UNIVERZITET U TRAVNIKU

Farmaceutsko-zdravstveni fakultet

ODSJEK/SMJER OPŠTI SESTRINSTVO

INVALIDITET U RAZLIČITIM DRUŠTVIMA

ZDRAVSTVENA NJEGA OSOBA SA POSEBNIM POTREBAMA

- Seminarski rad –

Student: Mentor:

Dragan Budimir Doc.dr.sc.Dženana Hrustemović

Broj indeksa:1941/19

Travnik, oktobar 2020.

SADRŽAJ

1. UVOD ...................................................................................................................................... 1

1.1. Predmet istraživanja .......................................................................................................... 2

1.2. Cilj istraživanja ................................................................................................................. 2

2. OSOBE SA INVALIDITETOM I INVALIDITET ................................................................... 3

2.1. Invaliditet kroz povijest ..................................................................................................... 4

2.2. Savremeni pristup i odnos društva ..................................................................................... 4

2.3. Zastupljenost invalidnosti u društvu................................................................................... 6

2.4. Stavovi prema invalidima .................................................................................................. 8

2.5. Društveni odnos prema osobama sa invaliditetom............................................................ 10

3. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 15

4. LITERATURA....................................................................................................................... 16
 1. UVOD

Osoba s invaliditetom ima svugdje u svijetu i na svim razinama društva. S udjelom od 10%
sveukupnog stanovništva čine najbrojniju svjetsku manjinu. Promatrano u ekološkom konceptu
(mikro, mezo i makro okruženju), oko 25% pučanstva osjeća posljedice invalidnosti. (Raički, 1999:
1,2). One se uvjetovane i zahtjevima što ih društvo postavlja osobama s invaliditetom, kao i
raznolikim preprekama koje su oni prisiljeni savladavati u svakodnevnom životu (komunikacijske,
prometne, prostorne i druge).

Osobe s invaliditetom svakodnevno se susreću s negativnom percepcijom okoline i podcjenjivanjem

u vlastitim očima ali i u očima drugih. Okolina koja pozitivno percipira osobe s invaliditetom
uvelike pridonosi psihološkom stanju i samopouzdanju. (Vash i sur: 2010.)

Naziv invaliditet potječe od lat. riječi invalidus što u prijevodu znači nemoćan, slab, nesposoban te
je od samog početka korištenja ove riječi bio naglasak da su osobe s invaliditetom u nepovoljnom i
neravnopravnom položaju. Svugdje u svijetu definicije invaliditeta podložne su promjenama, a sve
više u korist da se istaknu prava i postigne što veće poštovanje i integracija osoba s invaliditetom, te
smanji marginalizacija. Udruga osoba s invaliditetom Singapur 2015. godine definira invaliditet kao
rezultat interakcije između osoba s invaliditetom i prepreka u okolini, te stajalištima u zajednici koje
onemogućuju potpuno i ravnopravno sudjelovanje u društvu.

U usporedbi položaja osoba s invaliditetom u odnosu na sveukupnu populaciju, uočavaju se velike

razlike u mnogim područjima življenja: zapošljavanju, osobnom dohotku, aktivnostima izvan kuće,
slobodnom vremenu, prijevozu, dostupnosti zdravstvene njege te ukupno procijenjenoj kvaliteti
života

Osobe s invaliditetom imaju višu stopu nezaposlenosti, niža prosječna primanja, slabiju uključenost
u aktivnosti izvan kuće, slabiju mogućnost korištenja prijevoznim sredstvima, te nižu kvalitetu
života. Povezanost ograničenja koja doživljavaju invalidni pojedinci usko je povezana s poretkom i
strukturom njihove društvene okoline i stavovima cjelokupne populacije.

1
Njihov nepovoljniji položaj u odnosu na sveukupnu populaciju, između ostalog, povijesna je
posljedica negativnih stavova društva prema osobama s invaliditetom. Negativni stavovi društva
tendiraju ponašanju koje stvara, pojačava i utemeljuje društvene prepreke prema osobama s
invaliditetom sprječavajući njihovo uključivanje u mnoge životne aktivnosti, među kojima su
zapošljavanje i rad.

1.1. Predmet istraživanja

Proučavajući stručnu literaturu može se uočiti kako po pitanju terminologije u društvu kao i u svijetu
postoji terminološka pomutnja upravo zbog negativne konotacije pojedinih naziva koji se koriste pri
govoru o populaciji sa invaliditetom. Najčešće korišteni nazivi su: „invalidi“, „invalidne osobe“,
„hendikepirane osobe“, „osobe s hendikepom“, „osobe s tjelesnim i duševnim oštećenjem“, „osobe s
poteškoćama“, „osobe s posebnim potrebama“, „osobe sa smanjenom radnom sposobnošću“ te
„osobe s invaliditetom“, a svaki od navedenih naziva govori o osobama koje između ostaloga
karakteriziraju i određene „manjkavosti“ u zdravstvenom smislu, tj. svojevrsna odstupanja od
uobičajene funkcionalnosti ljudskog organizma. Njihova upotreba nije jednoznačna jer među tim
nazivima postoje razlike, a konsenzusa oko jedinstvenog i sasvim prikladnog naziva nema. S
obzirom da većina prethodno spomenutih naziva ima negativnu konotaciju, obilježavaju osobe
ukazujući prije svega na njihov problem, manju vrijednost s usredotočenjem na oštećenje, a ne na
osobu te navode na doživljavanje navedene populacije kao svojevrsnog „tereta“ društva,
najprihvatljiviji i najmanje stigmatizirajući naziv jest „osobe s invaliditetom“. Njime se naglašava da
je osoba puno više nego njezin invaliditet pri čemu se nastoji dati do znanja da nije osoba
„invalidna“ nego su dio ili dijelovi njene psihe i/ili tijela zahvaćeni određenim nedostatcima i
nemaju funkcije kakve imaju kod zdravih ljudi.

1.2. Cilj istraživanja

U radu se obrađuje pojmovna terminologija vezanu za osobe s invaliditetom te odnos društva. Cilj
rada je približiti pojam osoba s invaliditetom jer iako se mnogo koristi rijetko se u potpunosti
pristupa problemu osoba sa invalidnosti.

2
 2. OSOBE SA INVALIDITETOM I INVALIDITET

Postoje više definicija koje prikazuju tko su osobe s invaliditetom, terminologiju invaliditeta i prava
koje osobe imaju zbog oštećenja s kojima žive. Definicija prema Konvenciji UN-a glasi da su osobe
s invaliditetom one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna
oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i
učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Uz sve definicije, konvencije i članke zakona koji ukazuju na njihova prava, osobe s invaliditetom
su raznolika skupina ljudi koja dijeli iskustvo života uz određena, ponekad značajna ograničenja u
svakodnevnom funkcioniranju. Osobe koje žive s određenom vrstom oštećenja različito
funkcioniraju i integriraju se u zajednicu. Razina snalažljivosti u životu značajno ovisi o trajanju,
težini i vrsti invaliditeta, a najviše o temperamentu i samopoštovanju same osobe. (Pavčić: 2014)

Ukoliko se osobe susreću s invaliditetom nerijetko budu zakinute za samostalno upravljanje svojim
životima. Negativna percepcija okoline često ih predstavlja kao nemoćnima za preuzimanje uloga
odraslih osoba pa oni počinju sami sebe smatrati kao ovisne o drugima što dodatno narušava njihovo
samopouzdanje. Iz tih razloga kvaliteta života ponekad je u potpunosti narušena. Stigme i
predrasude se teško iskorjenjuju, a rezultat su nedovoljne edukacije društva i uključenosti osoba s
invaliditetom u društvo. (Mihanović, 2011.)

Pojam „invaliditet“ i naziv „osobe s invaliditetom“ mijenjali su se kroz povijest. Zbog negativnih
konotacija određenih pojmova u današnjem društvu upotrebljavaju se nazivi osobe s invaliditetom i
invaliditet. Ti nazivi su najmanje stigmatizirajući jer stavljaju naglasak na to da je osoba puno više
od svog invaliditeta te da osoba nije „invalid“ već se zbog određenih tjelesnih ili mentalnih
oštećenja susreće s poteškoćama u životu što ih on donosi. Nazivi poput „invalidi“, „retardirani“,
„osobe s oštećenjima“, „invalidne osobe“ i mnogi drugi još uvijek nisu iskorijenjeni. Navedeni su
nazivi stigmatizirajući i prikazuju osobu kroz samo oštećenje. Naglašavaju manju vrijednost osobe
zbog određenih nedostataka, umanjuju osobu kao individuu i ravnopravnog člana u društvu, te često
prikazuju osobe s invaliditetom kao svojevrstan „teret“ zajednice. U terminologiji invaliditeta sve
više se naglašava da se za osobe s određenim invaliditetom počinju koristiti izrazi koji naglasak
imaju prvo na osobu, a zatim na oštećenje. Npr. umjesto naziv „paraplegičar“ upotrijebiti naziv „
osoba s paraplegijom“ i sl.

3
 2.1. Invaliditet kroz povijest

Kroz povijest, osobe s invaliditetom bile su ponajprije diskriminirane, odbacivane, a pristup prema
njima je bio sve samo ne human. Postoji mnogo primjera iskorištavanja, ismijavanja i
stigmatiziranja osoba s invaliditetom koji potječu iz davnih vremena. U Egiptu su se za vrijeme pete
dinastije osobe niskog rasta predstavljale kao „lude“ da bi zabavile faraone, dok se u antičkom
Babilonu kod djece s vidljivim oštećenjima mogla proricati budućnost jer su kongenitalna oštećenja
bila pokazatelj nevolje. Poznati su podaci da su se čak i ugledni filozofi poput Platona ili Aristotela
zalagali za ubojstvo djece s određenim malformacijama i time dodatno prikazivali okolini negativan
stav o osobama s invaliditetom. U srednjem vijeku su osobe s intelektualnim teškoćama bile fizički
maltretirane, vezane lancima i okovima da bi se istjerali „demoni“

Niz nemilosrdnih postupaka i izrugivanja osoba nastavljao se kroz povijest, a primjeri nehumanog
ponašanja zabilježeni su u raznoj literaturi. U vrijeme humanizma počinje se više osvrtati na osobe
koje imaju određenu vrstu invaliditeta, te se u 18. stoljeću počinju otvarati prve škole za gluhe i
slijepe osobe. S napretkom medicine, vremena i većom svjesnošću okoline počinje era humanijeg
pristupa osobama s invaliditetom. Sedamdesetih godina 20. stoljeća kreće pokret integracije gdje
počinje ravnopravnost u školovanju, zapošljavanju i društvenoj integraciji, dok je kraj 80-ih i
početak 90-ih Generalna skupština UN-a proglasila međunarodnom dekadom osoba s invaliditetom.
(Pavčić, 2014.)

2.2. Savremeni pristup i odnos društva

Kako bi osobe s invaliditetom izborile što veća prava i promijenile odnose i percepciju okoline
prema problemima s kojima se susreću, same su započele procese samoorganiziranja putem principa
samozastupanja raznih udruga. Samozastupanje je pojam koji se odnosi na samostalnu grupu ljudi s
određenim invaliditetom koja pomaže drugima s sličnim problemima da zajedno ojačaju stavove,
vrijednosti i potiču na uklanjanje negativnih predrasuda okoline, te borbu protiv diskriminacije.
Povijesna i društvena značajka samozastupanja je dinamika rada koja zahtjeva socijalnu akciju koja
uvijek vodi nekoj socijalnoj promijeni.

4
Promjene u društvenom poimanju osoba s invaliditetom uvijek su poželjne i podržane donošenjem
raznih međunarodnih dokumenata koje zastupaju i zagovaraju veća prava osoba s invaliditetom za
što bolju kvalitetu života. (Majsec Sobota V, Bakula-Anđelić M., Špštar Z.: 2006.)

Odnos društva prema osobama s invaliditetom karakteriziraju modeli koji su se mijenjali kroz
povijest dok je svaki od njih imao određeni pristup i poimanje invaliditeta. Model milosrđa ili
vjerski model promatra osobu kao žrtvu. Poima osobu s invaliditetom kao da sama nije u
mogućnosti voditi neovisan život i brigu o sebi. Invaliditet se smatra deficitom dok su osobe ovisno
o invalidnosti prikazivane kao da ne mogu učiti, raditi i sudjelovati u normalnim životnim
aktivnostima. Smatra se da trebaju pomoć milosrđa, institucija, specijalnih škola i sl. Zbog
nametljivosti ovakvih stavova ponekad osobe s invaliditetom same počinju razmišljati na taj način i
osjećati se „nemoćnima“ kada to nisu.

Medicinski ili genetski model usmjerava se na medicinske specifičnosti osobe, na njeno oštećenje
gledajući na osobu kao objekt kliničke intervencije. Medicinski model stavlja osobu u medicinsku
kategoriju i smatra da se problem nalazi unutar pojedinca tj. da osoba s invaliditetom treba
medicinsku pomoć kako bi se integrirala u društvo. Model je razvojem društva zamijenjen
socijalnim jer je etiketirao osobe prema njezinim oštećenjima.

Socijalni model stavlja pojedinca u centar odlučivanja pri donošenju odluka koje se odnose na njega
i naglašava da je problem u društvenoj strukturi, a ne u pojedincu. Ovaj model ističe da barijeru u
društvu predstavlja to što pojedinac s fizičkim ili psihičkim razlikama postaje „invalid“. A barijere
su ekonomske, kulturne i okolišne. Ekonomska barijera predstavlja društvo koje ne pruža iste
mogućnosti osobama s invaliditetom kao onima bez invaliditeta. Kulturološka barijera omogućava
da se osobe osjećaju manje vrijedne zbog prisutnih predrasuda i negativne percepcije zajednice
prema njima, dok okoliš onemogućava kretanje, mobilnost i komuniciranje kao kod osoba bez
oštećenja. U socijalnom modelu osobe s invaliditetom aktivno se zalažu za svoja prava i bolju
integraciju u društvu, a zbog toga se danas javlja i noviji model ljudskih prava koji naglašava
dostojanstvo i vrijednost osobe kao najvažnije, a tek onda medicinske značajke problema s kojima
se osoba susreće. (Mihanović, 2010: 76.)

5
 2.3. Zastupljenost invalidnosti u društvu

Danas nema pouzdanih podataka o udjelu invalida u općoj populaciji. Iako njihov broj varira ovisno
o više činitelja, većina statističkih podataka i procjena ukazuje na njihovu 10% zastupljenost. Među
činiteljima koji značajno djeluju na povećanje broja invalida, svakako su: loše sanitarne prilike,
slaba ishrana, nedovoljno razvijena medicinska služba, epidemije, potresi, poplave, porast prometa,
zagađenje vode, zraka, hrane itd. Na broj invalida utječu i ratovi kojih je, prema mišljenju Roberta
Kaplana, urednika časopisa The Atlantic Monthly, posljednjih četrdesetak godina, uglavnom u
zemljama u razvoju, bilo oko 160 koji su uzrokovali 7 milijuna poginulih na bojnom polju i 30
milijuna ranjenih.

U vezi s ratnim i poratnim prilikama poseban su problem nagazne protupješačke mine koje, također,
bitno utječu na povećanje broja invalida. Prema podacima Međunarodnog Crvenog križa oko 110
milijuna takvih mina je posijano na teritoriju više od 60 zemalja. One tjedno uzrokuju ozljede ili čak
smrt oko 500 osoba. Procjenjuje se da su troškovi liječenja i rehabilitacije tako traumatiziranih
osoba oko 100 puta veći od troškova uklanjanja mina.

Na povećanje broja invalida utječe i produljenje čovjekova života koje će u sljedećem razdoblju
rezultirati povećanjem postotka starijih osoba. Tako će udio starijih od 65 godina do 2020. godine u
svjetskoj populaciji porasti za oko 50%. Istovremeno će se smrtnost novorođenčadi smanjiti, a
trajanje njihova života produžiti. I statistički podaci međunarodnih organizacija i ustanova pokazuju
da s produljenjem života čovjeka raste i broj bolesti, oštećenja ili hendikepiranosti, zbog čega će
život narednih generacija biti obilježen većim brojem osoba s nekom od mogućih vrsta invalidnosti.

Na udio invalida u općoj populaciji, prema mišljenju Enriquea Ellissadea, predsjednika Latinsko-
američke fondacije “Urugvaj”, utječu i siromaštvo te ekonomska nerazvijenost, jer se ti činitelji i
tjelesna, senzorička i mentalna invalidnost uzajamno podupiru uzrokujući nastanak brojnih skupina
marginalnih, ovisnih i segregiranih ljudi kojih se broj povećava geometrijskom progresijom.

6
U vezi s relacijom siromaštvo – nepismenost – invalidnost čini se važnim i podatak UNESCO-a, čija
je služba ustanovila da je u svega 9 zemalja koncentrirano 75,2% nepismenih današnjeg svijeta
(Indija, Pakistan, Bangladeš, Kina, Nigerija, Indonezija, Brazil, Egipat i Islamska Republika Iran).
Prema klasifikaciji Svjetske banke navedene su zemlje, izuzev Brazila, među najsiromašnijima u
svijetu, a istovremeno imaju i najveći postotak invalida. Čini se da te zemlje nemaju samo slične
geografske karakteristike. Dakle, siromaštvo se javlja uzrokom invalidnosti i vice versa, iz čega
slijedi da u siromašnim zemljama nalazimo srazmjerno veliki broj invalida.

Upravo je, zahvaljujući siromaštvu, posebice u ruralnim i polururalnim područjima u kojima

nedostaju odgovarajuće službe i usluge, pojačana izolacija invalida kojih se ovisnost o drugima
povećava i onemogućuje njihovo aktivno uključivanje u razvojne socijalne programe. Posljedica je
da oni, kao marginalni individuumi, tavore unutar obitelji ili lokalne zajednice. To se posebice
odnosi na žene i muškarce iznad 65 godina, koji su nerijetko izloženi ne samo siromaštvu nego i
socijalnoj izolaciji. Takvu njihovu položaju u nekim zemljama pridonose i pojedini tradicionalni
religijski stavovi koji su invalide učinili objektima samilosti i karitasa. Također su tradicionalni
paternalistički pristupi i službe, te institucionalizacija, u nekim društvima odigrali glavnu ulogu u
potiskivanju invalida na periferiju društva, zbog čega su se oni, da bi preživjeli, u pojedinim
sredinama nerijetko odavali prosjačenju, pa i prostituciji.

Što se pak tiče razvijenih zemalja, tu je situacija znatno povoljnija ne samo zbog većeg obuhvata i
organizirane rehabilitacije, nego i zbog povoljnijih uvjeta školovanja, zapošljavanja i uključivanja u
aktivni život društva. Pa ipak, i u tim zemljama nalazimo niz problema koji stoje na putu daljeg
unapređenja osposobljavanja i podizanja kvalitete življenja tih osoba. Jedan od takvih problema je i
zapošljavanje. Poslodavci, naime, nerijetko odbijaju zaposliti invalide zbog loše percepcije o
njihovoj produktivnosti, čestom izostajanju s posla, visokom stupnju rizika od ozljeda, visoke cijene
osiguranja te moguće nespremnosti ostalih radnika da ih prihvate kao suradnike na radnome mjestu.
Zaposleni pak nerijetko doživljavaju diskriminaciju zbog nižih plaća za isti posao, promotivnih
nepogodnosti, stereotipnog zapošljavanja, nedovoljnog rada na proširenju dijapazona njihovih
zanimanja, opreme radnih mjesta, uvjeta rada itd.

7
 2.4. Stavovi prema invalidima

Tijekom povijesti se odnos društva prema invalidima mijenjao. U prvobitnoj zajednici su prema
njima bili netolerantni. Takve se osobe smatralo nekorisnima, jer nisu bile u stanju sudjelovati u
aktivnostima važnim za preživljavanje. Zbog toga ih se, u kriznim situacijama (borba s drugim
plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama kao što su zima, glad, poplave itd.),
ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti. Vrijednost
pojedinca cijenila se, dakle, prema njegovu doprinosu u pribavljanju hrane i obrani.

U antičko doba je u Sparti bilo dopušteno fizičko likvidiranje novorođenčeta, prema predanju
najčešće bacanjem u klance planine Tajget, ali tek nakon što ga je pregledao najstariji u “fili” i dao
dozvolu za takav postupak. U Ateni se takvo dijete moglo “izložiti”, tj. ostaviti pored puta ili u šumi.

U Starom Rimu su roditelji mogli odstraniti svoje invalidno dijete tek nakon što ga je, neposredno
nakon rođenja, pregledalo 5 odraslih susjeda i dalo svoj pristanak za izlaganje. To se obično
obavljalo puštanjem takvog djeteta u košari od pruća niz rijeku Tibar.

Izlaganje invalidne djece u starih Hebreja bilo je zabranjeno, ali se takve osobe moglo prodati za
robove. U njih su odrasli slijepi služili kao kućni učitelji, okretali ručne mlinove i radili druge
korisne poslove, a zbog njihova iznimno pouzdanog pamćenja podrugljivo su ih nazivali “košare
znanja”.

O položaju invalida u staroj Kini i Indiji zasad nemamo pouzdanih podataka, ali se u Kini smatralo
da slijepi imaju razvijeno pamćenje i mišljenje, a i indijske “Vede” spominju invalide.

Dakle, u antičko je doba prema invalidima uglavnom dominirao netolerantan stav, pa za njih nije ni
bilo moguće organizirati sustavnu brigu i zaštitu.

U srednjem vijeku se stav prema tim osobama donekle izmijenio. Netolerantan odnos se postupno
transformira u tolerantan temeljen na ideologiji kršćanstva, koja propagira samilost prema slabima i
nemoćnima. Prosjačenje postaje glavnim “zanimanjem” tih osoba, s vremenom niču i prve ustanove
za njihovo zbrinjavanje pri samostanima pojedinih crkvenih redova – bratovštine ili kongregacije,
ksenodohije za strance, tiflokomije za slijepe itd.

8
U doba reformacije je tolerantan stav djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u odnosu
na mentalno retardirane.

U razdoblju od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju
čovjeka i na njegove ovozemaljske potrebe, pa i invalidi, postupno, postaju sve više predmetom
interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva.

Tako Vives (1492.–1540.) izražava vjeru u mogućnost školovanja i osposobljavanja slijepih. Time
je imućnije pojedince svoga vremena potakao na organiziranje obrazovanja takvih osoba. I niz
drugih mislilaca, kao F. Rabelais (1494.–1553.), M. Montaigne (1555.–1592.), Erazmo Roterdamski
(1466.–1536.) i drugi, u svojim su djelima direktno ili indirektno ukazivali na probleme invalida i
njihov položaj u društvu i sustavu obrazovanja. Stanovitu ulogu u tom pogledu imala su i djela
engleskog filozofa i pedagoga J. Locka (1632.–1704.) u kojima je njegov empirizam i pedagoški
optimizam izražen frazom tabula rasa , kojom daje prednost odgoju nad naslijeđem. I filozofski
pravci, racionalizam R. Descartesa (1569.–1650.) te senzualizam E. B. Condillaca, (1715.–1780.)
dali su indirektnu podršku invalidima. Prvi su učenje, tj. upoznavanje objektivnoga vanjskog svijeta
svodili na razum i tvrdili da je ono neovisno o svakom osjetnom iskustvu, a drugi na osjetila, tj. da
su osjetila, a ne um primarni u učenju.

Dakle, osoba zdravog uma, bez obzira na stanje osjetila, može učiti, tvrde racionalisti, odnosno
osoba zdravih osjetila, bez obzira na stanje uma, također može stjecati znanje, tvrde senzualisti,
prema kojima ništa nema u ljudskom umu što prethodno nije prošlo kroz osjetila. U tom pogledu
posebno mjesto pripada materijalistima 18. stoljeća (La Mettrie, Holbach, Helvetius, Diderot).
Najizričitiji je u tom smislu bio D. Diderot (1713.–1784.), poznat po čuvenim pismima ( Pismo o
slijepima namijenjeno onima koji vide i Pismo o gluhima i nijemima namijenjeno onima koji čuju i
govore , 1751. godine), kojima tadašnjim organima vlasti u Francuskoj i, općenito francuskoj
javnosti, skreće pažnju na slijepe i gluhe osobe, a indirektno i na druge vrste invalidnosti s
prijedlogom da se sustavnije izučavaju i rješavaju njihovi obrazovni i socijalni problemi.

Uz navedene pristupe i filozofske poglede na stavove prema invalidima utjecali su i drugi činitelji
kao: ratovi, epidemije i druge nepogode koje su uzrokovale nestašicu radne snage i tako otvarale
prostor sposobnijim pojedincima da se uključe u rad i pokažu što mogu i znaju. (Gojko, 1999: 8.)

9
 2.5. Društveni odnos prema osobama sa invaliditetom

Kroz historiju odnos prema osobama s invaliditetom se mijenjao, a upravo promjena odnosa prema
toj populaciji određivala je nivo njihove socijalne inkluzije/uključenosti. U prvobitnim ljudskim
zajednicama osobe s invaliditetom su smatrane nekorisnima, jer nisu bile u mogućnosti pariticipirati
u aktivnostima važnim za preživljavanje. Zbog toga ih se u kriznim situacijama (borba s drugim
plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama kao što su zima, glad, poplave itd.)
ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti (Leutar i
sur., 2015). Vrijednost pojedinca cijenila se, dakle, skoro isključivo prema njegovu doprinosu u
pribavljanju hrane. Historijski gledano, u različitim epohama stav društva prema osobama s
invaliditetom bio je određen koliko shvatanjima date sredine, toliko i općim kulturnim, materijalnim
i duhovnim konjunkturama vremena u kojem je osoba s invaliditetom živjela. Stoga se može reći da
je društveni odnos prema osobama s invaliditetom bio determiniran različitim faktorima, zavisno od
kulturne i moralne razine na kojoj se društvo nalazilo. Kao dominantni faktori mogu se istaći:
društveno uređenje, zakonska regulativa, nivo ekonomske moći, religija i razvoj nauke.

Slijedeći navedeno, ukoliko analiziramo društveni odnos prema osobama s invaliditetom, a prateći
društveno-ekonomske formacije, kroz svestrano istraživanje u literaturi moguće je zaključiti
sljedeće:

U prahistorijskom dobu čovjek je sve što se zbivalo u njegovom okruženju, ali i sve što se odnosilo
na njega samog, pripisivao natprirodnim silama. U literaturi se ovo razdoblje, prvenstveno iz
aspekta tumačenja nastanka duševne bolesti, te društvenog odnosa i tretmana osoba sa duševnim
smetnjama, naziva “demonističkim“ (Miković, 2007). Neki drugi autori (Petrović, 2004: 50)
pozivajući se na antropološka istraživanja, smatraju da je u prahistorijskom dobu odnos prema
osobama s invaliditetom bio humaniji, jer su oni koji bi preživjeli godine djetinjstva uživali
određene prednosti vezane za magijske kultove. Vjerovalo se da osobe s invaliditetom, pošto su ih
“više sile“ na rođenju obilježile fizičkim nedostacima, imaju određenu magijsku ili medijumsku
ulogu u kontaktiranju sa onostranim, što je doprinosilo jačanju njihovog društvenog položaja bez
obzira na nedostatak sposobnosti za privređivanje (Petrović, 2004: 49-76).

10
U antičko doba u odnosu na demonistički period, zahvaljujući naučnim spoznajama a sudeći prema
stavovima starogrčkog ljekara Hipokrata (460-377 pr.n.e.) starorimskog ljekara Galena (129-199
pr.n.e.), odnos prema osobama s invaliditetom bio je djelimično humaniji i etičniji. Ovome je znatno
doprinijelo Hipokritovo učenje da su tijelo i psiha povezani, te da su, shodno toj povezanosti
duševne bolesti, zapravo, bolesti mozga (Miković, 2007: 114). S druge strane, iako je u antičkim
zajednicama kult ljepote i zdravog tijela bio posebno njegovan, zbog čega su, nerijetko osobe s
invaliditetom bile izlagane javnom podsmijehu i poruzi, jedan broj njih je, kao npr. ratni veterani,
slijepe i slabovide osobe, uživao određeni društveni status i ugled zahvaljujući ratnoj slavi ili npr.
aktivnostima kao što je interpretacija epske poezije.

U srednjem vijeku odnos prema osobama s invaliditetom kretao se od potpune odbojnosti i

kažnjavanja do tolerancije. Prema Leutar i sur. (2015) u srednjem vijeku tolerantan stav prema ovoj
populaciji temeljen je na kršćanstvu koje zagovara samilost prema slabima i nemoćnima, što ujedno
predstavlja osnovnu karakteristiku karitativnog modela2 u radu s osobama s invaliditetom. U ovom
periodu osobe s invaliditetom koje nisu bile smještene u azile ili skloništa su se mahom izdržavale
prošnjom, primanjem milostinje i sl.

U 16. vijeku stav društva prema osobama s invaliditetom se postepeno mijenja. Tretmani u azilima
postaju humaniji, a mučenja i ponižavanja su u manjoj mjeri prisutna. To se posebno odnosi na one
osobe s invaliditetom koje su poticale iz imućnijih slojeva. U prilog navedenom govore pionirski
napori svećenika De Leona (u Španiji) da obrazuje gluhe sinove kastiljanskih plemića, što se može
smatrati prvim pokušajem društvene inkluzije osoba s invaliditetom (Tatić, 2011: 23).

U 17. i 18 vijeku, u doba prosvetiteljstva, javlja se ideja naobrazbe ovih osoba, odnosno sve više se
stavlja naglasak na snagu razuma, te započinje osnovno obrazovanje za osobe s invaliditetom
(Leutar i sur., 2015). Također je važno naglasiti da u 17. vijeku, unatoč navedenom, nova naučna
saznanja nisu promijenila stav društva prema osobama s duševnim smetnjama koje su i u ovom
periodu zatvarane poput prosjaka, skitnica, prostitutki i kriminalaca ili čuvane u specijalnim
zavodima (Miković, 2007: 120).

U 19. vijeku koji označava napredak prirodnih nauka, dolazi do drugačijeg, znatno humanijeg
odnosa prema osobama s invaliditetom. Ovo se posebno odnosi na osobe s duševnim smetnjama,
gdje se zahvaljujući napretku medicinskih nauka primjenjuju takvi dijagnostički procesi koji u fokus
interesovanja stavljaju ličnost pacijenta.

11
Velika naučna otkrića o etiologiji, posebno duševnih oboljenja, su karakteristika 20. vijeka, ali i
izrazito nehuman stav i tretman svih kategorija osoba s invaliditetom u nacističkoj Njemačkoj. U
ovoj zemlji su donesena dva izrazito pogubna zakona u kojima su osobe s invaliditetom tretirane kao
manje vrijedni i neproduktivni članovi društva, pasivni objekti tuđe brige i milostinje, oni koji
predstavljaju samo teret.

U periodu po završetku Drugog svjetskog rata, zbog velikog broja ranjenih u vrijeme njegovog
trajanja, dolazi do povećanja broja osoba s invaliditetom što ima za posljedicu da se na invalidnost
po prvi put počinje gledati kao na problem zajednice. Ovo, pored pojave antipsihijatrijskog pokreta,
dovodi i do jačanja socijalne orijentacije, odnosno početaka vaninstitucionalizacije sa sve više
prisutnim spoznajama o negativnim posljedicama društvene segregacije osoba s invaliditetom.
Kasnije, posebno od 70-ih godina 20. vijeka, s pojačanim interesom za rješavanje problema osoba s
invaliditetom, javlja se i ideja o njihovoj potpunoj integraciji u sve sfere života u zajednici. Ovaj
period karakterističan je i po tome što intenciju socijalne integracije prihvaćaju i sve razvijene
zemlje svijeta, na što su posebno uticali i različiti međunarodni dokumenti. Svjesnost o dosezima i
mogućnostima ravnopravnog učešća u životu zajednice osoba s invaliditetom sa drugim članovima
društva danas je u svim zemljama svijeta sve više prisutna. Ona se posebno ogleda u spoznaji da
osobe s invaliditetom mogu doprinijeti razvoju društva, prema svojim sposobnostima, i da mogu
živjeti od svog rada, a što se sve više i praktično primjenjuje. Ovakvom odnosu velikim dijelom su
doprinijele i same osobe s invaliditetom, odnosno pojedine historijske ličnosti koje su u određenom
vremenu i određenoj kulturi dale doprinos razvoju društva.

Mijenjanje društvenog odnosa prema osobama s invaliditetom i promjena u načinu određenja

invalidnosti možda se najbolje ogleda u promjeni korištenja terminologije u različitim
međunarodnim dokumentima. U kontekstu navedenog, jedno od najstarijih određenja nalazi se u
Preporuci o profesionalnoj rehabilitaciji invalidnih lica (1955), gdje se “invalidna lica“ definišu kao
“osobe čija je perspektiva u sticanju i zadržavanju odgovarajućeg zaposlenja značajno smanjena kao
posljedica fizičkog ili intelektualnog oštećenja“. U poređenju sa navedenim, određenje dato u UN
Deklaraciji o pravima osoba s invaliditetom (1975), Rezolucija 3447, djeluje pogubnije, jer glasi da
su “osobe s invaliditetom sve one osobe koje si zbog prirođenog ili zadobijenog oštećenja nisu u
stanju osigurati vlastitom snagom ili barem djelimičnom snagom odgovarajući položaj na poslu, u
zvanju i u društvu.”

12
Ovakva promjena od značajno “smanjene perspektivne u sticanju i zadržavanju odgovarajućeg
zaposlenja“ do toga da “osobe s invaliditetom nisu u stanju osigurati vlastitom snagom ili barem
djelimičnom snagom odgovarajući položaj na poslu, u zvanju i u društvu“ može se tumačiti jedino
time da je ova skupina prepuštena sama sebi. Naime, poražavajuća je činjenica da se niti u jednoj od
navedenih definicija ne spominje odgovornost društva za osposobljavanje osobe s invaliditetom do
nivoa koji joj omogućava izvršavanje obaveza “na dotadašnjem poslu, u zvanju i u društvu“.

Ne uzima se u obzir ni uzrok koji je doveo do invalidnosti, a koji može da rezultira nejednakim
gubitkom sposobnosti u obavljanju dotadašnjih aktivnosti. Upravo od navedenog (uzroka
invalidnosti) zavise mjere čija realizacija treba da pridonese djelimičnom ili potpunom
osposobljavanju osobe s invaliditetom za obavljanje dotadašnjih aktivnosti u zvanju i društvu, uz
naglasak da društvo treba da preuzme obavezu u njihovoj realizaciji.

Prevazilaženje individualnog pristupa u smislu “optužbe“ prisutne invalidnosti kod pojedinca koja
uslovljava nemogućnost njegovog učešća u životu zajednice uključujući i mogućnost zaposlenja,
posebno se ogleda u izvodu iz zajedničkog saopćenja predstavnika država EU, povodom Evropskog
dana invalida 3. decembra 1994. u Briselu, koje sadrži novi pristup u definiranju osoba s
invaliditetom. Taj pristup se ogleda u definiciji da je: “Osoba s invaliditetom osoba sa svim pravima,
dovedena u situaciju koja je onesposobljava za funkcioniranje, uslijed prostornih, ekonomskih i
socijalnih barijera koje ta osoba (uslijed oštećenja) ne može savladati na način kao i ostali građani“.
(Jovanović, 2002: 27).

Danas vrhunac spoznaja o određenju invalidnosti i osoba s invaliditetom, zahvaljujući razvoju

ljudskih prava i promijenjenom shvaćanju društva o samoj pojavi, nalazimo u njihovom definiranju
datom u UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. U ovom kontekstu UN Konvencija u
svojoj preambuli invaliditet određuje kao koncept koji se razvija. Zapravo, određenje dato u
Konvenciji u svoje središte ne stavlja osobu s invaliditetom nego prepreke na koje ta osoba nailazi u
svom neposrednom okruženju koje su označene ne samo stigmatizacijom nego i drugim društveno
uslovljenim preprekama koje takvoj osobi onemogućavaju da ravnopravno sa svim drugim
članovima društva učestvuje u njegovom razvijanju. Istovremeno, nemogućnost učešća pojedinca u
svim tokovima društvenog života, posebno osobe s invaliditetom, dovodi ne samo do njegove
izolacije i socijalne isključenosti nego i do nemogućnosti da takva osoba na individualnom planu
živi životom koji je označen dostojanstvenim.

13
Prezentirani prikaz društvenog odnosa prema osobama s invaliditetom kroz historiju i u ovako
sažetom obimu nedvosmisleno pokazuje određene povremene promjene u smislu humanijeg odnosa,
ali uz, gledajući cjelinu, konstantno prisustvo odbacivanja. Stoga se može zaključiti da dolazi do
smjene odnosa netrpeljivosti i trpeljivosti zatim odnosa prožetog određenim oblicima zaštite u prvim
počecima historijskog razvoja, a potom povremeno do pristupa organizovane zaštite i veće
društvene brige prema ovim članovima društva.

Ipak, bez obzira na navedeno, čini se da je tek po završetku Drugog svjetskog rata s razvojem
ljudskih prava svijest o mogućnostima osoba s invaliditetom i njihovom pravu na dostojanstven
život postala prisutnija u većini savremenih društava. Ovo se posebno odnosi na prvo desetljeće 21.
vijeka kada je usvojena i UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja na najbolji način
oslikava socijalni model invalidnosti koji podrazumijeva ravnopravno sudjelovanje osoba s
invaliditetom u svim društvenim sferama. (Gadžo-Šašić, 2018: 95).

14
 3. ZAKLJUČAK

Invaliditet je u našem društvu teška tema, ono još uvijek nije svjesno da je osoba puno više nego
njezin invaliditet, da su osobe s invaliditetom vrijedne, imaju svoje dostojanstvo, mogu se razvijati i
imaju svoje potencijale. Sustav zapošljavanja ovih osoba trebao bi biti puno više od ispunjavanja
zakonske kvote i forme. Stalnim individualnim praćenjem i ulaganjem u radne sposobnosti osoba s
invaliditetom te prepoznavanjem i uvažavanjem njihova radnog potencijala omogućilo bi im se
profesionalno napredovanje čime bi koristi imali i oni i poslodavci. Rad je u prirodi svakog čovjek,
pa tako i osoba s invaliditetom.

Invaliditet predstavlja razvojni proces koji nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s invaliditetom
i prepreka koje proizlaze iz okoline, a koje onemogućuju njihovo ravnopravno sudjelovanje u
društvu. Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna
ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino
ravnopravno sudjelovanje u društvu. Danas je u svijetu oko 700 milijuna osoba s invaliditetom,
stoga je ovdje riječ o „najbrojnijoj svjetskoj manjini“ koju posebice dotiče sve češća nezaposlenost.

Položaj osoba s invaliditetom tokom cjelokupnog razvoja ljudske civilizacije protkan je mnoštvom
različitih problema. Kroz historiju diskriminacija i odbacivanje su osnovna obilježja odnosa prema
ovim osobama. Takav odnos u manjoj ili većoj mjeri bio je prisutan sve do završetka Drugog
svjetskog rata, kada se zbog ratnih stradanja drastično uvećao broj osoba s invaliditetom. Ovakvo
stanje je imalo za posljedicu da se na invalidnost počinje gledati kao na problem zajednice, pri čemu
se proces socijalnog uključivanja nametao kao nužnost. U istom kontekstu počinje prevladavati i
shvatanje da uključenost u društvo istovremeno ne podrazumijeva i izjednačavanje svih članova
zajednice nego uvažavanje različitosti svakog pojedinca s pravom na participaciju u sve tokove
života u zajednici. Iako je danas svijest o ovome prisutnija više nego ikada prije, ne može se govoriti
o punoj participaciji popualcije s invaliditetom u društvu

15
 4. LITERATURA

1. Gadžo-Šašić Sabira, Problemi socijalne inkluzije osoba sa invaliditetom, Fakultet političkih

nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2018.
2. Gojko Zovko, Invalidi i društvo, Pravnog fakulteta Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1999.
3. Jovanović Mirjana, Socijalna integracija neuromišićnih bolesnika, Savez udruženja
distrofičara Srbije, Beograd, 2002.
4. Leutar Zdravka i sur., Metode socijalnog rada s osobama s invaliditetom, Biblioteka
socijalnog rada, Zagreb, 2015.
5. Majsec Sobota Višnja, Bakula-Anđelić Marinka, Šoštar Zvonimir, Položaj osoba s
invaliditetom u Gradu Zagrebu. Revija za socijalnu politiku, 13(1). 53-65., 2006.
6. Miković Milanka, Socijalni rad i mentalno zdravlje, Fakultet političkih nauka, Sarajevo,
2007.
7. Mihanović Vesna, Invaliditet u kontekstu socijalnog modela, Znanstveni rad, UDK: 364-
056.266 Hrvatska, 2011.
8. Mihanović Vesna, Invaliditet u kontekstu socijalnog modela, Hrvatska revija za
rehabilitacijska istraživanje, 47(1), 72-86., 2011.
9. Pavić Jadranka, Zdravstvena njega osoba s invaliditetom, Zdravstveno Veleučilište Zagreb,
Zagreb, 2014.
10. Petrović Ljubomir, Pogled na invalidnost kroz istoriju, Hereticus, Beograd, 2004.
11. Rački Josip, Osobe s invaliditetom u svijetu rada koji se mijenja, Defektologija, Zagreb,
1996.
12. Tatić Damjan, Zaštita ljudskih prava osoba sa invaliditetom, Edicija studije, Beograd, 2011.
13. Vash Carolyn, Crewe Nancy, Psihologija invaliditeta, Slap, 2010.

16