1

VJEČNA LJUBAV
Prijevod i obrada: Čarobne knjige i ljubavni romani

Hvala Ivančici na prijevodu ove divne knjige.

Hvala Lady i Mary na obradi.

Hvala Sabini na naslovnici.

Hvala svima vama na svakodnevnoj podršci.

Admin tim
 1.
AIMEE

Moj zadnji let kao Aimee Myller krene kao i bilo koji drugi; uz trzaj.

Naslonim glavu na kožni naslon za glavu, zatvorim oči dok privatni avion
uzlijeće. Uzlet je lagan, ali trbuh mi se i dalje stegne kao i svaki put kad avion uzlijeće.
Držim oči zatvorene još malo nakon što avion dosegne visinu. Kad otvorim oči,
smiješim se. Viseći preko sjedala ispred mene, unutar zaštitne vreće kremaste boje, je
najljepša vjenčanica na svijetu.

Moja vjenčanica.

I dalje me zapanjuje, dajući mojoj muškobanjastoj figuri obline. Nosit ću je za

točno tjedan dana. Vjenčanje će se održati na očaravajućem ranču mog dečka Chrisa u
Brazilu, gdje sam krenula upravo sad. Letjela sam tamo nebrojeno puta, ali ovo je prvi
put da letim u Chrisovom privatnom avionu za šest osoba, bez njega, i osjećam se
prazno. Kad idući put sjednem u ovaj avion, moje prezime će biti Moore, gđa.
Christopher Moore. Utonem dublje u sjedalo, uživajući u osjećaju glatke kože o moju
kožu. Praznina u avionu naglašava činjenicu da nema stjuardesa večeras.

Nisam se mogla natjerati da pitam Kyru, Chrisovu stjuardesu, da radi večeras.

Kći joj danas puni tri godine, i već dugo planira zabavu. Nema razloga da ona ispašta
zato što se meni ćefnulo da se apsolutno trebam vratiti večeras umjesto sutra, tako da
mogu nadgledati pripreme vjenčanja.

Jadni pilot, Tristan, nije imao toliko sreće - trebao je odustati od onoga što je
planirao raditi na slobodnu večer. Ali on će mi oprostiti. Shvatila sam da su ljudi voljni

2
oprostiti dosta toga - previše po mom mišljenju - budućoj mladoj. Morat ću naći način
da se iskupim Tristanu. Možda ću mu kupiti nešto u čemu će uživati u znak zahvalnosti.
To bi mogao biti jako veliki izazov, budući da ne poznajem Tristana tako dobro, iako
radi za Chrisa godinama. Tristan je veoma pažljiv.

Postala sam poprilično bliska s Kyrom, koja se čini izvan sebe svaki put kad
putujem ovim avionom. Sumnjam da su Chris i njegovi poslovni partneri koji obično
putuju ovim avionom toliko zabavni kao beskrajne rasprave koje nas dvije vodimo o
vjenčanju. Ali jedino što uspijem izvući od Tristana da priča sa mnom je na bazi prvih
imena i nekoliko prikladnih šala.

Nakon tri sata leta, Tristanov glas se začuje kroz zvučnike. "Izgleda kao da će
biti više turbulencija nego uobičajeno. Bit će najsigurnije da se ne dižeš sa svog mjesta
narednih sat vremena. I zaveži pojas."

"Shvaćam", kažem, zatim se sjetim da me ne može čuti.

Nedugo nakon toga avion se počne snažno trzati, ali ne brinem se mnogo. Tristan
Bress je izvrstan pilot, iako ima samo dvadeset i osam godina, samo dvije godine stariji
od mene. Letjela sam ovom rutom dovoljno često. Skoro sam navikla na povremene
turbulencije. Skoro.

Provirim kroz prozor i vidim da letimo iznad Amazonske prašume. Zelenilo

ispod nas je toliko veliko da se ježim. Progutam. Iako nisam uplašena, nastavljeno
trzanje utječe na mene. Neugodna muka mi se stvori u grlu, a u trbuhu mi se okreće,
salto svakim grubim trzajem aviona. Provjerim na sjedište ispred sebe ima li vrećicu za
povraćanje. Tu je.

Zgrabim rub svoje bijele košulje objema rukama u pokušaju da se smirim. Ne

pomaže; prsti mi se i dalje trzaju. Stavim ruke u džepove traperica i pokušam se
fokusirati na vjenčanje. To donese osmijeh na moje lice. Sve će biti savršeno. Pa, skoro
sve. Voljela bih da moji roditelji mogu biti sa mnom na taj dan, ali oboje sam ih izgubila
prije osam godina, baš prije nego sam krenula na koledž. Zatvorim oči, pokušavajući

3
blokirati mučninu. Nakon nekoliko minuta to upali. Iako let nije nimalo lakši, moja
tjeskoba se ublaži.

A zatim me uhvati potpuno nova tjeskoba.

Avion počne gubiti visinu. Oči mi se otvore. Kao na dogovor, Tristanov glas
ispuni kabinu. "Trebam nas spustiti na nižu altitudu. Vratit ćemo se gore čim prije bude
moguće. Nemaš se zbog čega brinuti."

Nelagodan osjećaj se počne graditi unutar mene. Ovo se prije nije događalo. I
dalje, imam potpuno povjerenje u Tristanove sposobnosti. Nema razloga za brigu, tako
da dam sve od sebe da ne brinem. Dok se parajući zvuk ne začuje iz vana. Prasnem
glavom u tom smjeru. Isprva ne vidim ništa osim svog odraza na prozoru: zelene oči i
svijetlo smeđa kosa duga do ramena. Zatim čelo pritisnem na prozor. Ono što vidim
vani zamrzne zrak u mojim plućima. Kroz blagu svjetlost sumraka, dim pravi crne
oblake ispred mog prozora.

Crni dim izvire iz jednog motora na avionu.

"Aimee," Tristanov glas kaže mirno. "Volio bih da se nagneš naprijed i zagrliš
koljena. Požuri."

Odmjeren glas s kojim izgovori svaku riječ preplaši me više od ičega. "Izgubili
smo motor i počinjem s procedurom hitnog slijetanja."

Jedva imam vremena početi paničariti, kamoli tek pomaknuti se, kad se avion
užasno trzne tako da udarim glavom o prozor. Oštra bol presiječe mi sljepoočnicu, a
vrisak mi pobjegne duboko iz grla. Oštrija bol slijedi. Probada. Grubo.

Tijelo mi se izgleda pomaknulo samo od sebe, zato što sam nagnuta, grleći
koljena. Užasavajuće misli nađu put do mog uma. Hitno slijetanje. Kakav je postotak
da hitno slijetanje dobro prođe? Srce mi lupa tako franatično, a avion se spušta tako
brzo da je nemoguće zamisliti da je toliko visoko. Druga misao me zgrabi. Gdje ćemo
sletjeti? Bili smo iznad prašume zadnji put kad sam pogledala. Nismo mogli daleko otići

4
od tad. Dlanovi mi se znoje i stisnem zube dok se avion naginje, osjećajući kao da ću
se odvojiti od sjedala i pasti naprijed.

Nagon da podignem glavu i pogledam kroz prozor je zagušujuć. Želim znati gdje
smo, kad će se dogoditi neizbježan sudar. Ali ne mogu se pomaknuti, bez obzira koliko
jako pokušavala. Nisam sigurna je li me avion prisiljava da budem dolje ili strah. Pogled
na zaštitnu vrećicu s mojom vjenčanicom na podu učini da na trenutak zaboravim na
strah, ostavljajući samo jednu misao. Chris. Moj predivni zaručnik, kojeg znam otkako
sam bila malo dijete i s kojim sam praktično odrasla. S njegovim okruglim, plavim
očima i tvrdoglavim plavim kovrčama, i dalje izgleda kao dječak, iako ima dvadeset i
sedam i odjeven je u skupa odijela.

Mislim na njega kad se dogodi sudar.

5
 2.
AIMEE

Probudim se prekrivena hladnim znojem i nečim mekanim što bi mogla biti deka.
Ne mogu reći zasigurno, zato što je, kad otvorim oči, mračno. Kad se pokušam
pomaknuti, oštra bol u mojoj sljepoočnici učini da dahnem.

"Aimee?"

"Tristan." Riječ izađe skoro kao vrisak. Na blagoj svjetlosti mjesečine koja
dolazi kroz prozor, vidim ga naslonjenog na sjedalo ispred mene. Zamišljam njegove
tamno smeđe oči kako me zabrinuto traže.

"Jesi li ozlijeđena?"

"Samo sljepoočnica, ali ne krvarim", kažem , prelazeći prstom po osjetljivom

mjestu. Procjenjujem njega iza. Teško je zbog slabe mjesečine. Njegova bijela košulja
je prekrivena prljavštinom, ali izgleda neozlijeđeno. Okrenem glavu prema prozoru. Ne
mogu razabrati ništa vani u mraku.

" Gdje smo?" pitam.

"Sletjeli smo," Tristan jednostavno kaže, i kad pogledam u njega, nadoda. "...U
prašumu."

Kimnem, pokušavajući spriječiti čvrsti čvor u trbuhu da me obuzme. Ako pustim

to van, možda ga neću moći kontrolirati.

6
 "Ne bismo li trebali… kao… napustiti avion ili nešto? Dok nas ne spase? Je li
nam sigurno biti unutra?"

Tristan prođe rukama kroz svoju kratku, crnu kosu. "Vjeruj mi, ovo je jedino
sigurno mjesto. Provjerio sam vani curi li igdje gorivo, ali dobri smo."

"Izašao si van?" šapćem.

"Da."

"Želim..." kažem, odvezujući sigurnosni pojas i pokušavajući ustati. Ali

vrtoglavica me prisili natrag na sjedište.

"Ne." Tristan kaže i sruši se na sjedište preko puta mene, na drugoj strani malog
prolaza. "Slušaj me. Trebaš se smiriti."

"Koliko smo duboko u šumi, Tristan?"

Nagne se natrag, odgovarajući nakon duge pauze. "Dovoljno duboko."

"Kako će nas pronaći?" sklupčam koljena ispred sebe ispod deke, vrtoglavica
raste. Pitam se kad je Tristan prebacio deku preko mene.

"Hoće." Tristan kaže.

"Ali postoji nešto što možemo napraviti da im olakšamo, zar ne?"

"Upravo sada, ne postoji."

"Možemo li kontaktirati nekoga u bazi?" slabašno pitam.

"Ne. Nedavno smo izgubili sve veze." Ramena mu se spuste, i čak na mjesečini,
primjetim da se ukočio. Njegove visoke jagodice, koje mu inače daju naočit izgled, sad
čine da izgleda ispijeno. I dalje, umjesto panikom, ispunjena sam slabošću. Udovi mi
se čine teški. Magla se spusti u na moj um.

"Što se dogodilo motoru?" šapćem.

"Motor se pokvario."

7
 "Možeš li ga popraviti?"

"Ne."

"Stvarno ne postoji način da nekome pošaljemo poruku?"

"Ne." Kao u snu, osjetim da Tristan stavi jastuk ispod moje glave i spusti sjedište.

Zatvorim oči, tonući u san, opet razmišljajući o Chrisu. Na to koliko je sigurno

zabrinut.

8
 3.
AIMEE

Dan je kad otvorim oči: slabe sunčeve zrake osvjetljavaju avion. Spavala sam u
neudobnom položaju, i to mi je dalo ukočen vrat. Masiram vrat nekoliko minuta, tražeći
okolo Tristana, ali nije nigdje na vidiku. Pokušam udahnuti, ali zrak je gust i težak, i
završim gušeći se. Očajna za svježim zrakom, podignem pogled i otkrijem da su vrata
na prednjem dijelu aviona otvorena. Znači da Tristan mora biti vani. Polako ustanem,
bojeći se da bi se vrtoglavica od sinoć mogla vratiti. Nije. Izbjegavam pogledati kroz
prozore dok hodam kroz prolaz između dva reda sjedišta, prelazeći rukama po
naslonima za ruke tri sjedišta sa svake strane. Ako ću dobiti najveći šok u životu ,
preferiram da se suočim sa svim u isto vrijeme, kroz vrata, a ne malim djelićima kroz
prozor.

Stanem ispred vrata, oči su mi i dalje na tlu. Metalni sjaj avionskih stepenica -
stepenica ugrađenih na vrata aviona - me zanese na sekundu. Stisnem zube, skupim
hrabrost, i koraknem na dovratak, podižući pogled.

A zatim se trznem.

Pogled izvan vrata ne razočara. Užasavajuće je koliko je i prelijepo. Zelenilo

dominira. Živa, sjajna vrsta koja se čini da vrvi životom. Dolazi u svim oblicima i
veličinama, od bujnog, tamnog lišća veličine teniskog reketa, do mahovine koja
prekriva stabla. Na lišću stabala nema uzorka. Neki su u obliku srca, neki okrugli. Neki
šiljasti, a neki se razlikuju od svega što sam dosad vidjela.

Zrake sunčeve svjetlosti se stidljivo probijaju kroz gustu nadstrešnicu iznad nas.
Drveće blokira veliku količinu svjetlosti. Puno drveća. Velikog drveća. Nadvijaju se

9
nad nama i moram skroz gurnuti glavu unazad da vidim nadstrešnicu kako spada.
Namrštim se.

Kako je Tristan uspio spustiti avion ovdje da ga ne naruši? Jedan pogled ulijevo
mi kaže da nije. Dahćem, moj stisak na dovratku se pojača. Desno krilo aviona je
kompletno srušeno. Pretpostavljam da drugo krilo nije puno bolje. Dva ogromna stabla
srušila su se s desne strane aviona prema stražnjem dijelu - s tolikom snagom da su
ostavili dubok rez u avionu. Pogledavši natrag u unutrašnjost aviona, vidim da su pala
točno preko jedine kupaonice. Shvatim s užasom da kupaonica vjerojatno više nije
upotrebljiva.

Drhteći, odlučim izaći iz aviona. Kad siđem sa stepenica, stopala mi se namoče.

Sigurno je nedavno mnogo kišilo, jer je tlo tekuće blato koje mi zahvaća stopala sve do
potplata mojih tenisica za trčanje. Svaki korak bućne, prskajući blatnu vodu u svim
smjerovima dok hodam. Duboko udahnem. Ili barem pokušam. Zrak je zagušujuće gust,
ali nije ekstremno topao. Bilo je toplije u L. A.-u, gdje sam živjela cijelu svoj život. Ali
nikad ovako vlažno. Moja majica i traperice su se već počele lijepiti za moju vlažnu
kožu.

"Ustala si," Tristan kaže, pojavljujući se na prednjem dijelu aviona. Ruke su mu

potamnjele od prašine i obriše ih krpom. Bijela mu je košulja otkopčana oko vrata i
natopljena je, prilijepljena za njegovu mišićavu figuru. Zrak kao da je gušći svake
sekunde, i strgnula bih košulju - ili kožu- ako bi to pomoglo da se lakše diše.

"Motor je i dalje dobar?" pitam.

"I dalje mrtav, upravo sam provjerio. Nema rizika da će nešto eksplodirati; ne
brini se."

"A sustav za komunikaciju?"

"Također mrtav. Cijeli električni sustav je."

"Znam da vjerojatno neće raditi ovdje, ali što kažeš na to da provjerimo

mobitele?"

10
 "Provjerio sam svoj sinoć nakon sudara. Tvoj također: nadam se da ti ne smeta.
Našao sam tvoju torbicu. Tvoj tablet, također. Nema signala, očigledno."

Kimnem, ali pogled na oštećeno krilo me uznemiruje, tako da se umjesto toga

okrenem gledati u džunglu. Divljina me uznemiri još više.

"Predivno, nije li?" on pita.

"Preferiram gledati to na televiziji. Osjećam se kao da sam zakoračila u

dokumentarac."

Tristan stane ispred mene, gledajući mi obraz. "Imaš ovdje ogrebotinu. Nisam je
sinoć vidio. Ali je jako površna. Ništa zabrinjavajuće."

"Oh, pa…" podignem ruku na obraz i glas mi odlebdi dok buljim u dijamantni
zaručnički prsten na lijevoj ruci. Chris. Vjenčanje. Moje prelijepo savršeno vjenčanje
koje bi se trebalo dogoditi za manje od tjedan dana. Tresem glavom. Dogodit će se.
Spasit će nas ubrzo.

"Žedna sam", kažem, okrećući se od njega tako da ne vidi suze koje prijeteći
pune moje oči.

"Ima nešto namirnica u avionu. Ipak, ne mnogo. Četiri limenke kole, što je ništa
uzimajući u obzir da ćemo dehidrirati u ovoj klimi."

Podignem obrvu. "Skoro smo do gležnja u vodi. Sigurno možemo naći neki
pametan način da pročistimo vodu."

"Nemam ništa da napravim dovoljno dobar filter da pretvori ovo-" pokaže na tlo,
"- u pitku vodu. Naša najbolja opcija je kiša."

"Što je s vodom u spremniku u kupaonici?" pitam, napola srčano, razmišljajući

o drveću koje je palo ravno na kupaonicu.

"Spremnik za vodu je pukao - pretpostavljam u trenutku kad je drveće palo- i

voda je iscurila."

"Je li kupaonica uopće upotrebljiva?" pitam.

11
 "Ne." Tristan kaže, potvrđujući moje strahove. "Sve je srušeno. Upuzao sam
unutra, i ono su jedini korisni dijelovi koje sam mogao naći." Pokaže prema drveću koje
je palo preko aviona. Isprva sam zbunjena, ali kad pobliže pogledam, vidim hrpu nečega
što izgleda kao komadići slomljenog ogledala točno ispred stabla. "Krhotine stakla? "

"Dobre su za signaliziranje našeg položaja, uz druge stvari."

Oboje hodamo prema hrpi. Zadrhtim od pogleda na nejednake krhotine. Većina

njih je veličine mog dlana, nekoliko njih čak i manje. Da su ta drveća pala preko mog
sjedišta, ili pilotske kabine…

Primjetim da je još nekoliko stvari poredano pored krhotina. Paket flastera,

kompresa za oči, škare, zviždaljka, igle, zavoji, naljepnica protiv insekata i dva
multifunkcionalna džepna noža.

"To su dijelovi iz kutije prve pomoći," Tristan kaže. "Donio sam ih da napravim
brzu inventuru."

"Zašto samo dio? Gdje je drugi dio?"

"Dio kutije prve pomoći je bio u pilotskoj kabini. Sadržavao je stvari koje vidiš
ovdje. Drugi dio je bio pregradi u stražnjem dijelu aviona, pored kupaonice." Pokaže
prema mjestu gdje je drveće palo preko aviona. "Slomljeno je."

"Odlično." Razmišljam da ga pitam koji su predmeti bili tamo, ali onda se

odlučim protiv toga. Bolje da ne znam što nam nedostaje.

Trbuh mi kruli- postajem gladna.

"Također ima malo kikirikija, čokoladnih štapića, i dva sendviča." Tristan kaže.
"Čokolada i kikiriki će pogoršati žeđ, tako da predlažem da ih izbjegavaš." Manjak
namirnica me ne iznenadi. Chris i ja smo letjeli na ranč prije dva tjedna da nadgledamo
završne pripreme za vjenčanje. Budući da nije trebao privatni avion dok je na ranču,
poslao ga je na redovni tehnički pregled. Također su tehničari napravili jadan posao,
uzimajući u obzir nesreću.

12
 Moj šef u pravnoj firmi za koju radim neočekivano me je pitao da se vratim
nakon trećeg dana na ranču, govoreći da treba pomoć sa slučajem. Odletjela sam natrag
u L. A. komencijalnim letom. Moj šef mi je obećao da će to trajati manje od tjedan dana,
tako da ću i dalje imati cijeli tjedan prije vjenčanja da sve spremim. Privatni avion me
je trebao vratiti natrag, budući da je pregled bio gotov do tad. Radila sam danonoćno,
završavajući dan ranije, i rekla sam Chrisu da se odmah želim vratiti.

Avion je bio ispražnjen od svih namirnica prije tehničkog pregleda i trebalo ga

se opremiti dan prije nego što krenem u Brazil. Budući da sam inzistirala da se vratim
dan ranije od planiranog, Tristan je na brzinu otišao u kupovinu namirnica za ovo
putovanje.

"Dobro smo," kažem. "Namirnice bi trebale izdržati dok nas ne nađu."

Tristan ne odgovori.

"Neće li potrajati?" pritišćem, okrećući se prema njemu. Spušten je na jedno

koljeno između komada slomljenog krila, pregledavajući nešto što se odvojilo od aviona
i leži na tlu.

"Možda potraje", kaže.

"Čitala sam o odašiljačima za hitna slijetanja..."

"Naš je pokvaren."

"Što?"

"Beskoristan."

"Ali avion je upravo došao s tehničkog pregleda…"

"Užasno su obavili posao", kaže ljutito.

Na nekoliko trenutaka, totalno sam zatečena njegovim riječima. "Plan leta…"

mrmljam.

13
 Tristan ustane, njegove tamno smeđe oči buše moje. Nekako znam, čak i prije
nego otvori usta, da će njegove riječi ubiti zadnju nadu za koju se držim. "Ispunili smo
plan leta. Ali sam znatno odstupio sinoć kad sam tražio mjesto za slijetanje. Izgubili
smo komunikaciju prije nego sam odstupio, tako da nije bilo načina da ikoga
obavijestim."

"Što mi govoriš, Tristane?" očaj mi guši glas. "Da ne postoji način za njih da nas
nađu?"

"Nije tako. I dalje mogu pretpostaviti kako smo..."

"Pretpostaviti? Usred smo..." stanem, divlje gledajući uokolo. "Gdje smo? Je li

rijeka Amazona u blizini?"

"Ne."

"Kako znaš?"

"Popeo sam se na drvo da pogledam okolo." Pokaže na jedno ogromno drvo

pored nas. "Ta rijeka nije nigdje na vidiku."

"Ne vjerujem u to", šapćem. "Ne…" okrećući se na peti, i tonući još malo dublje
u blato, krenem prema stablu.

"Što to radiš?" viče iza mene.

"Želim vidjeti."

"Povrijedit ćeš se."

"Nije me briga."

Vođena bijesnom odlučnošću, proklinjem obraslo korijenje oko stabla što mi

blokira pristup, ali jednom kad nađem put kroz njih, zahvalna sam na njima jer mi
pomažu da se popnem prema gore dok ne dosegnem prvu granu. Nisam vanjska cura i
to se vidi. Dahćem kad dođem samo do pola stabla. U moju obranu, ovo drvo je više od
trokatnice. Jednom ili dva puta se poskliznem, što može biti zato što se ne mogu natjerati
da pobliže pogledam gdje stavljam ruke. Cijela površina stabla je prekrivena
14
mahovinom, a po jezivom škakljaju svaki put kad se uhvatim za granu, imam nelagodan
osjećaj da se tu skriva puno sićušnih, višenožnih životinja koje ne želim vidjeti. Nikad
nisam bila ljubitelj životinja s više od četiri noge.

Kad dođem do vrha i smjestim se između dvije grane, dišem od olakšanja, sretna
jer sam uspjela.

A zatim osjetim rigotinu u ustima dok upijam pogled ispred sebe. Ništa osim
zelenih krošnji. Svugdje. Gusto, i proteže se onoliko daleko koliko mi seže pogled. Drvo
na kojem stojim nije uopće ni toliko visoko u usporedbi na one koje vidim u daljini,
zbog čega pomislim da smo na nekakvom brežuljku. Nema traga rijeci, ili nečemu što
bi možda pokazalo da je u blizini ljudsko stanište. Ako napustimo avion, nemamo kamo
otići. Napravim puni okret. Iz onoga što ja mogu vidjeti, u radijusu otprilike sto tisuća
kilometara, nema znaka civilizacije, ili staze. Naše najbolje rješenje je da nađemo
Amazonu i hodamo uz nju. Ljudska staništa su najčešće u blizini vode. Ali ništa ne
govori koliko su daleko od rijeke ili u kojem su smjeru. A džungla nije najbolje mjesto
za pješačenje, nadajući se najboljem. Ne… Naša nada morat će doći s neba. Koje je
prazno. Bez aviona ili helikoptera. Bez čak i udaljenog zvuka.

U trbuhu mi se formira čvor, i krenem se skroz okrenuti, ali stanem kad mi se u

glavi počne vrtjeti. Odmaram se na grani, zatvarajući oči. Chris će me doći tražiti. Hoće.
Odlučna da ne izgubim nadu, krenem se spuštati niz drvo. Ustuknem dok mi bezimena
mala bića pužu po prstima, ali držim oči na svom odredištu i trudim se ne paničariti.

Dok me samo jedan par grana ne dijeli od korijena, a moja ruka dodirne nešto
hladno, sklisko i puno mekše nego što bi grana mogla biti. Djelić sekunde mi je potreban
da shvatim da je to zmija - velika zmija - instinktivno maknem ruku, zbog čega izgubim
ravnotežu. Pogodim korijenje uz glasan tup, slijećući na desni gležanj i blago ga
zavrnem, teturajući naprijed dok me Tristan ne uhvati.

"Što..."

"Zmija," mrmljam, stišćući njegovu bijelu košulju, tražeći utočište u toplini

njegovih ruku, dok hladni znoj izbija iz svakog centimetra mog tijela. Točno. Bezonoge

15
životinje su upravo nadmašile višenožne na listi bića koje prezirem. Pramenovi kose
zalijepe se za moje znojno lice, a kad ih odgurnem, moj zaručnički prsten opet izađe na
vidjelo. Pa počnem ozbiljno plakati, sa suzama i jecajima koji tresu moje tijelo. Koliko
god sam se pokušavala uvjeriti da će nas Chris naći kad sam bila na vrh stabla, ovdje
dolje se to čini nemoguće. Tristan mi nešto govori, ali ne mogu razaznati što.

"Tako mi je drago što Kyra nije s nama", kažem između jecaja.

"Da, i meni." Tristan kaže, ruke mu se stegnu oko mene. Barem ni Tristan ni ja
nemamo djecu. Ipak on ima roditelje. Čudno, osjećam olakšanje što moji roditelji više
nisu živi. Ne mogu zamisliti kroz kakav bi pakao prolazili kad bi znali da im je jedina
kći izgubljena u Amazonskoj prašumi, najvjerojatnije mrtva.

"Chris će sve napraviti da te nađe, Aimee. Ne sumnjaj u to ni na sekundu."

"Nisam", kažem, njegove mi riječi daju snagu. To je istina. Ako sam sigurna u
jednu stvar, to je da će Chris napraviti sve da me nađe. Budući da je nasljednik
multimlijunskog carstva svog oca, ima sve resurse da to napravi. Ne znam koliko sam
dugo bila sklupčana uz Tristana, preplavljena, slaba, i znojna. Pokušava me utješiti,
njegove ruke me grle s nelagodom nakupljenom tijekom godina dok smo provodili
vrijeme u društvu jedno drugog, tišina među nama ometana je jedino pristojnim
zahtjevima. Naš odnos je uvijek bio neprirodan, toliko drugačiji od odnosa koje imam
s drugim zaposlenicima Chrisovog kućanstva.

Pa kućanstva njegovih roditelja - njegovi roditelji imaju ogromnu vilu s još

većim vrtom izvan L. A.-a. Chris i ja živimo u prostranom stanu u gradu bez
zaposlenika. Ali u kući njegovih roditelja smo toliko često, da mi je to skoro kao drugi
dom. Bili smo tamo prije tri tjedna, slaveći moj dvadeset i šesti rođendan. Njihova je
posluga s njima toliko dugo da su svi kao jedna velika obitelj: kuhar, sobarice, vrtlari, i
moja ljubljena Maggie - žena koja se brinula za Chrisa i mene kad smo bili djeca. Naši
su roditelji bili bliski prijatelji. Budući da je posao moje roditelje odvodio dalje od kuće
po mjesec dana, a Chris i ja smo bili istih godina, provela sam većinu svog djetinjstva
kod Chrisa, Maggie nas je čuvala.

16
 Chrisovi roditelji su je zadržali kao domaćicu nakon što smo odrasli, zato što je
postala dio obitelji. Jako sam bliska s njom i u prijateljskim sam odnosima s ostatkom
osoblja. Tristan je jedini koji zapravo radi za Chrisa, vozeći ga po zemlji jednom ili
dvaput tjedno da posjeti firmine jedinice. Često vidim Tristana, zato što kad Chris ne
leti, Tristan je moj vozač. Ali nismo postali nimalo bliži zbog toga.

I dalje, njegova prisutnost je kao sidro za mene. Glava mi počiva na njegovom

tvrdim prsima, moj obraz je pritisnut na njegove čelične mišiće. Njegov puls je
izvanredno miran. Želim njegovu smirenost i snagu da prevlada moj očaj. Stojim u
njegovom naručju dok ne isplačem svu svoju slabost. Zatim, s novonađenom
odlučnošću, ustanem.

"Idemo hodati dok ne nađemo rijeku - bilo kakvu rijeku, zatim možemo nastaviti
nizvodno. Mora teći u Amazonu. Mogu nas lakše naći ako smo uz rijeku. A ako nas ne
nađu," progutam, "imamo bolju šansu da nađemo utočište uz rijeku."

Tristan, njegova košulja je natopljena vlagom, izgleda kao da je hodao po pljusku

kiše, trese glavom. "Za sad nam je najbolja šansa da ostanemo ovdje, blizu aviona.
Lakše je primijetiti avion nego dvoje ljudi. Možda uspiju shvatiti gdje smo sletjeli. U
prva dvadeset i četiri sata nakon nesreće je najintenzivnija potrga."

Olakšanje mi oblijeva kožu. Četrdeset i osam sati minus oni kad sam bila u
nesvijesti. Onda ćemo biti kući.

"Želim zapaliti vatru", kažem." Ako pošalju avion ovamo, vidjet će vatru,
točno?"

Oklijeva. "Sumnjam da mogu vidjeti vatru ovdje dolje kroz tako gustu
nadstrešnicu."

U pravu je. Bogata nadstrešnica pravi kupolu iznad nas, dopuštajući tankim
zrakama svjetlosti da se probiju tu i tamo, crtajući petlje od sunčeve svjetlosti koje
osvjetljavaju vlažnu, poput oblaka sjenu koja nas okružuje.

" I dalje želim zapaliti vatru."

17
 "Hoćemo. Postoji način da je zapalimo tako da je sigurno s toliko drveća u
blizini. Trebamo puno dima. On će se dignuti iznad nadstrešnice. To će biti izvrstan
pokazatelj naše lokacije. Ipak, bit će teško naći suha drva. Skoro sve ovdje je mokro."

"Ali to je dobro za dim, točno? Mokro drveće?"

"Da… Ali trebamo suha drva da zapalimo vatru."

"Možemo li zapaliti vatru s jednim od onih krhotina od ogledala? Ne znam puno

o tome, ali vidjela sam to jednom na tv-u."

"Nije nužno koristiti ogledalo: imam upaljač. Ali i dalje trebamo drva."

"Naći ćemo nešto", kažem, neustrašiva. Ali Tristan se čini kao da oklijeva.
"Što?"

"Ti ćeš ostati unutar aviona," kaže. "A ja ću tražiti drva."

"Ne, želim pomagati."

"Džungla je opasno mjesto, Aimee. Radije bih da budeš ne ozlijeđena kad te

Chris nađe. Nas."

"Pa, ako nećemo tražiti drva, nećemo biti nađeni. Bit će brže ako oboje budemo
radili. Osim toga, nećemo ići tako daleko od aviona, točno?"

"Ne, nećemo." Tristan kaže. "Uzet ću limenku kole. Moramo se pobrinuti da ne

dehidriramo."

U trenutku kad to kaže, moja žeđ se vrati punom snagom, grlo mi je suho i oštro.
Tristan nestane unutar aviona, vraćajući se s kolom. Uzmem prvi gutljaj, i dam sve od
sebe da ne popijem cijeli sadržaj. Predam mu limenku, i on također popije gutljaj.

"Zašto si donio samo jednu limenku?" kažem, grlo mi žudi za još.

"Trebamo biti pažljivi da ne ostanemo bez tekućine."

"Ali ovo je kišna šuma, točno? Uskoro bi trebalo kišiti."

18
 Tristan spusti limenku na zemlju, ode do naše hrpe s namirnicama, i vrati se s
dva džepna noža. "Nije kišilo otkako smo se sinoć srušili. Ali je kišna sezona: uskoro
bi trebalo kišiti."

"Pa, gledaj s vedrije strane, ako nema kiše, možemo zapaliti vatru."

Da mi jedan nož, govoreći. "Iskoristi ovo da odrežeš bilo kakvo granje koje bi
moglo biti korisno. Pazi gdje staješ."

S tim, odemo do nama najbližeg drveta. Nije to ono na koje sam se ranije popela.
Namjeravam se držati podalje od njega, iako sam sigurna da su i druga stabla također
puna zmija. Oživim sjećanje na njenu hladnu kožu. Bila je to jako velika zmija, iako ne
dovoljno velika da bi bila anakonda. Gledala sam par dokumentaraca o Amazoni prije
nekoliko tjedana, jer je naš medeni mjesec trebao biti u turističkom odmaralištu u kišnoj
šumi, a Chris je htio otići na safari unutar šume. Dokumentarac je bio o milijunima
stvari koje bi nekoga mogle ubiti: životinje, zagađena voda, otrovana hrana i još puno
toga. Zapravo, jedina stvar koja se činila bezopasna je zrak. To me odvuklo od safarija,
i uspjela sam nagovoriti Chrisa da se okani toga.

Unatoč tomu što smo okruženi drvećem, naći suho drvo ispalo je problematično,
baš kao što je Tristan i predvidio. Čak smo tražili i unutar šupljih stabala, ali što kiša
nije dotakla, kondenzacija je napravila beskorisnim za zapaliti vatru. Napredujemo jako
polako, guste biljke čine naš zadatak teškim.

"Prokletstvo. Da imamo mačetu ovo bi bilo lakše," Tristan kaže, hodajući ispred
mene. Nakon nekog vremena, znojeći se kao svinja, počnem gubiti koncentraciju: malo
kole koju sam ranije popila, odavno je isparila iz mog tijela. Tristan se očigledno osjeća
jednako loše. Staza ispred nas počne se blago spuštati, što potvrdi moje sumnje da smo
na brežuljku. Što dalje idemo, tlo postaje blatnjavije. Skoro je tekućina.

"Stanimo malo," dahćem. Zateturam naprijed, koljena mi drhte i spustim ruke na

bedra da se smirim. Držim oči na šumskom podu, koje je prekriveno blatom i lišćem i
ima crvenih nijansi. Zahvalna sam što nosim tenisice za trčanje, a ne sandale, zato što
me štite od bića koja pužu po šumskom tlu. Primjetim mnoštvo insekata, i odlučim

19
zatvoriti oči da prestanem s paničarenjem. Ali zatvaranje očiju učini da mi uši postanu
osjetljivije, zato što me pogodi zvuk disanja tisuća bića okolo mene. Ljutiti cvrkut ptica,
grčevito klizanje i zavijanje o kojem ne želim razmišljati. Oni su zli, svi oni.

"Ovo će upaliti," čujem Tristana da kaže, i s velikim trudom, uspravim se. Nosi
hrpu grančica u jednoj ruci. "Možeš li ovo držati?" kimnem i uzmem grančice od njega,
držeći ih čvrsto uz prsa s obje ruke. Vrati se nekoliko minuta kasnije s još jednom
hrpom.

"Jesi li spremna hodati natrag do aviona, ili se želiš još malo odmoriti?" pita, oči
su mu pune brige.

"Dobro sam, hajdemo." Tristan zaštitnički stavi ruku na moja leđa, i zahvalna
sam, jer su mi noge nestabilne. Dah mi juri dok pokušavam natjerati noge da idu
naprijed, i pritisnem grančice tako čvrsto uz svoja prsa da pucketaju. Hod natrag traje
vječno. Saberem se kad vidim avion. Tristan ode unutra i vrati se s upaljačem i
limenkom kole. Oboje popijemo nekoliko gutljaja, a ja se naslonim na stepenice, čudno
mirna zbog osjećaja metala uz moju kožu. To je nešto poznato u ovom vanzemaljskom
svijetu.

Iako preplavljena umorom koji mi se skupio u kostima, pomaknem se da

pomognem Tristanu zapaliti vatru, ali vidim da je već gotov. Smjestio ju je ispod velike
rupe u nadstrešnici tako da se dim može dići visoko u nebo.

"Sreća pa imaš upaljač." Kažem, stajući pored njega.

Smiješi se. "Mogu zapaliti vatru bez upaljača."

"To je… zanimljiva vještina koju posjeduješ." Primijetim da je iskoristio svo

suho drveće da zapali vatru, a sad je stavio manje suho granje na vrh. Dim se pojavi u
roku sekunde.

"Moram reći, nakon tvog susreta sa zmijom, mislio sam da ćeš htjeti izbjegavati
šumu." Tristan kaže.

Hihoćem se. "Imaj malo vjere u mene, hoćeš li?"

20
 Spusti se pored drveća. Iako je vatra slaba, dim se podigne u nebo. Nije dovoljno
jako da bi bilo vidljivo s velike udaljenosti.

"Trebamo prikupiti više drva", kažem. "Boljih. Trebamo više dima."

"Ne. Ono što nam treba jest voda. Imamo dvije limenke kole. To je veći
problem."

Ne svađam se. U pravu je. "Gdje predlažeš da je tražimo?" pitam.

Tristan me pogleda. "Ti idi u avion i malo se odmori. Ja ću potražiti potok u

blizini."

"I ja želim ići."

"Ne." Strogoća u njegovom glasu me iznenadi. "Nema potrebe da oboje trošimo

energiju."

"Ne želim samo stajati ovdje, ne radeći ništa."

"Onda donesi sve iz aviona što bi moglo držati vodu, tako da, ako kiša padne,
možemo je skupiti."

"Može."

Dok Tristan odlazi, praveći si put između stabala, naoružan džepnim nožem,
strah me obuhvati. "Budi pažljiv", kažem.

"Ne brini se za mene." Vikne preko ramena. Nema drhtanja u njegovom glasu,
nema oklijevanja u njegovim koracima. Ne čini se da ga šuma imalo plaši. Pretražujem
unutrašnjost aviona za bilo čim što bi moglo skupiti vodu, ali ne nađem mnogo.
Poredam prazne limenke vani, zatim krenem gledati oko slomljenog krila da vidim
mogu li nešto iskoristiti. Probijam se kroz slomljeni metal, dajući sve od sebe da se ne
porežem. Nemam sreće. Odustanem od potrage kad me mučnina preplavi, podsječajući
me da mi je niska razina vode. Hodam do stepenica, odmarajući se na njima. Gdje je
Tristan? Koliko je vremena prošlo otkako je nestao u šumi?

21
 Buljim u prazne limenke, kad mi padne na pamet ideja. Nekoliko stabala oko
mene ima lišće veličine teniskog reketa. Moraju nekako biti od koristi. Odvučem stopala
do jednog koji ima vrhove zaobljene prema gore, savršeni za skupljanje vode. Iskoristim
džepni nož kojeg mi je Tristan dao da odrežem listove. Iako se bez puno muke odrežu,
dok sam odrezala oko dvanaest listova, osjećam se kao da ću se onesvijestiti. Teturam
natrag do aviona, pokušam presaviti listove u nekakav oblik koji će držati vodu. Završe
izgledajući kao čvrsto tanke košare. Pretpostavljam da ćemo vidjeti jesu li dovoljno
čvrste da sačuvaju vodu. Pozorno slušam, nadajući se da ću čuti avion kako leti iznad
nas. Ništa.

Kad sam gotova s lišćem, srušim se na stepenice, iscrpljena. U iskušenju sam,

oh, kakvom iskušenju da zgrabim drugu limenku iz aviona i popijem je…

Skoro je mrak kad se Tristanov glas začuje iz drveća. "Nisam našao ništa. Oh,
odlično razmišljanje", kaže, pokazujući na košare od lišća koje sam položila ispred sebe.
Izgleda užasno. Koža mu sjaji od znoja i ima tamne kolutove oko očiju. "Ove bi trebale
prikupiti zdravu količinu vode."

Negdje u pozadini mog uma, implikacija me glođe. Nećemo otići s ovog mjesta
onoliko brzo koliko sam mislila. Ali ne mogu naći energiju da se brinem zbog toga.
Vjerojatno zbog žeđi. "Nadajmo se da će kišiti."

"Uskoro će padati," kaže uvjeravajući me. "Hajdemo u avion, uskoro će mrak.

Opasno je biti vani po mraku."

"Zvijeri?" pitam.

"I komarci. Opasniji su od zvijeri."

Oboje uzmemo trake protiv insekata iz kutije prve pomoći. Zatim Tristan zgrabi
sadržaj prve pomoći koje je spremio, skupa s krhotinama stakla, i krenemo po
stepenicama. Iako uz Tristanovu pomoć, penjem se jako polako. Pomogne mi do mog
sjedišta i zatvori vrata aviona. Oboje pojedemo sendvič i podijelimo zadnje dvije
limenke kole, što ne napravi ništa da ublaži moju žeđ.

22
 Nakon toga legnem na mjesto gdje sam sinoć spavala. Nisam se zamarala jutros
ga uspraviti ili skloniti jastuk i deku koje mi je Tristan sinoć dao, tako da je to već slično
krevetu.

"Idem u pilotsku kabinu." Tristan izjavi.

"Zašto?"

"Spavati."

"Možeš spavati na jednom od drugih sjedala. Bit će ti puno udobnije nego..."

"Ne. Draže mi je tako."

Slegnem. "Dobro."

Sklupčam se u napravljeni krevet, bojeći se noći. Pratila sam od nesanice otkako

sam bila malo dijete. Bez obzira koliko vježbi za spavanje pokušala, nisam spavala više
od četiri do pet sati noću. Drhtim, moja znojem natopljena odjeća se lijepi za mene.
Imam kofer s odjećom u blizini, ali nemam energije da ustanem i nađem ga.

Tad se sjetim svoje vjenčanice. Kao da sam pogođena strujom, podignem se sa

sjedišta, gledajući okolo. Ne može biti na lako vidljivom mjestu inače bih je vidjela dok
sam tražila nešto za vodu. Padnem na koljena, stavljajući dlanove naprijed za potporu.
Svjetlost u avionu dolazi od mjesečine, ali ne treba mi puno da vidim kremastu tkaninu
zaštitne vreće za haljinu ispod sjedišta preko puta mog. Ne otvorim vreću; ne mogu sada
gledati u haljinu. Umjesto toga, vratim se na svoje mjesto, stišćući vreću rukama, i
počnem plakati. Drago mi je jer je Tristan otišao u pilotsku kabinu. Ovaj trenutak je moj
i Chrisov, koji sigurno osjeća isti očaj od kojeg trulim i iznutra i izvana.

Doći će po mene i Tristana. Znam da hoće.

23
 4.
AIMEE

Probudim se i dalje stišćući zaštitnu vrećicu. Zalijepila se za moju znojnu,

ljepljivu kožu, čineći da poželim da se mogu otuširati. Grlo mi je suho i pogledam kroz
prozor, zadržavajući dah. Nije padala kiša. Teturam sa svog mjesta, očajna da izađem
iz aviona. Ipak, vrata su zatvorena, što znači da Tristan još spava. Odlučim ga pustiti da
spava, zato što se jučer naprezao više od mene. Pokušam sama otvoriti vrata. Vidjela
sam kako to Kyra radi nekoliko puta, ali budući da nisam obraćala previše pažnje na
ono što je radila, sve što uspijem napraviti je proizvesti previše buke dok ih pokušavam
otvoriti.

"Woha, ne trebaš onesposobiti avion," Tristanov glas odzvanja.

"Oprosti, nisam te mislila probuditi."

"Nije važno." Dođe do vrata i bez muke ih otvori pretvarajući ih u stepenice.

"Nije padala kiša", kažem.

"Znam."

Siđem niz stepenice i odem ravno do mjesta gdje smo ložili vatru. Vatra se
ugasila, naravno. Srce mi tutnji dok mi se pogled podiže na nadstrešnicu. Mučnina se
okreće u meni, prijeteći da će me rastrgati. Tristan je rekao da je potraga najintenzivnija
četrdeset i osam sati nakon nesreće. Koliko nam je sati ostalo? Brzo mentalno
izračunam. Manje od dvadeset i četiri.

24
 "Uskoro mora kišiti: kišna je sezona. U bilo kojem slučaju, ovdje ima voća koje
sadrži dovoljno tekućine da nas drži dok ne padne kiša, ali nisam jučer našao ništa što
izgleda poznato." Tristan kaže.

"Kolika je slučajnost da naletimo na nešto što je otrovno?" pitam, moje suho grlo
odgurne sve pomisli na bilo kakve opasnosti osim dehidracije iz mog uma.

"Hajdemo ne saznati. Hodat ćemo u suprotnom smjeru nego jučer, tražiti voće i
usput skupiti nešto drveća."

"Zvuči kao plan."

Ovaj put dok se probijamo između drveća, držim oči otvorene za voće koje
izgleda poznato. Nijedno nije, ali sam fascinirana onim što vidim. Biljke s trnjem toliko
debelim da podsjećaju na očnjake. Voće ima teksturu bobica, ali je veličine ananasa.
Cvijeće s tako mesnatim laticama da sigurno sadržavaju vodu. Ali latice se sjaje, kao
da su ispolirane voskom, a sjećam se da sam jednom pročitala da je najbolje izbjegavati
sjajne stvari - mogu sadržavati otrov. Kako vrijeme prolazi, a mi hodamo sve dalje od
aviona, stvari postaju gore. Svaki pokret da nešto odrežem ili da podignem suhe grane
nemjerljivo me umara, i vidokrug mi se zamagli. Žeđ i glad nagrizaju moju
koncentraciju i energiju brzinom munje. Kad mi noge postanu nestabilne da bi bile
pouzdane, sve grančice koje sam skupila stavim pod jednu ruku, a drugom zgrabim
Tristanovu ruku. Budući da mi se čini da i on tetura, nisam sigurna je li to dobra ideja.
Idemo opet nizbrdo pa se pitam koliko će nam trebati da dođemo do dna i što ćemo
tamo pronaći.

"Tristan," kažem. "Ako avion ne dođe… koliko će nam trebati da dođemo do

grada budemo li pješačili?"

"Mjeseci. Duboko smo u šumi. I trebali bismo svaku večer graditi nekakvo
sklonište, što bi nas još više usporavalo."

"Bi li mogli uspjeti?"

25
 "Nije nemoguće, ali to bi bilo jako opasno. U svakoj procjeni, upravo sad nam
to nije opcija."

Ruke mi postanu hladne, iskra straha širi led kroz moje živce. "Zašto?"

Oštro udahne. "Vidjet ćeš."

Obrva mi se nabora od zbunjenosti, dok ga slijedim nizbrdo. Nekoliko minuta

kasnije, sigurna sam da smo ušetali u noćnu moru. Kad dođemo do dna brežuljka - ili
barem ono što ja pretpostavljam da je dno - dođemo do zastoja, nemoćni se pomaknuti
naprijed. Svuda oko nas, protežući se onoliko daleko koliko mogu vidjeti, nije ništa
osim vode. Blatnjave, prljave vode. Svugdje. Mora biti barem do struka.

"Je li cijela šuma pod vodom?" pitam drhtavim glasom.

"Pretpostavljam da ima djelova koji nisu, ali većina jest tijekom kišne sezone.
Proći će četiri mjeseca dok ne dođe suha sezona i voda se krene povlačiti. Do tad, ne
možemo si priuštiti da odemo s ovog brežuljka."

Četiri mjeseca. Ako nitko ne dođe u naredna dvadeset i četiri sata, bit ćemo ovdje
zatočeni četiri mjeseca. A zatim me druga pomisao pogodi. Strašna i mračna. "Tristan,
čak i ako nas avion pronađe… gdje će sletjeti? Ako je svugdje voda… " Svaki trag zraka
nestane iz mojih pluća. "Naš brežuljak je prekriven drvećem. Kako avion može tamo
sletjeti da se ne sruši poput našeg?"

Ne odgovori mi odmah, a njegova šutnja ubije zadnji tračak nade da ćemo biti
spašeni.

"Koristit će helikopter. Hajmo se vratiti gore," Tristan kaže. "Apsolutno moramo

naći neko voće."

Ići uzbrdo troši dva puta više energije nego ići nizbrdo. Duboko, teško udišem,
vukući stopala. Skoro odlučim pitati Tristana da odustanemo i samo se vratimo kraj
aviona i naložimo vatru, kad se tako naglo zaustavi da se skoro zabijem u njega.

"Mislim da je ono tamo grejp", kaže.

26
 "Jesi li siguran?" pitam. Voće stvarno podsjeća na grejp, samo što je veće i kora
mu izgleda grublje.

"Ne. Ali majmuni ga jedu, što znači da je i za nas sigurno."

"Majmuni?" nagnem glavu unatrag i nasmijem se. Visoko iznad nas je grupa
majmuna.

"Hajde, uzmimo nekoliko ovih, što god da su, i vratimo se natrag."

Budući da voće visi visoko iznad nas, a oboje smo preiscrpljeni da se penjemo,
pokupimo nekoliko što su pali na šumsko tlo i stavimo ih na hrpu grančica koje nosimo.
Dok se vratimo pokraj aviona, jedva mogu stajati. Oboje, i Tristan i ja, spustimo
grančice pored ugašene vatre. Tristan otkida komadić voća. Sok kapa iz voća i ispružim
ruku.

"Ne tako brzo," Tristan kaže, dodirujući voćem usne, držeći ga tamo.

"Što radiš?"

"Univerzalni test jestivosti."

Buljim u njega, pretvarajući se da nije prvi put da sam čula za to. "Upravo smo
ustanovili da to majmuni jedu. To znači da možemo i mi."

Trese glavom, i dalje držeći komad na usni. "Ne nužno."

"Koliko dugo to radiš?"

"Tri minute. Zatim ću ga držati u ustima i žvakati petnaest minuta. Ako se ništa
loše ne dogodi, progutat ću, a ako ne bude nikakvih reakcija nakon osam sati, možemo
ovo jesti."

"Osam sati? Tristan, jesi li ozbiljan?"

Njegov kruti stav bez sumnje govori da je.

"Radije bih da ne umremo od otrovanja."

27
 Izdahnem. "U pravu si. Hoćeš li mi dati komadić da i ja testiram?"

"Zašto da se i ti izlažeš opasnosti?"

Njegova zaštitnost me iznenadi, ispunjavajući me čudnom toplinom. "To ionako

neće ubrzati ovaj proces."

"Dobro. Ali drugi put kad nešto budemo testirali, ja ću to raditi."

Tristan neutralno slegne. Napravimo signalnu vatru, koja kao i jučer, pošalje
gusti dim u vis, ali napravi slabi plamen, a zatim napravimo još košarica za skupljanje
vode. Držat će vodu zasigurno. Moje su košarice puno bolje od Tristanovih, zbog čega
se osjećam manje bespomoćno. Ali ne manje žedno. Ili manje slabo.

"Osjećaš se dobro?" Tristan pita kad se zaljuljam. Pomogne mi do stepenica i

sjednem na njih.

"Postoji li ikakva šansa da mogu pojesti komadić tog voća?"

"Ne, samo je pet sati prošlo. I dalje moramo čekati još tri."

"Ali..."

"Aimee, znam da je ovo teško, ali ljudsko tijelo može danima biti bez vode, iako
možda imaš osjećaj da ne možeš više ni minutu. Budi strpljiva. Nije vrijedno rizika."

Ne svađam se dalje, samo se naslonim na stepenice. Nakon nekog vremena

pomaknem se na stepenici i napravim Tristanu mjesto za sjesti.

"Hajdemo unutar aviona", kaže, uspužem još dvije stepenice, ali ne mogu ni
malo dalje.

"Treba mi trenutak da se odmorim."

Moja vlažna odjeća je skoro nepodnošljiva. Ako se pomaknem još samo

nekoliko koraka i uđem u avion, sve će biti bolje. Ne puno, jer je i u avionu vruće, a i
zrak je ljepljiv. Ali ne mogu se pomaknuti. A dio mene i ne želi. Odavde, imam najbolji

28
pogled na nebo, i također mogu čuti avion ili helikopter, trebao bi doći. Pritisnem dlan
na oči, nevoljna pustiti suze. Ne mogu još izgubiti nadu.

Do sad smo trebali čuti helikopter. Ne bi li misija spašavanja sada trebala biti
najintenzivnija? Što se događa ako nas ne nađu u roku četrdeset i osam sati? Tristan
mora znati, ali previše se bojim da bih ga pitala. Tako da samo izoštrim svoje uši. Čak
i tihi zvuk koji pokazuje da nam je spas blizu bi mi bilo dovoljno. Ali samo kobni zvuk
šume dolazi do mojih ušiju. Bez zvuka nade.

Moj trenutak odmora se pretvori u minute, a zatim sate. Obrišem znoj koji klizi
po mom licu, neoprostiv podsjetnik da mi tijelo gubi vodu nenormalnom brzinom.

Zadrijemam.

Probudim se uz vrisak. Tristan također vrišti. Ne čekaj. Smije se. Na nogama je,
njegova odjeća je sad stvarno natopljena. Nije ni čudo - kiša pada kao luda.

Kad postanem svjesna toga, teturam niz stepenice, slijećući ravno u blato.
Podignem ruke i otvorim usta, uživajući u osjećaju kapljica koje padaju kao kazna. Kiša
opere znoj. Po malo i žeđ.

Tristan i ja oboje pijemo iz napunjenih limenki. Nakon što ih kiša opet napuni,
Tristan kaže. "Hajdemo unutra. Ovo je vrijeme za dobiti upalu pluća."

Srećom pa smo bili dovoljno pametni da prekrijemo drva koja smo našli u šumi,
a nismo ih iskoristili za vatru, s onim listovima veličine reketa, ili bi sad bili natopljeni.
Oboje zgrabimo dvije limenke vode i odemo unutra.

29
 5.
AIMEE

Tristan jedva zatvori vrata aviona prije nego što ponovo ispraznimo limenke.

"Imam ručnik u prtljazi." Kažem, zahvalna što sam odlučila da u svoju torbu
ubacim najdraži pamučni ručnik - blesavo, jer sam znala da će na ranču i u našem
odmaralištu za medeni mjesec biti dosta ručnika. Cerim se kao idiot, osjećam se tako
bogato da bih mogla puknuti od olakšanja i radosti.

"Donijet ću ti torbu", Tristan odjednom krene prema stražnjem dijelu aviona, "i
svoju također. Dobar je trenutak kao i bilo koji drugi da prođemo kroz naše stvari i
vidimo što možemo učiniti s onim što imamo." Sretni smo. Naše su torbe u odjeljku
samo nekoliko centimetara ispred mjesta gdje su stabla pala na avion.

Oboje imamo male torbe. Tristan ima kabinsku torbu, a moja je samo malo veća.
Sve što mi je bilo potrebno za naš medeni mjesec već je bilo na ranču.

Ono što imam u ovoj torbi je nekoliko haljina koje sam spakirala na hirovit
zaključak da su one bolje za naše otmjene večere u odmaralištu za vrijeme medenog
mjeseca, nego haljine koje sam imala na ranču. Haljine za bijeg izrađene od skupih
tkanina i cipele koje se slažu s njima - sve su bezvrijedne ovdje, zato se nisam trudila
raspakirati.

"Ući ću u pilotsku kabinu i pustiti te da se presvučeš, " kaže Tristan.

Osušim se ručnikom, a zatim se nagnem nad torbu, pokušavajući odlučiti koja

će haljina biti manje neprikladna. Podignem crvenu svilenu haljinu i primijetim par
crnih traperica. Obradujem se. Zaboravila sam da sam ih spakirala. I ispod traperica

30
nađem dvije majice. Pa, to je barem nešto. Navučem traperice i jednu od majica i
odnesem ručnik Tristanu.

Kad izađe iz pilotske kabine, nosi odjeću gotovo identičnu natopljenoj uniformi
koju je skinuo: tamne hlače i bijelu košulju.

"Hoćemo li proći kroz torbe i vidjeti što sada možemo dodati našim zalihama?"
on pita. Kimnem glavom, ali u grlu mi je čvor dok sjedim na podu i buljim u torbu.
Tristan sjedne nasuprot mene. Oči me malo peku i napune se suzama dok prolazim kroz
stvari. Trebala sam biti na ranču ili na medenom mjesecu dok ovo radim. Suza pobjegne
i obrišem je, ne želeći da me Tristan vidi kako plačem. Ali jedan pogled mi govori da
uopće ne gleda u mene.

Nagnuo se nad torbu i usredotočio se na nešto - bilo da mi daje privatnost, ili

zato što ga iskreno zanima, ne mogu reći. Ali kako prolazim kroz svoje stvari - bijelu
šifonsku haljinu s mornarskim pojasom, cipele, gotovo se osjećam kao da jesam na
medenom mjesecu, pripremajući se za početak prvog dana svog bračnog života. Smijem
se.

"Planirala sam ovo nositi na našoj prvoj večeri u odmaralištu na medenom

mjesecu," kažem, držeći bijelu haljinu, smiješeći se. Tristan me promatra s nečitljivim
izrazom lica. "A ovu druge večeri."

"Još uvijek ima vremena da nas pronađu, Aimee."

"Stvarno u to vjeruješ?" Šapnem.

Ne odgovara.

"Imala sam isplaniran svaki dan našeg medenog mjeseca."

"Moram priznati da je to nešto što me oduvijek fasciniralo u tebi. Opsjednuta si

planiranjem svega."

31
 Pa, Tristan bi trebao znati sve o mojoj manijankalnoj navici da planiram stvari
do najsitnijeg detalja. Davno prije nego što sam dobila izliku jer sam mladenka, imao
je... privilegiju... svjedočiti mom ponašanju dok me je vozio.

"To je navika koju sam tijekom godina usavršavala i bila je vrlo korisna.
Diplomirala sam pravo godinu dana ranije nego svi ostali," kažem ja, obuzeta ponosom.

"Čuo sam", kaže. "Isplanirala si cijelu svoju budućnost."

"Ti nisi?"

Uputi mi osmijeh koji me ohladi. "Zašto tratiti svoju energiju? Sve si isplanirala
i onda se dogodi nešto ovako."

"Zato što se sudari u amazonskoj prašumi događaju svaki dan, zar ne?"
Podignem obrvu.

Tristan podigne glavu, čeljust mu je čvrsto stisnuta. "Ne, nije. Pustimo ovo."

U tišini sastavimo popis stvari koje se kvalificiraju kao zalihe. Imamo dvije
tubice paste za zube, dva gela za tuširanje, dva dezodoransa, dva šampona i balzam. To
bi trebalo biti više nego dovoljno dok nas ne spase, Tristan i ja se slažemo, iako mislim
da Tristan to kaže zbog mene, a ne zato što vjeruje da ćemo biti spašeni. U svojoj prtljagi
nalazim i malu torbu sa šminkom, ali stavim je na dno, jer je to posljednje što će mi
trebati ovdje. Tristan donese tri časopisa koja je zaboravio da je kupio za mene kad je
za put kupio kolu i sendviče. Naši telefoni i moj tablet već su mrtvi. U avionu su ukupno
dvije deke i nekoliko jastuka. Potom su tu stvari iz kompleta za preživljavanje koji smo
pregledali jučer. Također provjeravamo naš komplet prve pomoći. Nažalost, to je bilo
u stražnjem dijelu aviona uz dio kompleta za preživljavanje koji je uništen. Srećom,
samo polovica opreme za prvu pomoć uhvaćena je ispod prtljažnika, tako da još uvijek
možemo izdvojiti nekoliko predmeta koji nisu uništeni: zavoji, gaze, pinceta, krema za
liječenje uboda insekata, aspirin, oprema za šavove i iznenađujuće, neoštećena boca
alkohola.

32
 Nadam se da nam neće trebati ništa od toga. Uzdahnem. Kad je Chrisov otac
putovao, imao je drugu vrstu mlažnjaka: jedan od onih ultraluksuznih s dvanaest sjedala
i ogromnim kožnim kaučem. Također je u avionu stalno držao kofer s odjećom i
toaletnim potrepštinama, u slučaju da mora negdje produžiti svoje putovanje. Avion je
uvijek bio opskrbljen s više hrane i pića nego što je bilo potrebno.

Kad je Chris preuzeo firmu, promijenio ga je u manji, privatni avion sa šest

sjedala i uvijek ga opskrbljivao samo zalihama potrebnim za putovanje. Dok se njegov
otac volio prepustiti luksuzu, Chris je živio učinkovito. Nije se volio pokazivati ili
pretjerati. To je bio jedan od razloga što je tako brzo uspio povećati očevo bogatstvo.
Mrzio je traćenje. Volim to kod njega, ali sada bih voljela da smo u luksuznom avionu
njegovog oca. To bi olakšalo nekoliko stvari.

Kako je, između Chrisove učinkovitosti i činjenice da je avion bio ispražnjen

zbog inspekcije, nemamo puno. Nema čak ni jedne boce alkohola. Tristan zna da ne
pijem dok letim - bude mi loše - pa nije ništa kupio. Mogli smo ga koristiti u svrhe
dezinfekcije ako ponestane alkohola. Zadrhtim. To nije način za razmišljanje. Neće nam
trebati druga boca. Pakao, nadam se da nam neće trebati ni ova mala bočica. Bit ćemo
spašeni u tren oka.

Kad kiša prestane, izađemo van i sa zadovoljstvom otkrijemo da smo skupili

pristojnu količinu vode. Košare koje sam jučer napravila od lišća su pukle, ali one koje
sam danas napravila savršeno drže vodu. Želim popiti vodu odmah, ali Tristan me
zaustavi, inzistirajući da je prvo prokuhamo. Tvrdim da bi kišnica trebala biti čista, ali
kaže da postoji velika šansa da je na lišću, koje sam koristila za izradu košara, moglo
biti mikroorganizama. Konačno se složim, iako me grlo boli od žeđi. Pitam se zašto
nismo mogli samo prokuhati blatnu vodu s dna brda i piti je prije, ali on kaže da ne
vjeruje da nam blatnjava voda ne bi naškodila, čak i prokuhana.

Zapalimo vatru od drva koju smo sklonili pod lišće i prokuhamo vodu koristeći
prazne limenke kao spremnike. Budući da imamo samo četiri limenke, potrebna je
vječnost da steriliziramo dovoljno vode da ugasimo žeđ. Tristan također proglasi
grejpove, koje smo prikupili, sigurnim za jelo, pa ih jedemo. Nakon što završimo,

33
Tristan istakne da trebamo izgraditi nekakvo sklonište u kojem bismo mogli drva
zaštititi od kiše. Veliki listovi kojima smo prekrivali drva zaštitili su ih, ali treba nam
nešto značajnije. Nađemo nešto što izgleda kao gigantska stabla bambusa u blizini, a
vitka stabla koristimo kao stupove za sklonište, a zatim ih prekrijemo istim debelim
lišćem koji sam koristila za izradu košara. Kad završimo, gotovo je mrak. Sklonište će
stvari održati suhim, ali sumnjam da će, ako dođe jaka oluja, srušiti sklonište u kratkom
vremenu.

Želudac mi počne kruliti nakon što završimo. "Mogli smo pojesti još nekoliko
tih plodova, " kažem trljajući trbuh.

"Mogu otići po još."

"Ne. Gotovo je mrak. Rekao si da je šuma opasnija kad je mrak."

Tristan se namršti dok gleda kroz drveće, čineći da mi se kosa na zatiljku

nakostriješi. Ne zato što je neodlučan ili uplašen. Baš suprotno. To me plaši zato što
nije uplašen. Ni malo. Ljudi bez straha predstavljaju opasnost za sebe. Moji se roditelji
nisu plašili ničega. Tako su se ubili. "Nemoj ići, Tristane", molim, obuzeta panikom.
"Molim te, nemoj."

Obrve mu se podignu. Očigledno je zbunjen mojom reakcijom. Shvativši da su

mi šake stisnute, skrijem ruke iza leđa.

"Nisam toliko gladna." Glasno kruljenje želuca prati moju izjavu: "Mogu čekati
do sutra."

"Dobro," kaže Tristan, promatrajući me. Izdahnem od olakšanja.

Ptica lebdi iznad nas. Iako je gotovo mrak, prepoznam je po jarko žutoj krijesti
na vrhu glave. "Gledaj, to je amazonska papiga sa žutom krunom. Imam prijatelja koji
ju je imao godinama." Ptica se spušta u kružno, sve dok ne sleti na Tristanovu ruku.
"Hej, čini se da joj se sviđaš. Mislila sam da će divlje ptice izbjegavati ljude."

"I ja sam. Možeš li odvratit pogled?"

34
 "Što?"

Ono što se dogodi sljedeće me zaprepasti. Otvori usta, bez sumnje da mi objasni,
baš kad ptica otvara krila da odleti. Tristan se okrene prema ptici, podižući slobodnu
ruku. Mislim da će pomilovati pticu ili zaustaviti da odleti.

Umjesto toga, on joj slomi vrat.

Vrištim, pokrivajući usta objema rukama, naginjući se naprijed i povratim.

Tristan nešto govori, ali ja mu samo kažem da mi se ne približava. Odmaknem se,
sjedeći na stubama, odbijajući podići pogled.

"Oprosti. Htio sam te upozoriti," kaže Tristan. "To je samo..."

"Bilo je brutalno, "plačem.

"Moramo jesti", uzvrati Tristan.

"Samo mi daj pet minuta."

Ali treba mi više od pet minuta da se saberem. Kad ustanem sa stepenica, sada
očerupana ptica se peče iznad vatre, zabodena na improvizirani nabadač kojeg je Tristan
napravio od komada metala, spašenog iz slomljenog krila. Od pogleda mi je loše.

"Žao mi je," kaže Tristan kad se približim vatri. "To je... samo si me iznenadio."

"Nisam htio. Trebalo bi bi biti gotovo za otprilike sat vremena."

"Bez testa jestivosti?" pitam.

"Nije potrebno. Obje smo prepoznali pticu."

"Ionako neću moći jesti." Koračam okolo dok Tristan ne kaže da je gotovo. Glad
izvuče najbolje iz mene i prisilim se na nekoliko zalogaja, iako se nakon toga osjećam
loše.

"Uđi unutra," kaže Tristan. "Ja ću ovo pospremiti."

35
 "Hvala." Pogledam prema nebu. "Zašto se spasilačke misije intenzivno obavljaju
samo u prvih četrdeset i osam sati, Tristan?"

"Nakon četrdeset osam sati ne očekuju da nekoga nađu živog. Ali to ne znači da
će nas prestati tražiti, Aimee," kaže. "Sutra ujutro ćemo ponovo zapaliti signalnu vatru.
Bit ćemo dobro. Pronaći će nas." Njegov se ton čini čvrstim i odmjerenim, ali
primjećujem zvuk nelagode ispod slojeva njegovog uvjeravanja. Ne vjeruje da će nas
naći. Strah me jako ujede, ali ostat ću mirna poput Tristana. Njegova smirenost i
neustrašivost me oduševljavaju. I uvjerena sam da ne lažira. Dok promatram kako se
dobro građen oblik i snažno mišićave ruke kreću u sjeni, dijelom mogu shvatiti zašto se
ne boji. Da sam tako jaka, osjećala bih se hrabrije... ili ne. Koga zavaravam, uvijek sam
bila kukavica. Ipak, gledajući ga, malo se manje bojim.

Ležeći na svom spuštenom sjedalu unutra, zagrlim jastuk ispod glave i

pokušavam odlučiti koju ću tehniku poticanja sna koristiti. Budući da spavam samo
četiri ili pet sati noću, oslanjam se na ove tehnike kako bi mogla zaspati; u suprotnom
to može potrajati i satima. No večeras nijedna od tehnika ne pomaže. Zaspim dugo
nakon što je Tristan ušao u pilotsku kabinu, a kad to učinim, sanjam da nas ujutro
spašava helikopter.

36
 6.
TRISTAN

Ne stiže spasilački helikopter. Ni sljedećeg jutra, ni bilo kojeg jutra nakon njega.
Očekujem da će se Aimee slomiti, ali nije. To me ipak ne bi trebalo iznenaditi. Sumnjam
da je snažna otkad sam je prvi put upoznao.

Chris Moore me unajmio kao svog pilota prije dvije i pol godine, dajući mi
priliku za novi početak koji sam toliko očajnički trebao. Bio sam mu zahvalan i čak mi
se i svidio. Unatoč svom bogatstvu i uspjehu, bio je prizemljen i nepretenciozan. Kad
sam prvi put upoznao Aimee, bio sam ugodno iznenađen kad sam saznao da je ona
jednako skromna.

I puno više od toga.

Bila je prijateljski nastrojena, olakšavajući mi drugi posao kao njen vozač kad
me Chris nije trebao kao pilota. Pretpostavljam da sam ispao hladan prema njoj, jer
sam na njezin trud rekao samo kruto hvala. Ali nisam naviknuo da je netko prijateljski
nastrojen prema meni. Proteklih godina ljudi su mi ili iskazivali sažaljenje ili su me se
bojali. Ali ne i Aimee. Naravno, nije znala ništa o mojoj prošlosti - Chris je održao riječ
i nikad joj nije rekao.

Kad sam prvi put odvezao Aimee do rezidencije Chrisovih roditelja, shvatio sam
da mi Aimee nije pružila poseban tretman. Bila je istinski ljubazna prema svom osoblju.
Svi su voljeli biti oko nje.

I ja također.

Malo mi se previše to sviđalo.

37
 Imala je način da priraste ljudima, a da nije ni pokušavala. Bila je topla i željna
upoznavanja ljudi. Malo previše željna... a tajne koje sam nosio najbolje je ostaviti
zakopane. Tako sam se zadovoljio time što sam bio oko nje ili je promatrao iz daljine.

Odakle je to bilo sigurno.

Ovdje, gdje naš životni vijek ovisi o tome da radimo i držimo se zajedno, gdje
sam spreman učiniti gotovo sve kako bih ju držao na sigurnom, teško će biti održavati
tu udaljenost, ali dat ću sve od sebe.

38
 7.
AIMEE

Tjednima nakon sudara upali smo u dobru rutinu. Jedna od prvih stvari koju me
Tristan podučio je kako zapaliti vatru bez upaljača, inzistirajući da upaljač čuvamo za
hitne slučajeve. Ne pitam koji bi to mogli biti slučajevi. Brzo naučim i dovoljno brzo
bez problema mogu zapaliti vatru, pa preuzmem taj zadatak i obavezno svaki dan
naložim signalnu vatru. Uglavnom zato što me drži okupiranom, jer ubrzo gubim nadu
da će privući spasioce. Ako Tristan dijeli moje mišljenje, ne izražava ga niti me
pokušava zaustaviti.

Tijekom našeg prvog tjedna, glavni nam je prioritet potraga za poznatim

biljkama i voćem. Nailazimo na stablo koje Tristan prepoznaje: stablo andirobe -
brazilski mahagonij. Tristan tvrdi da se koristi za liječenje uboda insekata i pauka.
Nejasno se sjećam kako stojim u ljekarni mirišući na buket frezija u Manausu s Chrisom
i promatram kreme protiv insekata. Na nekima je nacrtano stablo andirobe. Drugo što
znam o stablu je da je većina namještaja u Chrisovom ranču izrađena od njega. Kako
nijedan dio stabla nije probavljiv, koliko znamo, nećemo dalje ispitivati.

Ne nalazimo nijednu drugu poznatu biljku ili voće pa pribjegavamo isprobavanju

novih. Postajem izvrstan špijun na majmune. U početku ih promatram odozdo, a zatim
skupim hrabrost da se popnem više na drveće i promatram ih odande. Tako otkrivam da
visoko iznad drveća čekaju svakakva čuda. Jestiva čuda. Poput jaja i voća. Nakon svog
otkrića, svaki dan počinjem tražiti jaja, iako ne uspijevam preći jako velike udaljenosti.
Velike vrućine i vlaga koje prebivaju u gustom zraku djeluju iscrpljujuće na mene.
Krenemo jesti šareni skup voća koje majmuni jedu. Tristan inzistira na tome da obavimo

39
test jestivosti na svakom novom voću (uspjela sam ga uvjeriti da se izmjenjujemo u
testiranju hrane), ali ne žalim se.

Tako smo otkrili da jedan od plodova nije prikladan za ljudsku prehranu, iako ga
majmuni jedu na veliko. Ja sam ga testirala i dva dana me mučio želudac - iskustvo je
učinila dvostruko strašnom činjenicom da je priroda naša kupaonica. Tristan sada sve
testira. Zahvaljujući njegovoj izvrsnoj vještini s nožem, mesni obrok imamo gotovo
svaki drugi dan. Koristimo ljusku voća kao spremnik za kuhanje jaja. Školjka je tvrda
poput kamena i relativno otporna na vatru. Tristan je od olupina napravio više ražnjića
kako bi pekao meso.

Znala sam da Tristan nije baš pričljivac, ali budući da smo ovdje samo nas dvoje,
mislila sam da bi se on mogao malo otvoriti, da će imati potrebu za razgovorom. Znam
da ja imam. Ali Tristan sve moje pokušaje razgovora susretne s jednosložnim
odgovorima. Pričljiviji je kad objašnjava kako napraviti određeni zadatak. Tako da
većinu razgovora vodim ja. O kući puno pričam, ali uglavnom o vjenčanju.

"Mislim da sam možda prešla granicu s dvanaest djeveruša," kažem mu jednoga

dana dok pečemo pticu. "Ali svaki put kad sam pokušala isključiti neku djevojku s
popisa, osjećala sam se nevjerojatno krivom." Tristan se namršti, znak da razgovor o
djeverušama nije nešto što želi slušati. Tako da pričam o glazbi. Kolačima. U nekom
trenutku shvaćam da mu je od svih razgovora o vjenčanju neugodno. Valjda sam to
trebala očekivati... ovo je voljena tema sa ženama, a zapravo nije pobjednik s
muškarcima. Chris je sam postupno prekidao kad sam više od pola sata razgovarala o
vjenčanju. Zato se držim razgovora o kući.

"Nedostaje mi plaža," kažem drugom prilikom dok tražimo drva. "Ponekad bih
nakon posla otišla na plažu i sama dugo šetala. Zvuk valova bio je tako opuštajući."
Zaustavim se jer razgovarati i nositi pregršt drva istovremeno je previše naporno.

Preživljavanje nas drži toliko zauzetima da tijekom dana nemam vremena da se

žalim zbog naše situacije ili da razmišljam o tome koliko se bojim da nas nikad neće
pronaći. No, kad se spusti mrak, stvari se mijenjaju. Ulazimo u avion gotovo odmah
kad sunce zađe, jer su komarci takvi napasnici. Štedljivo koristimo maramice za

40
odbijanje insekata iz zaliha. Ionako se ne čine vrlo učinkovitima. Uz bolesti koje
komarci mogu prenijeti, jedino što možemo je nadati se najboljem. A šuma me užasava
noću. Noć donosi opasnost, a mrlje straha drže se mojih osjetila dugo nakon što uđem
u sigurnosti aviona.

Otprilike sat vremena razmišljamo o tome što još možemo učiniti da poboljšamo
svoju situaciju. Poslije Tristan odlazi u pilotsku kabinu spavati.

Iako cijenim privatnost noću, pojavi se nesporni osjećaj gubitka kad me Tristan
ostavi samu. U kratkom vremenu otkada smo ovdje, navikla sam da je cijelo vrijeme uz
mene. Cijela ta stvar mogla bi biti nepodnošljiva, ali Tristan to čini boljim. Njegova je
prisutnost poput sidra. Njegov pogled, koji je pažljiv i ponekad nešto više što ne mogu
prepoznati, je srdačno uvjerljiv. Nadam se da i ja njemu pružam neku utjehu.

Ali noću, nema bijega od misli. One postaju mračnije sa svakim danom.
Činjenica da nije bilo ni traga spasilačkog aviona ne pomaže. Ni moja nesposobnost da
spavam više od pet sati. Daje mi previše vremena sa svojim mislima. Svake večeri ovog
prvog tjedna zaspim plačući, stežući vjenčanicu. Razmišljanje o tome kako je Chris
očajan, fizički boli.

Chris i ja smo bili najbolji prijatelji otkad smo bili mališani; naši su roditelji bili
vrlo bliski. Postao je moj životni put nakon smrti mojih roditelja. Postao je moj dečko
nekoliko mjeseci prije nego što se to dogodilo. Sjećam se da sam se brinula da bi to
mogla biti pogreška, da bi naša veza mogla bila kratkotrajna i da bismo izgubili i
prijateljstvo. Upravo smo započeli fakultet. Chris je bio zgodan, pametan i nasljednik
poslovnog carstva svog oca. Ali Chris je ostao vjeran i pun ljubavi kako su godine
prolazile. Ostao mi je najbolji prijatelj kao i moj dečko. Uvijek uz mene. Uvijek
spreman za dobar smijeh ili smisleni razgovor. Znao me slušati i zabavljati me, bez
obzira - obično puknuvši jednu od njegovih epskih šala. Kunem se, da nije uspio kao
biznismen, dobro bi zaradio za život kao komičar. To mi najviše nedostaje. Njegove
nepogrešive metode koje me nasmijavaju. Ironično, intimnost mi ne nedostaje toliko.
Ali između Chrisa i mene nikad nije bilo vatrometa. Naši najbliži prijatelji nekad su se

41
šalili da smo Chris i ja izgledali više kao brat i sestra nego par. Valjda je to istina, jer
smo se poznavali na druge načine. Ne bih ga imala drugačije.

Na kraju prvog tjedna, na dan kad se vjenčanje trebalo održati, sklonim

vjenčanicu, pogled na nju mi je previše.

Tristan i ja provedemo drugi tjedan pokušavajući ovo mjesto napraviti ugodnim

za stanovanje. Napravimo improvizirani tuš koristeći stabla poput bambusa kao okvir i
prekrijemo ga lišćem, stavljajući jednu od čvrsto ispletenih košara s vodom iznad.
Tristan, koji je u prošlom životu morao biti nekakav čarobni vodoinstalater, doda šuplju
grančicu kao cijev s nekakvim mehanizmom koji, kad se povuče i konce, pušta vodu da
izađe. Budući da redovito i bogato pada kiša, a napravili smo toliko košara za
prikupljanje vode, imamo dovoljno vode da se dnevno otuširamo četiri puta. To je stvar
koja vlagu i znojenje čini podnošljivima. Trudimo se biti oprezni i koristimo što manje
šampona ili gela za tuširanje kada se tuširamo ili peremo odjeću, ali brzo trošimo zalihe.
Osim čestih tuševa, osobna higijena predstavlja problem. Tristan se brije džepnim
nožem, a kad dobijem menstruaciju, koristim sve trake tkanine koje mogu poštedjeti,
jer sa sobom nemam ni jedan jedini tampon. Cijelo vrijeme nosim kosu u punđi, jer bi
me u protivnom znoj mogao natjerati na nešto ludo poput šišanja cijele kose. Napravimo
stol pokraj mjesta gdje obično palimo vatru i koristimo pale krošnje drveća kao klupe.
Mjesto izgleda kao vrlo rustikalni kamp, ako zanemarite srušen avion.

Ne pričam više o vjenčanju. Razmišljanje o Chrisu i vjenčanju me deprimira, pa

ga pokušavam izbjeći ispunjavajući tišinu bezumnim brbljanjem.

Pozorno slušam kako ptica cvrkuće negdje visoko iznad nas dok pomažem
Tristan da oblikuje šuplje drvo u nešto što možemo koristiti.

"Ovo zvuči kao Vivaldijeva Četiri godišnja doba," kažem.

Tristanova glava se podigne. "Što?" pita zbunjeno.

"Ptice. Slušaj." Nekoliko sekundi sluša. Tada mu se usna izvije u osmijeh.

"Mislim da si u pravu. Ipak si ti stručnjak za Vivaldija." Mogu reći da me nasmijava, a

42
obrazi mi ispunjavaju toplinom. Često sam slušala Vivaldija dok me je vozio. Prečesto,
čini se.

"Ne sviđa ti se? Zašto nisi nešto rekao kad bih te zamolila da upališ taj CD u
autu? Pitala sam te smeta li. "

"Uopće mi nije smetalo," kaže. "I činilo se da te čini sretnom, pa zašto ne slušati?
Uvijek si imala blažen osmijeh dok je sviralo Četiri godišnja doba." Zatim ugrize usnu
kao da je rekao nešto što nije smio. Prije nego što dobijem priliku da shvatim što,
nastavi. "Što ti se posebno sviđa u toj pjesmi?"

"Okrepljujuća je, poput čiste energije. Uvijek se osjećam punom života nakon
što je slušam. "

Kimne glavom pa se opet koncentriramo na komad drveta. Oči mi nehotice

padaju na zaručnički prsten na prstu. Jako se trudim ne razmišljati o vjenčanom prstenu
koji bih sada trebala nositi. Razmišljajući o tome kako će moj vjenčani prsten izgledati
na meni, prvi put primjećujem nešto na Tristan ovom prstenjaku. Tanka linija kože je
svjetlija od ostatka, kao da je dugo nosio prsten.

Riječi mi izađu iz usta prije nego što ih imam vremena provući kroz moždani
filter. "Bio si u braku."

Tristan se ukoči. Prati moj pogled prema prstu i odmjerenim tonom odgovori.
"Da, prije nekoliko godina, prije nego što sam počeo raditi za Chrisa."

"Što se dogodilo?"

Još uvijek buljeći u prst, kaže, prevara oboji njegov ton. "Prestala me voljeti."
Zgrozi me pomisao da ga je netko povrijedio. Zaslužuje bolje. Bizarna želja da ga
zaštitim tako da ga nitko ne ozlijedi ponovno buja u meni. Naravno, ovdje u prašumi,
izazov je osigurati da ga ništa, a ne nitko, ne povrijedi.

"I zaljubila se u nekoga drugog?" Kad ne odgovori, pitam ga. "Viđaš li nekoga u
L.A.-u?"

43
 "Ne."

Vidim bujicu emocija u njegovim očima - najistaknutija je molba za prekidom

teme.

Pustim to, ali ovaj razgovor o zaljubljivanju u nekoga drugoga izvuče strah koji
je izbio u meni otkad smo se srušili. Nađem se kako govorim. "Ako bi se bojao da više
nikad nećeš vidjeti ženu koju voliš, bi li je pokušao zaboraviti u naručju neke druge?"

Tristan se uspravi. "Chris te voli. Usamljenost i bol možda će neke ljude natjerati
na stvari koje inače ne bi radili, ali sumnjam da je Chris jedan od tih ljudi."

"Ne bih mu zamjerila, kad bi učinio... nešto," šapnem. Njegove oči me

promatraju intenzitetom kakvim nikad prije nisu. Kad više ne mogu izdržati njegov
pogled, pogledam u svoje ruke.

"Ne bi?" pita nevjerujući.

"Ne mogu zamisliti koliko boli trpi ako vjeruje da sam mrtva. Ako biti s nekim
drugim tu bol može umanjiti..." Obrišem suzu. "Samo ne mislim da ću ga ikad više
vidjeti."

"Naravno da hoćeš. Zašto svakodnevno pališ vatru ako ne u nadi da će netko

vidjeti i spasiti nas?"

"Tako da ne poludim," priznajem. "Znam da nitko neće doći."

"Čak i ako nitko ne dođe, čim se voda smiri, moći ćemo hodati odavde."

"Za to će trebati mjeseci. I tko zna hoćemo li uopće izaći iz šume živi?" Tresem
glavom, pokušavajući zaboraviti da sam ikad to rekla. Ja sam pozitivna osoba, ali očito,
puštajući jednu mračnu misao, ona svima njima otvori vrata, to me muči. Tristan
utješno stavi ruke oko mene, a ja potonem u njih, upijajući njegovu divnu snagu.

Svake večeri tijekom ovog drugog tjedna pokušavam misliti o svemu osim o
Chrisu. Zabranjujem sebi da plačem. Prvih nekoliko dana ne uspijevam. Kad uspijem
prestati plakati, zabranjujem sebi da uopće mislim o njemu. Chrisova sjećanja na nas -

44
ne pripadaju ovom izvanzemaljskom mjestu. Pripadaju našem sjajnom stanu u L.A. i
našem omiljenom restoranu na plaži. Ili u mom starom stanu i automobilu. Ali ne ovdje.
Ovdje ne mogu sačuvati uspomene. Ne mogu si dopustiti da mi nedostaje. Nedostajanje
njega je slabost. A potrebna mi je sva snaga da bih mogla preživjeti.

Treći tjedan, moji svjesni napori da se odvratim od razmišljanja o Chrisu isplatile

su se i sve rjeđe razmišljam o njemu. Stalni podsjetnik je moj prekrasni zaručnički
prsten, ali ne mogu se natjerati da ga skinem. Postoji trenutak kada je misao o Chrisu
neizbježna. Ujutro, kada upalim signalnu vatru i pogledam prema nebu. Iako nije bilo
ni traga zrakoplovu, i dalje se polako nadam da ćemo se spasiti. Budući da je šansa da
se to dogodi blizu nule, redovno hodamo nizbrdo kako bismo provjerili vodostaj. Visok
je kao i uvijek. Tristan kaže da će proći nešto više od tri mjeseca prije nego što se
dovoljno povuče da se pokušamo vratiti civilizaciji. Do tada moramo preživjeti.

Također treći tjedan inzistiram na tome da napravimo ogradu oko našeg aviona.
Sama pomisao da imamo obod - nešto - što razdvaja naš prostor od šume, čini da se
osjećam bolje. Tristan ne vidi smisao ograde, jer ne možemo napraviti jednu dovoljno
jaku da ne zadrži velike grabežljivce u slučaju da odluče da smo zanimljivi, ali na kraju
popusti, i počnemo graditi ogradu od stabla bambusa. Proces je težak i naporan. Nisam
naviknuta na fizički rad, niti vješta za to.

Tristan postaje malo pričljiviji, ali njegovi su odgovori uglavnom jednosložni.

Želim poštovati njegovu privatnost. Stvarno jesam. Nažalost, u ovom trenutku sam
previše željna ljudske interakcije koja se ne sastoji od toga da radimo zajedno na nabavi
hrane ili sakupljanju drva, da ga ne bi potaknula za više. Tako da, dok gradimo ogradu,
još jednom pokušam. "Što si radio prije nego što si počeo raditi za Chrisa? Jesi li bio
pilot zrakoplovne tvrtke?"

Tristan uzdahne i pripremam se za odgovor da ili ne.

"Trebala bi se koncentrirati na ono što radiš s tim nožem. Mogla bi se porezati,

Aimee." Trznem se na zvuk svog imena.

"Jesi li dobro?" Tristan me zabrinuto pita, a oči mu polete na nož u mojoj ruci.

45
 "Da, savršeno. Samo... čudno je, ali kad si mi sada rekao ime, shvatila sam da ga
nisam čula u tri tjedna otkako smo ovdje." Pokazuje koliko sam željna ljudske
interakcije. "Dobar je osjećaj."

"Mogu to češće ako želiš," kaže slegnuvši ramenima.

Tristan i ja skočimo kad zvuk propara zrak. Zvuči kao grom. To je obično siguran
znak da će uslijediti oluja.

Obično, kad se to dogodi, nadstrešnica nas štiti, pa čak i kad nebo eksplodira
gromovima, imamo dovoljno vremena da otrčimo prema avionu prije nego što nas kiša
namoči. Prvi val kišnih kapi lebdi na lišću u nadstrešnici, a samo male količine vode
dođu do poda šume. Ali kako više vode pada, težina savija lišće i sve se natapa. To je
uobičajeni kurs.

Ali ovaj put nema kiše. Slušamo neko vrijeme - nema drugih zvukova groma.

"Voljela bih to, da izgovaraš moje ime."

"Usput, to je lijepo ime. Na francuskom znači voljena, zar ne?"

"Da. Moja mama je provela neko vrijeme u Francuskoj i svidjelo joj se.
Izgovarala je moje ime na francuskom."

"Aimee, " kaže Tristan, istim naglaskom kao i moja mama. Ponovo se trznem.

"Da, rasturio si."

Smije se. "Zvat ću te tako ako me prestaneš gnjaviti razgovorom."

I ja se smijem. "Nema dogovora. Trebamo razgovarati ili ću poludjeti. Navikla

sam cijeli dan biti okružena ljudima u uredu. I razgovarati s njima."

"Navikao sam biti sam u pilotskoj kabini leteći s Chrisom po cijeloj zemlji, ili na
vozačevom sjedalu u autu. Navikao sam na tišinu, tako da sam dobro."

Zacrvenim se, posramljena što nisam pokušavala razgovarati s njim češće dok
me vozio. Ali uvijek se činio tako nedostižan, toliko zaokupljen vlastitim mislima.

46
 "Pa, zaglavio si ovdje sa mnom. Ako ne želiš da pomahnitam, što ti ne bi bilo u
najboljem interesu, radije uloži neki napor da razgovaraš sa mnom. Obećavam ti da
nisam tako dosadna kao što misliš. "

"Ne mislim da si dosadna," kaže, zapanjen.

"Odlično. Onda nema prepreka."

"Osim što dugotrajne rasprave mogu razbiti koncentraciju i odvratiti te."

"Riskirat ću."

Tristan trese glavom. "Sigurno si odvratno dobra odvjetnica."

"Što te natjeralo da to kažeš?"

"Jednostavno ne odustaješ."

"Točna procjena mojih vještina. Bila sam disleksična kao dijete. Moj terapeut mi
je rekao da bih trebala naći posao za koji nije potrebno puno čitanja ili pisanja, jer bih
teško držala korak s tim." Tristanove oči se rašire. "Ali uvijek sam željela biti
odvjetnica, poput moje mame. Tako sam naporno radila i postala takva."

"To je impresivno."

"Hvala. Pomaže mi što trebam samo oko četiri sata sna noću. Puno vremena za
odrađivanje vježbi koje mi je dao moj terapeut. Tvoj red."

"Moj red na što?" pita, malo previše nevino. Mrštim se, lupajući ga laktom. "Gdje
si odrastao?"

"Washington." Eto ga, predviđeni odgovor s jednom riječju.

"Imaš li braću, sestre... jesi li imao psa dok si odrastao?"

Podigne ruke u zrak; pobijedila sam ga. Smijem se, pa i on. Konačno sam slomila
ledeni zid - ili što god je bilo između nas. Otkrivam da nema braće i sestara, a odrastao
je s dva psa. Njegovi su se roditelji preselili na Floridu nakon što su otišli u mirovinu,
a on ih posjećuje nekoliko puta godišnje. Od tog trenutka, kad god radimo zadatak koji

47
nas ne ostavlja bez daha, započinjem novi krug pitanja. Na moje iznenađenje, odgovara
svaki put, osim ako ne pitam o njegovom privatnom životu ili zaposlenju prije nego što
je počeo raditi za Chrisa. Brzo naučim da se riješim te teme i radujem se svakom malom
broju informacija koje otkriva o sebi, bez obzira koliko to bilo nevažno.

Otkrivanje više postaje neka vrsta krivog zadovoljstva. Proces postupnog

otkrivanja stvari o nekome je fascinantan. Većinu prijatelja poznajem oduvijek. Išla sam
na koledž u L.A, gdje sam i odrastala, pa mi ni fakultet nije bio otkrivajuće iskustvo.
Čak ni moja veza s Chrisom... pa, nije bilo puno mjesta za otkrivanje. Osjećala sam se
kao sam oduvijek znala sve o njemu. Među nama nije bilo mnogo iznenađenja ili tajni.
Potajno sam bila ljubomorna kad bih čula prijatelje kako razgovaraju o prvom sastanku
ili početku veze, kad su saznali više o svom partneru. Naravno, kad se ispostavilo da
partner ima drugu djevojku, ili je bio diler droge, a ne veterinar, bila bih zahvalna što
između Chrisa i mene nije bilo neotkrivenog teritorija. Ipak ne mogu poreći uzbuđenje
otkrića. Sada imam privilegiju svakodnevno ga doživljavati u isječcima veličine
kapljica.

48
 8.
AIMEE

Obrišem čelo dok perem jednu od svoje dvije majice na jednoj od daski za pranje
koje je Tristan napravio prije dva tjedna. Pored mene, Tristan isto radi sa svojom
majicom. Sjedimo na jednom od masivnih, srušenih stabala drveća koje koristimo kao
klupu, svatko od nas ima dasku za pranje među nogama. Ovdje smo malo više od mjesec
dana, a kunem se da je pranje odjeće jedan od najboljih treninga tamo. Pogledam u
svoju hrpu odjeće - donje rublje, dvije haljine, jedan par traperica i jedna majica - čeka
da ih operem i opisujem. Počela sam nositi neke svoje haljine, nepraktične kakve možda
jesu, jer tanka tkanina dobro djeluje u ovoj vlažnoj vrućini. Sada nosim dugu crvenu
haljinu s kratkim, valovitim rukavima. Još uvijek postoji jedna haljina, osim moje
vjenčanice, koju nisam dirala. Bijela šifonska haljina s mornarskom čipkom.
Jednostavno je preduga i nepraktična za nošenje. To je na dnu mog kofera zajedno s
drugim beskorisnim stvarima, poput moje torbe za šminku.

Tristan natoči nekoliko kapi gela za tuširanje preko moje ploče, a zatim preko
svoje. Nije dovoljno da očisti odjeću, ali čini da miriše bolje. To je najviše koliko se
možemo nadati s obzirom na naše okolnosti i vrlo smo oprezni da trošimo što manje
gela za tuširanje.

"Koja ti je omiljena boja?" Tristan pita. Barem uživa u našoj maloj ispitivačkoj
igri i pokreće je gotovo jednako često kao i ja.

"Bijela.”

"To je ne-boja," kaže Tristan uz osmijeh, čekajući.

49
 "Pa, najviše mi se sviđa," kažem obrambeno.

"Zato imaš toliko bijele odjeće?"

"Da", kažem, iznenađena što je to primijetio. Nosila sam puno bijelog u L.A.

Kimne glavom, kao da nešto razmišlja. "Izgledaš dobro u bijelom."

Lagano se zacrvenim. Jedan od valovitih kratkih rukava haljine koju nosim pada
mi s ramena. Podignem ruku da je vratim na mjesto dok Tristan radi isto. Ruke nam se
susreću na sredini puta, a kada nam se prsti dodirnu, struja prođe kroz nas. Tako je
intenzivno, osjećam peckanje u prstima čak i nakon što prekinemo kontakt. Toplina mi
se širi iz prstiju, podižući se do mojih obraza, a ja trepnem, zbunjena, još više kad
shvatim da Tristan izbjegava moj pogled.

"Izgledaš dobro u svemu što nosiš," kaže. "Aimee."

Malo se trznem na zvuk svog imena. Obično to napravim kad ga on izgovori. A

izgovara ga često, otkad sam ga pitala. Ne mogu točno utvrditi kako ili zašto, ali to sad
zvuči drugačije.

Nakon nekoliko minuta pitam. "Koje ti je najdraže jelo?"

Ne treba mu ni trenutak. "Omlet."

Hihoćem se. "To se ne smatra jelom," kažem, koristeći priliku da mu vratim jer
je ismijavao moju omiljenu boju. "Nitko ne sanja o omletu. To je hrana u posljednjoj
nuždi, koju svatko može kuhati. Odaberi nešto drugo."

"Pa, to je ono što volim. Volim omlet za doručak. Privilegija je biti u mogućnosti
jesti ga dok sjedim u udobnoj stolici, čitajući novine."

To je pomalo čudno, ali pustim sam to. Svaki dan ovdje mu mora biti privilegija
budući da gotovo svako jutro jedemo jaja, iako kuhana, a ne omlet. Možda mu je to
krivo zadovoljstvo. Kao što je kava za mene.

Shvatila bih puno kasnije, da privilegija uopće nije u vezi s jajima, već u nečem
drugom. "Ne znam za omlet, ali volim kavu ujutro."
50
 "Znam", kaže, smiješeći se još šire. "U 7:00 sati strogo. S Jednom žlicom šećera."

"Perceptivan si," kažem. "Što si još primijetio o meni?"

"Voliš mijenjati frizuru svakih šest mjeseci i..."

"Vau. Bio bi savršen dečko," kažem zaprepaštena. "Većina muškaraca ne

primjećuje takve stvari."

Njegov se izraz stvrdne, a ja zagrizem usnicu. Ponovno zakoračenje na

zabranjeni teritorij.

"Mislila sam to kao kompliment," dodam, iako imam osjećaj da neće pomoći.

"Samo volim promatrati... sitnice," kaže, presjecajući riječi. Razmišljam o njima

nekoliko sekundi u tišini.

"Ruke ti gotovo krvare, Aimee," kaže, uznemireno. "Ja ću oprati i ostatak tvojih
stvari."

I gledam svoje ruke i primijetim da se koža oljuštila. Ako nastavim trljati odjeću
na ploči, bit će krvava u trenu. Oči mi padnu na Tristanove ruke. Crvene su, ali u puno
boljem stanju od mojih.

"Hvala," kažem. Napetost u njegovom držanju nestane, a ja uzdahnem s

olakšanjem, drago mi je što sam izašla iz zabranjenog teritorija. Zašto je toliko osjetljiv
o svom osobnom životu? Možda će se otvoriti. Prije tjedan dana nisam ga mogla
natjerati da priča, a sada postavlja gotovo isto toliko pitanja koliko i ja. Ali on se
promijeni kada slučajno zakoračim na njegov zabranjeni teritorij sa svojim pitanjima.
Oči su mu se proširile, dok nešto, što nikada nisam povezala s njim, upadne u njegove
tamne, živopisne oči: ranjivost. Toliko ranjivosti da ne želim ništa drugo nego zagrliti
ga i pronaći način da ga odvedem na sigurno mjesto. Ne podnosim muku u njegovim
očima, napetost koja ga iznenada prevlada. Tristan mi iz dana u dan sve više prirasta,
sa svakom vrstom stvari koju čini da bi mi olakšao, i svakom umirujućom riječi koju
izgovori.

51
 Dok ga promatram kako trlja traperice na dasci, pitam se zašto zaposlenik glasina
u Chrisovom roditeljskom domu, koji je bio pouzdan izvor vijesti o svačijem privatnom
životu, nikad nije spomenuo ništa o Tristanovom ljubavnom životu... poput činjenice
da je bio oženjen. Pretpostavljam da je tamo bio stisnut kao i sa mnom.

Sjećam se kako mi je rekao tijekom drugog tjedna ovdje da nikoga ne viđa u

L.A.-u, i pitam se zašto. Mogu zamisliti da bi se žene potukle u pokušaju da izađu na
spoj s njim. Zapanjujuće je dobrog izgleda, s tijelom tako dobro skulpturanim da bi
mogao dati većini modela donjeg rublja da trče za svojim novcem. Lice mu ima lijepe
crte, s crnim očima i visokim jagodicama. Iako zbog svoje ljepote, njegove osobine su
prepune oštrine, koju ne mogu smjestiti. Poput sitnih komada stakla na suncu -
svjetlucavo svijetlo i lijepo, poput dijamanata, ali oštro na dodir. Međutim, njegov
izgled ga ne čini izvrsnim dečkom. Njegova zaštitnost koja ga dovodi do toga da sam
kuša čudne, potencijalno štetne plodove, umjesto da me pusti da to učinim; njegova
zamišljenost da radi stvari za mene samo da bi mi bilo lakše, od pranja stvari do
osiguravanja da me nekoliko puta dnevno zove mojim imenom jer sam ga pitala. Jednog
će dana učiniti ženu vrlo sretnom - ako se ikad vratimo u civilizaciju. Sjećam se onoga
što mi je rekao o svojoj ženi i ne mogu zamisliti zašto bi ga netko prestao voljeti.

Trljam ukočena stopala i ustajem. "Idem potražiti voće za večeru."

"Imamo dosta grejpa i vidjet ću mogu li nešto uloviti. Odmori se malo; nema
ničega lošeg u odmoru."

"Osjećam se krivom što samo sjedim ovdje i gledam kako skidaš kožu s ruku na
toj stvari."

Smije se, nekoliko pramenova tamne kose padne mu u oči. Odgurne ih, ali mogu
reći da ga nervira duga kosa, ali meni se sviđa. Prije nekoliko dana zamolio me je da ga
ošišam, ali odbila sam, bojeći se da ću ga nožem ubosti u oko.

"Nema potrebe za krivicom. Puno radiš. Nikad nisam zamišljao da si sposobna

tako dobro raditi toliko stvari na otvorenom." Izgovori riječi s dozom nevjerice kao da
još uvijek ne može vjerovati.

52
 Stavim ruke na bokove, pretvarajući se da sam uvrijeđena. "Kladim se da si
mislio da sam razmažena, bogata djevojka."

Nije daleko od istine. Moja je obitelj bila bogata. Ne kao Chrisovi roditelji, ali
dovoljno bogati. Moji djedovi i bake bili su bogati i prenijeli su svoje bogatstvo mojim
roditeljima, vjerujući da će nastaviti obiteljski posao i množiti bogatstvo. Ali moji se
roditelji posvetili humanitarnim stvarima. Darovali su većinu svog bogatstva, iako su
zadržali dovoljno da imamo privilegiran život. Nismo imali zaposlenike u kućanstvu,
poput Chrisovih roditelja, i zato mi je uvijek bilo malo neugodno kad sam bila kod njih,
gdje je bilo nekoga tko je spreman ispuniti moje potrebe svakog trenutka u danu.

"Pa, ne, mislim, znao sam da si prizemljena, ali očekivao sam da ćeš se puno
žaliti. Dobro se prilagođavaš," kaže s odobravanjem i osjećam se djetinjasto ponosno.

"Hvala. Kad napustimo ovo mjesto, osjećat ću se ugodnije vani nego unutra."

Tama klizne po Tristanovom licu i on ne odgovara. Ponekad je tako negativan.

Unatoč Tristanovim zloslutnim predviđanjima da šuma na svakom koraku predstavlja
opasnost, uspjeli smo preživjeti netaknuti više od mjesec dana, osim neugodnosti od
voća koje se nije pokazalo pozitivno na testu jestivosti. Možda imam lažan osjećaj
sigurnosti, ali vjerujem da imamo dobre šanse da se probijemo kroz mjesece dok se
voda ne povuče. Ovi su tjedni dokaz.

Proći će puno vremena kad shvatim da ovi tjedni nisu bili ništa više od smirenja
prije oluje koja nikad ne prestaje.

53
 9.
AIMEE

"Ovo je definitivno bila poslastica," kažem nekoliko dana kasnije, trljajući trbuh.
Tristan nije uspio uhvatiti pticu dva dana, pa smo se hranili uglavnom voćem. Večeras
smo imali sreće. Nakon što završimo s jelom, najavljujem da, budući da nam preostaje
još oko pola sata prije nego što padne mrak, želim pregledati našu opskrbu drvom i
vidjeti moramo li ujutro prvo prikupiti više drva. Još uvijek svakodnevno ložim signalnu
vatru. Tristan čisti trup ptice koju smo jeli. Iako je nemam problema jesti, i dalje mi je
mučno kad vidim gole kosti. Voljela bih da uz meso imamo nešto povrća, ali nismo
imali puno sreće da nađemo nešto što možemo podnijeti.

Podignem se sa zemlje akrobatskim zamahom izazvanim valom mučnine.

Povratim ravnotežu, odmahujući glavom. Počela sam to očekivati, ali to ne znači da
sam naviknula. Vlažna, zagušujuća vrućina opterećuje moje tijelo, a često mi je teško
usredotočiti se na ono što radim. Blato mi prigušuje noge dok odlazim u sklonište za
drva. Ispitujem preostale grane, procjenjujući hoće li one biti dobre za paljenje vatre ili
samo za održavanje. Tristan mi se davno pridružio.

"Ovo nije dobro za paljenje vatre. Sutra ujutro ću..." Počnem govoriti kad osjetim
da mi nešto puže po ruci. Nekoliko sekundi sam skamenjena. Zatim spustim pogled, a
znoj mi se pretvara u led na tijelu. Ruka mi je prekrivena paucima. Osjetim olakšanje,
jer nisu baš veliki. Trenutak olakšanja traje jednu sekundu, kad me probode užasna
bol, počevši od mjesta gdje su pauci. Počinjem vrištati, pokušavam ih žestoko maknuti,
ali Tristan nešto viče, grabeći me za ruke, zaustavljajući me. Kako nešto tako malo može
uzrokovati toliko boli? Kao da imaju oštre noževe umjesto kandži.

54
 "Skidaj ih s mene", histerično plačem. "Skidaj ih."

Zamahom ruke ih skine. Ali bol i dalje traje.

"Važno je..." započne, ali ostatak rečenice pretvara se u zavijanje. Pauci su se

popeli i na njega. Ali ne vidim ih nigdje na njemu.

"Odakle dolazi bol?" Pitam.

"Moja leđa", dahće, stisnuvši zube.

Započnem raskopčavati njegovu košulju, ali on odmahuje glavom i razumijem

što misli. Nema vremena za otkopčavanje. Okrenem ga i rasparam mu košulju. Mogu
reći da pokušava nešto reći, ali njegove se riječi se pretvaraju u grčenje od boli, i sve
što uspijem razabrati je riječ dlan.

Evo ih. Dva pauka, na njegovom donjem dijelu leđa, tik uz kralježnicu. Kliznem
dlanom po njima što jače mogu i oni padnu. Tristanovo gunđanje ne prestaje.

"Uđimo u avion," kažem. Tristan kimne, i napola se nosimo, napola vučemo

jedno drugo unutar aviona. Ruka me peče poput pakla, ali više me brine Tristan, koji se
stalno spotiče. Ubodi su mu bili vrlo blizu kralježnice. Drhtim. Na tom je području puno
živaca.

"U kompletu za prvu pomoć nalazi se krema protiv insekata," kaže jednom kad
ga spustim na jedno od sjedala.

"Donijet ću." Ne vjerujem puno da će krema pomoći. Također svakodnevno

koristimo maramice koje odbijaju insekte, a nisu baš korisne.

Tristan me natjera da prvo nanesem kremu na ruku. Izgleda strašno. Posvuda su

crvene, natečene mrlje, ne samo na mjestima gdje sam ubodena. Skoro povratim kad
vidim Tristanova leđa. Cijeli njegov donji dio leđa je izbrazdan.

"Tvoje ubodi izgledaju mnogo gore." Kremu nanosim najbolje što mogu. "Što si
htio reći kad sam se pokušavala riješiti pauka na tvojim leđima?"

55
 "Htio sam da ih skineš, a ne da ih udariš dlanom, jer im se kandže odsjeku i ostaju
unutar kože."

"Ali to sam i napravila," kažem prestravljeno gledajući njegova deformirana

leđa. "Kako izvaditi kandže?"

"Ne možeš. U redu je, samo ću trebati više vremena da se oporavim."

"Što ako su pauci otrovni?"

"Ugrizli su te oko šest puta. Sad bi bila u komi da su bili otrovni pauci."

Donesem mu novu košulju iz torbe i pomognem mu da je obuče. "Možeš li mi

pomoći do pilotske kabine?" Tristan pita podižući se.

"Nema šanse. Spavaš na ovom sjedalu. Želim te paziti."

"Ne." Njegovo je odbijanje snažno, više zapovijed. Izgubila sam riječi, pa mu

tiho pomognem do kabine. Užasnuta sam kad je vidim. To je prvi put da sam u njoj.
Mjesto je maleno, a njegovo sjedalo pilota se ne spušta kao putnička sjedala.

"Tristan, ne možeš spavati ovdje. Nema mjesta."

"Bit ću dobro." Zvuči tako slabo; njegove riječi me plaše, umjesto da me

uvjeravaju.

"Tristan, molim te dođi u kabinu," molim. Trese glavom. "Nemoj biti tvrdoglav,
obećavam da neću hrkati."

Nasmije se, ali onda se njegovo smijanje pretvori u grimasu boli. "Zatvori vrata
i pobrini se da se naspavaš."

Panika me obuhvati na pomisao da mu se nešto može dogoditi. To je tako moćno

i zastrašujuće, guši me, čineći da zaboravim na svoju bolnu ruku. Pomisao da mu se
nešto može dogoditi je nezamisliva. Važna mi je njegova sigurnost. Prekriži to. On mi
je važan. Jedva spavam. Ruka mi smeta i ne mogu se prestati pitati zašto Tristan inzistira
na spavanju u toj klaustrofobičnoj sobi. Zadrhtim, sjetivši se kako je izgledao slabo.
Slabašna sunčeva svjetlost probija se kroz prozore kad konačno zaspem.
56
 10.
TRISTAN

Bol traje čitavu noć, održava me budnim, što nije nužno loše. Nastojim izbjeći
spavanje kad god mogu. Bol probada kroz moja leđa. Stisnem zube i ostanem miran.
Znam i goru bol. Ona ipak ne zna. Naprežem uši pokušavajući čuti izvan tišine koja me
okružuje u pilotskoj kabini, iza vrata. Pomisao na to da je možda boli, uznemirujuća je.
Netko poput nje nikada ne bi trebao spoznati bol. Pozorno slušam plače li. Nije, iako ju
mora boljeti- ili joj je barem vrlo neugodno - od ugriza.

Izdahnem s olakšanjem. Jača je nego što sam mislio. Ekstremni uvjeti obično
otkrivaju ono najgore kod ljudi. Ali ne kod nje, iako izgleda tako krhko.

Naravno, jedna od prvih stvari što sam saznao o njoj od Maggie, Mooreove
najstarije domaćice, bilo je to da Aimee nije bila krhka koliko izgleda. Budući da sam
redovito vozio Aimee do posjeda i čekao je satima, Maggie je imala dovoljno vremena
da mi ispriča priče.

Maggie je bila Chrisova i Aimeena dadilja još od vremena kada su bila djeca.
Dobro je poznavala Aimee i rekla mi je da je Aimee prošla kroz grubo razdoblje,
izgubivši roditelje prije nego što je započela fakultet. Bila je ponosna što je Aimee tako
dobro uspjela - da se nije pretvorila u pustinjaka i da je ostala ljubazna i topla. To je
savršeno opisivalo Aimee. Prvi Božić koji sam proveo kao Chrisov zaposlenik, saznao
sam da Aimee kupuje božićne poklone za svakog člana osoblja. Maggie mi je rekla da
je Aimee tražila savjet oko toga što će mi kupiti, jer sam bio novi. Ali nitko nije mogao
pomoći, jer nisam bio ni s kim blizak.

57
 Kupila mi je okvir za slike. Izgledala je nesigurno kad mi ga je dala, ali uljudno
sam joj zahvalio, u strahu da je otišla za mene. Drugu godinu kupila mi je još jedan
okvir za slike - još uvijek je bila nesigurna kad mi ga je predala, ali nisam imao srca
reći joj da nemam čime ispuniti okvire. Sjećanja koja sam sakupljao tijekom svojih
odraslih godina nisu mi bila dobra slika. Tog prvog Božića počeo sam razmišljati da,
da nisam bio toliko bez nade, kad bi mogao imati ženu, želio bih da bude poput Aimee.
Jaka. Ljubazna. A zašto to ne priznam - nisam licemjer - prelijepa. Poželio sam da
Aimee bude moja.

Otkako smo ovdje, ta je želja eksponencijalno prirasla. Volio bih da bi se mogao

brinuti za nju i usrećiti je na način na koji zaslužuje. Volio bih da mogu početi iznova s
njom. Zajedno bismo izgradili dovoljno lijepih uspomena da ispunimo one okvire koje
mi je dala. Moji pokušaji da držim distancu postali su patetično slabi, jer se puštanje nje
u glavu pretvorio u terapiju. Čini se da svaka sitnica koju podijelim s njom odjednom
dobiva novi, svjetliji smisao. Terapija nije prava riječ. Ovisnost je. Opasna je, jer
postoje stvari za koje nikad ne želim da zna...

Udarim sjedalo kad bol u leđima dosegne razinu iznad samo škripanja zubima.
Dobar tajming. Bol me istrgne iz misli. Misli koje nikad ne bih smio imati.

Željeti suprugu drugog muškarca trebala bi biti zakonom kažnjiva.

Skoro suprugu, podsjećam sebe. Skoro. To ne čini manje neoprostivim.

58
 11.
AIMEE

Kad se probudim, mrlje na ruci su gotovo nestale, ali ne mogu pomaknuti prste
- zapravo svoju ruku. Požurim u pilotsku kabinu i otkrijem da je Tristan već budan.
Tako je slab da ne može ustati. Pogleda moju ruku i ukočenu ruku, a kad mu kažem da
je ne mogu pomaknuti, on odgovori. "Proći će; siguran sam da pauci nisu bili otrovne
vrste. Bar ne baš otrovne vrste. "

Napravim hrabro lice i pomognem mu da ustane. On je daleko gori od mene.

Jedva hoda, a čim se spustimo stubama, traži da se odmori. Ima košulju i neće mi
dopustiti da mu pogledam leđa, umjesto toga me moli da mu donesem gomilu štapova,
koje smo koristili za ogradu i tuš. Ispustim hrpu štapova pokraj njega, a on počne
sjeckati jedan džepnim nožem, mršteći se koncentrirano. Ne nudi objašnjenje za ono što
radi, a ja ga ne tražim. Kako se ne može kretati, treba mu nešto da ubije vrijeme. Stavim
limenku vode pokraj njega.

S obzirom na položaj sunca, mora da je prošlo podne. "Potražit ću jaja i drva za

signalnu vatru," kažem.

On klimne glavom, ali ne govori ništa.

"Boli li te?"

"Ne. Sinoć je boljelo, sad je tupo. Kao da su živci paralizirani ili tako nešto, i ne
mogu se kretati. "

Odjednom se stisne za lijevo rame, praveći grimasu.

59
 "Što nije u redu?" zabrinuto pitam.

"Samo grč," odgovori, mahnito dišući, jednom rukom držeći se za rame. Bez
razmišljanja, stavim svoju neukočenu ruku pored njegove na rame, lagano stisnuvši u
nadi da će grč proći.

Nakon nekoliko sekundi prođe, a njegovo disanje postaje ujednačeno, ali

nastavim laganu masažu u slučaju da se grč vrati. Previše sam zaokupljena vlastitim
mislima da shvatim da se njegovo disanje opet promijenio - brže je, oštrije. Ne zato što
se grč vratio. Kad nešto što nalikuje na stenjanje odjekne u njegovim prsima, smrznem
se. Tako brzo povučem ruku da mi rame lagano škljocne. Izbjegavajući Tristanove oči,
kažem. "Idem sada."

Temeljito sam zbunjena putujući kroz šumu, nesigurna što napraviti s onim što
se upravo dogodilo.

Ptica na drvetu mi krade pažnju. Zurim u drvo čak i nakon što ptica nije vidljiva.
Ljubomorna sam na drveće koje se uzdiže visoko, visoko iznad nas. Kao da žele obrisati
nebo, ukrasti komadiće oblaka i sunčevih zraka, sakriti ih u svoje gusto lišće, a zatim ih
baciti u valovite kaskade iznad nas, donoseći svjetlost u mrak ispod nadstrešnice. Neki
oblici života napreduju bez svjetla: poput mahovine i paprati. Ali drugi to ne čine, i
očajnički pokušavaju doći do nadstrešnice i svjetla izvan. Postoje stabla koja se zakače
na druga stabla, obavijajući ih, daveći ih u borbi za pronalaženje svjetla i bijega od
gušenja tame. Suosjećam s njima, iako me ne guši samo mrak. To je svakodnevna
rutina, ponavljajući zadaci potrebni za preživljavanje. Prijete da će me izludjeti.

Žudim sjediti u fotelji i proždirati dobru knjigu ili novine. Tri su časopisa u
avionu pročitana su od korica do korica nekoliko puta. Zapamtila sam svaku riječ.
Pročitala sam sve, od tehničkih knjiga aviona do slučajnih uputa napisanih na vratima,
dok mi nije ponestalo novih stvari za čitanje. U ovom trenutku rado bih pročitala bilo
što novo, čak i upute o tome kako koristiti toaletni papir. Bilo što, što bi moglo razbiti
ponavljanje, bilo bi dobro došlo.

60
 Dan prolazi mutno. Iscrpljena sam i polako se krećem. Nakon što nađem
dovoljno drva za dnevnu signalnu vatru, potražim jaja. Potrebno je dvostruko duže da
se bilo što pronađe jer je većina gnijezda na višim drvećima, a ja se danas ne mogu
penjati tupom rukom. Potrebno je neko vrijeme da pronađem gnijezdo, a u njemu su
samo dva jaja. To će morati koristiti. Na povratku prema avionu, trbuh mi zavija i sunce
zalazi. Prvo zapalim signalnu vatru, a zatim skuham jaja. Ukočenost u mojoj ruci gotovo
je nestala. Kad se približim Tristanu, vilica mi padne. Nije se igrao štapovima od
bambusa. Napravio je oružje. Nekoliko koplja, strijela i dva luka.

"Trebao sam ih napraviti prije nekog vremena, ali bilo je toliko posla, nikad
nisam imao vremena. Za dobar luk potrebno je puno vremena, ali ovi su solidni. Sada
bi trebalo biti lakše doći do hrane."

"Trebaš izuzetno dobro ciljati da pogodiš bilo što lukom i strijelom," kažem,
podižući obrvu.

"Dobro ciljam," kaže. "Na tvom ćemo ciljanju poraditi."

"Zašto?" Pitam, gurajući pola kuhanog jaja u usta. Shvaćam koliko sam gladna
kad mi je ostalo samo pola jajeta. Barem je već mrak pa ćemo uskoro spavati. Sutra ću
se penjati na drveće po više jaja bez obzira u kojem stanju bila.

"Moraš se moći obraniti od životinja." S obzirom na zavijanje koje čujemo noću,

ne mogu se svađati. Još nismo susreli predatore, ali to se može promijeniti. "I trebaš se
moći hraniti."

Osmjehnem se. "Odlično obavljaš posao."

"Da, ali ne možeš ovisiti o meni; možda ćeš to u nekom trenutku biti prisiljena
napraviti to i sama. Nešto mi se može dogoditi, a ti ostati sama. Dobra si u pronalaženju
jaja i voća, ali..." Glas mu utihne kad registrira šok na mom licu. Značenje njegovih
riječi mi se urezuje u mozak, šok se širi kroz mene sve dok pola moga tijela ne bude
utrnjeno kao moje lijeva ruka.

"Daj da ti pogledam leđa, Tristan," kažem drhtavim glasom.

61
 Na trenutak oklijeva, a onda kimne. Podignem mu košulju i dahnem. Na svjetlu
treperave vatre, vidim da mu je koža na leđima dvostruko natečenija nego jučer, i toliko
je crvena da moram pažljivo pogledati da nije sirovo meso.

Želim se ugušiti.

"Znači, loše je koliko se osjeća, ha?" pita.

"Ali kako... je li to sve zato što su kandže još uvijek unutra?"

"Djelomično. To može biti alergijska reakcija. Alergičan sam na ubode pčela, ali
ne na nijednu drugu životinju. Onda opet, nikad ranije me nije ugrizla ova vrsta pauka."

"Ovo ne izgleda kao uobičajena alergija, Tristan."

"Pa, jesu li ti pauci izgledali kao obični pauci?"

"Hajdemo te ubaciti u avion."

Pomognem mu do sjedala na kojem obično spavam, a zatim donesem komplet

za prvu pomoć. "Nema ništa osim kreme protiv insekata, a čini se da to ne pomaže baš
mnogo."

"Ne, ne pomaže," složi se. Čelo mu je prekriveno kapljicama znoja. Kad ga

dodirnem, shvatim da mu je koža vrela. "Andiroba stablo koje smo vidjeli prije nekog
vremena, misliš li da bi lišće pomoglo? Ne znam čak ni mogu li se koristiti ako nisu
obrađeni..."

Skočim na noge, dok mi slika bljesne pred očima: ljekarna koja miriše na
ferezije, išla sam u Manaus s Chrisom, gdje sam vidjela tube s kremama protiv insekata
sa slikom andiroba stablom. "Pa, to je naša najbolja opcija." Želudac mi se stisne,
sjetivši se da je drvo bilo jako daleko u šumi. Dalje nego što idem tijekom dana, bez
Tristana pored sebe. "Donijet ću ga," kažem, zvučeći puno hrabrije nego što se osjećam.

"Ali bojiš se noću ići u šumu." To je istina. Izlazak iz aviona noću me užasne.
Zvukovi su tada glasniji i zlobniji. "Više se bojim da bi mogao umrijeti. Ne želim biti
ovdje sama."

62
 Tristan prasne u smijeh. Rukom prekrijem usta.

"Žao mi je, to je ispalo grozno. Nisam to tako mislila..." kažem kroz prste.

"Razumljivi osjećaji," kaže on u šali. "Nije najbolje mjesto za biti sam."

"Možeš li opisati lišće stabla? Nisam obraćala puno pažnje i ne želim riskirati da
se vratim s pogrešnim lišćem."

Sljedeće mu riječi izađu tako slabe, da se moram se naprezati da ga čujem. "Pa,

zeleni su i..." Duboko udahne i počne se boriti za zrak.

"Sve je ovdje zeleno, Tristan. Trebam više od toga," kažem pokušavajući se

našaliti. No čini se da se Tristan više ne može usredotočiti. Shvaćajući da neću dobiti
više detalja o biljci, stavim svoj najuvjerljiviji osmijeh.

"Donijet ću ga, sad sam se sjetila kako izgleda. Samo mi treba baklja." Nije
najlakša stvar za napraviti. Ne mogu samo zapaliti granu; izgorjet će. Tristan mi je
pokazao kako je napraviti. Prošlo je mjesec dana od tada, ali sjećam se uputa. Trebam
omotati tkaninu oko vrha grane, na nju nanijeti životinjsku mast, a zatim je upaliti. Vani
imamo pohranjenu masnoću, ali prvo mi treba komad tkanine. Kao da mi čita misli,
Tristan između daha kaže: "Uzmi mi košulju i omotaj je oko grane. Košulju koju si jučer
rasparala."

"Ne. Sašit ću je ponovno. Ne možemo si priuštiti da bacimo nijedan komad

odjeće." Dok riječi izlaze s mojih usana, shvatim... postoji jedan komad koji možemo
priuštiti da ga izgubimo. Onaj koji ovdje nikada neće biti ništa drugo osim nepraktičan.

Moja vjenčanica.

Malim koracima, idem prema stražnjem dijelu aviona gdje sam stavila haljinu.
Drhtavim rukama otkopčavam zaštitnu torbu i usisam dah.

Čudno.

63
 Pogled na moju haljinu ne oslobađa bujicu emocija koje sam iskusila kad sam
odložila haljinu, prije nekoliko tjedana. Ali gomila očaja koji me je uništio tog dana
iznova izvija glavu dok su mi se prsti omotaju oko noža.

"Nemoj, Aimee. Znam koliko ti ta haljina znači."

Slabost u njegovom glasu izvuče me iz trenutka slabosti poput munje. Ne

oklijevam i zabijam nož u tkaninu, režući traku.

"Vratit ću se čim budem mogla." U ruci držim bijelu tkaninu. "Pronaći ću stablo,
obećavam."

Vani je mračno kad izađem iz aviona. Zateturam se u smjeru zaklona od drva.

Pronađem grančicu kako bih napravila pristojnu baklju i omotam tkaninu oko nje. Na
podu skloništa nalazi se improvizirani metalni spremnik životinjske masti. Tristan je
spremio masnoću s ljenivca kojeg smo pronašli mrtvog prošli tjedan, rekavši da će biti
zgodna u slučaju da nam trebaju baklje. Trebali smo koristiti baklje u hitnim
slučajevima - ovo se računa kao jedan. Stavim metalnu posudu na vatru tinjajućeg
signala, rastopivši masnoću i umočim tkaninu u nju. Zatim stavim baklju preko vatre i
ona počne gorjeti.

Kako plamen raste, moje se disanje usporava, srce mi prestaje juriti. Ovo je
dobro. Svjetlost je dobra. Vatra je dobra. Zvijeri se boje vatre, zar ne? Ništa me neće
napasti dok ovo imam. Podižući baklju, ulazim u šumu, držeći se te misli. Ulazim malim
koracima dublje unutra i osjećam strašne trnce na nogama; nešto mi pokušava upuzati
u tenisice. Stvorenja koja pužu po šumskom tlu ne mare za moju baklju. Pokušavajući
se ne koncentrirati na njih, držim pogled na plamenu, promatrajući kako izgara bijelu
tkaninu. Jednom sam pročitala da je bijela boja nade, pa sam za svoju vjenčanicu
odabrala bijelu umjesto boju slonovače, jer mi se nada činila prikladna za vjenčanje.
Nada za sreću. Svijetla budućnost.

Kako je gorko gledati kako ta gori komad po komad. Čvrsto stisnem granu i
čujem zavijajuće zvukove oko sebe. Otkucaji srca su mi ubrzaju; znoj mi izbija na čelu.
Što stvara zvukove? Neka vrsta sove? Majmuni? Ili nešto gore? Voljela bih da ih nisam

64
mogla čuti, ali ako je ovdje nešto što je neizbježno, to su zvukovi. Džungla nikad ne
spava.

Osjećam se kao da zauvijek hodam kad dođem do mjesta gdje smo vidjeli stablo
andirobe. Pokušavam se sjetiti kako su izgledali njeni listovi. Možda dugačka i ovalna.
Okrenem se oko sebe, tražeći jedan s ovalnim lišćem. Vidim stabla s okruglim lišćem,
zvjezdastim lišćem, bodljama i bez lišća. Ali nema ovalnih. Krećem se u krugovima
dok ne primijetim jedno s lišćem koji je najbliže ovalnom obliku nego bilo što drugo.
Odrežem sam nekoliko šaka lišća i shvatim da nisam donijela ništa u čemu bi ih nosila.
Sjajno, Aimee. Baš sjajno. Povučem rub majice i stavim lišće u nju. Držeći oči čvrsto
na lišću, pokušavajući ih ne ispustiti, vraćam se prema avionu. Na pola sam puta do
aviona kad čujem režanje. Životinje se boje vatre, podsjećam sebe. Bit ću dobro. Ali
svjetlost iz moje baklje je znatno slabija. Podignem pogled s lišća na baklju i spotaknem
u koracima.

Plamen.

Skoro je nestao. Sjećam se kako mi je Tristan govorio da će takva baklja potrajati

deset ili petnaest minuta. Bila sam odsutna više. Noge mi pojure prema naprijed u isto
vrijeme kad se panika smjesti. Trčim, brže nego ikad prije, prestravljena ću izgubiti
lišće, ali još više prestravljena da će plamen nestati i da neću pronaći svoj put natrag.
Bol reže moje listove od napora, grane mi grebu obraze dok se brže krećem. Svjetlo se
ugasi prije nego što avion uđe u vidokrug, ali ja sam gotovo tu, pa nastavim trčati,
spoticati se, padati, dizati se i ponovo trčati, sve dok ne nađem ulaz u našu improviziranu
ogradu. Ne zaustavljam se dok ne stignem do stuba. Ispuštam beskorisnu baklju,
hvatajući se za stube da se smirim. Drhtim kao list, snažno se borim protiv poriva da se
srušim. Ne gledam majicu koju stišćem, zbog straha da sam možda izgubila sve listove.
Kad više ne mogu odgoditi istinu, spustim pogled i izdahnem s olakšanjem. Izgubila
sam puno lišća, ali ima ih dovoljno da, nadam se, pomognu. Zgrabim jednu od košara s
vodom. Ako mu se temperatura ne smiri, morat će ostati hidriran.

Tristan je gore. Mnogo gore. Blijed je i natopljen znojem. Unatoč tome, smiješi
se kad me vidi. "Bio sam zabrinut da ti se nešto dogodilo."

65
 "Kako si našao energije da se brineš za mene?" Kažem, puneći našu limenku
vodom i pomognem mu da pije. Prsti mi dodirnu njegov obraz. Gori.

Nakon što je popio cijelu limenku, kaže: "Nisi jedina koja se ne raduje ideji da
bude sam ovdje."

Zacrvenim se, sjećajući se svog bezosjećajnog komentara od prije, strah me

obuzme, dok se on opet smiješi. Činjenica da u glasu tjera humor znači da on ne samo
da izgleda, već se osjeća i gore. Pokažem mu lišće.

"To su oni na koje sam mislio, da," kaže.

"Daj da ti ih stavim na rane."

Dajem sve od sebe da ne povratim dok mu skidam košulju, nanesem više kreme
protiv insekata, a zatim mu leđa prekrijem lišćem. Nisam baš optimistična, ali
pokušavam to ne pokazati.

Tristan nastavlja razgovarati dok umačem jednu od svojih majica u vodu i stavim
je na njegovo čelo kao oblog. Kako voda nije hladna, to ne pomaže spuštanju groznice,
ali čini se da mu je podnošljivije. Njegove riječi dolaze slabije, sve dok ne postanu
gotovo šapat, a ja moram napregnuti uši da bih ga razumjela.

"Pomozi mi da se vratim u pilotsku kabinu," šapće.

"Jesi li lud? Ne prebacujem te nigdje. Ostaješ ovdje. Nastavit ću ti stavljati vodu

u čelo. "

"Ne... Ja"

"Pst. Ne svađaj se. Spavat ćeš ovdje."

Majicu namočim u vodu, a ovaj put njome prijeđem po njegovim rukama i

prsima, jer mu cijelo tijelo gori. Inzistira na povratku u pilotsku kabinu, ali groznica
uzima nabolje od njega i on zaspi, s glavom u mom krilu. Strašna misao mi se ureže u
glavu. Što ako se ne probudi? Što onda? Odmahnem glavom, pokušavajući odagnati tu
pomisao. Gledam oko sebe, tražeći nešto drugo o čemu bih razmišljala. Moje noge

66
pružaju dobrodošlicu, iako površno odvlače pažnju. Budući da su nam svakodnevni
zadaci stalna vježba, moje se tijelo malo promijenilo. Činjenica da je naša hrana jako
proteinski teška takođeri pridonosi. Moji su listovi i ruke jači nego što su nekad bili,
iako ne mogu reći da mi se sviđaju. Izgledaju glomazno. Tristanovo tijelo također je
prošlo slične promjene, ali mišići dobro izgledaju na njemu. Oni ga čine jakim,
nepobjedivim. Ipak, dok ovdje leži zatvorenih očiju, sva energija mu je oduzeta, izgleda
poraženo. Tijelo mu je tako lako podleglo bolesti. Kad ga vidim ovakvog, teško je
vjerovati da je to isti čovjek koji svakodnevno ulazi u šumu samo s nožem - koji, čini
se, ne poznaje strah. Sada je slab. Ranjiv.

Osjećam se čudno - gotovo poput prevare - što je u kabini sa mnom. Navikla

sam se da je to moje mjesto. Nepošteno, jer je pilotska kabina tako mala.

Pomaknem se na sjedalu i umočim krpu u vodu kad Tristan počne mrmljati.

Mislim da mi isprva pokušava nešto reći, ali tada shvatim da još spava. Njegovo
mrmljanje postaje sve glasnije i on se počinje vrtjeti, njegovi prsti stružu i grebu
sjedalo. Iz njegovih neusuglašenih uzdaha, uspijem razabrati riječi trči i žao mi je.
Pokušavam ga trešenjem probuditi iz njegove noćne more, a kad moja ruka dodirne
njegova prsa, oči mu se širom otvore. Nefokusirane su, ali duboko iza njihove zbrke
krije se nešto što me zbuni. Teror. Poput pogleda lovljene životinje. Želim ga nekako
utješiti, reći mu da je to samo noćna mora; on je u redu i ja ću se pobrinuti za njega.
Voljela bih da mogu pronaći način da se osjeća sigurno, kao što on to čini i kad budemo
vani u divljini. Ali prije nego što uspijem bilo što, zgrabi me za ruku.

"Ne puštaj," promrmlja, oči su mu se opet zatvorile.

"Neću," odgovorim, skamenjena. Opusti se, i dalje mumljajući. Bar se više ne

uvija. Svaki put kada pokušavam pomaknuti ruku kako bih otresla tupost, grč ga uhvati
i njegovo mrmljanje se pojača, pa ga pokušavam ne puštati. Iako se osjeća tako
otupljeno, bojim se da bi mogla otpasti. Nije važno. Učinila bih sve da mu olakšam očaj.
Shvaćanje koliko su mi važni njegova dobrobit i sreća me zapanji. Nikad se nisam
osjećala toliko očajnički potrebnom, niti sam vidjela nekoga toliko teroriziranog
noćnom morom.

67
 Temperatura mu sigurno zadaje noćne more.

Ili?

Sjećam se kako je želio da ga odvedem natrag u pilotsku kabinu. Kako je

inzistirao da tamo spava otkad smo se srušili, iako ovdje ima dovoljno mjesta za
spavanje. Kako je svake večeri zatvarao vrata kabine. Prolazi li to svake večeri? Je li
zbog toga traži samoću? Što god da je iza njegovih kapaka ga plaši, to je sigurno.
Drhtim.

Što može uplašiti čovjeka koji se uopće ne boji u prašumi?

Unatoč tome što nisam spavala više od dva sata, ujutro se osjećam energično.
Tristanova groznica jenjava. Sumnjam da su gaze bile od neke pomoći, provjerim lišće
dok on još spava. Nemam pojma jesu li pomogli, ali njegova leđa izgledaju puno bolje
nego jučer. Stavim svježe lišće na ubode i pustim ga da spava još malo, dok napuštam
avion i započinjem svakodnevnu rutinu uz signalnu vatru i tražeći jaja.

68
 12.
TRISTAN

Nakratko se probudim. U početku mislim da me bol u leđima probudila, ali to

nije to. Tada razumijem što se dogodilo. Njena odsutnost. Prije nego što zaspim,
priznajem da sam sinoć, prvi put nakon godina, u snu pronašao mir. Znam što je to
donijelo. Ili bolje rečeno, tko ga je donio.

Moj mir nosi njen miris i zvuči poput njenog glasa.

Osjeća se kao njezin dodir.

Ali ja se moram odreći tog mira.

Uz malo sreće, pomislit će da su sinoćnje noćne more prouzrokovane

temperaturom. Večeras ću se vratiti spavati u pilotsku kabinu, iako nikad nisam poželio
ništa tako intenzivno kao što bih sada želio biti pokraj nje. Ako ostanem, shvatit će da
temperatura nije kriva za moje noćne more.

Prije nego što mi može dati mir, oduzet ću joj njen.

I ona će me mrziti zbog toga.

69
 13.
AIMEE

Skuham tri od šest jaja koje sam skupila i brzo ih pojedem. Pitam se spava li
Tristan još uvijek. Spremam se skuhati ostale za Tristana kad dobijem ideju. Iz ostataka
slomljenog krila izvadim ravan komad metala i stavim ga nad vatru, zagrijavajući ga.
U međuvremenu razbijem jaja u zdjelu voćnih školjki i promiješam ih drvenim
štapićem. Iz hira, izrežem voće koje nalikuje grejpu i dodajem ga u smjesu, sipajući sve
na komadić metala. Završim s izgorenim omletom, ali ipak omlet je omlet.

Tristan još spava. Sjednem na rub sjedala, držeći omlet točno ispod njegovog
nosa. Odmah se probudi.

"Što..." zaustavi se kad vidi omlet. "Što je ovo?"

"Ha, ha. To je omlet. Priznajem, izgoreni."

Oči mu se prošire kad zagrize, a zatim se nasmiješi. "Stavila si grejp u njega?"

Slegnem ramenima. "Budući da smo u prašumi, zašto mu ne dodati neki lokalni

okus?"

"Hvala. Ovo je dobro. Hoćeš li griz?"

"Ja ću se držati kuhanih jaja. Mrzim omlete."

Odmahne glavom, nasmiješi se. "Napravila si ovo samo za mene?"

"Mislila sam da si zaslužio da te malo razmazim nakon onoga što si sinoć prošao.
Na kraju krajeva, to je tvoje omiljeno jelo." Volim napraviti nešto što stavi osmijeh na
njegovo lice, vidjeti ga sretnim. To me ispuni olakšanjem i nečim drugim što ne mogu
70
prepoznati. Naravno, ako se smiješi, ne može biti previše bolestan. Panika od noći kad
su nas ugrizli obuzme me kao bljeskalica, strah da će mu se nešto dogoditi ili da bih ga
mogla izgubiti, urezao mi se u um. Otresem te misli, koncentrirajući se na njegov
osmijeh.

"Vau. Zapamtila si to."

"Naravno. Što misliš zašto sam pitala?"

"Da vodiš razgovor," kaže punim ustima.

"Znači li to da se ne sjećaš ničega što sam ti rekla?" pitam s lažnim užasom.

Tristan spusti pogled na omlet.

"Koja mi je najdraža boja?"

Njegov prazni izraz govori mi da je samo namjeravao započeti razgovor.

Uzdahnem, odmahujući glavom.

"Kako se osjećaš? Leđa su ti izgledala bolje."

"Još je neugodno, ali ništa poput jučer."

"Misliš li da su ti listovi pomogli?"

"Nema pojma, ali moguće je. Ulje sjemenki koristi se u kremama, ali možda su
i listovi korisni. Osjećam se puno bolje. Spavao sam bolje nego dugo vremena."

Da njegov glas nije imao takav napeti ton, pretpostavljam da je njegov komentar
bio slučajan. Ali ne vjerujem da je. Ukradem pogled prema njemu. Prstima steže rubove
metalnog improviziranog tanjura. Njegova pojava odražava napetost njegova glasa.
Ispituje vode, mada nisam sigurna zbog čega ih ispituje. Sjeća li se da me je sinoć
zamolio da ostanem s njim i srami li se? Ili možda želi objasniti svoje noćne more.
Budući da ne nudi više informacija, samo kažem. "Sretna sam što to čujem."

Povede razgovor u drugom smjeru. "Bila si jako hrabra jučer, kad si krenula po
lišće," kaže, uzimajući još jedan zalogaj.

71
 "Vratit ću se danas po još, prije nego padne noć. Neke sam izgubila na povratku,
a možda će ti trebati još lišća."

Namršti se. "To nije sjajna ideja. Ne osjećam se dovoljno dobro da bih pošao s
tobom, i ne želim da opet sama ideš toliko duboko. "

"Ali što ako ti bude trebalo još?"

"Imamo dovoljno za danas i sutra. Možda ću se tada osjećati bolje i poći s

tobom."

"Dobro..."

Prođe rukom kroz kosu. "Trebao bih ti pokazati kako baratati oružjem."

"To bi bilo dobro, da." Zadrhtim, sjetivši se zavijanja od sinoć. Da me je išta

napalo... pa, nisam sigurna koliko bi oružje moglo biti od pomoći. Imala sam dovoljno
problema s držanjem baklje i lišća.

Sjetim se nečega i puknem u smijeh, ali u tome nema humora.

"Aimee?" Pita Tristan, neizvjesno.

"Danas sam trebala otkriti hoće li mi šef dodijeliti jedan od naših najvećih
slučajeva. I sad razmišljam o tome kako da gađam iz luka. Pomalo ironično."

Tristan se podigne sa svog sjedala, pokazujući mi da mu pomognem iz aviona.

Stavim mu jednu ruku oko ramena i mi odlazimo iz aviona. "Treba ti tuš," kažem mu,
napola u šali.

"Vjeruj mi, svjestan sam. Pomozi mi da dođem do tuša. I dalje imam osjećaj da
su mi leđa paralizirana."

Povedem ga unutar drvene kolibe i čekam ga na stubama. Tušira se duže nego

što je to uobičajeno, ali s obzirom da se jedva može kretati, nije iznenađujuće.
Pomognem mu kad izađe, držeći ga najbolje što mogu.

72
 "Neki živci u leđima," kaže kroz stisnute zube, "ako se pomičem na određeni
način, oni bole. Inače jednostavno ne mogu osjetiti leđa."

Sjedimo na stubama i donesem mu malo vode za piće. Pije velikim gutljajima, a

zvuk vode koja mu se slijeva kroz grlo ispuni me tjeskobom.

"Bolje?" Pitam.

"Ne. Odvuci mi pažnju. "

"Hej, već sam napravila omlet. Za dan mi je ponestalo ideja. Prekriži to, za tjedan
dana." Nikad nisam bila dobra u ovome. Odvraćanje pažnje i zabavljanje ljudi uvijek
je bio Chrisov teritorij.

Tristan se namršti, kao da o nečemu razmišlja. "Korporativni si odvjetnik, zar

ne?"

"Da," kažem, ljuljajući se s noge na nogu. "Želiš li da pričam o svom poslu?

Neće te odvratiti. Prije ćeš zaplakati od dosade."

"Ne, samo... Maggie je rekla da si htjela biti odvjetnica za ljudska prava dok nisi
započela fakultet."

Ah, opet glasine kućanske posluge. To me, ipak, ne uznemiruje. Nikad se ne bih
mogla uzrujati na Maggie. Ona mi je kao druga majka. Drago mi je što su je Chrisovi
roditelji zadržali kao domaćicu nakon što smo odrasli.

"Predomislila sam se," kažem, ton mi je odsječen.

"Kako to? Veliki je korak od odvjetnika za ljudska prava do korporativnog

odvjetnika."

Iako mu ton nije ni malo osuđujući, ili optužujući, osjećam se obrambeno.

"Eto tako," prasnem, ali zatim se smekšam zbog njegova zaprepaštenog izraza.
"Žao mi je. To je za mene jako osjetljiva tema."

"Tvoj izbor karijere?"

73
 Uzdahnem, sjedajući na stube, jednu stubu ispod njega. Nitko me nije pitao zašto
sam odlučila promijeniti karijeru, iako su svi znali da sam sanjala da budem odvjetnik
za ljudska prava. Nakon smrti mojih roditelja, na neki način se podrazumijevalo zašto
sam se predomislila. Ili dobro... ne i zašto. Ljudi nikada nisu razumjeli zašto. Samo su
pretpostavili da traumatični događaj ima neke veze s mojom odlukom. Ali to nije
spriječilo ljude - moje najbliže prijatelje, čak ni Chrisa - da osuđuju moj izbor.

"Znaš kako su umrli moji roditelji?" Pitam.

Tristan izdahne. "Ne."

"Umm..." Odaberem mjesto na stubama i blejim u njega, petljajući rukama po

krilu. "Moji su roditelji odlučili svoj život posvetiti dobrotvornim slučajevima. To je
značilo više od donacija ili dobrotvornih zabava. Često su letjeli u siromašne zemlje
kako bi im davali hranu i lijekove i nadzirali infrastrukturne projekte. Oni su bili moji
heroji kad sam bila mala i u tinejdžerskim godinama, iako ih ne bi bilo duže. Rijetko
sam ih viđala." Toplina me ispunjava, dok se sjećam kako sam provjeravala poštanski
sandučić, a kasnije i svoju e-poštu, čekajući da čujem svoje junake - kako bi saznala
kad će biti kod kuće i provesti vrijeme sa mnom i ispričati mi o svojim najnovijim
postignućima.

"Prije dugo vremena, također su se uključili u politiku zemalja koje su bile...

politički nestabilne. Gdje god je opasnost bila veća, bili su tamo, oboje. Htjeli su unijeti
nadu u ona mjesta gdje više nije bilo nade. Bili su borci. Vjerovali su da mogu napraviti
razliku. Tjedan nakon što sam napunila osamnaest godina otišli su u jednu takvu zemlju
koja je bila na rubu revolucije. Revolucija je započela nekoliko dana nakon što su stigli
onamo i ubijeni su." Toplina u meni pretvara se u obuzimajući plamen - plamen koji
pretvori sva sjećanja i misli na moje roditelje u izvor bijede i bijesa, umjesto u sretno
mjesto na kojem su prije bili. "Svijet nije bolje mjesto. A oni su i dalje mrtvi. Koji je
bio smisao? "

Bol me probode na dlanovima, pa pogledam u krilo, otkrivši da sam ukopala

nokte duboko u kožu.

74
 "Poanta je u tome što ljudi poput tvojih roditelja pomažu ovom svijetu da svakim
danom postaje bolji, čak i ako to ne vidiš odmah. Učinili su mnogo dobra. Jednom sam
pročitao članak o njima. Bili su dobri ljudi. borci." Glas mu je nježan, ali svaka se riječ
osjeća kao udarac bičem.

"O da, bili su borci. Borili su se sa svime što su imali da donesu dobro na svijet.
Žrtvovali su bilo što za to. Dali su sve svijetu. A što im je svijet dao? Ništa", ispljunem.
Ne usuđujem se susresti njegove oči, iz straha da ću naći isti optužujući pogled kao kod
Chrisa kad sam ovako pričala pred njim. Ali ne mogu se zaustaviti od pljuvanja još
riječi. Pogrešnih riječi. "Svijet im je uzeo sve. I oduzeo ih je od mene. U pravu si, bili
su borci. Ali, voljela bih da nisu bili, da su još uvijek živi. Kad sam bila mala, sanjala
sam da me otac vodi do oltara, da me preda. Chrisov otac je to htio napraviti jer moj
otac nije tu da to napravi. "

"Ogorčena si." Tristan sklizne niz stepenice dok ne bude na istoj razini. Još
uvijek ga izbjegavam pogledati.

"Da. I sebična. Žaleći jer moj otac nije ovdje da me vodi do oltara. Kakva
tragedija, zar ne? Kad se svuda po svijetu događaju prave tragedije. Tragedije koje su
pokušavali spriječiti. Nekada sam htjela biti odvjetnik za ljudska prava jer sam želila
slijediti korake svojih roditelja. Ali nakon što su umrli, postala sam drugačija osoba.
Nisam željela imati veze s ni s čim što su radili. Tako da... tako sam prešla na druga
predavanja i postala sam korporativni odvjetnik. Kladim se da moja sentimentalna priča
nije ono što si htio." Nastojim zvučati šaljivo, kao da je cijela stvar šala.

"Nema sramote u onome što si napravila, Aimee. Prirodna je reakcija da se želiš

distancirati od svijeta i ideala svojih roditelja. To povezuješ s boli. Ne moraš se stidjeti.
Ne sudim ti, Aimee.”

Njegove riječi - tako jednostavne, tako spokojne - djeluju umirujuće na mene.

Poput prskanja meda po opeklini, oni gase vatru koja me spaljuje, one ublažuju pukotine
koje sadrže bol i sramotu koje su urezane u meni.

75
 Nagne mi glavu dok ne susretnem njegov pogled, kao da se želi uvjeriti da sam
shvatila njegov stav. Ali ni njegove riječi ni pogled ne uspijevaju utišati ranjive misli
koje me muče.

"Nisam borac, poput njih," šapnem. "Da jesam, ne bih tako lako odustala.
Sebična sam osoba." Tristan otvori usta, a zatim ih ponovno zatvori bez da ispusti zvuk.
Odmaknem se od njega. "Samo naprijed, reci. Svi drugi nisu imali poteškoća da mi daju
do znanja kako se osjećaju u vezi toga. "

"Nisi sebična. Da jesi, ne bi otišla po to lišće sinoć. Šuma te užasava kad je

mrak."

"To nije nagnulo mjerilo u moju korist. Ali opet, u usporedbi sa svim stvarima
koje su radili moji roditelji, ništa što napravim neće ga nagnuti u moju korist."

"Siguran sam da bi ionako bili ponosni na tebe."

To me progoni od mog prvog radnog dana. "Ne, ne bi. Uopće." Ustanem na noge,
hodajući prema signalnoj vatri, stavljajući na nju više grana. Moje priznanje njemu
iscrpilo je moju energiju. Ali iscrpilo je i nešto drugo... trulu negativnost koje sam
skupljala tijekom godina. Osjećam se puno mirnije nego što sam se osjećala dugo
vremena.

Tristan shvati znak i promijeni temu. "Spremna za neki trening streljaštva?"

"Pretpostavljam."

"Treba nam meta."

Tristanova leđa puknu kad pokuša ustati, a ja ga gurnem natrag na stepenice,

uvjeravajući ga da sam sposobna to napraviti sama. Napravim improviziranu metu tako
što uvijem nekoliko grana i stavljam lišće u njih. Donesem lukove, strijele i koplja iz
zaklona od drva i spustim ih kod Tristanovih stopala. Tada shvatim…

"Možeš li gađati s takvim leđima?"

"Ne. Bole me leđa. Ali, objasnit ću ti najbolje što mogu."

76
 Ispada da bez obzira koliko Tristan objašnjavao što moram napraviti, ne mogu
gađati ravno ni da si spasim život. Strelice ne dodiruju metu, već lete ispod, iznad ili sa
strane i u grmlje. Proces postaje nezgrapan, jer moram vratiti sve strelice. Na kraju
Tristan ustane. Polako to radi i ne čini se da ga boli - samo da mu je neugodno. Pritisne
ruku na moj trbuh objašnjavajući da tamo moram usmjeriti svoju težinu.

Kada njegova ruka dodirne moj trbuh, dah mu zastane i on se ugrize za usnicu.
Pretvaram se da ne primjećujem, iako mi se vlastito disanje ubrzava od srama, a trbuh
mi podrhtava. Pokušavam se usredotočiti na pucanje, ali nađem se kako često virim
prema njemu da vidim grize li i dalje usnu.

Je. Njegova reakcija me čini nelagodnom i nemam pojma što da radim u vezi s
tim, ali nešto se u meni zgrči. S zbunjujućom zbrkom shvaćam što je to: krivnja.

Nijedna količina uputa ne pomaže. Odustajem nakon otprilike tri sata ispuštajući
luk. "Pušiona sam. Nema drugog načina za izreći to"

Tristan, koji se opet odmara na stubama, odmahuje glavom govoreći. "Poboljšat

ćeš se vježbom."

"Otići ću po svježe lišće da zamijenim ono pod tušem. Oni već propadaju."

Provedem neumjereno mnogo vremena režući lišće, koristeći vrijeme samo da

svoje misli dovedem u red nakon događaja posljednjih sati. Povučem se unatrag, ruke
pune lišća i počnem krpati tuš. Tristana nema nigdje, pa pretpostavljam da se uspio
odvući u avion kako bi se odmorio. Zabušavam s lišćem prije nego što ih umotam u
zavjesu. Zamijenim staru zavjesu, srce mi buja u prsima od smiješnog ponosa, kao da
sam upravo napravila nešto jako složeno.

Skočim kad osjetim tapkanje po ramenu.

"Oprosti, nisam..." Zaustavljam se i vidim Tristana kako nosi bijelo cvijeće. "Što
je ovo?"

"Bijeli cvjetovi. Bijela je tvoja omiljena boja."

77
 Suzim oči. "Onda, pravio si se da se ne sjećaš."

Na to dobijem dječački osmijeh. "Gardenije su ti najdraže cvijeće, donio bih ti

gardenije, ali prašuma je ostala bez njih. Ili barem nije bilo negdje u blizini ograde.
Nisam mogao ići tražiti jako daleko zbog svojih leđa."

"Oh! Leđa. Nisi smio otići..." Ne završim rečenicu jer Tristan stavi cvijeće u
moje naručje, a njegova gesta me ostavi bez riječi. Sjetio se da je moja omiljena boja
bijela i uprkos leđima, krenuo je tražiti cvijeće. Nasloni se na tuš kabinu, masirajući
leđa, teško dišući kroz stisnute zube.

Takav normalan čin... primanje cvijeća. Uznemirava me. Naporno se trudim da

ne razmišljam o svom normalnom životu kod kuće niti jedan dan. Većinu vremena
uspijevam kad se izgubim u zadacima kao što su izgradnja ograde ili traženje hrane. Ali
ovo je kap normalnosti u vrtoglavici ludila. Podsjetnik da u životu postoji više od
preživljavanja. Čak i ovdje.

U pokretu koji me iznenadi isto koliko i njega iznenađuje, zagrlim ga rukama

oko vrata i povučem ga u zagrljaj. "Hvala, Tristan," šapnem.

"Nasjeckat ću malo grejpa kojeg si jutros donijela," kaže kad se razdvojimo.

"U redu. Vidjet ću treba li signalnoj vatri više drva."

Vatra izgleda sasvim u redu, pa završim sjedeći pored naše zalihe drvima, grleći
koljena. U jednoj ruci držim tanku granu i odsutno crtam po blatu.

"Što radiš?"

Trznem se, prestravljena, a zatim se podignem na noge. "Gubim vrijeme.

Oprosti."

Tristan se namršti, pokazujući na blato. "Je li to dio pjesme?"

"Je li?" Gledam škrabotine koje sam ispisala na blatu i iznenađeno vidim kako
su škrabotine stvarno riječi.

78
 Silazno plava boja; da je plava sva u žurbi s bogatstvom; trkačka janjad također
imaju fer. Što je sve ovaj sok i sva ta radost?

"To je iz 'Springa' Gerarda Manleyja Hopkinsa. Nisam shvatila da i dalje znam

ove stihove. Poeziju nisam čitala još od srednje škole."

"Nedostaje ti čitanje, zar ne? Vidio sam da si već čitala časopise."

"Nekoliko puta. Voljela bih pročitati nešto novo. Bilo što."

Stisne oči. "Imam ideju." Uhvativši drugu granu, počinje pisati u blatu. Slova.
Svako upijem čim napiše.

Nisu u krivu, koji smatraju da su mi dani bili san; Ipak ako je nada poletjela u
noći ili u danu, u viziji ili ni u jednom, je li zbog toga manje nestalo?

"Prepoznaješ li ga?" Pita Tristan.

"Ne. Tko je to napisao?"

"Edgar Allan Poe. To je iz 'San u snu'. Sviđa mi se njegov rad."

"To je vrsta pesimistične pjesme."

"Nije u tome stvar. Rekla si da želiš pročitati nešto novo, pa..."

"Hvala. Sjećaš li se više ijedne pjesme?"

Tristan se nasmije. "Trenutno sam previše gladan da bih se sjećao ičega osim tog
kako ovo pojesti." Pogleda u stranu na kriške grejpa.

Potrebna su gotovo dva tjedna da Tristanova leđa potpuno zacijele. U tom

razdoblju se pažljivo kreće, pomaže mi oprati odjeću i povremeno mi donosi cvijeće,
ali ne može puno više. Jeli smo meso jednom, kada je ptica sletjela na Tristanovo rame.
Živimo od jaja i voća koje sakupljam, a oboje gubimo težinu. Nakon ispitivanja
nekoliko korijena koji nisu prošli test jestivosti, pronašli smo asortiman od četiri
korijena koji izgledaju poput mrkve koje možemo jesti. Imaju okus poput ničega, ali
nam ispunjavaju želudac. Inzistira na tome da treniram s lukom, ali ne napredujem

79
puno. Ne pomaže mi što mi ne može pokazati kako pucati. Pokušao mi je pokazati
jednom, ali jednostavno napinjanje njegovih leđa mora da istegne neke živce, jer muca
od boli i ostatak dana se ne može pomaknuti. Ipak nisam loša s kopljem i to mi da malo
samopouzdanja.

Tristan opet spava u pilotskoj kabini. Unatoč osjećaju da je njegova prisutnost u

kabini bila napadna noć kad ga je vrućica preplavila, mjesto se osjeća prazno bez njega.
Zaspati postaje teže nego prije i odjednom gledam u strop satima. Moje misli ne lete na
Chrisa često, kao na početku. Možda se moja nametnuta zabrana razmišljanja o njemu
pretvara u nešto što dolazi prirodno. Ili možda moj um zna da način na koji život na
ovom mjestu učinim podnošljivim ne razmišljajući što bi mogla biti alternativa:
Chrisova sposobnost da me nasmije i život u kojem će moja najveća briga biti gubitak
slučaja; ne gladovanje ili podlijeganje bolestima ili ulazak u gnijezdo zmija - što sam
zamalo i napravila. Dvaput.

I zato što moj um očito treba nešto opsjedati, čim prestanem opsjedati oko toga
kakav bi bio moj život da nisam zaglavljena ovdje, počnem se opsjedati nečim drugim.

Tristanovim noćnim morama.

Čujem ga kako se bacaka u snu svake večeri, iako zatvori vrata kabine. Pitam se
zašto ga nikad prije nisam čula. Pretpostavljam da sam bila previše zauzeta vlastitim
mislima.

Sad kad znam za noćne more, ne mogu ih ne čuti. Događaju se svake večeri.
Nema izuzetaka. Nekoliko puta se nađem kako stojim pred njegovim vratima, pitajući
se trebam li ući i probuditi ga, pokušati ga umiriti. Ali nisam. Ne bi to cijenio;
nepokolebljiv je da se drži za sebe. I nisam sigurna da bi mu to uopće moglo pomoći.
Ali željela bih mu pokušati pomoći, kao što je on i meni pomagao onog dana kad smo
razgovarali o mojim roditeljima. Cijelo vrijeme nosim njegove riječi sa sobom - one su
poput talismana, te riječi - djeluju čak i kad aktivno ne mislim na njih. S vremena na
vrijeme osvrnem se na svoje stare unutarnje pukotine, isklesane krivnjom i gubitkom.
Otkrivam da su pukotine manje bolne sa svakim posjetom.

80
 E sad, kad bi samo mogla učiniti nešto tako da pukotine u njemu, što god da se
dogodilo u njegovoj prošlosti i uzrokuje mu noćne more, ne bole toliko. Postao mi je
važan na dubok, gotovo vitalni način. Slušati ga kako viče je nepodnošljivo. A ako je
to za mene nepodnošljivo, ne želim ni znati kakav je osjećaj njemu.

Jednog jutra nađemo otiske šapa tik uz ogradu. Ogromne. Tristan kaže da sigurno
pripadaju nekoj vrsti mačka. Puma, ili možda čak i jaguar. Nakon otkrića, oprezniji smo
nego ikad kad odlazimo van ograde. Još jedna prijetnja nad nama se nalazi u mjesecima
koje moramo čekati za naš put natrag.

81
 14.
AIMEE

"Znam ovu. Lijepa je, "Tristan kaže na dan koji obilježava dva mjeseca otkako
smo se srušili i gotovo dva tjedna otkako su nas pauci ugrizli. Oči mu zasvijetle dok
ponovno čita isječak pjesme koju sam iscrtala u blatu. To je postala gotovo svakodnevna
stvar - poput neizgovorenog dogovora. Kad sjedimo i jedemo večeru ili ponekad - kao
sada - doručak, u blato napišemo nekoliko stihova.

Ne prepoznajem nijednu pjesmu koju je napisao, što je pomalo neugodno s

obzirom da citira autore koje bi svatko tko je bio vrhunski student (što sam ja i bila)
trebao znati. U svakom slučaju, to hrani moju potrebu za čitanjem novih stvari. Kao
mali bijeg svaki dan. Ruši ponavljanje naših zadataka preživljavanja; to je nešto novo
čemu se radujem - nešto novo što se ne vrti oko čina nabave hrane.

To je luksuz i oboje se prepuštamo njemu.

Njegove pjesme me intrigiraju. Edgar Allan Poe nije jedini pisac koji mu se
sviđa. Thomas Hardy jedan je od njegovih favorita među mnogim, mnogim drugim. Ali
bez obzira kojeg pjesnika citira, svi stihovi imaju nešto zajedničko: oni govore o boli,
tami i djelima koja nadilaze praštanje.

Ne razumijem zašto se bavi takvom vrstom literature. Naravno, ima ljepote u

njoj. To je samo malo depresivno. U početku sam mislila da je to samo njegov ukus, ali
sada sumnjam da je možda nešto drugo.

U našim pitanjima tijekom posla, on pazi da se ne drži neugodnih tema i naučila

sam ga ne pritiskati. Ali kad on piše riječi u blatu, stvari se mijenjaju. Njegove oči

82
dobuju onu plimu osjećaja koju imaju kad se slučajno dotaknem tema o kojima ne želi
razgovarati. Zato sumnjam da je njegovo utočište depresivne poezije povezano s onim
manje radosnim iskustvima koja skriva od mene. Sa svakom pjesmom koju dijeli, raste
taj neobjašnjiv nagon da ga zagrlim ili pronađem način da ga utješim. Želim da nestane
njegov mračni oblak. Želim da nestane, jer ne mogu podnijeti gledati ga kako se muči.

Učim o njemu gotovo isto koliko iz nekoliko stihova koje svakodnevno piše u
blatu, kao i iz našeg ispitivanja kad obavljamo zadatke. Ja se držim pjesama koje ne
mogu biti više drugačije. Vesele su i lagane. Nije da sam ikad bila u veseloj poeziji;
uopće se nisam bavila poezijom. Volim romane. Iznenađena sam što se uopće sjećam
bilo koje pjesme. Zadnji put kad sam čitala poeziju, bila sam u srednjoj školi. Iz nekog
razloga sve su sunčane, vesele pjesme. U svakom slučaju, čini se da Tristan pokazuje
jednako zanimanje za moje pjesme kao i za svoje.

Kad završimo s pjesničkom predajom, predam Tristanu luk i strijelu. "Ovo je

tvoja prilika da me impresioniraš." Tvrdi da se osjeća dovoljno dobro da me nauči
gađati.

Namršti se, postavi strelicu i povuče strunu luka. Nastojim zapamtiti svaku
akciju, svaki pokret njegovih mišića, nadajući se da ću ih moći imitirati kad dođe moj
red. Široka ramena nagnula su se prema naprijed, snažne ruke stežu luk i strijelu. Mišići
na njegovim rukama i lopaticama su savijeni; vidim njihovu oštru konturu ispod
njegove košulje. I mišići na njegovom trbuhu su zategnuti. Definirani trbušnjaci na
njegovom trbuhu vidljivi su kroz njegovu vlažnu, prilijepljenu košulju. Stalno mi je
govorio da je za pogađanje mete najvažnije pronaći ravnotežu i držati se centrirano.
Tvrdio je da bi to mogla postići ako stisnem trbušne mišiće. Pokušala sam, ali sad vidim
da to nisam radila kako treba.

Tristan nacilja na našu improviziranu metu. I promaši za dva metra. Počinjem se

smijati. "Nisam impresionirana."

Još uvijek se smijem kad Tristan ispusti drugu strelicu, koja pogodi metu točno
u sredinu. Kao i treća i četvrta. Ispali petu gore u zrak, na pticu koja prolazi iznad nas.
Viknem, prekrivajući usta rukama kad ptica padne na zemlju, strijela joj se zabila u

83
prsa. Ponovno nacilja sljedeću strelicu prema meti, zabijajući ravno u sredinu. Isto
napravi i sa strelicom nakon nje.

Tada se komadići slagalice počinju slagati, jednim strelicom po jednom.

Njegovo znanje o vještinama preživljavanja, poput paljenja vatre od nule i ispitivanja
jestivosti. Njegove noćne more.

"Bio si u vojsci," kažem.

Tristanovi zglobovi pobijele na luku, čeljust mu se stisnula. Spusti luk, hoda do

mete kako bi pokupio strijele, a zatim podigne palu pticu. Ni jednom ne pogleda u mom
smjeru.

"Tristan?" Pitam. "Jesam li u pravu?"

Spusti se na deblo drveća koje nam služi kao klupa i nagne se nad strijele,
pregledavajući njihove vrhove.

"Da. Bio sam u Afganistanu." Glas mu je čudno smiren, gotovo bezizražajan.

Sjednem kraj njega, iznenadni val divljenja me preplavi.

"Trebali bismo naći nešto otrovno u što ćemo umočiti vrhove strijela," izbrblja.

Njegove me riječi zbune tako da nemam vremena razmišljati želi li promijeniti

temu ili stvarno planira otrovati strelice. "Zašto? Od toga bi sve što ubiješ otrovnim
strelicama bilo ne jestivo, zar ne?"

"Ne za životinje koje namjeravamo jesti, već za grabežljivce." Znam da misli na

otiske šape koje smo otkrili neki dan. "Ako se jaguar pojavi, trebat će mi pet strelica da
ga srušim. Jaguari su jako brzi. Nikad ne bih imao vremena ispucati dovoljno strijela.
Ako su strelice otrovane, imat ćemo veće šanse."

"Kako ćemo pronaći otrov? Mislim, većina stvari oko nas je otrovna, ali nije kao
da možemo iscijediti..."

"Još ne znam." Čeljust mu je naslonjena na dlan. Pokrivač tamnih emocija u

njegovom pogledu mi govori da ne misli na otrov za strijele, već na drugu vrstu otrova.

84
 "O tome su tvoje noćne more, zar ne?" Pitam. "O tvom vremenu u vojsci."

Ne odgovara, ali neće me odvratiti. "Ako je slon u sobi - ili dobro, u džungli -
ne želim to ignorirati. Možemo razgovarati o stvarima. To može biti oslobađajuće."
Sjećam se razgovora koji smo imali o mojim roditeljima prije nekoliko tjedana i kako
sam se nakon toga osjećala puno slobodnije. Kad Tristan ne pogleda prema meni, još
manje odgovori, dodam. "Čujem te svake večeri."

Zbog toga mu se glava podigne. "Možeš me čuti?"

"Da." Njegov pogled sadrži toliko tjeskobe i očaja da ne bih htjela ništa drugo
nego se pokopati u zemlju, posramljena što provaljujem u tako privatnu stvar.

On teško proguta, skrećući pogled. "Žao mi je."

Trepnem, zbunjena. "Zbog čega?"

"Nisam te htio uznemiravati. Mislio sam da ako zatvorim vrata... nisam shvatio
da sam tako glasan."

"Ne uznemiravaš me. Ne moraš stalno spavati u toj pilotskoj kabini. U kabini
ima dovoljno mjesta i noćne more me ne plaše."

Tužno se nasmiješi. "Ne, ali zamjerit ćeš mi. Čak i ako me čuješ dok sam u
pilotskoj kabini, bolje je ako između nas postoje vrata."

"Neću ti zamjeriti. Tristan, hajde, vjeruj mi u ovom. Moraš se moći odmoriti.

Pilotska kabina nije ni približno ugodna kao moja kabina. Nosit ćemo se s tim noćnim
morama."

Pogleda me, izraz lica mu je nečitljiv. Zatim mi preda luk i nekoliko strijela.

Kad nam se prsti dotaknu, strujni udar pukne - baš kao i na dan kad mi je rekao
da izgledam dobro u bijelom. Osim što sada, shvaćam uz trzaj u trbuhu, da je još
intenzivnije. Obraćala sam pažnju na te njegove reakcije. Često se događaju u
posljednje vrijeme. Sve ih je teže ignorirati, ali trudim se. Nešto drugo je također teže
ignorirati.

85
 Taj osjećaj krivnje ne mogu smjestiti.

"Idem te naučiti da gađaš ravno," kaže Tristan glasom koji ne zvuči sasvim
ispravno. "Ja ću se nositi sa svojim noćnim morama."

Smijem se. "Dogovorimo se. Pustit ću te da me naučiš kako se suočiti sa šumom;

a ti pusti mene da ti pomognem suočiti se s tvojim noćnim morama."

"Nećeš odustati, zar ne?"

"Trebam li to shvatiti kao da? Spavat ćeš u kabini?"

"Dobro, hoću," kaže uz nelagodan osmijeh. "Sada se koncentriraj na metu i

pucaj."

Iako sam zapamtila svaki pokret njegovih mišića dok je pucao, ne mogu ih
imitirati, još manje pucati njegovom preciznošću. Ili bilo kakvom preciznošću.

"Pa zašto nisi više u vojsci?" Pitam nakon što odlučimo da je gotovo za danas i
skupljamo strelice.

Tristan oklijeva. "Težak je to život. Počeo je uzimati danak. I... odustao sam jer
sam želio više vremena provoditi sa svojom ženom. Otkako sam se prijavio, bio sam
gotovo neprekidno raspoređen, tako da je provela prve dvije godine našeg braka sama.
Nije to bio život kojem se nadala," kaže on. "U kratkim periodima dok sam bio kod
kuće stvari među nama bile su napete. Vrlo napete." Njegove oči me pretražuju, kao da
se nada da bih ga mogla prekinuti ili promijeniti temu. Ali nisam. Prepuštam to njemu.
Ako odluči da ne kaže ništa drugo, neću tražiti više. Već sam dovoljno pritiskala.

"Nadao sam se da će se, ako se vratim kući i nađem običan posao, stvari među
nama opet popraviti."

"A nisu?"

Trese glavom, gorki osmijeh mu je na usnama.

"Zašto?" Pokažem mu da mi pomogne naložiti vatru da ispečemo pticu koju je

ubio strelicom. Vatra koju palim svako jutro kako bi signalizirala spasiocima za koji
86
više ne vjerujem da će doći, već je ugašena, ali način na koji je zapaljena ne čini je
korisnom za kuhanje.

"Jedan od razloga je što smo se odvojili. Proveli smo previše vremena daleko
jedno od drugog, a naša su iskustva bila različita. Tako da su nas, naravno, oblikovali
na različite načine. Celia je bila učiteljica u osnovnoj školi i dane je provodila okružena
djecom. Dane sam provodio u Afganistanu okružen pucnjavom i ljudima koji su ranjeni
ili umirali. "

Skrenem pogled s njegovih ruku kad počne čerupati pticu.

"Koji je bio drugi razlog?"

"Hm?”

"Drugi razlog što stvari nisu išle između vas?"

"Taj drugi razlog... to bi bio ja." U grlu ga guši neobična buka, a kad opet
progovori, glas mu zavija. "Ili bolje rečeno, posttraumatski stresni poremećaj."

"Oh."

"Dijagnosticiran mi je nakon što sam se vratio kući. Bio sam stalno ljut i
izbjegavao sam ljude. I ljudi su mene izbjegavali, čak i ljudi koji su bili moji prijatelji.
Neki su me se bojali. Nisam mogao podnijeti da čujem određene zvukove. Imao sam
grozne noćne more. Bile su puno, puno gore nego sada. A Celia... počela je željeti da se
opet vratim u vojsku. Uopće se nije mogla nositi sa mnom. Počela me izbjegavati
tijekom dana. Noću je spavala u drugoj sobi, a onda je počela spavati kod svog prijatelja,
govoreći da se ne može odmoriti. Da me i dalje mogla čuti."

"Jesi li išao na savjetovanje?"

"Jesam. Sjećam se kako me savjetnik upozorio da se puno brakova poput moga

raspada. Predložio je bračnu terapiju. Trebao mi je vijek da skupim hrabrost da pitam
Celiu da krene na savjetovanje sa mnom. Do trenutka kada sam to učinio, ona se jedva
vraćala kući. Valjda je za nju već bilo gotovo, ali odbijao sam to vidjeti. Pripremilo sam

87
ovaj vrlo istančan govor i odveo je u restoran u kojem smo bili na našem prvom spoju
godinama prije. Te večeri rekla mi je vijest da želi razvod. "

"To je... žao mi je... to je vrlo tužno."

"Je. Nevjerojatno je koliko brzo stvari mogu poći po zlu. Rekla mi je da se

odljubila od mene. I, kao što si ispravno pretpostavila, da je zaljubljena u nekoga
drugog."

"Ah..."

Idućih nekoliko minuta prođe u tišini dok postavljamo pticu na ražnju, zajedno
s nekoliko sivkastih korijena okusa papira koje sam iskopala jutros ranije. Želudac mi
krulji od pogleda na pticu koja se peče. Prošlo je toliko vremena otkako sam pojela
pravilan obrok. Tristanov želudac također reži. Da ugasimo glad dok ptica ne bude
spremna, popijemo nekoliko limenki vode. Mlaka je, kao i obično, i dala bih sve za
gutljaj ledene vode. Grlo me boli od same pomisli na to.

Kako nije pokazao nikakve znakove želje nastaviti razgovor, iznenadim se kad
opet krene o svojoj ženi.

"Vjenčali su se odmah nakon našeg razvoda i nekoliko mjeseci kasnije dobili

dijete."

"Začeto je dok ste vas dvoje još bili u braku?"

"Jednostavna matematika kaže da je to točno."

"Kako si se nosio s tim?"

"Loše," kaže, zureći u pticu pečenku, a brada mu je oslonjena na koljena.

"Nekako sam postao pustinjak na neko vrijeme."

"Zašto se nisi vratio u vojsku?"

"Nisam mogao. Unatoč svemu, oporavljao sam se od traume i nisam se želio

vratiti na prvo mjesto. Zamjerao sam vojsci. Na neki način, osjećao sam da je ona
odgovorna za sve što se dogodilo - moje noćne more, gubitak Celie. "
88
 "Pa, bila je," kažem.

"Ne znam. Nekada sam vjerovao da nas iskustva koja život baca oblikuju. Sada
mislim da je način na koji se nosimo s onim što život baca na nas je ono što nas
oblikuje."

"To je zanimljiv način gledanja na stvari," mrmljam. Um mi se vrati natrag u

moje tamne dane, nakon što su mi roditelji preminuli. Reći da se nisam dobro nosila je
podcjenjivanje. Ali ne želim razmišljati o svojim roditeljima. Godinama sam vježbala
da ne dopustim da mi misli lete na njih - da odvratim misli prema nečemu drugom kad
mi prijete prisjećanjem na nešto što sam htjela zaboraviti. Možda je to razlog zašto sam
se tako brzo uspjela uvježbati da ne mislim na Chrisa otkad smo se srušili na ovo
zapušteno mjesto.

"Znači, ako ne smatraš vojsku odgovornom, zašto se opet nisi upisao ?"

Slegne ramenima. "Nisam više želio taj život. Kad sam upoznao Celiu, bio sam
mlad i pun snova, spreman žrtvovati sebe za veće dobro. Lako je biti velikodušan kad
si sretan. Izgubio sam i sreću i svoju sposobnost sanjanja. I da budem iskren, vojska nije
bila mjesto za dobro kao što sam nekoć mislio da je. "

"Jesi li oduvijek želio biti u vojsci?"

"Još sam htio postati doktor. Bilo je ili to ili vojska. Vojsku sam odabrao na svoj
sedamnaesti rođendan." Prije sam mu se divila, zbog njegove ljubaznosti i nedostatka
straha. Sada mu se još više divim. Za takvu odluku potrebna je neizmjerna unutarnja
snaga. Pogotovo u tako mladoj dobi. "Kad sam se vratio iz vojske, razmišljao sam o
upisu na fakultet, a zatim prebaciti u medicinsku školu, ali osjećao sam se prestaro za
to."

"Voliš li još uvijek Celiu?"

"Ne. U nekom sam je trenutku prestao voljeti, a da to nisam ni shvatio. Držao

sam se nje jer je ona predstavljala nadu za normalan život, a tada sam shvatio da ta nada
više ne postoji."

89
 Nešto pređe preko njegovih crta lica... poput sjene... tako gusto, gotovo kao veo.
Shvatim da sam prije vidjela taj izraz na njemu. Kad je ispaljivao one strelice. Kad mi
govori laku noć i povlači se u pilotsku kabinu. Duboka namrgođenost i bolni pogledi
nisu bili tako izraženi, ali bili su tu. Znakovi da se čovjek povlači u svoju školjku. Ne,
ne u njegovu ljusku.

Njegov pakao.

Imam neobjašnjiv poriv da mu kažem nešto utješno, da stavim osmijeh na

njegovo lice, jer ga njegova muka grize kao da je moja. Prije nego što sam imala prilike
razmisliti, prisili kutove usana u smiješak i kaže. "Tako da, obavio sam trening za pilota
i počeo raditi za Chrisa."

"Pa, dobro za mene. Tko zna koliko bih dugo preživjela da je netko manje obučen
za preživljavanje bio pilot."

"Kažem da trebamo otići u traženje nečega da otrujemo vrhove strelica odmah

nakon što pojedemo," kaže Tristan, a ja kimnem u znak slaganja. Ali kada su ptica i
korijeni spremni, jedemo tako brzo da nas želudac zaboli gore nego kad smo bili gladni,
tjerajući nas da se odmarimo nekoliko sati.

"Idemo," kaže Tristan. "Nećemo ići jako daleko jer će pasti mrak za oko sat
vremena, ali bilo kakav napredak bolji je od nikakvog."

Kimnem. "Trebamo li ponijeti baklju sa sobom?"

"Da."

Uđem u avion i otkidam još jednu traku sa svoje vjenčanice. Određena uloga joj
je pružanje tkanine za baklje. Prvih nekoliko puta osjećala sam se kako da si trgam kožu.
Kao da sam sebe opljačkala onim što mi je davalo nadu. Ali sada prepoznajem da
haljina još uvijek predstavlja nadu, iako drugačiju nadu nego prije. Prije je to značilo
ispunjenje mog sna o vjenčanju. Sada, predstavlja nada da ću ostati živa i držati zvijeri
podalje.

90
 Tristan umoči traku tkanine u naše posljednje kapi tekuće životinjske masti, a
zatim je omota oko grane, paleći je iznad vatre. Zatim krećemo u šumu. To je prvi put
nakon dva tjedna da Tristan ide dalje od prvih nekoliko stabala. Takvo olakšanje što
više ne trebam ići sama. Samo kada ga vidim ispred sebe, sa svojim snažnim rukama i
samouvjerenim hodom, osjećam se sigurnijom nego što bi to moglo napraviti tisuću
baklji ili oružja.

"Što tražimo?"

Tristan stisne usne. "Nisam siguran. Ovdje ima puno biljaka koje su otrovne, ali
nema načina da utvrdimo jesu li dovoljno otrovne za ono što nam je potrebno. Potražimo
biljke oko kojih nema drugih biljaka ili mnogo insekata. To je jasan znak jakog otrova."

Ne susrećemo nijednu biljku koja zadovoljava Tristanove kriterije. Sumnjam da

postoji centimetar ove šume koji nije prekriven insektima. Istaknem nekoliko biljaka sa
sjajnim lišćem i jednu s bodljama na mjestu na kojem sam se prije nekoliko dana ubola
u obraz. Mučila me bol koja je jednaka užasnom putu do stomatologa. Tristan nije
zadovoljan nijednom od njih. Na kraju prestajem pokazivati i ostavim ga da sam
pregleda biljke.

91
 15.
AIMEE

Vratimo se u avion praznih ruku, a kad se spremamo za spavanje, Tristan krene

u pilotsku kabinu.

"Što radiš? Mislila sam da smo se dogovorili da ćeš ovdje spavati."

Uzdišući, kaže. "Nadao sam se da si zaboravila na to."

"Nema šanse. Uzmi sve što trebaš iz pilotske kabine i dođi ovamo."

Stavim jastuk na sjedalo preko prolaza u isti red kao i moje. "Eto," kažem
Tristanu kad ga čujem kako se približava. U avionu je jako mračno, osim nekoliko
snopova mjesečine koji ulaze kroz male prozore, ali već sam se toliko navikla na mrak
da mogu bez sumnje reći gdje se sve nalazi. "Odmorit ćeš se puno bolje ovdje; vidjet
ćeš."

"Ti si ta koja se neće odmoriti, Aimee. Jesi li sigurna u ovo?"

"Apsolutno." Nakon što se Tristan nasloni natrag u ležeći položaj, odem u

stražnji dio aviona i presvučem se u haljinu koju koristim kao spavaćicu. Iako me ne
vidi, i dalje se crvenim dok skidam odjeću. Mentalno zabilježim da se sutra odem
presvući u pilotsku kabinu.

Legnem na leđima i buljim u strop. Proći će sati prije nego što zaspim, kao što
to uvijek bude. "Voljela bih da imam knjigu ili nešto slično. Prije sam čitala roman
svake večeri dok ne bi zaspala."

92
 "Možemo pričati priče jedno drugom - stvari koje su nam se dogodile," predloži
Tristan. "Mislim, to je u knjigama, točno, priče? Ti prva. Siguran sam da imaš zabavnije
priče nego ja."

Imam osjećaj da Tristanov prijedlog ima veze s njegovim strahom od spavanja i

suočavanja s njegovim noćnim morama. Možda će mu ovo pomoći da zaspe.

"U redu. Ali loša sam, upozoravam te. Jednom sam morala čuvati prijateljičinu
četverogodišnju sestru. Ispričala sam joj neku priču o tome kako se čudovišta kriju
ispod njenog kreveta i na kraju je dobila napad. Mama ju nije mogla smiriti satima."

"Ispričala si četverogodišnjakinji priču o čudovištima ispod kreveta?" pita

Tristan, pucajući od smijeha .

"Da. Mislila sam da bi za nju bilo zanimljivije ako bi priča imala grozan aspekt.
To je bio promašaj. Dakle, čega se bojiš da se držim dalje od toga?"

"Hmm, da vidimo, osim mojih noćnih mora? Ne, dobro sam. Ništa što ispričaš,
ne može to nadmašiti, garantiram."

"Kakvu priču bi htio čuti?"

"Kad si dobila omiljeni poklon?"

Smijem se. Mislila sam da će biti teško smisliti priču, ali jako se sjećam detalja
oko tog događaja. "Dobila sam ga za Božić od svojih roditelja kad sam imala sedam
godina. Ili, dobro, od poštara da budem precizna. Roditelji su mi obećali da će biti kod
kuće za Božić, ali nekoliko dana prije su nazvali da kažu da neće stići. Bila sam
uznemirena danima i odbijala razgovarati s njima kad su nazvali. Trebali su mi kupiti
porculansku lutku koju sam željela godinama, i bila sam ljuta jer sam bila sigurna da će
im vječnost trebati da dođu kući i daju mi je. Ali stigla je na Božićni dan. Bila sam tako
sretna. Sjećam se da sam sjedila ispred televizora i pila toplu čokoladu dok sam stezala
lutku. Bio je to najbolji Božić ikad, osim što nisam imala roditelje. Ali to nije bilo
neobično. Blagdani su za njih bili zauzeti."

"Puno si bila sama dok si bila dijete, zar ne?"

93
 "Da. Navikla sam se nakon nekog vremena, ali još uvijek sam htjela da moji
roditelji budu više u blizini. Pogotovo u dane poput Božića. Sjećam se da sam gledala
božićne filmove i poželjela da mogu imati takvu obitelj. Obećala sam sebi da ću, kad
budem imala obitelj, provoditi što više vremena s njima. "

"I odlučila si postati odvjetnik jer je radno vrijeme tako kratko?"

"Hej, imam izvrsne vještine upravljanja vremenom."

Tristan se smijulji. "Kladim se. Baš kao i Chris. Kako ste se vas dvoje upoznali?"

"Poznajemo se oduvijek. Ne sjećam se vremena kad ga nisam poznavala.

Roditelji su nam bili prijatelji i živjeli smo blizu jedno drugom. Chris i ja smo bili
najbolji prijatelji mnogo prije nego što smo postali ljubavnici. Ponekad mislim da smo
više najbolji prijatelji nego ljubavnici."

"Trebamo ići spavati," Tristan kaže s neuobičajenim tonom u glasu.

"Nervozan si, zar ne?" Pitam.

Odgovori nakon kratke pauze. "Da."

"Nemoj biti." Ispunjava me toplina. Pružam ruku, a prolaz između sjedala je

toliko uzak, da mogu dodirnuti njegovo rame. Trgne se kao da sam ga spržila. "Oprosti.
Ne moraš se stidjeti, Tristan. Ili se nastavljati kažnjavati zbog svoje hrabrosti." Ne
odgovara, ali kad mu ponovno dodirnem rame, stavi ruku preko moje i neko vrijeme se
nijedno od nas ne miče. Mogu reći da je opušteniji. Nerazumljiv osjećaj ispunjenosti
širi se kroz mene pri pomisli da sam doprinijela tome i da mogu učiniti njegov pakao
malo podnošljivijim.

Zatim zaspe. Razmišljam zašto mu toliko želim pomoći. Ili želim li mu pomoći?
Možda je odgovor mnogo jednostavniji. Možda sam samo gladna ljudskog dodira, i
uopće ne radim ovo zbog njegove koristi, već zbog svoje vlastite. Ne, znam da to nije
to. Njegova me sreća jednostavno usrećuje.

94
 Ne mogu zaspati, započinjem tehnikom koju često koristim da zaspem:
zamišljanje vodopada. To me treba opustiti. Provedem oko sat vremena radeći to bez
napretka. Odustajem kad se Tristan počne pomicati, mrmljajući u snu. Njegovo
mrmljanje pretvori se u vriskove. Ošamućene i očajne. Od njih mi se koža naježi. Isprva
ostajem na svom sjedalu, pokrivajući uši. Ali teror koji ga je zadesio prodire u mene
sve dok mi srce ne kuca mučnom brzinom i više ne mogu podnijeti da budem preko
puta prolaza.

Priđem mu namještajući se na njegovom sjedalu. Sjedala su ekstravagantno

široka, ali shvaćam koliko smo kilograma izgubili ako oboje možemo stati.

"Tristan," kažem, ruka mi lebdi preko ramena, nesigurna bih li ga trebala

protresti da se probudi. Čini se već napola budnim, oči mu se s vremena na vrijeme uz
treptaj otvaraju, nefokusirane. Njegovi trzaji postaju divlji, franatičniji, znoj mu izbija
na čelu. Riječi koje mrmlja nisu razumljive.

"Tristan," kažem opet, malo glasnije. Uhvatio me za ruku, baš kao što je i one
noći kad je imao groznicu. Oči mu se širom otvore na nekoliko sekundi, a zatim se
ponovo zatvore. U toj zemlji između snova i stvarnosti, on se pomakne bliže meni dok
mu glava nije gotovo na mojim prsima. Njegov je stisak na mojoj ruci tako čvrst da se
bojim da bi mi mogao zaustaviti cirkulaciju, ali nemam srca reći mu da pusti. Iako stisak
ne popušta, njegovo bacakanje prestaje, a disanje postaje ravnomjernije.

"Toliko ih je umrlo. Nisam ih mogao spasiti," on šapće, glas mu podrhtava.

"Pomozi im."

"Što se dogodilo?"

"Naišli smo na grupu civila. Nisu trebali biti tamo. Dobio sam upute da vodim
grupu na sigurno, ali nisam uspio. Svi su ubijeni. Vidim tu scenu iznova i iznova. Gore
je svaki put. U snovima ih spašavam, a zatim uzmem pištolj i ubijem ih. "

"To je samo noćna mora, Tristane." Voljela bih da mogu naći utješnije riječi, jer
mi srce puca.

95
 "Ne. To je prostija verzija stvarnosti. Nisam povukao okidač. Ali sam ih ubio."

Ne kaže ništa nakon toga. Možda je zaspao, pa se pokušam pomaknuti.

"Možeš li malo ostati ovdje?" pita.

"Naravno."

"Hvala."

Nakon nekog vremena zaspe, a noćne more se ne vrate. Koliko užasno mora biti
suočavati se s tim zastrašujućim slikama svake večeri i dalje ići u svaki dan. Novi val
divljenja bljesne u meni. Prošlo je dosta vremena otkad sam osjetila nešto ovakvo prema
nekome.

Ne mogu zaspati, teško iako pokušavam. Povratak na moje mjesto bi mogao

pomoći, ali ne dolazi u obzir. Tristan me zarobio, držeći moja zapešća i držeći glavu na
mojim prsima. Njegova druga ruka je oko mene u vrlo čvrstom zagrljaju, kao da njegov
život ovisi o tome. Možda i je, a on uzima snagu za to baš kao i ja kad od njega tražim
snagu i utjehu kad me nešto u šumi uplaši. Trebam ga da preživim strahote vani. Trebam
mu da nadvlada one u svojim mislima.

Dobra je stvar što možemo ponuditi jedno drugom točno onu vrstu snage koja
nam je potrebna.

96
 16.
TRISTAN

Ponekad se stvari dogode i povratka nema. Trebao bih znati, doživio sam dosta
tih trenutaka koji mijenjaju život. Svi ti trenuci su me bacili u mrak, šaljući me sve
dublje i dublje u jamu.

Bar se jednom nešto događa što će me izvući iz te jame - već jest.

Netko.

I sada kad sam je našao, ne mogu je se odreći.

97
 17.
AIMEE

Prvo što sljedećeg jutra napravim je tuširanje. Obično prvo naložim signalnu
vatru, a zatim se otuširam, ali osjećam se tako ljepljivo da više ne mogu podnijeti samu
sebe. Tristan još spava kad izađem iz aviona. Kišilo je. Šuma nakon kiše poprima
čarobnu nijansu, tim više ako se pojavi ujutro. Magla klizi kroz lišće, obavijajući stabla
i skrivajući natopljen pod. Sunce donosi duge gotovo svaki dan. Znam to jer se nakon
kiše uspinjem na vrh visokog stabla onoliko često koliko mogu. U početku sam to radila
jer sam se nadala da ću vidjeti avion ili helikopter, ali sada to radim jer moram vidjeti
sunce. Za nekoga tko je odrastao pod kalifornijskim suncem, nekoliko blijedih zraka
koje dobijemo ispod debele nadstrešnice nije dovoljno.

Ulazim u našu improviziranu tuš kabinu, pokušavajući zamisliti da je to

egzotični tuš u skupom odmaralištu, a ne kabina napravljena od gomile drvenih stupova
prekrivenih lišćem. Tuš ima tri šipke povezane na vrhu da drže pletenu košaru s vodom.
Ako povučem upleteni konop koji visi s nje, voda će poteći iz šuplje bambusove cijevi
koju je Tristan zabio sprijeda. Ali trenutno mi treba više da se osvježim nego taj tanki
mlaz vode. Želim prevrnuti košaru, pustiti svu vodu u jednom velikom pljusku. Košaru
ću zamijeniti punom nakon toga. Imamo dosta jer je kiša padala tijekom noći. Obično
objesim odjeću i ručnik unutar tuša, ali budući da planiram pustiti kaskadu, ostavim ih
vani tako da ih ne namočim. Tuš je moj drugi omiljeni prostor nakon aviona. Košarica
je visoko podignuta, pa moram skočiti nekoliko puta prije nego što dobijem dovoljno
čvrst stisak da je prevrnem. Osjećam se kao da sam zakoračila na oblak kad voda pojuri
niz moju kosu, lice, tijelo i ispere ljepljivost. Toplo je, kao i uvijek, osim hladnog dodira
na leđima... Trnci?

98
 Ili nešto.

Jednom pogledam crnu zmiju uvijenu ispred mojih nogu prije nego što iskočim
iz tuša, vrišteći. Kliznem nekoliko puta po blatnjavom tlu u žurbi da potrčim što dalje
od tuša. Dolazim do stuba upravo kad se Tristan spušta, i počnem blebetati,
nekontrolirano se tresti. Njegove su ruke oko mog struka, nešto govori umirujućim
glasom, ali ne mogu ga čuti od zaglušujućeg lupanja u ušima.

Kad mi se puls smiri, uspijem reći. "Zmija. Pod tušem."

"Je li te ugrizla?"

"Ne, ne. Samo... samo... ubij je, molim te."

"Opusti se, Aimee. Diši."

"Ne želim disati," viknem, lijepeći se za njega, stišćući mu majicu. "Želim da ta

stvar ode odande."

"Pobrinut ću se za to. Prvo ću ti donijeti ručnik."

Tada shvatim da sam potpuno gola. Moje grudi se pritišću uz njegova prsa.
Bradavice su mi se pretvorile u kamenčiće. Užasnuta, skočim s njega, što sve pogorša,
jer me sada može bolje vidjeti. Ali već me vidio u mom golom sjaju kad sam trčala
naokolo kao luda žena. Što više razmišljam o tome, postaje mi sve neugodnije. Obrazi
mi gore. Prekriži to. Cijelo tijelo mi gori od srama. Prekrijem svoje ženske dijelove i
sise dok mi Tristan ne donese ručnik i odjeću, a onda ručnik omotam oko sebe. Zašto
su mi, dovraga, tvrde bradavice?

"Zmija nije pod tušem; vidjet ću mogu li je pronaći u blizini. Uđi u avion i
pokušaj se smiriti."

"Okej."

Skrivam se u avionu duže nego što je potrebno za smirivanje i presvlačenje u

čistu odjeću. Duboka i krajnja sramota drži me ukorijenjenom za sjedalu. Pitam se
postoji li način da ne izađem i ne vidim Tristana ikad više. Ne samo što vidio, već...

99
kako je moje tijelo reagiralo. Moje tvrde bradavice, trnci na mojoj koži. To nije bilo
zato što sam se sramila.

Zašto onda?

Igram se sa zaručničkim prstenom na prstu, krivnja mi utapa osjećaje srama i

zbunjenosti. Sjetim se svih ostalih vremena kad sam se osjećala krivom, onih vremena
kad je Tristanovo tijelo neprimjereno reagiralo - ubrzan dah, dodir koji ga je natjerao
da ugrize usnicu. Nisam razumjela zašto sam se tada osjećala krivom. Ali mislim da
moja podsvijest jest. Glasno opsujem. Zaručena žena ne bi se trebala tako osjećati. Čak
ni kad nije vidjela svog zaručnika više od dva mjeseca. Upravo sad bila bih mu žena da
se ovo sranje nije dogodilo. Odmaram glavu među koljenima, jako pokušavajući
zamisliti Chrisa kako me čeka pred oltarom, što je ironično jer sam se dva mjeseca
toliko trudila da obrišem tu sliku. Ali ta slika ne dolazi, niti bilo koja druga njegova
slika, zbog čega se osjećam još više krivom.

Kad skupim hrabrost da opet izađem van, Tristan je zapalio signalnu vatru, kao
i redovnu vatru pored nje i peče nešto što izgleda ukusno. Valjda je već odradio dnevni
lov. Izvrsno, jer umirem od gladi.

"Jesi li zaspala?" pita.

"Da, malo", lažem.

"Dobro." Zabrinuto me pregledava. "Sinoć se nisi mnogo odmorila zar ne?"

Opet lažem. "Oh, nije bilo tako loše." Sinoć sam možda odspavala dva sata sna
zbog neudobnog položaja u kojem sam spavala, a toplina koja je isijavala iz njegova
tijela bila je zagušujuća.

"Žao mi je ako..."

"Nemojmo opet započeti tu raspravu, Tristane. Imaš noćne more. Nisu mi velika
stvar, samo buka. Ali one su tebi velika stvar. Nisi ih imao više sinoć nakon što sam
došla k tebi. Kad si spavao u pilotskoj kabini, bacakao si se cijelu noć. Ovo je
poboljšanje. "

100
 "Da, jest."

"Pa, u tome je i poanta." Tristan kimne dok pomiče pticu iznad vatre. "Što si
napravio sa zmijom?"

"Riješio sam je se. Ležala je na suncu iznad tuša."

"Možemo li nešto napraviti da spriječimo zmije ili bilo što drugo da ne upadnu
u kantu s vodom?"

"Smislit ću nešto, naravno."

"Hvala. Hrana izgleda kao da će joj trebati neko vrijeme da bude spremna.
Potražit ću voće kako bismo ih mogli jesti za večeru."

Tristan se naglo uspravi. "Ne."

"A? Zašto? Radim to svaki dan."

"Vidio sam tamo zabrinjavajuće otiske šapa." Pokaže na prostor između repa
aviona i ograde.

Želudac mi skoči u grlo. "Ušlo je unutar ograde? Možeš li reći što je bilo?"

Tristan trese glavom. "To bi mogao biti jaguar."

"Rekao si da su rijetki."

"Da, pa, već smo imali sreće što smo se srušili na ovo brdu iznad poplavnih voda;
pretpostavljam da u ovom dijelu nemamo sreće. Od sada ćemo se držati zajedno u
svakom trenutku."

"Ali to uopće nije učinkovito," protestiram.

"Niti je to da se ubiješ."

"Zašto si tako pesimističan?" Pitam, iznervirana.

"Realan sam. Nemaš pojma kako se obraniti."

101
 "Mogu se popeti na drveće," kažem srdačno.

Tristan odustaje od pretvaranja da je usredotočen na naš obrok i ustaje,

uznemiren. "Kao i svaka životinja u ovoj šumi. Unatoč tome, poludiš kada vidiš
prokletu zmiju. Kako ćeš ostati hladne glave kad se suočiš s jaguarom licem u lice?"

"Poludjela sam jednom", kažem kroz stisnute zube.

"Jednom je potrebno da se napravi razlika između života i smrti. Svađaš li se

zapravo sa mnom oko toga da sama ideš u šumu? Bojiš se toga."

"Zato se uvijek trudim ostati blizu aviona," ispljunem.

"Nije za raspravu. Ako dođe do hitne situacije koja zahtijeva da samo jedno od
nas uđe u šumu, ja ću ići, a ti ćeš čekati u avionu."

"O, znači ti možeš ići sam, ali ja ne mogu? Prošli put kad sam provjerila, nisi
imao supermoći." Pokušavam se kontrolirati. Što je, zaboga, izvuklo temperament? To
nije zato što misli da se ne mogu braniti. Znam da ne mogu pa duboko udahnem, vireći
u um u potrazi za odgovorom, ponavljajući ovaj razgovor. U sekundi kad riječ jaguar
iskoči, shvatim da ga je to izvuklo. Samo sam prestravljena - okamenjena da mu se
nešto može dogoditi. Užasava me više od pomisli da se meni može dogoditi nešto loše.
A činjenica da on na svoju sigurnost gleda blaže od moje, produljuje moje bojazni.

"Mogu se obraniti, Aimee," kaže odmjerenim tonom.

Odmaknem se, udišući duboko nekoliko puta. "Okej, smiješna sam. U pravu si,
naravno. Opasno je otrčati sam kad bi u blizini mogao biti jaguar. Ali moramo biti
razumni. Nebrojeno puta sam išla u šumu kad su te leđa boljela i ništa se nije dogodilo."

"Nismo imali drugog izbora. Možda si imala sreće. U svakom slučaju, to je rizik
koji ne možemo prihvatiti. Sve ćemo koordinirati da potratimo što manje vremena. Kad
budeš tražila voće, mogu potražit otrovne biljke ili jaja. "

"U redu", kažem, još uvijek nezadovoljna. Tristan stavi ruku pod moju bradu,
podižući je. Njegov dodir šalje električni udar kroz mene, čineći da mi se cijelo tijelo

102
zagrije. Bilo da se radi o žestokoj raspravi ili drugoj vrsti vrućine, ne želim znati, ali
opet koraknem unatrag.

"Jedini način na koji ću ti dopustiti da ideš sama je ako naučiš pucati ravno,"
kaže, a odlučnost u njegovim očima gotovo je uznemirujuća. Kimajući prema stablu s
metom, kaže: "Luk i strijele su tu. Vježbaj dok obrok ne bude spreman."

Stenjem, ali napravim kako kaže. U pravu je. Moram se moći obraniti. Moram
biti bolja u ovome. Odlučnost mi se počne otapati nakon dvanaest strijela u mojoj
vježbi. Više od jedne ne pogodi metu. Teško se mogu koncentrirati na pucanje, a svaki
put kada buljim u metu dulje od nekoliko sekundi, dobijem vrtoglavicu. Pa možda ići u
šumu i popeti se na stabla u potrazi za jajima i voćem ne bi bila tako dobra ideja, na
stranu jaguara. Činjenica da sam spavala još manje nego inače, zamagljuje mi vid i
smanjuje mi fokus. To bi moglo napraviti razliku poput koračanja na pravu ili pogrešnu
granu i pada sa stabla, jer su gnijezda na višim granama.

"Držanje ti opet nije kako treba," kaže Tristan iza mene.

"Argh," uzviknem. "Prokletstvo, Tristan. Najavi se, hoćeš li? Ne treba mi srčani
udar."

"Oprosti, nisam te htio uplašiti." Stavljajući ruku na moj trbuh, kaže. "Nemaš
ovdje nikakvog pritiska."

"Znam... to je samo..." Duboko udahnem, pokušavajući ne pokazati kako njegov

dodir utječe na mene. Što je sa mnom danas? Dotakao me je ovako desetak puta prije,
a upravo je on izgledao kao da to utječe na njega. Ne ja.

"Ne mogu se usredotočiti."

"Nisi se odmorila sinoć; znao sam."

Opet je vrijeme za laž. "Ne, nije to. Samo... nisam dobra u ovome."

Tristan izgleda neuvjerljivo, ali ne inzistira. "Idemo jesti. Nakon toga možeš
vježbati."

103
 Ali uspijem preskočiti još jedan trening nakon obroka, jer smo odlučili zajedno
ići u potragu za jajima, voćem i drvima. Pustim Tristana da se penje i držim se
prikupljanja drva, jer to zahtijeva najmanje pažnje. Kad se vratimo, previše je mračno
za bilo što, osim tuširanje - nakon što Tristan provjeri košaru s vodom zbog neželjenih
gostiju. Dok se on tušira, odem pregledati otiske šapa. Držim baklju blizu zemlje dok
je ne nađem. A zatim poželim da nisam. Ogromna je. Kolika je ova zvijer? Kosa na
zatiljku mi se digne dok je pokušavam zamisliti. Tristan mi se pridruži kad izađe iz tuša.

"Strašno, zar ne?"

"U svakom slučaju. Zašto je došao ovamo?"

"Teško je reći." Slegne ramenima. "Možda se samo izgubila ili..."

"Ili što?"

"Možda je jaguar pregledavao ovo mjesto da vidi je li prikladno da postane

njegov teritorij."

"Može li ih biti više?"

"Ne... jaguari su samotna bića. Ne guraju se u čoporima. Naravno, ako su ženke

sa mladunčadi, a mladunci veći od slatkih mačića, imali bi mali čopor na rukama."

"Što bi se tada dogodilo?"

Izraz mu potamni. "Morali bismo odmah otići."

"Ali rekao si da bi to razmatrao samo kao zadnju opciju." Koljena mi oslabe.

"Šuma je još uvijek pod vodom."

"To je zadnja opcija. Ni jedna količina strijela, čak ni otrovanih, neće pomoći
ako dođe još jaguara. Izglednjeli bi skrivajući se u avionu i ne bi mogli izaći."

"Radije bih umrla od nedostatka hrane nego da postanem hrana."

"Pobrinut ću se za tebe, Aimee. Obećavam. Idemo unutra; sada je previše

mračno." Bez upozorenja, stavi ruke oko mene u nježnom zagrljaju. Iz mnoštva osjećaja

104
koji me napadaju u ovom trenutku - toplina, krivnja, zbunjenost - najjači je osjećaj da
pripadam ovdje u njegovom naručju.

U njemu se osjećam kao kod kuće.

Dugo stojimo tako, a onda krenemo prema avionu.

Dok se penjem stubama, pitam ga: "Šansa da je ženka s mladuncima nije tako
velika, zar ne?"

"Nisam siguran," kaže Tristan iza mene. "Mislim da je ovo jedno od rijetkih
područja Amazone koje nije poplavljeno u kišnoj sezoni. Ovo mjesto mora izgledati
prilično atraktivno. Ali dosad smo imali sreće; možda ćemo ostati sretni."

Njegov odgovor me ni najmanje ne smiruje. Zaustavim se prije ulaska u avion,

naprežući uši kako bih čula sve što zvuči zlobnije nego inače u stalnom zujanju
prašume.

Ništa.

Možda je Tristan u pravu.

Ali što ako našoj sreći dođe kraj?

"Tvoj je red da sada ispričaš priču," kažem dok zijevam na svom sjedalu,
pripremajući se za spavanje. Tako sam iscrpljena da večeras neću imati problema sa
spavanjem.

"Rekao sam ti da nemam dobrih. Vojska nije puna veselih priča."

"Jesu li zbog toga sve tvoje pjesme tako mračne? Zbog vojske?"

"Da. Nisam puno čitao prije nego što sam se upisao. Tijekom kraće pauze kod
kuće, prije odlaska u Afganistan, kupio sam časopis, a uz njega je bila i mala knjiga
pjesama. Godišnjica nečega. Bila je to zbirka raznih pjesnika - svi su bili mračni, kako
ih ti nazivaš. Tako sam počeo. Zvuči čudno, ali bile su utješne. "

"Zašto?"

105
 "Bio sam okružen s toliko boli i jada da su moje vlastite misli postale jako
mračne. Tako mračne da sam se počeo brinuti. Utješno je bilo shvatiti da tama može
dovesti do ljepote. Poput pjesama. Zašto su one koje citiraš tako vesele?"

"Te su jedine kojih se sjećam." Slegnem ramenima, osjećajući sram. "Nema

dubljeg značenja."

"Pa, činjenica da se sjećaš samo tih nešto znači."

Možda očekuje da razumijem na što misli, ali nisam. I ne pitam. Umjesto toga,
kažem: "Još uvijek mi duguješ priču. Ispričaj mi priču prije vojske. Zbog čega si
odabrao vojsku? Mislim, sigurno je postojao razlog. Nisi se samo probudio na ujutro
svog sedamnaestog rođendana i odlučio to napraviti, je li?"

"Prilično jesam. U djetinjstvu, moj omiljeni junak bio je lik iz stripa koji je bio
zapovjednik vojske, pa sam i ja to htio biti. Pretpostavljam da je ideja zaglavila dok sam
odrastao. Nikad nisam htio biti nešto drugo."

"To je slatko; slijediti svoj san."

Oklijeva. "Neke je snove bolje ostaviti neostvarenima. Mogu se pretvoriti u

noćne more."

Na to nemam odgovor. Što mogu reći muškarcu koji je slijedio svoje dječje
snove samo da ih stvarnost izbije iz njega?

"Kladim se da si bio mali junak čak i dok si bio dijete. Ma daj... Sigurna sam da
ćeš nešto smisliti."

"Ne znam jesam li bio junak, ali bio sam jako lud. Skoro sam se jednom utopio.
Cura je plakala jer joj je pas pao u jezero, pa sam skočio za njim."

"Zašto misliš da je to bilo ludo?"

"Zato što psi mogu plivati bolje nego ljudi. Na kraju je pas spasio mene."

"Koliko si imao godina?"

106
 "Jedanaest."

Pokušavam se usredotočiti na nekoga tko to radi u dobi od jedanaest godina.

Najviše čega se mogu sjetiti u toj dobi bilo je negodovanje ako mi poklon koji su mi
moji roditelji slali svaka dva tjedna, gdje god da su bili, nije stigao na vrijeme. Da, bila
sam razmažena.

Neki su ljudi rođeni da vide što je važno u životu. Oni to mogu osjetiti. Kao i
moji roditelji. Uvijek sam se divila zbog njihove sposobnosti da sve ostave po strani,
uključujući i mene, kako bi se koncentrirali na njihov rad.

"Bilo je glupo," kaže Tristan smijući se kroz mrak.

"Nije uopće. Bilo je to jako zadivljujuće od tebe." Zakopam glavu u jastuk.

Zahvalna sam što ima ljudi poput njega čiji je prirodni instinkt činiti dobro drugima.
Gotovo je grijeh što zauzvrat nije primio dobrotu koju zaslužuje. Posljednja misao prije
nego što zaspim jest da ću možda, na neki ograničen način, to uspjeti ostvariti u ovoj
pustinji.

Probude me vriskovi. Zgrabi me hladna panika, uvjerena da su jaguari nad nama.

Tad dođem k sebi. To su samo Tristanove noćne more. Oprezno mu priđem, tresući ga
da se probudi. Nasmiješi se kad me vidi, iako njegove oči još uvijek imaju progonjeni
pogled.

"Možeš li sjediti kraj mene neko vrijeme?" mrmlja.

"Naravno," kažem, premda sam nesigurnija nego sinoć kad sam mu dala isti
odgovor. Nakon današnjeg incidenta i odluke mog tijela da tako pretjerano reagira,
nisam sigurna da bih trebala biti tako blizu njega. Ali što da mu kažem? Oprosti, Tristan,
moram odbiti pomoći ti tijekom tvojih noćnih mora jer su mi se bradavice danas
odlučile pretvoriti u kamenčiće, a moja se koža pretvori u žar kad sam ti preblizu. Osim
što bi to bilo smiješno, bilo bi sebično da se odmaknem i ne bi bilo pravdeno prema
njemu.

107
 Dok sjedim kraj njega i on me intenzivno promatra svojim beskrajno mračnim
očima, prsa mu se dižu i padaju u istom munjevitom ritmu kao i moja, sjetim se drugih
vremena kad se činilo da moja blizina ima isti učinak na njega, njegova blizina sada ima
na mene. Pokušavam ostati dovoljno daleko od njega da nam se tijela ne dodiruju.
Osjećaj njegova vrućeg daha na mojoj koži ipak je neizbježan.

"Želiš li razgovarati o noćnoj mori?" Pitam.

"Ne, ne večeras."

"Okej."

"Kad sam bio u vojsci, sanjao sam o tome da sam doma, ujutro da jedem svoj
omlet, bez brige da sutra možda neću uspjeti."

Znači, zato mu je nešto tako jednostavno puput omleta omiljeni obrok. Zato
primjećuje detalje koji drugi ne. Kao kako pijem kavu ili koliko često mijenjam boju
kose.

"Kad sam se vratio kući, više nisam sanjao. Samo sam dobio noćne more. Volio
bih da mogu dobiti san umjesto noćne more samo jednom. Dugo nisam sanjao o nečem
mirnom."

"O čemu bi volio sanjati?"

"Nema pojma. Nikad nisam razmišljao o tome. Jednostavno se ne želim vratiti u

Afganistan svaki put kada zatvorim oči."

"Hmm, pokušaj zamisliti ono što želiš sanjati, umjesto onoga što ne želiš."

"To zvuči kao nešto što bi rekao terapeut."

"Hm... Čitala sam o tome u mladenkinom časopisu. Bio je savjet za izbjegavanje

loših snova o svim pripremama."

Iz grudi mu odjekne bučan smijeh, kao što sam i očekivala.

"Zvuči plitko, zar ne?"

108
 "Ne, samo je smiješno koliko se žene mogu stresirati zbog vjenčanja. Neka su
domaća plemena u Amazoni imala vrlo jednostavne ceremonije da bi proslavili
vjenčanja. Jednostavno bi istetovirali imena jedno drugog ili simbole na tijelima."

"To ne može biti istina", kažem, drhteći. Pomisao na tetoviranje uvijek me

zbunjivala. Boli i trajno je. Zašto to napraviti?

"Da, jest. Kad se vratimo na neko mjesto s internetom, možeš provjeriti."

"Možeš se kladiti; to će mi biti prva briga ako se ikad vratimo u civilizaciju,"

zezam ga.

"Jesu li ti savjeti iz časopisa pomogli?"

"Nemam pojma. Nisam imala noćne more, samo sam čitala. Ali moja prijateljica
koja se udala prošle godine zaklela se da joj je to pomoglo, iako je trebalo malo vremena
da se to dogodi."

"U redu. Pokušat ću," kaže, iako po tonu njegova glasa mogu reći da ne vjeruje
tehnici za mladenke, da će mu pomoći otjerati noćne more ratnih bombi. Ne krivim ga.

"Pretpostavljam da je potreban trening, baš kao i meni sa strelicama. Nadam se

da ćeš brzo postati bolji nego što sam ja sa strelicama."

"Postat ćeš bolja u tome," kaže s uvjerenjem. "Čak i ako budem morao stajati
iza tebe i ispravljati te svaki dan satima. Sada je još važnije nego prije."

"Hvala. Reci mi ako mogu nešto napraviti da ti pomognem s... hm."

"Već jesi." Okrene se prema meni, prilazeći bliže. Potrebno mu je toliko vremena
da oblikuje sljedeće riječi da gotovo mislim da će se predomisliti i neće reći ništa. Ali
kad progovori, shvaćam zašto mu je trebalo toliko vremena. "Toliko je bolje kad si
pored mene. Prvi put sam to primijetio one noći kako sam imao groznicu." To je
priznanje koje ga košta. Puno. Zato što to ne može poreći. Tijekom dana, lako mu je
reći da se može vratiti spavati sam u pilotsku kabinu. Ali noću, kad ga užas koji tako
jako pokušava zaboraviti muči, ne može se pretvarati.

109
 "Primijetila sam da si bio miran one noći kad sam ti bila blizu, ali nisam bila
sigurna je li te groznica ošamutila ili ne. Zašto ništa nisi rekao?"

"Sramio sam se. I dalje se sramim."

"Nemoj."

"Mrzio bih činjenicu da se osjećaš nelagodno samo zato što bih ja mogao..."

"Zašto, jer bi to bilo sebično? Tristane, zaslužio si pravo da budeš sebičan za dva
života. I da, mislim da uopće nisi sebičan."

Dugo me promatra prije nego što pita. "Hoćeš li onda ostati ovdje pored mene?
Čak i kad zaspem?"

Drhtaji mi pređu kralježnicom kad odgovorim, jer se nikada u životu nisam

osjećala potrebnom. "Hoću. Obećavam."

"Dobro."

"Sad, smisli nešto lijepo o čemu ćeš sanjati," naredim.

Na moje zaprepaštenje, hihoće se. "Oh, znam što mogu iskoristiti za početak
treninga iz snova."

"Pretvorila sam se u uši."

"Nadam se mentalnom ponavljanju tvog današnjeg golog plesa, " kaže, cereći se.

"Tristan! A smatrala sam te gospodinom jer to nisi spomenuo."

"Bilo je fantastično."

Razigrano ga uštipnem prstima po prsima. I požalim. Dotaknuti ga ovako malo

uzrokuje da se naježim po rukama. Nešto što mu ne promakne, iako na slabom svjetlu,
jer mu druga ruka krene prema mojoj ruci, štipajući me natrag. Usiše dah kad osjeti
moju kožu pod prstima. Voljela bih da sada u avionu nema ni traga mjesečine, pa da
ne mogu vidjeti naznaku žudnje u njegovim očima.

110
 "Obećaj mi da nećeš razmišljati o tome," kažem, moleći se da će on shvatiti moju
reakciju kao manifestaciju moje sramote.

Povlačeći ruku, kaže. "Hej, to nije fer. Rekla si da mogu biti sebičan."

"Ali govoriš o mom tijelu. Zabranjujem ti da sanjaš o tome."

"Nikad nećeš znati," kaže.

Ali znam. Jer kad zaspe, opet počne mrmljati o bombama i svemu za što je kriv,
i tek kad se nasloni glavu na moja prsa, omotavajući ruke oko mene, smiri se. Ostatak
noći ne spavam ni minutu, krivnja me guši. Buljim u svoj dijamantni prsten dok ne
zaplačem.

111
 18.
AIMEE

"Možemo li malo usporiti, molim te?" Dahćem tjedan dana kasnije, tijekom naše
svakodnevne navale u šumu zbog hrane. "Moram se malo odmoriti."

"Radije bih da dođemo do aviona, Aimee."

"Samo jednu minutu, molim te."

"Dobro," pažljivo me promatra, kao da očekuje da ću se sada srušiti pred

njegovim nogama, što je i moguće. "Odmori se ovdje nekoliko minuta dok ne skupim
još voća. Vidio sam nekog zrelog tamo." Pokaže na drvo s naše desne strane. "Pazit ću
na tebe."

"U to ne sumnjam," kažem šapatom koji je prekriven kriještanjem neke vrste

životinja koja se skriva u drvetu. Zvukovi urlikanja dolaze iz svih smjerova, iz svakog
centimetra šume, ne plaše me toliko kao nekada. Ne graktanje ili ječanje ili zbor ostalih
nerazdvojnih zujanja. Ne mogu baš isto reći za zavijanje grabežljivaca, ali taj strah
pokušavam preusmjeriti u učenje kako se obraniti.

Onog trenutka kad mi Tristan okrene leđa i počne se penjati na stablo, bacim
voće koje nosim, odmaram se na drvetu i duboko udahnem. Zatvorim oči. Ne mogu
ovako dalje. Nesanica mi je još gora. Između Tristanovih noćnih mora i moje neiscrpne
krivnje, nikad ne uspijem spavati više od jednog sata noću. Ne mogu se usredotočiti i
za to plaćam. Jučer sam se spotakla na neko korijenje i porezala lijevo stopalo, tako da
sada šepam. Tristan je inzistirao da mi stavi antibiotike, tako da je potrošio pola naše
opskrbe. Ako se dogodi nešto gore, nemamo ništa s čim bi se liječili. Trebam više

112
spavati ili ću uskoro postati obveza. Što si sa svježim parom otisaka jaguara koje smo
otkrili jučer unutar naše ograde, ne mogu priuštiti. Dobro je što smo gotovo sigurni da
je to samo jedan jaguar. Loše je to što je, budući da se stalno vraća, sigurno našao mjesto
zanimljivim. Tristan još uvijek inzistira na tome da zajedno radimo sve zadatke i više
nisam protiv te ideje. Kad god mi nestane iz vida, čak i na samo nekoliko sekundi,
prestravim se da mu se možda nešto dogodilo.

Nismo još pronašli dovoljno jak otrov. Tristan je prošli tjedan pokušao bezbroj
biljaka koje su izgledale otrovno, uzimajući im lišće i praveći preparate od njih. Ispitao
je otrovne strijele na nekoliko jadnih, nesumnjivih ptica. Rezultati nisu bili sjajni.
Zapravo, ne čak ni dobri.

"Aimee."

Trznem se, otvarajući oči. Odlutala sam.

"Jesi okej?" Pita Tristan.

"Da, osim ako mi vojska mrava opet ne napadne ruku." To je lekcija koju sam
naučila na težak način: nikad ne sjediti na šumskom tlu i ne odmarati se uz drvo duže
od nekoliko sekundi. Insekti i gmizavci skrivaju se na kori drveća, spremni za napad
kad dobiju priliku.

"Skupi tvoje voće, nosit ću sve ostalo. Moramo se vratiti."

Odmaknem se od drveta i pregledavam ruke. Niti jedan insekt ni znak uboda.

"Ovo mora da je neko čudo." Naginjem se da sakupim plod koji sam bacila pod noge,
kada kora stabla privuče moju pažnju. Bijela je, kao da ju je neko obojao. I na njoj nema
insekata. Izvadim džepni nož i napravim dugački rez na kori. Površna je, ali tamno
smeđa tekućina počinje izlaziti iz pukotine, kao da stablo krvari.

"Tristan, pogledaj ovo."

Suzi oči dok ga pregledava. "Nema insekata na njoj," mrmlja.

"Točno."

113
 U isto vrijeme, oboje pogledamo u zemlju. Neke biljke rastu oko stabla, ali ne
onoliko kao i obično. Nektar sa stabla mora biti otrovan. Jako.

"Skupimo ovo. Možda je to upravo ono što nam treba." Gledajući me, doda.
"Odvest ću te do aviona, a onda se vratiti da to obavim."

"Ne budi smiješan. Bit će brže s nas dvoje. Jednostavno, završimo s tim."

Zabijem nož u drvo prije nego što Tristan počne prosvjedovati. Njegova
prekomjerna zaštita dirljiva je, ali i zabrinjavajuća. Ugrožava se time što je zaokupljen
brigom za mene umjesto da gleda kud hoda. Najbolje što bi mogla napraviti je ostati u
avionu i pustiti ga da se vrati sam u šumu. Ne bih koristila u slučaju napada, upravo
suprotno. Ali ne mogu se natjerati da ga pustim iz vida.

Sljedećih sat vremena provodimo u rezanju kore i sakupljanju soka u dvije male
košare koje zajedno ispletemo na licu mjesta. Pobrinem se da se držim podalje od
Tristana dok to radimo. Dodirivanje njega, čak i slučajno, još uvijek mi uspali kožu. Što
je još gore, stvara mi peckanje u mjestima na kojima nemam mjesta za to. Kako ne znam
što bi s tim, koncentriram se na krivnju; što me trajno prati. Najjača je noću kad spavam
kraj njega i nema mi bijega od njegovog dodira. Krivnja nije zbog trnaca koje osjećam
zbog njegovim dodirom. Ona je od žudnje za tim.

Koliko god se bojim, također se i veselim trenutku kada me zamoli da provedem

noć pored njega. Sinoć sam prvi put ostala kraj njega, a da on mene nije prvo pitao.
Nebrojeno je puta prepričavao svoju noćnu moru, svaki put dodajući još groznije
detalje, sve dok njegove riječi nisu stvorile slike toliko stvarne da su me užasnule gotovo
onoliko koliko su njega. Počela sam shvaćati zašto ga je upravo taj događaj, sve strahote
kojima je svjedočio, obilježio. Preživio je, ali nitko od civila koje je trebao zaštititi nije.
Krivnja preživjelog. Čini se da razgovori o tome pomažu. Napreduje. Stvarno
napreduje. Noćne su mu more kraće i lakše ga je probuditi. Zato moram ostati uz njega.
Da mu pomognem.

Ili tako kažem sebi.

114
 Kad se vratimo u avion, Tristan umoči vrhove dviju strelica u tekućinu koju smo
skupili i krene u potragu za žrtvom na kojoj će je isprobati. Nađe pticu koja sjedi na
nižoj grani i prebire plodove. Tristan postavi strelicu unutar luka i namjesti se za pucanj.
Trbuh mi se stišće dok nisam sigurna da je veličine oraha kad ispusti strelicu. Za manje
od djelića sekunde, jadna ptica padne mrtva. Zaljuljam se naprijed, povraćajući.

"Aimee!"

"Dobro sam. Idi."

Obično uvijek skrenem pogled kad u nešto puca, ali nisam bila dovoljno brza.
Odem sjesti kod našeg improviziranog mjesta za jelo. Tristan sjedne ispred mene nešto
kasnije i da mi limenku vruće vode. Ispirem usta dok se ne očiste.

"Pa, našli smo svoj otrov", kaže.

"Nekako sam to shvatila." Nadam se da ga nećemo morati koristiti. Ovdje smo

već dva mjeseca i jedan tjedan i do sada nam nije trebalo.

"Napravit ću nam male vrećice da možemo nositi otrov sa sobom, ako nam
zatreba."

Namrštim se. "Zašto jednostavno ne uronimo strijele u otrov i tako ih nosimo sa

sobom?" Pucanje mi je još uvijek tromo, ali osjećala bih se sigurnije kad bi tako
napravili.

"Opasno je. Ako se slučajno ubodemo..."

"O, da. U pravu si."

"Napravit ću nam večeru od voća koje smo skupili."

"Nisam sigurna da mogu večeras jesti, ali možeš napraviti nešto sebi. I dalje
želim završiti s pranjem hrpe odjeće koju smo prali prije nego što smo krenuli u šumu."

Peremo odjeću s redovitošću koja je gotovo manijakalna, ali ona i dalje ima
neugodan miris. Ne znoj. Tristan i ja se tuširamo tri ili četiri puta dnevno, zbog vrućine
i vlage. Sumnjam da odjeća smrdi jer je ne peremo s ničim osim s vodom otkako je
115
nestalo gela za tuširanje. Skoro da zaspim dva puta za vrijeme pranja, pa odustanem
prije nego što završim hrpu, govoreći Tristanu da idem ranije u krevet. Ionako je gotovo
mrak. Tristan uđe u kabinu baš nakon što završim s presvlačenjem. Presvuče se u
pilotskoj kabini, vraćajući se kad legnem.

Tristan sjedne na rubu svog sjedala. "Aimee?" čuje se neodlučnost u njegovom

glasu koja me uznemi.

"Da."

"Hm, što bi rekla da spavaš pokraj mene od početka?"

"Ha?"

"Ionako dođeš ovdje. Možda uopće neću imati noćne more ako budeš ovdje kad
zaspim."

Logično, njegov prijedlog ima smisla. Uvijek ionako završim cijelu noć pokraj
njega. No iako se slažem, nešto mi govori da to nije okej. Jednostavno ne mogu točno
utvrditi što nije u redu.

Kliznem pokraj njega. Nemoguće je izbjeći kontakt kože na kožu, a njegov dodir
me opeče tako intenzivno kao i uvijek. Nitko od nas ništa ne kaže; samo gledamo u
strop. U toj tišini, klikne mi. Osjeća se pogrešno jer je tako intimno.

"Tvoj je red da ispričaš priču, " kaže.

"Previše sam umorna da bih nešto.smislila."

Osjećam kako se pomiče pored mene, a onda se okrene na jednu stranu, gledajući
me. To uopće ne pomaže osjećaju pogrešnosti.

"Uopće ne spavaš dobro, zar ne?"

"Ne," priznam.

"Žao mi je." Podigne se u sjedeći položaj. "Vratit ću se u pilotsku kabinu."

116
 "Ne, Tristan!" Uhvatim ga za ruku. "Nemoj. S vremenom ću zaspati. Nisam ti
trebala reći."

Nasloni se na laktove i ne gledajući u mom smjeru, kaže: "Primijetio sam da nisi

dobro spavala prije nekoliko dana, ali ništa nisam rekao. Htio sam biti sebičan i držati
te ovdje. Ali ne želim ti naštetiti. Samo je toliko bolje kad si pokraj mene."

Njegovo priznanje zabije mi se u srce. "Ne štetiš mi, Tristan. Borim sam se s
nesanicom oduvijek. Ovdje je postalo sve gore. Mogu to podnijeti. Hajde, lezi i pokušaj
spavati. Drago mi je što ti je sve bolje." Legne, ali čini se da ne želi previše spavati.

"Ne želim da mi zamjeriš. Ako kreneš tim putem, htjet ćeš me izbjeći, ali ovdje
nemaš kud pobjeći."

"Ništa od toga neće se dogoditi."

"Kad bi mogao naći način da mi oproste što ih nisam spasio, možda bih mogao
živjeti sam sa sobom," šapće.

"Ne bi. Čak i ako ti svaki od njih može reći da nisi kriv. Ti si moraš oprostiti,
Tristane, ako želiš mir. Sve je na tebi."

Blago se nasmiješi. "Reci mi tajnu."

"Što?"

"Znaš moje. Jedino je fer ako ja znam jednu tvoju."

"Preskočit ću, hvala."

"Reci mi," poziva. "Manje smeta nakon što je podijeliš s nekim, obećavam.
Upravo si mi to dokazala. "

Njegove riječi brišu svaku priliku za san, pa se i ja okrenem na bok, okrenuta

prema njemu. Pomisao na podijeljenu tajnu koja teži manje, previše je primamljiva.
Predam se. "Pa, sjećaš se kako sam ti rekla da sam nekada htjela biti poput svojih
roditelja i raditi ono što su radili prije nego što su preminuli?"

117
 "Da."

"Istina je da me je prestrašila mogućnost da budem poput njih. Osjećala sam da

nikada neću imati snage ostaviti one koje volim za sobom mjesecima i putovati u strana
mjesta. Divila sam im se, bili su moji heroji i htjela sam učiniti nešto dobro kao oni, ali
nisam se osjećala dovoljno jakom za taj način života. Zato pretpostavljam da moja
odluka o promjeni karijere nije u potpunosti bila vođena boli."

Tristan ne odgovara pa provjerim je li zaspao, ali oči su mu otvorene. Možda

misli da sam kukavica. Trznem u sramoti. Bilo mi je bolje čuvati svoju tajnu.

"Gledala si na to iz pogrešne perspektive," kaže Tristan.

"Što?"

"Gledala si roditelje jer si mislila da je ono što oni čine plemenito, zar ne?
Pomaganje drugima?"

"Da..." potvrdim, nisam sigurna kamo ide.

"Ne moraš doslovno ući u njihove cipele da bi to radila. Svaka osoba ima
jedinstvene snage. Svojom jedinstvenom snagom mogla si postići ono što si htjela."

"I koja je moja snaga?" Izazovem.

"Slušanje ljudi," kaže iznenađenim tonom. "I ne samo to. Suosjećanje s njima."

"Tristan, malo me precjenjuješ. Samo zato što smo razgovarali..."

"Nisam samo ja. Kyra je puno pričala o tebi, nakon što ju je suprug ostavio. Rekla
je da si jako ljubazna, slušala si je. Dala si joj dobar savjet."

Sjećam se tog vremena u Kyrinom životu. Njezin suprug napustio ju je prije

otprilike godinu dana, a ona se iz vesele osobe pretvorila u cmizdreći nered. Pokušala
sam joj pomoći najbolje što sam mogla, ali nikad nisam imala dojam da sam uspjela.

"Imaš unutarnju snagu koju malo ljudi ima. I znaš kako je dati drugima. Mogla
bi pomoći ljudima na svoj način. Brinući za njih. Kao što radiš sa mnom. Rekao sam ti

118
stvari koje nikom nisam rekao, čak ni savjetniku. Na neki način, dao sam ti dio svoje
prošlosti - sebe - kojeg nikada nikome nisam dao. Nisam naviknut biti ranjiv."

Nikad nisam čula da netko tako otvoreno govori o svojim osjećajima. Nemam
pojma kako odgovoriti, a čini se da to očekuje od mene. Molim svoj umorni mozak da
smisli nešto drugo o čemu bi pričali.

"Što su domoroci koristili za tetoviranje na ceremoniji vjenčanja? Je li boljelo

više od normalne tetovaže?" izbrbljam, sjećajući se onoga što mi je rekao prije tjedan
dana. Glatko, Aimee. Stvarno gladak način za promjenu teme.

"Nemam pojma," odgovori Tristan, zbunjenost mu kapa iz glasa.

"Ali raditi takvo nešto ako boli je barbarsko. Pa, uvijek sam nekako mislila da je
tetovaža barbarska. A što ako se želiš riješiti toga?"

"Uopće ju ne planiraju ukloniti. U tome je i poanta toga. Mislim da je prelijepo

prepustiti se nekom tako istinski i potpuno."

Dah mi zastane. Možda da mi nije rekao prije nekoliko minuta da mi je dao dio
sebe koji nikada nije dao nikome drugom, ne bih pomislila na to. Kao da je... ne mogu
si pomoći da mislim da ovo... što god ovo bilo... za njega znači mnogo više nego što
sam mislila. Ali nisam sigurna da sam spremna otkriti što to znači. Njegove oči imaju
intenzivan odsjaj koji se probija kroz mene. Kad više ne mogu izdržati njegov pogled,
okrenem se i kažem. "Laku noć."

Tristan zaspi prije mene, a njegovo ravnomjerno disanje ispunjava kabinu.

Uspijem se uvjeriti da pretjerujem i skoro zaspim. Zatim stegne ruku oko mog struka,
prilazeći mi blizu. Preblizu. Osjećaj svakog centimetra njegovog tijela privezanog za
moje je mučan.

Njegov dah lebdi na mom vratu, njegovi snažni mišići prsa pritišću mi leđa. A
njegov donji dio tijela - ne, neću ići tamo. Ali mom tijelu ne treba dopuštenje da me
muči. Snažna, gotovo bolna potreba probudi se duboko u mojoj srži. Ne mogu je ugasiti,
koliko jako pokušavala. Ni krivnja ga ne može ugušiti. Sutra ću reći Tristanu da ne

119
mogu više ovo. Spavat ću na svom mjestu i doći ću k njemu samo ako me bude trebao.
Oboje smo dovoljno zbunjeni. Ja - nesposobna da kontroliram svoje tijelo, a on... taj
pogled u Tristanovim očima govori o osjećajima koji ne bi trebao imati prema meni.
Pustila sam ovo da ode predaleko. Ali nije kao da će spavanje pored njega donijeti bilo
kakvu razliku.

Ali to ipak ima značaja. Tristan spava cijelu noć, a da se ne probudi niti jednom.
Ja sam ta koja ovaj put ima noćnu moru. Probudim se zadihna, sa suzama u očima. U
mojoj noćnoj mori napala nas je gomila divljih zvijeri, a Tristan mi je pomogao da se
na podignem drvo koje nije imalo niže grane tako da se životinje nisu mogle popeti.
Tad su ga zvijeri rastrgale. Kad shvatim da je pored mene, neozlijeđen, ušuškam se u
njegovo naručje i ponovno plačem, ovaj put od sreće. Pitam se, čemu iznenadni san?
Tristan se proteklih tjedana trudio da me zaštiti.

Dok opet tonem u san, u um mi se uvuče zastrašujuća svijest. Mislila sam da je

veza između nas ovdje u prašumi jedna od prijateljstava. Ali možda je i više. Možda
osjećam i više nego što mislim za ovog čovjeka koji nije samo najjača osoba koju sam
upoznala, već i, čini mi se, odlučniji da mene održi na životu nego sebe.

120
 19.
AIMEE

Sljedećih dana tonemo u najdublji pakao koji ovdje mora postojati, jer svako
jutro nalazimo svježe otiske šapa unutar ograde. A onda drugi niz otisaka, jednako velik
kao i prvi. Tristan je bio u pravu. To je ženski jaguar s najmanje jednim mladunčetom.
A mladunče više nije veličine slatkog mačića, već smrtonosne veličine. Nema traga
zvijerima danju, ali noću lutaju uokolo. Napadaju našu zalihu drva i piju našu vodu.
Tristan predloži da odemo, jednom ili dvaput, ali nitko od nas ne misli da je to jako
dobra ideja. Redovno se spuštamo nizbrdo; vodostaj je i dalje jako visok. Napredovali
bi sporim tempom i bilo bi teško graditi sklonište tijekom noći. Zatim, na jutro koje
obilježava dva mjeseca i dva tjedna otkad smo se srušili, otisci šapa nestaju. Od tada je
prošao još jedan tjedan, a mi ih još uvijek svako jutro tražimo i tražimo u ogradama
rupe, ali nema svježih rupa ili otisaka šapa. Možda su ženka jaguara i njeno mladunče
(odbijam misliti da je množina - mladunci) samo prolazili tim putem.

Tristan još uvijek provjerava ogradu svako jutro, ali ja sam prestala ići s njim.
Odradi i posljednji krug u večernjim satima nakon što jedemo, noseći baklju, i tamo je
sada; dok sam sklupčana na svom sjedalu, žvačući usnu. Večeras pokušavam skupiti
hrabrost da mu kažem ono što nisam mogla reći prošli tjedan: Ne želim više spavati
tako blizu njega. Jaguare na stranu, prolazila sam kroz svoj osobni pakao. Dok spavam
duže od jednog sata u noći, spavanje pokraj njega postaje mučnije iz noći u noć. Sad
mu je bolje, tu i tamo ima neku noćnu moru. Nema razloga da nastavim ovako. "Nema
tragova," Tristan najavi, ulazeći u avion. "Idem se presvući i vratim se za minutu."
Nestane u pilotskoj kabini, a da me ne pogleda. Nije vidio da ne ležim u njegovom
sjedalu, nego u svome.

121
 Ali vidi pet minuta kasnije kad se vrati. Zaustavi se ispred sjedala. Imala sam
spreman sav ovaj govor kako je najbolje da spavam ovdje, ali pod njegovim bolnim
pogledom, riječi koje uspijem izgovoriti su. "Želim noćas spavati na svom mjestu,
Tristan. Ovdje je jednostavno tako vruće. Čak je i gore kad smo tako blizu jedno
drugom. "

Čita ravno kroz moj izgovor. "Shvaćam. U redu. Spavaj čvrsto, onda." Bez
ijedne druge riječi, zaspe. Nastojim napraviti isto, bez uspjeha. Započinjem svoju staru
tehniku zamišljanja vodopada - nisam ga trebala koristiti otkad sam spavala pored
Tristana. Započnem zamišljati sliku iza kapka kad počne njegova noćna mora. Divlje.
Glasno. Očajno. Brzinom otkucaja srca, uz njega sam.

"Tristan," šapnem. Nokti mu se zabiju u kožno sjedalo u njegovom neumoljivom

bacakanju, i čini se da ga ne mogu probuditi. Pribijem koljena o sjedalo s njegovih
bočnih strana, zarobljavajući ga ispod sebe, ograničavajući mu mogućnost kretanja.
Zatim stavim dlanove na svaki njegov obraz i glasnije ga pozovem. Kad otvori oči,
mjesečina obasja užas i bol u njegovim očima. Krivnja se grana duboko u mojim prsima.
Nisam trebala napustiti njegovu stranu večeras.

"Samo malo ostani, molim te. Toliko te trebam, Aimee." Zvuk mog imena iz
njegovih usta probudi u meni nešto što me grčevito muči. Čini mi stvari koje mi ne bi
trebale činiti.

"Pst, okej. Ostat ću. Znam da pomaže imati nekoga."

"Ne nekoga. Tebe. Ti si napravila sjećanja podnošljivim, sadašnjost boljom.

Imaš nevjerojatno jaku volju da nastaviš dalje, čak i ako ne znaš kamo ideš, nadajući se
da ćeš na kraju puta pronaći nešto vrijedno. Imaš urođenu sposobnost da na putu
pokupiš dobro - ono koje ti daju snagu, radost, poput tvojih pjesama - i nastaviš dalje.
Prenosiš tu snagu na druge, čak i ako te košta spavanja i mira."

"Nekad sam se mrzila buditi svako jutro. Sad se radujem svakom danu iako smo
zaglavili na ovom mjestu. Zato što to znači još jedan dan s tobom."

122
 Pomazi mi usne palcem. Otvorim usta, ali on odmahne glavom. "Ne govori ništa,
molim te."

Dugi trenutak šutimo, pogledi su nam zaključani. Udišem njegov vrući dah,
napetost koja pucketa u kratkoj udaljenosti između naših usana. Zatim me povuče u
poljubac. Dodir njegovih usana na mojim me naelektrizira, treperenje za treperenjem
putuje kroz moje živčane završetke. Njegov jezik uzme moj u primarnom zahtjevu.
Ledena drhtavica prosipa se po mojoj koži, a u isto vrijeme vatra se budi duboko u meni.
Nikad se nisam ovako ljubila. Divlje, s apsolutnom, očajničkom potrebom. Pokušam
ublažiti užarene emocije koje bujaju u meni. Pokušam se sjetiti da ovo nije u redu. Ali
ta brza misao utopljena je vrućinom koja mu pali usne i ruke, a ja se predajem. Tristan
produbi poljubac dok ne ostanem bez daha. Postajem svjesna njegovih čvrstih prsnih
mišića, svake linije i svakog grebena, dok mi ruke divlje lutaju pohlepom koju ne
prepoznajem. Njegove ruke napadaju moje tijelo, putujući s leđa na moja bedra, šireći
vatru u mom središtu; uvjerena sam da će me obuzeti. Uz trzaj, privuče me još bliže,
tako da samo što ga ne opkoračujem. Prsti mu se zapetljaju u moju kosu, dok mu
blagoslovljena usta maze moja, izvlačeći iz mene cviljenje.

A onda se trznem iz toga. Odgurnem se, bez daha, rumena i posramljena. Skočim
na noge, tražeći utočište u svom sjedalu, a krivnja se probija kroz mene poput otrovne
strijele. Pokušavam se usredotočiti na zvuk bujne kiše vani. Lije. Sklupčam se u
položaju fetusa. Shvaćanje onoga što sam napravila raste, potpaljujući krivnju, sve dok
više ne mogu podnijeti biti u vlastitoj koži.

123
 20.
TRISTAN

Držati se podalje od nje, trga me. Ali znam ako pokušam razgovarati s njom, ili
utješiti je, samo će pogoršati sve. Znam o čemu razmišlja, zato što sam i ja. O njemu.
Ovo je jedan vraški način za zahvaliti što mi je pomogao.

Ali nema povratka nakon ovoga.

Borit ću se za nju.

124
 21.
AIMEE

Probudi me svjetlost koja klizi u avion. Skočim u sjedeći položaj, sjećajući se

sinoćnjih događaja. Tristan još spava na svojem spuštenom sjedalu. Obučem se i brzo
istrčim iz aviona. Jednom kad sam vani, ne stajem. Nastavim trčati, stopala mi tonu
duboko u blato koje je napravila sinoćnja kiša. Da pobjegnem od toga, da, to je ono što
mi treba. Ali kamo? Nemam kamo pobjeći.

Nema veze.

Ja nastavim, nastavim se kretati. Ako budem trčala dovoljno brzo - dovoljno

daleko - ovaj ugušujući mjehurić u mom grlu bi mogao izblijediti, možda čak i nestati.
A s tim i moja krivnja. Ali dogodi se nešto neobjašnjivo. Umjesto da se smanji, mjehurić
raste, sve dok ni najmanji udisaji ne postanu nepodnošljivi. Ne mogu ostaviti krivnju
iza sebe. Zato što nije Tristan od kojeg želim pobjeći.

Ja sam.

Tako da se zaustavim, odmarajući ruke na koljenima, vrti mi se od sprinta.

Pogled na dijamantni prsten donese suze u moje oči. Zatvorim ih, očajnički
pokušavajući dočarati Chrisovu sliku. Ali mjeseci u kojima sam trenirala da ne mislim
na njega čine moje napore beskorisnim. Moja sjećanja na Chrisa su puna ljubavi, ali
udaljena. Blijeda su u usporedbi s onima koje sam ovdje prikupila, njihov intenzitet
oblikovan je opasnošću od šume i prisutnošću čovjeka koji me guši ljubaznošću i budi
vatru za koju nikad nisam znala da postoji. Čovjek čiju bol mogu osjetiti kao da je moja.
Svako sjećanje, svako iskustvo prije ovoga, prije njega, blijedi. Ali krivnja ne blijedi.

125
 Što sam napravila? Kako sam dopustila da stvari dođu do ovoga? Zašto sam
popustila sinoć? Odgovor prolazi kroz moj um, oštro i neoprostivo: jer sam ga toliko
željela. Trebala ga, čak. Drhteći, kopam po sjećanjima, pokušavajući to shvatiti, tražeći
znakove da sam trebala vidjeti da to dolazi.

Jednom kad se počnem prisjećati, znakovi su posvuda.

Sva ta vremena kad sam ga htjela utješiti, kad sam ga nenamjerno ispitivala o
stvarima koje su mu bolne za prisjećanje.

Moje oduševljenje što ga vidim sretnog.

Teror koji sam osjetila - i dalje ga osjećam - pri pomisli da mu se može dogoditi
nešto loše. Prijateljstvo je možda jednom potaklo te osjećaje, ali ne više. Kada sam
točno prošla tu barijeru, ne znam. Ali svakako sam je prošla, jer ono što osjećam toliko
je snažnije. Potresno koliko. Krivnja koja me davi je potvrda prirode mojih osjećaja.

Odjednom ne mogu podnijeti da budem sama ovdje. Ispravim se. Gdje sam
dovraga? Ne prepoznajem stabla oko sebe. Sigurna sam da nisam prije bila ovdje.
Koliko dugo sam trčala? Srce mi udara u rebra. Hvatam se za pojas za džepnim nožem,
ali ga nemam sa sobom. Kvragu. Ovo je glupo. Nisam uzela ni koplje ni luk. Gledam
oko sebe, tražeći nešto što izgleda poznato kroz stabla. Ništa. Oblije me znoj,
pokušavajući ignorirati paniku i pronaći put natrag. Teško progutam, želeći se smiriti.
Sišla sam niz brdo, pa dok god se vraćam gore, barem bih trebala ići u pravom smjeru.
Spustim pogled na šumsko tlo i vidim svoje otiske stopala ispred sebe. Pratim stazu,
zahvalna na sinoćnjoj kiši. Treba mi dugo vremena da se vratim. Pokušam hodati na
vrhovima prstiju, zaustavljajući se tu i tamo tražeći znakove da me zvijer možda ne
pratiti. Osjećam se ranjivo bez noža. Nakon nekog vremena, skupim palu granu. Ako
dođe do najgoreg, branit ću se njome. Neki listovi koji prekrivaju tlo nisu prekriveni
blatom, i vidim ih detaljnije. Bogate boje i oblici stave osmijeh na moje lice. Priroda
slika živopisnije i dosjetljivije nego što bi ijedan čovjek mogao zamisliti.

Nešto mi zapne za oko: hrpa bijelih, lijepih cvjetova. Orhideje. Nadvlada me

iracionalna radost kad vidim poznati cvijet, kao da je cvjećar u L.A.-u izletio iza stabla,

126
pitajući me želim li da ih spakira u srebrni ili ružičasti papir. Uberem ih što više mogu,
koristeći svoju majicu kao nosač. Uzimem i nešto drva da ih iskoristim kao izgovor što
sam otišla ako se Tristan već ustane kad se vratim. Nadam se da nije... Poludjet će jer
sam otišla sama.

Ali nije budan.

Tako započnem svoju svakodnevnu rutinu, tuširanje, paljenje signalne vatre i

kopanje nekih korijena za jelo za doručak. Također tražim voće. Teška rosa oblaže sve
vani, močeći kore drveća, što otežava uspon do voća. Kapljice vode kao da su izvukle
mnoštvo sitnih neonsko-plavih guštera s narančastim prugama na leđima koji se penju
gore-dolje po kori. Moram paziti da ih ne dodirnem dok se penjem. Dotakla sam jednoga
u prvom tjednu ovdje i zaradila neugodan osip. Nakon Tristanovog predavanja o tome
da budem pažljivija jer čak i žabe mogu biti otrovne u prašumi, ne riskiram.

Držim se blizu ograde u potrazi. Ovakav fizički rad trenutno je ono što mi treba,
držeći se dovoljno zauzetom da se ne utapam u krivnji. Ne iscrpljuje, pa mogu
razmišljati kako se nositi sa situacijom. Najpametnija stvar koju smislim je da se
ponašam kao da se ništa nije dogodilo. Nadam se da će i on surađivati.

Pred vatrom sam, spremajući se ispeći korijenje kad Tristan kaže. "Zašto me nisi
probudila?" vrtim prsten na prstu, kao što sam radila cijelo jutro. Tristan ima
neuobičajen osmijeh na licu, a onda mu se pogled spusti na moj prsten i njegov osmijeh
nestane. Okrenem se od njega, koncentrirajući se na korijenje.

Dugo vremena ništa ne govori. Tišina među nama postaje nepodnošljiva, tako da
postupak pečenja korijena činim što glasnijim. Nakon što su gotovi, stavim dva na
presavijeni list za njega, i dva zadržim za sebe. Pružim mu list bez da pogledam u njega
i istaknem činjenicu gledajući u vatru dok jedemo.

"Jesu li te orhideje kraj skloništa?"

"Da. Našla sam ih pored drveta malo dalje odavde. Predivne su."

127
 "Danas si izašla sama, zar ne?" pita žustro. "Zar ne razumiješ koliko je to opasno,
Aimee?"

Teško progutam, skrećući pogled. U pravu je, naravno. Ako pogledam unazad,
moj jutrošnji izlet izgleda još idiotskije s obzirom na to da smo možda okruženi
jaguarima. Činjenica da nismo pronašli svježe otiske šapa ne znači da su otišli.

"Trebala sam vremena nasamo." Riječi mi padaju iz usta prije nego što ih
stignem zaustaviti. Tristan problijedi. Zadržim dah.

"Nema problema," kaže, pričvrščujući me pogledom. Intenzitet njegovih očiju

probode me poput plamene strelice. Izgubim se u njegovom pogledu. Ista potreba od
sinoć gori u njima. I još nešto. Bol. Ovo je prilika za raspravimo prošlu noć. Želi to.
Kao kukavica kakva jesam, odlučim šutjeti. Kad Tristan opet progovori, bol u glasu je
poražavajuća.

"Sljedeći put kad poželiš biti sama, ostani u avionu i reci mi da se izgubim. Ako
dođe do toga, mogu se ovdje bolje nositi nego ti. Provjerit ću u ogradi ima li rupa i
ojačati je."

Ostanem sjediti na prtljažniku, previše zapanjena riječima. Upravo sam ga

povrijedila - stvarno povrijedila - a sve o čemu se može brinuti je moja sigurnost. Novi
osjećaj širi svoja krila u meni. Sram.

Skočim se na noge, prateći ga do ograde.

"Ne. Ja ću to napraviti." Njegov ton je odsječen. Njegovo otpuštanje me boli, ali

to zaslužujem. Možda i njemu treba vremena nasamo. Ili možda jednostavno ne može
podnijeti da mi bude blizu.

Držim se podalje od njegovih očiju, pitajući se što on radi kod ograde. Tijekom
svakodnevnih pregleda nije pronašao nikakve rupe u njoj, tako da nema što popraviti.
Sigurno se pokušava držati dalje od mene. Kad više ne mogu izdržati samoću, idem u
potragu i nađem Tristana s druge strane aviona, nagnutog nad dijelom ograde. Ne vidim
što radi, ali kad odmakne, srce mi stane. U ogradi se nalazi divovska rupa.

128
 "Kad se ovo pojavilo?" pitam.

Ispravi se ne gledajući me. "Sigurno je nastala u noći. Jučer nije bila ovdje."

Otisci šapa ispred rupe govore kakva je životinja napravila rupu. Jaguar.

"Ne razumijem, nije bilo novih rupa u ogradi već nekoliko dana..." Kad Tristan
ništa ne kaže, mračna sumnja upuže unutra. "Ili je bilo, Tristane?"

"U posljednja dva dana bile su dvije rupe, iako unutar ograde nije bilo otisaka
šapa."

"Zašto mi nisi rekao?"

Izdišući, kaže: "Zato što te nisam htio zabrinuti."

Njegov odgovor me rastopi. Stavim ruku na njegovo rame. Trzne se, ali je ne
mičem. "Ne skrivaj stvari od mene, okej? Mi smo tim."

"Tim," ponovi.

"Da. Tim. Što ćemo sada?"

Tristan stisne usne, izgubljen u mislima. "Ojačaj cijelu ogradu. Stavimo još jedan
niz grana i ostavimo sve okolo, udvostručujući je."

"I to će ih držati podalje?" Pitam.

"Bit će bolje od onoga što imamo sada."

"Možemo li s vanjske strane staviti neke biljke s bodljama?" pogodi me ideja.

"Neka vrsta oponašanja ograde od bodljikave žice?"

"To je dobra ideja. Osim što će se brzo osušiti i više neće biti korisne."

"Ne ako ih iščupamo s korijenom i ponovo zasadimo."

"Trebat će nam puno vremena."

"Nemam bolju ideju."

129
 Tristan nekoliko trenutaka razmatra moje riječi. "Danas ćemo je poduplati s
granama. Za to će nam trebati cijeli dan. Sutra ćemo početi saditi biljke s bodljama."

"Zvuči kao plan."

Ulazimo u šumu da skupimo grane. Imamo jaku rezervu drva za vatru, ali to nije
dovoljno dobro za ogradu.

Tristan je bio u pravu, udvostručavanje ograde traje čitav dan. To je naporan

posao i radimo ga pažljivije nego prvi put. Sjetim se dana kad smo prvi put postavljali
ogradu, dana kad sam se odlučila približiti Tristanu i počela ispaljivati svoj beskrajni
popis pitanja. Nijedno od nas sada ne priča. Tišina je teška, neizgovorene riječi i
sjećanja iz prošle noći lebde poput nevidljive, gušeće magle. Nešto se sinoć slomilo
između nas. Ne znam kako to popraviti. Ili želim li popraviti. Uhvatim Tristana kako
me nekoliko puta gleda, ali skrene pogled kad sretnem njegove oči.

I ja kradem poglede prema njemu. Sposobne ruke učvrstile su ogradu, mišići na

njima se savijaju od napora. Nekad sam s divljenjem gledala u njegovo snažno,
definirano tijelo - razmišljajući kako nas dobro može zaštititi. Sada su moje misli daleko
od nevinih. Sve što mogu zamisliti je kako su me te iste ruke grlile sinoć, držeći me uz
njega, milujući me žarom kakav još nikada nisam iskusila. Dok su mu se usne kretale,
boreći se za zrak - vrući, vlažni zrak koji nikad nije dovoljan da zadovolji našu potrebu
za svježim zrakom - naš poljubac bljesne pred mojim očima. Njegove usne preko mojih,
mame me, stavljaju me u plamen. Njegov jezik i njegov očajnički ples s mojim.

Bilo je strastveno.

Sirovo.

Nemoguće zaboraviti.

Ali tijekom sljedećih nekoliko dana pokušavam napraviti nemoguće. Hladna

tišina vlada između nas dok sadimo biljke s bodljama ispred ograde, gradeći našu malu
utvrdu. Tristan se noću vraća spavati u pilotsku kabinu. Ne radim ništa da ga zaustavim,

130
govoreći si da je tako najbolje, uvjeravajući se da više neće imati noćne more. Da me
ne treba više.

Sve se to pokazalo kao laž. Možda je to zato što sam sada intimno svjesna
njegovih noćnih mora, ali osim što ga čujem kako lupa u snu, razabirem riječi koje
promrmlja, usprkos zatvorenim vratima. Slomim se nakon tri noći i odem do njega u
pilotsku kabinu. Probudim ga, njegove oči ispunjene užasom pronađu fokus i mir kad
me vidi. Otvori usta, ali stavim palac na njih, tresući glavom. Povedem ga do kabine,
na moje sjedalo. Stavi glavu na moja prsa, ispreplićući svoje prste s mojima, isprva mu
je disanje ubrzano, a zatim plitko dok ne utone u miran san.

131
 22.
AIMEE

Sljedećeg poslijepodneva krećem ravno pod tuš, iscrpljena nakon izleta da

provjerimo vodostaj na dnu brda. Voda se povukla još malo, a Tristan predviđa da
bismo mogli napustiti ovo mjesto za otprilike mjesec dana. Jedan mjesec! Nakon što
sam ovdje provela skoro tri mjeseca, to ne bi trebalo izgledati tako dugo. No, uz prijetnju
dva ili više jaguara koji se nadvijaju nad nama, čini se kao vječnost. Nadam se da će ih
grmovi s bodljama koje smo posadili oko vanjske ograde držati podalje.

Provodim prekomjernu količinu vremena pod tušem, trljajući kožu, čisteći se.
Prebrzo sam trčala pokraj jednog od grmova s bodljama blizu ulaza i ogrebala se po
desnom ramenu. Bodlje moraju sadržavati neku vrstu nektra za bojenje, jer moja
ogrebotina je mlaz crne boje koji ne prolazi bez obzira na to koliko je jako trljam.
Nadam se da će nestati za nekoliko dana. Skoro sam gotova s tuširanjem kad čujem
Tristanov glas.

"Aimee, ulazi u avion. Sad." Ne pomaknem se, paralizirana od straha, stežući

haljinu koju sam trebala obući. U glavi mi se odigrava stotinu različitih scenarija dok
pokušavam zamisliti što je potaknulo Tristana da zvuči tako očajno. "Aimee."

Ovog puta se pomaknem. Brzo. Prebacim haljinu preko glave i iskočim iz tuša.
Umjesto da uđem u avion, zgrabim luk i nekoliko strijela. Tražim svoje koplje, ali ga
nigdje ne mogu naći. Umjesto toga, nađem Tristana, njegov luk i strijela su mu u
rukama, spremni za pucanje. Stoji leđima prema meni, ispred divovske rupe u ogradi.
Svježe.

132
 Toliko o bodljama da će nas zaštititi. Tristan je strijelu usmjerio prema rupi, kao
da očekuje da će se nešto provaliti svakog trenutka. Imam predodžbu, znam što.

"Jaguar koji je napravio tu rupu je još uvijek u blizini?" Pitam.

"Rekao sam ti da uđeš u avion," Tristan sikće.

"Pa, nisam. Nosi se s tim." Također usmjerim strijelu prema rupi, stajući pored
Tristana. "Ne pokušavaj se svađati sa mnom, samo mi reci što se događa. Kakav je
plan?"

Grlo mi se steže dok buljim u rupu, ali uspijem ne paničariti.

"Nisam uspio smisliti plan osim da ga odmah u ubijem."

"Je li to samo jedan jaguar?"

Tristan zastane nekoliko trenutaka, a onda kimne. "Umoči vrhove strelica u

otrov."

Napravim kako kaže, zahvalna što smo jučer odlučili zavezati vrećice s otrovom
na luk.

"Jesi li vidio moje koplje?" pitam, osjećajući se nezaštićenom samo s lukom i

strijelama, jer mi je ciljanje još uvijek daleko od bilo kakve koristi.

"Zabijeno je pored zalihe drva."

Polako se odmaknem, ne skidajući pogled s Tristana. Fokusiran je na rupu, stisak

na luku mu je čvrst, spreman je pustiti strelicu. Ramena su mu nagnuta naprijed; bijela
mu je košulja natopljena do kože. Nikad ga nisam vidjela toliko napetog.

Kad dođem do zaklona za drva, skrenem pogled s njega, saginjući se da pokupim

svoje koplje.

"Aimee, ako ti je uopće stalo do mene, uđi u taj prokleti avion. Sad." Jaguar je
konačno ušao u vidokrug. Tristanove riječi nose tanko prikrivenu paniku koja me
pretvori u kamen. Ne mogu se skriti u avion, iako se bojim onoga s čime ćemo se suočiti.

133
 Snažniji od toga je strah od gubitka. Ne mogu se sakriti u avion upravo zato jer
mi je stalo do njega. Zašto je ovo trebalo da shvatim koliko zapravo? Osjećaj je toliko
jasan, tako prirodan, kao da je oduvijek bio tamo. Ali borila sam se protiv toga tako
žestoko da mi uzvrati udarac intenzitetom koji boli.

Ipak, najsnažnija od svega je potreba da ga zaštitim. Iz svog skučenog položaja,

vidim strašno narančasto i crno krzno jaguara kroz rupu u ogradi. Držim koplje u jednoj
ruci, a luk u drugoj. Skočim na noge uz odobravajući zvuk, granje puca pod mojim
nogama. Možda da nije, Tristan ne bi pogledao u mom smjeru i katastrofa bi bila
spriječena.

Ali pukla je.

Tristanova se glava okrene prema meni, a oči napuste rupu na djelić sekunde.
Ali djelić sekunde je sve što je potrebno da započne paklena noćna mora.

Iz njegovih otvorenih usta ne izlaze nikakve riječi. Umjesto toga, vrisak propara
zrak. Bušeći i zastrašujući. Poput munje, prođe kroz mene, paralizirajući me, isisavajući
gust zrak iz mojih pluća. Sljedeće sekunde su bolne. Prođu prebrzo da bi mogla
reagirati, ali čine se dovoljno duge da mogu shvatiti svaki grozni detalj. Vidim kako
Tristanu luk leti iz ruke dok slijeće na leđa, blatnjava voda prska u svim smjerovima.
Kad podigne lijevu ruku iznad glave u obrambenom potezu, vidim svoj najgori strah
kako se probija kroz njegovu košulju, jednu mrlju krvi. Koljena mi oslabe. Neću stići
na vrijeme da kopljem pogodim jaguara koji se priprema za napad. Sudeći po njegovoj
veličini, to je mladunče, a ne majka. Ali mladunče je dovoljno veliko da napravi trajnu
štetu. Dovoljno veliko da bude smrtonosno. Bacim svoje koplje, uzmem jednu od
strijela i stavim je u luk. Ruke mi drhte. Užasnuta sam otpuštanjem strelice. Ali jesam.
I promašim.

Ipak uzdahnem, jer strelica nije posve beskorisna. Odvratila je jaguara. Na jedan
sićušan trenutak; zatim opet skrene pozornost prema Tristanu. Treptaj oka kasnije,
Tristan vikne od bola, obje ruke su prekrižene ispred njega. Na bijelim rukavima pojavi
se više crvenih točkica. Ali najgore je tek dolazi, jer je zvijer do sada koristila samo
svoje kandže, a ne svoje očnjake. Srce mi je u grlu, pustim još jednu strelicu. Ispustim

134
iskonski, zastrašujući zvuk. Strijela gotovo pogodi Tristana. A otrovna je. Ako ga
pogodi jedna strelica…

Prepoznavanje mi pumpa život u noge. Ispustim luk i opet uzmem koplje. A

zatim pojurim prema njima, prolazeći pored Tristanovog luka. Nemam drugi plan osim
da pogodim kopljem zvijer. Ne znam hoće li to puno pomoći ili ne. Bacit ću se između
njih ako treba. Stalo mi je samo do odvraćanja zvijerine pozornosti. Kad sam na manje
od metra od njih, oštro udahnem i nagnem se naprijed svom snagom, pogađajući jaguara
u jednu stranu. Trzne se unatrag, oštar pokret me izbaci iz ravnoteže. Padnem ravno na
lice u blato, ošamućujuća bol mi se širi bočnim dijelom lica. Okrenem se na zvuk
zakovitog gunđanja iza mene. Tristan je na nogama, stišćući strijele. Ne razumijem što
radi, ili zašto hoda unazad, sve dok ne vidim luk na zemlji. Pokušava doći do luka. Ali
neće stići na vrijeme. Neće. Jaguar je već spreman za napad. Jedan skok naprijed i
Tristan će biti ispod njega. Neće ga se moći spasiti. Pokušavam se odgurnuti i
povrijedim dlan na oštrom kamenu.

Tada me pogodi.

Kamen.

Zvuk mog srca kako udara o prsni koš nabija mi u ušima dok očajno grebem da
uklonim napola zakopan kamen iz zemlje. Velik je. To je dobro. To će napraviti neku
štetu. Ozlijedim prste tijekom iskopavanja kamena. Bacim ga u smjeru životinje
objema rukama, ciljajući mu glavu, ali udari ga u bok, gdje ga je moje koplje ranije
ranilo. Mačka zbunjeno riče, glava joj klizne u mom smjeru. Njegov grabežljivi pogled
padne na mene. Bol me probada u grudima, sprečavajući zrak da uđe. Svaki centimetar
moje ljepljive kože se trza. Um mi je previše stisnut od straha da bih mogla formulirati
plan. Čini se da moje tijelo ima vlastitu volju i počne puzati unatrag. Ali zvijer već
napreduje prema meni. Ne mogu pobjeći. Ne mogu ga pobijediti. Zatvorim oči,
prekrižim ruke ispred sebe kao što je maloprije napravio Tristan. Stisnem zube, tijelo
mi se trese kao list. Čekam napad, pripremajući se za užsnu bol. Kad zavijanje odzvoni,
iznenađena sam što ne dolazi s mojih usana. Još uvijek se tresući, otvorim oči. Kroz
prekrižene ruke vidim životinju kako zavija i dalje ide u mom smjeru, iako su joj koraci

135
sporiji. Strijela strši iz njegovog vrata. Kad je druga strelica probije, životinja se zaljulja,
rušeći se nekoliko centimetara od mojih nogu. Smrt joj nije brza kao kod malih životinja
na kojima je Tristan testirao strelice, ali ne prođe više od nekoliko sekundi prije nego
što zvijer umre.

Postanem svjesna boli u svakom dijelu svog tijela. Na onoj strani lica gdje sam
udarila o zemlju kad sam pala, u prstima od kopanja za kamen. Ali ne mogu manje
brinuti. Samo mi je stalo što je Tristan živ i hoda. Na njegovim rukavima ima nekoliko
mrlja krvi, ali nekako ih nema toliko koliko sam zamišljala ranije. Ne čini se povrijeđen.
Zamazan je blatom, baš kao i ja.

Klekne pored mene. Nemoćna išta reći, zagrlim ga rukama, suze mi teku niz
obraze dok pritišćem uho na natopljenu tkaninu na njegovim prsima.

"Aimee, jesi li ozlijeđena?" Tristan mi mrmlja u uho. Zabrinutost je jasna u

njegovom glasu.

"Ne. Ali ti jesi."

Kroz zasukane rukave njegove košulje vidim njegovu kožu i mučno mi je od

toga. "Daj da ti skinem košulju," kažem drhtavim glasom.

"Odmaknimo se od ovoga prvo," kaže, pokazujući prema mrtvom mladuncu

jaguara. Strah teče kroz mene kad shvatim da će ono što smo upravo napravili donijeti
bijes majke jaguara na nas. Sigurna sam da će doći do odmazde. Iskreno se nadam da
nema drugih mladunaca, jer ne znam kako ćemo se obraniti ako ona to napravi.

"Što ćemo s tim?" Pitam.

"Pobrinut ću se za to kasnije."

Natjeram Tristana da sjedne na stube i skinem mu košulju, pazeći da ga ne

povrijedim. Kad vidim njegove ruke, svaki mišić na mom tijelu se opusti. Njegove
ogrebotine nisu toliko duboke kao što sam mislila, iako se protežu niz obje njegove ruke
i svakako trebaju čišćenje i dezinfekciju. Trčim unutar aviona i otkidam traku tkanine s
vjenčanice, a zatim uzmem pribor za prvu pomoć. Dijamantni prsten sklizne mi s prsta,

136
padajući uz šuplji zvuk na pod pored mog kovčega. U žurbi da se vratim Tristanu, čak
i ne razmišljam o tome da stanem da ga vratim.

Vani, umočim tkaninu u vodu, a zatim je povučem uz njegove ruke, čisteći duge
ogrebotine. Iako ogrebotine nisu duboke, krv kapa iz nekoliko njih. Počinjem se tresti,
prizor krvi kako se stapa s bijelom tkaninom, previše mi je za podnijeti. Koliko god
stiskala zube i grizla usnu, ne mogu spriječiti da mi se suze slijevaju niz obraze.

"Aimee," Tristan nježno kaže, podižući moju bradu da sretnem njegov pogled.
"Ne boli tako jako, obećavam."

"Ne..." duboko udahnem. Moram se sabrati. Ali glas mi je nesiguran kad

nastavim. "Tako sam se bojala da će se tebi nešto dogoditi."

Shvatim da ne mogu pričati o tome. Barem ne sada. Teror je još uvijek previše
svjež, strah od gubitka njega i dalje ima željezni zahvat na meni.

Uzme moje krvave prste u svoje dlanove, čisteći ih vodom, baš kao što sam i ja
napravila s njegovim rukama. Zatim se nagne naprijed, ljubeći mi ruke, tako nježnom,
tako čistom gestom, da ne želim ništa drugo nego ukrasti ovaj trenutak i ubaciti ga u
stakleni mjehurić, utočište sigurno od šume. Sigurno od svijeta i osuđivanja. Sigurno
od mog vlastitog osuđivanja. Tristan ostane tako nekoliko sekundi, a zatim me povuče
u zagrljaj, čelo mu je ukopano u moju kosu, a usne mu dodiruju moj vrat. "Nikad se
ničeg nisam bojao više nego što sam se danas bojao da ću te izgubiti, Aimee." Glas mu
drhti, ali riječi brzo izlaze, kao da se boji da ću ga zaustaviti. "Sve o čemu sam mogao
misliti je da ćeš mi biti oduzeta prije nego što ti stignem reći koliko mi značiš."

"Znam," šapnem, povlačeći ga gore, odmarajući čelo uz njegovo. "Znam. Ja..."

Zaustavim se kad ponovno opazim kako krv curi iz ogrebotine na njegovoj ruci.
"Moram ti zamotati ruke. Zapravo, istuširaj se i isperi svo blato. Zamotat ću ti ruke
nakon toga."

Tristan me ne ispituje, ali njegove oči me brižno istražuju, što je smiješno, jer
sam dobro.

137
 Ostanem odmah pored tuša dok je on unutra, nesposobna se pomaknuti s ovog
mjesta, potresena iracionalnim strahom da će mu se nešto dogoditi ako odem predaleko,
da će ga nešto odnijeti od mene. Izađe u svježim hlačama koje sam ranije tamo stavila.
Nije obukao košulju koju sam također stavila tamo. Izgleda snažno kao i uvijek, dokle
god skrenem pogled s njegovih ruku i njegovih čeličnih prsa i širokih ramena. Ali onda
krv opet krene teći iz jedne ogrebotine, a svi moji strahovi se vrate. Izvadim zavoje,
protrljam alkohol i ono što je ostalo od antibiotske kreme iz kompleta za prvu pomoć,
kad se vrati na stube.

"Ne, nemoj koristiti antibiotsku kremu," kaže Tristan.

"Zašto? Ogrebotine se mogu inficirati."

"Ne bi je trebali tratiti."

"Tratiti? Tristan, ruke ti je trebaju."

"Možda će nam više trebati kasnije. Mogu nas opet napasti, a ako ti budeš
ozlijeđena..." Spusti pogled na ruke, ton mu je ispričavajući.

Uvijek prvo misli na mene. Uvijek.

"Daj da ja budem ona koja jednom brine za tebe, okej?" kažem. "Samo me pusti
da to nanesem. Molim te. Treba ti."

Osjećam da želi dalje raspravljati, ali odmahnem glavom i on popusti,

dopuštajući mi da se brinem o njemu. Nakon što završim zamatanje ruku, kažem mu:
"Uđi u avion i odmaraj se. Ionako je skoro mrak. Otuširat ću se, a zatim ući unutra."

"Ne, čekat ću te ovdje," kaže. "Za svaki slučaj. Želim paziti."

Kimnem, shvaćajući i njegovu zabrinutost. I ja sam se prije osjećala isto.

Tuširanje me obično smiruje i nikad ne ubrzavam u postupak, ali sada jedva

čekam da izađem. Odvojenost od Tristana, čak i ako je udaljen samo nekoliko metara,
natjera me da zadrhtim od straha da će mu se nešto dogoditi.

138
 Kad izađem, Tristan me uhvati za ruku i povede me unutar aviona. Toplina
njegova dlana širi se kroz mene, čineći da mi živčani završeci trepere. Dopustim si da
se prepustim osjećaju sigurnosti koji on unosi u sve.

Ne povučem ruku. Ne želim je nikad povući.

139
 23.
AIMEE

Kad uđemo u avion, Tristan se koleba pred vratima kabine.

"Spavaj pokraj mene večeras, Tristane."

Okrećući se prema meni, pita: "Jesi li sigurna?"

"Da." Premještam ruku s jednog ramena na drugo, osjećajući trnce na njegovoj

koži. "Večeras. Svake večeri."

Ne znam je li očekivao da ćemo spavati odvojeno, ali pričvrstim se za njega.

Nakon onoga što se dogodilo danas, ništa se ne osjeća dovoljno blizu. Učahurim se uz
njega, naslanjajući glavu na njegovo rame. "Dobro se osjećam. Opusti se, Aimee."

Ne mogu. Jaguarova rika mi i dalje odzvanja u ušima. To vraća paralizirajući

strah od gubitka Tristana. Priđem mu bliže, toplina njegova gola torza čini čuda mom
ukočenom držanju. Pritisne prste na stražnji dio mog vrata, a ja zastenjem dok se
oslobađa dio napetosti koja se skuplja unutar mene. Tristanovi se prsti smrznu na mom
vratu.

"Aimee..."

Moje ime na njegovim usnama ponovno me otvori. U meni se probudi nešto

opasno. Rekao je to i prije, ali sada zvuči drugačije. Okrenem glavu da ga mogu
pogledati u oči. Pomakne ruku ispod moje glave, prstima posegne da me pomazi po
obrazu. Zarobio me u ovom polu zagrljaju, i ne želim da me pusti. Ovdje, u sigurnosti
njegovih naručja, nađem snagu za razgovor o strahu da ću ga izgubiti.

140
 "Bila sam toliko uplašena, nemaš pojma."

"Znam," kaže tiho. "Nakon što sam se vratio iz Afganistana, bio sam siguran da
se nikada više neću bojati. Ali sad se bojim svaki put kad vidim novu rupu u ogradi,
prestravljen da bi se nešto moglo dogoditi tebi. Nikad se nisam usudio nadati se da i ti
osjećaš isto."

Dah mi zastane, ali ne povlačim se. Moje je olakšanje toliko preplavljujuće da

se ne želim odvojiti od njega ni jedan centimetar. Tako da nisam. Ni kad se nagne bliže.
Njegove usne dotaknu moje paperjastim dodirom, a lagani drhtaj me protrese. Očekuje
da odustanem. Ne napravim takvo što. Umjesto toga, molim ga da me poljubi, a on to i
napravi. Njegove pune usne dotaknu moje, njihova mekoća me ispunjava toplinom. I
zapali nešto u meni za što nikad neću imati snage zaustaviti.

Ne želim više da prestane. Ova me nježnost iznenadi. Toliko je drugačije od

našeg prvog poljupca. Tristan se malo pomakne, izvlačeći ruku ispod moje glave i
gurajući me u sjedalo dok njegov poljubac postaje žustriji. Obuhvatim mu glavu
rukama, prisiljavajući ga da me ljubi još dublje. Nagrađena sam stenjanjem. Jednim
brzim potezom gurne me ispod sebe. Njegova široka prsa guraju se u moje grudi, a
duboko vibriranje pulsira nisko u mom tijelu. Žudnja uzme moj život u svoje ruke kad
udari bokovima o moje, a ja osjetim njegovu potrebu za mnom - njegovu tvrdu duljinu
zategnutu tkaninom hlača. U izmaglici, oslobodi me naramenica i gurne mi haljinu do
bokova, otkrivajući moje grudi. Usne mu se zalijepile za moj vrat, sisajući njihov put
do moje ključne kosti, a zatim do mojih grudi, ostavljajući trag vatre koji spali svaku
mrvu kontrole koju još imam.

"Tristan," dahćem, prsti mi se zabijaju u njegova leđa, žudeći za više. Želim da

me ponovo poljubi, ali ipak ne želim da njegova usta prestanu sa slatkim mučenjem
mojih grudi. Potreba prođe kroz mene pa podignem bokove, snažno se pritiskujući uz
njega. Ruka mu poleti ispod moje haljine, prema mojim bedrima i krene mi skidati donje
rublje. Smirim se. Sigurno osjeti moje oklijevanje, jer mu se ruka zaustavi. Prsti mu
glade unutarnji dio mojih bedara tako blizu intimnom mjestu tako da se moja potreba
pretvara u delirijsku žudnju.

141
 "Želiš li da stanem?" pita niskim režanjem uz moj vrat. Pokušavam oblikovati
riječi, ali ne mogu, pulsirajuća želja prolazi kroz svaki živčani završetak. Kao odgovor,
otkopčam mu hlače. Skidam ih s donjim rubljem dok skida moju haljinu i gaćice.

"Tako si lijepa," kaže zadihanim glasom. Na mjesečini, vidim kako njegovo

teško tijelo prelama po mom golom tijelu. Drhtim od potrebe. Oči mu sretnu moje, a
moja se potreba zrcali u njegovom mračnom pogledu. Obuhvati mi pohlepno stražnju
stranu jednom rukom i klizne u moju srž, prepuštajući se.

"Aimeeeeeeeeeee," protisne u krivini mog vrata, divni zvuk širi se kroz mene.

Ruke su mu svugdje. Okrzne kožu na mojim bedrima, grabi mi grudi. Njegova

strast gura me do ruba, sve dok nisam dovoljno hrabra da se pustim, bez obuzdavanja
dokaza moje vlastite strasti. Užurbano stisnem bokove, prelazeći usnama preko njegova
vrata, ukopavajući nokte u njegova prsa dok on uranja u mene sa sve većom žurbom,
potičući drhtaje tako intenzivno, osjećam se kao da ću se raspasti. Nikada nisam bila
toliko očajna za oslobađanjem. Ali isto tako nikada prije nisam ovako vodila ljubav.
Moje unutarnje meso steže se oko njegove tvrde duljine, dok se gosti mojim tijelom,
uživam u zadovoljstvu, otkrivajući da mogu izazvati toliku želju. Uvijam se u
eksplozivno blaženstvo s intenzivnim krikom koji potresa moje tijelo. Osjećam kako se
povlači i na trenutak se zbunim kad isprazni svoje olakšanje dalje od mene, a onda se
sjetim da nemamo zaštitu.

Nakon toga, spusti se pored mene, zakopavajući glavu u moj vrat, izdišući vrući
dah preko mene. Stavi jednu ruku oko mene. Teško progutam i bolje pogledam njegovu
ruku.

"Tristane, ruka ti krvari." Male crvene mrlje pojavile su se na bijelom zavoju.

"Nije to ništa. Malo sam previše naprezao ruku."

"Daj da pogledam." Pokušavam se dići u sjedeći položaj, ali on me drži.

"Ne, molim te. Samo te želim ovako držati," mrmlja mi u uho.

142
 "Ne idem nigdje." Prepustim se njegovoj molbi. Ušuškam se s njim, zatvorim
oči, klizeći prstima po njegovim leđima, osjećajući mir sama sa sobom bar jednom. Kad
Tristan zaspi, zurim u noć kroz prozor, čekajući da me krivnja prevlada.

Nije.

Sjećam se burne krivnje koju sam osjetila zbog osjećaja prema Tristanu. Sjećam
se kako me gušila njena težina nakon što smo se poljubili. Pokušam se prisjetiti
intenziteta svega, ali ne mogu.

U usporedbi s groznim strahom koji sam danas doživjela i razornom mogućnošću

gubitka Tristana, ništa se ne osjeća tako intenzivno. Ili tako važno. Ne krivnja. I ništa
što je došlo prije nego što smo se srušili ovdje. Tako znam da sam donijela ispravnu
odluku dajući mu se večeras, a povratka nema. Tristan je kliznuo u moju dušu kao magla
kad putuje šumom nakon kiše: neviđena, nezaustavljiva i sveprisutna. I naši osjećaji na
neki način podsjećaju na maglu. Kad ste okruženi maglom, ne vidite je jasno, iako je
osjetite u gustoći zraka. Znate da je tamo, ali ne možete je dodirnuti ili znati je li stvarno.
Ali ako napravite korak unatrag ili je pogledate odozgo, jasno je kao da je snijeg.

Magla možda i nije najbolja usporedba, zato što nestane nakon nekog vremena,
iako se vrati sa svakom kišom. Moji osjećaji prema njemu neće nestati.

Smiješeći se, dignem se sa sjedala, pazeći da ga ne probudim, i priđem stražnjem

dijelu aviona. U tami, tapšem po podu na kojem sam danas izgubila prsten, dok ga ne
nađem. Stisnem prste oko hladnog metala. Dijamant koji mi grebe dlan za mene je bio
utjelovljenje gotovo svega. Nada, ljubav, sreća. A u zadnje vrijeme, krivnja.

Ali dok otkopčavam vanjski džep kovčega i ubacujem prsten u njega, nadvlada
me uzbudljiv osjećaj slobode. Ostane zrnce krivnje, naravno, zato što bez obzira kako
to izgledalo, izdajem čovjeka koji mi je nekad mnogo značio, ali kojeg sada mogu
smatrati ničim drugim nego najboljim prijateljem. To je samo po sebi izdaja. Ali neću
više puzati pred osjećajem kajanja.

Biti na rubu gubitka svega imalo je izuzetnu moć da me oslobodi.

143
 Odlučila sam što ću reći Chrisu i kako ću ispraviti stvari ako ga ikad više vidim.
Nakon današnjih događaja, vjerojatnost da će se to dogoditi čini se malom. Do sada,
marširanje šumom nakon što se spusti vodostaj, povratak civilizaciji, izgleda izvjesno.
Plan koji nije bio bez grešaka, ali je plan. Trebali smo samo pričekati pravo vrijeme i
otišli bismo kući. Vjerovala sam da ćemo tamo stići. Čak i palim signalnu vatru svaki
dan... Radim to u nadi da ćemo možda ipak imati sreće i spasiti se. Taj bi eventualno
zalutali avion letio iznad ovog prostora i vidio naš signal. U svakom slučaju, nikada
nisam sumnjala da ćemo se kući vratiti, nekada, avionom ili pješice. Danas, okusila sam
koliko je stvarna mogućnost da možda ne izađemo iz džungle.

Noćne more koje mi noćas narušavaju san su moje. U njima jaguar nije mrtav.
Umjesto toga, trga Tristanovo meso, dok sve strelice koje ispaljujem promašuju metu.

144
 24.
AIMEE

Luk vibrira u mojim rukama dok puštam strijelu za strijelom. Ne znam koliko
dugo pucam i nije me briga. Neću se zaustaviti dok svaka prokleta strijela ne pogodi
metu. Sudeći po gomili strelica spuštenih u korijen drveta - dokaz moje nesposobnosti
- bit ću još dugo na tome. Moji prsti više ni ne bole, iako su se osjećali kao da su u
nekom trenutku zapalili. Sada su ošamućeni.

Kad sam se jutros probudila, krvavi zavoj na Tristanovoj ruci i sjećanje koliko
je zvijer bila blizu da ga ubije, opet me preplavi.

Ostavila sam ga da spava i izašla van, pokušavajući raščistiti glavu. Vidjeti tijelo
mrtvog jaguara imalo je suprotan učinak, i završila sam s lukom među prstima. Pucam
iznova i iznova, suze očaja klize mi niz obraze. Pucanje. Promašaj. Pucanje. Promašaj.
Pucanje. Pogodak.

"Aimee." Tristanov glas zvuči očajnički, iako je udaljen. "Aimee, stani."

Ali ne prestajem. Ne mogu. Tristan mi stegne oba zgloba, prisiljavajući me da

stanem. Zakorači ispred mene. "Aimee, što radiš?"

"Ne znam," šapnem. Događaji jučerašnjeg popodneva odigravaju mi se u glavi

poput lošeg filma. Jaguar skače naprijed. Tristan pada unazad. Moja krajnja
nesposobnost za pogađanjem životinje. Jačina svega toga udari me u jednom ogromnom
valu i koljena mi zadrhte. Sve što uspijem izbrbljati prije nego što krenem ružno plakati
je. "Ne želim da umreš zbog moje nesposobnosti."

145
 "Neću. Aimee, povrijeđuješ se. Pusti luk." Kad ne reagiram, povisi glas, očaj
prodire iz njega. "Aimee."

Odmota mi prste od luka, sklanjajući ga. Tada vidim svoje prste. Gori su nego
jučer. Koža je rastrgana tamo gdje je doticala luk.

"Tako mi je žao," kažem kroz jecaje.

"Pst, imaš slom."

Tristan ispusti luk, stavi mi ruku oko struka i potapša me po leđima. "Smiri se,
Aimee. Dobro sam. Jedva da više boli."

Jecam još jače. "Ali mogao si umrijeti. Mogla sam te izgubiti."

"Molim te, nemoj to govoriti." Glas mu je utješan, i nađem se kako se opuštam

u njegovu nježnom zagrljaju. "Uđimo u avion i pobrinimo se za tvoje prste."

"Ne, dobro sam." Posramljena zbog sloma, pokušavam se sabrati. "Imamo puno
posla, a ja..."

Tristan me zgrabi u svoje ozlijeđene ruke, ali ne protestiram i ne tražim da me

spusti. Naslonim glavu na njegovo rame, uživajući u ritmičnom kucanju njegova srca.
Nekako, to ima snagu da otjera svaku misao. Kada me spusti na moje sjedalo, povučem
koljena do prsa, osjećajući hladnoću bez njegovih ruku na meni.

"Vratit ću se za sekundu," kaže.

Donose bocu alkohola i trakicu s moje vjenčanice, a zatim klekne ispred mene,
njegujući moje ozlijeđene prste. Nastojim biti hrabra, kao što je on bio jučer, ali
počinjem cviliti čim krpa dodirne moju kožu.

"Aimee, što si osjetila sinoć?" Njegov glas ima usiljen ton, kao da se okrepljuje
mojim odgovorom.

Ne odgovorim, dugo razmišljajući o svojim riječima. Predugo.

146
 Počne se okretati, ali stisnem mu zapešće i glava mu se okrene prema meni.
Pomazi mi obraz stražnjim dijelom prstiju, šaljući trnce iskri kroz mene. "Ne žalim zbog
onoga što se dogodilo između nas, Tristane."

Poljubi me u čelo, mrmljajući. "To je najljepša stvar koja mi se dogodila."

Nešto mi leprša u grudima od njegovih riječi. Toliko su čiste, tako srdačne da se

skoro rastopim. "Daj da ti promijenim zavoj na ruci," kažem.

"Pregledao sam ga jutros. U redu je, nema potrebe mijenjati ga. Moramo biti
oprezni da ne potrošimo zavoje."

Pređem prstima preko njegove ruke, kao da će mi to pomoći da otkrijem govori

li istinu. Ne trzne se na moj dodir, tako da ga ne boli. Odjednom me zgrabi za zapešće,
gledajući me u prste.

"Ne nosiš svoj prsten."

"Ne... ne osjećam više potrebu da ga nosim."

Podigne oči na moje. Polako - kao da se ne usuđuje vjerovati onome što sam
rekla.

"Misliš li to?" pita tihim glasom.

Kimnem glavom, nisam baš u stanju izgovoriti riječi naglas. Ali nema smisla to
poricati. U prašumi se može sakriti mnogo stvari. Ali ne laži. Ili ljubav.

Nagnem se i poljubim ga.

147
 25.
AIMEE

Usne mu se razdvoje od iznenađenja, ali onda su se njegova usta smjeste nad

moja u mekom poljupcu. Ubrzo, toplina koju samo on može potpaliti u životu, počinje
se graditi u meni. Poljubac produbljujem užurbano, obje ruke mi se usredotočuju na
njegov vrat.

"Uspori, Aimee," kaže, boreći za dah. "Zašto se toliko žuriš?"

Ugrizem se za usnu, posramljena. "Mislila sam da ti se ovako sviđa."

"Volim to." Gurne mi pramen kose iza uha. "Ali ne želim ovo danas požurivati.
Sinoć nisam imao dovoljno samokontrole da ti se dam i vodim ljubav s tobom onako
kako to zaslužuješ."

Namrštim se zbunjeno. "A koji je to način?"

"Potpuno."

Dah mi zastane dok se penjem u njegovo krilo, pričvršćujući noge oko njegovog
struka. Tristan s izuzetnom sporošću otkopčava moju košulju, spuštajući poljubac na
moju kožu nakon što otvori svako dugme. Uživam u osjećaju; dodir njegovih usna na
mojoj koži koji šalje vruće i hladne drhtaje niz moju kralježnicu, potičući bolno
pulsiranje duboko u mom tijelu.

"Htio sam te pitati, što je ovo?" Pokaže na ogrebotinu na mom ramenu. Ona koju
sam dobila kad sam naletjela na grm s bodljama izvan ograde na ulazu. Ogrebotina je
jednako crna kao i kad sam je dobila.

148
 "Jučer sam se ogrebala na neke bodlje koje sam posadila u blizini ulaza. Crno je
i ne da se oprati. Hoće li biti trajno?"

"Sumnjam." Nastavi skidanje moje majice. Moj je posao lakši, jer on nema
košulju. Upijam ukočene mišiće njegova trbuha, snažna, tvrda poput čelika ramena, i
nakon što mu spustim hlače, uživam u njegovim mišićavim nogama. Polegne me, skine,
a zatim poljupcima prekrije moje tijelo.

"Želim zapamtiti svaki pojedini dio tvog tijela," kaže on zadihanim glasom dok
se gosti mojom unutarnjom stranom bedara, a zatim dolinom između mojih grudi. Svaki
poljubac potiče strast koja mi se razbuktala između bedara, gurajući me dalje niz padinu
obuzimajuće potrebe.

Kad više ne mogu podnijeti bol, privučem ga sebi, poljubim ga i ljuljam

bokovima uz njegove. Uranja u mene, puni me, izvlači jecaj za jecajem iz mene.
Njegova usta pronalaze moje ruke, zazivajući moje ime dubokim, žurnim zvukovima
koji me uznemiruju. Povećava tempo svojih pokreta, gurajući tako duboko da mi se
bokovi trzaju. Nestrpljivost se vrti u meni dok me val za valom užitka zahvaća, a tijelo
mi se naginje naprijed kad me pogodi oslobađanje.

Dugo nakon toga ležimo jedno drugom u naručju. Pratim svojim prstima prostor
njegovih prsa dok se on igra s mojom kosom.

"Sinoć nisi dobro spavala," kaže Tristan.

"Imala sam ružne snove. Ali ti nisi."

"Ne. Obično se drže podalje kad sam s tobom. U noćnim sam morama tražio
mir. Ali, kad sam s tobom, ne moram ništa tražiti. Već imam sve. Osjećam se cijelo."
Zadržim dah dok nastavlja. "Trebam te na način na koji nikad nisam mislio da bi mogao
išta trebati. To je poput zraka. Ne primjećuješ koliko ti treba dok ga nemaš. Volim te,
Aimee. Zato što si nesebična i daješ mi snagu. Zato što mi daješ stvari koje nikad nisam
znao da mi trebaju. Ako postoji nešto što sam naučio u ratu, to je da nitko nije nevažan.
Svaka osoba nekome znači svijet. To nas čini ranjivima, ali to ujedno čini život
poklonom. Nisam imao nikoga komu bi mogao dati taj dar. Sad znam. "

149
 Kad pronađete osobu koja vas vidi jasnije nego što vidite sami sebe, znate da ste
pronašli pravu ljubav. "I ja tebe volim," šapnem.

"Mogu li ti reći nešto jako sebično?" pita.

"Jedva čekam da to čujem."

"Mali dio mene želi da zauvijek ostanemo ovdje."

"Kako to možeš reći?" Podignem glavu prema gore, podižući obrve.

Duboko udahne, obuhvaćajući mi rukom obraz, palcem mi miluje usne. "Zato

što sam ovdje pronašao nešto što nikada prije nisam imao. Nadu. Dala si mi je. I imam
tebe ovdje. Ti si više nego što sam ikada imao, i više nego što ću ikada poželjeti." Stane,
kao da je ono što je planirao sljedeće reći previše bolno izraziti. Ali ne skidam pogled
s njega. "Ako se vratimo, stvari će biti takve kakve su bile prije... i ne mogu podnijeti
da te izgubim."

"Ništa neće biti isto kao prije," kažem, sjedajući, ukočena. "Misliš da ću se vratiti
Chrisu? Udati se za njega? Naravno da neću." Njegove oči me pretražuju, sumnja se
odražava u njima. "Nisi jedini koji je ovdje pronašao nadu, Tristane."

Povuče me u dugi, srdačni poljubac i ne pušta dok mi ne zakrulji u trbuhu,

podsjećajući nas oboje da su nas moj slom i vođenje ljubavi zadržali od hrane.

"Bolje da potražimo neko voće," kažem, gurajući ga. "Osim ako nešto ne možeš
pogoditi ozlijeđenim rukama."

"Mogao bih."

Dok se oboje oblačimo, kažem: "I dalje želim da nas nađu. Čak i ako to znači
suočiti se s Chrisom i reći mu sve."

"Kako misliš da će to podnijeti?" pita isječenim tonom.

"Oprostit će nam." Chris je oduvijek bio takva osoba. Zbog čega je povrijediti
ga još okrutnije. "Nisam sigurna jesam li stvarno bila zaljubljena u njega," šapnem,
izražavajući sumnje koje su me mučile od kada sam prvi put priznala da je Tristan
150
utjecao na mene. "Puno mi je stalo do njega. I dalje je. Ali... ono što osjećam prema tebi
je toliko intenzivno, toliko drugačije... Nikad nisam tako osjećala prema njemu." Nikad
nisam imala s njim vrstu povezanosti koju imam s Tristanom, onu koja ide toliko
duboko, čini se da prolazi kroz moje vene. Chris me nije razumio na tako dubok način
na koji to Tristan čini, čak i kad sam mu temeljito objasnila stvari, poput onoga kako se
osjećam prema svojim roditeljima. Tristan to razumije sa samo nekoliko riječi, a
ponekad i bez riječi.

Tristanov izraz se osvijetli i shvaćam da je to nešto što ga je jako mučilo.

"To je bila uobičajena tema među zaposlenicima u Mooreovoj rezidenciji," kaže

dok izlazimo iz aviona.

"Što to?"

"Da se vas dvoje činite više kao najbolji prijatelji; nedostajala vam je iskra."

Stenjem.

"Kako bi ti mogao znati što su rekli zaposlenici u rezidenciji? Radiš za Chrisa, a

ne za njegove roditelje. "

Podigne obrvu. "Nekoliko sam te puta odvezao do rezidencije i čekao te tamo

dok nisi bila spremni otići. To je Maggie i ostalom osoblju dalo dovoljno vremena da
me popune... stvarima."

"Ljudi su razgovarali o nama?"

"Da... Maggie je rekla da je uvijek mislila na vas kao brata i sestru, nije očekivala
da ćete vas dvoje biti par."

"Voljela bih da mi je Maggie to rekla." Mnogi su mi to rekli, ali Maggie je netko

koga slušam, jer je odgajala Chrisa i mene. Pitam se je li ikad rekla Chrisu. Pitam se je
li se premišljao o nama kad su mu prijatelji rekli ono što su meni govorili moji: da se
čini da se volimo kao brat i sestra. A najviše me zanima, je li u mjesecima otkako me
nema, možda pronašao nekog drugog.

151
 Molim se da je.

"Mnogo ptica leti okolo." Usmjerim prema nebu dok Tristan savija žicu luka,
pokazujući da može pucati. Sramežljivi sunčeve zrake obavijaju drveće, čineći da
zeleno izgleda tako živopisno da djeluje poput sjajne teksture. Resice svjetlosti vise na
donjim granama, vodeći naše korake dok odlazimo van. "Nećeš morati dugo čekati na
naš obrok. Upotrijebi svoje savršeno ciljanje na jednoj od tih ptica što ništa ne očekuju,
a onda dok ja kuham, možeš se riješiti tijela jaguara."

Tristan se nasmije, podižući pogled prema mnoštvu ptica. "Pretpostavljamo da

danas imamo piletinu."

152
 26.
AIMEE

Posljednja naša sreća isparava manje od dva tjedna kasnije. Tjedni u kojima
svake večeri blaženo padamo jedno drugom u naručje. Volim ga s vatrenim intenzitetom
koji svakim danom raste. Nikad nisam znala da ljubav može biti takva. Ali
pretpostavljam da se to događa samo kada se povežete na tako dubokoj i moćnoj razini
da baca sve od prije u besmisleno. Veza izgrađena podjednako s izgovorenim i
neizgovorenim riječima.

Tijekom ovih tjedana borimo se protiv džungle tijekom dnevnog svjetla. Čini se
odlučnijom nego ikad da nas pobijedi. U ogradama se svakodnevno pojavljuju svježe
rupe, a naše košare s vodom i zalihom drva svake su večeri srušene - sve je znak da
ženski jaguar ima više od jednog mladunca kojeg smo ubili. Sudeći po otiscima šapa,
ima još tri. Na kraju tunela, ipak, postoji svjetlo. Voda se povukla do te razine da skoro
možemo proći kroz nju, a Tristan je počeo ozbiljne planove o našem putovanju u
divljinu u potrazi za civilizacijom. Prestanemo s našom svakodnevnom razmjenom
pjesama. Preživljavanje zahtijeva našu punu pažnju. Svake slobodne minute
razmišljamo o potencijalnim opasnostima na povratku i onome što možemo učiniti da
se pripremimo za njih. Vježbamo izgradnju osnovnog skloništa. Imali smo sreće s
avionom, ali kad krenemo, morat ćemo svake večeri graditi sklonište dovoljno snažno
da nas zaštiti od zvijeri. Također pokušavamo prikupiti što više životinjske masti.
Baklje će biti neophodne vani. U isto vrijeme, udvostručujemo naše napore da
osiguramo ogradu, čak smo i i postavili zamke otrovane hrane za jaguare, ali oni su
previše pametni da bi ih dotakli. Samo se moramo obraniti još nekoliko tjedana, tad
ćemo biti spremni otići.

153
 Međutim, naš pad, kao što smo se bojali, ne dolazi od jaguara.

"Nisi ništa pojeo," uzviknem nakon što pojedem svoju ptičju nogu i dva
korijena. Danas sam gladovala, a moj dio nije učinio puno da zadovolji glad. Nagnem
se natrag, naslanjajući laktove na grubu koru prtljažnika koja nam služi kao mjesto za
jelo. Mišići su mi bolni, nakon izgradnje skloništa za skloništem. Postavili smo novi
rekord, izgradivši najjednostavnije sklonište u desetak minuta. To je sklonište za hitne
slučajeve u slučaju da neočekivano počne kišiti. Tristan uopće nije dotaknuo svoju
hranu. Zuri u nju kao da mu je loše od samog pogleda.

"Ne, nisam gladan."

"Ali nismo jeli cijeli dan. Potrebna ti je snaga."

"Ne osjećam se da mogu jesti. Valjda sam samo iscrpljen. Možeš uzeti moju
porciju, i dalje si gladna."

Gurne svoj tanjur od lista u mom smjeru. Uhvatim njegovu ruku i stisnem je.
Hladna je i slaba, i to me plaši. "Idi spavati. Bit ću kraj tebe za minutu. Sutra će ti biti
bolje." Gledam ga kako se vuče uz stube i unutar aviona. Nisam više gladna.

Ne bude mu bolje. Prva stvar ujutro, on povrati. Tijelo mu lagano podrhtava dok
mu pomažem da sjedne na stube. Prekriven je hladnim znojem.

"Može li to biti od nečega što si jučer pojeo? Ne, ne može biti. Jedemo istu
hranu."

"Ne znam." Pritisne dlanove na bok glave, laktovi su mu naslonjeni na koljena.

"Povratio sam i jučer."

"Što?" pitam, uznemirena. "Kada? Zašto mi nisi rekao?"

"Nisam te želio uznemiriti."

Prigrlim ga uz prsa, osjećajući rigotinu na stražnjem dijelu grla. Ovako blizu,

osjećam svaki njegov drhtaj kao da je moj i ispunjava me iscrpljujućim strahom.

"Što misliš, što je to?"

154
 "Neka vrsta bolesti. Možda od komaraca, možda od neke vrste bakterija u hrani
ili vodi."

"Ne može to biti," kažem , gotovo poput molitve. "Zašto onda ja nisam bolesna?"

"Naš imuni sustav nije identičan. Čak i ako je isto ono što jedemo i pijemo."

Nešto se u meni raspada - brzinom munje. I njegov intenzitet također. Ali

prisilim glas da ostane nepokolebljiv kad kažem: "Ostani unutra i odmori se, u redu?"
Ne pokušava se čak ni raspravljati; to me brine kao ništa drugo. U trenutku kad mi
nestane s očiju, suze mi se slijevaju po obrazima. To se ne može dogoditi. Ne sada. Ne
kad smo toliko blizu da napustimo ovo mjesto. Ne kad smo toliko blizu da budemo
sigurni. Iako imam milijun stvari koje moram obaviti, ulazim unutra svakih pola sata
kako bih mu pomogla da se napije vode i provjerim ga. Spava većinu vremena, tjelesna
mu je temperatura viša svaki put kad mu stavim ruku na čelo. Kad se sunce sprema zaći,
roštiljam korijenje. Kad uđem u avion da dam nekoliko Tristanu, njega nema.

Trepnem, vrteći se oko sebe, upijajući svaki centimetar kabine. Mišići u nogama
mi se stežu dok idem u pilotsku kabinu. Nije ni tu. Stanem na rub vrata, uhvatim se za
rubove, moji su zglavci bijeli. Bila sam udaljena manje od deset stopa od dna stuba.
Trebala sam ga čuti kako odlazi. Ali je li otišao? Njegovi džepni nož, luk i strijele još
uvijek su na stubama, gdje su cijeli dan, što znači da je nenaoružan. Pomisao na njega
kako luta po prašumi, bez ičega da se obrani, uzrokuje mi bol u prsima. Stanem na nožne
prste, skenirajući prostor izvan ograde. Nedaleko od improviziranih vrata ograde vidim
Tristana, kako puže više nego hoda. Tetura. Potrčim prema njemu, skupljajući vlastiti
luk i strelice.

Kad mu priđem, stanem ispred njega i blokiram mu put. "Tristan, što radiš?"

Koža mu je blijeda i znojna, odgovori: "Moram se držati podalje od tebe. I ti bi

se mogla razboljeti."

"Ne, neću."

155
 Njegov neusmjereni pogled i nabori zbunjenosti na čelu govore mi da ne
razmišlja jasno. Dok ga promatram, sjetim se posebno zabrinjavajuće informacije koju
je Chris jednom podijelio: neke životinje skrivaju se da budu same kad se spremaju
umrijeti.

"Tristan, molim te prestani se svađati sa mnom." Glas mi drhti. "Pusti da te

odvedem natrag u avion."

"Ne, ne razumiješ. Komarci... Možda imam malariju, ili žutu groznicu. Mogao
bih ti prenijeti ono što imam," mrmlja. Koljena mu popuste, a ja prebacim ruku preko
njegovih ramena, hvatajući ga za struk da ga držim. Pokušava se boriti protiv mene, ali
je preslab.

"Nisi razuman. To su bolesti koje se prenose samo ugrizima komaraca." Kad

stavim ruku na njegovo čelo, vidim zašto nije razuman. Koža mu tako gori da sam
sigurna da njegov um mora biti maglovit. Groznica je simptom pregršt tropskih bolesti.
Koju ima i koja je stopa smrtnosti?

"Idemo natrag; hajde." Tako je slab da se ne može boriti i počinje stavljati jednu
nogu ispred druge. Do aviona je možda stotinu metara, ali tako se sporo krećemo, da će
nam trebati pola sata da stignemo. Uši su mi izoštrene za opasnost, stišćem luk kao dragi
život. Sada se osjećam ranjivo, iako sam s lukom bolja nego što sam ikada bila. Ako
nas sada nešto napadne, ne mogu reagirati dovoljno brzo. Ni na koji način ne mogu
zaštititi Tristana, koji je, čini se, na rubu propasti. Te mi riječi sviraju u glavi iznova i
iznova. Stopa smrtnosti. Tresem glavom, pojačavajući stisak na luku. Prvo ga moram
dovesti na sigurno, a onda ću se brinuti o stopi smrtnosti.

Natopljena sam znojem u trenutku kad Tristana položim na njegovo sjedalo u

avionu. Tristanova se groznica prolila kroz njegovu košulju pa mu pomažem da se
presvuče u novu. Zapalim baklju s komadićima moje vjenčanice i izlazim van po košaru
s vodom. Namjeravam je koristiti za obloge kako bih smanjila groznicu, ali kako voda
nije hladna... Što je učinkovito protiv tropskih bolesti? Ne znam ni koju ima, tako da se
usredotočim na ono što znam. Ima groznicu. Treba ostati hidriran. Udahnem, odbijajući
plakati.

156
 Kad se vratim unutra, osiguram baklju i namočim jednu od majica u vodu, a
zatim krenem prema Tristanu.

Smrznem se u koracima kad ga vidim. Uvijen je u položaju fetusa, trese se, zubi
mu cvokotaju, a oči su mu nefokusirane. Odbacim košulju, žureći prema njemu,
kleknem mu uz njega. Promrmlja nešto što ne mogu razabrati, tako da stavim uho što
je moguće bliže njegovim usnama. Shvaćam da ne mogu razumjeti što govori jer mi
srce lupa u ušima. Saberi se Aimee; ne možeš mu pomoći ako se izgubiš. Hajde.

Ali kad ispreplete svoje vrele prste s mojima, izgubim se, a suze koje sam
zadržavala počnu mi se slijevati niz obraze. Obrišem ih. Ne želim da me vidi kako
plačem.

"Hladno," kaže kroz drhtanje zuba. Oči su mu nefokusirane.

"Hladno ti je, naravno." udarim se po čelu. "Zato se treseš. Donijet ću ti deke."

Pokušam odvojiti njegove prste od svojih, ali on me ne pušta." Tristan, donijet ću
pokrivače. Vratit ću se za sekundu." Glas mi je nesiguran, nastavim: "Moraš mi pustiti
prste, ljubavi moja. Molim te."

Na riječ ljubav, usredotoči pogled na mene na trenutak prije nego što ponovno
klizne. Pusti mi ruku. Donesem dvije deke i bacim ih preko njega. Drhti jednako kao i
prije.

"Hladno," promrmlja. "Tako hladno."

"Nema više deka, Tristane." Glas mi pukne i shvaćam da me ne čuje, ili ne daje
na znanje. Donesem košaru vode pokraj njega, natjeram ga da pije i stavim mu obloge
na čelo. Uopće ne pomažu. Koža mu se iz minute užarava, dok mu se drhtanje pogorša,
ponavljajući riječ hladno svakih nekoliko minuta. Gladim mu glavu rukama,
smještajući se na njega ispod pokrivača, nadajući se da će dio topline mog tijela doći do
njega.

Na moje zaprepaštenje, oči mu se širom otvore. "Ne bi mi trebala biti tako blizu.
Razboljet ćeš se..."

157
 "Pst... neću. Vjeruj mi, molim te."

"Možeš sama dobro proći. Možeš se hraniti i paliti vatre." Potrebna mu je sva
snaga da kaže. "Jaka si i hrabra. Možeš sama uspjeti kroz šumu."

"Ne govori ovako, molim te. Bit ćeš dobro, vidjet ćeš."

"Aimee," u glasu mu je takva hitnost, užas mi putuje venama. "Možda se ne

probudim sutra."

"Ne... Ne, ti ćeš..."

"Moraš to prihvatiti."

Nagnem se da ga poljubim, suze mi se slijevaju niz obraze. Odbija otvoriti usne,

još uvijek se boji da me ne zarazi. "Ako se ne probudiš sutra ujutro, ni ja se ne želim
probuditi," šapnem.

Omota ruke oko mene. Konačno se preda mom poljupcu, a ja pridobijem njegove
groznicom ispucale usne svojima, nježno milujući njegov jezik.

"Ne trebam ti da preživiš," kaže.

"U pravu si. Ne trebaš mi da preživim. Trebaš mi da živim." Zakopam glavu u

njegov vrat, zahvalna što osjećam puls na svom obrazu.

"Ne trebaš nikoga. Ti si poput zvijezde, Aimee. Zvijezde sjaje iznutra. Ništa
drugo im ne treba."

Ovaj razgovor o zvijezdama znači da je njegov delirij loš. Drhtavim rukama

držim njegovu košulju, kao da će mi to pomoći da spriječim da klizi u svijet u kojem ne
mogu doći do njega.

"Nisam zvijezda," šapnem. "Ja sam satelit koji se okreće oko tebe. Ti si zvijezda.
Trebam tvoje svjetlo da sija."

"Mogao bih reći isto."

"Dogovorimo se onda da smo zvijezde jedno drugom," kažem.

158
 "Svoju vlastitu svjetlost možeš otkriti samo u tami."

Bila sam u tami. U njoj se ne može naći svjetlost. Ali ne raspravljam se s njim.
Svjetlost ne dolazi iz tame, nego iz nečeg drugog... iz ljubaznosti i razumijevanja,
onakve kakvu mi je pokazao. Dijeleći svoju bol, oduzeo je moju. Dijeleći svoje noćne
more, pokazao mi je koliko beskrajno tama može izgledati. Dopustivši mi da otjeram
njegove noćne more, oboje smo naučili kako pronaći svjetlo. Zajedno.

Voljela bih da mogu pronaći riječi kako bih mu rekla koliko mi znači. Ali nikada
nisam bila dobar s riječima, a ako pokušam razgovarati, možda bih završila pričajući o
zvijezdama, baš kao i on. Ali nisam ja ona koja je u deliriju, premda su bol i strah od
gubitka njega možda potaknuli mon vlastiti delirij.

Samo kažem. "Volim te, Tristan," i poljubim ga iznova.

"Bit će sve u redu. Dat ćeš sve od sebe. Obećaj mi," šapće između poljubaca,
grleći me još jače. I dalje me želi zaštititi, kao i uvijek, usprkos činjenici da smrt kuca
na njegova vrata. Ne može me zaštititi od one stvari koje se najviše bojim: njegove
smrti. Želim mu reći da neću biti u redu, da ne mogu biti u redu u svijetu u kojem njega
nema više. Ali kad se prestanemo ljubiti, oči mu gore od hitnosti koja budi svijest kao
da je jedino što ga drži na ovom svijetu misao da zna da sam sigurna. Dat ću mu taj mir.
Možda ću mu posljednji put moći pružiti mir prije nego što mi bude otrgnut iz naručja.

"Pobrinut ću se za sebe." Prije nego ga ponovno poljubim, dodam: "Obećavam."

Iznutra vrištim, dajući sebi potpuno drugo obećanje, nadajući se da će priroda biti na
mojoj strani.

Ako je on zvijezda, a noć položi pravo na njega, želim da nas noć oboje uzme.

Otkopčam gumbe njegove košulje, očajna da osjetim njegovu kožu uz svoju, da

uzmem neke drhtaje što tresu njegovo tijelo u sebe. Opet ga poljubim.

"Aimee, stani. Ne bih te trebao ljubiti... ne želim da se razboliš... molim te."

"Neću. Poljubi me, Tristan. To je jedini način da budem dobro."

159
 Izgubim se u toplini njegovih usana i slabosti njegova tijela dok me slatko ljubi,
iako se više osjeća kao oproštaj od tisuće poljubaca koji nikada neće biti naši. Ljubim
ga iznova i iznova, nadajući se da ću uhvatiti njegovu bolest. Nadajući se da će, sve
drugo što će ga spriječiti da otvori oči i udahne dah sutra ujutro, uzeti i mene. Možda
njegova bolest nije od komaraca, već od nečega što zbilja može prenijeti na mene.

Nadam se.

Kasnije, odmaram s glavom na njegovim prsima, a da nitko od nas ne govori.

Zvuk boli ispunjava tišinu. Manje je intenzivno nego prije, i mislim da znam zašto.
Strah ga sada obuzima. Sjetim se snage straha od nepoznatog. Sjetim se da sam čekala,
stisnuta na svom krevetu, vijesti o svojim roditeljima nakon što sam saznala da je
revolucija započela. Morala sam saznati jesu li u redu. Prestravilo me je, zamišljajući
scenarij za scenarijem. Htjela sam znati što im se dogodilo. Jesu li još živi. Mislila sam
da ništa neće biti gore od neizvjesnosti.

Ali bol zbog gubitka bila je milijun puta gora.

Voljela bih da mogu dio svog života uliti u Tristana. Možda bi ga to moglo kupiti
nekoliko sati, nekoliko dana. Budući da ne mogu to učiniti, držim se nade da će se moj
vlastiti život istisnuti iz mene u isto vrijeme kad njega napusti njegov. Ljudi cijelo
vrijeme ulaze i napuštaju vaš život; to sam davno naučila. Ali također sam naučila da
se zbog njihovog gubitka osjećate lagano i besmisleno poput vjetra, a istovremeno vaše
cijelo postojanje ima nepodnošljivu težinu. Kad odlaze, oni probuše rupu u vašem
postojanju i više se nikad ne osjećate cjelovitom. Sjećanja koja su vam ostavili pretvore
se u sjene. Uvijek ih nosite sa sobom, ali nikad nisu cijela i nikad ih ne možete dodirnuti.
Živjela sam okružena sjenama otkako su mi roditelji umrli. Ne mogu živjeti u svijetu u
kojem Tristan također postaje sjenka. Bez čovjeka koji me naučio kakav je osjećaj biti
cjelovit, i sama postajem sjena. Kako je sretan onaj koji odlazi, a ne onaj koji ostaje iza.

Sve se raspada u meni kad ga san konačno nadvlada i on zatvori oči. Svakim
dahom i svakim otkucajem srca klizi sve dalje od mene. Sve čemu se mogu nadati je
još jedan dah, još jedan otkucaj srca. Tako stojim iznad njega i slušam, upijajući svaki
otkucaj srca.

160
 Posljednja misao prije sna mi potvrdi kako neću čuti njegov posljednji otkucaj
srca.

161
 27.
AIMEE

Sanjam o čistini preplavljenoj svjetlošću s Tristanom, zdravim i nasmijanim,

zove moje ime. "Aimee." Opet i opet. Ne otvaram oči, previše se bojim stvarnosti u
kojoj me ništa više od tame i tišine ne čeka. I nema Tristana jer, dok me sinoć pržila
vrućina njegova tijela pod groznicom, oko mene više nema topline, iako sam zaspala u
njegovim rukama.

Tada shvatim da više nije pored mene, ali on stvarno zove moje ime. "Aimee."

Sjednem, otvorim oči. Kroz prigušenu svjetlost vidim Tristana kako se nadvija
blizu košarice s vodom. Skočim prema njemu. Nemoćna izgovoriti skladnu rečenicu,
omotam ruke oko njega, zalijepim uho za njegova prsa, gladna čuti otkucaje njegova
srca. Svaki mišić u mom tijelu se pokrene kad do mene dođe zvuk njegovih ritmičkih
otkucaja, svaki dragocjeniji od posljednjeg. Zaplačem od spoznaje koliko sam bila blizu
da ga više nikada ne čujem kako tuče.

"Sve je u redu, Aimee. Dobro sam. Bolje se osjećam."

Samo se zalijepim za njega, jecajući.

"Tvoja groznica je nestala, " kažem, sabirući se.

"Očigledno je tako."

"Osjećaš li se i dalje bolesno?"

"Ne, samo gladan."

"Groznica... hoće li se vratiti?"

162
 "Teško je reći." Slegne ramenima. "Nemam pojma koju sam bolest imao -
pretpostavljam da ju je uzrokovao virus koji su prenijeli komarci. Možda se vrati ili sam
možda imun sada na sve što sam imao. Osjećaš li se dobro?"

Kimnem, zračeći. "Samo želim dugo ostati u tvom naručju."

To je ono što i napravim.

Bolest nam se možda smilovala, ali šuma nije. Kad odvojimo ruke i napustimo
avion, vidimo da je cijelo mjesto smrvljeno. Ograda ima brojne rupe u sebi. Osnovna
skloništa koje smo Tristan i ja gradili za vježbu su u ruševinama, pokazuju tragove
očnjaka i kandža na djelu. Ovo nije bio rad samo jednog jaguara.

Majka i njezini preostali mladunci su krenuli na nas.

Činjenica da smo ubili jednog mladunca više ne izgleda kao pobjeda sada kada
nas napada ostatak čopora.

"Pripremat ćemo se dva dana," kaže Tristan. "Onda odlazimo." Ne raspravljam

se, iako je slab i voljela bih da bude u izvrsnoj formi kad odemo. Ne možemo si priuštiti
da čekamo više. "U međuvremenu, potrudi se da uvijek nosiš svoj luk sa sobom. I ostani
mi u vidokrugu." Unutar ograde nema jaguara, ali ne osjećam se sigurno. Tresem se...
mogli bi biti na drugoj strani ograde. Kako ćemo uspjeti otići s čoporom koji nas
okružuje, pripremajući se za napad, ne znam. Tristan želi pomiješati dio pohranjene
životinjske masti s krvlju i razmazati je po svježe ulovljenoj životinji. Planira ga
iskoristiti kao mamac i baciti ga što dalje izvan ograde, nadajući se da će miris dovoljno
dugo odvratiti jaguare da nam pruži vrijeme za bijeg. Nisam uvjerena da će uspjeti.

U pripremi nisam baš produktivna, jer gledam Tristana svakih nekoliko minuta,
prestravljena da bi se mogao opet razboljeti. Nekoliko mjeseci u novoj vezi, moji bi se
prijatelji često pitali je li ono što osjećaju prema momku s kojim su bili u vezi je ljubav.
Kako možeš reći, pitali su me (kao da sam nekako stručnjak za odnose), je li on stvarno
taj. Tada sam bila u mraku oko odgovora, ali sada znam. Osjećate se cjelovito i pitate
se kako biste ikada mogli pomisliti da ste prije bili potpuni. To je osjećaj koji ispunjava

163
svaku poru, svaku stanicu razarajućom, gotovo eksplozivnom energijom. Kao petlje
magle nakon kiše u šumi - ima ih svuda.

Ali drugi osjećaj također luta uokolo. Strah. Teror. Od gubitka njega i tog
osjećaja cjelovitosti. Ovdje u prašumi, gdje opasnosti čekaju na svakom koraku, taj me
strah prati. Čak i više sada, nakon njegove bolesti.

Ljubav ima učinak na još nekoliko drugih stvari: osnaži vas srećom i istodobno
vam oduzme svu snagu, čineći vas zarobljenikom straha.

Kasno je popodne kad Tristan pozove, "Aimee." Okrenem se, u trbuhu mi se već
formira jama. Ali Tristan nije uzrujan niti mu nešto prijeti na neki način, koliko mogu
reći. Gleda u nešto visoko iznad nas u daljini. Pratim njegov pogled, zbunjeno.
Nadstrešnica, debela kao i uvijek, ne čini više prijetnje nego inače. Usredotočeno
stisnem oči. A onda u daljini, gdje je nadstrešnica tanja, vidim upravo ono što Tristan
vidi.

Nije prijetnja.

To je nada.

U obliku gustog, crnog dima, koji se uzdiže u kovitlacima na nebu. Euforija,

način na koji se ne sjećam da sam se osjećala mjesecima, godinama, možda ikad, podiže
se negdje duboko u meni, gusta i bijesna, poput vrtloga crnog dima s kojeg ne mogu
skinuti pogled.

"Što to znači? Postoji li spasilačka ekipa vani?" Pitam.

"Saznat ćemo za sekundu." Tristan korača prema avionu.

"Kamo ideš?"

"Uzeti nekoliko komada zrcala koje sam uzeo iz kupaonice odmah nakon sudara.
Mogu ih upotrijebiti da odrazim sunčevu svjetlost i pošaljem signal. Nastavi gledati dok
ih ne donesem."

164
 Smijem se. Konačno smo tim. Gledam rupe u ogradi, prsti su mi stisnuti oko
luka, strijela na mjestu, spremna za pucanje u milisekundi. Kovitlaci nade u meni okreću
se u sićušne, prskajuće mjehuriće, kao da pijem čašu za čašom šampanjca. Kad se
Tristan vrati držeći dva komada zrcala veličine dlana, pijana sam od nade. Barem, nešto
čemu ću se radovati osim napada jaguara ili beskrajnih tjedana hodanja po prašumi.
Nešto dobro bar jednom. Zrno nade.

"Popet ću se na to drvo," kaže Tristan, pokazujući na drvo na koje sam se popela

prvog dana. Također drži list papira i olovku. Bili su u pilotskoj kabini, a nikad ih nismo
koristili na svojim pjesničkim sjednicama jer ih je Tristan želio sačuvati upravo u
slučaju da se nešto ovako dogodi, a on bude trebao napisati poruku. "Kad malo bolje
razmislim, oboje ćemo to popeti. Ne želim da ostaneš ovdje sama."

Tristan preuzme vodstvo, ali zbog pokušaja da bude oprezan s komadima

ogledala i njegove slabosti, spor je. U normalnim danima, može se popeti na stablo
dvostruko brže od mene. Tri grane nas dijele od vrha stabla kad Tristan kaže. "Nema
dovoljno jakih grana da izdrže nas oboje. Čekaj me ovdje, u redu?"

Ne bih željela ništa više nego se popeti s njim i vlastitim očima vidjeti signale
koje će poslati, ali napravim kako kaže. Naslonjena sam na granu, pazeći da ne stanem
na put nekoj životinji. Nagnem glavu unatrag, podižući pogled prema Tristanu sve dok
ne dobijem vrtoglavicu i skoro ne padnem sa stabla.

"Kakve signale im šalješ?" Pitam.

"Morseov kod."

"Hoće li razumjeti?"

"Ako su poslani da nas spase, trebali bi."

"Jesi li završio sa slanjem signala?"

"Da."

"Odgovaraju li?"

165
 Tišina.

Znoj preplavi moju kožu dok prođe nekoliko minuta bez odgovora. Euforija od
ranije pretvara se u užas. Što ako ipak nije spasilački tim? Što ako je domaće pleme
zapalilo vatru? Plemena mogu biti prijateljska ili neprijateljska. To je uvijek bio jedan
od rizika koji nas čeka ovdje. Ne, to ne može biti pleme. Da je u blizini pleme, shvatili
bismo to već prije. Osim ako ne migriraju. Postoje li uopće plemena koja to rade? Je li
ih naša signalna vatra upozorila na strano prisustvo i odlučili su se sada pozabaviti s
nama?

Duboko udahnem, prisiljavajući se da ostanem mirna. Nemogući zadatak.

Zastrašujuće slike domorodaca i jaguara koji nas napadaju igraju mi u glavi dok se ne
ukočim od straha, sumnjam da ću se moći pomaknuti odavde ako mi Tristan kaže da na
kraju ipak nema spasilačke ekipe.

"Odgovaraju," Tristanov glas odjekne kroz grane, rastapajući me. "Odgovaraju

upravo sad." U njegovom glasu prepoznajem istu euforiju koja prijeti da će mi puknuti
u prsima. Šutim, koliko god umirem da naučim što govore. Ne želim da Tristan propusti
jedan jedini djelić onoga što nam govore. Morseov kod nije strašno težak. Tristan mi ga
je objasnio prvih dana nakon sudara. Svaki broj i slovo imaju ekvivalent u Morseovom
kodu - kombinaciju točkica i crtica. Zrcalo se može reflektirati od sunčeve svjetlosti za
slanje Morseovih kôd signala: pomicanje zrcala da odražava svjetlost u točkama, a dulji
pokreti za reflektiranje svjetlosti u crticama. Teško je dobiti pravi kut refleksije, ali
imam puno povjerenje u Tristana. Naučio me kako slati SOS signal. Slovo S se sastoji
od tri točke, a slovo O od tri crtice. SOS ili signal za nevolju značio bi tri točke, tri crtice
i tri točke. Moguće je slanje duže poruke; samo treba više vremena. A budući da traje
toliko dugo, lako je zaboraviti dijelove poruke ako ih ne zapišem. Drago mi je što smo
zadržali papir i olovku i što ih je donio sa sobom.

Stojimo na drvetu i čini se satima. Tek nakon što Tristan kaže. "Idemo dolje", ja
progovorim.

"Što su rekli?"

166
 "Sve ću ti reći kad siđemo. Hajde. Tamo su mravi, a već su me pakleno ugrizli."

Požurim niz drvo, a kad sam na posljednjoj grani, dobro se osvrnem oko sebe da
vidim jesu li su se jaguari vratili. Ništa. Skočim dolje, s Tristanom za petama. Vodi me
prema stubama i, sjedajući tamo, kaže.

"Tamo stvarno jest spasilačka ekipa."

"Koliko su daleko od nas?" Pitam.

Spusti pogled na papir na koji je napisao poruku.

"Procjenjuju da će im trebati oko dva tjedna da dođu do nas. Ako odemo sutra
ujutro i nastavimo brzim tempom, a oni isto pođu prema nama, sastat ćemo se za tjedan
dana. Oni imaju lijekove i puške, odvest će nas do mjesta gdje nas može pokupiti
helikopter. "

"Koliko je daleko to mjesto?"

"Nisu mi rekli."

"Zašto helikopter ne može doći ovamo po nas, ako znaju gdje smo?"

"Rekli su da na ovom području postoji zabrana leta. Sigurno je pokrenuta nakon

što smo se srušili, jer to prije nije bilo zabranjeno."

Zurim u njega. "Zašto bi ovdje bila zabrana leta?"

"Nisu objasnili. Moguće je da ne znaju. O područjima zabrane odlučuju državne

organizacije i one ne nude uvijek objašnjenja o tome što rade. Činjenica je da ne postoji
način da helikopter može letjeti ovdje, čak ni da nam baci zalihe ili nas pokupi. Čekat
će nas samo izvan oboda zabranjenog područja. "

"Nitko ne može napraviti iznimku za spasilačku misiju?" pitam s nevjericom.

"Stvarno ne mislim da nas itko gleda kao na nacionalnu brigu kako bi napravio
takav izuzetak. U svakom slučaju, možda je spasilački tim pokušao dobiti dozvolu za
dovođenje helikoptera ovamo i odbijen je. Ili još nisu dobili odgovor i umorili su se od

167
čekanja. Znajući koliko su te stvari spore, moglo bi proći puno duže nego da se dobije
dozvola nego doći ovdje pješice i vratiti se pješice."

Uzdahnem.

"Ali nije važno. Idemo kući, Aimee. "

Bliještim dok Tristan pažljivo previja komad papira s porukom i gura ga u džep.

To je mnogo više nego što smo se ikada mogli nadati. Nema više hodanja na
slijepo, nadajući se da je to pravi smjer. Mislim na budućnost, kada će sve što će ostati
od našeg vremena u prašumi biti naša sjećanja. I dobro, crna ogrebotina na mom
ramenu. Trljala sam je svaki put kad sam se tuširala, ali nije nestala. Ni taj intenzitet se
nije izgubio. Nema veze. Moje kosti osjećaju se lake poput perja. Zrak izgleda manje
težak i vlažan. Cerim se kao idiot, ali Tristan ne.

Euforija koja je obojila njegov glas ranije i dalje osvjetljava njegovo lice, ali s
tankim velom nelagodnosti ispod njega. Možda to ne bi bilo prepoznatljivo bilo kome
drugom, ali meni je. Tristana tako dobro poznajem, da mogu pročitati i najmanji znak.
Kao trzanje oka. Način na koji rukom trlja stražnji dio vrata, povlačeći zube po donjoj
usni. Pretražujem što bi to moglo pokrenuti, ali ne mogu shvatiti. Spasilački tim ne
može mu ništa uzrokovati, osim radosti. Tada shvatim... postoji jedna stvar…

"Tko je okupio spasilački tim, Tristane?" Pitam, dlanovi su mi odjednom znojni.

"Chris. S njima je," odgovori Tristan izbjegavajući moj pogled. Glas mu je

zadrhtao kad je izgovorio Chrisovo ime, ali njegov ton postaje vrlo oštar kad nastavi.
"Trebala bi pregledati svoj kofer ako postoji nešto što bi nam moglo pomoći u
putovanju. Odlazimo sutra ujutro. Ulovit ću večeru."

"Ne idi van ograde."

"Nema potrebe. Večeras je ovdje mnogo ptica."

Tristan ustane sa stuba, ali ja ostanem dugo brinuti tamo. Nisam ovako zamišljala
ponovno vidjeti Chrisa. Nije trebalo biti ovdje u šumi, među drvećem i pticama koje su

168
tihi svjedoci Tristanove i moje ljubavi. Ovo mjesto pripada nama i samo nama.
Odigravam hipotetski razgovor s Chrisom u glavi. To me ne oslobađa tjeskobe.
Pogotovo kad se sjetim prstena u svom kovčegu. Bez obzira što kažem, bit će grozno.
Chris je osnovao čitav tim kako bi se suočio s prašumom i spasio svoju zaručnicu. A
kad je nađe, ona je zaljubljena u nekog drugog. Jadni uzvrat. Ne mogu ispraviti stvari.
Ipak, vrlo temeljito pripremam svoj govor. Svoju obranu. Svoju izdaju.

Da sam znala da neću dobiti priliku izgovoriti ni jednu jedinu riječ tog govora,
provela bih ove sate drugačije.

169
 28.
AIMEE

Rano sljedećeg dana izletim iz aviona u potrazi za jajima. Bit će nam to

posljednji obrok prije odlaska, a želim da bude hranjiv. Imamo nekoliko ostataka ptice
koju je Tristan uhvatio jučer, ali to neće biti dovoljno. Želudac mi se steže kad vidim
brojne, svježe otiske šapa na tlu. Tristan priprema mamac koji ćemo koristiti za
odvlačenje jaguara. Molim se da uspije i popnem se na jedno od stabala na unutrašnjoj
strani ograde, košara mi visi s lijeve ruke. Nađem dovoljno gnijezda na gornjim
granama da svoju košaricu napunim jajima. Moje misli neprestano se okreću između
tako blizu sigurnosti i mog susreta s Chrisom koji se brzo približava. Ne obraćam toliko
pozornosti koliko bih trebala prema svojoj okolini kad skočim s drveta, košara je puna
jaja. Skeniram područje u potrazi za jaguarima koji čekaju da umoče svoje očnjake u
mene i rastrgaju me, a ne videći nijednog, krenem prema avionu. Ili barem pokušavam.

Ne zaustavi me jaguar, već oštar ugriz na lijevom zglobu. Vrisnem, bacajući

košaru. Srce mi skoči u grlo otprilike u isto vrijeme kada mi se oči spuste na zemlju.
Želudac mi ustukne kada pronađem pola tuceta crnih, tankih zmija kako mi se miču oko
nogu, dvije s otvorenim glavama, spremne da mi opet zubima utonu u nogu. Zakoračila
sam pravo u jazbinu koju sam otkrila u našim prvim tjednima, ali sam zaboravila na
nju. Adrenalin prolaz kroz mene dok mi se noge sijevaju naprijed, ali ne prije nego što
osjetim drugi oštar ubod. Ošamućena užasom i boli, trčim prema avionu, ubrzo bez
daha, ali bojim se zaustaviti, jer ako to učinim, adrenalin koji me održava mogao bi
podleći otrovu.

"Tristan," kažem kad dođem do stube, naslonjen na ogradu. Teške kaplje znoja
mi se slijevaju niz čelo. Tristan gleda u moje ruke bez košare s podignutim obrvama,

170
ali njegova zbunjenost pretvara se u masku užasa kad mu pokažem na nogu. Pogledam
dolje i pojurim naprijed, povraćajući. Meso se rastrgalo tamo gdje sam dobila drugi
ugriz - nema sumnje da su joj zubi još uvijek bili u mom tijelu kad sam potrčala - krv
mi curi van dok me otrov izjeda iznutra. Od pogleda mi postaje mučno, ali ne povratim
više. Umjesto toga, gubim ravnotežu. Tristan me uhvati malo prije nego što udarim o
zemlju. Podigne me u naručje, žureći unutar aviona. Pokušavam ignorirati pulsirajuću
bol u stopalu, ali ne uspijevam, pribjegavajući ugristi šaku kako ne bih vrisnula.

Kad me Tristan spusti na sjedalo, želim podići nogu da bolje pregledam ranu.

"Ne," kaže, hvatajući me za bedro kako bi mi noga bila nepomična. "Važno je

zadržati ozlijeđeni dio ispod razine srca."

"Što sada?" Pitam.

Tristan prolazi rukom kroz kosu, ne susrećući se s mojim očima. Panika mi

nabrekne u grudima zbog njegove tišine. "Tristan?" Pritisnem. "Kako možemo izvući
otrov?" Sjećam se da sam čitala u putopisnom vodiču da se nikada ne isisava otrov od
otrovnih zmija… ili upotrijebiti vodenu traku da zaustavi širenje otrova. To bi moglo
uzrokovati gangrenu. Zapravo, vodič je naglasio da ništa ne pokušava i da se što prije
stigne do medicinske jedinice jer otrov brzo ulazi u krvotok. Činilo mi se zvučnim
savjetom kad sam ga pročitala. Sada se čini okrutnom šalom. Ipak, nadam se da je
Tristan tijekom svog vremena u vojsci naučio nekakav hitni trik. Očaj u njegovim očima
govori upravo suprotno.

"Ne možemo," kaže, i unatoč činjenici da mu se glas čini smiren, stabilan, mogu
čuti pukotine koje počinju razdirati njegovo samopouzdanje. "Ali možda nema otrova."

"Nema otrova?" Povisim glas, dijelom zbog toga što je kroz mene prošao novi
val boli, a dijelom i zbog toga što je ono što govori smiješno. "Zaboravljaš gdje smo?
Čak su i proklete žabe ovdje otrovne."

"Slušaj me. Kad ugrize otrovna zmija, ne otpušta uvijek otrov." Glas mu drhti
kad izgovara prve riječi, ali dok nastavlja, postaje sve glatkiji, gotovo služben. Sigurno
je to prije govorio, možda jednom od vojnika kad su bili na misiji. "Ali u slučaju da

171
otrov dođe u tvoj krvotok, važno je da ostaneš mirna kako ti se otkucaji srca ne bi
ubrzali. To sprječava da krv brže cirkulira, što širi i otrov brže."

"I trebala bih ostati mirna znajući ovo?"

"To je mjera zaštite, Aimee." Ruka mu miluje moj obraz, a onda me povuče u
zagrljaj. Pritisnem obraz uz njegova prsa, gubeći se u njegovu naručju. Na trenutak,
vjerujem da će sve biti u redu. Tada bol opet udari. Ugrizem usnu kako ne bih vrisnula.
Tristanovi otkucaji srca su užurbani - ne želim da se još više brine. "Najvjerojatnije
uopće nemaš otrov u krvi."

"Ne kažeš to samo zato da ne paničarim, zar ne?"

"Ne, istina je. To se dogodilo nekoliko puta dok smo bili na misijama." Želim
mu vjerovati. Želim znati što se dogodilo s tim momcima, ali bojim se pitati. Čak i ako
nisu umrli od ugriza zmije, šanse su da su im se ionako dogodilo nešto loše. I ne želim
da Tristan ponovno razmišlja o tim danima. Upravo sam ga izvukla iz noćnih mora.
Moj očaj da znam nije vrijedan gubitka njegovog duševnog mira. "Ne brinem se za
otrov."

Poližem usne i kimam glavom. Donese bocu s alkoholom i započinje čišćenje

rane. Namršti se, pogled mu ispituje ugriz na mojoj nozi, a otkucaji srca mi se ubrzavaju.
Možda se ne brine zbog otrova, ali brine se zbog nečega.

"Možemo li još uvijek otići?" Pitam, iako već znam odgovor.

"To ne dolazi u obzir," kaže. "Ne možeš hodati." Zatim doda: "Mogao bih te
nositi."

"Bili bismo prespori i lagan plijen." Oboje šutimo, vjerojatno razmišljajući o

istom. Već smo lak plijen. "Poslat ću ekipi za spašavanje poruku: Odgodit ćemo odlazak
na nekoliko dana dok se ne oporaviš."

Ne oporavljam se. Noga mi počne naticati u prvih nekoliko sati i jedva spavam
iz straha da se neću probuditi ili će mi se noga udvostručiti u snu. Tristan ne spava cijelu
noć, samo me drži u naručju, svako malo mi provjerava stopalo. Ispada da zmije nisu

172
pustile otrov kad su me ugrizle - možda uopće nisu bile otrovne. Da jesu, već bih bila
mrtva. Ali ipak, nešto jednako opasno nadvija se nada mnom.

Infekcija.

Infekcija je brinula Tristana od početka. Kako nemamo antibiotik, ne postoji

način da je spriječimo da se širi. Dezinfekcija alkoholom ne pomaže mnogo. Oteklina
je gotovo nestala do drugog jutra, ali rubovi rane poprimaju nijansu ljubičaste i žute
boje. Tristan stavi zavoj, a ja nosim dugu haljinu tako da je ne vidim, ali skrivajući to,
ne čini da učinci budu manje uočljivi. Ne mogu hodati čak ni uz štap kojeg je Tristan
napravio za mene. Odustanem od izlaska iz aviona. Odlazak u susret spasilačkoj skupini
ne dolazi u obzir. Naša najbolja šansa je da ih sačekamo ovdje. Samo što, to nije dobra
šansa - čak ni prava. Jaguari će nas dokrajčiti prije dolaska naših spasitelja.

Dolaze tijekom dana i unutar naše ograde. Ima ih četiri. Prisiljeni smo ostati u
avionu i držati zračne stube podignute iznad tla. Tristan lovi s ruba vrata. Razvije
pametan sustav za privlačenje plijena, vežući tanku nit za kraj strelice. Nakon što se
pogođena životinja spusti na zemlju, povuče nit sve dok plijen ne bude u njegovim
rukama. Ne upali svaki put, jer pokret privuče pažnju jaguara, i ponekad uhvate
životinju prije nego što je Tristan uspije povući do nas. Češće ostanemo gladni. Stalno
smo žedni jer njegov sustav ne radi da nam približi košare s vodom, pa prikupljamo
kišnicu tako što postavljamo stare limenke na rub vrata i podignute stube aviona. Tristan
je pokušao pucati u jaguare, ali pametni su. Kao da mogu osjetiti točan trenutak kada
pusti strelicu, čak i ako se čini da su usredotočeni na nešto drugo - poput jedenja naše
večere - i sklone se s puta.

Ako preživimo do dolaska spasilačke ekipe, oni imaju oružje i mogu odmah
srediti jaguare. Ali dva tjedna je dugo za izdržati na zraku i vrlo dugo vremena oduprijeti
se ovoj ozbiljnoj infekciji. Ipak, držim se nade da ću se oduprijeti. Ali nada se iz dana
u dan blijedi.

Peti dan nakon ugriza, shvaćam koliko je ta nada nerealna. Tristan je u pilotskoj
kabini, a ja sam sama u kabini. Povučem se niz prilaz prema svom kovčegu. Moram
presvući haljinu jer ne podnosim krv i gnoj na njoj. Dajem sve od sebe da požurim kako

173
bih se mogla vratiti na svoje mjesto prije nego što Tristan izađe iz pilotske kabine.
Inzistira na tome da se uopće ne mičem. Ali moram se pomaknuti, inače ću pustiti
korijenje na svom sjedalu. Kretanje boli poput pakla. Presvučem haljinu. Zavoj na mom
stopalu privuče moju pažnju. Dva dana nisam pogledala ranu. Tristan mi ne dopušta,
čak ni kad mi mijenja zavoje. Grizući usnu, oslobodim je i srce mi stane dok mi oči
pokušavaju upiti užas. Slika mi se zamagli dok mi suze pune oči, a spoznaja prodire
unutra.

Neću se oporaviti.

Neću izdržati dok ne stigne spasilačka ekipa.

Vrištim od bijesa zbog nepravednosti svega. Suze mi teku niz obraze dok mi se
cijelo tijelo počinje tresti. Pokušam se smiriti, ali ne uspijem. Zašto je to više važno?

Kad čujem šum iz pilotske kabine, sjetim se zašto je smirivanje bitno. Ne mogu
dopustiti da me Tristan vidi ovakvu. Mora znati koliko je moja rana loša. Zbog toga mi
nije dao da to vidim. Ali ne smije znati koliko sam užasnuta. Povučem se na svoje
mjesto upravo kad Tristan izađe iz pilotske kabine. Ne ide u mom smjeru, već ostane
na vratima aviona, čučeći s leđima okrenutim prema meni. Zahvalna sam što sjedim u
drugom redu s nizom sjedala između mene i Tristana. Skriva me od njegovog pogleda.

"Pokušat ću nam donijeti nešto hrane, "Tristan kaže preko ramena. "Možda ću
imati sreće."

"Okej," kažem. Njegov lov dat će mi dovoljno vremena da se saberem. Obrišem

suze, ali svježe nadiru. Zašto sada? Zašto nisam mogla umrijeti kad se avion srušio?
Brzo, možda čak i bezbolno. Prije nego što sam postala cjelovita na način kakav nikad
prije nisam bila, samo da izgubim sve. Odmahnem glavom, a zatim je skrijem između
koljena. Ne mogu ovako razmišljati. Uništit ću se i neću biti u mogućnosti sabrati se.
Duboko udišući, pokušam se smiriti. Napor da ne plačem reže mi prsa, uz bolne bičeve,
iznova i iznova, sve dok nisam uvjerena da će i sam trud biti dovoljan da me slomi.
Ugrizem ruku kad me jecaj nadvlada i prepustim se boli i strahu. Pustim da bol iskrvari
u tihim suzama, dok mi ništa ne ostane.

174
 "Nema šanse," kaže Tristan nakon čini se satima. "Ubio sam pticu, ali jaguari su
odmah skočili na nju. Kao i obično, prerezali su nit svojim očnjacima, pa sam i tu strijelu
izgubio." Promatrajući me zabrinuto, kaže. "Gladna si, zar ne?"

"Da budem iskrena, više ne osjećam glad." Nuspojava boli.

"I dalje moraš jesti. Pokušat ću izaći van da iskopam korijenje."

"Ne. Apsolutno ne. Preopasno je."

"Kao i umiranje od gladi, Aimee."

Skoro se glasno nasmijem. Moja inficirana rana će se pobrinuti da ne umrem od

gladi.

A onda me pogodi. On hoće.

Zaglavljen ovdje sa mnom, ne čeka ga ništa osim smrti. Mi možda nismo u stanju
otići. Ali Tristan je. Vidjela sam ga kako se kreće kroz šumu. Agilan je, jak i brz. Ako
se uspije probiti pored jaguara, velika je šansa da dođe do spasilačke skupine. Bez mene
kao tereta, može doći do sigurnosti. Pomisao mi napuni nadu. Držim se za to dragi život.
Oh, tako se očajnički držim. Sad ga moram uvjeriti da ode.

"Imam ideju," kažem dok Tristan leži na sjedalu zatvorenih očiju, umoran,
gladan i žedan. "Zašto ne odeš i sretneš tim za spašavanje?"

"Što?" njegov oštar glas popraćen je glasnim pucanjem dok skače u sjedeći
položaj, njegove oči me buše.

"To je dobra ideja. Imao bi hranu i bio obnovljen kako bi ih mogao dovesti do
aviona i pomoći mi." Ne susrećem njegove oči kad izgovorim posljednji dio, ali Tristan
vjerojatno može pročitati moje istinske namjere. "Znam kako se krećeš kroz šumu,
Tristan. Možeš to i bolje sam. Čak i da sam zdrava, zadržavala bi te. Spora sam i
nespretna."

"Mi smo tim, Aimee. Ti si to rekla."

175
 Uzdahnem. "Pa, to bi bilo u korist tima. Ako ih možeš brže dovesti ovdje, brže
mogu dobiti medicinsku pomoć."

"Ne ostavljam te ovdje," kaže. "Uopće te neću ostaviti."

"Ali gladuješ, Tristane. Ne možeš čekati da stignu do nas." Doprijeti do njega;

do dolaska spasilačke ekipe bit ću mrtva. On to zna. Ja to znam. Nijedno od nas to ne
izgovori naglas.

Klekne ispred mene uzimajući obje moje ruke u svoje, a zatim ih stavi na vrat.
"Sjećaš se što si mi rekla kad sam bio bolestan?"

"Sjećam se da smo imali temeljit sat astronomije," kažem. Na njegov upitan

pogled dodam. "Puno smo razgovarali o zvijezdama."

"Rekla si da, ako se sutra ne probudim, ni ti da se ne želiš probuditi." Glas mu je

zadihan i drhtav, kao da pokušava suzdržati suze. "Sada ja to tebi kažem. Ako ne izdržiš
dok ne stigne spasilački tim, ne želim da me uopće spase." Omota ruke oko mene u
nježnom zagrljaju. "Ali bit ćeš dobro, Aimee. Vidjet ćeš."

Shvaćam. Vidim istinu. U opasnosti je zbog mene. Ja sam odgovornost. Bit će

mi gore. To rade infekcije. Ne mogu mu pomoći da se bori protiv jaguara i ne možemo
otići. Ne možemo ništa učiniti zbog mene. I neće otići. Od bolesti ću istrunuti, a glad i
žeđ će ga upropastiti, jer neće otići.

U tom djeliću sekunde, uhom pritisnutim o njegova prsa, shvaćam što se mora
dogoditi da Tristan ode.

Moram umrijeti.

176
 29.
AIMEE

Kako se čini da se meso na mom gležnju raspada sa svakim satom, a bol se

pojačava istim ritmom, moglo bi se pretpostaviti da neću dugo živjeti. Ali smrt ne dolazi
tako brzo koliko bi trebala. Nakon dva dana čekanja da umrem, tražim načine kako da
se namjerno dovedem u opasnost. Nije lako pod Tristanovim budnim očima. Mogla bih
uzeti nož i dovršiti se. Toliko me boli da bi bilo kakvo olakšanje bilo dobrodošlo. Ali
Tristan ima dovoljno krivnje preživjelog koja ga muči, ne moram dodati više. Da sam
to napravila, oduzela bih mu malo slobode koju je stekao u našem zajedničkom
vremenu. Pokušam prestati piti vodu, ali Tristan se pobrine da pijem do zadnje kapi,
inzistirajući da se moram hidrirati. Moja groznica je opasno visoka. Zrak u avionu
postaje ljepljiv i težak, nemoguće je disati.

Dan i pol nismo pojeli ništa, a izgledi da uskoro dobijemo obrok ne postoje.
Tristan pokušava uhvatiti pticu. Dobro se snalazi s dijelom za pucanje. Problem je kada
povuče nit na kraju strelice. To ne uspijeva, jer, kao i obično, jaguari zgrabe plijen na
putu. Ali Tristan ne odustaje. Danas je već upucao jednu pticu i na putu je da upuca
drugu. Nastoji ne pucati više od jednom dnevno jer nemamo dovoljno strelica. Ako
koristi jednu strelicu dnevno, teoretski bi mogli izdržati dok ne stigne spasilački tim.
Ako nam ne donese obrok sa jednom strijelom... možda izgladnimo prije dolaska
spasilačke ekipe. Nije uspio jučer, niti danas. Pretpostavljam da ga je to navelo da danas
iskoristi drugu strelicu. Ostajem sklupčana u svom sjedalu, boreći se protiv sna i
iscrpljenosti. Puza u svakoj pojedinoj kosti. Svaki put kad obrišem znoj s čela
podsjećam se na razlog svoje neprirodne iscrpljenosti. Moja groznica je toliko visoka
da mi je mozak sigurno spržen. Na kraju se predam i zaspem.

177
 "Napokon," najavi Tristan, prestrašujući me. "O, gle, jadna ptica pala je u grm s
bodljama na ulazu kad sam je upucao."

"Ha?” pitam, još uvijek se boreći s viticama sna.

"Bodlje s crnim nektrom."

Kroz vodenaste oči vidim Tristana kako izvlači pregršt bolja iz ptičjih perja.
Stvarno su iste vrste bodlji koje su ostavile crnu liniju na mom ramenu. Tristanov pogled
prođe od ptice do mene.

"Kako se osjećaš Aimee?" Zabrinutost u njegovom tonu djeluje kao impuls.

Prisilim se da sjednem ravno.

"Samo sam malo umorna," lažem.

"Boli li te noga?"

"Danas nije tako loše", to nije laž. Ili sam nadišla bol, pa ju ne prepoznajem više
(što je priznajem, realna mogućnost) ili me groznica nekako osakatila.

Tristan naloži vrlo malu vatru, na rubu puknutih vrata, pečući pticu. Kad smo
shvatili da ćemo biti prisiljeni povući se unutar aviona, unutra smo unijeli što više drva.

Nakon što je ptica ispečena, gladno je pojedemo. Tada Tristan uzme jednu od tri
limenke s podignutih stuba. Sadrže dragocjeni dio vode koji možemo sakupljati svaki
dan. Kao i obično, Tristan popije samo nekoliko gutljaja, a zatim me pokuša natjerati
da popijem ostatak.

"Trebao bi piti više vode." Odgurnem mu ruku koja drži limenku na mojim
usnama.

"Trebaš se hidratizirati. Tvoja groznica..."

"Moja groznica će me ionako ubiti," kažem. Tristanova se ruka smrzne u zraku,

zglavci mu pobijele. "Nemojmo se pretvarati, Tristane, samo ovaj put."

178
 "Ne mogu... Ne želim ovako razmišljati, Aimee. Još uvijek postoji šansa da će
doći do nas na vrijeme."

"Tristan." Njegovo ime žurno mi sklizne s usana. Želim ga izgovarati najčešće

koliko mogu u vremenu koje mi je preostalo. "Oboje znamo, čak i ako se to dogodi,
putovanje prema helikopteru, trajat će predugo. Nikad neću preživjeti."

Jako se trzne. Nisam trebala biti toliko izravna. Ipak, ja sam ta koja je prihvatila
svoju smrt. Ne on.

"Siguran sam da sa sobom imaju lijekove," kaže Tristan. To mora biti istina. Ali
moje zatrovanje krvi treba više od mobilnog arsenala kojeg mogu nositi. Ne, ono što
trebam mogu naći samo u bolnici. Ali njegov je ton toliko pun nade da nema sumnje da
ga ne lažira. Ovo nije dobro. Što se prije pusti nadi i prihvati istinu, to je bolje - brže će
se oporaviti kad se dogodi neizbježno. Otvorim usta, a zatim ih ponovno zatvorim,
nisam sigurna kako da se izrazim riječima. Ne mogu pronaći u sebi da ga slomim. Ne
znam što je okrutnije: pustiti ga da se nada ili mu oduzeti nadu.

Kao da zna što mi je na umu, pritisne usne na moje i više nikakve riječi ne izađu.
Sjedne pored mene, a ja se rastopim u njegovom poljupcu, gubeći se u njegovom okusu
i toplini, dopuštajući mojoj koži da vibrira od potrebe za njim, a moje tijelo da upije
njegovu blizinu. Moje ruke lutaju njegovim tijelom, vođene vlastitom voljom - miluju
ga po tvrdom trbuhu, oštrim grebenima njegovih bedara i putuju sve do njegovih leđa.
Postao je tako mršav. Njegove ruke putuju preko mene jednakim intenzitetom. U
njegovom dodiru više nema suzdržavanja. Otkako sam ugrižena, suzdržan je, kao da se
bojao da bi me poljupci ili dodir mogli slomiti. Ali ne sad. Uživam u osjećaju. Njegova
strast spaljuje svaku pomisao i brigu. Poput balzama, probija se kroz pukotine koje su
mi se rasprsnule zadnjih nekoliko dana u kojima sam pokušavala sakriti od njega svoju
bol.

"Ti si meni sve, znaš to? Zauvijek ćeš biti," šapuće mi usnama. Vitice stvarnosti
ruše me na riječ zauvijek, ali ja ih odgurnem. Ne želim iznijeti stvarnost ove sekunde.
Odbijam izgubiti ono što je za mene sigurno - sadašnjost - brinući se o budućnosti nad
kojom nemam kontrolu.

179
 "Zauvijek?" pitam zaigranim tonom. "To je ozbiljna izjava."

Gleda me toplim očima. "Zauvijek. Oženio bih te u roku otkucaja srca se i brinuo
se za tebe dok oboje ne budemo stari, naborani i zanovijetala. Pravio bih ti kavu svako
jutro i držao te čvrsto u naručju svake večeri. Bila bi privilegija gledati te kako toneš u
san svake večeri. Ne mogu zamisliti ništa ljepše i ispunjavajuće od starenja pored tebe
i brige se o tebi. Uvijek te voleći. "

Moje srce poskakuje od nemoguće ljepote njegovih riječi. "Tristan, ja..." Riječi
me iznevjere, kao i obično.

"Bi li rekla da?" njegove oči pretražuju moje s hladnom hitnošću, a on mi priđe
bliže. Osjećam milovanje njegova toplog daha na mojim usnama. "Bi li se udala za
mene kad bi bili na drugom mjestu, i mogu ti priuštiti veliko vjenčanje, poput onog o
kojem si oduvijek sanjala?"

Odgurnem ga, razigrano. "Nema šanse."

Dah mu zastane, bol zasjeni pogled. Nisam ispala zaigrana. "Ne bih htjela veliko
vjenčanje," nastavim, "htjela bih malo, intimno."

"Da?" Kutovi njegovih usana podignu se u osmijeh. "Nakon čega bi pobjegla da

riješiš veliki slučaj."

Namrštim se. "Ne bih više htjela rješavati slučajeve ili biti odvjetnik."

"Stvarno?" "

"Ne, ja bih... htjela bi raditi nešto drugo."

"Postoji dobra šansa da ponovno razmislim o pilotskom djelovanju za život."

"Vi, gospodine, više nikada nećete sjesti u avion. Ikad." Poljubim ga, povlačeći
ga bliže sebi. "Mogao bi dati priliku toj doktor stvari."

"Ne, prestar sam," šapne kad se razdvojimo.

"Imaš dvadeset i osam godina. To nikako nije staro."

180
 "Znači, udala bi se za mene?"

"Bih."

"Rekla si da ne želiš veliko vjenčanje... kako bi htjela da bude naše vjenčanje?

Gdje bi htjela da bude?"

Položim glavu na njegova prsa, pokušavajući zamisliti kako bi izgledao taj dan.
"Hmm, negdje vani, sa samo nekoliko bliskih prijatelja da svjedoče. Da budem iskrena,
htjela bih da smo samo nas dvoje, ali znam nekoliko ljudi koji mi ne bi oprostili da ih
ne pozovem. Voljela bih nositi jednostavnu haljinu i biti okružena s puno cvijeća,
egzotičnog poput ovog ovdje, ako ih uspijemo nabaviti." Nakon stanke dodam: "I
voljela bih dobiti jednu od onih tetovaža za koje si rekao da domoroci rade."

Tristan mi podigne bradu dok ga ne pogledam. Ceri se. "Mislio sam da ti je to

barbarsko. "

"Zato što tada nisam shvaćala što znači poželjeti potpuno se prepustiti nekom.
Sada znam." Povuče me prema sebi. Voljela bih da nije, jer mi je suza pronašla put
obraza, a to želim sakriti. Tristan je uhvati palcem i pogleda me zaprepašteno.

"Aimee," šapne, i u ovom trenutku, sve na što mogu misliti je, kakva je
privilegija čuti ga kako izgovara moje ime i kako samo moram uživati u luksuzu kad ga
čujem kako to izgovara. Mrzim to. Najviše od svega, mrzim što nikad neće biti
vjenčanja. Nikad neću stajati kraj njega u bijelom, razmjenjujući zavjete. Čežnja za tim
brzo me pogodi, tako jako da mi izbaci zrak iz pluća. Kad bih mogla imati i jednu
posljednju želju, napravila bih to. Ne razumijem zašto je odjednom tako važno, ali to bi
mi dalo mir koji sam izgubila kad sam shvatila da se neću izvući odavde. Kad me Tristan
pogleda, pročita mi misli. Vidim da me želi uvjeriti da to nije istina, da ću imati puno
vremena - mjesece, godine - da ga slušam kako izgovara moje ime. Ali sada sam ja ta
koja mu ne da da ništa kaže. Da ga ušutkam, pritisnem usta uz njegova, dopuštajući
njegovim usnama da me obuhvate onom divnom snagom kojom mi obrišu svaku
pomisao. Drago mi je što smo vodili ovaj razgovor. Znam koliko mu je to bilo važno.
Kad ste zdravi, mislite da imate cijelu vječnost da kažete što je važno. Kad ste bolesni,

181
naučite kako živjeti svaki trenutak, i kako svaki trenutak učiniti važnim. Koliko je tužno
što to naučimo kad nam ponestaje vremena. Nikad mu to ne bi rekla da sam zdrava.
Sramota i inhibicija oduvijek su me sprječavali da izrazim svoje najdublje želje, nade i
misli. Pretpostavljam da na neki način svoju bolest ne mogu smatrati potpunim
prokletstvom.

Razdvojimo se, boreći za zrak, a zatim me omota u čvrsti zagrljaj, ljubeći me u

čelo. "Pa, ako želiš biti okružena s puno egzotičnog cvijeća, bolje da ih spakiramo dosta
kad odemo s ovog mjesta," kaže u šali. Zatim skoči na noge. Ispravim se, srce mi kuca
milijun milja na sat dok gledam oko sebe, pokušavajući pronaći ono što ga je uzbudilo.
Ne vidim ništa što bi moglo predstavljati prijetnju.

"Mogli bi to napraviti ovdje," kaže.

"Napraviti što ovdje?" Pitam prazno.

"Vjenčati se." obuhvati mi lice rukama. "Ima više nego dovoljno cvijeća, a ti
imaš bijelu haljinu. Ona koju nisi htjela nositi jer je preduga. Teško ćemo dobiti
prstenove, ali možemo za sada bez njih. Imamo nekoliko onih bodlji s nektrom za
bojenje," kaže, pokazujući na hrpu bodlji koje je istrgnuo s ptice. "Možemo ih iskoristiti
za tetovaže. Što kažeš?" Petljam s gumbima njegove košulje, boreći se sa suzama.
Nikako ne može znati koliko mi to znači.

"Ohladila si se već tako brzo nakon što si rekla da? Što kažeš, Aimee?" nagovara
me da odgovorim.

"Voljela bih to," šapćem.

Pritisne usne na moje čelo. "Iskrast ću se da donesem malo cvijeća..."

"Nema šanse. Ionako sam pobrala svo cvijeće na unutrašnjoj strani ograde. Samo
ću zamisliti da ha imamo ovdje."

"Pomoći ću ti da se presvučeš u svoju bijelu haljinu nakon što se presvučem. Ili

želiš da ti prije pomognem?"

182
 "Ne, ne... Presvući ću se sama."

"Ali ne možeš..."

"Molim te, Tristan. Htjela bih to sama napraviti."

"U redu."

Uđe u pilotsku kabinu, osjećaji mi lepršaju u želucu. Budući da se jedva mogu

kretati, puzim prema kovčegu, stišćući zube dok mi bol prolazi kroz nogu čak i
najlakšim pokretom. Odbijam pogledati nogu i obučem bijelu haljinu s tamnoplavom
čipkom, zahvalna na dužini. Morat ću paziti da ne klizne bočno, otkrivajući moju nogu.
To bi definitivno ubilo raspoloženje. Češljam kosu ostavljajući je da pada na leđa.
Osjeća se čudno nakon što sam je mjesecima nosila u punđi. Pronađem torbu za šminku
koju sam gurnula na dno kofera kad smo prvi put radili inventuru onoga što smo imali.
Zaboravila sam da je imam. Otvorim je i u malom ogledalu s unutarnje strane vidim
svoj odraz i dahnem. Izgledam grozno, kao da je netko isisao život iz mene. Koža mi
je bolesno blijede boje. Sigurno sam smršavila puno više nego što sam mislila, zato što
su mi jagodice vrlo istaknute. Čine da duboki, tamni kolutove ispod mojih očiju
izgledaju još gore. Uzdahnem, grizući usnu. Voljela bih da me se Tristan može sjećati
lijepom. Glupa želja upravo sada, ali nije me briga. Ima dovoljno ružnih uspomena.

Gledam torbu sa šminkom. Možda mogu napraviti nešto s ovim, iako sumnjam
da mi bilo koja količina šminke sada može pomoći da izgledam lijepo. Duhovi mi
podižu osjećaj kad počnem nanositi šminku. Lepršavi osjećaj postaje sve intenzivniji,
ispunjavajući me sve više i više dok nanosim korektor ispod očiju i stavljam svijetlo
rumenilo na obraze. Kad razmažem ruž po beživotnim usnama, sigurna sam da ću
puknuti od uzbuđenja. Slika u ogledalu postupno postaje živa. Kad završim, daleko sam
od lijepe, ali više ne izgledam kao leš. Vječnost mi je potrebna da dođem na svoje
mjesto. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja o tome je li ovo najbolje mjesto za
sjedenje, otpužem do prostora ispred vrata. Ovdje ćemo imati više mjesta. Pokušam
očistiti mjesto gurajući na stranu ostatke niti koje Tristan koristi za vezanje kraja
strelica, kad me pogodi ideja. Stavim dio niti između prstiju i umotam ga u iznenađenje

183
za Tristana. Kad izađe iz pilotske kabine, skrivam svoju tajnu iza leđa. Dah mi zastane.
Nosi uniformu sa svježe opranom, bijelom košuljom ispod.

"Wow. Izgledaš prelijepo, Aimee."

Lice mi se zagrijava dok njegov pogled putuje po meni, upijajući me. "Hvala ti."
Provjerim prekriva li haljina moju ozlijeđenu nogu. "I ti, također."

"Imao sam kravatu negdje, ali ne mogu je naći. Zašto držiš ruke iza leđa?"

"Ne tiče te se," kažem bezobrazno.

"Što skrivaš?" smije se i napravi korak prema meni pokušavajući mi zaviriti iza
leđa. Trznem se, pritišćući lakat o povrijeđenu nogu. Trznem od bola, a Tristanov
osmijeh nestane. Osjećam osmijeh na licu iako je bol toliko oštra da mi oči počnu suziti.
"Pst, ne gledaj. To je iznenađenje. Idi nađi kravatu. "

Pogleda moju pokrivenu nogu, ali ja odmahnem glavom, smiješeći se. "Idi i
pronađi to prije nego što se predomislim u vezi udaje za tebe." Čim mi nestane iz vida,
pustim svoju bol kroz stisnute zube. Na mojoj haljini ima mrlja od krvi odakle sam
pritisnula nogu. Ne usuđujem se pogledati ispod svoje haljine. Haljinu namjestim tako
da mrlja ne bude vidljiva.

Tristanu treba vječnost, a ja se počnem pitati je li mu se nešto dogodilo, ili se

predomislio, kad izađe. Njegova kravata je na mjestu, mislim da ga nikada nisam više
voljela nego kad sjedne ispred mene, govoreći. "Jeste li spremna zauvijek biti moja?"

Smijem se. "Spremna."

Uzme me za ruke. "Nisam pripremio nikakve detaljnije zavjete, ali ja bih... volio
bih da mi budeš žena. Bit će privilegija voljeti te više svaki dan. Neću uzimati tvoju
ljubav zdravo za gotovo, ali dat ću ti nove razloge da se zaljubiš u mene svaki dan.
Naučit ću sve načine da te nasmijem i osiguram da su jedine vrste suza koje proliješ,
suze sreće."

184
 Čvor mi se formira u grlu, a kad Tristan pokaže da je moj red da govorim, cerim
se.

"Nisi pripremio nijedan zavjet, ha?" Šapnem, tražeći riječi, ali pronalazim samo
suze. Govorio je tako prelijepo o budućnosti koju nećemo imati.

"Hej, možemo preskočiti tvoje zavjete i preći ravno na poljubac."

"Ne, još me ne možeš poljubiti," kažem.

Na njegov zbunjen izraz, pomaknem ruke iza leđa i ispružim ih prema njemu.
Na mom dlanu su dva siva prstena ispletena od niti. Stavi jedan između prstiju i na
trenutak se čini nesposobnim govoriti.

"Sviđaju ti se?" nervozno pitam. "Samo sam htjela da imamo nešto nalik
prstenima."

"Savršeni su."

On je prvi koj gurne prsten na moj prst, a ja zadržim dah, cijelo tijelo mi se trese
od ispunjenja, ushićenja od sreće. Dok guram veći prsten na njegov prst, vidim kako je
nit već počela trunuti. Prsteni će uskoro nestati. Baš kao i ja. Možda je to dobra stvar.
Nema trajnog podsjetnika na mene. Na ovaj način, može se brže oporaviti nakon što
odem. Tristanove usne sruše se na moje kad mu stavim prsten na prst. Njegov poljubac
nije nježan ili suzdržan poput onih koje mladoženje daju svojim mladenkama.
Dlanovima mi obuhvati glavu, njegov jezik napada moj. Ljubi me kao da zna da mu
nije preostalo mnogo poljubaca.

Nakon toga pitam: "Možeš li donijeti bodlje?"

"Samo sekundu." Stavi hrpu bodlji na jedan od starih časopisa koje sam morala
pročitati barem deset puta. Moja je vizija toliko mutna da je teško razlikovati jedno
slovo od drugog na naslovnici časopisa. Tada znam da je moja groznica nemoguće
visoka. Srce mi kuca u grlu, jače se fokusiram na slova. Struja toplih suza klizi mi niz
obraze. Nadam se da misli da je to od emocija.

185
 "Trebam li prvo napraviti tvoju?" Pita Tristan.

"Apsolutno."

"Kako bi bilo da napišem samo prvo slovo svog imena?"

"Ne. Želim tvoje ime. Prekrasno je."

"Jesi li sigurna?"

Kimnem glavom.

"U redu. Evo ga."

Dok Tristan stavlja bodlju na moju nadlakticu, proučavam njegov lik. Luk
njegovih obrva, uvijanje dugačkih trepavica, usana. Želim zapamtiti svaki detalj o
njemu, dok još uvijek mogu vidjeti kroz izmaglicu. Osjećaj bodlje na mojoj koži uopće
ne boli. Pruža mi vrtoglavi osjećaj završetka koji je zamijenjen užasom kad Tristan stavi
drugu bodlju u moju ruku govoreći: "Tvoj je red. I ja želim dobiti cijelo tvoje ime."

"Ne," kažem prestravljeno. "Zašto ne samo prvo slovo ili nešto drugo? Rekao si
da domoroci ponekad koriste simbole..."

"Želim da pristajemo. Samo naprijed, "kaže, zavrčući rukav košulje i otkrivajući

nadlakticu. Mentalno se psujem dok pišem svoje ime na njegovoj koži. Nisam trebala
predložiti tetoviranje. Trajni podsjetnik na moje ime je posljednje što mu treba. Samo
želim da se sjeti kako se osjećao sa mnom. Ništa više.

Osjećam vrtoglavica kad završim i legnem na pod, s glavom u njegovom krilu.

Zatvorim oči dok on provlači prste kroz moju kosu. Svaki pokret njegovih prstiju, svaki
dah izgleda kao da traje vječnost. Više si ne zamjeram što neću imati više vremena za
ovakve trenutke. U stvari, više se ne osjećam kao da nemam vremena.

Kad ste na rubu velike nepoznanice, kad se toliko približite rubu ponora, možete
zamalo zagristi u mrak, vrijeme poprima nešto čarobne kvalitete. Vrijeme počinjete
mjeriti sekundama, a odjednom svaka sekunda traje vječnost.

Smrt ima svoju ljepotu.

186
 Tjera vas da vidite vječnost u svakoj sekundi; tjera vas da vidite savršenstvo
svakog trenutka, umjesto da vječno tražite savršeni trenutak.

Vrijeme se kreće drugačije - lijepo - za one kojima su preostale samo mrlje. Ali
nema ljepote u smrti za one koji ostaju iza. Kad otvorim oči, zateknem Tristana kako
me gleda. Nastojim ga izbjeći, jer se ne može pogriješiti bol u njegovim očima. Znam
da je bol. Sjećam se kako sam se osjećala dok sam bdjela nad njim, misleći kako je
sretan što je on bio onaj koji će prvi otići i koliko sam nesretna što me ostavio iza sebe.
Ja sam sada sretnica. Vrućica me iscrpljuje i uskoro se moram boriti kako ne bih otvorila
oči.

"Volim te, Aimee," šapne Tristan. "Tako puno." Pukotine razbijaju njegov glas,
nalazeći put duboko u njega. Znam kako se osjećaju te pukotine. Kad je bio bolestan, i
mene su rušile, na taj zastrašujući način na koji samo bol može. Sad sam preslaba da se
pomaknem, nema pretvaranja. Nigdje se ne bježi od istine. Ili u mom slučaju, kraja.

U izmaglici, podignem ruku, dodirujući njegov obraz. Pronađem suze na njemu.

Spuštajući ruku na njegova prsa, shvatim da se trese.

Gubi se.

Drago mi je što groznica dira u moj vid, jer ga ne mogu vidjeti takvog. Ne kad
znam da ne mogu učiniti ništa da ublažim bol ovog čovjeka koji mi je toliko dao.

"I ja tebe volim," kažem slabim šapatom. Prigrli me za prsa. Unatoč činjenici da
sam jedva svjesna svoje okoline, ritam njegovih otkucaja srca doseže do mene. Jasno i
glasno. Zvuče poput raspršenih fragmenata nade i snova. S pomakom koji uzima
posljednje kapi moje energije, gurnem se u susret njegovim usnama, nadajući se da ću
moći prenijeti dio svog mira.

Kad osjetim toplinu njegovih usana, postajem pohlepna. Odjednom, vječnost mi

nije dovoljna i njegove pukotine postaju moje. Fragmenti koji sjeku njega također se
slijevaju na mene, sve dok mi suze ne poteku niz obraze, stapajući se s njegovim. Žar s
naših usana nije dovoljan da napravi štit oko nas. Unutar njega, bili bismo zaštićeni od
istine.

187
 U potpunosti se predam ovom poljupcu, kao što sam radila sa svim poljupcima
prije. Svaki njegov poljubac, milovanje i riječ preuzeli su dio mene; sada pripadam
njemu, više nego sebi. Jedan ukradeni poljubac, jedan ukradeni osmijeh, jedna
zajednička uspomena u isto vrijeme.

188
 30.
AIMEE

Nema bračne noći jer, još uvijek ležeći u Tristanovom naručju, podlegnem
groznici. Teški san me prevlada u trenutku kad zatvorim oči. Nakon toga, dani i noći
prelaze u beskrajnu spiralu boli i očaja. Moje se tijelo sustavno gasi. Tristan me
pokušava nahraniti, ali grlo mi zaboravlja kako gutati. Cijelo moje tijelo odbija hranu.
Ubrzo počinje i odbijati vodu iako mu treba. Oh, koliko. Osjećam kako se kreće iznutra,
odbijajući dok mi u ustima ne ostane gorak okus pepela. A onda dođe trenutak kada ne
osjećam glad i žeđ. Znam da sam u stvarnoj nevolji kad više ne mogu osjetiti ni bol.
Ono što me drži na svijetu je unos zraka - dašak šumskog zraka ili miris Tristanove
kože, što govori da je u blizini.

Počnem se moliti da moje tijelo odbaci i zrak, zajedno sa svim ostalim. Tristan
razgovara sa mnom, ali ne mogu shvatiti njegove riječi. Naravno, to bi mogla biti samo
moja mašta; možda Tristan uopće ne razgovara sa mnom, previše je slab od gladi ili
povrijeđen od jaguara. Ali ako je to miraz, rado ću se držati toga.

Znam da mi je mozak podlegao ludilu kad počnem čuti glasove. Puno njih.
Frantične i glasne. U početku ih pokušavam ignorirati, jer čuti glasove u mojoj glavi
nije dostojanstven način za napuštanje ovog svijeta. Ali tada počinjem obraćati pažnju.
Prepoznam više od jednog glasa. Po prvi put, postanem svjesna da barem jedan dio
moga tijela još uvijek funkcionira: moje srce. Udara o moja rebra, podsjećajući me da
sam još uvijek živa.

Zasad.

189
 Otvorim oči i prisilim ih da ostanu otvorene nekoliko sekundi, ali brzo mi se
zavrti u glavi i oči mi počnu suziti. Podignem se na laktove, ali mozak spržen groznicom
doživljava to kao poremećaj jednak potresu i postane mi mučno. Ne mogu razabrati
puno više nego da u avionu kruži mnogo ljudi. Ljudi koje ne poznajem.

Dvojica čučnu pored mene, a jedan od njih nešto viče preko ramena. Moglo je
biti, probudila se.

Pogledam u ruke, vidim igle u venama i infuzijsku vrećicu kraj sebe. Spasilački
tim sigurno je stigao. Nemam se vremena radovati, jer se srušim na leđima, a oči mi se
tako čvrsto stisnu da ih opet ne mogu otvoriti, teško koliko god pokušavam. Držim se
svojih osjetila zadnjim zrncem energije: mirisa šume prisutne u avionu, zvukom glasova
koji me pozivaju, neki s očajem, neki beznadni. Jednom s tihom žurbom. Tristanov. Ne
mogu razaznati njegove riječi, ali kad ispreplete prste s mojima, stisnem ga.

Posljednje riječi koje čujem prije nego što kliznem u komu su: "Neće uspjeti."

Pripadaju Chrisu.

190
 31.
TRISTAN

Spasilački tim mi govori kako su saznali da smo još živi. Prije nekoliko tjedana
novo je odredište leta dodano aerodromu Manaus, koji je prošao tik izvan područja
zabrane. Aimee i ja bili smo u vizualnom rasponu rute tog leta. Avion koji je letio rutom
primijetio je crni dim vatre. Aimee je inzistirala na redovnom paljenju. Zračna luka
dala je upute avionima koji su upravljali tim putem da nadgledaju područje, bojeći se
da bi to mogao biti šumski požar, sumnjajući da dim dolazi iz signalne vatre. Nakon što
je još nekoliko aviona izvijestilo da se požar nije proširio, više nisu sumnjali da je to
signalna vatra. Ni jedan zrakoplov osim našeg nije se srušio u Amazoni u posljednjih
pet godina. Znali su da to moramo biti mi.

Spasilački tim lako je riješio jaguare s nekoliko hitaca. Ne mogu se tako lako
pobrinuti o Aimee. Napola je mrtva. U timu je liječnik, ali on nema potrebnu opremu
ni lijek da je spasi. Krenuli smo pješice gotovo odmah nakon dolaska, ali mjesto na
kojem je helikopteru dozvoljeno slijetanje, udaljeno je još nekoliko dana. Chris mi kaže
da je pokušao dobiti dozvolu za dovođenje helikoptera u zabranjeno područje, ali nije
uspio, usprkos podmićivanju i pozivu na usluge svih. Dolazak automobilom također je
bio nemoguć, jer su stabla preblizu jedno drugom. Chris i ja nosimo je na nosilima.
Saznao je za nas onoga trenutka kada je ušao u avion - njegove oči pale su na njeno ime
ispisano na mojoj nadlaktici, a moje ime na njenom. Pokazao je to zapanjenim izrazom,
ali o tome nije pričao. Sada je sve u tome da je se spasi. Držim se nade da ćemo stići u
bolnicu na vrijeme. Ali dok gledam kako žena, koja za mene znači svijet, postaje slabija
svake sekunde, ta nada se pretvara u pepeo.

Život klizi iz nje svakim korakom.

191
 32.
AIMEE

Svjetlo me zaslijepi kad otvorim oči. Tako je svijetlo da prekrižim obje ruke
preko očiju. Tama me smiri. Duboko udahnem, ali miris koji putuje niz moje grlo,
ispuni mi pluća, uzruja me. Nije to teški i vlažni miris šume. Lagan je, začinjen aromom
alkohola. Tražim poznatu nit. Nešto što govori da je Tristan u blizini. Miris njegove
kože. Toplina njegova tijela. Nema traga ničemu. Nije u blizini. Gdje je on, onda? Način
da to otkrijem je da spustim ruke i suočim se s onim što je ispred mene. Ne može biti
gore od onoga što sam ostavila iza sebe - šume. Noga me više ne boli. U stvari, ni jedan
dio moga tijela ne boli. Ako sam dobro, onda i Tristan mora biti.

Spustim ruke polako, dopuštajući očima da se naviknu na svijetlo bijelo oko

mene. Strop. Zidovi. Posteljina i moja bolnička haljina. Otkucaji srca se pojačavaju
svake sekundu, što više upijam svoju okolinu, istovremeno poznato i čudno. Grabim
posteljinu noktima. Mekoća tkanine i miris svježeg i čistog gotovo mi donose suze na
oči.

Jedna od rijetkih mrlja boje dolazi sa zaslona monitora vitalnih znakova pored
mog kreveta. Na ladici ispod ekrana nalazi se najmanje pet različitih vrsta pilula. Ne
sjećam se da sam ih pila.

Okrenem glavu u drugom smjeru, prema prozoru. Pogled vani zadržao bi moju
pažnju dulje od nekoliko sekundi, da nema pogleda ispred prozora. Narančasti kauč je
tamo. A na tom je kauču netko tko mi može donijeti i olakšanje i strah. Chris. Oštro
udahnem. Spava sjedeći, glave blago savijena unatrag, nekoliko pramenova kovrčave
svijetle plave kose pada mu preko očiju i jagodica. Namrštim se kad vidim tamne

192
krugove ispod njegovih očiju; njegova sveukupna mukotrpna pojava. Čak i u snu - u
vremenu za koje sam oduvijek mislila da nema više od dvadeset - izgleda puno starije
nego kad sam ga ostavila, iako su prošla samo četiri mjeseca. Nosi jednostavnu plavu
polo majicu i traperice. Nastojim se prisjetiti govora kojeg sam pripremila kad sam bila
u šumi, ali prije nego što uspijem, on se probudi, plavih očiju usredotočenih na mene.

"Bok", kaže. Na djelić sekunde mislim da će se ustati i zagrliti me. Ali ostane
odmaknut. Kao i ja, iako me ništa ne sputava na krevetu. Osim moje savjesti.

"Bok."

"Dugo si spavala."

"Koliko dugo?"

"Skoro tjedan dana. Bila si na intenzivnoj njezi nekoliko dana, a onda su te

doveli ovamo. Nastavila si spavati. Medicinske sestre su te budile nekoliko puta dnevno
kako bi popila tablete, ali nisi bila pri sebi."

"Gdje smo?"

"Doma. U L.A.-u. Odveli smo te do najbliže bolnice u Brazilu, u Manausu. Čim

si bila stabilna, doletjeli smo ovamo. Ovo je najbolje opremljena bolnica u L.A.-u za
takve slučajeve."

Naravno, uvijek najbolje za mene. Sramota se ruši na mene u valovima.

"Hvala," kažem slabašno, a onda više ništa ne kažem. Sva objašnjenja - izgovori
- izgledaju prekasno da bih ih izgovorila. Previše bolno. Uopće ne želim otvoriti usta,
jer se bojim da će moje najoštrije pitanje ispasti: gdje je Tristan?

Duboko u sebi, sigurna sam da Chris sve zna. Inače bi bio pored mene, grlio me
i ljubio. Držeći me čvrsto za sebe.

"Ne želiš znati hoćeš li se potpuno oporaviti?"

"Naravno," odgovorim, zahvalna na sigurnoj temi, ali ne razumijem njegovo

objašnjenje, jer pomicanje dizalice izvan prozora u daljini privlači moju pažnju.
193
 "Možeš li... možeš li otvoriti prozor?" Pitam.

Chris prestane pričati i shvatim da sam ga prekinula. Ali otvori prozor. Buka
izvana je kao šok za moj organizam. Nekoliko sekundi se bojim da će mi bubnjići
popucati, ali oni se prilagode, a onda Chris zatvori prozor.

"Trebala bi ići polako. Mnogo ljudi je ovdje da te vide. Maggie, mnoštvo naših
prijatelja."

Maknem pogled s dizalice vani i usredotočim ga na njegove cipele. Teško

progutam, pokušavajući pronaći hrabrost da ga pitam o osobi koju želim vidjeti najviše.

Poštedi me pitanja. "Tristan je također ovdje. Čekajući nervozno da se probudiš."

Bez susreta očiju, pitam ga. "Kako je?"

"Tristan je u savršenom stanju. Liječnici su se pobrinuli za to. Samo čeka da se

žena koju voli probudi."

Napokon je ovdje. Trenutak istine. Podignem pogled da sretnem njegov. "Kako

znaš?"

Chris se nasmiješi. "Imaš na koži tetovirano njegovo ime, a on ima tvoje.

Nekoliko puta kad su te sestre probudile, nisi zvala nikog nego njega. Znam jer sam
prvih nekoliko puta bio pored tebe. Dok više nisam mogao podnijeti i ostavio ga pored
tebe."

"Chris... "

"Nemoj," oštro mi okrene leđa. Ruke su mu u džepovima, bulji u bijeli zid. "Ne
krivim te i ne zamjeram ti. Ali ne želim čuti sve razloge zbog kojih si se zaljubila u
njega." Šutim. "Nikad me nisi voljela onako kako voliš njega, zar ne?"

Odmahnem glavom i shvatim da me ne može vidjeti. Potrebno je samo da

promrmlja. "Drugačije je..."

Prekine me. "Dobro. To znači da te mora usrećiti. To sam uvijek želio za tebe."

194
 Suze se slijevaju niz moje obraze. Maknem pokrivač s nogu, ali otkrijem da se
ne mogu kretati bez oštrih bolova u lijevom gležnju gdje su me zmije ugrizle. Još se
nisam potpuno oporavila. Ostanem u svom krevetu.

"Kako si, Chris?"

"Grozno. Proveo sam posljednja četiri mjeseca želeći umrijeti jer sam mislio da
si mrtva. Onda te pronađem, ali nisi više moja da te volim." Njegov zadihan glas me
uništi. Grizem unutrašnjost obraza dok ne okusim krv da se suzdržim da ne prasnem u
još suza. "Izgubio sam zaručnicu negdje u prašumi, zar ne, Aimee?" odabere najteži
trenutak od svih da se okrene i suoči se sa mnom. Pretpostavljam da želi gledati ravno
u mene kad mu zadam posljednji udarac. Ne mogu ga kriviti zbog toga

"Ali ne najbolju prijateljicu, Chris. I dalje je ovdje."

Kimne glavom, jedna suza mu se kotrlja niz obraz. "Trebam vremena, Aimee.
Da se prilagodim svemu ovome."

"Razumijem. Voljela bih da ti mogu vratiti prsten, ali... pretpostavljam da si

ostavio moj kofer u šumi. Stavila sam prsten u njega. Nisam ga više mogla nositi."

"Nisam ništa drugo ni očekivao."

"Nosila sam ga dugo. To me podsjećalo na nas..."

"Sve dok se više nisi htjela prisjećati nas." Slomi me što me podsjeća na to
koliko me dobro poznaje. "Razmišljao sam o odlasku onog trenutka kad su liječnici
rekli da si izvan bilo kakve opasnosti. Mislio sam ti ostaviti pismo. Ali trebao mi je kraj
prije odlaska."

Progutam. "Kamo ideš?"

"New York. Podružnica ondje već je neko vrijeme tražila moju pažnju. Sad je
pravo vrijeme da odem tamo na produženi boravak."

"Ne moraš otići zbog ovoga... Ja... Tristan i ja možemo otići."

"Nema potrebe. Već sam sve dogovorio."

195
 "Chris..." molim. Pomisao me da ću izgubiti najboljeg prijatelja me užasava. Ali
što mogu tražiti od njega? Ništa.

Dođe do mog kreveta, sjedne na rubu, pored mene. Tražim riječi kako bih ga
utješila, ali ništa ne dolazi. Ništa ne mogu reći čovjeku koji je od djetinjstva bio uz
mene i koji prema meni nikad nije bio ništa drugo nego ljubazan. U njegovim bistrim
plavim očima vidim da ne želi moje riječi. Tako da ih držim za sebe. Stavit ću ih u
pismo i poslati mu kasnije. U njemu ću iznijeti svoju zahvalnost i sve svoje ispirke.
"Obećavam da ću se vratiti kad te budem mogao smatrati samo svojom najboljom
prijateljicom. Do tada moje mjesto nije ovdje." Nagne se, poljubi me u čelo. Usne su
mu i dalje uz mene kad promrmlja. "Sada, krajnje je vrijeme da kažem Tristanu da si
se probudila."

Kad Chris dođe do vrata, iščekivanje viđenja Tristana zasjenjeno je dubokim

osjećajem gubitka. Chris to ne kaže, ali nakon što ode kroz ta vrata, znam da ga dugo
neću vidjeti. Gleda nekaml drugamo kad izađe, i ne pogledam vrata dok ne čujem kako
se otvore i poznati glas ne prošapta. "Aimee."

Zvuk razlije toplinu po mojoj koži, prskajući zrnca sreće, olakšanja i još mnogo
toga. Iako još mršav, nosi čistu odjeću, a njegova koža ima zdrav sjaj kojeg mjesecima
nisam vidjela.

Oko očiju ima duboke bore smijeha, jer se smiješi od uha do uha, a tamne oči
mu blistaju. Izgleda kao druga osoba. Skoro. Nije ošišao kosu; tamni valovi još mu
dodiruju ramena. Sve to upijem u djeliću sekunde, jer se tada izgubim u Tristanovom
poljupcu, i njegovim rukama dok me grli. Ne mogu spriječiti prste da prolaze kroz
njegovu kosu, niti mogu dobiti dovoljno njegove topline i mirisa. Donose poznatost kap
po kap u svijet koji se sada čini stran.

"Toliko te volim, Aimee," šapće između poljubaca, rukama me milujući. "Tako

sam se bojao da ću te izgubiti."

"Sad sam dobro. Dobro sam," uzvratim šaptom. Gurnem pramen njegove kose
iza uha, uživajući u osjećaju da ga imam ovako blizu, neozlijeđenog. Kako je divno ne

196
bojati se da bi se nešto moglo dogoditi da ga zauvijek odvuče od mene. "Nema više
razloga za strah." hihočući se, dodam. "Osim otvaranja prozora. Mislila sam da ću
doživjeti srčani udar kad sam čula buku vani."

Tristan se smiješi. "Ne brini, i ja sam se tako osjećao prva dva dana. Sve se čini
vanzemaljskim. Ali postaje sve bolje. Bit ću pored tebe da ti bude bolje. "

"Hoćeš?"

"Da. Zauvijek. Suočit ćemo se sa svime onako kako smo suočili s prašumom.
Zajedno."

197
 33.
AIMEE

Deset godina kasnije

Posljednje sunčeve zrake kucaju kroz prozor, njihovi odrazi stvaraju dugu u
mojoj čaši sa šampanjcem. Danas je dan za slavlje. Ovako ili onako, slavimo svaki dan.
Ali danas je poseban. Došla sam kući ranije s posla da pripremim otmjen obrok. Da sam
još uvijek odvjetnica, to ne bi bilo moguće. Nikad nisam razmišljala o povratku na svoj
stari posao. Nešto što mi je Tristan rekao u prašumi, priraslo mi je. Mogu pomoći na
svoj način. Jednoj po jednoj osobi. U dobi od dvadeset i šest godina, odbacila sam ono
što bi mogla biti sjajna karijera odvjetnice i ponovno sam upisala fakultet - ovaj put
studirajući psihologiju. Brojni prijatelji kritizirali su moju odluku, ali naučila sam da
me nije briga. Nikad nije kasno za novi početak. Tristan je slijedio odluku i upisao se
na studij medicine. Ispada da smo oboje napravili pravi izbor, osjećajući se ispunjeno
svojim karijerama.

Fakultetske godine, i one poslije, u jednom su aspektu sličile našem vremenu u

prašumi. Osjećalo se kao da smo samo nas dvoje, putujući na mjesto kojem ne
pripadamo. Voljela bih da smo mogli biti zajedno u svakom trenutku, kao u šumi. Kad
god smo razdvojeni dulje od jednog dana, negdje duboko u meni se rađao iracionalni
strah da mu se nešto dogodilo. To je normalno - to sam naučila u svojim studijama. To
je osjećaj koji nikad neću izgubiti, ali mogu živjeti s tim. I kad me Tristanove ruke
omotaju, a njegove usne dotaknu moje, kao što to čine upravo sada, zaboravim na to.

198
 "Sretna deseta neslužbena obljetnica," mrmlja uz moje usne, kucajući čašom
šampanjca koju drži o moju. Divim se ljepoti svoga muža prije nego što odgovorim.
Njegova crna kosa sada je prekrivena dvjema bijelim prugama koje obožavam. Njegove
tamne oči nisu izgubile ni tračak sjaja.

"Službena je za mene."

Službeno smo se vjenčali mjesec dana nakon povratka iz prašume. Imali smo
zlatne vjenčane prstene i svašta. Ali svake godine slavimo svoju obljetnicu onog dana
kada smo u šumi izmijenili prstene od niti. Danas je naša deseta. Svake godine na ovaj
dan izvadimo staklenu kutiju u kojoj držimo te prstene od niti. Kutija je naš mali stakleni
mjehurić, prezentira čistoću šume i snagu naše ljubavi.

Prsteni niti su se tijekom godina erodirali; krhki su. Nikad ih ne mičemo iz kutije,
plašeći se da bismo ih mogli oštetiti. Samo ih pogledamo i preko kutije kucnemo čaše
šampanjca. Čuvamo ih za nepoznatu posebnu priliku. Nitko od nas ne zna kada će ta
prilika biti, ali sigurni smo da ćemo je prepoznati kad stigne. Tetovaže koje smo
napravili u šumi su tijekom godina izblijedjele, ali još uvijek su čitljive. Ovog puta smo
razmišljali o tome da ih ponovo napravimo u stvarnom salonu za tetovaže, ali odlučili
smo protiv toga. Jednostavno ne bi bio isti osjećaj.

"Mama, mama." Glas odjekne iz malog vrta izvan naše kuće. Pripada
petogodišnjakinji s crnom kosom poput Tristanove i zelenim očima. Pogledam prema
njoj kroz otvorena vrata kuhinje. Trči s ulaznih vrata na popločani dio dvorišta, radeći
oba koraka do našeg trijema u jednom skoku. Kad stigne u kuhinju, ostane bez daha,
stežući pravokutnu kutiju umotanu u smeđi papir na prsima.

"Pogledajte što je poštar donio," kaže ponosno. "Od ujaka Chrisa."

"Kako znaš da je to od njega?" pita Tristan, iskazujući sumnju. Suzbija osmijeh.

"Ovdje piše." Stavlja svoj maleni prst na omotnicu na kojoj piše ime pošiljatelja.
"Mogu čitati sva slova abecede."

199
 "Možeš, ha?" Tristan je uzme u krilo, škakljajući je dok ne zastenje od smijeha.
Zarazno je, i nas troje na kraju pucamo od smijeha.

"Mislim da je to još jedna porculanska lutka", kaže nakon što se smirimo, a oči
joj sijaju od nade. "Za moju zbirku."

"Pa, što čekaš? Otvori," kažem. Ona rastrga smeđi papir, otkrivajući stvarno,
porculansku lutku.

"Kada će nas opet posjetiti?" pita.

"Nazovimo ga i pitajmo, hoćemo li?" Kaže Tristan podižući Lyndu u naručje. Iz

hira, dignem se na nožne prste i dam mu poljubac. Lagan, način na koji uvijek
razmjenjujemo poljupce kad nas Lynda može vidjeti. Tristan mi namigne dok izlazi na
trijem s Lyndom kako bi nazvao Chrisa.

Dugo je trebalo da se Chris i ja ponovno povežemo. Poslala sam mu e-mail sa

svim svojim mislima i isprikama dan prije nego što sam se udala za Tristana. Nikad
nisam dobila odgovor, ali nisam ga ni očekivala. Nekoliko godina nakon toga nisam
pokušavala uspostaviti kontakt. Ne dok u vijestima nisam vidjela njegovu sliku - dobio
je nagradu godine za poslovnog inovatora. Pod rukom mu je bila lijepa, plavokosi žena.
Mislila sam da bi moglo biti sigurno da mu pišem opet. Još je bio u New Yorku.
Nekoliko mjeseci smo se dopisivali mailom, a nakon što je postala njegova supruga,
prvi put su nas posjetili. Bila sam očarana njome, a oboje su bili očarani Lyndom.
Postepeno sam dobila svog najboljeg prijatelja, Tristan je stekao prijatelja, a Lynda je
imala koga nazvati ujakom. Prošlo je mirnije nego što sam očekivala. Glatkije od
mnogih drugih stvari za koje smo se morali boriti. Moje zdravlje, na primjer. Unatoč
najboljim naporima liječnika (i mojim tijekom terapije oporavka), ostala sam s laganim
šepanjem u nozi i ožiljkom gdje sam ugrižena.

Nekim danima me boli noga, a ja ne mogu ništa više osim da se sklupčam s

knjigom. Imamo knjižnicu punu knjiga. Svih vrsta knjiga. Novele romantike, avanture
i užasa. Pjesme - vesele i mračne. Kad Lynda odraste, može čitati o bilo čemu: o boli i
sreći, tami i svjetlu. Mora naučiti o svemu, mada se kao majka nadam da će sresti samo

200
sreću. Što se mene tiče, ne zamjeram strahu i boli koju sam doživjela u prašumi. Da
nisam sve to prošla, možda ne bih cijenila svaki dan, svaku minutu, kao što to činim.

Ti zastrašujući mjeseci u prašumi su, na neki način, bili dar. Možda je istina ono
što kažu, da bez tame nikada ne možeš istinski cijeniti svjetlost.

Gledajući Tristana i Lyndu na trijemu, kako se smiju telefonu, spustim se na

svoje najdraže mjesto u cijeloj kući: stolac za ljuljanje. Možda je to zbog svih onih
mjeseci koje smo proveli u avionu, ali osjećam se ugodnije spavajući u stolici za
ljuljanje, nego u našem krevetu. Mogu satima sjediti u njoj i čitati Lyndi priče ili čekati
da se Tristan vrati kući iz bolnice one noći kad mora raditi do kasno. Preko stolca za
ljuljanje bacim pokrivač koji sam napravila šivanjem zakrpa. Svaka krpa ima fotografiju
Tristana i mene, ili nas troje. Svake godine na deku dodajem nekoliko flastera sa slikama
iz trenutaka koji se ističu. Tristan kaže da, ako nastavim ovako, kad ostarimo pokrivač
će biti dovoljno velik da pokrije cijelu kuću. Nadam se da će biti. Nikad ne možeš imati
dovoljno dobrih sjećanja. Lagana bol puca kroz moj lijevi bok. To se događa s vremena
na vrijeme. Ali smiješim se. Bez obzira na teškoće koje nam život zadaje, susrećem ih
sa osmijehom. Jer ću se uvijek sjećati vremena kad sam se mogla nadati još jednom
dahu, još jednom otkucaju srca. Sad ih imam dosta.

I namjeravam proslaviti svakog pojedinog.

201
 EPILOG

Mnogo godina kasnije

"Dr. Spencer," pozove medicinska sestra, glave vidljive kroz otvorena vrata
"Trebamo vas na drugom katu."

"Bit ću s tobom za trenutak."

Zatvorim dosje na stolu, pokušavajući se sabrati. Tijekom više od dva desetljeća

bavljenja medicinom, postala sam imuna na takve vrste situacija. Ali uvijek postoje
slučajevi koji dopru do mene. A to što osobno poznajem dr. Tristana Bressa i njegovu
obitelj još od mladosti, to znatno otežava.

U dobi od sedamdeset godina, Aimee Bress primljena je u našu bolnicu, gdje je

njen suprug radio mnogo godina prije nego što je otišao u mirovinu. Imala je težak
slučaj virusne respiratorne bolesti. Primljena je prije tri tjedna, a njezin suprug i kćer
praktički žive izvan njene sobe od tada, iako im nije dopušteno vidjeti je. Ima izuzetno
zarazan oblik i vrlo je opasno za doktora Bressa, čija ga starost čini krhkim i sklonim
zarazi virusom.

Stanje joj se pogoršalo. Sinoć smo obavijestili dr. Bressa i njegovu kćer da
Aimee neće preživjeti noć. Kad smo im rekli da ne mogu provesti noć kod njenog
kreveta zbog izrazito zarazne prirode virusa, dr. Bress je zamolio kćer da ga odvede
kući. Činilo se neobičnim zahtjevom, da ne želi noć provesti u bolnici, što bliže svojoj
ženi. Prije odlaska izvadio je iz džepa malu staklenu kutiju. Vadeći krug od stare,
raspadajuće niti, pitao je molećljivim glasom. "Hoćete li ovo staviti na prst moje žene
pored njenog vjenčanog prstena?"

202
 Vidjeti čovjeka kojeg sam uvijek povezivala sa snagom da postaje toliko ranjiv,
odmah me natjera da kažem šapatom. "Da."

Moj slab odgovor ga nije smirio. "Obećaj," zahtjeva.

"Obećajem." Ispunila sam svoje obećanje. Njegova se kći vratila sama u bolnicu
nakon što ga je ostavila kod kuće. Gospođa Bress umrla je u četiri sata ujutro. Iz
poštovanja što sam godinama poznavala i radila s Tristanom Bressom, ispratila sam
njihovu kći do roditeljskog doma kako bih mu rekla.

Doktora Bressa zatekli smo u stolici za ljuljanje, pokrivač ga je sloj za slojem

prekrivao od krila na dolje.

Njegova je kći mislila da spava. Ali znala sam i bolje.

Umro je.

U rukama, držao je staklenu kutiju koju je imao u bolnici. Kutija je bila prazna,
ali sličan krug onom koji me je zamolio da stavim na prst njegove žene bio je na
njegovom, tik uz vjenčani prsten. Mislila sam da postajem imuna na sve tijekom toliko
godina, ali nisam mogla spriječiti prolijevanje suza. Aimee Bress jednom mi je ispričala
o vremenu koje su proveli u amazonskoj prašumi. Sjetila sam se što znače ti prsteni od
niti. Pokušala sam sakriti suze, ali pomniji pregled deke na krilu dr. Bressa donio je još
suza. Deka je izgledala kao da je u potpunosti napravljena od flastera s ispisanim
slikama njihove obitelji. Neke su fotografije vjerojatno bile vrlo stare jer su oboje
Bresseovih izgledali mlađe nego što sam ih ikad vidjela. Zapalo mi je za oko to što su
na svim fotografijama, bez obzira jesu li mladi ili ne, u očima imali onaj isti pogled
intenzivne ljubavi na koju sam uvijek bila potajno ljubomorna.

Kad je došla dijagnostika uzroka njegove smrti - doslovno slomljenog srca -

očekivala sam da će biti teško objasniti njihovoj kćeri. To je neobična dijagnostika i ona
prema kojoj su ljudi skeptični.

203
 Nasmiješila se kroz suze. "Moji su se roditelji jako voljeli." Zatim je rekla
nekoliko riječi koje ću nositi sa sobom jako dugo. "Toliko ju je volio da se nikada nije
htio oprostiti od nje. Htio je otići s njom."

KRAJ

204