PUSTINJA MARIJE MAGDALENE

Skrušenost
“Oprošteni su joj grijesi mnogi ljubljaše mnogo.”
(Lk 7,47)
Prema tradiciji koja u pustinji Sainte-Beaume časti Mariju Magdalenu, monaštvo ju smatra jednim od
svojih patrona. Promotri retke koje joj posvećuje Evanđelje, i slijedi je srcem u njezinu povučenost. To
će te jačati. Ništa nisi bolji od nje, kao i ona ti si također ovisan o Božjemu milosrđu. Ona je kao
opravdanje za svoje zablude mogla imati neznanje; tebi to nije moguće. Ti si kao i ona zabludjela
ovca, koju Spasitelj traži i nosi natrag na svojim ramenima (usp. Lk 15,4-7).
Što je ona činila u pustinji? Bez dvojbe se podvrgla strogoj pokori. A prije svega živo se sjećala onog
jasnog nezaboravnog pogleda kojim ju je Isus okovao. Misliš li katkada na taj nezaboravni Kristov
pogled o čijoj ugodnoj snazi Evanđelje često izvješćuje? “Ugleda je i zavoli.”
Na ovome mjestu moraš za sebe uporabiti drugo vrijeme: voli te i gleda. On je taj koji te prvi ljubi
(usp. 1 Iv 4,10). U pustinji moraš uvijek živjeti s tim pogledom koji je na tebe upravljen. Bog ne
prestaje gledati te: “Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske” (Ps 11,4); “Oči su Gospodnje
na svakom mjestu i budno motre i zle i dobre” (Izr 15,3). Sva su tvoja djela “već zapisana u njegovoj
knjizi” (Ps 139,16). To ne smiješ zaboraviti.

Ne vjeruj da je taj pogled hladan i strašan. I u svojoj pravednosti Bog ostaje Otac. I kad se ti više toliko
ne brineš za Božje misli, i bezobzirno griješiš, on se svojim milosrdnim pogledom spušta u tebe: kad te
sili na kajanje, to je njegova milost, koja te ispunja. Druge pušta da umru u svojim grijesima. Zašto taj
izbor? “Jakova sam ljubio, nad Ezavom se gnušao.” Zašto? Pavao odgovara ovako: “Iskazuje milosrđe
komu hoće, a čini tvrdokornim koga hoće” (Rim 9, 18). On nam ne mora o tome polagati račun.
“Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom” (Rim 9,20).
Magdalena je neprestano razmišljala o tome neshvatljivu milosrđu koje je prvi put iskusila u
zapanjujućoj nježnosti Isusova pogleda, ondje u kući Šimuna farizeja. Vjerovala je da se ona sama
pribrala za taj tihi korak: pa ipak je to bila Božja milost koja ju je vodila. On ju je izdaleka gledao u
njezinoj bespomoćnosti kao što je i Natanaela vidio pod smokvom (usp. Iv 1,48), i da ništa nije znala,
dao je nje- zinu srcu što da čini, i dao joj za to potrebnu snagu. Bila je to izručenost njemu koja je
grješnicu prisilila na koljena i otvorila srce. I kod tebe je bilo tako. Nakon toga mogla je Magdalena
podići oči prema Isusu; te oči su sada bile izraz jednog pročišćena, proslavljena i gorućega srca.
Nikada više nije mogla zaboraviti pogled kojim joj je bio rekao: “Oprošteni su ti grijesi... Vjera te tvoja
spasila. Idi u miru!” (Lk 7,48-50).
Nije zaboravila ni pogleda čije zrake su je zahvatile kad mu je sjedila do nogu i u njemu promatrala
riječ koja je tijelom postala (usp. Lk 10,39), niti pogleda zahvalnosti, kad ga je u Betaniji pomazala.
Isusove oči bijahu svjetlo njezinoj pećini u Provenci.
Budući da je neprestano bila svjesna ranije bijede, uvijek je iznova zahvaća divljenje zbog Isusove
naklonosti, koje se nije osjećala vrijednom, a koju je ipak prihvaćala
radosna srca i bez oklijevanja; tako je živa bila njezina vjera u božansko oproštenje.
Ne budeš li dijelio ovu vjeru, nećeš biti sretan u pustinji. Ljudi jedni drugima ne mogu oprostiti.
Možda ćeš uvijek naći nekoga Šimuna koji kudi tvoje pogrješke (kao da je tvoja krjepost – barem vrlo
često – samo slučaj). Čovjek koji griješi ne zaboravlja; ipak Bog mu oprašta nanesene uvrjede. “Budu
l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna” (Iz
1,18). On je sve naše grijehe “za leđa” bacio (Iz 38, 17) i više ih se neće sjećati.
Razmišljaj o ovome priznanju Božjemu kao tebi upravljenu: “Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete
najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od
nježne samilosti” (Jer 31,20).
Bez te pouzdane i mirne sigurnosti skrušenost nije prava. Ne pouzdati se u povjerenje povrjeda je
očinskoga Božjeg srca. Kad pustinjak plače sjećajući se svojih propusta, neka to uvijek budu suze
radosnice. Bog će sve još divnije obnoviti nego što je prvotno stvorio. Kao što se u duhovnome životu
nikada ne dolazi do konačnoga cilja, tako isto nema ništa što se ne bi moglo popraviti. Charles de
Foucauld piše: “Ne, ranije pogrješke me ne plaše... Ljudi ne opraštaju, jer ne mogu ponovno
uspostaviti izgubljenu nevinost: Bog oprašta, jer do posljednje prljavštine sve uništava i uspostavlja
prvotnu ljepotu u svoj njezinoj punini.”
Samo đavao može ulijevati obeshrabrenost. Zato njegove laži važu često više od Božje riječi: “Ja sam
te stvorio i sluga si mi, Izraele, neću te zaboraviti! Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe
tvoje poput oblaka. Meni se obrati, jer ja sam te otkupio” (Iz 44,21-22). – “Sobom se samim kunem, iz
mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva” (Iz
45,23). Želiš li unatoč tomu činiti pokoru, tada ćeš to činiti više vatrom ljubavi nego strogim
odricanjem. Misliš li da je Mariji Magdaleni jeftino oprošteno? Ljubav od nje nije tražila ništa manje
nego da se uspne na Kalvariju do nogu Križa i promatra strašne muke svoga iznad svega ljubljenoga.
Nije joj bila dopuštena ni jedna riječ, ni jedna gesta, da ublaži njegove muke ili ga ohrabri. Grješnica je
ondje ispaštala na osobit, strašan način. Ondje je shvatila čega još do tada nije bila svjesna: koliko je
strašna bila uvrjeda koju je ona nanijela dostojanstvu nedokučivoga Boga. U perspektivi nasmijanoga
Krista u Betaniji njezin je grijeh imao još i ljudske proporcije. Tamo na Kalvariji, gdje se pravednost
Oca koji, nije poštedio ni svoga Sina Jedinca (usp. Rim 8, 23), objavila u svoj strogosti, postala joj je
odjednom jasna neizmjernost njezine krivice. Vlastitim je očima vidjela kako je velika morala biti
njezina uvrjeda, da je bila potrebna zadovoljština takvih razmjera. Još prije Pavla mogla je ona reći:
“Ljubio me je i sebe predao za mene” (Gal 2, 20). Pokušaj si predočiti koliku zbrku, koliku tjeskobu je
to moralo pobuditi u njezinu oduševljenu srcu. Ona je u svome sjećanju pred očima uvijek imala
posljednji Isusov pogled: pun žalosti, jeze i straha, s izrazom koga još nije poznavala, pogled naoko
očajnički: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46).
Ničega Marija Magdalena nije bila pošteđena: pogrdâ Boga, povikâ ispunjenih mržnjom, izrugivanja,
sve okrutnosti smaknuća na Križu. Tamo, izravno u središtu događaja, može ona doživjeti u svim
pojedinostima muke Spasitelja, čije je tijelo jedna grozna rana i u njima prepoznati posljedice svojih
vlastitih grijeha. U tome trenutku ona prepoznaje što oholost, bludnost, nečistoća, sebičnost znače za
Boga. Grijeh je ondje slobodan od svake konkretne situacije koja mu daje zavodničku draž. Kad je Isus
žedan zavapio, Marija Magdalena mu je isto tako malo mogla pomoći kao i Marija.

Kolika kušnja su bili ti dramatični trenutci za onu koju je Krist tako ljubio! To je bila kazna za njezine
grijehe, njezina najstroža pokora. Bilo je to potrebno da se pod tijeskom Križa uništi sva krivica iz
njezina srca.
Njezina jedina utjeha sastojala se u tome da je posljednji put mogla pogledati u Isusovo lice kad se on
obratio svojoj Majci i rekao: “Ženo, evo ti sina!” (Iv 19, 26). Ali kakav je pogled to bio u očima punim
suza, znoja i krvi, na koje je već smrt bacila svoju sjenu. Marija Magdalena se morala pitati jesu li to
mogle biti one iste oči kao u Betaniji.
To je bilo sudjelovanje Marije Magdalene u muci, posljednji čin božanskog oproštenja: umjesto čitav
život posta, bdjenja i bičevanja, doživljavala je svu strogost pokore u jednome trenutku. Možda u
njezinoj pustinji u Provenci nije prošao ni jedan dan a da nije ove za čovječanstvo toliko znamenite
trenutke, koji su bili njezina vlastita Kalvarija – uvijek iznova doživljavala.
Pokušaj u samotištu promatrati Isusovu muku pod onim vidikom koji te najviše pogađa, kao što je to
učinila Marija Magdalena, Pavao i mnogi drugi sveci. Kad Pascal u Isusova usta stavlja riječi: “Ovu sam
kap krvi za tebe prolio” to je onda premalo rečeno. Možda ćeš se tada rado, pri svakoj molitvi časova
koju obavljaš, sjediniti s Kristom Patnikom i svaki dan neko vrijeme u duhu provesti na Kalvariji, što
nije ništa drugo nego kao kad izričito uprisutnjuješ Spasiteljevu krvnu žrtvu za vrijeme svete Mise.
Žališ što te sjećanje na tvoje pogrješke ne uspijeva ganuti. Vjerojatno si premalo svjestan da kajanje
posjeduje jednu dimenziju koja nadilazi tvoja osjetila. Dođeš li dotle da si zaljubljen u Isusa, nećeš biti
pošteđen ni jedne njegove muke, i spoznaja da i ti u njima imaš udjela pobudit će u tebi grižnju
savjesti i stid, koji će kao žalac prodrijeti u tvoje srce. Ne pretjeruj s analizom svojih osjećaja. I
savršena žalost zbog vlastitih grijeha ne može spriječiti stanovitu naravnu samodopadnost, stanovito
u podsvijesti nazočno uzbuđenje u tome da se sjećaš prošlih užitaka. Ako već ne možeš svojim srcem
zatomiti užitak koji te ispunja, onda barem požali uvrjedu koju si time nanio Bogu. Gospodin s puno
većom jasnoćom vidi u skriveni kutak tvoje duše: njemu prepusti sud. I Petra nazivamo sretnim zbog
po- kajničkih suza. To je milost. Potrebno je vrijeme dok se prodre do konačne dubine njegove
vlastite bijede: samo pokorom upoznaje se zloća vlastitoga grijeha.
Počni ljubiti: ljubav uzrokuje trpljenje, a iz trpljenja raste pokora. Srce pustinjaka mora kroz bol proći i
biti pročišćeno, inače se ne može otvoriti pozivu ljubljenoga, koji želi sjesti s njime za stol: “Evo, na
vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on
sa mnom” (Otk 3,20). Mora se biti bez pogrješke. Razvijaj u sebi profinjen osjećaj savjesti; nije to
nikakva skrupuloznost, nego jasna svijest grješnosti. To je plod klanjanja i strahopoštovanja. Zato se
od pustinjaka traži da osobito svaki dan obavi ispovijest grijeha.
U boli zbog vlastitih grijeha zasjat će uvijek iznova slava uskrsnuloga Isusa, inače bi potonuli u ponor
očaja. Marija Magdalena, koja je u uskrsno jutro prva vidjela Gospo- dina, znala je to bolje nego itko
drugi. Ne zaboravivši ni jedan od strašnih trenutaka na Golgoti, odsada je u svojoj samoći slušala
nezaboravnu jeku Isusova glasa koji ju je zazvao imenom: “Marijo!” U tome trenutku ponovno je
našla pogled iz Betanije, obasjana slavom koja joj je obećavala buduću sreću. Od toga dana živjela je
Marija Magdalena ži- vot u uskrsnuću, kako to naziva Pavao. I prema njezinu primjeru nastanili su
monasi mjesto njezina očekivanja s onu stranu ovoga svijeta, i nastoje tako živjeti kao da su već sada
prošli kroz vrata vječnosti. Pavao piše: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo
Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista; snagomkojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti
ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,20-21).
Naša svijest o grješnosti plaši se pred tako velikim izričajima. Ali povijest naše osobne pokvarenosti
ne zadovoljava se s tim priznanjem ma koliko god ono bilo ponizno. Ona teži za otkupljenjem i u slavi
nalazi svoj kraj. Riječi Filipljanima poziv su na svetost koji Pavao često ponavlja, pri čemu on počinje
kod događaja tjelesnoga Isusova uskrsnuća koje potvrđuje naše duhovno uskrsnuće. Magdalena je
bila mrtva za grijeh, i njezino je srce bilo tamo gdje je njezino blago. Kod Isusa Krista u njegovoj
pobjedi.
Pustinjak vidi da milost njemu namijenjena rasvjetljuje njegovu samoću, ali samo onda ako do
posljednjega daha ima volju ne očekivati ništa od svijeta, kako mu savjetuje Apostol: “Ako ste
suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za
zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada
ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,1-4). Ti, koga je Bog toliko odlikovao, pokušaj biti radost
njegova srca. Budi u samoći svijeta dragocjen plod njegove milosti. “Kao grožđe u pustinji nađoh ja
Izraela” (Hoš 9,10).