Etika II (H.

Jurić)

B. de Spinoza: Etika

1. Pitanje
Spinoza u postavci 30. tvrdi da razum mora obuhvaćati božje atribute i božja stanja te ništa
drugo. Već se u ovoj prvoj rečenici može naslutiti da Spinoza atributu daje isti ontološki
status kao i božijim stanjima koja su ništa drugo nego modusi. Pošto ”istinita ideja mora da se
slaže sa svojim predmetom” što je postulirao u aksiomu 6, te kako također tvrdi da se ono što
se objektivno nalazi u razumu mora nužno nalaziti i u prirodi, a sve što je prirodno i što
postoji mora biti božije, onda atribut koji se spoznaje razumom mora postojati kao još jedna
temeljna kategorija uz moduse i supstanciju. Kao što se u predgovoru autorice obrazlaže
modusi se ne sadrže u sebi već u drugome, i samo se shvaćaju promoću tog drugog, modusi su
de facto pojedinačne stvari kroz koje se supstancija nužno manifestira kao kroz svoja posebna
stanja. Oni ne proizlaze direktno iz biti supstancije, kao što je to bio slučaj sa atributima, već
iz prirode i biti samih atributa. Zbog toga se isto tako može tvrditi da modusi ili pojedinačne
stvari nisu ništa drugo do stanja beskrajnih i vječnih atributa. Takvom strukturom Spinoza
pobija tvrdnju koja negira ontologijski status atributa.
2. Pitanje
Spinoza moć i esenciju poistovjećuje kod pojma Boga kao susptancije. Za Spinozu je Bog kao
supstancija causa sui, a supstanciji nije potrebno ništa drugo za svoje postojojanje - ona je
uzrok same sebe. Također, supstancija po svojoj biti zahtjeva da nužno postoji. Dalje, on je
definira kao beskonačna stvaralačka priroda svega što jest - natura naturans, on stvara po
nužnosti svoje prirode, te Bog ovoj stvorenoj prirodi nije vanjski nego imanentni uzrok.
Dakle, na tom planu imamo postovjećivanje biti Boga kao susptancije i njegove moći da
stvara.
3. Pitanje
Za razliku od Descartesa za Spinozu postoji samo jedna suptancija koja se sastoji od
beskonačno mnogo atributa, a atribut izražva i čini bit supstancije, stoga, iako dva atributa
spoznajemo kao različita oni ipak pripadaju istoj supstanciji. Spinoza taj svoj arugment
temelji na empiriji jer primjećuje da je svako biće koje promatramo uhvaćeno pod nekim
atributom ”i ukoliko ima više realiteta ili bitnosti utoliko ima više atributa koji izražavaju i
nužnost, ili vječnost, i beskrajnost.”, pa preko toga zaključuje da se apsolutno beskrajna
supstancija mora sastojati od beskonačno atributa. (postavka 10) Kako supstancija, kada se
shvaća po sebi, jedino može biti uzrok sama sebe i ništa drugo ne može biti proizvedene od
nečeg drugog, pa ni druge supstancije. Ona nužno mora biti singularna. (postavka 6)
4. Pitanje
Boga za Spinozu postoji nužno što izvodi preko dokaza o postojanju. Bog nužno postoji jer
inače njega bit ne bi sadržavala postojanje što bi značilo da Bog nije cjelovit ili da je
ograničen, odnosno da na neki način nije savršen što bi bilo proturječno pojmu Boga, stoga on
nužno postoji. Dalje, on nužno mora postojati jer nema nikakvog razloga ni uzroka koji ga
može sprječavati izvan njega, a kako on jedino može biti uzrok samom sebi, uzrok koji bi
sprječavao njegovo postojanje trebao bi se nalaziti u njemu samomu što je u sebi
proturječnost. Također, moći postojati je moć, pa ako postoje samo konačna bića onda bi to
značilo da su moćnija od apsolutnog beskonačnog što je besmislica. Subsekventno, zbog
njegove beskonačne prirode, iz toga što ga određuje beskonačno mnogo atributa slijedi
beskrajno mnogo načina na koji se javljaju modusi. Bog je tako ”apsolutno prvi uzrok”.
5. Pitanje
Prvo treba objasniti što odnos supstancije i modusa da bi se razumjelo što je to Natura
naturans i natura naturata. Bog kao supstancija postoji na nužan način. Sve što postoji u

1
prirodi, odnosno modusi, postoji u Bogu, te zbog toga postoje također na nužan način,
preciznije Spinoza piše; ”dakle sve je određeno nužnošću božje prirode, ne samo da postoji
nego, isto tako, da na izvjestan način postoji i djeluje, nema ničeg slučajnog”. Supstancija ili
bog ili beskonačna stvaralačka priroda svega što jest - natura naturans, Uzrok modusa je u
supstanciji odnosno modusi su stvorena priroda tj. natura naturata, drugim riječima Spinoza
je celokupno biće podjelio zapravo na dva dijela: na prirodu koja stvara i na prirodu koja je
stvorena. Bog je sveprisutan, on ima stvaralačku prirodu premda se nalazi i u stvorenoj
prirodi. Iz prirode koja stvara nužno slijedi cjelokupna stvorena priroda, ali između jedne i
druge postoji potpuno jedinstvo: one su u krajnjoj liniji jedna te ista priroda.
Pitanje 6
Suština čovjekova sastoji se iz izvjesnih načina postojanja (modifkiacija) božiji atributa. Za
Spinozu je tijelo modus, koji izražava božiju bit u smislu protežnog atributa. Duh je za njega
stvar koja misli i izražava božiju bit u smislu mislećeg atributa. Dakle, čovjek se sastoji od
duha i od tijela, a ljudsko tijelo postoji onako kao ga mi opažamo. Predmet ljudskog duha jest
priroda ljudskoga tijela. Spinoza tvrdi da je ljudski duh spojen s ljudskim tijelom i da među
njima postoji izvjesno jedinstvo na način da ljudski duh podliježe istim zakonima kao i
ljudsko tijelo zbog toga što one zajedno pripadaju jednoj jedinstvenoj prirodi koja svuda
djeluje s istovjetnom nužnošću.
Pitanje 7
Priroda strasti saznaje se, kao i sva ostala priroda stvari, pomoću općih zakona i pravila
prirode ”otuda afekti mržnje, gnjeva, zavisti itd., promatrani po sebi, proizlaze iz iste nužnosti
i snage prirode, kao i ostale pojedinačne stvari”. Spinoza strasti razumije kao ”stanja
(afekcije) tijela, kojima se moć djelovanja samog tog tijela povećava ili smanjuje, pomaže ili
ograničava, a u isto vrijeme i ideje tih stanja”, te također razlikuje, da li smo mi sami
adekvatan uzrok tih stanja - tada govorimo o djelovanju, a ako nismo onda govorimo o
trpljenju. No, postoje osnovna tri afekta koji proizlaze iz same ljudske prirode, a to su; radost,
žalost i žudnja. Radost definira kao ”stanje trpljenja kojim duh prelazi većem savršenstvu”,
rast se tiče duha i tijela i izaziva zadovoljstvo i veselost. Žalost je ”stanje trpljenja kojim duh
prelazi manjem savršenstvu” te je popračen osjećajem boli ili tuge. Žudnju definira kao
”prohtjev (nagon) sa svješću o njemu samome” po tome se on razlikuje od nagona jer se
odnosi na stituaciju u kojoj je pojedinac svjestan svojih prohtjeva. Žudnja se također odnosi
na duh i na tijelo. Svi ostali afekti deriviraju se iz ova tri primarna.
Pitanje 8.
U predgovoru 4. knjige Spinoza vrši kritičku analizu pojmovnog para ”savršenog i
nesavršenog“ te ”dobrog i rđavog”. Pojmovi savršeno i neasvršeno prvotno su se koristile da
bi se neka stvar ocjenila u smislu svog cilja, ukoliko je dovršena ona je savršena ukoliko je
nedovršena onda je nesavršena. Zatim, su ljudi počeli stvarati univerzalne ideje prema kojima
je svatko mogao komparirati stvari, točnije stvari se sada procjenjuju odnosno vrednuju prema
njhovom idealnom uzoru, te se na temelju ideje tog uzora ove stvari proglašavaju savršenima
ili nesavršenima. To dovodi do širenje takvog mišljenja na prirodne stvari i prirodu samu. No
Spinoza takvo mišljenje, gdje se neka stvar procjenjuje savršenom u odnosu prema ciljevima,
naziva predrasudama. Savršenstvo i nesavršenstvo u konačnici nisu ništa drugo nego modusi
mišljenja, a ne ciljevi. Te kategorije su samo uobraženja koja sebi prestavljamo, iz kojih je
poteklo mnijenje da priroda ima cilj i lanac uzročnost dok se Spinoza zalaže za nužnost i
imanentnost. Što se tiče pojmova dobrog i rđavog, oni također ne govore ništa o stvarima po
sebi, nego su su modusi mišljenja to jest pojmovi koje uređujemo time što uspoređujemo
stvari jedne s drugima. No, ističe da su ti pojmovi posebno važni u etici, gdje hoćemo
postaviti ideju o uzoru ljudske prirode, te je dobar onaj čovjek koji joj je bliži, a rđav onaj koji
joj je dalji. U odnosu na tako postavljenu situaciju pojmovni savšren i nesavršen također
zadobivaju novi pravi smisao, u kojemu je onaj čovjek savšreniji koji je bliži uzoru i obratno.

2
Pitanje 9
Intuitivni oblik znanja to zove najvišim čovječim dobrom, dolazi iz čovjekove biti, iz same
prirode razuma, a tiče se sponzaje vječne i beskrajne božje biti. U inutitivnom obliku znanja
beskrajna i vječna supstancija shvaćena je kao jedinstvo i totalitet, tu se ne radi o nekom
mističnom i iracionalnom doživalju već o intelektulanom i racionalnom sagledavanju i
poimanju koje se za razliku od razumskog znanja odvija na neposredno. Direktno poniranje u
realnost praćeno sviješću o potpunom spajanju s tom relnošću. Sve što neposredno proizlazi iz
božanske sup- stancije i njenih atributa mora biti beskrajno i vecno kao što su i oni.

Etika
Razlućena u 5 dijelova, dokazuje se gemoetrijskim redom
I. O Bogu
II. O naravi i izvoru duha1
III. O izvoru i naravi strasti
IV. O ljudskom ropstvu ili o silama strasti2
V. O moći razuma ili o ljudskoj slobodi3

- Sastoji se od 5 dijelova: O bogu, O prirodi i porijeklu uma, O porijeklu i prirodi afekata,

O ljudskom ropstvu ili o moći afekata, O moći razuma ili o ljudskoj slobodi.
Rekli smoda se tražio novi oslonac za spoznaju i djelovanje u novom vijeku i da je većinom tu
etika bila kao posljedica razmatranja o epistemologiji.

Benedikt (Baruch) de Spinoza – 1632.-1677. Spinoza je u mnogome bio racionalist i u

mnogome se distancirao od racionalizma
Katkad se filozof treba staviti u historijski (kontinuirani) i povijesni kontekst, Spinoza je jedan
takav. Spinoza je koristio 3 oblika za ime: Benedikt, Baruch i Bento. Sve je to inačica imena
Benedikt što znači blažen. Spinoza se rodio u Amsterdamu u uglednoj židovskoj obitelji. On je
bio u Nizozemskoj koja je tad bila dosta liberalna i tam su se osnivale židovske zajednice pa i
vjerske škole. On je pohađao jednu takvu školu i pročitao je neke slobodnoumnije
znanstvenike i filozofe pa je onda i pročito mislioce renesanse i to ga je uvjerilo da istina nije
sam u vjerskim tekstovima. Kretao se još u kartezijanskim krugovima sa znanošću itd. S 23
godine mladi je Spinoza ekskomuniciran iz židovske zajednice zbog hereze. Nakon što su
shvatili njegova vjerovanja i probali ga vratit na pravi put starješine su rekle da ga se treba
izbaciti iz naroda izraelskog i prokleli su ga. Nitko nije trebo pričat s njim, bit u krugu od 2
metra od njega, niti čitati njegove spise. Nakon tog i nakon izgona iz Amsterdama je boravio
po par nizozemskih gradova te je umro dosta mlad s 45 godina. Već u godini njegove smrti
frendovi su mu objavili sabrana djela objavljena na latinskom i nizozemskom i već su godinu
poslje bili zabranjeni kao da je bogohuljenje. Židovi i kršćani su osudili Spinozu i njegova
djela. Tu se krije i razlog za zaborav Spinoze. Nekih 100 godina je široj filozofskoj javnosti
Spinoza bio skoro pa nepoznat te je to ispravljeno s Njemcima tipa Fichtea i Hegela.
Teološko-politička rasptava i Etika dokazana geometrijskim redom su mu najvažnija djela.
Prvo djelo je objavljeno anonimno 1670., a drugo djelo na kojem je radio 15 godina te je
objavljeno tek posthumno mu je možda najvažnije.
Etika dokazana geometrijskim redom – ovo nije striktno etičko djelo. Spinoza je tu razmatrao
prva i posljednja pitanja te mu je dao naslov Etika. Tu se daje univerzalni karakter djelu, sva
razna pitanja od epistemologije do psihologije se svode na etiku. Ne može se probiti u etiku
bez drugih grana i vice versa
-podnaslov se svodi na to da je ovo rađeno geometrijskom metodom. Kao imaš postulat i
3
zaključak. Ta geometrijska metoda se primjenjuje na pitanja o Bogu, čovjeku, strasti itd
-„Boga ne možemo predočiti, ali ga možemo spoznati“
-Spinoza je jedan od onih filozofa koji odbacuje religijske dogme i priklanja se racionalnoj
metodi koja se oslanja na razum i spoznaju te se zato on naziva racionalistom
-fascinantna po strukturi već
-sva pitanja su usmjerena ka etičkom usavršavanju i razmatranju i sve u sklopu cjelovite
filozofije. Dimenzije teorije i prakse se tu stapaju u jedinstvenu spoznajno-djelatnu briju
-ovo je djelo još uvijek vrlo podložno aktualizaciji i reinterpretaciji. Ovaj tip mišljenja koji
govori o bitnim pitanjima imanentno je suvremen
-3. dio govori o ljudskim strastima. Po njemu postaje 3 ljudkse strasti – požuda, ugoda i
neugoda i kad se ona mješaju nastaju sva druga afektivna stanja. Ono što kažemo o njima su
samo aproksimativni i grubi pojmovi jer su ti afekti jako kompleksni. Požuda je težnja za
samoodržanjem, ugoda je prijelaz iz manjeg u veće stanje savršenstva, a neugoda suprotno.
Da ne tumačimo sve to previše, čovjek je rob svojih strasti
-4. dio govori o ljudskom ropstvu tj. o silama strasti. Tu je on na terenu ljudskih
strasti/afekata. Onda govori o ljudskom ropstvu (što nije nužno omalovažavajuće), o
savršenstvu koje nastaje na temelju usporedbe raznih stvari. Važan je tu i Spinozin pojam
Boga/prirode koji djeluju kao po nužnosti što je novi moment gdje se radi Bog filozof. Tu se
rastavljaju pitanja dobra i zla, modusa mišljenja koji nastaju na temelju usporedbe stvari.
Govori se tu i o suprostavljenosti strasti gdje je aksiom da ne postoji u prirodi nešto što nije
jače
-pojam Boga – njegovu se orijentaciju naziva monizam. Spinoza kao smatra da ima jedna
supstancija što je Bog tj. priroda te su njezini atributi protežnost i mišljenje. Priroda i njezini
atributi je natura naturans, a modusi tj. stanja supstancije kojih ima beskonačno mnogo su
natura naturata. Modusi su stanja supstancije koji se od atributa razlikuju po beskonačnosti.
Ovo je shvaćanje Boga koje se prozivalo kao ateizam i bilo je radikalno drugačije od bilo kojeg
drugog takvog. Bog je vječan i beskonačan te nije transcendentan (sve što jest jest u Bogu te
je antropomorfna koncepcija Boga po njemu praznovjerje, kakvi proroci). Intuicijom, trećom
vrste spoznaje, se može spoznati Bog i tako se spoznaje savršenstvo. Dal se to može
suvremenim znanstvenim pitanjima objasnit neka ostane pitanje za slj put. Postavlja se tu i
pitanje ljbavi spram Boga pod vidom vječnosti.  Ta razumska ljubav je naš spas iliti
blaženstvo, a i naša sloboda. Što više čovjek racionalizacijom i intuicijom spoznaje Boga to
ima veću moć nad strastima i manje se plaši smrti.
-„Ali sve uzvišeno isto je tako teško kao što je rijetko.“ – Aristotel slično rekao stoljećima
prije da je ono što je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo.

10.5.
Bit će ispitnih stvari u predavanju.
Spinoza, Etika
Spinoza – iz Portugala i zbog inkvizicije emigrirali u Nizozemsku
-ekskomuniciran vrlo mlad jer je židovska zajednica načula da ima neke kartezijanske ideje
-pod Bogoprirodu nije mislio na neko judaističko gledište Boga. Leibniz ga je zvao prvim
filozofskim ateistom
-prvo djelo mu je Principi kartezijanske filozofije di izlaže Descartesove brije udžbenički, al i
daje prvu suvislu kritiku
-Nizozemska tad bila dosta nestabilna i događali su se progoni remonstranata i on piše
Teološko-politički traktat di u biti piše da je Biblija fikcijsko djelo izloženo za stabilizaciju

4
morala
-Johana de Witta zbog nekih glasina bjesna rulja trga iz kuće, muči ga i ubija. Spinoza pizdi na
ovo i jedno od zadnjih djela mu je Politička rasprava
-paralelno sa svim ovim on piše Etiku
-poziva se na stoicizam i orientalne filozofije, al spušta kriterije jer su ljudi podobni pogrešci.
Njegove norme kontinuirano kroz život sam padaju
Geometrijska metoda – koristi je da bude logička, a ne da bude sad neka pričica. Ak detaljno
čitaš etiku nisu skroz koherentni logički, ali se koristi svim tim alatima
Kauzalni racionalizam – razumijevanje nekog fenomena traži razumijevanje njegovih uzroka
Spaja determinizam i stoičku etiku – kao priroda nam def uvjetuje ponašanje, al možemo ne
napravit impulzivnu reakciju što nam daje dio slobode
Etika – potpuno izvrče postojeće metafizičke teorije, kanon itd. On govori o supstanciji, al to
nije kršćanski Bog sa strogim etičkim kriterijima koji će nas kaznit il nagradit. On nudi prirodu
koja je ravnodušna prema nama, boli je kurac kaj radimo
-umjesto dualizma Spinoza nudi ideju duha i tijela kao nešto što je paralelno jer je priroda
jedna i unificirana, duh i tijelo su isto. To je ono što i danas mislimo, da je sve naše
uvjetovano mozgom.
-da bi govorio o Bogu on je postavljao razne premis
-ima 3 vrste spoznaje što je dosta tradicionalno mišljenje. Najveći oblik znanja je ipak
intuitivna spoznaja prirode
-u 4. poglavlju Etika postaje etička. To je homage stoičkom idealnom mudracu sa sniženim
kriterijima
-Spinoza se nadovezuje na metafizičke rasprave 17.st. – Način na koji sve stvari nastaju,
postoje i ponašaju se nužno je uvjetovan zaonima bogoprirode. | Priroda ne djeluje poradi
nekog cilja ili konačne svrhe – sagledana u kontekstu sebe | Sva je priroda jednaka – ovaj 2. i
3. moment su najvažniji
-također misli da priroda nije ničime uzrokovana
-čovjek se po Spinozi ne može uzdići iznad prirode da suzbi sve požude i iracionalnosti – isto
novi trenutak
-o prirodi govori kao Bogopirodi (deus sive natura) – lakše je razumjet Spinozu ak ga čitaš ko
prirodu umjesto Bogoprirode. Prirodu boli briga.
Spinoza je također jako kritizirao filozofe politike. On je mislio da su ljudi nerealno gledali na
čovjeka i kad on piše etiku želi napisat etiku koju svi mogu koristit.
Priroda je jedinstvena, ali kao limitirana bića mi percipiramo prirodu kao misaonu i protežnu,
kao da je ono unutarnje različito onom vanjskom. Ipak to je isto i paralelno, svaka naša misao
ima svoj pandan u svijetu (što neurologija danas dokazuje).
Modusi – beskonačni modusi misli – općeniti zakoni fizike i logike, cjelina materijalne zbilje
-konačni modusi – pojedinačne stvari  i istinite ideje o pojedinačnim stvarima koje
odgovaraju u zbilji. Kao korespondira misao s nečim u svijetu (jaje u svijetu-misaono jaje)
Mi kad želimo eudaimoniu osjetit mi želimo osjetit dobro.
Najbolje što možemo je bit max racionalni unutar svojih ograničenja.
Osjećaje nam dijeli na radnje i trpnje (on govori tu o stvarima unutar života koje radimo) –
radnje dolaze iz nas i motivirane su racionalnim odlukama. Trpnje su reakcije na vanjske
stvari, nepromišljene reakcije štoviše sa žudnjama i čim već ne. Ak mislimo da ovisimo o
vanjskim stvarima ćemo bit podložni trpnjama.
Pošto smo mi u osnovi životnije nama je cilj ostati živ i što bolje funkcionirati. To je ono što je
za nas dobro, radimo ono što će nam dat nešto dobro i ugodno i zato smo podobni

5
greškama.
Što se tiće prirode ipak radnje (koje su dobre) i trpnje (koje su loše) su ista stvar, ona nas
neće kažnjavat. Mi smo etički kompelirani djelovat racionalno ipak jer je za nas bolje  otvorit
prostor slobode. Osjećamo se slobodnije u svom biću tad. Moramo zamislit spinozističkog
mudraca koji je blizu stoičkog i da nam on služi ko referentna vriednost. Ponavljanjem i
praksom radit dobre stvari jelte.
4. dio je onaj najvažniji  i tu vrlinu definira egoistično – krepostan je čovjek koji čini ono što je
uistinu dobro za njega. Stvarni izraz dobra i zla je ono što percipiramo kao bolno ili ugodno.
Vrlina je tako djelovanje u skladu s onime što je doista dugoročno dobro za nas. Ako mis
hvatimo da su sve stvari prolazne i kontingentne i da nemaju nikakvu vrijednost možemo
nadić trpnje.
Nemremo se u potpunosti  oslobodit impulzivnih reakcija, prije il poslje ćemo posrnut.
Usprkos tome trebamo što češće temeljit djelovanje na adekvatnim idejama i svijesti u
prirodnoj nužnosti. Ak prihvatimo da su stvari nužne moć ćemo se lako nositi s njima. Poslje
se uvodi paralela s djetetom neka. Kao dijete ne kuži stvari, činjenica da dijete nemre hodat i
ne kuži stvari je sam period koji treba proč. Zato se tom ne sažaljevamo. Da gledamo tak na
loše stvari u životu, kao sam trebaju proč, lakše bi možda išli kroz život.
Razum nije asketski ideal, neg je sam razborit i uravnotežen. Moći ćemo žrtvovat
kratkoročne impulse za dugoročnu vrijednost
Priroda nikad neće uzvratit našu intelektualnu ljubav jer je ravnodušna

SUPSTANCIJALNI MONIZAM/ONTOTEOLOGIJA:
- Spinoza se odvaja od Descartesovog dualizma supstancija ili pojedinih stvari
kao supstancija i zamjenjuje za monizam jedne samostvorene (causa sui) supstancije, a
to je bog koji je kod Spinoze shvaćen kao cjelokupna priroda, a ne kakav izdvojih
stvaratelj s osobnim karatkerom. Atributi prostornosti i svijesti (tj. mišljenja), koji ostaju
kod Spinoze, sada postaju dva, čovjeku dokučiva, atributa u bezbroju mogućih, vezanih
za jednu supstancu – boga, dok pojedine, konačne stvari/bića ostaju modusi atributa,
slično kao kod Descartesa.

PANTEIZAM:
- Izveden iz ideje supstancijalnog monizma. Grč. pan = sve, teos = bog.
- Imanentnost boga u prirodi. Deus sive natura – bog ili priroda, to je isto. Priroda
je prožeta bogom, bog jest na način prirode. U suštini, panteizam nadilazi problem
uzroka i učinka pokazujući udvojenost događaja: uzroci egzistiraju u učincima.

ETIKA:
- Racionalističko-metafizička. Traktat Etika smatra se prije metafizičkom
raspravom, nego li etičkom, ali radi se o tome da Spinoza zasniva etičke regule u
metafizičkim počelima svijeta (supstancija, atribut, modus, strast i volja). S druge strane,
zadržava ideju racionalno-intuitivno spoznatljivih istina imanentno prisutnih u
čovjekovom umu i nastavlja se na tradiciju matematike kao savršenog
racionalnog/rezolutnog znanja, zbog čega odabire izlaganje pod utjecajem euklidijanske
geometrije. Za njega je odnos metafizike i epistemologije u suštini zbir sintetičkih
sudova a priori.
- Vrijednost pridaje čovjeku, najveću vrijednost čovjekovom razumu, a najveću
težnju nalazi u zahtjevu da se spoznaju istine boga i atributa. Time veliku važnost pridaje

6
znanosti, odnosno pod zajedničkim imenom filozofiji, a ona je relevantna jer je putem
njenih uvida i djelatnosti moguće osigurati mir u državi.
- Za Spinozu, etika je prevladavanje strasti umom. Međutim, iz drugih spisa
možemo vidjeti da Spinoza ne čini suprotstavljenost između uma i strasti, već i sam
razum vidi kao svojevrsnom vrhovnom strašću u koju smo kao ljudi dospjeli.

DJELO ETIKA:
- Logički razložena od suštinskih počela do pojedinih problema pojedinca i
podređena logici matematičko-geometrijskih istraživanja.

- Svako poglavlje započinje aksiomima i definicijama, a nova poglavlja nastavlja

na propozicije proteklih. Uključuje korelative, demonstracije i pojašnjenja.

SUPSTANCIJA:
- Stvar/biće kojem za postojanje nije potrebno drugo osim same sebe. Samu sebe
uzrokuje, sama sobom biva i samu sebe shvaća. Causa sui. Za opstojnost i postojnost nije
joj potrebna druga stvar ili pojam. Ima postojanje naprosto, kao neograničeno i
beskonačno. Za razliku od toga, podgrupe supstancije – modusi i atributi – su
međusobno ograničena i konačna. Kod Spinoze, supstancija može jedino biti bog, ali bog
kao bog i priroda istovremeno. Ovdje je supstancija 'prazan pojma', i ovdje je vidimo kao
'kamen ili plavo' a ondje kao 'čovjek ili misao'.

BOG:
- Supstancija, jedinstvena, neograničena i atributalno beskonačna. Nije tek um ili
tijelo, svijest ili protežnost, nego je sve jedno i u jednom na način cjelokupne prirode u
kojoj se pojavljuju nama spoznatljivi atributi i pod njima pojedinačna bića na način
modusa. Sav svijet.
- Od Kuzanskog i Bruna preuzima:
a. pojam NATURA NATURANS: bog kao opća bit svijeta
b. pojam NATURA NATURATA: bog kao sveukupnost pojedinačnih stvari
- Spinozin bog nije transcendentan ili transcendentalan uzrok prirodi, nego je
imanentan prirodi. Ne stvara po volji, nego stvara po nužnosti. Drugim riječima, priroda
je matematski nužna posljedica boga.
- Spram Descartesa i starijih autora, stvarnost za Spinozu nije heterogenost duše i
tijela, već je to homogenost koja vrijedi i za čovjekovo bivanje. U ovakvoj koncepciji boga
objedinjuje se renesansni naturalizam, ali u slučaju Spinoze, koji pazi da bogu oduzme
osobne karakteristike poput volje ili spoznaje, za ono je vrijeme smatram teškim
oblikom ateizma. Time je Spinoza istovremeno i najutjecajniji ateist onog vremena, za
ono vrijeme i suvremeno vrijeme.
- Bog kao sveprisutnost ovdje nosi i formu prazne supstancije. Bog kao opća bit
stvari egzistira sa stvarima i u stvarima, pa onda ne postoji po sebi neka izdvojena
supstancija, nego je to tek pojmovno nošenje sa sveopćim bitkom prirode.

ATRIBUT:
- Izražava realnost/bitnost supstancije, odnosno bitno, nepromjenjivo, osnovno
svojstvo božje prirode. Beskrajno ih je mnogo, ali su čovjeku primjetljivi samo atributi
PROTEŽ NOSTI (TIJELO, PROSTORNOST) i svijesti (DUH, MIŠLJENJE).
- Atribut se može nazvati biti supstancije koje se prikazuju kroz moduse
supstancije (pojedine bića/stvari).

7
 - Atributi su unutar sebe ograničeni sami sobom – tijelo ograničava drugo tijelo, a
mišljenje ograničava drugo mišljenje. Međutim, oni nisu međusobno razgraničeni ili
nezahvaćeni, već mišljenje predstavlja unutrašnju stranu protežnosti, a protežnost
predstavlja vanjsku stranu mišljenja. Na taj način Spinoza na metafizičkoj razini
eliminira neodrživ kartezijanski dualizam i dijeli stvarnost na dvije konačnosti:
pojedinačnosti konačne kao modusi, ali kozmos beskonačan kao kroj atributa.

MIŠLJENJE:
- Jedan od dva čovjeku dohvatljiva atributa vječne supstance, a koji je u izravnom
i usporednom odnosu s atributom protežnosti na način istosti nama prikazane kao
paralelnog djelovanja. Njihov odnos objašnjava svezu ideja i stvari. Njome znamo da bog
misli.

PROTEŽNOST:
- Jedan od dva čovjeku dohvatljiva atributa vječne supstance, a koji je u izravnom
i usporednom odnosu s atributom mišljenja na način istosti nama prikazane kao
paralelnog djelovanja. Njihov odnos objašnjava svezu ideja i stvari. Njome znamo da je
bog prostoran.

MODUS:
- Ako je bog u stvarima kao nekonačna bit, stvari su u bogu kao konačni modusi
realiteta, pojavni, prolazni oblici nepromjenjive biti prirode. Dakle, modusi su stanja
atributa na način pojedinačnih stvari koje su međusobno u odnosu utjecaja i
ograničavanja.
- Modusi odražavaju Natura Naturata stranu supstancije. Čovjek se u tom pogledu
ni po čemu ne razlikuje od drugih pojedinačnih stvari iako posjeduje oba za njega
moguća atributa.
- Svaka stvar egzistira ravnomjerno u svim dostupnim atributima, kao duh i kao
tijelo. Svaka pojedinačna funkcija nosi sa sobom i 'ideju' i 'kretanje'. Spinoza je ovdje
uklonio Descartesovu tvrdnju da se čovjek fundamentalno kvalitativno razlikuje od npr.
životinja.

ČOVJEK (kao MODUS):

- PSIHOFIZIČKI PARALELIZAM: Što se događa u duši čovjeka, događa se i u
njegovom tijelu te obratno, ali je naša percepcija ograničena pa stvari uvijek
promatramo iz neke jedne perspektive – gledamo atribut mišljenja ili atribut protežnosti
iako su oni u suštini isto.
- Psihofizički paralelizam implicira TIJELO kao VANJSKI VID MIŠLJENJA.
- Uprti smo u spoznavanje prirode, nakon čega možemo postići mir u skladu s
prirodom, a time živjeti u božjem blaženstvu, naime usavršavanju razuma i
razumijevanju boga.

SLOBODA
- Matematska nužnost spinocističkog modela stvarnosti diktira:
a. U prirodi i u bogu ne postoji konkretna svrhovitost
b. Deterministički kauzalitet lišava nas slobodne volje
- Točnije, Spinoza zaključuje: „Sloboda je spoznata nužnost“. Mnogi ovu
definiciju nazivaju neodrživom, logički nejasnom, apsurdnom, itd. Ostavljam drugima.

8
Imati nužnost znači po svojoj prirodi biti određen na specifično djelovanje. Čovjek je
prvenstveno UPRAVLJAN STRASTIMA. Slobodom Spinoza smatra svijest o prirodnim
zakonima (aktualitet razuma) i življenje u skladu s njima, što izravno znači življenje u
skladu s bogom i stjecanje blaženstva.
- Modusi evidentno neslobodni, supstancija slobodna samo u tom smislu što je
sama sobom dana, ni o čemu ovisna i ničime ograničena.

RED I VEZA IDEJA:

- Opisuje imanentnu, kauzalno determinističku povezanost duhovnog i tjelesnog
nazora stvarnosti (paralelizam o kojem je govoreno u proteklim pojmovima). Red i veza
ideja određena je prirodnom zakonitošću, a poima se istoznačno kao red i veza stvari jer
su atribut duha i tijela u suštini jedno, koje se čas shvaća pod jednim, a čas pod drugim.

SPOZNAJA:
- Tri vrste čovjekove spoznaje: osjetilna, racionalna, intuitivna. Osjetilna varljiva i
zamagljuje, racionalna adekvatna za valjano spoznavanje jer je sama stvarnost uređena
racionalno, ali se tek intuitivnošću zahvaća božja prisutnost i njegovo ljubljenje nas.
- Intuitivnost je neposredno zahvaćanje vječnog slijeda stvari iz boga, kao
spoznaje sub specie aeterna. Time je temeljna spoznajna metoda dedukcija, a ključan
događaj je imanentno zahvaćanje koje se događa u neočekivanom zamahu duha/uma, a
u kojem, izriče Spinoza, je napisana i sama Etika.

ISTINA:
- Kriterij sebstva i lažnosti, utvrditelj bića i nebića. Govoriti istinu znači govoriti
što jest i kako jest, a govoriti suprotno znači baviti se nebićem – to jest nepostojećim.

sma- trao da svakoj stvari u prirodi odgovara jedna odredena ideja u ljudskom mišljenju i da, prema.
rome, postoji potpuno slaganje izmedu stvarnosti i raaroma.Tacnije receno, on je prok1amovao
najstroži paralelizam izmedu mišlj'enja i bica, paralelh:am !roji je u Etici formulisan onim cuvenim
stavom ~ "Red i veza ideja jesu isti, kao i red i veza stvari"

Stranica 53 FILEA