Ema Miličević i Hana Zdunić

treća i četvrta godina

Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu

nasl. prof. dr. sc. Naila Ceribašić

ema.milicevic@gmail.com, +385 97 766 7533

zdunichana@yahoo.com, +385 99 422 0654

Na koži Balkan istetoviran: upisivanje zagrebačkih narodnjačkih klubova u diskurs o

„cajkama” kroz etnografiju njihovih glazbenih izvedbi

Apstrakt:

Cajke – simptom balkanizacije kulturnog propadanja Hrvatske i Cajke ante portas!!! naslovi

su alarmantnih internetskih članaka iz 2018. godine koji ujedno predstavljaju najčešći diskurs

o „cajkama” (krovnom pojmu za novokomponiranu narodnu glazbu, turbofolk i pop-folk) u

Zagrebu. Referentne literature (Archer 2009; Baker 2007 i 2008; Pavlovsky 2014) također ne

nedostaje, no ono čime glavni dio ovog rada doprinosi tom istraživačkom pitanju jest njegov

etnografski pristup i rezultirajuće ispisivanje etnografije glazbene izvedbe u narodnjačkim

klubovima. Terensko istraživanje provedeno je u tri zagrebačka noćna kluba, međusobno

različita po pitanju izvedbe, u tri navrata u razdoblju od mjesec dana. U pisanu etnografiju

utkane su i kvalitativne metode promatranja sa sudjelovanjem, polustrukturiranog intervjua i

autoetnografije. Rad ujedno analizira, i djelomično osporava, spomenuti diskurs o cajkama

narodnjačkim noćnim klubovima u Zagrebu, odnosno njihovu percepciju i recepciju.

Ključne riječi: „cajke”, novokomponirana narodna glazba, turbofolk, pop-folk, etnografija

glazbene izvedbe, analiza diskursa

1
Uvod u „cajke“

Glavna tema ovog rada obuhvaća različite potencijalne odgovore oko istraživačkog pitanja

„cajki” u Zagrebu putem pisane etnografije. S jedne strane, pojam cajki odnosi se pretežito na

srpsku i bosansku glazbu počevši od novokomponirane narodne muzike iz razdoblja 1960-ih

do ranih 1980-ih (npr. Lepa Lukić, Silvana Armenulić, Toma Zdravković), 1 preko turbofolka

kasnih 1980-ih do 2000-ih (npr. Svetlana Ceca Ražnatović, Seka Aleksić, Dragana Mirković) 2

do suvremenog pop-folka (npr. Jelena Karleuša, Ana Nikolić, Aca Lukas) 3 i određenih

izvedbi sevdalinke.4 Vremenska se podjela ne poklapa nužno s navedenim stilskim

odrednicama, kao što se ni čitav opus spomenutih izvođača i izvođačica ne može svesti

isključivo pod jednu (pod)kategoriju „cajki“.5

Pojam „cajki” s druge strane obuhvaća još dva značenja – u pojedinim diskursima odnosi se

ili na pjevačicu opisanih (pod)kategorija (Ceribašić 2014: 334; Mujagić, 2018: 149) ili na

oblik srpskog tradicijskog pjevanja istovjetan „bezobraznom bećarcu“ (Stantić 2016: 160).

Istim se terminom katkad opisuju i neke pjesme hrvatskih izvođača i izvođačica (npr. Jelena

1 Definira se kao glazbeni „kafanski“ izričaj karakterističan po glazbenom kontekstu proizašlom iz dihotomija
rustikalnog i pastoralnog seoskog načina života (tzv. „izvorne“ glazbe) u odnosu na gradski, a tekstom (zvukom,
strukturom i stilom) prepoznatljivom po strofnom obliku pop-pjesama s harmonijskim okvirom tonike,
subdominante i dominante uključujući i povećane i smanjene akorde (v. Vidić Rasmussen 1995: 241-245).
2 Rambo Amadeus definira turbofolk kao: „[…] Razbuktavanje najnižih strasti kod homosapiensa; […]

Turbofolk nije muzika, Turbofolk je miljenica masa, Kakofonija svih ukusa i mirisa; […] Nacionalizam je
turbofolk, Rejv parti je turbofolk, Etno džez je turbofolk “ (v. https://youtu.be/-_smH1HAYWo, 19. ožujka
2020.). Također u tu definiciju ubraja i ostale društvene pojave, nevezane uz glazbu samu, poput kladionica,
Eurovizije, kokaina, Marlbora i kriminalaca (ibid.). S druge strane, Gordy turbofolk opisuje kao dihotomiju
ruralnog glazbenog izričaja koji je preveden u i suprotstavljen s urbanim te zapadnjačkim glazbenim žanrovima
(Gordy 1999: 133), čija je dominacija započela 1990-ih godina .
3 Pop-folk se dade definirati kao glazbeni žanr čiji stil posuđuje djelomice iz novokomponirane glazbe i

turbofolka te pop glazbe zapadnjačkog svijeta (v. https://sh.wikipedia.org/wiki/Pop-folk, 19. ožujka 2020.). U
ostalim slučajevima izjednačuje se i s pojmom „cajke“ (Thaden 2017: 268).
4
Usp. http://www.tulumarka.com/blog/22711/cajke-narodnjaci-turbofolk, 22. studenog 2020. Premda se u
članku navedenog linka narodnjake uspoređuje s novokomponiranom glazbom, taj se pojam nerijetko koristi i u
kao sinonim za cajke.
5
Iz razloga što se stilske i vremenske odrednice pojedinih pjesama iz pop-folka, turbofolka ili pak
novokomponirane glazbe ne mogu svesti usko pod jedan žanr, tako se ni pojam cajke često koristi i preklapa se
sa svakim od navedenih „podkategorija“. Uz spomenutu znanstvenu literaturu (Thaden 2017, Ceribašič 2014),
polemike oko toga što zapravo predstavlja termin „cajke“ pronalaze se i u javnom diskursu različitih internetskih
članaka i rasprava na forumima (v. https://www.forum.hr/showthread.php?t=222266;
https://www.forum.hr/showthread.php?t=569245; https://www.24sata.hr/tagovi/cajke-19067;
https://www.index.hr/tag/114371/cajke.aspx; https://www.kontekst.io/hrvatski/cajke, 22. studenog 2020.).

2
Rozga, Severina Vučković, Lana Jurčević, Jole, Ivan Zak)6 čiji glazbeni izraz odgovara

navedenim srpskim (i bosanskim) izvođačima i izvođačicama. Premda nam nije namjera

izbjeći terminološke dileme, pojam cajki odabrale smo jer dominira hrvatskim javnim

prostorom.7 Izrazi poput „izlazak na cajke“, „cajkaški klub“, „slušati cajke“, dio su

svakodnevnog govora i označitelji su navedenog pojma.8

Click-bait naslovi internetskih članaka i tema određenih foruma, poput Svi ih slušaju i znaju,

no i dalje je to neprihvatljivo – čemu sram oko cajki? (https://www.srednja.hr/svastara/svi-ih-

slusaju-znaju-no-to-neprihvatljivo-cemu-sram-oko-cajki/, 22. studenog 2020.), Cajke –

simptom balkanizacije kulturnog propadanja (https://narod.hr/hrvatska/cajke-simptom-

balkanizacije-kulturnog-propadanja-hrvatske, 19. ožujka 2020.), cajke su ZLO

(https://www.ex-iskon-pleme.com/t26108-cajke-su-zlo, 19. ožujka 2020.) i Cajke ante

portas!!! (https://www.nacionalno.hr/cajke-ante-portas/, 19. ožujka 2020.), sami za sebe

dovoljno govore o diskursu o cajkama i njihovim mjestu u Hrvatskoj, pa tako i Zagrebu.

Referentne literature na tu temu (Archer 2009; Baker 2007 i 2008; Pavlovsky 2014) također

ne nedostaje, no ono čime ovaj rad doprinosi tom istraživačkom pitanju jest rezultirajuće

ispisivanje etnografije glazbene izvedbe tri narodnjačka kluba. Terensko istraživanje u tim

klubovima, međusobno različitim po pitanju odrednica izvedbe, provedeno je u razdoblju od

tri mjeseca 2018. i 2019. godine. U samu etnografiju jednako su tako utkane metode

sudioničkog promatranja, polustrukturiranih intervjua i autoetnografskih momenata. U

zaključnom ćemo dijelu rada predstaviti analizu, i djelomično osporiti (ali djelomično i

potvrditi) spomenuti diskurs o „cajkama“ i narodnjačkim noćnim klubovima u Zagrebu,

odnosno njihovu percepciju i recepciju. Orijentalizam i pojam (bliskog) „Drugog” kao

kulturnu i političku činjenicu koji predstavljaju odnos moći i patroniziranja Okcidenta nad
6
Usp. https://znatko.com/4700/sto-su-to-cajke, 22. studenog 2020.
7
U hrvatskom diskursu često se koristi i termin „narodnjak“, donekle istovjetnom terminu cajki. To potvrđujemo
sljedećim citatom: „Cajke je pejorativan termin za ženske pjevačice u narodnjacima, i, u širem smislu, referira se
na žanr generalno“ (Ceribašić 2014: 334).
8
Članci

3
Orijentom (v. Said 1978: 9, 21), možemo prevesti u odnos između Zagreba, kao

srednjeeuropskog grada, i cajki, kao prototipa „balkanskog”.

BBS, srijeda, 8. studenog 2018., 01:00 – 03:00 sati

U srijedu, 8. studenog 2018., u sedmom paviljonu studentskog doma Cvjetno naselje nas tri

studentice (etno)muzikologije uz popis za reprodukciju na YouTube-u, pod nazivom Caje,

pregovarale smo hoćemo li večerašnji izlazak „na cajke“ provesti u Teamu ili BBS-u. Nakon

jednosatnog pripremanja i dogovaranja, izašle smo iz paviljona, i u trenutku skretanja desno –

prema Teamu – ili lijevo – prema BBS-u – instinktivno smo se uputile prema potonjem u

Remetinečku cestu 11. Prelazeći Savski most tu maglovitu srijedu, zbog (ne)utemeljenog

upozorenja tijekom otprije vođenog razgovora s našom prijateljicom, razmišljale smo hoće li

ovaj izlazak (na teren) završiti odbijenicom na vratima. Poslije jednog krivog skretanja stigle

smo pred noćni klub označen povećom crnom pločom – BBS / MORE THAN A NIGHT CLUB

/ where party never ends – smješten u maloj ružičastoj kući između narančaste trgovine

Prehrane i stambene zgrade. Na samom ulazu očekivano su nas dočekali – ali neočekivano,

apsolutno nezainteresirani – zaštitari koji su, pustivši nas u klub, (donekle) razbili naše

stereotipe o potpeticama, uskim kratkim suknjama ili haljinama, jasnoj i (pre)naglašenoj

šminki, fino uređenim frizurama, kao propisanom dress codeu posjetiteljica. Je li na to

utjecala činjenica kako srijeda, za razliku od petka ili subote, ne predstavlja glavni dan u

tjednu za noćne izlaske? Ne znamo. Premda se može činiti da vlastitom odjećom nismo

odudarale od tih uzusa – jedna od nas bila je odjevena u obične traperice, sako i čizme na

petu, druga je nosila usku suknju, majicu i, također, čizme na petu, a treća haljinu i

„neprimjerene“ tenisice – osjećale smo se nedovoljno podesnim sudionicama čitave klupske

atmosfere.

4
Oko 01:00 smo se popele stepenicama do pravog ulaza u sam klub u kojem su nas dočekali

zvukovi američkih pop hitova iz posljednjih dvadeset godina, ostavile smo kapute na

garderobi te se uputile prema toaletu. Relativno prohodnim putem smo, prolazeći između

otprije rezerviranih i popunjenih barskih stolova, letimično locirale separee na krajevima

prostorije, šank, DJ-a i na brzinu procijenile profil prisutnih osoba. Pretpostavivši da je toalet

jedno (ili jedino?) od mogućih mjesta uspostavljanja komunikacije s ostalim ljudima bez

glasnih nadvikivanja, jedna od nas obratila se djevojci od okvirno 18 godina, odjevenoj u

propisani dress code, koja se uređivala ispred zrcala: „E, kad se počinju puštat' cajke?“, a ona

je odgovorila „Ne znam, mi smo ovdje prvi put, al' sam čula da se ovdje puštaju cajke pa smo

zato došle.“ Nakon kratkog razgovora, krenule smo prema šanku, smještenom otprilike u

sredini kluba, i naručile svaka svoje piće.

Osjetivši lažni dim oko nas, i ujedno primijetivši odsustvo obilnog dima cigareta stereotipno

karakterističnog za „kafanske“9 prostore, pozicionirale smo se pored DJ pulta, smještenog

pokraj šanka. Nekoliko pomičnih reflektora emitiralo je ili ravno usmjerenu žuto-zelenu i

crvenu svjetlost, ili apstraktne geometrijske oblike na jednom zidu, stvarajući time umjereno

uzbudljivu atmosferu. DJ je do 01:18 sati nastavio puštati pop hitove (primjerice 50 Centov

Candy Shop i Kanye Westova Hoe) kada ih je počeo miješati s cajkama. Tako je pjesma

Kanyea Westa služila kao jedan od više načina prijelaza iz jedne glazbene vrste u drugu –

američkog popa u cajke. Trenutak večeri kojeg su svi sudionici čekali bio je popraćen blagim

intenziviranjem čitave atmosfere i stvaranjem dimenzije bliže onoj kafanskoj. Prostorija se

ispunila dimom cigareta, plesanje (premda su položajima i kontaktima tijela ukazivali na to da

je svatko od posjetitelja u svojem osobnom prostoru komfora) i pjevanje bilo je naglašenije te

su posjetitelji „došli na svoje“.

9Termin „kafana” označuje prostor namijenjen neformalnom druženju i zabavi uz alkoholna pića, hranu i živu
glazbu kao jednu od razlikovnih karakteristika (v. Hofman 2010: 143), u kojem se najčešće izvodi(la)
nokomoponirana glazba.

5
Rijetki su bili gosti koji nisu rezervirali (i platili) stol ili separe s bocom alkoholnog pića, a

budući da mi to nismo učinile, bile smo primorane učestalo mijenjati „mjesto promatranja“.

Stolovi, kao sastavni dio kafanskog interijera, imaju nekoliko funkcija: prva je određena

metafora društvenog i ekonomskog kapitala,10 druga je svojevrsna zona sigurnosti i komfora,

a treća predstavlja način odvajanja od ostalih (bilo onih za stolovima, ili onih „bez stola“).

Osim nas, za stolom nije bila ni grupa Roma između 20 i 30 godina, odjevena u nepisani

dress code muškog dijela posjetitelja– dijelom raskopčanu košulju i klasične ili traper hlače –

te s uredno geliranim frizurama. Grupa se smjestila kraj DJ pulta i „rezervirala“ ga kao svoju

zonu sigurnosti. Ostatak posjetitelja/ica „veće moći“ odgovarao je opisanim pravilima

odijevanja. Omjer žena i muškaraca prevagnuo je nauštrb žena, a ukupna dob varirala je od 18

do 30 godina. Od većinske grupe gostiju, manjinu su predstavljali grupe spomenutih Roma i

naknadno pristiglih srednjoškolaca dobi od 15 do 18 godina, također „bez stola“, djevojka

koja je poštivala dress code muškog dijela posjetitelja i imala rezervaciju, i muškarac u

kasnim šezdesetim godinama u separeu.

Nakon promatranja površinskih i površnih karakteristika sudionika/ica, pažnju smo

preusmjerile na sam zvukolik kluba čija je glasnoća bila očekivano karakteristična za takva

mjesta. Repertoar je do našeg odlaska pretežito bio sastavljen od srpskih i hrvatskih cajki,

uglavnom nastalih u prošla dva desetljeća – npr. Slatka mala Jelene Karleuše (za vrijeme koje

je DJ uspostavljao komunikaciju s publikom dobacujući usputne izjave poput „'Ajmo slatke

male“), Cecin Autogram (kojeg je DJ emitirao uz popratnu najavu „ovo je za sve žene“),

Severinina Italiana, Skoplje Beograd Željka Joksimovića, Đoganijeva pjesma Čekam te kod

kolima. Po uzoru na popis za reprodukciju Caje očekivale smo s njime usklađen repertoar

„klasičnih narodnjaka“ koji su postali dijelom (našeg vlastitog?) nepisanog kanona – pjesme

10
Bourdieuov koncept kapitala koji općenito označava odnose moći unutar društva (Bourdieu 1979), vrlo lako je
primjenljiv na interaktivnost u narodnjačkim klubovima. Nedostatak obrazovanja, potencirane rodno-spolne
uloge (kao što je manifestiranje muževnosti nasiljem ili ženstvenosti liberalnom seksualnošću [Baker 2007:
140]) te sumnjivi kriminalni milje postojeće su predrasude o profilu ljudi koji pohode takve klubove, a
istovremeno definiraju njihov društveni kapital.

6
poput Kazni me, kazni Vesne Zmijanac, Cecina Kukavica i Jutro je Nade Topčagić. Zbog toga

ostatak suvremenih pjesama nismo uspjele prepoznati. Za DJ-a bilo je svojstveno to što

posjetitelji nisu imali priliku pjesme čuti do kraja, već ih je poslije prvog refrena ili drugog

stiha postupno stišavao i počeo emitirati drugu pjesmu. Atmosfera, u odnosu na početno

„zagrijavanje“, nije kulminirala u pretjerano afektivnom ponašanju posjetitelja, a razlog tomu

može se pronaći u već prije spomenutoj činjenici da je bila srijeda. Ipak, sukladno „podizanju

atmosfere“ i izrazitijim reakcijama publike na pojedine pjesme, DJ bi stišao dijelove refrena

kako bi se na tom mjestu moglo čuti pjevanje publike.

Ponovno smo se uputile prema šanku po drugo piće, usputno uočile novonastalu gužvu – kao

da su svi koji su trebali doći, došli – te se stacionirale pored DJ pulta. Dvije od nas udubile su

se u razgovor o čitavom događanju, a trećoj je prišao muškarac i krenuo plesati s njom tako

što ju je vrtio i privijao se uz nju. Uvidjevši kako nije bila zainteresirana za njegovo

udvaranje, ubrzo je odustao. Nakon odslušanih sedam ili osam pjesama, i zbog nedovoljno

popijenih pića – što je jedna od glavnih paradigmi o kafanskom – pregovarale smo o odlasku

u Team. Na kraju se pregovaranje zapravo pretvorilo u odluku da se svaka uputi prema

vlastitom domu, a na to je ponajviše utjecala činjenica da je bilo 03:00 iza ponoći, a svaka je

morala četvrtak provesti sukladno svojim obvezama.

Bunga Bunga, subota, 2. prosinca 2018., 02:30 – 03:30h

Usporedno s prošlim izlaskom u BBS, u subotu 2. prosinca, oko 23:00h, okupile smo se u

čajnoj kuhinji sedmog paviljona, ovaj put u drugom (etno)muzikološkom tročlanom sastavu.

S obzirom na to da prošli put nismo otišle u Team, sada smo kanile tamo otići. Naše se

„zagrijavanje“ – ponovo uz popis za reprodukciju Caje i bocu džina – neplanski oduljilo.

Gusti dim cigarete u spomenutoj kuhinji, još jedna skupina studenata koja je puštala glazbu s

mobitela – od laganog američkog rocka do ex-Yu hitova poput Bijelog dugmeta i Bajage – i

7
glasni razgovori počeli su stvarati afektivnu atmosferu. Čitava je situacija čak kulminirala i

prepirkom dvije od nas tri sudionice. Premda repertoar glazbe nije bio za nju tipičan, izgled i

miris kuhinje te međusobna sporenja kao da su atmosferu pretvorili u kafansku, prilagođenu

njezinim posjetiteljima – zagrebačkim studentima. Uočivši da je već 02:00h, što znači da smo

odavno već trebale biti u klubu, odlučile smo krenuti prema Teamu. Nakon putovanja noćnim

tramvajima stigle smo ispred Kačićeve 23 iz koje su se u tragovima mogli razabrati zvukovi

cajki. Na samom ulazu zaštitari nas nisu pustili unutra jer je klub bio dupkom pun. Pored

ulaznih vrata kluba jedna od nas zapazila je svoje prijatelje koji su se uputili prema drugom

klubu, Bungi Bungi, desetominutnim hodom udaljenim od Teama, te smo se odlučile

pridružiti im se.

Premda nije bila popunjena poput Teama, u Bungi Bungi je oko 02:30 h također bila

poprilična gužva pa smo se s kaputima u rukama, budući da ih garderoba više nije mogla

zaprimati, uputile prema toaletu smještenom do samog ulaza. Kako je jedna od nas bila

redovita posjetiteljica kluba, preuzela je ulogu svojevrsne „turističke vodičice“ te smo se uz

njezinu pomoć probijale između barskih stolova te kroz rasplesanu gužvu do drugog

odredišta. Ono se nalazilo na povišenom podiju – s lijeva je bio smješten šank, a u sredini DJ

pult kojeg su okruživali separei omeđeni poluimproviziranim pozlaćenim ogradama.

Posjetitelji su, za razliku od onih u BBS-u, na imaginarnoj ljestvici propisanog odijevanja bili

odjeveni jednu razinu više – suknje su bile kraće, majice su otkrivale više kože, logoi modnih

marki (npr. Hugo Boss, Gucci) bili su uočljiviji – a frizure su im bile uređenije. Rijetki su bili

oni koji su načinom odijevanja odudarali od navedene razine. Svjetlosni su se efekti također

razlikovali prema količini i raznovrsnosti – zidove u pozadini obasjavale su crvene, zelene i

plave LED lampice, a čitava prostorija doimala se dinamičnijom zbog treperećih reflektora

raznih boja. Opetovano puštanje umjetnog dima, za razliku od dima cigareta, najmanje je

utjecalo na olfaktivno, a najviše na auditivno i vizualno iskustvo.

8
Za razliku od BBS-a u kojem je glazbu emitirao samo DJ, ovdje se glazbena izvedba

razlikovala po tome što je uz DJ-a nastupala i pjevačica. Ona je imala više uloga: prva je bila

da uz pjesmu koju emitira DJ povremeno zapjeva njezin početak ili refren, druga da stvori

energičniju atmosferu povremenim uzvicima („dobro večer“, „'ajmo“, „op, op“, „ca-ca-ca“),

treća je bila uloga „domaćice“ koja posjećuje separee, a četvrta i krovna, prema riječima naše

kolegice, jest „da bude lijepa“. Separee odabire ili prema ekonomskom kapitalu pojedinaca

(koji joj možebitno daju napojnice) ili prema informaciji da neka skupina slavi određenu

prigodu (primjerice rođendan ili djevojačku večer). Repertoar je bio vrlo sličan onom u BBS-

u, u rasponu od starijih narodnjaka do suvremenijeg pop-folka, a sastojao se od pjesama kao

što su Švaler Tanje Savić, Šampanjac Mile Kitića, Ej, od kad sam se rodio Sinana Sakića, Ja

volim Balkan Dade Polumente, Cipele Andreane Čekić i Emila Đulovića. Kako bi se razbio

ustaljeni žanrovski repertoar, DJ je emitirao i američke popularne pjesme od kojih je jedna

bila Party Up (Up In Here) repera DMX-a овде је другачије, овде има цртица. Sukladno

tomu da se ni jedna pjesma ne emitira do kraja, tako su se od potonje čula samo prva dva stiha

„Y'all gon' make me lose my mind; Up in here, up in here“. Glazbeni stil odudarao je od

većinskog repertoara, no tekstom je itekako blizak njemu – upućuje na „razuzdano“ stanje

uma i tijela kakvo se očekuje u narodnjačkim (ali i ostalim) klubovima. Pjesma je prekinuta

DJ uzorkovanjem i snimkom riječi „Bunga“ te nastupom pjevačice sa stihom „Samo jednu

želju imam“ pjesme Samo Stoje. Prije nego što je DJ emitirao ostatak pjesme, pjevačica je

pozdravila čitav klub uzvikom „Dobro veče'!“ te nastavila pjevati uz snimku.

Uočile smo svojevrstan obrazac opetovan tijekom našeg boravka u klubu, koji je tvorio čitav

zvukolik prostora, a sastojao se od istovjetnih glazbenih sastavnica (sličnih ritamskih figura,

orijentalističkih melodija) u repertoaru, zvuka ispuštanja lažnog dima i razgovora posjetitelja.

Premda pjevačica ne pjeva cijelo vrijeme, nego više govori, izvikuje ili skandira uz ritamsko

uzorkovanje, njezin prodoran glas odudara od emitiranih pjesama i čitave zvučne slike te time

9
potencira i intenzivira čitavu atmosferu. Za pjevanje, namjerno (ili slučajno) odabire početne

stihove ili refren kako bi publici u alkoholiziranom stanju, koja međusobno razgovara i

naručuje pića, vratila pažnju kratkog raspona na samu glazbu i njezinu izvedbu. Posjetitelji su

na to, i bez obzira na količinu afektivnog ponašanja i gesta, reagirali plesom sličnim kao i u

BBS-u – rijetki su plesali u paru, već je čitava slika nalikovala na fenomen usamljene gomile

(Riesman 2001). Naša pozornost također je bila umanjena, ponajviše zbog umora koji je

utjecao i na reducirano doživljavanje čitave kafanske atmosfere, te smo oko 3:30h odlučile

izlazak privesti kraju.

Kod Mome, subota, 8. prosinca 2018., 00:15 – 02:30h

U treći izlazak u subotu, 8. prosinca 2018., krenule smo samo nas dvije, a odlučile smo se za

Caffe bar / noćni klub „M“, bolje poznat kao Kod Mome. Razlog zbog kojeg smo odabrale to

odredište jest predstava Folk Acts, koju smo gledale prije godinu dana u Satiričkom kazalištu

Kerempuh, gdje je jedna od glavnih glumica, uz Natašu Dangubić, bila i pjevačica navedenog

kluba, Višnja Vitas. Nakon kratkog druženja i razgovora prije izlaska, oko ponoći pozvale

smo Uber do Oreškovićeve 31 u Sloboštini. Došavši pred klub, zapitale smo se nalazimo li se

na pravome mjestu zbog toga što ništa oko nas nije upućivalo na to da smo stigle Kod Mome.

Dok je jedna čekala u autu, druga se zaputila prema zelenim vratima s malom tendom

(potencijalnim označiteljem kluba) i čula prigušenu glazbu iznutra.

Zbog straha od nepoznatog (kvarta, prostora kluba, ljudi) ušle smo vrlo oprezno u mali

prostor koji izgledom nikako nije upućivao na klupski, već caffe-barski. Sačinjavali su ga

obični stolovi i stolci smješteni ravno na drugom kraju prostorije i šank s lijeve strane.

Nekoliko muškaraca srednjih godina sjedilo je za šankom s pivima u rukama, a poglede su

odmah usmjerili prema nama. Budući da se glazba čula malo glasnije, slušno smo lakše

detektirale kako se klupski prostor nalazi s desne strane, iza vrata. Veličinom je bio isti caffe-

10
barskom, ali vidno zamračeniji i s kičastim svjetlosnim efektima. Posjetitelja/ica je na početku

večeri bilo svega desetak, tridesetih i četrdesetih godina te podjednako i muških i ženskih.

Većina sjedećih mjesta bila su zauzeta, no mi smo sjele za slobodni barski stol u sredini

prostorije. Ono po čemu se publika razlikovala od one u BBS-u i Bungi Bungi bila je dob i

način odijevanja – kao da je Kod Mome propisani dress code bio slobodniji. Nije samo

odijevanje bilo ležernije, već i glazbena izvedba u kojoj su sudjelovale dvije pjevačice, svaka

sa svojim mikrofonom te pjevač za sintetizatorom zvuka. Svatko je od njih također

imao svoje zasebno mjesto u prostoriji – prva pjevačica (čije ime nismo doznale), distancirana

od ostatka posjetitelja, nalazila se na samom kraju prostorije u vidno privatnijem i intimnijem

separeu, druga (Višnja Vitas) kretala se čitavim prostorom te se na trenutke zaustavljala kraj

stolova pojedinaca, a pjevač je sjedio za sintetizatorom na manjoj pozornici. Pjevač je u

početku vizualno – zbog svjetlosnih efekata i izdvojenosti od ostatka publike – privlačio

najviše pozornosti, dočim su prva pjevačica i Višnja bile manje primjetne.

Pokušavajući shvatiti i na neki način kategorizirati čitav događaj, u početku nam se doimalo

kako je prva pjevačica zapravo jedna od posjetiteljica koja je iz nekog razloga uzela mikrofon

i pjevala. Shvativši da nije, pažnju smo preusmjerile na samu glazbu i repertoar kojeg je

izvodila. Prva pjesma koju smo čule u njezinoj izvedbi bila je Kukavica Svetlane Cece

Ražnatović, praćena matricom iz sintetizatora, za hrvatski diskurs o cajkama izrazito

diskutabilnog i višeslojnog značenja. To je istovremeno (nesretna) ljubavna i ratna pjesma,

klasik među narodnjacima, koji bi se zbog navedenog očekivao u kasnijim noćnim satima,

kad je prostorija već ispunjena naglašenim reakcijama i gestama (i netrijeznim stanjima), a ne

na samom početku večeri.11 Najprije smo odabir „težeg“ repertoara protumačile kao tipičan

glazbenoj izvedbi Kod Mome, ali razlog najvjerojatnije leži u činjenici da je muškarac

11Primjeri
takvog diskursa pronalaze se u internetskim člancima kao što su:
https://www.dnevno.hr/vijesti/regija/znate-li-sto-ceca-koja-je-s-puskom-u-ruci-marsirala-porusenim-vukovarom-
misli-o-mladim-hrvatima-koji-slusaju-njezine-pjesme-138086/ i https://pescanik.net/zasto-arkanovu-cecu-smiju-
slusati-samo-ljute-hrvatine/, 11. veljače 2019.

11
srednjih godina naručivao pjesme dok je sjedio u separeu u kojem se nalazila pjevačica.

Vokalnom i izvedbenom tehnikom prve pjevačice te njezinom vanjštinom ostvaren je red

zamišljenih ideala o tome kako profesionalna kafanska pjevačica treba zvučati i izgledati. U

to se s jedne strane ubraja „senzualna“ boja jedva promuklog glasa, premda grlena i nazalna,

ali i nježna vibrata, općenita kontrola i izvježbanost glasa, a s druge otprije spomenut i

određen fizički izgled (kratka uska haljina, duga ravna kosa i uređena šminka).

Višnja Vitas povremeno se ubacivala tijekom izvedbe humoristično komentirajući radnju

pjesme izjavom kao što je „mućko đubre“, aludirajući na „kukavicu“ u pjesmi. Uz to, pjesma

je bila popraćena i razgovorima posjetitelja/ica, koji, osim u trenucima refrena određenih

pjesama, postaju stalna zvučna podloga. Spletom okolnosti, Višnja nam je odlučila prići i

upoznati se, što smo jedva dočekale. Ostavila je svoje piće i cigarete na našem stolu te

naručila „rundu“ piva za sve. Nakon razgovora o Folk Actsu i našem istraživanju, prva

pjevačica i pjevač počeli su pjevati Cecinu pjesmu Kad bi bio ranjen, a Višnja se uputila

prema ostatku publike, koja je pljeskala i pjevala (falš) uz pjesmu. Višnji to nije promaklo pa

je podrugljivim karikiranjem njihovog pjevanja nastavila, uz glazbeni, i svoj stand-up nastup.

Tišina nakon završetka pjesme jedan je od načina prijelaza između dvije pjesme koje se, za

razliku od prošla dva kluba, puštaju do kraja. Ostali su načini nasnimljeni pljesak emitiran

preko sintetizatora te neprekidno nadovezivanje jedne pjesme na drugu.

Naredne je pjesme – Sto svirača Saše Matića, Milimetar Željka Joksimovića i Tražena si roba

u gradu Siniše Vuce – izvodio pjevač uz pratnju par posjetiteljica iz separea i glasno

razgovaranje ostatka publike. Njegov prodoran i rezak „thompsonovski“ vokal12 bio je uređen

dodanim efektom jeke (zbog kojeg je zvučao kao da se nalazi u otvorenom prostoru), a stav i

izvođačka persona podsjećala je na onu, premda manje intenzivno energičnu, srpskog pjevača

Ace Lukasa. Izgledom nije odudarao od ostatka posjetitelja – bio je obučen u običnu majicu

12
Radi se o hrvatskom, zbog česti korelacija s nacionalističkim diskursom u pjesmama, pomalo i kontroverznom,
pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu.

12
kratkih rukava i traperice. S vremenom su, zbog Višnjine dominantne pojave, i svjetlosni

efekti izgubili svoj „efekt“ te je pjevač na pozornici pao u drugi plan.

Uzvikom „Polijećemo!“ Višnja je započela svoju izvedbu Cecine pjesme Cigani koja se

stilom, vokalnom tehnikom i prozodijom razlikovala od „norme“. Njezin djelomice recitativni

stil izvođenja i manjak vibrata na završecima stihova vjerojatno je uzrokovan pušenjem i

pjevanjem svaku večer dugi niz godina. Osim što je pjevačkim stilom odudarala od

imaginarno propisanih normi, njezin općenito ležerniji pristup očitovao se i time što je bila

odjevena u obične crne tajice, tuniku dugih rukava te cipele s punom petom. Višnja je ujedno

komentarima, interakcijom s publikom i pjevanjem pojedinih stihova bila dijelom izvedbi

ostalih izvođača, dok u njezin glazbeni prostor nitko nije zadirao. Neki od sljedećih njezinih

komentara na pjesme bili su lascivniji i otvoreniji, poput: „radujem se ku**u i ja“ (za vrijeme

pjesme Iznad Tešnja Halida Bešlića, umjesto riječi „suncu“), „pi**u tvoju ljubim“ i „zamrsiš

masnu kosu“ (umjesto stihova „sliku tvoju ljubim“ i „zamrsiš dugu kosu“ u pjesmi Ja te

pjesmom zovem Hanke Paldum). Time ne samo da stvara humorističnu situaciju, već i ukazuje

na vlastite preferencije (uočene prema pjesmama koje ne modificira) unutar repertoara. Uz

prvu pjevačicu, i Višnja je imala ulogu primanja narudžbi od posjetitelja/ica. Cijena pjesme je

50 kuna, no to hoće li Višnja ili druga pjevačica uopće uzeti novac ovisno je o procjeni

naručitelja i nastale situacije. Tako ga je od jednog muškarca slabijeg socijalnog statusa

odbila primiti, rekavši: „Čuvaj pare “ Višnjina manira i performans glavne „domaćice“

tijekom i između pjevanja upućivala je na posjedovanje najvećeg društvenog kapitala unutar

kluba.

Nakon još jedne „klasične“ cajke – Kazni me, kazni Vesne Zmijanac – u izvedbi prve

pjevačice, uslijedila je promjena žanrovske paradigme. Suprotno očekivanom razvoju

glazbenog repertoara tijekom večeri u narodnjačkim klubovima – od domaćih ili američkih

pop-pjesama prema srpskim (i ponekim hrvatskim) cajkama – Kod Mome je redoslijed bio

13
obratan i izmiješan. Atmosfera s početka večeri postala je lakša, energičnija i rasplesanija sa

slavonskim hitovima kao što su Sve poštivam svoje uživam Stjepana Jeršeka Štefa i Otvor

ženo kapiju Miroslava Škore. Nastavila se i tijekom pjesama Aspirin Seke Aleksić, Cecinog

Autograma, Lutke grupe S. A. R. S. i Volio bih Dubioze kolektiv. Iako se atmosfera

intenzivirala time što je prva pjevačica za vrijeme jedne od navedenih pjesama istupila ispred

pozornice bliže posjetiteljima, odlučile smo krenuti doma. Pozdravile smo se s Višnjom,

dogovorile sljedeći susret i napustile klub.

Usporedba triju klubova i zaključne misli

Kroz neformalne razgovore o cajkama, kao fenomenu bliskog „Drugog” u Zagrebu,

zaključujemo kako se u novinarskom, pa tako i javnom diskursu ne pravi razlika među

pojedinim narodnjačkim klubovima, već se pretpostavlja (nikako u potpunosti definirana)

uniformiranost glazbene izvedbe, za koju nije bitno je li uživo ili ne. Autentičnom bi se

možda smatrala izvedba uživo, no u Zagrebu ona koegzistira gotovo u istoj mjeri s DJ

izvedbom. Posjet tim klubovima rezultirao je trima različitim glazbenim izvedbama, od kojih

je jedna bila uživo, druga DJ, a treća njihova mješavina. Usporedba zvučnih slika putem

snimki dovela bi do pretpostavljene uniformiranosti – balkansko-orijentalni melos cajki

ispremiješan s razgovorima i pjevanjem posjetitelja, raznim zvučnim efektima i povremenim

upadicama izvođača. Za razliku od snimki, na papiru to zvuči drugačije. Svaka od njih,

usprkos sličnostima, stvara, različitu atmosferu.

Prostorna, glazbena i kulturna načela klubova BBS i Bunga Bunga međusobno se preklapaju,

nasuprot onim Kod Mome, svojevrsnom „Drugom” unutar „Drugog”. Jedinstvo prostora,

prevladavanje DJ izvedbe, dob, spol i status posjetitelja te repertoar sličnosti su prva dva

kluba. Kod Mome karakterizira dualnost prostora, živa izvedba triju izvođača, slojevitost

publike te raznovrsnost repertoara. Usto je slučajni redoslijed posjeta tim klubovima stvorio

14
ustanovljenu gradaciju, što zbog broja izvođača (BBS broji jednog, Bunga Bunga dva, a Kod

Mome tri), a što zbog autentične kafanske atmosfere, govoreći iz perspektive uvriježenih

predodžbi, koja je najizraženija Kod Mome. Ona nije definirana veličinom prostora, brojem

posjetitelja, niti određenim društvenim i ekonomskim kapitalom, što se sve može pronaći u

prva dva, već afektivnom dimenzijom stvorenom manjim brojem posjetitelja i prostorom u

kojem ništa ne prolazi nezapaženo (što je vrlo često popraćeno komentarima izvođača) te

repertoarom, uglavnom sastavljenim od narudžbi publike, „za dušu” (usp. van de Port 1997:

16). Kad narudžbe na čas prestaju, izvođači/ce Kod Mome, kao i van de Portovi „Cigani” u

Novom Sadu, uspostavljaju kontakt s publikom pomno odabirući pjesmu koju smatraju

idealnom za trenutnu atmosferu s obzirom na osobnost i trenutno stanje posjetitelja/ica kako

bi ih potaknuli na daljnje naručivanje (1997: 18). U tom trenutku posjetitelji/ice bivaju dirnuti

tom glazbom, analogno opisima „ciganskih” svirača i njihovih izvedbi (1997 : 16).

Metodološka problematika s kojom smo se susretale pri istraživanju glazbenih izvedbi bliskog

„Drugog” jest prevođenje iz emske – „mi“ u klubu kao posjetiteljice i svojevrsne sudionice

glazbene izvedbe – u etsku perspektivu – „mi“ kao istraživačice/promatračice – uzrokovano

insajderstvom (Potkonjak 2006: 190), odnosno našim vlastitim privatnim interesom za takvu

vrstu glazbe i prostora u kojima se ona izvodi. Također smo se kao svojevrsne „halfije”-

studentice (etno)muzikologije suočile i s neizbježnom problematikom pozicioniranosti unutar

istraživanog (Abu-Lughod 2006: 466-7). Premda smo se pokušavale suprotstaviti stereotipima

iz diskursa o cajkama, nismo ih uspjele u potpunosti izbjeći. Njihovo mjesto u referentnoj

literaturi, internetskim člancima i svakodnevnom govoru stvara red, što zamišljenih, što

ostvarenih na temelju zamišljenih ideala koje smo ovom etnografijom i kontekstualizacijom u

prostoru nastojale istovremeno opovrgnuti i potvrditi, odnosno iznova definirati i opisati.

Cajke – simptom balkanizacije kulturnog propadanja Hrvatske, Cajke ante portas (v.

https://narod.hr/hrvatska/cajke-simptom-balkanizacije-kulturnog-propadanja-hrvatske; https://

15
www.nacionalno.hr/cajke-ante-portas/, 5. veljače 2019.) nerijetki su naslovi članaka

objavljenih u hrvatskim medijima te upućuju na kulturalno propadanje društva i smanjenje

sposobnosti razlučivanja „dobre“ od „loše“ glazbe. Atmosfera u tri opisana narodnjačka kluba

istovremeno je bliska i daleka od onoga što click-bait naslovi pokušavaju izreći.

Stvarnost je ta da su dva kluba u koja smo otišle popraćena člancima o pucnjavi i tučnjavi

ispred ulaza (https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/crna-kronika/clanak/id/94631/ispred-

nocnog-kluba-ga-pretukli-i-ukrali-mu-lanac-tezak-30-tisuca-kuna;

https://www.vecernji.hr/vijesti/muskarac-u-ranu-zoru-ustrijeljen-kod-mome-752111, 11.

veljače 2019.), što se dade povezati s jednim od stereotipa koji prate narodnjačke klubove. S

druge strane, premda kontekst koji smo zatekle nije u potpunosti odgovarao zamišljenom redu

lascivnog, kriminalnog i manje vrijednog bliskog „Drugog”, podudarao se u izvedbi rodno-

spolnih uloga, ponajviše gdje muškarci preuzimaju tradicionalnu ulogu udvarača kojega žene

(ne) prihvaćaju.13 Također se pobija i klasna predrasuda da samo određen profil ljudi

spomenutog kapitala odlazi u narodnjačke klubove, dok je realnost drugačija – posjetitelji tih

klubova izrazito su heterogenih ekonomskih, društvenih, političkih, kulturnih, klasnih i

dobnih pozadina. „Turbofolk [i cajke kao takve] je simbolička refleksija lokalnog društvenog

kolorita, ali istovremeno on stilskim transferom MTV ideologije, otvara kanale za infiltraciju

globalnih mehanizama pop scene (v. Višnjić 2009: 47).

Cajke nisu „pred vratima“ Zagreba nego su dio kolektivnog glazbenog identiteta grada,

jednako kao i (ako ne i više nego) „okcidentalni” sadržaji. Kako bi rekla kafanska pjevačica

Višnja Vitas: „U kafani su svi jednaki, došli su samo po jedno – zabaviti se.” Iskaz Višnje

Vitas nadopunit ćemo zaključkom: da, dođemo u klub „samo po jedno – zabaviti se”, ali sama

ideja zabave također je naučeni koncept u trajnom procesu mijene. Ipak, takvu vrstu zabave

moguće je usporediti i s „uživanjem na marginama“ koje prevazilaze nametnute norme toga

13
Ovdje se također radi o odnosima i ispreplitanjima moći i reprezentacije te definiranju (ne) poželjnih muških i
ženskih uloga (Višnjić 2009: 51-2).

16
što je dopušteno, a što nije (Hook 2017: 3). U tom smislu, iako je iz analitičkih razloga nužno

bilo razdvojiti realnost narodnjačkih klubova i javno-medijski diskurs koji se oko njih stvara,

zbiljska slika narodnjačkih klubova (dakle, i njihove etnografije) nalazi se upravo na

kontinuumu te dvije sastavnice.

17
Literatura:

Abu-Lughod, Lila. 2006. „Writing against Culture”. Feminist Anthropology. A Reader.

Lewin, Ellen (ed.). Malden: Wiley-Blackwell, 466-479.

Archer, Rory. 2009. „Paint Me Black and Gold and Put me in a Frame: Turbofolk and

Balkanist Discourse in (Post) Yugoslav Cultural Space“. Magistarski rad, Central European

University.

Baker, Catherine. 2007. „The concept of turbofolk in Croatia: inclusion/exclusion in the

construction of national musical identity”. U: Nation in formation: inclusion and exclusion in

central and eastern Europe. Baker, Catherine, Gerry, Christopher J., Madaj, Barbara, Mellish,

Liz & Nahodilová, Jana (ed.). London: SSEES Occasional Papers, 139-158.

Baker, Catherine. 2008. „When Seve Met Bregović: Folklore, Turbofolk and the Boundaries

of Croatian Musical Identity”. Nationalities Papers 20 (4): 741-64.

Bourdieu, Pierre. 2011. Distinkcija: društvena kritika suđenja. Zagreb: Antibarbarus.

Ceribašić, Naila. 2014. „Revivalist Articulations of Traditional Music In War and Postwar

Croatia“. U: Bithell, Caroline, Hill, Juniper (ed.). The Oxford Handbook of Music Revival.

Oxford: Oxford University Press, 325-249.

Hofman, Ana. 2010. „Kafana singers: Popular music, gender and subjectivity in the cultural

space of socialist Yugoslavia”. Narodna umjetnost 47 (1): 141-161.

Hook, Derek. 2017. „What is 'Enjoyment as a Political Factor'?“. Political Psychology 38 (4):

1-22.

Gordy, Eric D. 2010. The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of

Alternatives. State College: Penn State Press.

Mujagić, Mersina, & Imamović, Feđa. 2018. Urbani žargon mladih. Bihać: Pedagoški

fakultet Univerziteta u Bihaću.

Said, Edward. 1999. Orijentalizam. Zagreb: Konzor.

18
Van de port, Mattijs. 1997. „Outstanding Musicians & the Stranger Within: Reflections on

Serb Perceptions of Gypsy Music”. Etnofoor. 10 (1): 7-28.

Vidić Rasmussen, Ljerka. 1995. „From Source to Commodity: Newly-Composed Folk Music

of Yugoslavia”. Popular Music 14 (2): 241-256.

Pavlovsky, Aleksej Gotthardi. 2014. Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj. Zagreb: Naklada

Ljevak.

Potkonjak, Sanja. 2006. „Etnologija bliskoga, Poetika i politika suvremenih terenskih

istraživanja, ur. Jasna Čapo Žmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek, Institut za

etnologiju i folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2006., 337 str“. Narodna umjetnost

43 (2): 189-192.

Riesman, David. 2001. The Lonely Crowd. New Haven: Yale University Press.

Stantić, Zvonko. 2018. „Bećarci kod Bunjevca“. Zbornik – Godišnjak Vučje zadužbine 14:

159-173.

Thaden, Matthias. 2017. „Turbofolk: Politik und Weltmusik 2.0“. U: Leggewie, Claus,

Meyer, Erik (ed.): Global Pop. Stuttgart: Metzler, 268-275. Višnjić, Jelena. 2009. „'Idealno

loša': Politike rekonstrukcije identiteta turbo-folka u savremenoj Srbiji“. Genero 13: 43-61.

19