UNIVERZITET U BIHAĆU

ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET

PREDMET: EUROPA I ISLAM

Akademik Aziz Hasanović

RADNI MATERIJAL INTERNE UPOTREBE ZA STUDENTE ČETVRTE GODINE

SMJER: ISLAMSKI VJERONAUK

UVOD
Činjenica da pripadamo europskom kulturnom, političkom, geografskom i povijesnom krugu,
nužno nameće da se temeljitije upoznamo sa svim složenostima, specifičnostima, izazovima i
pluralističkim okvirom Europe. Dinamična kretanja kroz koja prolazi Europa danas posebno
Europska unija (EU) zahtijevaju budno praćenje na dnevnoj bazi. Želja nam je promotriti
islam kao jednu od nebeskih religija i njegovu poziciju u europskom društvenom, kulturnom,
vjerskom, pravnom i političkom smislu. Ovako postavljen koncept zahtjeva odgovor na
sljedeća pitanja:
1. Kakav je pravni okvir Europe poglavito Europske unije te vidjeti koegzistenciju i status
islama unutar Europske unije.
2. Kako se gleda na Europu sa stajališta islama?
3. Može li se islam integrirati u Europu i kako?
4. Kako pomiriti vjersko - islamsko i kulturu Europe?
5. Koliko su tradicija i običaji muslimana Europe opterećenje za pozitivnu integraciju
muslimana?
6. Kako izbjeći asimilaciju a raditi na  integraciji? Koji su to integrativni elementi prihvatljivi
za muslimane?
7. Kako izgleda struktura muslimanskih zajednica Europe?
8. Doprinos islama multi-kulturalnom identitetu Europe.
9. Poteškoće s kojima se muslimani suočavaju.
- diskriminacija,
- islamofobija,
- izolacija,
- asimilacija,
- getoizacija.
10. Koji su modeli najprihvatljiviji Europi u koegzistenciji sa islamom?

1
U nakani da odgovorimo na ova pitanja koristit ćemo raznu literaturu, dokumente,
istraživanja, medije i sve što je dostupno kako bi imali cjelovitiju sliku Europe a time i statusa
islama i muslimana u Europi. Razvidno je da se danas o islamu govori sa raznih stajališta i da
se daju parcijalne ocjene i često generaliziraju svi muslimani sa postupkom ili postupcima
određenih muslimana. Interes za proučavanjem islama iz raznih pobuda u Europi
svakodnevno raste. Na nama autohtonim muslimanima/europljanima dodatna je obaveza da
svojim stavovima i ponašanjem prezentiramo islam onakvim kakav on jeste. Nakon zlatnog
doba Španjolske koje je ostavilo neizbrisive tragove u znanosti, kulturi, arhitekturi, interes za
proučavanjem islama je stagnirao. Muslimana je i tada bilo u Europi. Europi su odgovarali
muslimani po svojoj odgovornosti u poslu i doprinosu u svim razvojnim segmentima Europe.
Onog trenutka kada su muslimani htjeli javno manifestirati svoju vjeru islam i pokazati neke
vjerske simbole u javnom prostoru počinju biti predmetom proučavanja kako oni tako i
njihova vjera. Sve veći priljev radne snage iz muslimanskih zemalja kao i zemalja Balkana
nameće organiziranje muslimana kroz svoje zavičajne zajednice koje trebaju sačuvati identitet
muslimana u punini. Islamska revolucija u Iranu 1979., fetva imama Homeinija o Selmanu
Rušdiju 1980., pojačan trend dolazaka muslimana u Europu kao i današnji migracijski tokovi
sigurno vraćaju pozornost svekolike europske javnosti na islam. Tako je široko postavljen
okvir za promatranje, proučavanje o islamu da je ne moguće očekivati zajednički ishod.
Jednima je islam prijetnja, drugima je izazov a trećima stil življenja.

I.

Europa

Kako je u samom naslovu našeg promatranja Europa i islam neophodno je odvojeno pojasniti
oba termina te se osvrnuti na ono što ih povezuje kroz povijest. Našu pozornost želim
usmjeriti na pravni, politički, geografski, kulturni i religijski okvir Europe. Ako se uputimo u
relevantnu literaturu koja govori o Europi, njezinoj definiciji, geografskom položaju,
stanovništvu, religiji, dolazimo do sljedećeg rezimea.

Europa je zapadni dio Euroazije i zasebni kontinent. Granice kontinenta određuje gorje i

rijeka Ural, Kaspijsko jezero i Kavkaz na istoku, Atlantski ocean na zapadu, Sredozemno
more, Crno more i Gibraltarski tjesnac na jugu te Sjeverno ledeno more na sjeveru. Ukupan
broj država u Europi je 51, a nekoliko države spada u Euroazijske države: Kazahstan, Ruska

2
Federacija, Turska, Azerbajdžan i Turkmenistan. 45 zemalja je priznato a ostale poput
Abhazije, Gorskog Karabaha, Sjevernog Cipra i Južne Osetije se spore oko svojeg priznanja.
Spoznaje o prvim stanovnicima Europe otkrivene su na temelju arheoloških ispitivanja i
njihovih procjena. Prvi tragovi naseljenosti potječu iz razdoblja starijeg kamenog doba
(paleolitika). Ostaci tadašnjih ljudi pronađeni su na području središnje i južne Europe.
Tijekom mlađeg kamenog doba ili neolita (prije 10.000 godina) širio se opseg naseljavanja
spomenutih područja. Stanovništvo se, uz stočarstvo počelo baviti i ratarstvom, a to je
utjecalo na povećanje broja stanovnika. Na područjima gušće i starije naseljenosti razvile su
se prve visoke civilizacije. Jedna od njih, sumeransko-babilonska imala je jak utjecaj na
razvoj kulture i civilizacije na otoku Kreti. Tako se sredinom 3. tisućljeća prije Krista razvilo
civilizacijsko središte Europe na prostoru istočnog Sredozemlja. Tijekom brončanog i
željeznog doba postala je moguća proizvodnja hrane što je utjecalo na porast broja stanovnika
i gustoću naseljenosti.
Tijekom 2. tisućljeća prije Krista Europu je počela naseljavati porodica indoeuropskih naroda,
koja danas čini većinu europskog stanovništva. Ta porodica se dijeli na veće skupine
naroda: Kelte, Germane, Slavene i Romane. Na početku najveći dio Europe su zauzeli Kelti.
Civilizacijsko središte Europe bilo je još smješteno na Mediteranu. Do 4 stoljeća prije Krista
žarište kulture bila je grčka civilizacija koja je osnivala svoje kolonije na Sredozemlju. Od 4.
stoljeća prije Krista počinje uspon rimske civilizacije predvođene Latinima i ostalim
plemenima s Apeninskog poluotoka. Rimskim osvajanjima civilizacijsko je žarište Europe
preneseno s područja istočnog Sredozemlja na zapadno, a latinski je jezik istisnuo keltski.
Došlo je i do premještanja Germana sa sjevera prema Pirinejskom i Apeninskom poluotoku.
Germani su potisnuli Kelte, ali ne i romanizirani jezik. Na područje Germana postupno se
naseljavaju Slaveni. Posljednja velika promjena jezičnog sastava Europe nastala je dolaskom
naroda uralsko-altajske porodice u koju spadaju i Mađari. Oni su u 9. stoljeću
naselili Panonsku nizinu te razdvojili Slavene na Zapadne i Južne. Jezični sastav Europe otad
se nije bitno promijenio, iako su Europu tijekom povijesti potresali brojni ratovi, politički
sukobi, seobe te promjene državnih granica. Velike skupine naroda koje pripadaju
indoeuropskoj porodici su: Slaveni, Germani i Romani.
Narodi: Grci, Albanci, Litavci, Irci, Škoti, Velšani i Romi ne pripadaju niti jednoj spomenutoj
skupini, ali pripadaju indoeuropskoj porodici. U Europi žive još pripadnici Uralo-Altajske
obitelji koja se dijeli na Ugrofinsku i Altajsku skupinu, a Baski i Maltežani ne pripadaju ni
jednoj navedenoj porodici. Većina naroda živi u jednonacionalnim državama. U tim je
državama jedan narod u većini. U višenacionalnim državama ravnopravna su dva ili više

3
naroda. To su, primjerice, Bosna i Hercegovina, Belgija te Ujedinjeno Kraljevstvo. Osim
pripadnika državotvornih naroda, u svakoj žive i pripadnici drugih naroda koji čine
nacionalne manjine. Treba razlikovati narodnost od državljanstva jer državljanstvo neke
države ne mora značiti i pripadnost većinskom narodu u toj državi, npr. francuski Arapi.
Iako se u Europi govori 225 jezika, mnogo je manje službenih jezika. Većina država ima
jedan službeni jezik, no Irska, Finska, Španjolska i Malta imaju dva, Belgija te Bosna i
Hercegovina tri, a Švicarska čak četiri.
Europa nema niti jedinstveno pismo. Najveći dio njezina stanovništva služi se latinicom.
U istočnom i djelomičnom jugoistočnom dijelu Europe raširena je ćirilica, a u Grčkoj grčko
pismo. Velik utjecaj na kulturu i način života ima i religija (vjeroispovijest). Većina
stanovnika Europe pripada kršćanima koji se dijele na protestante, katolike i pravoslavce.
Nakon prodora naroda s područja jugozapadne Azije (stvaranje Osmanskog Carstva)
dio Slavena i dio Albanaca prešao je na islam. Islamske su vjere i brojni useljenici u Europu,
koji su došli iz afričkih i azijskih država.
U Europi živi oko 742,5 milijuna stanovnika ili 72.94 st/km2. Europa je gusto naseljen
kontinent. Do 19. stoljeća imala je spor porast broja stanovnika, ali ne zbog malo
novorođenčadi, nego zbog mnogo umrlih. Znači da su i rodnost i smrtnost bile velike.
Tijekom 19. stoljeća nove tehnologije i nova organizacija rada povećale su produktivnost u
proizvodnji, što je utjecalo na pojeftinjenje proizvoda i povećanje kupnje. Došlo je do
napretka u medicini i poboljšani su higijenski uvjeti života u naseljima. Sve to rezultira višim
životnim standardima i produljenim životnog vijeka ljudi te smanjenjem smrtnosti. Kako je
rodnost ostala ista, a smrtnost se smanjila, došlo je do naglog povećanja broja stanovnika.
Razlika između rodnosti i smrtnosti naziva se prirodna promjena, a ona može biti pozitivna
(prirodni prirast) i negativna (prirodni pad).
Slijedi smanjenje rodnosti. Naime, s povećanjem životnog standarda ljudi počinju više
pozornosti planiranju obitelji (smanjuje se broj djece). Istodobno se dio stanovništva
(pretežito mladih ljudi) iseljava u Novi svijet. Smrtnost je i dalje niska. Prijelaz s visoke
rodnosti i smrtnosti na nisku rodnost i smrtnost naziva se demografska tranzicija. Taj proces
nije počeo istodobno i nije trajao jednako u svim europskim državama. Najprije se pojavio u
gospodarski najrazvijenijim državama. Danas je većina europskih država prošla kroz sve
četiri faze demografske tranzicije, što znači trenutačno da imaju malu rodnost i malu smrtnost.
Bivše komunističke države bilježe znatan prirodni pad, što znači da više ljudi umire nego što
ih se rađa. Na ukupan broj stanovnika, osim rodnosti i smrtnosti, utječe i broj useljenih i

4
iseljenih. Rodnost i smrtnost određuje prirodno kretanje stanovništva. Useljavanje (imigracije)
i iseljavanja (emigracije) određuju prostorno kretanje (migracije) stanovništva.
Mnogo Europljana preselilo u prekooceanske zemlje. Migracije su se odvijale u nekoliko
valova. Iseljavanje je počelo nakon velikih zemljopisnih otkrića u 16. stoljeću kada je
pustolovno stanovništvo Zapadne Europe krenulo prema kontinentima Novog svijeta.
Međutim, tek tijekom 19. stoljeća zbog velikog prirodnog prirasta broja stanovnika Europe i
gospodarskih kriza koje su pogađale prvenstveno siromašnije slojeve, došlo do golemog
iseljavanja iz Europe. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće emigracija je zahvatila države
Sredozemlja (posebice Italiju) te tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.1

Temeljne postavke Europe

Razumijevajući Europu kao kontinent promatramo je sa svih 51 državu koje je

sačinjavaju. Našu pozornost želimo usmjeriti na Europsku uniju i ostatak Europe. To nam je
važno jer promatrati islam u kontekstu Europske unije je jedno a promatrati islam u kontekstu
ostatka Europe je sasvim drugačije.

Europska unija (EU)

Projekt izgradnje Europske unije, koji je službeno počeo u Parizu 1951. godine kada je
potpisan prvi od triju osnivačkih ugovora Europskih zajednica (Ugovor o osnivanju Europske
zajednice za ugljen i čelik)2, jedan je od najozbiljnijih povijesnih pokušaja da se otklone dva
Europi inherentna problema: nacionalizam podignut na razinu državnog interesa te
neučinkovitost gospodarstva koje nije bilo spremno za tržišnu utakmicu s glavnim svjetskim
konkurentima.3 Pokušaj normizacije tržišne ekonomske konkurentnosti nalagao je
normizaciju određenih pravnih okvira kao plod političke volje

Zbog katastrofalnih posljedica Drugog svjetskog rata i stalne opasnosti od sukoba Istoka i
Zapada, pomirenje Francuske i Njemačke postalo je apsolutni prioritet. Zajedničko
upravljanje industrijom ugljena i čelika, koje je šest europskih zemalja Francuska, Italija,
Njemačka i zemlje Beneluksa (Belgija, Nizozemska i Luksemburg), uspostavilo Pariškim
ugovorom 1951. godine, predstavljalo je prvi korak prema europskoj integraciji. Ugovori iz
Rima iz 1957. učvrstili su i temelje te integracije i ideju o zajedničkoj budućnosti šest
europskih zemalja.

1
https://hr.wikipedia.org/wiki/Europa
2
EZUČ –Ugovor Europske zajednice za ugljen i čelik
3
Rodin, Siniša, Europska integracija i ustavno pravo, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 1997.

5
 Pravne osnove

 Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) odnosno Ugovor iz

Pariza potpisan je 18. travnja 1951., a stupio je na snagu 25. srpnja 1952. godine. Prvi je put
šest europskih zemalja odlučilo krenuti putem integracije. Taj je ugovor omogućio udaranje
temelja za izgradnju zajednice stvorivši izvršni organ pod imenom „Visoko tijelo”,
parlamentarnu Skupštinu, Vijeće ministara, Sud i Savjetodavni odbor. Kako je Ugovor o
EZUČ-u, prema odredbama svog članka 97., potpisan na ograničeno razdoblje od 50 godina,
istekao je 23. srpnja 2002. Neto vrijednost imovine EZUČ-a u trenutku isteka Ugovora o
EZUČ-u je, na temelju Protokola br. 37 priloženog ugovorima (Ugovoru o Europskoj uniji i
Ugovoru o funkcioniranju Europske unije), usmjerena u istraživanja u sektoru industrije
ugljena i čelika kroz Istraživački fond za ugljen i čelik i njegov istraživački program.

 Ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) 4 i Europske zajednice za

atomsku energiju (EZAE5, poznata pod imenom „Euratom”), odnosno Ugovori iz Rima,
potpisani su 25. ožujka 1957., a stupili su na snagu 1. siječnja 1958. godine. Za razliku od
Ugovora o EZUČ-u, Rimski ugovori sklopljeni su „na neograničeno vrijeme” (članak 240.
Ugovora o EEZ-u i članak 208. Ugovora o Euratomu), što im je dalo gotovo ustavni status.

Ciljevi

 Začetnici EZUČ-a zamislili su osnivanje te zajednice kao prvi korak na putu koji
će dovesti do stvaranja „europske federacije”. Zajedničko tržište ugljena i čelika trebalo je
omogućiti da se iskuša formula koja bi se kasnije mogla postepeno proširiti na druga
gospodarska područja kako bi se na koncu došlo do političke Europe.

 Cilj Europske ekonomske zajednice bio je uspostava zajedničkog tržišta

zasnovanog na četiri slobode: slobodnom kretanju robe, osoba, kapitala i usluga.

 Cilj Euratoma bio je koordiniranje opskrbe fisibilnim materijalima i programa

istraživanja koje su države već pokrenule ili su ih namjeravale pokrenuti u svrhu miroljubive
uporabe nuklearne energije.

 Preambule triju ugovora pokazuju jedinstvo nadahnuća s kojim se pristupalo

stvaranju Zajednica, a to je uvjerenje da se europske države moraju angažirati u stvaranju
zajedničke sudbine jer će samo tako moći određivati vlastitu budućnost.

Temeljna načela
4
EEZ – Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednica, Rim, 25. ožujak 1957.,
5
EZAE – Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, pojavljuje se i pod imenom Euratom,
Rim, 25. ožujak 1957.,

6
 Europske zajednice (EZUČ, EEZ i Euratom) nastale su iz postepenog razvoja
europske ideje, neodvojive od događaja koji su potresli europski kontinent. Odmah nakon
Drugog svjetskog rata bila je potrebna reorganizacija osnovnih industrija, posebno crne
metalurgije. Budućnost Europe, kojoj je prijetio sukob Istoka i Zapada, ovisila je o francusko-
njemačkom pomirenju.
1. Poziv koji je 9. svibnja 1950. uputio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman
može se smatrati ishodišnom točkom Europe kao zajednice. Izbor ugljena i čelika u to je doba
imao veliku simboličku vrijednost. Naime, početkom 1950-ih godina ugljenokopi i crna
metalurgija predstavljali su osnovnu industriju, temelj moći država. Osim očiglednog
ekonomskog interesa, zajedničko korištenje francuskih i njemačkih komplementarnih resursa
trebalo je označiti kraj antagonizma između te dvije zemlje. Dana 9. svibnja 1950. Robert
Schuman je izjavio: „Europa se neće izgraditi odjednom niti prema jedinstvenom planu:
izgradit će se zahvaljujući konkretnim postignućima kojima će se prvo stvoriti istinska
solidarnost.” Upravo su na temelju tog načela Francuska, Italija, Njemačka i zemlje
Beneluksa (Belgija, Nizozemska i Luksemburg) potpisale Ugovor iz Pariza, kojim se
prvenstveno predviđa:
 slobodno kretanje proizvoda i slobodan pristup izvorima proizvodnje

 stalni nadzor tržišta kako bi se izbjegli poremećaji u funkcioniranju koji bi mogli

dovesti do nužnog uvođenja proizvodnih kvota

 poštovanje pravila konkurencije i transparentnosti cijena

 podršku modernizaciji i preustrojstvu tog sektora.

2. Odmah nakon potpisivanja ugovora René Pleven6 osmislio je projekt formiranja europske
vojske, iako se Francuska protivila ponovnom stvaranju njemačke vojne sile u nacionalnim
okvirima. Europsku zajednicu za obranu (EZO), o kojoj su pregovori okončani 1952. godine,
trebala je pratiti politička zajednica (EPZ). Oba projekta odbačena su nakon što je francuska
Narodna skupština 30. kolovoza 1954. odbila ratificirati taj ugovor.
3. Pokušaji da se europska integracija ponovno pokrene nakon neuspjeha EZO-a
konkretizirani su na konferenciji u Messini (u lipnju 1955.) u području carinske unije i unije
za atomsku energiju i doveli su do potpisivanja dva ugovora: Ugovora o EEZ-u i Ugovora o
EZAE-u („Euratom”).
a. Ugovorom o EEZ-u se između ostalog predviđa:
 ukidanje carina među državama članicama

 uvođenje zajedničke vanjske carinske tarife

6
Rene Pleven, političar, 15. travnja 1901., Rennes/Francuska – 13. siječnja 1993. Pariz/Francuska

7
 uspostava zajedničke poljoprivredne i prometne politike

 stvaranje Europskog socijalnog fonda

 osnivanje Europske investicijske banke

 razvijanje bliskijih veza među državama članicama.

U svrhu ostvarenja tih ciljeva, Ugovorom o EZZ-u utvrđena su vodeća načela i određen je
okvir pravnog djelovanja institucija Zajednice. Radi se o zajedničkim politikama: zajedničkoj
poljoprivrednoj politici (članci 38. do 43.), prometnoj politici (članci 74. i 75.) i zajedničkoj
trgovinskoj politici (članci 110. do 113.).
Zajedničko tržište treba omogućiti slobodno kretanje robe i mobilnost faktora proizvodnje
(slobodno kretanje radnika i poduzeća, slobodno pružanje usluga i slobodno kretanje
kapitala).
b. Euratom je postavio vrlo ambiciozne ciljeve, prije svega „brzo uspostavljanje i rast
nuklearnih industrija”. Međutim, zbog složenog i osjetljivog karaktera nuklearnog sektora,
koji se tiče vitalnih interesa država članica (obrane i nacionalne neovisnosti), ambicije
ugovora morale su biti smanjene.
4. Konvencijom o određenim zajedničkim institucijama koja je potpisana i koja je stupila na
snagu istodobno s Rimskim ugovorima odlučeno je da će parlamentarna Skupština i Sud biti
zajednički. Trebalo je samo još spojiti „izvršna tijela”, što je i učinjeno Ugovorom od 8.
travnja 1965., takozvanim „Ugovorom o spajanju”, kojim je uspostavljeno zajedničko Vijeće i
zajednička Komisija Europskih zajednica, te Konvencijom od 9. travnja 1965., kojom je
okončano objedinjavanje institucija.
Od tog trenutka EEZ dobiva prednost u odnosu na sektorske zajednice poput EZUČ-a i
Euratoma. To predstavlja pobjedu općeg sustava Europske ekonomske zajednice nad
usporednim postojanjem dviju organizacija sa sektorskim nadležnostima, kao i pobjedu
njezinih institucija.7
Temelje prve Europske zajednice iz 1957. godine činile su zemlje: 1) Belgija, 2) Francuska,
3) Italija, 4) Luksemburg, 5) Nizozemska i 6) Njemačka. Pod nazivom Europske zajednice sa
prethodno utvrđenim ciljevima i politikama funkcionirali su sve do 1973. godine kada dolazi
do prvog proširenja kada ulaze 7) Danska, 8) Irska i 9) Ujedinjeno Kraljevstvo. Europska
zajednica pokazuje se kao zajednica prosperiteta pa se tako javlja sve veći interes za
članstvom u njoj. 1981. godine dolazi do drugog proširenja kada u sustav Europske zajednice
ulazi 10) Grčka. Do trećeg proširenja dolazi 1986. godine kada ulaze 11) Portugal i 12)
Španjolska potom 1995. godine kada ulaze 13) Austrija, 14) Finska i 15) Švedska, 2004.
dolazi do petog velikog proširenja kada ulaze 16) Cipar, 17) Češka, 18) Estonija, 19) Litva,
20) Latvija, 21) Mađarska, 22) Malta, 23) Poljska, 24) Slovačka i 25) Slovenija. Šestim

7
www.europarl.ueropa.eu/ Ina Sokolska, Informativni članci o Europskoj uniji, Europski parlament, 10/2018.,

8
 proširenjem 2007. godine ušle su 26) Bugarska i 27) Rumunjska i zadnja članica koja je 2013.
ušla bila je 28) Hrvatska.
Treba istači da se do 1991. godine zvala Europska zajednica a od 1991. Pa do sada zove se
Europska unija. Postoje vrlo jasni principi ulaska u Europsku uniju ali ne postoje sličan za
izlazak ili razdruživanje. Trenutni zahtjev Velike Britanije za razdruživanje sa Europskom
uniju natjerao je dužnosnike Europske unije da intenzivno pregovaraju o uvjetima izlaska.
Sudeći po sporosti ovog postupka čini se vrlo složenom tematikom. Velika Britanija je izašla
uz postignuti sporazum kojim se zadovoljena EU i Velika Britanija.

Koji su koraci u procesu pristupanja Europskoj uniji?

Nekoliko koraka spada u ustaljenu proceduru koju mora proći svaka država koja želi postati
članica EU. To su:
 
1. Prvi formalni korak u pridruživanju Uniji je uspostavljanje konkretnih odnosa suradnje s
EU tj. potpisivanje sporazuma o pridruživanju. U slučaju novih članica, njih 8 je potpisalo
tzv. Europski sporazum, dok su Malta, Cipar, pa i Turska, potpisale Sporazum o
pridruživanju.
 
2. Zatim se predaje zahtjev za članstvo Vijeću EU koje ga potom upućuje Europskom vijeću
na razmatranje. Riječ je o kraćem pismu koje potpisuje predsjednik države i/ili predsjednik
vlade države podnositeljice zahtjeva, a u kojem se ističe: europska pripadnost države
podnositeljice zahtjeva, uključivanje u Europsku uniju kao cilj politike države podnositeljice
zahtjeva, te spremnost prihvaćanja svih ciljeva Unije kao i obveza koje proizlaze iz članstva u
EU.
 
3. Vijeće poziva Europsku komisiju da pristupi izradi mišljenja o zahtjevu za članstvo
(franc. avis), tj. o pripremljenosti države podnositeljice zahtjeva za prihvaćanje i ispunjavanje
spomenutih uvjeta za članstvo (do nekoliko tisuća pitanja).

Zemlji kandidatu se šalje upitnik, koji se sastoji:

 Općeg dijela (zajednički svim državama kojima je upućen)

 Posebnog dijela (pitanjima o državi na koju se upitnik odnosio). U većini slučajeva
postupak donošenja mišljenja traje oko godinu dana, premda može trajati i duže od toga. 

9
4. Zemlja u roku 3 mjeseca odgovara na pitanja Europske komisije.
 
5. Europska Komisija donosi mišljenje / avis (pozitivno ili negativno) o pripremljenosti 
države podnositeljice zahtjeva za prihvaćanje i ispunjavanje uvjeta za članstvo te ga upućuje
Europskom vijeću koje konačno odlučuje o odobravanju statusa kandidata državi
podnositeljici zahtjeva.
Dva su sastavna dijela ovog dokumenta: mišljenje kojim ocjenjuje stanje i mogućnosti države
podnositeljice zahtjeva glede ispunjavanja uvjeta za članstvo te preporuke u pogledu
otvaranja pregovora o primanju u članstvo EU-a.
 
Mišljenje i preporuke Europska komisija upućuje Europskom vijeću te ono donosi konačnu
odluku o odobravanju statusa kandidata državi koja je podnijela zahtjev za članstvo. Ako je
mišljenje o zahtjevu pozitivno, Europsko vijeće saziva bilateralnu međuvladinu konferenciju
između Europske unije i države podnositeljice zahtjeva za članstvo, koja tako dobiva status
kandidata. Dva su slučaja negativnog mišljenja Europske komisije: Turska (1989. g. odbijena
zbog niza ekonomskih i političkih razloga) i Grčka (zbog gospodarskih problema).
 
6. otvaraju se pregovori o poglavljima (35 u slučaju Hrvatske) pravne stečevine EU
(acquis). Acquis je skup europskih zakona iz kojih proizlazi pravna osobnost Unije, zakonsko
opravdanje njenih aktivnosti. Početkom 1990-ih godina Europska je komisija cjelokupnu
pravnu stečevinu podijelila na 31 poglavlje (u slučaju Hrvatske broj poglavlja je razdvojen u
35. poglavlja), kako bi proces usklađivanja zakonodavstava zemalja kandidata bio jasniji.
 7. potpisuje se Ugovor o pristupanju u EU - Nakon zaključenja pregovora o svim
poglavljima rezultati pregovora ugrađuju se u odredbe Ugovora o pristupanju, u čijoj izradi i
odobravanju konačnoga teksta sudjeluju predstavnici država članica i institucija Europske
unije te predstavnici države kandidatkinje.
Zaključenjem pregovora i potpisivanjem Ugovora o pristupanju država kandidatkinja postaje
država pristupnica te stječe pravo sudjelovanja u radu tijela Vijeća i Europskoga parlamenta
kao aktivni promatrač.
 
8. čekaonica - Ugovor o pristupanju ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već je za to
potrebno da ga potvrde (ratificiraju) Europski parlament, parlamenti svih država članica EU-a
i parlament države pristupnice.
 

10
 9. punopravno članstvo u EU - Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na
utvrđen datum i pod uvjetom da je okončan postupak ratifikacije, država pristupnica postaje
država članica Europske unije.8

Ukratko o institucijama i tijelima EU-a

Europski parlament
Europsko vijeće
Vijeće Europske unije
Europska komisija
Sud Europske unije
Europska središnja banka (ESB)
Europski revizorski sud (ERS)
Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD)
Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO)
Europski odbor regija (OR)
Europska investicijska banka (EIB)
Europski ombudsman
Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS)
Međuinstitucionalna tijela

Jedinstven institucionalni ustroj

U jedinstvenome institucionalnom ustroju EU-a:

 opće prioritete EU-a određuje Europsko vijeće, na čijim se zasjedanjima sastaju

nacionalni čelnici i čelnici EU-a

 izravno izabrani zastupnici zastupaju europske građane u Europskome parlamentu

 interese EU-a kao cjeline promiče Europska komisija, čije članove imenuju nacionalne
vlade

https://uprava.gov.hr/koji-su-koraci-u-procesu-pristupanja-europskoj-uniji/12410

11
 interese vlastitih zemalja vlade brane u Vijeću Europske unije.

Određivanje smjera djelovanja

Europsko vijeće određuje opći smjer političkog djelovanja EU-a, ali nema ovlasti za
donošenje zakona. Na njegovu je čelu predsjednik, a sastoji se od nacionalnih šefova država
ili vlada te predsjednika Komisije. Okuplja se najmanje dva puta u šest mjeseci na sastancima
koji traju nekoliko dana.
Zakonodavstvo
U donošenju zakonodavstva EU-a sudjeluju tri glavne institucije:
Europski parlament, koji zastupa građane EU-a, koji ga izravno biraju
Vijeće Europske unije, koje predstavlja vlade i pojedinačne države članice. Predsjedanje
Vijećem rotira se među državama članicama.
Europska komisija, koja zastupa interese Unije kao cjeline.
U okviru međusobne suradnje te tri institucije „redovnim zakonodavnim postupkom“(stari
naziv „suodlučivanje“) stvaraju politike i propise koji vrijede u čitavome EU-u. U načelu,
Komisija predlaže nove propise, a Parlament i Vijeće ih donose. Nakon toga Komisija i
države članice provode propise, a Komisija pazi na njihovu odgovarajuću primjenu i
provedbu.
Donošenje odluka u EU-u – dodatne informacije o donošenju propisa u EU-u
Druge institucije i tijela EU-a
Postoje još dvije institucije s ključnim ulogama:
Sud Europske unije podupire vladavinu europskoga prava
Revizorski sud nadzire financiranje djelovanja EU-a.
Ovlasti i nadležnosti svih tih institucija uređene su osnivačkim ugovorima, koji su temelj svih
djelovanja EU-a. U njima su utvrđena i pravila i postupci koje moraju slijediti institucije EU-
a. Ugovore sklapaju predsjednici i/ili premijeri svih država članica EU-a, a ratificiraju ih
nacionalni parlamenti.
U EU-u postoje i brojne druge institucije i međuinstitucionalna tijela koja imaju
specijalizirane uloge:
Europska središnja banka nadležna je za europsku monetarnu politiku
Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) pomaže visokomu predstavniku EU-a za
vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Ujedno jamči i dosljednost i koordiniranost vanjskoga
djelovanja EU-a.

12
Europski gospodarski i socijalni odbor predstavlja civilno društvo, poslodavce i
posloprimce
Europski odbor regija predstavlja regionalna i lokalna tijela
Europska investicijska banka financira investicijske projekte EU-a te pomaže malim
poduzećima putem Europskoga investicijskog fonda
Europski ombudsman istražuje pritužbe na nepravilnosti u postupanju institucija i tijela EU-
a
Europski nadzornik za zaštitu podataka štiti privatnost osobnih podataka građana
Ured za publikacije objavljuje informacije o EU-u
Europski ured za odabir osoblja odabire osoblje za institucije i druga tijela EU-a
Europska upravna škola osoblju EU-a pruža izobrazbu u određenim posebnim područjima
brojne specijalizirane agencije i decentralizirana tijela obavljaju niz tehničkih, znanstvenih i
rukovoditeljskih poslova.9

Dokumenti EU
Europska unija je tijekom svoga djelovanja, a u cilju jasno postavljenih ciljeva donosila
mnogobrojne dokumente koji su bili opće prihvaćeni na razini Unije ali i šire. Pored
dokumenata koji su regulirali pravnu tematiku Unije donošene su razne konvencije i
deklaracije. Donosimo najvažnije konvencije, deklaracije i zaključke Europske unije:
1. Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnim slobodama s 9 protokola
donesena 1950.,
2. Europska konvencija o ljudskim pravima s 11 protokola donesena 1953.,
3. Europska socijalna politika iz 1961. sa protokolom 1966., obnovljena i
proširena 1994.,
4. Europski kodeks za socijalno ugovaranje donesen 1975.,
5. Europska konvencija o sprečavanju mučenja i nehumanog postupanja iz 1987.,
6. Zaključci Europskog parlamenta o tretmanu starih i hendikepiranih osoba iz
1987.,
7. Deklaracija o ljudskim pravima i slobodama, 1989.,
8. Zaključci Europskog parlamenta o školovanju nacionalnih manjina, 1990.,
9. Europska socijalna povelja, 1961.,
10. Poruka Summita KEBS-a u Helsinkiju, 1992.,
11. Bijela knjiga Europske socijalne politike, 1994.,
9
https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies_hr

13
 12. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, 1994.

ISLAMSKO VJEROISPOVJEDANJE U EUROPI

Problemi i dileme

Ma koliko uvjerljiva bila opća slika o zamahu samoosvješćivanja u muslimanskom svijetu,

ipak se nameće dojam da se taj svijet još uvijek nije oslobodio krize identiteta u koju ga je
doveo frontalni susret s Evropom. Zbijanje vlastitih redova i pojačano ispoljavanje
posebnosti-putem vladanja, nošnje i simbola nije siguran pokazatelj poboljšanja sadašnjeg
prema jučerašnjem stanju. Svojevrsna svojnost vlada još uvijek mislima i djelom narodnih
masa. Nedostaju prava mjera za vrijednosti i produhovljeni odnos prema kulturnom i
vjerskom nasljeđu. Još se uvijek širi slojevi vjernika iscrpljuju u formalizmu i šabloni.
Moralna obnova je očita potreba. Naglasak mora ležati na onim zahtjevima, koji smanjuju
egzistencijalnu ugroženost zajednice i jačaju njezine obrambene mogućnosti. Zahvalan
zadatak može pri tome odigrati islamska etika, ako se iz nje stave u pokret oni elementi, koji
je približavaju radnoj etici Evrope. Efemerna opterećenja vjernika i vjernice, koja nametljivo
prodiru u svaku poru života, prijete skučavanjem stvaralačkog dometa. Svaka pretjeranost se
na kraju iskazuje kao pogubna. Od toga nije izuzeta ni pobožnost. »Bog ne zadužuje nikoga
izvan njegovih mogućnosti« (2:286). Ultra posse nemo obligatur.

U vrijeme kada evropski i uopće zapadni čovjek teži samoostvarenju, koje ga - razumije se -
često može zavesti na stramputicu, moraju i muslimani sebi priuštiti bar toliko osobne
slobode, da mogu stupiti u konkurenciju s ostalim dijelom svijeta. Počelo u islamskom načinu
pravnog mišljenja je oslobođenost od vjerskih opterećenja, koja nisu zasnovana na Božjoj
objavi kao izvoru etike i prava. »Wa'l-aslu fľš-šar i al-ibaha« je princip, koji se ne smije
mimoići.

Muslimani u Evropi žive u pluralističkom društvu i ne mogu se izvući iz demokratskih

procesá, koji se ondje odvijaju. Naprotiv, njihova budućnost zavisi velikim dijelom od
sposobnosti, da se njima prilagode. Oni moraju unijeti u svoj život visok stupanj razvijenosti i
stvaralaštva, da bi se kao muslimani održali. Ovdje se postavlja pitanje prioriteta, koji možda
ponekada moraju ostaviti po strani preživjele naslage tradicije. Da je to moguće, uz punu
očuvanost islamske ličnosti, pokazuju primjeri istaknutih muslimanskíh liječnika i drugih
znanstvenika / istraživača. Izuzev prostorno i vremenski ograničenog masovnog pomračenja

14
uma, kojemu smo živi svjedoci, svijet se danas kreće u pravcu napretka i ubrzanog
sazrijevanja. Tok živih promjena je zasnovan na pogledima i naučavanju prosvjetiteljstva. Sve
pojave se tumače razumom i nastoje se s te tačke gledanja objasniti. Staro duhovno nasljeđe,
uključujući vjersko tumačenje svijeta, je na udaru novih pogleda. Najznačajnija posljedica
ovoga razvoja je rastava Crkve i vjerskih zajednica od države. Moderni čovjek se upravlja po
humanizmu, pretežno izgrađenom unutar ovog svi-jeta, antičkoj slici čovjeka i osamostaljenoj
svijesti, koja ga na kraju vodi do tzv. "samoostvarenja". Zapadna kultura počiva upravo na
ovim elementima. Razvoj je nezaustaviv i nepovratan. Sve se razmađijava. U Vjeri se traži
smisao i na toj podlozi se održava bogoslovlje ili teologija.

Kod nas je bio rahm. Husein-efendija Đozo (umro 1982.), jedan od rijetkih poznavatelja
islama, koji je relativno rano uočio bilo ovog sekularnog, tj. od Crkve i vjerskih ustanova
osamostaljenog, svijeta. U potrazi za nedostupnom suštinom islama on je razvio jednu vrstu
islamskog bogoslovlja za sekularno doba. Neumorno je utirao put napretku. Njegovo djelo ne
smije pasti u zaborav. Naprotiv, u njemu treba vidjeti pokušaj usklađivanja vjere duhu
vremena - pri čemu ova ne gubi ništa od svoje suštine, već se tek lišava svake vrste čarolija.
"Ja razumijem opreznost", piše Đozo. "Ona je čak i potrebna, ali ne u tolikoj mjeri, da se
pretvori u odbacivanje svega što je novo i da postane smetnja kretanju naprijed. Još uvijek
znatan dio vjerskog kadra živi u čudnim mistifikacijama i ne može da se oslobodi izvjesnih
zabluda, koje su se - bilo na ovaj ili onaj način „uvukle u islam“10.

U svom vjerskom razmišljanju Đozo polazi od dvije, kur'anskim dokazima potkrijepljene,

postavke: 1) da je islam prirodna vjera i 2) da njegova nauka traži uvijek sredinu,
izbjegavajući krajnosti i proturječja.11

10
Husein Đozo: »Pitanja i odgovori«. Fetve u vremenu 1965-1977. Srebrnik: Ilmijja 1996, str. 20.
11
Đozo, na drugom mjestu gore spomenute knjige, str. 24.

15
Po Đozi predaja uobličena u životnom primjeru Muhameda (as),njegovim riječima i
prešutnim odobrenjima nije proizvod Božje objave. Prema tome, ona ne bi trebala biti u
potpunosti usvojena kao drugi izvor Islama. On ju smješta u kategoriju idžtihada, osobnog
misaonog napora u iznalaženju vjerski besprijekornog odgovora na otvorena pitanja
svakodnevnog života. Prema tome, to je bio prošireni vjerski pogled, usklađen -razumije se -
s mogućnostima i potrebama vremena i prostora, za koje je tražen. Muhamedov život, govor i
kritičko osvrtanje na zbivanja oko sebe bilo je u dobroj mjeri uvjetovano njegovom osobnom
mudrošću. To potvrđuje i Kur'an. »Njegovo ponašanje i njegov odnos prema životu«, dobro
primjećuje Đozo,»najbolje potvrđuju njegovu ljudsku prirodu«.12

Đozo kao temeljit znalac vjerske nauke je praktički sebi dopuštao korištenje idžtihada. On je
za njega obzirom na brojne i dalekosežne promjene u svijetu, bio nužan i dopustiv. Zbog
izostanka tog postupka Đozo je žestoko ružio ulemu.

Drugi važan naglasak leži u Đozinoj slici islama na kufanskom humanizmu. Ovaj je upravljen
na potpunu jednakost ljudskog roda. “Stvorili smo vas muško i žensko", govori Bog, "i učinili
narodima i plemenima, da se međusobno raspoznajete. Najplemenitiji kod Boga je onaj, ko se
najbolje zna savladati" (49:13).

Postoji čitav niz elemenata, koji čine sekularnu dimenziju islama. Prije svega je odnos prama
Bogu dostojan njegove veličine i lišen svakog uplitanja stvorenih bića u njegovo bivstvo.
Nema svetaca, svećenika, sakramenata, posvećenih predmeta i Svetkovina. Poslovanje unutar
vjerske zajednice i prema vani je podređeno zahtjevima razuma. Razvijen je osjećaj za diobu
životnih sfera u din i dunja. Islamska država nije nikada bila teokracija, već u najboljem
slučaju nomokracija, tj. vlada zakona. Kovanica Civitas Dei (Božja država) nema temelja u
islamskim izvorima. Ona se prvi put pojavljuje u spisima Sv. Augustina, (umro 430.) Islamski
pravnici su uvelike doprinijeli razvoju šerijata. On je, dakle, znatnim dijelom ljudska
nadgradnja islama. Iz toga bi slijedila mogućnost preispitivanja i promjene toga prava. Šerijat
je u onom dijelu, koji nije izričito izložen u vjerskim izvorima, ljudski pokušaj da se nađe
Božje pravo.

Hanefijska pravna škola i sekularizirani šerijat Osmanlija

12
Husein Đozo: Islam u vremenu, Sarajevo 1976, str. 29.

16
Nedorečenost kufanskog prava, na što ukazuje upadno mali broj normativnih ajeta, dvoznačan
odnos prema pojedinim životnim situacijama13, zavisnost o volji vladara14 i napustivost
kaznenih propisa u otežanim društvenim prilikama 15 su znakoviti za njegov značaj u
pobožnosti, u koju on očito ne spada. Daleko bitnija je etika, za koju Muhamed(as.) kaže, da
je pobudila njegovo poslanstvo. (Bu ittu - li-utammima makarim al-ahlaq.)

Pravna praksa nekada dovodi što više do izobličavanja morala u njegovu suprotnost. Takovu
negativnu ulogu imaju, npr., pravni domišljaji, u stvari smicalice (hilal aš-šari 'a), kojima se
zaobilazi slovo zakona. Ustanovljeni prvotno u dobroj namjeri, naime da bi vjernik savladao
neku nepremostivu zaprijeku, oni su u stvari škola za korupciju. Promicala ih je nažalost
najviše hanefijska interpretaciona škola, koja vlada i u našim krajevima. U drugu ruku ova
škola je najliberalnija među četiri priznata pravca razumijevanja vjere kod tradicijom nošenih
muslimana. Za njezinog suosnivača, Ebu Hanifu (umro 767), se zna, da je odbijao prihvatiti
se sudskog poziva i da je zbog tog bio progonjen. Srčiku islama on vidi u tri poluge:
ispovijedanju, pobožnosti i čestitosti (diyána, taqwa, nazaha). Po njegovoj mjeri je islam
prvotno bio priznatu Austriji. Kao čovjek, Ebu Hanífa je bio umjerena, tolerantna i vedra
ličnost. "Točno poznavanje njegova duhovnog pravca, njegova uvijek pravednog i
nepristranog držanja, poimenice prema inovjernicima, i njegov veoma tolerantni duh
pokazuju nam u njem preteču tjesnogrudnih, surovih običaja svoga vremena i svoga naroda".
Tako oslikava ovog velikog čovjeka16 Alfred von Kremer.

U duhu hanefijske interpretacione škole mogla se u Osmanlijskom carstvu razviti veoma

tolerantna klima, koja je omogućila primjenu obi-čajnog ili drugog sekularnog prava u
izvjesnim odsjecima javnog života. U sekularno pravo spadaju i sultanske kanunname i
ahdname do Megelle-i ahkam-i adliyye, osmanlijskog građanskog Zakonika, koji je važio od
1869. do 1926. godine.

U daljnje pokazatelje ove sekularne širine islama spadaju građansko-pravna priroda braka,
dakle njegova lišenost sakramentalnosti, djelimičnô i veoma opreznô usvajanje mješovitih

13
Tako islam u brizi za vjerski i moralni integritet vjernika i vjernica, traži pristojno odijevanje, ali i u odlučnom
kufanskom stavku kaže: "Ali odjeća čestitosti ta je najbolja" (7:26). Krilatica o "islamskoj odjeći" (az-ziyy al-
islami) je bez osnove.
14
Zakon je na Istoku tradicionalno raspolagalo vladara. On ga može pustiti u primjenu, ali ga može i razriješiti
zadatka. S demokracijom nestaje ovog običaja.
15
U miješanom društvu ili u nemuslimanskoj sredini čisto zakonodavni šerijat ostaje bez primjene. Muslimani
podliježu zakonima zemlje u kojoj žive.
16
A. von Kremer: Kulturgeschichte des Orients unter des Orients unter den Chalifen :Inn (kulturna povijest
Orijenta pod halifama). Svezak 1, Wien 1875, str. 491.

17
brakova17, pristanak na židovsku i kršćansku kuhinju, pod uvjetom, da ova uvažava islamske
zabrane u piću i ishrani*, i prije svega poštivanje multireligioznog i multikulturnog društva.
Pluralizam je od Boga predviđen. Nema u islamu načela Extra ecclesiam nulla salus (Nikakva
spasa izvan Crkve). U Kur'anu nalazimo stavak: "Istina je od vašeg Gospodara, pa ko hoće,
neka vjeruje, a ko hoće, neka ustrajava u prikrivanju istine" (Al-haqq min rabbikum fa-man šá
a fa -l-yu'min wa man ša-a fa 'l-yakfur; 18:29).Osmanlije su moralno pravilo istímále
(tješenja, prijateljske prisnosti, koja je važila posebno za nemuslimane) podigli skoro do
zakona.

"Muslimani na Zapadu se moraju priviknuti", savjetuje dobronamjerni politolog i znalac

islama Claus Leggewie, da su "kognitivna manjina, isto kao što su to kršćani, koji su Već
vični sekularizaciji, i budisti, koji sazivaju toliko bogova koliko muslimani imaju pejgambera.
Gledano na dugi rok, oni će morati vjeru vidjeti i usvojiti i kao ljudski iznalazak Božje
savršenosti. Oni će također morati koraknuti naprijed od apsolutno shvaćenog do osobno
utemeljenog prelaska svijesti u onosvjetske granice"18.

Pogledi i naučavanja, koja se mogu smatrati posljedicom ljudskog traganja za Božjim

pravom, davno su uočena u islamu. Husein Đozo je u njih ubrojio, među ostalim, podređen
položaj žene, koji djelomično graniči s diskriminacijom, haremski i tekijski način života,
neodgovorno korištenje vremena, klanjanje kumirima koje se očituje u pobožnom obilasku
grobova, nošenju hamajlija i sličnim pojavama i šablonsko pristupanje molitvi često bez
razumijevanja njezinog sadržaja19, Ali 0d uleme se očekuje i nešto više: da priznaju i
omoguće proširenje historijske-kritičkog tumačenja Kur'ana započete studijama o vanjskim
razlozima Božje objave20. “Ilm asbáb an-nuzul (Nauka o povodima Objave) je u stvari
povijesno-kritička raščlamba Kur'ana, koja je ostala bez posljedica u vjerskom razmišljanju.
Ona sama po sebi dokazuje, da je Kur'an nastao(stvoren) u vremenu i prostoru. Prema tome,
svi njegovi iskazi ne mora-ju imati svevremensku vrijednost. Ima i ukinutih ajeta. Ima ih i
dvoznačnih ili takovih, čije se značenje može samo nagađati. Prema tome, Kur'an je
djelomično otvorena knjiga, čija se geneza, isto kao ona Sunneta i Šerijata, ne može posve
isključiti iz ovosvjetske zakonitosti“**.

17
O pitanju udaje muslimanke za nemuslimana, koja se u šerijatu smatra nedopuštenom, napisala je poučan
članak Beyza Bilgin, profesorica Islamskog teološkog fakulteta u Ankari, u časopisu CIBEDO 10/1996. sv. 3, str.
114-116.
18
Claus Leggewie: Alhambra - Der Islam im Westen. Reinbeck bei Hamburg 1993. str. 185-186.
19
Djozo, na drugom mjestu, str. 192 i 199-212.,
20
Vidi: Jusuf Ramić: Povodi objave Kur'ana. Sarajevo 1990. 240 str.

18
 Moderni svijet je ušao u novo doba, naročito zahvaljujući protestantskoj radnoj etici,
poimenice onoj kalvinizma. Kalvinističko učenje je dosta slično s ranim shvaćanjem islama.
Oba vjerska pogleda znaju za jednog Boga-Stvoritelja, te ne dopuštaju bilo kakvo osobno,
crkveno ili uopće institucionalno posredovanje kod Boga. Crkva nema onakav značaj kao u
katoličanstvu. Islamska radna etika prethodi kalvinističkoj, a obje počivaju na načelu
odricanja od ovog svijeta, "Ovosvjetski život nije ništa drugo do igra i tlapnja" (Wa ma'l-
hayát ad-dunyá illá laibun wa lahw 6:32). U isto vrijeme, međutim, islam proglašava rad
ibádetom (služenjem Bogu). Kur'an kaže: "Čovjeku pripada ono što je sam sebi svojim
trudom privrijedio" (53:39). Ponovnim oživljenjem ove radne etike olakšat će se vjernicima
snalaženje u novom društvu Evrope. Pri tome ih mora pratiti visok osjećaj odgovornosti u
smislu kur'anske najave :"I sluh, i vid, i razum - za sve to će se zaista odgovarati"
(17:36).Glavni rukovodilac u radu i životu treba, kako evropska sredina očekuje, biti savjest. I
tu islam pruža potrebnu uputu u vidu Pejgamberovih riječi: "Osluhni svoje srce, pa se onda
odluči na djelo". Kur'an kaže: "Ne odijevajte istinu besmislicom; ne skrivajte istinu, kad je
znate" (2:42).

U Evropi i Novom Svijetu danas se mnogo traži dijalog među vjera-ma. Taj zahtjev je uvijek
u islamu nailazio na dobar odaziv. Još prije 14.vijekova Kur'an je uputio na adresu židova i
kršćana poruku: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi, i nama i vama
zajedničke: da ne obožavamo nikoga osim Njega" (3:64).

S obzirom na obaveznu sekularnu obuku u svim obrazovnim zavodima, na jednoj, i zauzetost

zapadnog čovjeka poslovnim i drugim obavezama, na drugoj strani, sigurno je, da velik broj
muslimana u zapadnim zemljama ostaje bez osnovnog znanja arapskog jezika. A tim jezikom
se, kako se drži, može samo služiti u propisanim molitvama. Postavlja se dakle pitanje, da li je
prihvatljiva obavezna dnevna molitva (namaz) na materinjem jeziku. Na to pitanje je u sličnoj
situaciji dao odgovor Ebu Hanífa s "Da!" Sastav namaza počiva na predaji. Ako je predaja,
kao što tvrde Đozo i neki drugi islamski učenjaci, idžtihad u vremenu i prostoru, onda to
povlači za sobom dalekosežne posljedice. Uostalom "pravi-ibádet nema forme, nema čak ni
riječi. To su najdublji, najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onog što je, isto tako,
najsuptilnije, najuzvišenije i najljepše, što se svakako ne može izraziti riječima. Radi se o
kategoriji viših doživljaja, kojima naši pokušaji, da ih izrazimo u posebnim riječima i da im
damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti da oni izgube na svom intenzitetu".21

21
Djozo, ibidem, str. 141.

19
Islam sadrži sva bitna obilježja, koja su nužna, da bi se lišio svake vrste magije i
tajanstvenosti. On se redovno dade uskladiti zahtjevima zdravog razuma. On je dakle u
mnogim vidovima svjetovan. Leggewie vidi svjetovne crte islama u sljedećem: Postoji više
islamskih civilizacija. One su sve izložene historijskim promjenama.

Šerijat nije istovjetan s objavljenom Božjom riječi, već je većim dijelom ljudska nadogradnja.
Tekstovi se prenose skupa sa stvarnošću, u kojoj su nastali, pa su otvoreni za novo
osmišljavanje.

Islamska civilizacija je u srednjem vijeku utjecala na zapadni preporod. Zašto grandiozni

tekstovi islamskog porijekla iz ovog vremena nisu našli bolju primjenu nego samo da se na
njih ukazuje? Pretjeranim politiziranjem vjere se zapada u zabludu. Primat sakralnosti
proturiječi islamskoj povijesti, koja je puna profanih naputaka i državnih ideja.

Islam bi morao naći priključak na evropsku teoriju demokracije i globalni proces

demokratiziranja.

Zastarjelo shvaćanje vremena po ortodoksnom učenju nema osjećaja za ritam snažnih

socijalnih promjena. Takovo shvaćanje, međutim, nije autentično islamsko.

Nakon ovih opažanja kritički islamalog dodaje: "Zakasnila je nepoštedna kritika već veoma
jasno vidljivog brodoloma radikalno-islamskih pokreta i blokova moći u Iranu, Sudanu i
Pakistanu. Nedostaje još uvijek odgovor na najvažnije socijalno-političke probleme
siromašnih islamskih zemlja. Oni su od nacionalističkih režima odvedeni u bezdan, iz kojega
ih fundamentalistički spasitelji ne mogu izbaviti. Na kraju se oskudijeva na realističkoj viziji,
kako da se islamska religija uklopi u novi svjetski poredak. Milijarda ljudi stoji bez ikakva
koncepta svojih vođa pred ulaskom u novu eru i u novu hiljadugodišnjicu"22.

Dva muslimanska glasa, jedan iz Arabije, drugi iz Turske, o sekularizmu

Rigoristički teolog Yüsuf al-Qardawí, pisac i na bosanski jezik prevedenih knjiga "Islamsko
pravo" i "Dopušteno i zabranjeno po islamu", je - razumije se - protiv sekularizma, ali on
priznaje, da bezvjerje nije značajka sekularizma. Pristalice ovog poretka, "odbijaju tek
starateljstvo crkve nad naukom i životom. Ono, zbog čega im je na prvom mjestu stalo, je
držanje crkve i njezinih struktura daleko od državne politike i upravljačkog mehanizma
njezinih poslova, bili ovi političke, gospodarske, društvene, kulturne ili odgojne prirode"23.

22
C. Leggewie, ibidem, str. 190 -192.
23
Citirano po: As-Sayyid Muhammad as-Sahid: Rihlat al-fikr al islami min at-ta'attur ila't-ta 'azzum.

20
Zafer Senocak, sin Kemaleddina, izdavača ankarskog časopisa "Islam", koji je dugo godina
izlazio pod teškim uvjetima kemalističkog režima i bio svojevremeno luča islama u Turskoj,
je jasan u svojoj pozitivnoj procjeni sekularizma. On je jedan od muslimana pritiješnjenih
ovim problemom, jer je veći dio života proveo u Njemačkoj. "Važno je prije svega", piše
Senocak, "ponovno otkriti pluralizam islama te slobodarska i prosvjetiteljska ustremljenja
koja su mjerodavno uplivisala europsku renesansu". "Valja razumjeti i tumačiti islamske
pojmove u njihovu povijesnom odnosu. Ali danas temeljni islamski pojmovi se reaktiviraju i
privode neposredno promjeni bez razmišljanja o uvjetima njihova nastanka".

"U stvarnosti je bio islam u vrijeme njegove pojave", nastavlja Senocak, "ne samo vjerski
sistem, već i jedan politički udarni pravac, iz čega se pogrešno izvodi, da su država i religija
za sva vremena nerastavive. Po istoj logici moglo bi se zahtijevati ponovno uvođenje ropstva
u zapadne demokracije, jer je ropstvo bilo dio društvenog poretka u grčkom polisu.
Muhamedov uspjeh se nije osnivao na krutim uvjerenjima i utvrđenim idejama, nego na
spretnom taktiziraju i na pragmatičnom držanju. Islamska načela i pravna poimanja u Kur'anu
su u mnogim tačkama orijentirana prema potrebama zajednice, koja se morala izboriti za
pravo opstanka i za koju je rat spadao u svakodnevnicu. Činjenica je da je islam, kao i svaka
druga vjera, dodijelio ljudskom vladanju, pa time i politici, etičke i moralne maksime.
Pojmovi kao "islamska ekonomija" ili „islamska država“ su naprotiv napregnuti novi izumi,
dvospolni pojmovi, koji stoje na slabim nogama i - već prema stanovištu onoga tko ih zastupa
- najavljuju različite interese. Očito je da se po inventaru kur'anskih zakona, napravljenom
poput rezbarije, ne može izgraditi nikakva moderna država i nikakvo općinstvo"24.

Konferencija intelektualaca artikulira glas »šutljive većine«

Od 6. do 8. septembra 1996. je vijećao u Londonu naučni skup društva Ibn Haldün. Sudionici
ovoga skupa, prvorazredni intelektualci, žene i muževi iz raznih muslimanskih zemalja, su
jednodušno potvrdili mogućnosti sekularizacije društva, a da se ne povrijedi suština islama.
Oni su se izjasnili za Deklaraciju ljudskih prava u svoj njezinoj punini. Posebno je osuđen
podređeni položaj muslimanske žene, u kojem skup vidi povijesnu izopačenost, koja
muslimanski svijet u 21. vijeku može skupo stajati”25.

24
Zafer Senocak: War Hitler Araber ? (Jeli Hitler bio Arap?) Irre Führungen an den Rand Europas. 1. Aufl. Berlin
1994, str. 16/17.
25
O ovoj konferenciji su pisali, koliko znam, The Daily Telegraph (od 7.09. 1996) i Frankfurter Allgemeine
Zeitung u članku Die "schweigende Mehrheit" artikuliert sich von Michael Poly (21.10. 1996, str. 11.).

21
Teroristička događanja s islamskom etiketom i sprega vjere i politike su već izazvala u Europi
(Francuskoj, Njemačkoj, Austriji) jačanje kršćanskog fundamentalizma. Najjasniji je bio
austrijski biskup Kurt Krenn, kad je sredinom aprila 1992. u diskusiji s liberalnim katolicima
rekao, da je za njeg "islamizacija" zaista problem. Ko pri ovoj izjavi ne bi pomislio na učestali
govor srpskih nacionalista o islamizaciji prije nego što su započeli krvavi pohod na Bosnu
1992 ?

Zaključak

Islam se mora otkačiti od dnevne politike. Direktna politička sila nagriza moralnu veličinu i
vodi do gubitka vjerodostojnosti. Politički nezavisna vjera osposobljava sebe, da kao
neupitljiv autoritet bude zahvaćajuća moralna snaga, do čije volje je i državi stalo. U drugu
ruku država, od koje je crkva i vjerska zajednica odijeljena, ima bolje mogućnosti da
pravedno nastupa i da održava multireligiozno jedinstvo. Kao autoritet u predaji istine i etike
u svojim humanim nastupima religija će biti tražena i u sekulariziranim društvima. Tu upravo
dolazi do izražaja njezina unutarnja sloboda u smislu kufanskog stava: "Nema prisile u vjeri"
(La ikrähe fi-díni. 2:256). Ali tražena će biti samo racionalizirana vjera. Odbacit će se svako
sujevjerje i magija. Nažalost, ovoga i danas ima. O tome je nedavno pisao i pjesnik i mislilac
Džemaludin Latić. "Islam tumače šokantno, iznose pseudo probleme, provociraju ustaljene i
doista sahih (vjerodostojno) mišljenje i propise, iznose "fetve" koje su daleko od pameti,
klanjaju drukčije, raspravljaju o ženskim pitanjima dan i noć... . Da Bog sačuva! Takva
interpretacija islama je reducirana, uska, netaktična. Islam kao ideja slobode, s čudesnom
moći da bude primjenljiva u novonastalim okolnostima, a da ne izgubi svoju čistoću i
svježinu, gubi dignitet! Krajišnici su s razlogom uvrijeđeni, jer se boje nove, možda mnogo
opasnije, podjele među sobom"26. Nauka koja iznalazi krajnje formulacije islama za dnevnu
primjenu se zove al-fiqh (fikh). Riječ znači: razumijevanje. Fikh po svojoj zadaći odgovara
egzegezi, tumačenju vjere. Ima raznih vrsta fikha, već prema oblasti koju obrađuje: fikh al
-ibádát, fikh Vas-sunna, fikh al -hiláfa itd. On nije istovjetan s Kur'anom, Sunnetom
Šerijatom. U njemu se u izvjesnom smislu odslikavaju društvene prilike i duh vremena. On
nije izvan vremena i prostora, u kojima se živi. Za europske, američke i australske muslimane
je osavremenjeno tumačenje islama nasušna potreba. Na toj osnovi treba očekivati izrastanje
jednog novog fikha.

Literatura

26
Džemaludin Latić: Šta vi gore radite? U : Ljiljanu od 26, 03. do 2. 04. 1997, str.48.

22
 1. Ašmawí, Muhammad S.: Al-Isläm as-siyäsí. Kairo. Na francuskom pod naslovom:
L'islam politíque. Paris 1989.
2. AšmavL Muhammad S.: Usül aš-šaria. Tab“a 3. Kairo 1992.
3. Ates Toktamís: Laiklik Dünyada ve Türkiye'de., Ankara 1994.
4. Balić, Smail: Doch das Schutzkleid des Selbstbewahrens ist das beste, In: Der
Standard (Wien) vom 17. 01. 1995, str. 35.
5. Balić, Smail: Die innerislamische Diskussion zu Säkularísmus, Demokratie und
Menschenrechten. In: Werner Ende & Udo Steinbach (Hrsg): Der Islam in der
Gegenwart, München 1996, str. 590-603.
6. Tíbí, Bassäm: Der wahre Islam. Der Islam von Mohammed bis zur Gegenwart,
München, Zürich 1996.
7. Zakariyä, Fouad: Laícité ou islamisme. Les Arabes a ľheure du choix. Paris, Kairo
1991.

TEMELJNE PRETPOSTAVKE MUSLIMANSKE INTEGRACIJE U

EVROPU

UVOD

Kroz čitavu povijest čovječanstava poznat je termin integracija. Gledajući

povijest poslaničkih generacija, uvidjet ćemo da je društvo zbog ukazanih
problema napuštalo svoje ognjište ili je zbog nestanka moralnih vrlina napuštalo
svoje rodno mjesto te spas i utočište pronalazilo u nekom drugom kraju.

Koncem 20. stoljeća povećan je broj imigracija stanovništva iz siromašnijih

krajeva islamskog svijeta u zemlje Zapada, koje im nude mogućnost za
kvalitetniji način življenja, demokraciju kao okvir društvenog djelovanja,
slobodu i jednakopravnost za svakoga, što im, slobodno možemo kazati, nisu
osigurale matične zemlje. Svaka osoba koja se odlučila za odlazak u drugu
zemlju, imala je različit cilj i razlog. Jedni su tamo uvidjeli mogućnost
kvalitetnijeg života, drugi slobodu izražavanja i očuvanje svojih religijsko-
tradicijskih vrijednosti. Ulaskom u novo okruženje, u ovom slučaju, načelno,
kršćansku sredinu, potrebno je promovirati svoje kulturno naslijeđe u

23
komunikaciji sa novom zajednicom a ujedno očuvati religijski i nacionalni
identitet.27

Jako je bitno da muslimani u Evropi pravilno shvate prirodu Objave i

Tradicije kao takve. Način na koji se muslimani u Evropi vide i shvataju, uvijek
se stavljajući u obrambenu poziciju svoje vjere, kulture, tradicije, itekako ih
sprječava u formiranju jasnih htijenja i odgovora!28

Riječ integracija dolazi od latinskog glagola integro, što znači obnoviti postaviti

na ranije mjesto. Latinska imenica integritas, -atis, znači čitavost; neporočnost,
nesebičnost, a latinski pridjev integer, -tegra, -tegrum znači čitav; krepak,
neoštećen. Dakle, integracija kao termin označava povezivanje, spajanje,
ujedinjavanje dijelova u cjelinu. Motivi i ciljevi integracije su veoma različiti.
Pojam integracije omogućava ne samo da se objasni povezivanje dijelova u
nadređenu cjelinu, nego i manjih cjelina u jednu višu cjelinu.

Glagol integrirati podrazumijeva: sjediniti, povezati različite elemente, stvoriti

jednu cjelinu.

Predmet integracije u društvenim znanostima je uklapanje dijelova u

sociokulturnu cjelinu, bilo da je riječ o čitavim društvima ili o malim socijalnim
sistemima.

Pojam Evrope je složen pojam koji karakteriziraju određene činjenice koje se za

pojam Evrope vežu od njegovog nastanka. Promišljajući o ideji Europe i onome
što je čini jedinstvenom Edgar Morin tu jedinstvenost vidi upravo u
nekompaktnosti i različitosti. „U početku Europe ne postoji neki prvobitni
princip koji je utemeljuje. Ako tražimo suštinu Evrope naći ćemo tek jedan
nestabilan i steriliziran evropski duh. Evropa je jedan neizvjestan pojam koji se
rađa iz meteža...".29

Ideja Europe u smislu integracije svoju posebnu dimenziju doživljava pobjedom

nad fašizmom u drugom svjetskom ratu. Što se tiče religijske slike Europe ona je
po svim nepisanim dokumentima kršćanskog svjetonazora, koje ima svoje same
religijske korijene u srcu Europe konkretno Vatikanu. Novija povijest nam

27
http://www.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=11916:integracija-muslimana-u-evropu
(preuzeto 12. 02. 2019.)
28
http://www.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=11916:integracija-muslimana-u-evropu
(preuzeto 12. 02. 2019. )
29
Edgar Morin: Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo 1987. , str. 25.

24
svjedoči drukčiju sliku evropske duhovnosti s nadolazećim religijama Istoka, sa
islamom u velikom usponu.

Negativni odjek događaja iz kršćansko-muslimanske historije odražava se u

načinu na koji zapadna literatura i misao vide islam. Iako su postojali trenuci
dodira, uzajamnog upoznavanja i konstruktivne razmjene, kad se sve uzme u
obzir, muslimanska ekspanzija na Europu, od arapskih osvajanja, preko
krstaških ratova i stvaranja Osmanskog carstva, proizvela je otuđenje i
nepovjerenje u odnosu na islam koji je, prvenstveno, viđen kao prijetnja
kršćanstvu.

U mnogim dijelovima svijeta muslimani se danas osjećaju da su od svijeta

Zapada opkoljeni i satjerani u škripac. Smatraju da su žrtve vojne agresije u
Iraku, Libiji, Libanu i Iranu. Muslimani susreću izraelske vojnike na okupiranim
teritorijama (Palestina) i u Libanu. Muslimani su strana koja gubi u ratovima
kojima se daju vjerski motivi, kao što su ratovi u Bosni, Azerbejdžanu,
Tadžikistanu i Čečeniji. Muslimani su od hinduističkog sektaštva satjerani u
škripac u Kašmiru. K tome, u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi
muslimani se osjećaju diskreditiranim, na iskušenju su i na njih se sumnja usljed
njihovih religijskih vjerovanja.

Danas, kad islamske tendencije dobivaju na snazi, zapadni svijet ima dvije
političke alternative za djelovanje. Jedna se alternativa sastoji u vršenju utjecaja
i ohrabrivanju muslimanskih država da slijede put političkog pluralizma i da
stupe u dijalog sa Zapadom. Muslimani već decenijama, sasvim legalno, dolaze
u tehnološki razvijenu Evropu privučeni dobrim standardom i znatno boljim
materijalnim mogućnostima od onih koje ostavljaju u svojim nerazvijenim
zemljama. Međutim, jedan dio njih (ne svi), uprkos tom gostoprimstvu, nisu
spremni da prihvate evropski (zapadni) sistem vrijednosti koji im omogućava da
budu i žive sasvim ravnopravno, tu, usred kršćanske Evrope. 30 Logički neodrživ
paradoks te nespremnosti pokazuje sljedeće: oni se evropskom sistemu
suprotstavljaju upravo evropskim, pravnim i demokratskim sredstvima. Dakle,
upravo sredstvima sistema koji odbijaju.

Drugi paradoks, koji nastaje kao izravna posljedica prvog, je taj da

onemogućavanjem njihove pobune, vladavina prava, isti zakoni za sve, pravda,
demokratska procedura, itd. bivaju kao temeljne odrednice evropskog
građanskog društva, dovedeni u pitanje. Pod pritiskom tako probuđene i
30
http://www.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=11916:integracija-muslimana-u-evropu
(preuzeto 12. 02. 2019.)

25
nekooperativne islamske samosvijesti, savremena Evropa ulazi u svoju novu,
postkršćansku fazu. Znamo, dakako, činjenicu, koja nije samo psihološka, u
onom što počiva iza današnje muslimanske upotrebe i insistiranja na sklopu
zvanom "euro-islam" ili "islam u Evropi". Kada neko uz ime svoje vjere dodaje
još i ime kontinenta, to jest kada dodaje komponentu tla i zemlje, onda je
posrijedi mnogo toga i mnogo svega na šta se hoće ukazati u sferi politike,
kulture, prosvjete, medija, ljudskih prava, itd. Naime, dokazuje, pravda se i
opravdava onaj ko osjeća da ga ne priznaju ili da ga napola priznaju, koga hoće
prisiliti da se osjeća izgnanikom ili stanovnikom enklave, ili koji je, svojom
krivnjom, zapao i samoreducirao se na položaj kulturne, vjerske, političke
enklave!

Samo europsko gledanje na islam, na prisustvo novih sugrađana, našlo je smiraj

u umovima muslimana. Muslimani jesu kroz prizmu modernih socioloških
analiza, medija, razgovora i umislili si da je i jeste islam problem na Zapadu i da
sami muslimani imaju problem sa napretkom, demokracijom, modernošću.
Slavna prošlost islamske renesanse u svakom polju čovjekovog djelovanja je
prošlost! Pitanja koja nudi modernost, suvremenost moraju dati frišak, jasan
odgovor čovjeku koji se nalazi u potpunom pluralizmu, gdje mu podsjećanje na
slavnu prošlost ne može pomoći u datom vremenu.

Nemajući cjelovit odgovor na elementarna, sustavna pitanja, oni su morali,

voljno ili ne, biti što manje upadljivi, neprimjetni u svojoj različitosti, kao daru
Božjem, već odgovarati neprestano što islam nije, kakav je stav po pitanju žene,
te antidemokratske tendencije islama.

Izrastanjem druge i treće generacije muslimana dogodile su se promjene glede

shvaćanja svoje osobnosti, pripadanja i samoga identiteta na koncu. Nakon
teškoga djetinjstva, dječačke dobi, oni su shvatili ko su i čemu pripadaju, te su
počeli naglašavati svoj identitet i počeli su htjeti živjeti po pravilima svoje
religije. Ovaj proces je jako zahvatio mlađu generaciju muslimana na Zapadu,
koji su oživjeli svoju duhovnost, svoju svijest o bitnosti religije za njihov rast u
duhovnom smislu. Tariq Ramadan u jednom pasusu primjećuje taj upliv
povratka religijske svijesti gdje kaže:

"Postoji još jedan aspekt koji zaslužuje da se istakne, a to je da se mladi vraćaju

islamu očišćenom od dodataka njegovog tradicionalnog čitanja. Za one koji su
mnogo obrazovaniji, to nije više islam marokanskog, alžirskog ili pak

26
pakistanskog sela, nego povratak temeljima islamskog učenja kroz direktni
kontakt sa izvorima Kur'anom i Sunnetom."31

Ovaj povratak izvorima, kako Ramadan govori, nije u cijelosti pružio potpuno
razumijevanje i tumačenje, koje bi nadahnulo mladog čovjeka, Europljanina,
muslimana. Na tragu ovog razumijevanja svjedoci smo nove pojave u okružju
mladeži na Zapadu, koji su pripadnici islamske religijske tradicije, jako
agresivan i netolerantan pristup prema drukčijem, neislamskom, nejednakom
uokviren u naslovu selefizma ili vehabizma.32 Smatrajući svoje razumijevanje
vjere te same njene prakse jedinome ispravnom, vjerodostojnom, stvara se jaz,
netrpeljivost i sukob druge i treće generacije vjernika na samom Zapadu. Ne
samo da je ovaj problem jako ozbiljnog karaktera, koji razara muslimansko
tkivo kao knjiški crv, već će i današnji doktori Zakona biti odgovorni pred
poviješću, zbog čega nisu na vrijeme kanalizirali takva tumačenja, koja su zaista
strana islamu, nemajući nikakav temeljni oslonac u samoj Riječi Božjoj i
Tradiciji Vjeronavjestitelja.

Dr. Ramadan primjećuje i donosi zaključak, kako on vidi uokvirenog i

pomirljivog Europljanina muslimana, gdje kazuje: "Formulacija islamskog
pravnog okvira i muslimanskog europskog identiteta treba biti dijalektički
proces, između zajednice i mudžtehidina, koji će omogućiti ovim posljednjim da
formuliraju adekvatne pravne odgovore na pitanja koja su im postavljena u
svijetlu novoga ambijenta. Osim toga, identitet nije samo cjelina propisa, to je, u
osnovi, spoj osjećanja, emocija, svijesti, kultura i običaja."33

Institucionalno, u smislu svakodnevnog, operativnog funkcioniranja,

muslimanske zajednice u Evropi organizirane su na različite načine i u različitim
pravnim formama. Tome je više razloga. Prije svega radi se o pitanju koje nije
uređeno unificirano na nivou Europske unije već je u najvećem dijelu pitanje
zakonodavstva zemalja članica. Otuda su, najčešće, muslimanske zajednice
organizirane kao nevladine organizacije i njihov rad i djelovanje uređen je
zakonima o nevladinom sektoru. Još jedna od karakteristika muslimanskog
organiziranja u zemljama zapadne Evrope jeste da se muslimani organiziraju po
nacionalnoj osnovi ili kriteriju. Tako, uglavnom, u zemljama EU imamo
islamske zajednice Turaka, Bošnjaka, Albanaca, Tunižana itd.

31
Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 77.
32
Ibid, str. 103.
33
Ibid, str. 78.

27
Postoje tendencije ujedinjavanja/okrupnjavanja muslimanskih zajednica
različitih nacionalnih predznaka u krovne organizacije na nivou pojedinih
zemalja (Njemačka, Islamski savjet u Italiji) ili čak na nivou Evrope.

Mora se jasno reći da i sami muslimani snose veliki dio odgovornosti za ono što
se događa. Oni, također, imaju duboko sumnjičenje prema svojim evropskim
sugrađanima kojima vjeruju vrlo malo ili nimalo. Novi odnos se javlja među
mlađim generacijama, ali događaji kao što su oni vezani za "etničko čišćenje"
muslimana u centralnoj Evropi nisu takvi da mogu podstaknuti povjerenje.
Također, među nekim muslimanima možemo uočiti stav odbacivanja Zapada,
često izražen bez ikakve suptilnosti, što vjerovatno, sa svoje strane, samo
potvrđuje i ojačava nemuslimanske predrasude. Konačno, nedostatak jasnog i
koherentnog diskursa koji potiče od samih muslimana o vlastitoj religiji,
ciljevima i političkim događajima u svijetu, ne može a da ne dadne utisak o
jednoj velikoj konfuziji, u vrijeme kada muslimani nastoje da izbjegnu davanje
odgovora na neka temeljna pitanja o svojoj religiji. Niko danas ne može
objektivno negirati da muslimanski lideri u Evropi ne prenose jasnu poruku o
svome vjerovanju i načinu života i da ne odgovaraju jasno na pitanja koja su im
postavljena. Ovo ne znači da oni treba da odgovore na svako pojedino pitanje
koje im se upućuje, kao da se nalaze u svojstvu svjedoka u sudnici, niti da treba
da se opravdavaju i izjašnjavaju kad god se neka nasilna akcija dogodi u svijetu.
Oni moraju, naravno, izbjeći da budu uvučeni u ovakvu logiku, koja je često
pogibeljna, pošto ne može proizvesti ništa drugo nego negativnu i defanzivnu
poziciju. Jedno afirmativnije prisustvo u Evropi oslanja se na jasnu i pozitivnu
predstavu o sebi uz posjedovanje koherentnog diskursa koji odbija da bude
sveden na stalno samopravdanje. Takav jedan stav omogućava da se bavimo
problemima na jedan pozitivan i konstruktivan način, na jednoj strani, i u
saglasnosti sa islamskim prioritetima koji se odnose na vjeru, duhovnost i
pravdu, na drugoj strani. Ovo ipak ne znači da muslimanski lideri imaju pravo
da ne odgovore na pitanja koja pitaju pošteni ljudi o nekim islamskim
konceptima: pitati, u suštini, nije nikakav izraz neprijateljstva; to može,
naprotiv, predstavljati prvi korak na putu prijateljstva. Razumjeti ovu realnost,
ovaj proces, znači otvoriti i utrti put ka dijalogu.34

Utjecaj Druge generacije

34
Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 229.

28
Stepen religioznosti među mladim muslimanima je relativno nizak, što znači da
je za mnoge integracija u zemlje prijema ustvari značila asimilaciju. Ovaj pad u
iskazivanju religioznosti prisilio je prvu generaciju imama i vođa islamskih
asocijacija da preispitaju svoj način rada. Religijske vođe koji su bili ili
službenici vlada ili islamski militanti u izbjeglištvu, bili su primorani da se
prilagode prilikama svoje omladine, da govore njihov jezik, preoblikuju forme
religijskog obrazovanja i iznova definiraju strukture svoje društvene i kulturne
aktivnosti. S druge strane, obnovljena tendencija poštivanja religije koja je
zahvatila manji dio omladine dovela je do formiranja velikog broja islamskih
udruženja. Tokom petnaest godina broj ovih udruženja se udvostručio a možda i
utrostručio. Snaga koja je stajala iza ovog procesa jeste muslimanska omladina,
koja je postala rastuće aktivna, i oni u svojim tridesetim godinama, rođeni u
Evropi i vrlo često studenti ili svršenki evropskih univerziteta. Njihov angažman
doveo je do znatnih promjena u načinu mišljenja brojnih ljudi pošto oni smatraju
da imaju pravo biti u Evropi i očekuju da njihova građanska prava budu
priznata. Ovo je dovelo do generacijskog jaza, zato što, za razliku od prve
generacije useljenika, ovi mladi ljudi nastoje kreirati svoje uloge na
intelektualnom i društvenom nivou. Njihov dinamizam i evropska kultura
prisilili su stariju generaciju (često bivše članove islamskih pokreta u sjevernoj
Africi, Srednjem istoku i Aziji), na temeljno preispitivanje načina rada i
intelektualnog stanovišta koje su imali prema Evropi.

Po vrh svega, ovo je dovelo do važnih rasprava unutar islamskih zajednica,

posebno među islamskim starješinama (ulema). Konsultirana o pitanjima
islamske pravne nauke (fiqh), ulema je također bila obavezna da preispita svoje
pozicije i izda nova pravna mišljenja (fatwa) koja su više u skladu sa stvarnošću
života na Zapadu. Pojačano prisustvo udruženja kao što su Mladi muslimani
(YM), Islamsko društvo Britanije (ISB), Jeunes Musulmans de France (JMF),
Association des Etudiants Islamiques en France (AEIF), i mnogih drugih u
Evropi, otvorilo je brojna pitanja, uključujući neophodnost da ulema dođe do
teoloških i pravnih referentnih okvira koji su jasniji i bolje prilagođeni
evropskom kontekstu.

Tako je tokom 1980-ih i 1990- ih došlo do porasta svijesti o potrebi obnove

islamskog mišljenja u Evropi. Mladi muslimani su sada Evropljani i, direktno ili
indirektno, oni postavljaju pitanja koja zahtijevaju izričite odgovore. Treba li
Evropa i dalje biti smatrana, u terminologiji uleme XIX vijeka, kao dar al-harb
(teritorija rata), nasuprot dar al-islam (teritorija u kojoj muslimani žive kao

29
većina, u sigurnosti i po svojim vlastitim zakonima)? Drugim riječima, je li
moguće muslimanima da žive u Evropi? Ako jest, onda kako muslimani treba da
se odnose prema državnim pravnim sistemima zemalja u kojima žive? Je li
dozvoljeno jednom mladom muslimanu da stekne evropsko državljanstvo i u
punom smislu igra ulogu građana svoje zemlje? Bar do sada, islamski pravni
stručnjaci nisu dali ni na jedno od ovih pitanja detaljan, globalan i suštinski
odgovor. Tokom 1990-ih, održan je veliki broj sastanaka na kojima su
diskutirana teološka i pravna pitanja - ulema iz islamskog svijeta udružila se
zajedno sa imamima i intelektualcima koji žive u Evropi, te su temeljna pitanja
raspravljana. Što se tiče islamske pravne nauke, postignuti su veliki rezultati.
Formulirano je pet temeljnih principa koji sada predstavljaju osnov stvarnog
konsenzusa između islamskih stručnjaka i muslimanskih zajednica Evrope:

1. Musliman, bilo rezident bilo građanin, treba da sebe vidi kao stranu koja
je uključena u ugovor, društveni i moralni, zaključen sa zemljom u kojoj
živi, te treba poštovati zakone te zemlje.

2. Evropsko zakonodavstvo (koje je sekularno po prirodi) dozvoljava

muslimanima da praktikuju u najmanju ruku osnove svoje religije.

3. Stari koncept dar al-harb - koji nije izveden iz Kur'ana niti je dio
Poslaničke tradicije - smatra se zastarjelim; sugerirani su drugi koncepti
kao način pozitivnijeg gledanja na muslimansko prisustvo u Evropi.

4. Muslimani treba da sebe vide kao građane u punom smislu riječi, te treba
da učestvuju (tražeći u isto vrijeme poštovanje svojih vlastitih vrijednosti)
u društvenom, organizacionom, ekonomskom i političkom životu zemalja
u kojima žive.

5. U evropskom zakonodavstvu uzetom kao cjelina nema ništa što sprječava

muslimane, ili bilo koje druge građane, da donose odluke u skladu sa
svojom religijom.35

Uporedo sa razvojem ovoga teorijskog okvira, tekla je evidentna obnova

muslimanskog identiteta. Uprkos pritiscima kojima su podvrgnuti, mladi ljudi
čine mnogo da osiguraju poštovanje svoga identiteta od strane nacionalnih
pravnih sistema. Vrlo često diskriminacija izvire iz uskog i pristrasnog
tumačenja zakona koje je ksenofobično po prirodi, kao što je to dokazao
izvještaj Runnymede Fondacije. Nenadano, počela se iskazivati rastuća energija

35
Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 261.

30
i privrženost među muslimanskim udruženjima.36 Ona, također, naglašavaju
građansko obrazovanje i participaciju, koji se smatraju za neophodne faze u
zadobijanju legitimnih prava. Na lokalnom nivou, organizuju se sastanci na
kojima se raspravljaju osjetljiva pitanja, često u saradnji sa stručnim
organizacijama. Jedan drugi znak odlučnosti da se prekine izolacija jeste da se
jezik zemlje u kojoj se živi pojačano koristi na konferencijama i tokom džuma
namaza. U Britaniji, suočena sa uticajnim tradicionalističkim pokretima (npr.
Barelwi i Deobandi), omladinska udruženja kao što su Federacija studentskih
islamskih društava (FOSIS) i Mladi muslimani (YM), bore se protiv geto
tendencija. Priznajući da je multikulturni anglosaksonski sistem omogućio u
velikoj mjeri zaštitu kulturnog identiteta britanskog indopakistanskog
stanovništva, ova udruženja produžavaju sa borbom protiv diskriminacije koja je
posljedica geto faktora. Evropski islam također izgleda da nalazi načine da
ostane politički i finansijski nezavistan. Neke veće džamije i institucije i dalje su
vezane za vlade, ali sve više islamskih udruženja postaju potpuno samostalni,
tako da se brojne džamije danas grade novcem koji je prikupljen unutar lokalnih
zajednica. Aktivnosti muslimanske omladine zasnivaju se bilo na
samofinansiranju, bilo na dotacijama evropskih vlada, a to znači da one uživaju
određeni stepen samostalnosti. U Evropi, islamske zajednice izlaze iz situacije u
kojoj su se uglednici borili oko toga ko ima pravo da govori kao zvanični
predstavnik različitih nacionalnih zajednica. Ovo je pozitivan razvoj koji otvara
mogućnost stvarnom predstavljanju, što izvire iz širokog članstva zajednica,
gdje članovi biraju svoje predstavnike, gdje postoji politička i finansijska
samostalnost, posebno s obzirom na činjenicu današnjeg snažnog usmjerenja
prema prularizmu unutar ovih zajednica. Iako se otpor ovoj tendenciji ne treba
podcjenjivati, značajan napredak ostvaren je u sastavu Islamskog savjeta za
Španiju, Visokog savjeta u Belgiji i nedavno formiranog Muslimanskoga savjeta
Britanije, ustanovljenog novembra 1997. godine. Krajnji pokazatelj temeljnih
promjena koje su u toku jest broj umjetničkih i kulturnih projekata koji
uključuju muslimane u Evropi. U Britaniji, Španiji i Francuskoj, različite grupe
rade na oblikovanju jedne stvarne evropske islamske kulture.37 Dok se neke od
ovih grupa ograničavaju na slijeđenje poznatih formi i žanrova (varijete,
narodno pozorište i tako dalje), druge se opredjeljuju za iznenađujuće sinteze.
Ovi umjetnički izrazi se postepeno udaljavaju od svojih specifično arapskih,
turskih ili indopakistanskih prethodnika, i pokušavaju da ponovno oblikuju
islamske vrijednosti u okvirima nacionalnih običaja i kulturološkog ukusa.
36
Ibid, str. 262
37
Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 263.

31
 ZAKLJUČAK

Uskoro možemo očekivati pojavu mnogo orginalnijih sinteza, izranjanje

evropskog muslimanskog identiteta koji je u stanju da bude prihvaćen na nivou
masa. Međutim, stvarnost svakodnevne diskriminacije, sumnjičenja i
odbacivanja nije nestala, te brojni muslimani prolaze kroz teške trenutke u
Evropi. Put prema koegzistenciji liči na vrstu minskog polja, ne toliko zbog
pravnih sistema koji bi diskriminirali, nego zbog rastućih i široko raširenih
predrasuda da su islam i muslimani, po svojoj definiciji, "nesposobni za
integraciju". Ovo pokazuje da postoji neodložna potreba za obrazovanjem i
informiranjem. Popularne uprošćene predstave o islamu sprječavaju široku
publiku da postane svjesna velikog napretka koji je učinjen na području
integracije.

Brojne inicijative su već otvorile vrata u tom smislu: organiziranje otvorenih

dijaloga, napori muslimana da predstave sami sebe (međukonfesionalni
religijski skupovi, otvoreni dani, univerzitetske rasprave itd.), te odbacivanje
streotipa od strane nekih intelektualaca i novinara. Ova vrata mogu izgledati
samo otškrinuta, ali ona otvara ju put prema budućnosti obostranog poštovanja.

Umjesto da o pasivnoj integraciji muslimana mislimo na hladan i formalan

način, treba sa entuzijazmom očekivati pozitivan doprinos muslimana izgradnji
jedne nove Evrope. Njihovo prisustvo je izvor obogaćenja: ono doprinosi
razmišljanju o mjestu duhovnosti u sekularizovanim društvima i o egalitarnom
podsticanju religijskog i kulturnog pluralizma. U širem smislu, muslimani su
prirodni saveznici svih onih koji predstavljaju izazov društvu u pitanjima
značenja, etike i društvene pravde.38

LITERATURA

1. http://www.islamskazajednica.ba/component/content/article?id=11916:integracija-muslimana-u-
evropu

2. Edgar Morin: Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo 1987.

3. Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004.

38
Tariq Ramadan: Biti Evropski musliman, Udruženje Ilmijje, Sarajevo 2004., str. 264.

32
Odnosi između islama i zapada i zadaće muslimana

Razgovor na temu odnosa između islama i zapada u okviru civilizacijskih pitanja, kao i
odnosa zapadnjaka i muslimana u smislu povijesnih susreta, razgovor je koji potiče na
mnogobrojne teme. Ono što je međutim zajedničko ovim odnosima jeste da im se mora priči
znanstveno i uvijek realistično. To je razgovor o odnosima dviju skupina sa različitim
razmišljanjima koje su ostavile duboke tragove na svjetski poredak i ljudsku civilizaciju, bez
obzira na krajnje pozitivne ili negativne učinke. To je razgovor o odnosima dviju zajednica
koja imaju istu sudbinu, bilo da se sučeljavaju jedna protiv druge ili su prinuđene surađivati.
To bi jedino mogla biti zajedničko u njihovom hodu, dok se uvelike razlikuju u svojim
ulogama kroz povijest.

Imajući to u vidu mi današnje odnose ne možemo nikako odvojiti od povijesnih, dakle od

prošlosti niti ih možemo ikako drugačije razumjeti, osim u globalnom sagledavanju njihovog
kretanja. Zato se i postavlja pitanje je li moguće razdvojiti zapadnu misao o muslimanima ili
Turcima kako to obično kažu zapadnjaci, smatrajući neporecivo ulogu Turaka u razvoju
islama, ali isto tako i stav muslimana prema zapadu?

Pred istraživačima ovih odnosa susreću se dva bitna činitelja: 1) animozitet koji u velikoj
mjeri sprečava razumijevanje istine o međusobnim odnosima, pa čak i razumijevanje nekih
povijesnih termina, 2) te civilizacije u pozadini i posljedice tih odnosa. U tom smislu se
pitamo da li je srednji vijek bio mračan za cijelu Europu ili za samo jedan njen nužni dio dok
srednju i sjevernu Europu taj mrak nije doticao?

Da li je kršćanstvo bilo uzrokom tog europskog mraka ili mu se ono suprotstavilo? Da li do

stagnacije u Europi dolazi kada Germani preuzimaju prednost nakon što su njome sretno
vladale grčka i rimska kultura i civilizacija? Kakvi su učinci na svijet bili pojavom islama koji
je opet ponikao na arapskom poluotoku koji je u to vrijeme bio „svijet tame“ i dubokog sna
koji je prije toga trajao vjekovima?

Je li istina kako se tvrdi da je islamski utjecajna tada poznati svijet bio tako velik da je u tom
svijetu stvorio reakciju iz koje je proizašla velika kulturna i progresivna sila koja je uspjela
svladati mračnjaštvo srednjega vijeka i stvoriti svoju snažnu silu kojoj više islam nije trebao
ali je zato odbacila i do tada uobičajeno tradicionalno kršćanstvo i da li je ta snaga zapravo
proizašla otuda na što se naslanja europska renesansa?

33
Sve su to pitanja ali i mnoga druga bez kojih ne možemo pristupiti ozbiljnom proučavanju
međusobnih odnosa kako bismo dosegli istinu. U tom smislu nailazimo na neke poteškoće
kao što su nacionalizam, isključivost, vjerska isključivost i mnoge druge prepreke. Ono što je
po meni dosta izgledno jeste da su ove dvije civilizacije imale svoje velike uloge tijekom
prošlosti i bez sumnje snažnog utjecaja jedne na drugu. Godine 711. počinje pad iberijskog
poluotoka muslimanske ruke a onda dva stoljeća kasnije pad Sicilije, Malte i južne Švicarske.
Spomenuti događaji nisu mogli proći bez posljedica na civilizacijskoj razini. Ta osvajanja su
bez sumnje snažno utjecala na velika previranja na Zapadu i nakon toga se javila snažna
reakcija. Godine 1060. počinje rat za povrat okupiranog teritorija prvo povratom Sicilije zatim
početak povrata Španjolske 1085 a onda dolaze križarski ratovi u srcu islamskog svijeta.

Potom dolazi do ponovnog jačanja muslimana koji uspijevaju izbaciti križare sa Bliskog
istoka 1291. zatim osvajanje Istambula 1453. opsada Beča 1529. i 1682. kada se Europa našla
u vrlo velikoj opasnosti.

Nakon toga Europa prelazi u ofenzivu u Sjevernu Afriku i Istočnu Aziju gdje dolazi do
velikoga sukoba između ove dvije civilizacije u kome islam pobjeđuje.

Napokon dolazi do napada zapada koji vodi Napoleon na Aleksandriju 1798. godine te
kolonizacije Indonezije od strane Nizozemske 1800. a zatim Francuzi okupiraju Alžir 1830.
ruske snage okupiraju Kavkaz i Turkmenistan polovicom 19. stoljeća. Godine 1857. Engleska
je okupirala Indiju čime zapad izlazi na dva oceana Atlantski i Indijski i najvećim dijelom na
sredozemno more te okupiraju vrata Crvenog mora.

Godine 1897. Engleska je okupirala Egipat a 1917. i Sudan a 1948. saveznici ulaze u
Palestinu i tamo osnivaju u srcu islamskoga svijeta izraelsku državu.

Tako su tekli povijesni sukobi islama i zapada u kojima se smjenjivale dobro sa zlim koja je
na našu veliku žalost još uvijek traje. Ovo sve nabrajam kako bismo što bolje objasnili odnose
ove dvije velike civilizacije i njihov „suživot“. Zato i jeste nužno te odnose promatrati
historijski i na temelju tih prosudbi donositi objektivne sudove.

Kako Zapad gleda na islam i muslimane?

Kada govorimo o gledištima Zapada prema islamu i muslimanima to ne znači da u gledištima

Zapada nije bilo i objektivnih mišljenja o kojima ovdje nećemo govoriti jer su to izuzeci.
Govorit ćemo zapravo o prevladavajućim mišljenjima Zapada glede muslimana i islama.
34
 a) Na ideološkoj razini

Stav Zapada je krajnje agresivan. Oni drže da su glavna obilježja islama u osveti i represiji
smatrajući da ta obilježja proistječu iz Božje objave Kur'ana. Zbog toga oni propagiraju
logičnost Objave kojom su nažalost inficirani i neki islamski mislioci.

Zatim dolazi do napada na Božjeg poslanika Muhammeda a. s. optužujući ga za romantizam,

pjesništvo, mijenjajući namjerno neke činjenice o njegovoj osobi, kao što je primjerice
poznati slučaj Garanika. Na temelju svih njihovih optužbi proizlazi da je islam produkt pred-
islamske arapske duhovnosti kao što to recimo kaže Mišel Aflak tvorac ba'sističke misli u
arapskom svijetu. Također se islam optužuje da je u religijskom smislu nespretan produkt
židovstva i kršćanstva. Kada je Ruždi napao osobu Muhammeda a. s. na veliku žalost našao je
sugovornike među zapadnim misliocima koji su ustali otvoreno u njegovu obranu. Ovdje
namjerno ne navodim sve optužbe zapada protiv islama jer jednostavno za to nema vremena.

b) Na civilizacijskoj razini

Zapad ovdje bez dvojbe optužuje muslimane kao teroriste a islam kao kolijevku i rasadnik
terorizma. Oni drže da islamski preporod nije ništa drugo do pokret usavršavanja terorizma
zato se i ne libe pozvati sve snage da se odlučno suprotstave islamu, svim sredstvima.

Što muslimani misle o Zapadu?

I ovdje nećemo govoriti o pojedinim mišljenje ima muslimana koja predstavljaju produženu
ruku zapadnih mislioca. Ovdje ću govoriti o općeprihvaćenom mišljenju muslimana o zapadu.

a) Na ideološkoj razini

Muslimani prigovaraju zapadnoj misli da se u cijelosti posvetila materiji i da ne priznaje svijet

gajba/nevidljivog/ duhovnog. Na Zapadu, i samo kršćanstvo je stvar pojedinca a nikako
društva.

b) Na civilizacijskoj razini

Muslimani općenito misle da je Zapad sav svoj materijalni napredak podredio kako da
podredi svijet sebi i sva civilizacijska i druga dostignuća svom sistemu. Za njih druge
civilizacije postoje da bi služile njima a ne općim vrijednostima. Zapad prema islamskom

35
stajalištu ne priznaje ničije druge vrijednosti osim svojih. Oni primjerice žele svoje stavove
nametnuti trećem svijetu.

Najbolji primjer ovoj tvrdnji jest pokušaj da se u zaključke konferencije u Kairu 1995. i
Pekinga 1996. godine unesu njihovi stavovi o obitelji. Na tim konferencijama željeli su
nametnuti svoje stavove glede obitelji ne priznajući stavove drugih. U Kairu 1995. godine
zapadni intelektualci su pokušali u rezoluciju unijeti svoj stav o seksualnoj slobodi kao i u
Pekingu. Braneći stavove pojedinaca Zapad ne preže ni od agresije na općeprihvaćena
moralna načela. To novi vid kolonijalizma pa se dodatno mora biti oprezno.

c) Na političkoj razini

Muslimanima je još uvijek u svježem sjećanju zapadni kolonijalizam pa zato opravdano

sumnjaju u sve namjere zapada makar otuda dolazile i pomirljive poruke. Muslimani općenito
smatraju da Zapad još uvijek ima neprijateljske stavove prema islamu i da on još uvijek
pothranjuje one snage koje se neprijateljski odnose prema islamu a naročito nakon svjetskoga
sloma komunizma.

Dva zapadna staništa

U okviru ove teme nužno je da spomenem dva zapadna staništa u okviru odnosa prema
islamu.

Prvo: Stajalište Hantingtona koji tvrdi da je nužan sukob islamske i zapadne civilizacije.
On je svoju ideju „o sukobu civilizacija“ iznio 1993. godine. Između 8 nabrojanih civilizacija
izvukao tri među kojima po njegovom mišljenju mora doći do sukoba.

1. Zapadna i to američka koja je izravan produkt renesanse a koja je opet polučila novi
demokratski kapitalizam,
2. Konfucijanizam, kojega je glavni predstavnik Kina,
3. Islam kao glavni nositelj ove treće strane i pored nekih izmjena koje načinio sam
Hantington, Zapad i dalje misli da je islam neprijateljski raspoložen prema zapadnoj
civilizaciji.

Drugo: Poznata Brajanova teorija koju je objavio u Economistu 1994. godine. U toj
svojoj tezi Brajan misli da je demokracija izravni produkt reforme kršćanstva u prvih 16
stoljeća, a koja je svoju snagu posvetila odgovornosti pojedinca prema Bogu isključujući
ulogu crkve. Tri vijeka nakon toga iz ove reforme proizaći će demokracija koja će
preokupirati veliki dio današnjeg svijeta na političkom planu. Ta je ideja osnažena naročito
36
nakon sloma komunizma. Zapad priznaje u Kur'anu odgovornost pojedinca ali tvrde da se ta
odgovornost reflektira u krugu fatalizma. Da bi došla do poravnanja odnosa između islama i
Zapada, zagovornici ove ideje uvjetuju da se u krugu islama bitno smanji uloga uleme koja po
njihovom mišljenju ima monopol kada je u pitanju razumijevanje islama. Zapad je naročito
protiv ustanove „idžtihada" smatrajući ga glavnom preprekom da se saniraju odnosi unutar
islama. Da bi se popravili odnosi islama i zapada zagovornici ove ideje uspoređuju dva
petnaesta vijeka, kršćanski i hidžretski, zagovarajući postojanje neke sličnosti među njima.

Oni misle da su se u oba ova petnaesta vijeka (kršćanskom i hidžretskom) ispunili neki
preduvjeti za reformu oni misle da u islamskom svijetu u 19. stoljeću prevladavaju sljedeće
pojave:

1. Opća tjeskoba koju proizvode vojne diktatorski režimi,

2. Opća svjetska tjeskoba i problemi,
3. Želja za reformom u islamskom svijetu,
4. Ostvarili su se bitni vanjski čimbenici za takvom reformom i da izvan islamskog
svijeta postoji želja da se pomogne u toj reformi oni misle da su se u 19 stoljeću nove
ere ostvarili svi uvjeti za reformu kao što su se sada ostvarili u islamskom svijetu.
Zagovornici ove ideje isto tako tvrde da u islamskom svijetu postoje usmjerene vođe
koji su u stanju izvesti spomenutu reformu. Pozivaju na stvarni dijalog. Bez obzira što
se mislilo o sukobu dijalog je najbolji način uspješnoga rješavanja spora. Sporazum se
ne može ostvariti ako se ne ostvari razumijevanje jednih i drugih. Iz toga proizlazi
nužnost reforme. Obje strane prije svega moraju korigirati dojmove o onoj drugoj
strani i da dojam o sebi popravi kod druge strane. Nužno je u tom dijalogu odstraniti
falsificirane misli. Nemoguće je od nas muslimana očekivati da branimo stajališta
Zapada a da sliku o Zapadu ne izmijenimo u svojim mislima. Nažalost mi još uvijek
ne vidimo pozitivnih pomaka na Zapadu koji bi nas uvjerili da je došlo vrijeme do
promjene stajališta. Naprotiv svakim danom smo sve više uvjereni u suprotno. A sada
se osvrnimo na teoriju Hantingtona. Uvjeren sam da ona nije pridonijela boljem
razumijevanju nego produbljivanju postojećih razlika. Kada Brajan pravi komparaciju
između dva 15. stoljeća mislimo da on očito neće da razumije da postoji velika razlika
između kršćanskog i islamskog stajališta glede mnogih životnih pitanja.

Pokret za reforme na zapadu uopće ne uvažava takve razlike i uvjetuje islamskom svijetu
sporazum na temelju svojih spoznaja o islamu.

37
Usudio bi se ustvrditi da na Zapadu postoji pogrešno mišljenje o islamu koje oni uporno
nastoje proturiti kao općeprihvaćeno. To je pogrešna povijesna predodžba ali i stvarna. Tako
primjerice islamsko stajalište prema Bogu dž. š .oni potpuno pogrešno shvaćaju dok mi
muslimani tvrdimo da je to stajalište ispravno i da je Bog apsolutan i savršen sa svojim
atributima, subutijatima i selbijatima. Islam o božjim atributima nema namjeru prikazivati
Boga u liku nego racionalnim i urođenim dokazima. Cilj ovog islamskog stajališta je uputiti
čovjeka u svijet savršenstva i uspostaviti ravnotežu u kojoj će čovjek stvarno spoznati što
znači Božja milost i oprost a što znači Božja kazna.

Božja objava je najjača nit koja povezuje stvarni od svijeta gajba /nevidljivog/ i koga su
jedino Božji poslanici bili svjesni. A što se tiče racionalizacije objave to nije ništa drugo do
pokušaj obezvrjeđivanja Objave. Što se pak tiče našeg stava prema Božjem poslaniku koga
oni omalovažavaju mi tvrdimo da je on najsavršenije ljudsko biće i da je sav njegov život
svijetli primjer za čovjeka koji teži ka savršenstvu i duhovnom uzdignuću. Što se pak tiče
fatalizma kojeg Zapad toliko pripisuje islamu treba istaći da je islam od takvih prigovora u
cijelosti čist. Isto tako optužbe o „okamenjenoj misli", ne znamo kako se ona može pripisivati
religiji koja se toliko poziva na razum i na njega oslanja i koja prepušta razumu procjenu na
svim poljima.

Ne treba smetnuti s uma da je islam mnogo pomogao samom zapadu da je ovaj uspio uz
njegovu pomoć izaći iz „kamenog doba“ i doći do ove razine na kojoj je sada. U
civilizacijskom smislu islam je dao izuzetan doprinos u poticanju razvoja znanosti na zapadu.
Optuživati muslimane da su bili samo prenosioci tuđih civilizacijskih dostignuća nije nimalo
ozbiljna optužba. Kako onda protumačiti pojavu Ibni Sine, Farabija, Mula Sadra, Širazija,
Birunija, Razija, Havarizmija, i mnogih drugih znanstvenika koji su bili nositelji novih
znanosti i novih misli. Kritika o zaostalosti muslimana može se pravdati da su islamskim
svijetom stjecajem okolnosti vladali razumi kojima islamska misao nije bila bolja strana.

Bilo je među muslimanskim vladarima onih pojedinaca kojima je znanost bila nešto što nije
bila njihova preokupacija. Ovdje ne treba zaboraviti i zasluge zapada u nazadovanju
muslimana za koju mi vjerujemo da je bila namjerna i s krajnjim ciljem.

Pitanje terorizma

Ovaj je optužba krajnje čudna. Tako primjerice ako se muslimanski narodi bore za slobodu od
kolonijalizma to je terorizam. Ako pak Zapad terorizira narod koji hoće slobodu onda to nije
terorizam nego legitimne mjere. To dvostruko mjerilo pokazuje zapravo pravu namjeru

38
Zapada kada kritizira islam. Tako primjerice borba palestinskog naroda za slobodu protiv
cionističkih osvajača nije legitimno sredstvo za Zapad nego terorizam. Uzmite samo primjer
posljednjeg izraelskog terorističkog čina u Kani u Libanonu kada je Izrael topništvom pobio
oko stotinu nedužnih ljudi. To prema Zapadu nije terorizam nego legitiman čin.

Muslimani u Europi

Kada govorimo o Zapadu ne govorimo samo o geografskom pojmu nego više govorimo o
civilizaciji. Ovdje govorimo o islamu u Europi. Nema nikakve sumnje da je islam na ovom
kontinentu vrlo star odmah poslije kršćanstva bez obzira što mnogi pokušavaju tu činjenicu
poreći. Muslimani u Europi su dio civilizacije toga kontinenta koji se ne može poreći. U
njihovim venama teče ista europska krv kao i kod drugih, razmišljaju kao i drugi Europljani.
Razlika među njima je što prihvaćaju islam i što se u shvaćanjima razlikuju od drugih.

Svakako da mnogim Europljanima smeta što muslimani nastoje u svojoj vjeri naći sve
odgovore na pitanja koja muče i njih ali one druge. Tu počinju problemi. Laička Europa ne
želi da se u njihovoj sredini pitanja i problemi rješavaju drugačije nego kako oni prakticiraju.
Tu se javlja netrpeljivost, odbojnost, animozitet i odbacivanje takvih razmišljanja bez obzira
koliko ona bila prihvatljiva. Tu prestaje svaka demokratičnost u odnosima tu nema poštivanja
prava pojedinaca, prava na drugačiji odgoj i drugačije mišljenje. Nama je znano da islam vrlo
veliku važnost polaže na ustroj obitelji i odnose pojedinaca u njoj a koji se uistinu vrlo mnogo
razlikuju od europskog gledanja na obitelj i njene odnose. Kada muslimani hoće da progovore
o problemu Palestine, Selmanu Ruždiju, Afganistanu, Alžiru, u Europi odmah ta nastojanja
povezuju s terorizmom. U posljednje vrijeme ima pokreta koji ne mogu zamisliti da u Europi
može egzistirati neka druga misao osim europske i zato su odmah spremi takvu misao nazvati
terorističkom, muslimane prozvati teroristima a njihove mesdžide leglom terorizma. U toj
činjenici neznanja i isključivosti treba sagledati pokušaj kolektivnog podčinjavanja jednoj
doktrini i misli.

Što treba da rade muslimani?

Po meni, mi muslimani imamo ljudsku obavezu glede muslimana u Europi sadržanu u

sljedećim točkama:

1. Muslimanima u Europi moraju biti solidarni i sačuvati islamsko obilježje,

2. Nastojati biti pravi primjer ljudskih obaveza kako u društvu tako i obitelji,

39
3. Raditi na boljem shvaćanju istinskog islamskog stava o životnim pitanjima
objašnjavati ga drugima i pojašnjavati islamski stav prema svim problemima,
4. Uspostavljati čvrste veze i odnose među zajednicama i pojedincima i popunjavati one
praznine u gospodarstvu i društvu što je moguće više,
5. Raditi na uspostavi ravnotežu između zahtjeva pojedinaca i zahtjeva domovine kako bi
se ostvarile obostrane potrebe i kako musliman ne bi izgubio oslonac na jedno ili
drugo uz napomenu da postoje islamska pravila koja u slučaju nužnosti mogu riješiti
sva goruća pitanja (tjeskobe nužnost i štetnost),
6. Pomoći u svim pozitivnim društvenim kretanjima na lokalnoj nacionalnoj i svjetskoj
razini i upozoravati na negativnosti koje islam odbacuje i omogućiti muslimanu da ih
odbaci,
7. Tražite politička društvena prirodna i svaka druga prava u sredinama u kojima žive
muslimani. U tom smislu upotrebljavati različite metode da se čuje istinski islamski
stav,
8. Islamski svijet se mora čvrsto zauzimati za prava muslimana i nikada ne propustiti
svoju opću islamsku obvezu,
9. Usredotočiti se na islamski odgoj a to znači upotrebljavati različite metode poticanja
emotivnih snaga u čovjeku uz snažnu organizaciju muslimanske mladeži jer je stalno
izložena opasnosti medijskog utjecaja drugih kojima je cilj obeshrabriti i pokolebati
islamsku ličnost,
10. Koristiti islamske obaveze u smislu ohrabrenja muslimanske ličnosti kao što su džuma
namazi, bajrami, hadž i svi drugi različiti ibadeti i zajednička okupljanja,
11. Stalno ustrajavati da musliman i muslimanka na ovim područjima budu u stalnoj
potrazi za znanjem i sretnom sredinom.

Struktura zapadne percepcije islama

40
 Uvod

Neznanje je oduvijek bilo ključ i korijen svakog zla, neznanje kada se spoji sa religijom,
novcem siromaštvom, dovodi do terorizma, korupcije, i kriminala. Tako za zapad, islamski
svijet izgleda nasilan i netolerantan, a ustvari, kada čitamo islamske propise i zakone, oni
čistog razuma mogu vidjeti da su to uzvišeni propisi koji su dobro za svako društvo a ne samo
za muslimane. Islam je religija sa najvećim stupnjem tolerancije, uvažavanja i razumijevanja.
Dakako, muslimani prije svega trebaju biti svjesni svoje zadaće na ovom svijetu, svojih
postupaka i ahlaka, da bi od drugih mogli očekivati neki vid tolerancije. Također, smatram da
Zapad treba priznati koliki je doprinos islam dao svijetu, a posebno Evropi. Taj doprinos je
ogroman. Prve riječi koje su objavljene muslimanima jesu 'uči, čitaj', dakle cjelokupan sustav
islama se bazira na traženju znanja i nauke. Bez obzira na sav doprinos koji su muslimani dali
nauci, neki smatraju da je islam nazadan. Taj doprinos možemo vidjeti u velikim brojem
otkrića: filozofija, geografija, medicina, matematika, botanika. Dakle, veliki je broj otkrića na
polju prirodnih znanosti, ali je zapad većinu tih otkrića pripisao svojim 'znanstvenicima'.
Pogledajmo propise islama koji, ako se ispravno shvate, ne mogu dovesti do negativnih
mišljenja o islamu. Smatram da islam mogu mrziti samo neznalice. Islam nije prijetnja niti
islam nanosi zlo, islam je savršen, muslimani nisu savršeni i stoga smatram da islam treba
procijeniti nakon razumijevanja Kur'ana, hadisa i Poslanikovog životopisa u cijelosti.
Pogledajmo zapadnu percepciju islama, poistovjećivanje islama sa terorizmom i pogrešna
shvaćanja da je žena manje vrijedna od muškarca u islamu.

Islam koji je propisan od Savršenog

„U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti, pravi put se jasno razlikuje od zablude..“39

Da je islam stil život, to smo nebrojeno puta čuli. Da on svojim propisima uređuje sve sfere
ljudskog života, to znamo. Da je on vjera srednjeg puta i da od nas traži da uvijek tragamo za
ravnotežom između duše i tijela, Dunjaluka i Ahireta, i to znamo. Vjerovatno znamo i da nije
dovoljno da bi se kao vjernici potvrdili, biti posvećen samo ibadetu. Ne uređuje naš šeriat
samo odnos čovjeka sa Bogom, tu su i propisi kojima se uređuje odnos čovjeka sa čovjekom,
odnos čovjeka sa prirodom, sa okruženjem u cjelini. Svaka neravnoteža rezultira nered. Nered
je i kad ljudi ograničavaju vjeru na ibadet, klanjaju, zikre, Kur'an uče, a djelima svojim vjeru
ne svjedoče. Poslanik kaže da je naš Gospodar u hadisikudsijji rekao: „O čovječe, dokle ćeš

39
Kur'an, sura (El Bekare,256)

41
izgovarati Moje ime a strahovati od drugog! O čovječe, da strahuješ od Džehennema kao što
strahuješ od siromaštva, opskrbio bih te odakle se i ne nadaš! O čovječe, kada bi žudio za
Džennetom kao što žudiš za Dunjalukom, usrećio bih te u obje kuće! O čovječe, nemoj svoje
srce puniti Dunjalukom, jer njegov nestanak je blizu.“ 40

Kao što znamo svi propisi islama su savršeni jer ih je Allah naredio. Naređen nam je namaz, a
od namaza imamo i pored naredbe, zdravstvene koristi. Kada je u pitanju post, nauka je
dokazala da 36 dana (trideset ramazana i šest mjeseca šewala) posta u godini čisti organizam
od negativnih supstanci. Da svi ljudi na svijetu daju zekat, pored naredbe, ne bi bilo
siromaštva. Dakle, u islamskim propisima nema ništa što bi naškodilo drugom čovjeku, a
posebno pripadniku druge vjere s kojima smo dužni biti u korektnim i tolerantnim odnosima.
Pored toga, smatram da je izučavanje druge vjere prijeko potrebno naročito kada čovjek živi u
neislamskoj državi i dužan je da se vlada tuđim zakonima. Jer istraživanje vodi do spoznaje,
spoznaja do tolerancije, a tolerancija do pozitivnih međuljudskih odnosa. Jedan od poznatih
američkih glumaca je jednom prilikom izjavio: „Svi bismo trebali pokušati da budemo kao
muslimani. Oni imaju osjećaj, posebno osjećaj prema svojoj zajednici i djeci. Ne postoji
zajednica kao zajednica muslimana crnaca, koja ulaže toliko truda u podučavanju djece
pravilnim stvarima. Uče ih da ne puše, da ne piju alkohol, da štite žene, oni naređuju
poštovanje prema drugima. A što to drugi rade? Žale se na muslimane, kritiziraju ih. Svijet bi
bio bolje mjesto za življenje ako bismo više oponašali muslimane. Ne treba da postanemo
muslimani, ali možemo prihvatiti stvari koje provjereno imaju funkciju.“41

Što se tiče zabranjenih stvari navest ćemo alkohol, zašto je on ustvari zabranjen? Sama nauka
nam dokazuje loše posljedice na naše zdravlje, a naša vjera zbog toga upravo zabranjuje.
Budući da konzumiranje alkohola manje ili više ugrožava sve spomenute temeljne ljudske
vrijednosti i dobra, a posebno razum, sasvim je logično da je islam u svojim osnovnim
izvorima, Kur'anu i sunnetu, kategorički osudio i zabranio konzumiranje alkoholnih pića,
naloživši muslimanima ne samo da ih ne konzumiraju već i da se ne prikučuju ovoj velikoj
pošasti i "majci nevaljalština", kako je alkoholna pića okarakterizirao sunnet. Ovakav je islam
ustvari, a u nastavku ćemo vidjeti kako islam vide zapadnjaci. Službeno, islam je prihvaćen

www.bkc-frankfurt.de/.../Zbirka-hadisi-kudsija-s-komentarima-En-Nevevija-i-El-Kastala...
40

https://www.google.com/search?biw=1920&bih=920&tbm=isch&sa=1&ei=Z-tfXMKrJJ-
41

n1fAPiOO5qA0&q=bill+cosby+o+muslimanima&oq=bill+cosby+o+muslimanima&gs_l=img.3...1634.3349..34
77...0.0..0.282.1988.0j11j2......1....1..gws-wiz-
img.......35i39j0j0i30j0i19j0i8i30.thkEHWbZfR8#imgrc=sTSDQ3EX2E6aLM:

42
samo u 4 zemlje u Evropi: Austrija, Hrvatska, Španjolska, Belgija. U ostalim zemljama nije
na razini crkve, nedefinirano.

Može li se islam integrirati u Evropu?

Šta se nudi muslimanima u Evropi?

Riječ integracija dolazi od latinskog glagola integro, što znači obnoviti postaviti na ranije
mjesto. Latinska imenica integritas, -atis, znači čitavost; neporočnost, nesebičnost, a latinski
pridjev integer, -tegra, -tegrum znači čitav; krepak, neoštećen.42

Dakle, integracija kao termin označava povezivanje, spajanje, ujedinjavanje dijelova u

cjelinu. Motivi i ciljevi integracije su veoma različiti. Pojam integracije omogućava ne samo
da se objasni povezivanje dijelova u nadređenu cjelinu, nego i manjih cjelina u jednu višu
cjelinu. Glagol integrirati podrazumijeva: sjediniti, povezati različite elemente, stvoriti jednu
cjelinu. Kroz čitavu povijest čovječanstava poznat je termin integracija. Gledajući povijest
poslaničkih generacija, uvidjet ćemo da je društvo zbog ukazanih problema napuštalo svoje
ognjište ili je zbog nestanka moralnih vrlina napuštalo svoje rodno mjesto te spas i utočište
pronalazilo u nekom drugom kraju. Svaki segment podsticaja kulturološko-integracijske
pojave valja posebno proučiti te mu posvetiti posebnu i ozbiljnu pažnju. Veoma je važno
naglasiti, da je Evropa multietnički kontinent. Imamo europske autohtone muslimane, velik
broj onih koji su primili islam, zatim velik broj useljenika i sa ostalih kontinenata, koji su
stekli državljanstvo određene države, te se zaposlili. I na kraju u Evropi postoji velik broj
imigranata koji su zbog različitih razloga migrirali u Evropu, kao npr. ekonomski, socijalni
razlozi ili pak zbog životne ugroženosti. S druge strane imamo zajednice koje su geotizirane, i
koje su potpuno zatvorene i izolirane od evropskih vrijednosti. Takve zajednice ponekad
mogu postati problem. „Model, koji susrećemo kod nekih muslimanskih zajednica jest
potpuna asimilacija u društva gdje su stigli. Odgajaju se na principu kompleksa niže
vrijednosti i time rađaju frustracije koje dovode do negativnog izražaja i posezanja za nekim
od neželjenih djela ili poteza, što opet postaje problem. Stalno im se nameće da je njihova
vjera kriva za sve, da je ona izvor svakog zla, a nerijetko ih se poziva da se odreknu svoje
vjere.“ 43

https://hr.m.wiktionary.org/wiki/integracija
42

A. Hasanović, „Integracija i zajednički život muslimana u

43

Hrvatskoj – poželjan primjer europskoj zbilji“

43
Koncem 20. stoljeća povećan je broj imigracija stanovništva iz siromašnijih krajeva
islamskog svijeta u zemlje Zapada, koje im nude mogućnost za kvalitetniji način življenja,
demokraciju kao okvir društvenog djelovanja, slobodu i jednakopravnost za svakoga, što im,
slobodno možemo kazati, nisu osigurale matične zemlje. Svaka osoba koja se odlučila za
odlazak u drugu zemlju, imala je različit cilj i razlog. Jedni su tamo uvidjeli mogućnost
kvalitetnijeg života, drugi slobodu izražavanja i očuvanje svojih religijsko-tradicijskih
vrijednosti. Ulaskom u novo okruženje, u ovom slučaju, načelno, kršćansku sredinu, potrebno
je promovirati svoje kulturno naslijeđe u komunikaciji sa novom zajednicom a ujedno očuvati
religijski i nacionalni identitet. U mnogim dijelovima svijeta muslimani se danas osjećaju da
su od svijeta Zapada opkoljeni i satjerani u škripac. Smatraju da su žrtve vojne agresije u
Iraku, Libiji, Libanu i Iranu. Muslimani susreću izraelske vojnike na okupiranim teritorijama
(Palestina) i u Libanu. Muslimani su strana koja gubi u ratovima kojima se daju vjerski
motivi, kao što su ratovi u Bosni, Azerbejdžanu, Tadžikistanu i Čečeniji. Muslimani su od
hinduističkog sektaštva satjerani u škripac u Kašmiru. K tome, u Sjedinjenim Američkim
Državama i Evropi muslimani se osjećaju diskreditiranim, na iskušenju su i na njih se sumnja
usljed njihovih religijskih vjerovanja. Svi ovi zakoni koji se donose kroz demokratiju u
Evropi ostaju kao mogućnost a ne pravilo, dokle bude tako, dotad nema problema za
muslimane jer mogu biti ono što žele. Možemo udovoljiti državi, a da Allah bude zadovoljan.

„Najopasniji među njima (sekularistima) su intelektualci koji promišljaju svoj sekularizam i

od njega rade životno uvjerenje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji,
svjesni su svojeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati
Kur`an i hadise da bi im našli greške i rupe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i
one posvađane sa samim sobom.”44

Turski predsjednik Erdogan 2011. godine je rekao: „Turska ima sekularni Ustav prema kojem
je država jednako distancirana od svih religija, dok sekularizam zasigurno ne znači ateizam.
Moja je preporuka usvajanje sekularnog Ustava i u Egiptu.”

(RecepTayyipErdogan za državne posjete Egiptu 2011. godine)

Iako Erdogan spominje sekularizam, jasno kaže da njegov sekularizam ne znači ateizam.
Dodatno, predsjednik turskog parlamenta Ismail Kahraman pozvao je na izradu vjerskoga
ustava.
44
https://hr.wikipedia.org/wiki/Sekularizam

44
Na granici islama i kršćanstva postoji blaga kritika sekularizma, no kako se ide na jug i istok,
ta kritika se pretvara u društvene promjene, od izvjesne mogućnosti da Turska ne bude
onoliko sekularna koliko je to bila u zadnjih sto godina, i na koncu - ekstremizam ISIL-a i
terorističkih incidenata poput slučaja CharlijaHebdoa 2015. godine.

Utjecaj običaja na islam i muslimane u Evropi, mora se praviti razlika između vjerskog i
običajnog prava. Važno je da mi muslimani nametnemo tu priču, da izlažemo islam, da širimo
da'vu, jer Evropa uvijek tvrdi da je multikulturalna.

Da li je islam prijetnja ili izazov?

Skoro u medijima je osvanula infomacija da je jedan holandski političar koji je godine proveo
u borbi protiv islama, primio islam. Van Klaveren je za holandske medije ispričao da je
postao musliman tokom istraživanja koje je sprovoeo radi pisanja knjige protiv islama. Dakle,
jedini uzrok njegove borbe protiv islama je bilo ustvari neznanje. Smatram da upravo takvi
ljudi i mrze islam. Neznalice i sljedbenici zablude. kada čovjek pročita barem jednu stavku iz
Poslanikovog a.s. života, može uvidjeti koga muslimani ustvari danas slijede. Čovjeka koji je
sve ljude poštivao, bili oni jevreji ili kršćani, te bio tolerantan prema svima. Dakle, islam ne
može biti prijetnja. Islam je savršen, propisi islama ne ugnjetavaju žene, ne ugnjetavaju
pripadnike drugih vjera. Da bi čovjek došao do te spoznaje potrebno je znanje i edukacija.
"Islam je vjera koju je Allah dž.š. objavio preko svoga poslanika Muhameda a.s. cijelom
čovječanstvu. Pripadnost islamu očituje se kelime-šehadetom koji u prijevodu znači 'Ja
svjedočim da je samo Bog jedan i da je Muhamed a.s. Njegov sluga i poslanik'."

Glede jezičnoga značenja riječ islam, kaže, znači "biti siguran, potpun, cjelovit, miran kroz
prihvaćanje Božjega zakona". "A onaj koji prihvati Božji zakon jest musliman. Kur'an naziva
cijelu prirodu imenom 'musliman' jer priroda se pokorava zakonu Božjem koji je u nju
ugrađen".

"Istinska vjera podjednako uči o duhovnom i materijalnom svijetu. Čovjek je sinteza duha i
tijela i nužno je da i duh i tijelo budu zadovoljeni." Zatim, "istinska vjera uči o vječnom
životu na Ahiretu, besmrtnosti duše, odgovornosti za učinjena djela te nagradi ili kazni zbog
učinjenih djela"; obredi, zahvale i veličanje Uzvišenoga Allaha oplemenjuju i moralno
usavršavaju čovjeka, donose mu mir u duši i zadovoljstvo u životu; islam odbacuje
posredništvo između čovjeka i Boga; propisi i principi islama su primjenjivi za svako mjesto

45
na zemlji za svako vrijeme do Sudnjega dana. Sedmo, "svi Božanski propisi sukladni su
zdravom razumu i primjereni ljudskim mogućnostima jer Svevišnji ne opterećuje čovjeka
mimo njegove mogućnosti. Jedan od izvora vjere jest razum. Stoga svi propisi islama skladni
su sa zdravim razumom." Zatim, islam predstavlja kompletan sustav i program ljudskog
života na zemlji; islam u svom korijenu nosi značenje ljubav; istinska vjera naređuje činjenje
dobra a odvraća od zla, a "zlo i dobro su u vjeri ono što je Svevišnji definirao dobrim ili zlim,
a ne ljudi"; te islam osuđuje praznovjerje.

O islamu se počelo intenzivnije govoriti nakon revolucije 1979.godine, što je bila prekretnica.
Neki govore da je islam prijetnja, a neki govore da je čak i izazov. I sami vidimo šta nas to
naša vjera uči, kada sve to razmotrimo shvatit ćemo da smo bez vjere niko i ništa. Današnja
nauka dokazuje što je to islam već donio. „Ti poučavaj, tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad
njima nemaš.“45

Percepcija islama u evropskoj zajednici

„Nema slobode bez odgovornosti niti ima odgovornosti bez slobode.“ Onaj ko uživa dobrote
slobode i sigurnosti mora biti i društveno odgovoran. Stvarnost je da muslimani ovu
„kur`ansku maksimu“ nisu dobro shvatili. Ja bih ovo posebno naglasio da se odnosi na
muslimane u Evropi. Za društvene pojave u Evropi, poput islamofobije i negativne percepcije
islama i muslimana od desničarskih krugova, doprinijeli su i muslimani sami, jer ne koriste
spomenutu slobodu u svrhe koje su i od općeg društvenog interesa. Ne koriste dovoljno
mogućnosti školovanja, obrazovanja, studiranja ... već ostaju „zarobljeni u kulturološkim,
nacionalnim, običajnim pa i vjerskim nedorečenostima“, dr. Baščelić

Za društvene pojave u Evropi, poput islamofobije i negativne percepcije islama i muslimana,

doprinijeli su i muslimani sami, jer ne koriste spomenutu slobodu u svrhe koje su i od općeg
društvenog interesa. Ne koriste dovoljno mogućnosti školovanja, obrazovanja, studiranja,već
ostaju,zarobljeni u kulturološkim, nacionalnim, običajnim pa i vjerskim nedorečenostima.
Muslimani se trebaju boriti da islam ima pravni status u Evropi. Trebaju spominjati svoju
vjeru i ispoljavati je na siguran način. Islam je poslan svim ljudima, ne ograničava se na neku
nacionalnu dimenziju niti je arapska vjera niti bilo čija, to je ummetska vjera, vjera za sviju, iz
tog razloga smo dužni da se borimo za svoju vjeru, da je održimo i prikažemo u najljepšem

45
Kur'an, sura El Gašije, 88,22,

46
svjetlu. Muslimani bi trebali na najširem društvenom nivou biti uključeni u intelektualnim i
društvenim aktivnostima kako bi se prevladao snažan utjecaj asimilacije Europske matice.
Oni moraju ustrajati na vrijednosno orjentiranom i univerzalnom razumijevanju Islama. Ne
smije se zaboraviti da suvremeni fundamentalizam mnogo svog uspjeha duguje vakuumu u
znanstvenom tumačenju Islama. U multikulturalnom društvu “Islam istine” treba biti naglašen
prije nego “Islam identiteta”. Zato jer ‘istina’ može surađivati s različitim identitetima, a i
‘identitet’ je sklon sukobu s drugima. Karakter  ‘Islama istine’ je logocentričan tj. određen je
sadržajem Božje Poruke dok je karakret ‘Islama identiteta’ homotetičan tj. određen je osobom
do koje poruka dolazi.

Jedan hrtvatski političar je kazao: „Više puta sam recimo bio u posjeti zagrebačkoj džamiji i
od tih ljudi sam primio samo ljubav i nikakvo nasilje. Ono gdje Europa griješi jest da dopušta
odjednom masovnu imigraciju milijun Marokanaca i Nigerijaca koje je zbog svoje brojnosti
nemoguće integrirati, onda se kaos koji vlada u njihovim matičnim zemljama jednostavno
preseli na ulice europskih gradova. Za to nije kriv islam nego neodgovorna imigracijska
politika koju zagovara dio europskih političara.“46

Razlog zašto u Malmeu u Švedskoj policija i bijelci općenito ne mogu hodati u nekoj četvrti
nije u islamu, nego politici masovne imigracije koju vlast forsira iz samo njima znanih
razloga.

Rast islamofobije i antiislama kao i rast kristijanofobije

Islamofobija često prerasta u nasilje i frustraciju muslimana prelazi u kristijanofobiju i

terorizam i drugi oblici radikalizma. Dužnost svih subjekata Evrope jeste da rade na
preveriranju svih oblika tih fobija i terorizma i ekstremizma.

Prilično dobro već razumijemo čemu vodi pogrešna retorika. A znamo i da pogrdne riječi
protiv islama, potom pokušaji dehumanizacija muslimana, njihovih vjerovanja i vrijeđanja
njihovih svetaca, ne samo da ugrožavaju njihova ljudska prava već ozbiljno remete
tradicionalnu multikulturalnost i socijalni milje društava. Zato kategorički odbacujemo svako
vezivanje islama s terorizmom, jer ništa nije više u suprotnosti sa istinom od toga. Uostalom,
vidjeli smo čemu vode stereotipi. A vode, uvjeravam vas, samo u diskriminaciju, i to dalje

http://www.novihorizonti.ba/problem-nije-islam-i-muslimani-ivan-pernar-uporedio-muslimane-iz-bosne-u-
46

pozitivnom-smislu/

47
predstavlja bazu za ugrožavanje - prvo lokalnog, a onda regionalnog, pa i globalnog mira i
stabilnosti.

„Istinsko poznavanje nije moguće bez spoznavanja drugog i njegovog razumijevanja. Stara
izreka prema kojoj se stvari spoznaju preko njihovih suprotnosti upućuje nas na to da nam
razumijevanje drugoga pomaže u ispravljanju predstava o nama samima, kao što nas upućuje i
na temelje uzajamnog ljudskog upoznavanja.“47

Islam se manifestuje kroz vjeru i dobra djela. Mi islam prezentujemo drugima, kroz naše
ponašanje i naša djela, mi smo primjer drugima. Islamska a ne tradicionalna dimenzija i
praktikovanje toga u Evropi a ne na osnovu običajnog prava jer u Evropi se forsira običajno
pravo a ne islamsko. .

„Muhammed Asad rano je shvatio da ljudi na Zapadu imaju izobličenu sliku o islamu i da je
ta slika rezultat neobjektivnog i tendencionionog govora i pisanja o toj vjeri.“48

Mi smo predstavnici naše vjere, i kako je mi primjenjujemo tako će i ljudi shvatiti sta je
ustvari vjera. Nekim ljudima je u psihu ukorijenjena predrasuda prema islamu.

„Kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih
razlika između ovih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti ovoj ili onoj njihovoj
zamisli, ali, naravno, nikada ne bi razmatrao mogućnost da one zamijene njegovu vlastitu
ideologiju.“ 49

ZAKLJUČAK

„ Predodžba većine kršćana o islamu se svodila na metaforičnu sliku kuge koju je Bog poslao
na zemlju, na sliku vražje tvorevine, krivovjerja i slijepog obožavanja. Džamije su opisivane
kao hramovi mnogoboštva ili bezbožnosti, a Muhamed kao antikrist, podmukli mađioničar,
nasilni spletkar. Takvu ideju Zapad je dugo promicao u svrhu ojačavanja vlastitog identiteta
te postizanja ideološkoga i religijskog jedinstva.“ 50

Mnogo je ljudi koji islam žele prikazati u najgorem svjetlu, mnogo je onih koji su svoj život
posvetili uništavanju islama i svega što je islamsko. Ali je također i mnogo muslimana koji

47
M.Kico, A.Hajrić, „Muslimani i drugi“, str. 354
48
H.Safvet, „Islam i zapad“, str. 29
49
H. Safvet, „Islam i zapad“; str. 30
50
A. Pavelić, „Islam, islamofobija i Zapad: suprotstavljeni pogledi i društvena stvarnost“, str. 411

48
svoju vjeru ne pokazuju onako kako bi trebali, naročito ako žive u neislamskoj državi, i time
pomažu u uništenju islama.

„Prema podacima istraživačkoga centra Pew, procjenjuje se da je 2009. u Europi živjelo

približno 38 milijuna muslimana,12 ponajviše imigranata, na koje se gleda kao na 'unutarnjeg
uljeza' a koji su vrlo često socioekonomski marginalizirani, nezaposleni i slabo obrazovani.“51

Ovaj podatak je jedan od vizija muslimana i islama na zapadu, i upravo zbog toga, smatram
da se muslimani napokon trebaju probuditi iz košmara u kojem žive više od 100 godina. Zar
nije poražavajuća činjenica da u posljednjih 100 godina, je samo jedan musliman dobio
Nobelovu nagradu za nauku? Zar nije poražavajuće da se to dešava narodu kojem je
objavljeno 'uči, čitaj', u čijoj se svetoj knjizi 375 puta spominje 'ilm (nauka) ?! Neko će reći
'ovo su naše mogućnosti, a njihove su veće', a ono što je potrebno islamskom ummetu nisu
mogućnosti, jer čovjek sam sebi može otvoriti putove i mogućnosti, već buđenje svijesti,
suzbijanje umora, mentalne i duhovne lijenosti. Muslimani moraju vjerovati da je
produktivnost dio vjere što potvrđuje i hadis da je rad ibadet. Moramo razmišljate o islamu sa
stajališta njegovih izvora, a ne kroz prizmu onih koji mu nanose najveću štetu, od kojih se
islam ograđuje i osuđuje ih. Pristupajmo dijalogu bez straha, dijalog nema alternative.

LITERATURA

1. H. Safvet, „Islam i zapad“, El Kalem; Zenica, 2003.

2. M. Kico, A. Hajrić, „Muslimani i drugi“, El kalem, Sarajevo, 2013.
3. A. Pavelić, „Islam, islamofobija i Zapad: suprotstavljeni pogledi i društvena stvarnost“,
4. B. Korkut, „Kur'an s prijevodom“

Internet stranice:
1. A. Hasanović, „Integracija i zajednički život muslimana u Hrvatskoj – poželjan primjer europskoj
zbilji“, pdf: https://hrcak.srce.hr/file/289318
2. https://hr.wikipedia.org/wiki/Sekularizam
3. http://www.islamskazajednica.ba/izet-ef-camdzic/25876-nije-vjera-ibadet-samo
4. www.bkc-frankfurt.de/.../Zbirka-hadisi-kudsija-s-komentarima-En-Nevevija-i-El-Kastala
5. https://hr.wiktionary.org/wiki/integracija
6. http://www.novihorizonti.ba/problem-nije-islam-i-muslimani-ivan-pernar-uporedio-muslimane-iz-
bosne-u-pozitivnom-smislu/

51
A. Pavelić, „Islam, islamofobija i Zapad: suprotstavljeni pogledi i društvena stvarnost“, str. 412

49
 7. https://www.google.com/search?biw=1920&bih=920&tbm=isch&sa=1&ei=Z-tfXMKrJJ-
n1fAPiOO5qA0&q=bill+cosby+o+muslimanima&oq=bill+cosby+o+muslimanima&gs_l=img.3...1634
.3349..3477...0.0..0.282.1988.0j11j2......1....1..gws-wiz-
img.......35i39j0j0i30j0i19j0i8i30.thkEHWbZfR8#imgrc=sTSDQ3EX2E6aLM:

STRUKTURA ZAPADNE PERCEPCIJE ISLAMA II

Kad se budu analizirali događaji koji su bitno obilježili neke globalne tokove na
svjetskopolitičkoj razini tokom XX vijeka, čini se nespornim kako bi se jedan od temeljnih
uvida, unutar takve jedne opservacije, nužno morao ticati strukture odnosa zapadnoga svijeta
prema islamu i muslimanima. Jer, ako apstrahiramo dva svjetska rata, period blokovske
podjele i trijumf zapadne politike 52 tokom posljednje decenije ovoga vijeka, onda se odnos
Zapada spram islamskoga svijeta, sa svim svojim implikacijama, nameće kao dominantna
odrednica suvremenih političkih kretanja u svijetu, no jednako kao pouzdan pokazatelj
stvarne orijentacije zapadne politike u svjetskim okvirima. Ovdje su namjerno izbjegnuti
termini sukob, sudar, suprotstavljenost, inače često prisutni u dnevnopolitičkom tretmanu
zapadnoislamskih odnosa; pomenutim se pojmovima, naime, ne može valjano izraziti njihova
suština, niti uopće objasniti ukupnost procesa koji se odvijaju na islamskoj pozornici
postkolonijalnoga razdoblja. Ovo otuda što semantika gornjih pojmova podrazumijeva
određenu uzajamnost, određenu interakciju, što bi, kad je o zapadno—islamskim odnosima

52
1 Ovdje je i doista riječ o politici, koja, naravno, obuhvata prvenstveno diplomatsko-politički,bezbjednosni i
ekonomski plan. Sa druge pak strane, XX vijek obilježavaju opća recesija moralnih vrijednosti i radikalni
sekularizam, praćeni regilioznim indiferentizmom i padom lične odgovornosti. Politikom se, kako zamjećuje
Paul Johnson, nastoje nadomjestiti funkcije religije (Modern Times, rev. ed., New York 1991, pp. 783—784) -
trijumf Zapada, stoga, izričito ima političku, dakle svjetovnu, materijalnu dimenziju.

50
riječ, trebalo značiti da i Zapad i svijet islama participiraju u tim odnosima s punom
autonomnošću vlastitoga stava, usredsređeni na svoje matične ciljeve, kojima ne manjka
čvrstine i koherentnosti. To, recimo, proistječe iz stavova koje promiču autori tipa Samuela P.
Huntingtona53 i ostalih koji govore o tobožnjem sudaru civilizacija, tj. o nepomirljivim
suprotnostima koje dijele zapadni svijet i islamsku civilizaciju. Islamski se svijet, iz takve
jedne vizure, promatra kao jedna monolitna cjelina, koja se interesno postavlja spram Zapada
i zapadne civilizacije. Međutim, to je posve pogrešna predodžba, koja nema uporišta u
suvremenoj islamskoj zbilji54. Islamski svijet je pocijepan, interesno razjedinjen, idejno
razuđen - jednom riječju bez mogućnosti da se jedinstveno, monolitno artikulira. Na Zapadu
se, međutim, uporno forsira predodžba o integralnom profilu islamskoga svijeta, kako bi se
stvorila osnova da se taj svijet kontrapunktira vlastitim vrijednostima, vlastitim interesima,
odnosno vlastitoj politici. Na temelju toga Zapad će svoju generalnu politiku prema
muslimanima, koju omeđuju elementi otvorene diskriminacije, netrpeljivosti i šovinizma,
predstavljati kao objektivno povijesni realitet, kao civilizacijsku datost, kao neizbježni sudar
dva različita vrijednosna koncepta, kako bi opravdao u osnovi nepravedan odnos prema
muslimanima, ma gdje oni bili. Otuda, govoriti o zapadno-islamskim odnosima terminima
bezmalo blokovske suprotstavljenosti je očit stereotip, koji malo ima zajedničkog sa
stvarnošću. Njime se zamagljuje osnovna činjenica po kojoj je moćni zapadni svijet subjekt a
razuđeni svijet islama najčešće tek objekt u međusobnom odnošenju. Zapad je, naime, taj koji
ima inicijativu, diktira i usmjerava tokove pomenutog odnosa; na muslimanima je tek da
reagiraju, da se odgovarajuće postave spram zapadne inicijativnosti — njihova im defanzivna
pozicija ne daje mogućnost adekvatnog uzvrata. Naprotiv: Zapad najčešće određuje kakav
karakter vlasti će imati neka muslimanska država, treba li jedna muslimanska zemlja
ekonomski prosperirati ili ne, te u kojem dijelu islamskoga svijeta će muslimani voditi rat za
svoju opstojnost. Muslimanima, dakle, uglavnom valja tek gasiti požare navlastitom tlu -
boreći se za svoje mjesto pod suncem, za svoj fizički opstanak, svoj vjerski, nacionalni i
ekonomski integritet, oni nisu u poziciji bilo kakve osmišljene, samosvojne profilacije
vlastitoga odnosa prema Zapadu. Odnos ZAPAD - ISLAM bitno je jednosmjeran.

53
Vidi: Samuel P. Huntington, "The Clash of Civilizations",Foreign Affairs, summer1993. Za elementarno
upoznavanje i Huntingtonovim mišljenjem pogl. Samuel P.Huntington, "Sukob civilizacija?", str. 99—129,
unutar: Ljudska prava u kontekstuislamsko—zapadne debate, prir. Enes Karić, Sarajevo 1996.
54
Tu činjenicu zamjećuje i priznaje i jedan broj zapadnih islamista, poput recimo, Dalea F. Eickelmana i Jamesa
Piscatoria, koji se protive bilo kakvom monolitnomsagledavanju suvremenih političkih tokova u islamskom
svijetu. Vidi njihovu studiju: Muslim Politics, Princeton 1996, p. 163.

51
On, naime, podrazumijeva da su zapadne zemlje te koje svoj stav spram islamskoga svijeta
zasnivaju na autonomnosti vlastitog interesa. Za razliku od njih, islamsko odnošenje spram
Zapada je sputano, ne-slobodno, jednom riječju - iznuđena i upravo iz toga razloga se
današnji diskurs o zapadno islamskim odnosima nužno utemeljuje na analizi prvenstveno
zapadnog odnosa prema svijetu islama, jer taj odnos u osnovi oblikuje islamski odnos prema
Zapadu. Opet, razumjeti zapadni odnos prema islamskome svijetu znači prodrijeti u srž
zapadne percepcije islama, razlučiti njene stvarne izvore i motive, jer je to temeljni uslov
pravilnog razumijevanja mnogoslojne islamske reakcije, ali i utiranje puta za jedan novi,
pozitivniji i korektniji odnos između zapadnog i islamskog svijeta, koje će povezivati mostovi
razumijevanja i zajedničke političke volje, mjesto današnje presije i dominacije.

Svakome ko objektivno, neopterećeno, bez predrasuda prilazi karakteru zapadne percepcije

islama i islamskoga svijeta u potpunosti je jasno da je ta percepcija malo zasnovana na
stvarnom poznavanju islamskih izvora, islamskog učenja i realnih motiva suvremenih kretanja
u islamskom svijetu. Zapadno viđenje islama i muslimana uglavnom robuje orijentalističkom
sindromu koji, kako veli profesor Edward Said, to viđenje oblikuje na osnovama subjektivne
impresije i bujne imaginacije. Zapadna percepcija islama u osnovi netačna i aprioristička,
produkt je "zapadnog straha, želje, snivanja moći i, naravno, veoma ograničenog znanja" 55
više mitska nego li realna, formirana u skučenim okvirima vlastitih predrasuda i ambicija,
Cini se dakle, i na osnovu gornje zamjedbe, da zapadna predodžba o islamu posjeduje dva
momenta: teorijski i praktički. Prvi se odnosi na nedovoljno poznavanje i nerazumijevanje
islamskoga učenja i muslimanskoga svjetonazora dok drugi podrazumijeva realnu aspiraciju
Zapada da politički penetrira na islamski civilizacijski prostor. U kojoj mjeri i na koji način su
pomenuti momenti prisutni u strukturi zapadne percepcije islama, pokušat ću objasniti u
narednom dijelu izlaganja.

Tokom starije povijesti zapadno—islamskih odnosa evidentno je da je momenat nedovoljnog

poznavanja i nerazumijevanja bio dominantan u odnosu na pomenuti praktički aspekt. Naime,
izuzmemo li krstaške ratove, srednji vijek je epoha zapadne defanzive; muslimani su ti koji
dominiraju, koji svojom vojničkom, kulturnom, civilizacijskom i znanstvenom superiornošću
diktiraju putanju kršćansko—islamskih odnosa. Zbog toga se Zapad uglavnom usredsređuje
na odbranu vlastitog tla i vlastite duhovnosti; Kraljevske vojske brane državne granice a
teolozi i redovnici kršćansko učenje. Odbranu, međutim najdirektnije prati tendencija

55
Vidi: Edward Said, Orijentalism, New York 1979. Cit. prema: G. W. Choudhury , Islam and the Contemporary
World, Chicago 1991, p. 194.

52
protuofanzivnog djelovanja, što se na planu teološke polemike najbolje vidi kroz primjer Sv.
Tome Akvinskog (1225-1274), središnje figure katoličke teologije i filozofske misli. Sv.
Toma je naime, bez obzira na svoje krajnje oskudno poznavanje izvornog islama, imao
potrebu da zaštiti kršćansko učenje od, kako kaže, saracenskog izrugivanja56, pri čemu, u više
navrata, njegova apologija prerasta u žestok napad na islam, njegovo učenje i vrijednosti.
Takav je recimo slučaj sa VI poglavljem Prve knjige njegove Sume protiv nevjernika, kad
govori o Muhamedu a.s. i sljedbenicima islama. Taj dio svakako vrijedi navesti u cijelosti,
zbog njegove paradigmatičnosti kad je u pitanju europska percepcija islama tokom srednjeg
vijeka. Sasma nekritički, bez elementarnog podastiranja razloga i argumenata za svoje
tvrdnje, Sv. Toma veli sljedeće:

"Međutim, osnivači krivih sljedbi postupali su obratno, kao što se vidi kod Muhameda,
koji je zaveo narode obećavajući im tjelesne naslade, koje su ionako poželjne jer na njih
potiče tjelesna požuda. Popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, također je izdao propise koji su u
skladu s obećanjima i koje puteni ljudi spremno izvršavaju. Osim toga, nije iznio nikakve
vjerodostojne spise, nego samo takve koje može prozreti svojom prirodnom sposobnošću bilo
koji osrednje nadaren mislilac. Štoviše, i one istine koje je naučavao, brojnim je
pripovijestima i posve neistinim naukama isprepleo. Nije se, nadalje, služio znakovima
nadnaravnog podrijetla, koji su jedino pravo svjedočanstvo Božjeg nadahnuća, jer upravo
vidljivo djelovanje koje je nesumnjivo božanskog podrijetla svjedoči da je naučitelj istine
nevidljivo nadahnut. No, on je za sebe tvrdio da je poslan silom oružja, a takvi znakovi ne
fale ni razbojnicima, ni tiranima."57

Ovo je viđenje očito protkano tada raširenim stereotipima o islamu kao barbarskoj religiji
čulnosti58, koja ne samo da je lažna, neutemeljena, već i štetna i opasna. Njega karakterizira
potpuno iskrivljena slika o gemu što islam predstavlja, uokvirena u postojeći kliše, bez
ikakvog doticaja sa stvarnim islamskim naučavanjem. Po srijedi je dakle notorno
nepoznavanje i nerazumijevanje islama, praćeno i jednim praktičkim motivom: da se tuđa

56
Ovako on naime otpočinje svoj odgovor antiohijskom pjevaču u 0 razlozima vjere, kratkoj raspravi sažetoj u 10
poglavlja gdje ima za cilj da poduči kršćane kako da raspravljaju s “nevjernicima", tj. sa Saracenima i ostalim.
Vidi: Razgovor s pravoslavnima i muslimanima, prijevod, uvod i bilješke AUGUSTIN PAVLOVIĆ O.P., Zagreb1992,
str. 225-226. Iste ove ciljeve polemiziranja s muslimanima on navodi i u Summi contra gentiles ("... et sic ea
quae in sermonibus praedictis occulte nobis traduntur, studeamus utcumque mente capere, a laceratione
infidelium defendendo...", IV, 1);prema bilješki br. 376 uvoda A. Pavlovića, Razgovor..., str 105.
57
Suma contra gentiles, 1,6. Cit. prema: Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb 1981, str. 132.

58
O ovome vidi: Hišam Džait, Europa i islam, Sarajevo 1989, str. 20. Također evropskom, motrenju islama kao o
religije čulnosti i razuzdane senzualnosti vidi: Adnan Jahić, "Određenje ljubavi u islamskoj etici", Hikmet, (VIII),
br. 3. (87), str. 113-116.

53
religija diskreditira i razvlasti svih pozitivnih atributa a njeni sljedbenici predstave
nedostojnim bilo kakvog respekta i uvažavanja.

'Dugo vremena nakon Akvinčeve Sume kršćanski svijet, teolozi, filozofi i znanstvenici o
islamu su imali krajnje devijantnu predstavu; Pascal, Leibniz, Voltaire, Volney, Hegel,
Schopenhauer i mnogi drugi, o islamu i muslimanima su uglavnom izricali negativne sudove
a da u biti nisu ni poznavali njegovo učenje. Tako, cijelo to razdoblje, od prvih kritičkih
osvrta bizantskih autora pa sve do čuvenih akata Drugog vatikanskog sabora (1962—1965),
kojim će muslimanima donekle biti priznato pravo na civilizacijsko dostojanstvo i religijski
dignitet, zapadna percepcija islama ostaće uglavnom opterećena notornim nerazumijevanjem,
teškim predrasudama, ali i jednom vrstom iracionalne netrpeljivosti prema vjeri i svjetonazoru
koji je, opet, kršćanima još u startu priznao njihov religijski legimitet.

Deklaracijom Nostra aetate, potvrđenom Smjernicama za dijalog između kršćana i

muslimana iz 1965. godine, kršćanski Zapad je po prvi put priznao da i u islamu počiva
određena istina i vrijednost. Dat je podsticaj razvoju dijaloga i miroljubivih odnosa između
kršćana i muslimana, s preporukom da se zaborave Vijekovi i decenije mržnje i netrpeljivosti.
Bio je to, zbilja, kopernikanski obrat u odnosu na raniji period. Ipak, zaboravlja se da su
pomenuti akti Drugog vatikanskog sabora bili objavljeni u vremenu kad je borba muslimana
za oslobođenje od zapadnog kolonijalnog ropstva uglavnom već bila završena. Nostra aetate
je bila obznanjena par godina nakon nacionalnog oslobođenja Alžira koje je, podsjetimo se,
trajalo punih 8 godina. Zašto se savjest zapadnoga svijeta, oličena u Kršćanskoj crkvi, nije
probudila ranije, u godinama bezdušnog zaposjedanja i okupacije islamskoga tla od strane
dobrog broja evropskih zemalja, a poglavito u vrijeme rasplamsane borbe muslimanskih
oslobodilaca nakon II svjetskog rata ostaće tema za neku novu raspravu.

Naime, ovdje valja naglasiti da pomenuti crkveni akti nisu imali ozbiljnijeg odraza na
ukupnost zapadnog odnosa prema svijetu islama, poglavito kad je riječ o oficijelnoj politici
vodećih zapadnih zemalja. Slobodno možemo reći da se u strukturi zapadne percepcije
islama, u posljednjih tridesetak godina, ništa bitnije nije promijenilo. Zapravo došlo je do
promjene jedino u povodima i motivima, pa tako danas nije više toliko riječ o nedovoljnoj
informiranosti i nerazumijevanju koliko o političkoj potrebi zapadnoga svijeta da vlastitu
dominaciju nad muslimanskim zemljama eufemizira navodnom zaštitom zapadnih vrijednosti
od tobože agresivnog i netolerantnog islama. Mnogobrojne kovanice koje je iznjedrila
zapadna orijentalistika tokom zadnjih stotinu godina, poput panislamizma, islamskog
fundamentalizma, islamskog radikalizma, integrizma, i sl., imale su za cilj da islamski svijet
54
kao objekt zapadne dominacije, u očima svjetske javnosti predstave nedostojnim bilokakve
simpatije i naklonosti a očito zapadno uplitanje u unutarnje stvari muslimanskih zemalja
opravdaju kao korisno i neophodno. Na meni je sada da pokušam objasniti ovaj novi profil
zapadnoga odnosa prema islamu, njegov povijesnopolitički kontekst, povode, razloge i
određene implikacije.
Kako je poznato, tokom 60-ih godina 20. vijeka muslimanski svijet je strgnuo okove
kolonijalne uprave. Nakon decenija tuđinske vlasti i brutalne presije muslimani su konačno
ugledali slobodu. Međutim, kolonijalizam nije u potpunosti napustio islamske prostore; ostao
je njegov duh, oprisutnjen u novouspostavljenim prozapadnjačkim, laičkim režimima čija se
politika orijentira spram generalnih interesa Zapada. Tako je većina, prije svega arapskih
vlada, postala pouzdan instrument kojim se ostvaruje zapadni utjecaj u tom dijelu svijeta.
Običnom muslimanskom populusu, koji se krvavo borio za svoju slobodu, nije bilo teško to
shvatiti, što je stvorilo pretpostavke za razvoj brojnih islamskih pokreta, diljem
muslimanskoga svijeta, koji su sebi dali u zadaću da dovrše proces oslobađenja vlastitih
zemalja od svih vidova kolonijalne prisutnosti. To je naravno dovelo do njihovog sudara sa
vladajućim režimima, krajnje nespremnim da ispuste vlast iz svojih ruku. Zapadne vlade su
odlučno stale uz postojeće garniture, svjesne da bi njihovo povlačenje istovremeno značilo i
kraj zapadne dominacije u islamskome svijetu. Međutim, da bi se opravdala podrška tim
nedemokratskim, totalitarnim režimima u njihovom očitom gušenju narodne volje, Zapad je
pribjegao opciji medijske satanizacije islamskih pokreta, kao temeljnog faktora rastućih snaga
islamske renesanse, kojom se vjerski preporod podudario s muslimanskim naporima ka
slobodi na političkom, socijalnom i ekonomskom planu.

U središtu zapadne kampanje protiv islamskih pokreta leži optužba da njihov osnovni cilj nisu
demokracija vlasti i jačanje islamskih vrijednosti u društvu, već stvaranje agresivne i
netolerantne islamske države koja bi bila prijetnja miru u regionu i novom svjetskom poretku.
Po tojo snovi se politički islam najčešće poistovjećuje s terorizmom i militantnim djelovanjem
pojedinaca. Sada, kako vidimo, nije više riječ o golom nerazumijevanju i neupućenosti;
devijacija je ovdje prvenstveno politička potreba, segment političke strategije. Sa druge pak
strane, devijantno tumačenje islamske renesanse ima svoje elementarno uporište u kolektivnoj
psihologiji Zapada, koji vlastite vrijednosti poistovjećuje univerzalnim i koji teško priznaje
validnost drugog i drugačijeg. Islamski napori da se obnove vlastite vrijednosti, jednako u
sferi morala i religioznosti kao i na polju društva i politike, za zapadnu svijest su u koliziji s
tzv. općeprihvaćenim kategorijama sekularizma i liberalne demokracije, kao što zamjećuje

55
John L. Esposito. »Vrlo često se« veli on, određena analiza i politička djelatnost oblikuju
idejama liberalnog sekularizma, za kojeg se propušta priznati da i sam predstavlja tek jedan
svjetonazor koji, kad se uzme kao samoočitujuća istina, može poprimiti obličje jednog
'sekularnog fundamentalizma'«. Dalje on nastavlja: ¨Sekularizam ili liberalna demokratija više
se ne smatraju kao jedan' od puteva (jedna od mnogih mogućih paradigmi za neko najbolje
rješenje), već kao put, jedini stvarni put političkoga razvoja. U ime prosvjetiteljstva (ratia,
empirizma, pluralizma), novi absolut, nova norma se suptilno pozicionira. O alternativnim
paradigmama, posebno onim religijskoga porijekla, nužno se prosuđuje kao o nenormalnim,
iracionalnim, retrogradnim oblicima."59

U ovome dakle treba gledati jedan, tako da kažemo, teorijske-psihološki background zapadne
percepcije islama novoga doba; suvremene islamske inicijative u očima Zapada su nazadne,
retrogradne, otuda neshvatljive. Islamski pokreti, osim što predstavljaju prijetnju novom
svjetskom poretku, neprihvatljivi su i zbog toga što su anti-moderni, što zagovaraju povratak
u prošlost, mjesto okretanja budućnosti. Kad se ovo ima u vidu, postaje jasnim zašto su se
brojni zapadni autori trudili da dokažu inkompatibilnost islamskog preporoda i moderniteta.
Primjerice, za autore tipa Emmanuela Sivana ta inkompatibilnost je očita s obzirom da je
ugrađena u samu osnovu političkoga učenja suvremene islamske renesanse, tj. s obzirom da je
zagovaraju njeni glavni autoriteti, kao što su Mewláná Mewdudi i Seyyid Qutb. 60 Nažalost,
nije tu riječ tek o individualnoj prosudbi jednog znanstvenika; izuzmemo li časne izuzetke,
zapadna orijentalistika se povijesno profilirala kao segment ukupnog civilizacijskog, pa i
političkog određenja Zapada prema islamu, koje je u osnovi tendirano i negativno. U nekim
radikalnim formama, kao što je slučaj sa srpskim orijentalistima, ona je čak bila u
najdirektnijoj sprezi s politikom koja je jednoj muslimanskoj naciji, u ovom slučaju
bošnjačkoj, bila namijenila potpuno istrjebljenje.61

Ne smije se, naravno, izgubiti iz vida i činjenica da na Zapadu postoje i određeni autoriteti,
pisci i znanstvenici koji domaćoj javnosti današnje težnje islamskoga svijeta teže predstaviti
onakvim kakve one jesu, a ne onakvima kakvim ih vide oficijalna politika, elektronski mediji
i popularna filmska produkcija. Na Zapadu godišnje izlazi na stotine različitih knjiga i
publikacija, među kojima je i jedan određeni broj izdan-ja čije je pisanje o islamu i islamskim

59
John L. Esposito, The Islamic Threat – Mzth or Reality, sc. Ed., New York 1995, p.249.
60
O ovome u njegovom djelu: Radical Islam - Medieval Theology and ModernPolitics, enlarged ed., New Haven
and London 1990, pp. 21-28.
61
0 odnosu srpske orijentalistike prema islamu i muslimanima te o njenoj odgov-ornosti za genocid nad
Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, te muslimanima u Sandžakui Kosovu vidi: Norman Cigar, " Intelektualne
opravdavanje genocida", Behar, (V), br.27, Zagreb 1996, str, 9-15.

56
pokretima dosta tačno, objektivno i nepristrasno. Pri tom valja naglasiti da, među njima, nisu
svi autori zapadno-kršćanske provenijencije; ima tu i muslimana, čiji se radovi i stavovi
značajno uvažavaju u izvjesnim inetlektualnim krugovima. Ja ću ovdje pokušati da govorim
njihovim jezikom, a u cilju ilustracije časnih i hvale vrijednih nastojanja pojedinih autora da
svojom znanstvenom analizom i argumentacijom utječu na razbijanje ustaljenih zabluda i
predrasuda kojima robuje zapadna percepcija islama.

U biti se sve te zablude, kako smo već naglasili, baziraju na sindromu zapadne apsolutizacije
vlastitih vrijednosti: jednodimenzionalnost je bitno obilježje zapadne percepcije uopće. Drugo
i drugačije se prihvaća jedno ako sukladira s onim vlastitim. Zbog toga je islam, u očima
zapada, anakron preživio, otuda tvrdnja o inkompatibilnosti islama i modernosti. Međutim,
kako zamjećuje Ibrahim M. Ebu Rabi, islam i ideja modernosti, prisutna na zapadu, pripadaju
različitim duhovno civilizacijskim sferama. Jednako u kontekstu suvremene islamske
renesanse, islam i modernost podrazumijevaju dvije različite historijske i pojmovne tradicije i
dva svjetonazora koje nije moguće tek tako reducirati na dihotomiju tipa kompatibilno-
inkompatibilno. Drugim riječima, ono što je na Zapadu vrijedno i moderno, za islamski svijet
može biti retrogradno i krajnje neprihvatljivo. Vrijednosna mjerila su različita, i to je ono što
se mora uvažavati. Ovo je sada od presudne važnosti za pravilno razumijevanje suštine
islamskih pokreta u drugoj polovini 20. vijeka, razloge njihova nastanka, njihovih ciljeva i
ambicija. Islamski pokreti, kao povijesni subjekt suvremene islamske renesanse, nisu nikakva
anakrona pojava novije islamske historije, kako to zapad tumači. Oni nastaju kao reakcija na
prisustvo jedne tuđe civilizacije na islamskom tlu, kao vid borbe protiv njene dominacije nad
muslimanskim društvom, kulturom, običajnošću. Prema Nazihu N. Eyubiju, pokreti islamske
renesanse nastaju na temeljima zamijećene alijenacije najširih narodnih masa i osjećaj njihove
krajnje izuzetnosti od poslova političke i društvene naravi. Stoga je u srcu islamskih pokreta
težnja da se povrati islamska autentičnost, tačnije zagubljeni islamski identitet, kao i zahtjev
za političkom participacijom običnih ljudi i građana. Naravno, islamski pokreti u današnjem
svijetu su heterogeni, razuđeni. Pa ipak, sve njih povezuje zajedničko nastojanje da se
obnovi muslimansko društvo i u njega povrate tradicionalne islamske vrijednosti. To se,
prema Huršidu Ahmedu, dešava nakon općeg neuspjeha zapadnjačkih modela vlasti koji
narodu nisu osigurali bilo kakav napredak na ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu.
Zato se javljaju islamski pokreti, sa osnovnim ciljem: rekonstruirati društvo. O njihovom
povijesnom značenju Huršid Ahmed veli sljedeće:

57
˝Oni su u potrazi za jednim novim društvenim poretkom. Žele nove odgovore na pitanja koja
ih uznemiravaju. Islamski pokreti su dali muslimanima jedan novi izgled, novu nadu, novu
mogućnost. Riječ je o rekonstrukciji njihovog društva, pojedinačnog i kolektivnog življenja,
kao i obnovi socioekonomskog života na temeljima islama. Oni nisu suprotstavljeni zapadnoj
tehnologiji, ali nisu ni spremni da je posjeduju za račun svog vlastitog identiteta i ideologija.˝

Nažalost, zapadni svijet, umjesto da to shvati, svjesno zatvara oči pred istinom, nespreman da
ispravlja svoj krivi nazor prema muslimanima. Politički interes preči je od realnih činjenica.
Podrška režimskim vladama i apsolutistički nastrojenim pojedincima u islamskome svijetu od
strane zapada, koji se stalno zaklinje u demokraciju i ljudske slobode - s pravom to možemo
tvrditi - predstavlja krupan paradoks moderne povijesti, koji oslikava stvarnu orijentaciju
zapadne politike kad su muslimani u pitanju. Evo šta o ovoj zapadnoj politici dvojnih aršina
kaže John L. Esposito, jedan od vodećih američkih znanstvenika u oblasti zapadno islamskih
odnosa:

¨Propust da se snažno bez ustezanja progovori u prilog političke participacije i

demokratizacije na bliskom istoku, osudi vladina masovna represija nad islamskim pokretima
u Egiptu, Alžiru i Tunisu poriče na koncu islamskim aktivistima ista ona prava na političku
participaciju i ljudska prava koja imaju i ostali građani, te potiče ozbiljna dvojenja oko
ovakvog selektivnog pristupa problemu demokratizacija. U srcu ovoga selektivnog pristupa
je tendencija da se stabilnost u muslimanskim zemljama definira u smislu podrške postojećem
stanju, bez obzira koliko mnogo to bilo u suprotnosti sa demokratskim vrijednostima
samoopredjeljenja, političke participacije i ljudskih prava.¨

Iz svega ovoga možemo dakle zaključiti kako izrazito negativan i nepravičan odnos zapadne
politike prema islamu i muslimanima potkraj 20. vijeka, kao i ranije, nije nikakva slučajna,
propratna pojava ukupnog određenja zapada prema drugim kulturama i civilizacijama. Taj
odnos izvire iz same suštine moderne politike zapada koja se zasniva na volji da se vlada,
dominira i posjeduje. A to je upravo ono što se mora mijenjati. Zapad svoju volju mora
preusmjeriti - sa opsesivne težnje da se sve što je ne-Zapad drži nižim i podređenim, ka
uvažavanju različitosti, ka poštovanju drugog i drugačijeg, makar mu se to drugo i drugačije i
ne sviđalo. Na koncu, to je ono o čemu tako često zbore mnogi zapadni državnici i diplomate.
Stvar je samo u tome da se toga moraju i pridržavati. Ovo preusmjeravanje zapadne volje, ako
bi uslijedilo, lahko bi polučilo harmonizaciju odnosa između zapada i islamskoga svijeta. Jer,
da ponovo navedem riječi Huršida Ahmeda, „ničega patološki antizapadnog nema u
muslimanskoj renesansi. Ona nije niti pro niti antizapadno orijentirana, kad je u pitanju
58
politički odnos između zapadnih zemalja i muslimanskoga svijeta, uprkos mrskom
kolonijalnom nasljeđu…“ On s pravom pita: ako Kina i Sjedinjene Države, Rusija i Indija,
mogu imati korektne prijateljske odnose bez zajedničke osnove u kulturi, politici i ekonomiji,
pa zašto to onda ne bi mogao biti slučaj između zapada i svijeta islama? Potom slijedi
konstatacija „mnogo zavisi od toga kako će zapad gledati na fenomen islamskoga preporoda i
hoće li se s njim usuglasiti. Ako u muslimanskoj svijesti i muslimanskome nazoru zapadne
sile ostanu povezane sa naporima da se ustali zapadni model u muslimanskom društvu, držeći
muslimane vezanim za sustav zapadne dominacije na nacionalnom i međunarodnom planu, te
time direktno ili indirektno, destabilizirajući muslimansku kulturu i društvo, tada će se
naravno tenzije povećavati. Razlikama je suđeno da se umnožavaju. A ako se stvari ne
rješavaju mirnim putem kroz dijalog i razumijevanje, kroz poštovanje tuđih prava i izvornih
interesa, tad im je suđeno da se rješavaju drukčije. No ako, sa druge strane, možemo priznati i
prihvatiti da je ovaj svijet jedan pluralističan svijet, da zapadna kultura može koegzistirati sa
ostalim kulturama i civilizacijama bez očekivanja da nad njima vlada, da druge ne treba nužno
promatrati neprijateljima i protivnicima, već kao moguće prijatelje, onda postoji jedna izborna
mogućnost da se učimo živjeti s našim razlikama. Ako smo spremni slijediti ovaj pristup,
onda bismo mogli biti u stanju da otkrijemo mnogo toga zajedničkog i izazovnog (u našim
zasebnostima).“

Ne treba ni napominjati u kojoj mjeri bi ovakva percepcija stvari ojačala poziciju mira u
svjetskim okvirima. Svakome je valjda jasno da bi to bio najizvjesniji put do opće
humanizacije svjetske zajednice i nešto što bi čovjeka posigurno vratilo u okrilje
primordijalne Božje milosti, ali i ljudskog dostojanstva.

59