 15. veljače,
dan poslije sv. Valentina. Petnaestog veljače 1960. godine navukao je zaručnički prsten na
prst Emily. Istog dana, šest godina kasnije, rodila se Jackie, danas je bio njen trinaesti
rođendan. Evo ti poklona, Jackie, pomislio je, još imaš oca.
Coburn je ušao za njima u baraku.
Paul je prebacio ruku preko Coburnovih ramena i rekao:
- Jay, upravo si se sretno vratio u bazu.
Na iranskoj strani straţari su postali svjesni da je polovina Amerikanaca već u Turskoj,
pa su odlučili da ne prave daljnje probleme i prime novac i kola.
Rašid, Gayden i Taylor su otišli do lanca.
Gayden je zastao ispred lanca.
- Idite - rekao je. - Ţelim da budem posljednji koji napušta ovu zemlju.
Tako je i bilo.

2.
U hotelu u Juksekovi Ralph Boulware, debeli tajni agent Ilsman, prevodilac Charlie
Brown i dva sina rođaka Mr Fisha sjedili su oko trbušaste peći koja se dimila. Ĉekali su na
telefonski poziv s granice. Posluţeni s večerom, nekim mesom, vjerojatno janjetinom,
umotanim u novine.
Ilsman je rekao kako je netko fotografirao Boulwarea i Rašida na granici. Dodao je, a
Charlie Brown je preveo:

238
 - Ako budete imali problema zbog tih fotografija, ja to mogu riješiti.
Boulware se pitao što ţeli reći.
- Vjeruje da ste vi pošten čovjek i da se borite za plemenitu stvar - rekao je Charlie
Brown.
Ovo je prilično jeziva ponuda, pomislio je Boulware; kao kad ti mafijaš kaţe da si
njegov prijatelj.
Do ponoći nije bilo glasa ni od „Prljave ekipe" ni od Pata Sculleyja i Mr Fisha koji su
navodno Bill na putu ovamo autobusom. Bouhvare je odlučio da legne. Prije spavanja uvijek
je pio vodu. Na stolu je stajao bokal s vodom. Do vraga, pomislio je, još nisam umro. Otpio je
gutljaj i nehotice progutao nešto čvrsto. Oh, gospode, pomislio je, što je to bilo? Prisilio je
sebe da ne misli na to.
Upravo se spremao da legne kad ga je dječak pozvao na telefon.
Bio je to Rašid.
- Zdravo, Ralph!
- Da?
- Mi smo na granici.
- Dolazim odmah.
Pozvao je ostale i platio hotelski račun. Sa sinovima rođaka Mr Fisha za upravljačima
krenuli su cestom na kojoj su, kako je to Ilsman neprestano ponavljao, banditi prošlog
mjeseca uBill trideset devet ljudi. Uzgred im je ponovo legla guma. Sinovi su moral
promijeniti kotač po mraku jer su se baterije u svjetiljkama ispraznile. Boulware nije znao da
li treba da se boji dok stoji na cesti i čeka. Ilsman je moţda i lagao, da izbije korist za sebe. S
druge strane, njegovi dokumenti dosad su ih štitili. Ako je turska tajna sluţba slična turskim
hotelima, do vraga, onda bi Ilsman mogao biti turski James Bond.
Kotač je promijenjen i krenuli su dalje.
Vozili su se kroz noć. Sve će biti u redu, mislio je Boulware. Paul i Bill su na granici,
Sculley i Mr Fish stiţu autobusom, Perot je u Istanbulu s avionom. Uspjet ćemo.
Stigli su na granicu. Straţarske barake bile su osvijetljene. Iskočio je iz kola i otrčao u
baraku.
Dočekalo ga je gromko klicanje.
Tu su bili svi, Paul i Bill, Coburn, Simons, Taylor, Gayden i Rašid.
Boulware se srdačno rukovao s Paulom i Billom.
Svi su počeli skupljati kapute i prtljag.
- Hej, hej, čekajte malo - rekao je Boulware. - Mr Fish stiţe s autobusom. - Izvukao je iz
dţepa bocu Chivas Regala koju je čuvao za ovaj trenutak. - A do tada moţemo popiti nešto!
Svi su svečano otpili po gutljaj osim Rašida, koji nije pio alkohol. Simons je odvukao
Boulwarea u jedan ugao.
- A sad, da čujem što se događa!
- Poslije podne sam razgovarao s Rossom - rekao mu je Boulware. - Mr Fish je na putu
ovamo, a s njim su Sculley, Schwebach i Davis. Dolaze autobusom. Sad, mogli bismo odmah
krenuti, nas dvanaest mogli bismo se nekako ugurati u dva automobila, ali mislim da je
bolje sačekati autobus. Kao prvo, bit ćemo zajedno, nitko se više neće moći izgubiti. Drugo,
ova cesta do granice je nešto kao Krvavi put, znate. Banditi i te stvari. Ne znam jesu li te
priče pretjerane, ali svi mi neprestano to govore, pa sam počeo vjerovati u njih. Ako je cesta
zaista opasna, zajedno ćemo biti sigurniji. I konačno, kao treće, ako odemo u Juksekovu da
tamo čekamo Mr Fisha ne moţemo uraditi ništa osim odsjesti u najgorem hotelu na svijetu i
samo privući sumnjičavost i znatiţelju nove skupine sluţbenika.
- Okej - rekao je Simons neodlučno. - Ĉekat ćemo još neko vrijeme.
Izgleda umoran, pomislio je Boulware; kao starac kome je potreban odmor. Coburn je
izgledao isto tako: izmučen, iscrpljen, gotovo slomljen. Boulware se pitao kroz što su sve

239
prošli da bi stigli ovamo.
Sam Boulware se osjećao izvanredno, iako je u posljednjih četrdeset osam sati malo
spavao. Razmišljao je o svojim beskrajnim diskusijama s Mr Fishom o tome kako putovati
do granice, o mučnoj situaciji u Adani kad se autobus nije pojavio, o voţnji taksijem kroz
mećavu u planinama... A ipak je tu, usprkos svemu.
U maloj straţarnici bilo je veoma hladno, a peć na drva samo je ispunjavala prostoriju
dimom. Svi su Bill umorni, a od viskija i pospani. Jedan po jedna prepuštali su se snu na
drvenim klupama i na podu.
Simons nije spavao. Rašid ga je promatrao kako korača gore-dolje kao tigar u kavezu,
pušeći svoje cigare s plastičnim vrhom jednu za drugom. Kad je svanulo počeo je gledati
kroz prozor, preko ničije zemlje, prema Iranu.
- Vidim tamo bar stotinu ljudi naoruţanih puškama - rekao je Rašidu i Bouhvareu. -
Što mislite, što bi uradili kad bi slučajno saznali tko im je prošle noći umakao preko granice?
I Boulware se počeo pitati je li bio u pravu kad je predloţio da čekaju Mr Fisha.
Rašid je pogledao kroz prozor i kad je vidio Range Rovere na drugoj strani sjetio se
nečega.
- Kanister za gorivo... - rekao je. - Zaboravio sam kanister s novcem. Novac nam moţe
zatrebati.
Simons ga je samo pogledao.
Rašid je ne razmišljajući izišao iz straţare i pošao preko granice.
Ĉinilo mu se da je to strašno dug put.
Razmišljao je o psihologiji straţara na iranskoj strani. Oni su nas već otpisali, zaključio
je. Ako imalo sumnjaju u to jesu li pravilno postupili prošle noći, onda su proteklih nekoliko
sati smišljali isprike, opravdavali svoj postupak. Dosad su sigurno već uvjerili sami sebe
kako su postupili ispravno. Trebat će im dosta vremena da promijene mišljenje.
Stigao je na drugu stranu-i prekoračio lanac.
Otišao je do prvog Range Rovera i otvorio straţnja vrata.
Dva straţara su dotrčala iz straţare.
Rašid je izvukao kanister iz kola i zatvorio straţnja vrata.
- Zaboravili smo ulje - rekao je odlazeći prema lancu.
- Zašto vam je potrebno ulje? - upitao je jedan od straţara sumnjičavo. - Nemate više
kola.
- Za autobus - odgovorio je Rašid prelazeći preko lanca. - Autobus kojim ćemo se
odvesti u Van.
Udaljio se, osjećajući kako ga prate pogledima.
Nije se osvrnuo sve dok nije ušao u baraku na turskoj strani.
Nekoliko minuta kasnije čuli su zvuk motora.
Pogledali su kroz prozor. Cestom se pribliţavao autobus.
Pozdravili su ga klicanjem.
Pat Sculley, Jim Schwebach, Ron Davis i Mr Fish su izišli iz autobusa i ušli u baraku.
Rukovali su se sa svima.
Pridošlice su donijele novu bocu škotskog viskija, pa su svi ponovo svečano popili po
gutljaj.
Mr Fish je zagrlio Ilsmana i graničare.
Gayden je prebacio ruku preko ramena Pata Sculleyja i upitao:
- Jesi li primijetio tko je s nama? - pokazao je rukom u jedan ugao.
Sculley je ugledao Rašida. Spavao je. Sculley se osmjehnuo. U Teheranu je bio Rašidov
pretpostavljeni, a kasnije je, na prvom sastanku sa Simonsom u sali za konferencije EDS-a
(zar je to bilo prije samo šest tjedana?) odlučno preporučivao da Rašid sudjeluje u akciji.
Simons je, činilo se, konačno došao do istog zaključka.

240
 - Pat Sculley i ja moramo se vratiti u Juksekovu i razgovarati sa tamošnjim šefom
policije - rekao je Mr Fish. - Molim da nas svi ovdje sačekate.
- Ĉekajte malo - rekao je Simons. - Najprije smo čekali Boulwarea, zatim vas, i što sad
treba da čekamo?
- Ako unaprijed ne isposlujemo dopuštenje moglo bi doći do neprilika zato što Paul i
Bill nemaju pasoše.
Simons se okrenuo Boulwareu.
- Taj problem je trebalo da sredi onaj vaš Ilsman - rekao je ljutito.
- Mislio sam da je to sredio! - rekao je Boulware. - Mislio sam da je podmitio koga
treba.
- I što ćemo sad?
- Bolje je ovako - rekao je Mr Fish.
- Samo poţurite - rekao je Simons sa uzdahom.
Sculley i Mr Fish su otišli.
Ostali su započeli partiju pokera. Svi su imali na tisuće dolara skrivenih u cipelama, i
svi su Bill pomalo izvan sebe. U prvom krugu Paul je dobio tri asa i ulog je premašio tisuću
dolara. Keane Taylor je neprestano podizao svotu. Taylor je očito imao dva kralja, a moţda
je izvukao i trećeg, što znači da ima ful kraljeva. Paul je bio u pravu i dobio tisuću četiristo
dolara.
Stigla je nova smjena graničara, među njima i jedan oficir koji se strahovito razbjesnio
kad je vidio pod straţare prekriven opušcima, novčanice od sto dolara i Amerikance kako
igraju poker. I još su dvojica od tih Amerikanaca ušli u zemlju bez pasoša.
Jutro je prolazilo i svi su se loše osjećali, pili su i pušili, a nisu spavali. Kad se sunce
popelo, poker im više nije izgledao zabavan. Simons je postao nervozan. Gayden je počeo
maltretirati Bouhvarea. Bouhvare se pitao kamo su to Sculley i Mr Fish morali otići.
Boulware je sad bio siguran da je pogriješio. Trebalo je da svi odmah odu u Juksekovu
čim je stigao. Druga greška je bila što je dopustio da Mr Fish preuzme vodstvo. Nekako je
izgubio inicijativu.
U deset ujutro, nakon četiri sata izbivanja, Mr Fish i Sculley su se vratili.
Mr Fish je rekao oficiru da su doBill dopuštenje za odlazak.
Oficir je odgovorio oštrim tonom i, kao slučajno, pustio da mu se otvori jakna tako da
se vidi pištolj.
Ostali straţari su se udaljili od Amerikanaca.
- Kaţe da ćemo otići kad nam on to odobri - rekao je Mr Fish.
- Sad mi je dosta - rekao je Simons, ustao i rekao nešto na turskom. Svi Turci su ga
iznenađeno pogledali; nisu znali da govori njihovim jezikom.
Simons je otišao s oficirom u drugu prostoriju.
Izišli su nekoliko minuta kasnije.
- Moţemo krenuti - rekao je Simons.
Svi su izišli iz barake.
- Jeste li ga to podmitili ili nekako uplašili, pukovniče? - rekao je Coburn.
Simons se samo tajanstveno osmjehnuo i nije rekao ništa.
- Hoćeš li s nama u Dallas, Rašide? - upitao je Pat Sculley.
Ovih posljednjih nekoliko dana, razmišljao je Rašid, razgovarali su kao da se
podrazumijeva da će ići s njima do kraja putovanja. Međutim, ovo je prvi put da ga netko
izravno pita ţeli li poći u Ameriku. Trebalo je da donese najvaţniju odluku u svom ţivotu.
Hoćeš li s nama u Dallas, Rašide? Bilo je to ostvarenje njegovog sna. Pomislio je na ono
što ostavlja. Nije imao ţene, nije imao djece, čak ni djevojku, još nikad nije bio zaljubljen. Ali,
mislio je na roditelje, sestru, braću. Moţda će im biti potreban; ţivot u Teheranu neko
vrijeme sigurno neće biti lak. Samo, kako bi im on mogao pomoći? Imao bi zaposlenje još

241
nekoliko dana, ili tjedana, dok ne otpremi američku imovinu u Sjedinjene Drţave i dok bude
potrebno da se brine za pse i mačke, a nakon toga ništa. S EDS-om u Iranu je gotovo.
Vjerojatno je svršeno i sa računarima, na mnogo godina. Nezaposlen, bit će svojoj obitelji
samo na teret, za nju će biti samo još jedna usta koja treba hraniti u teška vremena.
A u Americi...
U Americi bi mogao produţiti s izobrazbom. Mogao bi iskoristiti svoj talent, postići
uspjeh u poslu... naročito uz pomoć ljudi kao što su Pat Sculley i Jay Coburn.
Hoćeš li s nama u Dallas, Rašide?
- Hoću - rekao je Sculleyju. - Ţelim poći u Dallas.
- Pa što onda čekaš? Upadaj u autobus!
Svi su ušli u autobus.
Paul se s olakšanjem smjestio na sjedištu. Autobus je krenuo i Iran je nestao u daljini.
Vjerojatno više nikad neće vidjeti tu zemlju. U autobusu je bilo i stranih osoba, nekoliko
Turaka u improviziranim uniformama i dva Amerikanca za koje im je rečeno da su piloti.
Paul je bio previše umoran da dalje ispituje. Skupini se pridruţio i jedan turski graničar,
vjerojatno samo da iskoristi voţnju za neki svoj posao.
Zaustavili su se u Juksekovi. Mr Fish je rekao Paulu i Billu:
- Moramo razgovarati sa šefom policije. On je ovdje već dvadeset pet godina i ovo je
najznačajniji događaj u njegovoj karijeri. Ali, ništa ne brinite. Sve je to samo formalnost.
Paul, Bill i Mr Fish su izišli iz autobusa i ušli u malu policijsku stanicu. Paul zbog
nečega nije bio nimalo zabrinut. Izvukao se iz Irana, i iako Turska baš nije bila zapadna
zemlja, bar je nisu potresali grčevi revolucije. A moţda je jednostavno bio previše umoran
da bi se bojao.
Paul i Bill su saslušavani dva sata, a zatim pušteni.
U Juksekovi, u autobus je ušlo još šest ljudi, ţena i dijete koji su po svemu sudeći
pripadali graničaru i četiri neobično prljava muškarca. „Tjelohranitelji", rekao je Mr Fish.
Smjestili su se iza zavjese u straţnjem dijelu autobusa.
Odvezli su se u Van, gdje ih je čekao Carter avion. Paul je promatrao okolinu. Priroda
je ljepša nego u Švicarskoj, pomislio je, ali kraj je veoma siromašan. Na cesti je leţalo krupno
kamenje. U poljima, bijedno obučeni ljudi gazili su snijeg tako da njihove koze mogu brstiti
smrznutu travu. Bilo je pećina zatvorenih ogradama i činilo se da u njima ţive ljudi. Prošli
su pored ruševina kamene tvrđave sagrađene vjerojatno još u doba kriţarskih ratova.
Vozač autobusa je, izgleda, zamišljao da je na trkama. Vozio je agresivno krivudavom
cestom, očito siguran da iz suprotnog smjera neće naići nikakvo vozilo. Odred vojnika mu je
mahao da stane, ali on je prošao pored njih. Mr Fish mu je doviknuo da stane, ali on je
odgovorio nešto povišenim tonom i vozio dalje.
Nekoliko kilometara dalje sačekale su ga jače vojne snage koje su vjerojatno bile
obaviještene da autobus nije stao na kontrolnom punktu. Vojnici su stajali na cesti
podignutih pušaka, i vozač je bio prinuđen da stane.
U autobus je ušao jedan narednik i izvukao vozača drţeći pištolj uperen u vozačevu
glavu.
Sad će biti nevolje, pomislio je Paul.
Prizor je bio gotovo smiješan. Vozač nije bio ni najmanje uplašen; vikao je na vojnike
glasno i ljutito kao i oni na njega.
Mr Fish, Ilsman i neki od misterioznih putnika izišli su iz autobusa i upustili se u
razgovor s vojnicima, dok ih nisu zadovoljili svojim objašnjenjima. Vozač je doslovno
ubačen u autobus, ali ni to nije ugasilo njegov ratoborni duh. Odvezao se i dalje vičući kroz
prozor i prijeteći vojnicima šakom.
Stigli su u Van kasno poslijepodne.
Otišli su u gradsku vijećnicu, gdje su predani mjesnoj policiji, a sumnjivi tjelohranitelji

242
su nestali kao da ih nije bilo. Policija je ispunila potrebne formulare, a onda ih ispratila na
aerodrom.
Dok su ulazili u avion jedan policijaca je zaustavio Ilsmana; Ilsman je nosio pištolj u
futroli ispod ruke, a činilo se da ni u Turskoj putnicima nije bilo dopušteno da unose
vatreno oruţje u avion. No, Ilsman je ponovo izvukao svoje papire i problem je bio riješen.
Zaustavili su i Rašida. Rašid je nosio kanister s novcem, a zapaljive tekućine nije
dopušteno unositi u avion. Rekao je policajcima da je u kanisteru ulje za sunčanje za ţene
Amerikanaca, i povjerovali su mu.
Svi su ušli u avion. Simons i Coburn, kod kojih je bilo već popustilo djelovanje tableta
za stimulaciju, ispruţili su se i za nekoliko trenutaka zaspali.
Dok je avion rulao i uzlijetao, Paul je bio sav izvan sebe, kao da mu je to prvi put da
leti avionom. Sjetio se kako je u zatvoru u Teheranu čeznuo za nečim sasvim običnim, da
sjedne u avion i da odleti. Penjanje ka oblacima sad je u njemu izazvalo osjećaj koji nije imao
veoma dugo, osjećaj slobode.

3.
Prema čudnim propisima turskog zračnog prometa, Carter avioni nisu mogli letjeti
između gradova povezanih redovnim putničkim linijama. Zato nisu mogli letjeti ravno za
Istanbul, gdje ih je čekao Perot, već su morali promijeniti avion u Ankari.
Dok su čekali vezu, riješili su nekoliko problema.
Simons, Sculley, Paul i Bill su sjeli u taksi i odvezli se u američku ambasadu.
Dugo su se vozili kroz grad. Zrak je bio zasićen smeđim dimom prodornog mirisa.
- Zrak je loš u ovom gradu - rekao je Bill.
- Zbog ugljena s visokim sadrţajem sumpora - rekao je Simons koji je u pedesetim
godinama ţivio u Turskoj. - Nikad nisu čuli za kontrolu zagađenja zraka.
Taksi je stao pred američkoga ambasadom. Bill je pogledao kroz prozor i srce mu je
poskočilo: pred zgradom je stajao mlad, lijep marinac u besprijekornoj uniformi.
To su bile Sjedinjene Drţave.
Platili su taksi.
Kad su ušli, Simons je upitao marinca:
- Postoji li ovdje garaţa, vojniče?
- Postoji, sir - rekao je marinac i pokazao im kamo da idu.
Paul i Bill su otišli u pasoški ured. U dţepovima su imali propisane fotografije za pasoš
koje im je Boulware donio iz Sjedinjenih Drţava. Prišli su sluţbeniku, i Paul je rekao:
- Izgubili smo pasoše. Morali smo napustiti Teheran pomalo u ţurbi.
- Ah, da - rekao je sluţbenik kao da ih je očekivao.
Trebalo je ispuniti propisane formulare. Jedan od
sluţbenika ih je odveo u privatni ured i zamolio da mu daju neke informacije.
Američki konzulat u Tabrizu, u Iranu, izloţen je napadima revolucionara, pa će se moţda
pojaviti potreba da se osoblje izvuče iz zemlje kao Paul i Bill. Ispričali su mu kojim su putem
putovali i na kakve poteškoće su nailazili.
Nekoliko minuta kasnije izišli su iz pasoškog ureda, sa američkim pasošima u rukama.
Pasoši su vrijedili šezdeset dana. Paul je pogledao u svoj pasoš i rekao:
- Jesi li ikad u ţivotu vidio nešto tako lijepo?

Simons je istočio ulje iz kanistera i istresao novac u plastičnim vrećicama sa sačmom.

Ugledali su grozan prizor. Neke vrećice su se poderale, novčanice su bile natopljene uljem.

243
Sculley ih je počeo čistiti i slagati u gomile od po deset tisuća dolara. U kanisteru je bilo
šezdeset pet tisuća dolara i otprilike toliko u iranskim rialima.
Dok je to radio, u garaţu je ušao jedan marinac. Kad je ugledao dvojicu neurednih,
neobrijanih ljudi kako kleče na podu i prebrojavaju pravo malo bogatstvo u novčanicama od
po stotinu dolara, smjesta se nakostriješio.
- Mislite da bi trebalo da mu kaţem, pukovniče! - rekao je Sculley Simonsu.
- Tvoj kolega na ulazu zna za ovo, momče - promrmljao je Simons.
Marinac je salutirao i izišao.

Bilo je jedanaest uvečer kad su ih pozvali da uđu u avion za Istanbul.

Prošli su kroz završnu sigurnosnu provjeru jedan po jedan. Sculley je išao ispred
Simonsa. Kad se osvrnuo, primijetio je kako straţar traţi od Simonsa da mu pokaţe što nosi
u velikoj omotnici.
U omotnici je bio sav novac iz kanistera.
- Oh, sranje - rekao je Sculley.
Vojnik je zavirio u omotnicu i ugledao šezdeset pet tisuća dolara i četiri milijuna riala.
Istog trenutka kao da se otvorio pakao.
Nekoliko vojnika su izvukli pištolje; jedan od njih je nešto viknuo, i dotrčali su oficiri.
Sculley je gledao Taylora, koji je u maloj crnoj vrećici nosio oko pedeset tisuća dolara,
kako se probija kroz gomilu oko Simonsa, govoreći:
- Oprostite... Oprostite... Oprostite, molim...
Ispred Sculleyja, Paul je već bio prošao kroz kontrolu.
Sculley mu je gurnuo u ruke svojih trideset tisuća dolara, a onda se okrenuo i vratio
kroz kontrolni punkt.
Vojnici su odveli Simonsa na saslušanje. Sculley je krenuo za njima zajedno s Mr
Fishom, Ilsmanom, Boul- wareom i Jimom Schwebachom. Simons je odveden u jednu malu
prostoriju. Jedan od oficira se okrenuo, vidio da za njim idu neki ljudi i upitao na
engleskom:
- Tko ste vi?
- Mi smo zajedno - rekao je Sculley.
Sjeli su i Mr Fish je počeo razgovarati s oficirima. Nakon nekog vremena je rekao:
- Traţe papire iz kojih se vidi da je taj novac unesen u zemlju.
- Kakve papire?
- Putnik je duţan da na granici prijavi sav novac koji unosi.
- Do vraga, nitko to nije traţio od nas!
- Mr Fish - rekao je Bouhvare - objasnite tim klov- novima da smo ušli u Tursku preko
malog graničnog prijelaza gdje straţari vjerojatno ne znaju ni čitati formulare, pa i nisu
traţili od nas da ih ispunjavamo. Međutim, mi ćemo to vrlo rado sad učiniti.
Mr Fish se još neko vrijeme prepirao s oficirima. Konačno je Simonsu dopušteno da
ode, s novcem, ali vojnici su zapisali njegovo ime, broj pasoša i druge podatke. Ĉim su
sletjeli u Istanbulu, Simons je uhapšen.

U subotu, 17. veljače 1979. godine, u tri sata ujutro Paul i Bill su ušli u apartman Rossa
Perota u istanbulskom „Sheratonu".
Bio je to veliki trenutak u Perotovom ţivotu.
Emocije su se skupljale u njemu dok ih je grlio. Bill su tu, ţivi i zdravi, nakon toliko
vremena, nakon toliko tjedana iščekivanja, nakon svih teških odluka i strašnih rizika.
Gledao je u njihova ozarena lica. Strašan san je minuo.
Ostatak skupine ugurao se u apartman za njima. Ron Davis je, po običaju, zbijao šale.
Bio je posudio Perotovu zimsku opremu, a Perot se pretvarao kako mu je osobito stalo da je

244
dobije natrag. I tako je sad Davis skinuo kapu, kaput i rukavice i dramatično ih bacio na
pod, govoreći:
- Evo ti, Perot, vraćam ti tvoje proklete stvari!
A onda je ušao Sculley i rekao:
- Simons je uhapšen na aerodromu!
Perotovo dobro raspoloţenje se rasplinulo.
- Zašto? - uzviknuo je zbunjeno.
- Nosio je mnogo novca u papirnatoj omotnici i slučajno se dogodilo da upravo njega
pretresu.
- Đavo da ga nosi, Pat, a zašto je nosio taj novac? - rekao je Perot ljutito.
- Bio je to novac iz kanistera. Novac koji...
- Nakon svega što je Simons učinio - prekinuo ga je Perot - zašto si dopustio da
preuzme takav sasvim nepotreban rizik? A sad pazi. Poletjet ćemo u podne. Ako Simons do
tada ne bude na slobodi, ti ćeš ostati u ovom jebenom Istanbulu dok ga ne puste!

Sculley i Boulware su sjeli da porazgovaraju s Mr Fishom.

- Moramo izvući pukovnika Simonsa iz zatvora - rekao je Boulware.
- E pa, za to će nam trebati oko deset dana - rekao je Mr Fish.
- Sranje - rekao je Boulware. - Perot na to neće pristati. Hoću da ga izvučemo iz zatvora
smjesta.
- Ta sad je pet ujutro! - protestirao je Mr Fish.
- Koliko će to stajati? - upitao je Boulware.
- Ne znam. Previše ljudi zna za cijeli taj slučaj, u Ankari i u Istanbulu.
- Recimo pet tisuća dolara?
- Za to bi svatko od njih prodao vlastitu majku.
- Lijepo - rekao je Boulware. - Onda, idemo.
Mr Fish je telefonirao nekome, a zati rekao:
- Moj odvjetnik će nas čekati pred zatvorom u blizini aerodroma.
Boulware i Mr Fish su sjeli u stara, olupana Mr Fishova kola, ostavljajući Sculleyja da
plati hotelske račune.
Odvezli su se do zatvora i sastali se s odvjetnikom. Odvjetnik je sjeo u kola Mr Fisha i
rekao:
- Sudac je već na putu ovamo. Već sam razgovarao s policijom. Gdje je novac?
- Kod zatvorenika - rekao je Boulware.
- Kako to mislite?
- Idite untura i izvedite zatvorenika, a on će vam dati pet tisuća dolara.
Bila je to luda zamisao, ali odvjetnik je to učinio. Otišao je u zatvor i nekoliko minuta
kasnije izišao sa Simonsom. Sjeli su u kola.
- Neću da plaćamo ovim klovnovima - rekao je Simons. - Radije ću sačekati. Umorit će
se od naklapanja i pustit će me za nekoliko dana.
- Buli, molim vas ne kvarite nam planove - rekao je Bouhvare. - Dajte mi tu omotnicu.
Simons mu je dao omotnicu. Boulware je izvukao pet tisuća dolara i dao ih odvjetniku,
rekavši:
- Evo novaca, a vi gledajte da se sve sredi.
I advokat je sve sredio.
Pola sata kasnije Boulware, Simons i Mr Fish odve- zeni su na aerodrom policijskim
kolima. Jedan policajac je uzeo njihove pasoše i proveo ih kroz pasošku kontrolu i carinu.
Kad su izišli iz zgrade, policijska kola su čekala da ih odvezu do Boeinga 707 koji je stajao na
pisti.
Ušli su u avion. Simons je pogledao baršunaste zavjese, raskošno tapecirani namještaj,

245
televizijske ekrane i barove, i upitao:
- Što je to, do vraga?
Posada je bila u avionu i čekala. Stjuardesa je prišla Bouhvareu i upitala:
- Jeste li za neko piće?
Boulware se osmjehnuo.

U Perotovom apartmanu je zazvonio telefon. Slučajno, slušalicu je podigao Paul.

Neki glas je rekao:
- Halo?
- Halo? - odgovorio je Paul.
- Tko je to? - upitao je glas.
- A tko je tamo? - rekao je Paul sumnjičavo.
- Jesi li to ti, Paul?
Paul je prepoznao glas Merva Stauffera.
- Zdravo, Merv!
- Paul, ovdje je netko tko ţeli razgovarati s tobom. Nastupila je pauza, a onda se javio
ţenski glas.
- Paul?
Bila je to Ruthie.
- Zdravo, Ruthie!
- Oh, Paul!
- Zdravo! Što radiš?
- Kako to misliš, što radim? - rekla je Ruthie kroz suze. - Ĉekam tebe!

Telefon je zazvonio i prije nego što je Emily stigla da se javi netko je podigao slušalicu
na aparatu u dječjoj sobi.
Trenutak kasnije čula je kako djevojčica viče:
- To je tata! To je tata!
Otrčala je u sobu.
Djeca su skakala naokolo i otimala jedno drugom slušalicu.
Emily se suzdrţala nekoliko minuta, a onda im je oduzela aparat.
- Bill?
- Zdravo, Emily!
- Oh, kako tvoj glas divno zvuči! Nisam očekivala da će zvučati... Oh, Bill, zvuči tako
divno!

U Dallasu Merv je uzeo da pročita Perotovu šifriranu poruku.

- Uzmi...
Bio je već tako navikao na šifru da je mogao dešifrirati poruke dok ih je sugovornik
izgovarao.
- ... šifru... i...
Bio je zbunjen zato što mu je u posljednja tri dana Perot zadavao grdne muke upravo
oko te šifre. Perot nije imao strpljenja da je koristi, i Stauffer je morao inzi- stirati na njenoj
upotrebi, opominjući Perota: „Ross, tako to Simons ţeli! “ Ali, zašto je sad, kad je opasnost
prošla, Perot iznenada počeo da se sluţi šifrom?
- ... i nabij je... tamo gdje...
Stauffer je pogodio što slijedi i prasnuo u smijeh.

Ron Davis je nazvao sobni servis i naručio jaja sa slaninom za sve.

Dok su jeli, ponovo se javio Dallas. Bio je to Stauffer. Traţio je Perota.

246
 - Ross, upravo sam dobio Dallas Times Herald.
Je li to opet neka šala?
- Na naslovnoj strani piše krupnim slovima: Perotovi ljudi izvlače se iz Irana kopnenim
putem. Navodno, njihova maršruta... - nastavio je Stauffer.
U Perotu je proključala krv.
- Mislio sam da smo onemogućili objavljivanje te priče!
- Ross, učinili smo što smo mogli, ali ljudi koji vode ili posjeduju taj list jednostavno ne
mogu obuzdati urednika.
Javio se Tom Luce, bijesan kao ris.
- Ross, te hulje su spremne da pobiju spasilački odred, da unište EDS i tebe strpaju u
zatvor samo da budu prvi koji će objaviti priču. Objasnio sam im kakve su moguće
posljedice, ali njima je to svejedno. Ljudi moji, kad se sve ovo završi tuţit ćemo ih, pa ma
koliko trajao i koliko stajao proces...
- Moţda bi trebalo - rekao je Perot - ali budi oprezan kad stupiš u borbu s ljudima koji
kupuju tintu na bačve, a papir na tone. A sad, kakvi su izgledi da ta vijest stigne u Teheran?
- To ne znamo. U Texasu ima mnogo Iranaca i svi će čuti za to. Još uvijek je veoma
teško dobiti telefonsku vezu s Teheranom, ali uspjelo nam je da je dobijemo nekoliko puta,
pa bi to moglo uspjeti i njima.
- I ako to urade...
- Onda će, naravno, Dadgar saznati da su mu Paul i Bill izmakli iz šaka...
- Pa bi mogao odlučiti da pokupi druge taoce - rekao je Perot hladno. Bio je ogorčen na
State Department koji je dopustio da priča procuri, bijesan na Dallas Times Herald koji ju je
objavio, i sav izvan sebe što nije mogao učiniti ništa u vezi s tim. - A „Ĉista ekipa" je još u
Teheranu! - rekao je.
Strašan san još uvijek nije bio prošao.

247
 Četrnaesto poglavlje
1.
Oko podne u petak, 16. veljače, Lou Goelz je nazvao Joea Pochea i rekao mu da dovede
ljude iz EDS-a u američku ambasadu, oko pet sati poslije podne. Podjela karata i registracija
prtljaga bit će obavljeni u ambasadi preko noći, pa će moći odletjeti avionom Pan Americana
u subotu ujutro.
John Howell je bio nervozan. Ĉuo je od Abolhasana da je Dadgar još aktivan. Nije znao
što se dogodilo s „Prljavom ekipom". Ako Dadgar ustanovi da su Paul i Bill nestali, ili ako
jednostavno odluči da digne ruke od njih i pokupi druge taoce, „Ĉista ekipa" mogla bi se
naći u zatvoru. A gdje je najlakše uhapsiti takve ljude nego na aerodromu, gdje svatko mora
pokazati pasoš?
Pitao se je li mudro da krenu baš prvim avionom; prema Goelzu, bit će više letova.
Moţda bi trebalo da sačekaju i vide kako će proći prva skupina evakuiranih i hoće li netko
posebno pitati za osoblje EDS-a. U tom slučaju bi bar unaprijed znali kakva je procedura.
Ali, to bi odgovaralo i Irancima. Prednost putovanja prvim avionom bila je u tome što
će vjerojatno vladati velika zbrka, a ta zbrka bi mogla pomoći Howellu i „Ĉistoj ekipi" da
umaknu neprimijećeni.
Na kraju je ipak zaključio da je najbolje krenuti prvim avionom, ali je ostao nesiguran.
Bob Young je bio istog mišljenja. Iako Young više nije radio za EDS u Iranu, njegovo sjedište
bilo je u Kuwaitu, bio je tu kad su započeli pregovori s Ministarstvom zdravlja, sreo se oči u
oči s Dadgarom i bilo je lako moguće da mu se ime nalazi u Dadgarovim popisima.
Joe Poche bio je također za prvi let, iako o tome nije mnogo govorio. On, zapravo,
nikad nije mnogo govorio, i Howell je drţao da je nekomunikativan.
Rich i Cathy Gallagher nisu Bill sigurni da ţele napustiti Iran. Rekli su Pocheu prilično
odlučno da bez obzira na riječi pukovnika Simonsa, Poche nije njihov „pretpostavljeni" i da
zadrţavaju pravo da sami za sebe donose odluke. Poche se suglasio, ali im je ukazao na to
da ako odluče iskušati sreću s Irancima, ne smiju očekivati da će Perot slati novu spasilačku
ekipu da ih vadi iz zatvora. Na kraju su i Gallagherovi odlučili da krenu prvim avionom.
Tog popodneva svi su pregledali svoje dokumente i uništili sve što je imalo ikakve
veze s Paulom i Billom.
Poche je dao svakome po dvije tisuće dolara, gurnuo pet stotina dolara u vlastiti dţep,
a ostatak novca sakrio u cipele, po deset tisuća u svaku. Nosio je cipele posuđene od
Gaydena, jedan broj veće, kako bi u njih mogao smjestiti novac. U dţepu je, osim toga, imao
i milijun riala koje je namjeravao dati Louu Goelzu za Abolhasana, da ovaj s tim novcem
isplati posljednje plaće preostalim Irancima u EDS-u.
Nekoliko minuta prije pet, dok su se pozdravljali s Goelzovim domarom, zazvonio je
telefon.
Javio se Poche. Bio je to Tom Walter.
- Imamo ljude - rekao je. - Razumiješ li? Imamo ljude.
- Razumijem - rekao je Poche.
Svi su ušli u kola. Cathy je nosila svog pudla, Buffyja. Vozio je Poche. Nije rekao
drugima ništa o šifriranoj poruci Toma Waltera.
Parkirali su u sporednoj ulici pored ambasade i ostavili kola. Stajat će tu dok netko ne
odluči da ih ukrade.
Ulazak u kompleks ambasade nije umanjio Howellovu napetost. Naokolo se motalo
najmanje tisuću Amerikanaca, ali bilo je tu i više desetina naoruţanih revolucionarnih
gardista. Ambasada je po međunarodnim zakonima bila američko tlo, i kao takva

248
nepovrediva; ali iranski revolucionari se očito nisu obazirali na takve diplomatske finese.
„Ĉista ekipa" je stala u red.
Proveli su veći dio noći čekajući u redu.
Ĉekali su u redu da ispune formulare, čekali su u redu da predaju pasoše, čekali su u
redu na registraciju prtljaga. Sav prtljag je smješten u jednu veliku dvoranu i evakuirani su
Bill duţni da pronađu svoje kofere i stave na njih etikete. Zatim su stali u red da
revolucionarni gardisti pregledaju prtljag; otvoren je i pregledan svaki komad prtljaga.
Howell je saznao da će stići dva aviona, oba kompanije Pan American i tipa Boeing 747.
Jedan će odletjeti za Frankfurt, drugi za Atenu. Kompanija je sama podijelila evakuirane, ali
ljudi iz EDS-a Bill su u skupini s evakuiranim osobljem ambasade. Bit će u avionu za
Frankfurt.
U subotu ujutro u sedam sati ukrcali su se u autobuse koji će ih odvesti na aerodrom.
Bila je to strašna voţnja.
U svaki autobus su ušla po dvojica-trojica revolucionarnih gardista. Dok su prolazili
kroz vrata ambasade vidjeli su gomilu reportera i nekoliko televizijskih ekipa; Iranci su
zaključili da bi odlazak poniţenih Amerikanaca mogao biti poslastica za televizijske stanice
u svijetu.
Autobus je poskakivao po cesti za aerodrom. Pored Pochea je stajao petnaestogodišnji
gardist. Stajao je u prolazu između sjedišta, klatio se prateći ljuljanje autobusa, a prst je
drţao na okidaču automatske puške. Poche je primijetio da je osigurač puške otkočen.
Ako posrne...
Ulice su bile pune ljudi i vozila. Ĉinilo se da svi znaju da se u autobusima voze
Amerikanci i svi su nastojali da pokaţu svoju mrţnju. Vikali su i prijetili im šakama. Pored
autobusa prošao je kamion, a vozač se nagnuo kroz prozor i pljunuo na autobus.
Konvoj je zaustavljen nekoliko puta. Razni dijelovi grada Bill su, izgleda, pod
kontrolom raznih revolucionarnih odreda i svaki odred je morao pokazati svoj autoritet
zaustavljajući autobuse, a onda im dopuštajući da nastave voţnju.
Da pređu udaljenost od deset kilometara do aerodroma trebalo im je dva sata.
Stanje na aerodromu bilo je kaotično. Tu su ih čekale nove televizijske ekipe, nove
skupine reportera, uz stotine naoruţanih ljudi što su trčkarali naokolo, neki djelomično
uniformirani. Neki od njih su regulirali promet, ali svi su bili vlast i svi su imali drukčije
mišljenje o tome kamo treba uputiti autobuse.
U pola deset Amerikanci su konačno pušteni u aerodromsku zgradu.
Osoblje ambasade počelo je dijeliti pasoše prikupljene u toku noći. Nedostajalo je pet
pasoša, pasoši Howella, Pochea, Younga i Gallagherovih.
Kad su Paul i Bill u studenom predali svoje pasoše na čuvanje ambasadi, ambasada je
odbila da ih vrati, a da prethodno ne obavijesti o tome policiju. Hoće li sad izvesti to isto?
Poche se iznenada progurao kroz gomilu sa pet pasoša u ruci.
- Našao sam ih na polici iza pulta - rekao je. - Vjerojatno su tamo ostavljeni slučajno.
Bob Young je primijetio dvojicu Amerikanaca kako drţeći fotografije u ruci zagledaju
lica u gomili. Na njegov uţas, krenuli su prema grupi iz EDS-a. Prišli su Richu i Cathy
Gallagher.
Ta neće Dadgar uzeti Cathy kao taoca?
Ali, ljudi su sa osmijehom rekli da je kod njih dio prtljaga Gallagherovih.
Youngu je laknulo.
Gallagherovi prijatelji su spasili neke kofere iz ,,Hyatta“ i zamolili tu dvojicu
Amerikanaca da ih odnesu na aerodrom i pokušaju predati Gallagherovima. Ovi su pristali,
ali nisu poznavali Gallagherove, otud fotografije.
Bila je to laţna uzbuna, ali je ipak povećala njihovu zabrinutost.
Joe Poche je odlučio da vidi što moţe saznati. Otišao je i pronašao zastupnika Pan

249
Americana.
- Ja radim kod EDS-a - rekao je zastupniku. - Traţe li Iranci nekoga?
- Da, traţe prilično uporno dvojicu ljudi.
- Nikoga drugog?
- Ne. A popis ljudi koje treba zadrţati je star nekoliko tjedana.
Poche se vratio i obavijestio o tome ostale.
Evakuirani su počeli prelaziti iz glavnog hola zgrade u čekaonicu za odlazak.
- Predlaţem da se razdvojimo - rekao je Joe Poche. - Na taj način nećemo izgledati kao
skupina i ako jedno ili dvoje od nas upadnu u kakve neprilike, ostali će proći. Ja ću ići
posljednji, pa ako netko bude prisiljen da ostane, ostat ću i ja.
Bob Young je pogledao na svoj kofer i vidio da na privjesku piše William D. Gaylord.
Na trenutak ga je uhvatila panika. Ako su Iranci to primijetili, pomislit će da je Bill i
uhapsit će ga.
Znao je kako se to dogodilo. Njegov kofer su u ,,Hyattu“ uništili revolucionari koji su
opustošili sobe. Jedan ili dva kofera su ostali manje-više neoštećeni, pa je Young uzeo jedan.
Upravo taj.
Otkinuo je privjesak i gurnuo ga u dţep s namjerom da ga se prvom prilikom oslobodi.
Prošli su kroz vrata s natpisom „Samo za putnike
Nakon toga su morali platiti aerodromsku taksu. To je nasmijalo Pochea. Revolucionari
su sigurno zaključili da je aerodromska taksa jedna od dobrih stvari koje je šah uveo,
pomislio je.
Zatim su stali u red za pregled pasoša.
Howell je stigao do šaltera točno u podne.
Straţar je temeljito pregledao njegove dokumente, i udario pečat. Zatim je pogledao u
sliku u pasošu, pa u Howelllovo lice. Konačno je provjerio ime u popisu koji je drţao pred
sobom na pultu.
Howell je zadrţao dah.
Straţar mu je vratio pasoš i pokretom ruke pokazao da moţe ići.
Joe Poche je posljednji prošao kroz pasošku kontrolu. Straţar ga je posebno paţljivo
promatrao dok je uspoređivao njegovo lice s fotografijom, jer je Poche sad imao riđu bradu.
Ali, konačno je i njemu dao znak da prođe.
„Ĉista ekipa“ sjedila je u čekaonici dobro raspoloţena. Sve je prošlo, mislio je Howell,
čim su ih pustili na pasoškoj kontroli.
U dva sata poslije podne putnici su počeli izlaziti da bi se ukrcali u avion. Na izlazu se
normalno vrši i sigurnosni pregled. Ovog puta, pored toga što su traţili oruţje, straţari su
konfiscirali i mape, fotografije Teherana i veće sume novca. Ipak, nikome iz „Ĉiste ekipe"
nije oduzet novac; straţari nisu zavirili u Pocheove cipele.
Ispred izlaza na asflatu je bio poredan dio prtljaga. Putnici su Bill duţni da provjere je
li tu neki njihov kofer i ako jest da ga otvore radi pregleda prije nego što bude ukrcan u
avion. Niti jedan od kofera „Ĉiste ekipe" nije bio izdvojen za ovaj posebni pregled.
Ušli su u autobus i odvezli se preko piste do stajanke gdje su ih čekala dva Boeinga 747.
Tu su opet vidjeli televizijske kamere.
Ispred stepenica izvršen je još jedan pregled pasoša. Howell je stao u red u kome je pet
stotina ljudi čekalo da uđe u avion za Frankfurt. Bio je manje zabrinut nego ranije; čini se da
njega nitko nije traţio.
Ušao je u avion i našao mjesto. U avionu je bilo nekoliko naoruţanih revolucionara, i u
putničkoj i u pilotskoj kabini. Došlo je do guţve kad su ljudi koji su trebali da lete za Atenu
shvatili da se nalaze u avionu za Frankfurt, i obratno. Sva su mjesta bila popunjena, čak i
rezervna, pa ipak je bilo ljudi bez sjedišta.
Kapetan aviona je uključio razglas i zamolio putnike za trenutak paţnje. U avionu je

250
zavladala tišina.
- Molim da se putnici Paul John i William Deming jave kontroli - rekao je.
Howell se ohladio.
John je bilo drugo ime Paula Chiapparonea.
Deming je bilo drugo ime Billa Gaylorda.
Još uvijek su traţili Paula i Billa!
Stvar očito nije bila samo u popisu imena na aerodromu. Dadgar je odlučno nadzirao
sve i njegovi ljudi Bill su riješeni da pronađu Paula i Billa.
Deset minuta kasnije kapetan aviona se ponovo javio.
- Dame i gospodo, još uvijek nismo pronašli Paula Johna i Williama Deminga.
Obaviješteni smo da ne moţemo uzletjeti dok se ta dva putnika ne prijave. Ako bilo tko u
avionu zna gdje se oni nalaze, neka nam to javi, molim.
Hoću vraga, rekao je Howell u sebi.
Bob Young se iznenada sjetio privjeska u dţepu s natpisom William D. Gaylord. Otišao
je u toalet i bacio privjesak u školjku.
Revolucionarni gardisti su ponovo krenuli kroz avion, kontrolirajući pasoše. Svaki su
paţljivo pregledali i uspoređivali fotografiju s licem vlasnika.
John Howell je izvukao dţepnu knjigu koju je uzeo iz stana Dvoranchikovih i pokušao
čitati, nastojeći da se drţi ravnodušno. Bio je to triler Robina Moorea Dubai, a pozornica
zapleta bio je Srednji istok. Nije se mogao usredotočiti na tekst, jer je sam proţivljavao
istinski triler. Ubrzo će, pomislio je, Dadgar shvatiti da Paul i Bill nisu u ovom avionu.
I što će onda uraditi?
Kad je tako uporan...
I lukav, treba reći. Kakva savršena metoda pasoške kontrole, u avionu, kad su svi
putnici na svojim mjestima i nitko se ne moţe sakriti!
Ali, što će uraditi dalje?
Doći će osobno u ovaj avion i prošetati se između sjedišta, zagledajući sva lica. On ne
poznaje Richa, ni Cathy, ni Joea Pochea, ali poznaje Boba Younga.
I mene, još ponajbolje.

U Dallasu, T. J. Marquez je razgovarao preko telefona s Markom Ginsbergom,

pomoćnikom u Bijeloj kući koji je pokušavao da pomogne u rješavanju problema Paula i
Billa. Ginsberg se nalazio u Washingtonu, odakle je pratio situaciju u Teheranu.
- Pet vaših ljudi nalaze se u avionu koji stoji na pisti teheranskog aerodroma - rekao je.
- Odlično! - rekao je T. J.
- Nije baš dobro. Iranci traţe Chiapparonea i Gay- lorda i neće dopustiti da avion uzleti
dok ih ne pronađu.
- Oh, do đavola!
- Iranska kontrola letenja ne radi, tako da avion mora uzletjeti prije mraka. Nismo
sigurni što će se dogoditi, ali mnogo vremena nije ostalo. Vaši ljudi bi mogli biti zadrţani.
- Ne smijete to dopustiti!
- Ostat ćemo u vezi.
T. J. je spustio slušalicu. Nakon svega što su Paul, Bill i „Prljava ekipa" preţivjeli, moţe
se dogoditi da EDS ostane sa pet ljudi u teheranskom zatvoru. O tome je bilo mučno i
razmišljati.
U Dallasu je bilo pola sedam ujutro, četiri poslije podne u Teheranu.
Ostalo im je još dva sata dnevnog svjetla.
T. J. je podigao slušalicu.
- Dajte mi vezu s Perotom!

251
 - Dame i gospodo - rekao je pilot - Paul John i William Deming nisu pronađeni. Ĉovjek
zaduţen za aerodromsku kontrolu izvršit će još jedan pregled pasoša.
Putnici su počeli mrmljati.
Howell se pitao tko je taj čovjek zaduţen za aero- dromsku kontrolu.
Dadgar?
Moţda netko od Dadgarovih pomoćnika. Neki od njih su poznavali Howella, neki
nisu.
Pogledao je duţ prolaza između sjedišta.
Netko je ušao u avion. Howell ga je paţljivo odmjerio. Ĉovjek je na sebi imao uniformu
Pan Americana.
Howell je odahnuo.
Ĉovjek je polako prošao kroz avion, provjeravajući svaki od pet stotina pasoša,
uspoređujući fotografiju i lice vlasnika, a zatim provjeravajući fotografiju i pečate, da nije
izvršena zamjena.
- Dame i gospodo, ponovo vam govori kapetan. Odlučili su da kontroliraju prtljag
prilikom utovara. Ako čujete da prozivaju vaš broj, molim da se javite.
Cathy je drţala sve kupone od prtljaga u svojoj torbici. Kad su prozvani prvi brojevi,
Howell je primijetio kako prelistava kupone. Pokušao je privući njenu paţnju, da joj
savjetuje neka se ne prijavljuje; moţda je sve skupa neki trik.
Prozvano je još nekoliko brojeva, ali nitko nije ustao. Howell je zaključio kako su svi
odlučili da radije ostanu bez prtljaga nego da riskiraju i iziđu iz aviona.
- Dame i gospodo, molim da se javite kad brojevi vašeg prtljaga budu prozvani. Ne
morate izlaziti iz aviona, samo dajte ključeve tako da prtljag moţe biti otvoren i pretraţen.
Hovvell je ostao skeptičan. Promatrao je Cathy, nastojeći da uhvati njen pogled.
Prozvano je još nekoliko brojeva, ali ona nije ustala.
- Dame i gospodo, evo dobrih vijesti. DoBill smo dopuštenje Glavnog štaba Pan
Americana za Evropu da uzletimo s većim brojem putnika od nominalnog.
Vijest je dočekana muklim poklicima.
Howell je pogledao Joea Pochea. Poche je sjedio zavaljen, zatvorenih očiju, s pasošem
na grudima, kao da spava. Taj čovjek mora da ima led u ţilama, pomislio je Howell.
Bilo je izvjesno da će Dadgar, kako se sunce bude spuštalo, izvršiti nov pritisak na
evakuirane. Morao je biti potpuno siguran da Paul i Bill nisu u avionu. Ako tisuću ljudi
bude iskrcano iz aviona i vraćeno u ambasadu, revolucionarne vlasti će sutra morati da
ponove cijeli taj karneval, a netko na vrhu moţe opet reći „Ne!
Howell je bio svjestan da su on i ostali članovi „Ĉiste ekipe" sad krivi pred zakonom.
Pomagali su Paulu i Billu da pobjegnu i zvali to Iranci urotom, saučesništvom u krivičnom
djelu ili nekako drukčije, čin je sasvim sigurno bio protuzakonit. Ponovio je u mislima priču
za koju su se dogovorili da će je ispričati ako budu uhapšeni. Napustili su ,,Hyatt“ u
ponedjeljak ujutro, reći će, i otišli u stan Keanea Taylora. (Howell je predlagao da kaţu
istinu, da su otišli u kuću Dvoranchikovih, ali ostali su primijetili da bi to moglo dovesti u
nepriliku kućevlasnicu, dok vlasnik Taylorovog stana nije stanovao u toj kući.) Ponedjeljak i
utorak su proveli kod Taylora, i u utorak poslije podne preselili u kuću Loua Goelza. Dalje
će govoriti samo istinu.
Priča neće zaštititi „Ĉistu ekipu". Howell je i previše dobro znao da je Dadgaru
potpuno svejedno jesu li njegovi taoci neduţni ili krivi.
U šest sati kapetan aviona je rekao:
- Dame i gospodo, doBill smo dopuštenje da uzletimo.
Vrata su zatvorena i nakon nekoliko sekundi avion je
krenuo. Stjuardesa je rekla putnicima bez sjedišta da sjednu na pod. Dok su rulali,
Howell je mislio: Sad nas sigurno više neće zaustaviti, pa čak i ako nam narede da se

252
vratimo...
Boeing 747 je uhvatio zalet na pisti i uzletio.
Međutim, bili su još u iranskom zračnom prostoru. Iranci bi još mogli poslati mlazne
lovce...
Nešto kasnije kapetan aviona je objavio:
- Dame i gospodo, upravo smo napustili iranski zračni prostor.
Putnici su to dočekali umornim klicanjem.
Uspjelo nam je, pomislio je Howell.
Uzeo je svoj dţepni roman.
Joe Poche je ustao i otišao da potraţi glavnog stjuarda.
- Postoji li način da pilot prenese jednu poruku za Sjedinjene Drţave? - upitao je.
- Ne znam - rekao je stjuard. - Napišite poruku, a ja ću ga pitati.
Poche se vratio na svoje mjesto i izvukao pero i list papira. Napisao je: Mervu Staufferu,
7171 Forest Lane, Dallas, Texas.
Nekoliko minuta je razmišljao o tome kako bi trebalo da glasi poruka. Sjetio se parole
EDS-a: Orlovi ne lete u jatima, treba ih nalaziti jednog po jednog. Tako je konačno napisao:
Orlovi su odletjeli iz gnijezda.

2.
Ross Perot je htio da se sastane s „Ĉistom ekipom" prije nego što se vrati u Sjedinjene
Drţave; ţelio je da vidi sve na okupu, da ih čuje i dodirne i bude potpuno siguran
da su dobro i zdravo. Ali, u petak nije mogao saznati gdje će sletjeti avion s
evakuiranim Amerikancima iz Tehe- rana. John Carlen, pilot unajmljenog Boeinga 707 našao
je odgovor i na taj problem.
- Svi ti avioni s evakuiranim Amerikancima moraju letjeti preko Istanbula - rekao je. -
Ĉekat ćemo na pisti dok ne naiđu, a onda ćemo ih pozvati preko radija i upitati kamo lete.
Na kraju se pokazalo da to neće biti potrebno. Stauffer je nazvao Perota u subotu
ujutro i rekao mu da će „Ĉista ekipa" biti u avionu za Frankfurt.
Perot i ostali su napustili „Sheraton" oko podneva i otišli na aerodrom da se pridruţe
Boulwareu i Simonsu u avionu. Uzletjeli su kasno poslije podne.
Kad su već Bill u zraku Perot je nazvao Dallas; s uređajem koji je avion imao to je bilo
jednostavno kao nazvati ga iz New Yorka. Javio se Merv Stauffer.
- Što se događa s „Ĉistom ekipom"? - upitao je Perot.
- Upravo sam dobio poruku iz Glavnog štaba Pan Americana za Evropu - rekao je
Stauffer. - Glasi jednostavno: Orlovi su odletjeli iz gnijezda.
Perot se osmjehnuo. Svi su na sigurnom.
Perot je izišao iz pilotske kabine i vratio se u prostor za putnike. Njegovi junaci su
izgledali kao isprani. Na aerodromu u Istanbulu poslao je Taylora u ,,Duty-free shop" da
kupi cigarete, nešto za jelo i piće, i Taylor je potrošio više od tisuću dolara. Svima je natočio
po čašu u čast odlaska „Ĉiste ekipe" iz Teherana, ali nitko nije bio kako treba raspoloţen i
deset minuta kasnije svi su sjedili u raskošnim naslonjačima s punim čašama u rukama.
Netko je predloţio da igraju poker, ali odaziva nije bilo.
U posadi Boeinga 707 bile su i dvije lijepe stjuardese. Perot ih je nagovorio da zagrle
Taylora, i fotografirao ih tako. Prijetio je da će pokazati sliku Taylorovoj supruzi Mary ako
mu se ikad zamjeri.
Bili su većinom previše umorni da bi mogli spavati, i samo Gayden je otišao u
raskošnu spavaću sobu i legao na kraljevski krevet. Perot je bio pomalo u neprilici, činilo mu

253
se da je krevet trebalo prepustiti Simonsu koji je bio stariji i izgledao potpuno iscrpljen.
No Simons je razgovarao s jednom stjuardesom, Anitom Melton. Bila je to ţivahna
plavokosa Šveđanka dvadesetih godina s mnogo smisla za humor, divljom maštom i
sklonošću za egzotiku. Bila je zabavna. Simons je prepoznao srodnu dušu, nekoga tko se na
obazire mnogo na mišljenje drugih, individualista. Svidjela mu se. Postao je svjestan da je to
prvi put od smrti Lucille da ga privlači neka ţena.
Bio se zaista potpuno vratio u ţivot.
Ron Davis je osjetio kao ga hvata san. Kraljevski krevet je dovoljno prostran za dvojicu,
pomislio je, pa je otišao u spavaću sobu i ispruţio se pored Gaydena.
Gayden je otvorio oči.
- Davis? - rekao je s nevjericom. - Što ti, do vraga, traţiš u mom krevetu?
- Neka ti to ne smeta - rekao je Davis. - Bar ćeš moći pričati prijateljima kako si spavao s
crnčugom. - Zatvorio je oči.
Dok se avion pribliţavao Frankfurtu, Simons se sjetio da je još uvijek odgovoran za
Paula i Billa. Mozak mu se smjesta vratio svom poslu, istraţivanju mogućnosti da neprijatelj
poduzme neku akciju.
- Ima li Njemačka ugovor o ekstradiciji s Iranom? - upitao je Perota.
- Ne znam - odgovorio je Perot.
Simons je uzvratio svojim čuvenim pogledom.
- Ubrzo ću saznati - rekao je Perot.
Nazvao je Dallas i zatraţio odvjetnika Toma Lucea:
- Tome, ima li Njemačka ugovor o ekstradiciji s Iranom?
- Devedeset devet posto sam siguran da nema - rekao je Luce.
Perot je to rekao Simonsu.
- Vidio sam kako ljudi ginu zato što su Bill devedeset devet posto uvjereni da im se
ništa ne moţe dogoditi - rekao je Simons.
- Treba da budemo sto posto sigurni. Nazvat ću te ponovo za nekoliko minuta - rekao
je Perot Luceu.
Sletjeli su u Frankfurtu i smjestili se u hotelu unutar aerodromskog kompleksa.
Sluţbenik na recepciji je pokazao neuobičajenu radoznalost i paţljivo je zapisao brojeve
njihovih pasoša. To je povećalo Simonsovu nelagodnost.
Okupili su se u Perotovoj sobi i Perot je ponovo nazvao Dallas. Ovog puta je
razgovarao s T. J. Marquezom.
- Nazvao sam jednog stručnjaka za međunarodno pravo u Washingtonu - rekao je T. J.
- On misli da između Njemačke i Irana postoji zakon o ekstradiciji. Osim toga je rekao da su
Nijemci u takvim stvarima skloni da se pridrţavaju slova zakona i da će, ako dobiju zahtjev
da uhapse Paula i Billa, oni to vjerojatno smjesta i učiniti.
Perot je sve to prenio Simonsu.
- Okej - rekao je Simons. - U ovoj fazi igre nećemo više ništa riskirati. U podrumu
zgrade nalazi se kino sa tri dvorane, i Paul i Bill mogu se tamo sakriti... gdje je Bill?
- Otišao je da kupi pastu za zube - rekao je netko.
- Jay, idi i pronađi ga.
Coburn je izišao.
- Paul će otići u jednu salu, s Jayjem, Bill će otići u drugu, s Keaneom. Pat Sculley će
čuvati straţu vani. Imat će kartu, tako da moţe ući i obavijestiti one unutra.
Zanimljivo je, mislio je Perot, promatrati kako se prekidači uključuju i kotačići počinju
okretati dok se Simons od starca koji se odmara u avionu ponovo pretvara u vođu odreda
komandosa.
- Ulaz u stanicu podzemne ţeljeznice je također na razini podruma, pored kina - rekao
je Simons. - Ako iskrsne bilo što sumnjivo, Pat Sculley će pozvati četvoricu iz kina i svi će se

254
odvesti podzemnom u središte grada. Tu će unajmiti automobil i odvesti se u Englesku. Ako
se ništa ne dogodi, pozvat ćemo ih iz kina kad budemo spremni za ulazak u avion. U redu,
na posao!
Bill je bio u trgovačkom središtu. Promijenio je nešto novaca i kupio zubnu pastu,
četkicu i češalj. Zaključio je da bi se u novoj košulji ponovo osjećao kao čovjek, pa je otišao
da promijeni još novaca. Stajao je u redu pred mjenjačnicom kad ga je Coburn potapšao po
ramenu.
- Ross ţeli da se odmah vratiš u hotel - rekao je Coburn.
- A zašto?
- Ne mogu sad govoriti o tome, ali treba odmah da se vratiš.
- Ti se sigurno šališ!
- Idemo!
Otišli su u Perotovu sobu i Perot je objasnio Billu što se dogodilo. Bill jedva da je
mogao vjerovati u to. Bio je uvjeren da mu u suvremenoj, civiliziranoj Njemačkoj ne prijeti
nikakva opasnost. Hoće li ikad biti potpuno siguran? pitao se. Hoće li ga Dadgar progoniti
do na kraj svijeta, ne odustajući dok ne vidi Billa u iranskom zatvoru ili mrtvog?
Coburn nije znao postoje li realni izgledi da Paul i Bill upadnu u neku nevolju ovdje u
Frankfurtu, ali mu je bila dobro poznata vrijednost Simonsovih mjera opreza. Veliki dio
onoga što je Simons u posljednjih sedam tjedana planirao svelo se ni na što, oruţani napad
na prvi zatvor, ideja da se Paul i Bill otmu iz kućnog zatvora, putovanje preko Kuvvaita. No,
s druge strane, neke okolnosti na koje se Simons pripremao zaista su se ostvarile, često one
najteţe predvidive. Izvršen je napad na zatvor Gasr i Rašid se našao tamo, cesta za Sero koju
su on i Simons tako paţljivo provjerili na kraju se pokazala kao najsigurniji put kući... Pa čak
i to što je natjerao Paul i Billa da nauče napamet sve podatke u laţnim pasošima pokazalo se
presudnim kad je čovjek u dugom crnom kaputu počeo postavljati pitanja. Coburnu daljnji
dokazi nisu Bill potrebni. Prihvaćao je sve što Simons kaţe.
Sišli su u kino. Igrala su tri filma. Prva dva Bill su porno filmovi a treći je bio Ralje II.
Bill i Taylor su doBill Ralje II, a Paul i Coburn su otišli da gledaju gole djevojke s Juţnog
mora.
Paul je sjedio i zurio u ekran, ugnjavljen i umoran. Film je bio na njemačkome, što ne
znači da su dijalozi Bill posebno vaţni za razumijevanje filma. Ima li išta gore, mislio je, od
lošeg porno filma? Iznenada je čuo kako netko hrče. Pogledao je u Coburna.
Coburn je čvrsto spavao, i hrkao.

Kad su John Howell i ostali pripadnici „Ĉiste ekipe" sletjeli na frakfurtski aerodrom,
Simons je već bio sve organizirao za brzi nastavak putovanja.
Ron Davis je čekao na izlazu za putnike u dolasku da izvuče „Ĉistu ekipu" iz reda i
uputi je na drugi izlaz gdje je čekao parkiran Boeing 707. Ralph Bouhvare je sve to pratio s
izvjesne udaljenosti da bi čim ugleda prve pripadnike „Ĉiste ekipe" otišao u kino i rekao
Sculleyju da pokupi momke iz sala. Jim Schwebach se nalazio u konopcima ograđenom
prostoru za štampu, gdje su novinari čekali da vide evakuirane Amerikance. Sjedio je pored
pisca Pierrea Salingera (koji nije imao pojma koliko je blizu izvoru zaista dobre priče)
pretvarajući se da čita neki oglas za namještaj u njemačkim novinama. Schwebachov
zadatak bio je da neprimjetno prati „Ĉistu ekipu" od jednog do drugog izlaza, da provjeri
kako ih nitko ne slijedi. Ukoliko bi primijetili nešto sumnjivo, Schwebach i Davis bi izazvali
guţvu. Nije bilo vaţno hoće li ih Nijemci uhapsiti, jer se oni nisu morali bojati izručenja
Iranu.
Plan je funkcionirao kao sat. Pojavila se samo jedna komplikacija, Rich i Cathy
Gallagher nisu htjeli putovati u Dallas. Nisu imali tamo ni rođaka ni prijatelja, nisu Bill
sigurni za što će se u budućnosti opredijeliti, nisu znali hoće li njihovom psu Buffyju biti

255
dopušten ulazak u SAD i nisu htjeli da mijenjaju avion. Pozdravili su se sa svima i otišli da
sami sređuju svoje poslove.
Ostatak „Ĉiste ekipe", John Hovvell, Bob Young i Joe Poche, pošao je za Ronom
Davisom i ukrcao se u Boeing 707. Jim Schvvebach ih je pratio. Ralph Bouhvare je pokupio
ostale i svi su ušli u avion kojim će odletjeti kući.
Merv Stauffer je iz Dallasa nazvao frankfurtski aerodrom i naručio hranu za avion.
Zatraţio je trideset super-de-luxe obroka, od kojih je svaki sadrţavao ribu, piletinu i
govedinu; zatim šest pladnjeva s morskim specijalitetima u umaku; limun i hren; šest
pladnjeva s predjelom; šest pladnjeva sa sendvičima od šunke i sira, sa rozbifom, puretinom
i švicarskim sirom; šest zdjela sa svjeţim povrćem i umakom od gorgonzole i octa; tri
pladnja sireva sa širokim izborom kruha i krekera; četiri pladnja sa de luxe kolačima; četiri
pladnja svjeţeg voća; četiri boce konjaka; dvadeset bočica Seven-Upa i dvadeset bočica piva
od đumbira; deset boca sode i deset boca tonika; deset boca soka od naranče; pedest
pakovanja mlijeka, osamnaest litara svjeţe skuhane kave u termo- sicama; sto kompleta
plastičnog pribora za jelo s noţem, vilicom i ţlicom; šest tuceta plastičnih tanjura u dvije
veličine; šest tuceta plastičnih čaša; šest tuceta plastičnih šalica; po dva kartona cigareta
Kent, Marlboro, Kool i Salem Light i dvije kutije čokolade.
Došlo je do neke zabune, pa su aerodromski snabdjevači isporučili cijelu tu narudţbu
dva puta.
Polijetanje je odgođeno. Neočekivano je naišla ledena oluja i Boeing 707 se našao
posljednji u redu za odleđivanje; komercijalni letovi imali su prednost. Bill se počeo brinuti.
Aerodrom se u ponoć zatvarao i moglo bi se dogoditi da budu prisiljeni izići iz aviona i
prenoćiti u hotelu. Bill nije ţelio provesti noć u Njemačkoj. Ţelio je američko tlo pod
nogama.
John Howell, Joe Poche i Bob Young su pričali kako su letjeli iz Teherana. Paul i Bill su
se ohladili kad su čuli koliko je odlučnosti i upornosti Dadgar pokazao samo da ih spriječi
da napuste zemlju.
Konačno je avion odleđen, ali se onda motor br. 1 nije htio upaliti. Pilot John Carlen je
otkrio da je problem u startnom ventilu. Mehaničar Ken Lenz je izišao iz aviona i ručno
drţao ventil otvoren dok Carlen nije upalio motor.
Perot je odveo Rašida u pilotsku kabinu. Rašid je koliko jučer prvi put u ţivotu letio
avionom i htio je sjediti s posadom. Perot je rekao Carlenu:
- Priredite nam jedno stvarno spektakularno polijetanje.
- Samo naručite - rekao je Carlen, odrulao do piste i uzletio pod veoma strmim uglom.
U putničkoj kabini Gayden se smijao; upravo je čuo kako je Paul, nakon šest tjedana
provedenih u zatvoru i čisto muškom društvu, bio prisiljen da gleda porno film. Njemu je to
zbog nečega bilo strašno smiješno.
Perot je otvorio bocu šampanjca i izgovorio zdravicu:
- Za ljude koji su rekli što će uraditi, a onda otišli i uradili što su rekli!
Ralph Boulware je pijuckao šampanjac i osjećao kako mu se toplina širi tijelom. Tako i
jest, pomislio je. Rekli smo što ćemo uraditi, pa smo otišli i uradili što smo rekli. Tako i jest.
Imao je još jedan razlog da bude sretan. U idući ponedjeljak Kecia će imati rođendan,
bit će joj sedam godina. Svaki put kad je razgovarao s Mary, govorila mu je: „Dođi kući tako
da budeš ovdje na Kecijin rođendan.“ Ĉinilo se da će mu to uspjeti.
Bill se konačno počeo opuštati. Sad je između mene i Amerike, Emily i djece samo ovaj
let avionom, mislio je. Sad sam izvan opasnosti.
I ranije je zamišljao da je izvan opasnosti, kad je u Teheranu stigao u ,,Hyatt“, kad je
prešao tursku granicu, kad je uzletio iz Vana i kad je sletio u Frankfurt. I svaki put se
prevario.
Tako se prevario i sada.

256
 3.
Paul je uvijek bio lud za avionima, pa je iskoristio priliku da se uvuče u pilotsku
kabinu Boeinga 707.
Dok je avion letio preko sjeverne Engleske primijetio je da pilot John Carlen, mehaničar
Ken Lenz i prvi oficir Joe Fosnot imaju nekih neprilika. Kad bi uključili auto- pilot avion je
skretao, najprije lijevo, a zatim desno. Kompas je otkazao, pa je inercioni navigacijski sistem
funkcionirao nesigurno.
- Što to zapravo znači? - upitao je Paul.
- To znači da ćemo avionom morati upravljati ručno sve do Amerike - rekao je Carlen.
- To se moţe, samo je pomalo zamorno.
Nekoliko minuta kasnije u avionu je postalo strašno hladno, a ubrzo zatim prevruće.
Sistem natpritiska počeo je otkazivati.
Carlen je spustio avion.
- Ne moţemo preletjeti Atlantik na ovoj visini - rekao je Paulu.
- Zašto ne» moţemo?
- Nemamo dovoljno goriva. Avion na malim visinama troši mnogo više goriva.
- A zašto ne moţemo letjeti više?
- Ne bismo mogli disati.
- Avion ima maske s kisikom.
- Da, ali nema dovoljno kisika za let preko Atlantika. Nijedan avion ne nosi toliko
kisika.
Carlen i njegova posada neko vrijeme su pokušavali otkloniti kvar, a onda je Carlen
uzdahnuo i rekao:
- Hoćete li pozvati Rossa ovamo, Paul?
Paul je doveo Rossa.
- Gospodine Perote - rekao je Carlen - mislim da bismo morali sletjeti što je prije
moguće.
Ponovo je objasnio zašto ne moţe letjeti preko Atlantika s neispravnim sistemom za
natpritisak.
- Johne, bit ću vam zauvijek zahvalan ako udesite da ne moramo sletjeti u Njemačkoj -
rekao je Perot.
- Ne brinite - rekao je Carlen. - Letimo za Heathrow, London.
Perot je otišao da javi vijest ostalima. Carlen je preko radija pozvao londonsku
kontrolu letenja. Bilo je jedan poslije ponoći, pa mu je rečeno da je Heathrow zatvoren. U
nevolji smo, odgovorio je, i odmah dobio dopuštenje za slijetanje.
Paul nije mogao vjerovati svojim ušima. Nakon svega što je proţivio, još i prinudno
slijetanje!
Ken Lenz je počeo izbacivati gorivo kako bi smanjio teţinu aviona ispod maksimalno
dopuštene za slijetanje.
London je rekao Carlenu da je iznad juţne Engleske magla, ali da je trenutno vidljivost
na Heathrowu pola milje.
Kad je Ken Lenz zatvorio ventile za izbacivanje goriva, crveno svjetlo koje je trebalo da
se ugasi ostalo je upaljeno.
- Cijev za istakanje goriva nije se uvukla - rekao je Lenz.
- To je da čovjek ne povjeruje - rekao je Paul i pripalio cigaretu.
- Mogu li dobiti jednu cigaretu, Paul - rekao je Carlen.
Paul ga je pogledao.
- Rekli ste mi da ste prestali pušiti prije deset godina.

257
 - Svejedno, dajte mi cigaretu, hoćete?
Paul mu je dodao cigaretu i rekao:
- Sad sam zaista uplašen.
Vratio se u putničku kabinu. Stjuardese su zaposlile sve putnike. Pomagali su da se
sloţe pladnjevi, boce i prtljag i da se sve učvrsti prije prisilnog slijetanja.
Paul je otišao u spavaću sobu. Simons je leţao na krevetu. Obrijao se hladnom vodom,
pa mu je lice bilo prekriveno komadićima flastera. Ĉvrsto je spavao.
Izišao je i rekao Jayju Coburnu:
- Zna li Simons što se događa?
- Zna, naravno - odgovorio je Coburn. - Rekao je da ne zna upravljati avionom i da ne
moţe ništa učiniti, pa će otići da malo odrijema.
Paul je u čudu zavrtio glavom. Koliko hladnokrvan moţe čovjek biti?
Vratio se u pilotsku kabinu. Carlen je bio hladan kao uvijek, glas mu je bio miran, ruke
sigurne. Ali, ona cigareta je brinula Paula.
Nekoliko minuta kasnije crveno svjetlo se ugasilo. Cijev za istakanje se uvukla.
Pribliţili su se Heathrowu kroz guste oblake i počeli smanjivati visinu. Paul je
promatrao visinomjer. Pokazivao je šest stotina fita, zatim pet stotina fita, ali vani se nije
vidjelo ništa osim uskovitlane sive magle.
Isto je bilo i na tri stotine fita. A onda su iznenada izišli iz oblaka i ravno pred sobom
ugledali pistu osvijetljenu kao boţična jelka. Paul je duboko odahnuo.
Sletjeli su. Prema avionu su preko rulnih staza pojurila uz škripanje guma vatrogasna i
sanitetska kola, ali bilo je to savršeno sigurno prizemljenje.

Rašid je slušao o Rossu Perotu godinama. Perot je bio multimilijunaš, osnivač EDS-a,
poslovni čarobnjak, čovjek koji je sjedio u Dallasu i pokretao ljude, Coburna i Sculleyja na
primjer, kao figure na šahovskoj tabli. Za
Rašida je bilo veliko iznenađenje kad je upoznao gospodina Perota i ustanovio da je
sasvim obično ljudsko biće, čovjek niskog rasta i neobično ljubazan. Rašid je ušao u hotelsku
sobu u Istanbulu, a taj niski čovjek sa širokim osmijehom i povijenim nosom samo je pruţio
ruku i rekao: „Zdravo, ja sam Ross Perot! “ Rašid mu je stisnuo ruku i rekao: „Zdravo, ja
sam Rašid Kazemi.“ Sasvim prirodno, kako i treba.
Od tog trenutka osjećao se više nego ikad kao pripadnik ekipe EDS-a. Ali, na
aerodromu Heathrow grubo su mu pokazali da to još nije.
Ĉim se avion zaustavio na stajanci, kombi pun aero- dromskih policajaca, carinika i
imigracionih sluţbenika upao je u avion i počeo postavljati pitanja. Ono što su ugledali nije
im se nimalo svidjelo: gomila prljavih, zguţvanih, neopranih, neobrijanih ljudi, s cijelim
bogatstvom u raznim valutama, u nevjerojatno luksuzno opremljenom avionu registriranom
na Velikim Kajmanskim Otocima... Ovdje, rekli su na tipično britanski način, nešto sigurno
nije u redu.
Međutim, nakon otprilike jednog sata ispitivanja, nisu pronašli nikakav dokaz da su
pripadnici EDS-a krijumčari droge, teroristi ili aktivisti PLO. Amerikancima za ulazak u
Britaniju nije bila potrebna viza niti bilo kakav dokument osim pasoša, i svima je dopušteno
da uđu u zemlju, osim Rašidu.
Perot se obratio imigracionom sluţbeniku.
- Nema nikakvog razloga da znate tko sam ja, ali moje ime je Ross Perot i ako
provjerite tko sam, recimo kod američke carine, vjerujem da ćete doći do zaključka da u
mene moţete imati povjerenja. Previše bih izgubio kad bih pokušao ubaciti u Englesku
ilegalnog doseljenika. Preuzimam osobnu odgovornost za ovog mladog čovjeka. Napustit
ćemo Englesku u roku od dvadeset četiri sata. Ujutro ćemo se javiti vašem kolegi na aero-
dromu Gatwick i odletjeti avionom kompanije Braniff za Dallas.

258
 - Bojim se da to neće ići, sir - rekao je sluţbenik. - Gospodin mora ostati kod nas sve
dok ga ne ukrcamo u avion.
- Ako on ostane, ostajem i ja - rekao je Perot.
Rašid je bio zapanjen. Ross Perot će provesti noć na aerodromu, ili čak moţda u ćeliji,
radije nego da ostavi Rašida samog! To je bilo nevjerojatno. Da je tako nešto rekao Sculley, ili
Jay Coburn, Rašid bi im bio zahvalan, ali ne bi bio iznenađen. No, to je rekao Ross Perot!
Imigracioni sluţbenik je uzdahnuo.
- Poznajete li nekoga u Velikoj Britaniji tko bi mogao garantirati za vas?
Perot je napeto razmišljao. Koga poznajem u Britaniji? mislio je.
- Mislim da ne... ne, čekajte malo!
Naravno! Jedan od velikih britanskih junaka bio je nekoliko puta gost u njegovoj kući u
Dallasu. A Perot i Margot su Bill njegovi gosti u Engleskoj, u mjestu zvanom Broadlands.
- Poznajem earla Mountbattena od Burme - rekao je.
- Morat ću razgovarati s inspektorom - rekao je sluţbenik i izišao iz aviona.
Zadrţao se dosta dugo.
Perot je rekao Sculleyju:
- Ĉim se izvučemo odavde, prvi posao ti je da rezerviraš mjesta u prvoj klasi u avionu
kompanije Braniff koji ujutro leti za Dallas.
- Da, sir - rekao je Sculley.
Imigracioni sluţbenik se vratio.
- Mogu vam dati ulaznu vizu u trajanju od dvadeset četiri sata - rekao je Rašidu.
Rašid je pogledao u Perota. Ah, ljudi moji, pomislio je, raditi za takvog čovjeka!

Odsjeli su u hotelu „Post House" u blizini aerodroma, i Perot je nazvao Merva

Stauffera u Dallasu.
- Merv, ovdje imamo jednu osobu s iranskim pasošem, bez američke ulazne vize... ti
znaš o kome govorim?
- Znam, sir.
- Spasio je ţivote Amerikanaca i ne ţelim da ga netko maltretira kad stignemo u SAD.
- Razumijem, sir.
- Nazovi Harryja McKillopa. Neka on to sredi.
- U redu, sir.

Sculley ih je sve probudio u šest ujutro. Coburna je morao silom izvući iz kreveta.
Coburn je još patio od naknadnih efekata Simonsovih pilula za stimulaciju; zlovoljan i
iscrpljen, nije htio da misli na to hoće li uhvatiti avion ili neće.
Sculley je naručio autobus da ih odveze do aerodroma Gatwick, dobra dva sata voţnje
od Heathrowa. Dok su izlazili, Keane Taylor, boreći se sa plastičnom posudom u kojoj su se
nalazile boce i kutije cigareta što ih je kupio na istanbulskom aerodromu, rekao je:
- Hej, hoće li mi itko od vas pomoći da nosim ovo?
Nitko nije rekao ništa. Svi su ušli u autobus.
- Jebite se onda - rekao je Taylor i poklonio sve piće i cigarete hotelskom vrataru.
Na aerodromu, koračajući iza svojih ljudi, Ross Perot je primijetio kako se ostali ljudi
sklanjaju, puštajući ih da prođu, i tek tada je postao svjestan kako zapravo strašno izgledaju.
Većina ih se danima nije čestito umila i obrijala, a na sebi su imali svakojaku odjeću,
uglavnom neodgovarajućih brojeva i uţasno prljavu. Vjerojatno su i zaudarali.
Perot je pozvao Braniffovog sluţbenika koji je vodio putnički servis. Kompanija Braniff
imala je sjedište u Dallasu i Perot je letio njenim avionima mnogo puta, tako da ga je dobar
dio osoblja poznavao.
- Mogu li za svoje društvo rezervirati cijeli salon na katu? - upitao je sluţbenika.

259
 Sluţbenik je zurio u ljude oko njega. Perot je znao što misli: društvo gospodina Perota
obično se sastojalo od nekoliko tihih, dobro odjevenih poslovnih ljudi, a sad je tu s gomilom
tipova koji izgledaju kao mehaničari nakon rada na nekom izuzetno prljavom motoru.
- Oh, salon vam ne moţemo rezervirati jer je to u suprotnosti s međunarodnim
propisima, sir - rekao je sluţbenik - ali mislim da vas ostali putnici neće mnogo
uznemiravati ako vaše društvo odmah zauzme salon.
Perot je shvatio što ţeli reći.
Dok je ulazio u avion, Perot je rekao stjuardesi:
- Molim da ove ljude posluţite svim što poţele.
Otišao je dalje, a stjuardesa se okrenula svojoj kolegici, širom otvorenih očiju.
- Tko je, do vraga, ovo?
Kolegica joj je rekla.
Film je bio Groznica subotnje večeri, ali projektor nije radio. Bouhvare je bio razočaran;
već je gledao taj film, i radovao se tome što će ga ponovo vidjeti. Umjesto toga, sjedio je i
naklapao s Paulom.
Većina je otišla u salon. Simons i Coburn su se ponovo ispruţili i zaspali.
Na pola puta preko Atlantika, Keane Taylor, koji u posljednjih nekoliko tjedana nikad
nije imao kod sebe manje od četvrt milijuna dolara u gotovom i koji je novac dijelio ne
brojeći ga, odjednom je odlučio da sastavi obračun.
Raširio je prekrivač po podu salona i počeo prikupljati novac. Ĉlanovi ekipe prilazili su
mu jedan po jedan, izvlačili sveţnjeve novčanica iz dţepova, čizama, kapa i rukava, i bacali
ih na pod.
Dva-tri putnika prvog razreda popeli su se u salon usprkos neugodnom izgledu
društva gospodina Perota, ali kad je ta smrdljiva klapa razbojničkog izgleda, s bradama, u
pletenim kapama, prljavim čizmama i terenskim kaputima istresla na pod nekoliko stotina
tisuća dolara i počela ih brojiti, ti putnici su brzo nestali.
Nekoliko minuta kasnije došla je u salon stjuardesa i obratila se Perotu.
- Neki putnici zahtijevaju da obavijestimo policiju o vašem društvu - rekla je. - Da li
biste sišli i razuvjerili ih?
- Vrlo rado.
Perot je sišao u kabinu prvog razreda i predstavio se putnicima na prednjim sjedištima.
Neki od njih Bill su čuli za njega. Počeo je da im priča što se dogodilo s Paulom i Billom.
Dok je govorio, prilazili su i drugi putnici da ga čuju. Stjuardese su prestale raditi i
stale, slušajući ga. A onda su im se pridruţile i stjuardese iz turističke klase. Ubrzo se oko
njega okupila gomila ljudi.
Perotu je sinulo da će svijet ţeljeti da čuje tu priču.
Na katu, ekipa je namjestila posljednju podvalu Kea- neu Tayloru.
Dok je skupljao novac, Taylor je ispustio tri sveţnja po deset tisuća dolara, a Bill ih je
neprimjetno gurnuo u dţep.
Obračun je ispao pogrešan, naravno. Svi su sjedili na podu, prekrštenih nogu kao
Indijanci, jedva zadrţavajući smijeh, dok je Taylor sve računao ponovo.
- Kako je moguće da nedostaje trideset tisuća dolara? - rekao je Taylor ljutito. - Do
đavola, ovo je sve što imam! Moţda ne računam dobro. Koji mi je vrag?
U tom trenutku u salon se vratio Bill i upitao:
- U čemu je problem, Keane?
- Prokletstvo, nedostaje mi trideset tisuća dolara, a ne znam što sam učinio s tim
novcem.
Bill je izvukao iz dţepa tri sveţnjanovčanica i rekao:
- Je li ovo novac koji traţiš?
Svi su prasnuli u smijeh.

260
 - Daj mi to - rekao je Taylor ljutito. - Do vraga, Gaylorde, trebalo je da te ostavimo u
zatvoru!
Svi su se nasmijali još glasnije.

4.
Avion se počeo spuštati, pribliţavajući se Dallasu.
Ross Perot je sjedio pored Rašida i govorio mu imena gradova iznad kojih su letjeli.
Rašid je gledao kroz prozor u ravnu smeđu zemlju i široke ceste što su se kilometrima
pruţale bez i najmanje krivine. Amerika.
Joe Poche se divno osjećao. Osjećao se tako kad je bio kapiten ragbi kluba u Minnesoti,
nakon teške utakmice u kojoj su pobijedili. Isti osjećaj je imao kad se vratio iz Vijetnama. Bio
je član dobrog tima, preţivio je, mnogo naučio, odrastao.
Jedino što bi ga sad učinilo potpuno sretnim bilo je čisto rublje.
Ron Davis je sjedio pored Jayja Coburna.
- Hej, Jay, od čega ćemo sad ţivjeti? - upitao je.
Coburn se osmjehnuo.
- Ne znam.
Sad će biti pomalo neobično, pomislio je Davis, ponovo sjediti za pisaćim stolom. Nije
bio siguran da mu se sviđa pomisao na to.
Iznenada se sjetio da je Marva već tri mjeseca u drugom stanju. Već će se vidjeti. Pitao
se kako će izgledati s tim sve većim trbuhom.
Znam što mi je potrebno, pomislio je. Potrebna mi je koka-kola. Iz konzerve. Iz
automata. Na benzinskoj pumpi. I pečeno pile iz Kentuckija.
Pat Sculley je mislio: Više neću gledati narančaste taksije.
Sculley je sjedio pored Jima Schwebacha; bili su ponovo zajedno, nizak ali opasan
tandem, a da u cijeloj avanturi nisu ispalili ni jedan hitac, ni u koga. Razgovarali su o tome
kakvu bi pouku EDS mogao izvući iz akcije spasavanja. Kompanija je planirala radove i u
drugim zemljama Srednjeg istoka, a probijala se i na Daleki istok; ne bi li moţda trebalo
organizirati stalan spasilački odred, grupu za uklanjanje nevolja po kratkom postupku,
obučenu, fizički spremnu i naoruţanu, spremnu za tajne operacije u dalekim zemljama? Ne,
zaključili su; ovo je bila jedinstvena situacija. Sculley je postao svjestan da ne ţeli više
provesti ni dana u zaostalim zemljama. U Teheranu ga je hvatala muka od jutarnje
procedure guranja sa dvojicom-trojicom neopranih ljudi u narančastom taksiju, uz
zaglušujuću perzijsku muziku iz radija u kolima i neizbjeţnu svađu s vozačem oko cijene
voţnje. Gdje god budem u budućnosti radio, mislio je, i što god budem radio, sam ću se
voziti u svoj ured, u vlastitim kolima, u velikom masivnom američkom automobilu s
klimatizacijom i blagom glazbom. A kad odem u zahod, umjesto da čučim nad prokletom
rupom u podu, sjest ću na čistu, bijelu američku zahodsku školjku.
Kad je avion dodirnuo zemlju, Perot mu je rekao:
- Pat, ti ćeš izići posljednji. Ţelim da se pobrineš da svi bez teškoća obave formalnosti i
da riješiš sve probleme.
- Naravno.
Avion se zaustavio. Vrata su se otvorila i u avion je ušla jedna ţena.
- Gdje je taj čovjek? - upitala je
- Evo ga - rekao je Perot pokazujući na Rašida.
Rašid je prvi izišao iz aviona.
Merv Stauffer se zaista za sve pobrinuo, pomislio je Ross Perot.

261
 Ostali su izišli i uputili se prema carini.
Prva osoba koju je Coburn ugledao na drugoj strani bio je čvrsti Merv Stauffer; cerio se
od uha do uha. Coburn je poloţio ruke na Staufferova ramena i privukao ga u zagrljaj.
Stauffer je zavukao ruku u dţep i vratio Coburnu njegov vjenčani prsten.
Coburn je bio dirnut. Ostavio je prsten Staufferu, da ga čuva. Od tada, Stauffer je bio
osovina cijele operacije; sjedio je u Dallasu sa slušalicom na uhu i stvarao sve što je bilo
potrebno. Coburn je razgovarao s njim gotovo svakog dana, prenosio mu Simonsove odluke
i zahtjeve i primao informacije i savjete; on je znao bolje nego itko kakvu je krupnu ulogu
odigrao Stauffer i koliko su se svi oslanjali na njega, što god trebalo uraditi. Ipak, pored svih
tih obaveza, Stauffer se sjetio vjenčanog prstena.
Coburn je navukao prsten na 'prst. Mnogo je i često razmišljao o svom braku, u toku
dugih praznih sati u Teheranu. No, sad je sve to zaboravio i jedva je čekao da vidi Liz.
Merv mu je rekao da iziđe iz aerodromske zgrade i uđe u autobus koji ih čeka. Coburn
je poslušao direktivu. U autobusu je ugledao Margot Perot. Osmjehnuo se i stisnuo joj ruku.
A onda je, iznenada, odjeknula vriska, i četvoro uzbuđene djece bacilo se na njega, Kim,
Kristi, Scott i Kelly. Coburn se glasno nasmijao i pokušao da ih sve odjednom zagrli.
Liz je stajala iza djece. Coburn se njeţno oslobodio dječjih zagrljaja. Oči su mu se
napunile suzama. Zagrlio je svoju ţenu, nesposoban riječ da progovori.
Kad je Keane Taylor ušao u autobus, njegova supruga ga nije prepoznala. Njen
normalno elegantni muţ imao je na sebi prljavu skijašku jaknu narančaste boje i pletenu
vunenu kapu. Nije se obrijao sedam dana i izgubio je sedam kilograma. Stajao je ispred nje
nekoliko sekundi, sve dok Liz Coburn nije rekla:
- Mary, zar se nećeš pozdraviti sa Keaneom?
A onda su se na njega bacila djeca, Mike i Dawn.
Tog dana bio je Taylorov rođendan. Napunio je četrdeset jednu godinu. Bio je to
najsretniji rođendan u njegovom ţivotu.
John Howell je ugledao svoju suprugu Angelu kako sjedi u prednjem dijelu autobusa,
iza vozača, sa jedanae- stomjesečnim Michaelom na krilu. Dječačić je na sebi imao hlače od
dţinsa i prugastu ragbi košulju. Howell ga je podigao i rekao:
- Zdravo, Michael, sjećaš li se svog tate?
Sjeo je pored Angele i zagrlio je. Bilo je to malo nezgodno, na autobuskom sjedištu, a
Howell je uz to bio previše stidljiv da bi javno pokazivao svoje osjećaje. Ipak je nastavio da
je grli, jer se osjećao tako divno.
Ralpha Boulwarea dočekala je Mary sa djevojčicama, Stacy i Keciom. Podigao je Keciu
i rekao: „Sretan ti rođendan!" Sve je onako kako treba biti, pomislio je grleći ih. Uradio je
ono što je trebalo uraditi, a njegova obitelj je tu, gdje i treba da bude. Osjećao se kao da je
dokazao nešto, bar samom sebi. Svih onih godina u zrakoplovstvu dok se igrao s
instrumentima ili dok je sjedio u avionu i gledao bombe kako padaju nije ni jednom imao
osjećaj da je njegova hrabrost na kušnji. Njegovi rođaci dobijali su medalje za hrabrost
pokazanu u borbama na zemlji, a njega je uvijek mučio nelagodan osjećaj da je dobio
previše laku ulogu, kao onaj momak u ratnim filmovima koji dijeli hranu za doručak
pravim vojnicima koji će za koji trenutak krenuti u borbu. Uvijek se pitao je li od prave
građe. Sad je mislio na Tursku, kako je zapeo u Adani, kako je vozio kroz mećavu u onom
prokletom starom Chevroletu, kako je mijenjao kotač na Krvavom putu sa sinovima rođaka
Mr Fisha... i sjetio se Perotove zdravice ljudima koji su rekli što će uraditi, a onda otišli i
uradili ono što su rekli da će uraditi. I znao je odgovor. Da, načinjen je od prave građe.
Paulove kćeri, Karen i Ann Marie, imale su na sebi iste karirane suknjice. Ann Marie,
najmanja, prva je stigla do njega i on ju je podigao u naručje i čvrsto zagrlio. Karen je bila
prevelika da je podiţe, ali ju je isto tako čvrsto stegao u zagrljaj. Iza njih je stajala Ruthie,
njegova najveća djevojčica, u haljini boje meda s krem bluzom. Poljubio ju je, dugo i čvrsto, a

262
onda je pogledao, osmjehujući se. Nije se mogao prestati osmjehivati ni da je htio. Osjećao se
sav blaţen. Bio je to najugodniji osjećaj za koji je znao.
Emily je gledala u Billa kao da ne vjeruje da je zaista tu.
- Gospode - rekla je jedva čujno - tako je divno vidjeti te ponovo, dragi!
U autobusu je zavladala tišina kad ju je poljubio. Rachel Schwebach je zaplakala.
Bill je poljubio djevojčice, Vicki, Jackie i Jenny, a onda se zagledao u svog sina. Chris je
izgledao neobično odrastao u plavom odijelu što ga je dobio za Boţić. Bill je već jednom
vidio to odijelo. Sjetio se fotografije Chrisa kako u novom odijelu stoji ispred boţične jelke.
Ta fotografija je, nekad davno i daleko odavde, visila na zidu iznad njegova leţaja u
zatvorskoj ćeliji.
Emily ga je neprestano dodirivala, da se uvjeri kako je zaista tu.
- Izgledaš divno - rekla mu je.
Bill je bio svjestan da izgleda doslovno uţasno.
- Volim te - rekao je.
Ross Perot je ušao u autobus i upitao:
- Jesu li svi ovdje?
- Nema mog tate! - rekao je plačljivo tanki glasić. Bio je to Sean Sculley.
- Ne brini - rekao je Perot. - Samo što nije stigao. On je naš glavni čuvar.
Pata Sculleyja je zaustavio carinik i zatraţio od njega da otvori kofer. U koferu je bio
sav novac i carinik ga je, naravno, vidio. Pozvao je još nekoliko carinika i Sculley je odveden
u ured, na saslušanje.
Carinici su izvukli neke formulare. Sculley je počeo da objašnjava, ali oni nisu htjeli da
ga slušaju. Samo su htjeli da počnu ispunjavati formulare.
- Je li to vaš novac?
- Ne, novac pripada EDS-u.
- Jeste li ga imali kad ste napustili Sjedinjene Drţave?
- Veći dio.
- Kada ste napustili Sjedinjene Drţave?
- Prije tjedan dana, privatnim Boeing om 707.
- I kamo ste otputovali?
- U Istanbul, a zatim do iranske granice.
U ured je ušao jedan sluţbenik i upitao:
- Jeste li vi gospodin Sculley?
- Jesam.
- Strašno mi je ţao što smo vas ovako uznemirili. Gospodin Perot vas čeka pred
zgradom. - Zatim se obratio carinicima. - Moţete poderati te formulare.
Sculley se osmjehnuo i otišao. Više nije bio na Srednjem istoku. Bio je u Dallasu, gdje je
Perot Perot.
Sculley je ušao u autobus i ugledao Mary, Seana i Jennifer. Zagrlio ih je i poljubio sve, a
zatim upitao:
- Što se događa?
- Priredili smo vam mali doček - rekla je Mary.
Autobus je krenuo, ali nije se odvezao daleko. Zaustavio se nakon nekoliko metara
pred jednim drugim ulaznim vratima. Svi su ponovo odvedeni u aerodromsku zgradu, do
vrata na kojima je pisalo Dvorana Concorde.
Kad su ušli, tisuću ljudi je skočilo na noge, kličući i aplaudirajući.
Netko je raširio veliki transparent na kome je pisalo:

JOHN HOWELL
TATA BROJ JEDAN

263
 Jay Coburn je bio potresen brojem prisutnih i njihovim reagiranjem. Kakva je dobra
ideja bio onaj autobus, da se ljudi mogu u miru pozdraviti sa svojim obiteljima prije dolaska
ovamo. I tko je sve to organizirao? Stauffer, naravno.
Dok je išao ka prednjem kraju dvorane, ljudi su mu pruţali ruke da se rukuju, govoreći
„Drago nam je što te vidimo! “, „Dobro došao kući! “. Osmjehivao se i rukovao - bio je tu
David Behne, bio je tu Dick Morrison... Lica su se stapala, a riječi zbijale u jedan veliki i topli
„Zdravo!"
Kad su ušli Paul i Bill sa suprugama i djecom, klicanje se pretvorilo u grmljavinu.
Ross Perot je stajao ispred svih, osjećajući kako mu se oči pune suzama. Bio je umoran
kao nikad u ţivotu, ali beskrajno zadovoljan. Mislio je na sve sretne okolnosti i slučajnosti
koje su omogućile spasavanje: okolnost da je poznavao Simonsa, da je Simons bio spreman
da pođe, da je EDS zapošljavao iskusne veterane, da su i oni Bill spremni da pođu, da je
sedmi kat znao pokretati stvari širom svijeta zahvaljujući iskustvu stečenom u kampanji za
ratne zarobljenike, da je T. J. unajmio avion, da je gomila na juriš osvojila zatvor Gasr...
Mislio je na sve ono što je moglo krenuti naopako. Sjetio se poslovice Uspjeh ima tisuću
otaca, a neuspjeh je siroče. Za nekoliko minuta će istupiti i reći ovim ljudima nešto od onoga
što se događalo i kako su Paul i Bill vraćeni kućama. Dakako, bit će teško obuhvatiti tim
riječima i sve preuzete rizike, strašnu cijenu koja bi bila plaćena da su događaji krenuli kako
ne treba, završetak akcije pred sudom ili nešto još gore. Sjetio se dana kad je otputovao iz
Teherana i kako je praznovjerno mislio o svojoj sreći kao o pijesku što protiče kroz pješčani
sat. Iznenada je ponovo ugledao taj pješčani sat, iz koga je sav pijesak istekao. Osmjehnuo se
u sebi, dohvatio zamišljeni pješčani sat i okrenuo ga.
Simons se nagnuo i šapnuo Perotu u uho:
- Sjećate li se da ste mi ponudili honorar?
Perot to nikad neće zaboraviti. Kad Simons na onaj svoj način pogleda čovjeka, čovjek
se jednostavno zaledi.
- Naravno da se sjećam.
- A vidite li ovo? - rekao je Simons, pokazujući glavom.
Prema njima je išao Paul, noseći na rukama Ann Marie, okruţen gomilom razdraganih
prijatelja.
- Vidim - rekao je Perot.
- To je moj honorar - rekao je Simons i povukao dim cigare.
U dvorani je konačno zavladala tišina i Perot je uzeo riječ. Pozvao je Rašida i prebacio
ruku preko mladićevih ramena.
- Ţelim da upoznate ključnog člana spasilačkog odreda - rekao je publici. - Kao što je
rekao pukovnik Simons, Rašid je teţak samo šezdeset pet kilograma, ali u njemu ima dvije
stotine pedeset kilograma hrabrosti.
Svi su se nasmijali i ponovo zapljeskali. Rašid je pogledao oko sebe. Mnogo, mnogo
puta je mislio o tome kako će otići u Ameriku, ali ni u najluđim snovima nije mogao
zamisliti da će biti ovako dočekan!
Perot je počeo da priča priču. Slušajući, Paul se osjećao nekako čudno. On nije heroj.
Heroji su drugi. On je privilegirana osoba, zato što moţe reći da pripada moţda
najplemenitijoj skupini ljudi na cijelom svijetu.
Bill je pogledao u gomilu i vidio Rona Sperberga, dobrog kolegu i starog prijatelja.
Sperberg je na glavi imao veliki kaubojski šešir. Ponovo smo u Texasu, pomislio je. Ovo je
srce Sjedinjenih Drţava, najsigurnije mjesto na svijetu. Ovdje nam ne mogu ništa. Ovog
puta, strašni san je zaista minuo. Vratili smo se. Izvan opasnosti smo.
Kod kuće smo.

264
 Epilog
Jay i Liz Coburn su se razveli. Kristi, druga kći, ona emocionalna, odlučila je da ţivi s
ocem. Coburn je imenovan za kadrovskog direktora federalnog EDS-a. U rujnu 1982. godine
on i Ross Perot Mlađi postali su prvi ljudi koji su helikopterom obletjeli svijet. Helikopter
kojim su letjeli sad se nalazi u Nacionalnom zrakoplovnom i svemirskom muzeju u
Washingtonu, D. C. Zove se Špirit of Texas.
Paul je postao financijski kontrolor EDS-a, a Bill direktor za marketing programa
Medicaid u Odjelu za zdravstvenu zaštitu.
Joe Poche, Pat Sculley, Jim Schwebach, Ron Davis i Rašid nastavili su da rade za EDS u
raznim dijelovima svijeta. Davisova supruga Mary rodila je 18. srpnja 1979. godine dječaka
koji je dobio ime Benjamin.
Keane Taylor je postavljen za direktora filijale EDS-a u Nizozemskoj, gdje mu se
pridruţio Glenn Jackson. Gayden je nastavio da vodi EDS World Corporation, pa je prema
tome ostao Taylorov pretpostavljeni.
John Howell je postao punopravni partner u odvjetničkoj firmi Toma Lucea, Hughes
and Hill. Angela Howell je 19. lipnja 1980. godine rodila djevojčicu Šarah.
Rich Gallagher je 1. srpnja 1979. godine napustio EDS. Kao čovjek sa istoka nikad se
nije osjećao kao jedan od momaka EDS-a. Lloyd Briggs i Paul Bucha, također ljudi s istoka,
napustili su EDS pribliţno u isto vrijeme.
Ralph Boulware je također napustio EDS.
Lulu May Perot, Rossova majka, umrla je 3. travnja 1979. godine.
Ross Perot Mlađi je završio koledţ i u jesen 1981. godine zaposlio se u firmi svog oca.
Godinu dana kasnije Nancy Perot je učinila isto. Sam Perot je jednostavno nastavio
zarađivati sve više novaca. Vrijednost njegovih nekretnina je rasla, njegova naftna
kompanija je pronašla nove izvore, EDS je dobijao sve više ugovora, i sve veće ugovore.
Dionice EDS-a, čija je cijena bila oko osamnaest dolara po komadu kad su Paul i Bill
uhapšeni, četiri godine kasnije bile su šest puta skuplje.
Pukovnik Simons je umro 21. svibnja 1979. godine nakon niza srčanih udara. U toku
posljednjih tjedana ţivota njegov stalni pratilac bila je Anita Melton, duhovita stjuardesa iz
Boeinga 707. Bila je to čudna, tragična veza; nikad nisu postali ljubavnici u fizičkom smislu,
ali su se voljeli. Ţivjeli su zajedno u vili za goste kraj Perotove kuće u Dallasu. Ona ga je
učila da kuha, a on je nju tjerao da fizički vjeţba, prateći njene rezultate štope- ricom. Stalno
su se drţali za ruke. Nakon Simonsove smrti, njegov sin Harry i snaha Shawn doBill su
dječaka i dali mu ime Arthur Simons Mlađi.
Militantni Iranci su 4. studenog 1979. godine ponovo zauzeli američku ambasadu u
Teheranu. Ovog puta uzeli su taoce. Pedeset dva Amerikanca ostali su njihovi zarobljenici
više od godinu dana. Akcija spasavanja koju je organizirao predsjednik Carter neslavno je
završila u pustinji centralnog Irana.
Ali, Carter nije imao Bulla Simonsa da mu pomogne.

265
 Prilog
OKRUŽNI SUD SJEDINJENIH DRŽAVA ZA SJEVERNI OKRUG TEXASA,
ISPOSTAVA U DALLASU ELECTRONIC DATA SYSTEMS CORP. IRAN
PROTIV ORGANIZACIJE SOCIJALNOG OSIGURANJA IRANSKE VLADE,
MINISTARSTVA ZDRAVLJA I SOCIJALNE SKRBI IRANSKE VLADE I
VLADE IRANA.
BROJ CA 3-79-218-F
(Izvodi iz pregleda utvrđenih činjenica)

Ni EDSCI niti bilo tko drugi u njegovo ime nije dobio ugovor na nezakonit način.
Nema nikakvih dokaza da je bilo podmićivanja sluţbenika ili bilo kojih osoba u sluţbi
optuţenih da bi kompanija dobila ugovor, a dokazni materijal ne ukazuje na provođenje ili
pokušaj korupcije u bilo kom obliku u toku pregovaranja o ugovoru...
Ugovorena cijena nije bila previsoka; naprotiv, iz dokaznog materijala se vidi da je
cijena bila razumna i u skladu s iznosima koje EDS naplaćuje od drugih klijenata za slične
poslove. Cijena nije bila nepovoljna ni u usporedbi s cijenama srodnih kompanija koje se
bave organizacijom socijalnog osiguranja, za isti obim poslova...
Ĉinjenica da Organizacija socijalnog osiguranja i Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi
nisu dostavili pismene primjedbe u vezi s neplaćenim računima je neoprostiva i predstavlja
kršenje ugovora. Angaţiranje doktora Tovvliatija u Organizaciji socijalnog osiguranja u
svojstvu zamjenika glavnog direktora ne predstavlja opravdanje za taj postupak. Nisam
pronašao dokaze da su usluge doktora Tovvliatija utjecale na proces odobravanja isplate
računa, a nisam pronašao ni dokaz za to da je doktor Tovvliati djelovao protuzakonito kad
je procjenjivao radove izvršene po ugovoru. Naprotiv, postoje dokazi da su Ministarstvo
zdravlja i Organizacija socijalnog osiguranja imali stalnu i potpunu mogućnost da prate rad
EDSCI-a. Osim toga, nisam pronašao vjerodostojne dokaze da je bilo pogrešnog
prikazivanja izvršenog posla ili da se EDS tajno dogovarao bilo s kim da bi osigurao
naplaćivanje pogrešno ispostavljenih računa ili da bi onemogućio Optuţenim da realno
procjenjuju poslove što ih je EDSCI obavljao po ugovoru...
EDSCI nije materijalno prekršio svoje obaveze na osnovi ugovora, naprotiv, EDSCI je
bio znatno ispred rokova određenih za pojedine poslove unutar svake faze sve do 16.
siječnja 1979, kada je ugovor raskinut...
Obeštećenje zbog raskidanja ugovora ne moţe se anulirati tvrdnjama Optuţenih, koje
nisu potkrepljene dokazima, da je EDSCI došao do ugovora prevarom, mitom i korupcijom
drţavnih funkcionera. Posebno, iz dokaznog materijala se ne vidi da su veze EDS-a s
grupom Mahvi bile ilegalne. Radovi i akcije što ih je poduzimao EDSCI na osnovi ugovora
nisu predstavljale prekršaj bilo kog iranskog zakona...
Tuţilac je predočio sudu niz dokaza iz kojih se vide činjenice i efekti radova što ih je
obavio: svjedočanstva onih koji su uvodili sistem za obradu podataka i upravljali njime,
fotografski dokazni materijal koji ilustrira aspekte i obim pripreme podataka kao i izvještaje
što su ih zajednički sastavljali EDSCI i Ministarstvo zdravlja, u kojima se govori o koristima
što su ostvarene ugovorom. Ovaj prikaz stanja nije oboren nikakvim vjerodostojnim
dokazima...

(Izvod iz završne presude)

PRESUĐUJE SE, NAREĐUJE I ODREĐUJE da Tužiocu, Electronic Data Systems
Corporation Iran, bude od strane Optuženih, Vlade Irana, Organizacije socijalnog osiguranja
vlade Irana i Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi vlade Irana zajednički i pojedinačno,

266
vraćen i isplaćen iznos od petnaest milijuna sto sedamdeset sedam tisuća četiristo četiri
dolara ($ 15,177.404) plus dva milijuna osamsto dvanaest tisuća dvije stotine pedeset jedan
dolar ($2,812.251) na ime kamata, plus jedan milijun sedamdeset devet tisuća osamsto
sedamdeset pet dolara na ime sudskih troškova, plus kamate na sve te iznose u visini od
devet posto (9%) godišnje od današnjeg datuma...

267
 Izjava
Mnogi ljudi su mi pomogli tako što su satima razgovarali sa mnom, odgovarali na
moja pisma i čitali i ispravljali radne verzije knjige. Za strpljenje, iskrenost i spremnost za
suradnju posebno zahvaljujem:
Paulu i Ruthie Chiapparone, Billu i Emily Gaylord;
Jayju i Liz Coburn, Joeu Pocheu, Patu i Mary Sculley, Ralphu i Mary Boulware, Jimu
Schwebachu, Ronu Davisu, Glennu Jacksonu;
Billu Gaydenu, Keaneu Tayloru, Richu i Cathy Gallagher, Paulu Buchai, Lloydu
Briggsu, Bobu Youngu, Johnu Howellu, ,,Rašidu“, Toni Dvoranchik, Kathy Marketos;
T. J. Marquezu, Tomu Walteru, Tomu Luceu;
Mervu Staufferu, kome nikad ništa nije bilo teško;
Margot Perot, Bette Perot;
Johnu Carlenu, Aniti Melton;
Henryju Kissingeru, Zbigniewu Brzezinskom, Ramseyju Clarku, Bobu Straussu,
Williamu Sullivanu, Charlesu Naasu, Louu Goelzu, Henryju Prechtu, Johnu Stempelu;
doktoru Manučehru Razmari;
Stanleyju Simonsu, Bruceu Simonsu, Harryju Simonsu;
potpukovniku Charlesu Krohnu u Pentagonu;
majoru Dicku Meadowsu, general-majoru Robertu McKin- nonu;
doktoru Walteru Stewartu, doktoru Haroldu Kimmerlingu.
Kao i obično, pomagala su mi dva neumorna istraţivača, Dan Starer u New Yorku i
Caren Meyer u Londonu.
Pomagala mi je i izvanredna ekipa u EDS-ovoj telefonskoj centrali u Dallasu.
Više od sto sati intervjua skinule su sa magnetofonskih vrpci Sally Walther, Ctaire
Woodward, Linda Huff, Cheryl Hibbitts i Becky DeLuna.
Konačno, zahvaljujem Rossu Perotu bez čije zapanjujuće energije i odlučnosti ne samo
da ne bi bilo ove knjige, nego ni avanture o kojoj ona priča.
Pisac

268