MONTAŽA

Muharem Bazdulj

KIŠ I ZEBALD
Godine 1986, Danilo Kiš je napisao kratki esej pod naslovom „Flober i Borhes“. Esej je
premijerno objavljen naredne godine, u časopisu „Gradac“, (dvo)broju 76-77 (maj-avgust),
na stranicama 28-30. Za života Kišovog, tekst nije objavljen u nekoj njegovoj knjizi; 1990.
godine, uvršten je u knjigu Život, literatura (Svjetlost, Sarajevo, 1990). U pogovoru ovom
izdanju, Mirjana Miočinović smješta ovaj esej među one Kišove kratke esejističke tekstove
u kojima se saopštava „duša stvari“, one u kojima novelističko iskustvo kao da nadvladava
esejističko; kad je o ovom konkretnom eseju riječ, Miočinović kaže: „[N]a stranici i po ocr-
tan je tegoban put preobražaja stare u novu prozu, put što vodi od Flobera do Borhesa,
baš onako kako bi se u Kišovoj novelistici čitav život jednog junaka mogao sažeti u neko-
liko egzemplarnih slika ili svesti na jedno jedino poređenje.“
Podsjetimo, u ovom eseju Kiš se bavi raskorakom između Floberovih zamisli i njihove
realizacije. Taj raskorak je, po Kišovom mišljenju, posljedica Floberove nemoći da radikalno
raskine sa tradicijom realističkog žanra. Ipak, Kiš Floberu priznaje da je naslutio rješenje, da
je počeo da izražava implicitnu sumnju u sveznajućeg pripovedača i u psihološko portretisa-
nje, te najgore i najpostojanije od svih književnih konvencija. Floberu je nedostajalo sasvim
malo, zaključuje na samom kraju svog mikro-eseja Kiš, da, na neki način, bude Borhes-prije-
-Borhesa, a u tom slučaju „literatura ne bi morala da čeka nekih sto godina do pojave Bor-
hesovih Maštarija“.
Naslov ovog eseja („Kiš i Zebald“) varira naslov „Flober i Borhes“, uz punu svijest o raz-
likama koje već na pr vi pogled padaju na pamet kad je riječ o parovima pisaca iz oba.
Flober (1821-1880) je umro devetnaest godina prije Borhesovog (1899-1986) rođenja. Radi
se, dakle, o piscima koji nisu bili savremenici. Danilo Kiš (1935-1989) je pak rođen devet
godina prije Zebalda (1944-2001), a umro je dvanaest godina ranije. Živote su, dakle, Kiš i
Zebald proživjeli u istoj epohi, ali ipak nisu istovremeno ispisivali svoju literaturu. Zebald
je, naime, svoju pr vu knjigu, i to knjigu poezije, objavio sa navršene četrdeset četiri godi-
ne, 1988, a pr vu proznu knjigu, Vertigo, dvije godine kasnije, odnosno 1990, dakle, nakon
Kišove smrti. Kiš nije mogao čitati Zebalda, kao ni Flober Borhesa.
Kiša i Zebalda su u književnosti interesovale slične stvari, a imali su i neke zajedničke
uticaje, pominjanog Borhesa prije svih. Nije, također, sasvim nezavodljiva ideja ponešto
plutarhovskog ispisivanja njihovih uporednih života. Kiš je u holokaustu izgubio oca; Ze-
baldov otac bio je vojnik Vermahta i bio je ratni zarobljenik koji se nije vratio kući do 1947.
godine, u njegovom odsustvu ključna muška figura u djetinjstvu budućeg pisca bio je
djed. Za obojicu se osnovano sumnja da ih je samo prerana smrt spriječila da ne dobiju
uveliko zasluženu Nobelovu nagradu za književnost.
Od samog početka svog književnog rada, Kiš je u pisanju tražio izvesnu istinitost, i to
od sorte dokazive autentičnosti. Svaki talog, pa i gorki talog iskustva, se ne da sakriti. Od

143
svoje prve knjige, od tog neobičnog duplog toma (da ne kažem duplog albuma) s dva kratka
romana: Mansardom i Psalamom 44, traje Kišovo književno hr vanje sa tom izvesnom istini-
tošću. Tragovi tog hr vanja vidni su i u brojnim njegovim nefikcijskim tekstovima: od skoro
usputnih (Generali i pesnici) do programskih (Čas anatomije). U inter vju Doba sumnje iz
1973. godine, koji je vodio Boro Krivokapić, Kiš kaže da u književnosti vjeruje u dokument i
u ispovest. U svojim autopoetičkim preispitivanjima, Kiš je skoro opsesivno dijelio svoje
knjige na one sa istorijskom (Psalam 44, Grobnica za Borisa Davidoviča) i one sa metafizič-
kom inspiracijom (Mansarda, Bašta, pepeo), te one u kojima se te dvije forme inspiraciju
združuju (Peščanik, Enciklopedija mrtvih). Na sličan bi se način, međutim, mogla napraviti i
dihotomija između knjiga baziranih na dokumentu (Psalam 44) i onih baziranih na ispovije-
sti (Rani jadi, Bašta, pepeo), s tim što i ovdje postoji treća grupa – odnosno knjige u kojima
se spajaju dokument i ispovijest, mada u njima obično dominira dokument, a ispovijest je
više začin i ukras, gotovo kao neka vrsta hičkokovskog uvođenja vlastite osobe u tekst.
Pred kraj Peščanika, recimo, ali prije pogovornog „Pisma ili sadržaja“, E. S. izražava nadu
da će ostati nešto od njegovog ludila i njegovog sna, kao borealna svetlost i kao dalek eho,
odnosno da će neko možda vidjeti tu svjetlost. Možda će to biti moj sin, kaže se doslovce.
Na samom kraju Grobnice za Borisa Davidoviča, uz svršetak posljednje priče „Kratka bio-
grafija A. A. Darmolatova (1892-1968)“, nakon sve sile citata ornamentalnih i citata argu-
mentalnih, dokumenata, dakle, pravih i lažnih, dolazi i do jedne male ispovijesti u pr vom
licu, ukazuje se stvarno naratorsko, stvarno autorsko ja, odnosno, kako stoji, Ja (ja koji pri-
čam ovu priču) stajao sam sa strane i posmatrao kako se koprca pesnik-samozvanac u visokoj,
asketskoj stolici Njegoševoj i, iskoristivši aplauze, šmugnuh iz sale sa portretima da ne vidim
skandal koji će izazvati inter vencija mog ujaka, čuvara muzejskih trezora. U Enciklopediji
mrtvih postoji sličan detalj u priči „Knjiga kraljeva i budala“, gdje se u jednoj zagradi uka-
zuje narator sa svojom malom ispoviješću koja počinje ovako: Što se tiče samog princa Že-
vahova, pitam se s nevericom nisam li ga sreo jedne ledene zime godine 1965, u Novom Sadu,
u mlečnom restoranu blizu Katoličke porte.
Naredna Kišova knjiga, Život, literatura, trebalo je u potpunosti da bude knjiga ispovi-
jesti, međutim, nju Kiš nije uspio završiti. Ono što je u Peščaniku, Grobnici za Borisa Davido-
viča te Enciklopediji mrtvih bio tek začin, ovdje je trebalo da bude cjelokupan sadržaj. U
težnji da formalno dokaže i demonstrira izvesnu istinitost, ova je knjiga zamišljena i zapo-
četa u formi inter vjua. Riječ je, naravno, o formi uobičajenoj u žurnalizmu, a koja u kon-
tekstu književnosti upravo treba garantovati neku vrstu dokumentarizma, bez obaveze
da se dokumenti faktografski izlože. Zbog prerane Kišove smrti, Život, literatura je jedva
došla do nekih desetak procenata svoje projektovane dužine. Ipak, ako je suditi po tom
dovršenom, makar i vrlo malom dijelu, Kiš se i dalje trudio da u ispovjednom tekstu dokaz
istinitosti ostane u domenu sugestije. To je momenat u kojem se Zebald razlikovao. Foto-
grafije i faksimili u njegovim knjigama su u funkciji dokumentarnih dokaza za izvesnu istini-
tost ispovjednih tekstova.
Bilo bi zanimljivo pokušati zamisliti kako bi izgledale Kišove knjige da su zebaldovske
napisane. U Mansardi, recimo, jelovnik i vinska karta kafane Kod dva desperadosa bili bi prilo-
ženi u formi faksimila. U Bašti, pepelu mogle bi se naći fotografije nastale tokom ekspedi-
cije koja je nadahnula dramu Noć i magla.

144
 Slično važi i za Rane jade. To, naravno, ne znači da bi u samom tekstu išta bilo drukčije.
Ipak, ono što je Kiš napisao na početku svog eseja „Flober i Borhes“, o Floberovoj kore-
spondenciji kao dokazu njegovih autorskih muka traženja prave reči, može se primijeniti,
na neki način, i na Kišove poetičke spise. I u njima su jasno vidljivi tragovi osjećanja da forma
zastarjeva, da žanr slabi. To je Kiš savršeno osjećao i kroz cijeli svoj opus je tražio pravu reč.
Taj famozni Zebaldov autorski trademark, te crno-bijele fotografije u njegovim knjiga-
ma, samim tim knjigama daju neki – kako bi rekla Maja Džagi – dokumentarni feeling, ilu-
strujući istovremeno ono što u mašti čitaoca treba pobuditi prava riječ. U inter vjuu koji je
dao pomenutoj Maji Džagi u septembru 2001. godine, samo nekoliko mjeseci uoči svoje
smrti, možda zapravo i svom posljednjem inter vjuu uopšte, Zebald pominje fotografije
velike jevrejske porodice na kojoj svi članovi nose tipične bavarske narodne nošnje i kaže
da ta fotografija više govori o istoriji njemačko-jevrejskih odnosa negoli to može cijela
jedna knjiga. Kao da ovom varijacijom one poslovične fraze o slici koja govori više od
hiljadu riječi, Zebald istovremeno i mistifikuje i demistifikuje najprepoznatljiviju tehniku
svog rukopisa.
Kad su u biografskim ili književno-teoretskim knjigama o Kišu počele da se objavljuje i
serije njegovih fotografija, među kojima i slike iz djetinjstva, pa i neke porodične fotogra-
fije, nekom ko je čitao Zebalda moglo se učiniti da Kišov život i porodična istorija kao da
su izišli iz nekog Zebaldovog romana. To što se, recimo, 1990. godine, u vrijeme kad izlazi
pr vi Zebaldov roman, na naslovnici BIGZ-ovog izdanja Ranih jada našla Kišova fotografija
iz ranog djetinjstva, što iz post festum perspektive izgleda kao ponešto zebaldovski po-
stupak, je također zanimljiva koincidencija.
Kad u Času anatomije abecedno pobraja pisce iz vlastitog izbora po srodnosti, od Adija
do Virdžinije Vulf, na tom spisku nema, i nije moglo biti, Zebalda, a zbog tog početnog Z
bi zapravo bio posljednji. Međutim, iza Virdžinije Vulf stoje tri tačke, ne tačka, a Kiš to ova-
ko pojašnjava: Tri tačke. Ne kao nezavršena misao, nego nezavršen proces, proces u dijalektič-
kom trajanja. U nastavku se pojašnjava kako se na tom spisku uvijek javljaju nova imena,
nove orbite i nov ciklus, nova duhovna avantura.
Iako Kiš nije mogao čitati Zebalda, njih dvojica su bliski pisci, jer su blizu jedan drugom
na onom književnom mitskom genealoškom stablu. Na kraju poglavlja Časa anatomije u
kojem je nabrajao pisce iz vlastitog izbora po srodnosti, Kiš se poziva na čuveni Borhesov
esej o Kafki i na stav po kojem „svaki pisac stvara svoje prethodnike“. Kad je riječ o savre-
menicima, takođe bi se moglo reći da svaki pisac stvara svoje srodnike, svoju braću. Kiš i
Zebald stvorili su svoje srodstvo.

145