Ken Follett

ČOVJEK IZ PETROGRADA
Naslov originala – The Man From St. Petersburg

Prevela – Olga Vučetić

 Čovjek ne može voljeti čovječanstvo
Čovjek može voljeti samo ljude
Graham Greene

ZAHVALE
Pri pisanju ove knjige pomogli su mi mnogi prijatelji kojima srdačno
zahvaljujem: Alan Earney, Pat Golbitz, M.E. Hirsh, Elaine Koster,
Diana Levine, Caren Meyer i njeni marljivi pomoćnici Sue Rapp,
Pamela Robinson, te osoblje iz Bertrama Rota Ltd, Hilary Ross,
Christopher Sinclair-Stevenson, Daniel Starer, Colin Tennant i po
abecedi zadnji, ali inače u svakom pogledu prvi, Al Zuckerman.
 1.
Bilo je dokono nedjeljno popodne, od onih što se Waldenu sviđaju.
Stajao je pred otvorenim prozorom i gledao u park. Na širokoj, ravnoj
tratini dizala su se velika stabla: bijeli bor, dva golema hrasta,
nekoliko kestenova i jedna vrba krošnje poput djevojačkih uvojaka.
Sunce je stajalo visoko, a stabla su bacala tamne, hladne sjene.
Ptice su utihnule, samo je s rascvale povijuše kraj prozora dopiralo
zujanje zadovoljnih pčela. I u kući je sve bilo tiho. Posluga je
uglavnom imala slobodno popodne. Jedini gosti tog vikenda bili su
Waldenov brat George, Georgeova žena Clarissa i njihova djeca.
George je otišao u šetnju, Clarissa je ležala, a djeca su nekamo
nestala. Walden se raskomotio; naravno, u crkvu je išao u žaketu; za
sat-dva obući će frak za večeru, a dotle mu je ugodno u odijelu od
tvida i košulji meka ovratnika. Pa, pomisli, bude li samo Lidija htjela
večeras svirati klavir, bit će to savršen dan..
Okrene se ženi.
– Hoćeš li svirati iza večere? Lidija se nasmiješi.
– Ako želiš.
Walden začuje neku buku pa ponovo pogleda kroz prozor. Na
samom početku kolnika, kojih četristo metara daleko, pojavio se neki
automobil. Walden se žacne od srdžbe kao od podmukla uboda bola
u desnoj nozi prije oluje. Što će mi sad tu neki automobil, pomisli. Ne
da on ima nešto protiv automobila, ta i sam ima lanchester kojim
redovito putuje u London i natrag, ali su oni ljeti na selu prava napast
jer kad protutnje dižu oblake prašine s nepopločane ceste. Zato se
bavi mišlju da asfaltira nekoliko stotina metara ceste. Ne bi inače
oklijevao, ali ceste nisu u njegovoj domeni od 1909. kad je Lloyd
George osnovao Odbore za ceste, a to u njemu izaziva bijes. Jer, to
je karakterističan primjer vladavine liberala: najprije su od Waldena
uzeli novac na račun onoga što bi on ionako učinio, a onda za to
nisu ni prstom makli. Vjerojatno ću na kraju sam asfaltirati cestu,
pomisli Walden, samo me ljuti što za to dvaput plaćam.
Automobil je skrenuo na pošljunčano dvorište, zastenjao, zatresao
se i stao pred južnim vratima. Ispusni dim uvukao se kroz prozor i
Walden načas prestade disati. Iz kola izađe vozač sa šljemom na
glavi, zaštitnim naočalima i teškim vozačkim kaputom, te otvori vrata
putniku. Iskroči nizak muškarac u crnom kaputu i crnom pustenom
šeširu. Walden ga prepozna i namršti se: mirnom ljetnom popodnevu
došao je kraj.
– To je Winston Churchill reče.
– Baš nezgodno – nato će Lidija.
Tog se čovjeka jednostavno ne možeš riješiti. U četvrtak se obratio
Waldenu pismom, no on mu nije odgovorio. U petak ga je potražio
kod kuće u Londonu, ali rečeno mu je da je grof izašao. Sad se pak
dovezao čak u Norfolk, i to u nedjelju. Opet će biti otpremljen. Zar
drži da me može impresionirati svojom upornošću, pitao se Walden.
On nije volio biti grub prema ljudima, ali Churchill je to zaslužio.
Vlada liberala, u kojoj je Churchill ministar, žestoko napada same
temelje engleskog društva: oporezuje zemlju, potkopava Dom
lordova, nastoji Irsku predati katolicima, slabi Kraljevsku ratnu
mornaricu i popušta pred ucjenama sindikata i prokletih socijalista.
Walden i njegovi prijatelji neće se rukovati s takvim ljudima.
Vrata se otvore i u sobu uđe Pritchard. Bio je to visok Londonac,
crne kose namazane briljantinom, samo naoko dostojanstvena
držanja. Kao mlad momak pobjegao je na more, a onda napustio
brod u istočnoj Africi. Walden koji je ondje bio na safariju unajmio ga
je da nadgleda nosače domoroce, i otada su zajedno. Sad je
Pritchard Waldenov upravitelj, odlazi s njim iz kuće u kuću, prijatelj
mu je koliko to sluga može biti.
– Prvi lord Admiraliteta je ovdje, gospodine – reče Pritchard.
– Nema me – odgovori Walden.
Pritchardu je bilo neugodno. Nije navikao odbijati ministre.
Upravitelj mog oca bio bi to učinio ne trepnuvši okom, pomisli
Walden; ali se stari Thomson dobrovoljno povukao, uzgaja ruže u
vrtu one seoske kućice, a Pritchard nekako nikad nije ovladao onim
nepristupačnim dostojanstvenim držanjem.
Pritchard zamuca, što je bio znak da je vrlo opušten ili vrlo napet:
– G-g-gospodin Churchill je r-r-rekao da ćete k-k-kazati kako vas
nema kod kuće, gospodine, pa reče neka vam p-p-predam ovo
pismo.
On pruži poslužavnik s jednom kuvertom.
Walden nije volio nikakvo prisiljavanje. Zato uzvrati srdito:
 – Vrati mu je ... – a onda zastade i ponovo pogleda rukopis na
kuverti. Nekako su mu poznata ta velika, jasna, kosa slova.
– O, bože – uzdahne.
Uzme kuvertu, otvori je i izvuče jedan jedini list debelog bijelog
papira, presavijenog napola. Na vrhu je bio otisnut crven kraljevski
grb. Walden pročita:
Buckinghamska palača 1. svibnja 1914. Moj dragi Waldene,
Primite mladog Winstona. George R. I
– Od kralja – reče Lidiji.
Walden pocrvenje od neugodnosti. Kakva netaktičnost uvući kralja
u nešto ovakvo! Osjećao se kao kakav učenik kojem je rečeno neka
se prestane svađati i vrati se svojoj zadaći. Na tren je bio u iskušenju
da se ne pokori ni kralju. Ali posljedice... kraljica više ne bi primala
Lidiju, ljudi ne bi mogli pozivati Waldenove na zabave na kojima je
neki član kraljevske obitelji, a najgore od svega, Waldenova kći
Charlotte ne bi mogla biti predstavljena na Dvoru kao debitantica.
Društveni život obitelji bio bi uništen. Mogli bi se mirne duše odseliti
u neku drugu državu. Ne, odbiti kralja ne dolazi u obzir.
Walden uzdahne. Churchill ga je pobijedio. Na neki način to mu je i
olakšanje, jer sad može napraviti izuzetak a nitko mu neće moći
prigovoriti. Pismo od kralja, dragi moj, objasnit će, tu se ništa ne
može, to znaš.
– Zamoli gospodina Churchilla da uđe – reče Pritchardu.
Onda pruži pismo Lidiji. Liberali zaista nemaju pojma o tome kako
monarhija treba funkcionirati, pomisli i promrmlja:
– Kralj jednostavno nije dovoljno strog s tim ljudima.
– Ovo postaje strašno dosadno – nehajno će Lidija.
Nije to njoj ni najmanje dosadno, pomisli Walden, zapravo joj je vrlo
zanimljivo, ali to kaže samo zato jer bi tako reagirala kakva engleska
grofica, a pošto Lidija nije Engleskinja nego Ruskinja, to voli govoriti
kao tipični Englezi, kao što bi onaj tko zna francuski često rekao
alors i bien.
Walden priđe prozoru. Churchillov automobil još je bučio i dimio u
dvorištu. Kraj njega je stajao vozač, s jednom rukom na vratima kao
da drži konja da mu ne pobjegne. Nekoliko slugu buljilo je u nj iz
sigurne daljine.
Pritchard uđe i najavi:
 – Gospodin Winston Churchill.
Churchill je bio četrdesetogodišnjak, točno deset godina mlađi od
Waldena. Bio je to nizak, mršav muškarac, a oblačio se, po
Waldenovu sudu, pomalo preelegantno za pravog džentlmena. Kosa
mu gotovo sva otpala, ostao je još samo čuperak na čelu i dvije
kovrče na sljepoočicama što mu je, uz mali nos i vječno ciničan
blijesak oka, davalo vragolast izgled. Jasno se vidjelo zašto je na
karikaturama uvijek prikazivan kao vražić.
Churchill se rukuje s Waldenom i pozdravi:
– Dobar dan, lorde Waldene. – Potom se nakloni Lidiji: – Lady
Walden, milo mi je.
Što mi to kod njega ide toliko na živce, upita se Walden.
Lidija ponudi Churchilla čajem, a Walden mu reče neka sjedne.
Walden nije kanio ćaskati; jedva je čekao da sazna oko čega se
digla takva prašina.
Churchill poče:
– Najprije primite moju kao i kraljevu ispriku zbog nametanja.
Walden samo kimne glavom. Ne, neće mu reći da ga ne smeta.
Churchill nastavi:
– Napominjem da me na to tjeraju izuzetno važni i razlozi.
– Bolje mi recite koji.
– Znate li što se događa na novčanom tržištu?
– Znam. Kamatna stopa je porasla.
– Od jedan i sedamdeset pet na gotovo tri posto. To je ogroman
porast, i to se dogodilo u svega nekoliko tjedana.
– Vi po svoj prilici znate i zašto. Churchill kimne glavom.
– Njemačke kompanije na sve strane utjeruju dugove, skupljaju
gotovinu i kupuju zlato. Još nekoliko tjedana i Njemačka će naplatiti
sve što joj druge zemlje duguju, dok će svoje dugove ostaviti
neplaćene, a zlatne rezerve će biti veće nego ikad ranije.
– Spremaju se za rat.
– Na taj i na druge načine. Skupili su porez od milijardu maraka,
daleko iznad normalnog poreza, da bi bolje opremili vojsku koja je
inače već najjača u Evropi. Sjetit ćete se da je 1909, kad je Lloyd
George povećao porez u Britaniji za petnaest milijuna funti sterlinga,
zamalo izbila revolucija. A milijardu maraka iznosi pedeset milijuna
funti. To je najveći porez u povijesti Evrope ...
 – Zaista jest – prekine ga Walden. Churchill je bio na samom rubu
teatralnosti, a Walden nije želio slušati njegovo fraziranje. – Mi
konzervativci već smo neko vrijeme zabrinuti zbog njemačkog
militarizma. I sad mi vi, pet prije podne, kažete da smo u pravu.
Ali Churchill se nije dao smetati.
– Njemačka će gotovo sigurno napasti Francusku. Pitanje je
hoćemo li mi pomoći Francuskoj.
– Ni govora – iznenađeno će Walden. – Ministar vanjskih poslova
nas je uvjerio da mi nemamo obaveza prema Francuskoj...
– Sir Edward to ozbiljno misli, naravno – nato će Churchill. – Ali on
se vara. Jer naš sporazum s Francuskom je takav da nikako ne
bismo mogli ostati po strani i gledati kako je Nijemci osvajaju.
Walden se zaprepasti. Liberali su svi, uključujući i njega, uvjereni da
neće uvući Englesku u rat; a sad njihov istaknuti ministar tvrdi
suprotno. Dvoličnost političara ispuni ga bijesom, ali je zaboravio na
to čim se sjetio posljedica rata. Pomisli na sve one njemu znane
mladiće koji će morati u rat: strpljive vrtlare u njegovu parku, drske
sluge, preplanule momke s farme, bučne studente, trome lijenčine u
klubovima u St. James's...! a onda tu misao istisne druga, mnogo
neugodnija, i on upita:
– A možemo li pobijediti?
Churchill će ozbiljno:
– Mislim da ne možemo. Walden je buljio u nj.
– Dragi Bože, što ste to vi učinili? Churchill se stade braniti:
– Vodili smo politiku tako da izbjegnemo rat, a to se ne može postići
ako se istovremeno naoružate do zuba.
– I niste uspjeli izbjeći rat.
– Još uvijek to pokušavamo.
– Ali ne vjerujete da ćete uspjeti.
Churchillu na tren ratoborno bijesnu oči, ali onda zauzda svoj
ponos.
– Točno.
– I što će se dogoditi?
– Ako Engleska i Francuska ne mogu zajedno svladati Njemačku,
onda moraju uza se imati još jednog saveznika, neku treću zemlju:
Rusiju. Bude li se Njemačka podijelila i vodila rat na dvije fronte, tad
možemo pobijediti. Naravno, ruska vojska je nesposobna i
korumpirana, kao i sve drugo u toj zemlji, ali to i nije važno sve dotle
dok odvlači jedan dio njemačkih snaga.
Churchill je savršeno dobro znao da je Lidija Ruskinju, i to što joj je
u njenoj prisutnosti vrijeđao domovinu bila je netaktičnost u njegovu
stilu, no Walden se na to nije osvrtao jer ga je strašno zanimalo ono
što je Churchill govorio.
– Pa Rusija je već u savezu s Francuskom – primijeti.
– To nije dovoljno – objasni Churchill. – Rusija je obavezna da se
bori ukoliko Francuska postane žrtva agresije. No na Rusiji je da
odluči u kojem je slučaju je Franuska žrtva a u kojem napadač. A
kad izbije rat, obje zaraćene strane uvijek tvrde da su žrtve. Stoga
savezništvo ne obavezuje Rusiju da ratuje ukoliko ne želi. Nama je,
pak, sad potrebno da Rusija čvrsto stane na našu stranu.
– Teško mi je i zamisliti da biste se vi momci udružili sa carem.
– Onda nas krivo sudite. Da spasimo Englesku sklopili bi savez i sa
samim đavlom.
– Verujem se pristalicama to neće svidjeti.
– Oni to neće ni znati.
Walden je shvatio kamo sve to vodi i ta mu je mogućnost bila
uzbudljiva.
– Što imate na umu? Neki tajni sporazum? Ili kakav nepisani
ugovor?
– I jedno i drugo.
Walden sumnjičavo pogleda Churchilla. Možda ovaj mladi demagog
i ima mozga, pomisli, a taj mozak možda ne radi u mom interesu.
Znači, liberali žele sklopiti tajni ugovor sa carem unatoč mržnji koju
engleski narod gaji prema surovom ruskom režimu. Ali zašto to
otkrivaju upravo meni? Žele me uvući u nešto, toliko mi je jasno. A s
kojim ciljem? Zato da bi, ukoliko sve krene nizbrdo, imali
konzervativca na kojeg mogu svaliti krivnju? Trebat će im daleko
lukaviji spletkar od Churchilla da mene uvuku u takvu zamku.
– Nastavite – reče Walden.
– Započeo sam s Rusima razgovore o vojno-pomorskim
problemima u skladu s našim vojnim pregovorima s Francuzima.
Neko su vrijeme bili prilično mlaki, a sad postaju ozbiljni. Dolazi nam
jedan mladi ruski admiral. To je knez Aleksej Andrejevič Orlov.
– Aleks! klikne Lidija.
 Churchill je pogleda.
– Mislim da vam je u rodu, lady Walden.
– Jest – potvrdi Lidija, a zbog nekog razloga koji Walden nije
mogao pogoditi činilo se da se uznemirila. – On je sin moje starije
sestre, što znači da mi je ... rođak?
– Nećak ispravi je Walden.
– Nisam znala da je postao admiral. Valjda je nedavno unaprijeđen
– Lidija će, sad već kao obično posve staložena, te Walden zaključi
da je onaj njezin nemir bio tek trenutačan privid. On se veselio što će
Aleks doći u London; momak mu je bio jako drag. – Premlad je za
čin admirala doda Lidija.
– Trideset mu je godina – Churchill će nato Lidiji, a Walden pomisli
da je i Churchill sa svojih četrdeset godina premlad da bude na čelu
Kraljevske ratne mornarice. Churchill, pak, kao da je svojim izrazom
lica govorio: Svijet pripada sposobnim mladim ljudima kao što smo ja
i Orlov.
Ali mene zbog nečega trebaš, pomisli Walden.
– Nadalje nastavi Churchill Orlov je carev nećak po ocu, pokojnom
knezu, i, što je još važnije, on je jedan od rijetkih ljudi, osim
Raspućina, koji uživa carevu naklonost i povjerenje. Ako u ruskoj
mornaričkoj hijerarhiji itko može okrenuti cara na našu stranu, onda
je to Orlov.
– A moja uloga u svemu tome? – postavi Walden pitanje koje ga je
zaokupljalo.
– Želim da u tim pregovorima predstavljate Englesku i želim da mi
Rusiju donesete na tanjuru.
Taj momak zaista ne može a da ne bude melodramatičan, pomisli
Walden.
– Želite da Aleks i ja pregovaramo o anglo-ruskom vojnom savezu?
– Jest.
Walden je istog trena uvidio koliko će taj zadatak biti težak,
izazovan i zahvalan. No prikrio je uzbuđenje i odolio iskušenju da
ustane i hoda amo-tamo.
Churchill je objašnjavao:
– Vi poznate cara osobno. Poznate Rusiju i tečno govorite ruski.
Brakom ste postali Orlovljev tetak. Već ste jedanput nagovorili cara
da podrži Englesku a ne Njemačku, 1906, kad ste posredovali i
spriječili ratifikaciju ugovora u Björku. – Churchill zastane. – U
svakom slučaju, nismo vas odmah izabrali za predstavnika Britanije
u tim pregovorima. Kako stvari stoje u Westminsteru ...
– Da, da – prekine ga Walden ne hoteći se upustiti u diskusiju o
tome.
– Međutim, zbog nečeg ste promijenili mišljenje.
– Kratko rečeno, car je izabrao vas. Čini se da ste jedini Englez u
kojeg ima povjerenja. U svakom slučaju, poslao je telegram svom
rođaku, Njegovu Veličanstvu kralju Georgeu V, inzistirajući da Orlov
vodi pregovore s vama.
Walden je mogao zamisliti zaprepaštenje među radikalima kad su
shvatili da će u taj tajni plan morati uključiti jednog starog
reakcionarnog torijevskog plemića.
– Pretpostavljam da ste bili užasnuti – reče.
– Ni najmanje. Naša vanjska politika ne razlikuje se mnogo od
vaše. A ja sam oduvijek smatrao da neslaganje u unutarnjoj politici
nije razlogom da vlada Njegova Veličanstva ne iskoristi vaš talent.
Sad je na redu laskanje, pomisli Walden. Žele me po svaku cijenu.
A glasno upita:
– A kako sve to sačuvati u tajnosti?
– Izgledat će kao privatni posjet. Ako se slažete, Orlov će kod vas u
Londonu provesti ljeto. Vi ćete ga uvesti u društvo. Vaša kći ove
godine treba biti predstavljena u društvu, nije li tako? – Gledao je
Lidiju.
– Točno – potvrdi ona.
– Dakle, ionako ćete često izlaziti. Kao što znate, Orlov je neženja, i
to očito vrlo poželjan, pa možemo dati u javnost da traži ženu
Engleskinju. Možda je čak i nađe.
– Dobra ideja.
Walden odjednom shvati da se zabavlja. Za konzervativnih vlada
Salisburyja i Balfoura bio je nekakav poluslužbeni diplomat, ali u
posljednjih jedanaest godina nije se bavio međunarodnom politikom.
Sad mu je prilika da se vrati na poprište. Prisjeti se kako je cijeli taj
posao privlačan i zanimljiv: ona tajanstvenost, pa kockarsko umijeće
pregovaranja, sukobi ličnosti; pažljivo doziranje nagovaranja,
zastrašivanja ili prijetnje ratom. S Rusima nije lako pregovarati; znaju
biti kapriciozni, tvrdoglavi i arogantni. Ali s Aleksom će on već izaći
na kraj. Kad se Walden ženio Lidijom, na vjenčanju je bio i Aleks,
desetogodišnji dječak u mornarskom odijelu. Kasnije je Aleks
nekoliko godina studirao na Oksfordskom sveučilištu pa je praznike
provodio u Walden Hallu. Momku je otac umro, te mu je Walden
posvećivao mnogo više vremena no što bi inače posvetio jednom
pubertetliji i za to bio bogato nagrađen: prijateljstvom živahnog
mladog uma.
To je sjajna osnova za pregovore. Vjerujem da bi mi to moglo poći
za rukom, pomisli. Kakav bi to bio trijumf!
– Mogu li, dakle, zaključiti da pristajete? – upita Churchill.
– Naravno – odgovori Walden. Lidija ustane.
– Ne, nemojte ustajati – reče kad su i muškarci ustali. – Prepuštam
vas vašim razgovorima o politici. Hožete li ostati na večeri,
gospodine Churchill? Nažalost, imam jednu obavezu u gradu.
– Onda ću vas pozdraviti. – Ona se rukuje s gostom.
Izašla je iz oktagona gdje su uvijek pili čaj, prešla veliko predvorje
pa kroz malo predvorje ušla u cvjetnu sobu. Istovremeno je jedan
mlađi vrtlar, nije mu znala imena, ušao kroz vrtna vrata s naramkom
ružičastih i žutih tulipana što će za večerom krasiti stol. Lidiju je u
Engleskoj, a posebno u Walden Hallu, između ostalog, oduševljavalo
to obilje cvijeća. Uvijek su joj brali svježe cvijeće jutrom i večerom,
čak i zimi kad se uzgaja u staklenicima.
Vrtlar dotakne kapu; nije ju morao skidati ukoliko nije bio oslovljen
jer cvjetna soba je zapravo bila dio vrta. Odložio je cvijeće na
mramorni stol pa izašao. Lidija je sjela i uživala u svježem
miomirisnom zraku. Ova je soba kao stvorena za oporavak od šoka,
a nju je razgovor o Petrogradu iscrpio. Sjetila se Alekseja
Andrejeviča, stidljivog, lijepog dječaka, na svom vjenčanju, a toga se
sjetila kao najnesretnijeg događaja u svom životu.
Baš sam perverzna, pomisli, kad cvjetnu sobu pretvaram u svoje
svetište.
Ova kuća ima prostorije za gotovo svaku svrhu: posebne sobe za
doručak, ručak, čaj i večeru; biljarnicu i oružnicu; posebne prostorije
za pranje rublja, glačanje, pravljenje džema, čišćenje srebrnine,
držanje ulova, čuvanje vina, četkanje odjeće ... Njen apartman ima
spavaonicu, garderobu i dnevni boravak. A ipak, kad želi biti u miru
dolazi ovamo, sjedi na običnoj stolici i bulji u grubi kameni slivnik i
željezne noge mramornog stola. Primijetila je da i njen muž ima
svoje neslužbeno svetište: kad je Stephen zbog nečeg uznemiren,
odlazi u oružnicu i čita kakvu knjigu o lovu.
Tako dakle, Aleks će biti njen gost u Londonu, i to u sezoni.
Razgovarat će s njim o domu, o snijegu, baletu i bombama; i
njegova će joj prisutnost skrenuti misli na jednog drugog mladog
Rusa, čovjeka za kojeg se nije udala.
Prošlo je već devetnaest godina otkako nije vidjela tog čovjeka, a
ipak, čim se samo spomene Petrograd u njoj se budi uspomena na
nj, i koža joj se ježi pod odjećom od šanžan svile koju je obukla za
čaj. Bilo mu je devetnaest godina, koliko i njoj, bio je gladan student
duge crne kose, lica kao u vuka, očiju kao u španijela. Bio je mršav
kao čačkalica, koža mu bila bijela, dlake po tijelu mladenačke,
mekane i tamne, a ruke vješte, vješte. I sad je crvenjela, ne pri
pomisli na njegovo tijelo već pri pomisli na svoje, kako je izdaje,
izluđuje užitkom, tjera da sramno vrišti. Bila sam pokvarena, pomisli,
i još sam pokvarena, jer željela bih to opet činiti.
S osjećajem krivnje pomisli na muža. Rijetko je kad razmišljala o
njemu a da se nije osjećala krivom. Nije ga voljela kad su se vjenčali,
ali sad ga voli. Odlučan je, srdačan i obožava je. Njegova je
naklonost postojana i nježna i potpuno lišena one očajničke strasti
koju je ona nekad upoznala.
Sretan je, pomisli, samo zato što nikad nije spoznao da ljubav može
biti divlja i pohlepna. Više ne čeznem za takvom ljubavlju, uvjeravala
je samu sebe. Privikla sam se živjeti bez nje, a s godinama mi je to
postalo lakše. Tako i treba, ta skoro mi je četrdeseta!
Neke njene prijateljice još dolaze u iskušenje i podliježu mu. Njoj ne
govore o svojim vezama jer osjećaju da im ona ne bi odobravala; ali
ogovaraju druge, i Lidija zna da na zabavama u ladanjskim kućama
dolazi do mnogih ... pa, prevara. Jedanput je lady Girard, ljubaznim
tonom starije žene koja mladoj domaćici daje dobar savjet, rekla
Lidiji: »Draga moja, ako vam istovremeno dođu u goste vikontesa i
Charlie Stott, svakako ih morate smjestiti u spojene spavaonice.«
Lidija ih je pak smjestila svakog na svoju stranu kuće, i vikontesa
više nikad nije došla u Walden Hall.
Ljudi govore da je za svu tu nemoralnost kriv pokojni kralj, ali Lidija
ne vjeruje u to. Istina, on je prijateljevao sa Židovima i pjevačima, ali
nije zbog toga bio razvratnik. U svakom slučaju, dvaput je bio u
gostima u Walden Hallu: jedanput kao princ od Walesa, drugi put
kao kralj Edward VII, i oba puta se ponašao besprijekorno.
Pitala se hoće li novi kralj ikada doći. Monarh u gostima predstavlja
veliki teret, ali i uzbuđenje: sav onaj trud da u kući sve bude u
najboljem redu, pa pripremanje najbogatije trpeze što se da zamisliti,
a povrh toga još i kupovanje dvanaest novih haljina samo za jedan
vikend! Ako ovaj kralj dođe k Waldenovima, možda će im osigurati
željeni entrée: pravo da pri značajnim prigodama uđu u
Buckinghamsku palaču kroz vrtni ulaz umjesto da čekaju red u Mallu
s dvjesto drugih kočija.
Lidija pomisli na svoje goste ovog vikenda. George, Stephenov
mlađi brat, šarmantan je kao Stephen ali ni izdaleka onako ozbiljan.
Georgeovoj kćeri Belindi osamnaest je godina, koliko i Charlotti.
Obje će djevojke ove sezone biti predstavljene u društvu. Belindina
je majka umrla prije nekoliko godina i George se ponovo oženio,
prilično brzo. Njegova druga žena, Clarissa, mnogu je mlađa od
njega i prilično živahna. Rodila mu je dva blizanca. Jedan će
naslijediti Walden Hall kad Stephen umre, ukoliko Lidija u kasnim
godinama ne rodi sina. Mogla bih, pomisli ona, osjećam se kao da
bih mogla, ali jednostavno se to ne događa.
Već je bilo vrijeme da se pripremi za večeru. Uzdahne. Osjeća se
ugodno i prirodno u odjeći za čaj, s ležerno spuštenom lijepom
kosom; ali sad će morati navući steznik, a služavka će joj dignuti
kosu u visoku punđu. Kažu da neke mlade žene uopće ne nose
steznike. To je u redu, mislila je Lidija, ako ti je prirodno struk uzak,
no ona je uska samo na pogrešnim mjestima.
Ustane i izađe. Mladi vrtlar stajao je kraj ružina grma i razgovarao
sa služavkom. Lidija je prepozna: bila je to Annie, zgodna, pohotna i
glupa djevojka, široka i ljubazna osmijeha. Stajala je s rukama u
džepovima kecelje, okrenuvši bucmasto lice prema suncu, i smijala
se nečemu što je vrtlar rekao. Eto, to je djevojka kojoj nije potreban
steznik, pomisli Lidija. Annie je trebala paziti na Charlottu i Belindu
jer je guvernanta imala slobodno popodne. Lidija reče oštro:
– Annie, gdje su mlade dame?
Djevojčin smijeh zamre, ona se nakloni i uzvrati:
– Ne mogu ih naći, gospođo. Vrtlar se plaho odmakne.
 – Čini se da ih i ne tražiš – ukori je Lidija. – Hajde, kreni.
– U redu, gospođo. – Annie otrči prema stražnjoj strani kuće.
Lidija uzdahne: djevojke vjerojatno nisu ondje, ali sad joj se ne da
zvati Annie natrag i opet joj prigovarati.
Šetala je livadom i razmišljala o poznatim i ugodnim stvarima,
potisnuvši Petrograd u zaborav. Stephenov otac, sedmi grof od
Waldena, zasadio je zapadnu stranu parka rododendronima i
azalejama. Lidija nije upoznala starca jer je umro prije njena
poznanstva sa Stephenom, ali po svemu sudeći bio je to pravi
pravcati viktorijanac. Njegovi su se grmovi sad okitili prekrasnim
cvatom i razmeću se u prilično neviktorijanskom šarenilu skladnih
boja. Moramo nekoga angažirati da nam naslika kuću, pomisli ona,
posljednja je slika napravljena još dok se park nije bio podignut.
Svrne pogledom natrag k Walden Hallu. Sivi kamen južnog pročelja
kočio se u ljepoti i dostojanstvu na popodnevnom suncu. U sredini
su južna vrata. Ondje dalje, u istočnom krilu, nalaze se salon i
posebne blagovaonice, a iza njih se bez nekog reda protežu kuhinje,
ostave i praonice, sve do udaljenih staja. Ovdje bliže, na zapadnoj
strani, smješteni su jutarnji salon, oktagon i knjižnica na uglu; zatim
se iza ugla, duž zapadnog pročelja, redaju biljarnica, oružnica,
cvjetna soba, pušionica i uprava. Na prvom katu, obiteljske
spavaonice uglavnom su na južnoj strani, glavne gostinske sobe na
zapadnoj strani, a sobe za poslugu iznad kuhinja prema
sjeveroistoku, skrivene pogledu. Krov se diči s bezbroj kula, tornjića i
potkrovlja. Cijelo pročelje krase kameni ornamenti u najboljem
viktorijanskom rokoko stilu: cvijeće, grbovi i spirale, zmajevi, lavovi i
kerubini, balkoni i grudobrani, stupovi za zastave, sunčane ure i
groteske. To je zdanje Lidiji priraslo srcu i sretna je što ga Stephen,
za razliku od mnogih starih plemića, može održavati.
Uto Charlotte i Belinda iz grmlja izbiju na livadu. Naravno, Annie ih
nije našla. Obje su nosile šešire široka oboda i ljetne haljine, crne
čarape što ih nose školarke, te niske crne cipele. Pošto će Charlotte
ove sezone biti predstavljena u društvu, dopušteno joj je da s
vremena na vrijeme digne kosu i svečano se odjene za večeru, ali se
Lidija prema njoj odnosila kao prema djetetu, što je i bila, jer nije
dobro da djeca odrastu prebrzo. Dvije su rođakinje bile sasvim
zaokupljene razgovorom, i Lidija se nehajno upita o čemu li to
raspravljaju. Kakve su misli mene morile kad mi je bilo osamnaest
godina? I tad se sjeti mladića meke kose i vještih ruku, pa pomisli:
Molim te, Bože, pomozi mi da sačuvam svoju tajnu.
***
– Vjeruješ li da ćemo se osjećati drukčije kad izađemo u društvo? –
upita Belinda.
Charlotte je već prije razmišljala o tome.
– Ja neću.
– Ali bit ćemo odrasle.
– Ne shvaćam kako zabave i plesovi i izleti mogu nekog učiniti
odraslim.
– Morat ćemo nositi steznik. Charlotte zahihoće.
– Jesi li ga ikad nosila?
– Nisam. A ti?
– Probala sam prošlog tjedna.
– I kako je?
– Grozno. Ne možeš ni hodati kako treba.
– Kako si izgledala?
Charlotte gestikulirajući rukama pokaže goleme grudi. Obje
djevojke udare u smijeh. Uto Charlotte spazi majku pa navuče
skrušen izraz lica očekujući prijekor. No mama je po svoj prilici bila
okupirana nečim drugim jer se samo neodređeno nasmiješila i
okrenula na drugu stranu.
– Ipak će biti zabavno – napomene Belinda.
– Sezona? Da – Charlotte će zamišljeno. – Ali koja je svrha svega
toga?
– Da upoznaš pravog mladića, naravno.
– Hoćeš reći, da nađeš muža.
Stigle su do golemog hrasta nasred livade, pa se Belinda zavalila
na klupu ispod stabla, malo zlovoljna.
– Ti izlazak u društvo držiš vrlo glupim, zar ne? upita.
Charlotte sjedne do nje i preko travnatog saga pogleda dugačko
južno pročelje Walden Halla. Visoki gotski prozori svjetlucaju na
popodnevnom suncu. Odavde se čini kao da su prostorije u kući
racionalno i pravilno raspoređene, ali se iza ove fasade zapravo krije
očaravajuća zbrka. Ona reče:
 – Zaista je glupo što se tako dugo mora čekati. Nije da jedva čekam
kad ću na plesove i u popodnevne popodnevne posjete, niti mi se
žuri upoznati mladiće, ako nikad i neću baš mi je svejedno. Bijesna
sam zato što se prema meni još ponašaju kao prema djetetu.
Odvratno mi je večerati s Marjom. Ta je žena prava pravcata
neznalica, ili se pravi da jest. U blagovaonici barem čuješ nekakav
razgovor. Tata govori o zanimljivim stvarima. Kad mi je dosadno,
Marja predloži da igramo na karte. A ja ne volim nikakve igre, ta cijeli
život se igram. – Charlotte uzdahne. Vlastite su je riječi još više
razljutile. Pogleda Belindino mirno, pjegavo lice okruženo vijencem
riđih uvojaka. Charlottino pak lice bilo je okruglo, izrazito ravna nosa
i markantne brade, a kosa joj gusta i tamna. Blago Belindi u njenoj
bezbrižnosti, pomisli ona, nju ovako nešto uopće ne muči, ona se
nikad ne uzrujava ili zbog čega.
Charlotte dotakne Belindinu ruku.
– Oprosti, nisam mislila gnjaviti.
– Ma dobro, dobro – nasmiješi se Belinda popustljivo. Uvijek se
ljutiš zbog onoga što zapravo ne možeš promijeniti. Sjećaš li se kad
si ono htjela u Eton?
– Ja? Nikad!
– Ali jesi, sto-posto. Podigla si strašnu galamu. Tata se školovao
u Etonu, rekla si, pa zašto ne bi i ti.
Charlotte se toga nije sjećala, ali nije mogla zanijekati da je takvo
ponašanje bilo tipično za nju u desetoj godini.
– Zar doista misliš da sve to ne može stvarno biti drukčije. To
svečano predstavljanje u društvu, pa boravak u Londonu tokom
sezone, onda zaruke, potom brak...
– A isto tako možeš izazvati skandal pa biti prisiljena da se iseliš u
Rodeziju – odgovori joj Belinda.
– Nije mi sasvim jasno kako se izaziva skandal.
– Ni meni.
Na tren su zanijemile. Charlotte je katkad željela da bude pasivna
poput Belinde. Život bi bio jednostavniji, ali i strašno dosadan.
– Pitala sam Marju što ću raditi kad se udam. I znaš što mi je
odgovorila? »Raditi? Pa, dijete moje, nećeš raditi ništa« reče
oponašajući grleni ruski naglasak svoje guvernante.
– Oh, to je glupo – nato će Belinda.
 – Zar ne? A što rade moja i tvoja majka?
– One su otmjeno društvo. Idu na zabave, borave u ljetnjikovcima,
odlaze u operu i...
– Pa to je ono što imam na umu. Ne rade ništa.
– Rađaju djecu ...
– E, to je posebna priča. Od tog su rađanja napravile nekakvu
strašnu tajnu
– To je zato jer je to ... nepristojno.
– Zašto? Što je u tome nepristojno? – Charlotte shvati da se opet
uzbudila. Marja joj vječno ponavlja da se ne smije uzbuđivati.
Duboko uzdahne i snizi ton. – I ti i ja moramo rađati tu djecu. Zato bi
nam mogle reći kako do toga dolazi, zar ne? A s druge strane, tjeraju
nas da naučimo sve o Mozartu i Shakespeareu i Leonardu da
Vinciju.
Činilo se da je Belindi neugodno, ali ju je tema jako zanimala. I ona
o tome misli isto što i ja, pomisli Charlotte, samo, koliko ona zna?
– Shvaćaš li da ona rastu u tebi? upita Charlotte. Belinda kimne
glavom pa izlane:
– Ali kako to počinje?
– Oh, mislim da se to jednostavno dogodi kad napuniš otprilike
dvadeset prvu godinu. I zapravo zbog toga moraš biti debitantica i
izaći u društvo, da bi si osigurala muža prije no što počneš rađati. –
Charlotte oklijevajući zastane, potom doda: – Barem tako ja mislim.
– A kako onda izlaze van? čudila se Belinda.
– Ne znam. I kolika su?
Belinda raširi ruke odmjerivši šezdesetak centimetara.
– Blizanci su bili ovoliki kad su se rodili. – Ponovo razmisli pa
smanji razdaljinu. – Ma, možda ovoliki.
Nato će Charlotte:
– Kad kokoš snese jaje, ono izlazi... straga. – Izbjegavala je
Belindin pogled. Nikad još nije ni s kim vodila tako intiman razgovor.
– Jaje je veliko ali ipak izađe.
Belinda joj se nagne bliže pa će tiho:
– Jedanput sam vidjela kako se Daisy otelila. To je krava džersejka
na našoj farmi. Kravar nije znao da ja to promatram. Tako oni to
zovu: »oteliti se«.
– I kako je to bilo? – bez daha upita Charlotte.
 – Grozno. Izgledalo je kao da joj se trbuh otvorio, izašlo je puno krvi
i svačega. – Belinda slegne ramenima.
– To me plaši – uznemireno će Charlotte. – Bojim se da mi se to ne
dogodi prije no što saznam sve o tome. Zašto nam ne kažu?
– Ne bi trebalo da govorimo o takvim stvarima.
– Bogami, imamo mi pravo govoriti o tome!
– Nemoj psovati, to ti samo sve otežava – kao bez ilaha izusti
Belinda.
– Baš me briga. – Charlottu je izluđivalo to što ni nema načina da
sazna te stvari, nema koga pitati, ne može o tome pročitati ni u
kakvoj knjizi... U tom joj trenu sine ideja.
– Čuj, u našoj knjižnici ima jedan zaključan ormar. Kladim se da su
ondje knjige o tome. Hajde da vidimo!
– Ali ako je zaključan ...
– Ma ja znam gdje je ključ. Znam to već godinama.
– Imat ćemo gadnih neprilika ako nas uhvate.
– Sad su svi zabavljeni presvlačenjem za večeru. Moramo iskoristiti
tu priliku.
Charlotte ustane. Belinda je oklijevala.
– Bit će vike.
– Nije me za to stalo. U svakom slučaju, ja idem pogledati u ormar,
a ti možeš sa mnom ako želiš.
Charlotte se okrene i pođe prema kući. Tren kasnije Belinda dotrči
za njom, kao što je Charlotte i očekivala.
Kroz trijem ukrašen stupovljem ušle su u hladno, veličanstveno
prostrano predvorje. Krenule su lijevo, prošle kraj jutarnjeg salona i
oktagona pa ušle u knjižnicu. Charlotte je ponavljala u sebi da je
žena pa ima pravo da zna, ali uza sve to osjećala se poput zločeste
djevojčice.
Knjižnica je njena omiljena prostorija. Na uglu kuće, s tri golema
prozora, kupa se u svjetlu. Kožom presvučene stolice stare su ali
iznenađujuće udobne. Zimi ovdje cijeli dan gori vatra, tu su razne
igre i slike za sastavljanje, i dvije-tri tisuće knjiga. Ima tu starih
knjiga, ovdje su sve otkako je kuća podignuta; ali ima i mnogo novih,
jer mama čita romane a tatu zanimaju mnoga područja: kemija,
poljoprivreda, putopisi, astronomija, povijest. Charlotte osobito rado
dolazi ovamo kad Marja ima slobodan dan; tako joj guvernanta ne
može oduzeti Daleko od bjesomučne gomile a umjesto toga
nametnuti joj Vodenu dječicu. Ponekad je tata ovdje s njom, sjedi za
viktorijanskim pisaćim stolom i proučava neki katalog poljoprivrednih
strojeva ili bilancu neke američke željeznice, ali nikad se ne miješa u
njen izbor knjiga
U prostoriji nije bilo nikog. Charlotte priđe stolu, otvori jednu malu,
četvrtastu ladicu i izvadi neki ključ.
Uza zid pokraj stola stajala su tri ormara. U jednom j su bile kutije s
igrama, u drugom kutije s papirom za pisanje i kuvertama s reljefnim
Waldenovim grbom. Treći je bio zaključan. Charlotte ga otvori
ključem.
Unutra je bilo tridesetak knjiga i hrpa starih časopisa. Charlotte
pogleda jedan časopis. Zvao se Pearl. Nije obećavao ništa. Onda
ona brzo nasumce uzme dvije knjige ne gledajući naslove. Potom
zatvori i zaključa ormar te vrati ključ u ladicu stola.
– Evo! klikne likujući.
– Gdje ćemo ih pregledati? protisne Belinda.
– Znaš gdje je skrovište?
– O, da!
– Ma zašto šapćemo? Obje se zahihotaju.
Charlotte priđe vratima. Odjednom začuje kako je netko doziva iz
predvorja:
– Lady Charlotte ... lady Charlotte ...
– To nas Annie traži. Draga je ali jako glupa. Izaći ćemo drugim
putem, – brzo reče Charlotte, ode na drugu stranu knjižnice i izađe
kroz vrata što su vodila u biljarnicu. Odatle se pak išlo u oružnicu; ali
ondje je već netko bio. Ona na tren oslušne.
– To je moj tata – šapne Belindi, očito preplašena. Bio je vani sa
psima.
Na svu sreću, iz biljarnice se kroz francuska vrata moglo na
zapadnu terasu. Charlotte i Belinda se išuljaju i tiho za sobom
zatvore vrata. Sunce se nisko crvenjelo i stvaralo duge sjene na
livadama.
– A kako ćemo sada u kuću? upita Belinda.
– Preko krovova. Za mnom!
Charlotte trkom zađe iza kuće, pa kroz kuhinjski vrt stigne do staja.
 One dvije knjige ugurala je u prslučić pa stegla pojas da joj ne
ispadnu.
Charlotte je znala kako će se iz jednog ugla stajskog dvorišta,
svladavajući prilično lak uspon, popeti na krov iznad prostorija za
poslugu. Najprije se uspela na poklopac niskog željeznog spremišta
u kojem su se drmale cjepanice. Odatle se prebacila na valoviti
limeni krov dograđene šupe gdje su se čuvale alatke. Šupa se
naslanjala na praonicu. Charlotte se uspravila na valovitom krovu,
onda se popela na crijepom pokriven krov praonice. Tu se okrene i
pogleda, Belinda ju je slijedila
Sad Charlotte legne potrbuške na krov od crijepa pa se stade
kretati poput raka pridržavajući se dlanovima i rubovima cipela, sve
dok nije stigla do kraja krova koji se naslanjao na jedan zid. Onda se
uspuže uz krov, zajaše na sljeme. Belinda je dostigne i dobaci:
– Hej, ovo je opasno, a?
– Ja se ovako pentram od svoje devete.
Iznad njih bio je prozor jedne potkrovne spavaonice koju su dijelile
dvije sobarice. Prozor je bio visoko u zabatu, gornji mu uglovi sezali
gotovo do krova što se koso spuštao na obje strane. Charlotte se
uspravi i virne u sobu. Unutra nije bilo nikoga. Ona se uspne na
podboj prozora i ustane. Sad se nagne ulijevo, jednu ruku i jednu
nogu prebaci na rub krova, potom se popne gore, na crijepove.
Onda se okrene i pomogne Belindi da se popne.
Ležale su ondje trenutak, hvatajući dah. Charlotte se sjeti kako su
joj rekli da krov Walden Halla pokriva površinu od četiri jutra. Čovjek
to ne može vjerovati sve dok ne dođe ovamo i uvidi da bi se lako
izgubio među svim ovim sljemenima i uvalama. Odavde se bez
muke stiže do svakog dijela krova po stazama, ljestvama i tunelima,
namijenjenim ljudima koji održavaju zgradu i koji svakog proljeća
čiste žljebove, boje odvodne cijevi i mijenjaju slomljene crijepove.
Charlotte ustane.
– Dođi, dalje je lako – reče.
Na idući krov vodile su ljestve, dalje se protezala široka staza,
potom se kratke drvene stepenice dizale do malih četvrtastih vrata u
zidu. Charlotte otvori vrata, upuže kroz njih i nađe se u skrovištu.
Bila je to niska prostorija bez prozora, s kosim stropom i drvenim
podom na koji se čovjek može i nabosti ukoliko nije dovoljno
oprezan. Nekoć je vjerojatno služila kao ostava, no u svakom slučaju
sada je potpuno zaboravljena. Jedna su vrata vodila u spremnicu
kraj dječje sobe koja se već godinama nije koristila. Charlotte je
otkrila skrovište kad joj je bilo osam ili devet godina i da bi izmakla
nadzoru povremeno se ovdje igrala, a čini joj se da se igra cijeli svoj
život. Na podu su bili jastuci, u vrčevima stajale svijeće, i kutija
šibica. Na jednom jastuku ležao je izlizan i otrcan pas-igračka,
skriven ovdje prije osam godina kad je guvernanta Marja zaprijetila
da će ga baciti. Na malom, prikladnom stolu stajala je napukla vaza
puna bojica i mapa s pisaćim priborom. Svakih nekoliko godina vršila
se inventura u Walden Hallu, i Charlotte se sjeća kako je domaćica,
gospođa Braithwaite, znala reći da nedostaju neke vrlo čudne stvari.
Belinda upuže unutra, a Charlotte zapali svijeće. Onda iz prslučića
izvuče one dvije knjige i pročita im naslove. Jedna se zvala Medicina
u kućanstvu a druga Romanca požude. Medicinska knjiga obećavala
je više. Charlotte je sjela na jastuk i otvorila je. Belinda se smjestila
kraj nje s izrazom krivnje na licu. Charlotte je bila uzbuđena kao da
otkriva tajnu života.
Listala je stranice. U knjizi je jasno i detaljno pisalo o reumatizmu,
slomljenim kostima i ospicama, ali kod opisa porođaja sve je
odjednom izgledalo sasvim nerazumljivo. Bili su opisani neki
tajanstveni grčevi, pa probijanje vode i nekakva vrpca koju treba
podvezati na dva mjesta a onda prerezati škarama, prethodno
uronjenim u kipuću vodu. Ta je glava očito bila pisana za one koji o
tome već mnogo znaju. Bio je tu i crtež gole žene. Charlotte je uočila
da žena na slici nema dlaka na onom mjestu gdje ih ona ima u
izobilju, ali joj je bilo neugodno to reći Belindi. Onda je našla i crtež
ženine utrobe s djetetom, ali nije bilo ni traga nekom prolazu kroz
koji bi dijete izašlo.
– Vjerojatno ih liječnici izvade rezom – nagađala je Belinda.
– A kako se to onda obavljalo ranije, dok nije bilo liječnika? – nato
će Charlotte, pa zaključi: – Ma ne, ipak ova knjiga nije dobra. – Onda
nasumce otvori drugu i glasno pročita prvu rečenicu na koju joj je
pao pogled: »Spuštala se s pohotnom sporošću sve dok se nije
sasvim natakla na moj ukrućeni ud, a onda započe ono slatko
micanje naprijed-natrag.« Charlotte se namršti i pogleda Belindu.
– Što li to znači? – u čudu će Belinda.
 ***
Feliks Kšešinski sjedio je u željezničkom vagonu i čekao da vlak
krene s doverskog kolodvora. U vagonu je bilo hladno. Feliks je bio
potpuno miran. Vani je još bilo mračno i on je jasno vidio svoj odraz
na prozoru visokog muškarca s urednim brkovima, u crnom kaputu i
polucilindru. Na mrežu iznad glave smjestio je mali kofer. Čovjek bi
lako pomislio da je to kakav trgovački putnik neke švicarske tvornice
satova, no čim bi ga po bliže pogledao uočio bi da mu je kaput jeftin
a kofer od kartona, i da to lice nije lice čovjeka koji prodaje satove.
Razmišljao je o Engleskoj. U svojoj je mladosti uzdizao englesku
ustavnu monarhiju kao idealan oblik vladavine. No sad mu je takvo
gledanje smiješno jer odavno je promijenio mišljenje o idealnom
obliku vladavine. Na onom nepomičnom i blijedom licu što se
odražavalo na prozoru zatitra sjenka osmijeha
Vlak je krenuo, i nekoliko minuta kasnije Feliks je već promatrao
kako prve sunčeve zrake obasjavaju voćnjake i žitna polja Kenta.
Evropa je svojom ljepotom uvijek u njemu izazivala divljenje. Pri
prvom susretu s njom doživio je duboko ganuće, jer kao svi ruski
seljaci ni on nije mogao zamisliti da svijet može tako izgledati. I tad
se vozio vlakom. Bio je već proputovao stotine kilometara kroz rijetko
naseljene sjeverozapadne ruske gubernije, nagledao se onih
zakržljalih stabala, bijednih sela zametenih snijegom kroz koje
vijugaju blatne ceste. A onda se jednog dana probudio u Njemačkoj.
Gledajući obrađena zelena polja, asfaltirane ceste, dotjerane kuće u
čistim selima i cvjetne gredice na sunčanom peronu kolodvora,
pomislio je da je u raju. Kasnije je u Švicarskoj sjedio na verandi
nekog malog hotela, grijao se na suncu i promatrao snijegom
pokrivene planine, pio kavu i jeo svježe, hrskave zemičke i mislio:
Ovdje su ljudi zacijelo jako sretni.
A sad, gledajući kako se u rano jutro na engleskim farmama budi
život, sjetio se zore u svom selu: sivo nebo prijeteće se nadvilo,
vjetar brije, lokve po močvarnom polju stegao led, a busenje oštre
trave zasuo mraz; on, u izlizanoj platnenoj odjeći, u pustenim
nazuvcima i cokulama, korača promrzlih stopala, a otac mu, u
otrcanoj halji siromašnog seoskog svećenika, grabi kraj njega i tvrdi
da je Bog dobar. Njegov je otac volio ruski narod jer ga i Bog voli.
Feliksu je pak oduvijek bilo savršeno jasno da Bog mrzi ljude jer se
prema njima odnosi tako surovo.
I ta njihova rasprava bila je početak dugog putovanja, putovanja
koje je Feliksa od kršćanstva preko socijalizma odvelo do
anarhističkog terorizma, od gubernije Tambov kroz Petrograd i Sibir
do Ženeve. A u Ženevi je donio odluku koja ga je dovela u Englesku.
I tad se sjeti sastanka. Umalo ga nije propustio ...
***
Umalo nije propustio sastanak. Bio je u Krakovu na pregovorima s
poljskim Židovima koji su časopis Pobuna krijumčarili preko granice
u Rusiju. Stigao je u Ženevu kad se već smračilo i pošao ravno u
Ulrichovu tiskaru u jednoj maloj sporednoj ulici. Upravo je zasjedao
urednički kolegij: četiri muškarca i dvije djevojke, okupljeni oko
svijeće u stražnjem dijelu tiskare iza blistavog tiskarskog stroja,
udisali su miris tiskarske boje i mašinskog ulja i planirali revoluciju u
Rusiji.
Ulrich je objasnio Feliksu o čemu raspravljaju. On se bio sastao s
Josifom, špijunom ruske tajne policije Ohrane. Josif je potajice
simpatizirao revolucionare pa je prodavao Ohrani krive informacije.
Anarhisti su mu katkad otkrivali točne ali bezopasne podatke, a Josif
ih je zauzvrat upozoravao na djelovanje Ohrane.
Ovaj put je Josifova vijest bila senzacionalna.
– Car želi vojni savez s Engleskom – rekao je Ulrich Feliksu. – Šalje
kneza Orlova na pregovore u London. Ohrana to zna jer mora štititi
kneza na putovanju kroz Evropu.
Feliks skine šešir i sjedne. Je li to istina, upita se. Jedna od
djevojaka, potištena i neugledna Ruskinja, donese mu čašu čaja.
Feliks izvadi iz džepa upola izgrižen komadić šećera, stavi ga među
zube pa stade kroza nj pijuckati čaj na seljački način.
– Stvar je u tome – nastavi Ulrich da bi Engleska onda mogla
zaratiti s Njemačkom pa prisiliti Ruse da i oni ratuju.
Feliks kimne glavom.
Ona neugodna djevojka reče:
– I to neće ginuti knezovi i grofovi već obični Rusi.
Ima pravo, pomisli Feliks. U ratu će se boriti seljaci.
Veći dio svog života on je proveo među njima Jest da su to sirovi,
osorni i ograničeni ljudi, ali po onoj njihovoj budalastoj
velikodušnosti, onim povremenim spontanim izljevima čiste radosti
vidi se da bi mogli biti sasvim drukčiji u kakvom pristojnom društvu.
Svagdanje su im brige vrijeme, životinje, bolesti i rađanje, a k tome
kako da nadmudre vlastelina U ranoj mladosti snažni su i uspravni,
smiju se i trče brzim i lakim korakom, ali kako prevale dvadesetu
počinju se grbiti i sijediti, postaju spori i namršteni. A sad će knez
Orlov, bez sumnje zbog vrlo opravdanih razloga međunarodne
diplomacije, pokupiti te mladiće u proljeće njihova života i natjerati ih
na topove što će ih raznijeti na komade ili zauvijek osakatiti.
Upravo zbog ovakvih stvari Feliks je postao anarhist.
– Što da se radi? – upita Ulrich.
– Moramo istaknuti tu vijest na prvoj strani Pobune – reče ona
neugledna djevojka.
Potom su raspravljali o tome kako će obraditi članak. Feliks je samo
slušao. Nisu ga naročito zanimali urednički poslovi. On je
raspačavao časopis i pisao članke o pravljenju bombi, i bio duboko
nezadovoljan. U Ženevi je postao strašno civiliziran. Pije pivu
umjesto votke, nosi ovratnik i kravatu i odlazi na koncerte orkestralne
glazbe. Radi u knjižari. A u međuvremenu, u Rusiji kuha kao u kotlu.
Naftaši ratuju s Kozacima, skupština je nemoćna, a milijun radnika
štrajka. Car Nikola II. najnesposobniji je i najgluplji vladar što ga je
dala degenerirana aristokracija. Cijela je zemlja zapravo bačva
baruta što čeka iskru, a Feliks želi biti ta iskra. Ali opasno je vratiti se
natrag. To je učinio Josif Staljin, i čim je stupio na rusko tlo poslan je
u Sibir. Tajna policija pozna prognane revolucionare bolje no one kod
kuće. No Feliks više ne može podnijeti ovaj kruti ovratnik, kožne
cipele i okolnosti u kojima se našao.
Pogledom obuhvati malu grupu anarhista: Ulrich, tiskar sijede kose
i pregače zamrljane tintom, intelektualac koji Feliksu posuđuje
Proudhonove i Kropotkinove knjige, ali i čovjek od akcije koji je
jedanput pomogao Feliksu u pljački neke banke; Olga, neugledna
djevojka koja se zamalo zaljubila u Feliksa, no jednog je dana vidjela
kako je slomio ruku nekom policajcu pa se preplašila; Vera,
pjesnikinja slobodna ponašanja; Jevno, student filozofije koji stalno
govori o čišćenju krvlju i vatrom; Hans, urar što prozire u čovjekovu
dušu kao da mu je pod povećalom; i Pjotr, razvlašteni grof, pisac
briljantnih traktata iz ekonomije i nadahnutih revolucionarnih
uvodnika. Ozbiljni su to, marljivi i vrlo pametni ljudi. Feliks dobro zna
koliki im je značaj jer i on je zajedno s ostalim očajnicima u Rusiji
nestrpljivo čekao prokrijumčarene novine i pamflete što su onda
kolali iz ruke u ruku sve dok se nisu potrgali na komadiće. No traktati
o ekonomiji ipak nisu dovoljni, ne štite oni od policijskih metaka, a
vatreni članci neće sažgati palače.
Ulrich je govorio:
– Ova vijest mora doprijeti do svih a ne samo do čitalaca Pobune.
Hoću da svaki seljak u Rusiji sazna da će ga Orlov povesti u
uzaludan i krvav rat zbog nečeg što se njega uopće ne tiče.
– Glavni je problem u tome hoće li nam vjerovati – nato će Olga.
– Glavni je problem u tome je li ta priča istinita – javi se Feliks.
– To možemo provjeriti – reče Ulrich. – Drugovi iz Londona mogli bi
saznati je li Orlov stigao onamo prema planu i je li se sastao s
ljudima s kojima treba da se sastane.
– Nije dovoljno samo proširiti tu vijest – uzbuđeno će Jevno. – Mi to
moramo spriječiti.
– Kako? – u čudu će Ulrich gledajući mladog Jevna preko metalnih
okvira naočala.
– Moramo pozvati na ubojstvo Orlova. To je izdajnik naroda i stoga
ga treba pogubiti.
– Zar bi to zaustavilo pregovore?
– Vjerojatno bi – javi se grof Pjotr. – Naročito kad bi ubojica bio
anarhist. Ne zaboravite, Engleska pruža azil anarhistima, a to cara
dovodi do bijesa. Dakle, ako bi jednog njegovog kneza u Engleskoj
ubili naši drugovi, car bi se mogao strašno naljutiti i prekinuti
pregovore.
Jevno će oduševljeno:
– To bi tek bila prava priča! Mogli bismo objaviti da je Orlova ubio
naš čovjek zbog izdaje ruskog naroda.
– Sve novine svijeta prenijele bi taj izvještaj – glasno je mislio
Ulrich.
– A zamislite samo što bi to izazvalo kod kuće. Dobro znate što
ruski seljaci misle o novačenju: to je za njih smrtna osuda. Zato se
mladiću koji ide u vojsku sprema sprovod. I kad bi oni saznali da ih
car želi uvući u veliki evropski rat, rijeke bi zacrvenjele krvlju...
 Ima pravo, pomisli Feliks. Jevno uvijek tako govori, a ovaj put ima
pravo.
– Daleko si ti od stvarnosti, moj Jevno reče Ulrich.
– Orlov je u tajnoj misiji, neće se valjda voziti Londonom u otvorenoj
kočiji i mahati mnoštvu. Osim toga, poznam ja drugove iz Londona: ti
nisu nikad nikoga ubili. Nije mi jasno kako bi se to izvelo.
– Meni jest – javi se Feliks. Sve se oči upru u nj, a sjene na licima
zatitraju na treperavom svjetlu svijeće. – Ja znam kako bi se to
izvelo.– Vlastiti mu se glas učinio stranim kao da mu se grlo steglo. –
Ja ću poći u London. I ubiti Orlova.
Prostorijom odjednom zavlada muk; taj razgovor o smrti i razaranju
odjednom je tu među njima postao stvaran i konkretan. Svi su
iznenađeno buljili u Feliksa, samo se Ulrich znalački smiješio, kao da
je i računao s time da će se sve upravo ovako završiti.

2.
London je bio nevjerojatno bogat grad. Feliks je, doduše, vidio
neumjereno bogatstvo u Rusiji i veliko blagostanje u Europi, ali
nigdje u tolikoj mjeri. Ovdje nitko ne hoda u dronjcima. Zapravo, iako
je vrijeme lijepo svi nose debele odjeće. Vozari, ulični prodavači,
pometači, radnici i dostavljači, svi se razmeću u lijepim konfekcijskim
kaputima bez rupa i zakrpa. Sva djeca obuvena su u čizme. Sve
žene nose šešire, i to kakve! Uglavnom su to golema pokrivala
široka poput kotača kakvog giga, a ukrašena vrpcama, perjem,
cvijećem i voćem. Na ulicama vreva. Feliks je vidio više automobila u
prvih pet minuta nego dotad u cijelom životu, a bilo ih je isto koliko i
zaprežnih vozila. Svatko je jurio, bilo da se vozi ili hoda.
Na Piccadilly Circusu sav se promet zaustavio. Dogodilo se ono što
se svakodnevno zbiva u gradu: prevrnuo se neki jednopreg. Grupa
muškaraca iz petnih se žila upinjala da uspravi konja i kola, dok su ih
s pločnika cvjećarice i našminkane dame bodrile i zbijale s njima
šale.
Kako je Feliks išao prema istoku, ona prvotna slika velikog
bogatstva sve više je blijedjela. Prošao je kraj neke katedrale s
kupolom koja je na planu grada što ga je kupio na kolodvoru Victoria
bila označena kao Sv. Pavle, a potom se našao u siromašnijim
predjelima. Odjednom su ona veličanstvena pročelja banaka i
poslovnih zgrada zamijenili nizovi niskih više-manje trošnih kuća.
Ovdje je bilo manje automobila a više zaprežnih kola, a konji su bili
mršaviji. Prodavalo se uglavnom na uličnim tezgama. Više nigdje nisi
vidio dostavljače. Mnoga su djeca hodala bosonoga, no Feliksa se to
nije naročito dojmilo jer je smatrao da po toj klimi ionako nisu
potrebne čizme.
Što je dublje zalazio u East End slika je bila sve gora. Redale se
ruševne zgrade, prljava dvorišta i smrdljive uličice, a skitnice rovale
po hrpama smeća tražeći hranu. Zašavši u Whitechapel High Street,
Feliks je ugledao dobro mu poznate brade, dugu kosu i tradicionalne
halje svakovrsnih ortodoksnih Židova, te trgovinice u kojima se
prodaje dimljena riba i košer; činilo mu se kao da se našao u kakvom
getu u Rusiji, samo što ovi Židovi nisu izgledali zaplašeni.
U Jubilee Streetu potražio je zgradu s brojem 165; tu mu je adresu
dao Ulrich. Bila je to jednokatnica slična nekoj luteranskoj kapeli. Na
jednoj je obavijesti stajalo da je Klub i institut prijatelja radnika
otvoren za sve radne ljude bez obzira na političko opredjeljenje, no
po drugoj obavijesti bilo je jasno o kakvom se zapravo mjestu radi jer
je na njoj pisalo da je Klub otvorio Pjotr Kropotkin 1906. godine. Tko
zna. hoću li ovdje u Londonu upoznati legendarnog Kropotkina, upita
se Feliks.
Ušao je u zgradu. U predvorju ugleda hrpu novina s naslovom
Prijatelj radnika, ali na jidišu: Arbeiter Fraint. Na zidovima su bile
obavijesti o satovima engleskoga, nedjeljnoj školi, izletu u Epping
Forest i predavanju o Hamletu. Feliks kroči u dvoranu. Njena
unutrašnjost ga uvjeri da je točno naslutio: to je zacijelo nekoć bila
lađa kakve sektaške crkve. No sada je preuređena; na jednom joj je
dijelu podignuta pozornica a na drugom šank. Na pozornici je grupa
muškaraca i žena uvježbavala neku dramu. Možda se engleski
anarhisti zapravo time i bave, pomisli Feliks. Onda je jasno zašto im
je dozvoljeno držati klubove. Prišao je šanku. Alkoholnom piću nije
bilo traga, ali je zato ugledao riblje okruglice s krušnim mrvicama,
mariniranu haringu i, o radosti, samovar.
Djevojka za šankom pogleda ga i reče:
– Nu?
 Feliks se nasmiješi.
***
Tjedan dana kasnije, onog dana kad je knez Orlov trebao stići u
London, Feliks je ručao u nekom francuskom restoranu u Sohou.
Stigao je rano, izabrao jedan stol kraj vrata i naručio jelo na
francuskom. Pojeo je juhu od luka, goveđi file i kozji sir, a popio pola
litre crnog vina. Konobari su se izmjenjivali. Kad je završio s jelom,
bila je upravo najveća gužva za ručak. U jednom trenutku, dok su tri
konobara bila u kuhinji a druga dva okrenuta leđima, mirno je ustao,
prišao vratima, uzeo svoj kaput i šešir i izašao ne plativši.
Na ulici se nasmiješi. Baš uživa krasti.
Brzo je naučio kako će preživjeti u ovom gradu a da ne potroši
skoro ni penija. Za doručak bi na uličnoj tezgi kupio zaslađeni čaj i
krišku kruha za dva penija, i to je bila jedina hrana koju je plaćao. Za
ručak bi ukrao kakvo voće ili povrće. Uvečer bi pošao u jednu
karitativnu ustanovu i dobio zdjelu juhe od mesa i neograničenu
količinu kruha, a zato je morao slušati neku nerazumljivu propovijed i
pjevati koju crkvenu pjesmu. Doduše, imao je pet funti gotovine, ali
to je čuvao za slučaj prijeke potrebe.
Stanovao je u jednoj četverokatnoj stambenoj zgradi u Dunstan
Houses u Stepney Greenu gdje i pola vodećih anarhista. Spavao je
na madracu na podu u stanu Rudolfa Rockera, karizmatskog
plavokosog Nijemca koji je izdavao Arbeiter Fraint. Feliks je bio imun
na šarm i Rockerova karizma nije ga se naročito dojmila, ali je zato
cijenio njegovu potpunu predanost ideji. Kod Rockera i žene mu Milly
anarhistima su uvijek bila otvorena vrata, i cijeli dan i pola noći kod
njih su se skupljali posjetioci, dolazili glasnici, držale se rasprave i
sastanci odbora, u beskraj se pio čaj i pušile cigarete. Feliks nije
plaćao stanarinu ali bi svaki dan donio nešto u zajedničko kućanstvo:
pola kilograma kobasica, paketić čaja, pun džep naranača. Domaćini
su vjerovali da on to kupuje, a on je, naravno, sve krao.
Rekao je anarhistima da će nešto proučavati u Britanskom muzeju
kako bi završio svoju knjigu o prirodnom anarhizmu u primitivnim
društvima. Povjerovali su mu. Bili su to ljubazni, požrtvovni i
bezazleni ljudi; iskreno su vjerovali da se revolucija može izvesti
širenjem obrazovanja i stvaranjem sindikata, pamfletima i
predavanjima i izletima u Epping Forest. Feliks je znao da je većina
anarhista izvan Rusije takva. Nije ih mrzio ali ih je potajice prezirao,
jer, konačno, oni se samo plaše.
Pa ipak, i u takvim grupama nađe se nekoliko članova spremnih na
nasilje. Kad mu budu potrebni, već će ih on potražiti.
U međuvremenu ga je mučilo pitanje hoće li Orlov doći i kako će ga
ubiti. Znajući da od takvih briga nema koristi, nastojao se potpuno
posvetiti usavršavanju engleskog jezika. Nešto je naučio u
kozmopolitskoj Švicarskoj, a tokom dugog putovanja vlakom kroz
Evropu proučavao je školski udžbenik engleskog jezika za rusku
djecu i engleski prijevod svog omiljenog romana, Puškinove
Kapetanove kćeri, koji je na ruskom znao gotovo napamet. Otkako je
u Londonu svako jutro čita Times u čitaonici kluba u Jubilee Streetu,
a popodne luta ulicama i upušta se u razgovor s pijancima,
skitnicama i prostitutkama, s ljudima koji su mu najdraži, ljudima koji
krše pravila. Brzo je počeo povezivati riječi tiskane u knjigama sa
zvukovima svuda oko sebe, i sad već može iskazati sve što je
potrebno. Neće proći dugo, a on će na engleskome razgovarati čak i
o politici.
Izašavši iz restorana krenuo je prema sjeveru, prešao Oxford Street
i ušao u njemačku četvrt zapadno od Tottenham Court Roada. Mnogi
su Nijemci revolucionari, ali su skloniji komunizmu nego anarhizmu.
Feliks se divio disciplini komunista ali nije mu se sviđao njihov
autokratizam, a osim toga, njegovu temperamentu nije odgovarao
partijski rad.
Propješačio je cijeli Regent's Park i sa sjevera ušao u predgrađe
srednjeg staleža. Lutao je ulicama s drvoredima, zavirivao u male
vrtove oko skladnih vila od opeka, tražeći neki bicikl koji bi ukrao.
Naučio je voziti bicikl u Švicarskoj i tad je shvatio da će mu to vozilo
izvrsno poslužiti za praćenje jer se njime lako manevrira i nije
upadljivo, a u gradskom se prometu na njemu može dovoljno brzo
slijediti automobil ili kočija. No zaludu je gledao, buržuji tog dijela
Londona valjda su negdje zaključali svoje bicikle. Tad spazi nekog
čovjeka na biciklu i htjede ga srušiti s vozila, no u tom su se trenu na
cesti našla tri pješaka i jedan pekarski kombi, a Feliks nije želio
napraviti scenu. Malo kasnije ugledao je drugog biciklista, mladog
dostavljača. Ali je momkov bicikl bio preupadljiv, sprijeda je imao
veliku košaru a na poprečnoj motki metalnu ploču s imenom trgovca.
Feliks je već razmišljao o nekoj drugoj smicalici, kad konačno spazi
ono što mu je trebalo.
Neki čovjek od tridesetak godina izašao je iz jednog vrta gurajući
bicikl. Nosio je tvrdi slamnati šešir i prugastu jaknu pod kojom mu se
nadimao trbuh. Naslonio je bicikl na vrtni zid i sagnuo se da stavi
štipaljke na hlače. Feliks mu brzo priđe.
Čovjek spazi njegovu sjenu, uzgleda i promrmlja:
– Dobar dan. Feliks ga sruši.
Čovjek se prevrne na leđa i pogleda Feliksa s tupim izrazom
iznenađenja. Feliks se baci na nj i koljenom mu pritisne trbuh.
Čovjek je ostao bez daha i bespomoćno zakrkljao. Onda Feliks
ustane i pogleda prema kući. S jednog je prozora buljila u nj neka
mlada žena, ruku je pritisla na otvorena usta, oči razrogačila od
straha.
On iznova svrne pogledom k čovjeku na zemlji: proći će još koja
minuta prije no što i pomisli da ustane.
Feliks uzjaši na bicikl i brzo se odveze.
Čovjek koji ne osjeća straha može učiniti sve što hoće, pomisli.
Naučio je on tu lekciju prije jedanaest godina, na ranžirnom
željezničkom kolosijeku kraj Omska. Sniježilo je ...
***
Sniježilo je. Feliks je sjedio na hrpi ugljena u otvorenom
željezničkom vagonu i nasmrt se smrzavao.
Smrzavao se već godinu dana, sve otkako je pobjegao iz odreda
kažnjenika što su vezani lancem kopali u rudniku zlata. Tijekom te
godine prešao je Sibir, od ledenog sjevera gotovo do Urala. Sad mu
je preostalo još samo tisuću i pol kilometara do civilizacije i topline.
Gotovo cijelim putem je pješačio, samo se katkad vozio u motornim
kolima ili vagonima punim koža. Najradije se vozio sa stokom jer se
uz nju grijao i jeo krmu. Jedva je bio svjestan da i sam nije životinja.
Nije se prao, umjesto kaputa nosio je pokrivač strgnut s nekog konja,
otrcana mu odjeća bila je puna buha a kosa puna ušiju. Omiljena
hrana bila su mu sirova ptičja jaja. Jedanput je ukrao jednog ponija,
jahao ga dok nije crknuo a zatim jeo njegovu jetru. Potpuno je
izgubio osjećaj za vrijeme. Po vremenskim je prilikama znao da je
jesen ali nije imao pojma koji je mjesec. Često se nije mogao ni sjetiti
što je radio dan ranije. U trenucima prisebnosti shvaćao je da je
napola lud. S ljudima uopće nije razgovarao. Svaki grad i selo je
zaobilazio, zaustavivši se samo da uzme štogod sa smetlišta. Znao
je samo da mora ustrajno ići prema jugu, jer ondje će biti toplije.
Ali je vlak s ugljenom skrenuo na ranžirni kolosijek, i Feliks je već
pomislio da će umrijeti. Ondje je bio stražar, neki debeli policajac u
krznenu kaputu koji je čuvao ugljen da ga seljaci ne bi pokrali za
svoja ognjišta ... Kad mu je sinula ona misao, Feliks je shvatio da mu
je došao lucidan trenutak, i to možda posljednji. Što li ju je izazvalo,
upita se, a onda osjeti miris policajčeva ručka. Ali je policajac bio
golem, pucao od zdravlja i imao pušku.
Baš me briga, pomisli Feliks, ionako umirem.
Ustao je, zgrabio najveći komad ugljena što ga je mogao podići,
doteturao do stražarnice, ušao i udario zapanjenog policajca onom
gromadom po glavi.
Na vatri je bio lonac a u loncu varivo, prevruće da bi se moglo jesti.
Feliks je iznio lonac van i istresao jelo na snijeg; zatim je kleknuo i
stao jesti hranu zajedno sa snijegom koji ju je hladio. Bilo je tu
krumpira i repe, debelih komada mrkve i mesa. Gutao je sve ne
žvačući. Onda je policajac izašao iz kolibe i palicom snažno udario
Feliksa po leđima. Feliks podivlja. Zar će mu taj čovjek oduzeti
hranu? Podigne se s tla i nasrne na nj. Udarao je i grebao, a
policajac se branio palicom, ali Feliks nije osjećao udaraca. Prstima
je ščepao čovjeka za vrat i stegnuo. Neće ga pustiti. Ubrzo čovjek
zatvori oči, lice mu poplavi a jezik se isplazi. Feliks tad nastavi jesti.
Pojeo je svu hranu u kolibi, ugrijao se kraj vatre i odspavao u
policajčevu krevetu. Probudio se oporavljen. S leša je skinuo čizme i
kaput i krenuo u Omsk. Putem je otkrio nešto značajno o sebi: više
nije osjećao strah. Nešto se duboko u njemu dogodilo, kao da se
nešto prelomilo. Nije se mogao sjetiti što bi ga prestrašilo. Kad bude
gladan, krast će; kad ga budu gonili, skrivat će se; kad bude u
opasnosti, ubit će. Više nije imao nikakvih želja. Ništa ga više nije
moglo dirnuti. Ljubav, ponos, čežnja i strah bijahu zaboravljene
emocije. Kasnije su se sve vratile, sve osim straha.
U Omsku je prodao policajčev krzneni kaput pa kupio hlače i
košulju, prsluk i kaput. Spalio je svoje prnje i za jedan rubalj se
okupao i obrijao u nekom jeftinom hotelu. Jeo je u restoranu, s
viljuškom umjesto prstima.
 Vidio je prvu stranicu nekih novina i sjetio se kako se čita. I tad je
spoznao da je uskrsnuo iz groba.
***
Sjedio je na klupi na stanici u Liverpool Streetu, a bicikl mu bio
naslonjen na zid kraj njega. Kako li izgleda Orlov? O tom čovjeku ne
zna ništa, zna samo na kojem je položaju i s kojim zadatkom dolazi.
Možda je knez sasvim običan, ustrajan i vjeran carev sluga, ili pak
sadist i razvratnik, a možda je neki ljubazan sjedokosi starac koji
uživa samo u tome da svoju unučad cupka na koljenu. No, to i nije
važno. Svakako će ga ubiti.
Feliks je bio uvjeren da će prepoznati Orlova jer Rusi toga soja
pojma nemaju kako se putuje neupadljivo, bez obzira jesu li u tajnoj
misiji ili nisu.
Hoće li Orlov doći? Ako doista dođe, i stigne upravo onim vlakom
koji je naveo Josif, i ako se potom sastane s grofom Waldenom, kao
što je Josif rekao, onda više neće biti sumnje da je Josifova
informacija točna.
Nekoliko minuta prije dolaska vlaka, na kolodvor je štropoćući stigla
jedna zatvorena kočija u koju su bila upregnuta četiri sjajna konja i
dovezla se ravno na peron. Sprijeda je bio kočijaš, straga livrirani
lakej. Za kočijom je došao jedan željezničar odjeven u kaput
vojničkog stila sa sjajnim dugmetima, obratio se kočijašu i uputio ga
prema drugom kraju perona. Onda je stigao i šef kolodvora u žaketu
i cilindru, važna izgleda, pogledao na svoj džepni sat pa ga kritički
usporedio sa satovima na peronu. Zatim je otvorio vrata kočije da
putnik siđe.
Kad je željezničar prolazio kraj Feliksa, on ga zgrabi za rukav.
– Molim vas, gospodine – reče, s onim tobožnjim izrazom čuđenja
kao u nekog naivnog stranog turista. – Je li to engleski kralj?
Željezničar se naceri.
– Nije, stari moj, to je samo grof Walden. – I s time ode. Znači, Josif
je imao pravo.
Feliks je proučavao Waldena okom ubojice. Bio je visok, otprilike
njegove visine, a krupan; sigurnija meta nego kakav malen čovjek.
Moglo mu je biti pedeset godina. Izgledao je zdrav, samo je malo
šepao: znači, može bježati ali ne jako brzo. Na sebi je imao vrlo
upadljiv svijetlosivi žaket i cilindar iste boje. Ispod cilindra mu virila
kratka i ravna kosa, a brada mu bila šiljasta kao u pokojnog kralja
Edvvarda VII. Stajao je na peronu naslonjen na štap, moguće oružje,
odmarajući se na lijevoj nozi. Kočijaš, lakej i šef stanice vrtjeli su se
oko njega kao pčele oko matice. On se, pak, ponašao sasvim
ležerno. Nije zirkao na sat. Nije obraćao pažnju na ulizice oko sebe.
Navikao je on na to, zaključi Feliks, ta cijela se života svojim
značenjem izdizao iz mnoštva.
Uto se pojavio vlak izranjajući iz dima što je sukljao iz lokomotive.
Mogao bih sad ubiti Orlova, pomisli Feliks, i istog trena osjeti
uzbuđenje lovca koji se približava plijenu; no već je bio odlučio da
neće stupiti u akciju odmah. Danas je ovdje da promatra a ne da
djeluje. Po njegovu sudu, mnogi se anarhistički atentati zabrljaju
uglavnom zbog žurbe ili prenagljenosti. Njemu je na prvom mjestu
planiranje i organizacija što mnogim anarhistima predstavlja pravu
anatemu; no oni ne shvaćaju da čovjek mora planirati svoje akcije, a
postaje nasilnik tek onda kad počinje organizirati tuđe živote.
Vlak stade ispustivši oblak pare. Feliks ustane i približi se peronu.
Sasvim pri kraju kompozicije bio je jedan privatan vagon što se od
ostalih razlikovao po svijetloj i svježoj boji. Zaustavio se točno kraj
Waldenove kočije. Šef stanice brzo priskoči vagonu i otvori vrata.
Feliks je napeto buljio niz peron, promatrao ono mjesto u sjeni gdje
će ugledati svoju žrtvu.
Jedan su trenutak svi čekali, a onda se pojavio Orlov. Na tren
zastane na izlazu. Feliks ga je upijao pogledom. Bio je to nizak
čovjek, odjeven u skupocjen i debeo ruski kaput s krznenom
kragnom, glave pokrivene cilindrom. Lice mu bilo ružičasto i
mladenačko, gotovo dječačko, golobrado, a brkovi kratki. Nesigurno
se osmjehnuo. Izgledao je ranjiv. Ljudi nevina izraza lica često čine
velika zla, pomisli Feliks.
Orlov siđe s vlaka. Zagrli se s Waldenom na ruski način, ali kratko,
potom oba uđoše u kočiju.
Prilično im se žuri, zaključi Feliks.
Lakej i dva nosača tovarili su prtljagu na kočiju, no nisu mogli
smjestiti sve. Feliks se sa smiješkom sjeti svog kartonskog kofera,
napola praznog.
Sad se kočija okrenula. Lakej je ostao iza nje, po svoj prilici da se
pobrine za ostatak prtljage. Ona dva nosača priđu prozoru kočije a
iznutra izroni jedna ruka u sivom rukavu i dadne im nekoliko novčića.
Onda se kočija odvezla. Feliks se popeo na bicikl i krenuo za njom.
U vrevi londonskog prometa nije mu je bilo teško slijediti. Pratio ju
je kroz središte grada, duž Stranda, pa kroz St. James's Park. Na
drugoj strani parka kočija se nekoliko metara provezla omeđenom
cestom pa naglo skrenula u jedno ograđeno dvorište.
Feliks skoči s bicikla, po travi ga odgura do ruba parka i stade. Pred
njim je bila cesta što vodi k dvorišnim vratima. Kočija se zaustavila
pred impozantnim ulazom neke velike kuće. Preko krova kočije
Feliks ugleda dva cilindra, jedan crni i jedan sivi, gdje nestaju u
zgradi. Onda se vrata zatvoriše, i više nije vidio ništa.
***
Lidija je kritički proučavala kćer. Charlotte je stajala pred velikim
zidnim zrcalom i probala odjeću u kojoj će kao debitantica biti
predstavljena na Dvoru. Madame Bourdon, mršava, elegantna
krojačica trčkarala je oko nje s pribadačama, ovdje bi nabrala koji
volan, ondje pričvrstila neku čipku.
Charlotte je zračila ljepotom i nevinošću, kao što i dolikuje
debitantici. Haljina od bijelog tila ukrašena briljantima spuštala se
gotovo do poda i djelomično skrivala blago ušiljene cipele. Ispod
dekoltea koji se spuštao do struka vidio se svjetlucav košuljac. Četiri
metra duga povlaka bila je protkana srebrnim nitima, obrubljena
svijetloružičastim šifonom i na kraju vezana velikom bijelo-srebrnom
vrpcom. Charlottina crna kosa bila je podignuta u punđu i
pričvršćena tijarom koja je nekad pripadala prethodnoj lady Walden,
Stephenovoj majci. U kosi je nosila dva bijela pera, kako nalaže
pravilo.
Pa moje je dijete skoro odraslo, pomisli Lidija i reče:
– Vrlo lijepo, madame Bourdon.
– Hvala vam, gospođo.
– Strašno mi je neudobno – javi se Charlotte.
Lidija uzdahne. Eto, to je upravo tipično za Charlottu.
– Voljela bih da nisi tako frivolna – reče joj.
Charlotte klekne da podigne povlaku. Lidija je upozori:
– Ne moraš zato kleknuti. Pogledaj mene i učini isto što i ja.
Pokazat ću ti kako se to radi. Okreni se nalijevo.
 Charlotte je posluša, a povlaka se nabora na njenoj lijevoj strani.
Sad je uhvati lijevom rukom a onda se okreni još malo nalijevo. Sad
je povlaka bila ispružena na podu pred Charlottom.
– Koračaj naprijed i u hodu desnom rukom prebaci povlaku preko
lijeve.
– Tako već ide. – Charlotte se nasmiješi. Od njena te smiješka
obuzima milina. Uvijek je bila takva, mislila je Lidija. Dok je bila mala
uvijek sam znala što smjera. No kad čovjek odraste, onda nauči
prikrivati svoje misli.
Charlotte upita:
– Mama, tko je tebe naučio svemu ovome?
– Prva žena tvog strica Georgea, Belindina majka, poučila me u
svemu prije mog svečanog predstavljanja. – Htjela je dodati: Lako te
uputiti u ovo, ali one teške lekcije moraš sama naučiti.
U sobu uđe Charlottina guvernanta Marja. Ta praktična i
nesentimentalna žena u tamnosivoj haljini jedina je služavka koju je
Lidija dovela iz Petrograda. U svih ovih devetnaest godina izgledom
se nije promijenila. Lidija nije imala pojma koliko joj je godina.
Pedeset? Šezdeset?
Marja reče:
– Gospođo, stigao je knez Orlov. O, Charlotte, sjajno izgledaš.
Već je vrijeme da je Marja počne zvati »lady Charlotte«, pomisli
Lidija, a glasno reče:
– Charlotte, siđi čim se presvučeš.
Istog trena Charlotte poče odvezivati naramenice koje su držale
povlaku. Lidija izađe i ode u salon. Stephen je već bio ondje i
pijuckao šeri. Pogladi je po goloj ruci i reče:
– Baš si mi lijepa u ljetnoj haljini. Ona se nasmiješi.
– Hvala. – I on prilično dobro izgleda, pomisli, baš mu pristaje ovaj
sivi kaput i kravata boje srebra. A i brada mu je skoro sva u sivoj i
srebrnoj boji. Mogli smo biti vrlo sretni, ti i ja... Odjednom poželje da
ga poljubi ; u obraz. Obazre se po sobi: jedan je lakej za bifeom
nalijevao šeri. Znači, mora obuzdati poriv. Sjedne i prihvati čašu od
lakeja. – Kako je Aleks?
– Kao i obično – odgovori Stephen. Vidjet ćeš, začas će sići. Kako
Charlotti pristaje haljina?
 – Sjajno. Nego, zabrinjava me njeno ponašanje. Ovih je dana
sumnjičava prema svemu. Mrsko bi mi bilo da postane cinična.
No Stephena to nije zabrinjavalo.
– Samo pričekaj dok joj se kakav zgodan gardist počne udvarati,
brzo će ona promijeniti mišljenje.
Na tu primjedbu Lidija se naljuti. Znači, sve su djevojke robinje
svoje romantične prirode. Tako Stephen obično govori kad se nečim
ne želi dublje pozabaviti. Čovjek bi pomislio da je nekakav
dobroćudan ali šupljoglav seoski vlastelin, što nije točno. No, on je
uvjeren da se Charlotte ne razlikuje od drugih
osamnaestogodišnjakinja, i ništa drugo neće ni da čuje. A Lidija zna
da Charlotte u svojoj biti ima tračak nečeg divljeg i neengleskog što
treba obuzdati.
Sasvim nesvjesno Lidija je osjećala neko neprijateljstvo prema
Aleksu u odnosu na Charlottu. Premda ne svojom krivnjom, on ju je
podsjetio na njen život u Petrogradu, na opasnu prošlost. Nemirno
se promeškoljila u naslonjaču. Stephen ju je prodorno promatrao.
– Pa valjda nisi nervozna zbog susreta s malim Aleksom – reče joj.
Ona slegne ramenima.
– Rusi su vrlo nepredvidivi.
– Nije on baš tipičan Rus.
Ona se nasmiješi mužu, ali onaj trenutak intimnosti bio je prošao, i
sad joj je srce bilo ispunjeno samo uobičajenom rezerviranom
naklonošću.
Vrata se otvore. Budi mirna, reče Lidija sama sebi. Aleks uđe.
– Teta Lidija! – usklikne i sagne se nad njenu ruku.
– Zdravo, Alekseje Andrejeviču – pozdravi ga ona ukočeno. A onda
će opuštenije: – No, čovjek bi rekao da ti je još uvijek osamnaest.
– Da bar jest – on će, a oči mu zablistaju.
Upita ga kako je putovao. Dok joj je odgovarao, ona se pitala zašto
se još nije oženio. Samo zbog njegove titule mnoge su djevojke
izgubile glavu, da se o njihovim majkama i ne govori, a povrh toga
još je i izuzetno zgodan i neizrecivo bogat. Sigurno je slomio već
nekoliko srdaca.
– Sestra i braća šalju ti pozdrave i poručuju da se moliš Bogu za
njih – govorio je Aleks mršteći se. – Petrograd je sad vrlo nemiran,
nije to više onaj grad kakav ti pamtiš.
 – Čuli smo za onog popa – reče Stephen.
– Raspućina. Carica vjeruje da kroza nj govori Bog, a ona ima veliki
utjecaj na cara. Ali Raspućin je samo jedan simptom. Stalno izbijaju
štrajkovi, a katkad i pobune. Narod više ne vjeruje u svetost cara.
– I što treba poduzeti? upita Stephen.
Aleks uzdahne.
– Mnogo toga. Unaprijediti poljoprivredu, otvoriti više tvornica,
stvoriti pravi parlament poput engleskog, provesti reformu zemlje,
osnovati sindikate, dozvoliti slobodu govora ...
– Da sam na vašem mjestu ne bih jako žurio s osnivanjem sindikata
– primijeti Stephen.
– Možda. Ipak, Rusija se nekako mora uključiti u dvadeseto
stoljeće. Ili ćemo mi, plemstvo, to učiniti, ili će nas narod uništiti i
sam to učiniti.
Pa on govori radikalnije od samih radikala, pomisli Lidija. Mora da
su se kod kuće prilike zaista promijenile kad jedan knez ovako
govori! Njena sestra, Aleksova majka, spomenula joj je u pismu
»teškoće«, ali ni riječi o tome da je plemstvo zaista u opasnosti. No
Aleks je sličniji ocu, starom knezu Orlovu, toj političkoj životinji. Da je
danas živ, i on bi ovako govorio.
– Znaš, postoji i treća mogućnost, i to je način da se aristokracija i
narod ipak ujedine – oprezno će Stephen.
– A to je? – sa smiješkom će Aleks kao da zna što slijedi.
– Rat.
Aleks ozbiljno kimne glavom. Oni su istomišljenici, pomisli Lidija.
Aleksu je Stephen oduvijek uzor; nakon smrti starog kneza on mu je
najbliži.
Uto uđe Charlotte, i Lidija se iznenađeno zagleda u nju. Nosila je
haljinu koju Lidija nikad nije vidjela: bila je sva od čipke krem-boje,
obrubljena tamnosmeđom svilom. Lidija nikad ne bi izabrala takvu
haljinu, previše je upadljiva. Ali nema sumnje, Charlotte zaista u njoj
izgleda zanosno. Gdje li ju je kupila? I otkad kupuje haljine bez
mene, pitala se Lidija. I tko joj je rekao da joj te boje pristaju uz crnu
kosu i smeđe oči? Je li se to ona malo našminkala? A zašto ne nosi
steznik?
I Stephen je buljio u nju. Ta odrasla osoba, to je njegova kći! Pod
dojmom te spoznaje nesvjesno je ustao. Lidija se skoro nasmije. Već
idućeg trena shvatit će da mu takva kurtoazija u vlastitoj kući nema
smisla. Pa neće valjda ustajati svaki put kad mu kći uđe u sobu.
Aleks se još više zbunio. Skočio je, prolio šeri i pocrvenio kao rak.
Onda je čašu, niz koju je curilo piće, premjestio iz desne u lijevu
ruku, pa se sad nikako nije mogao rukovati. I tako je bespomoćno
stajao, krajnje napet, sve bi htio pozdraviti Charlottu, a ne može se
smiriti. Pa on je stidljiv, začudi se Lidija i već htjede dobaciti nešto
beznačajno kako bi prekinula neugodnu tišinu, kad je Charlotte
preteče.
Iz Aleksova džepa na grudima izvuče svileni rupčić, obriše mu
njime desnu ruku i reče na ruskom:
– Kako si, Alekseje Andrejeviču? – Onda mu uhvati tu sada suhu.
ruku, prodrma je, uze mu čašu iz lijeve ruke pa obriše najprije čašu
potom ruku, vrati mu čašu, gurne mu rupčić natrag u džep i natjera
ga da sjedne. Zatim ona sjedne kraj njega i reče: – Tako, sad je
dosta prolijevanja šerija. Sad mi pričaj o Djagiljevu. Vele da je čudak.
Jesi li ga upoznao?
Aleks se nasmiješi.
– Jesam, upoznao sam ga.
Lidija je ostala zadivljena. Dakle, kako se samo Charlotte sjajno
snašla u toj neugodnoj situaciji! Ne oklijevajući ni trena! Pa još i
postavila pitanje, po svoj prilici unaprijed pripremljeno, i tako Orlovu
skrenula misli od nezgode u kojoj se našao i smirila ga. I to sve tako
ležerno kao da to čini već dvadeset godina! Ma otkud joj takav
nastup?
Lidija izmijeni značajan pogled s mužem. Ni njemu nije promaklo
Charlottino ljupko ponašanje. Od očinskog ponosa lice mu je sjalo
blaženim osmijehom.
***
Feliks je koračao gore-dolje po St. James's Parku razmišljajući o
onome što je vidio. S vremena na vrijeme bacio bi pogled preko
ceste na skladno pročelje Waldenove kuće što se dizala nad visokim
dvorišnim zidom kao glava kakva plemića nad uškrobljenim
ovratnikom. Oni vjeruju da su ondje sigurni, pomisli.
Sjeo je na klupu namjestivši se tako da može vidjeti kuću. Oko
njega su vrvjeli Londončani srednje klase, prolazile djevojke s
golemim šeširima na glavi, činovnici i trgovci u tamnim odijelima i
polucilindrima vraćali se kući, brbljave dadilje vozale djecu u kolicima
ili vodale tek prohodale mališane u predebeloj odjeći, gospoda u
cilindrima odlazila u klubove u St. James's i vraćala se, livrirani lakeji
šetali male ružne pse. Jedna debela žena s velikom punom torbom
teško se spustila do njega na klupu i dahnula:
– Prilično vruće, a?
Ne znajući što bi odgovorio, Feliks se samo nasmiješio i skrenuo
pogledom.
Po svoj je prilici Orlov shvatio da bi mu u Engleskoj život mogao biti
u opasnosti. Zato se na kolodvoru i zadržao svega nekoliko
trenutaka, a pred kućom dobro pazio da ga nitko ne vidi. Valjda je
unaprijed tražio da dođu po nj zatvorenom kočijom, zaključi Feliks,
jer vrijeme je lijepo i svi se uglavnom voze u otvorenim landauerima.
Sve do danas je ovo ubojstvo planirano u apstraktnom smislu,
razmišljao je Feliks. Bila je to stvar međunarodne politike,
diplomatskih prepirki, saveza i sporazuma, vojnih nagađanja,
hipotetičkih reakcija dalekih kajzera i careva. A sad se odjednom radi
o konkretnom čovjeku od krvi i mesa, određene veličine i oblika; sad
je to mladenačko lice s brčićima, lice koje treba smrskati metkom; to
je nisko tijelo u teškom kaputu koje bombom treba raznijeti u krv i
dronjke; to je glatko obrijan vrat nad točkastom kravatom, vrat koji
treba prerezati da iz njega šikne krv.
Feliks je potpuno siguran da je kadar to učiniti. Štoviše, jedva čeka.
Ima još pitanja na njih će se naći odgovori; ima još problema bit će
riješeni; treba odvažnosti on je ima u izobilju.
Pred očima mu je bila slika Orlova i Waldena u toj krasnoj kući.
Odjeveni u lijepu udobnu odjeću, okruženi šutljivim slugama, uskoro
će večerati za dugačkim stolom na čijoj se poliranoj površini kao na
zrcalu vidi odraz škrobljenih ubrusa i srebrnog jedaćeg pribora. Jesti
će savršeno čistih ruku, čak i noktiju, a žene će nositi rukavice.
Pojest će jednu desetinu pripremljene hrane a ostalo poslati natrag u
kuhinju. Ćaskat će o konjskim trkama, ili možda o novoj modi za
dame, ili pak o kakvom poznatom kralju. A u međuvremenu, oni koji
će morati ratovati cvokoću u svojim kolibama izloženi okrutnoj ruskoj
zimi, pa ipak će se kod njih naći kakva zdjela krumpirove juhe za
anarhista namjernika.
 Kakva će to radost biti ubiti Orlova, pomisli, kakva slatka osveta!
Kad to učinim, mogu umrijeti zadovoljan.
Strese se.
– Prehladit ćete se dobaci mu ona debela žena. Feliks slegne
ramenima.
– Za večeru sam mu spremila ukusan janjeći kotlet i spekla pitu od
jabuka – doda ona.
– Ah – promrmlja Feliks. Koga mu to vraga govori? Ustane s klupe i
po travnjaku priđe malo bliže kući. Onda sjedne na zemlju a leđima
se nasloni na stablo. Morat će dan-dva nadzirati kuću i utvrditi kako
Orlov živi u Londonu: kad i kamo izlazi, vozi li se kočijom,
landauerom, automobilom ili taksijem; koliko vremena provodi s
Waldenom. Bilo bi idealno kad bi unaprijed znao kamo ide pa da ga
sačeka u zasjedi. To neće biti teško ukoliko dozna kakve su mu
navike. Inače će morati na neki način otkriti kneževe planove, možda
podmićivanjem nekog sluge u kući.
Slijedeće mu je pitanje koje oružje upotrijebiti i kako ga nabaviti.
Izbor oružja ovisit će o točnim okolnostima u kojima će izvršiti
ubojstvo. A nabavljanje oružja ovisit će o anarhistima iz Jubilee
Streeta. Što se toga tiče, ne može se osloniti na onu amatersku
dramsku grupu ni na intelektualce iz Dunstan Housesa, a niti na sve
one koji zaista imaju materijalnih sredstava.
Ali četvero-petero gnjevnih mladih ljudi uvijek nađe novaca za piće,
i za rijetkih prigoda kad raspravljaju o politici, govore o anarhizmu u
smislu eksproprijacije i eksproprijatora, što u žargonu znači
financiranje revolucije krađom. Oni će sigurno imati oružje ili će znati
gdje se nabavlja.
Dvije mlade djevojke, po izgledu trgovačke pomoćnice, šetajući
prošle su kraj njega. Jedna je govorila: » ... rekla mu, ako ti misliš da
samo zato što si izveo djevojku u kino i počastio je čašom tamnog
piva, možeš... « I s tim odmakoše.
Feliksa obuze neki čudan osjećaj. Pitao se je li to zbog djevojaka.
Ne, one mu ništa ne znače. Osjećam li ja to strah, zapita se. Ne.
Ispunjenje? Ne, to dolazi kasnije. Uzbuđenje? Jedva.
Konačno shvati da ga je preplavio osjećaj sreće.
Bilo je to zbilja čudno.
***
 Te je noći Walden pošao k Lidiji u njenu sobu. Nakon ljubavnog
čina ona je zaspala s glavom na njegovu ramenu, a on je budan
ležao u nraku i sjećao se Petrograda iz 1895. godine.
U to je doba stalno putovao Amerikom, Afrikom, Arabijom uglavnom
zato što mu je Engleska bila pretijesna dok je u njoj bio i njegov otac.
Petrogradsko društvo smatrao je veselim ali ukočenim. Sviđao mu
se ruski krajolik i votka. S lakoćom je učio jezike, no ruski jezik mu je
bio najteži od svih pa je uživao u izazovu.
Kao nasljednik grofovije Stephen je morao poći u kurtoazni posjet
britanskom ambasadoru, a ambasador je pak po dužnosti uveo
Stephena u petrogradsko društvo i pozivao ga na zabave. Stephen
je odlazio na zabave jer je volio razgovarati s diplomatima o politici,
gotovo isto koliko se volio kockati s oficirima i pijančevati s
glumicama. Tako je na jednom prijemu u britanskoj ambasadi
upoznao Lidiju.
Čuo je za nju već ranije. Bila je na glasu kao uzor kreposti i velika
ljepotica. I zaista je bila lijepa, na neki krhak, neodređen način: bijela
tena, svijetloplave kose, u bijeloj haljini. Bila je skromna i pristojna,
obzirna i ljubazna. No Stephenu se nije činila posebno zanimljivom
pa se brzo povukao iz njena društva.
Ali kasnije je za večerom sjedio do nje i morao s njom razgovarati.
Svi su Rusi govorili francuski, a ako su učili još koji jezik onda je to
bio njemački, tako da je Lidija znala vrlo malo engleskoga. Na svu
sreću, Stephen je dobro vladao francuskim. No, problem je bio naći
temu za razgovor. On je nešto nabacio o ruskoj vladi, a ona je
odgovorila otrcanim reakcionarnim frazama. Onda je on s
oduševljenjem pričao o lovu na krupnu divljač u Africi, a ona je neko
vrijeme zainteresirano slušala, no kad je spomenuo gole crne
pigmejce, pocrvenjela je i stala razgovarati s čovjekom koji joj je
sjedio s druge strane. Stephen je sam sebe uvjeravao da ga ta
djevojka uopće ne zanima: ona je od onih djevojaka kojima se
muškarac ženi, a on se još ne namjerava ženiti. A ipak se u njemu
probudila sumnja da u njoj ima nešto više no što se okom vidi.
I sad, nakon devetnaest godina, dok leži s njom u krevetu, još
uvijek je ispunjen tom sumnjom. Potišteno se nasmiješio u mraku.
One večeri u Petrogradu još jednom ju je vidio. Nakon večere
izgubio se lutajući po labirintu zgrade ambasade i dospio u glazbenu
sobu. Lidija je bila ondje, sama, sjedila za glasovirom i ispunjavala
prostoriju neobuzdanom, strastvenom glazbom. Melodija je
Stephenu bila nepoznata i gotovo disonantna, ali fascinirala ga je
djevojka. Nestalo je one njene blijede i nedodirljive ljepote, oči su joj
gorjele, glava se u zanosu njihala, tijelo drhtalo od uzbuđenja. Bila je
to posve druga žena.
Nikad nije zaboravio tu glazbu. Kasnije je saznao da je to bio
Klavirski koncert u B-molu Čajkovskog, i otad ga je odlazio slušati
kad god mu se ukazala prilika, iako nikad nije otkrio Lidiji zašto.
Iz ambasade je otišao u hotel da se presvuče; dogovorio se da će u
ponoć igrati karte. Bio je strastven ali ipak discipliniran kockar: znao
je koliko smije izgubiti, i kad bi izgubio određenu svotu, prestajao bi
igrati. Da je gomilao dugove morao bi zamoliti oca da ih plati, a to
nije mogao podnijeti. Ponekad je dobivao prilično velike svote.
Međutim, čar kockanja nije mu bio u dobitku; volio je muške zabave i
pijančevanje do sitnih sati.
Taj put nije pošao na ponoćni randevu. Njegov sobar Pritchard
upravo mu je u hotelskom apartmanu vezivao kravatu kad je
britanski ambasador pokucao na vrata. Njegova ekselencija je
izgledala kao da je upravo ustala iz kreveta i žurno se obukla.
Stephen je najprije pomislio da je izbila neka revolucija i da se svi
Britanci moraju skloniti u ambasadu.
– Nažalost, loše vijesti – poče ambasador. – Radije sjednite.
Telegram iz Engleske. Radi se o vašem ocu.
Stari je tiranin umro od srčanog napada u šezdeset petoj.
– Ma boga mu, tako brzo – nato će Stephen.
– Moje duboko saučešće – sućutno će ambasador.
– Ljubazno od vas što ste osobno došli.
– Ništa zato. Stojim vam na usluzi.
– Vrlo ste pažljivi.
Ambasador se rukovao s njim i otišao.
Stephen je buljio u prazno razmišljajući o starome. Bio je vrlo visok,
željezne volje a neugodne ćudi. Svojim te sarkazmom mogao
rasplakati. Na tri se načina moglo izaći s njim na kraj: da postaneš
kao on, podrediš mu se, ili ga napustiš. Stephenova majka, nježna i
bespomoćna viktorijanska djevojka, podredila mu se i umrla mlada.
Stephen ga je napustio.
 Zamislio je oca kako leži u lijesu. Konačno više nemaš moći,
pomisli.
Neće više pred tobom plakati služavke, drhtati sluge, bježati i
skrivati se djeca. Više ne možeš ugovarati brakove, izbacivati
stanare i braniti prijedloge zakona Parlamenta. Više nećeš slati
lopove u zatvor, otpremati agitatore u Australiju. Pepeo pepelu, prah
prahu.
U kasnijim je godinama promijenio mišljenje o svom ocu. I sad,
1914. godine, u svojoj pedesetoj, Walden je svjestan da je naslijedio
neke očeve vrline: ljubav prema znanju, vjeru u racionalizam,
predanost ozbiljnom radu kao opravdanju ljudske egzistencije. Ali
one davne 1895. godine osjećao je samo ogorčenost.
Pritchard je donio bocu viskija na poslužavniku i rekao:
– Ovo je tužan dan, moj lorde.
To moj lorde prenerazi Stephena. On i njegov brat imali su titule iz
kurtoazije Stephenova je bila »lord Highcombe« ali su ih sluge uvijek
oslovljavale sa »sire«, dok je »moj lorde« bilo rezervirano za njihova
oca. A sad je Stephen, naravno, grof od Waldena. Uz titulu sad
posjeduje nekoliko tisuća jutara zemlje na jugu Engleske, veliko
imanje u Škotskoj, šest trkaćih konja, Walden Hall, vilu u Monte
Carlu, lovačku kućicu u Škotskoj i mjesto u Domu lordova.
Morat će živjeti u Walden Hallu. To je obiteljski dvorac i svaki grof
od Waldena stanuje u njemu. Uvest će električnu struju, odluči.
Prodat će neke farme i investirati novac u nekretnine u Londonu i u
sjeveroameričke željeznice. Održat će nastupni govor u Domu
lordova. O čemu će govoriti? Vjerojatno o vanjskoj politici. Zatim,
mora se brinuti o stanarima, upravljati s nekoliko domaćinstava. U
sezoni će se morati pojaviti na Dvoru, priređivati streljačke zabave,
lovačke plesove ...
Znači, potrebna mu je žena.
Neženja ne može igrati ulogu grofa od Waldena. Na svim tim
zabavama mora biti neka domaćica, domaćica koja će uzvraćati
posjete, dogovarati se s kuharima o jelovniku i raspoređivati goste
po sobama, domaćica koja će sjediti na drugom kraju dugačka stola
u blagovaonici Walden Halla. Mora postojati grofica od Waldena.
Mora se roditi nasljednik.
– Treba mi žena, Pritchard.
 – Da, moj lorde. Prošli su nam momački dani.
Idućeg je dana Walden posjetio Lidijina oca i svečano zatražio
dozvolu da je posjećuje.
Sad, nakon dvadeset godina, teško mu je shvatiti kako je kao zreo
mladić mogao biti onako užasno neodgovoran. Pa on se uopće nije
upitao je li Lidija prava žena za njega, jedino mu je bilo važno da je
dostojna titule grofice. Nije se uopće upitao može li je usrećiti.
Pretpostavio je da će se ona njena skrivena strast što se oslobodila
dok je svirala glasovir osloboditi za njega, a prevario se.
Dva tjedna joj je svakodnevno odlazio u posjet nije mogao
pravovremeno stići kući na očev pogreb a onda ju je zaprosio, ne
direktno nego u oca. Njezin je otac gledao na brak isto tako s
praktične strane kao i Walden. Walden je objasnio da se želi vjenčati
odmah, iako je u koroti, jer mora poći kući i preuzeti upravu nad
imanjem. Lidijin otac je to potpuno razumio. Vjenčali su se šest
tjedana kasnije.
Kakva sam prepotentna mlada budala bio, korio je sebe. Vjerovao
sam da će Engleska uvijek vladati svijetom, a ja da ću uvijek vladati
svojim srcem.
Mjesec je izronio iz oblaka i osvijetlio spavaonicu. Stephen svrne
pogled na Lidijino usnulo lice. A ovo nisam predvidio, nisam znao da
ću se bespomoćno, beznadno zaljubiti u tebe. Samo sam želio da se
svidimo jedno drugome, i na kraju je to tebi bilo dovoljno ali ne i
meni. Ni u snu nisam sanjao da ću trebati tvoj osmijeh, da ću čeznuti
za tvojim poljupcem, žudjeti da noću dođeš u moju sobu; nikad ni
pomislio nisam da ću se plašiti, užasavati da te ne izgubim.
Lidija je u snu nešto promrmljala i okrenula se. Izvukao je ruku
ispod njena vrata pa sjeo na rub kreveta. Ostane li još malo, zaspat
će, a nije zgodno da ih Lidijina sobarica zateče zajedno u postelji
kad ujutro donese čaj. Obuče pidžamu, navuče papuče, pa kroz
spojene garderobe tiho ode u svoju spavaonicu. Zaista sam sretan
čovjek, pomisli legavši.
***
Walden je pregledavao stol s doručkom. Tu su lonci s kavom,
kineskim i indijskim čajem; vrčevi vrhnja, mlijeka i okrepljujućeg
napitka; velika zdjela zobene kaše; tanjuri s pogačicama i
prepečencem; lončići marmelade, meda i džema. Na bifeu je više
srebrnih zdjela, svaku zagrijava špiritjera, a u zdjelama kajgana,
kobasice, slanina, bubrezi i bakalar. Na jednom stoliću ima prešane
govedine, šunke i jezika. Zdjela za voće, na posebnom stolu, puna je
bresaka golica, naranača, dinja i jagoda.
Ovo bi moralo udobrovoljiti Aleksa, zaključi.
Izvadio si je na tanjur jaja i bubrege i sjeo. Rusi će imati svoju
cijenu, razmišljao je; za obećanu vojnu pomoć zacijelo će nešto
tražiti. Brinulo ga je koja bi to cijena mogla biti. Zatraže li nešto što
im Engleska ne može dati, pregovori će propasti na samom početku,
a onda...
No njegov je zadatak da ne propadnu.
Morat će nekako izigrati Aleksa. Ta mu je misao bila neugodna.
Dugogodišnje poznanstvo s momkom trebalo bi mu dobro doći u
ovom slučaju, ali bi zapravo možda lakše vodio oštre pregovore s
nekim prema kome je osobno ravnodušan.
Moram potisnuti osjećaje, moramo pridobiti Rusiju.
Nalije kave i pojede nekoliko pogačica s medom. Malo kasnije ušao
je Aleks, vesela pogleda i dobro izriban.
– Jesi li dobro spavao? – upita ga Walden.
– Izvanredno. – Aleks uzme breskvu golicu i stade je jesti služeći se
nožem i viljuškom.
– Zar ćeš pojesti samo to? – čudio se Walden. – Nekad ti je prijao
engleski doručak. Sjećam se, znao si pojesti zobenu kašu, vrhnje,
jaja, govedinu i jagode, a onda tražiti od kuhara još prepečenca.
– Nisam ja više dječak u razvoju, teča Stephene.
Kako sam to smetnuo s uma, upita se Walden. Nakon doručka
prešli su u jutarnji salon.
– Uskoro će biti objavljen naš novi petogodišnji plan razvoja vojske i
ratne mornarice – reče Aleks.
To je u njegovu stilu, mislio je Walden; najprije ti nešto kaže a onda
te za nešto zamoli. Sjetio se kako je Aleks jednom rekao: »Tečo,
ovog ljeta namjeravam čitati Clausewitza. Usput rečeno, smijem li
dovesti jednog gosta u lov u Škotsku?«
– Budžet za idućih pet godina iznosi sedam i pol milijardi rubalja –
nastavi Aleks.
Deset rubalja za jednu funtu, izračuna Walden, to je 750 milijuna
funti.
 – To je golem program – ustvrdi. – Trebalo ga je započeti još prije
pet godina.
– I ja to mislim složi se Aleks.
– Po svoj ćete prilici tek početi ostvarivati program a već ćemo se
naći u ratu.
Aleks samo slegne ramenima.
Naravno, neće se on upuštati u prognoziranje kad bi Rusija mogla
ući u rat, pomisli Walden i reče:
– Najprije morate bojne brodove opskrbiti topovima većeg kalibra.
Aleks kimne glavom.
– Sad nam je već treći bojni brod spreman za porinuće. A četvrti je
u izgradnji. Oba će imati topove kalibra 304 milimetra.
– To nije dovoljno, Aleks. Churchill je prešao na topove od 380
milimetara.
– Tako i treba. To je našim kapetanima fregate jasno ali političarima
nije. Ti poznaš Rusiju, tečo, na nove ideje gleda se s krajnjim
nepovjerenjem. Inovacije prodiru puževim korakom.
Izmotavamo se, pomisli Walden.
– A čemu ti daješ prednost?
– Sto milijuna rubalja odmah će se potrošiti na crnomorsku flotu.
– Ja bih rekao da je Sjeverno more važnije. U svakom slučaju, jest
za Englesku.
– A mi smo, pak, više orijentirani na Aziju; nama prijeti opasnost od
susjedne Turske a ne od Njemačke.
– One bi mogle sklopiti savez.
– Zaista bi mogle. – Aleks zastane oklijevajući, pa nastavi: – Velika
slabost ruske ratne mornarice je u tome što nema luke koja se ne
ledi.
To je izgledalo kao početak nekog pripremljenog govora. Aha,
sad dolazimo do srži stvari, pomisli Walden. Ali je i dalje izbjegavao
otvoreni razgovor.
– A Odesa?
– Ona je na obali Crnog mora. Dok Turci drže Carigrad i Galipolje,
oni i kontroliraju prolaz između Crnog i Sredozemnog mora. Dakle, u
strateškom pogledu, Crno more bi mirne duše moglo biti i neko
kontinentalno jezero.
 – Što je razlogom da se rusko carstvo stoljećima nastoji proširiti na
jug.
– A zašto ne? Mi smo Slaveni, a i mnogi balkanski narodi su
Slaveni. I mi ih, naravno, podržavamo u njihovoj težnji za
nacionalnim oslobođenjem.
– Točno. I ako u tome uspiju, vjerojatno će vašoj ratnoj mornarici
dozvoliti slobodan prolaz u Sredozemno more.
– Slavenska prevlast na Balkanu dobro bi nam došla. A ruska još
bolje.
– Bez sumnje, iako je to, koliko je meni poznato, malo vjerojatno.
– A kako bi bilo da razmisliš o tome?
Walden već htjede odgovoriti, ali se naglo predomisli. Tako znači, u
tome je stvar, to oni žele, to je dakle cijena. Za ime boga, pa ne
možemo Rusima dati Balkan. Ako je to uvjet, onda ugovora neće
biti...
Aleks je govorio:
– Ako ćemo se boriti na vašoj strani, moramo biti jaki. A na tom
području o kojem govorimo moramo ojačati svoj položaj, i zato
očekujemo od vas da nam u tome pomognete.
Time je potpuno jasno rečeno: dajte nam Balkan i borit ćemo se
uz vas.
Sabravši se, Walden se namršti kao da je zbunjen reče:
– Kad bi Britanija imala kontrolu nad Balkanom, mogli bismo vam,
barem teoretski, dati to područje. Ali ne možemo vam dati ono što
nije naše. Prema tome, ne znam kako bismo vam pomogli da
ojačate svoj položaj, kako si rekao.
Aleks je po svoj prilici imao spreman odgovor jer je istog trena
uzvratio:
– Mogli biste balkanske zemlje proglasiti ruskom sferom utjecaja.
Oh, pa to i nije tako loše, pomisli Walden. To bismo mogli urediti.
Osjetio je veliko olakšanje. No prije završetka diskusije mora još
doznati koliko je Aleks čvrst u svojoj odluci. Zato reče:
– Zacijelo se možemo složiti da u tom dijelu svijeta vama damo
prednost pred Austrijom i Turskom.
Aleks odmahne glavom.
– Nama to nije dovoljno – reče odlučno.
 Znači, vrijedilo je pokušati. Aleks je mlad i strpljiv, ali ne dopušta da
mu naređuju. Utoliko gore.
Sad je Waldenu trebalo vremena da razmisli. Udovolji li Britanija
zahtjevima Rusije, doći će do velike promjene u međunarodnom
poretku, a takve promjene, poput pomicanja zemljine kore, uzrokuju
potrese na neočekivanim mjestima.
– Možda bi se volio posavjetovati s Churchillom prije no što
nastavimo
– Aleks će smješkajući se.
Vraški dobro znaš da ću to i učiniti, pomisli Walden. Odjednom
shvati koliko je vješto Aleks sve to izveo. Najprije je postavio
pretjeran zahtjev i njime prestrašio Waldena, potom je izložio svoj
stvaran zahtjev od kojeg je Waldenu tako laknulo da ga je objeručke
prihvatio.
Mislio sam da ću ja izigrati Aleksa, a na kraju je on izigrao mene.
Walden se nasmiješi i reče:
– Ponosim se tobom, momče moj.
***
Tog jutra je Feliks odredio kada, gdje i kako će ubiti kneza Orlova.
U glavi mu se počeo rađati plan dok je čitao Times u knjižnici kluba
u Jubilee Streetu. Maštu mu je zapalio isječak iz stupca s dvorskim
vijestima:
Knez Aleksjej Andrejevič Orlov doputovao je jučer iz Petrograda.
Ljeto će provesti u Londonu kao gost grofa i grofice od Waldena.
Knez Orlov bit će u četvrtak, 4. svibnja, predstavljen Njihovim
Veličanstvima Kralju i Kraljici na Dvoru.
Sad je sigurno znao da će Orlov biti na određenom mjestu,
određenog dana, u određeno vrijeme. Takvi su podaci izuzetno važni
pri pažljivom planiranju ubojstva. Feliks je namjeravao sve potrebne
informacije izvući iz nekog Waldenovog sluge ili do njih doći prateći
Orlova i tako saznati s kime se obično sastaje. Sad nema potrebice
da riskira i upušta se u razgovor sa slugama niti da ikoga prati. Zna li
Orlov da novine objavljuju njegovo kretanje, upravo kao da idu u
prilog ubojicama? To je tipično engleski, pomisli.
Idući problem bio je kako da se dovoljno približi Orlovu da ga može
ubiti. Čak ni Feliks neće lako ući u kraljevsku palaču. Ali odgovor i na
to pitanje našao je u Timesu. Na istoj stranici na kojoj su bile dvorske
vijesti, između izvještaja o plesu koji je priredila lady Bailey i detalja o
najnovijim odlukama, pisalo je:
KRALJEVSKI DVOR Upute za dolazak kočija Kako bi se olakšala
prozivka kočija gostiju na Dvoru Njihovih Veličanstava u
Buckinghanvskoj palači, zamoljeni smo da objavimo slijedeće:
kočijaši gostiju koji uživaju privilegiju da uđu na ulaz Pimlico neka
redaru, koji će stajati na lijevoj strani dvorišnih vrata, dadu posjetnicu
s jasno napisanim imenom vlasnika kočije; a kočijaši gostiju koji
ulaze na glavni ulaz neka također uruče takvu posjetnicu redaru, koji
će stajati na lijevoj strani nadsvodena prolaza što vodi u
Kvadrangulum palače.
Da gosti ne bi morali predugo čekati, potrebno je da uz svaku kočiju
bude i lakej; on će čekati na ulazu i poći po kočiju kad mu bude
rečeno. Dvorišna vrata otvorit će se za prijem gostiju u 8.30 sati.
Feliks je pročitao obavijest nekoliko puta: taj šturi stil Timesa bilo
mu je vrlo teško razumjeti. No barem toliko je shvatio: kad gosti budu
odlazili iz palače, njihovi lakeji poći će po kočije koje će biti parkirane
negdje drugdje.
Moram smisliti nešto, pomisli; kad se Waldenova kočija vrati
pred palaču po grofa i Orlova, ja moram biti u njoj ili na njoj.
Sad je ostao neriješen još jedan veliki problem. Nema pištolja.
U Ženevi je mogao lako nabaviti pištolj, ali je bilo riskantno nositi ga
preko međunarodnih granica; da su mu u prtljazi našli oružje, još bi
mu bili zabranili ulaz u Englesku.
Zacijelo ni u Engleskoj nije teško nabaviti pištolj, ali on ne zna kako
a ne usuđuje se nikog otvoreno pitati. Pronašao je, doduše, trgovine
oružjem u londonskom West Endu i, pažljivo motreći tko u njih ulazi,
uočio da sve mušterije redom pripadaju višoj klasi. Feliksa ondje ne
bi poslužili sve i da ima novaca za ono njihovo krasno i precizno
izrađeno vatreno oružje. Vrzmao se i po krčmama niže klase gdje su
kriminalci sigurno međusobno kupovali i prodavali pištolje, ali nikad
pred njim, što i nije iznenađujuće. Jedina su mu nada ostali anarhisti.
Upuštao se u razgovor s onima koje je držao ozbiljnima, ali oni nisu
nikad spominjali oružje, bez sumnje to nisu htjeli u Feliksovoj
prisutnosti. Očito mu nisu vjerovali jer je tek došao u njihove redove.
U anarhističke su se grupe uvijek uvlačili policijski špijuni, što,
doduše, nije sprečavalo anarhiste da dobrodošlicom prime
pridošlice, ali su pritom bili vrlo oprezni.
Sad više nema vremena za tajno raspitivanje. Morat će otvoreno
pitati kako da nabavi pištolj. I to treba izvesti krajnje oprezno, a
potom odmah prekinuti sve veze s anarhistima iz Jubilee Streeta i
preseliti se u drugi dio Londona kako bi izbjegao riziku da mu tkogod
uđe u trag.
Kako bi bilo da se obrati mladim židovskim huliganima iz Jubilee
Streeta? To su gnjevni i nasilju skloni mladići, i za razliku od svojih
očeva odbijaju ropski rad u eksploatatorskim radnjama East Enda
gdje se šiju odijela koja aristokracija naručuje kod krojačâ u Savile
Rowu. Za razliku od svojih očeva oni ne obraćaju pažnju
konzervativnim propovijedima rabija. Ali još nisu nacistu s time gdje
potražiti rješenje svojih problema, u politici ili kriminalu.
Najbolji su mi izgledi kod Nathana Sabelinskog, zaključi Feliks. To
je mladić od kojih dvadeset godina, prilično lijepe slavenske pojave,
nosi vrlo visoki škrobljeni ovratnik i žuti prsluk. Feliks ga je vidio
među kartašima varalicama kraj Commercial Roada; vjerojatno ima
dosta novaca i za kockanje i za odijevanje.
Feliks pogleda prisutne u knjižnici: jedan starac je drijemao, neka
žena u debelom kaputu čitala Kapital na njemačkom i pravila
bilješke, a jedan litvanski Židov nagnut nad ruskim novinama čitao je
služeći se povećalom. Feliks izađe iz prostorije i siđe niza stepenice.
Mathana nije nigdje bilo, a ni njegovih prijatelja. Njemu je još
rano, pomisli; ako uopće radi, taj radi noću.
Vratio se u Dunstan Houses. Spakirao je britvu, čisto rublje i
rezervnu košulju u kartonski kofer. Onda se obratio Milly, ženi
Rudolfa Rockera: Našao sam sobu. Vratit ću se večeras da zahvalim
vama i Rudolfu. Pričvrstio je kofer na zadnje sjedalo bicikla i
odvezao se najprije na zapad u centar Londona, potom na sjever u
Camden Town. Tu je pronašao jednu ulicu s visokim, nekad
otmjenim zgradama, izgrađenim za prepotentne obitelji iz srednjeg
staleža koje su se sad preselile u predgrađa gdje završavaju nove
željezničke linije. U jednoj zgradi Feliks je unajmio prljavu sobu kod
neke Irkinje imenom Bridget. Platio joj je unaprijed, deset šilinga za
dva tjedna.
 Oko podneva vratio se u Stepney, pred Nathanovu kuću u Sidney
Streetu. Bila je to kućica u nizu od onih malih tipiziranih
jednokatnica. Glavna vrata bila su širom otvorena. Feliks uđe.
Dočeka ga zaglušujuća buka i zapahne smrad. U jednoj prostoriji
od kojih dvanaest kvadratnih metara dvadesetak ljudi obavljalo je
krojačke poslove. Muškarci su radili za strojevima, žene šile na ruke
a djeca glačala sašivenu odjeću. S dasaka za peglanje dizala se
para i miješala sa smradom znoja. Strojevi su štropotali, glačala
pištala, radnici neprestano brbljali na jidišu. Gomile izrezanih
komada odjeće, pripremljenih za šivanje, pokrivale su svaki
slobodan komadić poda. Nitko nije dizao pogleda, svi su radili kao
mahniti.
Feliks se obrati najbližoj osobi, jednoj djevojci s djetetom na
grudima koja je prišivala dugmad na rukav jakne:
– Je li Nathan ovdje?
– Gore – uputi ga ona ne prekidajući posao.
Feliks izađe iz prostorije i uspne se uskim stubištem. Gore su bile
dvije male spavaonice, u svakoj po četiri kreveta. U njima su spavali
neki ljudi, valjda oni koji rade noću. Nathan je bio u stražnjoj sobi;
sjedio je na rubu kreveta i zakopčavao košulju.
Ugledavši Feliksa, upita:
– Feliks, wie gehts?
– Moram razgovarati s tobom – Feliks će na jidišu.
– Pa govori.
– Dođi van.
Nathan navuče kaput, pa su sišli na ulicu. Stajali su na suncu, blizu
otvorena prozora eksploatatorske radnje, a razgovor im nitko nije
mogao čuti od buke što je dopirala iznutra.
– Radnja mog oca – objašnjavao je Nathan. – Plaća pet penija za
strojno šivanje jednih hlača koje radnica sašije za jedan sat. Još tri
penija plaća za krojenje, glačanje i prišivanje dugmadi. Onda nosi
hlače nekom krojaču u West End i dobiva za njih devet penija. S
profitom od jednog penija može kupiti krišku kruha. Zatraži li od
krojača u West Endu deset penija, bit će izbačen iz radnje a posao
će dobiti jedan od onih brojnih židovskih krojača što po ulicama
hodaju sa šivaćim strojem pod rukom i nude svoje usluge. Ja neću
tako živjeti.
 – Jesi li zato postao anarhist?
– Ti ljudi šiju najljepšu odjeću na svijetu, a jesi li vidio kako su oni
odjeveni?
– A kako bi se to promijenilo? Nasiljem?
– Znao sam da tako misliš. Nathane, treba mi pištolj. Nathan se
nervozno nasmije.
– Zašto?
– A zašto anarhistima obično treba pištolj? To ti meni reci.
– Da kradu lopovima, ugnjetavaju tirane i ubijaju ubojice.
– I što ćeš od toga ti učiniti?
– Reći ću ti, ako zaista želiš znati... – Nathan trenutak razmisli pa
reče:
– Pođi u gostionicu Frying Pan na uglu Brick Lanea i Thrawl
Streeta.
Javi se Garfieldu Patuljku.
– Hvala ti – radosno će Feliks ne mogavši obuzdati likovanje. –
Koliko će me stajati?
– Pištolj na kapsulu pet šilinga.
– Radije bih nešto sigurnije.
– Dobri pištolji su skupi.
– Morat ću se cjenkati. – Feliks stisne Nathanovu ruku i ponovi: –
Hvala ti.
Nathan ga je promatrao dok se penjao na bicikl.
– Možda ćeš mi o tome kasnije pričati. Feliks se nasmiješi.
– Čitat ćeš u novinama. – Mahne rukom i odveze se.
Provezao se Whitechapel Roadom i Whitechapel High Streetom,
onda skrenuo desno u Osborn Street. Odjednom je grad pokazao
sasvim drugo lice. Bio je to najzapušteniji dio Londona koji je Feliks
dotad vidio. Ulice uske i prljave, žljebovi začepljeni smećem, zrak
zagađen i smradan, stanovnici uglavnom bijednici. No usprkos tome,
svugdje je vrvjelo kao u košnici. Muškarci su trčali gore-dolje gurajući
ručna kolica, gomile se okupljale oko uličnih tezgi, prostitutke se
nudile na svakom uglu, a stolarske i čizmarske radnje proširile se na
pločnike.
Feliks ostavi bicikl pred vratima Frying Pano; uzme li ga tkogod,
jednostavno će ukrasti drugog. Na ulazu u gostionicu morao je
prekoračiti nešto što je sličilo na crknutu mačku. Ušao je u prostoriju
niska stropa, gotovo bez namještaja, sa šankom na drugoj strani. Na
klupama uza zidove sjedili su stariji muškarci i žene, dok su mlađi
stajali nasred prostorije. Feliks priđe šanku i naruči čašu piva i
hladnu kobasicu.
Onda pogleda oko sebe i spazi Garfielda Patuljka. Nije ga odmah
uočio jer je stajao na stolici. Bio je visok kojih metar i dvadeset,
velike glave, a po licu mu se vidjelo da je srednjih godina. Ogroman
crni pas sjedio je na podu do njegove stolice. Patuljak je razgovarao
s dva krupna muškarca, očito siledžijama, odjevenim u kožne jakne i
košulje bez kragne. Možda su mu to tjelohranitelji. Vidjevši im
nabrekle trbuhe, Feliks se naceri. Požderat ću ih žive, pomisli. Ona
su se dvojica krijepila pivom iz vrčeva od litre, ali je patuljak pio
nešto drugo, reklo bi se, džin. Pipničar pruži Feliksu piće i kobasicu.
– I čašu najboljeg džina doda Feliks.
Neka mlada žena za šankom dobaci mu značajan pogled.
– Je li za mene? – upita i koketno se nasmiješi pokazujući
pokvarene zube. Feliks samo skrene pogledom.
Dobivši džin, plati i uputi se prema onoj grupi koja je stajala kraj
jednog prozorčića s pogledom na ulicu. Feliks stane između njih i
vrata i oslovi patuljka:
– Gospodin Garfield?
– Tko ga treba? odazove se Garfield kreštavim glasom Feliks mu
ponudi džin.
– Mogu li porazgovarati s vama o poslu? Garfield uze čašu, iskapi
je i odgovori:
– Ne možete.
Feliks srkne piva. Bilo je slađe i ne onako pjenušavo kao švicarsko.
– Htio bih kupiti pištolj.
– Onda ne znam zašto ste došli ovamo.
– Uputili su me k vama iz kluba u Jubilee Streetu.
– Anarhist, je l' da?
Feliks je šutio. Garfield ga odmjeri od glave do pete.
– A kakav biste pištolj, na primjer, htjeli?
– Neki revolver. Dobar.
– Kakav brauning sa sedam metaka, a?
– Taj bi bio odličan.
 – E pa, nemam ga. I da ga imam ne bih ga prodavao. A kad bih ga
prodavao tražio bih pet funti.
– Rečeno mi je najviše funtu.
– Pogrešno su vam rekli.
Feliks razmisli. Patuljak je zacijelo zaključio da Feliksa kao stranca i
anarhista može prevariti. U redu, platit ćemo ti na tvoj način.
– Ne mogu dati više od dvije funte.
– A ja ne mogu spustiti ispod četiri.
– Ide li uz to i kutija municije?
– U redu, i kutija municije. Dakle, sve za četiri funte.
– Dogovoreno – složi se Feliks. Primijetio je kako je jedan
tjelohranitelj zatomio cerek. Kad je platio piće i kobasicu, Feliksu je
ostalo još tri funte, petnaest šilinga i jedan peni.
Garfield dade glavom znak jednom pratiocu i on ode iza šanka pa
izađe van kroz stražnja vrata. Feliks pojede kobasicu: Minutu-dvije
kasnije pratioc se vrati noseći nešto zamotano u krpe. Pogleda
Garfielda koji mu kimne glavom. Nato čovjek pruži zamotak Feliksu.
Feliks odmota krpe i nađe malu kutiju, u njoj revolver. Izvadi ga iz
omota i stade razgledati.
– Spusti toga vraga, nećeš ga valjda pokazivati cijelom svijetu –
upozori ga Garfield.
Pištolj je bio čist i podmazan, a mehanizam je glatko funkcionirao.
Feliks se usprotivi:
– Ako ga ne pregledam, kako ću znati je li dobar?
– Gdje misliš da si, u robnoj kući Harrods.
Feliks otvori kutiju s mecima i brzim, vještim pokretima napuni
bubanj.
– Makni tu jebenu pljucu – sikne patuljak. – Brzo mi daj lovu i
odjebi.
Boga mi, nisi pri zdravoj.
Feliksu se od napetosti steglo grlo. Povuče se korak natrag i uperi
pištolj u patuljka.
– Isuse, Marijo i Josipe! – zaprepasti se Garfield.
– Da isprobam pištolj, a? – naceri se Feliks.
Ona dva tjelohranitelja odmaknu se u stranu svaki u svom pravcu
tako da ih Feliks ne može oba držati na nišanu. Feliks protrne; nije
očekivao da su tako pametni. Idući potez će im biti skok na nj. U
gostionici je zavladao muk. Feliks shvati da neće stići do vrata jer će
ga ščepati jedan tjelohranitelj. Golemi pas stade režati osjećajući
napetost u zraku.
Feliks se nasmije i ispali metak u psa.
Pucanj iz pištolja zaglušio je malu prostoriju. Nitko se ne pokrenu.
Pas se svali na pod krvareći. Patuljkovi tjelohranitelji stadoše kao
ukopani.
Feliks se povuče još jedan korak, segne iza sebe i napipa vrata.
Otvori ih, s pištoljem jednako uperenim u Garfielda, i izađe van.
Zalupi vratima, strpa pištolj u džep i skoči na bicikl.
Uto začuje kako se otvaraju vrata gostionice. On se odgurne i stade
voziti. Netko ga zgrabi za rukav od kaputa, no on je i dalje vozio i
istrgao se. Onda začuje pucanj i mehanički se sagne. Netko je vikao.
Feliks zamakne iza nekog prodavača sladoleda pa skrene za jedan
ugao. Iz daljine se čuo zvižduk policajca. Feliks se osvrne. Nitko ga
nije pratio.
Nakon pola minute izgubio se u labirintu Whitechapela.
Ostalo mi je šest metaka, pomisli.

3.
Charlotte je bila spremna. Haljina što je svima zadala toliko
glavobolje savršeno joj je stajala. Jedna crvena ruža krasila joj grudi,
a kiticu ruža omotanu šifonom nosila je u ruci. Tijara od briljanata bila
joj je dobro pričvršćena na punđi zajedno s dva velika bijela pera.
Sve je bilo sjajno.
Ona je, pak, umirala od straha.
– Kad uđem u Prijestolnu dvoranu – rekla je Marji – otpast će mi
povlaka, tijara će mi se spustiti na oči, punđa se raspasti, pera se
nagnuti u stranu, zaplest ću se u rub haljine i pljusnuti na pod. Cijelo
će društvo prasnuti u smijeh, a najglasnije će mi se smijati Njeno
Veličanstvo kraljica. A ja ću iz palače istrčati u park i baciti se u
jezero.
– Ne smiješ tako govoriti – ukori je Marja. A onda doda nježnije: –
Bit ćeš najljepša.
 Charlottina majka uđe u spavaonicu, zastane pred Charlottom i
zagleda se u nju.
– Draga moja, prekrasna si – reče i poljubi je.
Charlotte zagrli majku, pritisne obraz uz njen, onako kako je to
činila kao dijete, kad ju je očaravala baršunasta glatkoća majčina
lica. Onda se odmakne i iznenadi vidjevši suze u majčinim očima.
– I ti si predivna, mama – reče.
Lidijina haljina bila je od satena boje slonovače, s povlakom od
sivkastožutog brokata optočenom grimiznim šifonom. Kao udata
žena ona je, za razliku od Charlotte, nosila tri pera u kosi. Njen je
buket bio od graholika i petunija.
– Jesi li spremna? – upita.
– Već sto godina – odgovori Charlotte.
– Podigni povlaku.
Charlotte podigne povlaku onako kako su je učili. Majka s
odobravanjem kimne glavom.
– Hoćemo li?
Marja otvori vrata. Charlotte stane u stranu da propusti majku, ali
mama reče:
– Ne, draga, ovo je tvoja noć.
Hodale su hodnikom jedna za drugom, a Marja iza njih, pa se
spustile do odmorišta. Kad je Charlotte došla na vrh glavnog
stubišta, prolomi se pljesak. Sva je posluga bila okupljena na dnu
stubišta: domaćica, kuharica, lakeji, sobarice, sluškinje, konjušari i
sluge. Bezbroj lica uprlo je poglede u nju s ponosom i radošću.
Charlotte je bila ganuta njihovom privrženošću; shvatila je da je to i
za njih velika noć.
Usred tog mnoštva bio je tata, veličanstven u svom fraku od crna
samta, s hlačama do koljena i crnim čarapama, mač mu o boku,
trorogi šešir u ruci.
Charlotte se polako spusti stepenicama.
Otac je poljubi i reče:
– Moja mala djevojčice.
Kuharica, koja ju je poznavala toliko dugo da se usudila slobodnije
ponašati, povuče je za rukav i šapne:
– Divno izgledate, gospođice. Charlotte joj stisne ruku i uzvrati:
– Hvala, gospođo Harding.
 Aleks joj se nakloni. Bio je prekrasan u uniformi admirala ruske
ratne mornarice. Kakav zgodan muškarac, pomisli Charlotte; po svoj
će se prilici tkogod zaljubiti u nj večeras.
Dva lakeja otvore glavna vrata. Tata uhvati Charlottu za lakat i
nježno je izvede. Mama je išla za njima držeći Aleksa pod ruku. Da
se barem večeras mogu potpuno isključiti i bez razmišljanja ići kamo
god me vode, razmišljala je Charlotte. To bi mi bilo najbolje.
Kočija ih je čekala vani. Kočijaš William i lakej Charles stajali su u
stavu »mirno« svaki sa svoje strane vrata, odjeveni u livreju posluge
Waldenovih. Muževan i prosijed William bio je miran, ali je Charles
izgledao uzbuđen. Uz tatinu pomoć Charlotte uđe u kočiju i s
olakšanjem sjedne. Još nisam pala, pomisli.
Onda su se ukrcali Walden, Orlov i Lidija. Pritchard donese jednu
košaru, stavi je na pod kočije, potom zatvori vrata.
Kočija krene.
Charlotte će s čuđenjem gledajući košaru:
– Zar ćemo jesti? Pa ne idemo ni kilometar dalje od kuće.
– Čekaj samo dok vidiš kolonu odgovori joj otac. Provest ćemo mi i
sat vremena u kočiji.
Ove bi večeri moglo biti više dosade nego nervoze, pomisli
Charlotte.
I doista, kočija se zaustavila kod Admiraliteta, na samom početku
Malla, skoro kilometar dalje od Buckinghamske palače. Tata je
otvorio košaru i izvadio bocu šampanjca. U košari je bilo sendviča s
piletinom, bresaka iz staklenika i kolača.
Charlotte je popila čašu šampanjca ali jesti nije mogla. Pogleda
kroz prozor. Pločnici su vrvjeli besposličarima koji su promatrali
povorku moćnika. Jedan visoki muškarac, uska, lijepa lica, stajao je
naslonjen na bicikl i netremice buljio u njihovu kočiju. Od njegova
pogleda Charlotte zadrhti i brzo se okrene.
Nakon onog veličanstvenog izlaska iz kuće, ovaj antiklimaks, ovo
čekanje u povorci djelovalo je na Charlottu smirujuće. Kad je kočija
konačno prošla kroz dvorišne dveri i približila se velikom ulazu u
Palaču, opet je bila ona stara Charlotte, puna skepticizma,
omalovažavanja i negodovanja.
Kočija se zaustavila, vrata se na njoj otvorila. Charlotte je lijevom
rukom podigla povlaku a desnom skutove, izašla iz kočije i ušla u
Palaču.
Golemo predvorje pokriveno crvenim sagom kupalo se u spletu
svjetla i boja. Ugledavši sve one žene u bijelim haljinama i muškarce
u sjajnim uniformama, Charlotte je, usprkos svom skepticizmu,
osjetila srhe od uzbuđenja. Briljanti su svjetlucali, mačevi zveckali a
perje se njihalo. Stražari u crvenim odorama stajali u stavu »mirno«
s obje strane.
Charlotte i mama ostavile su ogrtače u garderobi, zatim u pratnji
tate i Aleksa polako krenule predvorjem, potom se popele velikim
stubištem okićenim bezbrojnim crvenim i bijelim ružama na kojem su
stajali gardisti s helebardama. Prošavši kroz galeriju slika stigli su u
prvu od tri svečane dvorane s golemim svijećnjacima i poput zrcala
sjajnim parketnim podom. Tu je povorka završavala, gosti prilazili
jedni drugima, razgovarali i uzajamno se divili odjeći. Charlotte
ugleda rođakinju Belindu, strica Georgea i strinu Clarissu. Dvije se
obitelji pozdrave.
Stric George nosio je istu odoru kao tata, ali je onako debeo i
crvena lica izgledao u njoj grozno. Kako je strini Clarissi, mladoj i
zgodnoj ženi, u braku s takvim debeljkom, pitala se Charlotte.
Tata je gledao naokolo kao da nekoga traži.
– Jesi li vidio Churchilla? – upita Georgea.
– Zaboga, što će ti on? – Tata izvadi sat.
– Sad moramo na svoja mjesta u Prijestolnu dvoranu. Ostavljamo
vam Charlottu na brizi, s dopuštenjem, Clarissa. – I s tim riječima
tata, mama i Aleks odu.
– Haljina ti je prekrasna – obrati se Belinda Charlotti.
– Užasno je neudobna.
– Znala sam da ćeš to reći.
– I ti si prelijepa.
– Hvala ti – reče Belinda pa će tišim glasom: – Čuj, knez Orlov je
zaista privlačan.
– Jako je drag.
– Mislim da je više nego drag.
– Kako ti oči čudno sjaje. Sad će Belinda još tiše:
– Ti i ja moramo uskoro ozbiljno porazgovarati.
– O čemu?
 – Sjećaš se našeg razgovora u skrovištu? U Walden Hallu, kad smo
uzele one knjige iz knjižnice?
Charlotte pogleda strica i strinu: bili su okrenuti na drugu stranu i
razgovarali s nekim tamnoputim muškarcem s ružičastim turbanom
od satena na glavi.
– Naravno, sjećam se.
– E, o tome.
Odjednom zavlada tišina. Mnoštvo se povuče u stranu stvarajući
prolaz u sredini. Charlotte se osvrne. Kralj i kraljica ušli su u dvoranu
u pratnji paževa, nekoliko članova kraljevske obitelji i indijske
tjelesne straže.
Dvoranu ispuni šuštanje svile; sve su se žene spustile u dubokom
poklonu.
U Prijestolnoj dvorani orkestar skriven u Galeriji minestrela zasvira
Neka Bog čuva kralja. Lidija pogleda prema golemim vratima s dva
pozlaćena diva čuvara. Najprije su se pojavila dva dvorjanina
koračajući natraške, jedan je nosio zlatan štap a drugi srebrni. Onda
uđoše kralj i kraljica, dostojanstvena koraka, blago se smiješeći.
Uspnu se na podij i stanu pred prijestoljima. Njihova pratnja zauze
svoja mjesta kraj njih.
Kraljica Mary nosila je haljinu od zlatom protkana brokata i krunu
ukrašenu smaragdima. Nije neka ljepotica, pomisli Lidija, ali kažu da
je kralj obožava. Nekoć je bila zaručnica muževljeva starijeg brata
koji je umro od upale pluća, a njena udaja za novog nasljednika
prijestolja u ono se doba smatrala proračunatim političkim potezom.
Međutim, sad se svi slažu da je dobra kraljica i dobra žena. Lidija bi
je željela osobno upoznati.
Predstavljanje započne. Žene ambasadora, jedna po jedna,
prilazile su kralju i kraljici, klanjale se, potom se vraćale na svoja
mjesta. Slijedili su ih ambasadori odjeveni u razne operetno kićene
uniforme, samo je ambasador Sjedinjenih Država bio u običnom
crnom večernjem odijelu, kao da sve želi podsjetiti kako Amerikanci
ni najmanje ne drže do takvih gluposti.
Tokom ceremonije Lidija je lutala pogledom po prostoriji. Grimizni
saten pokrivao je zidove, friz s herojskim prizorima pružao se pod
stropom, golemi svijećnjak blještao, a sve bilo ukrašeno tisućama
cvjetova. Lidija je uživala u raskošnim svečanostima, lijepoj odjeći i
sjajnim ceremonijama; sve joj je to istovremeno godilo i diralo je. S
vojvotkinjom od Devonshirea, kraljičinom dvorskom damom,
izmijenila je diskretan smiješak. Onda se s užitkom zagledala u
bogat zlatni vez na dvorskoj odori Johna Burnsa, socijalističkog
ministra trgovine.
Kad je završilo predstavljanje diplomata, kralj i kraljica su sjeli.
Njihov su primjer slijedili članovi obitelji, diplomati i većina višeg
plemstva. Lidija i Walden, zajedno s ostalim nižim plemstvom, morali
su ostati na nogama.
Konačno je bilo na redu predstavljanje debitantica. Svaka bi
djevojka zastala pred Prijestolnom dvoranom a jedan bi joj dvorjanin
uzeo povlaku iz ruke i raširio je iza nje. Onda bi djevojka stala
beskrajno dugo koračati crvenim sagom prema prijestoljima, a sve
oči bile uprte u nju. Uspije li biti graciozna i prisebna ovdje, onda to
može biti svugdje.
Stigavši pred podij s prijestoljima, debitantica bi uručila svoju
posjetnicu lordu komorniku koji bi glasno pročitao njeno ime. Onda bi
se poklonila kralju, potom kraljici. Neke se djevojke zaista elegantno
klanjaju, pomisli Lidija. Ona je imala velikih problema dok je natjerala
Charlottu da uvježba poklon, a možda su se i druge majke našle u
istoj nevolji. Nakon poklona debitantica bi se udaljila vodeći računa o
tome da ne okrene leđa prijestoljima sve dok se ne skloni na sigurno
među promatrače.
Djevojke su koračale tako blizu jedna iza druge da su lako mogle
nagaziti jedna drugoj na povlaku. Lidiji se činilo da ceremonija nije
tako intimna i ozbiljna kao nekad. Ona je bila predstavljena kraljici
Viktoriji u sezoni 1896, godinu dana nakon udaje za Waldena. Stara
kraljica nije sjedila na prijestolju već na nekoj visokoj stolici te se
činilo da stoji. Lidija se zaprepastila vidjevši koliko je Viktorija niska
rasta. Ona je tad morala poljubiti kraljičinu ruku. Sad je taj dio
ceremonije izostavljen, vjerojatno zato da bi se dobilo na vremenu.
No zato sad Dvor izgleda poput kakve tvornice što proizvodi
maksimalan broj debitantica u najkraćem vremenu. Međutim,
današnje djevojke ne vide tu razliku, a i da vide vjerojatno ih za to ne
bi bilo stalo.
Odjednom se na ulazu našla Charlotte. Dvorjanin joj je spustio
povlaku, nježno je gurnuo, i ona je stala koračati crvenim sagom,
glave visoko uzdignute, vrlo ozbiljna i samosvjesna. Za ovaj sam
trenutak živjela, pomisli Lidija.
Djevojka ispred Charlotte se pokloni, a onda se dogodi nešto
nezamislivo. Umjesto da se uspravi, debitantica upre pogled u kralja,
ispruži umolno ruke i klikne jakim glasom:
– Vaše Veličanstvo, za ime Boga, nemojte više mučiti Žene!
Sufražetkinja, pomisli Lidija.
Pogled joj poleti ka kćeri. Charlotte je stajala kao ukopana na pola
puta od podija, buljeći u prizor s izrazom užasa na blijedom joj licu.
Muk zaprepaštenja vladao je u Prijestolnoj dvorani samo trenutak.
Dva dvorjanina prva su došla k sebi: priskočiše djevojci, čvrsto je
uhvatiše pod ruku i bez okolišanja odvedoše.
Kraljica se zajapurila a kralj se svladao i ostao potpuno miran kao
da se ništa nije dogodilo. Lidija opet pogleda Charlottu. Zašto baš
moja kći mora biti slijedeća? Sad su se sve oči uprle u Charlottu.
Lidija bi joj najradije doviknula: Ponašaj se kao da se ništa nije
dogodilo! Samo naprijed!
Charlotte je još stajala kao kip. No lice joj više nije bilo onako
blijedo. Onda duboko udahne i zakroči naprijed. Lidiji stade dah.
Charlotte preda svoju posjetnicu lordu komorniku koji objavi:
– Predstavlja se lady Charlotte Walden. Charlotte stane ispred
kralja.
Pažljivo, hrabrila ju je u sebi Lidija Charlotte izvede savršen poklon.
Potom se pokloni i pred kraljicom. Zatim se napola okrene i udalji.
Lidija odahne.
Žena do nje, neka barunica koju je Lidija poznavala samo iz
viđenja, šapne:
– Baš je to sjajno izvela.
– To je moja kći – Lidija će sa smiješkom.
Waldena je ispad mlade sufražetkinje potajice razveselio. Duhovita
djevojka, pomislio je. Naravno, bio bi užasnut da je takvo što na
Dvoru izvela Charlotte, no budući da se radilo o tuđoj kćeri, smatrao
je taj incident izvanrednim osvježenjem u beskrajno dugoj
ceremoniji. Vidjevši kako je Charlotte mirno nastavila svojim putem,
nije se iznenadio; drugo i nije očekivao. Ona je samouvjerena mlada
dama, i po njegovu sudu Lidija bi sebi trebala čestitati na djevojčinu
odgoju umjesto što stalno brine zbog toga.
 Nekad je davno Walden uživao u ovakvim prigodama. Kao mladić
rado je oblačio dvorsku odjeću i šepirio se u njoj. U onim su ga
danima i noge služile. Sad se, međutim, osjeća glupo u hlačama do
koljena i svilenim čarapama, a da se ni ne spominje ovaj prokleti
veliki čelični mač. Osim toga, nagledao se toliko slikovitih svečanosti
po raznim dvorovima da ga zaista više ne oduševljavaju.
Što li o tome misli kralj George, pitao se. Walden je volio kralja.
Naravno, u usporedbi s ocem, Edwardom VII, George je prilično
bezbojan i blag momak. Njemu narod nikad neće klicati »Dobri stari
Georgie!« kao što je klicao »Dobri stari Teddy!«. Ali će ga na kraju
zavoljeti zbog njegova nenametljiva šarma i umjerena života. On zna
pokazati odlučnost, iako je to dosad činio vrlo rijetko, a Waldenu se
sviđaju izravni ljudi. I zato smatra da će George zaista biti dobar
vladar.
Konačno se zadnja debitantica poklonila i otišla, a kralj i kraljica su
ustali. Orkestar ponovo zasvira himnu. Kraljevski se par nakloni
najprije ambasadorima, potom njihovim ženama, onda vojvotkinjama
i konačno ministrima. Kralj uze kraljicu za ruku, a paževi joj podigoše
povlaku. Onda najprije izađoše dvorjani, hodajući natraške. Potom
izađe kraljevski par, za njima gosti, prema redu prvenstva.
Večera je bila servirana u tri dvorane: u jednoj za kraljevsku obitelj i
njihove prisne prijatelje, u drugoj za diplomatski zbor, a u trećoj za
ostale goste. Walden je, doduše, bio kraljev prijatelj ali ne i prisan
prijatelj, zato je pošao s ostalima u treću dvoranu. Aleks se, pak,
priključio diplomatima.
U blagovaonici se Walden ponovo sastao sa svojom obitelji. Lidija
je sva blistala. Walden se obrati kćeri:
– Čestitam, Charlotte.
– Koja je ono grozna djevojka? – upita ga Lidija.
– Navodno kći nekog arhitekta – odgovori joj on.
– Onda je sve jasno – nato će Lidija.
– Zašto je onda sve jasno? – začudi se Charlotte. Walden se
nasmiješi.
– Tvoja majka hoće reći da djevojka nije baš iz najbolje obitelji.
– Ali zašto smatra da kralj muči žene?
– Ma to je ona govorila o sufražetkinjama. Ali nećemo o tome
večeras, danas je naš veliki dan. Idemo na večeru. Pogledajte samo
taj bogati stol.
Dugački bife bio je krcat toplim i hladnim jelima, a okićen cvijećem.
Sluge odjevene u grimizno-zlatne kraljevske livreje nudile su gostima
jastoge, file od pastrve, prepelice, jorkširsku šunku, jaja zviždovke i
razne kolače i poslastice. Walden je uzeo pun tanjur te sjeo i stao
jesti; nakon više od dva sata stajanja u Prijestolnoj dvorani zaista je
ogladnio.
Prije ili kasnije Charlotte će doznati sve o sufražetkinjama,
njihovim štrajkovima glađu i prisilnom hranjenju, razmišljao je
Walden, ali je sve to, blago rečeno, neukusno, i što duže ostane u
blaženom neznanju to bolje za nju. U njenim godinama život se mora
sastojati od zabava i izleta, haljina i šešira, ogovaranja i koketiranja.
Međutim, na sve strane je brujalo o »incidentu« i »onoj djevojci«.
Waldenov brat George sjeo je do Waldena i bez uvoda stao
objašnjavati:
– To je neka gospođica Mary Blomfield, kći pokojnog sira Arthura
Blomfielda. Majka joj je u onom trenutku bila u salonu. Čim su joj
kazali što je kći učinila, odmah je pala u nesvijest.
George je očito s užitkom pričao o tom skandalu.
– Valjda joj drugo i nije preostalo – zaključi Walden.
– Kakva sramota za obitelj! – nastavio je George. – Iduće dvije-tri
generacije Blomfieldovih zacijelo neće imati pristupa na Dvor.
– Neće nam nedostajati.
– Ni najmanje.
Uto Walden spazi Churchilla gdje se kroz mnoštvo probija prema
njima. Pisao je prvom lordu Admiraliteta o svom razgovoru s
Aleksom i jedva čekao da s njim raspravi o slijedećem koraku, ali ne
ovdje. Skrene pogledom u nadi da će Churchill shvatiti znak. No
mogao je i znati da od te tajne poruke neće biti koristi.
Churchill se nagne preko Waldenova sjedala.
– Možemo li izmijeniti koju riječ?
Walden pogleda brata. Georgeovo je lice izražavalo odbojnost.
Walden mu dobaci rezigniran pogled i ustane.
– Idemo se prošetati u galeriju slika – predloži Churchill. Walden
pođe za njim. Churchill reče:
– Zacijelo ćete mi i vi prigovoriti da je za protest ove sufražetkinje
kriva Liberalna stranka.
 – Vjerojatno jest – potvrdi Walden. – Ali vi ne želite razgovarati o
tome.
– Zaista ne želim.
Dva su muškarca koračala rame uz rame dugačko galerijom.
Churchill poče:
– Ne možemo prihvatiti da Balkan bude ruska sfera utjecaja.
– Toga sam se i bojao.
– Pa što će im Balkan? Mislim, ako zanemarimo onu glupost o
podržavanju slavenskog nacionalizma.
– Žele izlaz na Sredozemno more.
– To bi nama išlo u prilog da su nam saveznici.
– Točno.
Stigli su do kraja galerije i stali. Churchill upita:
– Postoji li neki način da im dademo izlaz a da ne prekrajamo kartu
Balkanskog poluotoka?
– O tome sam i ja razmišljao. Churchill se nasmiješi.
– I imate protuprijedlog?
– Imam.
– Da ga čujemo.
Walden stade objašnjavati:
– Ovdje se zapravo radi o tri vodene površine: o Bosporu,
Mramornom moru i Dardanelima. Kad bismo im mogli dati te vodene
prolaze, ne bi im trebao Balkan. Dakle, pretpostavimo da se cijeli
prolaz između Crnog i Sredozemnog mora proglasi međunarodnim
vodenim putem kroz koji bi brodovi svih zemalja imali slobodan
prolaz, što bi zajednički jamčile Rusija i Engleska.
Churchill ponovo poče koračati, polako i zamišljeno. Walden je
kročio kraj njega čekajući odgovor.
Konačno Churchill progovori:
– Taj prolaz u svakom slučaju treba da bude međunarodni vodeni
put. Dakle, predlažete da ono što bismo ionako dali, nudimo kao
ustupak?
– Tako je.
Churchill digne pogled i odjednom se naceri.
– U makjavelističkoj vještini nema onoga tko se može nositi s
engleskom aristokracijom. U redu. Samo nastavite i predložite to
Orlovu.
 – Zar ne želite za to tražiti dozvolu Kabineta?
– Ne.
– Čak ni ministra vanjskih poslova?
– Još ne. Rusi će sigurno htjeti modificirati prijedlog, željet će
barem znati detalje o tome kako će im se to jamstvo osigurati. Zato
ću to iznijeti Kabinetu kad dogovor bude potpuno razrađen.
– Vrlo dobro.
Walden se pitao koliko uopće Kabinet zna o onome na čemu rade
Churchill i on. Možda se i prvi lord Admiraliteta vješto služi
makjavelizmom. Gdje je zapravo prava istina u tom kolopletu?
– Gdje je sad Orlov? – upita Churchill.
– U blagovaonici za diplomate.
– Idemo mu odmah izložiti prijedlog.
Ali Walden odmahne glavom. Zaista s pravom prebacuju Churchillu
da je impulzivan.
– Ovo nije pravi trenutak.
– Ne možemo čekati pravi trenutak, Walden. Svaki dan nam je
dragocjen.
Nećeš ti mene prestrašiti, mali moj, pomisli Walden, a glasno reče:
– Morat ćete meni prepustiti da ja to ocijenim, Churchill. Iznijet ću
Orlovu prijedlog sutra ujutro.
Churchill se naroguši, već spreman na svađu, ali se onda obuzda,
te će pomirljivo:
– Pa, valjda nam Nijemci neće noćas objaviti rat. U redu. – Pogleda
na sat. – Sad moram ići. Obavijestite me o svemu.
– Naravno. Do viđenja.
Churchill je sišao niza stepenice a Walden se vratio u blagovaonicu.
Društvo se razilazilo. Kralj i kraljica već su se povukli, svi se najeli, i
više nije bilo razloga da itko dulje ostaje. Walden okupi svoju obitelj,
te se svi spustiše niza stepenice. U velikom predvorju sreli su
Aleksa.
Dame su pošle u garderobu a Walden zamolio jednog dvorjanina
da mu pozove kočiju.
Sve u svemu, zaključi dok je čekao, bilo je to prilično uspjelo veče.
***
Mali je podsjećao Feliksa na ulice u moskovskoj četvrti starog
plemstva. Ta široka, ravna avenija proteže se od Trafalgar Squarea
do Buckinghamske palače. Na jednoj strani dižu se prekrasna
zdanja, među njima i Palača St. James's. Na drugoj strani je St.
James's Park. Kočije i automobili bili su poredani s obje strane
Malla, sve do pola ulice. Vozači i kočijaši naslanjali se na vozila,
zijevali i vrpoljili se čekajući da ih iz Palače pozovu po gospodare i
gospodarice.
Kočija Waldenovih bila je parkirana uz park. Njihov kočijaš u plavo-
ružičastoj livreji stajao je kraj konja i čitao novine pri svjetlu svjetiljke
na kočiji. Iz tame parka, nekoliko metara dalje, promatrao ga je
Feliks.
Bio je očajan. Njegov je plan propao.
Kako nije razumio razliku između engleskih riječi »kočijaš« i
»lakej«, krivo je protumačio onu obavijest u Timesu o pozivanju
kočija. Mislio je da će kočijaš čekati pred Palačom dok mu se pojavi
gospodar pa onda do trčati po kočiju. Tad bi ga Feliks, kako je
planirao, skidao, obukao njegovu livreju i odvezao kočiju k Palači.
A zapravo je kočijaš ostao kraj vozila a lakej čekao na dverima
Palače.
Kad kočija bude zatražena, lakej će dotrčati, a kočijaš će tad
odvesti kočiju po putnike. To znači da Feliks mora svladati dva
čovjeka a ne jednog; a problem je u tome što to mora izvesti kradom,
tako da nijedan od stotina slugu u Mallu ne primijeti da nešto nije u
redu.
Otkako je prije nekoliko sati shvatio svoju zabludu, Feliks nije imao
mira. Promatrajući kočijaša gdje čavrlja sa svojim kolegama,
razgleda jedan rolls-royce u blizini, igra neku igru s pola penija i briše
prozore na kočiji, stalno je tražio rješenje tog problema. Možda je
najpametnije odustati od ovog plana i ubiti Orlova neki drugi dan.
Ta pomisao bila mu je mrska. Prvo, tko zna hoće li se ukazati još
koja dobra prigoda. A drugo, želi ga ubiti sada. Već mu u ušima
odzvanja pucanj pištolja, već gleda kako knez pada, već je sastavio
šifrirani brzojav koji će poslati Ulrichu u Ženevu, već u mašti vidi
uzbuđenje u maloj tiskari, pa naslove u svjetskim novinama, i
konačno val revolucije što će prohujati Rusijom. Ne mogu to više
odlagati, pomisli, želim da to bude sada.
Uto neki mladić u zelenoj livreji priđe Waldenovom kočijašu s
riječima:
 – Ej, kako je, William?
Znači, kočijaš se zove William.
– Ne smijem se potužiti, John – odgovori William. Feliks to nije
razumio.
– Ima li što u novinama? – interesirao se John.
– Je, revolucija. Kralj obećava da će dogodine svi kočijaši u Palaču
na večeru, a gospodičići će čekati u Mallu.
– Tako će i biti.
– Sto posto.
John ode svojim putem.
Williama mogu srediti, ali što ću s lakejem, upita se Feliks, i razmisli
o tome što bi se moglo dogoditi. Walden i Orlov će doći na vrata
Palače. Vratar će zovnuti Waldenova lakeja koji će pretrčati kojih
četristo metara od Palače do kočije. Onda će vidjeti Feliksa u
kočijaševoj uniformi i podići uzbunu.
A kad bi lakej stigao na parkiralište i vidio da kočije više nema
ondje? E, to je ideja!
Lakej će biti u nedoumici: da nije pogriješio? Osvrtat će se gore-
dolje, pomalo uspaničeno tražiti kočiju. Konačno će priznati poraz i
vratiti se u Palaču da kaže gospodaru kako ne može naći kočiju. A
tad će Feliks već voziti kočiju i njena vlasnika kroz park.
Još uvijek bi moglo upaliti!
Jest da je ovaj plan opasniji, ali mogao bi upaliti.
Više nije bilo vremena za razmišljanje. Već su prvi lakeji trčali niz
Mali. Pozvan je onaj rolls-royce ispred Waldenove kočije. William je
nataknuo svoj cilindar, očekujući poziv svakog trena.
Feliks izađe iz grmlja, malo mu se približi i zovne:
– Hej, hej, William!
Kočijaš se okrene k njemu i namršti se. Feliks mu žurno mahne.
– Dođi ovamo, brzo!
William savije novine, pa se neodlučno, sporim korakom uputi
prema Feliksu.
– Pogledaj ovo! – uzvikne Feliks, nastojeći da mu se u glasu osjeti
panika što mu, onako napetom, nije bilo teško postići. – Znaš li što je
ovo?– reče uprijevši prstom u žbunje.
– Što? – začudi se William, pa priđe i zagleda se u onom smjeru
kamo je Feliks pokazivao.
 – Ovo. – Feliks mu pokaže pištolj. – Budeš li vikao, ubit ću te.
William se užasnuo. Feliks mu je u mraku vidio bjeloočnice. Bio je
to krupno građen muškarac, stariji od Feliksa. Učini li neku glupost i
upropasti mi plan, ubit ću ga, pomisli Feliks bijesno.
– Miči se – naredi mu.
Čovjek se kolebao.
Moram ga odvući dalje od svjetla.
– Miči se, kretenu. William zakroči u grmlje.
Feliks je išao za njim. Kad su se udaljili kojih pedeset metara od
Malla, Feliks reče:
– Stani.
William stane i okrene se.
Ako će pružiti otpor, onda će to učiniti ovdje, pomisli Feliks i naredi:
– Svlači odjeću.
– Što?
– Svlači se.
– Vi ste ludi šapne William.
– Imaš pravo, lud sam. Svlači se. William je oklijevao.
Ako pucam u nj, hoće li tkogod dotrčati? Hoće li grmlje prigušiti
pucanj? Mogu li ga ubiti a da mu ne napravim rupu na uniformi?
Hoću li mu skinuti kaput i pobjeći prije no što netko stigne?
Feliks napne pištolj. William se stane svlačiti.
Iz Malla je dopirala sve jača buka: palili se motori, orme zveckale,
kopita toptala, ljudi vikali jedni na druge i na konje. Svakog bi trena
lakej mogao dotrčati po kočiju.
– Brže! – izdere se Feliks.
William je ostao samo u donjem rublju.
– Skidaj sve – reče Feliks.
William je oklijevao. Feliks podiže pištolj. William skine potkošulju i
gaćice te ostade gol, dršćući od straha i pokrivajući genitalije
rukama.
– Okreni se – zapovijedi Feliks. Kočijaš mu okrene leđa.
– Sad legni potrbuške.
Čovjek ga posluša. Feliks odloži pištolj, brzo skine svoj kaput i
šešir, pa obuče kočijašev kaput i stavi cilindar koji je William ispustio
na zemlju. Kolebao se bi li navukao kratke hlače i bijele čarape, ali
onda odustane; kad bude sjedio na kočiji nitko mu ionako neće
vidjeti hlače i čizme, osobito pri slabom svjetlu uličnih svjetiljki.
Stavi pištolj u džep svog kaputa, onda prebaci kaput preko ruke.
Zatim smota Williamovu odjeću u zavežljaj.
William htjede podići glavu.
– Ne miči se – oštro će Feliks. I s time se tiho udalji.
William će po svoj prilici ostati neko vrijeme ondje, a onda će se
onako gol pokušati neopaženo vratiti u Waldenovu kuću. Vjerojatno
neće razglasiti da su ga svukli do gole kože sve dok ne nabavi drugu
odjeću, jasno, ukoliko nije čovjek bez ikakva stida. Naravno, kad bi
znao da Feliks namjerava ubiti kneza Orlova, možda bi zaboravio
svaki stid, ali kako bi on uopće došao na takvu ideju?
Feliks gurne kočijaševu odjeću pod neki grm pa iskroči na svjetla
Malla.
Sad se našao na kliskom terenu. Sve dosad bio je samo sumnjivac
što vreba iz grmlja. Od ovog je trena pravi varalica. Ako mu se neki
Williamov prijatelj, na primjer John, pobliže zagleda u lice, igra je
gotova.
Hitro se popne na kočiju, svoj kaput položi na sjedalo do sebe,
namjesti cilindar, otpusti kočnicu i tržne uzdama. Kočija je izašla na
cestu. Feliks je s olakšanjem odahnuo. Dosad sam uspio, pomisli,
sredit ću ja Orlova.
Vozeći se niz Mali motrio je pločnike ne bi li ugledao lakeja u plavo-
ružičastoj livreji gdje trči po kočiju. Ne bi se dobro proveo da ga sad
vidi, prepozna boje i skoči na stražnje sjedalo kočije. Uto je jedan
automobil izašao pred kočiju i Feliks psujući zaustavi konje.
Zabrinuto se ogleda. Od lakeja ni traga. Malo kasnije cesta je opet
bila prazna, i on potjera konje naprijed.
Na kraju avenije, kod Palače, ugleda slobodno mjesto na desnoj
strani, nasuprot parku. Lakej će doći suprotnim pločnikom i neće
spaziti kočiju. Feliks se odveze na to mjesto i zakoči. Spustio se sa
sjedala i stao kraj konja, motreći pločnik na suprotnoj strani. Tko zna
hoće li se izvući živ iz ovoga.
Prema onom njegovom prvom planu svi su izgledi bili da će Walden
ući u kočiju i ne pogledavši kočijaša, ali će sad sigurno uočiti da mu
nema lakeja jer će vratar iz Palače morati otvoriti kočiju i spustiti
stepenice. Hoće li Walden u tom trenutku zastati i obratiti se
kočijašu, ili će odložiti ispitivanje za kasnije, kad dođu kući? Ukoliko
me oslovi, pomisli Feliks, morat ću mu odgovoriti i glas će me odati.
Što ću onda? Ubit ću Orlova na vratima palače, pa što bude. Tad
ugleda slugu u plavo-ružičastoj livreji kako trči onom drugom
stranom Malla.
Feliks skoči na kočiju, otkoči kočnicu i poveze se u dvorište
Buckinghamske palače.
Ondje je bio red. Ispred njega su lijepe žene i dobro uhranjeni
muškarci ulazili u kočije i automobile. Iza njega, negdje u Mallu,
Waldenov je lakej trčao gore-dolje tražeći svoju kočiju. Koliko će se
još zadržati?
Sluge iz Palače brzo su i spretno ukrcavale goste u vozila. Dok su
posjetioci ulazili u kočiju koja je bila pred vratima, jedan je sluga
pozivao vlasnike slijedeće kočije, a drugi pitao čije je treće vozilo.
Red se pomaknuo i jedan je sluga pristupio Feliksu.
– Grof od Waldena – reče Feliks, a sluga ode u Palaču.
Samo da ne izađu prebrzo, poboja se Feliks.
Red se opet pomaknuo naprijed, i sad je pred njim bio samo jedan
automobil. Ne daj bože da mu motor zataji, pomisli Feliks. Vozač je
pridržao vrata jednom starijem paru, i auto se odvezao.
Feliks je dotjerao kočiju do trijema i zaustavio je sasvim naprijed
tako da je leđima bio okrenut vratima Palače, pa svjetlo iznutra nije
padalo na nj. Čekao je ne usuđujući se osvrnuti.
Neka mlada djevojka progovori na ruskom:
– I koliko ti je dama večeras ponudilo brak, rođače Aleks?
Jedna kapljica znoja skotrlja se Feliksu u oko i on je obriše
nadlanicom.
Onda neki čovjek upita:
– Gdje je, dovraga, moj lakej?
Feliks segne u džep kaputa kraj sebe i stavi ruku na dršku pištolja.
Još šest metaka.
Krajičkom oka spazio je kako sluga iz Palače brzo priskače, a tren
kasnije začu kako se otvaraju vrata kočije. Vozilo se malo zanjihalo;
netko je ušao.
– Hej, William, gdje je Charles?
Feliks se ukoči. Činilo mu se da mu Waldenov pogled probija
zatiljak. Onaj djevojčin glas javi se sad iz kočije:
 – Dođi, tata.
– Ma ovaj William je pod stare dane oglušio... – Waldenove se riječi
izgubiše kad je ušao u kočiju. Vrata se zalupe.
– Naprijed, kočijašu! – dovikne sluga pred Palačom.
Feliks odahne i krene.
Tako mu je laknulo da je na tren klonuo. A onda, kad se izvezao iz
dvorišta, prože ga val oduševljenja. Orlov je u njegovim rukama,
zatvoren u ovoj kutiji iza njega, uhvaćen u stupicu kao životinja. Sad
ga više ništa ne može spriječiti u njegovu naumu.
Povezao je kočiju u park.
Držeći uzde u desnoj ruci, nekako je uvukao lijevu ruku u jedan
rukav svog kaputa. Potom je prebacio uzde u lijevu ruku i sad
uvukao u rukav desnu ruku. Zatim se uspravio i navukao kaput preko
ramena. Segnuo je u džep i napipao pištolj.
Onda je ponovo sjeo i omotao šal oko vrata.
Sad je spreman.
Još mora izabrati pravi trenutak.
Ima svega nekoliko minuta vremena, jer od Palače do Waldenove
kuće tek je malo više od kilometra. Prošle se noći provezao ovuda
biciklom da bi istražio put.
Našao je dva pogodna mjesta; na svakom je ulična svjetiljka koja
će mu osvijetliti žrtvu, a u blizini gusto grmlje u kojem će kasnije
nestati.
Već se vidjelo prvo mjesto. Još pedeset metara. Kad mu se
približio, ugleda nekog čovjeka u večernjem odijelu; zastao je pod
svjetiljkom da zapali cigaru. Feliks nastavi vožnju.
Drugo pogodno mjesto bio je jedan zavoj na cesti. Zatekne li se i
ondje tkogod, morat će riskirati, pa i ubiti uljeza ako zatreba. Šest
metaka.
Ugledavši zavoj potjera konje brže. Iz unutrašnjosti kočije, dopirao
je smijeh one djevojke.
Tad stiže na okuku. Živci mu napeti kao strune.
Sad.
Pusti uzde i potegne kočnicu. Konji zateturaju a kočija se zatrese i
naglo stane.
U kočiji se začuje vrisak neke žene i vika muškarca. Onaj ženski
glas nekako je uznemirio Feliksa, ali nije bilo vremena da razmisli
zašto. Skočio je na zemlju, šalom prekrio usta i nos, izvadio pištolj iz
džepa i napeo ga.
Ispunjen odlučnošću i bijesom, širom otvori vrata kočije.
 4.
Neka žena krikne, a vrijeme se zaustavi.
Feliks je poznavao taj glas. Pogodio ga je poput malja. Od šoka se
skamenio.
Sad bi trebalo da se okrene k Orlovu, uperi u nj pištolj i povuče
okidač, potom da ispali još jedan metak kako bi bio siguran da ga je
ubio, a onda bi se morao okrenuti i pobjeći u grmlje ...
Umjesto toga pogledom je potražio onu koja je kriknula i ugledao joj
lice. Bilo je zapanjujuće poznato, kao da ga je zadnji put vidio istom
jučer a ne prije devetnaest godina. Oči joj bile raskolačene u panici,
mala crvena usta otvorena.
Lidija.
Feliks je stajao na vratima kočije, usta otvorenih pod šalom, s
pištoljem uperenim u prazno i mislio: Moja Lidija, ovdje u ovoj kočiji...
Dok je buljio u nju, kao kroz maglu dopiralo mu do svijesti da se
Walden miče, vrlo sporo, tu, lijevo od njega. Ali Feliksa je obuzela
samo jedna misao: Upravo ovako je izgledala, raskolačenih očiju,
otvorenih usta, kad je ležala gola poda mnom, nogu ovijenih oko
mog pasa, gledala me i stenjala od užitka ...
Onda je vidio da je Walden isukao mač ...
Zaboga, mač!
... pa zamahnuo njime, oštrica mu sijevnula na svjetlu svijeće, a
Feliks se odmaknuo presporo i prekasno, i mač mu se sručio na
desnu ruku, i on ispusti pištolj koji pade na cestu i opali.
Pucanj prekide čaroliju.
Sad Walden podiže mač i uperi ga ovaj put Feliksu u srce. Feliks se
odmakne u stranu. Vršak mača probije mu kaput i jaknu i zabode mu
se u rame. On nagonski odskoči i oslobodi se. Topla krv prošiklja mu
pod košuljom.
Zabulji se u cestu tražeći pištolj, ali ga nigdje nije bilo. Onda ponovo
uzgleda i vidje kako se Walden i Orlov sudaraju pokušavajući
istovremeno izaći kroz uska vrata kočije. Feliksu je desna ruka
mlitavo visjela o boku. Tad je shvatio da je razoružan i bespomoćan,
ne može čak ni zadaviti Orlova jer mu je desna ruka nemoćna.
Doživio je potpun neuspjeh, i to sve zbog glasa jedne žene iz
prošlosti.
 Nakon svega onoga, pomisli gorko, nakon svega onoga.
Sav očajan, okrene se i pobjegne.
– Prokleta seljačina! – zaurla Walden.
Feliksa je rana boljela pri svakom koraku. Začuo je nečije korake;
netko je trčao za njim. Prebrzo a da bi to bio Walden. Dakle, goni ga
Orlov. Orlov progoni mene, a ja bježim, pomisli već na rubu histerije.
Jurne s ceste u grmlje. Walden je vikao:
– Aleks, vrati se, taj ima pištolj!
Ne znaju da sam ga izgubio, pomisli Feliks. Da ga bar još imam,
sad bih ustrijelio Orlova.
Još je malo trčao, onda stao i osluhnuo. Ništa se nije čulo. Orlov je
odustao.
Feliks se nasloni na jedno stablo. Čak i ta kratka trka ga je iscrpla.
Došavši do daha, skine kaput i otetu livreju i oprezno opipa rane.
Grozno su ga boljele. Po njegovu sudu, to je dobar znak; da su jako
duboke, sve bi mu zatrnulo. Rame mu je polako krvarilo, i osjećao je
oštro probadanje. Šaka mu je bila razrezana između palca i
kažiprsta, iz rane je liptala krv.
Mora nestati iz parka prije no što Walden uspije dići hajku.
S mukom navuče kaput a livreju ostavi na zemlji. Stavi desnu ruku
pod lijevo pazuho i čvrsto je stisne da ublaži bol i smanji krvarenje.
Onda umoran krene prema Mallu.
Lidija.
Po drugi put u njegovu životu ona mu je uzrokom katastrofe. Prvi
put je to bilo 1895. u Petrogradu ...
Ne. Ne smije sad razmišljati o njoj, još ne. Sad mora biti priseban.
Laknulo mu je kad je ugledao bicikl ondje gdje ga je i ostavio, pod
spuštenom krošnjom nekog velikog stabla. Po travi ga odgura do
ruba parka. Je li Walden već alarmirao policiju? Traže li već visokog
muškarca u tamnom kaputu? Pogleda što se događa u Mallu. Lakeji
još trčkaraju, motori automobila urlaju, kočijaši manevriraju kočijama.
Kad se ono Feliks popeo na Waldenovu kočiju? Prije dvadeset
minuta? Otad se svijet okrenuo.
Duboko je udahnuo i izvezao bicikl na cestu. Svi su išli svojim
putem, nitko na njega nije obraćao pažnju. Držeći desnu ruku u
džepu kaputa, Feliks se popne na bicikl. Odgurne se i stane voziti,
upravljajući lijevom rukom.
 Policajci su vrvjeli svud oko Palače. Ako ih Walden brzo mobilizira,
možda će opkoliti park i ulice oko njega. Feliks pogleda prema
Admirality Archu. Na cesti nije bilo nikakve barikade.
Čim se izvuče iz Malla, izgubit će se u West Endu i više ga neće
moći naći.
Već se nekako priviknuo da vozi bicikl držeći se samo jednom
rukom, i sad je ubrzao.
Blizu Admirality Archa dostigne ga sa strane jedan automobil, a
istovremeno neki policajac iskoči pred njim na cestu. Feliks stade,
već spreman na bijeg, no policajac je samo zaustavio promet kako bi
neki drugi automobil, koji je po svoj prilici pripadao nekom
dostojanstveniku, mogao izaći iz jednog dvorišta. Kad je vozilo
izašlo, policajac pozdravi pa dade znak da se promet nastavi.
Feliks se provezao kroz Admirality Arch i stigao na Trafalgar
Square. Presporo, Walden, pomisli sa zadovoljstvom. Bila je ponoć
ali su West Endom, obasjanim uličnim svjetiljkama, miljeli ljudi i
vozila. Sve je vrvjelo od policajaca, a nigdje nijednog drugog
biciklista: Feliks je upadao u oči. Najradije bi ostavio bicikl i pješke se
vratio u Camden Town, ali se bojao da pješice neće moći prevaliti
toliki put; zamarao se vrlo brzo.
S Trafalgar Squarea odvezao se St. Martin's Laneom, potom s
glavnih ulica skrenuo u sporedne na području kazališta. Jedna
mračna ulica odjednom se osvijetlila kad se otvorio stražnji ulaz
nekog kazališta kroz koji je izašla grupa glumaca, glasno
razgovarajući i smijući se. Malo dalje Feliks je čuo stenjanje i
uzdisanje i prošao kraj para koji je vodio ljubav stojeći u jednoj veži.
Stigao je u Bloomsbury. Tu je bilo tiše i mračnije. Vozio se prema
sjeveru Gower Streetom, kraj klasičnog pročelja nekadašnjeg
sveučilišta. Sad je već s velikim naporom gazio pedale, a cijelo ga
tijelo boljelo. Još samo dva-tri kilometra, pomisli.
Siđe s bicikla i nastavi pješke prometnim Euston Roadom. Žmirkao
je pred svjetlima automobila, pred očima mu se maglilo.
Pred stanicom Euston ponovo se popeo na bicikl i nastavio voziti.
Odjednom mu se zavrti. Jedno ga ulično svjetlo zaslijepi. Prednji mu
se kotač okrene i udari u rub pločnika. Feliks padne. Ležao je na tlu
ošamućen i slab. Onda je otvorio oči i vidio da mu prilazi policajac. S
mukom se uspravi na koljena.
 – Zar ste se napili? – upita policajac.
– Osjećam slabo – jedva protisne Feliks.
Policajac ga uhvati za desnu nadlakticu i pomogne mu da ustane.
Bol u ranjenom ramenu osvijesti Feliksa. Uspio je zadržati
raskrvavljenu desnu ruku u džepu.
Policajac ga onjuši i promrmlja:
– Hm. – Otkrivši da Feliks ne smrdi po piću, odmah je postao
ljubazniji. – Hoćete li moći?
– Odmah.
– Stranac, zar ne?
Policajac bijaše uočio njegov naglasak.
– Francuz – objasni Feliks. – Radim u ambasadi.
– Želite li taksi? – još ljubaznije će policajac.
– Ne, hvala. Nije mi daleko. Policajac podigne bicikl.
– Bolje da ga gurate. Feliks prihvati bicikl.
– I hoću.
– U redu, gospodine. Laku noć.
– Bonne nuit.
Feliks se na silu nasmiješi, pa se udalji gurajući bicikl lijevom
rukom. Skrenut ću u slijedeću ulicu i sjesti da se odmorim, odluči.
Osvrne se preko ramena. Policajac ga je još pratio pogledom. Feliks
se prisiljavao da hoda iako je očajnički osjećao potrebu da legne. U
idućoj ulici, mislio je. Ali je kroz iduću prošao razmišljajući: Ne u ovoj
već u slijedećoj.
I tako je nastavio iz ulice u ulicu, činilo mu se satima.
Konačno je stigao pred visoku kuću ravna krova u Camden Townu.
Kao kroz maglu pogleda broj na vratima da se uvjeri je li na pravom
mjestu.
Do njegove sobe u suterenu vodile su stepenice. Naslonio je bicikl
na ogradu od kovana željeza i otvorio mala vrata. Onda je,
precijenivši svoje snage, pokušao odgurati bicikl niza stepenice, ali
mu je vozilo kliznulo iz ruke i stropoštalo se u suteren. Trenutak
kasnije njegova gazdarica Bridget pojavila se na vanjskim vratima
umotana u šal.
– Koji je to vrag? – drekne.
Feliks bez riječi sjedne na stepenice. Mora se odmoriti i prikupiti
malo snage. Bridget siđe i pomogne mu da ustane.
 – Bogme ste dobro potegli – reče i pridržavajući ga siđe s njim niz
stepenice do ulaza u sobu. – Dajte ključ – reče mu.
Feliks lijevom rukom nekako izvuče ključ iz desnog džepa na
hlačama pa joj ga pruži, te ona otključa vrata. Ušli su. Feliks je stajao
nasred sobice dok je Bridget palila svijeću.
– Da vam skinem kaput – tad će ona. Svukla mu je kaput i ugledala
krvave mrlje.
– Zar ste se tukli? – začudi se. Feliks legne na madrac. – Čini se da
ste izvukli kraći kraj.
– I jesam – protisne Feliks i onesvijesti se. Užasan bol doveo ga je
ponovo k svijesti. Otvorio je oči. Bridget mu je ispirala rane s nečim
što ga je paklenski peklo.
– Ovu ruku treba zašiti – reče ona.
– Sutra – dahne Feliks.
Dala mu je piti tople vode s džinom.
– Nemam konjaka – rekla je sa žaljenjem.
Feliks se ponovo ispružio, a ona mu previla ranu.
– Zvala bih doktora ali ga nemam čime platiti.
– Sutra.
Ona ustane.
– Navratit ću ujutro čim ustanem.
– Hvala.
Bridget izađe, a Feliks se prepusti uspomenama.
***
Tokom mnogih stoljeća sve ono što omogućava povećanje
proizvodnje, pa čak i samu proizvodnju, prisvojila je manjina ljudi.
Zemlja pripada manjini koja može spriječiti ostale da je obrađuju.
Ugljenokopi u kojima su se mučile mnoge generacije također
pripadaju manjinu Tkalački stroj koji je, ovako usavršen kakav je sad,
plod rada triju generacija lankaširskih tkalaca, također pripada
manjini; i ako praunuci onog istog izumitelja prvog tkalačkog stroja
trate svoje pravo da na tom stroju rade, bit će im rečeno: »Dalje
ruke! Ovaj stroj nije vaš!« Željeznice su vlasništvo nekolicine
dioničara koji možda i ne znaju gdje je željeznica koja im godišnje
donosi prihod veći no što ga je nekad imao kakav srednjovjekovni
kralj. I ako se djeca onih ljudi koji su u tisućama umirali kopajući
tunele, skupe i pođu ta izgladnjela gomila u dronjcima tražiti od
dioničara kruha ili posla, bit će dočekani bajunetama i mecima.
Feliks podigne pogled s Kropotkinova pamfleta. Knjižara je bila
prazna. Knjižar, neki stari revolucionar, zarađivao je novac prodajući
romane bogatim ženama, a u stražnjem dijelu knjižare skrivao
subverzivnu literaturu. Feliks je ondje provodio mnogo vremena.
Bilo mu je devetnaest godina. Tih su ga dana trebali izbaciti s
ugledne bogoslovije zbog izostajanja s nastave, nediscipline, duge
kose i druženja s nihilistima. Bio je gladan i bez prebijene pare, s
izgledima da ostane i bez krova nad glavom, ali život je bio divan.
Zanosio se samo idejama, a svakog dana dolazio do novih spoznaja
na području poezije, povijesti, psihologije, a najviše politike.
Zakoni o vlasništvu nisu doneseni zato da bi se pojedincu ili društvu
osiguralo uživanje proizvoda njihova rada. Sasvim suprotno,
doneseni su zato da bi se proizvođaču oduzeo jedan dio onoga što
je stvorio. Kad se, na primjer, zakonom utvrđuje pravo tog-i-tog
gospodina na kuću, ne utvrđuje se njegovo pravo na kuću koju je on
sam izgradio za sebe ili podigao uz pomoć svojih prijatelja U tom mu
slučaju nitko ne bi osporio njegovo pravo! Nasuprot tome, zakonom
se utvrđuje njegovo pravo na kuću koja nije proizvod njegova rada.
Anarhistički slogani zvučali su mu smiješno kad ih je prvi put čuo:
»Vlasništvo je krađa«, »Vlast je tiranija«, »Anarhija je pravda«. A
začudo, kad je dublje razmislio o njima, učinili su mu se ne samo
točnima već sasvim očevidnima. Kropotkinovo mišljenje o zakonima
nije se moglo zanijekati. Nikakvi zakoni nisu bili potrebni da bi se
spriječila krađa u Feliksovu rodnom mjestu: ako je jedan seljak ukrao
drugome konja ili stolicu, ili pak kaput koji mu je žena ukrasila
vezom, cijelo bi selo vidjelo te stvari kod prijestupnika i natjeralo ga
da ih vrati. Prava krađa bila je samo gazdino potraživanje zakupnine,
i to ju je još policija utjerivala. Isto je i s vlašću. Seljacima nitko nije
morao govoriti kako će plug i volove rasporediti po svojim njivama,
oni su sami to odlučivali. A prisiljavati ih je trebalo samo kad se orala
gazdina zemlja.
Stalno nam se ističu prednosti koje pružaju zakoni i kazne, no jesu
li zagovaratelji tog stava ikad pokušali odvagnuti dobrobiti koje se
pripisuju zakonima i kaznama nasuprot njihovom degradirajućem
djelovanju na čovječanstvo? Sjetite se samo kakve sve zle strasti
okrutne kazne na našim ulicama bude u čovječanstvu! Čovjek je
najokrutnija životinja na svijetu. A tko je štitio i poticao okrutne
nagone ako ne kralj, sudac i svećenik, naoružani zakonom? Tko je
naređivao da se meso kida, vreli katran lijeva u rane, da se trgaju
udovi i lome kosti, da se ljudi režu na komade, kako bi sačuvao svoju
vlast? Prosudite samo koliko je denunciranje, koje su podržavali suci
a gotovinom plaćale vlasti pod izgovorom da pomažu otkrivanju
zločina, pokvarilo ljudsko društvo. Samo pođite u zatvore i proučite
što čovjek postaje kad ogrezne u porok i korupciju koja izbija iz
samih zidina naših zatvora. I konačno, prosudite kakva se korupcija,
kakva duševna pokvarenost podržava idejom o poslušnosti, tom
suštinom zakona; pa idejom o kažnjavanju i pravu vlasti da kažnjava;
o nužnosti krvnika, uzničara i denuncijanata, jednom riječju, o svim
obilježjima zakona i vlasti Razmislite o tome i sigurno ćete se složiti
da je zakon kojim se određuju kazne prava sramota i da ga treba
ukinuti Narodi bez političke organizacije, i zato manje pokvareni od
nas, potpuno su shvatili da je čovjek kojeg nazivaju »kriminalcem«
jednostavno nesretnik i da se ništa neće postići ako ga bičuju, okuju
u lance ili ubiju, već da mu treba pomoći najvećom bratskom brigom,
treba se prema njemu odnositi kao prema sebi ravnom, onako kako
se radi među poštenim ljudima.
Feliks je kao kroz maglu primijetio da je u knjižaru ušla neka
mušterija i stala blizu njega, ali se sav bio zanio Kropotkinovim
tekstom.
Ukinimo zakone! Ukinimo suce! Sloboda, jednakost i istinsko
ljudsko razumijevanje jedina su djelotvorna zaštita od antidruštvenih
nagona nekih među nama.
Uto onoj mušteriji padne knjiga i Feliksu se prekine nit misli.
Skrenuo je pogled sa svog pamfleta, ugledao knjigu na podu do
mušterijine dugačke suknje, pa se automatski sagnuo i podigao je.
Pružio je knjigu mušteriji, i tad ugleda njeno lice.
Duboko uzdahne.
»Gle, pa vi ste pravi anđeo«, kaza, iskreno zadivljen.
Bila je to prekrasna plavuša, nosila svijetlosivo krzno u skladu s
bojom očiju, a sva nježna, blaga i ljupka. Tog je trena pomislio kako
nikad neće vidjeti ljepšu ženu, i imao je pravo.
 Ona mu uzvrati pogled i pocrvenje, ali ne okrenu glavu.
Nevjerojatno, ali činilo se da je i on nju nekako očarao.
Malo kasnije pogledao je njenu knjigu. Bila je to Ana Karenjina.
»Sladunjavo smeće«, frknuo je i istog trena zažalio što je
progovorio jer njegove su riječi prekinule čaroliju. Ona je uzela knjigu
i okrenula se. Onda je vidio da je s njom sluškinja, jer dala je knjigu
sluškinji koja ju je i platila, a ona je u međuvremenu izašla iz
knjižare. Feliks je kroz prozor vidio kako se popela u kočiju.
Upitao je knjižara tko je to. Zvala se Lidija i bila kći grofa Šatova.
Saznao je gdje grof živi i idućeg se dana vrzmao oko njene kuće u
nadi da će je vidjeti. Dvaput je u kočiji odlazila nekamo i vraćala se
kući, a onda je izašao jedan sluga i otjerao Feliksa. Njega to nije
pogodilo, ta pogledala ga je ravno u oči kad se zadnji put provezla u
kočiji.
Idućeg je dana pošao u knjižaru. Satima je čitao Bakunjinov
Federalizam, socijalizam i antiteologizam a da nije razumio ni jedne
jedincate riječi. Svaki put kad bi se provezla kakva kočija, pogledao
bi kroz prozor. Kad god je kakva mušterija ušla u trgovinu, srce bi mu
zamrlo.
Došla je predveče.
Ovaj put ostavila je služavku vani. Promrmljala je pozdrav knjižaru i
došla u stražnji dio trgovine gdje je stajao Feliks. Netremice su se
zagledali jedno u drugo. Voli me, zašto bi inače došla, zaključio je
Feliks.
Htio joj je nešto reći, no umjesto toga zagrlio ju je i poljubio.
Uzvratila mu je poljubac čeznutljivo, otvorivši usta, a pritom se
priljubila uza nj i zarila mu prste u leđa.
I uvijek su njihovi susreti bili takvi: odmah su se bacali jedno na
drugo poput životinja koje srljaju u borbu.
Sastali su se još dvaput u knjižari i jedanput, kad je pao mrak, u
vrtu Satove kuće. Došla je u vrt u spavaćici. Feliks je zavukao ruke
pod vunenu spavaćicu i gladio joj cijelo tijelo tako drsko kao da je
uličarka, pipao je, istraživao i trljao, a ona samo stenjala.
Dala mu je novaca da unajmi posebnu sobu, pa mu je dolazila
gotovo svaki dan tokom šest uzbudljivih tjedana.
Zadnji put je to bilo predveče. Sjedio je za stolom, zamotan u deku
jer je bilo hladno, i pri svjetlu voštanice čitao Proudhonovo djelo Što
je vlasništvo? Čuvši njene korake na stepenicama, skinuo je hlače.
Utrčala je, odjevena u stari smeđi plašt s kukuljicom. Poljubila ga je,
gricnula mu usne, ugrizla ga za bradu i uštipnula za slabine. Onda
se okrenula i svukla ogrtač. Ispod njega je nosila bijelu večernju
haljinu koja je vjerojatno stajala stotine rubalja.
»Brzo me otkopčaj«, rekla je.
Feliks joj stade otkopčavati haljinu na leđima.
»Idem na prijem u britansku ambasadu. Imam samo jedan sat
vremena, zato požuri, molim te«, objasni mu ona bez daha.
U žurbi joj je otkinuo jednu kopču.
»Bogamu, iščupao sam je.«
»Nije važno.«
Iskročila je iz haljine, skinula podsuknju, košulju i gaćice, te ostala u
stezniku, čarapama i cipelama. Onda mu se bacila u naručje i ljubeći
ga skinula mu gacice.
»O bože, sviđa mi se miris tvoje kite.«
On bi se razbjesnio kad god je govorila prosto. Izvukla je dojke iz
steznika i rekla:
»Grizi ih, jako ih grizi. Hoću da cijelu večer osjećam tvoj ugriz.«
Trenutak kasnije odlijepila se od njega i legla poleđice na krevet.
Ondje gdje joj je završavao steznik, među rijetkim plavim dlakama
unutar bedara svjetlucala je sluz. Raširila je noge i digla ih u zrak
otvarajući mu se. On ju je trenutak gledao, zatim se bacio na nju.
Zgrabila mu je rukama penis i pohlepno ga gurnula u sebe. Petama
cipela razderala mu je kožu na leđima, ali njemu je bilo svejedno.
»Gledaj me! Gledaj me!« naredila je.
On se zagledao u nju s obožavanjem. Lice joj se zgrčilo kao u
panici.
»Gledaj me, svršavam!«
A onda, još zureći u njegove oči, ona otvori usta i krikne.
»Misliš li da su i drugi ljudi poput nas?« upita ga.
»U kom smislu?«
»Ovako nemoralni.«
On podigne glavu iz njena krila i naceri se.
»Samo oni sretnji.«
Gledala mu je tijelo savijeno među svojim nogama.
 »Kako si skladan i jak. Savršen si«, reče. »Gle kako ti je trbuh
ravan a stražnjica lijepa, pa kako su ti vitka i tvrda bedra.« Prstom
mu pomiluje nos. »Lice ti je kao u kakva kraljevića.«
»Ja sam seljak.«
»Nisi kad si gol«, filozofirala je ona. »Prije no što sam tebe
upoznala zanimala su me muška tijela i sve to, ali sam se pravila da
sam sasvim ravnodušna, čak i pred samom sobom. A onda si se
pojavio ti, i više se jednostavno nisam mogla pretvarati.«
On joj je lizao unutrašnju stranu bedra. Ona zadrhti.
»Jesi li već radio ove stvari s nekom djevojkom?«
»Nisam.«
»A jesi li se i ti pretvarao?«
»Nisam.«
»Čini mi se kao da sam to i znala. Nekako mi izgledaš kao kakva
divlja i slobodna životinja, nikoga ne slušaš već radiš što te volja.«
»Nikad prije nisam ni upoznao djevojku koja bi me htjela.«
»A zapravo su sve željele. Svaka to želi.«
»Zašto?« upita on željan laske.
»Jer ti je lice jako okrutno a oči jako nježne.«
»Jesi li mi zato dopustila da te poljubim u knjižari?«
»Nisam ti ja dopustila, ja nisam imala izbora.«
»Mogla si poslije vikati, dozivati u pomoć.«
»Ali mi je jedina želja bila da to opet učiniš.«
»Valjda sam pogodio kakva si zapravo.« Sad je na njoj bio red da
traži laskanje:
»A kakva sam ja to zapravo?«
»Naoko hladna kao led, a zapravo vruća Kao oganj pakleni.« Ona
zahihoće.
»Ja sam ti dobra glumica. Svi me u Petrogradu drže strašno
kreposnom. Ističu me kao uzor mlađim djevojkama, kao što su Anu
Karenjinu. A sad kad znam koliko sam pokvarena, moram glumiti još
veće nevinašce.«
»To ti baš neće biti lako.«
»Stalno se pitam glume li i drugi ljudi«, nastavila je. »Na primjer,
moj otac. Kad bi on znao da sam ja ovdje, s tobom u krevetu,
puknuo bi od bijesa. A ipak, valjda je u mladosti i on ovo
proživljavao, zar ne?«
 »Teško je to procijeniti«, uzvrati Feliks. »Doista, što bi on učinio kad
bi saznao za nas?«
»Dao bi te izbičevati.« Feliks se zaprepasti.
»Morao bi me najprije uhvatiti. Ma koliko ti je godina?«
»Skoro osamnaest.«
»Bože moj, pa još bi me mogli strpati u zatvor zbog zavođenja.«
»Ne boj se, nagovorila bih oca da te izvuče.« Feliks se prevrnuo na
trbuh i pogledao je.
»Lidija, što će biti s nama?«
»Kad?«
»Pa, kasnije.«
»Bit ćemo ljubavnici dok ne postanem punoljetna, a onda ćemo se
vjenčati.«
On je buljio u nju.
»Stvarno to misliš?«
»Naravno.« Bila je istinski iznenađena što i on nije došao na tu
misao.
»Pa što bismo drugo?«
»I ti bi se udala za mene?«
»Da! A zar ti to ne želiš?«
»O, da, i te kako«, dahne Feliks.
Ona se uspravi, raširi noge pred njegovim licem i pogladi mu kosu.
»E pa onda ćemo se uzeti.«
»Čuj, kako ti uopće uspiješ pobjeći i doći ovamo?« odjednom se
zainteresira on.
»Nema ti tu ničeg zanimljivog«, mirno će ona. »Lažem, podmićujem
sluge, riskiram. Na primjer, večeras. Prijem u ambasadi počinje u
šest i pol, a ja sam krenula od kuće u šest a onamo ću stići u sedam
i četvrt. Kočija je u parku, kočijaš vjeruje da se šećem sa služavkom.
A ona me, pak, čeka pred kućom i smišlja na što će potrošiti deset
rubalja koje ću joj dati da ne bi brbljala.«
»Sad je deset do sedam«, upozori je Feliks.
»O, bože. Brzo, daj me još malo jezikom pa ću poći.«
Te je noći Feliks upravo sanjao Lidijina oca koga nikad nije vidio,
kad mu neki ljudi provališe u sobu noseći svijeće. Istog se trena
probudio i skočio iz postelje. Najprije je pomislio da su to studenti sa
sveučilišta došli izvoditi vragolije. Ali kad ga je nečija šaka pogodila
posred lica a nečija noga udarila u želudac, shvatio je da je to stigla
tajna policija.
Pretpostavljao je da ga hapse zbog Lidije pa se bojao za nju. Hoće
li biti javno osramoćena? Hoće li je otac u bijesu prisiliti da na sudu
svjedoči protiv svog ljubavnika?
Policajci su mu sve knjige i hrpu pisama potrpali u jednu vreću. Sve
su to bile posuđene knjige, ali ni na jednoj nije bilo imena vlasnika,
nitko nije bio tako neoprezan da se potpiše. A pisma su bila od oca i
sestre Nataše; sva je sreća da mu Lidija nikad nije pisala.
Izveli su ga iz zgrade i ugurali u jednu kočiju.
Povezli su se preko Lančanog mosta, nastavili uz kanale, kao da
izbjegavaju glavne ulice. Feliks je upitao:
»Vozite li me u zatvor Litovski?« Nitko mu nije odgovorio, no kad su
prelazili Dvorcovi most, bi mu jasno da ga vode u zloglasnu
Petropavlovsku tvrđavu, pa ga zazebe oko srca.
Na drugoj obali kočija je skrenula lijevo, ušla u neki mračni
nadsvođeni prolaz, pa se zaustavila pred jednim dverima. Feliksa su
uveli u prijemnu dvoranu gdje ga je jedan oficir pogledao i zapisao
nešto u neku knjigu. Po tom su ga ponovo ukrcali u kočiju i odvezli u
unutrašnjost tvrđave. Sad su stali pred drugim dverima i nekoliko
minuta čekali da im jedan vojnik otvori iznutra Dalje su hodali, prošli
nekoliko uskih prolaza i došli do trećih željeznih dveri što su vodile u
prostranu i vlažnu prostoriju.
Unutra je za stolom sjedio upravitelj zatvora. Obratio se Feliksu:
»Optuženi ste da ste anarhist. Priznajete li?«
Feliksu je laknulo. Znači, ovo nema nikakve veze s Lidijom.
»Priznajem li? Ponosim se time.«
Onda jedan policajac pruži upravitelju neku knjigu na kojoj se ovaj
potpiše. Feliksa su svukli do gola, dali mu zelenu flanelsku odjeću,
par debelih vunenih čarapa i dvije prevelike žute papuče od pusta.
Odatle ga je naoružani vojnik poveo vrlo mračnim hodnicima u jednu
ćeliju. Teška hrastova vrata zatvoriše se za njim, a ključ se okrenu u
bravi.
U ćeliji je bio krevet, stolica i umivaonik. Umjesto prozora, u
neobično debelom zidu zjapila je puškarnica. Pod je bio pokriven
obojenim pustom a zidovi nekakvim žutim tapetama.
Feliks je sjeo na krevet.
 Upravo je ovdje Petar I. mučio i ubio vlastitog sina. Ovdje je bila
zatočena kneginja Tarakanova, u ćeliji tako poplavljenoj da su joj se
štakori penjali po tijelu kako se ne bi utopili. Upravo je ovdje Katarina
II. svoje neprijatelje žive zakapala. Ovdje je tamnovao Dostojevski, s
ponosom je razmišljao Feliks, Bakunjin bio dvije godine prikovan za
zid. Ovdje je umro Nečajev.
Feliks se dičio što se pridružio tim herojima, a istovremeno i
užasavao pri pomisli da bi ovdje mogao čamiti do kraja svojih dana.
Ključ se okrene u bravi. Uđe neki nizak ćelavko s naočalima, noseći
pero, bočicu tinte i papir. Stavio je sve to na stol i rekao:
»Napiši imena svih prevratnika koje poznaš.«
Feliks sjedne i stade pisati: Karl Marx, Friedrich Engels, Pjotr
Kropotkin, Isus Krist...
Ćelavko mu istrgne papir pa priđe vratima ćelije i pokuca. Uđoše
dva snažna stražara, privežu Feliksa za stol i skinu mu papuče i
čarape, te ga stanu bičevati po tabanima.
Mučenje je trajalo cijelu noć.
Kad su mu čupali nokte, počeo je nabrajati izmišljena imena i
adrese, no oni su mu samo rekli kako znaju da su to lažni podaci.
Kad su mu plamenom svijeće palili muda, naveo je imena svih
svojih prijatelja studenata, no opet su mu kazali da laže.
Svaki put kad je pao u nesvijest, vraćali su ga k svijesti. Na trenutak
su prekidali mučenje i on bi već povjerovao da je konačno sve
gotovo, ali se tortura ubrzo nastavljala, a on ih je preklinjao da ga
ubiju samo da više ne trpi bola. Nisu prestali ni kad im je rekao sve
što je znao.
Negdje pred zoru onesvijestio se zadnji put.
Osvijestio se u krevetu. Stopala i šake bile su mu u zavojima. U
groznoj agoniji, najradije bi se biti ubio, no od slabosti se nije mogao
ni pomaknuti.
Uvečer je ćelavko došao u ćeliju. Ugledavši ga, Feliks zajeca od
užasa. No čovjek se samo nasmiješio i izašao.
Nikad se više nije vratio.
Feliksa je svakog dana obilazio liječnik. No uzalud je zatočenik
nastojao iz njega nešto izvući. Zna li itko vani da je on ovdje? Je li
stigla kakva poruka? Je li ga tkogod htio posjetiti? Ali doktor bi samo
promijenio zavoje i otišao.
 Feliks je nagađao što se moglo dogoditi. Lidija je po svoj prilici
pošla u njegovu sobu i našla sve u neredu. Vjerojatno su joj susjedi
rekli da ga je odvela tajna policija. I što je ona tad učinila? Je li
izgubila glavu i otvoreno se raspitivala za nj ne mareći za svoju
reputaciju? Ili se pritajila, potajno pošla ministru unutrašnjih poslova i
ispričala mu neku priču, kako je tobože momak njene služavke
greškom zatvoren?
Svaki se dan nadao da će od nje stići kakav glas, ali uzalud.
Nakon osam tjedana gotovo je normalno hodao pa su ga otpustili
bez ikakva objašnjenja.
Pošao je u svoj stan. Očekivao je da će ondje naći Lidijinu poruku,
ali nije našao ništa, a njegova je soba već bila iznajmljena nekom
drugom. Čudio se zašto Lidija nije i dalje plaćala stanarinu. Onda je
pošao k njenoj kući i pokucao na vrata. Otvorio mu je neki sluga.
Feliks se predstavio:
»Feliks Davidovič Kšešinski želi pozdraviti Lidiju Šatovu ...«
No sluga je samo zalupio vratima.
Konačno je pošao u onu knjižaru. Stari ga je knjižar pozdravio:
»Zdravo. Imam za vas jednu poruku. Jučer ju je donijela njena
služavka.«
Dršćućim rukama Feliks razdere kuvertu. Nije mu pisala Lidija već
njena služavka.
Mene su Otpustiti i sad nemam posla a to je vaša krivica Ona se
udala i otišla u Englesku jučer sad znate cijenu Grijeha.
Feliks uzgleda u knjižara, očiju suznih od bola.
»Zar je to sve?« zavapi.
I ništa više nije saznao punih devetnaest godina.
***
U kući Waldenovih privremeno nisu vrijedila uobičajena pravila, pa
je Charlotte sjedila u kuhinji s poslugom.
Kuhinja je bila pospremljena jer je obitelj večerala vani. Vatra se
gotovo ugasila, a kroz visoke, širom otvorene prozore ulazio je
hladan noćni zrak. Suđe kojim se služila posluga bilo je uredno
poslagano u kredencu; noževi i žlice visjeli su na kukama, a
bezbrojne zdjele i tave bile su skrivene u masivnim hrastovim
kredencima.
 Charlotte se u parku nije ni dospjela prestrašiti. U prvi mah, kad je
kočija onako naglo stala, samo se začudila; a poslije je smirivala
mamu da ne vrišti. Stigavši kući malo je drhtala, ali sad, kad malo
razmisli, sve joj se to čini prilično uzbudljivim.
I posluga se slično osjećala. Sad je Charlotti bilo lako sjediti za
masivnim bijelim drvenim stolom i sudjelovati u raspravi o tom
događaju, a oko nje sve ljudi s kojima je provela mnoge godine:
kuharica koja joj je uvijek bila kao majka, Pritchard kojeg Charlotte
poštuje jer ga tata poštuje, sposobna i marljiva gospođa Mitchel,
domaćica koja za svaki problem nađe neko rješenje.
Kočijaš William bio je junak večeri Nekoliko je puta opisivao onaj
divlji pogled napadača dok mu je prijetio pištoljem. Uživajući u
prestrašenom pogledu mlađe sobarice, brzo je zaboravio poniženje
koje je doživio ušavši u kuhinju gol-golcat.
– Naravno – objašnjavao je Pritchard – ja sam pretpostavljao da
lopov samo hoće Williamovu odjeću. Znao sam da je Charles pred
Palačom i da on zna voziti kočiju. Zato sam odlučio da ne zovem
policiju prije no što razgovaram s gospodarom.
Lakej Charles reče:
– Zamislite kako mi je bilo kad sam vidio da nema kočije. Sto posto
sam je ovdje ostavio, govorim sâm sebi. Pa dobro, pomislim, William
ju je premjestio. I trčim gore-dolje po Mallu, svakamo gledam. Na
kraju se vraćam k Palači. »Eto nevolje«, kažem vrataru, »kočija
grofa Waldena je nestala.« A on meni: »Waldena?« a sve nešto diže
nos ...
Gospođa Mitchel ga prekine:
– To ti je posluga s Dvora, misle da su bolji i od samog plemstva...
– Veli on meni: »Waldenova kočija? Otišla, druškane.« A ja
pomislim, bogami, ja ću za njom. I udarim u trk kroz park, i na pola
puta kući nađem kočiju, a ono gazdarica pala u histeriju, a gazdin
mač krvav!
– I zamislite, sve to, a ništa ukradeno – čudila se gospođa Mitchel.
– Neki luđak – zaključi Charles. – Ništa nego luđak. S time se svi
slože.
Kuharica je nalila čaj i najprije poslužila Charlottu.
– Kako je gospodarica? – upita.
 – O, dobro je – uzvrati Charlotte. – Pošla je u krevet i uzela
laudanunt.
Sigurno već spava.
– A gospoda?
– Tata i knez Orlov su u salonu, piju konjak. Kuharica duboko
uzdahne.
– Pljačkaši u parku i sufražetkinje na Dvoru, ne znam samo kamo
nas to vodi.
– Doći će do socijalističke revolucije, pazite što vam kažem –
uvjeravao ih je Charles.
– Sve će nas poklati u krevetima – žalostila se kuharica.
– A što je to mislila ona sufražetkinja kad je rekla da kralj muči
žene?– upita Charlotte i pritom upre pogled u Pritcharda; on joj je
katkad rado objašnjavao ono što se smatralo da ona još ne treba da
zna.
– To se odnosilo na prisilno hranjenje – odgovori Pritchard. – Očito
je to bolno.
– Prisilno hranjenje?
– Kad neće da jedu, hrane ih na silu.
– Kako se to radi, za ime svega? – u nedoumici će Charlotte.
– Ima više načina – oprezno će Pritchard, a po izrazu lica mu se
vidjelo da nije voljan detaljno sve objašnjavati. – Na primjer, uvuku
im cijev kroz nosnice.
– Tko zna što im daju jesti? – pitala se mlađa sobarica.
– Sigurno najčešće juhu – smatrao je Charles.
– Ma ne mogu to vjerovati – reče sad Charlotte. – A zašto bi odbile
jesti?
– U znak protesta – objasni Pritchard. – Tako prave probleme
zatvorskim vlastima.
– Zatvorskim vlastima? – zaprepasti se Charlotte. – A zašto su u
zatvoru?
– Zbog razbijanja izloga, pravljenja bombi, ometanja mira...
– Ali što time hoće?
Nastade tajac, svi su shvatili da Charlotte pojma nema što je to
sufražetkinja.
Konačno Pritchard odgovori:
– Traže pravo glasa za žene.
 – Oh – zatečeno će Charlotte. Jesam li znala da žene nemaju
pravo glasa, upita se. Nije bila sigurna. Nikad nije razmišljala o
takvim stvarima.
– Mislim da se u ovoj diskusiji otišlo predaleko – odlučno se sad javi
gospođa Mitchel. – Imat ćete vi još problema, gospodine Pritchard,
zato što mojoj mladoj gospodarici punite glavu lošim idejama.
Charlotte je znala da Pritchard nikad nema problema jer je zapravo
tatin prijatelj.
– Pa zašto im je tako važno to glasanje? – htjela je znati.
Uto se začuje zvonjava, i svi automatski pogledaju ploču zvona.
– Na vanjskim vratima. U ovo doba noći! – začudi se Pritchard i
izađe navlačeći kaput.
Charlotte popije čaj. Osjećala je umor. Te sufražetkinje su
zagonetne i prilično opasne, pomisli, ali ipak bih željela saznati nešto
više o njima.
Pritchard se vratio.
– Kuharice, pripremite sendviče – naredi. – Charles, odnesi bocu
svježe sode u salon. – I stade slagati tanjure i servijete na
poslužavnik.
– No, recite nam tko je to došao – nestrpljivo će Charlotte.
– Jedan gospodin iz Scotland Yarda – odvrati Pritchard.
***
Basil Thomson bijaše čovjek okrugle glave, svijetle prorijeđene
kose, gustih brkova i prodorna pogleda. Walden je već čuo za njega.
Otac mu je bio nadbiskup Yorka. Thomson je obrazovan u Etonu i
Oxfordu a služio je u kolonijama kao komesar za domoroce i
premijer Tonge. Vratio se kući da postane odvjetnik, pa je radio u
administraciji zatvora i napredovao do upravitelja zatvora Dartmoor,
stekavši reputaciju čovjeka koji zna kako se guše pobune. Još u
zatvoru ga je privlačila policijska služba pa je postao stručnjak za
svijet kriminalaca i anarhista u londonskom East Endu. Ta mu je
stručnost osigurala vrhunsku dužnost u Specijalnom odjelu, političkoj
policiji.
Walden mu je ponudio stolicu i počeo opisivati događaje što su se
zbili te večeri. Dok je govorio diskretno je motrio Aleksa. Momak je
bio naoko miran, no lice mu bilo blijedo, stalno je pijuckao konjak sa
sodom a lijevom rukom sveudilj stezao priručje naslonjača.
 U jednom trenu Thomson prekine Waldena:
– Jeste li primijetili da je kočija došla po vas bez lakeja?
– Jesam – uzvrati Walden. – Upitao sam kočijaša gdje je, ali on kao
da nije čuo. A onda, što zbog gužve pred vratima Palače, što zato jer
me kći požurivala, odlučio sam da to raščistim kad stignemo kući.
– Naravno, onaj je nitkov na to računao. Zacijelo ima dobre živce.
Nastavite.
– Kočija je u parku odjednom stala, i neki je čovjek naglo otvorio
vrata.
– Kakav je bio?
– Visok. Crnokos. Ukočena pogleda. Lice je zaklonio šalom ili
nečim sličnim.
– Svi kriminalci imaju ukočen pogled – nato će Thomson. – Je li ga
vaš kočijaš bolje vidio?
– Nije mnogo bolje. Njemu je prišao sa šeširom na glavi, a osim
toga, bio je mrak.
– Hm. I onda?
Walden duboko uzdahne. U parku se nije toliko preplašio koliko se
razljutio, ali sad, kad se sjeti svega, hvata ga strah pri pomisli što se
moglo dogoditi Aleksu, Lidiji ili Charlotti.
– Lady Walden je kriknula i to je, čini se, smelo tipa. Možda nije
očekivao da će u kočiji zateći neku ženu. U svakom slučaju, zastao
je oklijevajući. – A hvala bogu da jest, pomisli. – Onda sam ga ja ubo
mačem pa je ispustio pištolj.
– Jeste li ga jako ranili?
– Sumnjam. U onom malom prostoru nisam mogao zamahnuti, a ni
mač mi nije osobito oštar. Ipak sam ga raskrvario. Da sam mu barem
odrubio onu prokletu glavu.
Ušao je upravitelj i razgovor je zamro. Walden je shvatio da je
govorio prilično povišenim tonom pa se sad nastojao smiriti.
Pritchard im je servirao sendviče i konjak sa sodom. Walden mu se
obrati:
– Pritchard, pošalji sve na spavanje a ti ostani na nogama.
– U redu, gospodine.
Kad je izašao, Walden nastavi:
– Možda je to bio samo pokušaj pljačke. Uvjerio sam poslugu da je
tako, a i lady Walden i Charlottu. Međutim, po mom sudu, običan
pljačkaš ne bi imao tako detaljno razrađen plan. Potpuno sam
uvjeren da je to bio napad na Aleksa.
Thomson pogleda Aleksa.
– Nažalost, slažem se s vama. Imate li pojma kako je saznao gdje
će vas naći?
Aleks prebaci nogu preko noge.
– Moje kretanje nije tajno.
– To ne smije tako ostati. Recite mi, gospodine, je li vam život ikad
bio u opasnosti?
– Ja živim s opasnošću – Aleks će odlučno. – No nikad me nitko
nije napao.
– Ima li ikakvih razloga da baš vi budete metom nihilista ili
revolucionara?
– Njima je dovoljno što sam knez.
Walden je sad shvatio da su problemi engleskog društva, sa
sufražetkinjama, liberalima i sindikatima, trivijalni u usporedbi s onim
s čime se Rusi moraju hvatati ukoštac, pa je osjetio sućut prema
Aleksu.
Aleks je nastavio tihim, suzdržanim glasom:
– Međutim, ja sam po ruskim normama poznat kao nekakav
reformator. Mogli su izabrati pogodniju žrtvu.
– Pa čak i u Londonu – složi se s njime Thomson.
– Ljeti se u Londonu uvijek nađe pokoji ruski aristokrat.
– Što mislite time? – upita Walden.
– Pitam se nije li onaj nitkov znao što knez Orlov radi ovdje i nije li
cilj večerašnjeg napada sabotaža vaših razgovora – nagađao je
Thomson.
Walden je bio sumnjičav:
– Kako bi revolucionari za njih saznali?
– To je samo pretpostavka – odgovori Thomson. – Bi li se na taj
način mogli sabotirati vaši razgovori?
– I te kako – potvrdi Walden i sledi se od te misli.
– Kad bi caru rekli da je njegovog nećaka u Londonu ubio neki
revolucionar, osobito kad bi se radilo o kakvom prognanom
revolucionaru, iskočio bi iz kože. Pa znate, Thomson, kako Rusi
gledaju na to što mi ovdje pružamo utočište njihovim prevratnicima;
naša politika otvorenih vrata već godinama izaziva diplomatska
trvenja. Zbog nečeg takvog možda se ni idućih dvadeset godina ne
bi više uspostavile anglo-ruske veze. Onda savez ne bi uopće došao
u obzir.
Thomson kimne glavom.
– Toga sam se i bojao. Pa, večeras ne možemo više ništa učiniti. U
zoru će se moj odjel prihvatiti posla. Pretražit ćemo park ne bismo li
našli kakve tragove, razgovarati s vašom poslugom, a nadam se i
uhapsiti nekoliko anarhista u East Endu.
– Što mislite, hoćete li uhvatiti tog čovjeka? – upita Aleks.
Uzalud je Walden želio da od Thomsona dobije potvrdan odgovor.
– Neće biti lako – uzvratio je Thomson. – Očito on sve radi po planu
pa se sigurno negdje krije. A nemamo ni njegov točan opis. Ukoliko
zbog rana ne ode u bolnicu, šanse su nam slabe.
– Možda će me opet pokušati ubiti – reče Aleks.
– Zato moramo nešto poduzeti. Predlažem da se sutra iselite iz ove
kuće. Unajmit ćemo vam stan na zadnjem katu nekog hotela, na
lažno ime, i okružiti vas tjelohraniteljima. Lord Walden će se sastajati
s vama u tajnosti, a vi ćete se, naravno, morati odreći svih
društvenih kontakata.
– Jasno.
Thomson ustane.
– Već je jako kasno. Dakle, sve ću to urediti. Walden pozvoni
Pritchardu.
– Thomson, čeka li vas kočija?
– Da. Čut ćemo se ujutro telefonom.
Pritchard je ispratio Thomsona, a Aleks pošao u krevet. Walden je
rekao Pritchardu neka zaključa vrata pa se popeo stepenicama.
Nije mu se spavalo. Svukao se, raskomotio, i pustio da ga preplave
svi oni miješani osjećaji koje je dotad obuzdavao. Bio je ponosan na
sebe; naposljetku, izvukao sam mač i odbio napadača, razmišljao je.
Nije to mala stvar za čovjeka od pedeset godina s reumatičnom
nogom! A onda se rastužio sjetivši se kako su hladnokrvno
raspravljali o tome kakve bi diplomatske posljedice imalo ubojstvo
Aleksa, tog bezbrižnog, dragog, stidljivog, zgodnog i pametnog
Aleksa koji je pred njegovim očima izrastao u zrela muškarca.
Legao je u krevet i ležao budan, a pred očima mu se ponovo
ukazao onaj prizor kad su se vrata kočije naglo otvorila i na njih
nahrupio čovjek s pištoljem. Tek sad ga je uhvatio strah, ne zbog
sebe ili Aleksa, već zbog Lidije i Charlotte. Pri pomisli da su mogle
biti ubijene počeo se tresti u krevetu. Sjetio se kako je prije
osamnaest godina nosio Charlottu na rukama, malu plavokosu
Charlottu, još bezubu; sjetio se onih njenih prvih koraka i stalnog
padanja na stražnjicu; pa njene radosti kad joj je poklonio ponija i
svoje beskrajne sreće dok ju je gledao onako razdraganu. A tek kad
se sjetio njena nastupa na kraljevskom dvoru prije nekoliko sati, one
njene ponosno uzdignute glave, one njene ljepote odrasle žene. Ne,
ne znam bih li podnio njenu smrt, pomisli.
A smrt Lidije: kad bi Lidija umrla, bio bih sam. I potaknut tom mišlju,
ustane i pođe u njenu sobu. Kraj kreveta joj je gorjela noćna
svjetiljka. Spavala je dubokim snom, ležeći na leđima, sva nježna i
krhka, usta joj malo otvorena, plava joj kosa povijena na jastuku.
Nikad nisi shvatila koliko te volim, pomisli, i odjednom ga obuze želja
da je dodirne, da osjeti da je topla i živa. Uvuče se k njoj u krevet i
poljubi je. Ona mu je uzvratila poljubac ali se nije probudila. Lidija, ne
bih mogao živjeti bez tebe, reče joj u sebi.
***
Lidija je dugo ležala budna i razmišljala o čovjeku s pištoljem. U
onom je groznom šoku ona zaista kriknula od straha, no bilo je tu još
nečeg. Nešto u tom čovjeku, u njegovu držanju, ili u njegovu liku, ili
pak nešto u njegovoj odjeći imalo je neki užasno zlokoban znamen,
gotovo nadnaravan, kao da je duh. Da mu je bar vidjela oči!
Malo kasnije uzela je još jednu dozu laudanuma i onda zaspala.
Sanjala je kako joj je čovjek s pištoljem došao u sobu i legao s njom
u krevet. Bio je to njen krevet, a u snu je ona ponovo bila
osamnaestogodišnja djevojka. Čovjek je stavio pištolj na bijeli jastuk
kraj njene glave. Glavu mu je pokrivao šal. Shvatila je da ga voli i
poljubila mu usne kroz šal.
Strastveno su vodili ljubav. Onda je pomislila da možda sanja.
Htjela mu je vidjeti lice. Upitala je: Tko si ti? a neki joj je glas
odgovorio: Stephen. Znala je da to nije točno, ali se pištolj na jastuku
sad nekako pretvorio u Stephenov mač krvave oštrice, i nju obuze
sumnja. Čvrsto je stisnula čovjeka na sebi u strahu da će san završiti
prije no što bude zadovoljena A onda je kao u magli pomislila da to
na javi vodi ljubav a ne u snu; pa ipak je san i dalje trajao. Osjetila je
snažno fizičko zadovoljstvo i počela gubiti prisebnost. Upravo u trenu
kad ju je obuzeo orgazam, onaj čovjek iz sna skide šal, i u tom trenu
Lidija otvori oči i ugleda nad sobom Stephenovo lice, a onda je
obuze sladostrašće, i prvi put u devetnaest godina ona krikne od
užitka.

5.
Charlotte se nekako neodređeno veselila Belindinu debitantskom
balu. U Walden Hallu su se često održavali balovi, a ona je išla i na
mnoge takve zabave po drugim ladanjskim kućama, ali još nikad nije
bila na nekom balu u gradu. Voljela je plesati i znala je da je dobra
plesačica, no bila joj je mrska ona sajamska atmosfera gdje sjediš s
»visilicama« i čekaš da te neki momak izabere i zamoli za ples.
Pitala se može li elegantno društvo urediti to na neki civiliziraniji
način.
Stigli su u kuću strica Georgea i strine Clarisse u Mayfairu pola sata
prije ponoći, što je, po maminim riječima, najranije vrijeme u kojem
se prema pravilima pristojnosti može stići na neki londonski bal.
Prugasta nadstrešnica i crveni sag protezali su se od ruba pločnika
sve do vrtnih vrata, nekako pretvorenih u rimski slavoluk.
Iza slavoluka čekalo je Charlottu još veće iznenađenje. Cijeli bočni
vrt bio je preuređen u rimski atrij. Charlotte je zadivljeno gledala oko
sebe. Tratine i lijehe cvijeća prekrivao je plesni podij od tvrda drva
obojena u bijele i crne kvadrate te su izgledali poput mramornih
pločica. Podij je obrubila kolonada bijelih stupova povezanih
pletenim lovorovim granama. Onkraj stupova bio je neki trijem s
klupama za sjedenje. Usred podija kočio se vodoskok u obliku
dječaka na dupinu, iz njega se izvijali mlazovi vode i padali u
mramorni bazen, a osvjetljavali ih reflektori raznih boja. Gore na
katu, na balkonu jedne spavaonice, neki je sastav svirao džez.
Vijenci tetivke i ruža krasili su zidove, a košare begonija visjele s
balkona. Golem platneni krov, nebeskoplave boje, natkiravo je cijelo
područje, od kućne strehe do vrtne ograde.
– Čudesno! – usklikne Charlotte.
– Bogme dosta svijeta, George – Walden će bratu.
 – Pozvali smo osamsto ljudi. A koji vam se to vrag dogodio u
parku?
– Ma ništa opasno – odgovori Walden na silu se smiješeći, uze
Georgea pod ruku pa odoše razgovarati na stranu.
Charlotte je proučavala goste. Svi su muškarci bili svečano
odjeveni u bijele prsluke i frakove. U toj su odjeći osobito pristali
mladi muškarci, ili barem oni vitki, pomisli Charlotte, jer u plesu
izgledaju vrlo poletno. Promatrajući odjeću na ženama, zaključila je
da su njena i majčina haljina, iako vrlo ukusne, ipak malo zastarjele,
s onim uskim strukom, naborima i povlakom; strina Clarissa nosila je
dugu, ravnu, elegantnu haljinu, tako usku u donjem dijelu da je jedva
u njoj plesala, a Belinda dimije.
Charlotte nije nikog poznavala. Tko će plesati sa mnom nakon tate i
strica Georgea, pitala se. Međutim, mlađi brat strine Clarisse,
Jonathan, otplesao je s njom valcer, a onda je upoznao s trojicom
svojih kolega s Oxforda, pa su i oni plesali s njom. Pri tom su vodili
dosadnu konverzaciju: rekli su da je podij dobar, te da je Gottliebov
sastav dobar, a onda ostali bez teksta. Charlotte se potrudila:
Smatrate li da bi žene trebale imati pravo glasa? Dobila je odgovore:
Ni govora pa: Nemam o tome nikakvo mišljenje i na kraju: Vi ste
jedna od onih, zar ne?
Zadnji ju je partner, a zvao se Freddie, poveo u kuću na večeru. Bio
je to prilično vitak mladić, pravilnih crta lica, valjda lijepih, pomisli
Charlotte, i lijepe kose. Završio je prvu godinu studija na Oxfordu.
Prilično je zabavno u tom gradiću, rekao je i priznao da baš nije od
onih jako zagrijanih za knjigu i da se radije ne bi vratio onamo u
listopadu.
Kuća je unutra bila okićena cvijećem i osvijetljena električnom
rasvjetom. Za večeru je bila servirana topla i hladna juha, jastog,
prepelice, jagode, sladoled i breskve iz staklenika.
– Svugdje ista standardna večera – gunđao je Freddie. – Svi se
snabdjevaju kod istog dobavljača.
– Idete li često na plesove? – interesirala se Charlotte.
– Priznajem da idem. Zapravo, u sezoni sam stalno na plesovima.
Charlotte ispije čašu šampanjca u nadi da će se razveseliti, a onda
ostavi Freddija i stade obilaziti salone. U jednom se igrao bridž, u
drugom su glavnu riječ vodile dvije starije vojvotkinje, u trećem su
stariji muškarci igrali biljar a mlađi pušili. Tu je Charlotte zatekla
Belindu s cigaretom u ruci. Charlotti nije bilo jasno čemu služi duhan,
osim ako čovjek ne želi djelovati emancipirano. Belinda je upravo
tako djelovala.
– Strašno mi se sviđa tvoja haljina reče.
– Ne, ne sviđa ti se. Ali ti si zaista izazovna. Kako ti je maćeha
dopustila da se tako obučeš? Kako si je uspjela na to nagovoriti?
– Ona bi se i sama rado ovako obukla.
– Izgleda mnogo mlađa od moje mame. Doduše, i jest mlađa.
– A osim toga, maćeha je nešto drugo. Što je to bilo s vama nakon
prijema.
– O, to je bio prizor! Neki luđak je u nas uperio pištolj.
– To mi je ispričala tvoja mama. Jesi li se skamenila od straha?
– Ma najprije sam smirivala mamu, a tek kasnije sam se nasmrt
preplašila. Zašto si mi na Dvoru rekla da želiš razgovarati sa mnom?
– A, da. Slušaj. – Belinda odvede Charlottu u stranu, dalje od
mladića.
– Otkrila sam kako izlaze.
– Tko?
– Djeca.
– Oh! Daj reci. – Charlotte se pretvori u uho. Belinda će tišim
glasom:
– Izlaze odande među nogama, odakle puštaš vodu.
– Premaleno je!
– Raširi se.
Užasno, pomisli Charlotte.
– Ali to nije sve zagonetno će Belinda. Saznala sam kako se
začmu.
– Kako?
Belinda uhvati Charlottu za lakat pa zajedno odu na drugu stranu
prostorije. Stale su pred zrcalom ovjenčanim ružama. Belinda je
gotovo šaptala:
– Znaš, kad se udaš, moraš u krevet s mužem.
– Doista?
– Da.
– Tata i mama imaju svaki svoju sobu.
– Zar nisu spojene?
 – Jesu.
– Tako da mogu zajedno u krevet.
– A zašto?
– Pazi: da bi začeo bebu, muž mora staviti svoj pimpek u ono
mjesto odakle izlaze bebe.
– Što je to »pimpek«?
– Tiše! To je stvar koju muškarci imaju među nogama. Zar nikad nisi
vidjela sliku Michelangelova Davida?
– Nisam.
– Pa, to je jedan dio kojim puštaju vodu. Izgleda kao prst.
– I to se mora raditi da se začme beba?
– Da.
– I svi u braku moraju to raditi?
– Da.
– Grozno. Tko ti je sve to rekao?
– Viola Pontadarvy. Klela se da je istina.
A Charlotte je nekako znala da i jest istina. Te riječi kao da su je
podsjećale na nešto zaboravljeno. Čudno, kao da imaju smisla. Pa
ipak je to za nju bio svojevrstan psihički šok, kao onaj mučan osjećaj
što ga čovjek ponekad doživljava u snovima, kad se neka užasna
sumnja pokaže točnom, ili kad te strah da ćeš pasti i odjednom
zaista padneš.
– Strašno mi je drago što si to doznala – reče. – Baš je nezgodno
da to djevojka ne zna kad se udaje.
– To bi ti trebala majka objasniti noć prije vjenčanja, ali ako ti je
majka stidljiva, onda ... saznaš kad se to dogodi.
– Hvala nebesima da postoji Viola Pontadarvy. – Charlotti odjenom
nešto sine. Ima li to kakve veze s... krvarenjem, znaš, mjesečnim?
– Ne znam.
– Vjerojatno ima. Sve je to u nekoj vezi, samo o tome svi šute. A
sad znamo i zašto: jer je vrlo neukusno.
– Ono što moraš raditi u krevetu zove se seksualnim odnosom, ali
Viola veli da ljudi to većinom zovu parenjem.
– Bogme ona zna toga dosta.
– Ima braću. Još davno su joj to otkrili.
– A kako su oni saznali?
 – Rekli im stariji momci u školi. Dečke oduvijek jako zanimaju te
stvari.
– Pa i jest na neki strašan način sve to očaravajuće – zaključi
Charlotte.
Odjednom u zrcalu ugleda odraz strine Clarisse.
– Što to vas dvije radite šćućurene u kutu? – upita ih ona. Charlotte
pocrvenje, no strina Clarissa očito nije ni očekivala odgovora jer je
nastavila: – Molim vas, dajte se malo prošetajte i porazgovarajte s
ljudima. Belinda, pa ovo je tvoja zabava.
I s time se udalji a dvije djevojke krenu po salonima. Iz jednog si
mogao u drugi, i tako redom sve u krug, pa si opet stizao odakle si i
krenuo, na vrh stepeništa.
– Vjerujem da nikad neću moći to raditi – nastavila je razgovor
Charlotte.
– Misliš? – Belinda je nato vragolasta pogleda.
– Što hoćeš reći?
– Ne znam. Stalno razmišljam o tome. Moglo bi biti i sasvim
ugodno. Charlotte je buljila u nju. Belinda se zbunila.
– Sad moram plesati ispriča se brzo. Vidimo se kasnije. – I ode nizi
stepenice.
Charlotte ju je promatrala i pitala se koliko će joj još šokantnih tajni
život otkriti.
Vratila se u blagovaonicu i uzela još jednu čašu šampanjca. Na
kakav se čudan način ljudska vrsta produžuje. Valjda je nešto slično i
kod životinja. A ptice? Ne, ptice imaju jaja. I te riječi! Pimpek i
parenje! Sve ove stotine elegantnih i uglađenih ljudi oko nje zna te
riječi ali ih nikad ne spominju! A zato što se ne spominju, te riječi su
nezgodne. A nezgodne su jer se ne spominju. U svemu tome ima
nečeg jako glupog. Ako je Stvoritelj odredio da se ljudi pare, zašto se
pretvaraju da to ne rade?
Ispila je šampanjac i izašla na plesni podij. Tata i mama plesali su
polku, i to prilično dobro. Mama se oporavila od onog incidenta u
parku, no tata se još u sebi brine zbog toga. Jako je elegantan u
fraku. Kad ga boli noga obično ne pleše, no večeras ga očito ne
muči. Za ovako krupna čovjeka pleše s iznenađujućom lakoćom. A
mama se, po svoj prilici, odlično zabavlja. Zna se ona malo opustiti u
plesu. Nestalo je one njene usiljene uzdržanosti, cijelo joj je lice
ozareno osmijehom, a u plesu i gležnjeve pokazuje.
Kad je polka završila, tata vidje da ga Charlotte promatra pa joj
priđe.
– Smijem li moliti za ovaj ples, lady Charlotte?
– Svakako, milorde.
Plesali su valcer. Otac kao da je bio zbunjen, ali ju je znalački vrtio
po podiju. Je li i moje lice onako ozareno kao mamino, pitala se
Charlotte. Vjerojatno nije. Odjednom joj na um padne parenje
između tate i mame i ta joj misao bijaše vrlo neugodna.
– Uživaš li u svom prvom velikom balu? – upita je tata.
– Da, hvala – ona će poslušno.
– Čini se da si zamišljena.
– Pazim na svoje ponašanje. – Odjednom joj se zamagli pred
očima pa je svu pažnju usmjerila na to da ostane uspravna. Obuze
je strah da će se srušiti i ispasti smiješna. Tata je osjetio njenu
nesigurnost pa ju je stegnuo malo čvršće. Malo kasnije ples je
završio.
Tata je odvede s podija.
– Je li ti dobro?
– Odlično, samo mi se na tren zavrtjelo.
– Da nisi pušila?
– Ma ni govora – nasmije se Charlotte.
– Obično se zbog toga mladim damama vrti na plesu. Poslušaj moj
savjet: poželiš li probati duhan, učini to kod kuće.
– Ne, ne želim ga probati.
Idući ples je prosjedjela, a onda se opet pojavio Freddie. Dok je
plesala s njim pade joj na um da se od svih mladića i djevojaka,
uključujući Freddija i nju, očekuje da tokom sezone traže sebi
buduće žene i muževe, osobito na ovakvim plesovima. Pokuša
zamisliti Freddija kao svog muža. Ne, nemoguće.
Pa kakvog muža želim, upita se. Stvarno nije imala pojma.
– Jonathan je samo rekao: »Freddie, ovo je Charlotte«, ali shvatio
sam da ste vi lady Charlotte Walden – rekao je Freddie.
– Tako je. A tko ste vi?
– Markiz od Chalfonta.
 Znači, po društvenom rangu odgovaramo jedno drugom, pomisli
Charlotte.
Malo kasnije ona i Freddie pridružili su se Belindi i Freddijevim
prijateljima. Razgovarali su o nekom novom kazališnom komadu koji
se zove Pygmalion, navodno jako smiješnom ali prilično vulgarnom
djelu. Momci su se dogovorili da idu na boks-meč, a Belinda reče da
i ona želi poći, našto su svi izjavili kako to uopće ne dolazi u obzir.
Onda su raspravljali o džezu. Jedan je momak donekle poznavao tu
glazbu jer je kratko vrijeme živio u Sjedinjenim Državama, no
Freddiju se džez nije sviđao pa je prilično napuhano govorio o
»negrifikaciji društva«. Svi su popili kavu a Belinda je popušila još
jednu cigaretu. Charlotte se upravo počela zabavljati.
Uto im je prišla Charlottina majka i prekinula zabavu:
– Otac i ja odlazimo. Da pošaljemo kočiju po tebe? Ali je Charlotte
već bila umorna.
– Ne, idem i ja sada. Koliko je sati?
– Četiri.
Pošle su po svoje ogrtače.
– Jesi li lijepo provela večer? – htjela je znati mama
– Jesam, hvala ti, mama.
– I ja. Koji su ono mladići?
– Jonathanovi znanci.
– Jesu li bili ljubazni?
– Razgovor je na kraju postao vrlo zanimljiv.
Walden je već bio pozvao kočiju. Cim su vesela svjetla zabave
ostala za njima, Charlotte se sjetila što se dogodilo kad su se prošli
put vozili kočijom pa je uhvatio strah.
Tata je držao mamu za ruku. Izgledali su sretni. Charlotte se
osjećala suvišnom. Pogledala je kroz prozor. U jutarnjem svjetlu
ugleda četiri muškarca s cilindrima kako hodaju Park Laneom;
vjerojatno se vraćaju iz nekog noćnog kluba. Kad je kočija skrenula
kod Hyde Park Cornera, Charlotte ugleda nešto neobično i upita:
– Što je ono? – Mama pogleda van.
– Što to, dušo?
– Na pločniku. Kao da su neki ljudi.
– Pa i jesu.
– Što rade?
 – Spavaju.
Charlotte se zaprepasti. Kojih desetak ljudi spavalo je naslonjeno
uza zid, svi zamotani u kapute, deke i novine. Nije se moglo vidjeti
jesu li muškarci ili žene, ali je po malim smotuljcima bilo jasno da ima
i djece.
– Zašto spavaju ondje? – čudila se Charlotte.
– Ne znam, dušo – odgovori mama. A tata objasni:
– Naravno, zato što nemaju gdje drugdje spavati.
– Zar nemaju doma?
– Nemaju.
– Nisam znala da ima tako siromašnih ljudi – reče Charlotte. Kako
je to strašno. Pomisli na sve one sobe u kući strica Georgea, na onu
pustu hranu iznesenu pred osam stotina ljudi, i svi su ponešto pojeli,
a već su bili večerali, i pomisli na to koliko odjeće ti ljudi promijene
svake sezone, dok drugi spavaju pod novinama. – Trebalo bi da
nešto učinimo za njih buntovno će ona.
– Mi? – začudi se otac. – Što bismo mi trebali učiniti?
– Izgraditi im kuće.
– Svima njima?
– Pa koliko ih ... Tata slegne ramenima.
– Tisuće.
– Tisuće! A ja sam mislila da su ovo svi klone Charlotte. Zar im ne
bi mogao izgraditi male kuće?
– Nema profita u stambenoj izgradnji, posebno na tom području
tržišta.
– Možda bi ipak trebao to učiniti.
– Zašto?
– Zato što jaki moraju pomagati slabima. Čula sam kad si to rekao
gospodinu Samsonu. – Samson je bio upravitelj Walden Halla i pri
popravcima kuća za iznajmljivanje uvijek je nastojao uštedjeti
novaca.
– Pa mi već pomažemo mnogim ljudima – branio se otac. – Kolike
samo sluge dobivaju kod nas plaću, koliki zakupci obrađuju našu
zemlju i žive u našim kućama, pa svi oni radnici u kompanijama u
koje ulažemo novac, zatim državni činovnici koji primaju plaće od
našeg poreza ...
 – Ne bih rekla da je to dobar izgovor – prekide ga Charlotte. Oni
jadnici spavaju na ulici A što će zimi?
Nato će mama oštro:
– Tvom ocu ne trebaju izgovori. Rođen je kao aristokrat i pažljivo
upravlja svojim imanjem. On ima pravo na svoje bogatstvo. Oni ljudi
na pločniku su lijenčine, kriminalci, pijanci i ništarije.
– Zar i djeca?
– Ne budi bezobrazna. Ne zaboravi da moraš još mnogo toga
naučiti.
– Jasno mi je koliko mnogo – ogorčeno će Charlotte.
Uto stigoše pred dvorište svoje kuće. Kraj samih dveri Charlotte
spazi jednog uličnog spavača. Odluči da ga izbliže pogleda.
Kočija se zaustavila pred glavnim kućnim vratima. Charles je
pomogao mami da siđe, zatim Charlotti. Ona potrči preko dvorišta.
William je upravo zatvarao dvorišna vrata.
– Samo tren – dovikne mu Charlotte. Za njom je otac gunđao:
– Koga to vraga...
Ali je ona već istrčala na ulicu.
I vidjela da je to neka žena. Ležala je na pločniku, ramenima
naslonjena na dvorišni zid. Na sebi je imala muške čizme, vunene
čarape, prljavi plavi kaput i vrlo veliki demodirani šešir s kiticom
prljavog umjetnog cvijeća zataknutom za obod. Glava joj bila
zavaljena na stranu, lice okrenuto prema Charlotti.
Ono okruglo lice i široka usta nekako su joj bili poznati. Žena je bila
mlada ...
I tad je Charlotte prepozna.
– Annie!
Žena otvori oči.
Charlotte je zaprepašteno buljila u nju. Još prije dva mjeseca Annie
je bila sobarica u Walden Hallu. Ta zgodna djevojka velikih grudiju i
neobuzdana osmijeha hodala je tada u pristaloj i čistoj odjeći s
bijelim šeširićem na glavi.
– Annie, što ti se dogodilo?
Annie s mukom ustane i patetično se nakloni.
– Oh, lady Charlotte, nadala sam se da ću vas vidjeti, vi ste uvijek
bili dobri prema meni, a ja se nemam kome obratiti...
– Pa kako si dospjela u takvo stanje?
 – Otpuštena sam, gospođice, bez svjedodžbe, kad su saznali da
očekujem dijete. Znam da sam pogriješila ...
– Ali ti nisi udata!
– Ali sam se zabavljala s Jimmyjem, pomoćnim vrtlarom ...
Charlotte se sjeti onoga što joj je Belinda otkrila pa zaključi da bi,
ukoliko je ono točno, djevojke zaista mogle imati djecu i izvan braka.
– I gdje je dijete?
– Izgubila sam ga.
– Izgubila si ga?
– Hoću reći, rodilo se prerano, gospođice, mrtvorođenče.
– To je strašno – šapne Charlotte. Nije znala ni da je takvo nešto
moguće. – A zašto Jimmy nije s tobom?
– Pobjegao je na more. On me zaista volio, znam ja to, ali se bojao
ženidbe, ta tek mu je bilo sedamnaest ... – Annie zaplače.
Charlotte začuje tatin glas:
– Charlotte, da si odmah ušla.
Ona se okrene k njemu. Stajao je na dverima u svom večernjem
odijelu, s cilindrom u ruci, i Charlotte odjednom u njemu vidje ohola,
samozadovoljna, okrutna stara čovjeka.
– Evo jedne od sluškinja kojima ti tako zdušno pomažeš –
podrugljivo mu dobaci.
Tata pogleda djevojku.
– Annie! Što ovo znači? Annie stade objašnjavati:
– Jimmy je pobjegao, gospodaru, pa se nisam mogla udati, a drugi
posao nisam mogla dobiti jer mi niste dali svjedodžbu, a bilo me stid
poći kući, i tako sam došla u London...
– Došla si u London prositi – grubo je prekine Walden.
– Tata! – vikne Charlotte.
– Charlotte, ti ne shvaćaš ...
– Shvaćam ja jako dobro ... Uto se pojavi mama i naredi:
– Charlotte, odmakni se od tog stvora.
– Nije to nikakav stvor, to je Annie.
– Annie! – drekne mama. – Ta propala žena!
– Sad je dosta – nato će tata. – U ovoj se obitelji ne raspravlja na
ulici. Odmah u kuću!
Charlotte zagrli Annie.
– Ona se mora okupati, treba joj dati novu odjeću i topli doručak.
 – Ne budi smiješna! – odsiječe mama. Činilo se da će od sama
pogleda na Annie pasti u histeriju.
– U redu – popusti tata. – Odvedi je u kuhinju. Služavke su
vjerojatno već ustale. Reci im neka se pobrinu za nju a onda dođi k
meni u salon.
Mama se usprotivi:
– Stephen, pa to je suludo ...
– Uđimo – prekine je tata. Tako su svi ušli u kuću.
Charlotte povede Annie niz stepenice u kuhinju. Ondje je jedna
služavka čistila štednjak, druga rezala slaninu za doručak. Bilo je tek
prošlo pet sati. Charlotte nije znala da posluga tako rano počinje
raditi. Obje su je služavke iznenađeno pogledale kad je ušla u
plesnoj haljini a Annie kraj nje.
Charlotte im objasni:
– Ovo je Annie. Radila je nekad kod nas u Walden Hallu. Dobra je
djevojka samo je imala lošu sreću. Neka se okupa, potom joj dajte
novu odjeću a ovu staru spalite. Zatim joj dajte doručak.
Služavke su na tren zanijemile, a onda jedna reče:
– U redu, gospođice.
– Vidimo se kasnije, Annie – kaza Charlotte. Annie stisne
Charlottinu ruku.
– Oh, hvala vam, gospođice.
Charlotte izađe.
Sad će biti nevolje, mislila je penjući se stepenicama. Ali je za to
nije bilo naročito briga. Gotovo joj se činilo da su je roditelji izdali.
Čemu sve one puste godine obrazovanja kad je u jednoj jedinoj noći
spoznala da je nikad nisu učili najhitnijim stvarima. Jasno, oni se
opravdavaju da tako zaštićuju mlade djevojke, ali se, po Charlottinu
sudu, zapravo radi o zavaravanju. Kad se samo sjeti kolika je
neznalica sve dosad bila, zaista se osjeća glupo, a to je ljuti.
Ušla je u salon.
Tata je sjedio kraj kamina s čašom u ruci, mama sjedila za klavirom
i s bolnim izrazom na licu nešto potiho svirala. Zavjese su bile
odmaknute. U cik zore večernji je salon izgledao nekako neobično, s
opušcima cigara od prethodnog dana u pepeljarama i predmetima
obasjanim hladnim jutarnjim svjetlom. Čovjek je ovdje navikao na
svjetiljke i toplinu, piće i lakeje, i mnoštvo ljudi u svečanoj odjeći.
 Danas se sve čini drukčijim.
– Dakle, Charlotte – poče otac ti ne shvaćaš kakva je žena Annie.
Znaj da smo je otpustili s razlogom. Učinila je nešto jako ružno što ti
ne mogu objasniti...
– Znam što je učinila – naglo će Charlotte sjedajući. – I znam s kim
je učinila. S vrtlarom Jimmyjem.
Mama zine od čuda.
– Mislim da nemaš pojma o čemu govoriš – mirno će tata.
– A ako nemam, čija je to krivica? – prasne Charlotte. – Kako sam
to uspjela napuniti osamnaest godina a ne znam da su neki ljudi
toliko siromašni te spavaju na ulici, da se otpuštaju služavke koje
očekuju dijete, i da ... da muškarci nisu građeni kao žene. Samo mi
nemoj govoriti kako ja te stvari ne razumijem i kako moram još
mnogo toga naučiti. Cijeli sam život učila, a sad otkrivam da je sve
uglavnom bila laž! Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ! – Zaplače
bijesna sama na sebe što se ne može obuzdati.
– Oh, ovo je zaista glupo – javi se mama.
Tata, pak, sjedne kraj Charlotte i uze je za ruku.
– Žao mi je što se tako osjećaš. Znaš, mladim se djevojkama
određene stvari ne kazuju zbog njihova dobra. No, nikad ti nismo
lagali. A nismo ti rekli koliko je svijet okrutan i grub zato što smo
željeli da što duže uživaš u svom djetinjstvu. Možda smo pogriješili.
Mama odsiječe:
– Željeli smo te poštedjeti nevolje u kakvu je upala Annie.
– Ne bih to baš tako rekao – blago će tata.
Charlottin je bijes splasnuo. Opet se osjećala djetetom i poželjela
da nasloni glavu na tatino rame, ali joj to ponos nije dopuštao.
– Hoćemo li se sad pomiriti i opet biti prijatelji? – upita otac.
Obuzeta mišlju koja se sad konačno u njoj učvrstila, Charlotte
lakomisleno uzvrati pitanjem:
– Biste li dopustili da Annie bude moja sobarica?
– Pa... oklijevao je tata.
– O tome nema ni govora – histerično drekne mama. – To uopće ne
dolazi u obzir. Jednoj osamnaestogodišnjoj djevojci, kćeri jednog
grofa da bludnica bude sobarica! Ne, jednom zauvijek, ne!
– Pa što će biti s njom? – hladnokrvno upita Charlotte.
 – Trebalo je da o tome razmišlja kad ... Trebalo je da o tome
razmišlja ranije.
Tata se trudio da objasni:
– Charlotte, zaista ne možemo dopustiti da nam žena lošeg morala
živi u kući. Pa čak da ja to i dopustim, posluga bi nam se zgrozila,
pola bi nam ih dalo otkaz. I ovako će nam prigovarati samo zato što
smo djevojku pustili u kuhinju. Znaš, takve ljude ne izbjegavamo
samo mama i ja već cijelo društvo.
– Onda ću joj ja kupiti kuću – odluči Charlotte – i dati joj rentu i biti
joj prijateljica.
– Ti nemaš novaca – dobaci mama.
– Moj djed u Rusiji ostavio mi je nešto novaca.
– Ali tim novcem upravljam ja sve do tvoje dvadeset prve, a ja neću
dopustiti da ga upotrijebiš u tu svrhu – upozori je tata.
– Pa što će onda biti s njom? – sad već očajna zapita Charlotte.
– Lijepo ćemo se ti i ja nagoditi – tata će mirno. – Dat ću Annie
novaca da nađe pristojan stan i potruditi se da dobije posao u nekoj
tvornici.
– A što bih ja morala učiniti?
– Moraš obećati da nikad nećeš pokušati kontaktirati s njom.
Charlotte je već bila jako umorna. Tata je na sve imao odgovor.
Više nije mogla raspravljati s njim, nije imala snage da se i dalje bori.
– U redu – složi se uzdahnuvši.
– Tako se ponaša dobra djevojka. A sad pođi k njoj, kaži joj što smo
se dogovorili pa se oprosti od nje.
– Ne znam kako ću joj pogledati u oči. Tata je potapše po ruci.
– Bit će ti vrlo zahvalna, vidjet ćeš. Porazgovaraj s njom, pa onda u
krevet. Ja ću se pobrinuti za sve.
Charlotte nije pravo znala što da misli: je li dobila ili izgubila tu bitku,
je li to otac okrutan ili ljubazan, treba li da se Annie osjeća spašenom
ili prezrenom.
– Dobro – reče umorno. Htjela je reći tati da ga voli, ali nikako nije
mogla izgovoriti te riječi. Trenutak kasnije ustane i izađe.
***
Dan nakon neuspjele akcije Feliksa je u podne probudila Bridget.
Jedva je otvorio oči od slabosti. Bridget je stajala kraj kreveta s
velikom šalicom u ruci. Feliks se uspravio i uzeo šalicu. Prijalo mu je
toplo zašećereno mlijeko s rastopljenim maslacem i komadima
kruha. Za to vrijeme Bridget je pospremala sobu pjevajući neku
sentimentalnu pjesmu o momcima koji su dali svoje živote za Irsku.
Onda je otišla i vratila se s jednom Irkinjom njenih godina,
bolničarkom, koja je Feliksu zašila ruku i previla ranu od uboda na
ramenu. Iz razgovora je shvatio da vrši abortuse na tom području
grada. Bridget joj je rekla da se Feliks potukao u krčmi. Bolničarka
mu je naplatila šiling za uslugu i kazala:
– Ne bojte se, nećete umrijeti. Da ste odmah potražili pomoć ne
biste bili toliko iskrvarili. Ovako ćete se danima osjećati slabim.
Zatim je otišla, a Bridget je ostala razgovarati s njim. Ta krupna,
dobroćudna žena blizu šezdesete pričala mu je kako joj je muž imao
nekih neprilika u Irskoj pa su pobjegli u anonimnost Londona gdje je
on i umro odavši se piću. Dva su joj sina policajci u New Yorku a
kćer radi u Belfastu. Bilo je u njoj neke gorčine koja je s vremena na
vrijeme izbijala u sarkastično-humorističkim primjedbama, obično na
račun Engleza.
Dok mu je objašnjavala zašto bi Irska trebala dobiti samoupravu,
Feliks je zaspao. Bridget ga je probudila uvečer i dala mu toplu juhu.
Idućeg dana fizičke su mu rane počele zacjeljivati, ali ga je zato
razdirala bol od emocionalnih rana. Ponovo ga je obuzeo sav onaj
očaj i onaj osjećaj poniženja što ga je pogodio u parku kad je
pobjegao. On pobjegao! Kako se to moglo dogoditi?
Lidija.
Sad je ona lady Walden. Osjetio je mučninu.
Prisilio se da razmišlja jasno i hladnokrvno. Znao je da se udala i
otišla u Englesku. Bilo je očito da je Englez za kog se udala
aristokrat i čovjek s velikim interesom za Rusiju. Isto je tako očito bilo
da je osoba koja vodi pregovore s Orlovim čovjek iz visoka društva i
ekspert za ruska pitanja. Nisam mogao pretpostaviti da je to isti
čovjek, ali sam morao predvidjeti i tu mogućnost, pomisli.
Ta slučajnost nije tako značajna kao što se učinilo u prvi mah, ali
zato nije ništa manje porazna. Dvaput je u životu Feliks bio potpuno,
slijepo, upravo delirično sretan. Prvi put kad je u svojoj četvrtoj
godini, prije majčine smrti, dobio crvenu loptu. Drugi put kad se Lidija
zaljubila u nj.
Samo, crvenu mu loptu nikad nisu oduzeli.
 Feliks nije mogao zamisliti veću sreću od one koju je doživio s
Lidijom, a niti strašnije razočaranje od onog što je nakon te sreće
slijedilo. Sve otad u Feliksovu emocionalnom životu nije bilo tako
velikih uspona i padova. Kad je izgubio Lidiju, skitao se po ruskim
selima odjeven kao kaluđer i propovijedao anarhističke evanđelje.
Govorio je seljacima da je zemlja njihova jer je oni obrađuju, da drva
pripadaju onome tko posiječe stablo u šumi, da nitko nema pravo
vladati njima osim njih samih, a pošto samouprava nije vlast, zato se
zove anarhijom. Bio je sjajan propovjednik i stekao mnogo prijatelja,
ali se više nikad nije zaljubio, a nadao se da i neće.
Razdoblje njegova propovijedanja završilo je 1899, u doba općeg
studentskog štrajka, kad je uhapšen kao agitator i poslan u Sibir. Za
onih godina lutanja već se bio privikao na zimu, glad i bol; ali sad je,
radeći lancima vezan za ostale robijaše, drvenim alatkama kopajući
zlato u rudniku, nastavljajući rad i kad je čovjek vezan za nj pao
mrtav, gledajući kako dječake i žene bičuju, sad je upoznao pakao,
gorčinu, očaj, i konačno mržnju. U Sibiru je spoznao životne istine:
ukradi ili skapavaj od gladi, sakrij se ili budi izbatinan, bori se ili umri.
Ondje je postao lukav i bezobziran. Ondje je saznao osnovnu istinu
o funkcioniranju tiranije: žrtve se huškaju da se uzajamno uništavaju
kako se ne bi okrenule protiv tlačitelja.
Pobjegao je, i tad je počelo njegovo dugačko putovanje u ludilo koje
se završilo ubojstvom policajca kod Omska, kad je shvatio da se više
ničeg ne boji.
Vratio se u civilizaciju kao punokrvni revolucionar. Činilo mu se
nevjerojatnim da se nekad skanjivao bacati bombe na plemiće koji
drže one kažnjeničke rudnike u Sibiru. Pogromi Židova na zapadu i
jugu Rusije što ih je inicirala vlada ispunjavali su ga bijesom.
Srnučile su mu se svađe između boljševika i menjševika na drugom
kongresu Socijaldemokratske stranke. Jedan časopis, poslan iz
Ženeve, služio mu je kao nadahnuće: bio je to Kruh i sloboda s
Bakunjinovim citatom u zaglavlju: »I poriv za uništenjem je
stvaralački poriv.« Konačno je, ispunjen mržnjom prema vlastima,
razočaran u socijaliste a s vjerom u anarhiste, otišao u tvornički grad
Bjalistok i osnovao grupu po imenu »Borba«.
Bile su to slavne godine. Nikad neće zaboraviti mladog Nisana
Farbera koji je nožem ubio vlasnika tvornice pred sinagogom na Dan
pomirenja. A Feliks je osobno ubio šefa policije. Onda je poveo
borbu u Petrogradu gdje je osnovao drugu anarhističku grupu,
»Bespravni«, te planirao i izvršio ubojstvo velikog kneza Sergeja.
Godine 1905. u Petrogradu su se vršila ubojstva, pljačkale banke,
dizali se štrajkovi i pobune; činilo se da je revolucija pitanje dana. A
onda je došla represija, žešća, efikasnija i mnogo krvavija od bilo
kojeg čina revolucionara. Tajna je policija usred noći provalila u
sjedište »Bespravnih«, i svi su bili uhapšeni osim Feliksa koji je
jednog policajca ubio a drugog osakatio, te pobjegao u Švicarsku, jer
tad ga već nitko nije mogao zaustaviti, tako je bio odlučan i jak i
bijesan i bezobziran.
Svih tih godina, pa čak i za mirnih godina u Švicarskoj gdje je živio
nakon bijega, nikad nije nikog volio. Doduše, neki su mu ljudi bili
prilično dragi jedan svinjar u Gruziji, neki stari Židov iz Bjalistoka koji
je pravio bombe, Ulrich u Ženevi ali svi su oni ušli u njegov život i
izašli iz njega ne ostavivši traga. Bilo je i žena. Mnoge su žene
osjetile njegovu žestoku narav pa su ga izbjegavale, ali neke je i
privlačio, i to jako. S vremena na vrijeme popustio bi iskušenju, no
uvijek se više-manje razočarao. Otac i majka su mu umrli, a sestru
nije vidio već dvadeset godina. Razmišljajući o prošlosti, shvatio je
da je nakon Lidije polako tonuo u neosjetljivost. Strahote zatvora,
torture, robijaški rad i dugi stravični bijeg iz Sibira preživio je samo
zahvaljujući sve manjoj osjetljivosti. Sad više ne mari ni za sebe, i to
je, zaključio je, pokazivalo što znači ne imati osjećaja straha, jer
čovjek se može bojati samo za ono do čega mu je stalo.
I bilo mu je drago što je tako.
Nije volio ljude nego narod. Sažaljevao je sve seljake koji su
skapavali, bolesnu djecu, uplašene vojnike i osakaćene rudare. A
mrzio nije nikog posebno, samo sve knezove i ostalu vlastelu, sve
kapitaliste i generale.
Predajući se potpuno visokom cilju, znao je da se ponaša kao
svećenik, i to sasvim određeni svećenik: njegov otac. Više se nije
osjećao manje vrijednim u usporedbi s njim. Poštovao je očevu
plemenitost duše ali je prezirao ono čemu je služila. On, Feliks,
izabrao je pravi cilj. I njegov život neće proći uzalud.
Tako se Feliks formirao tokom godina u kojima je njegova
mladenačka nebuloznost prerasla u zrelu osobnost. A Lidijin je krik
djelovao tako razorno jer ga je podsjetio da možda postoji neki drugi
Feliks, drag i ljubazan čovjek, čovjek koji voli seks, čovjek sposoban
da osjeti ljubomoru, zavist, taštinu i strah. Bih li radije bio takav
čovjek, upita se. Taj bi čovjek čeznuo da se zagleda u njene velike
sive oči i gladi divnu joj plavu kosu, da gleda kako je obuzima
bespomoćni hihot dok pokušava naučiti zviždati, da raspravlja s
njom o Tolstoju, jede s njom crni kruh i dimljene haringe, i pilji u
njeno lijepo lice što se mršti na prvi gutljaj votke. Taj bi čovjek bio
veseo.
A bio bi i zabrinut. Pitao bi se je li Lidija sretna. Skanjivao bi se da
potegne okidač od straha da nju ne pogodi kakav rikošetirani metak.
Možda bi teška srca ubio njenog nećaka ukoliko je njoj momak drag.
Takav bi čovjek bio bijedan revolucionar.
Ne, mislio je lijegajući te večeri, ne bih želio biti takav čovjek. Takav
nije čak ni opasan.
Noću je sanjao da je ubio Lidiju, a kad se probudio nije se mogao
sjetiti je li zbog toga bio žalostan.
Trećeg je dana izašao iz kuće. Bridget mu je dala košulju i kaput
svog pokojnog muža. Ta mu je odjeća loše stajala jer je njen muž bio
niži a širi od Feliksa. Feliksove, pak, hlače i čizme još su se mogle
nositi, a Bridget ih je bila oprala od krvi.
Bicikl se razbio kad mu je pao niza stepenice, i sad ga je popravio.
Ispravio je iskrivljeni kotač, zalijepio rupu na gumi i vezao
razderanu kožu na sjedalu. Uzjahao je i malo se vozio, ali mu je
odmah bilo jasno da još nije dovoljno jak za dugu vožnju. Zato je
radije hodao.
Bio je prekrasan sunčan dan. U jednoj staretinarnici u Mornington
Crescentu dao je pola penija i kaput Bridgetina muža za svjetliji
kaput koji mu je dobro pristajao. Osjećao se neobično sretnim dok je
koračao londonskim ulicama po ljetnom vremenu. Nemam nikakva
razloga da budem sretan, pomisli; moj lukav, dobro pripremljen i
smion plan ubojstva propao je samo zato jer je jedna žena vrisnula a
jedan sredovječni muškarac isukao mač. Kakav fijasko!
Upravo Bridget ga je ohrabrila. Vidjela je da je u nevolji i bez
razmišljanja mu pritekla u pomoć. To ga je podsjetilo na
velikodušnost naroda za koji on puca iz pištolja, baca bombe i biva
proboden mačem. I to mu je dalo snage.
 Pošao je u St. James's Park i zauzeo svoje staro mjesto nasuprot
Waldenovoj kući. Pogleda u prastaro bijelo kameno ziđe i visoke
elegantne prozore. Možeš me oboriti, pomisli, ali me ne možeš
pobijediti. Da znaš da sam ponovo ovdje, noge bi ti se tresle u tvojim
lakiranim kožnim cipelama.
Namjestio se tako da može pažljivo motriti kuću. Kod neuspjelog
pokušaja ubojstva problem je u tome što žrtva postaje oprezna. Sad
će zaista biti teško ubiti Orlova jer će on poduzeti sve mjere opreza.
Ali će Feliks saznati koje su to mjere i doskočiti im.
U jedanaest sati kočija se izvezla, i Feliksu se učinilo da je iza
stakla ugledao šiljastu bradu i cilindar Waldena. Vratila se u jedan.
Ponovo se izvezla u tri; ovaj put se unutra vidio ženski šešir,
vjerojatno Lidijine i Waldenove kćeri. Ma tko da je bio, vratio se u
pet. Uvečer su došli neki gosti i obitelj je očito večerala kod kuće.
Orlovu ni traga. Po svemu se činilo da se iselio.
Onda ću ga pronaći, odluči Feliks.
Na povratku u Camden Town kupio je neke novine. Kod kuće mu je
Bridget ponudila čaj, pa je ostao čitati u njenoj dnevnoj sobi. Ništa
nije pisalo o Orlovu, ni u rubrici dvorskih vijesti ni u onoj društvenih
vijesti.
Vidjevši što čita, Bridget će podrugljivo:
– Zanimljive vijesti za takva momka. Valjda se morate odlučiti na
koji ćete bal večeras.
Feliks se nasmiješi i ne reče ništa.
– Vidite, ja znam tko ste vi. Anarhist – nastavi Bridget. Feliks je i
dalje šutio.
– A koga ćete to ubiti? – upita ona. – Nadam se, onog prokletog
kralja.– Srkne čaja. – Ma nemojte tako buljiti u mene, čovjek bi rekao
da ćete mi prerezati grkljan. Što se plašiš, momče, neću te izdati. U
svoje je doba i moj muž sredio ponekog Engleza.
Feliks se sav smeo. Bridget je pogodila njegove namjere i odobrava
mu! Nije znao što bi kazao. Ustane i presavije novine.
Feliks se čudio zašto se osjeća tako euforično.
Ušao je kroz dvorišna vrata i prešao dvorište. Na svakom prozoru
kuće vidio je cvijeće. Ah, da, Lidija je uvijek voljela cvijeće. Popeo se
stepenicama do trijema i potegnuo zvono na glavnim vratima.
Možda će Lidija pozvati policiju, pomisli.
 Trenutak kasnije neki je sluga otvorio vrata. Feliks uđe i pozdravi:
– Dobro jutro.
– Dobro jutro, gospodine uzvrati sluga. Dakle, zaista izgledam
pristojno.
– Želio bih vidjeti groficu Walden. Radi se o vrlo hitnoj stvari. Zovem
se Konstantin Dimitrič Levin. Grofica me se vjerojatno sjeća iz
Petrograda.
– U redu, gospodine. Konstantin ...?
– Konstantin Dimitrič Levin. Dopustite da vam dadem posjetnicu.–
Feliks zavuče ruku pod kaput. – Ah, zaboravio sam ih.
– U redu, gospodine. Konstantin Dimitrič Levin.
– Jest.
– Budite ljubazni i pričekajte ovdje, vidjet ću je li grofica kod kuće.
Feliks kimne glavom, a sluga se udalji.

6.
Pisaći kabinet s ormarićem za knjige u stilu kraljice Ane bio je Lidiji
vrlo drag komad namještaja u londonskoj kući. Dvjesto godina star, u
crnoj pokosti, bio je ukrašen zlatnim kineskim slikarijama pagoda,
vrba, otoka i cvijeća. Poklopac mu se sprijeda otvarao u pisaći stol i
otkrivao pretince za pisma podstavljene crvenim samtom, te male
ladice za papir i pera. Velike ladice nalazile su se u izbočenom
donjem dijelu, a gore se, iznad razine Lidijinih očiju dok je sjedila za
stolom, dizao ormarić za knjige s ozrcaljenim vratima. U starom se
zrcalu vidio zamućen, iskrivljen odraz jutarnjeg salona iza nje.
Na pisaćem stolu ležalo je nezavršeno pismo njenoj sestri,
Aleksovoj majci, u Petrogradu. Lidija je pisala malim neurednim
slovima. Počela je na ruskom: Ne znam što bih mislila o Charlotti, i
tu stala. Sjedila je i gledala u zamućeno zrcalo razmišljajući.
Ova sezona zaista obiluje nemilim događajima. Nakon protesta one
sufražetkinje na Dvoru i napada onog luđaka u parku, Lidija se
nadala da više neće biti nikakvih nevolja. I zaista je nekoliko dana
život tekao mirno. Charlotte je uspješno uvedena u društvo. Aleks
više nije svojim prisustvom uznemirivao Lidiju jer se sklonio u Hotel
Savoy i ne sudjeluje u društvenom životu. Belindin ples bio je veliki
uspjeh. Te je noći Lidija zaboravila svoje probleme i sjajno se
zabavljala. Plesala je valcer, polku, tustep, tango, pa čak i turkey-
trot. Partneri joj bili sve sami plemići, valjda pola Doma lordova,
zatim neki poletni mladići, i najvažniji od svih, njen muž. Zapravo i
nije u modi toliko plesati s vlastitim mužem, ali je Stephen bio tako
zgodan u fraku i tako je dobro plesao da se Lidija prepustila užitku.
To je svakako jedno od sretnijih razdoblja njena braka. Prisjećajući
se prošlih godina, činilo joj se da je tako često bilo u sezoni. A onda
se pojavila Annie i sve pokvarila.
Lidija se jako slabo sjećala Annie kao sobarice u Walden Hallu.
Jednostavno ne možeš poznavati svu poslugu u tako velikom
kućanstvu; samo u kući je oko pedeset slugu, pa još i vrtlari i
konjušari. A ni sve sluge ne poznaju gospodare. Lidija se dobro
sjeća kako je jednom zgodom zaustavila neku služavku u predvorju i
upitala je li lord Walden u svojoj sobi, pa dobila odgovor »Pogledat
ću, gospođo. Koga da najavim?«
U svakom slučaju, Lidija se sjećala dana kad je gospođa
Braithwaite, njihova domaćica u Walden Hallu, došla k njoj s
vijestima da Annie mora otići jer je trudna. Gospođa Braithwaite nije
upotrijebila riječ »trudna« nego je kazala kako se na djevojci vide
»posljedice moralnog prekršaja«. I Lidiji i gospođi Braithwaite bilo je
neugodno ali nijedna nije bila šokirana: to se služavkama oduvijek
događa. Čovjek ih mora otpustiti jer je to jedini način da kuća ostane
ugledna, a naravno, pod takvim im se okolnostima ne mogu dati
preporuke. A bez »svjedodžbe« djevojka ne može dobiti drugi
posao, no obično joj i ne treba jer se uda za djetetova oca ili se vrati
kući majci. A mnogo godina kasnije, kad je već podigla djecu, takva
se djevojka katkad čak ponovo zaposli u istoj kući kao pralja ili
pomoćnica u kuhinji, ili pak na nekom drugom mjestu gdje ne dolazi
u kontakt s poslodavcima. Lidija je tada pretpostavila da će Annien
život krenuti tim tokom.
A da je mladi vrtlar otišao ne davši otkaz i pobjegao na more, to je
zapamtila zato što je u zadnje vrijeme jako teško naći momke koji će
raditi kao vrtlari za razumnu plaću, ali naravno, nitko joj nikad nije
kazao za vezu između Annie i tog mladića.
Mi nismo kruti, razmišljala je Lidija, kao poslodavci sasvim smo
velikodušni. A ipak je Charlotte reagirala kao da sam za Annienu
nevolju ja kriva. Odakle joj samo takve ideje? Što je ono rekla?
»Znam što je Annie učinila i s kim je učinila.« Za ime Božje, gdje je
to dijete naučilo tako govoriti? Cijeli sam svoj život posvetila njenom
odgoju da bi bila čista i čedna i pristojna, ne kao ja, nemoj ni misliti
da...
Umočila je pero u tintu. Rado bi podijelila brige sa svojom sestrom,
ali je to teško preko pisma. Dosta je teško i usmeno. Pa eto, stvarno
je htjela podijeliti misli s Charlottom. Ali zašto povisujem glas i
postavljam se kruto kad to pokušam?
Ušao je Pritchard.
– Gospođo, neki Konstantin Dimitrič Levin želi vas vidjeti. Lidija se
namršti.
– Ne bih rekla da ga poznajem.
– Gospodin kaže da se radi o nečem hitnom, gospođo, i po svemu
sudeći vjeruje da ga se sjećate iz Petrograda – nekako će nesigurno
Pritchard.
Lidija je oklijevala. Ime joj je svakako poznato. U Londonu su je s
vremena na vrijeme posjećivali Rusi koje je jedva poznavala. Obično
bi počeli s ponudom da će prenijeti kakve poruke a završili s molbom
da im posudi novaca za put. Lidija im je uvijek pomagala.
– U redu, uvedite ga.
Pritchard izađe, a Lidija ponovo umoči pero u tintu i nastavi pisati:
Što čovjek da radi s osamnaestogodišnjim svojeglavim djetetom?
Stephen tvrdi da pretjerano brinem. Htjela bih...
S njim ne mogu čak ni razgovarati kako valja, mislila je. On me
samo stalno umiruje.
Vrata se otvore i Pritchard najavi:
– Gospodin Konstantin Dimitrič Levin.
Lidija preko ramena dobaci gostu na engleskome:
– Samo trenutak, gospodine Levin. – Upravitelj je zatvorio vrata a
ona još napisala:... da mu mogu vjerovati, potom odložila pero i
okrenula se.
– Kako si, Lidija? – oslovio je on na ruskom.
– O, moj Bože – šapne ona, a dah joj zastade, kao da joj se nešto
hladno i teško svalilo na grudi. Tu pred njom stoji Feliks; visok i
mršav kao uvijek, u otrcanom kaputu, sa šalom oko vrata i smiješnim
engleskim šeširom u lijevoj ruci. Isti je kao da ga je vidjela jučer.
Kosa mu još duga i crna, nijedne sijede. Pa ona njegova bijela put,
kukasti nos, široke, živahne usne i tužne, nježne oči.
– Žao mi je što sam te šokirao.
Lidija je zanijemjela. U njoj se podigla prava oluja suprotnih
osjećaja: zaprepaštenje, tjeskoba, radost, strah, ljubav i užas. Buljila
je u nj. Stariji je. Lice mu izborano: dvije oštre crte utisnule se na
obraze, druge se spuštaju s uglova njegovih dragih usana. Čine se
kao bore bola i nevolje. U njegovu se izrazu lica nazire nešto čega
prije nije bilo; možda bezobzirnost ili okrutnost, ili samo
nepokolebljivost. Izgleda umorno.
I on je nju proučavao.
– Izgledaš kao djevojka – reče s divljenjem.
Ona otrgne pogled od njega. Srce joj je ludo udaralo, a strah je
prevladao. Ako se Stephen vrati rano, pomisli, i uđe ovamo i onim
me svojim pogledom upita »Tko je taj čovjek?« a ja pocrvenim i
stanem mucati i...
– Volio bih da nešto kažeš reče Feliks.
Pogled joj se vrati k njemu. S naporom prozbori:
– Odlazi.
– Neću.
Ona odjednom shvati da u nje nema čvrste volje kojom bi ga
prisilila da ode. Pogleda zvono. Da zovne Pritcharda? Feliks se
nasmiješi kao da zna što joj je na umu.
– Prošlo je devetnaest godina reče.
– Ostario si – ona će iznenada.
– A ti si se promijenila.
– Što si očekivao?
– Upravo ovo. Da ćeš se bojati priznati sebi koliko si sretna što me
vidiš.
Oduvijek joj je gledao u dušu onim svojim nježnim očima. Kakva
korist od pretvaranja? On odmah prozre čovjeka. Nju je spoznao
onog trena kad ju je prvi put ugledao.
– Dakle? Zar nisi sretna?
– I – preplašena ona će, a onda shvati da je time pri-znala kako je
sretna pa brzo doda: – A ti? Kako se ti osjećaš?
– Više i ne osjećam mnogo – uzvrati on. Lice mu se izobličilo u
čudan, bolan smiješak. Takav izraz nikad nije vidjela na njemu u
onim starim danima. Nagonski je osjetila da joj u tom trenu govori
istinu.
Privukao je stolicu i sjeo do nje. Ona se grčevito trgne natrag, našto
će on:
– Ne želim te povrijediti...
– Povrijediti? – Lidija se neočekivano slabo nasmije. – Ti ćeš mi
uništiti život!
– Ti si uništila moj – odgovori on, pa se namršti kao da je i sam
zatečen tim riječima.
– Oh, Feliks, nisam namjerno.
On je odjednom postao napet. Zavladala je mučna tišina. Feliks se
ponovo onako bolno nasmiješio i upitao:
– Kako je to bilo?
Lidija je oklijevala. U jedno je bila sigurna: sve ove godine željela
mu je to objasniti. Počela je:
– One noći kad si mi rasparao haljinu...
***
»Što ćeš s ovom rupom na haljini?« upita Feliks.
»Sluškinja će mi je zašiti do ambasade«, odgovori Lidija.
»Zar ti služavka nosi iglu i konac sa sobom?«
»A zašto bi drugo čovjek vodio služavku kad izlazi na večeru?«
»Pa stvarno.« Ležao je na krevetu i promatrao je dok se oblačila.
Ona je znala da je on voli gledati kad se odijeva. Jedanput ju je
oponašao kako navlači gaće, pa se smijala do iznemoglosti.
Uzela mu je haljinu iz ruku i obukla je.
»Znaš da ženama treba po sat vremena da odjenu večernju toaletu.
Dok te nisam upoznala nisam ni znala da se to može izvesti i u pet
minuta. Zakopčaj me.«
Gledala se u zrcalu i uređivala kosu a on joj je zakopčavao kopče
na stražnjem dijelu haljine. Završivši, poljubi joj rame. Ona izvije
vratom.
»Ne počinji opet«, reče pa podigne stari smeđi ogrtač i pruži mu ga.
Pomogao joj je da se obuče.
»Svjetla se gase kad ti odlaziš.«
Te su je riječi ganule; Feliks nije često izražavao osjećaje.
»Znam kako ti je«, tješila ga je.
»Hoćeš li doći sutra?«
 »Hoću.«
Na vratima ga je poljubila i rekla:
»Hvala ti.«
»Strašno te volim.«
Onda je izašla. Silazeći stepenicama čula je neke zvukove iza sebe
i okrenula se. Feliksov susjed promatrao ju je sa svojih vrata.
Vidjevši da ga je pogledala, bi mu neugodno. Ona mu pristojno
kimne glavom, a on se povuče. Pade joj na um da ih je vjerojatno
kroza zid čuo kako vode ljubav. Nije ju bilo briga. Znala je da je to što
radi pokvareno i sramno ali nije htjela razmišljati o tome.
Izašla je na ulicu. Služavka ju je čekala na uglu. Zajedno su pošle u
park gdje je stajala kočija. Veče je bilo hladno ali je Lidiju grijala
unutarnja vatra. Često se pitala mogu li ljudi pri samom pogledu na
nju pogoditi da je vodila ljubav.
Kočijaš joj je spustio stepenicu kočije izbjegavajući njen pogled. On
zna, iznenađeno pomisli Lidija. Vrlo čudno.
U kočiji joj je služavka brzo sašila rupu na haljini. Lidija je sad
umjesto smeđeg ogrtača obukla krzneni kaput. Onda joj je služavka
uredila kosu, a Lidija joj dala deset rubalja za šutnju. Uto su stigli
pred britansku ambasadu.
Lidija se sabere i uđe.
Nije joj bilo teško vratiti se u svoju drugu ličnost i opet postati onom
čednom djevičanskom Lidijom kakvu je pozna cijelo uglađeno
društvo. Čim je ušla u svoj stvaran svijet, užasnula se nad surovom
žestinom svoje strasti prema Feliksu i sasvim iskreno opet bila
ustreptali ljiljan. To nije bila gluma. Veći dio dana osjećala je da je
zapravo ta djevojka pristojna ponašanja njeno pravo »ja« i vjerovala
da je nekako opsjednuta kad je s Feliksom. Ali kad je on bio kraj nje i
kad je bila sama u krevetu usred noći, znala je da je zla upravo ta
njena ličnost koja se pokazuje pred svijetom jer bi joj oduzela
najveću radost što ju je ikad upoznala.
Odjevena u doličnu bjelinu, nevina izraza lica i malo nervozna, ušla
je u predvorje.
Ondje ju je čekao rođak Kiril, njen službeni pratilac. Bio je to udovac
od trideset i koju godinu, razdražljiv čovjek, a radio je u Ministarstvu
vanjskih poslova. On i Lidija nisu se jako voljeli, ali budući da on više
nije imao žene a Lidijini roditelji nisu voljeli izlaziti, to su njih dvoje
dali na znanje da ih treba pozivati zajedno. Lidija mu je uvijek
govorila neka se ne trudi dolaziti po nju. Tako se potajno mogla
sastajati s Feliksom.
»Kasniš«, prigovori joj Kiril
»Žao mi je«, neiskreno će ona.
Kiril je odvede u salon. Ondje su ih pozdravili ambasador i njegova
žena, potom ih upoznali s lordom Highcombeom, starijim sinom
grofa Waldena. Bio je to visok, zgodan muškarac od kojih trideset
godina, u dobro skrojenoj ali sasvim običnoj odjeći, pravi Englez,
kratke, svijetlosmeđe kose i plavih očiju. Njegovo nasmijano, iskreno
lice nije Lidiju baš naročito privuklo. Dobro je govorio francuski.
Nekoliko su trenutaka pristojno razgovarali, a onda je Englez
predstavljen nekom drugom gostu.
»Izgleda prilično ljubazan«, Lidija će Kirilu.
»Ne daj se zavesti. Kruže glasine da je ništarija«, upozori je Kiril.
»Ma nemoj!«
»Karta se s nekim oficirima, i oni mi vele da ih pokoju noć u piću
sve nadmaši.«
»Ti uvijek znaš samo loše stvari o ljudima.« Kirilove se tanke usne
razvuku u smiješak.
»Je li to moja ili njihova krivica?«
»Što radi ovdje?« htjela je znati Lidija.
»U Petrogradu? Navodno ima strašno bogatog i autoritativnog oca
s kojim se ne slaže, pa tako pije i kocka se po svijetu čekajući
starčevu smrt.«
Lidija nije očekivala da će opet razgovarati s lordom Highcombeom,
no ambasadorova žena, smatrajući ih prikladnim parom, smjestila ih
je za večerom jedno do drugog. Za vrijeme drugog jela Englez je
poveo razgovor.
»Možda poznate ministra financija?«
»Nažalost, ne poznam«, hladno će Lidija.
Naravno, znala je sve o njemu; bio je veliki miljenik cara, ali pošto
se oženio rastavljenom ženom, usto još i Židovkom, nerado su ga
pozivali u društva. Odjednom pomisli kako bi se takve predrasude
bolno kosnule Feliksa. Englez je nastavio:
»Jako bih ga volio upoznati. Čujem da je strašno energičan i
dalekovidan. Njegov projekt transsibirske željeznice vrijedan je
svake hvale. Međutim, priča se da nije jako uglađen.«
»Uvjerena sam da je Sergej Julevič Witte odani sluga našeg
obožavanog vladara«, pristojno uzvrati Lidija.
»Bez sumnje«, nato će Highcombe pa se ponovo okrene dami s
desne strane.
Dosadila sam mu, zaključi Lidija. Malo kasnije upita ga:
»Putujete li mnogo?«
»Jako mnogo. Skoro svake godine idem u Afriku u lov na krupnu
divljač«, odgovori on.
»Očaravajuće! Što lovite?«
»Lavove, slonove ... a jedanput sam ubio i nosoroga.«
»U džungli?«
»Lovi se po savanama na istoku, ali sam jedanput zašao jako
daleko na jug, sve do tropske kišne šume, tek da vidim.«
»I je li onakva kakva je nacrtana u knjigama?«
»Jest, ista, sve do golih crnih pigmejaca.«
Lidija pocrveni i brzo se okrene na drugu stranu. Pa dobro, zašto je
to baš morao reći? Više nisu izmijenili ni riječi. Porazgovarali su
koliko etiketa nalaže, a očito nijedno nije imalo interesa da nastavi.
Nakon večere Lidija je malo svirala na ambasadorovu divnom
velikom glasoviru, a onda ju je Kiril odveo kući. Pošla je ravno u
krevet i sanjala Feliksa.
Idućeg jutra nakon doručka otac joj je po slugi poručio da dođe u
njegovu radnu sobu.
Grof je bio nizak, mršav, razdražljiv čovjek od pedeset i pet godina.
Lidija je bila najmlađa, a ostali, još jedna kći i dva sina, bili su svi u
braku. Majka im je bila živa ali je stalno pobolijevala. Grof je malo
viđao svoju obitelj. Veći dio vremena provodio je u čitanju, a s jednim
je starim prijateljem igrao šah. Lidija se kao kroz maglu sjećala
vremena kad je sve bilo drukčije, kad se cijela obitelj okupljala oko
velikog stola i sve se orilo od veselja. No, bilo je to davno. Sad poziv
u radnu sobu znači samo jedno: nepriliku.
Kad je Lidija ušla, otac je stajao pred pisaćim stolom, s rukama na
leđima, lica iskrivljena od bijesa. Kod vrata je bila Lidijina služavka,
obraza mokrih od suza. Lidija u trenu shvati kakva ju je nevolja
snašla i stade drhtati. Bez ikakva uvoda otac poče vikati:
 »Potajno si se sastajala s nekim mladićem!« Lidija prekriži ruke da
zaustavi drhtanje.
»Kako si saznao?« upita i s optužbom u očima pogleda služavku.
Otac bijesno puhne.
»Ne gledaj nju. Kočijaš mi je rekao za tvoje neobično duge šetnje
po parku. Jučer sam dao da te prate.« Onda opet povisi glas: »Kako
si se mogla ponašati tako, kao kakva seljančura?«
Koliko zna? Sigurno ne sve.
»Zaljubljena sam«, uzvrati Lidija.
»Zaljubljena?« zagrmi on. »Hoćeš reći, došlo ti da se tjeraš!«
Lidija je svaki čas očekivala udarac. Povuče se nekoliko koraka
kako bi mogla pobjeći. Zna sve. To je potpuna propast. Što će
učiniti?
»A najgore je to što se nikako ne možeš udati za nj.«
Lidija se skameni. Bila je spremna da je izbace iz kuće bez ijedne
pare, da je ponize; no otac očito ima na umu neku goru kaznu.
»Zašto se ne mogu udati za nj?« vikne očajno.
»Zato što je on bijedni kmet i anarhist od glave do pete. Zar ne
shvaćaš? Ti si upropaštena!«
»Onda me pusti da se udam za nj i ostanem upropaštena.«
»Nikad!« drekne on.
Zavlada mučna tišina. Služavka je stalno plakala i monotono
šmrcala, a Lidiji je zvonilo u ušima.
»Ovo će ti ubiti majku«, reče grof.
»Što ćeš učiniti?« šapne Lidija.
»Zasad ćeš ostati zatvorena u svojoj sobi. A čim sve sredim, poći
ćeš u samostan.«
Lidija je s užasom buljila u nj. Bila je to smrtna osuda.
Istrčala je iz sobe.
Da više nikad ne vidi Feliksa! Ta joj je misao bila nepodnošljiva.
Suze su joj lijevale niz lice. Otrčala je u svoju sobu. Ne, tu kaznu
neće nikako moći podnijeti. Umrijet ću, pomisli, umrijet ću.
Radije će zauvijek napustiti svoju obitelj nego Feliksa. Čim joj je
sinula ta ideja, znala je da je to jedini izlaz. I to mora učiniti odmah,
dok je otac ne zaključa u sobu.
Pogleda u novčanik: imala je samo nekoliko rubalja. Otvorila je
kutiju s nakitom pa izvadila briljantnu narukvicu, zlatni lančić i
nekoliko prstenova te sve strpala u novčanik. Potom obuče kaput,
trkom siđe stepenicama i ode iz kuće kroz izlaz za poslugu.
Jurila je ulicama, a prolaznici se s čuđenjem okretali za tom
elegantno odjevenom djevojkom, suzama oblivena lica. No njoj je
bilo svejedno. Zauvijek je napustila otmjeno društvo i pobjeći će s
Feliksom.
Brzo se umorila i usporila korak. Odjednom joj cijeli događaj više
nije izgledao tako katastrofalan. Poći će s Feliksom u Moskvu ili u
neko provincijsko mjesto, pa čak i u inozemstvo, možda u Njemačku.
Feliks će se morati zaposliti. Obrazovan je, može raditi barem kao
činovnik, a možda nađe i bolji posao. Ona bi se mogla baviti
šivanjem. Unajmit će malu kuću i jeftino je namjestiti. Rodit će djecu,
snažne dječake i lijepe djevojčice. A ono što gubi zaista je
bezvrijedno: svilene haljine, društveno ogovaranje, svugdje prisutne
sluge, goleme kuće i ukusnu hranu.
Kakav će biti njihov zajednički život? Odlazit će u krevet i stvarno
spavati zajedno! Kakva romantika! Ići će u šetnje, držati se za ruke
ne hajući što se vidi da su zaljubljeni. Uvečer će sjediti kraj vatre,
igrati karte, čitati ili razgovarati. Kad god zaželi moći će ga dotaknuti,
poljubiti, skinuti mu odjeću.
Stigla je do njegove kuće i uspela se stepenicama. Kako će on
reagirati? Bit će najprije šokiran, potom oduševljen, a onda će postati
praktičan. Treba odmah otputovati, reći će, jer njen bi otac mogao
poslati za njom potjeru. Bit će odlučan.
»Poći ćemo u X«, reći će i govoriti o kartama i koferu i
prerušavanju.
Izvadila je ključ, ali su vrata njegove sobe bila otvorena i
poluizvaljena. Gurne ih viknuvši:
»Feliks, to sam ja. Oh!«
I stane na vratima kao ukopana. Sve je unutra bilo u užasnom
neredu kao nakon pljačke ili tučnjave. Feliksa nije bilo.
Lidiju odjednom užasno zazebe oko srca.
Koračala je po maloj prostoriji sva smućena i tupo zavirivala iza
zavjesa i pod krevet. Sve njegove knjige su nestale. Madrac je bio
razderan. Zrcalo, ono isto u kojem su se gledali vodeći ljubav jednog
popodneva dok je vani sniježilo, sad je bilo razbijeno.
 Lidija izađe na hodnik ne znajući što bi. Feliksov susjed stajao je na
svojim vratima. Lidija ga pogleda i upita:
»Što se dogodilo?«
»Uhapšen je noćas«, odgovori čovjek. I zemljom zavlada tama.
Lidija osjeti slabost pa se nasloni na zid da ne padne. Uhapšen?
Zašto? Gdje je? Tko ga je uhapsio? Kako će s njim pobjeći ako je u
zatvoru?
»Bio je, izgleda, anarhist.« Susjed se značajno naceri i doda: »Pa
što bi drugo i bio.«
Ah, to je previše, to je nepodnošljivo! I to se moralo dogoditi upravo
danas kad je otac ...
»Otac«, šapne Lidija. »Otac je to učinio.«
»Čini se da vam je zlo«, ustvrdi susjed. »Hoćete li malo ući i
sjesti?« Lidiji se nije svidio izraz njegova lica. Još joj povrh svega
treba i ovaj zlobnik! Sabere se i ne odgovorivši mu polako se spusti
stepenicama te izađe na ulicu.
Sad je hodala sporo, bez cilja, pitajući se što da radi. Mora nekako
izvući Feliksa iz zatvora. A kako? Pojma nije imala. Da moli ministra
unutrašnjih poslova? Cara? Kako doći do njih? Trebalo bi da ode
ravno k njima. Mogla bi im pisati, ali njoj je Feliks potreban danas.
Može li ga posjetiti u zatvoru? Onda bi bar saznala kako mu je, a on
bi znao da se ona bori za njega. Možda bi, stigne li tamo u kočiji, u
elegantnoj odjeći, možda bi i prestrašila tamničara... Ali, gdje je
zatvor? Ima li ih više? Osim toga, nema kočiju, a vrati li se kući, otac
će je zaključati i više nikad neće vidjeti Feliksa.
Obuzdavala je suze. Pa njoj je svijet policije, zatvora i kriminalaca
potpuno nepoznat! Koga će pitati? Feliksovi prijatelji anarhisti
zacijelo znaju sve o tome, ali ona ih nikad nije upoznala pa ne zna ni
gdje bi ih potražila.
Sjetila se svoje braće. Maks upravlja obiteljskim imanjem na selu i
na Feliksa bi gledao isto kao otac te bi odobrio očev postupak.
Dimitrij, priglup, mekušan Dimitrij suosjećao bi s njom ali joj ne može
pomoći.
Ostaje joj samo jedno: mora preklinjati oca da oslobodi Feliksa.
Umorno se okrenula i pošla kući.
Gnjev prema ocu rastao je u njoj sa svakim korakom. Trebalo bi da
je voli, brine se za nju i osigura joj sreću. A što on radi? Hoće joj
upropastiti život. Ona zna što želi, zna što bi je usrećilo. Pa čiji je to
život, uostalom? I tko ima pravo da odluči?
Stigla je kući bijesna
Pošla je pravo u radnu sobu i ušla bez kucanja.
»Ti si ga dao uhapsiti«, optuži oca.
»Jesam«, priznade otac. Njegovo se raspoloženje promijenilo. Lice
mu više nije bilo izobličeno od bijesa, sad je poprimilo zamišljen,
proračunat izraz.
»Moraš ga odmah osloboditi«, reče Lidija.
»Upravo sad ga muče.«
»Nije moguće, o ne«, šapne ona.
»Šibaju ga po tabanima ...« Lidija krikne. Otac povisi glas:
»... tankim, savitljivim šibama ...«
Na pisaćem stolu ležao je nož za papir.
»... pod kojima brzo ispuca nježna koža...«
Ubit ću ga ...
»... a krv prošiklja ...« Lidija podivlja.
Zgrabi nož za papir i nasrne na oca. Visoko podigne nož i svom
snagom spusti ga ciljajući u njegov mršavi vrat, sve vičući:
»Mrzim te, mrzim te, mrzim te...«
On se izmakne u stranu, uhvati je za zaglavak i prisili da ispusti
nož, potom je gurnu u naslonjač.
Lidija udari u histeričan plač.
Nakon nekoliko minuta otac ponovo progovori, mirno kao da se
ništa nije dogodilo:
»Mogao sam to odmah spriječiti. Mogu momka osloboditi kad god
me volja.«
»O, molim te«, zajeca Lidija. »Učinit ću sve što kažeš.«
»Zaista?« lukavo će on.
Ona ga pogleda kroz suze. Tračak nade je smiri. Stvarno to misli?
Hoće li osloboditi Feliksa?
»Sve, sve«, obeća.
»Dok si bila vani došao mi je jedan posjetilac«, sad će otac
razgovorljivo. »Grof od Waldena. Molio je dozvolu da te posjećuje.«
»Tko?«
»Grof od Waldena. Sinoć si ga upoznala kao lorda Highcombea, ali
mu je noćas otac umro pa je sad grof.«
 Lidija je zurila u oca ne shvaćajući. Prisjetila se da je upoznala tog
Engleza, ali nije joj bilo jasno zašto otac odjednom naklapa o njemu.
Zato reče:
»Nemoj me mučiti. Reci mi što moram učiniti da oslobodiš Feliksa.«
»Udati se za grofa Waldena«, naglo izlane otac.
Lidija prestade plakati i zabulji se u nj potpuno nijema. Misli li on to
ozbiljno? Pa to je suludo. Otac nastavi:
»Walden se želi odmah oženiti. Napustit ćeš Rusiju i poći s njim u
Englesku. Tako će se ova odvratna veza zataškati i nitko neće za nju
saznati. To je idealno rješenje.«
»A Feliks?« dahne Lidija.
»Danas će ga prestati mučiti. Momak će biti oslobođen onog trena
kad ti odeš u Englesku. Više ga nećeš vidjeti do kraja života.«
»Ne«, šapne Lidija, »Za ime Boga, ne.« Vjenčanje je bilo osam
tjedana kasnije.
***
– Stvarno si pokušala ubosti oca? upita Feliks s mješavinom straha
i veselja.
Lidija kimne glavom i pomisli: hvala bogu, nije naslutio ostalo.
– Ponosim se tobom.
– Bilo je to grozno.
– On je bio grozan.
– Više ne mislim tako. – Nasta tišina. Onda će Feliks nježno:
– Znači, ti me ipak nisi izdala.
Poriv da ga zagrli bio je gotovo neodoljiv. Prisilila se da ostane
potpuno nepomična. Trenutak prođe.
– Tvoj otac je održao riječ – zamišljeno će on. – Tog dana su
prekinuli mučenje, a pustili me dan nakon tvog odlaska u Englesku.
– Kako si saznao kamo sam otišla?
– Od tvoje služavke. Ostavila mi je poruku u knjižari. Naravno, ona
nije imala pojma ni o kakvoj nagodbi.
Imali su toliko toga reći jedno drugom, a to je bilo tako teško izreći
da su neko vrijeme sjedili šutke. Lidija se još bojala pomaknuti.
Primijetila je da Feliks stalno drži desnu ruku u džepu kaputa. Nije se
otprije sjećala te navike.
– Jesi li konačno naučila zviždati? – upita on iznenada.
Morala se nasmijati.
 – Ne, nikad.
Ponovo su utonuli u šutnju. Lidija je željela da Feliks ode a isto je
tako očajnički željela da ostane. Konačno reče:
– Što si otad radio?
Feliks slegne ramenima.
– Dosta sam putovao. A ti?
– Odgajala kćer.
Činilo se da im je oboma neugodno govoriti o životu nakon
rastanka. Onda Lidija promijeni temu:
– Što te dovelo ovamo?
– O ... – Feliksa kao da je to pitanje na tren zbunilo. – Moram vidjeti
Orlova.
– Aleksa? Zašto?
– Pritvoren je neki anarhist, mornar, pa moram nagovoriti Orlova da
ga oslobodi... Znaš kako stvari stoje u Rusiji, nema pravde, samo
veze.
– Aleks više nije ovdje. Netko nas je pokušao opljačkati u kočiji pa
se preplašio.
– Gdje bih ga našao? -upita Feliks i postade odjednom sav napet.
– U hotelu Savoy. Ali sumnjam da će te htjeti primiti.
– Pokušat ću.
– To ti je važno, zar ne?
– Jest.
– Još se baviš ... politikom?
– Politika je moj život.
– Većina muškaraca izgubi interes u starijoj dobi. Ona se tužno
nasmiješi.
– Većina muškaraca se oženi i stvori obitelj. Lidiju ispuni sažaljenje.
– Feliks, žao mi je.
On segne i uze je za ruku. Ona se istrgne i ustane.
– Ne dodiruj me – odsiječe. Feliks je iznenađeno pogleda.
– Za razliku od tebe, ja sam naučila svoju lekciju reče ona.
Odgojena sam u uvjerenju da je užitak zlo koje uništava. Kratko sam
vrijeme, kad smo ... bili... zajedno ... prestala vjerovati u to, ili sam se
barem pravila da sam prestala. I evo što se dogodilo: upropastila
sam i sebe i tebe. Moj otac je imao pravo: užitak zaista uništava
Nikad to nisam zaboravila, i nikad neću!
 On je pogleda tužno.
– U to sebe stalno uvjeravaš, zar ne?
– To je točno.
– Tolstojev moral. Dobra djela ne moraju te usrećiti, ali zla će te
svakako unesrećiti.
Ona duboko uzdahne.
– Sad odlazi i nikad se više ne vraćaj.
Feliks se bez riječi zagleda u nju, onda ustade i reče:
– U redu.
Lidiji se činilo da će joj srce prepući.
Feliks joj priđe korak bliže. Ona je mirno stajala. Znala je da bi se
morala odmaknuti od njega, ali nije smogla snage za to. On joj stavi
ruke na ramena i pogleda je u oči, i tad bi kasno. Sjetila se kako je
nekad bilo kad bi im se pogledi sljubili, i bila je izgubljena. On je
privuče i poljubi grleći je. Bilo je kao uvijek: njegova nemirna usta,
živahna, mila, nježna, na njenim mekim usnama. Sva se topila od
miline. Priljubi se uza nj i osjeti kako joj krv kola u slabinama, pa
zadrhti od užitka. Potraži njegove ruke i stisne ih, samo da nešto
njegovo drži, da čvrsto stegne jedan dio njegova tijela, da stisne
svom svojom snagom
Uto Feliks bolno krikne, i oni se odvojiše.
Lidija se smeteno zagleda u nj.
Držao je desnu ruku na ustima. Sad je vidjela da ima duboku ranu
na ruci koju je ona stišćući raskrvarila. Htjede ga uzeti za ruku,
ispričati se, ali on ustukne. Odjednom se promijenio, trenutak zanosa
bio je prošao. Okrenuo se i uputio k vratima. Kao skamenjena Lidija
ga je gledala kako izlazi. Vrata se zalupiše. Lidija očajno zajeca.
Trenutak je buljila u mjesto gdje je Feliks stajao. Činilo joj se kao da
je potpuno uništena. Klonula je u naslonjač i počela se
nekontrolirano tresti.
Dugo se mučila razdirana osjećajima, nesposobna da jasno
razmišlja. Konačno se smirila i sad je osjećala samo jedno:
olakšanje zato što nije popustila kušnji da mu kaže zadnje poglavlje
priče. Ta je tajna zakopana duboko u njoj, poput komadića šrapnela
u zaliječenoj rani, i ondje će ostati sve do njene smrti, a tada će u
zemlju zajedno s njom.
***
 Feliks je zastao u predvorju i nataknuo šešir na glavu. Pogledao se
u zrcalu, a lice mu se izobličilo u cereku divljeg likovanja. Onda se
sabrao i izašao na podnevno sunce.
Lidija je doista lakovjerna. Povjerovala je u njegovu glupu priču o
mornaru anarhistu i bez trena oklijevanja otkrila mu gdje će naći
Orlova. Radovao se što još uvijek ima toliku vlast nad njom. Zbog
mene se udala za Waldena, pomisli, a sad sam je naveo da izda
svog muža.
Međutim, u tom je razgovoru bilo i opasnih trenutaka. Dok mu je
Lidija kazivala svoju priču, promatrao joj je lice j njegovo je srce
obuzela teška žalost, neka posebna tuga s koje bi najradije bio
zaplakao; no davno je to bilo kad je prolijevao suze, te je izgledalo
da je i zaboravio kako se plače, i oni su opasni trenuci prošli. Zaista
nisam podložan osjećajima, reče sam sebi: slagao sam je, izigrao
njeno povjerenje, poljubio je i pobjegao. Iskoristio sam je.
Danas mi je sreća sklona. Ovo je dobar dan za opasan zadatak.
Izgubio je pištolj u parku, znači mora nabaviti novo oružje. Za
ubojstvo u hotelskoj sobi najbolja će biti bomba. Ne moraš točno
naciljati, gdje god padne ubit će sve u prostoriji. Ukoliko se i Walden
tog trenutka zatekne ondje s Orlovom, utoliko bolje. Ako se to
dogodi, onda mi je Lidija pomogla da joj ubijem muža, padne mu na
um.
Stvarno?
Ali sad ne smije misliti na Lidiju. Mora se pozabaviti kemikalijama.
Pošao je u jednu ljekarnu u Camden Townu i kupio dvije litre obične
koncentrirane kiseline. Kiselina je bila u bocama od litre i stajala
četiri šilinga i pet penija, uključujući kauciju za boce.
Odnio je boce kući i stavio ih na pod suterenske sobe.
Opet je izašao i kupio dvije litre iste kiseline ali u drugoj ljekarni.
Ljekarnik ga je pitao što će s njom. »Čistiti«, odgovorio je Feliks, i
čovjek je po svoj prilici bio zadovoljan odgovorom.
U trećoj ljekarni kupio je dvije litre jedne druge kiseline, i na kraju
pola litre čistog glicerina, te stakleni štapić dužine trideset
centimetara.
Potrošio je šesnaest šilinga i osam penija, ali će za prazne boce
dobiti natrag četiri šilinga i tri penija. Tako će mu ostati nešto manje
od tri funte.
 Pošto je sastojke kupio na različitim mjestima, ljekarnici neće
posumnjati da namjerava praviti eksploziv.
Popeo se k Bridget i od nje posudio najveću zdjelu u kuhinji.
– Zar ćeš peći tortu? – upitala ga je.
– Hoću.
– Samo nas nemoj sve dignuti u zrak.
– Neću.
Za svaki slučaj, ona je iz predostrožnosti provela popodne kod neke
susjede.
Feliks se stepenicama spustio natrag, svukao jaknu, zasukao
rukave, te oprao ruke.
Zdjelu je stavio u umivaonik. Pogleda niz velikih smeđih boca sa
staklenim čepovima, poredanih na podu.
Prvi dio posla nije bio jako opasan.
Pomiješao je dvije vrste kiseline u Bridgetinoj kuhinjskoj zdjeli,
pričekao da se sve ohladi, onda ponovo napunio boce smjesom od
dva prema jedan. Oprao je zdjelu, obrisao je, stavio natrag u
umivaonik i u nju ulio glicerin.
Umivaonik je imao gumeni čep na lancu. Feliks je ukoso utisnuo
čep u suhu rupu tako da ju je samo dijelom začepio. Potom je otvorio
slavinu. Kad se nivo vode popeo gotovo do ruba kuhinjske zdjele,
smanjio je mlaz tako da je voda otjecala istom brzinom kojom je i
tekla iz slavine, pa joj je nivo bio uvijek isti i nije se prelijevala u
zdjelu.
Na red je došao postupak pri kojem je stradalo više anarhista no
što ih je ubila Ohrana. Pažljivo je počeo dodavati smjesu kiselina
glicerinu i pritom polako ali stalno miješao staklenim štapićem.
U sobi je bilo jako vruće.
S vremena na vrijeme iz zdjele se dizao crvenkastosmeđi dim, znak
da kemijska reakcija počinje izmicati kontroli. Tad je Feliks prestajao
dodavati kiselinu, ali je i dalje miješao, sve dok tekuća voda ne bi
ohladila zdjelu i ublažila reakciju. Kad bi pare nestalo, pričekao bi
minutu-dvije i nastavio miješati.
Ovako je umro Ilija, prisjeti se, nad umivaonikom u suterenskoj
sobi, miješajući kiseline i glicerin; možda je bio nestrpljiv. Kad su
konačno raskrčili ruševinu, od Ilije nije ostalo ni jednog komadića da
se pokopa.
 Popodne se produžilo u večer. Zrak je postao hladniji, no Feliks se
ipak stalno znojio. Ruka mu je bila postojana poput stijene. Vani na
ulici djeca su se igrala i pjevala neku pjesmicu: Sol, goruščica, ocat,
papar, sol, senf, ocat, papar. Da bar ima leda! Da bar ima električno
svjetlo! Soba je bila puna kiselinskih para. Grlo mu je bilo suho.
Smjesa se u zdjeli razbistrila.
Uhvatio se kako na javi sanjari o Lidiji. U mašti mu je došla u
suterensku sobu, potpuno gola, smiješila se, a on joj je rekao neka
odlazi jer ima posla.
Sol, senf, ocat, papar.
Ulio je zadnju bocu kiseline polako i tako pažljivo kao i prvu.
I dalje miješajući, sad je pojačao dotok vode iz slavine tako da se
prelila u zdjelu, a onda je dobro isprao suvišnu kiselinu.
Kad je završio, imao je zdjelu nitroglicerina.
Ta eksplozivna tekućina dvadeset je puta jača od baruta. Može se
zapaliti detonatorom, ali su za to dovoljne i šibice, pa čak i sama
toplina neke vatre u blizini. Feliks je u Petrogradu poznavao neku
budalu koja je nosila bocu nitroglicerina u džepu kaputa, na grudima,
te ju je detonirala toplina njegova tijela, pa je eksplozija raznijela
njega i usmrtila troje drugih ljudi i jednog konja što su se zatekli u toj
ulici. Boca nitroglicerina će eksplodirati ako se razbije ili baci na pod,
ako se samo potrese, pa čak i ako se njome jako zamahne.
Krajnje pažljivo Feliks je uronio čistu bocu u zdjelu i pustio da se
polako napuni eksplozivom, a onda je začepio, pazeći dobro da
između grlića boca i staklenog čepa ne ostane nitroglicerina.
U zdjeli je ostalo još tekućine. Naravno, nije ju smio izliti u slivnik.
Prišao je krevetu i uzeo jastuk. Činilo se da je punjen pamučnim
otpacima. Probušio je na njemu rupu i izvukao nešto materijala: bile
su to krpice pomiješane s nešto perja. Usuo je tog materijala u
nitroglicerin u zdjeli. Krpice su sasvim dobro upijale tekućinu.
Dodavao je još krpica sve dok nisu upile svu tekućinu, zatim ih je
oblikovao u loptu i zamotao u novine. Sad je nitroglicerin mnogo
sigurniji, kao dinamit, zapravo, to i jest dinamit. Mnogo se sporije
detonira nego kad je čist. Eksplozija se može izazvati zapaljenom
novinom, ali ne mora, za to je najbolja papirnata slamčica napunjena
barutom. Ali Feliks nije kanio upotrijebiti dinamit; trebalo mu je nešto
pouzdanije i brže.
 Sad je opet oprao i obrisao zdjelu. Začepio je umivaonik, napunio
ga vodom i polako uronio bocu glicerina u vodu da ostane hladan.
Popeo se stepenicama i vratio zdjelu gazdarici.
Onda se vratio u sobu i pogledao bombu u umivaoniku. Nisam se
bojao, pomisli. Cijelo popodne ni na tren se nisam uplašio smrti. Još
me nije strah.
I to ga je obradovalo.
Onda je izašao da potraži hotel Savoy.

7.
Walden je za čajem primijetio da su Lidija i Charlotte potištene. I on
je bio zamišljen. Razgovor se stalno prekidao.
Presvukavši se za večeru, sjeo je u salon i pijuckao šeri čekajući
ženu i kćer. Išli su na večeru kod Pontadarvyjevih. Večer je ponovno
bila topla. Ako ni po čemu drugom, ovo je ljeto lijepo barem što se
vremena tiče.
Iako je Aleks sjedio zatvoren u hotelu Savoy, pregovori su
napredovali puževim korakom. Aleks je bio umiljat poput mačića i
poput mačića pokazivao iznenađujuće oštre zube. Walden mu je
izložio protuprijedlog: međunarodni vodeni put od Crnog do
Sredozemnog mora. Aleks je glatko odgovorio da to nije dovoljno jer
u ratu, kad je tjesnac od životne važnosti, ni Britanija ni Rusija uz
najbolju volju ne mogu spriječiti Turke da zatvore kanal. Rusija ne
želi samo pravo na prolaz već i ovlast da ostvari to pravo.
Dok su Walden i Aleks raspravljali o tome kako bi se Rusiji mogla
dati takva ovlast, Nijemci su dovršili proširenje Kielskog kanala,
pothvat od strateški presudne vrijednosti koji će omogućiti njihovim
velikim ratnim brodovima da s bojišta u Sjevernom moru umaknu u
sigurnost Baltičkog mora. Nadalje, njemačke rezerve zlata rekordno
su se povećale kao rezultat financijskih poteza zbog kojih je
Churchill u svibnju i došao u Walden Hall. Njemačka je bila potpuno
spremna za rat. Iz dana u dan anglo-ruski savez bio je sve veća
nužnost. Ali je Aleks zaista imao živaca: on zbog žurbe neće praviti
ustupke.
 Što je Walden više znao o Njemačkoj, njenoj industriji, mehanizmu
vlasti, vojsci i prirodnim izvorima, to je jasnije vidio da ta zemlja ima
sve šanse da zamijeni Britaniju na mjestu najmoćnije nacije svijeta.
Njemu i nije bilo jako stalo je li Britanija prva, druga ili deveta, sve
dok je on slobodan. Volio je Englesku i ponosio se svojom
domovinom. Njena industrija osigurava posao milijunima, a njena
demokracija služi kao model cijelom svijetu. Stanovništvo joj je sve
obrazovanije, a kao rezultat toga sve više ljudi ima pravo glasa. Čak
će ga i žene dobiti prije ili kasnije, osobito prestanu li razbijati izloge.
U srcu su mu britanska polja i brijezi, opere i glazbene dvorane,
frenetičan sjaj metropole i spori, umirujući ritam seoskog života.
Ponosi se njenim izumiteljima, dramatičarima, njenim poslovnim
ljudima i obrtnicima Engleska je vraški dobro mjesto i tupavi pruski
osvajači neće je uništiti, neće ako ih Walden može spriječiti.
No brinulo ga je to što nije siguran može li ih spriječiti. Pitao se
koliko zapravo pozna modernu Englesku, s njenim anarhistima i
sufražetkinjama, Englesku u kojoj vladaju mladi smutljivci poput
Churchilla i Lloyda Georgea, a djeluju još razornije snage kao što je
sve jača Laburistička stranka i još moćniji sindikati. Ljudi Waldenova
tipa još su, doduše, na vlasti, žene predstavljaju otmjeno društvo a
muževi poredak, ali zemljom više nije tako lako upravljati kao nekad.
Ponekad se u Waldenu javlja užasno deprimantan osjećaj da sve
izmiče kontroli.
Charlottin dolazak podsjeti ga da politika nije jedino područje života
nad kojim kao da gubi vlast. Djevojka je još bila u odjeći, za čaj.
– Moramo uskoro krenuti – upozori je Walden.
– Ja bih ostala kod kuće ako smijem – uzvrati ona. – Malo me boli
glava
– Reci to odmah kuharici, inače nećeš dobiti toplu večeru.
– Neće mi ni trebati, pojest ću koji sendvič.
– Malo si blijeda. Popij čašicu šerija, otvorit će ti apetit.
– U redu.
Sjela je a on joj je natočio piće i dao joj ga s riječima:
– Annie je dobila posao i dom.
– Drago mi je – ona će hladno. Walden duboko uzdahne.
– Moram priznati da sam u njenom slučaju pogriješio.
– Oh! – zaprepasti se Charlotte.
 Zar tako rijetko priznajem da griješim, upita se on, pa nastavi:
– Naravno, nisam znao da je njezin ... mladić ... pobjegao i da se
djevojka stidjela vratiti majci. Ali sam se trebao raspitati. Kao što si
sasvim ispravno rekla, ja sam odgovoran za djevojku.
Charlotte bez riječi sjedne do njega na sofu i uze ga za ruku.
Walden je bio ganut.
– Ti imaš dobro srce, i nadam se da ćeš uvijek ostati takva. Smijem
li se nadati i da ćeš naučiti izražavati svoje plemenite osjećaje malo
... smirenije? – upita je.
Ona uzgleda u nj.
– Trudit ću se, tata.
– Često se pitam nismo li te previše štitili. Naravno, tvoja mama je
odlučivala o tvom odgoju, ali moram reći da sam se ja gotovo uvijek
slagao s njom. Neki ljudi tvrde da djecu ne treba štititi od, ovaj,
onoga što nazivamo životnim činjenicama, ali tih je ljudi malo, i
obično su strašno grubi tipovi.
Neko su vrijeme sjedili bez riječi. Kao i inače, Lidija se beskrajno
dugo oblačila za večeru. Walden je htio još mnogo toga Charlotti
reći, ali nikako da smogne hrabrosti. Ne znajući od neugodnosti kako
bi počeo, mučio se tražeći prave riječi. Djevojka je sjedila do njega
zadovoljno šuteći, a on se pitao naslućuje li ona što se događa u
njegovoj duši.
Lidija će sići svakog trenutka. Dakle, sad ili nikad. On pročisti grlo.
– Udat ćeš se za nekog dobrog momka i s njim otkriti sve ono što ti
je zagonetno i što te sad malo zabrinjava. – To je možda dovoljno,
pomisli. Sad bih mogao uzmaknuti, izbjeći neugodan razgovor.
Hrabrosti! – Ali jedno moraš unaprijed znati. Zapravo bi ti to trebala
reći majka, ali mi se nekako čini da neće, zato ću ja.
Zapalio je cigaru, tek da nečim zaposli ruke. Načeo je temu i više
nema povratka. Sve se nadao da će Lidija u taj čas ući i prekinuti
razgovor, ali uzalud.
– Rekla si da znaš što su učinili Annie i vrtlar. Dakle, to je grešno
zato jer oni nisu vjenčani. Ali kad si u braku, onda je to zaista lijepo.
– Osjetio je kako mu lice oblijeva crvenilo i nadao se da ona neće
baš sad podići pogled. – Znaš, to je fizički jako ugodno – hrabro je
nastavio. – Ne može se opisati. To ti je, recimo, kao onaj užitak koji
osjećaš kad te vatra grije. Međutim, najvažnije je, a ti to sigurno ne
razumiješ, koliko sve to pričinjava duhovnog zadovoljstva. Nekako
se kroz to izražava sva naklonost, nježnost i poštovanje i... u cjelini,
ljubav koja postoji između muža i žene. Mladom čovjeku to nije lako
shvatiti. Naročito su djevojke sklone da u tome gledaju, ovaj, nešto
ružno, a neki nesretnici nikad ne uspiju otkriti ljepotu svega toga. Ali
ako se na to pripremiš i izabereš dobrog, nježnog i osjećajnog
muškarca za muža, sigurno ćeš spoznati tu sreću. Zato sam ti to i
rekao. Jesam li te jako zbunio?
Na njegovo iznenađenje, Charlotte mu primakne glavu i poljubi ga u
obraz.
– Jesi, ali ne toliko koliko si zbunio sebe. On se nasmije. Uđe
Pritchard.
– Gospodine, kočija je spremna, a gospođa čeka u predvorju.
Walden ustane i promrmlja:
– Mami o ovome ni riječi.
– Sad mi je jasno zašto svi vele da si jako dobar čovjek. Lijepo se
provedi.
– Do viđenja – pozdravi on, pa ode k ženi. Bogme mi ponešto i
pođe za rukom, pomisli.
Nakon toga Charlotte zamalo nije odustala od nauma da ode na
skup sufražetkinja.
***
Onako buntovno raspoložena nakon incidenta s Annie, ugledala je
plakat zalijepljen na izlog jedne draguljarnice u Bond Streetu. Upao
joj je u oči naslov: PRAVO GLASA ZA ŽENE, potom je uočila da sala
u kojoj će se skup održati nije daleko od njene kuće. Na oglasu nisu
bila navedena imena govornika, ali je Charlotte u novinama pročitala
da se ozloglašena gospođa Pankhurst često pojavljuje na takvim
skupovima bez prethodne najave. Da joj pratilja Marja ne primijeti
koliko je plakat zanima, Charlotte se tobože zagledala u izložene
narukvice. Uto je iz trgovine izašao neki momak i stao parati plakat.
Tog je trena Charlotte odlučila da pođe na skup.
Sad ju je otac poljuljao u odluci. Zaprepastila se uvidjevši da i on
može griješiti, biti ranjiv, pa čak i ponizan; a ostala je šokirana čuvši
ga gdje govori o seksualnom odnosu kao o nečem lijepom. Više nije
bila bijesna na nj zato što ju je pustio da raste u neznanju. Odjednom
je shvatila njegov stav.
 Ali uza sve to i dalje je bila svjesna činjenice da je još uvijek strašna
neznalica, a nije vjerovala da će joj mama i tata reći cijelu istinu o
svemu, osobito o nečem kao što je sufražizam. Idem, odluči.
Pozvoni Pritchardu i zamoli ga da joj donese neku salatu u sobu,
potom je pošla gore. Kao žena u povoljnom si položaju kad kažeš da
imaš glavobolju jer te barem nitko ne ispituje; kod žena se takve
povremene tegobe uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo.
Kad su joj donijeli hranu, nešto je pojela, pa pričekala neko vrijeme
dok posluga ode na večeru, a onda stavila šešir...obukla karmi i
izašla.
Bilo je toplo veče. Brzo je gazila prema Knightsbridgeu. Prvi put u
životu hodala je gradskim ulicama bez ikakve pratnje i to ju je
ispunjavalo nekim neobičnim osjećajem slobode. Mogla bih učiniti
što god mi padne na um, pomisli. Ne čekaju me ni na kakvom
sastanku, nikakva pratilja me ne čuva, nitko ne zna gdje sam. Mogla
bih mirne duše večerati u nekom restoranu. Ili se ukrcati na vlak i
poći u Škotsku. Mogla bih uzeti sobu u kakvom hotelu. Provozati se
omnibusom. Pojesti jabuku na ulici i baciti ogrizak u odvod.
Mislila je da će svima upadati u oči, no nitko je nije ni gledao.
Oduvijek se nekako pribojavala da će je, izađe li sama, nepoznati
ljudi na neki način uznemirivati. A zapravo izgleda da je ni ne vide.
Muškarci ne vrebaju u zasjedi, svi nekamo žure, odjeveni u frakove,
kamgarna odijela ili žakete. Kakva bi mi uopće opasnost mogla
prijetiti, upita se. A onda se sjeti onog luđaka u parku i ubrza korak.
Približavajući se dvorani vidjela je mnoge žene gdje idu u istom
pravcu. Stizale su u parovima i grupama, no mnoge bijahu same
poput Charlotte, i ona se stoga osjeti sigurnijom.
Pred dvoranom se skupilo mnoštvo od stotina žena. Mnogima je
odjeća bila u bojama sufražetkinja: grimiznoj, zelenoj i bijeloj. Neke
su dijelile letke i prodavale novine Pravo glasa za žene. Nekoliko
policajaca vrzmalo se oko njih s napetim izrazom ironičnog prezira
na licu. Charlotte stane u red pred ulazom.
Na vratima joj neka žena s trakom redara zatraži šest penija.
Charlotte se mehanički okrene, a onda se sjeti da nije povela
nikoga tko bi sad izvukao novčanik: ni Marju, ni lakeja ni koju
služavku. Sama je i nema novaca. Nije ni pretpostavljala da će
morati platiti ulaz u dvoranu. A sve i da je predvidjela da će joj
zatrebati šest penija, nije pravo znala kako bi došla do njih.
– Žao mi je, nemam novaca... nisam znala... – u neprilici promuca i
već htjede otići.
Ali je ona žena zaustavi rukom.
– U redu je. Ako nemate novaca, uđite besplatno – reče, a po
načinu izgovora bilo je očito da pripada srednjem staležu, i premda
joj se obratila ljubaznim tonom, Charlotte je pretpostavila da je
pomislila: Gle, tako lijepo odjevena, a bez prebijene pare!
– Hvala vam ... poslat ću vam ček ... – promuca pa uđe
pocrvenjevši kao rak. Hvala nebesima što nisam pošla na večeru u
kakav restoran ili se ukrcala u neki vlak, pomisli. Nikad nije morala
voditi brigu o novcu i nositi ga sa sobom. Njena je pratilja uvijek
imala dosta gotovine, a tata je imao otvoren račun u svim trgovinama
u Bond Streetu, i kad bi joj se prohtjelo pošla bi na ručak kod
Claridgea ili na jutarnju kavu u Café Royal i samo ostavila svoju
posjetnicu na stolu, a račun bi bio poslan tati. Ali ovaj račun on ne bi
platio.
Zauzela je mjesto u dvorani sasvim sprijeda; nakon sve te muke
nije htjela ništa propustiti. Budem li ovo češće radila, pomisli, morat
ću smisliti kako da se domognem gotovine: sitnih penija, zlatnika i
zgužvanih novčanica.
Pogleda naokolo. Sve same žene oko nje, tek tu i tamo pokoji
muškarac. Uglavnom pripadaju srednjem staležu, rijetko na njima
vidiš kašmir i svilu, a najčešće serž i pamuk. Nekoliko ih svojom
otmjenošću očito odskače od prosjeka; govore tiše, imaju na sebi
manje nakita i, poput Charlotte, nose prošlogodišnje kapute i prilično
neupadljive šešire, kao da se žele maskirati. Koliko je Charlotte
mogla vidjeti, među publikom nije bilo žena iz radničke klase.
Gore na tribini bio je postavljen stol s grimizno-zeleno-bijelim
transparentom, na njemu natpis: »Pravo glasa za žene«. Na stolu je
stajao mali stalak, a iza stola šest stolica.
Sve ove žene bune se protiv muškaraca, pomisli Charlotte i osjeti
istovremeno uzbuđenje i stid.
Uto publika zaplješće; pet žena popelo se na tribinu. Sve su bile
besprijekorno odjevene, ali u prilično standardnoj odjeći, nigdje uske
suknje ni pomodna šeširića. Zar te žene zaista razbijaju prozore,
paraju slike i bacaju bombe? Izgledaju isuviše pristojno.
Počeli su se držati govori. Teme su bile organizacija, financiranje,
peticije, amandmani, glasanje i dopunski izbori. Sve je to malo
značilo Charlotti. Bila je razočarana: ta nije saznala ništa. Bi li trebalo
da prije odlaska na kakav skup čita knjige o svemu tome kako bi
razumjela rasprave? Nakon nepunog sata bila je spremna na
odlazak. U taj čas prekinuše ženu što je upravo držala govor.
Kraj tribine su se pojavile dvije žene. Jedna je bila neka djevojka
atletska izgleda u vozačkom kaputu. O nju se oslanjala neka niska
slabašna žena u blijedozelenom proljetnom kaputu, s velikim
šeširom. Publika stade pljeskati. Žene na tribini ustadoše. Pljesak se
pojačao, čuli su se uzvici i pozdravi. Kraj Charlotte netko ustade, i za
tili čas tisuću žena već je stajalo na nogama.
Gospođa Pankhurst polako priđe govornici.
Charlotte ju je dobro vidjela. Bila je to, štono vele, zgodna žena.
Imala je crne, duboko upale oči, široka, ravna usta, a jaku bradu.
Bila bi lijepa da joj nos nije isuviše spljošten. Često zatvaranje i
štrajkovi glađu ostavili su na njoj traga i očitovali se u mršavilu njena
lica i ruku, te voštanoj boji kože. Bila je slaba, iscrpljena i blijeda.
Podigne ruke, a uzvici i pljesak gotovo istog trena zamru.
Stade govoriti. Glas joj bio jak i jasan iako nije vikala. Charlotte s
iznenađenjem prepozna u nje lankaširski izgovor.
Gospođa Pankhurst je govorila:
– Godine 1894. izabrana sam u Starateljski odbor Manchestera koji
je upravljao ubožnicom. Kad sam prvi put otišla onamo, užasnula
sam se vidjevši gdje sedmogodišnje i osmogodišnje djevojčice ribaju
hladne kamene ploče dugačkih hodnika. Te su djevojčice ljeti i zimi
bile odjevene u tanke pamučne haljinice duboka izreza i kratkih
rukava. Noću nisu na sebi imale baš ništa jer se smatralo da su
spavaćice predobre za ubogare. Činjenica da je gotovo stalno među
njima harala epidemija bronhitisa nije potakla staratelje da išta
promijene te što se tiče odjeće. Gotovo i ne moram dodati da su do
mog dolaska svi staratelji bili muškarci.
– Saznala sam da u ubožnici ima trudnih žena koje ribaju podove i
rade najteže poslove gotovo do samog porođaja. Mnoge su bile
neudate i vrlo mlade, još djevojčice. Te su bijedne majke smjele
nakon porođaja ostati u bolnici samo kratka dva tjedna. Onda su
morale birati: hoće li ostati u ubožnici i zarađivati za život ribanjem i
drugim poslovima, u kojem su slučaju bile odvojene od svoje djece,
ili će otići. Mogle su ostati i živjeti kao ubogarke, ili otići s djetetom u
rukama, starim tek tjedan-dva, otići bez nade, bez doma, bez
novaca, bez ikakva cilja. Što se dogodilo s tim djevojkama, što se
dogodilo s njihovom bespomoćnom djecom?
Charlotte je bila zapanjena javnom raspravom o tako delikatnim
stvarima. Neudate majke ... još djevojčice ... bez doma, bez
novaca... I zašto su ih u ubožnici odvajali od djece? Može li to biti
istina? No slijedilo je još gore. Glas gospođe Pankhurst malo se
povisio:
– Prema zakonu, ako muškarac koji upropasti neku djevojku plati
paušalnu svotu od dvadeset funti, pansion se ne boji inspekcije. Sve
dotle dok posvojitelj uzima samo po jedno dijete, a dvadeset funti je
uplaćeno, inspektori ne smiju pretražiti kuću.
Posvojitelji... muškarac koji upropasti djevojku ... te je izraze
Charlotte prvi put čula, ali su bili sami po sebi zastrašujuće jasni.
– Naravno, ta djeca umiru strahovitom brzinom, a posvojitelji onda
opet mogu mirne duše mamiti druge žrtve. Godinama se žene trude
ne bi li postigle promjenu Zakona o siromasima, zaštitile nezakonitu
djecu i onemogućile bogatim nitkovima da izbjegnu odgovornost za
svoju djecu. Ti su se pokušaji uvijek ponavljali, ali bez ikakva
uspjeha – ovdje joj govor, preraste u strastveni usklik zato što su one
kojima je zaista do tog stalo samo žene!
Publika oduševljeno zaplješće, a žena kraj Charlotte vikne:
– Čujmo, čujmo!
Charlotte se okrene k njoj, zgrabi je za nadlakticu i upita:
– Je li to istina? Je li istina? – A gospođa Pankhurst govorila je
dalje:
– Da barem imam vremena i snage pa da vam ispričam sve
tragedije kojima sam bila svjedokom dok sam radila u tom Odboru.
Preko našeg Odjela za potporu siromaha izvan ubožnice došla sam
u kontakt s udovicama koje su se očajnički borile da održe svoj dom i
obitelj na okupu. Tim je ženama zakon pružao izvjesnu sasvim
neadekvatnu olakšicu, ali ako je žena imala samo jedno dijete, nije
nudio nikakvu olakšicu osim ubožnice. Čak i ako je žena dojila dijete,
tretirali su je, prema zakonu, kao sposobnog muškarca. Žene,
rečeno nam je, treba da ostanu kod kuće i brinu se o djeci. Znala
sam zaprepastiti svoje muške kolege riječima: »Kad žene budu
imale pravo glasa, pobrinut će se da majke smiju ostati kod kuće i
brinu se za djecu.«
– Godine 1899. dobila sam službu u Uredu rođenih i umrlih u
Manchesteru. Čak i nakon onog iskustva u Starateljskom odboru bila
sam šokirana iznova se uvjerivši koliko malo obzira ima svijet prema
ženama i djeci. Dolazile svi mi trinaestogodišnje djevojčice i
prijavljivale rođenje svoje djece, naravno, nezakonite. Najčešće im
se nikako nije moglo pomoći. Djevojka je punoljetna sa šesnaest
godina, no muškarac uvijek može tvrditi kako je mislio da je već
napunila šesnaestu. Tokom mog službovanja jedna je vrlo mlada
majka napustila svoje nezakonito dijete i ono je umrlo. Djevojčica je
optužena za ubojstvo i osuđena na smrt. A muškarac koji je, s
gledišta pravednosti, zapravo bio ubojica djeteta, uopće nije kažnjen.
– Tih sam se dana mnogo puta pitala što da se radi. Postala sam
član Laburističke stranke nadajući se da bi se preko njenih odbora
nešto moglo bitno promijeniti, da bi se mogao postaviti zahtjev za
davanje prava glasa ženama koji političari jednostavno neće moći
ignorirati. Ali ništa od toga.
– Svih tih godina moje su kćeri rasle. Jednog me dana Christabel
zaprepastila primjedbom: »Koliko već dugo vi žene pokušavate
izboriti pravo glasa? Što se mene tiče, ja ću ga dobiti.« Od toga dana
imam dva mota. Jedan je: »Pravo glasa za žene«, a drugi: »Što se
mene tiče, ja ću ga dobiti.«
Netko vikne: I ja! i još jedanput provale usklici odobravanja i
pljesak.
Charlotte je bila ošamućena. Činilo joj se da je, kao Alice u onoj
priči, prošla kroz zrcalo i našla se u svijetu gdje ništa nije onakvo
kakvo izgleda. U novinskom članku o sufražetkinjama, što ga je bila
pročitala, nije bilo ni spomena o Zakonu o siromasima, o
trinaestogodišnjim majkama (je li to moguće) ni o djevojčicama koje
obolijevaju od bronhitisa u ubožnici. Charlotte ništa od svega toga ne
bi povjerovala da nije svojim očima vidjela Annie, običnu pristojnu
služavku iz Norfolka, gdje spava na londonskom pločniku nakon što
ju je »upropastio« jedan muškarac. Što znači nekoliko razbijenih
prozora prema nečem takvom?
– Tek nakon mnogo godina zapalile smo borbenu baklju. Ali prije
toga pokušale smo primijeniti sve druge mjere, i godine naših patnji i
žrtvovanja poučile su nas da vlada neće popustiti pred pravdom i
pravednošću već da će popustiti samo iz vlastitog interesa. Zato smo
morale u sva područja života u Engleskoj unijeti nestabilnost i
nesigurnost. Morale smo dokazati da su engleski zakoni promašeni
a sudnice pozornice farse; morale smo diskreditirati vlasti u očima
svijeta; morale smo ožigosati engleski sport, ometati poslove,
uništavati vrijednu imovinu, demoralizirati svijet visokog društva,
baciti ljagu na crkve, poremetiti cijeli ustaljeni način življenja. I s tom
gerilom moramo tjerati sve dotle dok ovom našem narodu ne prekipi.
I kad taj narod dođe dotle da vlastima kaže: »Zaustavite to na jedini
mogući način, dopustite engleskim ženama da imaju svoje
zastupnike«, tada ćemo ugasiti svoju baklju.
– Veliki američki državnik Patrick Henry ovako je rezimirao uzroke
koji su izazvali američku revoluciju: »Slali smo molbe i žalbe,
zaklinjali se i padali ničice uz podnožje prijestolja, no sve je bilo
uzalud. Moramo se boriti, ponavljam, gospodine, moramo se boriti.«
Patrick Henry zagovarao je ubijanje ljudi kao odgovarajući način da
se osiguraju političke slobode čovjeka. Sufražetkinje to nisu tražile i
nikada neće tražiti. Zapravo, pokretački duh borbenosti jest duboko i
trajno poštivanje ljudskog života.
– Ponesene upravo time, naše su žene krenule prošle godine u
borbu. Dvadeset prvog siječnja spaljene su kiselinama tratine oko
rupa na mnogim igralištima golfa. Sedmog i osmog veljače na
nekoliko mjesta presječene su telegrafske i telefonske žice pa je više
sati bila nemoguća komunikacija između Londona i Glasgowa.
Nekoliko dana kasnije razbijeni su prozori na raznim otmjenim
londonskim klubovima i staklenici orhideja u Kew Gardensu te je
hladnoća uništila mnogo dragocjenog cvijeća. Izvršena je provala u
prostoriju s krunskim draguljima u londonskom Toweru i razbijena
jedna vitrina. Osamnaestog veljače, rano ujutro prije dolaska
radnika, eksplozija bombe djelomično je razorila ladanjsku kuću koja
se gradi na Walton-on-the-Hillu za gospodina Lloyda Georgea.
 – Tokom ovih nemira više od tisuću žena dospjelo je u zatvor,
odležalo kaznu i izašlo iz zatvora podrovana zdravlja, oslabljena
tijela ali ne i duha. Nijedna među tim ženama ne bi kršila zakon da
su žene slobodne.
Te žene ozbiljno vjeruju da je njihovo žrtvovanje potrebno zbog
dobrobiti čovječanstva. One smatraju da se užasnim zlima koja
haraju našom civilizacijom neće nikad stati na kraj ukoliko žene ne
dobiju pravo glasa. Samo se na jedan način mogu zaustaviti ovi
nemiri, samo se na jedan način mogu prekinuti ovi nemiri. Ali ne
našim protjerivanjem!
– Ne! – vikne netko.
– Niti zatvaranjem u zatvore! Cijelo mnoštvo klikne:
– Ne!
– Nego tako da se prema nama postupi pravedno!
– Tako je!
I Charlotte je vikala s ostalima. Mala žena na tribini zračila je
pravednim gnjevom. Oči joj sjajile, stisnula je šake, prkosno digla
glavu, a glas joj se u uzbuđenju dizao i spuštao.
– Oganj patnje čiji plamen žari naše sestre u zatvoru sažiže i nas.
Jer i mi patimo s njima, i mi sudjelujemo u njihovom bolu, i mi ćemo
s njima slaviti pobjedonosnu sutrašnjicu. Taj će oganj u uho mnogih
usnulih šap„ nuti: »Probudite se«, i one će ustati i nikad više neće
zadrijemati. Umijećem riječi potaknut će mnoge dosad nijeme i one
će krenuti da propovijedaju vijest o oslobođenju a njeno će svjetlo
izdaleka zasjati mnogim napaćenima, žalosnima i potlačenima i
obasjati im živote novom nadom. Jer duh koji je danas u ženama ne
može se uništiti, jači je od svake tiranije, okrutnosti i tlake, jači čak-i-
od-same-smrti!
***
Tokom dana u Lidiji se rodila užasna sumnja.
Nakon ručka pošla je u svoju sobu i legla. Misli su joj se vrtjele
samo oko Feliksa. Još je poput magneta neodoljivo privlači, nema
smisla pretvarati se da to nije istina. Ali ona više nije bespomoćna
djevojka. Ima vlastite snage. I nepokolebljiva je u svojoj odluci da ne
izgubi kontrolu i ne dopusti Feliksu da uništi njen svijet spokojnosti
koji je tako brižno gradila.
 Navirala su joj mnoga pitanja koja mu nije postavila. Što radi u
Londonu? Kako zarađuje za život? Kako je saznao gdje će je naći?
Pritchardu se predstavio lažnim imenom. Očito se bojao da ga ona
neće primiti. Sad je shvatila zašto joj se ime Konstantin Dimitrič
Levin učinilo poznatim: to je jedan lik iz Ane Karenjine, knjige koju je
upravo kupovala kad je upoznala Feliksa. To lažno ime dvostrukog je
značenja, lukavost što pobuđuje sjećanja i oživljava mnoge blijede
uspomene, kao kad se čovjek prisjeti nekog okusa iz djetinjstva.
Tada su raspravljali o romanu. Izvanredno je realan, rekla je Lidija,
jer je znala kako je to kad se u duši neke čestite žene uzburka strast;
Ana je bila Lidija. Ali knjiga nije o Ani, tvrdio je Feliks, već o Levinu i
njegovu traganju za odgovorom na pitanje: »Kako treba da živim?«
Tolstojev je odgovor: »U svom srcu znaš što je pravo.« Feliks je
držao da je upravo takav priglupi moral, koji svjesno zanemaruje
povijest, ekonomiju i psihologiju, uzrokovao krajnju nesposobnost i
degeneraciju ruske vladajuće klase. Bilo je to one noći kad su jeli
ukiseljene gljive i kad je Lidija prvi put kušala votku. Imala je na sebi
tirkiznu haljinu od koje su se njene sive oči plavjele. Feliks joj je
ljubio nožne prste, a onda ...
Da, lukavo ju je podsjetio na sve to.
Je li u Londonu već dugo vremena ili je došao samo da bi potražio
Aleksa? Vjerojatno se s nekim razlogom želi upravo u Londonu
obratiti jednom admiralu da bi oslobodio nekog mornara zatočenog u
Rusiji. Odjednom joj sine da joj Feliks možda i nije rekao pravu istinu
o tome. Naposljetku, on je anarhist. One davne 1895. godine nije bio
sklon nasilju, ali se možda promijenio.
Kad bi Stephen saznao da sam jednom anarhistu kazala gdje će
naći Aleksa...
Ta ju je misao mučila za vrijeme čaja. Mučila ju je dok joj je
sluškinja uređivala kosu, te se stalno meškoljila i na kraju izgledala
kao strašilo. Ista ju je misao proganjala za večerom pa je na jedvite
jade vodila razgovor s markizom od Ouorta, gospodinom
Chamberlainom i mladićem po imenu Freddie koji je stalno ponavljao
kako se nada da Charlotte nije ozbiljno bolesna.
Sjetila se Feliksove ranjene ruke, kako je zajaukao kad ju je stisla.
Samo je na tren vidjela ranu, činilo se da je prilično duboka i da je
treba šivati. Međutim, tek na kraju večeri, dok je sjedila u svojoj
spavaonici i četkala kosu, odjednom joj pade na um da je Feliks
možda bio onaj luđak u parku. Od te se misli tako prestrašila da je
ispustila pozlaćenu četku za kosu na toaletni stolić i razbila staklenu
bočicu s parfemom.
A što ako je Feliks došao u London da ubije Aleksa? Možda je ono
Feliks napao kočiju u parku, ne zato da ih orobi već da se dočepa
Aleksa? Je li onaj čovjek s pištoljem bio Feliksove visine i stasa?
Jest, otprilike. A Stephen ga je ranio svojim mačem ...
Onda je Aleks otišao iz njihove kuće jer se uplašio (ili možda stoga
što je, kako je sad uvidjela, saznao da je »pljačka« zapravo bio
pokušaj ubojstva), a Feliks je, ne znajući gdje bi ga našao, upitao
Lidiju...
Buljila je u svoj odraz u zrcalu. Ta žena koju vidi ima sive oči, lijepe
obrve, plavu kosu, krasno lice i mozak jednog vrapca.
Može li to biti istina? Zar bi je Feliks mogao tako prevariti? Bi, jer
devetnaest je godina živio u uvjerenju da ga je izdala.
Pokupila je komadiće stakla od razbijene bočice i stavila ih u rupčić,
onda obrisala proliveni parfem. Što bi sad učinila? Mora upozoriti
Stephena, ali kako? »Čuj, neki anarhist svratio je jutros k meni i pitao
me gdje je Aleks otišao, a kako je to bio moj ljubavnik, to sam mu
otkrila ...« Morat će smisliti neku priču. Razmisli trenutak. U davnim
je vremenima kao iz rukava sipala drske laži, ali se toga odvikla.
Konačno odluči da se izvuče spojivši laži koje je Feliks izmislio za
nju i Pritcharda.
Navukla je haljinu od kašmira preko svilene spavaćice i pošla u
muževljevu spavaonicu.
Stephen je sjedio pred prozorom u pidžami i kućnom ogrtaču, u
jednoj ruci držao čašu konjaka, u drugoj cigaru, zagledan u
mjesečinom obasjan park. Iznenadio se vidjevši je gdje ulazi, jer
uvijek je on odlazio k njoj u sobu. Ustane i sa smiješkom
dobrodošlice je zagrli. Lidija shvati da je pogrešno protumačio njen
posjet: pomislio je kako mu dolazi da vode ljubav.
– Htjela bih porazgovarati s tobom – prozbori ona. On je pusti, pa
će razočarano:
– U ovo doba noći?
– Čini mi se da sam napravila jednu veliku glupost.
– A to je?
 Sjeli su svaki sa svoje strane hladnog kamina. Odjednom Lidija
poželje da je zaista došla voditi ljubav. Onda stade govoriti:
– Jutros me posjetio jedan čovjek. Rekao je da me pozna iz
Petrograda. Pa, ime mi je bilo poznato, i činilo mi se da ga se kao
kroz maglu sjećam ... Znaš kako je to ponekad...
– Kako se zove?
– Levin.
– Nastavi.
– Kazao je da želi vidjeti kneza Orlova. Stephen se sav pretvori u
uho.
– Zašto?
– Ma zbog nekog pomorca, navodno je nepravedno osuđen. Taj...
Levin ... htio je osobno zamoliti da čovjeka puste.
– I što si ti odgovorila?
– Otkrila sam mu da je u hotelu Savoy.
– Dovraga! – prokune Stephen i brzo se ispriča: – Oprosti.
– Poslije mi je palo na pamet da taj Levin možda nema dobre
namjere. Imao je ranu na ruci, a sjetila sam se da si ti ranio onog
luđaka u parku... dakle, znaš, malo-pomalo, i postalo mi je jasno ...
Učinila sam nešto grozno, zar ne?
– Nije tvoja krivica nego zapravo moja. Trebao sam ti reći istinu o
onom čovjeku u parku, ali te nisam htio plašiti. Pogriješio sam.
– Jadni Aleks – sućutno će Lidija. – Tko bi i pomislio da ga netko
želi ubiti. A tako je drag momak.
– Kako je izgledao Levin?
To je pitanje uznemirilo Lidiju. Na tren joj je »Levin« predstavljao
nekog nepoznatog ubojicu, a sad mora opisati Feliksa.
– Oh ... visok, mršav, crne kose, otprilike mojih godina, očito Rus,
lijepa lica, dosta izborana ... – Zastane. I ja čeznem za njim.
Stephen ustane.
– Idem probuditi Pritcharda, pa će me odvesti u hotel, Lidija htjede
reći: Ne idi, radije hajdemo u krevet, potrebna mi je tvoja toplina i
nježnost. No samo je izustila:
– Jako mi je žao.
– Možda je tako najbolje – reče Stephen. Ona ga iznenađeno
pogleda:
– Zašto?
 – Tako ću ga uhvatiti kad dođe u Savoy da ubije Aleksa.
I tad Lidija spozna da će prije no što se ovo završi jedan ili drugi
muškarac njena života pasti u međusobnoj borbi.
***
Feliks pažljivo podigne bocu nitroglicerina iz umivaonika. Prešao je
sobu kao da hoda po jajima. Jastuk mu je ležao na madracu. Prije je
na njemu proširio rupu i sad je kroz raspor od petnaestak
centimetara ugurao bocu. Zatim je materijal kojim je bio punjen
jastuk rasporedio svud oko boce tako da je bomba bila kao
začahurena i zaštićena od udaraca. Podigao je jastuk i noseći ga
poput djeteta stavio ga u svoj kofer. Onda je zatvorio kofer i s
olakšanjem odahnuo.
Obuče kaput, stavi šal i šešir, koji mu je davao izgled uvažena
građanina. Pažljivo uspravi kofer od kartona i podigne ga.
Potom izađe na ulicu.
Odlazak do West Enda bio je prava mora.
Naravno, nije se mogao voziti biciklom, no čak i pri hodu živci su
mu titrali kao strune. U svakoj sekundi imao je pred očima onu
smeđu staklenu bocu u jastuku; pri svakom koraku zamišljao je kako
mu se mali val vibracija penje po tijelu pa preko ruke prelazi na
kofer; u duhu je vidio kako se molekule nitroglicerina sve jače tresu
pod njegovom rukom.
Naišao je na neku ženu koja je prala pločnik pred svojim vratima.
Spustio se na cestu i zaobišao je bojeći se da se ne oklizne na
mokrom kamenom pločniku, a ona mu dobaci podrugljivo:
– Bojiš se da ne smočiš noge, je li, gospodičiću?
Iz dvorišta jedne tvornice u Eustonu naglo nahrupi grupa šegrta
jureći za loptom. Feliks je stajao kao ukopan, a oko njega momci su
trčkarali, gurali se i borili za loptu. Onda je netko daleko odbaci
udarcem pa svi nestadoše isto onako brzo kao što su se pojavili.
Prijelaz preko Euston Roada bio je ples sa smrću. Punih pet minuta
Feliks je stajao na rubu pločnika čekajući pogodan zastoj u
prometnoj rijeci, a onda prijeđe cestu hitrim koracima, takoreći trčeći.
U Tottenham Court Roadu ušao je u jednu otmjenu papirnicu. U
trgovini je bilo mirno i tiho. Feliks je pažljivo spustio kofer na tezgu.
Jedan trgovački pomoćnik u žaketu obrati mu se:
– Želite nešto, gospodine?
 – Molim jednu kuvertu. Pomoćnik podigne obrve.
– Samo jednu, gospodinu?
– Da.
– Neku posebnu vrstu, gospodine?
– Običnu, ali dobre kvalitete.
– Imamo plave, bjelokosne, svijetloplave, kreni, bež...
– Bijelu.
– U redu, gospodine.
– I list papira.
– Izvolite list papira, gospodine.
To ga je stajalo pet penija. U principu bi radije istrčao ne plativši, ali
neće valjda trčati s bombom u koferu.
U Charing Cross Roadu vrvjelo je kao u košnici: bezbroj ljudi hitalo
je na posao u trgovine i urede. Pri svakom koraku Feliks se morao
gurati. Zastao je u nekoj veži pitajući se što da radi. Konačno je
odlučio da će nositi kofer u naručju kako bi ga zaštitio od užurbanog
mnoštva.
Na Leicester Squareu sklonio se u neku banku. Sjeo je za jedan
pisaći stol; tu klijenti ispunjavaju čekove. U jednoj plitici bila su pera i
tintarnica. Feliks je spustio kofer na pod, između nogu, i malo se
odmorio. Bankovni činovnici u žaketima tiho su prolazili s papirima u
rukama. Feliks uze pero i napiše na prednjoj strani kuverte:
Knez A. A. Orlov Hotel Savoy Strand, London IV.
Onda presavije prazan papir i gurne ga u kovertu, tek da bi imala
težinu; nije želio da koverta izgleda prazna. Jezikom navlaži ljepilo
na preklopu i zalijepi ga. Zatim oprezno podigne kofer i izađe iz
banke.
Na Trafalgar Squareu smočio je rupčić u fontani i njime ohladio lice.
Prešao je stanicu Charing Cross uz obalu pošao na istok. Kraj
mosta Waterloo nekoliko derana dangubilo je kraj ograde gađajući
kamenjem galebove na rijeci. Feliks se obrati dječaku koji mu se
činio najinteligentnijim:
– Ej, momče, bi li jedan peni?
– Zna se, šefe!
– Jesu li ti ruke čiste?
– Ko sunce, šefe! – Dječak pokaže svoje prljave ruke.
Morat će i takve poslužiti, zaključi Feliks.
 – Znaš li gdje je hotel Savoy?
– Nego!
Feliks shvati da to znači isto što i »Da, šefe«. Dadne dječaku
kuvertu i jedan peni.
– Slušaj, najprije polako izbroji do sto, a onda odnesi ovo pismo u
hotel. Razumiješ?
– Jasno, šefe.
Feliks se stepenicama popne na most. Sa suprotne strane, preko
mosta Waterloo, tiskala se masa muškaraca u polucilindrima. Feliks
se umiješa među mnoštvo.
Onda je ušao u jednu prodavaonicu novina i kupio Times. Upravo je
odlazio, kad neki mladić nahrupi na vrata. Feliks ga ispruženom
rukom zaustavi viknuvši:
– Pazite kamo idete!
Čovjek se iznenađeno zabulji u nj. Na izlazu Feliks začuje kako
mladić govori prodavaču:
– Neki nervčik, a?
– Stranac – nato će prodavač, i u tome je Feliks već bio vani.
Skrenuo je sa Stranda i ušao u hotel. U predvorju je sjeo i smjestio
kofer između nogu na pod. Još malo, pomisli.
Sa svog je mjesta imao na oku i ulaz i recepciju. Zavukao je ruku
pod kaput i tobože pogledao na džepni sat, zatim raširio novine i
namjestio se kao da čeka, kao da je poranio na neki sastanak.
Privukao je kofer bliže sjedalu i ispružio noge zaštićujući ga s obje
strane da ga kakav nepažljivi prolaznik ne bi slučajno udario. Bilo je
skoro deset sati i u predvorju je vrvjelo kao u košnici. U ovo doba
gospoda doručkuju, pomisli Feliks. On nije još ništa pojeo: danas
nema apetita.
Gledajući preko novina proučavao je ljude u predvorju. Dva čovjeka
izgledala su mu kao detektivi. Bi li me mogli zaustaviti u bijegu? No
čak ako i čuju eksploziju, kako će znati tko ju je izazvao; ta ovim
predvorjem prolazi na desetine ljudi. Nitko ne zna kako izgledam. To
će saznati samo budu li me gonili. I zato se moram pobrinuti da ne
krenu u potjeru za mnom. Tko zna hoće li se onaj deran pojaviti.
Konačno, dječak je već dobio svoj peni. Možda je bacio kuvertu u
rijeku i otišao u slastičarnicu. Ako je tako, morat ću svu tu glupost
ponavljati dokle god ne nađem poštenog derana.
 Čitao je jedan članak u novinama dižući pogled svakih nekoliko
sekundi. Vlasti žele da oni što su novčano pomogli Ženski društveni i
politički savez snose odgovornost i plate štetu koju su nanijele
sufražetkinje. Namjeravaju donijeti poseban zakon koji će to
omogućiti. Kako su vlasti glupe u svojoj nepopustljivosti, pomisli
Feliks; pa ljudi će jednostavno davati novac anonimno.
Gdje je već taj deran?
Što li sad radi Orlov? Po svoj prilici je u nekoj hotelskoj sobi, svega
nekoliko metara iznad moje glave, doručkuje ili se brije, piše kakvo
pismo ili raspravlja s Waldenom. Htio bih ubiti i Waldena.
Njih bi se dvojica u svakom trenutku mogli pojaviti u predvorju. No
takvom sretnom slučaju čovjek se ne smije nadati. Što bih učinio da
se to dogodi, upita se Feliks.
Bacio bih bombu i umro sretan.
Kroz staklena vrata spazi derana.
Dječak je dolazio uskom ulicom što vodi k ulazu u hotel. Feliks mu
je vidio kuvertu u ruci; držao ju je za jedan kraj, gotovo s gađenjem,
kao da je ona prljava a on čist, a ne obrnuto. Prišao je vratima, a tu
ga zaustavi vratar s cilindrom. Došlo je do neke rasprave, iznutra se
nije ništa čulo, a onda je dječak otišao. Potom je vratar ušao u
predvorje s kuvertom u ruci.
Feliks je sjedio kao na iglama. Hoće li upaliti? Vratar je predao
kuvertu šefu poslužitelja, a ovaj je pogledao, uzeo olovku, nešto
napisao u gornjem desnom uglu (broj sobe?) i pozvao poslužitelja.
Upalilo je!
Feliks ustane, pažljivo podigne kofer i uputi se prema stepenicama.
Poslužitelj ga je pretekao i krenuo uza stepenice. Feliks je išao za
njim. Nekako sve teče preglatko!
Pustio je poslužitelja da odmakne cijeli niz stepenica, a onda
ubrzao kako bi ga držao na oku. Na četvrtom katu momak krene
hodnikom. Feliks je stao i motrio. Momak pokuca na jedna vrata.
Vrata se otvore. Izviri jedna ruka i uze kuvertu. Imam te, Orlove.
Poslužitelj htjede otići, ali ga pozvaše natrag. Feliks nije čuo što su
mu rekli, no momak je uzeo napojnicu i zahvalio:
– Puno vam hvala, gospodine, vrlo ste ljubazni.
Vrata se zatvore. Feliks stade koračati hodnikom. Pogled momka
se zaustavi na njegovu koferu i on segne za njim s riječima:
 – Da vam pomognem, gospodine?
– Ne! – odsiječe Feliks.
– Kako hoćete, gospodine – nato će momak i produži svojim putem.
Feliks priđe vratima Orlovljeve sobe. Zar nisu poduzeli nikakve druge
mjere opreza? Walden možda vjeruje da ubojica ne može prodrijeti u
sobu jednog londonskog hotela, ali se Orlov ne bi smio zavaravati.
Na tren je Feliks bio u iskušenju da ode i još malo razmisli ili možda
bolje ispita situaciju. Ali sad je već preblizu Orlova.
Spustio je kofer na sag ispred vrata.
Otvorio je kofer, segnuo rukom u jastuk i pažljivo izvukao smeđu
bocu. Polako se uspravio.
Onda pokuca na vrata.
 8.
Walden je gledao kuvertu. Adresirana je pravilnim bezličnim
rukopisom. Očito je šalje neki stranac, jer Englez bi bio napisao
Knez Orlov ili Knez Aleksej a ne Knez A.A. Orlov. Walden bi rado
saznao što je unutra, ali Aleks se iselio iz hotela usred noći, a on bez
njega ne može otvoriti pismo, naposljetku, to je pošta drugog
gospodina.
Pružio je pismo Basilu Thomsonu.
No Thomson nije imao takvih skrupula. Razderao je kuvertu, otvorio
je i izvukao list papira.
– Prazno! reče.
Uto se začuje kucanje na vratima.
Svi se brzo pomaknuše sa svojih mjesta. Walden priđe prozorima, s
druge strane vrata i dalje od pravca gađanja, te stane iza jedne sofe,
pripravan da se sagne. Dva detektiva povukoše se svaki na svoju
stranu sobe i izvukoše pištolje. Thomson stade iza velikog
tapeciranog naslonjača usred sobe.
Ponovno se začu kucanje. Thomson se javi:
– Naprijed, otvoreno je.
Vrata se otvore, i na njima je stajao on.
Walden se uhvati za naslon sofe. Došljak je izgledao zastrašujuće.
Bio je to visok muškarac u polucilindru i crnom kaputu zakopčanom
do grla. Lice mu izduženo, mršavo, i blijedo. U lijevoj ruci držao je
veliku smeđu bocu. Pogledom samo preletje po prostoriji i u ciglom
trenu shvati da je upao u zamku.
Podigne bocu i reče:
– Nitroglicerin!
– Ne pucajte! – drekne Thomson detektivima.
Waldena obuze smrtni strah. Zna on dobro što je nitroglicerin! Ako
boca padne, svi će poginuti. A on želi živjeti, ne želi umrijeti u trenu
paklene agonije.
Trenutak šutnje kao da je potrajao vjekove. Nitko se ne pomaknu.
Walden je buljio u lice ubojice, to goropadno, okrutno, odlučno lice.
Svaki se njegov detalj ucrtao u Waldenovo pamćenje u tom kratkom,
užasnom predahu: kukasti nos, široka usta, tužne oči, gusta crna
kosa što viri ispod oboda šešira. Je li lud? Ogorčen? Bez srca?
Sadist? Po licu se samo vidjelo da je neustrašiv.
Thomson prekine tišinu:
– Predaj se. Spusti tu bocu na pod. Ne budi lud.
Ako detektivi zapucaju i čovjek padne, pomisli Walden, mogu li
pravovremeno priskočiti k njemu i uhvatiti bocu prije no što se razbije
o pod...
Ne mogu.
Ubojica je stajao nepomično s bocom visoko uzdignutom. Gleda u
mene a ne u Thomsona, pomisli Walden; proučava me kao da ga
naročito privlačim, uočava detalje, pitajući se što me pokreće. To je
sasvim osoban pogled. Zanimljiv sam mu kao i on meni.
Shvatio je da Aleks nije ovdje. Što će sad učiniti?
Ubojica se obrati Waldenu na ruskom:
– Nisi tako glup kao što izgledaš.
Je li to samoubojica, pitao se Walden. Hoće li ubiti sve nas i sebe?
Da mu skrenem pažnju razgovorom ...
Onda čovjeka nestane.
Walden je čuo kako trči hodnikom.
On jurne k vratima. Ostala trojica već su ga pretekla.
Vani na hodniku detektivi kleknuše i stadoše ciljati pištoljima.
Ubojica je bježao neobično lakim korakom; lijevom rukom što je
visjela niz bok čvrsto je stisnuo bocu.
Ako sad eksplodira, hoće li nas ubiti i na ovoj udaljenosti, pitao se
Walden. Vjerojatno neće.
Thomson je mislio isto.
– Pucajte – naredi. Odjeknuše pucnji.
Ubojica stane i okrene se.
Je li pogođen?
On zamahne rukom i zavitla bocu na njih.
Thomson i detektivi bace se na pod. Waldenu u trenu sine: ako
nitroglicerin eksplodira bilo gdje blizu njih, nema koristi od lijeganja
na pod. Boca se okretala u letu. Udarit će o pod metar i pol pred
Waldenom. Padne li, sigurno će eksplodirati.
Walden jurne prema boci.
Spuštala se u niskom luku. On ispruži obje ruke prema njoj. I uhvati
je. Staklo mu klizne kroz prste. On nespretno stisne, obuzet
panikom. Boca mu već gotovo ispade, no on je opet ščepa ...
Nemoj pasti, Isuse Kriste, nemoj kliznuti...
... i poput vratara što hvata loptu stisnu je uza se ublažavajući joj
pad svojim grudima, onda se okrene u pravcu u kojem je boca letjela
te izgubi ravnotežu i pade na koljena, pa se tako zadrži držeći bocu,
tek s jednom mišlju: Umrijet ću.
Ništa se ne dogodi.
Svi pogledi bijahu prikovani za nj: kleči na koljenima i ljulja bocu u
naručju poput novorođenčeta.
Jedan detektiv pade u nesvijest.
***
U djeliću sekunde Feliks se zaprepašteno zabuljio u Waldena, a
onda se okrenuo i pohrlio niza stepenice.
Walden ga je zadivio. Kakvi živci! Uhvatiti onu bocu! Čuo je povik u
daljini:
– Za njim!
Opet po starom, pomisli, ponovo bježim. Što se to zbiva sa mnom?
Stepenice nisu imale kraja. Čuo je za sobom korake u trku.
Odjekne pucanj.
Na slijedećem odmorištu sudari se s konobarem koji je nosio
poslužavnik. Konobar padne a suđe i hrana razletješe se na sve
strane.
Gonitelj je mogao biti kat iza njega. Uto je stigao u prizemlje. Smirio
se i kročio u predvorje.
Još je bilo dupkom puno.
Činilo mu se da hoda po nategnutom užetu.
Krajičkom oka spazio je ona dva čovjeka što su mu prije upali u oči
kao mogući detektivi. Bili su zaokupljeni razgovorom, zabrinuta
izraza; po svoj su prilici čuli daleku pucnjavu.
Polako je koračao predvorjem upinjući se iz petnih žila da se
obuzda i ne potpraši pete. Činilo mu se da svi bulje u nj. Ukočena
pogleda zurio je ravno preda se.
Stigao je do vrata i izašao.
– Taksi, gospodine? – ponudi mu vratar. Feliks skoči u taksi i
odveze se.
Kad su okretali u Strand, Feliks se osvrne prema hotelu. Jedan od
onih detektiva iz hotelske sobe izletio je na vrata, za njim ona dvojica
iz predvorja. Obrate se vrataru i on upre prstom u Feliksov taksi.
Detektivi izvukoše pištolje i potrčaše za taksijem.
Promet je bio gust, i taksi u Strandu stade.
Feliks iskoči van.
– Ej! Što je, čovječe? – drekne taksist.
Feliks se između vozila probio na drugu stranu ceste i potrčao
prema sjeveru.
Osvrne se. Još su mu za petama.
Mora naprijed sve dok ne zamete trag u labirintu mračnih uličica ili
na kakvoj željezničkoj stanici.
Jedan uniformirani policajac spazio ga je gdje trči i sumnjivo ga
promatrao s druge strane ulice. Trenutak kasnije detektivi ugledaše
tog policajca i nešto mu doviknuše. Sad se i on pridružio potjeri.
Feliks potrči brže. Srce mu lađački udaralo, jedva je hvatao dah.
Skrenuo je iza jednog ugla i našao se na tržnici voća i povrća na
Convent Gardenu. Popločane ulice zakrčili su kamioni i zaprežna
kola. Nosači na sve strane raznose košare ili guraju ručna kolica.
Mišićavi radnici u potkošuljama skidaju s kola bačve jabuka.
Muškarci s polucilindrima kupuju i prodaju salatu, rajčice i jagode u
kutijama, a muškarci s kapama ih preuzimaju i nose. Galama da ti
probije uši.
Feliks se progura do sredine tržnice.
Sakrije se iza gomile praznih sanduka i stade viriti kroz letvice.
Uskoro je ugledao svoja četiri gonitelja. Stali su i mirno gledali
naokolo. Onda su se nešto dogovarali, potom je svaki krenuo na
svoju stranu u potragu.
Znači, Lidija me izdala, pomisli Feliks hvatajući dah. Je li
unaprijed znala da tražim Orlova zato da ga ubijem? Ne, nije mogla
znati. Tog jutra ona nije glumila, nije se pretvarala kad me ljubila. Ali
da je povjerovala u moju priču o tome kako želim izbaviti nekog
mornara iz zatvora, sigurno nikad ništa ne bi rekla Waldenu. Možda
je kasnije shvatila da sam joj lagao pa je tek onda upozorila muža jer
ne želi imati nikakva udjela u ubojstvu Orlova. Nije me zapravo
izdala.
Idući put me neće poljubiti.
Idućeg puta neće ni biti.
Uniformirani policajac se približavao.
 Feliks zađe s druge strane gomile sanduka i nađe se u malom
zaklonu, skriven kutijama sa svih strana.
U svakom slučaju, pomisli, utekao sam im iz stupice. Hvala
nitroglicerinu.
Ali trebalo bi da se oni boje mene.
Jer ja sam lovac, ja sam taj koji postavlja stupice.
Walden, on je opasan. Već mi je dvaput prepriječio put. Tko bi i
pomislio da je jedan sjedokosi aristokrat toliko odvažan?
Gdje li je policajac, upita se i virne van. Nađe se licem u lice s
čovjekom.
Ščepa ga za kaput i potegne k sebi u zaklon.
Zgranuta lica policajac posrne. Feliks ga obori na pod pa se baci na
nj i zgrabi ga za vrat. Poče stiskati.
Feliks je mrzio policajce.
Sjetio se Bjalistoka, kad su ono štrajkolomci, grubijani sa željeznim
šipkama, pretukli radnike pred tvornicom, a policija to mirno gledala.
Sjetio se pogroma, kad su razbijači divljački nahrupili u židovsku
četvrt, palili kuće, tukli starce i silovali mlade djevojke, a policija
samo promatrala i smijala se. Sjetio se Krvave nedjelje, kad su čete
neprekidno pucale po mirnom mnoštvu pred Zimskim dvorcem, a
policija se zabavljala prizorom. Pred očima mu uskrsnuše policajci
koji su ga odveli u Petropavlovsku tvrđavu i ondje mučili, i oni što su
ga pratili u Sibir i ukrali mu kaput, i oni koji su provalili na skup
štrajkaša u Petrogradu, mahali pendrecima i tukli žene po glavama.
Uvijek tuku žene.
Policajac je radnik koji je prodao dušu.
Feliks stisne jače.
Čovjek zaklopi oči i prestane se boriti. Feliks stisne još jače.
Onda začuje neki šum. Naglo digne glavu.
Pred njim je stajalo dijete od koje dvije-tri godine, jelo jabuku i
gledalo ga kako davi policajca.
Što čekam, upita se Feliks. I pusti policajca.
Dijete priđe i zagleda se u onesviještena čovjeka.
Feliks virne iz zaklona. Detektiva nije bilo na vidiku.
– Spava li? – upita dijete. Feliks se udalji.
Otišao je s tržnice ne vidjevši nijednog gonitelja. Uputio se prema
Strandu. Sad se osjećao sigurnim.
 Na Trafalgar Squareu ukrcao se u omnibus.
***
Zamalo sam umro, zamalo sam umro. Walden se nije mogao otresti
te misli.
Sjedio je u hotelskom apartmanu dok je Thomson skupljao svoje
detektive. Netko mu je dao čašu konjaka sa sodom, i tad je primijetio
kako mu ruke drhte. Nikako da se oslobodi jedne te iste slike: one
boce nitroglicerina u svojim rukama. Pokuša usmjeriti pažnju na
Thomsona. Policajac se vidno promijenio dok se obraćao svojim
ljudima: ruke je izvadio iz džepova, sjedio na rubu stolice, a govorio
je čas oklijevajući, čas odrešito.
Za vrijeme Thomsonova govora Walden se polako smirivao.
– Taj nam je čovjek kliznuo kroz ruke – govorio je Thomson. – To se
neće ponoviti. Sad o njemu već nešto znamo, a još ćemo mnogo i
saznati. Znamo da je bio u Petrogradu 1895. godine ili prije, jer ga se
lady Walden sjeća. Znamo da je bio u Švicarskoj jer mu je kofer u
kojem je nosio bombu švicarske proizvodnje. I znamo kako izgleda
To lice, pomisli Walden i stisne šake.
Thomson je nastavio:
– Watts, vi i vaši momci potrošit ćete nešto novaca u East Endu.
Čovjek je gotovo sigurno Rus, te vjerojatno anarhist i Židov, ali ne
uzimajte to za gotovo. Moramo se potruditi i saznati mu ime. Ako
uspijemo u tome, pošaljite brzojave u Zürich i Petrograd i tražite
informacije.
– Richards, vi se pozabavite kuvertom. Po svoj prilici je kupljena
samo ta jedna pa bi se prodavač mogao sjetiti kupca.
– Woods, vi se pozabavite bocom. Proizvedena je u Winchesteru,
ima stakleni čep. Ime proizvođača utisnuto je na dnu. Pronađite koga
taj proizvođač opskrbljuje u Londonu. Neka vaši ljudi obiđu ljekarne i
vide da li se itko sjeća kupca koji bi po opisu odgovarao tom čovjeku.
Vjerojatno je sastojke za nitroglicerin kupio na nekoliko mjesta;
uzmognemo li ih pronaći, znat ćemo u kojem dijelu Londona ga treba
tražiti.
Walden je bio impresioniran. Nije znao da je ubojica ostavio toliko
tragova. Već se osjećao bolje.
Thomson se sad obrati jednom mladom čovjeku s pustenim
šeširom i mekim ovratnikom:
 – Taylor, vaš je posao najvažniji. Lord Walden i ja nakratko smo
vidjeli ubojicu, ali ga je lady Walden dobro vidjela. Poći ćete s nama
ka gospođi pa ćete uz njenu i našu pomoć nacrtati momka. Hoću da
se slika noćas umnoži i sutra do podne podijeli svim londonskim
policijskim stanicama.
Tip nam više nikako ne može pobjeći, pomisli Walden. A onda se
sjeti da je to isto vjerovao kad su mu postavili zamku ovdje u
hotelskoj sobi, i opet zadršće.
***
Feliks se pogleda u zrcalu. Kosu je ošišao vrlo kratko, kao kakav
Prus, obrve počupao do tankih crta. Odmah će se prestati brijati, te
će za jedan dan izgledati. zapušten, a za tjedan će mu brada i brkovi
zakamuflirati upadljiva usta i bradu. Nažalost, nos ne može
promijeniti. Kupio je rabljene naočale sa žicanim okvirima. Stakla su
mala pa može gledati preko njih. Svoj polucilindar i crni kaput
zamijenio je za plavi mornarski kaputić i kapu od tvida sa štitnikom.
Tko se pažljivo zagleda u nj lako će ga otkriti, ali pri površnom
pogledu izgleda sasvim drugi čovjek.
Znao je da se mora iseliti iz Bridgetina stana. Sve kemikalije kupio
je svega kilometar-dva odavde, a to će policija saznati i početi
pretraživati kuću po kuću. Prije ili kasnije doći će do ove ulice i neki
će susjed otkriti:
»Znam ga, stanuje u Bridgetinu suterenu.«
Mora bježati. Ponižavajuće i deprimantno. I dosad je bježao, ali
uvijek tek nakon izvršena ubojstva a nikad prije.
Svoju britvu, rublje, dinamit vlastite izrade i knjigu Puškinovih priča
svezao je u čistu košulju. Onda je pošao u Bridgetin stan.
– Isuse, Marijo i Josipe, što si to učinio s obrvama? – zaprepasti se
ona.
– Pa baš si bio zgodan momak.
– Moram otići – objasni on. Ona pogleda njegov zavežljaj.
– Pa vidim.
– Ako dođe policija, ne morate im lagati.
– Reći ću da sam te izbacila jer sam posumnjala da si anarhist.
– Zbogom, Bridget.
– Skini te glupe naočale i poljubi me. Feliks je poljubi u obraz i
izađe.
 – Sretno momče – dovikne mu ona.
Uzeo je bicikl, i po treći put otkako je došao u London krenuo u
potragu za stanom.
Vozio je polako. Već se oporavio od onih rana što mu ih je zadao
mač ali je duhom klonuo zbog neuspjeha. Iz sjevernog Londona
došao je u City, potom prešao rijeku preko Londonskog mosta. Na
drugoj strani krenuo je jugoistočno provezavši se kraj gostionice
Slon i dvorac.
Na području Old Kent Roada našao je neku sirotinjsku četvrt gdje
se jeftino mogao dobiti smještaj a da nitko ne postavlja suvišna
pitanja. Unajmio je sobu na četvrtom katu jedne stambene
zgradurine čiji je vlasnik, kako mu je tužno rekao pazikuća, Engleska
crkva. Ovdje neće moći praviti nitroglicerin; u sobi nije bilo vode, kao
ni u cijeloj zgradi, samo je u dvorištu bio rezervoar i zahod.
Soba je bila užasna. Dosta je bilo pogledati mišolovku u kutu i
prozor zalijepljen novinama. Boja sa zidova se gulila a madrac
smrdio. Pazikuća, zgrbljen, debeo čovjek, koji je jedva vukao noge u
kućnim papučama i kašljao, reče:
– Ako biste popravili prozor, jeftino ću vam nabaviti staklo.
– Gdje mogu držati bicikl? – upita Feliks.
– Bilo bi vam najbolje da ga donesete ovamo, inače će vam ga
ukrasti.
S biciklom u sobi bit će upravo toliko mjesta da se od vrata dođe do
kreveta.
– Uzet ću sobu.
– Dakle, dvanaest šilinga.
– Rekli ste tri šilinga tjedno.
– Za četiri tjedna unaprijed.
Feliks mu plati. Kad je kupio naočale i zamijenio odjeću ostala mu
je funta i devetnaest šilinga.
– Ako hoćete ličiti, nabavit ću vam boju u pola cijene – ponudi sad
pazikuća.
– Već ću vam to javiti – odsiječe Feliks. Soba je doduše bila prljava,
ali to ga je najmanje brinulo.
Sutra mora ponovo u potragu za Orlovim.
***
– Stephen! Hvala nebesima da si dobro! – klikne Lidija. On je zagrli.
 – Naravno da sam dobro.
– Što se dogodilo?
– Nažalost, nismo ga uhvatili.
Lidija se zamalo onesvijestila od olakšanja. Sve otkako je Stephen
rekao: »Uhvatit ću ga«, razdirao ju je dvostruki strah: bojala se da će
Feliks ubiti Stephena, a opet, ukoliko se to ne dogodi, plašila se da
će Feliks njenom krivnjom dospjeti u zatvor. Znala je što je sve
proživio prvi put i bilo joj je mučno pri samoj pomisli na to.
– Mislim da poznaš Basila Thomsona – reče Stephen – a ovo je
gospodin Taylor, policijski crtač. Sad ćemo mu svi pomoći da nacrta
lice ubojice.
Lidiji stane dah. Zar će satima morati dočaravati svog ljubavnika u
prisustvu muža? Kad će sve ovo završiti?
– Nego, čuj, gdje je Charlotte? – priupita Stephen.
– U kupovini – odgovori Lidija.
– U redu. Neću da išta sazna o ovome. A posebno ne želim da zna
kamo je otišao Aleks.
– Ni meni ne govori – brzo će Lidija. – Bolje da ne znam. Tako bar
neću moći ponoviti grešku.
Onda su sjeli, a umjetnik je izvadio svoj blok za crtanje.
Stalno je iznova crtao to lice. Lidija bi ga nacrtala za pet minuta. U
početku je htjela zavarati slikara, pa kad bi nešto točno nacrtao
govorila je: Ne baš tako a kad bi nešto bilo potpuno krivo odobravala
je: Da, upravo tako. Ali su Stephen i Thomson dobro vidjeli Feliksa,
iako nakratko, pa su je ispravljali. Onda je, u strahu da će je otkriti,
valjano surađivala, cijelo vrijeme svjesna kako im možda pomaže da
strpaju Feliksa u zatvor. Konačno je bilo gotovo, i Lidija je sad
gledala vrlo vjernu sliku onog ljubljenog lica.
Nakon toga je potpuno klonula živcima te uzela dozu laudanuma i
pošla spavati. Sanjala je kako putuje u Petrograd na sastanak s
Feliksom. Po čudesnoj logici sna, da bi se ukrcala na brod, najprije
se vozila kočijom, i to s dvije vojvotkinje koje bi je u stvarnosti
protjerale iz uglađena društva kad bi doznale njenu prošlost.
Međutim, greškom su dospjele u Bournemouth umjesto u
Southampton. Ondje su stale da se odmore iako je već bilo pet sati a
brod je imao isploviti u sedam. Vojvotkinje su pričale Lidiji kako su
noć provele u istom krevetu i perverzno se milovale. Nju to nekako
uopće nije iznenadilo, mada su obje bile vrlo stare. Lidija nije
prestala ponavljati: »Sad moramo krenuti«, ali se one nisu na to
obazirale. Onda je neki čovjek donio poruku za Lidiju s potpisom:
»Tvoj ljubavnik anarhist.« Lidija je rekla glasniku: »Kažite mom
ljubavniku anarhistu da nastojim uhvatiti brod u sedam sati.« Eto,
izbrbljala je tajnu. Vojvotkinje su jedna drugoj značajno namignule. U
dvadeset minuta do sedam, i dalje u Bournemouthu, Lidija shvati da
još nije spakirala prtljagu. Stade juriti naokolo trpajući stvari u kofere
ali ne nalazeći ništa, a sekunde su prolazile, i već je kasnila, a kofer
nikad pun, i nju uhvati panika pa krene bez prtljage, ukrca se u kočiju
i krene, no onda se izgubi na obali Bournemoutha, pa nikako da
nađe izlaz iz grada, i tad se probudi i shvati da nije dospjela nigdje
blizu Southamptona.
Onda je ležala u krevetu, srce joj ludo udaralo, širom otvorene oči
ukočeno se zagledale u strop, a na umu tek jedna misao: Bio je to
samo san. Hvala Bogu. Hvala Bogu!
***
Feliks je legao očajan a ustao bijesan.
Bio je bijesan na sama sebe. Ubojstvo Orlova nije nikakav
nadljudski zadatak. Čovjeka možeš čuvati, ali ga ne možeš zaključati
u podzemni trezor kao novac u banci; a osim toga, čak i bankovne
trezore moguće je orobiti. Feliks je inteligentan i odlučan.
Strpljivošću i ustrajnošću naći će načina da zaobiđe sve prepreke
koje će mu postaviti na put.
Sad ga gone. E pa neće ga uhvatiti. Ići će sporednim ulicama,
kloniti se susjeda i stalno izbjegavati plave policijske uniforme. Od
sama početka njegove karijere nasilja mnogo su puta dizali za njim
hajku ali ga nikad nisu uhvatili.
Tako je ustao, oprao se na pumpi u dvorištu, sjetivši se da se ne
smije brijati, nataknuo kapu od tvida, obukao mornarski kaputić i
stavio naočale, potom doručkovao za tezgom gdje se prodaje čaj, pa
se odvezao biciklom u St. James's Park, sve izbjegavajući glavne
ulice.
Pred Waldenovom kućom najprije je ugledao uniformiranog
policajca; koračao je gore-dolje.
Znači, ne može zauzeti onaj položaj odakle je inače promatrao
kuću. Mora se povući mnogo dublje u park i motriti iz daljine. A ne
smije ni ostati dugo na istom mjestu jer bi ga oprezan policajac oštra
oka mogao primijetiti.
Negdje oko podne iz dvorišta je izašao jedan automobil. Feliks otrči
po bicikl. Nije vidio da je taj automobil odnekle došao, dakle, po svoj
prilici je Waldenov. Prethodnih dana obitelj se uvijek vozila kočijom,
ali što je njima držati i zaprežno vozilo i automobil. Feliks je bio
predaleko pa nije uspio vidjeti tko je u kolima. Zdušno se nadao da je
Walden.
Automobil se uputio prema Trafalgar Squareu, a Feliks krene
poprečno preko travnjaka da ga presretne. Kad je izbio na cestu,
kola su bila nekoliko metara ispred njega. Po Trafalgar Squareu
slijedio ih je s lakoćom, ali mu onda odmaknuše krenuvši na sjever
kroz Charing Cross Road.
Feliks je vozio brzo, ali ne prebrzo. Kao prvo, nije želio privući na
sebe pažnju, a kao drugo, htio je sačuvati snagu. Ali je tu pretjeranu
opreznost platio, jer, stigavši u Oxford Street, više nigdje nije vidio
automobil. Proklinjao je svoju glupost. U kom je pravcu nestao?
Mogao je poći na četiri strane: lijevo, ravno, desno i koso desno.
Feliks promisli, pa krene ravno.
U prometnoj gužvi na sjevernom kraju Tottenham Court Roada
ponovo je ugledao automobil i s olakšanjem odahnuo. Stigao ga je
upravo kad je skretao na istok. Ne obazirući se na opasnost, približio
se vozilu kako bi vidio tko je unutra. Za volanom je sjedio jedan
čovjek s vozačkom kapom, straga drugi sa sijedom kosom i bradom:
Walden!
I njega ću ubiti, pomisli Feliks, tako mi Krista, ubit ću ga.
Pred stanicom Euston, gdje je nastao zastoj prometa, pretekao je
automobil i odvezao se naprijed, izlažući se opasnosti da ga Walden
vidi kad mu se opet približi. Vozio je sve do kraja Euston Roada,
stalno se osvrćući preko ramena; htio je biti siguran da je automobil i
dalje iza njega. Pred raskršćem King's Cross stade, teško dišući, i
pusti da ga Walden preteče, okrenuvši glavu na drugu stranu.
Automobil krene prema sjeveru, Feliks za njim.
Promet je bio prilično gust, no Feliks je unatoč sve većem umoru
uspijevao držati korak. Već se ponadao da Walden ide k Orlovu.
Kuća u sjevernom Londonu, u diskreciji predgrađa, idealno je mjesto
za skrivanje. Od te pomisli obuze ga uzbuđenje. Možda će ih obojicu
ubiti odjednom.
Vozio je nešto više od pola kilometra, a onda se promet razrijedio.
Waldenov automobil, velik i snažna motora, odmicao je a Feliks
vozio sve brže, kupajući se u znoju. Koliko još, pitao se.
U Holloway Roadu opet je bio krkljanac, pa Feliks kratko odahne,
no u Seven Sisters Roadu morao je voziti iz petnih žila jer je
Waldenov automobil ponovo zabrzao. Možda će sad u svakom trenu
skrenuti s glavne ceste, možda mu je tek koja minuta do odredišta,
nagađao je Feliks. Samo da me sreća posluži! Okretao je pedale
posljednjim snagama, s bolovima u nogama, jedva hvatajući dah. No
automobil se nemilosrdno udaljavao. Već je odmaknuo sto metara, a
i dalje je ubrzavao. Tad Feliks odustane.
Zaustavio se sa strane ceste i, potpuno klonuo, ostao sjediti na
biciklu, nagnut na upravljač, čekajući da se oporavi.
Uvijek je tako, pomisli ogorčeno, vladajuća klasa ima prednost u
borbi. Walden, na primjer, sjedi udobno u velikim, prvoklasnim
kolima, puši cigaru, čak ne mora ni voziti.
Walden očito odlazi iz grada. Orlov bi mogao biti negdje sjeverno
od Londona, do njega je možda pola dana vožnje brzim
automobilom. Feliks je potpuno poražen, ponovo.
Ali sad treba smisliti nešto bolje. I on se okrene i krene natrag
prema St. James's Parku.
***
Charlotti je još u ušima odzvanjao govor gospođe Pankhurst.
Naravno, sve dotle dok jedna polovina čovječanstva drži svu vlast u
svojim rukama a nema razumijevanja za probleme ostalih ljudi, bit će
na svijetu bijede i patnje. Muškarcima odgovara surov i nepravedan
svijet jer nije surov i nepravedan prema njima već prema ženama.
Kad bi žene imale vlast, nitko ih ne bi tlačio.
Dan nakon skupa sufražetkinja glavom su joj vrvjele takve misli.
Sve žene oko sebe gledala je u novom svjetlu: sluškinje, trgovačke
pomoćnice, dadilje u parku, čak i mamu. Činilo joj se da počinje
shvaćati ustrojstvo svijeta. Više nije zamjerala mami i tati što su joj
lagali. Nisu joj zapravo lagali nego joj neke stvari nisu rekli; a osim
toga, kad je u pitanju prevara, oni su varali sebe gotovo jednako
toliko koliko i nju. A tata joj je, konačno, otvoreno govorio, unatoč
tome što je to nerado činio. No ona bi ipak htjela sama otkriti neke
stvari, tako da bude sigurna što je istina.
Ujutro je vrlo jednostavno nabavila nešto novaca: pošla je u
kupovinu s lakejem i zatražila od njega jedan šiling. Kasnije je on
čekao kraj kočije pred glavnim ulazom u Liberty's u Regent Streetu,
a ona se kroz pobočni izlaz iskrala u Oxford Street i ondje kod jedne
žene kupila novine što ih izdaju sufražetkinje, Pravo glasa za žene.
Platila ih je jedan peni. Onda je ponovo ušla u Liberty's i u ženskoj
garderobi sakrila novine pod haljinu, pa se vratila u kočiju.
Nakon ručka čitala je novine u svojoj sobi. Doznala je da se i prije
onog incidenta što se zbio na Dvoru prigodom njena debija, kralju i
kraljici skretala pažnja na loš položaj žena. U prosincu su se tri
sufražetkinje u krasnim večernjim haljinama zabarikadirale u jednu
ložu Covent Gardena. Bilo je to prigodom gala predstave Ivana
Orleanska Raymonda Rozea, kojoj su prisustvovali kralj i kraljica s
velikom svitom. Na kraju prvog čina jedna je sufražetkinja ustala i
obratila se kralju preko megafona. Tek nakon pola sata uspjeli su
razvaliti vrata i izvući žene iz lože. Onda je u prvim redovima na
galeriji još četrdeset sufražetkinja ustalo, bacilo odozgo bezbroj
letaka na publiku i masovno izašlo.
Prije i poslije tog incidenta kralj je odbio da primi gospođu
Pankhurst. Pozivajući se na drevno pravo svih podanika da se
molbom obrate kralju, sufražetkinje su objavile kako će njihova
delegacija poći u kraljevsku palaču u pratnji tisuća žena.
Charlotte je shvatila da će se ta demonstracija održati danas
popodne, sada.
I ona bi htjela biti ondje.
Čovjek ne može pojmiti što nije u redu, reče sama sebi, ukoliko
sam nešto ne poduzme. Govor gospođe Pankhurst još joj odzvanja u
ušima:
»Duh koji je danas u ženama ne može se uništiti...«
Pritchard je tatu nekamo odvezao kolima. Mama kao i obično spava
iza ručka. Znači, nitko je ne može spriječiti da ode.
Odjenula je neku demodiranu haljinu i najskromniji šešir i izašla iz
kuće.
***
 Feliks je koračao parkom stalno držeći kuću na oku i grozničavo
razmišljao.
Nekako mora saznati kamo je Walden otišao automobilom. A kako?
Da opet pokuša pitati Lidiju? Možda bi, izlažući se riziku, prošao kraj
policajca i ušao u kuću, no bi li opet izašao? Neće li Lidija dignuti
uzbunu? Pa ako ga i pusti da ode, mala je vjerojatnost da će mu
otkriti na kojem se tajnom mjestu krije Orlov, sad kad zna zašto ga to
zanima. Možda bi je mogao zavesti, ali gdje i kada?
Waldenov automobil ne može pratiti na biciklu. A kako bi bilo da ide
za njim u nekim drugim kolima? Mogao bi ukrasti automobil, ali ne
zna voziti. A da nauči? Pa čak i kad bi sve to uspjelo, zar neće
Waldenov vozač primijetiti da ga slijedi?
Kad bi se bar mogao sakriti u Waldenov automobil... To znači,
morao bi se uvući u garažu, otvoriti prtljažnik i ostati nekoliko sati u
njemu, nadajući se da prije putovanja nitko neće ništa stavljati
unutra. Izgledi u uspjeh su premali a da bi položio sve na tu kartu.
Naravno, vozač bi za to morao znati. Da ga podmiti? Opije? Otme?
U mislima je razrađivao sve te mogućnosti, kad odjednom ugleda
neku djevojku gdje izlazi iz kuće.
Tko li je ta djevojka? Možda neka sluškinja, jer članovi obitelji uvijek
izlaze i vraćaju se u kočiji. No izašla je na glavna vrata, a posluga,
koliko je Feliks vidio, tuda ne izlazi. Mogla bi to biti Lidijina kći.
Možda ona zna gdje je Orlov.
I Feliks odluči: pratit će je.
Djevojka je krenula prema Trafalgar Squareu. Feliks ostavi bicikl u
žbunju, pođe za njom i pažljivo je odmjeri. Odjeća joj nije kao u
sluškinje. Feliks se prisjetio da je one noći kad je prvi put pokušao
ubiti Orlova u kočiji bila neka djevojka. Nije ju dobro pogledao jer sva
mu je pažnja, na nesreću, bila prikovana za Lidiju. Za mnogih dana
dok je držao stražu pred kućom s vremena na vrijeme znao je vidjeti
neku djevojku u kočiji. Vjerojatno je to ta djevojka, zaključi. Išuljala
se da potajno obavi neki posao dok joj je otac odsutan a majka
nečim zaokupljena.
Nekako mu je nešto na toj djevojci bilo poznato. Razmišljao je o
tome prateći je po Trafalgar Squareu. Nikad je nije vidio izbliza, u to
je bio siguran, a ipak, dok ju je gledao kako onako vitka i lijepa stasa
odlučnim i brzim korakom grabi ulicama, sve mu se činilo da je
odnekle zna. S vremena na vrijeme, kad bi se okrenula da prijeđe
ulicu, spazio bi joj lice u profilu. Bilo je nešto karakteristično u njenoj
bradi i očima što je u njemu budilo neke davno zapretane uspomene.
Podsjeća li ga na Lidiju iz mladosti? Ni najmanje. Lidija je uvijek bila
sitna i krhka, vrlo nježnih crta lica. A lice ove djevojke odlučno je i
koščato i podsjeća ga na sliku nekog talijanskog umjetnika što ju je
vidio u jednoj ženevskoj galeriji. Malo je razmislio i sjetio se imena
slikara: Modigliani.
Još više joj se približio i tren-dva kasnije ugledao joj cijelo lice. Srce
mu zaigra. Zaista je krasna.
Kamo ide? Na sastanak s momkom? Da kupi nešto? Možda se
uputila nekamo kamo je roditelji ne bi pustili, u kino ili kakav varijete?
Najvjerojatnije ide k momku. Ta mogućnost Feliksu najviše i
odgovara. Mogao bi saznati tko joj je momak i zaprijetiti da će odati
njenu tajnu ukoliko mu ne otkrije gdje je Orlov. Naravno, neće ona
tako lako pristati na to, osobito ako su je upozorili da je neki ubojica
Orlovu za petama; ali bude li morala birati između ljubljena mladića i
nekakvog ruskog rođaka, mlada će djevojka zacijelo izabrati ljubav.
Iz daljine se čula neka buka. Feliks je skrenuo za djevojkom iza
jednog ugla, i odjednom se nađe u ulici prepunoj žena. Koračaju uz
marš što ga negdje svira neki sastav, odjeća im se šareni u bojama
sufražetkinja, zelenoj, bijeloj i grimiznoj, mnoge nose transparente.
Ima ih na tisuće.
Djevojka se priključi demonstrantima i uze koračati s njima.
Odlično, pomisli Feliks.
Duž ulice stajali su poredani policajci, ali licem okrenuti prema
ženama, te im je Feliks iza leđa mogao neopazice hodati pločnikom.
Išao je u korak s povorkom držeći djevojku na oku. Već je i doba da
mu se malo posreći, i sad se, evo, pružila prilika. Mala je potajno
sufražetkinja. Znači, lako će je ucijeniti, no možda bi je mogao
izigrati i na neki lukaviji način.
Na ovaj ili onaj način, izvući ću iz nje ono što želim, zaključi.
***
Charlotte je bila uzbuđena. Demonstracije su tekle mirno, žene-
redari održavale su red. U povorci su uglavnom bile dobro odjevene
žene pristojna izgleda. Sastav je svirao u živahnom dvotaktnom
ritmu. Našlo se tu čak i nekoliko muškaraca, nosili su transparente s
natpisom: »Dolje vlast koja ženama uskraćuje pravo glasa.«
Charlotte se više nije osjećala izrodom s heretičkim pogledima. Pa
zaboga, sve ove tisuće žena misle osjećaju isto što i ja, govorila je
sebi. Još od jučer se katkad pitala nemaju li muškarci pravo kad
kažu da su žene slabe, glupe i neuke, jer ona se ponekad zaista
osjećala slabom i glupom, a stvarno i jest neuka. A sad je pomislila:
Ako se obrazujemo, nećemo biti neuke; budemo li razmišljale svojim
mozgom, nećemo biti glupe; a budemo li se zajednički borile,
nećemo biti slabe.
Sastav zasvira hvalospjev Jeruzalem, a žene zapjevaju. Charlotte
se veselo priključi:
Od svoje borbe ne odustajem
Nit mač iz ruke svoje predajem
Neka me vidi tko god hoće, pomisli prkosno, pa čak i vojvotkinja!
Jeruzalem dok ne dignemo tu
Na ovom divnom engleskome tlu.
Povorka je prešla Trafalgar Square i ušla u Mali. Tu se odjednom
mnogo više policajaca vrzmalo oko žena i pažljivo ih držalo na oku. I
mnogi promatrači, mahom muškarci, stajali su s obje strane ceste,
podrugljivo dovikivali i zviždali. Čuvši gdje jedan dobacuje: »Vas
treba samo dobro povaliti!« Charlotte pocrveni kao rak.
Mnoge su žene nosile štap sa srebrnom strelicom na vrhu.
Charlotte upita ženu do sebe što predstavlja taj simbol.
– Strelice na zatvorskoj odjeći odgovori joj ona. One žene koje ga
nose bile su u zatvoru.
– U zatvoru! – zaprepasti se Charlotte. Doduše, znala je da je
nekoliko sufražetkinja bilo zatvoreno, ali sad je oko sebe vidjela
stotine srebrnih strelica. Pade joj na pamet da bi i ona mogla dospjeti
u zatvor. Od same pomisli zadršće. Neću dalje, odluči. Kuća mi je tu
blizu, samo prijeđem park i eto me za pet minuta na sigurnom.
Zatvor! Umrla bih! I već pogleda natrag. Ali se predomisli. Pa nisam
učinila ništa loše, zašto se bojim da će me zatvoriti? Zašto se ne bih,
s ostalima, obratila molbom kralju? Ukoliko to ne učinimo, žene će
zauvijek ostati slabe, neuke i glupe. Onda sastav opet zasvira, i ona
ispravi ramena i nastavi koračati u ritmu.
Na kraju Malla naziralo se pročelje Buckinghamske palače, pred
njom poredani policajci, mnogi na konjima. Charlotte je bila pri
samom čelu povorke. Pitala se što vođe očekuju da se dogodi kad
stignu pred kraljevske dveri.
Jednog je popodneva, izašavši iz trgovine Derry i Toms, ugledala
nekog pijanca gdje s druge strane pločnika tetura ravno prema njoj.
Neki gospodin s cilindrom odgurnuo je pijanca u stranu svojim
štapom, a lakej je brzo pomogao Charlotti da se popne u kočiju što
ju je čekala uz rub pločnika.
No danas joj u ovoj gužvi neće nitko priskočiti u pomoć.
Uto je povorka stigla pred dveri Palače.
Kad sam zadnji put bila ovdje, pomisli Charlotte, imala sam
pozivnicu.
Celo povorke došlo je pred policijski kordon i načas zastalo. Ostali
su se tiskali naprijed. Odjednom Charlotte spazi gospođu Pankhurst.
Na njoj jakna i suknja od grimizna samta, bijela bluza visoka
ovratnika i zeleni prsluk, a šešir joj grimizan, s ogromnim nojevim
perom i velom. Odvojila se od povorke i nekako uspjela
neprimijećena stići do drugih dveri što vode u dvorište Palače. Ta
hrabra ženica, visoko uzdignute glave, grabila je prema kraljevim
dverima.
Zaustavi je policijski inspektor s kapom. Bijaše to ogroman, snažan
muškarac, barem trideset centimetara viši od nje. Došlo je do
kratkog rječkanja. Onda gospođa Pankhurst zakorači naprijed, ali joj
inspektor prepriječi put. Ona se pokuša progurati kraj njega, no on
tad, na Charlottin užas, čvrsto zgrabi malu ženu, podigne je i
odnese.
Charlottu obuze bijes, a tako i sve žene koje su vidjele taj prizor.
Masa straga žestoko pojača pritisak. Neke žene probiše kordon i
jurnuše prema Palači, a policajci za njima. Konji su se uznemirili,
željezne im potkove prijeteći toptale po pločniku. Kordon se počeo
raspadati. Rvući se s policijom, nekoliko je žena oboreno na tlo.
Charlottu uhvati užasan strah od zlostavljanja. Neki muški
promatrači jurnuše u pomoć policiji, i tad metež preraste u tučnjavu.
Jednu sredovječnu ženu kraj Charlotte neki je policajac zgrabio za
stegna. »Skinite ruke s mene, gospodine«, ogorčeno će ona, našto
će on podrugljivo: »Stara moja, danas te mogu hvatati za što hoću.«
Nekoliko muškaraca u slamnatim šeširima uvukoše se u gomilu i
stadoše gurati i tući žene. Charlotte krikne. Odjednom jedna grupa
žena odnekle izvuče batine te pređe u protunapad, i slamnati šeširi
poletješe na sve strane. Sad se umiješaše svi dotad mirni
promatrači, i nastade opća tučnjava. Charlotte je htjela pobjeći, ali
kamo god se okrenula vidjela je samo nasilje. Jedan momak u
polucilindru ščepao je neku djevojku jednom rukom za grudi a
drugom između slabina, podigao je i rugao se: »Za ovim si odavno
čeznula, je l' da?« Od te surovosti Charlotte se zgrozi. Samo na
onim srednjevjekovnim slikama čistilišta vidjela je prizore užasnih
mučenja, a sad ih evo gleda u stvarnosti. Straga je gurnuše i ona
pade, ogrebe ruke i natuče koljena. Nečija noga joj prignječi ruku.
Pokuša se dići, ali je opet gurnuše natrag. U trenu joj sine da bi
mogla smrtno stradati pod konjskim kopitima, pa se očajnički uhvati
za skutove nečijeg kaputa i s mukom ustane. Neke su žene bacale
muškarcima papar u oči, ali kako je teško bilo točno pogoditi cilj, to
su usput onesposobile i mnoge svoje kolegice. Padali su sve žešći
udarci. Charlotte htjede pomoći ženi što je ležala na tlu krvareći iz
nosa, ali su je sa svih strana tako stiskali da se nije mogla ni
pomaknuti. Sad ju je uz strah obuzeo i bijes. Muškarci, i policajci i
civili, rukama i nogama s užitkom su tukli žene. Zašto se tako cere,
sva izbezumljena pitala se Charlotte. A onda s užasom osjeti kako je
nečija ručetina hvata za dojku, steže je i gnječi. Ona se okrene,
nezgrapno gurajući ruku od sebe, i nađe se oči u oči s muškarcem
od kojih dvadeset i pet godina, u pristalu odijelu od tvida. Pružio je i
drugu ruku i sad ju je držao za obje dojke, duboko zarivši prste u
njih. Nikad je nitko nije tu dotaknuo. Stade se hrvati s čovjekom, a
njegovo lice istovremeno je izražavalo mržnju i pohotu. »Ovo ti
hoćeš, a?« dreknuo je i udario je u želudac. Pesnica kao da mu se
zarila u njenu utrobu. Od duboka šoka i užasne boli, a najviše zato
što nije mogla disati, Charlottu obuze panika. Stajala je zgrčena,
otvorenih usta. Htjela je udahnuti, htjela je kriknuti, ali nije mogla.
Bila je sigurna da umire. Tad kao kroz maglu vidje kako se neki
visoki muškarac probija k njoj razmičući gomilu poput klasja na njivi.
I taj visoki muškarac ščepa onoga u odijelu od tvida za rever i šakom
ga pogodi u bradu. Od snažna udarca čovjek se zaljulja i kao da
poskoči u zrak. Lice mu poprimi gotovo komičan izraz iznenađenja.
Konačno slobodna, Charlotte duboko udahne. Onaj visoki muškarac
čvrsto je zagrli pa će joj: »Ovuda«. Svjesna da je pod okriljem
snažna zaštitnika koji je nastoji spasiti, Charlotte osjeti takvo
olakšanje da se gotovo onesvijestila.
Visoki se muškarac stade s njom probijati kroz mnoštvo, očito
hoteći je izvući iz gužve. Jedan policijski narednik zamahnuo je na
Charlottu pendrekom, no njen zaštitnik podigne ruku da odbije
udarac, a kad ga je drvena palica dohvatila po podlaktici, on bolno
krikne i pusti Charlottu. Nekoliko brzih i odlučnih udaraca, i narednik
ostade ležati na zemlji, krvareći, a visoki muškarac nastavi svojim
putem vodeći Charlottu.
Odjednom više nisu bili u gomili. Shvativši da je sad sigurna,
Charlotte zaplače. Tiho je jecala, a suze joj samo lijevale. Onaj
čovjek nije joj dao da stane.
– Hajdemo odmah odavde – reče s nekim stranim naglaskom.
Charlotte nije imala svoje volje, išla je poslušno s njim.
Nakon kratka vremena sabrala se i vidjela da su došli na područje
Victorije. Čovjek je stao pred lokalom Lyons Corner House i upitao:
– Biste li popili šalicu čaja?
Ona kimne glavom, pa su ušli.
Sjeli su za stol svaki sa svoje strane. Charlotte se tek sad bolje
zagledala usvog pratioca. Na tren se opet uplašila. Lice mu
izduženo, neobrijano, nos orlovski, kosa sasvim kratko podšišana.
Izgleda kao kakav razbojnik. Ali onda u njegovim očima vidje samo
sućut.
Duboko uzdahne i upita ga:
– Kako da vam zahvalim? Feliks kao da nije čuo pitanje.
– Biste li nešto pojeli? – reče.
– Ne, samo ću čaj. – Charlotte je prepoznala naglasak pa će sad na
ruskom: – Odakle ste?
On se obraduje čuvši materinji jezik.
– Rođen sam u guberniji Tambov. Dobro govorite ruski.
– Majka mi je Ruskinja, a i guvernanta. Priđe im konobarica i Feliks
naruči:
– Dva čaja, dušo.
Uči engleski od Londončana, zaključi Charlotte, a na ruskom reče:
– Ne znam ni vaše ime. Ja sam Charlotte Walden.
– Feliks Kšešinski. Uistinu ste hrabri kad ste pošli na te
demonstracije.
 Ali ona odmahne glavom.
– Hrabrost nema veze s tim. Jednostavno nisam znala da će biti
tako.– A u sebi se pitala: Tko i što je ovaj čovjek? Odakle dolazi?
Neobično je zanimljiv. Ali oprezan. Voljela bih saznati nešto više o
njemu.
– A što ste očekivali? – htio je znati Feliks.
– Na demonstracijama? Ne znam ... Zašto oni muškarci s užitkom
napadaju žene?
– To je zanimljivo pitanje. – Odjednom je živnuo, i Charlotte sad
vidje da mu je lice privlačno i izražajno. – Vidite, mi uzdižemo žene
na pijedestal i smatramo ih čistima u duhu a bespomoćnima u tijelu.
Tako, barem u pristojnu društvu, muškarci moraju sebe uvjeravati da
prema ženama nisu neprijateljski raspoloženi i da ne osjećaju
požudu za ženskim tijelom. I sad se jave neke žene, sufražetkinje, i
tvrde kako nisu bespomoćne i ne traže nikakvo obožavanje. Štoviše,
one krše zakon. Ruše mitove koje su muškarci sami sebi nametnuli, i
sad ih možeš nekažnjeno napasti. Muškarci se osjećaju prevarenima
pa puštaju na volju svoj dosad potiskivanoj požudi i bijesu. I u tom
silnom oslobađanju napetosti osjećaju veliki užitak.
Charlotte ga je zadivljeno gledala. Pa to je fantastično, takvo
potpuno objašnjenje, i to tek tako, kao iz rukava! Sviđa mi se ovaj
čovjek, pomisli, pa će znatiželjno:
– Što ste po zanimanju?
On opet postade oprezan:
– Nezaposleni filozof.
Donijeli su im jak i vrlo sladak čaj, i Charlotte se malo okrijepila. Taj
neobičan Rus bio joj je izuzetno zanimljiv i htjela je čuti njegovo
mišljenje. Zato reče:
– Vi vjerujete, rekla bih, da sve ovo, položaj žena u društvu i ostalo,
pogađa muškarce isto koliko i žene.
– U to sam siguran.
– Zašto? Oklijevao je.
– Muškarci i žene sretni su kad se vole. – Njegovim licem preletje
neka sjena, ali brzo nestade. – Odnos prema ljubljenom biću i prema
obožavanom biću nije isti. Čovjek obožava boga. A voljeti može
samo drugo ljudsko biće.. Kad ženu obožavamo, ne možemo je
voljeti. A kad otkrijemo da ona nije boginja, onda je zamrzimo. To je
tužno.
– Nisam nikad o tome razmišljala – s čuđenjem će Charlotte.
– Osim toga, u svakoj religiji postoje dobri i zli bogovi. Bog i Đavao.
Tako i među ljudima ima dobrih i zlih žena. Sa zlim ženama, na
primjer, sufražetkinjama ili prostitutkama, možeš postupati kako god
želiš.
– Što su to prostitutke?
To ga je pitanje iznenadilo.
– Žene koje za novac vrše s muškarcima... – Upotrijebio je neku
rusku riječ, no Charlotte je nije razumjela.
– Možete li to prevesti?
– Parenje – reče on na engleskom. Charlotte pocrvenje i skrenu
pogledom.
– Je li to nepristojna riječ? Žao mi je, ne znam druge ispričavao se
Feliks.
Charlotte skupi hrabrost i gotovo prošapće:
– Seksualni odnos.
Onda on ustvrdi opet na ruskom:
– Mislim da su vas postavili na pijedestal.
– Nemate pojma kako je to teško – ona će srdito. – Hoću reći, kad
je čovjek takva neznalica. Zar se žene zaista tako prodaju?
– O, da. Ugledne udate žene moraju se pretvarati da ne vole
seksualne odnose. A to ponekad zna muškarcima tako dojaditi te
odlaze prostitutkama. Prostitutke se, pak, pretvaraju da to jako vole,
premda zapravo ne uživaju u tome jer to rade prečesto i s previše
partnera. Tako se zapravo svi pretvaraju.
Eto, upravo ovakve stvari bih trebala znati, pomisli Charlotte.
Najradije bi tog čovjeka povela kući i držala ga pod ključem u svojoj
sobi, pa da joj može u svako doba dana objasniti ono što je muči.
– A kako je došlo do toga da se svi pretvaraju? – slijedilo je njeno
pitanje.
– Čovjek bi morao utrošiti cijeli svoj vijek da nađe odgovor.
Najmanje. U svakom slučaju, siguran sam da je to u vezi s vlašću.
Muškarci imaju vlast nad ženama, bogataši nad siromasima.
Potrebno je mnogo imaginacije da se taj sustav opravda, imaginacije
o monarhiji, kapitalizmu, rađanju i seksu. Te nas imaginacije
unesrećuju, ali bez njih bi netko izgubio vlast. A muškarci se neće
odreći vlasti, makar zbog nje i stradali.
– Što da se radi?
– Čuveno pitanje. Ljudi koji se neće odreći vlasti moraju se pomiriti
s time da će im je oduzeti. Kad jedna stranka preuzme drugoj vlast
unutar iste klase, to zovemo prevratom, i to ništa ne mijenja. No kad
jedna klasa preuzme vlast drugoj, to nazivamo revolucijom, a ona
donosi promjene.– Zastao je oklijevajući, potom nastavi: – Iako te
promjene ne moraju biti one za kojima su revolucionari težili. Do
revolucija dolazi samo onda kad ljudi masovno ustanu protiv svojih
tlačitelja, kao što to, čini se, rade sufražetkinje. Revolucije su uvijek
krvave budući da su ljudi spremni ubijati samo da zadrže vlast. Pa
ipak se događaju, jer uvijek će se život žrtvovati za slobodu.
– Jeste li vi revolucionar? Sad će on na engleskom:
– Možete triput pogađati.
Charlotte se nasmije.
I taj njen smijeh bio je presudan.
Dok je govorio, Feliks nije skidao pogleda s djevojčina lica, a u sebi
je stalno procjenjivao njene reakcije. Neodoljivo ga je privlačila, i taj
osjećaj naklonosti prema njoj bio mu je nekako poznat. Trebalo bi da
ja nju očaram, a evo ona očarava mene, mislio je.
I tad se nasmijala.
Nasmijala se cijelim licem, smeđe joj se oči na uglovima naborale,
zabacila je glavu a izbočila bradu, podigla ruke ispruženih dlanova,
gotovo u obrambenoj gesti, i iz svega grla zahihotala.
A Feliks se u duhu prenio u ono davno doba prije dvadeset i pet
godina. I ugledao trosobnu kućicu što se naslanja na neku drvenu
crkvu. U kućici dječak i djevojčica, sjede svaki sa svoje strane gruba
drvena stola. Na vatri željezni lonac, u njemu kupus, komadić slanine
i puno vode. Vani se smrkava, uskoro će otac doći na večeru.
Petnaestogodišnji Feliks upravo je svojoj osamnaestogodišnjoj sestri
Nataši ispričao vic o putniku i ratarevoj kćeri. A ona zabacila glavu i
nasmijala se.
Feliks je buljio u Charlottu. Posve je slična Nataši.
– Koliko ti je godina? upita je.
– Osamnaest.
 I tad Feliksu sine misao tako zapanjujuća, tako nevjerojatna i tako
divna da mu od nje stade dah.
Proguta slinu i upita:
– Kad ti je rođendan?
– Drugog siječnja.
On duboko uzdahne. Rođena je točno sedam mjeseci nakon
Lidijina i Waldenova vjenčanja; devet mjeseci nakon Feliksova i
Lidijina posljednjeg ljubavnog zagrljaja.
A posve je slična njegovoj sestri Nataši.
I tad Feliks spozna istinu. Charlotte je njegova kći.

9.
– Što je? – čudila se Charlotte.
– Što?
– Gledate kao da ste vidjeli duha.
– Ti me podsjećaš na nekog. Ispričaj mi sve o sebi.
Ona se namršti. Činilo joj se kao da je promukao, pa reče:
– Prehladili ste se.
– Nikad nisam prehlađen. Koje su ti najranije uspomene? Ona
trenutak razmisli.
– Rasla sam na našem imanju Walden Hall u Norfolku. Kuća je
prekrasno zdanje od siva kamena, oko nje divan vrt. Ljeti pijemo čaj
vani pod kestenom. Moglo mi je biti četiri godine kad sam prvi put
smjela piti čaj s mamom i tatom. Bilo je jako dosadno. Na livadi nisi
imao što istraživati. A iza kuće su staje, i ja sam svako malo htjela
onamo. Jednog su mi dana dopustili da jašem osedlana magarca.
Naravno, vidjela sam kako ljudi jašu i mislila da i ja to znam. Rečeno
mi je neka sjedim mirno, inače ću pasti. No, ja nisam u to vjerovala.
Najprije je netko držeći uzde vodio magarca gore-dolje. Potom su
dali uzde meni u ruke. Sve mi se to činilo vrlo lako pa sam podbola
magarca onako kako sam vidjela da rade jahači na konjima, i
natjerala ga u kas. Slijedeće čega se sjećam jest da sam se našla na
zemlji, oblivena suzama. Nikako nisam mogla vjerovati da sam
stvarno pala. – Sjetivši se toga, Charlotte se nasmije.
– Čini se da si imala sretno djetinjstvo – primijeti Feliks.
 – Ne biste to rekli da poznate moju guvernantu. Marja se zove a
oštra je k'o ruska zima. »Male dame uvijek imaju čiste ruke.« Još je
kod nas, sad mi je pratilja.
– Ipak, imala si dobru hranu i odjeću, nikad se nisi smrzavala, a kad
si bila bolesna dolazio ti je liječnik.
– Bi li to vas usrećilo?
– Pa bio bih zadovoljan. Kad si bila najsretnija?
– Kad mi je tata poklonio ponija kao iz topa će ona. Strašno sam
željela ponija, i tad mi se san ostvario. Taj dan neću nikad zaboraviti.
– Kakav je on?
– Tko?
– Lord Walden.
– Tata? Pa... Dobro pitanje, pomisli Charlotte. Kao potpuni stranac,
Feliks za nju pokazuje izuzetno zanimanje. Ali još više taj čovjek
zanima nju. Sad iz njegovih pitanja izbija neka duboka sjeta koje nije
bilo prije nekoliko minuta. Možda je to stoga što je njegovo
djetinjstvo bilo nesretno a njeno tako sretno. – Mislim da je tata
strašno dobar čovjek ...
– Ali?
– Ponaša se prema meni kao prema djetetu. Znam da sam
vjerojatno užasno naivna, ali nikad i neću biti drukčija ukoliko ne
učim. Tata mi ništa ne objašnjava ovako, pa, ovako kao vi. On s
nelagodom govori o... muškarcima i ženama, znate ... a kad govori o
politici, njegovi stavovi mi izgledaju, ne znam, nekako samodopadni.
– To je potpuno prirodno. Cijeli svoj život dobivao je sve što je želio,
i to na lak način. Jasno, za njega je svijet divan upravo ovakav kakav
jest, a ono malo problema već će se, po njegovu sudu, s vremenom
riješiti. Voliš li ga?
– Volim, ali ga na trenutke i mrzim. – Feliksov prodoran pogled sad
joj je bio neugodan. Taj čovjek kao da joj upija riječi i nastoji upamtiti
izraze njena lica. – Tata je jako drag čovjek. Zašto vas toliko
zanima?
Njen se sugovornik nasmiješio nekako čudno, kiselo.
– Cijelog se života borim protiv vladajuće klase, ali rijetko mi se
pruža prilika da razgovaram s nekim iz njenih redova.
Charlotte se mogla zakleti da to nije pravi razlog i u čudu se pitala
zašto bi joj lagao. Možda mu je zbog nečeg neugodno, obično je to
razlogom što ljudi nisu iskreni prema njoj.
– Ja pripadam vladajućoj klasi isto koliko i bilo koji pas mog oca.
Feliks se nasmiješi
– Pričaj mi o svojoj majci.
– Ima slabe živce. Ponekad mora popiti laudanum.
– Što je to laudanum?
– Lijek koji sadrži opijum
On podigne obrve.
– To sluti na zlo.
– Zašto?
– Pa, mislio sam da je uzimanje opijuma nastrano.
– Nije ako je iz zdravstvenih razloga.
– Ah.
– Vi ste sumnjičavi.
– Uvijek.
– Ma dajte recite mi što mislite.
– Ako je tvojoj majci potreban opijum, možda je to zato što je
nesretna a ne zato što je bolesna.
– Zašto bi bila nesretna?
– To ti meni reci, ona je tvoja majka.
Charlotte razmisli. Je li mama nesretna? Svakako nije zadovoljna
onako kao tata. Previše se uzbuđuje i zna planuti bez nekog većeg
povoda.
– Stalno je napeta – reče. – Ali ne pada mi na um nikakav razlog
zbog čega bi bila nesretna. Možda joj teško pada to što ne živi u
svojoj domovini.
– To je moguće – složi se Feliks, ali glas mu nije zvučao uvjerljivo.
– Imaš li braće i sestara?
– Nemam. Najbolja prijateljica mi je rođakinja Belinda, moja
vršnjakinja.
– Imaš li još prijatelja?
– Nemam, samo poznanike.
– A rođaka?
– Dva blizanca od šest godina. Naravno, imam bezbroj rođaka u
Rusiji, ali nikad nisam vidjela nijednog osim Aleksa koji je mnogo
stariji od mene.
– I kakvi su ti planovi za budućnost?
 – Kakvo pitanje!
– Zar ne znaš?
– Nisam još odlučila.
– Koje su mogućnosti?
– Toje stvarno teško pitanje. Hoću reći, od mene se očekuje da se
udam za nekog mladića iz svog staleža i podižem djecu. Prema
tome, valjda ću se morati udati.
– Zašto?
– Pa znate, kad tata umre Walden Hall neće pripasti meni.
– Kako to?
– On se nasljeđuje zajedno s titulom, a ja kao žensko ne mogu
dobiti titulu grofa. Tako će kuću naslijediti Peter, stariji blizanac.
– A tako.
– Osim toga, ne mogu se sama uzdržavati.
– Naravno da možeš.
– Ali ja nemam nikakva obrazovanja.
– Pa obrazuj se.
– I što da radim?
Feliks slegne ramenima.
– Uzgajaj konje. Otvori trgovinu. Zaposli se u državnoj službi. Budi
profesorica matematike. Napiši neku dramu.
– Vi to govorite kao da mogu raditi sve što zamislim.
– Pa vjerujem da bi i mogla. Ali evo jednog sasvim ozbiljnog
prijedloga: izvrsno govoriš ruski pa bi mogla prevoditi romane na
engleski.
– Zaista mislite da bih mogla?
– Bez ikakve sumnje. Charlotte se ugrize za usnu.
– Kako to da Vi toliko vjerujete u mene a moji roditelji ne vjeruju?
On je malo razmišljao, pa se nasmijao.
– Da sam te ja odgajao, tužila bi se kako vječno moraš ozbiljno
raditi a nikad ne smiješ na ples.
– Vi nemate djece?
Feliks skrene pogledom.
– Nisam se ženio.
– Jeste li željeli? – znatiželjno će Charlotte.
– Jesam.
 Bilo joj je jasno da ne smije nastaviti s pitanjima, ali nije mogla
odoljeti; htjela je znati kakav je bio taj čudan čovjek kad je bio
zaljubljen.
– I što se dogodilo?
– Djevojka se udala za drugog.
– Kako se zvala?
– Lidija.
– Tako se zove i moja majka.
– Zaista?
– Da, Lidija, nekad Šatova. Ako ste ikad boravili u Petrogradu,
zacijelo ste čuli za grofa Šatova.
– Da, jesam. Imaš li sat?
– Što? Ne, nemam.
– Ni ja. – On se ogleda i vidje sat na zidu. Charlotte pogleda u
istom pravcu.
– Zaboga, već je pet sati. Htjela sam stići kući prije no što majka
siđe na čaj. – I s tim riječima ustane.
– Hoće li biti neprilike? – upita Feliks također ustajući.
– Po svoj prilici. – Ona htjede krenuti prema izlazu iz kavane.
– O, Charlotte ...– zamuca Feliks.
– Molim?
– Bi li mogla platiti čaj? Ja sam jako siromašan.
– Oh! Ne znam imam li uopće novaca. Imam! Gle, jedanaest penija.
Je li dovoljno?
– Naravno. – On uze šest penija s njena dlana i ode na šank da
plati.
Smiješno, pomisli Charlotte, čega se sve moraš sjetiti kad nisi u
otmjenu društvu. Što bi Marja pomislila o meni da me vidi kako
nekom strancu plaćam čaj! Udarila bi je kap.
Feliks joj je vratio ostatak novca, potom pridržao vrata.
– Malo ću te otpratiti.
– Hvala vam.
Držao ju je za nadlakticu dok su koračali ulicom. Sunce je još bilo
jako. Ugledavši policajca gdje im dolazi u susret, Feliks je povuče
pred neki izlog, pa su se tobože zainteresirano zabuljili u nj.
– Zašto ne želite da vas vidi? – upita Charlotte kad je policajac
prošao.
 – Možda traže demonstrante.
Charlotte se namršti. To se nije činilo vjerojatnim, ali valjda on o
tome više zna nego ona.
Nastavili su koračati. Charlotte reče:
– Volim lipanj.
– U Engleskoj je vrijeme divno.
– Mislite? Znači da nikad niste bili na jugu Francuske.
– Ti zacijelo jesi.
– Idemo tamo svake zime. Imamo vilu u Monte Carlu. – Odjednom
je zaprepasti jedna misao. – Valjda ne mislite da se hvalim.
– Ni govora – utješi je on uz smiješak. – Vjerojatno si već shvatila
da se po mom sudu čovjek mora stidjeti velikog bogatstva a ne biti
ponosan na nj.
– Po svoj prilici je trabalo da to shvatim, ali, eto, nisam. Onda,
prezirete li me?
– Ne, ali to bogatstvo ionako nije tvoje.
– Još nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao što ste vi. Voljela
bih vas opet vidjeti.
– U redu – složi se on. – Imaš li rupčić?
Charlotte izvadi rupčić iz džepa kaputa i pruži mu ga, a on ispuše
nos.
– Zaista ste se prehladili. Oči vam plivaju – primijeti ona.
– Valjda imaš pravo. – Obrisao je oči. – Da se nađemo u onoj
kavani?
– Baš i nije neko zgodno mjesto, zar ne? Bolje bi bilo negdje
drugdje.
Aha, sjetila sam se! Sastat ćemo se u Nacionalnoj galeriji. Ako
naiđe neki poznanik, pravit ćemo se kao da nismo zajedno.
– U redu.
– Volite li slikarstvo?
– Volio bih da me ti malo poučiš.
– Onda, dogovoreno. Može preksutra u dva sata?
– Odlično.
Onda Charlotti padne na pamet da možda neće moći izaći.
– Ukoliko se nešto iskomplicira pa ne budem mogla doći, smijem li
vam poslati pisamce?
 – Pa... ovaj... ja dosta izlazim ... – mucao je Feliks, sasvim zatečen.
– Ali možeš mi ostaviti poruku kod gospođe Bridget Callahan u Cork
Streetu 19, Camden Town.
Ona glasno ponovi adresu.
– Zapisat ću je čim stignem kući. Stanujem svega nekoliko stotina
metara odavde. – Onda zastane oklijevajući. – Sad me morate
napustiti. Nećete se uvrijediti, nadam se, ali zaista će biti najbolje da
nas ne vide zajedno.
– Uvrijediti? – on će uz onaj čudan, kiseli smiješak. – Ne, ni
najmanje.
– Do viđenja – pozdravi Charlotte ispruživši ruku.
– Do viđenja – uzvrati Feliks i jako joj prodrma ruku.
Onda se Charlotte okrenula i otišla. Bit će nevolje kad dođem kući,
pomisli. Sigurno su već vidjeli da me nema u sobi, i sad me čeka
istraga. Reći ću da sam se šetala u parku. Neće im biti drago.
Ali nekako joj je bilo svejedno što će njeni misliti. Pronašla je
istinskog prijatelja. I zato je sretna.
Pred dvorišnim dverima okrenula se i pogledala natrag. Stajao je
još na istom mjestu i gledao je. Diskretno mu mahne. On uzvrati.
Izgledao joj je nekako slab i tužan, onako sam. Glupost, on je,
dapače, vrlo snažan, pomisli sjetivši se kako ju je spasio iz gomile.
Ušla je u dvorište i stepenicama se uspela ka glavnim vratima.
***
Walden je stigao u Walden Hall s grčevima u želucu. Odjurio je iz
Londona prije ručka, čim je policijski crtač nacrtao lice ubojice, pa je
u automobilu, ne zaustavljajući se, pojeo suhu hranu i popio bocu
chablisa. A povrh toga bio je nervozan.
Danas se opet treba sastati s Aleksom. Zacijelo Aleks ima
protuprijedlog i očekuje da ga car tokom dana brzojavno odobri.
Valjda je ruska ambasada bila uviđavna i slala brzojave Aleksu u
Walden Hall. A protuprijedlog je vjerojatno nešto razumno, nešto što
bi Churchill prihvatio kao pobjedu.
Jedva je čekao da sjedne za pregovarački stol s Aleksom, ali mu je
bilo jasno da nekoliko minuta zapravo ne igraju veliku ulogu, a kad
vodiš pregovore ne smiješ pokazati da ti se žuri. Zato je zastao u
predvorju i smirio se, pa tek onda ušao u oktagon.
 Aleks je sjedio kraj prozora, utonuo u misli, a kraj njega bio
poslužavnik s čajem i kolačima koje nije ni taknuo. Sad je uzgledao i
nestrpljivo upitao:
– Što je bilo?
– Tip je došao, ali nažalost nismo ga uhvatili – odgovori Walden.
Aleks skrene pogledom.
– Došao me ubiti...
Waldena obuze sućut. Taj mladi čovjek došao je u tuđu zemlju s
teretom goleme odgovornosti, a sad mu je, eto, ubojica za petama.
Ali nema smisla pustiti ga da se bavi sumornim mislima. Zato mu
hotimice bezbrižnim tonom reče:
– Sad imamo opis tog čovjeka, zapravo, policijski crtač ga je
nacrtao.
Thomson će ga uhvatiti za koji dan. A ti si ovdje siguran, onaj tip ne
može saznati gdje si.
– Tako smo vjerovali da sam siguran i u hotelu, ali me on ipak
pronašao.
– To se više ne može dogoditi. – Loš uvod u pregovore, pomisli
Walden. Moram na neki način skrenuti Aleksove misli na nešto
veselije. – Bi li nešto pojeo?
– Nisam gladan.
– Hajdemo u šetnju, bolje ćeš večerati.
– U redu – pristane Aleks i ustane.
Walden je uzeo pušku, za zečeve, kako reče Aleksu, pa su se
uputili prema farmi. Na udaljenosti od deset metara pratio ih je jedan
od dva tjelohranitelja koja je poslao Basil Thomson. Walden je
pokazao Aleksu svoju krmaču-šampionku, Princezu od Waldena.
– Dobila je prvu nagradu na Poljoprivrednoj izložbi Istočne Anglije
lani i ove godine.
Aleks se divio čvrstim ciglenim kućama za zakupnike, visokom,
bijelo obojanom ambaru i prekrasnim teretnim konjima.
– Naravno, na ovome nema zarade – objašnjavao je Walden. – Sav
prihod troši se na novo oruđe, isušivanje, održavanje zgrada i
ograđivanje... ali time dajemo uzor zakupcima. Nakon moje smrti ova
će farma biti mnogo vrijednija no što je bila kad sam je naslijedio.
– Kod nas u Rusiji ne možeš ovako voditi gospodarstvo – nato će
Aleks. Dobro je, pomisli Walden, glavno da se okupira nečim drugim.
Aleks je nastavio: – Naši seljaci ne prihvaćaju nove načine rada,
neće ni blizu strojeva, nije ih stalo za nove zgrade i dobar alat. Oni
su još kmetovi u svojoj psihi, iako po zakonu to nisu. Kad je žetva
loša pa skapavaju, znaš li što čine? Pale prazne ambare.
Na južnoj livadi muškarci su kosili travu. Dvanaest kosaca širom
polja sagnulo se nad kosama, čuje se tek zvižduk, a visoke vlati
trave samo padaju.
Samuel Jones, najstariji radnik, prvi je pokosio svoj red. Prišao im
je s kosom u ruci i dodirom kape pozdravio Waldena. Walden mu
prodrma žuljevitu ruku. Bila je čvrsta kao stijena.
– Je li vaše gospodstvo našlo vremena za onu izložbu u Londri? –
upita Samuel.
– Jest, bio sam – uzvrati Walden.
– Ste vidli onu kosilicu koju ste spominjali?
– To je odličan stroj, Sam, ali ne znam ... – Walden će, naoko
oklijevajući.
Sam kimne glavom.
– Stroj ne radi poso tako dobro ko radnik.
– A s druge strane, njime bismo pokosili travu u tri dana umjesto u
petnaest, kako bi se to obavilo mnogo brže, manja bi nam opasnost
prijetila od kiše. A onda bismo mogli iznajmiti stroj drugim
zakupcima.
– Ondak vam ne treba tolko radnika – nato će Sam.
Walden je tobože bio razočaran.
– Ne – reče – ne bih htio nikog otpustiti. To samo znači da u doba
žetve ne bismo morali uzeti cigane za ispomoć.
– Ondak nema neke razlike.
– Stvarno nema. Samo me brine kako bi ljudi reagirali na to. Znaš
mladog Petera Dawkinsa, taj će naći bilo koji razlog da napravi
gužvu.
Sam nešto promrmlja.
– U svakom slučaju nastavi Walden gospodin Samson će idućeg
tjedna poći pogledati stroj. – Samson je bio upravitelj imanja. – Ma
da! – usklikne sad Walden kao da mu je tog trena sinula neka ideja.
– Možda bi i ti htio s njim, Sam?
Sam se pravio da mu nije osobito stalo do toga.
– U Londru? Bio ja tamo osamdeset osme. Ništa naročito.
 – Mogao bi poći vlakom, s gospodinom Samsonom, možda povesti
sa sobom i mladog Dawkinsa, vidjeti stroj, ručati u Londonu i vratiti
se popodne.
– Ko zna što bi rekla moja gospoja.
– Ipak bih volio čuti tvoje mišljenje o stroju.
– Pa, i moglo bi.
– Znači, dogovoreno. Reći ću Samsonu da sve uredi. – Walden se
zavjerenički nasmiješi. – Možeš dati na znanje gospođi Jones da
sam te praktički ja prisilio na taj put.
Sam se naceri.
– Baš tako ću, gospodaru.
Košnja je bila pri kraju. Većina radnika već je završila posao. Zečevi
su po svoj prilici bili skriveni svega nekoliko metara dalje od sijena.
Walden dozove Dawkinsa i dade mu pušku.
– Ti si dobar strijelac, Peter. Daj ulovi jednog za sebe, jednog za
Hali.
Svi su stajali uz rub polja, dalje od pravca gađanja; još su pokosili
preostalu travu sa strane kako bi nagnali zečeve na otvoreno polje.
Četiri su izjurila iz trave i Dawkins je ubio dva prvim hicem i jednog
drugim. Walden je uzeo pušku i jednog zeca pa s Aleksom krenuo
natrag prema Hallu. Aleks zadivljeno zatrese glavom i reče:
– Svaka ti čast, znaš s ljudima. Ja pak, izgleda, ne znam naći
sredinu između strogosti i velikodušnosti.
– Treba za to prakse – objasni mu Walden pa podigne zeca. –
Vidiš, u Hallu nam ovo zapravo ne treba, ali sam ga uzeo da ih
podsjetim da su zečevi moji, i da oni nemaju na njih nikakvo pravo
već ih samo mogu dobiti od mene na dar. Kad bih imao sina, mislio
je u sebi, ovako bih ga učio ponašanju.
– Samo raspravom i dogovorom možeš naprijed – ustvrdi Aleks.
– To je najbolje, pa čak i kad nešto moraš žrtvovati. Aleks se
nasmiješi.
– A to nas vraća na pitanje Balkana.
Hvala nebesima, konačno, obraduje se Walden.
– Da rezimiram – produži Aleks. – Mi smo voljni da se uz vas
borimo protiv Njemačke, a vi ste spremni priznati naše pravo prolaza
kroz Bosfor i Dardanele. Međutim, mi ne želimo samo pravo prolaza
nego da budemo tamo. Odbili ste naš prijedlog da se cijeli Balkanski
poluotok, od Rumunjske do Krete, proglasi ruskom sferom utjecaja;
bez sumnje ste držali da nam time dajete previše. Zato je moj
zadatak bio da formuliram neki skromniji zahtjev koji će nam
osigurati taj morski prolaz, ne obavezujući Britaniju na bezrezervnu
prorusku politiku na Balkanu.
– Da – potvrdi Walden, a u sebi je mislio: Misao mu je oštra
poput skalpela. Prije nekoliko minuta ovom sam momku ja dijelio
očinske savjete, a sad odjednom kao da mi je ravan, u najmanju
ruku. Po svoj prilici je to tako kad ti sin postaje muškarcem.
– Žao mi je što je to tako dugo trajalo – ispričavao se Aleks. –
Moram slati šifrirane poruke preko ruske ambasade u Petrograd, a
na tolikoj udaljenosti jednostavno ne možeš brzo obaviti dogovor.
– Shvaćam – s razumijevanjem će Walden i pomisli: Naprijed, van
s tim!
– Područje između Carigrada i Drinopolja, koje obuhvaća pola
Trakije a prostire se na kojih šesnaest tisuća kvadratnih kilometara,
sada je turski teritorij. Morska mu obala počinje na Crnom moru,
proteže se uz Bospor, Mramorno more i Dardanele i završava u
Egejskom moru. Drugim riječima, odande se kontrolira cijeli prolaz
između Crnog i Sredozemnog mora. – Malo je zastao, potom
predložio: – Dajte nam to, i na vašoj smo strani.
Walden je nastojao prikriti uzbuđenje. To je već realna osnova za
nagodbu.
– Problem još nije riješen jer to nije naš teritorij pa vam ga mi ne
možemo dati – reče.
– Razmotrite nekoliko mogućnosti u slučaju izbijanja rata – reče
Aleks.
– Prvo, bude li Turska na našoj strani, ionako ćemo imati pravo
prolaza. Međutim, to nije vjerojatno. Drugo, bude li Turska neutralna,
očekivat ćemo da Britanija inzistira na našem pravu prolaza, čime bi
se uistinu potvrdila neutralnost Turske; a ukoliko u tome ne uspije,
da podrži našu invaziju Trakije. Treće, prikloni li se Turska
Njemačkoj, što je najvjerojatnije, onda bi Britanija priznala da je
Trakija naša čim je osvojimo.
Walden će sumnjičavo:
– Pitam se što bi Tračani na to rekli.
– Oni bi radije bili pod Rusijom nego pod Turskom.
 – Rekao bih da bi radije bili nezavisni. Aleks se dječački nasmiješi.
– Ni tebe ni mene, a zaista ni naše vlade, nije ni najmanje briga što
bi željeli stanovnici Trakije.
– Točno – morao je priznati Walden. Aleks ga je svojim šarmom
dječaka a razmišljanjem zrela čovjeka stalno zbunjivao. Već bi
povjerovao da čvrsto drži konce pregovora u svojim rukama, a onda
bi ga Aleks poklopio nekom primjedbom iz koje je bilo očito da je on
zapravo gospodar situacije.
Popeli su se na brežuljak što vodi prema stražnjem dijelu Walden
Halla. Walden spazi tjelohranitelja: pretraživao je šumu s obje strane,
a pod teškim mu smeđim bakandžama dizala se prašina. Zemlja je
presušila, u zadnja tri mjeseca rijetko je padala kiša. Walden je bio
sav obuzet Aleksovim protuprijedlogom. Što će reći Churchill?
Svakako se Rusima može prepustiti dio Trakije, pa tko mari za
Trakiju?
Prošli su kroz povrtnjak. Jedan vrtlar što je upravo zalijevao salatu,
pozdravio ih je dotaknuvši kapu. Walden se pokuša sjetiti čovjekova
imena, ali ga Aleks preteče rekavši:
– Krasno veče, Stanley.
– Dobro bi nam došlo malo kiše, vaša visosti.
– Ali ne previše, zar ne?
– Točno, vaša visosti.
Aha, Aleks uči, pomisli Walden.
Ušli su u kuću. Walden pozvoni lakeju i reče:
– Poslat ću Churchillu brzojav, ugovorit ću sastanak za sutra ujutro.
I odmah idem u London.
– Odlično. Vrijeme leti – ustvrdi Aleks.
***
– Oh, hvala Bogu da ste stigli kući, lady Charlotte! – s olakšanjem
usklikne lakej otvorivši Charlotti vrata.
Ona mu pruži kaput.
– Ne znam zašto zahvaljuješ bogu, William.
– Lady Walden se zabrinula za vas objasni on. Zapovijedila je da
vas pošaljemo k njoj čim stignete.
– Samo ću se malo urediti – reče Charlotte.
– Lady Walden je rekla »odmah« ...
 – A ja velim da ću se najprije urediti. – I s tim se Charlotte popne u
svoju sobu.
Umila se i raspustila kosu. Od onog udarca još je osjećala neki tupi
i jaki bol u želucu, a ruke joj bile oguljene ali ne do krvi. Sigurno su
joj i koljena natučena, no njih ionako nitko ne vidi. Iza paravana
svuče haljinu. Nije izgledala poderana. Ne bi se reklo da sam bila u
tučnjavi, pomisli. Uto začuje kako se otvaraju vrata spavaonice.
– Charlotte! – Bio je to mamin glas.
Charlotte brzo navuče kućnu haljinu. O, Isuse, sad će je uhvatiti
histerija, pomisli, pa izađe iza paravana.
– Izludjeli smo od brige! – oštro će nama.
Za njom u sobu uđe Marja, držanja poput kakve kreposnice a
pogleda ledena.
– Pa, evo me žive i zdrave, ne morate više brinuti – mirno odgovori
Charlotte.
Mama pocrvenje.
– Bezobrazno derište! – vrisne, priđe Charlotti i ošamari je.
Charlotte se zaljulja i pade na krevet. Bila je zaprepaštena, ne
udarcem nego činjenicom da ga je dobila. Mama je još nikad nije
udarila. I zato ju je taj udarac nekako bolio više od onih koje je dobila
u tučnjavi. Svrne pogled k Marji i na njenu licu ugleda neobičan izraz
zadovoljstva.
Došavši k sebi reče:
– Ovo ti nikad neću oprostiti.
– Ti ćeš meni govoriti o opraštanju! – Mama je u bijesu govorila
ruski. – A treba li da ja tebi oprostim zato što druguješ s ruljom pred
Buckinghamskom palačom?
– Kako si saznala? – dahne Charlotte.
– Marja te vidjela kad si prolazila Mallom zajedno s i onim ... s onim
sufražetkinjama. Kakva sramota. Sam Bog zna tko te je sve vidio.
Sazna li kralj za to, bit ćemo protjerani s Dvora.
– A tako. – Charlotti je obraz još žario od one pljuske. – Znači, nije
te bilo strah za me nego za obiteljsku reputaciju – reče podrugljivo.
Mamu je to pogodilo. Onda se umiješa Marja.
– Brinuli smo i zbog jednog i zbog drugog.
– Ti samo šuti, Maija. Već si mi dosta naškodila tim svojim jezikom
– ukori je Charlotte.
 – Marja je postupila pravilno – branila je mama guvernantu. – Kako
bi mi to mogla prešutjeti?
– Zar ti ne misliš da bi žene morale imati pravo glasa? – upita sad
Charlotte.
– Svakako ne, a ni ti ne bi smjela tako misliti.
– Ali mislim – nije odustajala Charlotte. – I gotovo.
– Ništa ti ne znaš, ta još si dijete.
– Uvijek se na to vraćamo, zar ne? Ja sam dijete i ne znam ništa. A
tko je kriv za moju neukost? Marja je već petnaest godina zadužena
za moje obrazovanje. A da sam još dijete, to uopće nije istina, i tebi
je to savršeno jasno. Ti bi bila najsretnija da se udam do Božića. A
neke su djevojčice majke već u trinaestoj, pa bile udate ili ne bile.
– Tko ti govori takve stvari? – zaprepasti se mama.
– Svakako ne Marja. Ona mi nikad nije rekla nešto važno. A nisi ni
ti.
– Takve stvari i ne treba da znaš, pa ti si dama – mama će, sad
gotovo molećivim glasom.
– Vidiš što hoću reći? Ti želiš da budem neznalica. E pa, ja to ne
namjeravam biti.
– Samo želim da budeš sretna – reče mama tužno.
– Ne, ne želiš – tvrdoglavo će Charlotte. – Želiš da budem kao ti.
– Ne, ne i ne! Ne želim da budeš poput mene! Ne želim! – zavapi
mama pa zaplače i istrči iz sobe.
Charlotte je buljila za njom, začuđena i posramljena
– Eto vidiš što si učinila – ukori je Marja.
Charlotte promjeri guvernantu od glave do pete: ona njezina siva
haljina, pa sijeda kosa, a ružno lice samodopadna izraza.
– Odlazi, Marja.
– Nemaš pojma koliko si nam muke i boli zadala danas popodne.
Charlotte je bila u kušnji da kaže: Da si držala jezik za zubima, ne
bi toga bilo. No umjesto toga samo procijedi:
– Izlazi.
– Slušaj ti mene, mala Charlotte ...
– Za tebe sam lady Charlotte.
– Ti si mala Charlotte i...
Charlotte zgrabi ručno zrcalo i zavitla ga prema Marji. Guvernanta
cikne, no projektil ne pogodi ciljni već se razbije o zid. Onda Maija
izjuri iz sobe.
Sad znam kako treba s njom, pomisli Charlotte.
Pade joj na um da je izvojevala nekakvu pobjedu. Mamu je
natjerala u plač, Marju potjerala iz sobe. To je već nešto, mislila je,
konačno, možda sam jača od njih. Nisu bolje ni zaslužile: Marja me
tužakala mami, a mama ošamarila. Ali ja nisam puzala i ispričavala
se i obećala da ću ubuduće biti dobra. Vratila sam im milo za drago.
I treba da se time ponosim. No, zašto se osjećam tako postiđenom?
***
Mrzim sama sebe, mislila je Lidija.
Znam kako se Charlotte osjeća a ne mogu joj priznati da je
razumijem. Gubim vlast nad sobom. Nikad nisam bila ovakva već
uvijek mirna i dostojanstvena. Kad je bila djevojčica smijala sam se
njenim sitnim grijesima. A sad je odrasla. Dragi Bože, što sam
učinila? Ona je zatrovana krvlju svog oca Feliksa, u to sam sigurna.
Što da radim? A stalno sam vjerovala kako će, budem li je odgajala
kao Stephenovu kćer, možda stvarno i postati onakva kakva bi bila
da zaista jest njegova: nevina djevojka, prava dama i Engleskinja.
Međutim, sve je bilo uzalud. Sve ove godine u njenim je žilama tekla
nečista krv, pritajeno, a sad evo izbija; sad se u njoj budi njen istinski
predak, pokvareni ruski seljak. A te kobne znake ja ne mogu mirno
gledati, hvata me panika. Ja sam prokleta, svi smo mi prokleti,
grijehe otaca plaćaju djeca, ja čak u trećem i četvrtom koljenu. Kad
će mi biti oprošteno? Feliks je anarhist a Charlotte sufražetkinja;
Feliks je razvratnik a Charlotte spominje trinaestogodišnje majke;
ona nema pojma što to znači biti opsjednut strašću; moj život je
upropašten, i njen će biti, i zato se bojim, zato vičem i plačem i
postajem histerična i udaram je, ali, Isuse dobri, ne dopusti da se to
dijete upropasti, jedino za nju sam živjela. Zaključat ću je. Da se bar
uda za nekog pristojnog mladića, i to skoro, dok ne skrene s prava
puta, dok još nitko ne uoči da njeno ponašanje nije u redu. Tko zna
hoće li je Freddie zaprositi do kraja sezone; to bi bilo rješenje,
moram se za to pobrinuti, moram je brzo udati. Onda se više neće
moći upropastiti, a osim toga, uz jedno ili dvoje djece neće imati ni
vremena. Moram udesiti da se češće sastaje s Freddijem. Vrlo je
zgodna i bit će zaista dobra žena nekom energičnom muškarcu koji
će znati njome vladati, nekom pristojnom muškarcu koji će je ljubiti i
neće dopustiti da se u njoj razbuktaju mračne strasti, muškarcu koji
će spavati u susjednoj sobi i dolaziti joj u krevet jedanput tjedno pri
ugašenom svjetlu; Freddie je pravi čovjek za nju, i ona nikad neće
morati proživjeti ono što sam ja proživjela, nikad u muci neće
spoznati da je požuda grešna i razorna, tako se grijeh neće predati u
baštinu još jednom pokoljenju, ona neće biti pokvarena kao ja. A ona
je uvjerena kako želim da bude kao ja. Kad bi samo znala! Kad bi
samo znala!
Feliks nije prestajao plakati.
***
Prolaznici su se okretali za njim dok je koračao parkom idući po
bicikl, a cijelo mu se tijelo treslo od neobuzdanih jecaja, suze lijevale
niz lice. To mu se još nikad nije dogodilo, i nije pravo shvaćao zašto
ga je obuzela tako duboka tuga.
Pronašao je bicikl na mjestu gdje ga je ostavio, ispod jednog grma,
i pogled na nešto poznato malo ga je smirio. Što je to sa mnom,
pitao se. Mnogi ljudi imaju djecu. Sad sam saznao da i ja imam. Pa
što onda? I ponovo zaplače.
Sjeo je na suhu travu kraj bicikla. Kako je krasna, mislio je. Ali nije
plakao zbog onoga što je pronašao, već zbog onoga što je propustio.
Osamnaest je godina bio otac a to nije znao. Dok se on potucao iz
jednog bijednog sela u drugo, čamio u zatvoru i rudniku zlata,
probijao se kroz Sibir, pravio bombe u Bjalistoku, ona je rasla Pravila
je prve korake, izgovarala prve riječi, učila sama jesti i vezivati
vezice na cipelama. U ljetno se doba igrala na zelenoj livadi pod
kestenom, padala s magarca i plakala. »Otac« joj je darovao ponija,
dok je Feliks crnčio vezan lancima za ostale robijaše. Ljeti je nosila
bijele haljinice, zimi vunene čarape. Od malih je nogu učila i ruski i
engleski. Netko drugi joj je čitao priče; netko drugi joj dobacivao:
»Sad ću te uhvatiti« i trčao za njom po stepenicama, vrišteći od
veselja; netko drugi ju je učio kako se rukuje i pozdravlja s »Milo mi
je«; netko drugi je kupao i četkao joj kosu, i tjerao je da pojede sav
kupus na tanjuru. Mnogo se puta Feliks, promatrajući ruske seljake s
djecom, pitao kako ti ljudi u svom životu ispunjenom bijedom i
mukotrpnim siromaštvom nalaze još i naklonosti i nježnosti za djecu
koja im otimaju kruh iz usta. Sad mu je to postalo jasno: ljubav te
jednostavno svlada, pa htio ti to ili ne. Sjećajući se tuđe djece,
mogao je zamisliti Charlottu na raznim stupnjevima razvoja. Pred
očima mu se redale slike: malo dijete velika trbuha a bez kukova, pa
joj suknja pada; potom bučna sedmogodišnjakinja razderane
haljinice i oguljenih koljena; zatim mršava, nezgrapna
desetogodišnjakinja prstiju zamrljanih tintom i uvijek malo tijesnom
odjećom; onda stidljiva djevojka u pubertetu, što se hihoće
dječacima, potajno upotrebljava majčin parfem, luduje za konjima, i...
I sad ova lijepa, hrabra, oprezna, znatiželjna, prekrasna mlada
žena.
A ja sam joj otac. Njen otac.
Što je ono rekla? Još nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao što
ste vi. Voljela bih vas opet vidjeti. A on se upravo htio zauvijek
oprostiti od nje. Shvativši da to ne mora, počeo je gubiti kontrolu. A
ona je mislila da se prehladio. Ah, još je mlada i zato se veselo i
bezbrižno obraća čovjeku čije se srce slama.
Postajem sentimentalan, pomisli. Moram se pribrati.
Ustane i uspravi bicikl. Onda obriše lice onim njenim rupčićem. U
jednom mu je kutu izvezen zvončić, možda njen ručni rad. Uspne se
na bicikl i krene u Old Kent Road.
Bilo je doba večere, no on je znao da neće moći jesti. Pa i bolje, ta
novac mu je ionako pri kraju, a večeras mu se ne krade. Veselio se
tami svoje unajmljene sobe, ondje će sam sa svojim mislima provesti
noć. U mašti će ponavljati svaki minut ovog susreta, od trenutka kad
se ona pojavila iz kuće do onog zadnjeg oproštajnog mahanja.
Volio bi bocu votke za društvo, ali to si ne može priuštiti.
Pitao se je li itko ikad Charlotti poklonio crvenu loptu.
Večer je bila blaga ali je gradski zrak bio težak. U gostionice u Old
Kent Roadu već su hrlile žene iz radničkog staleža u haljinama
živahnih boja, s njima muževi, momci i očevi. Feliks se nagonski
zaustavi pred jednom. Kroz otvorena vrata dopirao je zvuk starog
glasovira. Da mu se bar netko nasmiješi, pa makar i konobarica!
Mogao bih si priuštiti jedno pivo, zaključi pa priveže bicikl za ogradu i
uđe.
Dočeka ga ustajali zrak, dim i jedinstveni miris piva, karakterističan
za englesku gostionicu. Još je bilo rano, ali već se dobrano orio
smijeh i vriska žena. Svi izuzetno raspoloženi. Nitko ne umije trošiti
novac bolje od siromaha, pomisli Feliks i priključi se mnoštvu za
šankom. S klavira sad odjekne neka druga melodija i svi zapjevaju:
Na koljena starcu djevojčica sjede
I zamoli milo: »Daj reci mi, djede,
Zašto sam mi lutaš, sam na svijetu tom,
Zar ti nemaš djece, niti imaš dom?«
»Imao sam dragu, ah, davno to bje,
Imao sam, dušo, al' sad nema nje.
Počuj moju priču, vjeruj, nije šala;
Nestade mi drage nakon jednog bala.«
Od te glupe, sentimentalne, plitke, proklete pjesme skoče Feliksu
suze na oči, te brzo izađe iz gostionice ne naručivši ništa.
I odveze se, a smijeh i glazba ostadoše mu za leđima. Takva
zabava nije za njega, nikad nije bila niti će biti. Pošao je ravno kući,
odnio bicikl u svoju sobu na zadnjem katu, pa skinuo šešir i kaput,
zatim legao na krevet.
Ponovno će je vidjeti za dva dana. Zajedno će gledati slike. Prije
susreta s njom poći će u javno kupatilo. Protrlja bradu. Ništa se tu ne
može učiniti, brada mu ne može pristojno izrasti za dva dana. U
mislima se vratio u ono doba kad je ona izašla iz kuće. Ugledao ju je
iz daljine, ni ne sanjajući...
O čemu lu sam razmišljao u tom trenutku?
A onda se sjeti.
Pitao sam se zna li možda ona gdje je Orlov. Cijelo popodne nisam
razmišljao o Orlovu. Po svoj prilici ona zna gdje je Orlov; a ako ne
zna, mogla bi saznati. Mogao bih je iskoristiti da mi pomogne ubiti
ga.
Jesam li sposoban da to učinim?
Ne, nisam. Neću to učiniti. Neću, neću, neću! Što se to događa sa
mnom?
***
Walden se u podne sastao s Churchillom u Admiralitetu. Prvi lord je
bio impresioniran.
– Trakiju reče. Svakako, možemo im dati pola Trakije. Ako će i
cijelu, koga je za to stalo!
– To sam i ja pomislio – složi se Walden. Bio je zadovoljan
Churchillovom reakcijom. – A hoće li se vaše kolege složiti?
 – Vjerujem da hoće – Churchill će ozbiljno. – S Greyom ću se
sastati nakon ručka, a s Asquithom večeras.
– A kad se sastaje Kabinet? – Walden se bojao da bi Kabinet
mogao staviti veto na njegov i Aleksov dogovor.
– Sutra ujutro.
Walden ustane.
– Znači da bih mogao natrag u Norfolk sutra popodne.
– Sjajno. Jesu li konačno uhvatili onog prokletog anarhista?
– To ću saznati kasnije, kad se nađem na ručku s Basilom
Thomsonom iz Specijalnog odjela.
– Obavještavajte me o svemu.
– Naravno.
– I hvala vam. Mislim, za ovaj prijedlog. – Churchill sanjivo pogleda
kroz prozor i promrmlja sebi u bradu: Trakija. Tko je ikad čuo za nju!
Walden ga prepusti njegovim mislima.
***
Veselo raspoložen hodao je od Admiraliteta do svog kluba u Pali
Mallu. Obično je ručao kod kuće, ali sad nije htio Lidiji natovariti
policajce, posebno zato jer je ona ovih dana u prilično čudnom
raspoloženju. Zacijelo je kao i on zabrinuta za Aleksa. Ta momak im
je skoro kao sin, kad bi mu se što dogodilo ...
Stepenicama se popeo u klub, i čim je ušao pruži šešir i rukavice
lakeju koji reče:
– Prekrasno ljeto, gospodine.
Vrijeme je već mjesecima izuzetno lijepo, mislio je Walden penjući
se u blagovaonicu. Kad se pokvari, zaredat će oluje. U kolovozu će
biti grmljavine preko glave.
Thomson ga je već čekao. Izgledao je prilično zadovoljan sobom.
Past će mi kamen sa srca ako je uhvatio ubojicu, pomisli Walden.
Rukovali su se, pa je Walden sjeo. Jedan konobar im donese
jelovnik.
– Dakle? Jeste li ga uhvatili? – upita Walden.
– Skoro – odgovori Thomson.
Znači, nisu, zaključi Walden, a onaj kamen na srcu posta još teži.
– O, dovraga – procijedi.
Priđe im vinotoča, pa će Walden Thomsonu:
– Hoćete li neki koktel?
 – Ne, hvala.
Ni Walden nije htio piti koktel. Tu lošu naviku imaju Amerikanci.
– Možda čašu šerija?
– Da, molim.
– Dvije – naruči Walden konobaru.
Naručili su smeđu juhu Windsor i poširanog lososa, te, po
Waldenovu izboru, bocu rajnskog vina da to zaliju Walden poče:
– Ne znam shvaćate li koliko je sve ovo važno. Moji pregovori s
knezom Orlovom skoro su pri kraju. Kad bi on sad bio ubijen, sve bi
palo u vodu i ozbiljno se odrazilo na sigurnost naše zemlje.
– Shvaćam, milorde uzvrati Thomson. Dopustite da vam kažem
dokle smo stigli. Atentator se zove Feliks Kšešinski. Prezime mu se
teško izgovara pa ćemo ga radije zvati samo Feliks. Četrdeset mu je
godina, sin je seoskog svećenika, potječe iz gubernije Tambov. Moj
kolega u Petrogradu ima o njemu podeblji dosje. Već triput je
hapšen, a traže ga zbog pet-šest ubojstava.
– Dragi Bože – promrmlja Walden.
– Moj prijatelj iz Petrograda nadalje upozorava da je to majstor u
pravljenju bombi i krajnje opasan borac. Thomson zastane. Vi ste
pokazali izuzetnu hrabrost uhvativši onu bocu.
Walden se samo slabo nasmiješi; nije se volio toga ni sjetiti.
Donijeli su im juhu, pa su neko vrijeme šuteći jeli. Thomson otpije
malo vina. Walden je volio dolaziti u klub. Hrana nije dobra kao kod
kuće, ali se u tom ambijentu čovjek može opustiti. Naslonjači u sobi
za pušenje starinski su i udobni, konobari stari i spori, zidne tapete
izblijedjele a boja tmurna. Osvjetljenje je još plinsko. Muškarci poput
Waldena dolaze u klub bježeći od pretjerane urednosti i sveg onog
ženskog svijeta kod kuće.
– Niste li kazali da ste ga skoro uhvatili – reče Walden kad im je
donesen poširani losos.
– Nisam vam još rekao ni pola.
– Ah.
– Krajem svibnja došao je u anarhistički klub u Jubilee Streetu na
području Stepney. Ništa nisu znali o njemu, a on im je napričao laži.
To je oprezan čovjek, i to s pravom, s njegove točke gledišta, jer
jedan ili dvojica tih anarhista rade za mene. Moji su me špijuni
obavijestili da je taj čovjek došao u naš grad, ali mi ta informacija
tada nije privukla pažnju jer se činio bezopasnim. Rekao je da piše
neku knjigu. A onda je oteo jedan pištolj i preselio se.
– Ne ostavivši adrese, naravno.
– Točno.
– Prava jegulja.
Konobar je pokupio tanjure i upitao:
– Gospodo, možda biste sad jeli meso? Danas imamo ovčetinu.
Naručili su ovčetinu sa želeom od crvena ribiza, pečenim
krumpirom i šparogama. Thomson je pričao dalje:
– Kupio je sastojke za nitroglicerin u četiri ljekarne u Camden
Townu. Na tom smo dijelu grada pretražili kuću po kuću. – Pojeo je
zalogaj ovčetine.
– I? – Walden će nestrpljivo.
– Stanovao je u Camdenu, Cork Street 19, u kući neke udovice koja
se zove Bridget Callahan.
– Ali se preselio.
– Da.
– Dovraga, Thomson, zar ne vidite da je momak mudriji od vas?
Thomson ga hladno pogleda i ne reče ništa.
– Oprostite što sam nepristojan, ali taj me čovjek nervira – ispriča
se Walden.
Thomson nastavi:
– Gospođa Callahan tvrdi da je izbacila Feliksa jer joj je bio sumnjiv.
– Zašto ga nije prijavila policiji?
Thomson je pojeo ovčetinu do kraja pa odloži nož i viljušku.
– Navodno nije imala pravog razloga. To mi se činilo sumnjivim pa
sam se raspitao o njoj. Muž joj je bio irski buntovnik. Ako je znala što
je naumio naš prijatelj Feliks, možda ga je i simpatizirala.
Waldenu se nije sviđalo što Thomson Feliksa naziva »naš prijatelj«.
– Što mislite, zna li ona kamo se preselio? – upita.
– Ako i zna, neće reći. Ali ne vjerujem da joj je to otkrio. Međutim,
mogao bi se vratiti k njoj.
– Je li kuća pod nadzorom?
– Jest, potajno. Jedan se moj čovjek već uselio u suteren kao
stanar. I slučajno pronašao stakleni štapić kakav se upotrebljava u
kemijskom laboratoriju. Očito je Feliks napravio nitroglicerin upravo
ondje u umivaoniku.
 Waldena oblije hladan znoj pri pomisli da usred Londona možeš
kupiti kemikalije, pomiješati ih u umivaoniku i napraviti smrtonosnu
eksplozivnu tekućinu, pa s bocom takvog eksploziva ušetati u
apartman nekog hotela u West Endu.
Nakon ovčetine donijeli su im pikantna guščja jetra.
– Što sad namjeravate? – upita Weiden.
– Feliksova slika visi u svakoj policijskoj stanici Londonske
grofovije. Ukoliko nije dan i noć zatvoren u kući, prije ili kasnije opazit
će ga neki pažljivi policajac. A da ne bismo gubili dragocjeno
vrijeme, moji ljudi obilaze jeftine hotele i kuće za iznajmljivanje i
svugdje pokazuju njegovu sliku.
– A ako promijeni izgled?
– Njemu to nije tako lako.
Priđe im konobar i ponudi tortu black forest. Oni odbiju i umjesto nje
uzmu sladoled, a Walden naruči i pola boce šampanjca.
Thomson je objašnjavao:
– Ne može sakriti svoju visinu ni svoj ruski naglasak. A k tome ima
izražajne crte lica. Nije imao vremena da pusti bradu. Možda će
promijeniti odjeću, ošišati se dogola ili staviti periku. Da sam na
njegovu mjestu, navukao bih nekakvu uniformu, mornarsku, lakejsku
ili svećeničku. Ali policajci na takve stvari budno paze.
Nakon sladoleda jeli su sir stilton i slatki prepečenac, a pili sortno
vino porto.
Sve je to veliko pitanje, mislio je Walden. A jedno je sigurno: Feliks
je slobodan, i on, Walden, neće mirno spavati dokle god taj tip ne
bude pod ključem, lancima prikovan za zid.
– Feliks je očito među vrhunskim ubojicama međunarodne
revolucionarne zavjere – govorio je dalje Thomson. – Jako je dobro
obaviješten. Primjerice, znao je da će knez Orlov boraviti ovdje, u
Engleskoj. I pametan je i zadivljujuće odlučan. U svakom slučaju,
Orlova smo sakrili.
Walden se pitao na što Thomson cilja.
– A međutim – nastavi Thomson – vi još uvijek glavom i bradom
hodate ulicama Londona.
– A zašto ne bih?
– Da sam ja Feliks, sad bih se koncentrirao na vas. Slijedio bih vas
u nadi da ćete me odvesti k Orlovu, ili bih vas kidnapirao i mučio sve
dok mi ne otkrijete gdje je.
Walden ponikne pogledom da sakrije strah.
– Kako bi to izveo sam?
– Možda ima pomagače. Zato hoću da vas prati tjelesni čuvar.
Walden odmahne glavom.
– Imam svog čovjeka, Pritcharda. On bi riskirao život za mene,
jednom već i jest.
– Je li naoružan?
– Nije.
– Zna li pucati?
– Izvrsno. Vodio sam ga sa sobom u Afriku u lov na krupnu divljač.
Tad je i stavio za mene život na kocku.
– Onda neka nosi pištolj.
– U redu – složi se Walden. – Sutra ću na svoje imanje. Imam ondje
pištolj pa ću mu ga dati.
Na kraju objeda Walden je pojeo breskvu a Thomson krušku melba.
Zatim su pošli u pušionicu na kavu i kekse. Walden je zapalio
cigaru.
– Poći ću kući pješke, zbog probave. – Nastojao je to reći
hladnokrvno, ali mu je glas bio nekako čudno povišen.
– Radije nemojte – usprotivi se Thomson. – Zar se niste dovezli
svojom kočijom?
– Nisam ...
– Zbog vaše sigurnosti bit će najbolje da se odsad uvijek vozite u
svom automobilu ili kočiji.
– U redu – uzdahne Walden. – Morat ću jesti manje.
– Danas uzmite taksi. Možda ću i ja s vama.
– Stvarno mislite da je to potrebno?
– Feliks vas možda čeka pred klubom.
– Kako bi saznao u koji sam klub učlanjen?
– Lako. Potraži u Tko je tko.
– Ah, da. – Walden odmahne glavom. – Čovjek se ni ne sjeti tih
stvari. Thomson pogleda na sat.
– Morao bih se vratiti u Yard ... ako ste vi spremni.
– Svakako.
Izašli su iz kluba. Feliks nije čekao u zasjedi. Taksijem su pošli k
Waldenovoj kući, a onda se Thomson odvezao u Scotland Yard.
Walden je ušao u kuću. Činilo se da nigdje nema nikoga. Popeo se u
svoju sobu, sjeo do prozora i popušio cigaru do kraja.
Osjećao je potrebu da s nekim razgovara. Pogleda na sat: Lidija se
vjerojatno već odmorila i sad se po svoj prilici oblači, ta uskoro mora
sići na čaj i dočekati goste. On pođe u njenu sobu.
Sjedila je pred zrcalom u kućnoj haljini. Izgleda napeta, pomisli
Walden, to je sve zbog ove gužve. Stavi joj ruke na ramena, pogleda
je u zrcalu, onda se nagne i poljubi je u kosu.
– Feliks Kšešinski.
– Što? – preplašeno će ona.
– Tako se zove onaj ubojica. Znači li ti nešto to ime?
– Ne.
– Učinilo mi se kao da ti je poznato.
– Pa ... nekako jest.
– Basil Thomson je doznao sve o tipu. Ubojica, pokvaren do dna
duše. Sasvim je moguće da si ga negdje vidjela u Petrogradu. U tom
slučaju bilo bi jasno zašto ti se, kad je ono svratio ovamo, učinilo da
ga se kao kroz maglu sjećaš i zašto ti je njegovo ime nekako
poznato.
– Da, bit će da je tako.
Walden priđe prozoru i zagleda se u park. U to doba dana dadilje
su izvodile svoje štićenike u šetnju. Po stazama si svugdje vidio
dječja kolica, na klupama sjedile žene u staromodnoj odjeći i
ogovarale. Odjednom Waldenu pade na um da je Lidija možda imala
neku vezu s Feliksom, tamo u Petrogradu, vezu koju ne želi priznati.
Od te se misli zastidje i brzo je potisne. Onda reče:
– Thomson smatra da će Feliks, shvativši da je Aleks skriven,
pokušati mene kidnapirati.
Lidija ustane sa stolice, priđe mu, zagrli ga oko struka i nasloni mu
glavu na grudi. Ne reče ni riječi. Walden joj pogladi kosu.
– Odsada se uvijek moram voziti u svojoj kočiji, a Pritchard mora
nositi pištolj.
Ona uzgleda u nj, i on se iznenadi vidjevši da su joj sive oči pune
suza.
– Zašto se to događa baš nama? – ona će tužno. – Najprije ono s
Charlottom u neredima, onda ti umalo nisi stradao, svima nam, čini
se, prijeti neka opasnost.
 – Glupost. Tebi ne prijeti nikakva opasnost, a kod Charlotte se radi
samo o djevojačkoj nepromišljenosti. A ja ću imati dobru zaštitu. –
Gladio ju je po slabinama.! Nije nosila steznik, pa je kroz tanku
haljinu osjećao toplinu njena tijela. Poželio je da vode ljubav, tog
trena. Nikad to nisu činili danju.
Poljubio ju je u usta. Ona se sva priljubila uza nj, i Walden shvati da
se i u njoj rodila želja za ljubavnim zagrljajem. Nije se sjećao da se
ikad ranije tako ponašala. On zirne k vratima. Zaključat će ih. Onda
spusti pogled k njoj, a ona jedva primjetno kimne glavom. Jedna
suza skotrlja joj se niz obraz. Walden priđe vratima.
Uto netko zakuca.
– Dovraga! – tiho će Walden.
Lidija okrene leđa vratima i rupčićem obriše oči. Uđe Pritchard.
– Oprostite, gospodine. Hitna telefonska poruka od gospodina
Basila Thomsona. Otkrili su gdje stanuje onaj Feliks. Ako želite
prisustvovati završetku akcije, gospodin Thomson će doći po vas za
tri minute.
– Donesi mi šešir i kaput – kratko naredi Walden.

10.
Kad je Feliks izašao po jutarnje novine, činilo mu se da vidi djecu
kamo god se okrene. U dvorištu je grupa djevojčica bila zaokupljena
nekom igrom uz ples i pjesmu. Dječaci su igrali kriket, vrata su
kredom nacrtali na zidu, a komad trule daske služio im kao palica.
Na ulici su stariji dječaci gurali ručna kolica. Kod jedne mlade
djevojke Feliks je kupio novine. Vraćajući se u sobu opet je naišao
na jedno dijete: gola djevojčica ispriječila mu se na putu puzeći uza
stepenice. Kad ju je pogledao, nesigurno je ustala pa se polako
zavalila natrag. Feliks ju je podigao i spustio na odmorište. Iz jedne
prostorije pojavila se njena majka. Bila je to blijeda mlada žena
masne kose, u visokom stupnju trudnoće. Digla je djevojčicu s poda,
sumnjičavo pogledala Feliksa i ponovo nestala u svojoj sobi.
Kad god bi stao razmišljati o tome kako će točno navesti Charlottu
da mu otkrije Orlovljevo boravište, Feliksu se činilo kao da se pred
njim diže neki zid. Razmatrao je razne mogućnosti: da je prevari pa
da mu ni ne znajući izlane potrebnu informaciju; ili da njoj kao i Lidiji
ispriča neku izmišljotinu; ili pak da joj otvoreno kaže kako namjerava
ubiti Orlova. No, pred svakom bi mogućnošću uzdrhtao.
A onda bi pomislio što je sve na kocki, i njegovi su mu se osjećaji
činili smiješnim. Eto, sad mu je prilika da spasi milijune života,
možda i da zapali iskru revolucije u Rusiji, a on se ustručava lagati
jednoj djevojci iz više klase! Nije to isto kao kad bi joj htio nanijeti
kakvo zlo; ta samo će je iskoristiti i izdati, izigrati povjerenje vlastite
kćeri koju je tek upoznao ...
Da nečim zaposli ruke stao je od dinamita vlastite izrade praviti
primitivnu bombu. Pamučni otpad namočen nitroglicerinom natrpao
je u jednu napuklu porculansku vazu. Onda je razmislio o paljenju.
Samim paljenjem papira možda se neće ništa postići. Zato je gurnuo
pet-šest šibica u pamuk tako da su im ostale viriti samo
svijetlocivene glavice. Dok je namještao šibice kako bi stajale
uspravno, uoči da mu ruke dršću.
Meni ruke nikad ne dršću. Što se to događa sa mnom?
Od komada novine napravio je smotak, jedan mu kraj utaknuo
između šibica, onda pamučnom niti spojio glavice. Jedva je vezao
čvor.
Pročitao je sve međunarodne vijesti u Timesu, uporno se mučeći s
bombastičnim engleskim rečenicama. Bio je manje-više siguran da
će izbiti rat, ali sad mu je smetala i ta mala doza sumnje. Jer on bi s
užitkom ubio takvog beskorisnog besposličara kakav je Orlov, pa
makar to ubojstvo ne poslužilo svrsi. Ali da uzalud uništi svoj odnos s
Charlottom ...
Odnos? Kakav odnos? Pa znaš kakav odnos.
Od čitanja Timesa dobio je glavobolju. Slova su bila premala, a u
sobi mračno. Te proklete konzervativne novine! I nisu za drugo nego
da ih čovjek zapali.
Čeznuo je da ponovo vidi Charlottu.
Vani na odmorištu začuju se teški koraci, potom kucanje na
vratima.
– Naprijed – Feliks će preko volje. Uđe pazikuća, kašljući.
– 'bro jutro.
– Dobro jutro, gospodine Price. – Što li ta stara budala sad hoće?
– Što je to? – upita Price uprijevši pogled u bombu na stolu.
 – Svijeća domaće izrade – odvrati Feliks. – Traje mjesecima. Što
želite?
– Biste li možda kupili plahte? Nabavit ću ih po vrlo niskoj cijeni...
– Ne, hvala – odsiječe Feliks. – Do viđenja.
– Onda, do viđenja. – Price izađe.
Trebalo je da sakrijem tu bombu, pomisli Feliks.
Što se to događa sa mnom?
***
– Jest, gore je – reče Price Basilu Thomsonu Walden osjeti grč u
želucu.
Sjedili su na stražnjim sjedalima policijskog automobila parkiranog
iza ugla Canada Buildingsa, Feliksova boravišta. S njima je bio jedan
inspektor iz Specijalnog odjela i jedan uniformirani viši inspektor iz
policijske stanice u Southwarku.
Uhvate li Feliksa, onda će Aleks biti siguran. Ah, kakav će mi
kamen pasti sa srca, mislio je Walden.
Thomson reče:
– Gospodin Price došao je javiti u policijsku stanicu da je iznajmio
sobu nekom sumnjivom tipu sa stranim naglaskom koji ima jako
malo novaca i pušta bradu kao da želi promijeniti izgled. Prepoznao
je Feliksa na crtežu našeg crtača. Dobro ste postupili, Price.
– Hvala vam, gospodine.
Viši je inspektor rasklopio jednu veliku kartu pa sa sporošću koja je
svima išla na živce stao objašnjavati:
– Canada Buildings sastoje se od tri četverokatne stambene zgrade
s dvorištem u sredini. Svaka zgrada ima tri stubišta. Desno od ulaza
u dvorište je Toronto House. Tu stanuje Feliks, na srednjem ulazu,
zadnji kat. Iza Toronto Housea je jedno građevinsko skladište.
Walden je obuzdavao nestrpljenje.
– S lijeve strane je Vancouver House, a iza nje ulica. Treća zgrada,
ravno nasuprot ulazu u dvorište, jest Montreal House. Začeljem je
okrenuta prema željezničkoj pruzi.
Thomson upre prstom u kartu.
– Što je ovo usred dvorišta?
– Zahod – odgovori viši inspektor. – I to smrdljiv, svi ga stanari
upotrebljavaju.
Dalje, dalje, požurivao ih je u sebi Walden. Thomson reče:
 – Čini mi se da Feliks ima tri izlaza iz dvorišta. Prvi je sam dvorišni
izlaz; njega ćemo svakako blokirati. Drugi je na drugom kraju
dvorišta, lijevo: to je uličica između Vancouver Housea i Montreal
Housea koja vodi u drugu ulicu. Inspektore, postavite tri čovjeka u tu
uličicu.
– U redu, gospodine.
– Treći izlaz je uličica između Montreal Housea i Toronto Housea.
Ta uličica vodi u dvorište skladišta. Tri čovjeka ondje.
Viši inspektor kimne glavom.
– A imaju li te zgrade stražnje prozore?
– Imaju, gospodine.
– Onda Feliks ima i četvrtu mogućnost da pobjegne iz Toronto
Housea: kroz stražnji prozor pa u dvorište onog skladišta. Zato ćete
u to dvorište postaviti šest ljudi. A na koncu, pokažimo mu svoje
snage ovdje usred dvorišta ne bismo li ga naveli da se mirno preda.
Slažete li se s ovim, inspektore?
– Odličan plan, gospodine.
Nema on blage veze s kakvim čovjekom imamo posla, mislio je
Walden.
Thomson je nastavio:
– Vi i inspektor Sutton izvršit ćete hapšenje. Imate pištolj, Sutton?
Sutton podigne kaput i pokaže mali revolver pričvršćen pod
nadlakticom. Walden se iznenadio; bio je uvjeren da britanski
policajci ne nose vatreno oružje. Očito je Specijalni odjel drukčiji. To
mu je bilo drago.
– Poslušajte moj savjet: držite ga u ruci kad pokucate na njegova
vrata – upozori Thomson Suttona, pa se okrene višem inspektoru. –
A vi uzmite moj pištolj, bit će najbolje.
No viši će inspektor malo uvrijeđenim tonom:
– Gospodine, već dvadeset i pet godina radim u policiji i nikad mi
nije trebalo vatreno oružje, pa ako nemate ništa protiv, ni sad ga ne
želim nositi.
– Neki su policajci izgubili život pri pokušaju hapšenja ovog
čovjeka.
– Žalim, gospodine, ali nikad me nisu učili pucati.
Dobri Bože, u očaju pomisli Walden, kako mogu ljudi kao što smo
mi izaći na kraj s tipovima poput Feliksa?
 – Lord Walden i ja bit ćemo na ulazu u dvorište reče Thomson.
– Ostat ćete u automobilu, gospodine?
– Da, ostat ćemo u automobilu. – Pokret, reče im u sebi Walden.
– Pokret – naredi Thomson.
***
Feliks osjeti glad. Već dvadeset i četiri sata nije ništa jeo. Što da
radi? S ovom kratkom oštrom bradom i radničkom odjećom bit će
trgovcima sumnjiv pa će mu teže biti krasti.
Prekori sam sebe zbog te misli. Nikad nije teško krasti. Da
vidimo: mogao bih poći u neku kuću u predgrađu, od onih u kojima je
malo posluge, ući kroz stražnji ulaz. U kuhinji će se zateći kakva
služavka ili kuharica. Stat ću na vrata da mi ne pobjegne i reći sa
smiješkom: »Ja sam luđak, no ako mi napravite sendvič, neću vas
silovati.« Žena će možda kriknuti, u tom ću se slučaju izgubiti i
pokušati isto u nekoj drugoj kući. Ali najvjerojatnije će mi dati hrane.
»Hvala vam, jako ste ljubazni«, kazat ću i otići. Nikad nije teško
krasti.
Problem je zapravo novac. Ma gdje bih ja sebi priuštio plahte!
Pazikuća je zaista optimist. Sigurno, zna on da nemam novaca...
Sigurno, zna on da nemam novaca.
Kad dobro razmislim, razlog s kojim je Price došao k meni u sobu
nije posve jasan. Je li se radilo samo o ljubaznosti? Ili je nešto
provjeravao? Postajem spor, zaključi, pa ustane i priđe prozoru.
Isuse Kriste.
Dvorištem su vrvjeli policajci u plavim uniformama. Feliks je
užasnuto buljio u njih.
Prizor ga podsjeti na leglo crva što se koprcaju i gmižu jedan preko
drugog u nekoj rupi u zemlji. Sve je u njemu vikalo: Bježi! Bježi!
Bježi!
A kamo?
Blokirali su sve izlaze iz dvorišta. Feliks se sjeti stražnjih prozora.
Jurne iz sobe pa duž odmorišta i do stražnjeg dijela kuće. S jednog
prozora pucao je pogled na dvorište nekog skladišta. On proviri kroz
prozor: dolje u dvorištu pet-šest policajaca zauzimalo je položaje
među hrpama opeka i gomilama dasaka. Tu nema izlaza.
Znači, ostaje samo krov.
 Otrči natrag u sobu i pogleda van. Policajci su stajali mirno, samo
su dvojica, jedan u uniformi i jedan u civilu, s očitom namjerom
koračali dvorištem prema stubištu kojim se ide k Feliksu.
On zgrabi svoju bombu i kutiju šibica pa se brzo spusti na
odmorište kat niže. Ondje je pod stepenicama bio jedan ormar.
Feliks ga otvori, stavi bombu unutra, potom zapali papirnati upaljač i
odmah zatvori vrata ormara. Onda se okrene. Ima upravo toliko
vremena da se popne stepenicama prije no što upaljač dogori...
Ona djevojčica opet je puzala uza stepenice.
Sranje!
Feliks je podigne i jurne u njenu sobu. Majka joj je sjedila na prljavu
krevetu i zamišljeno buljila u zid. Feliks joj gurne dijete u naručje i
vikne:
– Ostanite tu! Ne mičite se! Žena ga pogleda prestrašeno.
Feliks istrči van. Ona dvojica bila su samo kat niže. On zagrabi uza
stepenice ...
Nemoj sad eksplodirati, nemoj sad eksplodirati!
... k odmorištu na njegovu katu. Policajci su ga čuli, te jedan poviče:
– Hej, ti! – I stadoše trčati.
Feliks utrči u svoju sobu, zgrabi jeftinu stolicu ravna naslona, iznese
je na odmorište i postavi točno ispod zaklopnih vrata što vode na
tavan.
Bomba još nije eksplodirala.
Možda ni neće.
Feliks se popne na stolicu.
Dva muškarca stigla su do zadnjih stepenica. Feliks gurne zaklopna
vrata.
Uniformirani policajac drekne:
– Uhapšen si!
Onaj drugi, u civilu, podigne pištolj i uperi ga u Feliksa. Bomba
eksplodira.
Odjekne snažan tupi tutanj kao kad se ruši nešto jako teško,
stepenice se rasprsnuše u komadiće koji poletješe na sve strane,
policajci bijahu odbačeni natrag, iz krša stadoše lizati plameni jezici,
a Feliks se popne na tavan.
***
– Dovraga, prokleti je tip bacio bombu! – drekne Thomson.
 Opet je sve pošlo nizbrdo, pomisli Walden. Začula se lomljava; to
su krhotine stakla s nekog prozora na trećem katu padale na zemlju.
Walden i Thomson skočiše iz automobila i potrčaše dvorištem.
Thomson zovne dva najbliža uniformirana policajca:
– Ti i ti, za mnom unutra – a Waldenu dobaci: – Vi ostanite ovdje. –
I s tim nestade u zgradi, policajci za njim.
Walden se vraćao dvorištem motreći prozore na Toronto Houseu.
Gdje je Feliks?
Čuo je kako neki policajac kaže:
– Zdimio je straga, pazi što ti velim.
Uto četiri-pet crijepova padne s krova i razmrska se na dvorištu.
Valjda ih digla eksplozija, zaključi Walden. Nešto ga je neodoljivo
tjeralo da se osvrne, sve mu se činilo da bi se Feliks mogao pojaviti
iza njega, niotkuda.
Stanari su se natisnuli na vrata i prozore da vide što se događa,
mnogi nahrupili u dvorište. Policajci su ih blago nagovarali da se
vrate u svoje domove. Neka žena istrčala je iz Toronto Housea
vičući:
– Vatra!
Thomson i jedan policajac izašli su noseći Suttona, bez svijesti, ili
mrtva. Walden im se približi. Ne, nije mrtav, u ruci steže pištolj.
Još nekoliko crijepova sruši se s krova.
Onaj policajac kraj Thomsona reče:
– Ondje je vraška gužva.
– Jeste li vidjeli Feliksa? – upita Walden.
– Ništa nisam mogao vidjeti.
Thomson i policajac vratiše se u zgradu. Onda još nekoliko
crijepova padne ... Waldenu odjednom sine. Podiže pogled.
Na krovu rupa, a Feliks upravo izlazi kroz nju.
– Eno ga! – vrisne Walden.
Svi se bespomoćno zagledaju u prizor: ispuzavši iz tavana, Feliks
se po krovu penjao prema sljemenu.
Da bar imam pištolj...
Walden klekne kraj onesviještena Suttona i izvuče mu pištolj iz
ruke. Pogleda gore. Feliks je klečao na vrhu krova. Da je bar puška,
pomisli Walden dižući pištolj i nišaneći. Uto se Feliks okrene k
njemu. Pogledi im se sretnu.
 Feliks se pokrene. Odjekne pucanj. Nije osjetio ništa.
Stade trčati.
***
Kao da trči po nategnutom užetu. Ruke ispružio da održi ravnotežu,
po uskom sljemenu mora stupati poprečno, a ne smije ni pomisliti da
bi mogao pasti u ponor dubok petnaest metara.
Onda odjekne drugi pucanj.
Feliksa uhvati panika.
Trčao je iz petnih žila. Primicao se kraju krova. Ondje naprijed
ugleda strminu krova Montreal Housea. Pojma nije imao koliki je
razmak između dviju zgrada. Uspori ne znajući što bi. Uto Walden
iznova zapuca. Feliks se zaleti prema kraju krova.
I skoči.
Letio je zrakom. Kao iz daljine čuo je vlastiti glas gdje vrišti. Na tren
spazi tri policajca dolje u uličici, petnaest metara ispod njega.
Otvorenih usta buljili su u nj.
Onda je pao na krov Montreal Housea, tvrdo se dočekavši na šake i
koljena. Od siline udarca zastane mu dah. Stade kliziti niz krov.
Stopalima udari o žljeb. Činilo mu se da žljeb popušta pod pritiskom,
i već se vidio kako klizi preko ruba krova a onda pada, beskrajno
pada, no lim je izdržao i on se zaustavi.
Strah ga preplavio.
Negdje u dubini duše nešto se u njemu bunilo:
Ali ja se nikad ne bojim.
Uzverao se uz krov na sljeme, potom se spustio drugom stranom.
Montreal House začeljem je gledala na željezničku prugu. Na
tračnicama i nasipu nije bilo policajaca. Ovo nisu predvidjeli,
obraduje se Feliks. Bili su sigurni da će me ščepati u dvorištu, nije im
ni nakraj pameti bilo da bih mogao uteći preko krovova.
Sad samo moram sići.
Preko žljeba pogleda zid zgrade. Na njemu nema odvodnih cijevi,
žljebovi se prazne kroz izljeve što strše s ruba krova poput groteski.
Ali su zato prozori na zadnjem katu blizu streha i imaju široke
podboje.
Feliks desnom rukom uhvati žljeb i prodrma ga da provjeri je li
dovoljno čvrst.
Otkad me to briga hoću li ostati živ ili izgubiti glavu? (Znaš otkad.)
 Stao je iznad jednog prozora, objema rukama uhvatio se za žljeb i
polako se spustio niz rub.
Na trenutak je visio.
Onda nogom opipa podboj prozora. Desnom rukom pusti žljeb i
napipa prihvatište: cigleni okvir prozora. Uhvati se za plitko
udubljenje, a onda i drugu ruku spusti sa žljeba.
Pogleda kroz prozor. Neki čovjek unutra, ugledavši ga, vrisne od
straha. Feliks udarcem otvori prozor i upadne u sobu. Odgurne
preplašenog stanara u stranu i izjuri kroz vrata. Brzao je
stepenicama preskačući po četiri. Uzmogne li doći do prizemlja, moći
će se kroz stražnje prozore spustiti na prugu.
Stigao je na zadnje odmorište i teško dišući zastao navrh
posljednjeg stubišta. Uto jedna plava uniforma bane na glavni ulaz.
Feliks se okrene i pobježe na drugu stranu odmorišta. Povuče
prozor, ali bio se zaglavio. Još jednom snažno povuče uvis i otvori
ga. Sa stepenica su dopirali brzi udarci čizama. Feliks se uspne na
prozorsku dasku, prebaci se van, pa je trenutak visio držeći se
rukama, onda se odgurne od zida i poletje dolje.
Pao je u visoku travu, na nasip uz tračnice. S desne strane dva su
čovjeka upravo skakala preko dvorišne ograde skladišta. S lijeve
strane iz daljine dopre pucanj. Jedan policajac već je bio na prozoru
s kojeg je skočio Feliks.
On potrči uz nasip na prugu.
Pred njim se pružalo četiri-pet kolosijeka. Iz daljine se brzo
približavao vlak. Činilo se da vozi po onom najdaljem kolosijeku.
Feliksa na tren obuze kukavičluk, trnci ga podiđoše od pomisli da
projuri tik pred vlakom, a onda udari u trk.
Dva policajca što su skočila iz onog dvorišta i onaj iz Montreal
Housea grabili su za njim po tračnicama. Negdje daleko, na lijevoj
strani, neki glas vikne:
– Sklonite se s vatrene linije!
Tri su gonitelja smetala Waldenu da nacilja.
Feliks se osvrne preko ramena. Ona su se trojica povukla u stranu.
Odjekne pucanj. Feliks se pogne i stade trčati u cik-caku. Vlak se
oglasi jakim zviždukom. Feliks je čuo zvižduk. Pa drugi pucanj.
Iznenada skrene, spotakne se i padne na posljednje tračnice. U
ušima mu strahovito grmjelo. Lokomotiva huktala prema njemu.
Grčevitim trzajem odgurne se od tračnica i prebaci na šljunak kraj
njih. Vlak mu je protutnjio tik kraj glave. U djeliću sekunde ugledao je
strojovođino lice, blijedo i prestrašeno.
Onda je ustao i otrčao niz nasip.
Walden je stajao kraj ograde i gledao vlak. Basil Thomson mu
priđe. Oni policajci što su se uspeli na prugu trčali su sve do zadnjeg
kolosijeka, a onda stali i bespomoćno čekali da vlak prođe. Činilo se
da mu treba vječnost.
Konačno je prošao. Od Feliksa ni traga.
– Klipan je utekao – javi se jedan policajac.
– Neka vrag sve odnese – bijesno sikne Basil Thomson. Walden se
okrene i pođe natrag k automobilu.
Feliks se prebacio preko nekog zida i dospio u bijednu ulicu s
niskim kućama u nizu, ravno na vrata improviziranog nogometnog
igrališta. Dječaci s velikim kapama prekinuše igru i zaprepašteno se
zabuljiše u nj. On otrči dalje.
Proći će nekoliko minuta dok se policajci prestroje ondje na
tračnicama, a onda će za njim, ali prekasno. Kad potjera krene on će
već biti gotovo kilometar daleko od pruge, i neće stati.
Trčao je sve dok nije stigao u neku prometnu ulicu punu trgovina.
Ondje je bez razmišljanja uskočio u omnibus.
Usprkos uspješnom bijegu nije se oslobodio onog mučnog osjećaja
nelagode. I prije je bio u opasnosti, ali se nikad nije bojao, nikad ga
nije hvatala panika. Sjetio se one misli što mu je proletjela glavom
dok je klizio niz krov: ne želim umrijeti.
U Sibiru je izgubio osjećaj straha. Sad mu se vratio. Prvi put nakon
toliko godina želi ostati živ. Ponovo sam postao čovjek, pomisli.
Kroz prozor je gledao bijedne ulice jugoistočnog Londona i pitao se
mogu li ona prljava djeca i one bijedne žene vidjeti u njemu ponovo
rođena čovjeka.
To je katastrofa. To će me usporiti, sputavati i ometati u poslu.
Bojim se. Želim živjeti.
Želim ponovo vidjeti Charlottu.

11.
 Buka prvog jutarnjeg tramvaja probudila je Feliksa. Otvorio je oči.
Vozilo je prolazilo a s kabela nad njim skakale svijetloplave iskre. U
njemu muškarci u radnoj odjeći, čistači ulica, tržišni nosači i cestari,
tupa pogleda sjede do prozora, puše i zijevaju, odlazeći na posao.
Sunce je sjajilo nisko na obzorju, no Feliks je bio u sjeni mosta
Waterloo. Ležao je na pločniku pod pokrivačem od novina, glave
naslonjene na zid. Do njega, s jedne strane, ležala neka smrdljiva
starica s crvenim licem pijanice. Izgledala je debela, ali joj se sad
između poruba haljine i muških čizama vidjelo nekoliko centimetara
prljavih pepeljastih nogu tankih poput čačkalica, i Feliks je zaključio
da ona njena tobožnja debljina vjerojatno potječe od nekoliko
naslaga odjeće. Svidjela mu se ta starica. Prošle je noći zabavljala
cijelo skitničko društvo učeći Feliksa prostačke engleske izraze za
pojedine dijelove tijela; on ih je ponavljao za njom, i svi su se valjali
od smijeha.
S druge strane ležao mu je neki riđokosi momak iz Škotske. Njemu
je spavanje na otvorenom predstavljalo avanturu. Bio je snažan,
otporan i veseo. Gledajući mu sada usnulo lice, Feliks uoči da se ne
brije; još je skoro dijete. Što će biti s njim kad zazimi?
Naredalo ih se tridesetak na pločniku, svi ležali s glavama uza zid a
nogama do ceste, pokriveni kaputima, vrećama ili novinama. Feliks
se prvi probudio. Tko zna je li tkogod od njih osvanuo mrtav, upita
se.
Ustao je. Nakon noćenja na hladnoj ulici cijelo ga je tijelo boljelo. Iz
hlada pod mostom iskorači na sunce. Danas će se sastati s
Charlottom. Nema sumnje, on je i po izgledu i smradu prava skitnica.
Pade mu na um da bi se mogao oprati u Temzi, ali rijeka mu se činila
prljavija od njega samog. Zato krene u potragu za javnim kupalištem.
I pronađe jedno na južnoj strani rijeke. Na vratima obavijest da se
otvara u devet sati. To je tipično za socijaldemokrate, pomisli on;
izgrade javno kupalište da bi radni ljudi održavali čistoću, a onda ga
otvaraju tek tad kad su svi na poslu. I onda se sigurno žale kako
mase ne koriste sve one usluge koje im se tako plemenito nude.
Doručkovao je u jednoj čajani kraj stanice Waterloo. Odolio je
iskušenju da naruči sendvič s prženim jajima i kao obično pojeo kruh
i popio čaj, uštedjevši tako novac za novine.
 Nakon noći provedene s onim bijednicima, činilo mu se kao da je
okužen. Koje li ironije, pomisli. A u Sibiru je volio spavati sa svinjama
jer su ga grijale. No nije teško razumjeti zašto se sad osjeća drukčije:
ta ima se naći sa svojom kćeri, a ona će doći svježa i čista,
namirisana parfemom, sva u svili, s rukavicama i šeširom, a možda i
suncobranom da se zakloni od sunca.
Na željezničkoj stanici kupio je Times, potom sjeo na kamenu klupu
pred kupalištem i čekajući da se otvori počeo čitati.
Vijest je bila šokantna.
AUSTRIJSKI PRESTOLONASLJEDNIK I NJEGOVA ŽENA
UBIJENI
USTRIJELJENI U BOSANSKOM GRADU
POLITIČKI ZLOČIN JEDNOG STUDENTA BOMBA BAČENA U
JUTARNJIM SATIMA CAR U ŽALOSTI
Austro-ugarski prestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand, i
njegova žena, vojvotkinja od Hohenberga, ubijeni su jučer ujutro u
Sarajevu, glavnom gradu Bosne. Ubojica, neki srednjoškolac,
usmrtio je svoje žrtve mecima iz pištolja na povratku s prijema u
Gradskoj vijećnici.
Zločin je očito rezultat pažljivo planirane zavjere. Na odlasku u
Gradsku vijećnicu nadvojvoda i njegova supruga za dlaku su izbjegli
smrti. Jedan čovjek, navodno neki slagar iz Trebinja, garnizonskog
grada na krajnjem jugu Hercegovine, bacio je bombu na njihov
automobil. O tom prvom napadu poznati su neki detalji. Tvrdi se da
je nadvojvoda svojom rukom odbio bombu pa je eksplodirala iza
automobila i ranila putnike drugog vozila..
Počinitelj drugog napada navodno je iz Grahova u Bosni. Još nema
nikakvih informacija kojeg je podrijetla i vjere. Pretpostavlja se da
pripada srpskom, odnosno pravoslavnom bosanskom življu.
Oba su zločinca odmah uhapšena i jedva spašena od linčovanja.
Dok se ova tragedija događala u bosanskom glavnom gradu, car
Franjo Josip putovao je iz Beča u svoju ljetnu rezidenciju u Ischlu.
Njegovi su ga podanici srdačno ispratili iz Beča i još srdačnije
dočekali u Ischlu.
Feliks je bio zaprepašten. Radovao se što je uništen još jedan
beskoristan aristokratski parazit, što je tiraniji zadan još jedan
udarac, a istovremeno se stidio što je nekakav školarac uspio ubiti
nasljednika austrijskog prijestolja, dok on, Feliks, nikako da ubije
jednog ruskog kneza. No misli mu je najviše zaokupila promjena u
političkoj slici svijeta koja će neminovno uslijediti. Austrijanci će se uz
podršku Nijemaca osvetiti Srbiji. Rusi će reagirati. Hoće li se Rusi
mobilizirati? Budu li sigurni u britansku pomoć, vjerojatno hoće.
Mobilizacija u Rusiji značit će mobilizaciju u Njemačkoj, a kad se
Nijemci mobiliziraju, njihove generale nitko neće moći odvratiti od
rata.
Feliks je na istoj stranici pročitao i druge izvještaje o ubojstvu
pisane sličnim stilom. Bili su to članci s naslovima:
SLUŽBENI IZVJEŠTAJ O ZLOČINU, KAKO JE AUSTRIJSKI CAR
PRIMIO VIJEST, TRAGEDIJA JEDNE KRALJEVSKE KUĆE, i
PRIZOR UBOJSTVA (od našeg specijalnog izvjestitelja).
Bilo je napisano prilično gluposti o tome kako su svi bili šokirani i
užasnuti i žalosni; uz to se ponavljale tvrdnje da nema razloga za
pretjeranu uzbunu, i da to ubojstvo, ma kako bilo tragično, neće
dovesti do promjene u Evropi. Feliks je već uočio da su takvi stavovi
karakteristični za Times; taj bi list četiri jahača Apokalipse proglasio
moćnim vladarima koji vrše samo dobra djela zbog stabilnosti
međunarodne situacije.
Još se nije spominjala odmazda Austrije, ali uskoro hoće, u to je
Feliks bio siguran. A onda ...
Onda će izbiti rat.
Rusija nema pravog razloga da uđe u rat, ljutito pomisli Feliks. A ni
Engleska. Zaraćene strane su zapravo Francuska i Njemačka: još od
1871. Francuska želi vratiti svoje izgubljene teritorije, Alsace i
Lorraine, a njemački generali smatraju da će Njemačka biti
drugorazredna sila ako ne pokaže svoju snagu.
Što bi Rusiju odvratilo od rata? Svađa sa saveznicima. A što bi
izazvalo svađu između Rusije i Engleske? Ubojstvo Orlova.
Ako bi ubojstvo u Sarajevu moglo biti povodom ratu, drugo ubojstvo
u Londonu moglo bi ga spriječiti.
A Charlotte može pronaći Orlova.
Umoran, Feliks se ponovo vrati dilemi koja ga je mučila već puna
dva dana. Je li se ubojstvom nadvojvode išta promijenilo? Daje li mu
to pravo da iskoristi jednu mladu djevojku?
 Kupalište samo što se nije otvorilo. Pred vratima se skupila grupica
žena sa zavežljajima rublja. Feliks presavije novine i ustane.
Znao je da će je iskoristiti Nije riješio dilemu nego jednostavno
odlučio što će učiniti. Sve kao da ga vodi k ubojstvu Orlova. Ima
neke neumitnosti u njegovu hodu prema tom cilju, i ništa ga ne može
zaustaviti, čak ni spoznaja da mu je život zasnovan na jednoj greški.
Jadna Charlotte.
Vrata se otvore i Feliks uđe u kupalište da se opere.
***
Charlotte je sve isplanirala. Ukoliko nemaju goste, Waldenovi ručaju
u jedan sat. Oko dva i pol mama će poći leći u svoju sobu. Charlotte
će se na vrijeme išuljati iz kuće i sastati se u tri s Feliksom. S njim će
provesti jedan sat. Oko četiri i pol već će biti kod kuće, u jutarnjem
salonu, oprana i presvučena, spremna da smjerno nalijeva čaj i
prima posjetitelje s mamom.
Ali nije joj bilo suđeno. U podne joj je mama pokvarila cijeli plan
rekavši:
– Oh, zaboravila sam ti reći, ručat ćemo kod vojvotkinje od
Middlesexa, u njenoj kući na Grosvenor Squareu.
– O, zaboga, uopće mi se ne ide na svečani ručak – usprotivi se
Charlotte.
– Ne gnjavi, lijepo ćeš se provesti.
Nisam ono smjela reći, istog trena pomisli Charlotte. Morala sam
kazati kako imam groznu glavobolju pa nikako ne mogu poći. Ovako
je sve ispalo mlako. Da sam za to unaprijed znala, mogla sam nešto
slagati, ovako mi u onaj tren ništa nije palo na pamet. Pokuša
ponovo:
– Žao mi je, mama, ne želim ići.
– Ići ćeš i gotovo – odlučno će mama. – Vojvotkinja je izuzetno
važna osoba i hoću da te upozna. A i markiz od Chalfonta će biti
ondje.
Svečani ručkovi obično traju od jedan i pol do iza tri. Ako se vratim
kući do tri i pol, stigla bih u Nacionalnu galeriju oko četiri, računala je
Charlotte; no dotle će Feliks već odustati i otići, a bude li me i čekao,
morat ću ga gotovo odmah ostaviti da stignem kući na čaj. Željela je
razgovarati s njim o ubojstvu, htjela je čuti njegovo mišljenje. Nije ju
privlačio ručak kod stare vojvotkinje, a...
 – Tko je taj markiz od Chalfonta?
– Ma poznaš ga, Freddie. Šarmantan je, zar ne?
– Ah, on. Šarmantan? Nisam to primijetila. – Kako bi bilo da
pošaljem pismo na onu adresu u Camden Townu? Ostavit ću ga na
stolu u predvorju kad budem izlazila pa će ga lakej odnijeti na poštu.
Ali Feliks zapravo ne živi ondje, a osim toga, ne bi ni dobio poruku
do tri sata.
– E pa danas ti je za to prilika. Rekla bih da mu se sviđaš – nije
odustajala mama.
– Kome?
– Freddiju. Charlotte, red je da momku uzvratiš pažnju koju ti
posvećuje.
Dakle, zato je ona tako zainteresirana za taj ručak.
– Oh, mama, ne budi smiješna ...
– Što je smiješno u tome? – upita mama razdražljivim glasom.
– Pa nisam s njim izmijenila ni tri rečenice.
– Onda ga znači nisi privukla svojom konverzacijom.
– Ali, molim te!
– U redu, neću te zadirkivati. Pođi se presvući. Odjeni onu haljinu
krem-boje sa smeđom čipkom, pristaje ti uz ten.
Charlotte popusti i popne se u svoju sobu. Valjda bi mi trebala
laskati ta Freddijeva pažnja, razmišljala je svlačeći se. Zašto me ne
zanimaju ti mladići? Možda jednostavno nisam još spremna na sve
to. Momentalno sam zaokupljena mnogim drugim stvarima Za
doručkom je tata rekao da će izbiti rat zbog ubojstva onog
nadvojvode. No djevojke se ne bi trebale zanimati za tako nešto.
Morala bih težiti samo za tim da se zaručim prije kraja moje prve
sezone; takvim je mislima Belinda okupirana. Ali nisu sve djevojke
kao Belinda, ta sjeti se samo sufražetkinja.
Odjenula se i sišla stepenicama. Sjedila je i ležerno razgovarala
dok je mama pila šeri. Onda su pošle na Grosvenor Square.
Vojvotkinja, podeblja žena od šezdesetak godina, podsjećala je
Charlottu na stari drveni brod što trune pod novim premazom boje.
Ručak je bio prava ženska zabava. Da se ovo događa u nekoj drami,
mislila je Charlotte, tu bi se sad našao kakav pjesnik strastvena
pogleda, neki pametan ministar, koji kulturan bankar, Židov, jedan
prestolonasljednik, i barem jedna upadljiva ljepotica. A zapravo su
jedini prisutni muškarci, osim Freddija, bili neki vojvotkinjin nećak i
jedan konzervativni član Parlamenta. Žene su redom predstavljene
kao supruge toga-i-toga. Ako se ikad udam, pomisli Charlotte,
inzistirat ću da me predstave mojim imenom a ne kao nečiju
suprugu.
Naravno, vojvotkinjine zabave nisu bile jako zanimljive jer je
mnogim ljudima bio zabranjen pristup njenom stolu: svim liberalima,
Židovima, onima koji se bave trgovinom i glumom, razvedenima i
svima koji su se kad-tad usprotivili vojvotkinjinu shvaćanju o
društveno prihvatljivom. I tako joj je ostao prilično bezbojan krug
prijatelja.
Vojvotkinjina omiljena tema razgovora bili su razlozi propadanja
države, a kao glavni su se navodili subverzija (Lloyda Georgea i
Churchilla), vulgarnost (Djagiljeva i postimpresionista) i preveliki
porez (šiling i tri penija po funti).
Danas je, međutim, propast Engleske dospjela na drugo mjesto, iza
smrti nadvojvode. Konzervativni član Parlamenta nadugo i naširoko
objašnjavao je zašto neće biti rata. A žena nekog južnoameričkog
ambasadora rekla je glasom kakve djevojčice, što je razbjesnilo
Charlottu:
– Ja nikako ne razumijem zašto ti nihilisti bacaju bombe i ubijaju
ljude.
Vojvotkinja je na to imala odgovor. Njezin joj je doktor objasnio da
sve sufražetkinje pate od neke nervne bolesti poznate u medicinskoj
znanosti kao histerija, a po njenu sudu, revolucionari pate od
muškog ekvivalenta te bolesti.
Charlotte, koja je tog jutra pročitala Times od prve do zadnje strane,
umiješa se:
– A u drugu ruku, možda Srbi jednostavno ne žele austrijsku
vladavinu.
Mama ju je ošinula pogledom, a svi se ostali na tren zapiljili u nju
kao da je šenula pameću, onda šutke prešli preko njenih riječi.
Freddie je sjedio do nje. Okruglo mu se lice sjajilo. Obratio joj se
tihim glasom:
– Čujte, stvarno govorite sasvim nečuvene stvari.
– Što je u tome nečuveno? – htjela je znati Charlotte.
 – Pa, hoću reći, čovjek bi pomislio da odobravate ubijanje
nadvojvoda.
– Kad bi Austrijanci pokušali zauzeti Englesku, vjerojatno biste i vi
ubijali nadvojvode, zar ne?
– Sjajni ste – nato će Freddie.
Charlotte se okrene na drugu stranu. Osjećala se kao da je izgubila
glas: nitko uopće ne obraća pažnju na njene riječi. To ju je strašno
ljutilo.
U međuvremenu je vojvotkinja već bila u svom elementu.
– Niži staleži su lijeni, – rekla je, a Charlotte pomisli:
I to veliš baš ti koja ni jedan jedini dan u svom životu nisi radila!
– Pa da, – nastavila je vojvotkinja, – danas svaki radnik ima
pomoćnika koji mu nosi alat, a valjda čovjek može nositi svoj alat,–
zaključila je kad joj je lakej ponudio kuhane krumpire na srebrnom
poslužavniku. Pijući treću čašu slatkog vina izjavila je kako ti radnici
o podnevu piju toliko piva da su popodne nesposobni za posao. –
Danas ljudi hoće da ih se tetoši, – izjavila je kad su tri lakeja i dvije
služavke odnijeli treće jelo i stali posluživati četvrto. – Nije na
vlastima da pružaju socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje i
mirovine. Siromaštvo će potaći niže slojeve da budu štedljivi, a to je
vrlina, – ustvrdila je na kraju objeda – kojim bi se neka radnička
obitelj od deset članova hranila dva tjedna. Ljudi se moraju oslanjati
na vlastite snage, – kazala je dok joj je sluga pomagao da ustane od
stola i pođe u salon.
A Charlotte samo što nije eksplodirala od bijesa. Zar se
revolucionarima može zamjeriti što ubijaju ljude poput vojvotkinje?
Freddie joj doda šalicu kave i reče:
– Kakva žena! To je pravi borac, zar ne? Nato će Charlotte:
– Meni je najodvratnija babetina na svijetu. Freddijevo okruglo lice
se smrkne.
– Pst! – obrecne se on.
Barem nitko ne može reći da ga ohrabrujem, pomisli Charlotte.
Sat nad kaminom skladno je odzvonio tri sata. Charlotti se činilo
kao da je u zatvoru. Sad je Feliks čeka na stepenicama Nacionalne
galerije. Mora se izvući iz vojvotkinjine kuće. Što radim ovdje kad
mogu biti s nekim tko govori razumno?
Konzervativni član Parlamenta reče:
 – Moram natrag u Parlament.
Njegova žena ustane da pođe s njim. Charlotte shvati da joj je to
prilika pa priđe ženi i tiho joj se obrati:
– Malo me boli glava. Mogu li s vama? Ionako vas put u
Westminster vodi kraj moje kuće.
– Naravno, lady Charlotte.
Mama je u tom trenu razgovarala s vojvotkinjom. Charlotte ih
prekine i ponovi priču o glavobolji.
– Znam da bi mama voljela još malo ostati, zato idem s gospođom
Shakespeare. Zahvaljujem na divnom ručku, vaša milosti.
Vojvotkinja dostojanstveno kimne glavom.
Prilično dobro sam to izvela, pomisli Charlotte izašavši na hodnik i
spusti se stepenicama.
Kočijašu Shakespeareovih rekla je svoju adresu i dodala:
– Stanite mi pred dvorištem, ne morate unutra.
Putem joj je gospođa Shakespeare savjetovala neka uzme žličicu
laudanuma protiv glavobolje.
Kočijaš je postupio kako mu je rekla, i u tri i dvadeset Charlotte je
stajala na pločniku pred svojom kućom i gledala kako kočija odlazi.
Umjesto kući, krenula je na Trafalgar Square.
Stigla je pred Nacionalnu galeriju nešto iza tri i trideset i potrčala
uza stepenice. Feliksa nije bilo. Dosadilo mu čekanje pa je otišao,
pomisli ona. Onda se pojavio iza jednog masivnog stupa kao da je
ondje stajao u zasjedi, a ona se toliko obradovala što ga vidi da bi ga
bila najradije poljubila.
– Oprostite što kasnim – ispričala se rukujući se s njim. – Morala
sam na jedan odvratan ručak.
– Nije važno, glavno da si sad tu. – Smiješio se, ali s nekom
nelagodom, kao čovjek koji pozdravlja zubara prije vađenja zuba.
Ušli su. Charlotte je rado boravila u svježini i tišini Galerije, među
njenim staklenim svodovima i mramornim stupovima, sivim
podovima i zidovima bež boje, među slikama što se ističu bojom,
ljepotom i strašću.
– Roditelji su me barem naučili gledati slike – reče.
On je pogleda svojim tamnim očima.
– Bit će rata.
 Od svih ljudi koji su danas govorili o toj mogućnosli, čini se da su
jedino Feliks i tata njome istinski dirnuti.
– To je i tata rekao. Ali ja ne razumijem zašto.
– I Francuska i Njemačka ući će u rat zbog svojih interesa. A
Austrija, Rusija i Engleska možda će biti uvučene u nj.
Šetali su dvoranama. Feliksa po svoj prilici nisu zanimale slike.
– Zašto vas to toliko brine? Hoćete li i vi morati u borbu? – upita
Charlotte.
– Prestar sam ja za to. Ali mi je žao svih onih milijuna nedužnih
ruskih mladića, seljačkih sinova koji će biti osakaćeni i oslijepljeni,
koji će izgubiti živote zbog nečega što ne razumiju, a i da razumiju
ne bi ih za to bilo stalo.
Za Charlottu je rat oduvijek značio međusobno ubijanje ljudi, no po
Feliksovu mišljenju, zapravo je rat taj koji ubija ljude. Tako joj je on
još jednom prikazao stvari u novom svjetlu.
– Nikad nisam tako gledala – na to reče.
– Ni grof od Waldena ne gleda tako. Zato će i dopustiti da se to
dogodi.
– Tata sigurno ne bi dopustio da izbije rat kad bi ga mogao
spriječiti...
– Nemaš pravo – prekine je Feliks. – On ga i priprema. Charlotte se
začuđeno namršti.
– Kako to mislite?
– Knez Orlov je upravo zato ovdje. Njoj tek sad ništa nije bilo jasno.
– Kako znate za Aleksa?
– Znam ja o tome više nego ti. Policija ima špijune među
anarhistima, ali i anarhisti imaju špijune među policijskim špijunima.
Mi sve saznamo. Walden i Orlov nastoje sklopiti sporazum kojim će
Rusija biti uvučena u rat na strani Britanaca.
Charlotte htjede protestirati, reći da tata ne bi učinio nešto takvo, no
onda shvati da Feliks ima pravo. Sad su joj bile jasne neke
primjedbe koje su izmijenili tata i Aleks dok je još Aleks stanovao kod
njih, sad je razumjela zašto je tata šokirao prijatelje pristajući uz
liberale poput Churchilla.
– Zašto bi tata to činio? – čudila se.
– Zacijelo ga nije briga koliko ruskih seljaka umire sve dok
Engleska igra vodeću ulogu u Evropi.
 Da, naravno, po svoj prilici je tatin stav takav, pomisli ona i reče:
– To je grozno. Zašto ne kažete narodu? Otkrijte istinu, razglasite je
s krovova kuća.
– A tko bi slušao?
– Zar narod u Rusiji ne bi?
– Bi, kad bismo mu na neki dramatičan način skrenuli na to pažnju.
– Kao na primjer? Feliks je pogleda.
– Kao na primjer, kidnapiranjem kneza Orlova.
To se Charlotti učinilo takvim pretjerivanjem da se počela smijati, ali
joj smijeh brzo zamrije. Palo joj je na um da se on možda poigrava,
pretvara, kako bi je u to uvjerio, a onda mu se zagledala u lice i
vidjela da je smrtno ozbiljan. U prvi mah se upita je li pri zdravoj
pameti.
– Ma ne mislite to ozbiljno – reče s nevjericom.
On se nespretno nasmije.
– Misliš da sam lud?
Znala je da nije. Odmahne glavom.
– Vi ste najnormalniji čovjek koga znam.
– Onda sjedi, objasnit ću ti – nato će on i odvede je do sjedala. –
Car i inače nema povjerenja u Engleze jer dopuštaju političkim
prebjezima poput mene da dođu u Englesku. Kad bi takav jedan
prebjeg kidnapirao njegovog omiljenog nećaka, između dviju država
izbila bi prava svađa i one više ne bi bile sigurne u međusobnu
pomoć u ratu. A kad bi ruski narod saznao što im Orlov nastoji
namjestiti, tako bi se razbjesnio da ga car ni u kojem slučaju ne bi
mogao natjerati u rat. Shvaćaš li?
Charlotte mu je promatrala lice dok je govorio. Bio je smiren,
razborit, tek malo napet. U oku mu nije bljeskalo ludilo fanatizma.
Sve što je rekao imalo je smisla, ali je po logici sličilo bajci: jedno je
proizlazilo iz drugog, no Charlotti se činilo da sluša priču iz nekog
drugog svijeta a ne iz onog u kojem živi.
– Shvaćam – odgovori mu – ali ne možete kidnapirati Aleksa, ta on
je tako drag čovjek.
– Taj dragi čovjek povest će milijun drugih ljudi u smrt ako mu se to
dopusti. Ovo je stvarnost, Charlotte, a ona se razlikuje od bitki na tim
slikama s bogovima i konjima. Walden i Orlov raspravljaju o ratu u
kojem vojnici sabljama sijeku jedni druge, u kojem topovske kugle
raznose mladićima noge, u kojem ljudi krvare i umiru na blatnjavim
poljima, vrišteći od bola, a nigdje nikoga da im pomogne. O tome se
Walden i Orlov dogovaraju. Mnogo su nesreće ovom svijetu skrivili
dragi mladi ljudi poput Orlova koji misle da imaju pravo ugovarati
ratove među narodima.
Njoj najednom sine zastrašujuća misao.
– Vi ste ga već jednom pokušali kidnapirati. On kimne glavom.
– U parku. I ti si bila u kočiji. Nije mi uspjelo.
– Oh, zaboga. – Osjećala je mučninu i potištenost. Feliks je uze za
ruku.
– Ti znaš da imam pravo, zar ne?
Činilo joj se da zaista ima pravo. Njegov je svijet stvaran svijet, a
ona je ta koja živi u bajci. U vilinskoj zemlji debitantice se u bjelini
predstavljaju kralju i kraljici, kraljević odlazi u rat, grof je ljubazan
prema svojim slugama koje ga sve vole, vojvotkinja je
dostojanstvena stara dama, a nešto kao što je seksulani odnos ne
postoji. U stvarnom pak svijetu Annieno dijete rađa se mrtvo jer
mama otpušta Annie bez preporuke, trinaestogodišnja majka
osuđuje se na smrt jer je pustila da joj dijete umre, ljudi spavaju na
ulicama jer nemaju doma; u tom svijetu postoje odgajališta,
vojvotkinja je zla stara oštrokondža, a nacereni muškarac u odijelu
od tvida udara Charlottu u želudac pred Buckinghamskom palačom.
– Znam da imate pravo – reče Feliksu.
– To je jako važno – nato će on. – Jer ti si mi u svemu ovome
glavna.
– Ja? O, ne!
– Potrebna mi je tvoja pomoć.
– Molim vas, ne govorite to!
– Znaš, ne mogu pronaći Orlova.
To nije fer, pomisli Charlotte, sve se ovo prebrzo zbilo. Osjećala se
bijednom i uhvaćenom. Željela je pomoći Feliksu i bilo joj je jasno
koliko je to važno, ali Aleks joj je rođak, bio je gost u njenom domu,
kako ga može izdati?
– Hoćeš li mi pomoći? – upita Feliks.
– Ja ne znam gdje je Aleks – okolišala je ona.
– Ali možeš saznati.
– Mogu.
 – Pa hoćeš li?
– Ne znam – s uzdahom uzvrati ona.
– Charlotte, moraš.
– Nema tu nikakvo moraš – ljutito će ona. – Svi mi govore što
moram činiti. Mislila sam da me vi više poštujete.
On se pokunji.
– Da te bar ne moram moliti. Ona mu stisne ruku.
– Razmislit ću o tome.
Feliks već htjede prosvjedovati, ali mu Charlotte stavi prst na usta
da ga ušutka.
– Morat ćete se zadovoljiti s tim – reče.
***
U sedam i trideset Walden se izvezao u lanchesteru, u večernjem
odijelu, s cilindrom na glavi. Sad se stalno vozio automobilom; u
slučaju opasnosti brži je i pokretljiviji od kočije. Pritchard je sjedio za
volanom, a revolver mu u futroli pod jaknom. Civiliziranom životu kao
da je došao kraj. Dovezli su se pred stražnji ulaz zgrade u Downing
Streetu 10. Tog popodneva sastao se Kabinet da raspravi Waldenov
i Aleksov prijedlog. Sad će Walden saznati jesu li ga prihvatili ili nisu.
Uveli su ga u malu blagovaonicu. Ondje su već bili Churchill i
premijer Asquith. Naslonjeni na bife, pili su šeri. Walden se rukovao
s Asquithom.
– Kako ste, gospodine premijeru?
– Drago mi je što ste došli, lorde Walden. Asquithu je kosa bila
sijeda, lice glatko obrijano.
Bore oko očiju odavale su smisao za humor, ali su mu usne bile
male i tanke, znak upornosti, a brada široka i četvrtasta. U govoru
mu se osjećao jorkširski naglasak koji je zadržao i nakon Londonske
škole i oksfordskog Koledža Balliol. Glavu je imao neobično veliku,
mozak, navodno, precizan kao stroj. No, da, pomisli Walden, ljudi
uvijek pripisuju premijerima veću pamet no što je stvarno imaju.
Asquith poče:
– Nažalost, Kabinet nije prihvatio vaš prijedlog.
Waldenu stane dah. Da bi prikrio razočaranje, tobože vedro upita:
– A zašto?
– Najviše mu se opirao Lloyd George. Walden pogleda Churchilla i
podigne obrve. Churchill kimne glavom.
 – Vjerojatno ste, kao i svi drugi, mislili da Lloyd George i ja glasamo
uvijek jednako. Sad znate da nije tako.
– A koji je njegov prigovor?
– Stvar principa – odgovori Churchill. – Kaže da nudimo Balkan kao
bonbonijeru: evo, poslužite se, izaberite što vam se najviše sviđa,
Trakiju, Bosnu, Bugarsku, Srbiju. I male države imaju svoja prava,
veli. Eto što vam znači imati u Kabinetu Velšanina. Velšanin, pa još i
odvjetnik; ne znam što je gore.
Njegov površan ton iritirao je Waldena. Ovo je njegov projekt
isto koliko i moj, pomisli, pa zašto taj čovjek nije razočaran kao ja?
Sjeli su za večeru. Služio ih je jedan poslužitelj. Asquith je umjereno
jeo, Churchill previše pio, a Walden bio neraspoložen i sa svakim
zalogajem u sebi proklinjao Lloyda Georgea.
Nakon prvog jela Asquith reče:
– Znate, mi moramo sklopiti taj ugovor. Prije ili kasnije Francuska i
Njemačka će zaratiti, pa ostanu li Rusi po strani, Njemačka će
osvojiti Evropu. To ne smijemo dopustiti.
– Dobro, kako bi se na Lloyda Georgea utjecalo da promijeni
mišljenje? – htio je znati Walden.
Asquith se nasmiješi.
– Da dobijem funtu svaki put kad se postavi to pitanje, bio bih bogat
čovjek.
Poslužitelj je svakome servirao prepelicu i nalio crvena vina. Javi se
Churchill:
– Moramo izaći pred Kabinet s izmijenjenim prijedlogom na koji
Lloyd George neće imati prigovora.
Churchillov nemaran ton razbjesni Waldena.
– Vi jako dobro znate da to nije tako jednostavno – sikne.
– Zaista nije – Asquith će blago. – Pa ipak moramo pokušati.
Recimo da Trakija bude nezavisna zemlja pod ruskom zaštitom, ili
tako nešto.
– Cijeli prošli mjesec sam se trudio da smanjim zahtjeve Rusa –
umorno će Walden.
– Ipak, ubojstvom jadnog Franje Ferdinanda situacija se mijenja –
reče Asquith. – Sad kad Austrija iznova postaje agresivna na
Balkanu, Rusima je više no ikad potrebno uporište na području koje
im mi u principu nastojimo i dati.
 Walden je potisnuo svoje razočaranje i stao grozničavo tražiti
rješenje. Malo kasnije upita:
– A što je sa Carigradom?
– Što hoćete reći?
– Pretpostavimo da Rusima ponudimo Carigrad. Hoće li se Lloyd
George protiviti?
– Mogao bi reći da je to isto kao kad bismo Cardiff prepustili irskim
republikancima – odgovori Churchill.
Walden se na to samo ravnodušno okrene Asquithu. Asquith spusti
nož i viljušku.
– No dobro. Čuli smo njegov principjelan stav i sad bi mogao
ljubazno pokazati koliko zna biti razuman kad mu se nudi
kompromis. Mislim da bi taj prijedlog mogao prihvatiti. A hoće li se
Rusi zadovoljiti njime?
Walden nije bio siguran ali je polagao velike nade u tu svoju novu
ideju. Naglo reče:
– Ako vi za to možete pridobiti Lloyda Georgea, i ja ću Orlova.
– Sjajno – zadovoljno će Asquith. – No, a što je s onim anarhistom?
Waldenov optimizam splasne.
– Poduzete su sve mjere da se Aleks zaštiti, ali slučaj još nije
riješen.
– Mislio sam da je Basil Thomson sposoban čovjek.
– I jest, jako sposoban – potvrdi Walden. – Ali bojim se da je Feliks
još sposobniji.
– Ne bismo smjeli dopustiti da nas taj momak uplaši ... – zausti
Churchill.
– Ja jesam uplašen, gospodo – prekine ga Walden. – Tri puta nam
je Feliks kliznuo iz šaka. Zadnji put smo ga hvatali čak s trideset
policajaca, i ništa. Ne znam kako bi sad došao do Aleksa, ali to što ja
ne vidim načina ne znači da ga i on ne vidi. A nama je jasno što će
se dogoditi bude li Aleks ubijen: naš savez s Rusijom past će u vodu.
Feliks je najopasniji čovjek u Engleskoj.
Asquith kimne glavom ozbiljna izraza lica.
– Ukoliko niste potpuno zadovoljni zaštitom Orlova, molim vas,
direktno se obratite meni.
– Hvala vam.
 Poslužitelj je ponudio Waldena cigarom, no on je osjetio da je ovdje
završio posao.
– Život mora teći dalje – reče – a meni je na zabavu kod gospođe
Glenville. Ondje ću popušiti cigaru.
– Nemojte im kazati gdje ste večerali – sa smiješkom će Churchill.
– Ne bih se usudio, ne bi me više ni pogledali. – Walden ispije porto
i ustane.
– Kad ćete Orlovu izložiti novi prijedlog? – upita Asquith.
– Odvest ću se u Norfolk odmah sutra ujutro.
– Odlično.
Walden uze šešir i rukavice od poslužitelja i izađe. Pritchard je
stajao na vrtnim vratima i razgovarao s dežurnim policajcem.
– Idemo kući – reče mu Walden.
Na povratku se kajao zbog svoje brzopletosti. Obećao je privoljeti
Aleksa da prihvati carigradski plan a ne zna kako. Sad ga je to
brinulo pa je stao razmišljati što će idućeg dana reći.
Stigao je kući ne smislivši ništa pametno.
– Za nekoliko minuta ponovo će mi trebati automobil, Pritchard.
– U redu, gospodine.
Walden je ušao u kuću i pošao na kat da opere ruke. Na odmorištu
sretne Charlottu.
– Sprema li se mama? – upita je.
– Da, uskoro će biti gotova. Kako napreduju pregovori?
– Sporo.
– Zašto si se odjednom ponovo počeo baviti politikom? On se
nasmiješi.
– Kratko rečeno: želim spriječiti Njemačku da osvoji Evropu. No,
ništa ti ne brini, slatka moja mala...
– Neću brinuti. Ali gdje si, zaboga, sakrio rođaka Aleksa?
On je oklijevao. Nema opasnosti ako joj kaže. Pa ipak, bude li znala
tajnu, mogla bi je slučajno odati. Zato je bolje da živi u neznanju.
– Ako te itko pita, kaži da ne znaš – reče, nasmiješi se i ode u svoju
sobu.
***
Lidija je katkad bila sasvim ravnodušna prema čarima engleskog
načina života.
 Obično je voljela velike zabave. Nekoliko stotina ljudi nagrne u
nečiju kuću i ne radi ništa pod kapom nebeskom. Nema ni plesa, ni
svečane večere ni kartanja. Pozdraviš domaćicu, uzmeš čašu
šampanjca i klatiš se po golemoj kući, ćaskaš s prijateljima i diviš se
tuđoj odjeći. No danas je Lidija duboko osjetila svu prazninu takve
zabave i njeno se nezadovoljstvo pretočilo u nostalgiju za Rusijom.
Ah, ondje su ljepotice vjerojatno zanosnije, intelektualci manje
uglađeni, razgovori dublji, večernji zrak nije tako sparan i ne
uspavljuje. Zapravo je bila previše zabrinuta zbog Stephena, Feliksa
i Charlotte a da bi uživala u velikom društvu.
Uspela se širokim stepenicama, s jedne je strane pratio Stephen, s
druge Charlotte. Pozdravili su gospođu Glenville koja je s divljenjem
uočila Lidijinu briljantnu ogrlicu. Onda su krenuli dalje. Stephen se
odvojio i stao razgovarati s jednim prijateljem iz Doma lordova. Lidija
je čula samo »amandman« i više nije slušala. Sad su ona i Charlotte
koračale između mnoštva, smiješile se i pozdravljale. Lidija se stalno
pitala: Što ovdje radim?
– Čuj, mama, kamo je otišao Aleks? – zaskoči je Charlotte
pitanjem.
– Ne znam, dušo – odsutno će Lidija – Pitaj tatu. Dobro veče,
Freddie. No Freddija je više zanimala Charlotte, pa joj se obrati:
– Razmišljao sam o onome što ste rekli za ručkom. Zaključio sam
da postoji razlika: mi smo Englezi.
Lidija ih ostavi u tom razgovoru. U mojoj mladosti, pomisli,
razgovori o politici nesumnjivo nisu bili način da se osvoji muškarac.
No, valjda su se stvari promije nile. Izgleda da će Freddija zanimati
sve ono o čemu Charlotte želi razgovarati. Tko zna hoće li je
zaprositi. O, Gospode, kakvo bi to bilo olakšanje!
U prvom salonu, gdje je neki gudački kvartet potiho svirao, srela je
svoju jetrvu Clarissu. Porazgovarale su o svojim kćerima, i Lidija se
potajice utješila uvidjevši da je i Clarissa jako zabrinuta za Belindu.
– Ne smeta mi što kupuje supermodernu odjeću i pokazuje
gležnjeve, a ne bi mi smetalo ni njeno pušenje kad bi bila samo malo
diskretnija – tužila se Clarissa – Ali mi smeta što odlazi na
najskandaloznija mjesta da sluša crnačke sastave koji sviraju džez,
a prošlog je tjedna pošla čak i na boks-meč.
– A njena pratilja?
 Clarissa uzdahne.
– Dopustila sam joj da izlazi bez pratilje, ali samo s djevojkama koje
mi poznamo. Sad vidim da sam pogriješila. Charlotte je vjerojatno
uvijek s pratiljom.
– Teoretski jest – reče Lidija. – Ali je užasno neposlušna. Jednom
se išuljala sama i otišla na sastanak sufražetkinja. – Lidija nije htjela
otkriti Clarissi cijelu neugodnu istinu; »sastanak sufražetkinja« nije
zvučalo tako loše kao »demonstracije«. Onda doda: – Charlotte se
zanima za stvari koje ni najmanje ne dolikuju dami, kao na primjer,
politika. Pojma nemam odakle joj te njene ideje.
– Oh, i kod nas je tako – nato će Clarissa. – Belinda je odgojena u
otmjenom društvu, uz najbolju glazbu, dobre knjige i strogu
guvernantu ... pa onda se čovjek ne može načuditi kako se kod nje
razvila sklonost prema vulgarnom. A najgore od svega je to što
nikako ne shvaća da brinem za njeno dobro a ne za svoje.
– Oh, sad mi je lakše kad i ti to kažeš! – reče Lidija.
– Upravo tako se i ja osjećam. Po Charlottinu sudu naša joj je
zaštita suvišna i glupa. – Ona uzdahne. – Moramo ih brzo udati da
im se štogod loše ne dogodi.
– Jasno! Zanima li se tko za Charlottu?
– Freddie Chalfont.
– A, da, čula sam za to.
– Momak je, izgleda, čak spreman voditi s njom razgovore o politici.
Ali se bojim da ona nije jako zainteresirana za nj. A što je s
Belindom?
– Posve drugi problem. Njoj su svi dragi.
– O, zaboga – nasmije se Lidija i ode dalje osjećajući olakšanje. Na
neki način Clarissa kao maćeha ima teži zadatak od nje. Valjda bih
zbog toga trebala biti sretna, pomisli.
U idućoj prostoriji bila je vojvotkinja od Middlesexa. Na zabavama
gosti većinom stoje, ali se vojvotkinja, po svom običaju, udobno
smjestila u naslonjač a ljudi su joj prilazili. Lidija joj pristupi u trenutku
kad se lady Gay-Stephens udaljavala.
– Zacijelo je Charlotti potpuno prošla glavobolja – reče vojvotkinja.
– Jest. Hvala što se raspitujete.
– O, nisam se raspitivala ispravi vojvotkinja Lidiju. Moj ju je nećak
vidio u Nacionalnoj galeriji u četiri sata.
 – U Nacionalnoj galeriji! Koga je vraga radila ondje?
Opet se išuljala. Ali Lidija nije pred vojvotkinjom htjela priznati da se
Charlotte loše ponaša.
– Oduvijek je voljela umjetnost – izvali što joj je prvo palo na pamet.
– Bila je s nekim muškarcem – nastavi vojvotkinja.– Freddie
Chalfont zacijelo ima suparnika.
Bijedna namiguša! Lidija obuzda svoj bijes i na silu se smiješeći
procijedi:
– Po svoj prilici.
– Tko je on?
– Neki iz njena društva – promuca Lidija sva očajna.
– O, ne – vojvotkinja će uz zloban smiješak. – To je čovjek od
četrdesetak godina a nosi kapu od tvida.
– Kapu od tvida! – Lidija je bila svjesna da je vojvotkinja želi
poniziti, ali je to nije jako brinulo. Tko li je taj od muškarac? Što je to
Charlotte naumila? Njen dobar glas...
– Držali su se za ruke – doda vojvotkinja i široko se nasmije
pokazujući pokvarene zube.
Lidija se više nije mogla pretvarati da je sve u redu.
– O, moj Bože uzdahne. U što li se to dijete upetljalo?
– U moje doba s pratiljom su se djelotvorno sprečavale takve afere
– važno izjavi vojvotkinja.
Pred tim njenim očitim uživanjem u skandalu Lidiji prekipje.
– To je bilo prije stotinu godina – sikne bijesno i udalji se. Kapa od
tvida! Držali se za ruke! Muškarac od četrdesetak godina! Užasno i
pomisliti! Ta kapa znači da je to čovjek iz radničke klase, po njegovoj
dobi vidi se da je neki razvratnik, a držanje za ruke ukazuje na to da
je stvar već daleko odmakla, možda čak i predaleko. Što mogu,
pomisli bespomoćno, kad dijete izlazi iz kuće bez mog znanja? Oh,
Charlotte, Charlotte, ne znaš što činiš sama sebi.
– Kako je bilo na boks-meču? – upita Charlotte Belindu.
– Na neki grozan način strašno uzbudljivo – odgovori Belinda. – Da
vidiš ona dva golema muškarca, samo u kratkim hlačama, što se
tuku do potpune iznemoglosti!
Charlotti nije bilo jasno kako to može biti uzbudljivo.
– Meni se to čini užasno.
 – Toliko sam se uzbudila – Belinda će sad tišim glasom – da sam
zamalo dopustila Peteru da ode predaleko.
– Kako to misliš?
– Ma znaš, kasnije, u automobilu na putu kući. Dopustila sam mu...
da me poljubi, i drugo.
– Što to drugo?
– Ljubio mi je grudi – šapne Belinda.
– Oh – namršti se Charlotte. – Je li to ugodno?
– Božanstveno.
– Ma daj. – Charlotte je pokušala zamisliti kako joj Freddie ljubi
grudi i nekako je znala da to ne bi bilo božanstveno.
Uto mama prođe kraj njih i reče:
– Charlotte, odlazimo.
– Izgleda ljuta – primijeti Belinda. Charlotte slegne ramenima.
– Ništa neobično.
– Kasnije idemo na crnačku priredbu, što ne bi pošla s nama?
– Kakva je to crnačka priredba?
– Džez. Divna glazba.
– Mama me ne bi pustila.
– Tvoja je mama grozno staromodna.
– Meni kažeš! Bolje da pođem.
– Zdravo.
Charlotte siđe stepenicama i uzme svoj ogrtač iz garderobe. Činilo
joj se kao da su u njoj dvije ličnosti, poput doktora Jekylla i
gospodina Hydea. I jedna se od njih smije, vodi pristojne razgovore,
s Belindom šapće o djevojačkim tajnama, a druga razmišlja o
kidnapiranju i izdaji i nevinim tonom postavlja lukava pitanja.
Ne čekajući roditelje izašla je i rekla lakeju:
– Automobil grofa od Waldena.
Nekoliko minuta kasnije lanchester se zaustavio uz pločnik. Bilo je
toplo veče i Pritchard je bio skinuo kapu. Izašao je iz kola i pridržao
Charlotti vrata.
– Pritchard, gdje je knez Orlov? – upita ga ona.
– To mora ostati tajna, gospođice.
– Pa možete meni reći.
– Radije vi pitajte svog tatu, gospođice.
 Nema smisla. Ne može ona prevariti sluge što je poznaju iz
djetinjstva. Odustane i reče:
– Pođite u predvorje i kažite mami i tati da ih čekam u automobilu.
– U redu, gospođice.
Charlotte sjedne straga na kožnato sjedalo. Već je od troje ljudi koji
bi mogli znati gdje je Aleks pokušala izvući istinu, ali uzalud. Ne
vjeruju joj da će sačuvati tajnu, a najgore od svega je to što,
naravno, imaju pravo. U svakom slučaju, još nije odlučila hoće li
pomoći Feliksu. E pa, ne dobije li potrebnu informaciju, možda neće
ni morati donijeti mučnu odluku. Kako će joj laknuti!
Ugovorila je s Feliksom sastanak za preksutra, na istom mjestu, u
isto vrijeme. Što li će on reći kad mu dođe praznih ruku? Hoće li je
prezreti zbog neuspjeha? Neće, nije on takav. Bit će strašno
razočaran. Možda će smisliti neki drugi način da sazna gdje je Aleks.
Jedva čeka da ga ponovo vidi. Tako je zanimljiv, i toliko je naučila od
njega da joj se čini kako bi joj bez njega život bio nepodnošljivo
dosadan. Pa čak i nemir zbog ove velike dileme pred koju ju je stavio
bolji je nego ono monotono biranje haljina za još jedan prazan dan u
kolotečini društvenog života.
Tata i mama ušli su u automobil i Pritchard ga upali.
– Lidija, što ti je? Izgledaš prilično uznemirena – zabrinuo se tata.
Mama pogleda Charlottu.
– Što si danas popodne radila u Nacionalnoj galeriji?
Charlotti zastane srce. Otkrili su je! Netko ju je špijunirao! Sad će
biti nevolje. Ruke joj stanu drhtati i ona ih stisne u krilo.
– Gledala sam slike.
– Bila si s nekim muškarcem.
– Oh, ne. Charlotte, što to znači? – čudio se tata.
– Bio je to jedan moj znanac – odgovori Charlotte. – Vama se ne bi
svidio.
– Naravno da nam se ne bi svidio – obrecne se mama. – Nosio je
kapu od tvida.
– Kapu od tvida? Pa tko je to, dovraga? – zaprepasti se tata.
– To je jedan strašno zanimljiv muškarac, i on sve shvaća...
– I drži te za ruku! – prekine je mama. Tata će tužno:
– Charlotte, kako je to nepristojno! U Nacionalnoj galeriji!
 – Ma ne radi se ni o kakvoj ljubavnoj vezi – objašnjavala je
Charlotte. – Nemate se čega bojati.
– Nemamo se čega bojati – gorko se osmjehne mama. – Ona
zlobna stara vojvotkinja već je za to saznala i rastrubit će na sve
strane.
– Kako si mogla tako nešto prirediti mami? – zapita tata.
Charlotte nije mogla govoriti. Samo što nije zaplakala. Pa nisam
učinila ništa loše, mislila je, samo sam razgovarala s nekim tko
razumno rasuđuje. Kako mogu biti tako okrutni? Mrzim ih!
– Bolje mi kaži tko je on. Vjerojatno ga možemo isplatiti – reče tata.
Nato Charlotte drekne:
– A ja ti velim da je on jedan od rijetkih na svijetu koje ne možeš
isplatiti.
– Vjerojatno je neki radikal – nagađala je mama. – Nema sumnje,
on ti je i napunio glavu glupostima o sufražizmu Po svoj prilici nosi
sandale i jede krumpire zajedno s korom. – Onda plane: – Zacijelo
vjeruje u slobodnu ljubav. Ako si...
– Ne, nisam – prekine je Charlotte. Rekla sam ti da se ne radi o
ljubavnoj vezi. – Suza joj se skotrlja niz obraz. – Nisam zaljubljive
prirode.
– Ne vjerujem ti ni riječi – tata će ogorčeno. – Niti će ti itko
povjerovati. Shvatila ti to ili ne, ovaj događaj je društvena katastrofa
za sve nas.
– Najbolje da je smjestimo u samostan – mama će histerično, i
zaplače.
– Uvjeren sam da to neće biti potrebno – smirivao ju je tata. Mama
odmahne glavom.
– Ma nisam to ni mislila. Žao mi je što sam tako oštra, ali to me
strašno zabrinulo ...
– U svakom slučaju, nakon ovoga ne može ostati u Londonu.
– Nikako.
Automobil je ušao u dvorište njihove kuće. Mama je obrisala oči da
posluga ne bi vidjela koliko je uzrujana. I tako će me spriječiti da se
viđam s Feliksom, poslat će me nekamo, zaključati me, razmišljala je
Charlotte. Bar da sam mu obećala pomoć! Nisam smjela oklijevati i
reći kako ću još razmisliti. Barem bi znao da sam na njegovoj strani.
Ali neće oni mene pobijediti. Neću ja živjeti po njihovom planu. Neću
se udati za Freddija i postati lady Chalfont i odgajati debelu,
samozadovoljnu djecu. Neće me zauvijek držati zaključanu. Čim
navršim dvadeset prvu pridružit ću se gospođi Pankhurst i raditi s
njom, čitati knjige o anarhizmu, osnovati prihvatilište za neudate
majke, a budem li ikad imala djece, nikada, nikada im neću lagati.
Ušli su u kuću. Tata reče:
– Dođite u salon.
Pritchard je pošao za njima.
– Želite li sendviče, gospodaru?
– Sad ne. Ostavi nas načas same, molim te, Pritchard. Pritchard
izađe. Tata si natoči konjaka i sode i malo otpije.
– Razmisli ponovo, Charlotte. Hoćeš li nam reći tko je taj čovjek?
Charlotte bi mu najradije dobacila: To je anarhist koji te želi
spriječiti da započneš rat. Ali je samo odmahnula glavom.
– Onda moraš shvatiti – on će gotovo nježno – da ti nikako ne
možemo vjerovati.
Mogli ste nekad, ali više ne, pomisli ona s gorčinom. Tata se sad
obrati mami:
– Morat će mjesec dana provesti na selu, jedino će na taj način
izbjeći neprilike. A onda, nakon regate u Cowesu, u sezoni lova
može u Škotsku. – Uzdahne pa nastavi: – Možda će idućeg ljeta biti
lakše njome vladati.
– Onda ćemo je poslati u Walden Hall – reče mama. Govore o meni
kao da uopće nisam prisutna, pomisli Charlotte.
– Sutra ujutro idem u Norfolk na ponovni sastanak s Aleksom.
Povest ću je sa sobom – odluči otac.
Charlotte zine. Aleks je u Walden Hallu. Toga se nisam ni sjetila!
Sad znam!
– Najbolje da se spremi – zaključi mama. Charlotte ustane i izađe
držeći glavu spuštenu da joj ne bi vidjeli iskru likovanja u oku.
 12.
U četvrt do tri Feliks je bio u predvorju Nacionalne galerije.
Charlotte će vjerojatno zakasniti, kao i prošli put, no on ionako nema
što raditi.
Bio je nervozan i nemiran, sit čekanja i sit skrivanja Zadnje dvije
noći opet je slabo spavao, jednom u Hyde Parku, drugi put pod
lukovima u Charing Crossu. Danju se skrivao u uličicama, po
željezničkim kolosijecima i pustopoljinama, izlazeći samo da nabavi
hranu. To ga je podsjećalo na ono doba bijega u Sibiru, budilo
neugodne uspomene. Evo i sad je stalno u pokretu, ide iz predvorja
u dvorane, letimice pogleda slike pa se opet vrati u predvorje da
potraži nju. I gleda sat na zidu. Tri i pol, a nje još nema. Opet se
zadržala na nekom odvratnom ručku.
Sigurno je saznala gdje je Orlov. Domišljata je to djevojka, nema
sumnje. Pa ako joj otac i nije kazao otvoreno, već je ona pronašla
načina da otkrije tajnu. A hoće li je njemu odati, to je drugo pitanje.
Jer, ona je tvrdoglava. Želio je ...
Želio je mnogo toga. Da je bar nije iznevjerio! Da mu pronaći Orlova
bez njene pomoći! Da bar ljudska bića ne uzdižu sebe u knezove i
grofove, kajzere i careve! Da se bar oženio Lidijom i živio s
Charlottom od njena rođenja! Kad bi bar konačno došla! Ta već su
četiri sata.
Slike mu uglavnom nisu ništa predstavljale; sve su to sentimentalni
religiozni prizori, portreti samozadovoljnih nizozemskih trgovaca u
njihovim beživotnim domovima. Sviđala mu se Bronzinova Alegorija
ali samo zato jer je jako putena. Umjetnost je područje ljudskog
djelovanja na koje on jednostavno nije obraćao pažnju. Možda će ga
Charlotte jednog dana povesti u tu šumu i pokazati mu cvijeće. Ali
tome se nije nadati. Jer prije svega, pitanje je hoće li izvući živu
glavu idućih nekoliko dana, a uspije li u tome, valja mu bježati čim
ubije Orlova. Osim toga, morao bi zadržati Charlottinu naklonost iako
ju je iskoristio, lagao joj i ubio joj rođaka. A to je gotovo nemoguće,
pa čak i kad bi se to dogodilo, morao bi naći načina da je viđa i
istovremeno izbjegne policiju... Ne, nema mnogo šanse da održi
vezu s njom nakon ubojstva. Zato mu je sad svaki trenutak
dragocjen.
 Već je četiri i pol.
Ne kasni to ona, pomisli dok mu je srce zamiralo, već ne može
doći. Valjda nema neprilika s Waldenom. Je li moguće da je riskirala i
bila otkrivena? Da bar dotrči stepenicama, bez daha, malo
zajapurena, s naherenim šeširom i zabrinutim izrazom na lijepom joj
licu i reče:
»Strašno mi je žao što ste čekali, ali zadržali su me...«
Galerija se praznila. Feliks se pitao što sad da radi. Izašao je i sišao
na pločnik. Njoj ni traga. Ponovo se popeo stepenicama, ali ga na
ulazu zaustavi vratar.
– Prekasno, zatvaramo – reče mu i Feliks se okrene.
Ne može je čekati na stepenicama u nadi da će ipak stići jer bi
ovdje, na Trafalgar Squareu bio isuviše upadljiv. A ona ionako kasni
već dva sata, neće više ni doći.
Neće više ni doći.
Pogledaj istini u oči, reče sam sebi: odlučila je da više neće imati
posla sa mnom, i to s pravom. Ali, zar ne bi bila došla, pa makar
samo zato da mi to kaže? Možda je poslala kakvu poruku ...
Možda je poslala kakvu poruku.
Ima Bridgetinu adresu. Vjerojatno je poslala neku poruku.
Feliks krene na sjever.
Hodao je uličicama nedaleko kazališta, potom mirnim trgovima
Bloomsburyja. Vrijeme se mijenjalo. Sve otkako je stigao u Englesku
bilo je sunčano i toplo, bez kapi kiše. Ali već dan-dva zrak je nekako
sparan, kao da se polako sprema oluja.
Kakav li je život u Bloomsburyju, pitao se, u ovom bogatom
ambijentu srednjeg staleža, gdje uvijek ima dovoljno hrane i novaca
za knjige. Nakon revolucije srušit ćemo sve ove ograde oko parkova.
Boljela ga je glava. Nije imao glavobolje još od djetinjstva. Je li to
zbog ovog teškog olujnog zraka? Bit će da je prije od brige. Nakon
revolucije glavobolje će biti zabranjene, pomisli.
Hoće li naći njenu poruku kod Bridget? U mašti je čitao: »Dragi
gospodine Kšešinski, žao mi je što ne mogu danas doći na sastanak.
Iskreno Vaša, lady Charlotte Walden.« Ne, sigurno neće pisati tako.
»Dragi Feliks, knez Orlov stanuje u kući ruskog pomorskog atašea,
Walton Place 25A, treći kat, lijeva prednja spavaonica Vaša odana
prijateljica, Charlotte.« To je vjerojatnije. »Dragi oče, da, saznala
sam istinu. Ali 'otac' me zaključao u sobu. Molim te, dođi i izbavi me.
Tvoja odana kći Charlotte Kšešinski.« Ne budi tako prokleto glup!
Stigavši u Cork Street oprezno se ogledao na sve strane. Pred
kućom nisu stražarili policajci, nikakvi snažni tipovi u civilu nisu čitali
novine pred gostionicom. Činilo se da nema opasnosti. Srce mu
zaigra. Nekako se čovjek topi od miline kad ga neka žena dočeka
radosnom dobrodošlicom, pomisli, pa bila to vitka djevojka poput
Charlotte ili debela stara vještica poput Bridget. Previše sam
vremena u životu proveo s muškarcima i sam.
Pokuca na Bridgetina vrata pa čekajući svrne pogled k prozoru
nekadašnje njegove sobe u suterenu i ugleda nove zavjese. Uto se
vrata otvoriše.
Ugledavši ga, Bridget se srdačno nasmiješi i klikne:
– Tako mi Boga, evo mog dragog svjetskog terorista. Uđi, mili moj.
Feliks uđe u dnevnu sobu.
– Hoćeš toplog čaja?
– Da, hvala. – On sjedne. – Je li vas gnjavila policija?
– Ispitivao me neki viši inspektor. Mora da si velika zvjerka.
– Što ste mu rekli? – Ona će s prezirom:
– Nije imao pendrek i ništa nije izvukao iz mene. – Feliks se
nasmiješi.
– Je li stiglo kakvo pismo.. – No ona je govorila svoje:
– Što bi ponovo svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali ću
ga najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske...
– Ne, ne treba mi soba.
– Slabo si spavao, vidi se na tebi.
– Točno.
– A ono zbog čega si došao u London još nisi obavio.
– Nisam.
– Nešto ti se dogodilo, promijenio si se.
– Jest.
– A što to?
Feliks je odjednom bio sretan što ima nekog kome se može
povjeriti.
– Prije mnogo godina imao sam ljubavnu vezu s jednom djevojkom.
Rodila je dijete a ja to nisam znao. Prije nekoliko dana... upoznao
sam svoju kćer.
 – Ah – uzdahne Bridget sažalna pogleda. – Jadni moj momče. Još
ti je samo to trebalo. Je li ti to ona poslala pismo?
– Znači, pismo je tu! – sav sretan usklikne Feliks.
– Pa valjda si zato i došao. – Ona priđe polici iznad kamina i segne
iza sata. – I je li jadna djevojka upletena s tlačiteljima i tiranima?
– Jest.
– Zaključila sam to po grbu. Baš nemaš sreće, mali moj – ustvrdi
ona i uruči mu pismo.
Feliks pogleda grb na poleđini kuverte i otvori je. Unutra su bile
dvije stranice, ispisane urednim, lijepim rukopisom.
Walden Hall 1. srpnja 1914. Dragi Feliks,
Pišem vam jer znam da ste me uzalud čekali u dogovoreno vrijeme.
Strašno mi je žao što sam vas razočarala. Nažalost, vidjeli su me s
vama i zaključili da potajno imam ljubavnika.
Ako je u neprilici, čini se da se dobro drži, zaključi Feliks.
Prognana sam na selo do kraja sezone. Međutim, to je sreća u
nesreći. Nitko mi neće reći gdje je Aleks, ali ja to sad znam: ovdje!!!
Feliksa preplavi neobuzdano likovanje.
– Znači, tamo su se štakori zavukli u rupu.
– Zar ti to dijete pomaže – upita Bridget.
– Ona mi je bila jedina nada.
– Onda i treba da budeš zabrinut.
– Znam.
Ukrcajte se na vlak na stanici u Liverpool Street u i vozite se do
Walden Halta. To je naše selo. Naša kuća je pet kilometara dalje od
sela, na sjevernoj cesti Međutim, naravno, nemojte doći u kuću. S
lijeve strane ceste vidjet ćete šumu. Svako jutro prije doručka,
između 7 i 8 sati, jašem kroz nju po jahaćoj stazi Ondje ću vas tražiti
svakog dana sve dok ne dođete.
Kad jednom donese odluku, pomisli Feliks, Charlotte ništa ne čini
polovično.
Ne znam kad će ovo pismo biti poslano. Stavit ću ga na stol u
predvorju među druga pisma kako nitko ne bi uočio moj rukopis na
kuverti, pa će ga lakej zajedno s ostalima odnijeti na poštu.
– To je hrabra djevojka – Feliks će glasno.
Ovo činim zato što vi jedini sa mnom razgovarate razumno.
Najsrdačniji pozdravi, Vaša Charlotte.
 Feliks se zavali u sjedalu i sklopi oči. Toliko se ponosio njome a
stidio sebe da je skoro zaplakao. Bridget mu uze pismo iz ruke,
čemu se on nije opirao, i stade čitati.
– Ona, znači, ne zna da si joj otac – primijeti.
– Ne zna.
– Zašto ti onda pomaže?
– Jer vjeruje u ono što radim. Bridget ogorčeno frkne.
– Takvi tipovi kao ti uvijek pronađu žene koje im pomažu. To sam
već mogla naučiti, boga mu. – Nastavila je čitati. – Piše kao kakva
učenica.
– Da.
– Koliko joj je godina?
– Osamnaest.
– Dovoljno stara da zna što hoće. A ti pak tražiš tog Aleksa? Feliks
kimne glavom.
– Što je on?
– Jedan ruski knez.
– Onda zaslužuje smrt.
– Uvlači Rusiju u rat. Bridget kimne.
– A ti Charlottu.
– Mislite da griješim?
Ona mu vrati pismo. Izgledala je ljuta.
– To nikad nećemo točno znati, zar ne?
– Takva je politika.
– Takav je život.
Feliks raspara kuvertu na pola i baci je u koš za smeće. Htio je
rasparati i pismo ali nije smogao snage. Kad svemu ovome dođe
kraj, pomisli, možda će me jej dino ovo podsjećati na nju. Zato
presavije papir i gurne ga u džep kaputa. Ona ustane.
– Moram uhvatiti vlak.
– Da ti napravim sendvič, a? – On odmahne glavom.
– Hvala vam, nisam gladan.
– Imaš li novaca za put?
– Nikad ne plaćam vlak.
Ona gurne ruku u džep pregače i izvadi zlatnik.
– Uzmi, nek se nađe za šalicu čaja.
– To je mnogo novaca.
 – Ovog tjedna si to mogu priuštiti. Hajde, kupi se prije no što se
predomislim.
Feliks uze kovanicu i poljubi Bridget za rastanak.
– Hvala na ljubaznosti.
– Nije to zbog tebe nego zbog mog Seana, neka mu se Bog smiluje
duši.
– Zbogom.
– Sretno ti bilo, momče. Feliks izađe.
***
Walden je pun optimizma ušao u zgradu Admiraliteta. Izvršio je
obećanje: uspio je Aleksa zadovoljiti Carigradom. Jučer popodne
Aleks je poslao poruku caru preporučivši prihvaćanje britanske
ponude. Walden je bio uvjeren da će car poslušati savjet svog
omiljenog nećaka, osobito sad, nakon ubojstva u Sarajevu. No nije
bio siguran hoće li se Lloyd George pokoriti Asquithovoj volji.
Uveli su ga u ured prvog lorda Admiraliteta. Churchill je hitro ustao,
zaobišao stol, prišao mu i rukovao se.
– Mi smo pridobili Lloyda Georgea – reče likujući.
– To je sjajno! – oduševi se Walden. – A ja sam pridobio Orlova.
– Znao sam da hoćete. Sjednite.
Nisam ni trebao očekivati zahvalnost, pomisli Walden. No ipak je
tog dana čak i Churchill pokazivao zadovoljstvo. Walden sjedne u
kožni naslonjač, pogledom obuhvati sobu, od karata na zidovima do
mornaričkih suvenira na stolu i reče:
– Petrograd bi nam se trebao javiti svakog trena. Ruska ambasada
će direktno vama poslati poruku.
– Što prije to bolje – nato će Churchill. – Grof Hayes je bio u
Berlinu. Naša obavještajna služba tvrdi da je odnio pismo kajzeru u
kojem mu se postavlja pitanje hoće li Njemačka podržati Austriju u
ratu protiv Srbije. Navodno je odgovor pozitivan.
– Nijemci ne žele povesti rat protiv Srbije ...
– Jasno – upadne mu u riječ Churchill – oni traže ispriku za napad
na Francusku. Čim se Njemačka mobilizira, i Francuska će se
mobilizirati, što će Nijemci iskoristiti kao izgovor za invaziju
Francuske. To se više ne može spriječiti.
– Znaju li Rusi sve to?
– Rekli smo im. Nadam se da nam vjeruju.
 – Zar se nikako ne može održati mir?
– Sve se poduzima – odgovori Churchill. – Sir Edward Grey radi na
tome dan i noć, kao i naši ambasadori u Berlinu, Parizu, Beču i
Petrogradu. Čak i kralj stalno šalje brzojave svojim rođacima, kajzeru
»Willyju« i caru »Nikiju«. Ali uzalud.
Na vratima se začuje kucanje. Uđe jedan mladi tajnik noseći komad
papira i reče:
– Gospodine, poruka iz ruske ambasade. Waldenu se svi živci
napnu kao struna.
Churchill baci pogled na papir, potom uzgleda, a oči mu
pobjedonosno sjajile.
– Prihvatili su.
Walden se razdragano nasmiješi.
– Bogami, sjajan potez!
Tajnik izađe, a Churchill ustane.
– U to ime popit ćemo viski sa sodom. Slažete se?
– Svakako.
Churchill otvori jedan kredenc.
– Dat ću da se ugovor sastavi do sutra pa ću ga popodne donijeti u
Walden Hall, a uvečer možemo održati malu ceremoniju
potpisivanja. Naravno, car i Asquith morat će ga ratificirati, ali to je
puka formalnost, glavno da ga ja i Orlov što prije potpišemo.
Tajnik ponovo pokuca i uđe.
– Gospodine, stigao je gospodin Basil Thomson.
– Uvedite ga.
Thomson uđe i bez uvoda reče:
– Opet smo ušli u trag našem anarhistu.
– Odlično! – klikne Walden. Thomson sjedne.
– Sjećate se da sam postavio jednog čovjeka u njegovu bivšu sobu
u suterenu u Cork Streetu za slučaj da se vrati onamo.
– Sjećam se – potvrdi Walden.
– I vratio se. A kad je otišao, moj čovjek je pošao za njim.
– Kamo je krenuo?
– Na stanicu u Liverpool Streetu. – Thomson zastane. – I kupio je
kartu za Walden Halt.
 13.
Walden se sledi.
Prva mu je misao bila Charlotte. U Walden Hallu, potpuno izložena,
stražari su zaokupljeni Aleksom, a nju nema tko zaštititi osim slugu.
Kako sam mogao biti tako nepromišljen, čudio se sam sebi. Gotovo
ništa manje nije brinuo za Aleksa. Momak mu je gotovo kao sin.
Vjerovao je da je siguran u Waldenovu domu, a sad, eto, Feliks
putuje onamo, nosi pištolj ili bombu da ubije njega, a možda i
Charlottu, i pokvari ugovor...
– Zašto ga, dovraga, niste zaustavili? – plane.
Thomson uzvrati blago:
– Ne bih nikome savjetovao da se sam suprotstavi našem prijatelju
Feliksu, slažete se? Već smo vidjeli kako taj zna izaći nakraj i s više
ljudi. Čini se da ga nije stalo za vlastiti život. Moj čovjek ima upute da
ga slijedi i javlja nam.
– To nije dovoljno ..
– Znam, milorde – prekine ga Thomson. Churchill ih je smirivao:
– Ne uzbuđujte se, gospodo. Sad barem znamo gdje je tip. Sa svim
snagama koje nam stoje na raspolaganju uhvatit ćemo ga. Sto
predlažete, Thomson?
– Zapravo ja sam već poduzeo odgovarajuće mjere, gospodine.
Telefonski sam se dogovorio s okružnim šefom policije. On će s
velikim odredom ljudi čekati u Walden Haltu i uhapsiti Feliksa čim
siđe s vlaka. A dotle, za slučaj da bilo što loše krene, moj će ga
čovjek pratiti poput sjene.
– Ništa od toga – nervozno će Walden. – Zaustavite vlak i uhapsite
ga prije no što se približi mom domu.
– I o tome sam razmišljao – objasni Thomson. – Ali je taj pothvat
daleko opasniji. Neka on samo putuje uljuljan uvjerenjem da je
siguran, a mi ćemo ga onda na prepad uhvatiti. Tako je mnogo bolje.
– Slažem se – javi se Churchill.
– Ne radi se o vašem domu – obrecne se Walden.
– Morat ćete to prepustiti profesionalcima – savjetovao mu je
Churchill.
Walden shvati da ih ne može nagovoriti. Ustane i reče:
– Iz ovih stopa idem u Walden Hall. Hoćete li sa mnom, Thomson?
 – Neću noćas. Najprije ću uhapsiti Callahanovu. Kad uhvatimo
Feliksa moramo podići optužbu, a ona nam je možda glavni svjedok.
Doći ću sutra da ispitam Feliksa.
– Kako samo možete biti tako sigurni – ljutio se Walden.
– Ovaj put nam neće umaći – odlučno će Thomson.
– Daj Bože da imate pravo.
***
Ispuštajući paru vlak je jurio u predvečerje. Feliks je promatrao
smiraj sunca nad engleskim žitnim poljima. Više nije tako mlad da bi
mehaničko prevozno sredstvo prihvatio kao nešto uobičajeno; vožnja
vlakom i sad mu izgleda gotovo čudesna. Dječak koji je u cokulama
gazio po blatnjavim ruskim ledinama nije ni sanjao o ovome.
Osim njega u kupeu je sjedio još samo jedan mladić i, čini se,
pažljivo čitao svaki redak večernjeg izdanja Pali Mali Gazette. Feliks
je bio gotovo radostan. Sutra ujutro vidjet će Charlottu. Doći će
prekrasna na konju, a vjetar će joj mrsiti kosu. Njih dvoje će
surađivati. Ona će mu kazati u kojoj je sobi Orlov, kamo odlazi i u
koje doba dana. I pomoći će mu da se dočepa oružja.
Od njena ga je pisma zapravo obuzelo takvo veselje. Sad je ona na
njegovoj strani, pa što bude. Samo ...
Samo što joj je rekao da će kidnapirati Orlova. Svaki put kad bi se
sjetio toga nemirno bi se promeškoljio na sjedalu. Nastojao je
potisnuti tu misao, ali ga je ona napala poput svraba kojeg se ne
možeš riješiti već se moraš češati. Pa dobro, što da radim, upita se.
Valja je barem pripremati na tu novost. Možda bih joj morao otkriti da
sam joj otac. To će je šokirati.
Na trenutak je došao u kušnju da ode, nestane i nikad je više ne
vidi, da je pusti na miru. Ne, nije joj to suđeno, a nije ni meni,
zaključi.
A što zapravo meni jest suđeno nakon ubojstva Orlova? Smrt?
Odmahne glavom ne bi li otjerao tu misao kao što čovjek tjera od
sebe muhu. Sad nije vrijeme za tmurne misli. Sad je vrijeme za
kovanje planova.
Kako ću ubiti Orlova? Valjda u jednoj grofovskoj kući ima pištolja.
Charlotte će mi reći gdje su, pa ću ukrasti jednog, a možda mi ga i
ona donese. Ako to ne uspije, ima u kuhinji noževa. A tu su i moje
gole ruke.
 Razgibao je prste.
Hoću li ja morati u kuću ili će Orlov izaći? Hoću li to izvesti danju ili
noću? Da ubijem i Waldena? U političkom smislu Waldenova smrt
nije važna, ali bih ga u svakom slučaju s užitkom ubio. To je, dakle,
moja osobna stvar. Pa što?
Opet se sjetio kako je Walden uhvatio onu bocu. Ne potcjenjuj tog
čovjeka, reče sebi. Moram voditi računa o tome da Charlotte ima
alibi, nitko ne smije saznati da mi je ona pomogla.
Vlak je usporio i ušao u neku malu seosku stanicu. Feliks se
pokuša prisjetiti karte što ju je proučavao na stanici u Liverpool
Streetu. Walden Halt je, koliko se sjećao, četvrta stanica nakon ove.
Njegov je suputnik konačno pročitao novine i stavio ih na sjedalo do
sebe. Najprije moram vidjeti situaciju na licu mjesta pa tek onda
mogu planirati ubojstvo, zaključi Feliks, pa upita:
– Smijem li uzeti vaše novine?
Čovjek kao da se zaprepastio. Englezi ne razgovaraju sa strancima
u vlaku, sjeti se Feliks. No čovjek izusti:
– Svakako.
Feliks je već naučio da taj izraz znači odobravanje. Uzme novine i
zahvali. Čitao je naslove. Njegov se suputnik zagledao kroz prozor
kao da mu je neugodno. Kosa mu se spuštala niz lice kao što je bilo
moderno u doba Feliksova djetinjstva. Feliks se pokuša sjetiti
engleske riječi... »zalisci«, tako je.
Zalisci.
Što bi ponovno svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali ću
ga najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske.
Feliksu sine: taj je čovjek stajao u redu iza njega pred biljetarnicom.
Strah ga prože do dna pete.
Zaklonio se novinama da mu suputnik po izrazu lica ne pročita misli
i prisilio se da razmišlja hladnokrvno i sabrano. Bridget je nekim
svojim riječima izazvala sumnju kod policije pa su joj nadzirali kuću.
To su izveli sasvim jednostavno: jedan se detektiv nastanio u bivšoj
Feliksovoj sobi. Taj je detektiv i vidio Feliksa kad je došao,
prepoznao ga i pratio na stanicu. Stojeći u redu iza njega čuo je kad
je tražio kartu do Walden Halta, pa je i sebi kupio kartu do istog
odredišta. Onda se ukrcao na vlak s Feliksom.
 Ne, nije sasvim tako. Feliks je ušao u vlak kojih deset minuta prije
polaska, a čovjek sa zaliscima uskočio je u zadnji čas. Što li je radio
onih deset minuta koliko ga nije bilo?
Vjerojatno je telefonirao.
Po svoj prilici je nazvao šefa iz ureda na kolodvoru. Feliks je mogao
pretpostaviti kako je tekao razgovor.
»Gospodine, anarhist se vratio u onu kuću u Cork Streetu. Pratim
ga.«
»Gdje ste?«
»Na stanici u Liverpool Streetu. Kupio je kartu do Walden Halta.
Sad je u vlaku.«
»Je li vlak krenuo?«
»Nije, tek će za kojih sedam minuta.«
»Ima li na stanici policije?«
»Samo dva redara.«
»To nije dovoljno. Taj čovjek je opasan.«
»Da zadržim vlak dok vi dovedete pojačanje?«
»Naš bi anarhist mogao štogod posumnjati i pobjeći. Zato nemojte.
Pratite ga dalje.«
I što će učiniti sada, pitao se Feliks. Mogli bi ga skinuti s vlaka
negdje nasred puta ili ga čekati u Walden Haltu i ondje ga uhvatiti.
U svakom slučaju mora sići s vlaka, i to brzo.
A što će s detektivom? On mora ostati u vlaku, i to u takvom stanju
da nije sposoban dići uzbunu, tako da Feliks ima vremena za bijeg.
Mogao bih ga vezati, ali nemam čime, razmišljao je Feliks. Mogao
bih ga onesvijestiti, ali mi treba nešto teško i tvrdo čime bih ga
udario. A mogao bih ga i zadaviti, ali za to nemam vremena, a
mogao bi me tkogod i vidjeti. Mogao bih ga gurnuti s vlaka, ali on
mora ostati u vlaku ...
Vlak je počeo usporavati. Možda me čekaju na idućoj stanici. Da
barem imam kakvo oružje! Ima li ovaj detektiv pištolj? Sumnjam. A
da razbijem prozor i staklom mu prerežem grkljan ... Ali to bi sigurno
privuklo mnoštvo.
Moram van iz vlaka.
Uz prugu je ugledao nekoliko kuća. Ulazili su u neko selo ili gradić.
Kočnice su zaškripale, i sad se s prozora vidio kolodvor. Feliks je
pažljivo promatrao ne bi li ugledao kakav znak policijske zasjede.
Peron je izgledao prazan. Lokomotiva se zatresla i uz pištanje pare
stala.
Putnici su silazili s vlaka. Jedna obitelj s dvoje male djece prošla je
mimo Feliksova prozora prema izlazu, žena je nosila kutiju za šešir,
muškarac bio odjeven u tvid.
Mogao bih udarcem onesvijestiti detektiva, grozničavo je razmišljao
Feliks, ali je to teško golim šakama. Možda me policija čeka u
zasjedi na idućoj stanici. Zato moram sići sada.
Odjekne zvižduk. Feliks ustane.
Detektiv ga pogleda začuđeno. Feliks upita:
– Ima li u vlaku toalet? Detektiv je bio zatečen.
– Ovaj... sigurno ima – promuca.
– Hvala vam – reče Feliks, a u sebi je pomislio: Ne zna bi li mi
vjerovao.
On iskorači iz kupea u hodnik.
Onda potrči do kraja vagona. Vlak zastenje, trgne se i krene. Feliks
se osvrne. Detektiv je virio iz kupea. Feliks uđe u toalet i ponovo
izađe. Detektiv ga je još gledao. Vlak malo zabrza. Feliks priđe
vratima vagona. Uto je detektiv dotrčao do njega.
Feliks se okrene i udari ga posred lica. Od udarca čovjek stade.
Feliks ga opet udari, ovaj put u želudac. Neka žena vrisne. Feliks
ščepa detektiva za kaput i odvuče ga u toalet. Detektiv se istrgne,
divlje zamahne i pogodi Feliksa u rebra, a njemu stade dah. On
zgrabi detektiva za glavu i udari njome o rub umivaonika. Vlak je
ubrzavao. Feliks opet udari detektivovom glavom, pa još jednom.
Čovjekovo tijelo postade mlitavo. Feliks ga pusti i izađe iz toaleta.
Priđe vratima i otvori ih. Vlak još nije vozio punom brzinom. Jedna
žena na drugom kraju hodnika promatrala ga je voštana lica. Feliks
skoči. Vrata se s treskom zatvore za njim. Dočekao se na noge i
nastavio trkom. Onda se spotaknuo ali se odmah uspravio. Vlak je
jurio sve brže.
Feliks je stigao na izlaz.
– Malo ste prekasno izašli – primijeti sabirač karata. Feliks kimne
glavom i pruži mu svoju kartu.
– Ova vam karta vrijedi još tri stanice – upozori ga čovjek.
– U zadnji čas sam se predomislio.
 Uto zaškripe kočnice. Oni pogledaju niz prugu. Vlak se zaustavljao;
netko je povukao kočnicu. Sabirač karata se začudi:
– Gle, što se to događa?
Feliks tobože nehajno slegne ramenima.
– Nemam pojma – reče obuzdavajući se. Najradije bi bio potrčao,
ali upravo to bi bilo ono najgore.
Čovjek je oklijevao, rastrgan sumnjom u Feliksa i brigom za vlak.
Konačno reče:
– Pričekajte ovdje – i otrči niz peron. Vlak se zaustavio nekoliko
stotina metara izvan kolodvora. Sabirač karata otrčao je do kraja
perona pa se spustio niz nasip.
Feliks pogleda oko sebe. Nigdje nikoga. Žurnim koracima napusti
kolodvor i uputi se u grad.
Nekoliko minuta kasnije jedan automobil s tri policajca punom
brzinom projurio je kraj njega u pravcu kolodvora.
Na periferiji grada Feliks se popeo preko jednih vrata i dospio u
polje pšenice. Ondje je legao i čekao noć.
***
Veliki lanchester grmio je cestom prema Walden Hallu. U kući su
gorjela sva svjetla. Jedan uniformirani policajac stajao je na vratima,
drugi patrolirao na terasi. Pritchard je zaustavio kola. Policajac na
ulazu stao je mirno i pozdravio. Pritchard otvori vrata automobila i
Walden izađe.
Domaćica u Walden Hallu, gospođa Braithvvaite, izašla je iz kuće i
pozdravila:
– Dobro veče, gospodaru.
– Zdravo, gospođo Braithwaite. Tko je tu?
– Sir Arthur je u salonu s knezom Orlovom.
Walden kimne glavom i uđe s njom u kuću. Sir Arthur Langley bio je
šef policije i Waldenov stari školski kolega.
– Jeste li večerali, gospodaru? – upita gospođa Braithwaite.
– Nisam.
– Hoćete komad divljači i bocu burgunca?
– Vama prepuštam izbor.
– U redu, gospodaru.
Gospođa Braithwaite se udalji a Walden uđe u salon. Aleks i sir
Arthur stajali su naslonjeni na okvir kamina, u rukama im čaše s
konjakom. Oba su bila u večernjim odijelima.
– Zdravo, Stephen. Kako si? – pozdravi sir Arthur. Walden mu
stisne ruku.
– Jeste li uhvatili anarhista?
– Nažalost, kliznuo nam je kroz prste ...
– Prokletstvo! – prokune Walden. – Toga sam se i bojao! Nitko
mene ne sluša. – Onda se sjeti da se mora pristojno ponašati pa se
rukuje s Aleksom. – Ne znam što da ti kažem, dragi moj momče.
Vjerojatno misliš da smo svi mi budale. – Potom se opet obrati sir
Arthuru: – Pa dobro, što se, dovraga, dogodilo?
– Feliks je u Tingleyju skočio s vlaka.
– A gdje je bio Thomsonov cijenjeni detektiv?
– U zahodu, razbijene glave.
– Divota – ogorčeno će Walden i klone u naslonjač.
– Dok se policija tamo snašla, Feliks je već dao petama vjetra.
– On ide ravno ovamo, shvaćaš li ti to?
– Da, naravno – sir Arthur će umirujućim tonom.
– Moraš svojim ljudima dati upute da pucaju na nj čim ga vide.
– Teoretski je to u redu, ali, naravno, oni nemaju pištolje.
– Morali bi ih imati, dovraga!
– Slažem se s tobom, ali javno mnijenje ...
– Kasnije ćemo o tome, a sad mi reci što si poduzeo.
– U redu. Postavio sam pet patrola da nadgledaju cestu odavde do
Tingleyja.
– Neće ga vidjeti u mraku.
– Možda neće, ali će tip zbog njih barem morati usporiti, ako ne i
odustati.
– Sumnjam. Što još?
– Postavio sam jednog policajca i jednog narednika na stražu pred
kućom.
– Vidio sam ih vani.
– Smjenjivat će se svakih osam sati, danju i noću. Knez već ima
dva tjelesna čuvara iz Specijalnog odjela, a Thomson će noćas
kolima poslati još četiri čovjeka. Oni će dežurati dvanaest sati, tako
da će uza nj uvijek biti po tri čovjeka. Moji ljudi nisu naoružani, ali
Thomsonovi jesu, svi imaju revolvere. Preporučio bih da knez Orlov
ostane u svojoj sobi i da mu čuvari donose hranu i ostalo sve dok
Feliks ne bude uhvaćen.
– U redu – složi se Aleks.
Walden ga pogleda. Blijed je ali miran. Hrabar mornak, pomisli. Da
sam ja na njegovu mjestu podivljao bih zbog nesposobnosti
britanske policije. Onda reče:
– Ne bih rekao da je nekoliko čuvara dovoljno. Treba nam cijela
vojska.
– Imat ćemo je sutra ujutro odgovori sir Arthur. – Krenut ćemo u
potragu u devet sati.
– Zašto ne u zoru?
– Jer vojsku treba skupiti. Sto pedeset ljudi doći će ovamo iz cijele
grofovije. No većina ih je sad u krevetu. Treba poći po njih i dati im
upute, a moraju i stići ovamo.
Gospođa Braithwaite ušla je noseći poslužavnik. Na njemu hladna
divljač, pola pileta, zdjela salate od krum pira, zemičke, hladne
kobasice, oguljeni paradajzi, kriška sira cheddar, nekoliko vrsta ljutog
začina i voće. Onda je došao sluga i donio bocu vina, vrč mlijeka,
lonac kave, zdjelu sladoleda, kolač od jabuka i pola velike čokoladne
torte.
Sluga se zabavio postavljanjem malog stola. Walden je bio gladan
ali mu se od napetosti nije jelo. Vjerojatno neću moći ni spavati,
pomisli.
Aleks si natoči još konjaka. Stalno pije, uočio je Walden. Pokreti su
mu oprezni, kao kod kakva stroja, kao da ih strogo kontrolira.
– Gdje je Charlotte? – odjednom upita Walden.
– Pošla je spavati – odgovori Aleks.
– Ne smije iz kuće dok sve ovo traje.
– Hoću li joj to reći, gospodaru? – upita gospođa Braithwaite.
– Ne, nemojte je buditi. Vidjet ću je na doručku. – Walden otpije
vina nadajući se da će se malo opustiti.
– Aleks, možemo te opet preseliti ako misliš da će ti biti lakše.
Aleks se na silu nasmiješi.
– Ah, koja korist od toga? Ta Feliks me uvijek nekako pronađe.
Meni je najpametnije da se sakrijem u svoju sobu, što prije potpišem
ugovor i idem kući.
Walden kimne glavom. Sluge izađu.
 – Čuj, Stephen, moramo porazgovarati o još nečem – javi se sir
Arthur, s očitom nelagodom. – Hoću reći, o tome što je zapravo
potaklo Feliksa da se nenadano ukrca na vlak i krene u Walden Halt.
U svoj onoj panici Walden se toga nije ni sjetio.
– Da, stvarno, kako je saznao, za ime božje?
– Kako se meni čini, samo se na dva mjesta znalo gdje se sklonio
knez Orlov: u ambasadi, čije je osoblje slalo brzojave amo-tamo, i u
tvojoj kući.
– Zar izdajica među mojom poslugom? – zaprepasti se Walden. Od
same pomisli sledi mu se krv.
– Da – oklijevao je sir Arthur. – Ili, naravno, među tvojom obitelji.
***
Lidijina svečana večera bila je prava katastrofa. Kako je Stephen
bio odsutan, njegov brat George sjedio je na mjestu domaćina, a
društvo bilo u neparnom broju. No mnogo neugodnije bilo je to što je
Lidija bila tako rastresena da je jedva vodila pristojan razgovor a
kamoli duhovit. Svi su se gosti, osim onih najdobrodušnijih, raspitivali
za Charlottu, iako su vrlo dobro znali da je u nemilosti.
– Otišla je na selo da se nekoliko dana odmori, – odgovarala je
Lidija mehanički, jedva svjesna onoga što govori. Stalno su je
raspinjale more: Feliks uhapšen, Stephen pogođen hicima, Feliks
izudaran, Stephen obliven krvlju, Feliks bježi, Stephen umire.
Osjećala je potrebu da se nekome povjeri, ali razgovor s gostima
svodio se samo na sinoćnji bal, regatu u Cowesu, situaciju na
Balkanu i budžet Lloyda Georgea..
Na sreću se nakon večere nitko nije zadržavao. Svi su nekamo išli,
na bal, zabavu, koncert. Čim je zadnji gost otišao, Lidija je pošla u
hodnik i podigla telefonsku] slušalicu. Stephena nije mogla nazvati
jer Walden Hall još nije imao telefona pa je pokušala dobiti Winstona
Churchilla u njegovoj kući na Eccleston Squareu. Nije bio kod kuće.
Onda ga je tražila u Admiralitetu, pa u Downing Streetu 10 i u
Nacionalnom liberalnom klubu, ali uzalud. No ona je morala znati što
se dogodilo. Konačno se sjetila Basila Thomsona i nazvala Scotland
Yard. Thomson je još bio u uredu, radio je do kasno.
– O, lady Walden, kako ste? – upita je.
Ljudi žele biti ljubazni, pomisli Lidija i upita:
– Ima li kakvih novosti?
 – Nažalost, loših. Naš prijatelj Feliks opet nam je kliznuo kroz prste.
Lidiju preplavi val olakšanja.
– Hvala... hvala vam – promuca.
– Zaista ne morate toliko brinuti – nastavi Thomson. – Knez Orlov
sad ima jaku stražu.
Lidija pocrvenje od stida: bila je toliko sretna što je Feliks živ da je
na tren potpuno zaboravila na Aleksa i Stephena.
– Nastojat ću da ... ne brinem – pokunjeno izusti. – Laku noć.
– Laku noć, lady Walden.
Popela se na kat i pozvonila sobarici da joj pomogne kod svlačenja.
Sva je bila smetena. Još ništa nije riješeno, svi njeni najmiliji i dalje
su u opasnosti. Koliko će to još potrajati? Feliks neće odustati, u to je
sigurna, ukoliko ga ne uhvate.
Sobarica je došla, otkopčala joj haljinu i razvezla steznik. Neke se
dame povjeravaju svojim služavkama, ali ona ne. Učinila je to
jednom davno, u Petrogradu ...
Kako je bilo prerano za spavanje, odlučila je pisati sestri. Poslala je
sobaricu u jutarnji salon po pisaći pribor, pa se ogrnula šalom, sjela
kraj otvorena prozora i zagledala se u tamni park. Večer je bila
sparna. Već tri mjeseca nije pala kiša, ali se zadnjih nekoliko dana
često čula grmljavina; bit će uskoro oluje.
Sobarica je donijela papir, pera, tintu i kuverte. Lidija uze papir i
poče pisati:
Draga Tatjana ...
Nije znala odakle da počne. Kako da objasnim Charlottino
ponašanje kad ga ni sama ne razumijem? A o Feliksu ne smijem ni
zucnuti, jer Tatjana bi sve mogla ispričati caru, a kad bi pak car
saznao da se Aleksu radi o glavi...
I Feliks je jako pametan. Kako je, zaboga, saznao gdje Aleks krije?
Pa ni Charlotti nismo rekli! Charlotte. Lidija se sledi. Charlotte?
Uspravi se i zavapi:
– O, ne!
To je čovjek od četrdesetak godina, a nosi kapu od tvida.
Obuze je osjećaj užasa pred neizbježnim, kao u onim stravičnim
snovima kad čovjek pomisli kakve bi ga grozote mogle snaći pa istog
trena pred njegovim očima to i postaje stvarnost: ljestve padaju,
dijete smrtno stradava, ljubljeni umire.
 Pokrije lice rukama osjećajući vrtoglavicu.
Moram ostati prisebna, moram o svemu razmisliti. Bože, pomozi mi
da razmislim.
Charlotte se u Nacionalnoj galeriji sastala s jednim čovjekom. Te
večeri pitala me gdje je Aleks. Nisam joj rekla. Možda je pitala i
Stephena. Ni on joj vjerojatno nije rekao. Onda smo je poslali u
Walden Hall, pa je, naravno, vidjela da je Aleks ondje. Nakon dva
dana Feliks je krenuo u Walden Halt.
Daj Bože da je ovo samo san, da se sad probudim, da osvanem u
svom krevetu!
Ali to nije bio san. Onaj čovjek u kapi od tvida bio je Feliks.
Charlotte je upoznala svog oca. I njih su se dvoje držali za ruke.
To je strašno, strašno.
Je li Feliks rekao Charlotti istinu, je li joj rekao: »Ja sam zapravo
tvoj otac«, je li joj otkrio tajnu čuvanu devetnaest godina? A je li ta
tajna i njemu uopće poznata? Zacijelo jest. Jer zašto bi Charlotte
inače... surađivala s njim?
Moja kći i jedan anarhist zajednički snuju ubojstvo.
Vjerojatno mu ona i sad pomaže.
Što da radim? Moram upozoriti Stephena. Ali kako da to učinim a
ne otkrijem mu da Charlotte nije njegova kći? Kad bih samo mogla
razmišljati!
Opet je pozvonila sobarici. Moram nekako ovome učiniti kraj,
pomisli. Ne znam što ću poduzeti, ali nešto moram. Kad je sobarica
došla, Lidija joj reče:
– Spakiraj mi stvari. Rano ujutro moram u Walden Hall.
***
Feliks je s mrakom krenuo preko polja. Bila je topla, vlažna i sasvim
tamna noć; teški oblaci zaklonili zvijezde i mjesec. Morao je koračati
sporo jer gotovo ništa nije vidio. Došao je do tračnica i krenuo na
sjever.
Po pruzi se kretao nešto brže jer su čelične tračnice malo
svjetlucale, a osim toga, znao je da na njima neće naići ni na kakvu
prepreku. Kraj mračnih kolodvora prošao je šuljajući se duž pustih
perona. Čuo je kako štakori trčkaraju u praznim čekaonicama. Nije
se bojao štakora; nekada davno davio ih je golim rukama i jeo.
Imena stanica bila su utisnuta na metalnim pločama pa ih je čitao
opipavajući ih.
Stigavši u Walden Halt sjetio se Charlottinih uputa: Naša kuća je
pet kilometara dalje od sela, na sjevernoj cesti Željeznička pruga
protezala se otprilike u pravcu sjevera-sjeveroistoka. Koračao je
njome još kilometar– dva i mjerio udaljenost brojeći korake. Izbrojio
je tisuću šest stotina, kad odjednom udari u nekog.
Čovjek iznenađeno krikne, a Feliks ga zgrabi za vrat. Zapahne ga
nesnosan smrad piva, i on shvati da je to samo neki pijanac što se
vraća kući, pa olabavi stisak.
– Ne boj se, prijane – prtljao je čovjek.
– U redu – reče Feliks i pusti ga.
– Znaš, jedino ću ovako stići kući i neću se izgubiti.
– E, pa, put pod noge.
Čovjek krene, onda još dobaci:
– Čuj, da ne bi zaspao na pruzi. Vlak s mlijekom dolazi u četiri sata.
Feliks ne reče ništa, a pijanac se odgega.
Feliks zavrti glavom zgražajući se sam nad sobom: zbog naglosti
još je mogao i ubiti čovjeka. Obuze ga slabost od olakšanja. Ovako
ne valja.
Odlučio je da pronađe cestu. Spustio se s tračnica, pa je neko
vrijeme teturao po neravnom zemljištu, potom se našao pred
ogradom od tri reda tanke žice. Zastao je na tren. Što je pred njim?
Neko polje? Nečiji vrt? Seosko igralište? Nigdje noć nije tako mračna
kao na nekom mjestu u prirodi, koju stotinu kilometara daleko od
najbliže ulične svjetiljke. Odjednom je u Blizini začuo neko kretanje i
krajičkom oka spazio nešto bijelo. Sagnuo se i stao pipati po zemlji,
našao jedan kamenčić i bacio ga prema onom bijelom. Bio je to konj;
zanjištao je i odgalopirao. Feliks je pažljivo osluškivao. Ako u blizini
ima pasa, na ovo njištanje počet će lajati. Ali ništa se nije čulo.
Sagnuo se i provukao kroz ogradu. Polako je koračao pašnjakom.
Spotaknuo se o neki grm i nastavio dalje. Čuo je njištanje još jednog
konja ali ga nije vidio.
Stigao je do druge žičane ograde, prebacio se preko nje i udario u
nešto drveno. Istog se trena digla strašna dreka; to su kokoše u
jedan mah zakokodakale. Negdje se oglasio pas. Na prozoru neke
kuće upalilo se svjetlo. Feliks se bacio na zemlju i nepomično ležao.
Pod onim svjetlom razaznao je da je dospio u dvorište nekog malog
gospodarstva. A bio je udario u kokošinjac. Onkraj gospodarske
zgrade ugledao je cestu koju je tražio. Onda su se kokoše umirile,
pas se zadnji put oglasio razočaranim lavežom, svjetlo se ugasilo.
Feliks je stigao na cestu.
Cesta je bila prašnjava, uz nju se pružao suh jarak. S druge strane
jarka kao da se dizala šuma. Feliks se sjeti: S lijeve strane ceste
vidjet ćete šumu. Znači, samo što nije stigao.
Hodao je prema sjeveru neravnom cestom, uši napeo ne bi li čuo
kakve korake. Nakon kojeg kilometra i pol osjetio je da mu je s lijeve
strane neki zid. Malo dalje naišao je na dveri u zidu i ugledao neko
svjetlo.
Naslonio se na željezne rešetke ulaznih vrata i pogledao kroz njih.
Pred njim se protegnuo dugačak kolnik, a tamo daleko, na njegovu
kraju, u slabom svjetlu dviju treperavih svjetiljki vidio se trijem sa
stupovima jedne goleme kuće. U tom je trenu neka visoka prilika
prošla ispred kuće. Stražar.
U toj kući je knez Orlov. Koji li je prozor njegove spavaonice, pitao
se Feliks.
Odjednom je začuo zvuk nekog automobila što se približavao
velikom brzinom. Feliks se trkom vratio desetak koraka natrag i
bacio se u jarak. Trenutak kasnije automobil je prednjim svjetlima
osvijetlio zid i zaustavio se pred dverima. Netko je izašao iz njega.
Feliks je začuo kucanje. Valjda je tu vratareva kućica, zaključi; u
onom mraku on je ranije nije vidio. Jedan se prozor otvorio, a neki
glas viknuo:
– Tko je tamo?
Drugi je glas odgovorio:
– Policija, iz Specijalnog odjela Scotland Yarda.
– Samo trenutak.
Feliks je ležao potpuno mirno. Čuo je korake; to se onaj čovjek iz
automobila nemirno vrpoljio. Neka vrata su se otvorila. Uto je pas
zalajao, no jedan mu je glas dobacio:
– Šuti, Rex!
Feliks prestade disati. Je li pas vezan? Hoće li ga nanjušiti? Hoće li
njuškajući doći jarkom, naći ga i udariti u bjesomučan lavež?
Željezne su se dveri sa škripom otvorile. Pas je opet zalajao, a onaj
mu glas naredio:
– Zaveži, Rex!
Vrata automobila su se zalupila i kola su se odvezla kolnikom.
Jarak je ponovo utonuo u mrak. E sad, otkrije li me pas, ubit ću i
njega i vratara i pobjeći...
Čekao je sav napet, spreman da skoči čim čuje njuškanje kraj uha.
Dveri su se cvileći zatvorile.
Trenutak kasnije zalupila su se i vrata na vratarevoj kućici. Feliks je
ponovo počeo disati.

14.
Charlotte se probudila u šest sati. Bila je povukla u stranu zavjese u
spavaonici tako da joj prve zrake sunca osvijetle lice i probude je.
Tim se trikom znala poslužiti prije mnogo godina, onda kad je
Belinda ostajala spavati kod nje pa su njih dvije uživale švrljati po
kući dok odrasli još spavaju i nema im tko naređivati neka se
ponašaju kao male dame.
Prva joj misao bijaše Feliks. Nisu ga uhvatili. Jasno, ta on je tako
pametan! Danas će je sigurno čekati u šumi. Skočila je iz kreveta i
pogledala van. Kiša još nije udarila, znači, noćas se bar nije smočio.
Umila se u hladnoj vodi i brzo obukla dugu suknju, navukla jahaće
čizme i jaknu. Na jutarnje jahanje nikad nije išla sa šeširom.
Sišla je u prizemlje. Nigdje nikoga. Po svoj prilici su jedna ili dvije
služavke u kuhinji, pale vatru i griju vodu, ali ostala posluga još
spava. Izašla je kroz južna glavna vrata i gotovo se sudarila s
visokim uniformiranim policajcem.
– Nebesa! – usklikne. – A tko ste vi?
– Redar Stevenson, gospođice.
Oslovio ju je s »gospođice« ne znajući tko je.
– Ja sam Charlotte Walden – objasni mu ona.
– Oprostite, miledi.
– Ništa zato. A što radite ovdje?
– Čuvam kuću, miledi.
 – A tako. Hoćete reći, čuvate kneza. Doista utješno. A koliko vas
ima?
– Dva vani i četiri unutra. Oni unutra su naoružani. Ali bit će nas
kasnije mnogo više.
– Kako to?
– Velika potraga, miledi. Vele da će se do devet skupiti kojih stotinu
i pedeset ljudi. Uhvatit ćemo mi tog tipa, anarhista, ne bojte se. Što
ste htjeli na jahanje, miledi? Ja ne bih da sam na vašem mjestu. Ne
danas.
– I neću – slaže Charlotte.
Udaljila se, pa oko istočnog krila zašla iza kuće. Pred stajama nije
bilo nikoga. Ušla je unutra i prišla svojoj kobili Spats, što je dobila
ime po bijelim mrljama na prednjim nogama. Malo joj je tepala,
pogladila je po njuški i dala joj jabuku. Onda ju je osedlala, izvela iz
staje i zajahala.
Odjahavši od začelja kuće, zaobišla je park u širokom krugu tako
da je policajac ne može ni vidjeti ni čuti. Onda je odgalopirala preko
zapadne tratine, preskočila nisku ogradu i našla se u šumi. Pustila je
da Spats korakom ide između drveća sve dok nije stigla na jahaću
stazu, a onda je natjerala u kas.
U šumi je bilo svježe. Hrastovi i bukve svojim su bogatim krošnjama
bacali hlad na stazu. Tek tu i tamo probijale se sunčeve zrake,
milovale Charlottu toplinom, a ondje gdje su doprle do tla rosa se
isparavala u oblačićima. Ptice su pjevale iz sveg glasa.
Kako će Feliks sam protiv stotinu i pedeset ljudi, razmišljala je. Sad
mu je plan propao: Aleks je predobro čuvan a potjera za Feliksom
predobro organizirana. No barem će ga odvratiti od nauma.
Došla je do kraja šume, a njega nigdje. Bila je razočarana; ta sto
posto je vjerovala da će ga danas naći ovdje. Onda se zabrinula: ako
ga ne vidi neće ga moći upozoriti, a u tom slučaju će sigurno biti
uhvaćen. Ali, još nije ni sedam sati, možda se još negdje krije.
Sjahala je i stala se vraćati pješke vodeći Spats. Možda ju je Feliks
već spazio ali želi najprije provjeriti prati li je tkogod. Na jednom
proplanku je stala i zagledala se u vjevericu. Te se životinjice ne
plaše ljudi ali zato bježe pred psima. Odjednom je osjetila nečiji
pogled. Okrenula se i susrela se s njegovim neobično tužnim očima.
– Zdravo, Charlotte – pozdravi je on.
 Prišla mu je i pružila mu obje ruke. Brada mu je bila već potpuno
izrasla, po odjeći mu se svud zalijepile travke.
– Izgledate strašno umorni – reče mu na ruskom.
– Gladan sam. Jesi li donijela što hrane?
– O zaboga, nisam. Bila je ponijela jednu jabuku za konja, ali za
Feliksa nije uzela ništa Nisam se ni sjetila.
– Ne smeta. Napatio sam se ja i gore gladi.
– Čujte, morate odmah otići. Ako sad krenete uspjet ćete pobjeći –
užurbano će ona.
– Zašto da bježim? Pa ja želim oteti Orlova. Ona odmahne glavom.
– To je sada nemoguće. Čuvaju ga naoružani stražari, kuću nadzire
policija, a u devet sati stotinu pedeset ljudi poći će u potragu za
vama.
On se nasmiješi.
– A pobjegnem li, što mi više vrijedi život?
– Ali ja vam neću pomoći da izvršite samoubojstvo.
– Sjednimo na travu – predloži on. – Moram ti nešto objasniti.
Charlotte je sjela i leđima se naslonila na široki hrast. Feliks joj je
sjeo sučelice i prekrižio noge kao Kozak. Sunčeve zrake prošarale
su mu umorno lice. Progovorio je patetičnim tonom, zaokruženim
rečenicama što su zvučale kao na kakvoj kazališnoj probi:
– Jednom sam ti rekao da sam bio zaljubljen u ženu po imenu
Lidija, a ti si nato kazala: »Tako se zove i moja majka.« Sjećaš li se
toga?
– Sjećam se svake vaše riječi. Pitala se čemu sve to vodi.
– To je i bila tvoja majka. Ona je buljila u nj.
– Bili ste zaljubljeni u mamu?
– I više od toga. Bili smo ljubavnici. Ona je dolazila k meni u stan,
sama. Znaš li što to znači?
Charlotte se zbunila i pocrvenjela od neugodnosti.
– Da, znam.
– Njen otac, tvoj djed, saznao je to. Stari je grof mene dao uhapsiti
a tvoju majku prisilio da se uda za Waldena.
– Oh, grozno – prošapće Charlotte, a sve u nekom strahu od nečeg
što bi još mogla čuti.
– Ti si rođena sedam mjeseci nakon njihova vjenčanja.
 Rekao je to kao da taj podatak smatra vrlo značajnim. Charlotte se
namršti.
– Znaš li koliko vremena prođe od začeća djeteta do poroda? –
upita on sad.
– Ne znam.
– Obično devet mjeseci, premda katkad i manje. Charlotti srce
luđački zaigra.
– Što hoćete time reći?
– Da si ti možda začeta prije njihova vjenčanja.
– Znači li to da biste mi vi mogli biti otac? – upita ona zapanjeno.
– Još ti nešto moram reći. Potpuno sličiš mojoj sestri Nataši.
Charlotti se učinilo da će joj srce iskočiti.
– Vi mislite da ste mi vi otac? – jedva protisne.
– U to sam siguran.
– O, Bože. – Charlotte se uhvati za glavu i zabulji se u prazno.
Činilo joj se kao da se budi iza sna i još ne raspoznaje sanje od
stvarnosti. Misli joj letjele k tati, koji nije njen tata; k majci, koja je
imala ljubavnika; pa natrag k Feliksu, njenom prijatelju a sad
odjednom i njenom ocu ...
– Zar su mi čak i to slagali? – reče izgubljeno.
Klonula od smetenosti, bojala se da je noge neće držati. Bilo joj je
kao da je čula posve nemoguće stvari: da su sve karte lažne i da
ona zapravo živi u Brazilu; ili da je Pritchard pravi vlasnik Walden
Halla; ili pak da konji umiju govoriti a samo hotimice šute. No
stvarnost je bila još mnogo gora.
– To je isto kao ... kao – mucala je – kad biste mi rekli da sam
muško samo što me majka oduvijek odijevala kao žensko.
Mama ... i Feliks, pomislila je i ponovo pocrvenjela. Feliks joj je
uzeo ruku i gladeći je objašnjavao:
– Znaš, valjda je kod mene sva ona ljubav i briga što je muškarac
inače poklanja svojoj ženi i djeci bila usmjerena na politiku. Moram
pokušati uhvatiti Orlova čak i ako je to nemoguće, isto kao što bi
otac pokušao spasiti svoje dijete iz vode iako ne zna plivati.
Charlotte je odjednom shvatila koliko Feliksu mora biti teško zbog
nje, kćeri koja mu to nikad nije bila. Sad je razumjela zašto ju je
katkad gledao onim neobičnim pogledom punim bola.
– Jadniče – reče sažalno. On se ugrize za usnu.
 – Ah, tvoje je srce tako plemenito. Charlotti nije bilo jasno zašto je
to rekao.
– Što ćemo učiniti? On duboko uzdahne.
– Bi li me mogla uvesti u kuću i sakriti?
Trenutak je razmislila, potom rekla:
– Bih.
Uzjahao je na konja iza nje. Životinja je zatresla glavom i frknula
kao da je uvrijeđena što mora nositi dvostruki teret. Neko su vrijeme
kasali jahaćom stazom, onda skrenuli s nje ukoso i nastavili kroz
šumu. Zatim su prošli kroz neke dveri, pa preko tratine došli na uski
puteljak. Kuća se još nije vidjela; Feliks je shvatio da je Charlotte
zaobilazi kako bi joj prišla sa sjeverne strane.
Zaista je izvanredno to dijete. Izuzetno čvrsta karaktera. Je li to
naslijedila od njega? Želio je vjerovati u to. Bio je sretan što joj je
rekao istinu o njenu podrijetlu. Čini se da je nije sasvim prihvatila, ali
s vremenom hoće. Pred njom je okrenuo cijeli njen svijet naglavce i
nju je to duboko potreslo ali nije postala histerična. Tu smirenost
zacijelo nije baštinila od majke.
S puteljka su zašli u voćnjak. Sad su se između vrhova stabala
vidjeli krovovi Walden Halla. Voćnjak je završavao pred jednim
zidom. Charlotte zaustavi konja i reče:
– Bit će bolje da sad koračaš kraj mene. Proviri li tkogod kroz
prozor neće te tako lako vidjeti.
Feliks skoči na zemlju. Onda su hodali duž zida, potom skrenuli iza
jednog ugla.
– Što je iza tog zida? – upita on.
– Povrtnjak. Ali radije sada šuti.
– Sjajna si – šapne Feliks, ali ga ona nije čula.
Uto su došli do drugog ugla i stali. Feliks je ugledao neke niske
zgrade i dvorište.
– Šta je – promrmlja Charlotte. – Ovdje malo pričekaj. Kad ti dadem
znak, kreni za mnom što brže.
– Kamo ćemo?
– Preko krovova.
Ušla je u dvorište, sjahala i vezala uzde za ogradu. Feliks je vidio
kako je prešla na drugu stranu malog dvorišta, ogledala se desno i
lijevo pa se vratila i zavirila u staje. Čuo je gdje govori:
 – O, zdravo, Peter.
Iz staje je izašao dječak od kojih dvanaest godina i skinuo kapu.
– Dobro jutro, gospođice.
Kako će ga se riješiti, pitao se Feliks.
– Gdje je Daniel? – upita Charlotte.
– Doručkuje, gospođice.
– Molim te, pođi k njemu i reci mu da dođe rasedlati Spats.
– Mogu to i ja, gospođice.
– Ne, hoću da to učini Daniel – zapovjedničkim će tonom Charlotte.
– Hajde.
Odlično, pomisli Feliks.
Dječak se trkom udaljio, a Charlotte se okrenula i mahnula Feliksu.
On joj pritrči. Onda je ona skočila na neko nisko željezno spremište,
popela se na valoviti limeni krov dozidane šupe, a odatle na crijepom
pokrivenu jednokatnu kamenu Feliks ju je slijedio.
Sad su rubom krova krenuli postrance na sve četiri, došli do jednog
zida od cigli pa se kosinom popeli na sljeme krova.
Feliks je imao osjećaj da je lako uočljiva meta.
Charlotte se uspravi i virne kroz jedan prozor u zidu od cigli.
– Što je tamo? – Feliks će šaptom.
– Spavaonica za sobarice. Ali one su već dolje, postavljaju stol za
doručak.
Ona se uspela na podboj prozora i ustala. Spavaonica je bila u
potkrovlju, prozor joj sasvim gore u zabatu, točno nad njim vrh krova
što se u kosini spuštao na obje strane. Charlotte se pomakne po
prozorskoj dasci pa stavi nogu na rub krova.
To je bilo opasno. Feliks se namrštio od straha da bi mogla pasti.
No ona se s lakoćom popne na krov. Feliks pođe za njom.
– Sad smo izvan vidokruga – dobaci Charlotte.
Feliks se ogleda. Imala je pravo: sa zemlje ih nisu mogli vidjeti. Bilo
mu je malo lakše.
– Krova ima četiri jutra – reče mu Charlotte.
– Četiri jutra! A u Rusiji većina seljaka nema ni zemlje toliko.
Imalo se tu što i vidjeti. Na sve strane dizali se krovovi od raznih
materijala, raznih veličina i nagiba. Po mnogim ljestvama i
popločanim prolazima mogao si se kretati ne gazeći po crijepovima i
ciglama. Mreža žljebova bila je tako razgranata kao cijevi na rafineriji
nafte što ju je Feliks vidio u Batumu.
– Nikad nisam vidio ovako veliku kuću – u čudu će on.
Charlotte ustane.
– Hajde za mnom.
Povela ga je po ljestvama na slijedeći krov, onda dugačkim
prolazom, potom kratkim drvenim stepenicama što su završavale
pred malim četvrtastim vratima u zidu.
– Po svoj prilici su nekoć ovuda išli krovopokrivači, ali sad su ovaj
put, izgleda, svi zaboravili – objasnila je, pa otvorila vrata i upuzala
unutra.
Feliks je s olakšanjem ušao za njom u spasonosnu tminu.
***
Nakon probdjevene noći Lidija je u automobilu djevera Georgea, i s
njegovim vozačem, krenula iz Londona u rano jutro. Dovezavši se na
kolnik Walden Halla u devet sati, zaprepastila se kad je ugledala
stotine policajaca, desetine vozila i bezbroj pasa što su vrvjeli pred
kućom i svud po parku. Georgeov vozač jedva se automobilom
probio kroz mnoštvo do južnog pročelja kuće. Na tratinu je bio
iznesen golem čajnik, policajci čekali pred njim u redu sa šalicama u
ruci. Pritchard je na ogromnom poslužavniku nosio brdo sendviča, a
lice mu zabrinuto. Nije čak ni primijetio da je stigla gospodarica. Na
terasi je bio postavljen preklopni stol, za njim su sjedili Stephen i sir
Arthur Langley i davali upute šestorici policajaca što su pred njima
stajali u polukrugu. Lidija pođe k njima. Pred sir Arthurom je bila
neka karta, i on je govorio:
– U svakoj grupi će biti jedan čovjek iz mjesta koji će vam
pokazivati put i jedan motociklist koji će svakog sata donijeti ovamo
izvještaj o kretanju.
Stephen uzgleda, spazi Lidiju, pa napusti društvo i priđe joj.
– Dobro jutro, mila. Kakvo ugodno iznenađenje! Kako si dospjela
ovamo?
– George mi je posudio automobil. Što se to zbiva?
– Pripremamo potragu.
– Oh. Kako će Feliks, zaboga, pobjeći svim ovim ljudima?
– Volio bih da si ostala u gradu. Bilo bi mi lakše, tamo si sigurnija.
 – A ja bih umirala od straha da će mi svakog trena stići kakva loša
vijest. – A što bi trebala biti dobra vijest, upitala se. Možda to da je
Feliks jednostavno odustao od svega i otišao. Ali neće on to učiniti, u
to je bila sigurna. Proučavala je muževljevo lice. Onu njegovu
uobičajenu trezvenost narušavali su znakovi umora i napetosti Jadni
Stephen: najprije ga je izdala žena, a sad i kći. Obuzeta osjećajem
krivnje pružila je ruku i pogladila mu obraz. – Nemoj se iscrpljivati –
reče blago.
Uto odjekne zvižduk. Policajci su žurno ispraznili šalice, strpali
ostatke sendviča u usta, nataknuli šljemove i okupili se oko svojih
vođa, u šest grupa. Lidija i Stephen stajali su i gledali. Pale su
mnoge naredbe, sa svih strana čulo se zviždanje. Konačno su grupe
krenule. Prva je pošla prema jugu, šireći se kroz park zašla je u
šumu. Dvije druge krenule su na zapad, pašnjakom. Ostale tri grupe
uputile su se kolnikom prema glavnoj cesti.
Lidija pogleda svoju livadu. Čovjek bi pomislio da su djeca iz
nedjeljne škole provela na njoj izlet. Gospođa Braithwaite s bolnim je
izrazom lica već počela organizirati čišćenje. Lidija uđe u kuću.
U predvorju je srela Charlottu. Djevojka se začudi ugledavši je.
– Zdravo, mama – iznenađeno reče. – Nisam znala da dolaziš.
– Ma u gradu je užasno dosadno – Lidija će bez razmišljanja, a
onda pomisli: Kakve samo gluposti govorimo.
– Kako si došla ovamo?
– Posudila sam auto ujaka Georgea. – Lidija je vidjela da Charlotte
govori tek da nešto kaže a misli na nešto drugo.
– Vjerojatno si krenula jako rano – nastavi Charlotte.
– Jesam – potvrdi Lidija, a htjede reći: Prestani s tim! Dosta
pretvaranja! Zašto ne govorimo istinu? Ali nije smogla snage da to
kaže.
– Jesu li konačno otišli svi oni policajci? – htjela je znati Charlotte,
gledajući Lidiju nekako čudno, kao da je prvi put vidi. A Lidiji je taj
pogled bio neugodan. Kad bih bar mogla pročitati misli svoje kćeri,
pomisli.
– Jesu, svi su otišli – odgovori.
– Sjajno.
Sjajno. To Stephen često kaže. Naposljetku, ima u Charlotti nečeg
Stephenovog: znatiželje, odlučnosti, trezvenosti. Budući da te
karakterne crte nije naslijedila, vjerojatno ih je usvojila jednostavno
oponašajući njega...
– Nadam se da će uhvatiti tog anarhista – reče Lidija pažljivo
motreći
Charlottinu reakciju.
– Zacijelo hoće – Charlotte će veselo.
Oči joj jako sjaje, ustvrdi Lidija. Zašto je tako radosna dok stotine
policajaca pročešljava pokrajinu tražeći Feliksa? Zašto nije potištena
i zabrinuta kao ja? Po svoj prilici misli da ga neće uhvatiti. S nekog
razloga vjeruje da je siguran.
– Reci mi nešto, mama. Koliko vremena prođe od začeća djeteta do
poroda? – zaskoči je Charlotte pitanjem.
Lidija otvori usta a krvi joj nestade s lica. Buljila je u Charlottu. Ona
zna! Ona zna!
Charlotte se nasmiješi i kimne glavom, pomalo tužno.
– U redu, odgovorila si mi na pitanje – reče i pođe uza stepenice.
Lidija se zadnjim snagama pridržavala za ogradu. Feliks je rekao
Charlotti! Kakva užasna okrutnost, nakon svih tih godina! Bila je
bijesna na Feliksa. Zašto je Charlotti ovako upropastio život?
Predvorje joj se vrtjelo oko glave. Uto začuje glas jedne služavke:
– Što vam je, gospodarice?
Ona se pribere.
– Malo sam umorna od puta – izusti. – Držite me za ruku.
Služavka je uhvati za ruku pa su se zajedno uspele stepenicama u
Lidijinu sobu. Druga je služavka već vadila robu iz Lidijinih kofera. U
garderobi je bila pripremljena topla voda. Lidija sjedne i naredi:
– Sad izađite, raspakirat ćete kasnije.
Služavke su izašle, a Lidija je raskopčala kaput ali nije imala snage
da ga svuče. Razmišljala je o Charlotti. Bila je gotovo živahno
raspoložena iako joj se očito mnogo toga vrtjelo po glavi. Lidija ju je
shvaćala; to joj je stanje bilo poznato, i sama se katkad tako
osjećala. U takvo stanje čovjek zapadne kad neko vrijeme provede s
Feliksom. Čini ti se da je život beskrajno čaroban i pun iznenađenja,
da te čekaju velika djela, da u svijetu caruje ljepota i strast i mijena.
Charlotte je vidjela Feliksa i vjeruje da je siguran.
Što da učinim, upita se Lidija.
 Umorno skine odjeću. Onda se prala pa ponovo oblačila i u tome se
smirila. Kako li se osjeća Charlotte sad kad zna da joj je Feliks otac?
Očito joj se jako svidio. Uistinu, mislila je Lidija, njega ljudi vole.
Odakle Charlotti snage da čuje takvu novost a da se ne onesvijesti?
Konačno je zaključila da će joj biti najbolje bude li se bavila
domaćinstvom. Pogledala se u zrcalu, popri mila miran izraz pa
izašla. Silazeći niza stepenice sretne jednu služavku s
poslužavnikom na kojem je bila nare zana šunka, kajgana, svježi
kruh, mlijeko, kava i grožđe
– Za koga je to? – začudi se.
– Za lady Charlotte, gospodarice.
Lidija nastavi svojim putem. Zar Charlotte uza sve ovo ima i teka?
Sišla je u jutarnji salon i poslala po kuharicu. Gospođa Rowse,
mršava i nervozna žena, nikad nije jela onu ukusnu hranu što ju je
pripremala za svoje poslodavce.
– Čujem da će gospodin Thomson doći na ručak, gospodarice, a
gospodin Churchill na večeru – rekla je Lidiji, pa su se dogovorile što
će biti na jelovniku, a onda je kuharica otišla. Zašto li je, zaboga,
Charlotte naručila onako obilat doručak u svoju sobu, nije se mogla
načuditi Lidija. I to tako kasno! U Walden Hallu Charlotte uvijek rano
ustaje i doručkuje prije no što Lidija i dođe za stol.
Pozvala je Pritcharda da se s njim dogovori o razmještaju za
stolom.
Pritchard joj reče da Aleks do daljnjeg jede u svojoj sobi. To nije
mnogo utjecalo na razmještaj za stolom: i dalje je previše
muškaraca, a u ovoj situaciji Lidija baš i ne može pozvati goste da bi
za stolom imala parove. Napravila je razmještaj kako je najbolje
znala, potom otpustila Pritcharda.
Gdje je Charlotte vidjela Feliksa? I zašto je sigurna da ga neće
uhvatiti? Je li mu ona pronašla neko sklonište? Je li se tako prerušio
da ga ni rođena majka ne bi prepoznala?
Koračala je po sobi, razgledala slike, brončane kipiće, staklene
ornamente, pisaći stol. Boljela ju je glava. Uzela je nanovo aranžirati
cvijeće u jednoj velikoj vazi pa je prevrnula vazu. Pozvonila je da
netko dođe počistiti, potom izašla iz sobe.
Živci su joj bili napeti kao struna. Bi li popila laudanum? Ovih joj
dana ne pomaže kao inače.
 Što će Charlotte sad učiniti? Hoće li čuvati tajnu? Zašto se djeca
nikome ne povjeravaju?
Pošla je u knjižnicu s neodređenom namjerom da uzme neku knjigu
koja bi joj skrenula misli od svega. Kad je ušla, trgne se ugledavši
Stephena za stolom.
On je ugledao, ljubazno se nasmiješio i nastavio pisati.
Lidija se vrtjela pred policama s knjigama. Bi li čitala Bibliju?
Nekada davno, u djetinjstvu, u njenoj se obitelji mnogo čitalo Bibliju,
molilo i išlo u crkvu. Njene su stroge dadilje revno nabrajale užase
pakla i kazne zbog nemorala, a guvernanta joj, Njemica i luteranka,
često govorila o grijehu. No sve otkako je zapala u blud i time
navukla kaznu za sebe i svoju kćer, Lidija nikako nije nalazila utjehe
u religiji. Trebalo je da odem u samostan i posvetim se Bogu, u tome
je moj otac imao pravo.
Nasumce je uzela jednu knjigu, sjela, otvorila je i stavila na krilo.
– Čudno da si izabrala tu knjigu – primijeti Stephen. Sa svog mjesta
nije mogao vidjeti naslov, ali je točno znao koji su autori na kojim
policama. On je jako puno čitao, Lidiji nije bilo jasno otkud mu za to
vremena. Tek sad je pogledala hrbat knjige koju je uzela. Bile su to
Pjesme iz Wessexa Thomasa Hardyja. Njoj se nije sviđao Hardy,
nisu joj se sviđale one odlučne, strastvene žene, ni oni snažni
muškarci što su se podređivali njihovoj volji.
Često su ovako sjedili, ona i Stephen, osobito kad su prvi put
boravili u Walden Hallu. Lidija se s nostalgijom sjetila kako je znala
sjediti i čitati dok je njen muž radio. U ono doba on nije bio tako
spokojan. Znao je reći kako se poljoprivredom više ne može zaraditi
novac, i kako se ova obitelj, želi li ostati bogata i moćna, mora
pripremiti za dvadeseto stoljeće. U ono je doba prodao neke farme,
mnogo tisuća jutara zemlje po vrlo niskoj cijeni, onda uložio novac u
željeznice, banke i nekretnine u Londonu. Plan je vjerojatno uspio,
jer uskoro više nije izgledao zabrinut.
Nakon rođenja Charlotte sve se sredilo. Posluga je obožavala dijete
i zbog njega još više voljela Lidiju. Lidija se navikla na engleski način
života i bila rado primana u londonskom društvu. U tom je spokoju
proživjela osamnaest godina.
Uzdahne pomislivši kako su te godine sad prošlost. Neko su
vrijeme njene tajne bile tako dobro zakopane da nitko drugi osim nje
nije zbog njih patio, pa čak ih je s vremena na vrijeme i ona znala
zaboraviti; ali, evo, sad izlaze na vidjelo. Sve dosad joj se London
činio dovoljno udaljenim od Petrograda te se osjećala sigurnom, no
možda je trebala otići još dalje, recimo u Kaliforniju. A možda i nema
tog mjesta na svijetu gdje bi čovjek bio posve siguran. Vremena mira
prošla su u nepovrat. Sve se oko nje ruši. Što će se sad dogoditi?
Spustila je pogled na otvorenu stranicu i stala čitati:
Sav svijet bi dala za istinsko »ljubim«, Toliko život njegov drag joj
bje,
I zato šlaga, misleć: dušu gubim, Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
Jesam li to ja, upita se. Jesam li prodala dušu kad sam se udala za
Stephena kako bih oslobodila Feliksa iz Petropavlovske tvrđave?
Sve otad igram određenu ulogu, pretvarajući se da nisam bludna,
grešna, besramna kurva. Ali jesam! I nisam jedina. I druge su žene
takve. Zašto bi inače vikontesa i Charlie Stott željeli spojene sobe? I
zašto bi mi lady Girard namigivala govoreći o njima ako nije shvatila
kakvi su? Da sam bar malo bila bludnica, možda bi mi Stephen
češće dolazio u krevet, pa smo možda mogli imati i sina. Opet
uzdahne.
– Što prebireš? upita Stephen.
– Molim?
– Što prebireš u glavi? Lidija se nasmiješi.
– Jao, pa kad ću konačno naučiti taj engleski? Taj izraz nikad nisam
čula.
– Čovjek uči dok je živ. To znači: o čemu razmišljaš?
– Razmišljala sam o tome kako će nakon tvoje smrti Georgeov sin
naslijediti Walden Hali.
– Ukoliko mi ne dobijemo sina.
Ona mu pogleda lice: sjajne plave oči, uredna sijeda brada, oko
vrata plava kravata s bijelim točkicama.
– Je li već kasno? – zapita on.
– Ne znam – odgovori mu, a u sebi je mislila: To ovisi o tome što će
Charlotte sad učiniti.
– Moramo se i dalje truditi – nato će on.
Ovakva otvorenost bila je prava rijetkost među njima; Stephen je
danas osjetio da je Lidija raspoložena za takav razgovor. Ustala je
sa stolice, prišla mu i stala kraj njega. Sad mu je prvi put vidjela malu
ćelu na glavi. Otkad je ima, pitala se.
– Da, moramo se truditi – potvrdila je, pa se sagnula i poljubila ga u
čelo, a onda nagonski u usta. On zatvori oči.
Trenutak kasnije odmaknula se. Stephen je bio malo zbunjen;
rijetko su izmjenjivali nježnosti tokom dana jer su sluge uvijek bile
negdje u blizini. Zašto vodimo ovakav život kad nas ne usrećuje,
upita se ona, a glasno reče:
– Zaista te volim.
On se nasmiješi.
– Znam.
Odjednom ona više nije mogla izdržati pa reče:
– Idem, moram se presvući za ručak prije no što stigne Basil
Thomson. On kimne glavom.
Osjećala je njegov pogled dok je izlazila. Uspela se stepenicama
pitajući se ima li još nade za nju i Stephena, mogu li još biti sretni.
Pošla je u svoju spavaonicu. Još joj je u ruci bila ona knjiga
pjesama. Sad je odloži. Charlotte je ključ svemu ovome. Mora s
njom razgovarati. Konačno, čovjek može izreći mučne stvari ako ima
hrabrosti, a što se sad viš može izgubiti? Bez jasne ideje što će reći,
uputila se u Charlottinu sobu na idućem katu.
Koraci joj se nisu čuli na sagu. Stigla je na vrh ste penica i
pogledala duž hodnika. Ugleda Charlottu gdje nestaje u staroj dječjoj
sobi. Htjede je zovnuti, ali se predomisli. Što li ono nosi? Izgleda
nekakav tanjur sa sendvičima i čašu mlijeka.
U nedoumici je ušla u Charlottinu spavaonicu. Ondje je na stolu bio
onaj poslužavnik što ga je, kako je prije vidjela, donijela služavka. Na
njemu više nije bilo ni šunke ni kruha. Zaišto bi Charlotte naručila
onoliko hrane, pa napravila sendviče i jela ih u dječjoj sobi? U dječjoj
sobi nema ničeg, koliko Lidija zna, osim namještaja pokrivena
plahtama koje ga štite od prašine. Zar se Charlotte tako uznemirila
da mora potražiti spokoj u ugodnom svijetu djetinjstva?
Lidija odluči da će to saznati. Bilo joj je neugodno prekidati
Charlottu u tom njenom intimnom obredu, ma kakav bio, ali onda
pomisli: Ta ovo je moja kuća, ona je moja kći, i možda bih trebala
znati što se događa. A u tome bi se mogao ukazati neki trenutak
prisnosti te ću smoći snage da joj kažem ono što moram.
 I tako je izašla iz Charlottine spavaonice i hodnikom pošla u dječju
sobu.
Charlotte nije bila ondje.
Lidija se ogleda. Bio je tu stari konj za ljuljanje, uši su mu stršile pod
plahtom. Jedna otvorena vrata vodila su u učionicu, a ondje na zidu
visjele karte i dječji crteži. Druga vrata vodila su u spavaonicu. I u
njoj samo prekriven namještaj. Hoće li se ove prostorije ikad više
koristiti, pitala se. Hoćemo li ovdje ponovo vidjeti bolničarke i pelene
i benkice, pa dadilju, vojnike-igračke i vježbenice ispisane
nespretnim rukopisom, s mrljama od tinte?
Ali gdje je Charlotte?
Vrata spremnice bila su otvorena. Lidiji odjednom sine: naravno,
Charlottino skrovište! Sobičak za koji samo ona zna, kako je
vjerovala i kamo se obično skrivala u svom nestašluku. Sama ga je
namjestila dovukavši neke manje komade namještaja iz cijele kuće,
a svi se retvarali da ne vide kako neke stvari samo nestaju.
Iako je rijetko bila popustljiva, Lidija je taj put dopustila Charlotti da
zadrži to sklonište a Marji zabranila da ga »otkrije«. Znala je ona
koliko je važno da čovjek ima neki svoj kutak, ta i sama se katkad
skrivala u cvjetnu sobu.
Znači, Charlotte još zalazi u taj sobičak! Lidija priđe, sad već
skanjujući se da omete Charlottu u njenim intimnim trenucima, ali
ipak u iskušenju. Ne, odluči, pustit ću je na miru.
Uto začuje glasove.
Zar to Charlotte govori sama sa sobom? Lidija pažljivo osluhne.
Govori sama sa sobom na ruskom?
Onda se začuje još jedan glas, muški, koji je odgovarao na ruskom,
dubokim tonom, glas kao milovanje, glas od kojeg se Lidiji cijelo
tijelo zatreslo od putene želje.
Feliks je ondje!
Lidija samo što se nije onesvijestila. Feliks! Tu, na dohvat ruke!
Skriven u Walden Hallu, dok policija zbog njega pretražuje cijeli kraj!
A sakrila ga Charlotte!
Ne smijem vrisnuti!
Šakom pokrije usta i ugrize se. Drhtala je.
Moram otići odavde. Ne mogu normalno razmišljati. Ne znam što
da učinim.
 Glava ju je strašno boljela. Moram uzeti laudanum, pomisli, i s tim
osjeti kako joj se vraća snaga, a onda obuzda i drhtavicu. Trenutak
kasnije na prstima je izašla iz dječje sobe.
Gotovo je otrčala hodnikom pa niza stepenice u svoju sobu.
Laudanum je bio u komodi. Ona otvori bočicu. Nije mogla ravno
držati žlicu pa potegne gutljaj iz bočice. Onda je odložila bočicu i
žličicu i zatvorila komodu. Ne prođe dugo, i već joj je bilo bolje. Živci
joj se smirili i svu je preplavio blagi osjećaj zadovoljstva. Glavobolja
se smanjila. Sad neko vrijeme više ništa neće biti važno. Prišla je
garderobi i otvorila vrata. Stajala je i buljila u svu onu odjeću,
potpuno nesposobna da se odluči što će odjenuti za ručak.
***
Feliks je koračao po sobici kao tigar u kavezu, tri koraka gore, pa
dolje, glavu spustio da ne udari o strop, i slušao Charlottu.
– Vrata Aleksove sobe uvijek su zaključana – govorila je ona. – Dva
naoružana čuvara su unutra, a jedan vani. Oni unutra ne otvaraju
vrata sve dok im kolega izvana to ne naredi.
– Jedan vani, dva unutra. – Feliks se počeše po glavi i opsuje na
ruskom. Problemi, uvijek problemi, pomisli.
E pa sad sam već tu, u kući, imam ortaka među samim ukućanima,
a ipak nije lako. Zašto nemam sreće kao oni momci u Sarajevu?
Zašto se tako dogodilo da sam član ove obitelji? Onda pogleda
Charlottu. Ne, nije mi žao zbog toga.
Ona mu uhvati pogled pa upita:
– Što je?
– Ništa. Ma što se dogodilo, drago mi je da sam te našao.
– I meni. Ali što ćeš učiniti s Aleksom?
– Bi li mi mogla nacrtati plan kuće? – Charlotte se namršti.
– Mogu pokušati.
– Pa moraš ga znati, cijeli život provela si ovdje.
– Ma naravno, poznam ovaj dio kuće, ali u nekim rostorijama nisam
nikad bila: u spavaonici glavnog lakeja, u prostorijama domaćice,
podrumima, prostoru znad kuhinje gdje se drži brašno i ostalo...
– Nacrtaj što poznaš. Po jedan plan za svaki kat.
Među dječjim priborom Charlotte je pronašla komad papira i olovku
pa je klekla za mali stol.
 Feliks je pojeo još jedan sendvič i ispio mlijeko, Charlotte mu nije
odmah mogla donijeti hranu jer su služavke radile u njenom hodniku.
Sad je jeo i gledao je kako crta, mršti se i gricka kraj olovke. U
jednom trenu se potužila:
– Ni ne znaš koliko je ovo teško sve dok ne probaš.
Među starim krejonima pronašla je gumicu i često njome brisala.
Feliks je uočio da crta savršeno ravne linije ne upotrebljavajući
ravnalo. Gledajući je kako radi sav se topio od miline. Vjerojatno je
godinama sjedila tako u učionici, crtala kuće, potom mamu i »tatu«,
a kasnije kartu Evrope, lišće na drveću, park u zimi... Walden ju je po
svoj prilici bezbroj puta vidio ovako zaposlenu.
– Zašto si se presvukla? – upita je.
– Oh, ovdje se svi stalno presvlače. Znaš, za svaki sat tokom dana
imamo odgovarajuću odjeću. Za večerom moraš pokazati ramena,
ali ne i za ručkom. Za večeru moraš staviti steznik, ali ne i onda kad
se pije čaj. U odjeći koju nosiš u kući ne smiješ izlaziti van. U
knjižnici možeš nositi vunene čarape, ali ne i u jutarnjem salonu.
Nemaš pojma koliko pravila moram pamtiti.
On kimne glavom. Više se nije čudio degeneraciji vladajuće klase.
Ona mu pruži nacrte i on ih stade proučavati, sad iz nova obuzet
svojim planovima.
– Gdje se čuva oružje? – upita
Ona mu dotakne ruku.
– Hej, polako. Ja sam na tvojoj strani, ne zaboravi to. Odjednom je
opet bila odrasla. Feliks se skrušen nasmiješi.
– Ah, bio sam zaboravio.
– Oružje se drži u oružnici, ovdje – i ona mu pokaž na nacrtu. –
Stvarno si imao ljubavnu vezu s mamom
– Jesam.
– Ne mogu vjerovati da bi ona tako ... tako nešto učinila.
– Bila je onda jako strastvena. I sad je, samo se pretvara da nije.
– Zaista misliš da joj se to još sviđa?
– Znam sigurno.
– Sve, baš sve je drukčije no što sam mislila da jest.
– Tako ti je to kad čovjek odraste.
– Zaista ne znam kako bih te zvala – zamišljeno će Charlotte.
– Što hoćeš reći?
 – Pa nekako bi mi bilo čudno da te zovem ocem.
– Za sada samo »Feliks«, to je najbolje. Treba ti vremena da se
privikneš na misao da sam ti otac.
– A hoću li imati vremena?
Vidjevši to mlado lice tako ozbiljno, Feliks se gane. Uhvati je za
ruku.
– Zašto ne?
– Što ćeš s Aleksom kad ga uhvatiš?
On skrene pogledom da mu ne bi pročitala krivnju u očima.
– To ovisi o tome kako i kad ću ga oteti, ali ću ga najvjerojatnije
držati vezana upravo ovdje. Morat ćeš nam donositi hranu, a mojim
ćeš prijateljima poslati šifrirani brzojav u Ženevu, da znaju što se
dogodilo. A onda, kad tom viješću postignemo ono što želimo, pustit
ćemo Orlova.
– A zatim?
– U Londonu će biti potraga za mnom pa ću poći na sjever. Ondje
ću se lakše sakriti u nekom velikom gradu, u Birminghamu,
Manchesteru ili Hullu. Nakon nekoliko tjedana vratit ću se u
Švicarsku, potom konačno u Petrograd. Ondje mi je mjesto, jer ondje
će izbiti revolucija.
– Znači, nikad te više neću vidjeti.
Nećeš ni željeti, pomisli on i reče:
– Zašto ne? Možda ću se vratiti u London. Možda ćeš ti doći u
Petrograd. A mogli bismo se i sastati u Parizu. Tko zna? Ako postoji
Sudbina, zacijelo će nas spojiti. – Da barem mogu u to vjerovati.
– Sigurno hoće – ona će sa slabim smiješkom, a bilo je očito da ni
ona u to ne vjeruje. Ustala je. – Idem ti donijeti vode da se opereš.
– Nemoj se mučiti. Znao sam biti i prljaviji nego sada. Nije me
uopće briga za to.
– Ali mene jest. Užasno smrdiš. Vratit ću se odmah. – I s tim
riječima izađe.
***
Walden nije pamtio dosadnijeg ručka. Lidija je nekako bila sva
ošamućena. Charlotte, pak, šutljiva ali neobično nervozna, stalno joj
nešto padalo iz ruku, a nekoliko puta prevrnula je čašu. Thomson je
sjedio bez riječi. Sir Arthur Langley pokušavao je razveseliti društvo
ali uzalud. Sâm Walden utonuo je u misli, opsjednut pitanjem kako je
Feliks saznao da je Aleks u Walden Hallu, a razdiran sumnjom da je
Lidija na neki način umiješana u to. Naposljetku, Lidija je otkrila
Feliksu da je Aleks u hotelu Savoy, a priznala je i da joj je Feliks
nekako poznat iz Petrograda. Je li moguće da taj čovjek nad njom
ima neku moć? Cijelo ljeto ponašala se čudno, kao izvan sebe. A
sad, kad prvi put u devetnaest godina objektivno razmišlja o Lidiji,
mora sam sebi priznati da ona u seksu nema žara. Naravno, od
dobro odgojenih žena i očekuje se da budu suzdržane, ali on jako
dobro zna da je to tek uglađena poza, da žene općenito imaju iste
čežnje kao i muškarci. Žudi li možda Lidija za nekim drugim, nekim iz
davne prošlosti? To bi objasnilo mnogo toga čemu dosad nije tražio
objašnjenja. Kako je to strašno kad u svom životnom suputniku od
jednom otkriješ stranca.
Nakon ručka sir Arthur se vratio u oktagon gdje se smjestio štab.
Walden i Thomson natakli su šešire i izašli s cigarama na terasu.
Park se kao i uvijek kupao na suncu. Iz udaljenog salona doprli su
snažni početni taktovi Čajkovskovljeva koncerta za klavir: to je Lidija
svirala. Walden se odjednom rastužio. Onda je glazbu zaglušila
grmljavina motocikla; još jedan glasnik došao je sir Arthuru podnijeti
izvještaj o napretku potrage. Za sad ništa nova.
Jedan lakej poslužio je kavu pa otišao.
– Nisam ovo htio govoriti pred lady Walden, ali čini se da smo ušli u
trag izdajniku progovori Thomson.
Walden se sledi. Thomson nastavi:
– Sinoć sam ispitivao Bridget Callahan, gazdaricu iz Cork Streeta.
Nažalost, iz nje nisam izvukao ništa. Međutim, moji su joj ljudi
pretražili kuću i jutros mi pokazali što su našli. Iz džepa je izvadio
dvije polovice rasparane kuverte i pružio ih Waldenu.
Walden sa zaprepaštenjem na kuverti ugleda grb Walden Halla.
– Prepoznajete li rukopis? – upita Thomson. Walden okrene papire i
pročita adresu: Gasp. F. Kiešinski c/o 19 Cork Street London, N.
– O, dragi Bože, nije valjda Charlotte – zavapi umalo ne zaplakavši.
Thomson je šutio.
– Ona ga je dovela ovamo, moja vlastita kći – očajavao je Walden
buljeći u kuvertu, tek s jednom željom: da je nestane. Nije bilo
sumnje u rukopis, isti je kao njegov iz mladih dana.
 – Pogledajte poštanski žig – upozori ga Thomson. – Pisala ga je
čim je stigla ovamo. Poslano je iz sela.
– Kako se to moglo dogoditi? – čudio se Walden. Thomson ne
odgovori.
– Znači, Feliks je bio onaj čovjek u kapi od tvida – ustvrdi Walden.
Sve se poklapa. Obuze ga beznadna tuga, gotovo očaj, kao da mu
je umro netko drag. Pogleda svoj park, drveće što ga je njegov otac
posadio prije pedeset godina, livadu koju njegova obitelj već stotinu
godina njeguje, i sve mu se odjednom učini bez ikakve vrijednosti.
Boriš se za svoju zemlju pa te iznutra izdaju socijalisti i revolucionari,
boriš se za svoju klasu pa te izdaju liberali, boriš se za svoju obitelj
pa te i ona izda. Charlotte! Zašto, Charlotte, zašto? vapio je a u grlu
ga stezalo. – Proklet je ovaj život, Thomson, zaista proklet.
– Morat ću je ispitati – reče Thomson.
– I ja. – Walden ustane. Pogleda cigaru: bila se ugasila. On je baci.
– Hajdemo unutra.
Ušli su u kuću. U predvorju Walden zaustavi jednu služavku.
– Gdje je lady Charlotte?
– Mislim, u svojoj sobi, gospodaru. Da je potražim?
– Da. Recite joj da odmah želim k njoj na razgovor.
– U redu, gospodaru.
Thomson i Walden ostali su čekati u predvorju. Walden je gledao
oko sebe. Mramorni pod, izrezbareno stubište, strop prevučen
štukom, savršen sklad a sve sad bez vrijednosti. Jedan lakej bez
riječi je prošao mimo njih spuštena pogleda. Onda je ušao glasnik
što je stigao motociklom i uputio se u oktagon. Potom se pojavio
Pritchard i pokupio pisma sa stola. Odnijet će ih na poštu, kao što je
vjerojatno učinio onoga dana kad je Charlotte napisala ono
izdajničko pismo Feliksu. Uto se služavka vratila.
– Lady Charlotte će vas primiti, gospodaru. Walden i Thompson
pođoše uza stube.
Charlottina soba bila je na drugom katu, s prednje strane kuće, i
gledala na park. U njoj moderan namještaj s krasnim navlakama, a
sunca i svjetla koliko ti srce hoće. Davno nisam bio ovdje, rastreseno
pomisli Walden.
– Izgledaš prilično ljut, tata – primijeti Charlotte.
 – Imam i razloga – odbrusi Walden. – Gospodin Thomson upravo
mi je saopćio najužasniju vijest u mom životu.
Charlotte se namršti.
– Lady Charlotte, gdje je Feliks? – sad će Thomson Charlotte
problijedi.
– Pojma nemam, naravno.
– Ne budi bezobrazna, bogamu! – izdere se Walden.
– Kako se usuđuješ psovati!
– Oprosti.
– Možda bi bilo bolje da to prepustite meni, gospodine – umirujućim
tonom reče Thomson.
– U redu – pristane Walden i sjedne kraj prozora. Kako mi je to
izletjelo, pitao se.
Thomson se obrati Charlotti:
– Lady Charlotte, ja sam policajac i mogu dokazati da ste
sudjelovali u planiranju ubojstva. Moj je zadatak, a i vašeg oca, da to
spriječimo, a posebice da vas spasimo od dugogodišnjeg zatvora.
Walden je buljio u Thomsona. Zatvor! Sigurno je samo zastrašuje.
Ali ne, shvati a strah ga preplavi, ima on pravo, ta ona je kriminalka
...
Thomson nastavi:
– Ukoliko spriječimo ubojstvo, mogli bismo prikriti vaše
sudjelovanje. Ali ako ubojica uspije, ja neću imati izbora, morat ću
vas izvesti pred sud, a onda nećete biti optuženi za planiranje
ubojstva nego za sudjelovanje u ubojstvu. Teoretski, možete završiti
na vješalima.
– Ne! – ote se Waldenu krik.
– Da – potvrdi Thomson mirno. Walden rukama prekrije lice.
Thomson je govorio dalje:
– Ne smijete dozvoliti da dođe do te tragedije, ni zbog sebe ni zbog
vaših roditelja. Svakako nam morate pomoći da pronađemo Feliksa i
spasimo kneza Orlova.
To nije moguće, u očaju je mislio Walden. Činilo mu se da će
poludjeti. Moja kći ne može biti obješena. No, bude li Aleks ubijen,
Charlotte će zacijelo biti među ubojicama. Ali taj slučaj neće dospjeti
pred sud. Tko je ono ministar unutrašnjih poslova? McKenna.
Walden ga ne pozna, ali će Asquith intervenirati i spriječiti sudski
postupak ... zar ne?
– Kad ste posljednji put vidjeli Feliksa? – upita Thomson.
Walden je gledao Charlottu i čekao njen odgovor. Ona je stajala iza
stolice, objema rukama grčevito joj stiskala naslon. Zglobovi prstiju
bili joj bijeli, ali se lice činilo mirno. Konačno progovori:
– Nemam vam što reći.
Walden glasno zastenje. Kako se može ovako ponašati sad kad je
otkrivena? Što se to zbiva u njenoj glavi? Kao da je neka strankinja.
Kad sam je to izgubio?
– Znate li gdje je sad Feliks? – nije odustajao Thomson. Charlotte
je ostala nijema.
– Jeste li ga upozorili na naše mjere opreza?
Djevojka ga je bezizražajno gledala.
– Je li naoružan?
Ništa.
– Svaki put kad odbijete odgovoriti na pitanje, vaša krivnja postaje
sve veća, shvaćate li to?
Walden je primijetio da Thomson sad govori drukčijim tonom pa ga
je pogledao. Sad je već bio istinski ljut.
– Dopustite da vam nešto objasnim – reče Thomson. – Vi možda
mislite da vas vaš otac može spasiti od suda. Možda i on vjeruje u
to. Ali kunem vam se, izgubi li Orlov glavu, izvest ću vas pred sud
zbog ubojstva. Razmislite o tome!
I Thomson izađe iz sobe.
Charlotte ga je potišteno gledala kako odlazi. Sa strancem u sobi
nekako se svladavala. A bojala se da će se slomiti kad ostane sama
s ocem.
– Spasit ću te budem li mogao – tata će joj tužno. Charlotte jedva
proguta slinu i skrene pogledom. Da je barem ljut, pomisli, bilo bi mi
lakše. On se zagleda kroz prozor.
– Vidiš, ja sam za ovo odgovoran – reče s bolom. – Izabrao sam
tvoju majku, dobio tebe i odgojio te. Ti si onakva kakvom sam te ja
stvorio. Nije mi jasno kako se ovo moglo dogoditi, zaista mi nije
jasno. – Sad svrne pogled k njoj. – Možeš li mi ti objasniti, molim te?
– Da, mogu – nato će ona. Željela je da je shvati, a bila je sigurna
da i hoće ukoliko mu bude znala sve izložiti kako valja. – Neću da
uvučeš Rusiju u rat jer bi u njemu milijuni nevinih Rusa stradali i
izgubili život bez ikakve svrhe.
– Zar zato? – zaprepasti se on. – Zar si zato učinila ove strahote?
Zar to Feliks hoće postići?
Možda će razumjeti, radovala se ona.
– Da – potvrdi i nastavi s oduševljenjem: – Feliks želi da u Rusiji
izbije revolucija, pa možda bi čak i ti na to blagonaklono gledao, i
vjeruje da će do nje doći kad narod sazna da ih Aleks nastoji uvući u
rat.
– Zar ti misliš da ja želim rat? – upita on zapanjeno. – Zar vjeruješ
da ga ja volim? Misliš li da bi meni koristio?
– Ne bi, naravno, ali ti bi pod izvjesnim okolnostima dopustio da se
zarati.
– Pa to bi svi, čak i Feliks koji priželjkuje revoluciju, da znaš dobro.
A dođe li do rata, mi ga moramo dobiti. Zar je grijeh to reći? – Ton
mu je bio gotovo molećiv.
Charlotte mu je očajnički željela objasniti svoj stav.
– Ne znam je li grijeh, ali znam da nije u redu. Ruski seljaci nemaju
pojma o tome što se zbiva u politici među evropskim zemljama, a niti
mare za to. Ali zbog tvog sporazuma s Aleksom oni će biti razneseni
i postati bogalji, njih će snaći sve strahote rata. – Borila se sa
suzama. – Tata, zar ne shvaćaš da to nije u redu?
– Ali razmisli o tome s britanskog gledišta, s tvog vlastitog gledišta.
Zamisli da su Freddie Chalfont i Peter i Jonathan oficiri u ratu, a
konjušar Daniel, stajski sluga Peter, čistač cipela Jimmy, lakej
Charles i Peter Dawkins s naše farme da su vojnici pod njihovom
komandom. Bi li htjela da im se pomogne? Bi li ti bilo drago da je
cijeli ruski narod uz njih?
– Naravno, a naročito ako je ruski narod sam odlučio da im
pomogne.
Ali narod to neće odlučiti, zar ne, tata? Ti i Aleks ćete donijeti
odluku. Ti bi se morao svim snagama truditi da spriječiš rat a ne da
ga dobiješ.
– Ako Nijemci napadnu Francuze, mi moramo pomoći svojim
prijateljima. Za Britaniju bi bila katastrofa da Njemačka osvoji
Evropu.
– Može li biti veće katastrofe od rata?
 – Znači, mi se ne bismo uopće trebali boriti?
– Samo ako nas napadnu.
– Ne budemo li ratovali protiv Nijemaca u Francuskoj, oni će doći
ovamo pa ćemo se tu morati boriti.
– Jesi li siguran?
– Po svoj će prilici biti tako.
– Pa borit ćemo se kad se to dogodi.
– Ma slušaj. Ovu zemlju nitko nije osvojio već osamsto pedeset
godina. A zašto? Zato jer smo mi ratovali protiv drugih naroda na
njihovom teritoriju a ne na našem. I zato si ti, lady Charlotte Walden,
odrasla u zemlji mira i obilja.
– A koliko se ratova vodilo da bi se spriječio rat? Da mi nismo
ratovali na tuđoj zemlji, bi li ti narodi uopće ulazili u rat?
– Tko zna? – on će umorno. – Volio bih da si više proučavala
povijest. I da smo ti i ja češće vodili ovakve diskusije. Sina bih već
davno bio upoznao s time, ali, Bože moj, nisam nikad ni sanjao da bi
moju kćer zanimala vanjska politika. Sad plaćam tu svoju grešku. I te
kako plaćam! Charlotte, vjeruj mi, ljudska se patnja ne može tako
lako svesti u neke okvire kao što te taj Feliks uvjerio. Zar mi ne
vjeruješ kad ti to kažem? Zar nemaš povjerenja u mene?
– Nemam – ona će tvrdoglavo.
– Feliks želi ubiti tvog rođaka. Zar ti to ništa ne znači?
– Neće on ubiti Aleksa, samo će ga oteti.
Tata odmahne glavom.
– Charlotte, već je dvaput pokušao ubiti Aleksa a jedanput i mene.
Taj je čovjek ubio mnogo ljudi u Rusiji. Nije on otmičar, Charlotte,
nego ubojica.
– Ne vjerujem ti.
– Ali zašto? – žalosno će on.
– Jesi li mi rekao istinu o sufražizmu? Jesi li mi rekao istinu o Annie.
Zar si mi otkrio da u demokratskoj Britaniji većina ljudi još nema
pravo glasa? Zar si mi kazao istinu o seksualnom odnosu?
– Ne, nisam – prizna on i suze mu potekoše, a Charlotte se
skameni.
Možda sam se kao roditelj sasvim pogrešno postavio. Ali nisam
znao da će se svijet ovoliko promijeniti. Nisam ni slutio da će žene
imati ovakvu ulogu kakvu imaju danas. I zato sam valjda pravio
grešku za greškom. Ali sve sam to radio samo za tvoje dobro jer
sam te volio i još te volim. I sad ne plačem zbog tvog političkog stava
nego zbog tvoje izdaje. Ali znaj, rukama i nogama ću se boriti da te
ne izvedu pred sud, pa čak i ako u toj tvojoj zavjeri jadni Aleks izgubi
glavu, jer si moja kći, meni najvažnija osoba na svijetu. Zbog tebe ću
se odreći i pravde i reputacije i Engleske. Zbog tebe bih bez
oklijevanja i griješio. Meni si ti važnija od svih principa, svake
politike, od svega. Tako je to u obitelji. Ali me boli da ti to isto nećeš
učiniti za mene. Hoćeš li?
Ona je očajnički željela reći »da«.
– Hoćeš li mi biti odana, pa iako sam možda u krivu, samo zato jer
sam ti otac?
Ali to nisi, pomisli ona i sagne glavu ne mogavši mu izdržati
pogleda. Trenutak su sjedili bez riječi. Onda tata ispuše nos pa
ustane i priđe vratima. Izvadi ključ iz ključanice, izađe i zatvori vrata
za sobom. Charlotte začuje kako okreće ključ. Sad je zaključana.
Ona brizne u plač.
***
Već drugi dan za redom u Walden Hallu je za stolom vladala
atmosfera neugodne napetosti. Lidija je bila jedina žena u društvu.
Sir Arthur je sjedio zlovoljan. Njegova opsežna operacija potrage nije
dala nikakva rezultata: Feliks nije bio uhvaćen. Charlotte i Aleks
ostali su zaključani u svojim sobama Thomsonovim otkrićem da je
Charlotte povezana s Feliksom i prijetnjom da će djevojku strpati u
zatvor, odnosi između njega i Stephena postali su tako zategnuti da
su sad njih dvojica saobraćali tek s ledenom uljudnošću. I Winston
Churchill je večerao s njima. Bio je donio sporazum pa su ga on i
Aleks potpisali, ali se u to ime nije slavilo jer je svima bilo jasno da
car, bude li Aleks ubijen, neće htjeti ratificirati sporazum. Churchill je
preporučio Aleksu da što prije napusti Englesku. Thomson je rekao
da knez može krenuti već idućeg dana a on će se pobrinuti da ide
sigurnim putem i s velikom pratnjom. Svi su pošli rano u krevet jer
nije bilo nikakva druga posla.
Lidija je znala da neće usnuti. Još ništa nije riješeno. Popodne je
provela u maglovitoj neizvjesnosti, omamljena laudanumom, sve
nastojeći gurnuti u zaborav spoznaju da je Feliks tu, u njenoj kući.
Aleks će sutra otići. Kad bi barem bio siguran još nekoliko sati... Na
koji bi način navela Feliksa da pričeka još jedan dan. Bi li pošla k
njemu i nešto mu slagala, recimo, kako će mu iduće noći biti zgodna
prilika da ubije Aleksa? Ne bi joj povjerovao. Ne, od tog plana nema
ništa. Ali ta misao što joj je odjednom sinula, da pođe k Feliksu, sad
je više nije napuštala. Kroz ova vrata, hodnikom, pa uza stepenice,
drugim hodnikom, kroz dječju sobu, kroz ostavu, i ondje ...
Čvrsto stisne oči i navuče plahtu preko glave. Sve je to opasno.
Najbolje je ne učiniti ništa, ne maknuti se odavde, ostati potpuno
nepomična. Pustiti Charlottu na miru, isto tako i Feliksa, zaboraviti
Aleksa, a s njim i Churchilla.
Ali tko zna što se sve može dogoditi Charlotte bi mogla poći k
Stephenu i reći mu: »Ti mi nisi otac.« Stephen bi mogao, ubiti
Feliksa, ili Feliks Aleksa. A Charlottu bi mogli optužiti za ubojstvo.
Feliks bi mogao doći ovamo, u moju sobu, poljubiti me.
Živci su joj ponovo popustili i opet ju je zaboljela glava. Noć je
pritiskala toplinom. Laudanum joj više nije djelovao, ali je za večerom
popila mnogo vina i još je osjećala omamljenost. Iz nekog razloga
koža joj je noćas izuzetno osjetljiva, i kad god se pomakne, svilena
joj košulja grebe dojke. Razdražena je psihički i fizički. Čak se u njoj
poče buditi želja da joj Stephen dođe, ali onda pomisli: Ne, ne bih to
mogla podnijeti.
Svijest o Feliksovoj prisutnosti u dječjoj sobi djelovala je na nju
poput jarkog svjetla što ti udara u oči i ne da spavati. Odmaknula je
plahtu, ustala, prišla prozoru i širom ga otvorila. Povjetarac je bio tek
nešto malo hladniji od one omare u sobi. Nagnula se, bacila pogled
dolje i ugledala dvije upaljene svjetiljke u trijemu i policajca kako
korača duž pročelja zgrade, a čizme mu škripe tamo dolje po
pošljunčanoj stazi.
Što sad Feliks gore radi? Plavi li bombu? Puni pištolj? Oštri nož? Ili
spava, mirno čekajući svoj trenutak? A možda i luta po kući i
pokušava naći načina da promakne pored Aleksovih čuvara?
Ništa ja tu ne mogu, zaključi ona, ništa.
Uzela je knjigu, one Hardyjeve Pjesme iz Wessexa. Zašto li sam
ovo izabrala? Knjiga se otvori na onoj stranici koju je gledala tog
jutra. Ona upali noćnu svjetiljku, sjedne i pročita cijelu pjesmu. Zvala
se Njena dilema.
U crkvi štono vremenu se ne da Već ziđem svojim i kamom se koči,
 Muče u dragu svoju mladić gleda, A ura tromo u uru se toči
Na trošno se naslanjajuć drvo, Sa umorom i slabošću se bori
Skoro će mrijeti – ruku njenu prvo steže,
Pa »Kaži da me ljubiš« zbori.
Sav svijet bi dala za istinsko »ljubim«, Toliko život njegov drag joj
bje,
I zjato šlaga, misleć: dušu gubim, Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
No tužna nužnost, jer mu bješe mrijet, U takvo ruglo čovječnost
pretvori
Da omrznu joj život i taj svijet
Gdje priroda dileme takve stvori
To je točno, pomisli Lidija, kad je život ovakav, tko može postupiti
pravilno.
Od užasne glavobolje činilo joj se kao da će joj se lubanja
raspuknuti.
Priđe komodi i popije iz bočice gutljaj laudanuma. Onda potegne još
jedan.
I tada krene u dječju sobu.

15.
Nešto nije u redu. Feliks nije vidio Charlottu od podneva, sve
otkako mu je donijela lavor, vrč vode, ručnik i sapun. Zacijelo ne
dolazi zbog neke nezgode; možda je morala nekamo otići, ili se pak
boji da je pod prismotrom. Ali ga očito nije izdala jer još nitko nije
dolazio ovamo.
U svakom slučaju, ona mu više i ne treba.
Zna gdje je Orlov i zna gdje je oružje. K Orlovu u njegovu sobu ne
može jer je, čini se, predobro čuvan, i zato će ga morati natjerati da
izađe. A on već zna kako će to učiniti.
Još nije ni taknuo sapun i vodu jer se u skučenom prostoru
skrovišta nije mogao uspraviti i komotno oprati, a uostalom, i nije
osobito mario za čistoću. Ali sad se od velike vrućine već sav kupao
u znoju pa se želio osvježiti prije no što krene na posao, zato iznese
vodu u dječju sobu.
 Ovdje je Charlotte provela bezbrojne sate svog djetinjstva. Na tu
pomisao Feliksa obuze ganuće. Ali ne, to sad treba zaboraviti, ta nije
vrijeme za osjećaje. Svukao je odjeću i oprao se pri svjetlosti jedne
svijeće. Prože ga onaj poznati, ugodan osjećaj očekivanja i
uzbuđenja, a koža kao da mu je zablistala. Noćas ću ja pobijediti,
bez obzira koliko ih morao pobiti, pomisli razjareno. Naglim
pokretima trljao se ručnikom po cijelom tijelu, dok ga je u grlu stezalo
te bi najradije bio iz svega glasa viknuo. Eto zašto pobjednici
ispuštaju ratne poklike, pomisli. Onda spusti pogled i vidje da mu
počinje erekcija.
A tad začuje Lidijin glas:
– Gle, pustio si bradu.
On se okrene i zaprepašteno zabulji u mrak.
Sad ona iskroči na svjetlo svijeće. Plava joj kosa spušta se niz
ramena, na njoj duga, svijetla spavaćica s košuljcem i visokim
pojasom. Ruke joj gole i bijele. Smiješi se.
Stajali su kao ukopani i gledali se. Nekoliko puta Lidija je zaustila
da nešto kaže, ali riječi joj nisu izlazile. Feliks osjeti kako mu krv juri
u slabine. Koliko dugo, koliko već dugo nisam stajao gol pred nekom
ženom?
Lidija se pokrene, ali čarolija potraja. Kročila je naprijed, klekla do
njegovih nogu, pa zatvorila oči i milovala mu tijelo. Kad je Feliks
spustio pogled na njeno lice, na svjetlu svijeće zablistaše joj suze na
obrazima.
Lidiji je opet devetnaest godina, tijelo joj mlado, čvrsto i neumorno.
Jednostavno vjenčanje je gotovo, ona i njen muž sad su u
unajmljenoj kućici na selu. Vani u vrtu tiho sniježi. Oni vode ljubav pri
svjetlu svijeće. Ona ga cjeliva po cijelom tijelu, a on govori:
»Oduvijek sam te volio, sve ove godine«, iako su se upoznali tek
prije nekoliko tjedana. Njegova je brada grebe po grudima iako se
ona ne može sjetiti kad ju je pustio. Njegove joj ruke miluju cijelo
tijelo, sva ona tajna mjesta, ona ili prati pogledom i veli:
»To si ti, ti me to miluješ, to si ti, Feliks, Feliks«, kao da joj je ikad
itko drugi to činio, kao da je ikad itko u njoj izazivao onaj osjećaj
beskraj nog, silnog zadovoljstva. Svojim dugim noktom zagrebe mu
rame. Gleda kako navire krv, onda se nagne naprijed i pohlepno je
poliže. »Ti si životinja», kaže joj on. Cijelo se vrijeme nezasitno
glade, kao dvoje djece puštene u trgovinu sa slatkišima, koja
neumorno idu od jedni do druge poslastice, pa sve dodiruju, gledaju i
kušaju i ne mogu vjerovati nenadanoj sreći. Ona govori: »Sretna
sam što smo zajedno pobjegli«, našto on zbog nekog razloga
postade tužan, pa ona kaže: »Stavi mi prst«, i njegove tuge nestade
a na licu mu se pojavi žudnja, ali ona sad vidi da su je oblile suze a
ne zna zašto. Odjednom shvaća daje to san, pa u strahu od buđenja
veli: »Idemo sad, brzo«, i oni svrše zajedno, onda se ona kroz suze
nasmiješi i reče:
»Slažemo se.« Pa se ljuljaju poput plesača, poput leptira zanesenih
udvaranjem, i ona kaže: »To je uvijek tako divno, dragi Isuse, uvijek
tako divno«, zatim dodaje: »Mislila sam da to više nikad neću
doživjeti« i stade jecati. On zagnjuri lice u njen vrat, ali mu ona
rukama uhvati glavu i odlijepi je od sebe da ga može gledati. Sad je
znala da to više nije san. Bila je budna. Od zatiljka do dna
kralježnice bila joj je nategnuta struna, i svaki put kad je zavibrirala,
cijelo joj tijelo zapjevalo notu užitka što je postajala sve glasnija.
»Pogledaj me!« naredi mu izgubivši kontrolu, a on će nježno:
»Gledam te«, a ona nota odjekne jače. »Ja sam pokvarena!« klikne
ona obuzeta orgazmom. »Pogledaj me, ja sam pokvarena!« i tijelo
joj se zgrči, struna bivala sve napetija, užitak sve žešći, i tad osjeti
da gubi svijest, a onda od posljednje visoke note radosti pukne
struna i ona klone i onesvijesti se.
Feliks je nježno položi na pod. Na svjetlu svijeće lice joj bilo
spokojno, napetosti je potpuno nestalo: izgledala je kao čovjek koji je
umro sretan. Bila je blijeda, no disala je normalno. Napola je
spavala, vjerojatno drogirana, Feliks je to znao ali mu je bilo
svejedno. Osjećao se iscrpljen i slab, i bespomoćan i sretan, i prožet
ljubavlju. Mogli bismo početi iznova, pomisli, ona je slobodna žena,
može napustiti muža, živjeli bismo u Švicarskoj, Charlotte bi došla k
nama...
Nije ovo nikakav narkomanski san, reče sam sebi. On i Lidija i prije
su kovali takve planove, u Petrogradu, prije devetnaest godina, ali se
nisu mogli oduprijeti željama uglednika. To se ne događa, ne u
stvarnom životu, opet bi nas spriječili.
Nikad mi ne bi dopustili da je imam. Ali ću se zato osvetiti.
 Ustane, brzo se odjene, pa uze svijeću. Još jedanput pogleda
Lidiju. Oči su joj još zatvorene. Volio bi je još jedanput dodirnuti, još
jednom nježno poljubiti u usta. Ali stisne srce. Nikad više. Okrene se
i izađe iz sobe.
Tiho je gazio po sagu u hodniku, pa niza stepenice. Od svjetla
svijeće po vratima su se lelujale zlokobne sjene. Možda ću noćas
umrijeti, pomisli. Ali ću prije ubiti Orlova i Waldena. Vidio sam svoju
kćer, obljubio svoju ženu, sad ću ubiti svoje neprijatelje, i tad mogu
umrijeti.
Na odmorištu drugog kata odjednom udari čizmom o tvrdi pod i
naruši tišinu noći. Stade kao ukopan. Više nije bilo saga, dalje je
valjalo po mramornom podu. Slušao je i čekao. Nikakva zvuka.
Skinuo je čizme i nastavio bosonog jer nije imao čarapa.
U kući su sva svjetla bila pogašena. Ipak, da ne bi naišao na koga?
Bi li tkogod mogao sići da pohara smočnicu osjetivši glad usred
noći? Da ne bi poslužitelj u snu čuo kakvu buku pa krenuo u obilazak
kuće? Hoće li Orlovljevi čuvari morati u zahod? Feliks naćuli uši,
spreman da na najmanji šum ugasi svijeću i sakrije se.
Zastao je u predvorju i iz džepa izvadio plan kuće koji mu je
nacrtala Charlotte. Držeći svijeću blizu papira, brzo je bacio pogled
na prizemlje, onda se okrenuo na desno i tiho pošao hodnikom.
Kroz knjižnicu je ušao u oružnicu.
Tiho je zatvorio vrata za sobom i ogledao se. Odjednom se nađe
pred jednom golemom, užasnom glavom što je prijetila da se surva
na nj sa zida, i on odskoči i zajaukne od straha. Svijeća se ugasi. U
tami shvati da je to bila tigrova glava, preparirana i pričvršćena o zid.
Ponovo upali svijeću. Sve su zidove krasili trofeji, lava, srne, čak i
nosoroga. U svoje je doba Walden išao u lov na krupnu divljač. U
staklenom ormaru nalazila se čak i neka velika riba.
Feliks spusti svijeću na stol. Na jednom zidu bila je polica s
puškama.
Našle su se tu tri dvocijevne sačmarice, jedna vinčesterka i
nekakav lovački karabin koji je po svoj prilici, zaključio je Feliks,
služio za lov na slonove. On nikad nije vidio takvu pušku, niti je ikad
vidio slona. Puške su bile učvršćene lancem provučenim kroz
štitnike otponaca. Lanac je, pak, velikim lokotom bio vezan za alku
na polici.
 Feliks razmisli što da radi. Mora se dočepati puške. Vjerojatno bi
odvalio lokot da ima neki čvrsti komad željeza, kakav izvijač koji bi
mu poslužio kao poluga. No čini se da je lakše odviti alku i onda kroz
štitnike otponaca izvući lanac, lokot i alku i tako osloboditi puške.
Ponovo pogleda Charlottin nacrt. Odmah kraj oružnice je cvjetna
soba. Uzeo je svijeću i krenuo tamo. Našao se u jednoj maloj,
hladnoj prostoriji s mramornim stolom i kamenim slivnikom. Uto
začuje nečije korake pa ugasi svijeću i čučne. Zvuk je dopirao
izvana, s pošljunčane staze: valjda neki stražar. Onda se ukaže
svjetlo. Feliks se priljubi uz vrata kraj prozora. Svjetlo je postalo jače,
koraci glasniji. Sad se netko zaustavio tik uz prozor a lampa
osvijetlila prostoriju, te je Feliks nad slivnikom ugledao jednu policu i
nekoliko alatki obješenih o kuke: velike škare, škare za rezanje
granja, malu motiku i nož. Stražar pokuša otvoriti vrata na koja se
Feliks naslonio. Bila su zaključana. Onda se koraci udaljiše, a svjetla
nestade. Feliks je malo pričekao. Hoće li stražar nešto poduzeti?
Zacijelo je bio vidio svjetlucanje Feliksove svijeće. No možda je
pomislio da je to odraz njegove lampe. Ili da je netko od ukućana s
nekim sasvim opravdanim razlogom pošao u cvjetnu sobu. Možda
će ipak doći provjeriti iz puke opreznosti.
Feliks je izašao iz cvjetne sobe ostavivši vrata otvorena, pa kroz
oružnicu pošao u knjižnicu pipkajući put u mraku, s ugašenom
svijećom u ruci. U knjižnici je sjeo na pod iza velike kožnate sofe i
polako odbrojio do tisuću. Nitko se nije pojavio. Onaj stražar očito
nije dovoljno oprezan.
Feliks se vrati u oružnicu i upali svijeću. Za razliku od cvjetne sobe
gdje na prozorima nije bilo ničega, ovdje su bile navučene teške
zavjese. Oprezno je pošao natrag u cvjetnu sobu, skinuo onaj nož
što ga je prije vidio iznad police, vratio se u oružnicu i dao se na
posao. Iz starog i tvrdog drva oštricom noža s mukom je izvio vijke
kojima je bila pričvršćena alka, pa skinuo lanac s pušaka.
Sad je prišao vitrinama koje su se nalazile u prostoriji. U jednoj su
bile boce konjaka i viskija i čaše, u drugoj uvezani časopisi Horse
and Hound i golema knjiga kožnih korica s naslovom Knjiga o lovu.
Treća je bila zaključana; vjerojatno se tu čuva municija.
Feliks nožem razbije lokot.
 Za njegovu mu je svrhu vinčesterka bila pogodnija od sačmarice i
lovačkog karabina. No u kutijama s municijom nije našao metke ni za
vinčesterku ni za karabin; po svoj prilici su se ta oružja čuvala samo
kao suveniri. Tako se morao zadovoljiti jednom sačmaricom. Sve tri
bile su kalibra trideset milimetara, a naboji su bili punjeni sačmom
broj šest. Da bi sigurno ubio žrtvu, morat će pucati iz velike blizine, s
dvadeset metara udaljenosti i ni pedlja više da ne bi promašio. I
može pucati samo dvaput, pa mora ponovo puniti.
Pa ionako namjerava ubiti samo dva čovjeka.
Pred oči mu se stalno vraćao isti prizor: Lidija ispružena na podu
dječje sobe. A pri pomisli na onaj njihov ljubavni zagrljaj prožimala
ga beskrajna radost. Više nije osjećao onaj fatalizam što ga je bio
obuzeo odmah nakon toga. Zašto bih umro, mislio je. A kad ubijem
Waldena, tko zna što se sve može dogoditi.
Onda napuni pušku.
***
A sad ću se morati ubiti, pomisli Lidija.
Nije vidjela drugog izlaza. unula je u dubine poroka. Po drugi put u
životu utonula je u dubine poroka. Sav onaj dugogodišnji trud da
obuzda svoju pravu prirodu pokazao se uzaludnim čim se Feliks
vratio. Ne može živjeti s tom spoznajom o sebi. Zato želi umrijeti, i to
odmah.
Razmislila je kako bi to učinila. Kakav bi otrov popila? Vjerojatno
negdje u kući ima mišomora, ali, naravno, ona ne zna gdje. A da
uzme veliku dozu laudanuma? Nije bila sigurna ima li ga dovoljno.
Mogla bih se ugušiti plinom, padne joj na pamet. Ali Stephen je
isključio plin i uveo električnu struju. Je li kuća dovoljno visoka? Bi li
se sigurno ubila ako skoči s nje? Bojala se da bi mogla samo slomiti
kičmu i godinama živjeti paralizirana. Da prereže žile nema hrabrosti,
a osim toga, dugo bi trebalo da iskrvari na smrt. Najbolje se ustrijeliti.
To je najbrža smrt. Valjda će znati napuniti pušku i pucati iz nje, ta
bezbroj puta je gledala kako se to radi. Ali onda joj sine: puške su
zaključane.
I tad se sjetila jezera. Da, to je izlaz. Poći će u svoju sobu, odjenuti
se, pa kroz stražnja vrata izaći iz kuće, tako da je policajci ne
primijete. Onda će se uputiti zapadnom stranom parka, kraj
rododendrona, potom kroz šumu, te stići do ruba vode, zakročit će u
nju i koračati sve dok joj se hladna voda ne prelije preko glave. Tad
će otvoriti usta, i koju minutu kasnije sve će biti gotovo.
Izašla je iz dječje sobe i u mraku krenula hodnikom. Ispod vrata
Charlottine sobe prodiralo je svjetlo. Lidija zastane. Poželje da zadnji
put vidi svoju djevojčicu. Ključ je stajao u ključanici s vanjske strane.
Ona otključa vrata i uđe.
Charlotte je sjedila u naslonjaču kraj prozora i potpuno odjevena
spavala. Lice joj bilo blijedo, samo su se oko očiju crvenjeli
podočnjaci. Kosa joj raspuštena. Lidija zatvori vrata i priđe joj. Uto
Charlotte otvori oči.
– Što se dogodilo? – upita.
– Ništa – odgovori Lidija i sjedne.
– Sjećaš li se kad je dadilja otišla? – naglo upita Charlotte.
– Da. Ti si već bila velika pa smo ti doveli guvernantu, a druge
djece nismo imali.
– Sve sam ja to davno zaboravila. Upravo mi je sad palo na um. Ti
vjerojatno nikad nisi saznala da sam ja vjerovala kako mi je dadilja
majka.
– Ne ... zar si to vjerovala? Pa uvijek si mene zvala mamom a nju
dadiljom ...
– Jesam – Charlotte će tromo, gotovo odsutno, kao da je utonula u
maglu neke daleke uspomene. – Ti si bila mama a dadilja je bila
dadilja, ali vidiš, svatko je imao majku, i kad mi je dadilja rekla da si
mi ti majka, uzvratila sam joj, ne budi glupa, dadiljo, ti si moja majka.
A ona se samo nasmijala. Onda si je otpustila, a meni se srce
slomilo.
– Nisam pojma imala...
– Marja ti to nikad nije rekla, naravno, pa koja bi guvernanta to
učinila?
Charlotte je oživljavala svoje uspomene ne zato da optuži majku
već u želji da neke stvari objasni. Nastavila je:
– I tako, vidiš, imam krivu majku, a sad još i krivog oca. Valjda me
ova nova situacija podsjetila na staru.
– Vjerojatno me mrziš. A ja te shvaćam jer i sama sebe mrzim –
tužno će Lidija.
– Ne mrzim te, mama. Bila sam užasno bijesna na tebe, ali te nikad
nisam mrzila.
 – Ali misliš da sam licemjerna.
– Čak ni to.
Lidiju obuze spokojstvo. Charlotte je dalje govorila:
– Sad mi postaje jasno zašto toliko držiš do svog ugleda, zašto si
tako odlučno nastojala da ništa ne saznam o seksu ... htjela si me
samo poštedjeti onoga što se tebi dogodilo. A spoznala sam još
nešto: da je katkad čovjeku teško donijeti neku odluku i reći što je
dobro i kako valja postupiti. I mislim da sam te preoštro sudila, a
nemam na to uopće prava ... i ne ponosim se naročito sobom.
– Znaš li da te volim?
– Znam ... i ja tebe volim, mama, i zato se osjećam tako bijedno.
Lidija se sva smela. Ovome se zaista ni u snu nije nadala. Nakon
svega što se dogodilo laži, izdajstva, ljutnje, ogorčenja Charlotte je i
dalje voli. I to ju je tako ispunilo radošću te je osjetila pravo
blaženstvo. Da se ubijem, pomisli. Pa zašto bih se ubila?
– Trebalo je da prije ovako razgovaramo – reče.
– Oh, nemaš pojma koliko sam to željela – uzvrati Charlotte. –
Uvijek si mi davala izvrsne savjete: kako se moram nakloniti, kako
nositi povlaku, kako graciozno sjesti, pa podići kosu ... a ja sam
željela da mi i važne stvari objasniš na isti način ... da mi govoriš o
ljubavi i rađanju... ali ti to nisi htjela.
– Nisam mogla – usprotivi se Lidija. – Ne znam zašto. Charlotte
zijevne i ustane.
– Sad bih mogla na spavanje.
Lidija je poljubi u obraz, onda zagrli.
– Znaš, ja volim i Feliksa, tu se ništa nije promijenilo – napomene
Charlotte.
– Shvaćam. I ja ga volim – nato će Lidija
– Laku noć, mama.
– Laku noć.
Lidija brzo izađe i zatvori za sobom vrata. Trenutak je oklijevala.
Ostavi li vrata otključana, hoće li Charlotte štogod poduzeti? Najbolje
ju je poštedjeti te mučne kušnje, zaključi i okrene ključ u bravi.
Sišla je stepenicama i uputila se u svoju sobu, zadovoljna što je
otvoreno razgovarala s Charlottom. Naposljetku, pomisli, možda se
odnosi u ovoj obitelji još mogu i popraviti, nemam pojma kako, ali je
to sigurno moguće. I s tim uđe u svoju sobu.
 – Gdje si bila? – dočeka je Stephen.
***
Sad kad ima oružje, preostaje mu još samo jedno: da izmami
Orlova iz njegove sobe. Znao je kako će to postići: zapalit će kuću.
S puškom u jednoj i svijećom u drugoj ruci, Feliks je, i dalje
bosonog, iz zapadnog krila prešao kroz predvorje u salon. Još samo
nekoliko minuta, pomisli, još ciglih nekoliko minuta i moje će djelo biti
izvršeno. Prošao je kroz dvije blagovaonice i prostoriju za serviranje i
ušao u kuhinju. Na Charlottinom crtežu taj dio kuće nije bio posve
jasan pa je sad morao tražiti izlaz. Našao je velika, grubo istesana
vrata zatvorena jednom prečkom. Podigao je prečku i tiho otvorio
vrata.
Ugasio je svijeću i minutu-dvije pričekao na vratima da mu se oči
priviknu na mrak. Laknulo mu je kad je uspio nazreti obrise zgrada
jer se zbog čuvara bojao upaliti svijeću na otvorenom. Pred njim se
pružalo malo popločano dvorište. Tamo na drugoj strani bi se, prema
crtežu, morala nalaziti garaža, radionica i rezervoar benzina.
Prešao je dvorište i našao se pred jednim zdanjem, po svemu
sudeći nekadašnjom stajom. S jedne strane bila je neka zatvorena
prostorija možda radionica a druga je strana zjapila otvorena. Unutra
su se nazirali veliki okrugli farovi dvaju golemih automobila. Gdje li je
rezervoar goriva? Dignuo je pogled. Strop je prilično visok. Kročio je
naprijed i čelom udario o nešto. Bila je to dugačka elastična cijev s
mlaznicom na kraju. Spuštala se odozgo.
Znači, rezervoar su smjestili gore na sjenik a automobile dolje u
staju, pa ih jednostavno pune benzinom kroz cijev.
Odlično.
Sad mu je trebala kanta od kojih desetak litara. Ušao je u garažu i
stao tražiti oko automobila, dobro pazeći kamo će stati da ne bi o
nešto udario i izazvao buku.
Nije našao ništa.
Onda se sjetio da se, prema nacrtu, nalazi blizu povrtnjaka. Tu bi se
negdje mogla naći kakva kanta za zalijevanje. Upravo je htjede poći
potražiti, kad začuje šmrcanje.
Sledi se.
Policajac prođe kraj njega.
Feliks je čuo udaranje vlastitog srca.
 Svjetlo policajčeve svjetiljke vijugalo je dvorištem. Jesam li zatvorio
kuhinjska vrata, u panici se upita Feliks suspregnuta daha. Svjetlo
obasja vrata izgledala su zatvorena.
Policajac ode dalje. Feliks odahne.
Pričekao je još trenutak dok se policajac udaljio, potom se uputio u
istom pravcu tražeći povrtnjak. Ni ondje nije našao nikakve kante, ali
se spotaknuo o neku savijenu cijev. Mogla je biti tridesetak metara
dugačka. Sine mu sjajna ideja.
Najprije je valjalo saznati u kojim razmacima policajac obilazi taj dio
kuće. Zato je stao brojiti, odnijevši usput cijev u dvorište i sakrivši se
s njom iza automobila.
Do povratka policajca nabrojio je devetsto i dva. Znači, ima
petnaestak minuta vremena.
Sad je na mlaznicu cijevi za dovod benzina pričvrstio cijev za
polijevanje, te krenuo dvorištem i u hodu je odmotavao. Zaustavio se
u kuhinji, ponovo zapalio svijeću, našao jedan ražnjić, pa nastavio
koračati kroz kuću, polažući cijev na pod kuhinje, potom prostorije za
serviranje, blagavaonice, salona, predvorja i hodnika. Konačno je
stigao do knjižnice. Zbog težina cijevi teškom je mukom obavljao
posao u tišini, stalno osluškujući neće li mu do uha doprijeti kakvi
koraci. Ali ništa. Čuli su se tek šumovi stare kuće utonule u san. Svi
su već u krevetu, u to je bio siguran. No, hoće li tkogod sići u
knjižnicu po kakvu knjigu? Na čašicu konjaka u salon, ili po sendvič
u kuhinju?
Ako se to sada dogodi, svemu je kraj.
Samo još nekoliko minuta, ciglih nekoliko minuta!
Na svu sreću, cijev je bila dovoljno dugačka i Feliks se, spustivši joj
kraj u knjižnicu, stao vraćati istim putem bušeći oštrim ražnjićem u
njoj rupe na svakih nekoliko metara.
Izašao je kroz kuhinjska vrata i pošao u garažu. Ondje je čekao
držeći sačmaricu objema rukama kao palicu.
Činilo mu se da tako stoji već sto godina.
Konačno začuje korake. Policajac je prošao mimo njega, stao,
lampom osvijetlio cijev i iznenađeno nešto progunđao.
Feliks ga udari sačmaricom. Policajac zatetura.
– Padni, proklet bio! – sikne Feliks i ponovo ga udari svom snagom.
 Policajac se sruši, a Feliks ga s okrutnim zadovoljstvom dotuče još
jednim udarcem. Čovjek ostade nepomično ležati.
Sad Feliks priđe cijevi za dovod benzina i provjeri je li dobro
spojena s drugom cijevi. Onda pronađe pipu za puštanje benzina.
I otvori je.
***
– Prije našeg vjenčanja – Lidija će naglo – imala sam ljubavnika.
– Dobri Bože! – uzvikne Stephen.
Zašto sam to rekla, upita se ona. Zato što sam lažući o tome
unesrećila svih, i zato jer je s tim sada gotovo.
Ona nastavi:
– Moj je otac saznao za tu vezu. Dao je mog ljubavnika zatvoriti i
mučiti, a onda mi obećao da će ga prestati mučiti čim pristanem da
se udam za tebe, a iz zatvora će ga pustiti onog trena kad ti i ja
krenemo u Englesku.
Promatrala je Stephenovo lice. Nije bio toliko povrijeđen koliko je
očekivala, ali je bio užasnut.
– Otac ti je bio pokvaren – procijedio je.
– I ja sam bila pokvarena jer sam se udala bez ljubavi.
– Oh... – zamuca Stephen sad s izrazom bola. – Iskreno govoreći,
ni ja nisam bio zaljubljen u tebe. Zaprosio sam te jer mi je umro otac
pa mi je bila potrebna žena, trebala mi je grofica od Waldena. Tek
kasnije sam se strašno zaljubio u tebe. Rekao bih da ti opraštam, ali
se tu nema što oprostiti.
Zar će to tako lako proći, pitala se ona. Zar će mi sve oprostiti i
dalje me voljeti? Sad kad nam smrt prijeti ledenim dahom sve se čini
mogućim.
Ali ona nije htjela ostati na tome, zato nastavi:
– Imam ti još nešto reći, i to mi nećeš oprostiti. S izrazom bolne
tjeskobe on je ohrabri:
– Bolje mi kaži.
– Bila sam... bila sam trudna kad sam se udala za tebe. Stephen
problijedi.
– Charlotte!
Lidija nijemo kimne glavom.
– Ona... ona nije moja?
– Nije.
 – O, Bože.
Ovom se bolnom udarcu ni u snu nisi nadao, pomisli Lidija i reče:
– Oh, Stephen, strašno mi je žao. On je buljio u nju.
– Nije moja, nije moja – ponavljao je.
Lidiji je bilo jasno koliko ga to otkriće bolno pogađa: nikome
nasljednici nisu toliko važni kao engleskom plemstvu. Sjećala se
kako je znao promatrati Charlottu i mrmljati: »Gle, evo kosti od mojih
kostiju, mesa od mesa mojega.« Bila je to jedina rečenica iz Biblije
koju je ikad citirao. Razmišljajući o tome kako je ona duboko
doživjela tu zagonetku stvaranja života u kojoj je dijete bilo najprije
dio njena tijela a potom postalo ličnost za sebe ali nikad potpuno
odvojena, zaključila je da se vjerojatno i kod muškaraca javljaju isti
osjećaji, iako to čovjek naoko ne bi rekao.
Stephenovo lice, pepeljasto i izmučeno, sad je odjednom izgledalo
starije.
– Zašto mi to sad govoriš? – upita je.
Ne smijem mu ništa više otkriti, već sam ga previše povrijedila,
pomisli ona. Ali, kao da se našla na strmoj padini, povratka više nije
bilo.
– Zato jer je Charlotte upoznala svog pravog oca i zna sve – izlane.
– Oh, jadno dijete – zavapi Stephen i rukama pokrije lice.
Lidija je bila sigurna da će njegovo slijedeće pitanje biti: Tko je
otac? Uhvati je panika. Ne, to mu ne smije reći. To bi ga ubilo. Ali,
mora mu reći želi li se zauvijek osloboditi te mučne tajne. Ne pitaj,
molila ga je u sebi, još ne, bilo bi previše.
On uzgleda u nju, lica zapanjujuće bezizražajna. Izgleda kao kakav
sudac što ravnodušno izriče presudu, pomisli ona, a ja sam kao
uznik na optuženičkoj klupi.
Ne pitaj.
– A otac je Feliks, naravno – procijedi on. Lidija ostade bez daha.
Stephen samo kimne glavom. Njena mu je reakcija bila dovoljna.
Što će sad učiniti, uplašeno se pitala ona. Lice joj njegovo nije
govorilo ništa, kao da pred njom stoji pot puno nepoznat čovjek.
– O dragi Bože na nebesima, što smo to učinili? – žalosno će
Stephen. Iz Lidije odjednom provali bujica riječi:
– Naravno, on se pojavio u trenutku kad je Charlotte uvidjela da su
joj roditelji samo slaba ljudska bića, a on je pak došao pun života i
ideja, i pozvao na rušenje vrednota... ponudio joj upravo ono što
očarava mladu djevojku koja teži za slobodom ... znam ja kako je to,
nešto se slično i meni dogodilo ... i tako ga je ona upoznala i
zavoljela i pomogla mu... ali ona voli i tebe, Stephen, i po tome je
tvoja. Tebi ljudi ne mogu odoljeti, svi te vole ... ne mogu ...
Njegovo lice kao kameno. Da bar psuje, plače, da je bar izgrdi, ili
čak istuče! Ali on nepomično sjedi, gleda je s onim izrazom suca, a
onda pita:
– A ti? Jesi li mu ti pomogla?
– Nisam namjerno, nisam ... ali nisam pomogla ni tebi. Ja sam
grozna, zla žena
Onda on ustane i uhvati je za ramena. Ruke mu hladne kao u
mrtvaca.
– Ali ti si moja?
– Željela sam biti, Stephen, stvarno jesam.
On joj pogladi obraz, ali njegovo lice nije izražavalo ljubav. Lidija
protrne.
– Rekla sam ti da mi nećeš moći oprostiti.
– Znaš li gdje je Feliks? – sad upita on.
Ona je šutjela. Kažem li, pomisli, skrivit ću Feliksovu smrt. Ne
kažem li, bit ću kriva za Stephenovu smrt.
– Ti to znaš.
Ona nijemo potvrdi glavom.
– Hoćeš li mi reći?
Zagleda mu se u oči. Kažem li mu, hoće li mi oprostiti?
– Biraj – odlučno će Stephen.
Lidiji se činilo da pada u ponor. Stephen u očekivanju digne obrve.
– Tu je u kući – s mukom izusti ona.
– Dobri Bože! Gdje?
Lidija klone. Dakle, gotovo je. Izdala je Feliksa posljednji put.
– Krije se u dječjoj sobi – dahne potišteno.
S njegova lica nestade one kamene maske, obrazi mu se
zacrvenješe, oči bijesno sijevnuše.
– Reci da mi opraštaš... molim te – zavapi ona.
Ali se on samo okrenuo i istrčao iz sobe.
***
 Feliks je protrčao kroz kuhinju, pa kroz prostoriju za serviranje,
noseći svijeću, pušku i šibice. Zrak je ispunio sladunjav, pomalo
odvratan miris benzinskih para. U blagovaonici je iz jedne rupe na
cijevi tekao tanak ali neprekidan mlaz. Feliks makne cijev na drugu
stranu sobe da ne bi prebrzo izgorjela, onda zapali šibicu i baci je na
sag natopljen benzinom. Istog trena sag plane.
Feliks se naceri i otrči dalje.
U salonu je jedan plišani jastuk naslonio na rupu u cijevi, potom ga
stavio na sofu, zapalio i nabacao još jastuka na nj. Plameni jezici
veselo zaigraše.
Pretrčao je predvorje, pa hodnikom stigao u knjižnicu. Ondje je
benzin tekao ravno iz cijevi i razlijevao se svud po podu. Objema
rukama Feliks povuče hrpu knjiga s police i baci ih na pod u sve
veću lokvu. Onda priđe vratima oružnice na drugoj strani sobe i
otvori ih. Trenutak je zastao na pragu, potom bacio svijeću u onu
lokvu.
Uz prasak kao od žestoka naleta vjetra u knjižnici bukne vatra.
Plamen je u hipu žderao knjige natopljene benzinom, već idućeg
trena plazio po zastorima, zatim po sjedalima i drvenariji. A benzin i
dalje tekao iz cijevi i pothranjivao oganj. Feliks se glasno nasmije.
Ušao je u oružnicu, strpao još šaku metaka u džep kaputa, pa
pošao u cvjetnu sobu. Ondje otkračuna vrata što su vodila u vrt, tiho
ih otvori i iskroči.
Krenuo je ravno na zapad i udaljio se dvjesto koraka od kuće,
trudeći se da obuzda nestrpljivost. Onda je dvjesto koraka hodao
prema jugu, i konačno prema istoku, sve dok nije stigao točno
nasuprot glavnog ulaza u kuću. Tu je stao i zagledao se preko
mračne tratine.
Onaj drugi policajac stražario je pred ulazom, osvijetljenim dvjema
lampama, i pušio lulu. Kolega mu leži onesviješten, možda i mrtav u
kuhinjskom dvorištu. Feliks je vidio plamen na prozorima knjižnice,
ali je policajac stajao nešto dalje i još nije bio primijetio požar.
Ugledat će ga svakog trena.
Između Feliksa i kuće, petnaestak metara dalje od ulaza, dizao se
visoki stari kesten. Feliks se preko tratine uputi k njemu. Policajac je
gledao u pravcu Feliksa, ali ga nije vidio. A Feliksu je bilo svejedno.
Ugleda li me, mislio je, ubit ću ga. Sad više i nije važno. Požar ne
može nitko zaustaviti. Svi će morati van iz kuće. Sad, na, za koji
tren, ubit ću ih obojicu.
Stigao je do stabla i naslonio se na nj, držeći pušku u ruci. Sad je
vidio plamen i na drugoj strani kuće, kroz prozore blagovaonice.
Što li rade tamo unutra, upita se.
Walden je otrčao hodnikom u krilo za goste, pokucao na vrata
Plave sobe u kojoj je spavao Thomson i ušao.
– Što je? – javi se Thomson iz kreveta.
Walden upali svjetlo.
– Feliks je u kući.
– Kriste! – Thomson skoči iz kreveta. – Kako je ušao?
– Charlotte ga je uvela – s gorčinom će Walden. Thomson brzo
navuče hlače i jaknu.
– Gdje je zapravo?
– U dječjoj sobi. Imate li revolver?
– Nemam, ali znate da moja tri čovjeka čuvaju Orlova. Povest ću
dvojicu i uhvatiti Feliksa.
– Idem s vama.
– Radije bih ...
– Bez prigovora! – drekne Walden. – Želim ga gledati kako umire.
Thomson mu dobaci neobično sućutan pogled pa istrči iz sobe.
Walden jurne za njim. Stražar pred vratima Aleksove sobe ustade i
salutira Thomsonu, a on će:
– Barrett, zar ne?
– Da, gospodine.
– Tko je unutra?
– Bishop i Anderson, gospodine.
– Neka otvore.
Barrett kucne na vrata. Istog trena jedan se glas javi:
– Lozinka?
– Mississippi – odvrati Barrett. Vrata se otvore.
– Što je, Charlie? Oh, to ste vi, gospodine.
– Kako je Orlov? – upita Thomson.
– Spava kao dijete, gospodine.
Ma daj, brže to, pomisli Walden. Thomson kratko objasni:
– Feliks je u kući. Barrett i Anderson, vi ćete sa mnom i lordom.
Bishop, vi ostanite u sobi. Molim, provjerite svi jesu li vam pištolji
napunjeni.
Walden ih povede natrag u krilo za goste, potom stražnjim
stepeništem do dječje sobe. Srce mu luđački udaralo, a preplavio ga
onaj čudan osjećaj straha i nestrpljivosti kao uvijek kad bi mu se na
nišanu našao kakav veliki lav.
Upre prstom u vrata dječje sobe. Thomson šapne:
– Ima li unutra struje?
– Ima – potvrdi Walden.
– Gdje je prekidač?
– Lijevo od vrata, u visini ramena.
Barrett i Anderson izvukli su pištolje. Walden i Thomson stali su
svaki sa svoje strane vrata, dalje od pravca gađanja. Barrett širom
otvori vrata, pa Anderson šmugne unutra i stade u stranu a Barrett
onda okrene prekidač.
Ništa se ne dogodi.
Walden pogleda unutra.
Anderson i Barrett pretražili su učionicu i spavaonicu, pa je Barrett
javio:
– Nema nikoga, gospodine.
Na podu dječje sobe bio je lavor s prljavom vodom, kraj njega
zgužvan ručnik. Walden pokaže vrata spremnice.
– Tamo je jedno malo potkrovlje.
Barrett otvori vrata pa praćen napetim pogledima uđe s pištoljem u
ruci. Trenutak kasnije se vrati.
– Bio je ondje.
Thomson se počeše po, glavi.
– Moramo pretražiti kuću – zaključi Walden.
– Da bar imamo više ljudi – uzdahne Thomson.
– Počet ćemo od zapadnog krila – reče Walden. – Hajdemo.
Izašli su za njim iz dječje sobe pa hodnikom stigli do stepenica.
Spuštajući se, Walden osjeti miris dima.
– Što je to? – začudi se on.
Thomson onjuši zrak.
Walden pogleda Barretta i Andersona: nisu pušili.
Miris dima postajao je sve jači, a Walden sad začuje i neki šum kao
kad vjetar huji kroz granje. Odjednom protrne od straha.
 – Moja kuća gori! – drekne i jurne niz stepenice. Predvorje je bilo
puno dima.
Walden potrča i otvori vrata salona. Iznutra ga udari val vrućine i on
zatetura natrag. U sobi je bio pravi pakao. Pa ovo se ne može
ugasiti, očajavao je on. Svrne pogledom k zapadnom krilu i vidje da
je i knjižnica u plamenu. Onda se okrene. Thomson je bio tik iza
njega. Walden vikne:
– Kuća će mi izgorjeti do temelja.
Thomson ga uhvati za nadlakticu i povuče natrag prema
stepenicama k Andersonu i Barrettu. Tu, u sredini predvorja Walden
je lakše disao i bolje čuo. Thomson je sasvim mirno i sabrano stao
davati naredbe.
– Anderson, probudite ona dva policajca vani. Jedan neka pronađe
cijev za polijevanje vrta i slavinu. Drugi neka otrči u selo i telefonira
vatrogascima. Onda otrčite stražnjim stepeništem u prostorije za
poslugu i sve probudite. Neka brzo izađu van i skupe se na prednjoj
tratini da ih možemo pobrojiti. Barrett, vi probudite gospodina
Churchilla i izvedite ga van. Ja idem po Orlova. Walden, vi pođite po
Lidiju i Charlottu. Krenimo!
Walden pojuri uza stepenice i bane Lidiji u sobu. Sjedila je na
počivaljci, u spavaćici, oči joj crvene od plača.
– Kuća je u plamenu – Walden će hvatajući dah. – Brzo izađi na
livadu pred kućom, a ja idem po Charlottu. – Onda se sjetio zvona. –
Ne, ti pođi po Charlottu. Ja ću zvonom dignuti uzbunu.
Potrčao je niz stepenice prebacujući sebi što se nije odmah sjetio
da u predvorju visi dugačak svileni konop kojim se pokreću zvona po
cijeloj kući što gostima i posluzi daju na znanje da je vrijeme za jelo.
Potegnuo je konop, i sa svih strana izdaleka odjekne zvonjava. Onda
je primijetio da je cijev za polijevanje protegnuta predvorjem. Zar se
već netko uhvatio ukoštac s vatrom? Tko li bi to mogao biti, upita se
ne ispuštajući konopac.
***
Feliks je zabrinuto promatrao prizor. Požar se prebrzo širio. Vatra je
već zahvatila veliki dio prvog kata, plameni joj jezici lizali po
prozorima. Izlazite, budale! Ma koga vraga čekaju, pitao se. Ta
moraju van, ne smiju svi izgorjeti. Policajac na ulazu kao da spava.
Sam ću podići uzbunu, već očajan odluči Feliks, neću da stradaju
nedužni ljudi...
Odjednom policajac podiže glavu, pogleda oko sebe, i lula mu
ispade iz usta. Onda potrči vratima i stade udarati po njima.
Konačno, odahne
Feliks. Diži uzbunu, budalo! Policajac otrči do prvog prozora i
razbije ga.
U tom se trenu vrata otvore i neki čovjek nahrupi van s oblakom
dima. Aha, počelo je, obraduje se Feliks, pa podigne pušku i zabulji
se kroz tminu. Ali onoga što je izašao nije mogao prepoznati. A
čovjek nešto dovikne policajcu te ovaj otrča nekamo. Moram im
vidjeti lica, mislio je Feliks, no, priđem li preblizu brzo će me otkriti.
Sad onaj čovjek odjuri natrag u kuću, a Feliks ostade u nedoumici.
Ipak moram prići bliže i iskoristiti priliku, zaključi i zakroči livadom.
Uto u kući odjekne zvonjava.
Aha, sad će svi van!
Lidija je grabila hodnikom punim dima. Kako se ovo moglo dogoditi
tako brzo? U svojoj sobi nije ni osjetila dima, ali sad su ispod vrata
spavaonica kraj kojih je prolazila lizali plamenovi. Valjda je cijelu
kuću zahvatio požar. Zrak se od vrućine nije mogao udisati. Stigavši
do Charlottine sobe, Lidija zgrabi kvaku na vratima. Naravno,
zaključano. Ona okrene ključ i ponovo pokuša otvoriti vrata. Ništa.
Pritisne kvaku i svom snagom se nasloni na vrata. Nešto nije u redu,
vrata su se zaglavila. Lidija stade vrištati...
– Mama! – dopre Charlottin glas iz sobe.
Lidija se ugrize za usnu i prestade vrištati.
– Charlotte!
– Otvori vrata!
– Ne mogu, ne mogu, ne mogu ...
– Zaključana su.
– Otključala sam ih ali se ne daju otvoriti, a kuća gori, o Isuse dragi,
pomozi mi, pomozi...
Onda se vrata zatresu a brava zaškripa: to je Charlotte pokušala
otvoriti iznutra.
– Mama!
– Molim!
 – Mama, prestani vrištati i slušaj me pažljivo: pod se iskrivio i vrata
su se zaglavila u dovratku, trebat će ih razbiti. Idi po pomoć!
– Ne mogu te ostaviti...
– MAMA! IDI PO POMOĆ INAČE ĆU IZGORJETI!
– O, Bože, idem.
Lidija se okrene i gušeći se jurne prema stepenicama.
***
Walden je još zvonio. Kroz dim je vidio kako Aleks silazi
stepenicama u pratnji Thomsona i trećeg detektiva, Bishopa. Lidija,
Churchill i Charlotte bi trebali biti tu, pomislio je, ali se onda sjetio da
su možda sišli nekim drugim stepeništem, a to se može provjeriti
jedino na prednjoj tratini kamo svi moraju izaći.
– Bishop, dođite ovamo – vikne. Detektiv mu pritrči.
– Uhvatite konopac. Zvonite dokle god možete.
Bishop prihvati konopac, a Walden izađe za Aleksom iz kuće. Bio je
to Feliksov trenutak sreće.
Podigao je pušku i stao koračati prema kući.
Orlov i neki čovjek hodali su prema njemu. Još ga nisu bili spazili.
Dolazili su sve bliže. Onda iza njih izroni Walden.
Evo, dolijali štakori, likovao je Feliks.
Onaj nepoznati uz Orlova osvrne se i preko ramena dobaci nešto
Waldenu.
Orlov je bio dvadeset metara daleko.
Sad je čas, odluči Feliks.
Prisloni kundak puške na rame, pažljivo nacilja Orlovu u grudi i,
upravo u trenu kad je knez zaustio da nešto kaže, potegne obarač.
Na Orlovljevoj pidžami pojavila se velika tamna mrlja kad mu se
šaka sačme broj šest, oko četristo zrna, zarila u tijelo. Ona druga
dvojica, čuvši prasak, zaprepašteno se zabuljiše u Feliksa. Iz
Orlovljevih grudi prokulja krv, i on se sruši nauznak.
Uspio sam, oduševi se Feliks, ubio sam ga.
A sad je na redu drugi tiranin.
I uperi pušku u Waldena.
– Ne mičite se! – drekne.
Walden i onaj čovjek stadoše kao ukopani. Onda se začu očajan
vrisak.
Feliks pogleda u pravcu odakle je dolazio.
 Lidija je istrčala iz kuće s kosom u plamenu.
Feliks je oklijevao tek djelić sekunde, pa se zaletio k njoj. Walden
za njim.
Feliks je u trku ispustio pušku i strgnuo kaput sa sebe. Stigao je do
Lidije samo trenutak prije Waldena i kaputom joj zamotao glavu da
ugasi vatru. No ona potegne kaput s glave i vikne:
– Charlotte ne može van iz sobe.
Walden se okrene i potrči prema kući. A Feliks za njim.
Jecajući od straha Lidija je vidjela kako je Thomson pojurio i
podigao sačmaricu što ju je Feliks ispustio. A onda je u užasu
gledala kako je diže i cilja u Feliksova leđa.
– Ne! – vrisne i baci se na nj, te on izgubi ravnotežu, a puška opali
u zemlju.
Thomson je zbunjeno buljio u nju.
– Što vi znate – histerično vikne ona. – Dosta je on propatio.
***
Sag u Charlottinoj sobi je tinjao.
Ona gurne šaku u usta i ugrize se za zglobove prstiju da ne bi
vrištala. Ona otrči do umivaonika, uze vrč s vodom i izlije ga nasred
sobe. No sad dim prokulja još jače.
Charlotte priđe prozoru, otvori ga i pogleda van. Odozdo kroz
prozore suklja oganj i dim. Fasada je sva u glatkom kamenu, po njoj
se ne može spustiti. Ne bude li druge, skočit ću, bolje i to nego
izgorjeti, odluči, pa se zgrozi od pomisli na to i opet uze gristi prste.
Potom pritrči vratima i nemoćno stade drmati kvaku.
– U pomoć! Brzo! – vrisne.
Vatra se već razbuktala po cijelom sagu a usred sobe otvorila se
rupa. Ona se brzo odmakne u stranu, bliže prozoru, spremna da
skoči.
Onda začuje nečije jecanje i shvati da to ona jeca.
***
Predvorje je bilo u dimu. Feliks je jedva gledao. Pratio je Waldena u
stopu, sve ponavljajući u sebi: Ne, neću dopustiti da Charlotte umre,
ona ne smije umrijeti.
Potrčali su uza stepenice. Cijelim prvim katom hara vatra. Vruće
kao u paklu. Walden se zaleti kroz plameni zid, Feliks za njim.
Walden se zaustavio pred jednim vratima, no onda ga uhvati žestok
napadaj kašlja On bespomoćno upre rukom u vrata, našto Feliks
pritisne kvaku i ramenom ih gurne. Nisu se otvorila. On prodrma
Waldena i vikne:
– Moramo uzeti zalet! – pa oba pođoše na drugu stranu hodnika i
okrenuše se prema vratima. Walden je još kašljao.
– Sad! – reče Feliks.
Zajedno se svom snagom zaletješe u vrata.
Uzalud. Vrata su ostala zatvorena, samo su napukla po sredini.
Waldenu je kašalj popustio. Lica iskrivljena užasom, on dovikne
Feliksu:
– Ponovo!
Opet su stali uza suprotan zid.
– Sad!
I opet se zaletjeli u vrata. Ona se pukotina povećala.
Iz sobe je dopirao Charlottin vrisak.
Walden zaurla od bijesa. U očaju pogleda oko sebe, pa zgrabi
jedan teški naslonjač od hlrastovine. Feliks je već pomislio da će mu
biti pretežak, no Walden ga podiže iznad glave i udari njime u vrata.
Drvo je stalo pucati?
U mahnitom nestrpljenju Feliks gurne ruke u pukotinu i stade čupati
smrskano drvo. U tren oka raskrvario je prste. Onda se odmakne, a
Walden ponovo zamahne naslonjačem. I opet je Feliks izvlačio
krhotine a iverje mu se zabadalo u ruke. Walden je nešto mrmljao, i
Feliks shvati da je to molitva. Tad Walden i po treći put zamahne
naslonjačem koji se raspade u komade. No u vratima je sad zjapila
rupa, mala za Waldena ali dovoljno velika za Feliksa.
Ne časeći časa on se kroz nju uvuče u spavaonicu.
Svud oko njega buktjela vatra. Charlottu nije vidio.
– Charlotte! – vikne on iz svega glasa.
– Tu sam! – dopre njen glas s druge strane sobe. Feliks potrči uza
zid sobe gdje je plamen bio manji.
Djevojka je sjedila na dasci otvorena prozora, jedva hvatajući dah.
On je zgrabi oko pasa i prebaci preko ramena pa se trkom vrati
natrag, sve držeći se zida.
Walden ih je čekao s druge strane vrata.
Walden provuče glavu i jedno rame kroz rupu da prihvati Charlottu.
I ugleda Feliksa, lice i ruke mu opaljeni, hlače zahvatio plamen.
Charlotte razrogačila oči u užasu. Iza Feliksa počeo se urušavati
pod. Walden gurne ruku ispod Charlotte. Feliks zatetura. Sad
Walden izvuče glavu iz rupe a unutra uvuče drugu ruku i i uhvati
Charlottu ispod pazuha. Plamenovi su joj već lizali po spavaćici i ona
vrisne. Walden reče:
– Ne boj se, i tata te drži.
I onda ju je podigao i izvukao kroz otvor, a ona se onesvijestila i
klonula mu na rukama. U taj se čas pod u spavaonici urušio, i
Walden još samo u djeliću sekunde vidje kako Feliksovo lice nestaje
u grotlu pakla.
– Nek ti se Bog smiluje duši – prošapće Walden.
I potrči niza stepenice.
***
Thomson je željeznim stiskom držao Lidiju da ne otrči u zapaljenu
kuću. Buljila je u vrata moleći Boga da oba muškarca izađu s
Charlottom.
Na vrata bane jedna prilika. Tko je to?
Evo se približava. Stephen. U naručju mu Charlotte.
Thomson je pusti i ona otrči k mužu. Stephen nježno spusti
Charlottu na travu. Lidija je u panici buljila u nj.
– Je li... je ... – zamuca.
– Nije mrtva, samo se onesvijestila – utješi je Stephen.
Lidija se spustila u travu, stavila Charlottinu glavu u krilo i opipala
joj grudi pod lijevom dojkom. Srce je snažno kucalo.
– Oh, dijete moje – jadikovala je Lidija.
Stephen sjedne do nje. Ona ga pogleda. Hlače mu izgorjele, koža
crna i puna opekotina. Ali je živ.
Onda pogleda prema vratima. Stephen je opazio njen pogled.
Sad je Lidija postala svjesna toga da su Churchill i Thomson blizu i
da slušaju. Stephen je uze za ruku i reče:
– On ju je spasio. A onda ju je predao meni. I tad se pod urušio.
Mrtav je.
Lidijine se oči napune suzama. Vidjevši to, Stephen A joj stisne
ruku.
– Vidio sam mu lice dok je padao. Mislim da ga neću zaboraviti do
kraja života. Znaš, oči su mu bile otvorene, i bio je pri svijesti, ali se
nije bojao. Zapravo, izgledao je zadovoljan.
 Lidiju obliše suze.
Sad se Churchill obrati Thomsonu:
– Oslobodite se Orlovljeva tijela.
Jadni Aleks, mislila je Lidija, i sad joj suze lijevale i zbog njega.
– Što? – u nevjerici će Thomson. A Churchill nastavi mirno:
– Sakrijte ga, zakopajte, bacite u vatru, nije me stalo kako ćete to
učiniti, samo hoću da se oslobodite tijela.
Lidija je užasnuto buljila u nj i kroz rijeku suza vidjela kako iz džepa
kućne haljine vadi neke papire.
– Sporazum je potpisan – objašnjavao je Churchill. – Caru će se
reći da je Orlov stradao u nesreći, u požaru u kojem je izgorio
Walden Hall. Orlov nije ubijen, shvaćate! Nikakvog ubojice nije bilo. –
Ono svoje agresivno, zdepasto lice mrko je okretao od jednog do
drugog. – Nikad nije bilo nikakvog Feliksa.
Stephen ustade i priđe Aleksovu tijelu kome je netko već pokrio
lice.
Lidija ga začuje gdje govori:
– Aleks, dječače moj... što ću reći tvojoj majci?
Onda se sagnuo i prekrižio mu ruke preko rane na grudima.
A Lidija se zagleda u vatru. Plamen odnosi sve one godine
povijesti, proždire prošlost.
Stephen joj priđe, stane kraj nje i šapne:
– Nikad nije bilo nikakvog Feliksa.
Ona uzgleda u nj. Na istoku se nebo već prevuklo svijetlosivom
bojom. Uskoro će granuti sunce, i bit će novi dan.

POGOVOR
Njemačka je 2. kolovoza 1914. napala Belgiju. U roku od nekoliko
dana njemačka je vojska provalila u Francusku. Pri kraju kolovoza,
kad se već činilo da će Pariz pasti, veliki dio njemačkih trupa
povučen je iz Francuske da bi branio Njemačku od Rusa na istoku
Tako Pariz nije pao.
Rusima je 1915. službeno priznato pravo kontrole nad Carigradom i
Bosporom.
 Mnogi mladići s kojima je Charlotte plesala na Belindinu balu
poginuli su u Francuskoj. Freddie Chalfont izgubio je život kod
Ypresa. Peter se vratio kući kontuzovan. Charlotte je završila tečaj
za bolničarke i pošla na frontu.
Lidija je 1916. rodila dječaka. Očekivao se težak porod zbog njene
dobi, ali ipak nije bilo nikakvih problema. Dječaku su dali ime Aleks.
Charlotte je 1917. dobila upalu pluća pa je poslana kući. Tokom
oporavka prevela je Puškinov roman Kapetanova kći na engleski.
Nakon rata žene su dobile pravo glasa. Lloyd George je postao
premijerom. Basil Thomson je dobio plemićku titulu.
Charlotte se udala za jednog mladog oficira koga je njegovala u
Francuskoj. U ratu je postao pacifist i socijalist i bio među prvim
članovima Parlamenta iz Laburističke stranke. Charlotte je postala
glavni engleski prevodilac ruske proze devetnaestog stoljeća.
Zajedno s mužem pošla je 1933. u Sovjetski Savez, a kad su se
vratili, izjavili su da je Sovjetski Savez radnički raj. U doba
nacističko-sovjetskog pakta promijenili su mišljenje. Charlottin muž
bio je mladi ministar u laburističkoj vladi 1945. godine.
Charlotte je još živa. Stanuje na nekadašnjoj obiteljskoj farmi, u kući
koju je izgradio njen otac za svog upravitelja imanja. To je prostrana,
masivna zgrada s udobnim namještajem i svijetlom draperijom.
Nekadašnja farma sad je stambena četvrt, a Charlotte voli biti
okružena ljudima. Walden Hall ponovo je izgradio arhitekt Lutyens, i
sadašnji mu je vlasnik sin Aleksa Waldena.
Charlotte ponekad zaboravlja najnovije događaje, ali ljeto 1914.
pamti kao da je bilo jučer. One njene tužne smeđe oči odjednom
nekamo odlutaju, i eto, već je utonula u neku svoju uzbudljivu priču.
Ipak, ne živi ona samo od uspomena. Ona kritizira Komunističku
partiju Sovjetskog Saveza zato što je, po njenom mišljenju, okaljala
socijalizam, a Margaret Thatcher zato što je okaljala feminizam.
Kažete li joj da gospođa Thatcher nije feministkinja, reći će da ni
Brežnjev nije socijalist.
Naravno, više ne prevodi, ali zato čita Arhipelag Gulag na ruskom.
Solženjicina smatra bigotom, ali knjigu želi pošto-poto pročitati. Kako
smije čitati samo pola sata ujutro i pola sata popodne, računa da će
joj biti devedeset devet godina kad je pročita cijelu.
Nekako vjerujem da će uspjeti.
KRAJ
 Table of Contents
ČOVJEK IZ PETROGRADA
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
POGOVOR
KRAJ