Srebrna Ruža

GIGA JANE FEATHER
Jane Feather
Srebrna ruža
Naslov izvornika THE SILVER ROSE

GIGA JANE FEATHER
Uvod
London, 1689.
Zimska je noć bila mračna. Snijeg je polako padao prekrivajući klizave oblutke u
uskim uličicama i prljavštinu sirotinjskih koliba. Tkao se profinjeni bijeli svijet koji će
potrajati do prvog koraka u zoru.
Malu prostoriju pod strehom pekarnice Sama Begga u uličici Distaff zagrijavala je peć
i osvjetljavalo desetak voštanih svijeća. Zrak je bio mirisan od kvasca i kruha koji se pekao
dolje u peći pekarnice. Samove će se prve mušterije pojaviti u samu zoru i kruh ih je tada već
morao čekati.
»Deset je minuta do pet.« Muškarac u kućnom ogrtaču obrubljenom krznom okrenuo
se od malog prozora s romboidnim oknima, odakle je promatrao padanje snijega.
»Kad ću te opet vidjeti?« Žena se oblačila ispred peći. Prsti su joj bili nespretni od
hladnoće, unatoč toplini koju je isijavao ugljen. Pitanje je bilo sasvim jednostavno, ali joj je
glas bio pun duboke čežnje nalik na očaj.
»Kad se vraćaš u Ely?« Prišao joj je, primio je za ruke i počeo ih trljati. Šake su mu
bile velike, u skladu sa stasom, tako da su ženini tanahni prsti nestali u njegovom stisku.
»Moj suprug govori o sutrašnjem danu.« Oči su joj bile sive, jasne i bademastog
oblika; crne trepavice duge i uvijene. Maknula je ruke iz njegovih da popravi raskuštranu
kosu boje tekućeg meda. »A ti?«
»Još uvijek molim kralja da mi vrati moju zemlju«, rekao je, nježno je gladeći po
obrazu. »Katkad mi se čini da će udovoljiti mojoj molbi, a katkad...«, slegnuo je širokim
ramenima. »No ne mogu još napustiti Whitehall. Ne, dok ne dobijem odgovor.«
»A ako odgovor bude u tvoju korist, Ravenspeare će te još više mrziti.«
Opet je slegnuo ramenima. »Meni to ništa ne znači, Margaret. Sve dok imam vječnu
ljubav njegove žene.« Nasmiješio se, pomilovao joj lice i poljubio je. To je dugotrajno
spajanje usana govorilo sve o noći koju su proveli zajedno, ali je ujedno sadržavalo i obećanje
mnogih budućih noći.
»Bojim se za tebe«, rekla je i uzela svoj ogrtač za jahanje. »Moj suprug gaji
neizmjernu mržnju prema Hawkesmoorima.« Zadrhtala je dok se čvrsto omatala u ogrtač. »Ta
je mržnja duboko ukorijenjena u krvi Ravenspeareovih.«
»Suparništvo i mržnja između naših dviju obitelji traju skoro dvije stotine godina«,
žalosno je rekao Geoffrey Hawkesmoor.
»Pa ipak ima i ljubavi«, promrmljala je Margaret gotovo za sebe. »Ljubavi koja je
jednako snažna kao i mržnja.«
Geoffrey nije izrekao ono što je pomislio: da su katkada ljubav i strast, koje bi se
rasplamsale između dviju susjednih dinastija, znale izazvati jednako tragične i razorne
posljedice kao i mržnja. To je razmišljanje strahovito sličilo njihovoj situaciji.
No oni su sigurni. Bili su oprezni. Nisu previše tražili. Prihvatili su granice svoje
strasti.
Odbacujući ove studene misli, izvukao je nešto iz džepa. »Imam nešto što ti želim
pokloniti, ljubavi moja, no to moraš dobro sakriti od svoga supruga.« Ispružio je ruku da joj
pokaže što u njoj drži.
Na njegovom je golemom dlanu ležala narukvica neobičnog oblika. Bila je u obliku
zmije, zlatna i ukrašena biserima. Zmija je u ustima držala velik biser savršenog oblika.
»Kako je prekrasna.« Margaret ju je uzela iz njegove ruke i prinijela je plamenu
svijeće. Okretala ju je da je bolje vidi. »Doduše, veoma je neobična.«
http://www.balkandownload.org
2
GIGA JANE FEATHER
»Podsjeća me na tebe.« Uzeo joj ju je i prelazio prstima po njoj. »Kao da utjelovljuje
svu ljepotu, svu moć i sve Evine užase.«
Margaret je odjednom zadrhtala. »Nemoj to govoriti. Ja nisam zavodnica, Geoffrey.«
»Nisi.« nasmiješio se. »Nisi ti kriva što si me zaludila.« Opet je podigao narukvicu.
»Vidiš li privjesak koji je na njoj?« Dodirnuo je fini smaragd izrezan u obliku savršenog
labuda. »Ovaj je već bio na njoj, ali sam mislio svaki naš sastanak obilježiti drugim
privjeskom. Tako da ti zauvijek ostane trajna uspomena na našu ljubav. No moraš je tajiti i
dobro sakriti od očiju drugih, kao što moramo skrivati i našu ljubav.«
Margaret bi uvijek iznenadila poetična i romantična strana njezinog ljubavnika –
čovjeka koji je bio vičniji maču nego peru. No to je bio važan sastavni dio njegove uzbudljive
i mnogostrane osobnosti koja joj je bila draža od vlastitog života.
»Dođi«, odjednom je žurno rekao. »Moraš otići. Brian će te čekati s kočijom na uglu.
Moraš biti u svom krevetu prije svanuća.«
Privila se uz njega s očajem beznadne ljubavi, a potom se otrgnula i potrčala niz
stubište ni ne okrenuvši se. Prošla je uz pekarnicu gdje je crveni odsjaj iz velikog kamina
bacao crnu sjenu Sama Begga po bijelim zidovima. Nije ju poznavao. Nikad ju nije upoznao.
Muškarac koji bi uvijek prvi dolazio i posljednji odlazio dobro mu je platio i pekar je držao
jezik za zubima.
Vrata koja su vodila na ulicu nisu bila zakračunata pa je s lakoćom povukla nauljenu
rezu. Brzo se iskrala u pustu uličicu i povukla vrata za sobom.
Prilazili su joj sa suprotne strane ulice. Tri muškarca u plaštevima i s kapuljačama na
glavi. Bodeži su im zablistali od bjeline snijega, ali je samo jedan zamahnuo na nijemu ženu
čije su oči, širom otvorene od strašnog saznanja, zasjale na slabom bijelom svjetlu.
Grof od Ravenspeara ubio je svoju ženu dok je nepokretno stajala na vratima. Nije ni
pokušala izbjeći bodež, nije ispustila ni zvuk, sve dok se nije srušila na tlo. Tada je kriknula.
Vrisak je bio toliko strašan da je mogao probuditi i mrtve. Bio je dovoljno glasan da upozori i
Geoffreyja Hawkesmoora gore u prostoriji.
Njezina je krv natapala snijeg pod njom. Raširila je prste i blistavo je zlato sa sjajnim
smaragdom i prozirnim biserom palo na tlo kraj nje.
Njezin se suprug sagnuo i uzeo narukvicu njezinog ljubavnika. Spremio ju je u džep,
nogom odgurnuo tijelo dalje od vrata i izvukao mač iz korica.
Geofrrey je imao dovoljno vremena da pobjegne kroz stražnji prozor male prostorije.
Mogao je pobjeći preko krovova. No on se umjesto toga spustio stubištem i izašao na cestu.
Znao je što će tamo zateći. Margaret nije imala nikakvih izgleda. Držao je mač u ruci kad se
našao licem u lice s Ravenspeareom.
Govorile su samo njihove oči – i u jednima i u drugima je bila čista mržnja.
Geoffreyjev je mač u znak pozdrava zaparao po zraku, ali prije nego što je uspio izazvati svog
protivnika, ubojičin se bodež s leđa zabio u njegova rebra i probio mu srce.
Njegov je protivnik spustio svoj neupotrijebljeni mač. Stajao je nad umirućim
neprijateljem. »Pseto, obeščastio si kuću Ravenspeara. I umrijet ćeš nečasno. Nož u leđima je
sva čast koju zaslužuješ.«
»Ti mi pričaš o časti, Ravenspeare.« Umirući je govorio polako i zastajkujući. Krv mu
je navirala na usta. Pa ipak je uspio zvučati ironično. »Sjeti se Esther i sjeti se nečasnosti.«
Preziran je smijeh zajedno s krvlju izbio kroz njegova usta. U modrim mu se očima načas
pojavio čisti prezir, potom ih je zastrla koprena koja je utrnula svjetlo. Geoffrey Hawkesmoor
je umro pokraj svoje ljubavnice. Krv im se pomiješala na snijegu.
3
GIGA JANE FEATHER
Prvo poglavlje
London, 1709.
Na čelu dugog stola u vijećnici palače Westminster, kraljica Ana je spustila svoje
korpulentno tijelo na veliku stolicu ukrašenu zlatnom čipkom i grimiznim baršunom. Njezine
su dvorske dame složile grimizni šlep haljine u elegantne nabore oko nje, diskretno joj
prekrivajući otečeno i omotano stopalo te ga pažljivo podigle na baršunasti stolčić za noge.
Unatoč njihovoj pažljivosti, kraljica je od boli napravila grimasu. Podagra je danas bila
nesnosna.
Muškarci su u vijećnici vidjeli kako se trgnula od boli dok su zauzimali svoja mjesta
pa su znali da će njihova vladarica biti razdražljiva, nepopustljiva i najvjerojatnije hirovita
tijekom današnjeg vijećanja.
»U redu je. Možete ići.« Kraljica je damama mahnula svojom zatvorenom lepezom, a
one su se odmaknule od stolice natkrivene baldahinom i nestale iza viseće tapiserije koja je
odvajala vijećnicu od predvorja.
Kraljica je pohlepno otpila gutljaj okrepljujućeg vina iz pehara koji joj je stajao do
lakta. Obrazi su joj bili veoma rumeni, a oči podlivene krvlju gotovo skrivene u naborima
pjegavog mesa. Kosa joj je bila neuredna, haljina nezategnuta na trupu bez korzeta, oči
prepune bola. Prešla je pogledom oko stola i mršteći se pogledala svakog muškarca ponaosob.
Pogled joj se napokon zadržao na čovjeku koji je sjedio na drugom kraju stola – na
muškarcu srednjih tridesetih godina, tamne kose podrezane tik do glave. Snažno mu je tijelo
bilo odjeveno u tamnu jaknu i hlače od sivog baršuna. Njegove su velike šake bez prstenja
počivale na stolu, članci su mu bili istaknuti, nokti kratko podrezani. Bile su to ruke čovjeka
vična maču, ruke žuljevite od mnogobrojnih bitaka na bojnim poljima Europe.
»Lorde Hawkesmoore, želimo vam dobrodošlicu. Imate za nas izvješće vojvode od
Marlborougha.«
Simon Hawkesmoor se naklonio ostavši sjediti na stolici. »I veoma će se svidjeti
Vašemu Veličanstvu. Njegovo mi je gospodstvo povjerilo cijelo izvješće bitke kod
Malplaqueta.« Glas mu je bio dubok i tih, neobično melodiozan za tako grubo lice nagrđeno
još i plavkastim ožiljkom na jednom obrazu.
»Vjerujem da su vaše rane zacijelile, gospodine.« Lord Hawkesmoor se još jednom
naklonio. »Prilično, gospo.« Dodao je zapečaćeni papir lakaju koji ga je odnio kraljici.
Razlomila je pečat i nekoliko minuta čitala u tišini, potom ga je odložila. »Naš
vojskovođa govori samo pohvalno o vašim podvizima na bojnome polju, lorde Hawkesmooru.
Najdublje žali što će vas rane spriječiti da se vratite u borbu.« Vojvoda od Marlborougha je
također molio svoju vladaricu da nagradi grofovu odanost i vještinu, no kraljica Ana nije bila
poznata po velikodušnosti.
Otpila je još jedan gutljaj iz pehara. Nova joj je bol nabrala čelo. Zlovoljnim je
pogledom opet kružila oko stola i zastala na tamnoputom muškarcu četvrtastih crta lica i sivih
očiju boje ugljena. Nosio je raskošnu periku i odijelo od smaragdnog brokata – potpuna
suprotnost lordu Hawkesmooru koji je sjedio njemu nasuprot, jer Ravenspeari, za razliku od
Hawkesmoora, nikad nisu bili zatrovani hladnom trezvenošću puritanaca.
1649. godine Simonov je djed osudio kralja na smrt. Njegova je obitelj bila veoma
istaknuta za vrijeme protektorata Olivera Cromwella, no tijekom ponovne uspostave
kraljevstva bili su kažnjavani jednako surovo kao što su prije Cromwellovi pristaše kažnjavali
rojaliste. Sada su ti sukobi bili prošlost. Službeno. Neslužbeno je kraljica znala da još uvijek
postoje. I nigdje nisu bili toliko ukorijenjeni kao između obitelji Hawkesmoor i Ravenspeare.
4
GIGA JANE FEATHER
Nasmiješila se, iako je to više bila grimasa nego izraz zadovoljstva. Njezina je prva
dama Sarah, vojvotkinja od Marlborougha, došla na jednu veoma zgodnu zamisao.
Vladaričina je zadaća bila da potiče mir i zadovoljstvo među svojim podanicima, pogotovo
među onima koji su zauzimali visoka mjesta na dvoru. Vladaričina je dužnost bila i da nagradi
one koji su je dobro služili, a da ne posegne u vlastiti novčanik. Vojvotkinja je osmislila
izvrstan plan kako bi se kraljica mogla zahvaliti vojvodi od Marlborougha nagrađivanjem
lorda Hawkesmoora, što je neće koštati više od elegantne haljine i možda još nekih drangulija
za nevjestu. A istim će potezom stvoriti savezništvo između dviju zaraćenih obitelji.
»Lorde Ravenspearu, čula sam da imate mlađu sestru.«
Ranulf, grof od Ravenspeara, izgledao je zbunjeno. »Da, Vaše Veličanstvo. Ledi
Ariel.« »Koliko joj je godina?«
»Približava se dvadesetima, gospo.« Ranulf ove su se tamne oči suzile.
»I nije udana... niti je još zaručena?« »Još nije«, oprezno je potvrdio. On i njegova
braća još moraju naći prikladnog supruga za Ariel. Supruga koji će obitelji Ravenspeare
donijeti najveću moguću korist.
»Ona nije izrazila svoje želje?« »Nije, Vaše Veličanstvo.« Mogla je ona izraziti svoje
želje, ali njezine želje nisu dolazile u obzir u ovako važnoj obiteljskoj stvari. Ovo Ranulf,
naravno, nije rekao.
»Koje li sreće.« Kraljica se opet nasmiješila. »Palo mi je na um da ruku vaše sestre,
ledi Ariel, dam grofu od Hawkesmoora.«
U vijećnici je nastao muk. Dva se spomenuta muškarca nisu niti pomakla, ali su im se
pogledi sreli iznad golemog stola od mahagonija. Nastavili su zuriti jedan u drugoga; pogledi
su im govorili o dubokom i ubojitom neprijateljstvu koje su vođe Obitelji gajili jedan prema
drugome.
»Mislim da se vaše dvije obitelji spore oko neke zemlje«, nastavila je kraljica. Bila je
poznata po izvrsnom pamćenju, ali i po njegovoj selektivnosti. Stvari od vitalne važnosti bi
joj ishlapile kao da nikad nije ni čula za njih, dok bi se znala sjetiti neobičnih tričarija koje bi
davno čula te bi o njima raspravljala kao da su veoma važne, što je druge često znalo veoma
smetati.
Ispitivački je promatrala obojicu muškaraca. Ravenspeari i Hawkesmoori bili su
istaknuti lordovi iz istočne Engleske koji su vladali tim močvarnim, ravničarskim i
maglovitim dijelom zemlje još od Vilima Osvajača. Cromwell je velik dio zemlje
Ravenspeara darovao Hawkesmoorima kao nagradu za njihovu odanost, ali je vraćanjem
kralja Charlesa II na prijestolje, obiteljima koje su ubile kralja oduzeta zemlja i dana u trajni
posjed rojalistima Ravnespearima, zajedno s velikim komadom Hawkesmoorovog teritorija.
Hawkesmoori su utrošili goleme novce za isušivanje močvare da bi je pretvorili u
poljoprivredno zemljište, a jednim je potezom kraljevog pera sav njihov trud i bogati urod
pripao suparničkoj dinastiji.
Od smrti Charlesa II 1685. godine, Hawkesmoori su molili povrat svoje zemlje, što su
im žestoko osporavali njezini sadašnji vlasnici.
»Ako ta zemlja bude dio miraza ledi Ariel Ravenspeare, tada će biti zajedničko
vlasništvo obiju obitelji«, nastavila je kraljica. »Ako suprug umre prije nje, miraz se vraća
njezinoj obitelji. Ako ona dugo poživi, zemlju će naslijediti njezina djeca u kojoj će kolati krv
obiju obitelji. Vjerujem da je ovo dobro rješenje. Rješenje koje će prekinuti zavadu što traje
već više generacija. Ne možemo oko sebe imati ljude čija će služba i mišljenje ovisiti o
njihovim osobnim sukobima.«
Nije bila nimalo svjesna toga da njezin prijedlog nije naišao ni na kakvu reakciju i nije
imala pojma kakva se nagađanja odvijaju u glavama dvojice muškaraca. Silno je željela da
uspije njezin mali plan za koji je u potpunosti bila uvjerena da je niknuo u njezinom
stvaralačkom umu, a ne da su je na njega nagovorili.
5
GIGA JANE FEATHER
Simon Hawkesmoor se ironično nasmiješio naslutivši Ravenspearove misli. I jedan i
drugi su mogli odbiti prijedlog, no to bi značilo trenutno gubljenje kraljičine naklonosti i
izgnanstvo s dvora. Kraljica nikad nije zaboravljala nepoštivanje njezine volje i, bez obzira
koliko bi njezina odluka bila nerazborita, bila je neopoziva. Grof od Ravenspeara je živio za
svoju moć na dvoru. Imao je prste u svakoj intrigi. Bio je iskvaren kao i mnogi drugi koji su
služili kraljici. Obogatio se mitom i iznuđivanjem, utjecao je na svako imenovanje na dvoru i
mogao je s jednakom lakoćom upropastiti ili uzvisiti nekoga. Živio je od straha što je izazivao
u svima koji bi došli u njegovu blizinu i posve se sigurno nije htio svojevoljno odreći te moći.
No hoće li se pomiriti s takvom cijenom? Da veže svoju obitelj s krvnim
neprijateljima? Za zavadu oko zemlje znali su svi. Bio je to kamen smutnje između dviju
velikaških obitelji na samom početku revolucije. No tamna rijeka krvi koja je prolivena među
njima bila je poznata samo nekolicini odabranim – nikome tko nije nosio njihovo ime.
»Dakle, moja gospodo, kakav je vaš odgovor na moj plan koji će unijeti mir među
vaše obitelji i u moju vijećnicu?« Kraljičin je glas odjednom postao razdražljiv. Umorila ju je
ova dugotrajna tišina.
»Gospo, uvjeren sam da ni lord Hawkesmoor niti ja ne kanimo iznositi svoje osobne
svađe pred Vaše Veličanstvo«, rekao je Ranulf i ukočeno se naklonio.
»Dakle, gospodo, kakav je vaš odgovor na moj plan koji će unijeti mir među vaše
obitelji i u moju vijećnicu?«, ponovilo je Njezino Veličanstvo. Ovo je bio trik koji je dovela
do savršenstva. Odlučno je ignorirala svaku reakciju koja joj nije odgovarala; jednostavno je
ponavljala svoje pitanje dok god ne bi čula ono što je htjela čuti.
»Što se mene tiče, Vaše Veličanstvo, bit će mi čast pristati na vaš prijedlog.« Simon je
govorio svojim melodioznim glasom. U njegovim se laskavim riječima jedva naslućivalo
zamjetno veselje. »Budući da sam primoran povući se s bojnog polja, mogao bih proći i gore
od toga da se oženim i brinem za svoj posjed.« S ironičnim osmijehom u očima kimnuo je
preko stola Ranulfu. »I više sam nego spreman riješiti staru zavadu na tako trezven način.«
Ranulfov mračan pogled nije bilo moguće odgonetnuti. Bio je uvjeren da će samo smrt
prekinuti mržnju i osvetu Simona Hawkesmoora, jednako kao i njegovu vlastitu. Zemlja nije
predstavljala ništa. Krv i nečasnost su bile sve. I što se onda nalazilo ispod tog njegovog
hladnog pristanka na nemoguće?
»Podrobnije ću o tomu razgovarati s lordom Hawkesmoorom, gospo«, bezizražajno je
rekao.
»Dobro.« Njezino je Veličanstvo zvučalo nezadovoljno. »Vjerujem da ćete ubrzo
započeti s pripremama za vjenčanje. Nevjesti ću darovati neke sitnice.« Opet je otpila iz
pehara. »A sada o drugim stvarima. Lorde Godolphin...?« Pokazala je na svog prvog ministra.
Pola sata kasnije muškarci su ustali i duboko se naklonili dok je kraljica bolno teturala
iz prostorije. Čim je otišla, Ranulfova je stolica glasno zaškripila po hrastovim daskama kad
ju je srdito odgurnuo i kočopereći se izašao, bacivši brz pogled na Simona Hawkesmoora koji
je mirno sjeo i ostao sjediti na svojoj stolici sve dok se vijećnica nije ispraznila.
»Vjerujem da je naš plan dobro prošao, gospodine.« Tapiserija iza trona se pomaknula
i u sobu je stupila visoka crvenokosa žena u haljini od crvene svile.
»Zasad je dobro, Sarah.« Simon je dohvatio štap od slonove kosti kraj svoje stolice i
pomoću njega se osovio na noge te se naklonio vojvotkinji od Marlborougha. »No mislim da
će biti potrebno izvršiti mali pritisak na kraljicu. Ravenspeara će vjerojatno trebati malo
pritegnuti.«
Vojvotkinja mu je prišla. »Moj je suprug insistirao na tomu da učinim sve što je u
mojoj moći da vam pomognem, Simone.« Naslonila se na rub stola. Zelene su joj oči bile
znatiželjne. »Igrate li vi to neku skrivenu igru?«
Grof od Hawkesmoora se tiho nasmijao. »Veoma skrivenu, draga moja gospo.« »John
kaže da je vaš veliki dužnik.« Grof je slegnuo ramenima. »Ništa veći nego što je bilo koji
6
GIGA JANE FEATHER
drugi vojnik na bojnome polju prema svome suborcu.«
»Znači, spasili ste mu život?«
Opet slijeganje ramenima. »Kao što je i on više puta spasio moj.«
»Skromni ste, gospodine, no ja znam kad se moj suprug osjeća posebno dužnim.«
Uspravila se. »Još uvijek imam velik utjecaj na kraljicu, unatoč...« Usne su joj se stisnule.
»Unatoč pokušajima gospođe Masham da me istisne. Nemojte strahovati. Kraljica će iznijeti
takve poticaje... ili prijetnje... kojima će uvjeriti grofa od Ravenspeara da pristane na brak.«
»Ne sumnjam u vaš utjecaj, Sarah.« Primio ju je za ruku i prinio je svojim usnama. »I
nikada nemojte posumnjati u ljubav svoga supruga.« Nasmiješio se. »Ovu sam poruku morao
osobno priopćiti.«
Osmijeh je vojvotkinji ozario blijedo lice. »Voljela bih kad biste se mogli vratiti k
njemu i osobno mu priopćiti moj odgovor. Tako mi strašno nedostaje.« Duboko je uzdahnula i
dodala: »Teško je za ženu u najboljim godinama biti bez... užitaka i zadovoljstava bračnog
života.«
Većina žena lišenih muževljeve pažnje utjehu je tražila u naručju drugih. Ali ne i
vojvotkinja od Marlborougha. Svoju je neiskazanu tjelesnu strast usmjerila u čvrstu kontrolu
nad svojom vladaricom. Upravljala je njome još otkako je bila njezina dvorska dama na dvoru
Charlesa II.
Simon joj je opet poljubio ruku. Ta je graciozna gesta neobično odudarala od njegove
goleme tjelesne građe koju je još više isticala jednostavna stroga odjeća i lice izbrazdano
borama od prijašnjih boli i patnji. A opet, i nije toliko odudarala: njegove su modre oči
duboke poput oceana bile pune razumijevanja i smisla za humor.
»Sarah, vaš će suprug biti kod kuće prije Božića. Povratak kući je još slađi nakon
dugog iščekivanja.«
Nasmijala se zajedno s njim. U očima joj je bljesnula strast. »Gospodine, da sam
sklona tomu da se razmećem svojim dražima, kunem vam se da biste vi bili prvi kojemu bih
ih udijelila.« Naklonila mu se uz još jedan osmijeh i odlebdjela iz prostorije.
Dobro je raspoloženje nestalo iz njegovih očiju istog časa čim je ostao sam.
Oslanjajući se svom snagom na štap, krenuo je šepajući prema vratima. Hoće li Ranulf
zagristi mamac?
»Ranulfe, možemo li to okrenuti u svoju korist?« Lord Roland Ravenspeare podigao je
ruku da smiri gnjevnog starijeg brata koji je opisivao događaje u vijećnici.
»Možeš biti siguran da Hawkesmoor igra neku svoju igru.« Ranulf je natočio vino u
dvije kristalne čaše. »Kad bismo znali o čemu se radi, mogli bismo mu doskočiti.«
Roland je uzeo čašu koju mu je brat pružio i zahvalio mu kimanjem glave. On nije bio
usijana glava kao njegov brat, iako su ga držali za sporog u obitelji čiji su članovi svi bili
temperamentni, impulzivni i nepromišljeni. »Ako želiš zadržati svoju moć i utjecaj na dvoru,
nemamo drugog izbora doli pristati na kraljičin prijedlog«, polako je rekao. »Ako možemo
nagovoriti Ariel...« »Ariel će učiniti što joj se kaže.« Roland je podigao ruku da smiri brata.
On nije bio toliko kao Ranulf uvjeren u pokornost njihove mlađe sestre, no ništa ne bi
postigao da je to sada spomenuo.
»Ako se Ariel uda za Simona Hawkesmoora, to bismo mogli okrenuti u svoju korist«,
zamišljeno je nastavio. »Može se srediti da Hawkesmoor umre prije svoje žene i tada će se
zemlja vratiti nama bez ikakvog osporavanja. Nadalje«, nasmiješio se i nastavio, »možemo se
i malo zabaviti na Hawkesmoorov račun... naravno, prije nego što se neminovno sretne sa
svojim zlosretnim preranim krajem.«
Ovime je zadobio punu bratovljevu pažnju. »Objasni.«
7
GIGA JANE FEATHER
***
Ledi Ariel Ravenspeare nagnala je svoga konja u galop preko ravničarske močvarne
zemlje. Iza nje se prema sivom jesenjem nebu uzdizao velik osmerokutni toranj katedrale Ely
– poznat u cijelome kraju kao Močvarni brod, dok su ispred nje šiljci tornjeva u Cambridgeu
dodirivali nebo. Vučjaci su jurili ispred konja, uživajući u jurnjavi jednako kao i u lovu. Ariel
je pištoljem oborila šljuku pa su se dva psa utrkivala, i s konjem i međusobno, tko će prije
stići do plijena.
Pustila je konja da ide svojim putem. Lov na ptice bio je previše miran sport za
vučjake, no Romul i Rem su trebali svakodnevni puni trk koji je morao imati neku svrhu, čak
i ako je to bilo tek puko utrkivanje s mladim pastuhom do mjesta gdje je pala šljuka. Iako, ovo
nije bio običan pastuh.
Mustafa je potjecao iz loze čistokrvnih trkaćih konja arabera i bio je ponos Arielinih
konjušnica. Zategnula je uzde kad je na horizontu ugledala skupinu konjanika. Odmah je
prepoznala svoju braću koja su jahala preko močvare po nasutom putu prema dvorcu
Ravenspeare. Promrmljala je nešto ispod glasa. Okrenula se u sedlu i pogledala iza sebe,
potom stavila dva prsta u usta i prodorno zazviždala. Njezin je konjušar bio sitna figura na
udaljenom krupnom konju, ali ga je barem vidjela. Na njezin je zvižduk natjerao konja u
galop.
Pucnula je prstima, na što su se psi vratili uz bok konja, a potom je usmjerila konja
prema skupini na pošljunčanom putu.
Oni su stajali i čekali je, zgureni u svojim jahaćim ogrtačima s kapuljačama. Ledeni je
vjetar iz smjera rijeke Ouse puhao močvarnom nizinom.
»Želim vam dobar dan, moja braćo.« Zategnula je uzde na drugom kraju nasipa koji se
uzdizao uz put. »Rano ste se vratili iz Londona. Nisam vas očekivala prije Božića.«
»Imamo jedan posao koji se tiče i tebe.« Ranulf je ispitivački promatrao svoju sestru
koja se mirno smiješila ispod svog trorogog šešira. »Ariel, gdje ti je konjušar?«
»U vidokrugu«, odvratila je. »Uvijek u blizini, gospodine.«
»Upravo dolazi.« Roland je pokazao bičem na stranu odakle se približavao postariji
konjušar.
Ranulf je nešto progunđao. Nije vjerovao da je Edgar cijelo poslijepodne imao svoju
gospodaricu na oku. Kad bi se pastuhu i vučjacima pustilo na volju, začas bi dobrano prestigli
konjušarevog zdepastog konja. Osim toga, bilo mu je nemoguće zamisliti da Ariel nije pustila
životinje da slobodno trče. No konjušar je bio ovdje, a Ariel se još uvijek smiješila, prava
slika i prilika nedužnosti. Sive su joj oči bademastog oblika bile jasne i čiste poput vedrog
jutarnjeg neba.
»Dođi.« Potjerao je svoga konja naprijed. Ariel je natjerala Mustafu da preskoči nasip
i nastavila jahati bratu uz bok, dok su psi obješenih jezika mirno hodali uz pastuha.
»Ralhu će biti drago što ste došli«, rekla je Ariel. »Veći je dio dana proveo u
Harwichu. Neke poteškoće s gradnjom brodova.« »Kakve poteškoće?«
»Nije mi se povjerio, brate. Ralph ne vjeruje da žene mogu imati svoje mišljenje o
poslovnim stvarima, a niti da bi to trebale«, slatko je rekla.
Ranulf nije ništa komentirao. Potajno je mislio da je njihov najmlađi brat budala. Ariel
je brzo razmišljala i bila je dobro upućena u stvari koje su se ticale njihovog posjeda ili
obiteljskog posla gradnje brodova, kao i svatko od njih. No bratska ga je solidarnost spriječila
da kritizira brata pred mlađom sestrom.
Iz ravne se močvare uzdizala siva masa dvorca Ravenspeare. Njegove su se kule i
potporni stupovi stopili s niskim oblacima, grudobrani su mu se nadvijali iznad široke rijeke
koja je vijugala močvarom sve do Atlantskog oceana.
Jahači su uz topot prešli pokretni most koji je sada više služio kao ukras nego za
8
GIGA JANE FEATHER
obranu te su ušli u unutarnje dvorište. Nekoć je ovo bilo mračno mjesto s visokim,
mahovinom prekrivenim zidovima i tlom uvijek mokrim od vlage koja je s njih curila. Čak je
i sada, s bujnim zelenim travnjakom okruženim šljunčanom stazom, što mu je davalo izgled
vrta, te s blistavim staklenim prozorima, dvorac zadržao nešto od svog prijašnjeg prijetećeg
izgleda. Penjačice koje su prekrile odbojne zidine nisu nimalo ublažile zastrašujuće djelovanje
mnogobrojnih otvora za izbacivanje strijela.
Sjahali su i Ranulf je odsječno rekao svojoj sestri:
»Želim odmah razgovarati s tobom o poslu koji se tiče i tebe.«
Osjetila je tračak straha. Samo je nešto što je bilo veoma važno moglo dovesti njezinu
braću ranije s dvora. Nije vjerovala nijednom od svoje braće, a Ranulfu najmanje. On je bio
krajnje bezobziran kad su u pitanju bili njegovi interesi, a ako je ona nekako povezana s tim
interesima, tada je posve sigurno bila u velikoj nevolji.
Međutim, ništa se od toga nije vidjelo na njezinom licu dok je predavala svoga konja
Edgaru i sa psima za petama krenula za svojom braćom u dvorac. Psi su izgledali kao mali
poniji – glave su im bile u visini njezinog struka. Nikamo nisu išli bez nje, kao ni njihova
gospodarica bez njih.
Vatra je gorjela u dva velika kamina na svakome kraju Velike dvorane, no nije nimalo
ublažila vlažan i ledeni zrak u velikoj nadsvođenoj prostoriji. Skidajući rukavice, Ranulf je
krenuo u manju prostoriju gdje su kameni zidovi bili prekriveni drvenom oplatom na kojoj su
se nalazile tapiserije i gdje je jaka vatra ipak uspjela nadvladati vlagu iz močvare.
»Donesi kuhano vino«, dobacio je Ranulf lakaju koji im se naklonio i krenuo za njima
te ostao stajati na vratima. Grof je bacio rukavice i bič na stolicu i sagnuo se da zagrije ruke
na vatri. Roland mu se pridružio pa su u tišini stajali jedan do drugoga.
Ariel nije skinula rukavice, jer joj očito nije bio dopušten pristup vatri. No ona se već
navikla na nekavalirsko ponašanje svoje braće. »Ranulfe, o kakvom se poslu radi?«
»Pa, draga moja sestrice, imaš mladoženju«, odvratio joj je, ni ne okrenuvši se od
vatre. Protrnula je. »Misliš na Olivera?« Na to je prasnuo u kratak preziran smijeh. »Draga
moja, Oliver je veoma prikladan za ljubavnika, ali on ti neće postati muž.«
Psi koji su mirno sjedili do nogu svoje gospodarice, uznemireno su se podigli osjetivši
njezinu zbunjenost i strepnju.
Umirila ih je stavivši im ruku na glave. »A tko bi taj muž trebao biti?« Glas joj je bio
posve miran. Davno je naučila da pred braćom ne pokazuje ni slabost ni očaj.
»Pa, naš susjed, grof od Hawkesmoora, naravno.« Oba su se brata počela smijati.
Njihov ju je grubi i neveseo smijeh zabolio poput otvorene rane.
»Vi biste me dali jednom Hawkesmooru?« rekla je u nevjerici. »Našem smrtnom
neprijatelju?«
»Po kraljičinoj zapovijedi, draga moja.« Ranulf se okrenuo i tada je ugledala njegove
zajedljivo izvijene usne i zloban sjaj u očima. »Njezino je Veličanstvo došlo na zamisao kako
riješiti našu zadjevicu oko zemlje. Ona će zemlja biti dio tvoga miraza.«
»I sve će biti divno i krasno između dviju zaraćenih strana i u kraljičinoj vijećnici«,
dometnuo je Roland. I on se zajedljivo nasmiješio.
Ariel je odmahnula glavom. »Ne«, rekla je. »Neću se vjenčati za prokletog
Hawkesmoora, čak ni po kraljičinoj zapovijedi. Ne možete to tražiti od mene.«
»Oh, ja to ne tražim«, rekao je Ranulf uzimajući vrč kuhanog vina s tace koju je donio
lakaj. »Ti ćeš se udati za prokletog Hawkesmoora, draga moja Ariel, jer ćeš ti biti sredstvo
osvete Ravenspeara.«
Ispio je do dna i opet prasnuo u smijeh.
9
GIGA JANE FEATHER
Drugo poglavlje
»Ne razumijem.« Ariel je polako odmahivala glavom dok je skidala rukavice i uzimala
pehar vrućeg kuhanog vina. Stavila je ruke na pehar da ih ugrije i udisala miris klinčića,
cimeta i muškatnog oraščića u pari koja se uzdizala iz pehara.
Znala je da mora izgledati mirno i pokazati tek blagu znatiželju. Sva su njezina braća u
sebi imala jednu crtu okrutnosti koja se hranila strahom i ranjivošću onih nad kojima su
vladali. A ledi Ariel Ravenspeare je oduvijek bilo savršeno jasno da muškarci iz obitelji
upravljaju njezinim životom.
Nakon očeve smrti, nadzor nad njome prešao je na Ranulfa, a pomagala su mu i dva
mlađa brata.
»Veoma je jednostavno, draga moja djevojko. Udat ćeš se za Simona Hawkesmoora.
No nemoj strahovati, bit ćeš mu žena samo formalno.«
Otpila je malo vina, nadajući se da će joj ono smiriti drhtanje u utrobi od kojega je
osjećala slabost. »Kako to može biti? Još uvijek ne razumijem.«
»Kako ne razumiješ, cvjetiću?« Glas je bio opor od cinizma. Okrenula se prema
vratima koja su se tiho otvorila. Ranulfov najbolji i najstariji prijatelj, Oliver Becker, stajao je
na vratima. Oči su mu bile zasjenjene kapuljačom, tanke su mu senzualne usne bile izvijene u
neobičan uznemirujući osmijeh.
»Mislila sam da si u Cambridgeu«, rekla je i uzvratila mu osmijeh, unatoč svome
očaju.
»Čuo sam da se braća Ravenspeare prije mraka vraćaju iz Londona pa sam požurio da
čujem novosti.« Nehajno se iscerio i odgurnuo od dovratka. Prišao joj je, rukom joj obuhvatio
bradu i poljubio je u usta. »Da ne spominjem svoju potrebu da te vidim, cvjetiću moj. Otkrio
sam da su dva dana nesnosno dugo vrijeme bez tebe.«
Znala je da njegove riječi ne znače ništa. Nije gajila nikakve iluzije o iskrenosti svoga
dragoga – bio je od iste sorte kao i njezina braća – ali to nije nimalo utjecalo na način na koji
je njezino tijelo reagiralo u njegovoj blizini. Oliver je bio razvratan, nepouzdan i emocionalno
plići od pojila za ptice, ali ju je njegov dodir uzbuđivao, od njegovog je lijenog glasa i
senzualnog osmijeha osjećala buđenje požude u utrobi. Bio je lijep i šarmantan, a njihova je
veza bila ugodna, sve dok sebi nije dopuštala da zaželi više. ili da očekuje više od onoga što
joj je bio kadar pružiti. Njihova je veza odgovarala i Ranulfu.
»Stigao si na vrijeme, Olivere.« Ranulf ga je prijateljski zagrlio. »Ariel se udaje i
moramo prirediti prikladno primanje za njezinog mladoženju. Tvoj će domišljati um sigurno
smisliti nešto prikladno i genijalno.«
»Udaje se?« Tanke su mu se obrve uzdigle kad je pogledao Ariel. »Moj će se cvjetić
udati?«
»Da«, oglasio se Roland kraj vatre gdje se izvalio na izrezbarenom drvenom
naslonjaču, držeći noge u čizmama naslonjene na željezni podupirač za drva. »Postat će
grofica od Hawkesmoora, dragi moj Olivere.«
Oliver je zazviždao kroz zube. »Ariel, donesi mi čašu onog izvrsnog konjaka da
probavim tu informaciju.«
Odložila je svoj pehar i prišla ormaru u kojemu su bile složene čaše i boce. Bez riječi
je napunila čašu i donijela mu je. Uzeo ju je, kratko joj kimnuo glavom, otpio i potom rekao:
»Dakle, objasnite mi kako to možete Ravenspearovu ženu dati jednome Hawkesmooru.«
»Što si to rekao?«, nerazgovijetan je glas popratio ulazak najmlađeg brata, lorda
Ralpha. Perika mu je bila malo nakrivljena, pogled neusredotočen, odjeća poprskana, manšete
prljave.
10
GIGA JANE FEATHER
Ranulf je gadljivo nabrao nos. »Smrdiš na štalu, Ralphe.«
Ralph se lascivno zacerekao. »Našao sam bludnicu u šumarku«, rekao je. »Dobro smo
se povaljali u sijenu.« Prišao je ormaru s posuđem i drhtavom rukom napunio čašu, udarivši
grlom boce po rubu kristala. »Dakle, što ste ono govorili o Hawkesmooru?« »Ariel će se udati
za Simona Hawkesmoora«, jezgrovito ga je izvijestio Roland.
Ralph je ispustio čašu koja se otkotrljala na rub ormara. Jantarna se tekućina prolila po
elizabetinskom sagu. »Dragi Bože! Samo zato što sam malo prljav... to nije razlog da mi se
izrugujete.«
»Ali mi ti se ne izrugujemo«, rekao je Ranulf. »Istina je. To je zapovjedila kraljica
Ana.«
Ralph nije bio osobito bistar ni kad je bio trijezan, a ova ga je informacija posve
smela. Skinuo je periku i počešao se po obrijanoj glavi te se jako namrštio. »Kažeš, kraljica je
zapovjedila?«
Njegova se braća nisu ni potrudila odgovoriti pa je nakon nekoliko trenutaka okrenuo
zbunjeni i pijani pogled prema svojoj sestri koja je mirno i nijemo stajala uz stol. »Što će
Ariel reći na to?«
»Ništa što bi bilo važno«, odsječno je rekao Ranulf. »Učinit će ono što joj kažemo.«
Ralph je na to mudro kimnuo glavom, ali je još uvijek suženim očima zurio u svoju
mladu sestru, kao da će na njezinom ukočenom liku naći neki odgovor.
»Što si mislio kad si rekao da ću mu samo formalno biti žena?«, napokon je
progovorila Ariel mirnim glasom koji nije pokazivao nikakve znakove njezinog nemira.
»E, to je zanimljiv preokret«, izjavio je Oliver. Pogled mu je odjednom postao oštar.
»Kako misliš uvjeriti Hawkesmoora da ne oskvrnavi postelju svoje žene?«
»Jednostavno. Njegova će mu žena objasniti da pati od neke... od neke ženske
tegobe.« Ranulf je slegnuo ramenima. »Ona može i zakračunati vrata ako to želi. Sve dok
bude u ovoj kući, bit će sigurna od svakog njegovog nepoželjnog ukazivanja pažnje. A kad se
nakon određenog vremena oporavi od svoje tegobe, lord Hawkesmoor više neće biti u
mogućnosti konzumirati svoj brak.«
Ariel je osjetila poznatu joj jezu. »Što planiraš, brate?«
Odgovorio joj je Roland: »Malu nezgodu, Ariel. Nesreću koja se lako može dogoditi.«
»Govoriš o ubojstvu?«, izravno ga je upitala. »Tiho, tiho!«, prigovorio je Ranulf. »O
nezgodi, to je sve. A kad budeš udovica, tada će se tvoj miraz vratiti u našu obitelj i to nitko
neće moći osporiti. I to zajedno s imovinom koju će ti dodijeliti tvoj suprug. Siguran sam da
ćeš se uvjeriti kako se radi o veoma velikodušnoj ponudi.« Zacerekao se i namignuo Rolandu.
Njegov se brat brinuo za obiteljske financije i vješto je sročio svadbeni ugovor. Zbog
kraljičine zapovijedi Hawkesmoor nije imao drugog izbora nego prihvatiti njegove uvjete.
Međutim, grof od Hawkesmoora nije niti pokazao namjeru da pregovara niti da odbije
odredbe Ravenspeara. I to je bilo ono što je izjedalo Ranulfa. Hawkesmoor se cijelo vrijeme
ponašao kao da je oduševljen zbog sklapanja savezništva koje mu je zasigurno bilo jednako
mrsko kao i braći Ravenspeare.
»Što je s mirazom?« Ralph je glasno srknuo iz ponovno napunjene čaše.
Njegov je najstariji brat uzdahnuo i objasnio mu, iako je dobro znao da će u tom
pripitom stanju Ralph od svega malo što shvatiti.
»Kako ga namjeravaš zadržati ovdje nakon vjenčanja? Sigurno će htjeti odvesti
nevjestu svojoj kući«, istaknuo je Oliver. »Ta nije udaljena tjedan dana jahanja, samo
četrdeset milja preko močvare.«:
Zavalio se na sofu, primio Ariel za ruku i povukao je dolje do sebe. »Dođi i zagrij me,
cvjetiću.« Jednom joj je rukom obuhvatio struk i privio je k sebi, dok joj je drugom obuhvatio
dojku. Nitko nije obratio pažnju na tu intimnost, osim Ariel kojoj je uvijek bilo nelagodno kad
bi je Oliver pred svima milovao. No znala je da bi joj se braća izrugivala kad bi se odmaknula
11
GIGA JANE FEATHER
od njega.
Romul i Rem su ležali kraj njezinih nogu, teške su glave naslonili na njezine čizme, a
velikim su žutim očima zurili u Olivera Becketa.
»Sa svadbenim svečanostima, dragi moji.« Ranulf je zvučao veoma raspoloženo. »Već
su poslane pozivnice za jednomjesečno slavlje i lov u čast udaje ledi Ariel Ravenspeare za
grofa od Hawkesmoora. Dvije stotine gostiju trebalo bi uvjeriti Njezino Veličanstvo da obitelj
Ravenspeare zna poštivati njezine zapovijedi. Naravno, i Hawkesmoor će dovesti svoje
uzvanike i bit će primjereno prijazan. Svi će vidjeti da su naše dvije obitelji napokon pokopale
međusobno neprijateljstvo, što će biti obilježeno velikim slavljem... Naravno, neće se paziti
na trošak.« Posprdno se nasmiješio. »Rekao bih da bi sitnica poput nespavanja u istoj postelji
s nevjestom mogla izazvati malu šalu. No sve će to samo uveličati slavlje i veselje.«
»Uzgred, nevjesta će uživati u zagrljaju drugoga i to pred nosom svoga muža«,
dometnuo je Roland. Svi su se nasmijali, osim Ariel.
»Nabit će mu rogove već prve bračne noći.« Ranulfova su se usta pakosno iskrivila.
»Posve prikladna osveta. Njegov je otac obeščastio našu majku i obitelj Ravenspeare i zato će
mu Ravenspeari vratiti istom mjerom.«
Ariel je osjetila mučninu. Odgurnula je Oliverovu ruku i naglo ustala. »Moram otići u
konjušnicu. Jedna bi se kobila trebala oždrijebiti.« Pri odlasku su joj dugi skuti tamnozelene
oprave za jahanje pomeli pod. Psi su krenuli za njom.
Iza sebe je čula njihov smijeh, ali nije pomislila da se smiju njoj, već uništenju i
poniženju starog neprijatelja. I ona je odgojena da se ruga Hawkesmoorima. Znala je sve stare
priče o krvavim osvetama koje su vezivale dvije obitelji; kako je njezin otac, grof od
Ravenspeara, ubio njihovu majku kad ju je zatekao u naručju ljubavnika, grofa od
Hawkesmoora. Znala je za zadjevice zbog zemlje, za političke razlike: da su Hawkesmoori
puritanci i ubojice kralja i da su kroz cijelo razdoblje protektorata bili desna ruka Olivera
Cromwella, da su imali moć i da im je dodijeljena zemlja koja je bila oteta rojalistima. No
dolaskom kralja Charlesa II na prijestolje, Ravenspeari su došli na svoje, njihova je odanost
prognanom kralju tijekom teških i mračnih godina puritanizma napokon nagrađena, jer je tada
puritancima oduzeta zemlja.
Sve je ovo ona znala, no njezina su braća smišljala ubojstvo. A ona je trebala biti
mamac. Ona će biti sredstvo kojim će poniziti Hawkesmoora i mamac u zamci koji će mu
doći glave.
Vani se spuštao suton. Pogledala je dvorac u kojemu je živjela od rođenja. Na slabom
je svjetlu djelovao zlokobno – odbojno zdanje s grudobranima i kruništem. Otvori za
izbacivanje strijela izgledali su kao uske mračne oči među tamnim bršljanom.
Gotovo je dvadeset godina promatrala svoju braću kako se zabavljaju ne obazirući se
na one koje su koristili za svoju zabavu. Mnoge je noći ležala u krevetu i začepljivala uši da
ne čuje zvukove iz Velike dvorane, krikove seoskih djevojaka koje su dovodili na svoje pijane
orgije. Promatrala ih je kako u lovu gaze tek niklu nježnu pšenicu, lome brižljivo podignute
ograde i gaze sav urod u malim seoskim vrtovima koji su siromašne stanare spašavali od
skapavanja. Promatrala je kako Ranulf, a prije njega i njezin otac, osuđuju krivolovce na smrt
zbog jednog jedinog zeca, skitnice na bičevanje i sputavanje u drvene klade. Pravda je bila
brza i nemilosrdna kad je dolazila od gospodara dvorca Ravenspeare. Nekoć se tu ubijalo pa
zašto se onda iznenadila što braća planiraju jedno jedino ubojstvo? Ubojstvo na svadbenom
slavlju, s njihovom sestrom kao žrtvenim janjetom.
Mučnina joj se popela u grlo pa se okrenula i pohitala, gotovo potrčala, kroz kapiju
koja je vodila u miran svijet konjušnica. Ovo je bio njezin dom. Ovdje je nalazila mir, tu je
mogla zaboraviti na mračne misli i vlagu dvorca – ovdje i u selima i zaseocima u močvari
gdje su je uvijek dočekivali s toplinom, olakšanjem i zahvalnošću što je vidarica. Jedina od
Ravenspeara koja je uživala povjerenje i dobrodošlicu među zemljoradnicima i sirotinjom
12
GIGA JANE FEATHER
čijim je životima upravljala obitelj Ravenspeare.
Njezini su arapski konji bili smješteni u dugoj niskoj zgradi s lijeve strane dvorišta.
Vrata su bila zatvorena da se osjetljive i čistokrvne životinje zaštite od hladnog noćnog zraka.
Ušla je u toplu i slabo osvijetljenu unutrašnjost zasićenu mirisom konjskog mesa, gnojiva i
kože.
»To ste vi, gospojo?« Lica naboranog poput suhe kože boje mahagonija, iz pregratka
se na drugom kraju pojavio Edgar.
»Jesam. Kako je?« Požurila je prema pregratku. Vučjaci su ostali sjediti na ulazu,
obučeni da ne ulaze među osjetljive životinje.
»Dobro.« Maknuo se ustranu da ona može ući u pregradak u kojemu se ždrijebila
kobila. »Neće još dugo.«
Ariel je pomilovala životinji njušku i prešla joj rukom po nabreklom trbuhu. Potom je
skinula ogrtač, bacila ga na slamu kraj nogu, zasukala rukav od nabrane čipke, podigla kobilin
rep i gurnula ruku duboko unutra. »Mogu ga opipati, Edgare.« »Da. Još deset minuta.«
Izvukla je ruku, odmah je oprala u kablu s vodom i poravnala rukav. »Mogli bismo
probati i s drugim pastuhom.«
»Da, no prihvatit ćemo ono šta nam Bog da«, rekao je Edgar.
»Priča se da će kraljica osnovati kraljevsko trkalište u Ascotu«, glasno je razmišljala
Ariel. »Ako se to dogodi, mi ćemo biti jedna od tek nekoliko konjušnica koje uzgajaju trkaće
konje.«
»Da«, ravnodušno se složio Edgar. »Mislim da ćete moć’ sami odredit’ cijenu.«
Kimnula je. Kad bi mogla na svojim trkaćim konjima zaraditi novac, oslobodila bi se
Ranulfove tiranije. Mogla bi otići iz dvorca, osnovati vlastitu konjušnicu, biti samostalna
osoba. Znala je da je ova zamisao neobična – da se žena uzdržava vlastitim radom i
sredstvima. Zamisao je bila tako nedostižna i tako nevjerojatna. No ona je ipak vjerovala da bi
je mogla ostvariti. Bilo kako bilo, svoj će plan uzgajanja rasnih konja držati u tajnosti sve dok
ne namakne dovoljno sredstava da se odseli. Ako njezina braća samo posumnjaju da bi mogla
zaraditi novac na onome što su držali bezopasnim kraćenjem vremena svoje sestre, tada se
nikad ne bi riješila dvorca Ravenspeare, a novac koji bi zaradila, njezina bi braća potrošila na
svoje skupe potrebe.
A što je s brakom? Ne, ne dolazi u obzir i nikada niti neće. Svi su muškarci bili isti
prema svojim ženama. Muž bi upravljao njome čvrstom rukom, jednako kao što to rade i
njezina braća. Budući brak s Hawkesmoorom bio je šala, okrutna Ranulfova šala. Ona će
samo zatvoriti oči, odigrati svoju ulogu i čekati dok oni ne odigraju svoju smrtonosnu igru do
kraja. Što bi ona marila za jednog Hawkesmoora? Jedan manje na svijetu može donijeti samo
dobro.
Sjela je na slamu i čekala da se kobila oždrijebi. Naslonila se na drvenu pregradu i iza
sebe osluškivala rzanje i glasno disanje pastuha čije se ždrijebe trebalo oždrijebiti. Edgar ju
nije uznemiravao, samo se naslonio na vrata i grickao slamku. Bio je jednako privržen
araberima kao i ledi Ariel, a i opazio je da ju nešto muči.
Kakav je čovjek bio taj uskoro mrtvi Hawkesmoor? Ariel se napokon prestala
pretvarati da će sve ovo nekako proći preko nje i da na njoj neće ostaviti nikakav trag ako ne
bude razmišljala o tom neobičnom planu. Vjerojatno je bio staloženi puritanac koji je smijeh
držao đavoljim sredstvom, a uživanje bilo koje vrste utjelovljenjem zla. Očito je bio pohlepan
čovjek ako je bio spreman oženiti se u obitelj koja mu je bila zakleti neprijatelj i to samo zato
da bi stekao sporni komad zemlje. No puritanci su svi bili pohlepni. Stjecali su bogatstva, ali
su trošenje držali grijehom. On je sigurno strog, nedobronamjeran i mrk čovjek koji će
zahtijevati apsolutnu poslušnost od svoje žene u sumornoj kući u kojoj se nedjeljom dvaput
ide u crkvu i sluša četverosatna misa.
Samo što mu ona neće biti prava žena. Ona neće otići iz Ravenspearea, znači da njezin
13
GIGA JANE FEATHER
muž nikad neće vladati njome. Zato jer njezin muž neće preživjeti svadbeno slavlje.
Zagledala se u drvenu pregradu na suprotnoj strani, a nije ju vidjela. Nije mogla u
potpunosti shvatiti. To joj je izgledalo nestvarno. Nemoguće. A ipak nije bilo ni jedno ni
drugo onima koji su poznavali braću Ravenspeare.
Kobila je odjednom zarzala i zanjištala. Iz nje je šiknula voda i odmah za njom tijelo
ždrebeta omotano prozirnom opnom. Ždrijebe je lako kliznulo i palo na tlo. Kobila se sagnula
i počela ga lizati da ga očisti.
Ariel i Edgar su suzdržanog daha u čudu promatrali. Bez obzira kolikim su
ždrijebljenjima dosad prisustvovali, ono je uvijek izgledalo čudesno. Ždrijebe se teturajući
osovilo na noge, na nevjerojatno tanke i duge noge koje su se tresle pod njegovom težinom.
»Čini se da vam se ostvarila želja, gospojo«, primijetio je Edgar kad je mladunac
našao majčinu sisu.
»Da, još jedan pastuh.« Ariel je gladila kobilu koja je spuštene glave promatrala svoje
ždrijebe. »I Serenissimi nije trebala nikakva pomoć.« Lagani su porodi bili prava rijetkost, no
konjima je većinom trebalo mnogo manje pomoći nego ljudima. U zaseocima oko dvorca
zbilo se tek nekoliko poroda kojima nije morala prisustvovati sa svojom torbom punom
sjajnih instrumenata i kesa s ljekovitim biljem.
»Bolje bi bilo da se vratim.« Podigla je svoj ogrtač sa slame, prebacila ga preko
ramena i sa psima izašla van u sada posve mračnu listopadsku večer. Kad bi trebala započeti
ta smrtonosna šarada? Nije vidjela način na koji bi mogla izbjeći svoju ulogu, ne, sve dok je
bila pod Ranulfovim krovom. A kamo bi drugamo mogla otići? Još uvijek nije imala vlastitog
novca. Oliver joj ne bi pomogao; on je bio na strani njezinog brata. On joj je bio ljubavnik uz
Ranulfovo odobrenje i poticanje. Katkada je znala posumnjati da je ono što je držala velikom
obostranom privlačnošću, zapravo bila smicalica njezinog najstarijeg brata. No nije znala iz
kojeg razloga. Možda je to bila nagrada zbog prijateljstva, pomislila je sada kad je ponovno
ušla u dvorac. Ako Ranulf može iskoristiti svoju sestru kao mamac za osvetu, onda je sasvim
sigurno da je može iskoristiti i kao dar svome prijatelju.
Po prvi se put otkako je u vezi s Oliverom osjećala prljavom. Ono što je prije bilo
zabavno, uzbudljivo i predivno senzualno, sada joj je izgledalo sramotno i jadno. Znala je da
Oliver ne mari za nju i nikad nije ni spomenula da je katkada mislila da ga voli. Takvo bi je
priznanje samo povrijedilo. Žene koje su voljele razvratnike bile su osuđene na slomjeno srce.
No topli osjećaji koje je gajila prema njemu kao da su njihove zajednički provedene noći
učinili ljepšima i sjajnijima, gotovo čistima. A sada je u svemu tomu vidjela samo mučnu
manipulaciju.
»Ariel, želim ti nešto reći.« Ranulf se spuštao velikim kamenim stubištem dok je za
sobom zatvarala vrata. U rukama je nosio više paketa.
»Bia sam u konjušnici. Voljela bih se oprati prije večere«, smjerno je rekla.
»To možeš učiniti i kasnije. Moram razgovarati s tobom.«
Slegnula je ramenima i krenula za njim u mali, drvom obloženi salon gdje su uz vatru
još uvijek udobno pili Ralph, Roland i Oliver.
»Draga moja, kraljica te je počastila vjenčanim darom.« Odložio je pakete na stol.
»Svakako joj moraš pisati i zahvaliti joj se.« Sarkazam je izbijao iz njegovih riječi dok je
odvezivao uzicu na najvećem paketu i podigao hrpu zgužvane srebrne tkanine. »Mislim da je
to vjenčana haljina.« Stresao ju je i stavio na sebe, komično se cereći. »Njezino Veličanstvo
ima besprijekoran ukus.«
Haljina je svakako bila bogata, ali kad ju je Ariel pogledala izbliza, opazila je mrlju na
čipki rukava, kao da je njome umočeno u zdjelu s umakom. »Pitam se tko se u njoj prvi
udavao«, rekla je i pokazala na mrlju. »Vjerujem da ćeš mi nabaviti odjeću za vjenčanje koja
ne potječe iz nečijeg ormara, brate.« S gnušanjem se okrenula od zamrljane haljine.
Ranulf ju je bacio na stolicu i nehajno primijetio. »Njezino je Veličanstvo poznato po
14
GIGA JANE FEATHER
štedljivosti, no tvoja će sluškinja sigurno moći nešto napraviti od ovoga.«
»Neću stati pred oltar u nečijim otpacima«, izjavila je i nesvjesno uspravila ramena.
»Ako već moram proći svu tu sprdačinu, ne želim da me se i dodatno ponižava.«
Na njezinu joj je muku glas zadrhtao, ali je Ranulf bio dobre volje pa se samo
nasmijao i rekao: »Ne... ne, naravno da ne želiš. Nikada nijedan Ravenspeare nije stao pred
oltar u rabljenoj odjeći.« Izvukao je kožnatu kesu iz džepa i bacio je na stol, gdje je pala uz
glasno zveckanje. »Tu ti je zlato, sestrice. Možeš se počastiti kako želiš.« Uzeo je drugi paket.
»I ovo je dar Njezinog Veličanstva. Što mislite, je li vrijedan otvaranja?«
»Čisto sumnjam«, rekao je Roland i ispružio ruku. »Ali da ipak vidimo.« Ranulf mu je
dobacio tanak paket.
Ariel se pitala hoće li joj ikada dopustiti da sama otvara svoje darove, iako joj to i nije
bilo osobito važno. Pogledala je ogrlicu od topaza koju je njezin brat držao visoko u zraku.
»Prilično lijepa tričarija.«
»Da, ali kamenje nije osobito dobro«, rekao je Oliver, uzevši ogrlicu i pregledavajući
je na svjetlu svijeće. »Neki su od njih jako napuknuti.«
»Vjerujem da to nije loš predznak za tvoj brak, draga moja.« Ranulf se nasmijao
vlastitoj šali. Uzeo je treći i najmanji paket. »No na ovome nećeš naći nijedne greške. Ovo je
moj dar za dobru i poslušnu sestru.« Nehajno ju je uštipnuo za obraz i spustio paketić na
njezin ispruženi dlan.
Ariel je odmotala papir. Oči su joj se raširile. Izvadila je narukvicu u obliku zmije
izrađenu od zlata i optočenu biserima. Zmija je u ustima držala bisernu jabuku. Zlatna je
zmija bila savršeno izrađena, još nikad nije vidjela nešto slično. Prstima je dodirnula jedini
privjesak na narukvici – savršeno izrađenog smaragdnog labuda. Otvorila je usta da usklikne
koliko je prekrasna, no riječi su joj zastale u grlu. Zato jer nije bila prekrasna. Naravno, bila je
lijepa i svakako veoma zanimljiva. No osjećala je da nešto nije u redu s njom, a ni za živu
glavu nije znala što, gdje ni zašto. »Ranulfe, odakle potječe?« Podigla je pogled s narukvice i
pogledala brata. »Nazovi to obiteljskom baštinom. Ako otvoriš manju kutijicu, naći ćeš još
nešto.«
Otvorila ju je. »Oh, još jedan privjesak.« Izvadila je prekrasan srebrni ružin pupoljak u
čijoj je sredini blistao rubin. Bogato se crvenilo odražavalo na sklopljenim srebrnim laticama.
Ovoga je puta reagirala bez ikakvog suzdržavanja.
»Prekrasan je. Savršen je.« Zbunjeno je pogledala svoga brata. Ranulf joj nikad prije
nije ništa poklonio, osim uobičajenih tričarija za rođendan i Božić. Sinulo joj je da možda
ovime kupuje njezinu suradnju, no zbog čega bi to radio? Trebao joj je samo zapovjediti jer je
znao da nema drugog izbora sve dok je pod njegovim krovom.
No možda se bojao da bi mu mogla otežati stvar. Mogao ju je prisiliti da posluša
njegove zapovijedi, ali su postojali mnogi skriveni načini na koje je mogla sabotirati njegove
planove ili mu barem stvarati probleme.
»Moj vjenčani dar, draga sestrice.« Opet ju je uštipnuo za obraz. Tom joj je
nespretnom gestom htio istaknuti svoju ljubav. No nije ju uspio zavarati. »Odigrat ćeš svoju
ulogu u našoj osveti i kad posao bude gotov, dobit ćeš još jedan privjesak za svoju
narukvicu.«
Dragi Bože, on ju je potkupljivao! Zar se bojao da bi mogla izmaknuti njegovoj
kontroli? Da bi brak s grofom od Hawkesmoora, čak i taj prividni brak, mogao na neki način
poremetiti ravnotežu moći i kontrole? Ovo je bila očaravajuća pomisao.
»Trudit ću se da je zaslužim, brate«, smjerno je rekla i vidjela kako mu je u očima
bljesnula srdžba zbog njezine drskosti. Psi su se podigli uz njezine skute, a Rem je tiho
zarežao.
»Vodi te životinje odavde«, naredio joj je Ranulf. »I bolje bi ti bilo da ih držiš podalje
od mene, sestrice, ako želiš da dugo i sretno žive.« Uzeo je svoju čašu i iskapio je do dna.
15
GIGA JANE FEATHER
Sive su mu oči bile tvrde poput granita i pune pakosti dok je netremice zurio u nju.
Nije kanila dalje pretjerivati. Naklonila se tako da izgleda ponizno i otišla iz salona sa
psima koji su se držali njezinih skuta.
Muškarci ne bi bili ni pomislili na nju da je opet nisu vidjeli te večeri. Ranulf se
zasada dovoljno zabavio i svi bi, nakon još jedne ili dvije boce, zapali u zajedničko pijano
mrtvilo.
No Ariel nije ni u kojemu slučaju mogla zadržati za sebe ove katastrofalne događaje.
Pohitala je natrag u konjušnicu dok su psi trčkarali uz nju. Pozvala je konjušara koji je
prelazio dvorište. »Josh, osedlaj riđu kobilu. Idem u posjet gazdarici Sari i gospođici Jenny.«
Čovjek je dodirnuo šiške na čelu. »‘Oćete da idem s vama, gospojo?«
Razmislila je. Da je bio dan, ne bi riskirala i ponovno razljutila Ranulfa što izlazi van
bez pratnje, ali on je večeras više neće trebati, a kad alkohol jednom počne djelovati, bit će
mu daleko od očiju i daleko od srca. A zadnje što joj je trebalo bio je konjušar koji bi strugao
petama u maloj Sarinoj kolibi dok im ona priča novosti. Osim toga, nije mogla od njega
očekivati da sjedi vani i da je čeka jer nije znala koliko će se zadržati. »Ne«, rekla je. »Idem
sama.« Noć je bila relativno vedra. Oblaci nošeni vjetrom svako toliko su zastirali mjesec, no
zvijezde su jasno sjale nad Sjevernim morem koje se nalazilo na istoku ravne močvare. Netom
prije nego što je stigla do sela koje je graničilo s posjedom dvorca Ravenspeare, skrenula je
riđana na močvarnu stazu koja je vodila do uskog jarka u koji se slijevao višak vode iz rijeke
Ouse u Wash koja se ulijevala u Sjeverno more.
Njezino je odredište, mala koliba s krovom od trske, stajala na humku iznad jarka.
Bilo je to osamljeno mjesto. No na prozoru je bila upaljena svjetiljka pa su se vrata kolibe
otvorila kad je Ariel sjahala i povukla zasun na vrtnim vratima.
»Jesi li to ti, Ariel?« Slijepa je Jenny rijetko kad pogriješila u prepoznavanju
posjetilaca i prije nego što bi se predstavili.
»Jesam. Potrebna mi je vaša utjeha i savjet«, odvratila je Ariel. Stigla je do djevojke i
poljubila je u obraz. »Smjestit ću Dianu u nadogradnju i onda ću ući. Nemoj stajati ovdje na
hladnoći.«
Jenny se nasmiješila, poljubila je i vratila se u jedinu prostoriju u kolibi. »Majko, Ariel
je ovdje. Nešto je muči.«
Žena sagnuta nad kotlom na ognjištu se uspravila. Imala je oštar pogled, ali je bila
nijema već trideset godina, tako da su sve njezine misli ostale neizrečene. Vrata su se opet
otvorila i ušla je Ariel zajedno sa svojim psima. Oni su odmah otišli u kut na drugom kraju
ognjišta, legli i naslonili glave na prednje šape.
»Dobra večer, Sarah.« Ariel se sagnula da poljubi ženin uveli obraz. Moglo se vidjeti
da je Sarah nekoć bila veoma lijepa žena. Imala je ovalno lice savršeno pravilnih crta, tijelo
joj je bilo visoko i vitko. No oči su joj bile izmučene, lice duboko izbrazdano borama od
teškog života, duge ruke grube i ispucane, nekoć sjajna crna kosa sada je bila snježnobijela,
graciozna vitkost u mladosti sada se pretvorila u ispijenu mršavost. No iz nje je isijavala
dobrota i neka snaga koja se kosila s njezinim krhkim izgledom.
Sarah je ispružila ruku i pogladila Arielin obraz, potom joj je rukom pokazala na
stolicu kraj vatre i vratila se svome kotlu.
»Ariel, večerat ćeš s nama?« Jenny je izvadila tri zdjelice s police iznad ognjišta.
»Miriše na zečje varivo.« Ariel je omirisala zrak. »Zec je bio isplata za jedno majčino
izlječenje bradavica«, odvratila je Jenny režući kruh. Nož je rezao jednako brzo i precizno kao
da ga drži osoba koja vidi. »Ginty Greene nije htjela ići u bračnu postelju s rukama punim
bradavica. Majka joj ih je sve odstranila.«
»Ah. Bračna...« Aariel je ustala i zatim opet sjela. Sarah je podigla kotao variva s kuke
nad vatrom i donijela ga do stola. Bacila je brz pogled na djevojku kraj vatre i počela
zaimačom puniti tri zdjelice.
16
GIGA JANE FEATHER
»Ariel, bi li htjela vina od bazge?«, upitala ju je Jenny.
»Hvala ti.« Ariel je prišla k stolu i zauzela svoje uobičajeno mjesto između majke i
kćeri. Osjetila je na sebi Sarin pogled. Njezine su oči govorile jednako kao i svaki jezik.
»Ranulf je odlučio da me uda«, rekla je bez uvijanja i uronila žlicu u mirisni sadržaj svoje
zdjelice.
»Za koga?« Jenny je zurila u nju očima koje nisu vidjele. Sarina je ruka sa žlicom
zastala u pola pokreta.
»Za grofa od Hawkesmoora.«
Sarina je ruka zadrhtala tako da joj je žlica udarila o rub zdjelice, ali to izgleda nisu
primijetile dvije mlađe žene. Jenny je zinula i na neko vrijeme ostala bez riječi.
Ariel je dobro znala koliko ih je vijest zaprepastila. Prinijela je žlicu ustima i
zamišljeno žvakala sočan komad mesa dok je čekala da njezine prijateljice probave
informaciju. Potom je rekla: »Sve to ima veze s mirazom i zemljom i kraljicom.«
U pozornoj im je tišini objasnila sve što je znala. Sarah je sada jela mirnom rukom i
svako toliko gucnula malo vina, ali joj pogled nije silazio s Arielinog lica. Jenny je prekidala
njezino pričanje mnogobrojnim pitanjima i u svoje i u majčino ime.
»Kad bi se trebalo održati?«
»Ne znam, ali sigurno ne može prije Božića – ne, kad treba sve pripremiti za dvije
stotine uzvanika.« Odložila je žlicu i nagnula se naprijed na svojoj stolici, stavivši lakte na
stol. Nije mislila da bi ovim ženama – svojim najboljim prijateljicama – mogla ispričati što je
Ranulf isplanirao za Hawkesmoora. Ni ona sama to nije mogla shvatiti. Sarah je slušala Ariel.
Lice joj je bilo bezizražajno, iznutra su je protresali drhtaji. Osjećala ih je u trbuhu, u srcu, u
glavi. Ruke su joj bile posve mirne, pokreti odmjereni. No pitanja su vrištala u njezinoj glavi,
borila se da nađu izričaj i umirala na njezinom nijemom jeziku. Nisu to bila pitanja koja je
Jenny mogla naslutiti svojom uobičajenom pronicavošću, jer su se odnosila na stvari o kojima
Jenny nije imala pojma... i tako je i moralo ostati. Ovaj grof od Hawkesmoora je bio
Geoffreyjev nasljednik. Je li on Geoffreyjev sin? Je li Clara napokon zanijela? Je li
Geoffreyjev sin znao nešto o drugom djetetu? Nikad nije očekivala da će čuti nešto o djetetu.
Predala ga je čovjeku koji se trebao brinuti za njega, koji mu je trebao osigurati budućnost.
Čovjeku koji se trebao pobrinuti da ga nikad ne dodirne užas koji je snašao njegovu majku. I
sve do ovog trenutka, kad se pod njezinim krovom spomenulo ime Hawkesmoor, Sarah je
pokopala sve misli i nagađanja toliko duboko u svoju dušu, da se činilo nemogućim da će
ikada ugledati svjetlo dana.
A sad je Hawkesmoor dolazio ovamo. Sad će opet Hawkesmoori i Ravenspeari biti
nadomak njezinih vrata. Ruke su joj opet zadrhtale pa ih je sklopila u krilu.
»Što će biti s tvojim konjima?« Jenny je objesila kotlić nad vatru i izvadila snopić
osušene kamilice.
Nije znala mnogo o Arielinom načinu uzgoja konja, ali je znala koji je prijateljičin cilj.
Ariel je odlučno stisnula usne. »Ništa me neće spriječiti, Jenny. Ako ne budem ovdje
mogla osnovati svoju konjušnicu, osnovat ću je negdje drugdje. Čim obavim nekoliko prodaja
i zaradim dovoljno novca da stanem na vlastite noge, ako ikako bude moguće, bit će to čim
dalje i od Hawkesmoora i od Ravenspearea. A ja ću biti samostalna. Odgovorna za sebe i
samo sebi. Oni me neće spriječiti.«
Jenny je utihnula. Sarah se zagledala u Arielino blijede lice i oči užarene poput
ugljevlja. Tada ju je preplavilo sažaljenje. Kako bi to siroto dijete i moglo znati u što se
upušta? Hawkesmoori i Ravenspeari nikad nisu dopuštali da im nešto stane na put.
Arieline su oči srele Sarin uporan pogled. Činilo se da je pročitala ženine misli. »Ne
zaboravite da sam i ja Ravenspeara«, tiho je rekla.
17
GIGA JANE FEATHER
Treće poglavlje
»Nedostajat će mi to što te neću imati samo za sebe, Simone.« Helene se polako
pomaknula i ispružila svoje golo tijelo uz ljubavnikovo. Stopala su joj se savila u luk kad je
gurnula nožne prste u njegove listove, rukama ga primila za dlanove i podigla ih iznad
njegove glave. Nasmiješila se pogledavši njegovo klonulo lice. »Proveo si mjesece u ratu i
vratio se samo zato da se oženiš.« Tobože se nadurila i zatim ga pogladila po obrazu. »Zašto
se moraš oženiti?«
Rukama joj je pomilovao leđa. Prošli su mnogi mjeseci otkako je zadnji put vodio
ljubav s Helenom, ali su mu se prsti još uvijek sjećali njezinog tijela, tako da mu se i nakon
duge odsutnosti činilo kao da nije prošlo više od jedne noći. »Muškarcu od trideset i četiri
godine, ljubavi moja, treba supruga.« Veselo je govorio. »A budući da se ljubav mog života
ne želi udati za mene, moram potražiti neku drugu.«
Helene mu je jezikom prešla preko istaknutih linija jagodica. »Znaš i sam da se ne
mogu ponovno udati, Simone. Ostala bih bez djece. Haroldova je oporuka jednako čvrsto
zapečaćena kao i njegov lijes. Čak ni zbog tebe se ne bih odrekla vlastite djece.« Ništa nije
rekao, ali su je njegove ruke nastavile pomno milovati.
»Jednom si se mogao vjenčati sa mnom, Simone. Prije deset godina si se mogao
oženiti za mene«, nastavila je Helene.
»Vojnici su slabi muževi«, odvratio je milujući joj stražnjicu. »John Marlborough voli
svoju ženu, ali ostavlja sirotu Saru da čezne za njim mjesecima, čak i godinama. Ne želim
osuditi ženu svoga srca na mjesece usamljenog iščekivanja.«
»Jer bi mogla negdje drugdje potražiti utjehu?« Nastala je kratka tišina i ona je osjetila
iznenadnu napetost njegovog tijela. »Recimo da je ne želim dovoditi u takvu napast. Moja
žena neće biti nevjerna.«
Ta jednostavna izjava izrečena je veoma hladno, ali se Helene nije nimalo iznenadila.
Poznavala je ona i mračnu stranu Simona Hawkesmoora, jednako kao što je poznavala i
njegov smijeh i njegovu ljubav. Od djetinjstva su dijelili svoje snove. Kao neobuzdani i
nepromišljeni mladić i djevojka uveli su jedno drugo u tajne vođenja ljubavi. A tada je Simon
otišao na bojna polja Europe, a Helene se udala za postarijeg vikonta Kelburna. Ostala je
udovica s troje djece, a u oporuci je pisalo da će nadzor nad djecom prijeći na brata njezinog
supruga ako se ona ponovno uda.
»Osvetit ćeš se za grijehe svoga oca na nekoj nedužnoj ženi«, rekla je.
Nježno ju je odgurnuo i sjeo. Lice mu je bilo mračno, pogled hladan i udaljen. »Ne, ja
to neću učiniti, Helene. Jednostavno neću tolerirati nevjeru u svome braku.«
Helene se pokrila plahtom. Zurila je u baldahin iznad glave. »To će se odnositi i na
tvoje ponašanje?« »Da«, tiho je rekao.
»I, kad se ženiš?« glas joj je bio ravnodušan. »Sutra odlazim u kuću svoje nevjeste.«
Prebacio je noge preko ruba kreveta. Ružan crveni ožiljak vijugao je njegovom nogom od
gležnja do prepona poput tanke vatrene zmije.
»Tako brzo!« Okrenula je glavu na jastuku. Oči su joj bile pune gnjeva. »Prvi put ove
godine vodimo ljubav i odmah odlaziš!« Čvrsto je zatvorila oči i rekla gotovo za sebe: »Znači
ovo je kraj... zauvijek.«
»Da«, rekao je jednako tiho kao i prije. »Kraj našeg vođenja ljubavi, ali se nadam da
nije i prijateljstva.«
»Proklet bio, Simone Hawkesmooru!« Otvorila je oči i on je u njima ugledao
svjetlucanje suza prije nego što ih je uspjela otrti nadlanicom ruke. »Proklet bio! Zašto mi to
prije nisi rekao?«
18
GIGA JANE FEATHER
»Mislio sam da ćeš me razumjeti.« Uhvatio se za stup kreveta i osovio na noge.
»Mislio sam da ćeš shvatiti da to moram učiniti, Helene.«
»Simone, ti nisi puritanac. Nikad nisi ni bio, unatoč svoj toj sumornoj odjeći i
privrženosti obitelji«, izjavila je srdito.
»Ali ti znaš kakva je prošlost moje obitelji. Znaš da je ja ne kanim ponoviti.« Pogledao
ju je mješavinom žaljenja i ljutnje. »Što misliš, zbog čega bih inače ugovorio ovaj brak?«
Helene se posjela držeći plahtu na grudima. U očima joj je bio znatiželjan izraz. »S
kime se ženiš,
Simone?«
»Ne znaš?«, u nevjerici je zurio u nju.
»Otkud bih mogla znati? Ne odlazim na dvor. Nemam drugih posjetitelja osim tebe«,
uzviknula je. »Rekao si samo da se ženiš. Ništa o tome kako će to biti kraj za nas. Ništa o
tome za koga ni kada.«
Uzdahnuo je. »Helene, ženim se za ledi Ariel Ravenspeare.«
»Za Ravenspearicu!«, zadahtala je. »Dragi Bože na nebesima. Oni su ti ubili oca.«
»Helene, posljednjih sam godina vidio dovoljno prolivene krvi. Umorio sam se od
krvi, gnjeva i rata. Moja je obitelj predugo zarobljena u neprijateljstvu s Ravnespearima i
svaka generacija samo produbljuje rane, bilo zabranjenom strašću ili nasiljem.« Nagnuo se
nad nju, gledajući je intenzivnim pogledom i tiho rekao: »Brak sklopljen u dobroj vjeri može
samo zacijeliti rane.«
»Ali oni su ti ubili oca.«
»A ja ću im sada doći u miru.«
Okrenula se od njega. Poznavala je taj pogled, iznenadno stiskanje vilice, tvrdoću u
njegovim očima, snagu volje u njegovim tihim riječima. Kad bi Simon Hawkesmoor bio u
ovakvom raspoloženju, ništa ga nije moglo pokolebati. Bio je čovjek pun paradoksa.
Muškarac ratnik koji je u osobnom životu prezirao sukobe. Muškarac goleme snage čiji je
ljubavni dodir bio toliko nježan da ne bi zgnječio ni laticu ruže. A nadasve, bio je čovjek koji
se držao vlastitih uvjerenja i načela. Bio je daleko iznad svih sitničavih zadjevica, jala i
oportunističkih izdaja u dvorskoj politici. Nijedna stranka nije tražila njegovu odanost, nije
bio ni u čijoj vlasti. Zato jer su ga istovremeno i poštivali i bojali ga se. Čovjek koga se nije
moglo kupiti.
Ležala je u tišini i osluškivala kako se nespretno kreće po sobi dok se odijevao. Čula je
zveket njegove kopče kad je pričvrstio pojas za mač i tada je znala da je spreman za odlazak.
»Što ako te Ravenspeari ne dočekaju u miru?« Legla je na bok da ga može vidjeti. Na
bijelome su joj jastuku oči izgledale tamne.
»Ranulf se složio s brakom... iako moram priznati da je ipak bilo potrebno određeno
nagovaranje s kraljičine strane«, dodao je. »Sudeći po broju pozivnica koje su odaslane,
sprema se udati svoju sestru u veoma raskošnom stilu.«
Sjeo je na krevet do nje i primio je za ruku. »Helene, ako itko može razumjeti što
radim, to si sigurno ti.«
»Za jednoga ratnika gajiš neobičnu sklonost prema miru«, rekla je i savila prste na
njegovom velikom dlanu. »No Ravenspeari su poznati po podmuklosti. Zbog čega misliš da
im možeš vjerovati?«
»Neće biti nikakve podmuklosti ako Ranulf namjerava zadržati svoje mjesto pa dvoru.
Rekao sam ti, ljubavi, da i sama kraljica želi taj brak.«
»Možda je tako.« Pridigla se na lakat. Ljutnja i ogorčenje su je prošli. I tako nikakve
koristi od njih, a ona je bila previše mudra žena da bi se u srdžbi oprostila od svog prijatelja i
ljubavnika. »Ali Ranulf bi izdao i najboljeg prijatelja ako bi to poslužilo njegovoj svrsi. I nije
poznat po opraštanju.
19
GIGA JANE FEATHER
Priča se da će svoju mržnju nositi do groba... ili do groba svoga neprijatelja.«
Simon se nasmiješio. »Za nekoga tko nikad ne ide na dvor, jako si dobro obaviještena,
ljubavi moja.« »Otkaži to.«
Odmahnuo je glavom. »Ne mogu. No to ne znači da ćemo prigrliti jedan drugoga kao
voljenog člana obitelji. Nakon vjenčanja i nakon mjesec dana slavlja, odvest ću ledi Ariel u
Hawkesmoor i Ranulf i njegova braća me nikad više ne moraju ni vidjeti. A taj brak će
jednom zauvijek stati na kraj starom neprijateljstvu.«
»Ti si neobičan čovjek, Simone Hawkesmooru.« Slobodnom mu je rukom dodirnula
obraz i pogladila plavkasti ožiljak.
Podigao je ruku i uhvatio je za zglavak. U očima mu se vidjela nesigurnost, čudna i
neobična bojažljivost. »Misliš li da će me mlada djevojka smatrati odbojnim, Helene?«
»Kako to možeš i pomisliti?«, zadahtala je. Sjela je uspravno i rukama mu obuhvatila
lice.
»Imam tijelo i lice prekriveno ožiljcima«, rekao je uz oklijevajući osmijeh. »Moram
hodati sa štapom. Imam trideset i četiri godine naspram njezinih dvadeset.«
»Ti si prekrasan«, rekla je.
»A kao što znamo, ljepota je u oku promatrača.« Opet se nasmijao, primio je za ruke,
okrenuo joj dlanove i svakoga poljubio. »No zahvalan sam ti na tvom uvjerenju, draga moja.«
»Ako te ledi Ariel Ravenspeare ne vidi onakvog kakav zapravo jesi, tada ću joj ja
otvoriti oči«, izjavila je.
»Kakvog li branitelja imam!« Približio joj se i strasno je poljubio u usta. »Moramo se

oprostiti, ljubavi. Zauvijek ćeš mi ostati najdraža prijateljica.«
Kliznula je s kreveta i otpratila ga do vrata.
»Čuvaj se, Simone. Nemoj svima vjerovati.«
Nasmijao se. Ovoga je puta njegov smijeh bio oštar, posve suprotan bojažljivosti i
plahom smiješku od prije nekoliko trenutaka. »Helene, ne idem sam pod Ranulfov krov. Bit
će sve u redu, na mene će paziti moji suborci.«
»Ah.« Uzdahnula je od olakšanja. »Na trenutak sam se pobojala da si se toliko
usredotočio na svoju misiju da si zaboravio na oprez.« Popela se na prste da ga poljubi.
»Posjećivat ćeš me kao prijateljicu i nakon vjenčanja?«
»Naravno«, jednostavno je odgovorio. »Zauvijek ćeš imati mjesto u mom srcu,
Helene.«
»A i nije da se ženiš iz ljubavi«, promrmljala je i odmaknula se ustranu kad je otvorio
vrata.
Okrenuo je glavu i pogledao je preko ramena, oči su mu bile mračne. »Helene, u
mome srcu nikad neće biti mjesta za Ravenspeare, ali ću izvršiti svoje dužnosti prema
djevojci, a ako ona izvrši svoje dužnosti prema meni, tada ću je obasuti svom pažnjom i
nježnošću koje budu u mojoj moći.«
Vrata su se za njim zatvorila. Helene je prišla prozoru da ga vidi kad bude izlazio.
Očekivala je da će se okrenuti i pogledati gore, kao što je uvijek činio. Ali ovaj put to nije
učinio. Otišao je iz gostionice u kojoj su se uvijek sastajali i krenuo niz uličicu, oslanjajući se
više nego obično na svoj štap. Ogrtač se nadimao oko njega na oštrom zimskom vjetru koji je
zapuhao na uličnom uglu.
Okrenula se od prozora s neobičnim osjećajem strepnje. Uvjeravala je samu sebe da ne
strepi zbog Simona, već od usamljenosti koja ju je sada očekivala. Još je uvijek bila u
najboljim godinama, suviše mlada da bi se osudila na čedan život... i da veliku ljubav i srast
zamijeni bljutavim prijateljstvom.
***
20
GIGA JANE FEATHER
»Ne«, izjavila je Ariel. »Neću se obući u vjenčanu haljinu kad mladoženje nema
nigdje na vidiku.«
Ranulfovo se lice smrklo. »Učinit ćeš što ti se kaže, sestro. Vjenčanje je zakazano za
podne i ti ćeš biti spremna za njega.« Pokazao je na krevet gdje je ležala hrpa blijede čipke.
»Odjenut ćeš se i pokazati se dolje. Nitko neće pričati da Ravenspeari nisu održali obećanu
riječ.«
Odmahnula je glavom, ne popuštajući. »Kad grof od Hawkesmoora dođe po svoju
nevjestu, tada će se i samo tada, Ranulfe, ona odjenuti za žrtvovanje.«
»Ti, ti, svojeglava, neposlušna...« Srdite su riječi zamrle, a on je ustuknuo držeći
podignutu ruku kad su režeći i iskešenih zuba pred Ariel skočili nakostriješeni vučjaci.
»Opozovi ih«, zapovjedio joj je.
»Neću dok ne spustiš ruku, brate.« Njegova se prijeteća ruka spustila uz bok. Ariel je
tihim glasom rekla: »Dolje.« Psi su sjeli, ali su ostali pred njom i uporno zurili u grofa.
»Naređujem ti da se odmah odjeneš za svoje vjenčanje.« Ranulf je govorio kroz zube.
»Hawkesmoor će možda doći ravno u kapelicu kad bude zvonilo podne. Ne želim da nas
zatekne nepripremljene. Ova obitelj neće pokazati nikakvo oklijevanje ili nevoljkost zbog
ovoga vjenčanja. Kraljica će primiti izvješće da su se Ravnespeari besprijekorno ponašali, a
ako i bude kakvih kritika, bit će na Hawkesmoorov račun.«
»Zašto misliš da već nije stigao?« Ariel je nenamjerno promijenila temu. Okrenula se i
sjela na dasku širokog prozora svoje odaje koji je gledao na unutarnje dvorište. »Trebao je biti
ovdje još sinoć na predbračnom slavlju.«
»Ne znam«, rekao je Ranulf. »Igra neku svoju igru, no on nas neće nadigrati, Ariel.
Ako nas namjerava osramotiti, neću mu dopustiti da misli kako je u tomu uspio. Nećemo mu
pokazati nikakve naznake da je njegov kasni dolazak prouzročio bilo kakvu strepnju.«
»Znači, očekuješ da će doći?« Stresla je slamku sa suknje, ostatak njezinog nedavnog
posjeta konjušnici.
»Naravno da će doći!«, bijesno je rekao Ranulf. Na četvrtastom su mu licu plamtjele
sive oči. »Doći će jer je on ovo započeo. On se pobrinuo da kraljica izda ovu zapovijed.«
»Zašto?«
»Ne znam, k vragu! No, bez obzira što je isplanirao, neće mu uspjeti. I nikad neće ni
naslutiti da nas je ponizio. A ti ćeš biti spremna i sa smiješkom dobrodošlice i s obećanjem da
ćeš ga slušati čekat ćeš ga ispred oltara, ma kad on došao.« Bičem je udario po drvenom stolu
i psi su se režeći podigli. Malo je kad Ariel vidjela da se stvari ne odvijaju po bratovljevoj
volji, no bilo je očito da je kašnjenje Simona Hawkesmoora na vlastito vjenčanje veoma
uzdrmalo Ranulfa. Okrenula je glavu i pogledala dolje u dvorište. Bilo je prazno. Ovaj je dan
u veljači bio previše hladan da bi se uzvanici odvažili izaći van. »Je li stražar na kuli?«
»Jest.« Po prvi je put Ranulf izgledao nesigurno. Nije znao kako bi mogao natjerati
sestru na poslušnost kad su ga ti prokleti psi sprečavali da joj se približi. Ariel ih je dobila
prije dvije godine dok su bili štenci. Isprva nisu nimalo utjecali na njegov uobičajeni način
iskazivanja autoriteta, no u posljednjih su dvanaest mjeseci izrasli u ova divovska stvorenja
koja su mu prijeteći stajala na putu kad god bi se rasrdio na svoju sestru. Mora nešto učiniti s
njima, bijesno je pomislio.
»Kad stražar vidi da dolaze – a vidjet će ih kad budu udaljeni dobrih pet milja na
ovakvome svjetlu u močvari – tada ću se ići odjenuti.« Okrenula je leđa bratu. »Tomu ne
možeš naći nikakvu zamjerku, Ranulfe.«
Srdito je pogledao pse koji se nisu ni pomaknuli, već su ga nastavili promatrati svojim
velikim žutim očima. Okrenuo se na petama i otišao iz odaje, zalupivši vrata za sobom.
Ariel se tiho cerekala dok je gladila pseće glave. »Pitam se znate li koliko ste mi od
koristi, dečki.« Skočila je s prozorske daske i prišla krevetu. Nemilice je potrošila Ranulfov
21
GIGA JANE FEATHER
novac. Bila ovo sprdačina od braka ili ne, pomislila je da bi iz ovoga ipak mogla izvući sve
što se da. Vjenčanica od krem svile obrubljena čipkom boje vanilije bila je samo jedna od
haljina koje je kupila. Kupila je dovoljno materijala da izazove smiješak na licima prodavača
u Cambridgeu i da cijeloj vojsci švelja dade dovoljno posla za tjedan dana.
No od svega je najvrednija bila njezina nova odora za jahanje. Prišla je ormaru i
izvukla jaknu, prsluk i suknju od grimiznog baršuna, bogato opšivene srebrnim porubom.
Prstima je prelazila po širokim manšetama i bogato obrubljenim džepovima.
Impulzivno je skinula staru jahaću odoru koju je nosila i odbacila zelenu odjeću na
pod. Brzo je obukla novu opravu, petljajući od žurbe oko sitne dugmadi. Oko vrata je
zavezala uspravni kruti ovratnik od bijelog muslina, natakla novi trorogi šešir obrubljen
srebrnom čipkom i pogledala se u ogledalu.
Prizor ju je veoma zadovoljio. Prije nikad nije previše razmišljala o svome izgledu.
Život u močvari bio je pomalo društveno ograničen, a osim toga, Ranulf je držao čvrsto
zategnutu uzicu kese s novcem. Nije joj trebala elegantna odjeća za pomaganje pri porodima u
zaseocima, a kad nije bila na toj dužnosti, najviše je vremena provodila u konjušnici, u
jahanju ili sokolarstvu, za što joj je savršeno dobro služila njezina stara zelena odjeća. No
vidjevši sada kako elegantno izgleda, osjetila je zadovoljstvo. Tijekom predstojećih mjesec
dana, dok se uzvanici grofa od Ravenspearea budu zabavljali svim vrstama sportova, imat će
obilje prilika da se razmeće svojom odjećom.
Naravno, osim ako svadbeno slavlje naglo ne okonča. Ranulf joj ništa nije rekao o
svojim daljnjim nakanama s mladoženjom, ali nije bila toliko glupa da bi pomislila kako nije
ništa isplanirao.
No trenutno nije mogla učiniti ništa. Pohitala je prema vratima. Ranulf neće još dugo
podnositi to što ga nije poslušala, ali ako mu ne bude u blizini da je nasiljem primora na
pokornost, neće joj moći ništa učiniti. Zazviždala je psima i oni su trčeći krenuli za njom.
Zastala je na vrhu kamenog stubišta. Velika je dvorana ispod nje bila dupkom puna
gostiju od kojih su neki jeli kasni doručak na dugim stolovima postavljenima uz vatru, dok su
drugi ispijali velike količine vina i piva od slugu koji su kružili naokolo. Dvorac je bio
golemo zdanje koje je u prošlosti više nego jednom ugostilo kraljevsku svitu, mnoštvo
dvorana, slugu i kraljevih pristaša koji su ih slijedili. Stoga je bilo veoma lako smjestiti dvije
stotine uzvanika, budući da se nitko nije bunio što u ovakvim okolnostima spavaju po dvoje
ili troje u krevetu, a mladi su neženje, na svoje veliko zadovoljstvo, bili smješteni u
spavaonicama starih vojarni.
Ariel je od svih ovih ljudi poznavala samo nekolicinu. Samo su bliski prijatelji njezine
braće bili gosti dvorca Ravenspeare. Njih je dobro poznavala. Blisko prijateljstvo s Oliverom
Becketom omogućilo joj je da je prihvate na svojim okupljanjima, osim onih večeri kad bi
muškarci otišli u lov na žene. Tada bi joj bio zabranjen ulaz u Dvoranu.
Nemajući nimalo volje da se spusti dolje u Dvoranu i sluša govorkanje gostiju,
okrenula se i odabrala usko stubište u masivnim kamenim zidovima. Psi su je slijedili. To je
bilo stubište za sluge koje je počinjalo u kuhinjama u kojima je nenaviklom oku vladao kaos.
Peračice posuđa, potrčkala i znojni livrirani lakaji užurbano su hodali kroz niz spojenih
prostorija; veliki su kameni svodovi bili pocrnjeli od dima iz masivnih peći u kojima su se na
ražnjevima, što su ih okretali pomoćni sluge, pekli odojci, cijele ovce i cijeli goveđi
bubrežnjaci. Ariel je krenula kroz užurbano mnoštvo koje je bilo previše okupirano poslom da
bi obraćalo pažnju na nju, na uzrok cijelog ovog meteža, sve dok Romul, podigavši glavu
iznad stola, nije uočio sočnu svinjsku pitu koja se hladila i kojoj nije mogao odoljeti. Razjapio
je svoju veliku njušku, jezikom prešao po oribanim borovim daskama i cijelu pitu ugurao u
usta.
»Prokleti lopove!«, povikala je žena omotana u nekoliko slojeva pregače posute
brašnom. Romul je pojurio prema vratima još uvijek držeći pitu u ustima, a žena je mašući
22
GIGA JANE FEATHER
valjkom za tijesto trčala za njim.
»Oh, tako mi je žao, Gertrude.« Ariel je istrčala u kuhinjsko dvorište. Kuharica je
zadihano stala, dah joj se poput dima uzdizao u hladan zrak. Romulu nije bilo ni traga, a i
Rem je nestao. »On, zapravo, nije lopov.«
»Sva su pseta lopovi, gospojo«, izjavila je Gertrude. »To im je u prirodi ako se
batinama ne istjera iz nji’. Nji’ova gospo’stva lordovi to znaju.« »Da, znaju«, rekla je Ariel.
Njezina su braća imala veoma jednostavne metode u dresuri životinja. »Neće se više ponoviti,
obećavam.«
Kuharica ju je sumnjičavo pogledala i potom zgužvala lice u osmijeh. »Pa, nije važno.
Šta je to tu i tamo kak’a svinjska pita? Napokon, ipak je vjenčanje.« Okrenula se i pohitala u
kuhinju.
Da, vjenčanje da je tu mladoženja, pomislila je Ariel hodajući prema konjušnicama.
Nemoguće da se grof od Hawkesmooora neće pojaviti na vlastitome vjenčanju. Takva će
uvreda potaknuti novi krug krvne osvete.
No možda mu je to i bila namjera. Primorao je svoje neprijatelje da pristanu na prezira
vrijedno povezivanje, a sada će stajati sa strane i smijati se njihovom javnom poniženju.
Čudno je bilo to što se ona osobno nije osjećala ni najmanje uvrijeđenom. Vjerojatno joj je
manje zastrašujuće djelovalo što će biti ostavljena pred oltarom nego da bude mamac svoje
braće.
Edgar je sjedio na okrenutoj bačvi za kišnicu i čistio konjsku opremu kad je ona ušla u
dvorište. »Osedlajte riđu kobilu, Edgare. Idem pustiti sokola.«
»U redu, gospojo.« ustao se. »Idem i ja. Ili želite Josha?«
»Neka ide Josh. Bolje da vi ostanete u konjušnici... i pazite na konje.« Namrštila se.
Nije htjela dodatno izazivati Ranulfa i sama izjahati, ali bi bilo pametno da netko u koga ima
povjerenja pazi na njezine arabere dok su njezina braća u blizini. Željela je znati ako se počnu
iznenada zanimati za njezine konje.
Ušla je u nastambu za ptice koja se nalazila uz konjušnice. Bila je mračna, zrak je u
njoj bio zasićen mirisom krvi malih ptica i trpkog mirisa ptičjeg izmeta. Sokoli su se
premještali na svojim prečkama, oči su im se sjajile u tami.
Otišla je do treće prečke i nježno dodirnula sokolovo perje. Okrenuo je svoje oštro i
neljubazno oko prema njoj; okrutni mu se kljun našao blizu njezinog prsta. »Zloćko jedan«,
rekla je češkajući ga po vratu i ne želeći maknuti prst.
»Pustit ćete letjet’ Čarobnjaka ovog jutra, gospojo?« Sokolar se pojavio iz tame,
krećući se brzo i tiho kao i njegove ptice. Držao je kukuljicu i svilenu vrpcu.
»Samo uz rijeku.« Uzela je debelu željeznu sokolarsku rukavicu s police na zidu i
navukla je na desnu ruku. Sokolar je navukao sokolu kukuljicu i zavezao mu svilenu vrpcu za
nogu, a potom ga odvezao od prečke.
Ariel ga je primila na rukavicu i pričvrstila vrpcu. »Neću se zadržati više od jednog
sata.« Izašla je u dvorište gdje je konjušar stajao uz riđu kobilu i svoga zdepastog konja.
Pokraj konja su veoma zadovoljnog izgleda i obješenih jezika sjedili vučjaci.
»Trebala bih vas zaključati u konjušnicu preostali dio dana«, ukorila ih je, ali ne
previše uvjerljivo. Previše je vremena prošlo od počinjenog nedjela da bi ih sada kažnjavala.
Konjušar joj je pomogao da se popne u sedlo. Sokol je sjedio na njenom zglavku, držeći glavu
prekrivenu kukuljicom nakrivljenu na jednu stranu dok mu je vjetar mreškao perje.
Prošli su kroz kapiju dvorca i preko pokretnog mosta. Zrak je bio hladan, ali čist,
sunce je sijalo na nebu bez oblačka, cesta je vijugala preko močvare prema udaljenim šiljatim
tornjevima Cambridgea.
Ariel je rukom zasjenila oči dok je promatrala cestu. Vidjela je samo teretna kola. Ni
traga zakašnjelom mladoženji. Nagnala je konja u galop dolje prema obali rijeke gdje je
zategnula uzde, skinula sokolu kukuljicu i visoko ga podigla na ruci da razgleda okolinu.
23
GIGA JANE FEATHER
Vrana je graknula iz šiblja udaljenog nekoliko stotina metara. Čiopa se obrušavala nisko nad
rijekom u potrazi za hranom. Sokol je zadrhtao. Ariel je otpustila vrpcu, zabacila ruku i
vještim pokretom odbacila sokola visoko u zrak.
***
Grof od Hawkesmoora je zategnuo uzde, pogledao u sunce i procijenio da bi moglo

biti blizu jedanaest sati. Na horizontu se ocrtavao golemi dvorac Ravenspeare, udaljen manje
od pola sata jahanja. Iza njega se uzdizao visoki toranj katedrale Ely.
»Ne žuri ti se, Simone«, rekao je jedan od njegovih suboraca. Desetorica su muškaraca
bila vojni kadar pod zapovjedništvom grofa od Hawkesmoora.
»Kanim doći točno na vrijeme, Jack«, rekao mu je Simon. »Ne želim prihvatiti
gostoprimstvo Ravenspearea prije nego što moram.« Nije se htio pridružiti svadbenom slavlju
ni trenutak prije nego što bude morao stati pred oltar s Ariel Ravenspeare. Nakon vjenčanja,
ostat će još mjesec dana sve do završetka svadbenog slavlja. A dok bude gost u Ravenspearu,
imat će priliku obaviti neke osobne stvari. Možda će čak i naći ženu koju je tražio.
No najprije ono najvažnije. Potjerao je svoga konja naprijed prema uzvišenom
grebenu sa smrznutim blatom. Nije znao kako izgleda djevojka koja će mu za sat vremena
postati žena. Nikoga nije pitao da mu je opiše i nitko to nije niti učinio. Nije bilo važno ni je li
zrikava, grbava, šepava ni napola luda. Oženit će se za nju i ostati joj vjeran. Pogledao je u
blijedoplavo nebo i ugledao sokola kako lebdi. Zviždovka je uzletjela iz trske na riječnoj obali
i zatim se, kao da je uznemirena opasnošću koja je lebdjela u zraku, mahnito spustila i počela
letjeti na jednu pa na drugu stranu da izbjegne ubojicu koji se bez žurbe spuštao prema njoj.
Simon je zasjenio oči i škiljeći pogledao gore.
»To je sokol lovac«, rekao je Jack. »Nije obični divlji sokol. Čini se da je u lovu.«
Bio je to najljepši ubojiti stroj. Kao da je zadirkivao očajnu zviždovku lebdeći iznad
nje svojim veličanstveno raširenim krilima, da bi se potom, gotovo bez žurbe, obrušio na nju.
Zviždovka je poletjela u zrak, ali nije mogla održati visinu. Poletjela je dolje, prema šiblju na
riječnoj obali. Sokol je ponirao snagom i preciznošću olovnog metka, zakrivljeni mu je kljun
obasjala slabašna sunčeva zraka. Ščepao je zviždovku u zraku svojim opakim pandžama pa su
muškarci na cesti opet počeli disati.
»Netko ga uz rijeku pušta da leti.« Jack je svojim bičem pokazao na dvije figure koje
su sjedile na konjima.
Simon je impulzivno natjerao svoga konja u galop i okrenuo ga od grebena. Ostali su
ga u galopu slijedili dolje prema riječnoj obali.
Ariel je promatrala Čarobnjaka. Tek je nedavno uvježban pa je još uvijek znao
umaknuti sa svojim plijenom. No jutros se već više puta vratio na njezin zglavak, ali je
osjetila da je postao nestrpljiv dok joj je donosio plijen. Ona je toliko napeto čekala da se vrati
s plijenom iz ovog posljednjeg jutarnjeg leta, da je opazila konjanike tek kad su skoro stigli do
nje. Mekana je zemlja prigušila konjski topot.
Prva joj je reakcija bila srdžba. Zar nisu ti, tko god bili, mali da joj je za sokola bila
potrebna potpuna usredotočenost? No čini se da ipak jesu. Zategnuli su uzde na vrhu malog,
dovoljno udaljenog humka da ne bi ometali sokola.
Čarobnjak je ostao u zraku, okrećući se i lebdeći zajedno sa svojim plijenom. U
jednom je trenutku Ariel pomislila da se uputio u šiblje gdje bi mogao u miru razderati
zviždovku. Skupina konjanika stajala je posve mirno na humku. Tada se sokol izvio u zraku i
polako mašući krilima krenuo prema rukavici na njezinoj ruci koju je podigla u zrak.
Sletio je na nju, nakostriješio perje i poslušno predao plijen u Arielinu ruku. Ona je
spustila ptičicu u torbu na sedlu i pričvrstila sokolovu vrpcu. »Bravo.« Jedan se konjanik
odvojio od skupine i spuštao dolje prema njoj. Psi su naćulili uši, ali ih je konjanik jedva i
24
GIGA JANE FEATHER
pogledao. »U jednom sam trenutku pomislio da će pobjeći.«
Arielina je prva pomisao bila da još nikad nije vidjela nekoga tako ružnog poput ovoga diva
koji je jahao na golemom šarcu nezgrapnog oblika i neporecive snage. Bio je gologlav, tamna
mu je kosa bila odrezana sve do glave. Činilo joj se kao da nijedna crta njegova lica nije bila u
skladu s drugom. Nos mu je bio nepravilna izbočina koju je još više isticao plavičast ožiljak
na obrazu. Vilica mu je bila isturena, usta pomalo naherena u osmijehu koji je otkrivao krive i
snažne zube. Debele tamne obrve spajale su se iznad duboko usađenih i široko razmaknutih
modrih očiju.
Uočila je tamnu jahaću odoru i kratku kosu puritanca. Naglo se okrenula, mahnula
konjušaru, pucnula prstima psima i galopom krenula niz riječnu obalu s privezanim sokolom
na zglavku.
Simon se namrštio. Neobično stvorenje loših manira, ali zato predivan prizor u toj
grimiznoj jahaćoj odori. »Dođite, predugo smo se zadržali.« Primio je uzde i vratio se na
cestu. Ostali su ga slijedili.
Kad su stigli do nasipa, začuli su zvuk roga s dvorske stražarnice. »Netko nas
promatra«, rekao je Simon uz ironičan osmijeh. »Možda su se bojali da nećemo doći.«
Dvadeset minuta kasnije, prešli su pokretni most i ušli u dvorac Ravenspeare.
Vrata Velike dvorane okovana željezom bila su širom otvorena. Kad je mladoženja sa
svojim društvom ušao u unutarnje dvorište, grof od Ravenspearea okružen svojom braćom
izašao je iz dvorca. Sva su trojica bila odjevena u plave i srebrne boje Ravenspearove vojske i
nosila napudrane perike bujnih uvojaka. Sličnost je među njima bila zapanjujuća: sive oči
boje ugljena, četvrtaste crte lica i pomalo podrugljiva usta.
Međutim, Simonovu je pažnju privukla figura koja je stajala na sredini dvorišta uz
riđu kobilu. Djevojka s riječne obale. Sudeći po zadihanosti kobile, izgleda da je brzo jahala
samo da stigne prije njih. Njoj očito nije bilo teško pogoditi njegov identitet. Do njezinih su
nogu stajala dva golema vučjaka, na željeznoj je rukavici sjedio sokol s kukuljicom. Ariel
Ravenspeare. Ova nije bila grbava, zrikava ni luda.
Skinula je kapu i stavila je pod ruku. Kosa boje tekućeg meda pala joj je po ramenima
i uokvirila ovalno lice. Sive oči oblika badema ispod dugih crnih trepavica srele su zapanjeni
pogled grofa od Hawkesmoora koji ju je promatrao uznemirujućim intenzitetom. Imala je
mali nos, pune usne, lagano zašiljenu bradu. Nimalo nije sličila svojoj braći, a ipak je u njoj
uočio nešto što je bilo posve ravenspearovsko. Nešto u arogantnom držanju, u nagibu brade.
Predivno je građena, primijetio je gotovo odsutno. Od spuštenih ramena i uskoga
struka do oblih kukova. Odjednom mu se nije mililo sjahati i otkriti svoje nezgrapno šepanje
ovoj djevojci savršene svježine i mladosti.
Prišla su mu njezina tri brata. »Želimo vam dobrodošlicu, Hawkesmoore.« Ranulf mu
se obratio usiljenom formalnošću, no bio je srdit, oči su mu bile mračne, na licu mu je
podrhtavao mišić, a usta su mu bila toliko stisnuta da su se jedva vidjela.
Simon je sjahao i ispružio ruku. Protresla su mu je sva trojica braće, ali uz zamjetno
oklijevanje. Simon je pogledao u grimiz odjevenu djevojku koja je mirno stajala uz svoga
konja, pse i sokola. Nije se ni pomaknula. Simon je ispružio ruku na sedlo i skinuo srebrom
optočeni štap. Pitao se kad će Ranulf pozvati sestru.
»Želimo vam dobrodošlicu u Ravenspeare, gospodo«, izjavio je Ranulf grubim glasom
koji je odjeknuo u tišini. Krenuo je prema Simonovim suborcima da ih pozdravi. Očekivao je
lordove i gospe, prijatelje i Hawkesmoorovu rodbinu. Umjesto njih, ovaj je čovjek došao s
trupom ratnika. Ranulf ih je sve poznavao, bili su to lordovi koji su se borili na europskim
bojnim poljima uz bok vojvode od Marlborougha. Bili su naoružani samo uobičajenim
gospodskim mačevima, ali je Ranulfu bilo jasno kao dan da je grofa od Hawkesmoora pratila
zaštitna jedinica. Ili možda napadačka.
No nije ovo bilo jedino što ga je rasrdilo. Većina je srdžbe bila usmjerena k njegovoj
25
GIGA JANE FEATHER
sestri koja nije dočekala svog mladoženju u svadbenoj haljini okružena svojim sluškinjama,
već je s drskim nehajem stajala tamo uz svoje pse i s prokletim sokolom na zglavku, kao da
očekuje da će se vjenčati u lovu jašući na konju.
»A ledi?«, upitao je Simon još uvijek gledajući djevojku.
»Moja sestra«, grubo je odvratio Ranulf. »Vaša nevjesta, Hawkesmoore, iako vas se
ne smije kriviti što to ne znate. Dođi ovamo, Ariel!«, zapovjedio joj je tonom koji bi više
odgovarao pozivanju psa.
U Simonovim se očima načas pojavio prezir, a potom je, prije nego što je Ariel stigla
poslušati Ranulfovu zapovijed, krenuo prema njoj, pokušavajući se ne oslanjati previše na
svoj štap i sakriti da malo vuče ranjenu nogu. Ona je ostala na svome mjestu i promatrala ga
zagonetnim pogledom.
»Gospo.« Naklonio se kad je stigao do nje. »Vjerujem da ste bili u prednosti dolje na
rijeci.«
Kad se nasmiješio, nije bio toliko ružan, pomislila je Ariel. U očima mu je bio odsutan
izraz, kao da je mnoge godine proveo promatrajući horizont, ali su sadržavale i tračak veselja.
Pitala se je li šepanje trajno ili samo posljedica nedavnog ranjavanja. Doduše, ožiljak na licu
će mu zauvijek ostati. Možda će malo izblijedjeti, ali će ga odnijeti sa sobom u grob. No
ionako njegov fizički izgled nije nimalo važan, podsjetila se. Ako su njezina braća bila u
pravu, on joj nikada neće biti muž po ičemu drugome osim po imenu. On je mrski
Hawkesmoor i neće upoznati tijelo jedne Ravenspearke. On je nimalo nije zanimao. Mogao je
biti bilo tko, muškarac koji nije stvaran više od duha i koji će kratko vrijeme boraviti u
njezinom životu.
»Ne znam ni za jednog drugog puritanca koji bi mogao biti na cesti za Ravnespeare«,
rekla je hladno se naklonivši te ironično nastavila: »Drago mi je što smo se upoznali, lorde
Hawkesmoor. A sad me ispričajte, moram se pripremiti za vjenčanje.« Nakon toga je zajedno
sa psima otišla kroz nadsvođeni prolaz koji je vodio u dvorište s konjušnicama i ptičjim
nastambama.
Simon se zamišljeno okrenuo svojim domaćinima i opreznim prijateljima. »Oprostite
mi, no ledi Ariel ne izgleda nimalo oduševljena ovim vjenčanjem.«
Ranulf je zasiktao kroz zube. Ariel ga je primorala da se ispričava prokletom
Hawkesmooru. »Moja je sestra svojeglava, Hawkesmoore. No uvjeravam vas da se želi
vjenčati.«
»Ariel je pomalo nekonvencionalna, lorde Hawkesmoor.« Bio je to Roland. Glas mu
je bio diplomatski; neiskren mu je osmijeh iskrivio tanke usne. »Ona se najviše zanima za
konje, a kao što ste mogli vidjeti, bavi se sportom. Njezin je život u ovoj močvari pomalo
osamljenički i nije navikla na društvo. No ja vas uvjeravam da vam neće uzrokovati
probleme. Veoma će se lako prilagoditi vašemu imanju i neće vam dodijavati posjetima
dvorcu ni ničim sličnim.«
Govorio je o svojoj sestri kao da je neka čistokrvna životinja koja će bez stvaranja
problema prihvatiti svoje novo stanište ako se s njom ispravno postupa. Simon se nije mogao
sjetiti što bi mu odvratio pa je samo nakrivio glavu i pošao za svojim domaćinima u dvorac. Iz
svoga kratkog susreta s ledi Ariel nije stekao dojam da je prilagodljiva osoba.
»Vjerujem da biste željeli promijeniti odjeću.« Ranulf je pucnuo prstima lakaju.
»Pokaži lordu Hawkesmooru i njegovim pratiteljima njihove odaje.« Pogledao je svoje goste.
»Još je petnaest minuta do podna.«
»Pet minuta je sve što mi treba«, rekao je Simon uz ljubazan osmijeh. Krenuo je za
lakajem i ostavio zapanjenog Ranulfa koji nije mogao zamisliti kako se čovjek može za pet
minuta presvući u čisto rublje i odjeću i staviti formalnu periku.
Zvono je u kapelici počelo zvoniti kad je sat pokazivao podne. Dvije stotine svadbenih
uzvanika prešlo je dvorište do kamene kapelice. Najneobičnije je na ovome vjenčanju bilo to
26
GIGA JANE FEATHER
što se nitko od njih nije izgubio. Mladoženja je održao riječ i za pet minuta se vratio u Veliku
dvoranu u tamnom odijelu bez ikakvih ukrasa, osim što mu je kravata bila obrubljena čipkom.
Njegov je izgled bio u velikom kontrastu s nakićenom ceremonijalnom odjećom braće
Ravenspeare i njihovih gostiju: muškaraca u bogatoj svili i baršunu i ženama koje su izgledale
kao egzotične ptice. Njegova je podrezana kosa gotovo sablažnjivo izgledala među mnoštvom
bujnih, sivo napudranih perika kad je stao pred oltar. Njegovi su prijatelji, jednako čedno
odjeveni, stali u polukrug na jednoj strani. Ništa nije moglo prikriti njihovo vojničko držanje
i, ma koliko se trudili da drže ruke podalje od držaka mačeva, taj je njihov napor bio gotovo
opipljiv u mračnoj kamenoj kapeli.
***
Ariel je slušala zvonjavu zvona dok ju je gomila sluškinja oblačila za vjenčanje. Sama
se odijevala još od djetinjstva pa je ova neuobičajena pažnja samo pridonijela njezinom
čudnom bestjelesnom osjećaju. Osjećala se praznom... šupljom. Kao da joj je zdenac s
osjećajima presušio. Sudjelovala je u ovoj šaradi kao marioneta kojoj su njezina braća
povlačila konce.
Jedan je Hawkesmoor zaveo njezinu majku i prouzročio njezinu smrt. Ariel je to znala
od ranoga djetinjstva, kljukali su je time kao i obiteljskom mržnjom kap po kap, sve dok nije
potekla njezinim žilama. A sad će se za nekoliko minuta vjenčati sa sinom čovjeka koji je
uzrokovao majčinu smrt. Za sina nečasne i sramotne obitelji.
Vjenčat će se, ali neće biti udata. Bit će mu žena, ali mu neće biti prava supruga. Žena
ne može biti prava supruga ako ne spava sa svojim mužem.
»Sjedite mirno, gospo. Ne mogu vam urediti kosu kad se tako vrpoljite.«
»Oprosti, Mary.« Sjedila je mirno dok joj je starija sluškinja pričvršćivala biserima
opšivene baršunaste vrpce oko glave. Kosa joj je ispod vrpci bila raspuštena. Uvojke joj je
vrućim željezom napravila Doris, djevojka ružičastih obraza, držeći uvučene usne i škiljeći,
što je pokazivalo koliko je bila usredotočena.
»Zvona su stala, gospo.«
Ariel je ustala. Na trenutak je zatvorila oči, potom ih otvorila. Mirno je promatrala
svoj odraz u zrcalu, odlučila da joj se sviđa to što vidi, iako je sve ovo bila velika sprdnja.
»Dođite, gospo.« Mary ju je požurivala prema vratima. »Njegovo će vas gospodstvo
čekati u predvorju.«
Ariel je napravila grimasu. »Bolje da zadržite pse ovdje, jer će me u protivnom
slijediti sve do oltara.«
Srdito pseće lajanje pratilo ju je niz stubište gdje je stajao Ranulf i čekao je smrknutog
lica i grubog pogleda.
»Ne znam što izvodiš, sestro. Ali ako misliš da ćeš mi pokvariti planove, bolje
razmisli još jednom. Napravi samo jedan krivi korak i kunem ti se da ćeš ispaštati do kraja
života.«
»Pa ovdje sam, nisam li?«, rekla je. »Odjevena za žrtvovanje. Djevičanski čista,
dražesno nedužna. Nisam li, Ranulfe?«
»Ti si drska!« gnjevno je rekao i primio joj ruku u željezni stisak.
Prešao je s njom dvorište i ušao u kapelicu. Njegovi su se prsti duboko i bolno zarinuli
u njezinu ruku. Kad su orgulje zasvirale i ljudi se okrenuli zadivljeno promatrajući prelijepu
nevjestu, njegovi su se prsti još dublje urezali, kao da se boji da bi se mogla nenadano
osloboditi i pobjeći.
Simon Hawkesmoor je promatrao približavanje svoje nevjeste u pratnji njezinoga
brata. Zamijetio je kako Ranulf drži svoju ruku na sestrinoj i uočio snagu njegovog stiska te
gotovo opaku odlučnost u njegovim očima. Djevojka je pak bila posve bijelog lica, usne su joj
27
GIGA JANE FEATHER
bile napete. Simonu je bilo očito da ne prilazi oltaru svojevoljno. No nije ni on sam, pomislio
je žalosno trgnuvši usnama i odlučno se okrenuvši prema oltaru. Ovo će sjedinjenje donijeti
veće dobro nego njegove osobne sklonosti. Djevojka mu se napokon približila. Bila je mlada,
na njemu će biti da iskoristi svu svoju zrelost i iskustvo kako bi što bolje prihvatila svoj novi
život.
Ranulf nije ispuštao sestrinu ruku sve dok nije kleknula pred oltar pokraj lorda
Hawkesmoora. I ostao je stajati uz nju, umjesto da se povuče u glavni dio kapele.
Ariel je sklopila ruke na naslonu klupe i zagledala se u svoju narukvicu na zglavku.
Sve je svoje misli usredotočila na njezin oblik zmije i na profinjene privjeske. Podnevno je
sunce dopiralo kroz rozetu iznad oltara. Kad je lagano pomaknula zglavak, rubin u sredini
ruže zasjao je krvavocrvenim plamenom. Očarano je pomaknula zglavak tako da se crvene
zrake odraze i na smaragdnom labudu. Izgledalo je predivno.
Sjaj srebra i blistanje smaragda Simon je zamijetio krajičkom oka dok je mirno
promatrao svećenika koji je govorio pijevnim tonom. Okrenuo je glavu prema svjetlucanju na
zglavku svoje nevjeste koji je počivao na naslonu do njegovih ruku. Narukvica koju je nosila
imala je u sebi nešto neobično poznato. Namrštio se pokušavajući se sjetiti o čemu se radi, ali
nije mogao. Osjetio je samo neki nejasan nemir.
Ariel nije bila svjesna da se ukočeno odmaknula od golemog tijela kraj sebe, čula je
samo svećenikov glas koji je dolazio iz velike udaljenosti koja nije imala nikakve veze s
njom.
Odlučan glas lorda Hawkesmoora prepao ju je i trgnuo iz transa. Odgovorio je
zvonkim i uvjerljivim glasom. Usta su joj se osušila. Svećenik ju je pitao uzima li lorda
Hawkesmoora za svoga zakonitog muža.
Pogled joj se prilijepio za grofove ruke koje su počivale na naslonu. Bile su goleme,
koščatih članaka, podrezanih noktiju i žuljevitih prstiju. Zadrhtala je na pomisao da bi te ruke
mogle dodirnuti njezino tijelo, dirati je dok vode ljubav. Svećenik je opet progovorio,
nervozno ponovivši pitanje. U kapeli iza nje začulo se meškoljenje i šuškanje, no ona to nije
čula. Razmišljala je samo o tomu da će udajom za ovoga muškarca potpisati njegovu smrtnu
presudu.
Ranulf je krenuo naprijed. Stavio joj je ruku na zatiljak. To se moglo protumačiti kao
gesta ohrabrivanja, no Ariel je osjetila stisak koji ju je prisilio da sagne glavu u znak
pristanka. Drugo nije ni mogla učiniti. Ne sada. Ona je bila mamac u klopci. A tada joj je
sinulo da bi, ako poželi, mogla spasiti Hawkesmoora od osvete svoje braće, učiniti nešto da
spriječi zatvaranje klopke. No zašto bi jedna Ravenspearica spasila jednog Hawkesmoora?
Čak i da to učini, osuđivala je sebe na prezira vrijedan brak. Pogled joj je opet pao na
narukvicu. Ranulfovo mito za njezinu suradnju. Da odvrati pogled i drži jezik za zubima.
Promrmljala je svoj pristanak i tek kad je sve bilo gotovo, Ranulf je odmaknuo ruku.
Simon joj je pomogao da ustane držeći je za lakat. Gola joj je koža bila hladna kao led.
Osjetio je kako je zadrhtala kad ju je dodirnuo. Dragi Bože, što li je to učinio? Mrzila ga je,
osjećala je odbojnost prema njemu. Vidio je to u njezinim očima kad ga je pogledala i brzo
odvratila pogled.
Ranulf se pridružio braći u prvom redu. Smiješio se dok je promatrao kako se njegova
sestra zajedno sa svojim mužem vraća od oltara. Lako će on savladati njezino protivljenje.
Nije bila glupa – znala je ona što joj je činiti.
Vani na hladnome suncu, Ariel je maknula svoju ruku s muževljeve.
28
GIGA JANE FEATHER
»Običaj je da mladoženja poljubi svoju nevjestu«, tiho je rekao Simon, primivši
njezine sitne ruke u svoje i okrenuvši je prema sebi. Nije gledala u njega, samo je mirno
stajala kao da se pomirila sa sudbinom, pa je ustuknuo. Ispustio joj je ruke i gotovo
bespomoćno rekao: »Nemate se čega bojati, Ariel.«
Na to ga je ona pogledala očima jasnim kao nebo i još uvijek punim napetosti.
Zajedljivom mu je jednostavnošću rekla: »Ne, ja se nemam čega bojati, gospodine.«
29
GIGA JANE FEATHER
Četvrto poglavlje
Svadbena je gozba u Velikoj dvorani bila neobuzdano slavlje koje je bilo posve u
skladu sa srednjevjekovnom konstrukcijom dvorca, njegovom lukovima nadsvođenom
golemom dvoranom u čijim su velikim kaminima na suprotnim krajevima izgarale duge i
debele klade, dok je bezbroj svijeća bacalo isprepletene sjene na zabatne grede.
Uzvanici koje su braća Ravenspeare pozvala na vjenčanje svoje sestre nisu bili čuveni
po doličnosti. I muškarci i žene su većinom bili mladi i neobuzdani i došli su uživati u mjesec
dana dugim pijankama, gozbama i sportu. Ranulf je namjerno iz slavlja isključio sve dvorane
i sve politički utjecajne članove društva. Duboko u močvarnoj divljini ovo je bila posve
privatna stvar, ona koju nitko ne bi obilježio u svom dvorskom društvenom kalendaru.
Nije pozvao ni rodbinu. Braća nisu održavala veze s ostalim članovima obitelji. Nakon
nasilne i naizgled tajanstvene smrti Margaret Ravenspeare, njezina se majka ponudila da će se
brinuti za malu Ariel, ali je lord Ravenspeare to odlučno odbio. Kad je to isto ponudila i
nakon njegove smrti, Ranulf je to jednako osorno odbio. Posljedica je toga bila da je Ariel
odrastala samo pod utjecajem svoje braće.
Donoseći natovarene pladnjeve mesa, košare kruha te pladnjeve oštriga i dimljene
jegulje, sluge su se užurbano ushodale oko stolova postavljenih u veliki pravokutnik za
kojima su sjedili uzvanici. Jednako pijani kao i uzvanici dolje za stolovima, gore u galeriji su
glazbenici s neobuzdanim zanosom svirali narodnu glazbu, dok su naokolo bez prekida
kružile srebrne ukrasne boce s vinom, vrčevi piva i boce konjaka.
Na počasnom je mjestu pokraj svoga supruga sjedila Ariel i sa smiješkom, koji nije
otkrivao njezine prave osjećaje, prihvaćala zdravice, sve bestidnije šale i čestitke prijatelja
svoje braće. U ovakvome se društvu nalazila još od najranijeg djetinjstva. Njezinoj braći
nikad nije palo na um da u njezinoj prisutnosti promijene svoje ponašanje niti da to zatraže od
svojih prijatelja, tako da se više nije obazirala na neumjesne primjedbe i neukusne šale. Bila je
svjesna samo Olivera koji je sjedio uz Ranulfa i mnogo pio. Tanke su mu usne bile iskrivljene
u kolebljiv osmijeh, a obrve se izvijale u sve oštriji luk kako su mu oči postajale sve manje
usredotočene. Tim je neusredotočenim očima netremice zurio u mladenkino lice pa se Ariel
počela osjećati kao kukac u kutiji izložen pomnom pogledu skupljača.
Pokraj nje je grof od Hawkesmoora svojim tempom uživao u pijanom slavlju. Prilično
je popio, zamijetila je Ariel, ali se to na njemu nije vidjelo. Obrazi mu nisu bili rumeni,
ožiljak mu na licu nije više poplavio, a modre oči boje mora ostale su mu jednako bistre kao i
prije. Povremeno bi joj se obratio svojim melodioznim glasom. Većinom su to bile dosjetke
koje od nje nisu zahtijevale previše truda, no svoju je pažnju uglavnom usmjerio na svoje
prijatelje smještene za njihovim stolom.
Hawkesmoor i njegova družina su svojim suzdržanim ponašanjem i svojim tamnim
odijelima odudarali od sve neobuzdanijeg mnoštva. Lica ostalih postajala su sve rumenija,
ovratnici su se raskopčavali, uspravni se položaji zamjenjivali nemarnim pogrbljenim
držanjem za stolom, dok su Simon i njegovih deset pratitelja izgledali još uspravniji, kao da
su se sve više trijeznili sa svakom ponovno napunjenom čašom.
»Proklet bio Hawkesmoore, ako niste jednako trijezni kao i sam Cromwell!« Ralph se
nagnuo naprijed i svojim masnim prstom gurnuo Simonov rukav. Iz sivih mu je pijanih očiju
isijavala zloba i glupost. »Neka vrag odnese kopile koje je ubilo kralja i sve njegove ljude.«
Od srca se nasmijao i bacio se na stolicu. »Zdravica! Predlažem zdravicu. Smrt puritancima.
Neka ubojice kralja gore u paklu!« Podigao je svoju čašu. Ruka mu se toliko tresla da su se
crvene kapi prolile po bijelom stolnjaku.
Tišina je zavladala među onima koji su, unatoč svoj buci, mogli čuti Ralpha. Sve su
30
GIGA JANE FEATHER
oči bile uprte u Simona i njegove prijatelje. Oliver Becket je prinio čašu bliže usnama, kao da
se sprema ispiti zdravicu. Oči pune izrugivanja srele su mu se s Arielinim.
Ranulf se nagnuo naprijed i udario mlađeg brata po ramenu. Udarac je bio snažan pa
se Ralph zaljuljao u stolici i prolio još vina. »Neodgojeni prostak«, zarežao je Ranulf. »Ovo je
vjenčanje, ne želimo ovdje prošlu i zaboravljenu politiku.«
Ralph je pocrvenio i odgurnuo stolicu, spreman uzvratiti bratu, ali ga je zadržao
Ranulfov pogled pa se gunđajući povukao i posegnuo za bocom da napuni čašu.
Razgovor za stolom se nastavio. Oliver se potajno smiješio i nešto došapnuo Ranulfu
pa su se obojica srdačno nasmijala. Ariel je shvatila da se smiju Hawkesmooru koji se tijekom
cijelog incidenta nije niti pomaknuo.
»Da, vjenčanje je!«, izjavio je Roland. On je bio najtrezniji od sve braće. »I vrijeme je
da mladoženja zapleše sa svojom nevjestom.«
Zaorilo se odobravanje. Na to su se s galerije začuli zvuci seoske poskočice. Ariel je s
iščekivanjem pogledala mladoženju.
Simon joj se nasmiješio, no to je bio slabašan smiješak samoomalovažavanja koji ju je
zapanjio. Taj je njezin novi suprug, unatoč svojoj ružnoći, posjedovao veoma jaku osobnost.
No ovaj izraz nesigurnosti nije nimalo odgovarao muškarcu koji je u potpunosti vladao sobom
i svojom okolinom. Tiho joj je rekao:
»Oprostite mi, Ariel, ali sada bih bio jadan plesač. Sigurno ne želite skakutati naokolo
pokušavajući uhvati ritam s bogaljem.«
Osjetila je kako joj krv navire u lice. Čula je prigušeno kikotanje za stolom i
došaptavanja kad su se ljudi počeli propitkivati što je rekao te cerek i lažno suosjećanje kad
im je rečeno.
»Ni ja nisam pretjerano zainteresirana za ples, gospodine«, rekla je i srdito pogledala
sve za stolom. »I ja bih gazila po vašim prstima jednako kao i vi po mojima.«
»Možda je tako«, odvratio je Simon uz topli smiješak. »No ipak netko od nas dvoje
mora zaplesati na našem vjenčanju. Mislim da bi me lord Chauncey bio voljan zamijeniti.«
Nasmijao se i pokazao na jednog od svojih pratitelja. »Jack je toliko lakonog da bi ga
poželjela svaka djevojka, draga moja, i mogu vam jamčiti da neće griješiti u koracima.«
»Ako bi mi ledi Hawkesmoor htjela ukazati čast.« Lord Chauncey je ustao, naklonio
se i ispružio ruku. »Rado ću zamijeniti mladoženjino mjesto na plesnom podiju.«
»I u njegovom krevetu, kladim se«, prasnuo je u smijeh jedan mladić, prosuvši iz
punih usta po stolu mrvice mesne pite od divljači.
Oliver Becket se grubo nasmijao. »Kakvih li neprimjerenih riječi, Hollingswothe!
Čovjek može biti bogalj na dvije noge, ali to ne mora značiti da ne zna što mu je činiti kad
legne.«
Glasan je smijeh odjeknuo sve do zabata. Simon se mlako nasmiješio, ali nije ništa
rekao. Srdite su joj riječi već bile na usnama, ali ju je, prije nego što ih je uspjela izgovoriti,
Jack Chauncey primio za ruku i brzo odveo od stola na prazno mjesto u dvorani.
I ostali su parovi krenuli za njima da im se pridruže u plesu. Pogledala je svoga
partnera dok su hodali prolazom koji su napravili drugi parovi. Lice mu je bilo smrknuto.
»Pretpostavljam da vam je teško zauzdati jezik kad se izruguju šepanju vašeg
prijatelja«, tiho je rekla i zavrtjela se ispod njegove ruke kad su stigli do kraja reda. Nije joj
odgovorio sve dok se opet nisu našli zajedno na drugom kraju kolone.
»Samo se budale izruguju Simonu Hawkesmooru«, rekao je. »Gospo, otkrit ćete da se
vaš suprug ne obazire na budale. Njihovo mu mišljenje znači jednako toliko kao i ugriz
komarca.«
»Znači, ne reagira na provokacije?« Automatski je izvodila plesne korake, ne skidajući
oči s lica svoga partnera.
Jack Chauncey se nasmijao i s lica mu je nestao ogorčeni gnjev. »Ovisi o provokaciji,
31
GIGA JANE FEATHER
gospo. Vaš se suprug rijetko rasrdi, ali nitko tko ga poznaje ne želi izazvati njegov gnjev.«
Kanila je o ovome razmisliti kasnije. Svoga je supruga prvi put vidjela prije desetak
sati i zasada još ništa nije znala o njemu, uočila je samo njegova vidljiva fizička obilježja.
Kako će reagirati kad mu kažu da u prvoj bračnoj noći neće ići u postelju sa svojom
nevjestom? Hoće li to prihvatiti bez pogovora? Imao je pravo da insistira. Da, imao je pravo,
no to bi bilo grubo i okrutno, a prema onome što je dosad vidjela, on nije bio ni okrutan ni
grub.
Ali kako je mogla biti u to sigurna? On je bio Hawkesmoor. Ta je jednostavna
činjenica sve govorila. Bila je jednako voljna otići u postelju s Hawkesmoorom kao i u
svinjac sa svinjama. A Ranulf se zakleo da neće morati ići.
Sjedeći za glavnim stolom, Simon je promatrao kako njegova žena pleše s njegovim
prijateljem.
Lice mu je bilo mirno, a pogled blag. Čak ni Ranulf nije mogao naslutiti kakav gnjev
ključa ispod te mirne površine. Ovo prostačko, pijano i neprimjereno slavlje bila je uvreda i za
nevjestu i za mladoženju. Simon je znao da je to namjerno učinjeno. A nevjesta je ipak, u
svojoj haljini od krem svile i čipke boje vanilije, izgledala kao da se uzdigla iznad vulgarnosti,
kao da je one ni na koji način ne vrijeđaju. Zapiljio se u njezinu ustalasanu kosu boje tekućeg
meda koja joj je preko bisernih vrpci zavezanih oko čela padala niz leđa. Pomislio je da joj
kosa slici na plašt, na djevojački plašt koji je pokriva i nekako štiti od grubog prostakluka koje
ju okružuje.
Ariel – prozračna, dašak zraka. Imala je u sebi nešto nezemaljsko. Možda mu se to
samo učinilo zbog kontrasta njezinog profinjenog izgleda i prizemne vulgarnosti njezine braće
i njihovih prijatelja.
»Šurjače?«
Ranulf ga je prekinuo u sanjarenju i Simon se naglo okrenuo prema njemu. Ranulf ga
je promatrao smiješeći se iznad svoje čaše, no to nije bio nimalo ugodan smiješak.
»Moram s vama razgovarati o nečemu, šurjače«, rekao je Ranulf, podrugljivo ga
oslovivši. »O jednoj osobnoj stvari. Biste li prošetali sa mnom po dvorištu?« Stolica je
zaškripala po kamenim pločama kad ju je odgurnuo.
»Dobro će mi doći malo čistog zraka.« Simon je posegnuo za svojim štapom. »Ovdje
postaje sve više vruće.«
»Na više načina«, rekao je Ralph smijuljeći se.
»Blanche Carey je izgleda spremna kliznuti pod stol sa svakime tko je hoće.«
Nesigurno se osovio na noge. »Možda ću joj ja ponuditi svoje usluge.« Teturao je oko stola
do spomenute dame koja je rumenog lica i staklastog pogleda odvezivala svoj korzet kao da
se nudi veseloj skupini muškaraca. Ranulf je bacio brz pogled na svoga pratitelja i opazio
bljesak gnušanja koji je brzo nestao u dubokim modrim očima. Kiselo se nasmiješio.
Hawkesmoori su uvijek bili licemjerni – osim kad bi odlazili u krevet sa suprugama drugih
muškaraca. »Možda mislite da je naš način zabave malo razuzdan, Hawkesmoore? Siguran
sam da jednom puritancu naše pijančevanje izgleda prilično raskalašeno.«
»Ravenspeare, ja se ne ubrajam u puritance«, blago ga je ispravio Simon. »Možda je
moja obitelj bila u parlamentarnoj stranci, ali i mi možemo uživati kao i bilo koji drugi ljudi. I
sam je Cromwell bio poznat po uživanju u vinu, glazbi, plesu, čak i kazalištu.«
Ranulf je prilagodio svoj korak Simonovom sporom hodu dok su prelazili predvorje
prema vanjskim vratima. »Parlamentarci, rojalisti – ti nazivi ne znače ništa u današnje
vrijeme«, rekao je. »Monarhija je vraćena prije više od četrdeset godina, Hawkesmooru.
Vrijeme je da se pokopa taj davni kamen smutnje. Ne mislite li i vi tako?«
»Da ne mislim, ne bih danas bio ovdje«, odvratio je Simon. Po prvi se put u njegovom
glasu osjetila oporost. Zakoračio je van u hladan večernji zrak i nekoliko puta duboko
udahnuo, čisteći pluća od smrdljivog i zadimljenog zraka u dvorani. »Te su političke razlike
32
GIGA JANE FEATHER
još pred mnogo godina postale posve beznačajne...«
»Ne sasvim«, prekinuo ga je Ranulf. »Jer inače sada ne bismo združivali naše dvije
obitelji da riješimo razmiricu oko zemlje.«
»Istina je«, složio se Simon, blagim glasom. Šepao je preko travnatog dijela na sredini
dvorišta; štap mu je uranjao u mekanu i gnjecavu zemlju. Sitna hladna rosulja počela je padati
s mračnog neba pa je znao da će ga te noći noga nemilosrdno boljeti. Ovo je bio vlažan i
negostoljubiv dio Engleske pa je, iako je odrastao u močvari, iz svega srca mrzio tu zemlju i
nikad se istinski nije osjećao kod kuće među silnim prokopima, nasipima i vjetrenjačama ove
maglovite pokrajine.
Zastao je kod kamenog sunčanog sata, nadobudno postavljenog na sredinu travnjaka.
Upirući se o štap, lagano se naslonio na sunčani sat i pogledao grofa od Ravenspearea.
»Ranulfe, među našim obiteljima ima i nečeg drugog od puke razmirice zbog zemlje. Volio
bih da i to pokopamo.«
Ranulf nije odmah odgovorio. Nakon nekoliko trenutaka progovorio je s takvom
srdačnošću, da je Simon odmah u svojoj krvi osjetio da je lažna. »Zaista, zašto bi grijesi naših
očeva progonili i nas, Hawkesnoore?« Ispružio je ruku. »Hoćete li se u to ime rukovati?«
Simon je bez oklijevanja prihvatio njegovu ruku. Nijedan od njih nije nosio rukavice
pa je osjetio kako je Ranulfov dlan mekan i ljepljiv. Njegov je vlastiti stisak bio čvrst i suh, a
ruka gruba i žuljevita od nošenja mača. Ranulf mu nije nudio prijateljstvo i mir, pružao mu je
izdajničku ruku i Simon je to znao. No on je došao u njegov dvorac spreman na sve i kakve
god sumnjive planove Ranulf kovao, neće u njima uspjeti.
»Htjeli ste mi nešto reći«, podsjetio ga je, nehajno mu ispustivši ruku i krenuvši
nespretnim korakom prema drugom kraju dvorišta.
»Ah, da. Vjerujem da nećete ovo primiti za zlo.« Ranulf je držao korak s njim i
povjerenički nagnuo glavu do njegovog uha. »Tiče se Ariel.« Kad Simon nije ništa odvratio,
nastavio je odmjerenim tonom: »Trenutno ima neke tegobe i moli vas da je ispričate što neće
doći u bračnu postelju dok se opet ne bude osjećala dobro.«
Simon je mislio da je spreman na sve, no ova mu mogućnost nikad nije pala na pamet.
»Tegobe? Kakve tegobe?« Naglo je zastao.
Ranulfov je smijeh zvučao zavjerenički. »Ženske stvari, Simone. Siguran sam da ćete
razumjeti.«
»Ariel je sama odredila datum vjenčanja«, polako je rekao Simon. »Zašto je odabrala
vrijeme kad pati od ženskih tegoba?«
»Ona je nevina, tek dijete, Hawkesmoore. Dijete bez majke«, dodao je Ranulf obzirno.
Simon je stisnuo usne, ali se nije htio svađati. Upravo su se složili da ih više neće
progoniti grijesi njihovih roditelja. »Zar nije imala neku ženu da je savjetuje? Ni dadilju, ni
osobnu sluškinju ni guvernantu?«
»Ariel nikada nije pokazivala potrebu za ženskim društvom«, rekao je Ranulf i
slegnuo ramenima. »Brinula se sama za sebe i svoje potrebe otkako je napustila dječju sobu.«
Simon je prikrio svoje zgražanje. U posljednjih je par sati već stekao dojam da su se poslovi u
dvorcu Ravenspeare vodili nepromišljeno i neprimjereno, no činjenica da je nježna mlada
žena odrastala bez ženske poduke, čak i one najosnovnije, ostavila ga je bez riječi. Vjerojatno
nije imala ni formalnog obrazovanja. To i nije bilo toliko strašno jer su mnoge žene bile
nepismene, čak i one najvišega roda, ali zar nju nitko nije podučavao vođenju domaćinstva,
vještini liječenja ljekovitim biljem, šivanju, sviranju nekog instrumenta? Sve su ovo bile
vještine koje su bile potrebne seoskoj plemkinji. Znala je jahati i sokolariti, toliko je zasad
otkrio. A izgleda da je znala i korake seoskih plesova, ali što je s galliardom i svim ostalim
dvorskim plesovima koje bi žena grofa od Hawkesmoora trebala znati?
Ograničio se samo na kratku suhu izjavu: »Shvaćam«, i okrenuo se prema dvorcu.
»I nadao sam se da ćete razumjeti«, rekao je Ranulf i sam se okrenuvši. »Situacija je
33
GIGA JANE FEATHER
pomalo... pa, neobična, ne mislite li tako?«
»Blago rečeno«, odvratio je Simon. »Recite vašoj sestri, budući da još nema
povjerenja u mene, da sam ja veoma strpljiv čovjek. Kad bude spremna konzumirati ovaj
brak, morat će mi to samo naznačiti.«
»Ariel će vam biti veoma zahvalna na razumijevanju«, laskavo je rekao Ranulf.
Otvorio je vrata i stao ustranu da Simon može prije njega ući u raskalašeni prizor u Velikoj
dvorani.
Sada je tamo bilo još toplije. Buka je bila tolika da je bilo nemoguće bilo koga čuti.
Muškarci i žene klonuli su na pladnjeve i glasno hrkali, čaše su prevrnute ležale po stolovima,
ljudi su posrtali i ljuljali se na plesnom podiju. Ariel je plesala s Oliverom Becketom.
Simon je zamijetio da nijedno od njih ne slijedi plesne korake, zapravo, nitko od
parova nije izvodio nikakve dosljedne pokrete. Čak su i svirači na galeriji izgubili ritam i
svirali svaki po svojoj volji, ne obazirući se na plesne parove. Oliverovo je lice bilo
grimiznocrveno, oči su mu se čudno sjajile, a ruke su mu slobodno vrludale po vitkom
Arielinom tijelu, po tijelu grofice od Hawkesmoora, koja se okretala i izvijala pod njegovim
dodirom.
Izgleda kao da se zabavlja, kiselo je pomislio njezin muž. Glazba ju je ponesla. Sa
suknjama koje su se vrtjele oko nje, kosom koja joj je letjela po zraku i iskričavim očima,
podsjetila ga je na Ciganku koja pleše razuzdanu tarantelu.
Nije se mogao umiješati, a da ne ispadne smiješno, budući da se nije mogao ponuditi
da zapleše s njom, čak ni neki dostojanstveni ples, a kamoli takvu veselu poskočicu. Ostali su
se plesači povukli i napravili krug oko para te im pljeskali i toptali nogama kad se ovo dvoje
našlo u središtu pažnje.
Simon se vratio na svoje mjesto među svoje tihe prijatelje. Više nije mogao vidjeti
svoju ženu jer su mu pogled zapriječili oni koji su stajali u krugu, ali je po lupanju nogama i
bučnim uzvicima mogao zaključiti da je dvoje plesača pružalo svojoj publici ono što je htjela
vidjeti.
Kad je ples završio i krug se raspao, Ariel se vratila za stol držeći Olivera za ruku.
Obrazi su joj bili ružičasti, usne crvene, a sive su joj oči blistale od uzbuđenja.
»Ah, cvjetiću, nikad više neću imati takvu partnericu kao što si ti!«, izjavio je Oliver.
Uhvatio ju je za bradu i poljubio u usta kad je došla do stolice kraj svoga supruga. »Žalim vas,
Hawkesmooru, nikad nećete saznati kakvo je zadovoljstvo plesati s njom. Lagana je kao zrak
– čista magija.« Nasmijao se i opet je poljubio.
No ovaj put je Ariel odmaknula glavu. U žaru plesa bila je zaboravila na svoga
supruga, a sada je, s okusom Oliverovih usta na svojima, shvatila što se događa. Oliver i
Ranulf su ovo planirali – ovo ponižavanje Hawkesmoora. Njezina im čast nije ništa značila, u
ovome društvu nije nikome ništa značila. Simon Hawkesmoor će u svojoj prvoj bračnoj noći
postati rogonja.
Dok je sjedala, nadlanicom je ruke obrisala usne, instinktivno pokazujući gnušanje.
Simon je bacio pogled na Olivera i u njegovim je očima ugledala bljesak gnjeva.
»Možda sam nesposoban za ples, draga moja, ali sam uživao promatrajući vas«, mirno
je rekao i posegnuo za bocom da joj napuni čašu. »Za nekoga tko ima ženske tegobe,
pokazujete zamjetnu energiju. Popijte, pregrijali ste se.« Podigao je čašu do njezinih usana.
Ariel se zacrvenjela. Uzela je čašu i iskapila je, a potom je odložila na stol. »Ispričajte
me, gospodine.« Ustala je, rukama pribrala suknje, malo ih podigla te se okrenula prema
stubištu na kraju dvorane.
Oslanjajući se na štap, Simon je iznenađujućom brzinom krenuo za njom. Stigao je do
početka stubišta kad je ona bila već na njegovoj polovici. Tiho ju je zazvao: »Dajte mi minutu
vašeg vremena, madam suprugo.«
Glas mu je bio melodiozan i uljudan kao i uvijek, pa kako je onda znala da joj
34
GIGA JANE FEATHER
naređuje? Zastala je držeći ruku na ogradi. »Hoćete li doći gore, gospodine?« Zatim je
nastavila dalje i pričekala ga na vrhu.
Simon je tiho opsovao svoju nespretnost dok se teškom mukom uspinjao širokim
stubištem Bio je svjestan samo toga da ga ona promatra i zato mu je svaki nespretni poluskok
i vučenje noge izgledalo pretjerano naglašeno.
Razuzdani su zvukovi dopirali gore do njih dok su stajali na malom četvrtastom
odmorištu. Mjesečina je dopirala kroz prozor usađen u kamenom zidu visoko iznad njih.
Simon se naslonio na hladan zid i zamišljeno promatrao svoju ženu. Pod njegovim je
pogledom malo prkosno podigla bradu. »Željeli ste razgovarati sa mnom, gospodine?«
Kimnuo je. »Nije neuobičajeno da muškarac želi nasamo razgovarati sa svojom ženom
na dan vjenčanja.« Ogledao se po malom prostoru. »Međutim, ovo bi se teško moglo nazvati
razgovorom nasamo. Imate li salon... ili budoar?«
U dvorcu je bila samo jedna prostorija koju je Ariel mogla nazvati svojom. Njezina
spavaća soba nije bila isključivo njezina – u nju su po volji ulazila i njezina braća i Oliver –
ali je samo nekolicina slugu znala za zeleni salon u tornju iznad njezine spavaće sobe. A ona
nije namjeravala podijeliti to skrovito mjesto s grofom od Hawkesmoora.
Oprezno se nasmijala i tada je Simon shvatio da po prvi put čuje njezin djevojački
zvonki smijeh. Nesvjesno se nasmiješio i čekao da mu kaže što ju je nasmijalo.
»Dvorac Ravenspeare nema tako otmjenih odaja, gospodine. Mi ovdje živimo prilično
neudobno.«
»Primijetio sam«, složio se. Više se nije smiješio kad je u njezinom glasu zamijetio
ruganje. »Stoga suosjećam s vama. Ipak, nemojte od mene očekivati da povjerujem kako
ovdje nema odaje koju biste mogli nazvati svojom.« Glas mu je ogrubio, morsko modre oči su
je ispitivački promatrale.
Ugrizla se za usnu. »Imam spavaću sobu, gospodine.«
»Onda idemo tamo.«
I opet je u njegovom glasu uočila naredbu. Slegnula je ramenima i krenula niz hodnik,
osluškujući lupu njegovog štapa i lagano vučenje čizme dok je hodao za njom. Otvorila je
vrata svoje spavaće sobe i ušla prije njega. Istog se časa našla u vrtlogu sivog krzna kad su
Romul i Rem lajući skočili na nju.
Činilo se kao da su je napali golemi vučjaci i Simon je instinktivno posegnuo za
bodežom u koricama na pojasu. Tada se Ariel okrenula prema njemu – oba su psa bila na
stražnjim nogama, prednje su im šape bile na njezinim ramenima, a ona ih je držala za
vratove.
»Moji su psi zatvoreni još od podneva«, objasnila mu je. »U protivnom bi me bili
slijedili do oltara... Sjednite«, naredila im je, odguravajući ih od sebe i grdeći ih sa smijehom.
»Pogledajte što ste svojim velikim prljavim šapama učinili mojoj haljini!«
Simon je spustio ruku s pojasa. Sjetio se da ju je dolje kod rijeke vidio sa psima, a i
poslije u dvorištu. Očito ih se Ariel nije trebala bojati, osim da joj ne zaprljaju i ne rasparaju
odjeću. Znatiželjno se ogledao po sobi osvijetljenoj vatrom iz kamina. Pokućstvo je bilo
jednostavno. Ovdje je bilo veoma malo tragova njezinog djevojaštva. Osim jedne lutke na
sjedalu uz prozor. Iz nekog ga je razloga drvena igračka neobično ganula. Zatvorio je vrata za
sobom.
Ariel se trgnula kad je čula zvuk, a psi su se nakostriješeno okrenuli prema njemu.
Žute su im oči plamtjele. Simon je ostao stajati na miru i bez riječi se zagledao u njih. Ariel je
također stajala na miru i promatrala ga. Psi su polako sjeli i potom legli, naslonivši glave na
šape, ali su ga i dalje promatrali, iako ne više neprijateljski i sumnjičavo.
Unatoč zlovolji, Ariel je bila impresionirana što je netko drugi mogao vladati njezinim
psima. »Znate sa psima, gospodine«, rekla je. »Romul i Rem ne slušaju nikoga osim mene.«
»Sve životinje koje žive u čoporu znaju prepoznati tko je superioran«, ležerno je
35
GIGA JANE FEATHER
rekao. »U tom se smislu psi ne razlikuju od vukova. Pretpostavljam da vas drže vođom čopora
pa se usuđujem reći da mene drže vašim zamjenikom.« Nasmijao se, a ona si nije mogla
pomoći pa se nasmijala i ona. Čovjek koji je zadobio naklonost njezinih pasa očito ima neke
skrivene kvalitete.
Dok je tako stajala i smijala se, palo joj je na um da on i nije toliko ružan kao što je
prvi put pomislila, pogotovo ako mu se zasebno promatraju crte lica. Njegove su duboko
usađene oči bile zapanjujuće lijepe, velik mu je nos s finim nosnicama izgledao impozantno, a
nešto uznemirujuće privlačno nalazilo se u njegovim nakrivljenim usnama i snažnim bijelim
zubima. Na trenutak je zaboravila na situaciju u kojoj se nalaze i postala svjesna samo
njegove snažne karizmatične prisutnosti. Tada se vratila u stvarnost i sjetila da je on
Hawkesmoor. Ukočila je ramena i sklopila ruke na naborima haljine. »Je li... je li vam moj
brat objasnio...«
»Da niste raspoloženi? Da, objasnio mi je.« Sjeo je na rub kreveta i pomalo šaljivo
rekao: »Ne morate se bojati, Ariel. Nemam namjeru tražiti svoje bračno pravo sve dok ne
budete spremni.«
»Zahvalna sam vam, gospodine.«
»Čuo sam od vašega brata da niste imali ženskog društva«, započeo je. Ako djevojka
nije ništa znala i zbog toga se možda bojala tjelesne strane braka, netko ju je morao
prosvijetliti i ohrabriti. A izgledalo je da je taj zadatak dopao njemu.
Namrštila se, pitajući se kamo ovo vodi. To ni u kojemu slučaju nije bila istina, ali je
život koji je vodila izvan dvorca, bio njezina tajna. Njezina braća nisu znala za njezine
prijatelje ni za ono što je radila. »Nikad nisam osjetila da mi među ovim zidinama nedostaje
žensko društvo«, oprezno je rekla.
»Ali, draga moja, nečuveno je da ste odrasli bez ikoga tko bi vas mogao podučiti...«
»Što bi me mogao podučiti?«, odlučno ga je prekinula.
Prošao je rukom kroz kratko podrezanu kosu i odlučio nastaviti dalje. »Rado ću vam
odgovoriti na sva pitanja koja možda imate«, rekao je. »Neću vam to objasniti kao što bi
mogla neka majka, ali...« Riječi su mu zamrle na usnama. Ariel se smijala, oči su joj prštale
od veselja. »Na koji sam vas to način zabavio?«, upitao ju je.
Teškom se mukom pribrala. »Gospodine, uvjeravam vas da znam sve o tim stvarima.
Nema toga što biste mi mogli reći, a da ja ne bih razumjela.« Pomislila je na svoje konje, na
to kako je radila kao primalja po selima i opet ju je spopao grčevit smijeh. Nije mu mogla
pričati o tim stvarima, ali joj se činilo tako apsurdnim to što ju je pokušavao podučiti životnim
činjenicama, kad je ona vjerojatno znala više od njega.
Lice mu se smrklo. Bez riječi je ustao s kreveta, Uzeo svoj štap i šepajući izašao iz
sobe. Zatvorio je vrata za sobom. Jedna je stvar bila izdržati neprikriveno izrugivanje braće
Ravenspeare, a posve drugo čuti to od svoje nevjeste. Mlada djevojka, mnogo godina mlađa
od njega, ona koja nikad nije napustila mjesto u kojemu se rodila, ona koja ništa nije znala o
svijetu kao što je on znao! I ona se usudila ismijati njegov nespretni pokušaj da zadobije
njezino povjerenje.
Krv mu je ključala, no ispod gnjeva je vrebala mračna nesigurnost. Je li ga i ona držala
osobom kojoj se treba izrugivati? Odbojnim bogaljem s ožiljcima? Čovjekom koji više nije
bio u cvijetu mladosti? Čovjekom koji je nosio tragove dugotrajne patnje na licu i tijelu?
Odvratnim suprugom za tako lijepu i mladu djevojku? Odvratnim suprugom koji joj je silom
nametnut? Već je pri njihovom prvom susretu naslutio da ona ne sudjeluje dobrovoljno u
ovome planu. Zar su je prisilili da pristane? Ta ovo nije bio srednji vijek – nijednu se ženu
nije moglo zakonski prisiliti na neželjeni brak.
No Ranulf Ravenspeare i njegova braća nisu bili civilizirani ljudi. Jesu li na neki način
ipak primorali svoju sestru na brak?
Srce mu se stisnulo kad je zamislio kako on izgleda mladoj i lijepoj djevojci. Nije ni
36
GIGA JANE FEATHER
čudo što ga nije mogla zamisliti u svojoj bračnoj postelji, pomislio je osjetivši gađenje prema
samome sebi. Bio je spreman nadvladati njezin otpor prema jednom Hawkesmooru, ali je
nastojao ne misliti na to da bi joj on osobno mogao biti odbojan. Sad se njegov skriveni strah
pokazao opravdanim, a nije mogao zamisliti način na koji će skupiti hrabrost da prebrodi
njezino gađenje.
Još je uvijek stajao pred vratima njezine odaje. Iz Velike dvorane dopirali su sve
glasniji i raskalašeniji zvuci. Očito su zamijetili da su nestali i nevjesta i mladoženja. Ako se
vrati na slavlje bez mladenke, izvrgnut će se najprostijim komentarima. Najbolje će biti da se
mirno povuče i ostavi pijane uzvanike njihovoj zabavi. Neka misle što ih volja.
Krenuo je prema svojoj odaji koja se nalazila nasuprot Arieline. Vatra je gorjela u
kaminu da ublaži noćnu hladnoću, na njegovom je okviru bila upaljena svjetiljka. Bio je
umoran i žalostan i srdit pa se skljokao na stolicu kraj vatre, pitajući se zašto se upustio u ovaj
nevjerojatni poduhvat. Kako je mogao i pomisliti da će moći zaliječiti tako duboke rane?
Kako je bio arogantan što je vjerovao da može donijeti mir među dvije obitelji zaglavljene u
smrtonosnoj mržnji!
No sad je bilo gotovo, a on je zaglavio u posljedicama vlastite zamisli. Možda bi ipak
mogao iskoristiti ovaj nesretan posjet Ravenspearima. Ta ga je pomisao malo ohrabrila pa je
ustao i šepajući prišao stolu ispod prozora gdje su stajale pune boce pića. Natočio je priličnu
količinu konjaka i polako pijuckao.
Esther. Negdje na Ravenspearovoj zemlji živi – ili je živjela – žena imenom Esther.
Žena koja je Hawkesmooru rodila dijete.
37
GIGA JANE FEATHER
Peto poglavlje
Vjerojatno se nije trebala smijati, ali joj je sve izgledalo tako apsurdno. Ariel se
nesvjesno namrštila svome odrazu u ogledalu, ne obazirući se na iskrivljeni odraz koji je
uzrokovala treperava svijeća na toaletnom stoliću.
Preko nepravilnog mu je lica prešao onaj isti izraz nesigurnosti i podcjenjivanja
samoga sebe dok se ona smijala pa je na trenutak izgledao emocionalno razgolićen. U očima
mu se vidjela ranjivost dok se ona grčila od smijeha. No ona se nije smijala njemu, već zbog
toga što je imala tajni život. Ali kako je to Hawkesmoor mogao znati?
Ljutito je grickala usnicu. Sigurno nije imao razloga uvrijediti se zbog njezinog
smijeha? Možda je mogao biti ljut, ali ne i povrijeđen. No ipak je izgledao povrijeđen.
Zaboga, pa što je on mislio, čemu se ona smije?
Psi su počeli cviliti i grepsti po vratima pa je odmahnula glavom. Bili su zatvoreni od
podneva i morali su izaći van. Pogledala je svoj odraz u ogledalu: kosa raščupana od plesa,
čipka na vjenčanoj haljini poderana, svilena suknja prekrivena blatnjavim otiscima šapa. Ništa
se više nije moglo spasiti preodijevanjem.
Stoga je samo preko ramena prebacila težak baršunasti ogrtač i navukla kapuljaču
preko kose i nevjestinskih traka na čelu. Psi su uzbuđeno zalajali, veseleći se skorašnjem
izlasku.
»U redu, u redu... strpite se.« Navukla je rukavice, zakopčala ogrtač i otvorila vrata.
Psi su jurnuli prema stubištu koje je vodilo u Veliku dvoranu, ali su stali kad ih je strogo
pozvala.
»Ne idemo tim putem«, rekla im je i okrenula se prema uskom stubištu koje je vodilo
dolje u kuhinje. Gurali su je po stubama, nestrpljivi da što prije odu van pa se skoro
spotaknula preko posljednjih triju stuba.
Kuhinja je bila tiha i neobično uredna. Dva su potrčkala spavala kraj samog ognjišta,
lakaj se ljuljao nad svojim vrčem piva, a jedna je djevojka ribala pocrnjelo posuđe u dugom
koritu u praonici.
»Ostavi to, Maisie, i idi u postelju.« Ariel je stajala ispod luka koji je dijelio golemu
kuhinju od praonice.
»Gazdarica Gertrude je rekla da moram ovo završit’ večeras, gospojo«, rekla je
djevojka, otrvši čelo ispucanom rukom. »Juče’, kad su bile sve pripreme, pustila me je da
posjetim mamu.«
»Zar ti je majka bolesna?«
»Oh, ne, gospojo. Rod’la je zdravu curicu.« Umorno joj se lice razvedrilo. »Suky, tako
će se zvat’.«
»Ujutro ću poslati rođendanski dar za tvoju sestru«, rekla joj je Ariel i nasmiješila se.
»A sada idi na spavanje. Ja ću razgovarati s gazdaricom Getrude.«
Djevojka je uz lupu ispustila lonac koji je ribala i obrisala ruke o pregaču dok joj se
naklanjala. »Fala van, gospojo.« Pohitala je na tavan gdje se, kao i svim drugim sluškinjama,
nalazila njezina uska slamarica.
Ariel se pitala hoće li se Maisie činiti čudnim što njezina tek vjenčana gospodarica u
prvoj bračnoj noći tumara po kući, umjesto da je sa svojim mladoženjom u krevetu. Slegnula
je ramenima i prestala misliti na to. Je li uopće važno što će sluge misliti? Svi su oni bili
navikli na ekscentričnosti svojih gospodara. Da Ariel nije čvrsto držala uzde domaćinstva u
svojim rukama, gospodari Ravenspeara bi se teško namučili dok ne bi našli mještane koji bi
im bili voljni služiti.
Psi su lajali na zatvorenim kuhinjskim vratima. Otvorila ih je, a oni su jurnuli u mrak
38
GIGA JANE FEATHER
preko dvorišta prema konjušnicama, kamo ih je Ariel obično vodila noću.
Edgar je podigao pogled s peći koju je ložio ugljenom kad se njegova gospodarica
pojavila na vratima. »Ah, nisam vas očekiv’o večeras, gospojo.«
»Neće me jedno vjenčanje spriječiti u redovnom obilasku«, ozbiljno je rekla. »Kako je
ždrijebe?« Skinula je zasun s jedne pregrade i ušla unutra. »Oh, kako je lijep. Nedostajat će
mi.« Milovala je bijelu lisu na čelu ždrebeta. »No možete li zamisliti da je netko voljan platiti
tisuću gvineja za njega?« Glas joj je bio pun strahopoštovanja dok je nježno povlačila
ždrijepca za uši.
»Sva’ko ‘ko i’ pozna, gospojo, platit će i više za tak’u ljepotu.« Edgar se naslonio na
vrata pregratka žvačući slamku i dobrodušno je gledajući.
»Ipak mislim da je to čudesno. Kad bih samo mogla prodati još dvoje, bila bih
spremna da stanem na vlastite noge.« Okrenula se da izađe iz pregratka, a Edgar se odmaknuo
ustranu i za njima zatvorio vrata.
»Juče’ je njegovo gospo’stvo bilo tu«, rekao je naoko nehajno.
Zastala je. »I što je radio?«
»Samo razgledav’o, mislim.«
»Je li što rekao?«
»Ništa važno.« Opet se sagnuo nad peć da zagrije svoje čvornate ruke.
Namrštila se. »Nije mogao saznati za ždrijebe. Pregovori su bili tajni.«
»Oh, ja mislim da je samo bio znatiželjan«, odvratio je Edgar.
»Ali Ranulf se nikad nije zanimao za moje konje. Moji konji ne zanimaju nikoga od
njih. Zanimaju ih samo konji za lov.«
»Možda je među ovim’ tražio nekog za lov.«
»Možda.« No osjećala se nelagodno. Ako je Ranulf posumnjao da njegova sestra
ovdje ne provodi vrijeme samo radi razbibrige, već da se bavi poslom kojim će zaraditi novac,
stavit će svoje šape na to prije nego trepne okom. Ujutro će nehajno spomenuti njegov posjet
konjušnicama da vidi kako će reagirati. Mogao bi zahtijevati da mu da jednog konja, ali bi ga,
uz malo sreće, uspjela uvjeriti da nijedan ne može podnijeti njegovu težinu.
Stisnula je usne. Gospodari Ravenspeara nemilosrdno su jahali svoje konje. Radije će
ustrijeliti neku od svojih životinja nego dopustiti da je uzme neki od njezine braće. Okrenula
se da izađe u dvorište. »Laku noć, Edgare. Večeras ću pustiti pse na slobodi. Ovdje ima toliko
stranaca i bolje ću spavati ako oni švrljaju naokolo.«
»Da«, složio se. »A ja ću spati u dijelu di je oprema, u slučaju da se ne’ko od nji’
uznemiri od buke.« Pokazao je glavom prema dvorištu kojim je odzvanjala buka iz dvorane.
»Hvala.« Nasmiješila mu se na slabom svjetlu i otišla iz konjušnica. Psima nije bilo ni
traga. Neće ih pozvati, neka uživaju u noćnoj slobodi nakon što su cijeli dan bili zatvoreni.
Sudeći po buci, razuzdana će se pijanka bez nevjeste i mladoženje nastaviti sve do zore, a ne
bi se prvi put dogodilo da neki od uzvanika njezine braće zaželi jahati na mjesečini. Nije
htjela da neki pijani jahač stavi nogu na nekog od njezinih konja.
Vratila se kroz kuhinju i stavila zasun na vrata. On će zadržati nekog zalutalog pijanog
uzvanika da kroz kuhinju ne dođe do konjušnica. Na gozbi je jela vrlo malo pa je odjednom
osjetila jaku glad. U smočnici je na pladanj natrpala pileće batake, velik komad pite od
teletine i šunke te zdjelu mliječne kreme. U pehar je natočila medovinu iz bačve i pohitala uz
unutarnje stubište.
Zatvorila je vrata svoje odaje i s uzdahom olakšanja naslonila se na njih. Glasovi
odozdo su bili prigušeni i vlastita joj je soba izgledala kao nebesko mirno utočište. Odložila je
večeru na stolić i skinula ogrtač prije nego što je bacila nove cjepanice u vatru i prigušila
svjetiljku. Zadovoljna što sve izgleda tako udobno, sjela je pokraj vatre, skinula cipele i
stavila pladanj na koljena.
Zadovoljno je glodala batak kad su se odjednom otvorila vrata. Tamo je stajao Oliver
39
GIGA JANE FEATHER
Becket s iskreveljenim osmijehom na licu i držeći dvije čaše u rukama.
»Eh, cvjetiću, moramo popiti u čast tvoje prve bračne noći.« Ušao je u prostoriju i
nogom gurnuo vrata. Udarac nije bio jak pa su se teška hrastova vrata tek pritvorila.
»Odlazi, Olivere.« Ostala je sjediti na mjestu i jesti piletinu, nadajući se da će njezina
hladna i trezvena reakcija doprijeti do vinom omamljenog uma njezinog neželjenog
posjetitelja.
»Ne budi tako neprijazna, cvjetiću«, korio ju je i s pretjeranom pažnjom odložio čaše
na noćni ormarić. »Prije nikad nisi bila tako neljubazna.« Nahereni mu je osmijeh postao još
izraženiji kad joj se približio ispruženih ruku. »Dođi, ne možeš svoju prvu bračnu noć
provesti sama.«
»Pijan si, Olivere.«
Zabacio je glavu i nasmijao se iz svega glasa. »Naravno da jesam, cvjetiću. Koji bi
čovjek ostao trijezan u ovakvoj noći? Osim, naravno, ako nije tvoj muž. Stari trezvenjak!«
Nacerio se i sagnuo nad nju te uzeo pladanj s njezinih koljena i bez imalo petljanja odložio ga
sa strane.
Osjetila je uznemirenost. Iako mu oči nisu bile usredotočene, u njima se zrcalila
pakost i zla nakana. Nikad joj nije palo na um da bi u ovom slučaju mogla provesti svoju
volju, bez obzira što su njezina braća snovala s Oliverom.
»Dođi, draga.« Primio ju je za nadlaktice i osovio na noge. »Vidim da si još u svojoj
vjenčanici. Čekaš mladoženju? Tako je žalosno biti sam u ovakvoj noći. Moramo pokazati
lordu Hawkesmooru put do nevjestine postelje.«
»Ne!« Odgurnula ga je i pokušala okrenuti glavu kad je prinio svoje usne njezinima.
»Za Boga miloga, Olivere, pusti me na miru. Ne želim to.«
»Gluposti«, promrmljao je držeći svoje usne blizu njezinih. »Kad ti to nisi željela, moj
strastveni cvijete?« Čeličnom ju je rukom privukao k sebi, a drugom joj je počeo odvezivati
vrpce korzeta.
Zašto baš večeras nije zadržala pse uz sebe? Ovo joj se besmisleno pitanje vrtjelo u
glavi dok se pokušavala oteti iz stiska koji je piće izgleda samo pojačalo. Činilo se da nije ni
osjetio njezino štipanje i grebanje dok mu je dlanom gurala lice. Pokušala ga je udariti nogom,
ali joj je priklijestio noge svojima pa su zajedno pali na pod. Glavom je snažno lupila o
drvene daske i ugledala zvijezde. U toj se zbrci Oliver bacio na nju. Smijao se, ali u njegovom
smijehu nije bilo ničeg ugodnog. Bio je to cerek grabežljivca koji je uhvatio svoj plijen. Tada
je uz drhtaj u trbuhu shvatila da ga uzbuđuje njezino pružanje otpora. Gurnuo je nogu među
njezina bedra, jednom joj je rukom držao oba zglavka iznad glave, dok je drugom pipao po
njezinoj suknji.
»Ne!«, viknula je iz svega glasa, lupajući bosim petama po drvenom podu i
pokušavajući se izmigoljiti iz stiska.
»Budi na miru, kujo!« Oliver se više nije zabavljao. Lice mu je bilo napeto, usta
stisnuta u tanku crtu. Osjetila je njegovo meso na svome bedru kad je pokušala skupiti noge i
privući koljena.
Opet je zavrištala. I tada je odjednom Oliver pao s nje. Ugledala je smrknuto lice
Simona Hawkesmoora. »Pokrijte se«, hladno je rekao.
Gurnula je dolje suknju da pokrije gola bedra. Osjećala se prljavom, kao da je sama
potaknula taj užas i uživala u njemu. Osovila se na noge.
Oliver je stajao i naslanjao se na stup kreveta. Teško je disao. Usta su mu krvarila, na
porezanoj je usnici držao ruku. Oči su mu bile mračne od gnjeva i zbunjenosti, hlače
raskopčane, košulja razdrljena.
»Otkrit ćete da vaša nevjesta uživa u malo grubljem valjanju, Hawkesmoore«,
promuklo je rekao. »Zamijetio sam da postaje još strastvenija uz malu primjenu sile. Nije li
tako, moj cvjetiću?«
40
GIGA JANE FEATHER
S neizgovorenim vriskom bijesa zaletjela se u njega, ali ju je zaustavila ruka na
prsima. Njezin ju je suprug samo pogledao kad ju je odgurnuo ustranu pa je pala u stolicu u
zamršenom klupku svile boje slonovače i čipke boje vanilije.
»Odlazite odavde prije nego što vas uškopim«, tiho je rekao Simon Oliveru Becketu.
Oliver se nasmijao, no taj je smijeh zvučao pomalo nesigurno kad je u Simonovoj ruci
ugledao bodež.
»Mislite da nisam dorastao bogalju?«, upitao je, ali se ipak počeo povlačiti prema
vratima.
»Da, upravo to mislim«, ravnodušno je rekao Simon. »A ako se želite okušati, ja sam i
više nego spreman.«
Potaknut pijanom hrabrošću, Oliver se opet nasmijao, a zatim je brzo otišao. Simon je
zatvorio vrata i okrenuo ključ u bravi. Izvukao je ključ i zamišljeno ostao stajati, prebacujući
ga iz jedne ruke u drugu i promatrajući djevojku još uvijek izvaljenu u stolici. Kosa joj je bila
zapletena rijeka meda koja se slijevala niz njezina leđa, velike su joj sive oči bile preplašene i
uznemirene. Sada nije bilo ni traga onoj djevojci koja mu se nedavno izrugivala svojim
smijehom.
Nije ni čudo što se smijala. On je pretpostavljao da je nevina djevojka koja ništa ne
zna. A cijelo mu je to vrijeme ova iskusna mlada žena namjeravala nabiti rogove već prve
bračne noći i to s najboljim prijateljem svoga brata.
Kakva li je budala bio! Spremio je ključ u džep svog kućnog ogrtača. »Koliko ste
dugo vi i Becket ljubavnici?«
Uspravila se na stolici i odmaknula kosu s lica. »Dvanaest mjeseci.«
»I istina je da uživate u gruboj igri?«, upitao ju je podigavši podrugljivo obrvu.
Lice joj je poprimilo grimiznu boju. »Kako možete nešto takvoga i pomisliti?«,
šapnula je.
Slegnuo je ramenima. »A što bih trebao misliti kad sam vas zatekao isprepletene na
podu kako vrištite od strasti?«
»Nije tako!« Skočila je na noge. »Kako ste mogli pomisliti da uživam u tomu? Ja sam
se borila protiv njega. Nisam ga htjela ovdje. Morate mi vjerovati.« Užasnuto ga je
promatrala.
Simon je slegnuo ramenima. »Nije važno jeste li to htjeli ili ne. Meni je jasno kakva
mu je bila nakana, vjerojatno uz poticanje vašega brata. Moja je navodno neraspoložena
nevjesta trebala provesti svoju prvu bračnu noć sa svojim ljubavnikom i to pod istim krovom
pod kojim je i mladoženja.«
Kad Ariel nije ništa odvratila, opet je slegnuo ramenima i prošao rukom kroz kratko
podrezanu kosu. »Pretpostavljam da onda niste neraspoloženi?«
Odmahnula je glavom.
»Hmm.« Okrenuo se prema krevetu i odgrnuo pokrivač. »Dakle, budući da vas ne
kanim prisiljavati da konzumiramo brak, također ne namjeravam biti ni predmet sprdnje.
Samo ćemo vi i ja znati da nismo vodili ljubav. Ako vaša izlika više ne stoji, tada se bojim da
ću morati dovršiti ono što je započeo vaš ljubavnik.« Gurnuo je ključ pod jastuk, a potom se
okrenuo i zagledao u nju.
»Ne razumijem.«
Nasmijao se kratko i odsječno. »Posve je jednostavno, djevojko! Vi i ja ćemo svaku
noć provesti zajedno u istoj odaji kao svaki normalni bračni par. Svi će pretpostaviti da je
onako kako i treba biti, i uzvanici i vaša braća i vaš nekadašnji ljubavnik.« Netremice su se
promatrali. »Je li sada jasnije?«
»Jest.« Kimnula je.
»I slažete li se da odigrate tu igru?«
»Da.«
41
GIGA JANE FEATHER
»Onda mislim da večeras nemamo više o čemu razgovarati.« Skinuo je kućni ogrtač i,
prije nego što je Ariel mogla u cijelosti vidjeti njegovu nagost, zavukao se u njezin krevet.
»Ležite u mom krevetu«, budalasto je rekla.
»Neću imati ništa protiv ako i vi legnete«, odvratio je. »Ne morate se bojati da ću vas
uznemiravati.«
»Ali, to je moj krevet«, usprotivila se.
»Ako želite, možemo prijeći preko hodnika u moju odaju pa ću ja spavati u svome
krevetu, a vi spavajte gdje vam je volja, sve dok smo u istoj odaji«, odvratio je istim
ravnodušnim glasom.
Na trenutak je ostala bez riječi. Činilo se da joj je ovaj njezin muž vješto izmaknuo sag
ispod nogu, jednako kao i ispod nogu njezine braće. Znala je da ga se ne treba bojati sve dok
se drži svog dijela pogodbe, ali ju je zaprepastilo to što je ovaj hromi muškarac prije samo par
sati šepajući ušao u zamku koja ga je trebala nezamislivo poniziti, a sada je sve preokrenuo u
svoju korist, a da je jedva pomaknuo ijedan mišić.
Sjela je uz vatru i namršteno stala razmišljati. Oliver Becket je bio mlad, okretan i
gibak no ipak ga je fizički nadvladao postariji muškarac invalid. Oliver je, naravno, zatečen u
pomalo nezgodnim okolnostima. Znatiželjno se ogledala po prostoriji, ali nigdje nije vidjela
Simonov štap. Čini se da je po potrebi mogao hodati i bez pomoći.
»Bio bih vam jako zahvalan kad biste utrnuli svjetiljku«, oglasio se njezin muž svojim
mirnim glasom. »Teško je zaspati dok gori svjetlo.«
»Htjela sam dovršiti svoju večeru.«
»Tada to učinite uz svjetlo vatre. Ako namjeravate spavati u ovome krevetu, lijepo vas
molim da mi to kažete, tako da mogu uredno spavati.«
Umjesto odgovora, Ariel je ustala i ispod kreveta izvukla pomoćni ležaj. »Možete
spavati koliko vam je god volja neuredno, gospodine.«
»Izvrsno.« Uz zadovoljan se uzdah okrenuo na trbuh, raširio obje noge pod
prekrivačem i utonuo u mekanu perinu.
Ariel je prezirno pogledala usku slamaricu na pomoćnom ležaju. Nije imala jastuk, a
jedini je pokrivač bila tanka deka, što nije bilo nimalo primjereno za vlažnu i hladnu zimsku
noć.
»Je li u mome krevetu vruća opeka?«
»Otkud bih ja to mogao znati?«, začulo se jastukom prigušeno mrmljanje. »Ali u
mome je sasvim sigurno jedna.« Prsti su mu se veselo meškoljili oko opeke zamotane u
plahtu, a Ariel je zaškripala zubima.
Jako smiješno, gospodine. Donijela je baršunasti ogrtač koji je ranije nosila i prebacila
ga preko deke. Neće biti od neke velike pomoći, ali je i tako bilo bolje nego ništa.
Utrnula je uljanicu i stala uz vatru da se zagrije prije nego što se odvažila otići u svoj
ledeni mali krevet. S kreveta iza nje dopiralo je duboko, glasno i ritmično disanje. Grof od
Hawkesmoora očito nije imao problema sa spavanjem. Pogledala je svoju zaboravljenu
večeru na pladnju, ali je više nije zanimala. Uzela je jednu od čaša koje je donio Oliver i
pijuckala toplo, mirisno i začinjeno vino. Barem mu je ovo bila dobra zamisao, kiselo je
pomislila. Začinjeno vino uz nasilan preljub. Zar Ranulf ni pred čime nije prezao?
Slegnula je ramenima. Ovo je bilo samo retoričko pitanje. Primaknula se bliže vatri i počela
razodijevati. S izrazom gnušanja skinula je vjenčanu haljinu. Jutros je mislila da je haljina
lijepa, a sada joj je izgledala kao neukusna odjeća koja je samo trebala ukrasiti prijevaru.
Skinula je košulju preko glave, duboko udahnula, skokom prešla sobu i zavukla se pod
pokrivač prije nego što joj ledeni zrak previše rashladi kožu. No tijelo joj je svejedno ubrzo
postalo jednako hladno kao i gruba plahta na koju je legla. Zubi su joj počeli cvokotati pa je
legla na bok i privukla koljena, a ogrtač prebacila preko glave da joj se ne smrznu uši.
Hladan joj je zapuh sledio golu kožu kad se pokrivač na uznožju odjednom podigao.
42
GIGA JANE FEATHER
»Vama ovo više treba nego meni.« Pod gola joj je stopala gurnuo vruću opeku, tako blaženo
toplu, i nakon toga joj dobro omotao noge pokrivačem.
Okrenula se na leđa i raširila stopala po božanstvenoj toplini. Žmirkala je prema
tamnom liku koji je stajao uz njezin pomoćni ležaj. Preko ramena je imao prebačenu deku.
»Mnogo vam hvala, gospodine.«
»Nerado se rastajem s time, ali ne mogu spavati kad vam zubi cvokoću kao
kastanjete«, dobila je šaljiv odgovor. Simon se opet okrenuo prema krevetu, skinuo gornji
prekrivač i prebacio ga preko pomoćnog ležaja. »Možda ćemo sad oboje malo odspavati. Ovo
je bio jedan od najzamornijih dana koje sam proveo u posljednjih nekoliko godina. Bit će mi
veoma drago kad se završi.« Rekavši to, skinuo je deku s ramena i popeo se u svoj krevet.
Ozlijeđenu je nogu sporo povukao pa je Ariel načas na slabome svjetlu ugledala ružan crveni
ožiljak koji je poput zmije vijugao po unutrašnjoj strani noge.
Čvrsto je zatvorila oči. »I ja bih mogla reći isto, gospodine.«
»Ne sumnjam.«
U odaji je zavladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre, ali su iza zaključanih vrata
iz Velike dvorane dopirali prigušeni zvukovi slavlja. Ariel se osjećala neobično sigurno u
svom malom krevetu za sluškinje uz podnožje kreveta sa četiri stupa dok su od ispod dopirali
povici, glasan smijeh, lupa i tresak.
U svojih je dvadeset godina provela mnoge besane noći, osluškujući takva razuzdana
slavlja. Čak ni iza zaključanih vrata niti sa psima kraj sebe nije se osjećala istinski zaštićena
od sveg tog divljanja. I nikad nije mogla zaspati dok ne bi sve utihnulo, a to je obično bivalo u
zoru. A sada je bila strašno pospana, preplavila ju je predivna tromost dok ju je obuzimala
toplina. Zašto je sad, čak i nakon Oliverovog napada, osjećala da nije u opasnosti?
Jedini je mogući odgovor glasno disao u krevetu iznad nje. Povukla se još više dolje i
obavila prste oko tople opeke. Suprug s kojime nije otišla u postelju bio je ružan i šepav, a bio
je i Hawkesmoor, ali se činilo da posjeduje najutješnije vrline za jednu ženu: snagu i
pouzdanost.
Probudila se nakon svitanja od tihog laveža i grebanja na vratima. Psi su uvijek tako
tiho započinjali, ali ako im se odmah ne odazove, ubrzo će početi lajati iz sve snage. Ariel nije
imala povjerenja u narav svoje braće, a najmanje u nekoga od mamurnih uzvanika koji
vjerojatno nisu dugo u svojim posteljama. Tko zna što bi se moglo dogoditi ako ih probudi
glasan lavež. Ranulf bi istrčao iz svoje odaje s pištoljem u ruci da jednom zauvijek okonča tu
buku.
Ustala je s ležaja, navukla baršunasti ogrtač na ramena i otrčala do vrata. »Tiho.
Pričekajte trenutak«, žurno je rekla. Lajanje je postajalo sve glasnije.
Okrenula se prema odaji. Hawkesmoor je još uvijek spavao. Sjetila se da je ključ
stavio pod debeli jastuk. Brzo je prišla krevetu i pokušala zavući ruku pod jastuk na kojemu je
počivala njegova teška usnula glava. »Oh, probudite se«, promrmljala je. »Ili se pomaknite.«
Zavukla je prste pod uštirkanu plahtu.
»Za Boga miloga! Je li to moja žena ipak na kraju odlučila da mi se pridruži u bračnoj
postelji?«, promrmljao je Simon. Nije vidjela da se pomaknuo, ali su je njegovi prsti uhvatili
za zglavak tolikom snagom, da se malo preplašila. Gotovo je mogla vidjeti kako joj u
njegovom stisku pucaju krhke kosti.
»Treba mi ključ od vrata.« Nešto joj je govorilo da ne bi bilo pametno izvući
zarobljenu ruku.
»Da sam želio da napustite odaju bez mojega znanja, tada ne bih uzeo ključ«, istaknuo je.
»Moram pustiti pse unutra prije nego što lavežom dignu krov u zrak«, žurno je rekla.
»Molim vas, dajte mi ključ. U protivnom će probuditi sve u dvorcu i sam Bog zna što će se
onda dogoditi.«
Pustio joj je zglavak i posjeo se. Rukom je opipavao ispod jastuka. »Evo.« Dobacio joj
43
GIGA JANE FEATHER
ga je. Nije ga uspjela uhvatiti i željezni je ključ bučno pao na pod. »Nespretnjakovićko«,
optužujući je rekao i lijeno se nasmiješio.
Bijesno ga je pogledala, podigla ključ i potrčala prema vratima. Otvorila ih je upravo u
trenutku kad je Romul zabacio glavu da zalaje iz sve snage.
Psi su jurnuli u odaju, a Ariel je za njima zatvorila vrata. Trčkarali su i njuškali
naokolo, skakali na nju stavijajući joj svoje velike šape na ramena i gurkali joj njuške u lice, a
potom su pažnju usmjerili na stranca u krevetu. Simon je sjedio naslonjen na drveno
izrezbareno uzglavlje. Pokrivač mu je prekrivao bedra, prsa su mu bila gola. »Dolje«,
zapovjedio je tihim glasom kad su oba psa istovremeno skočila na krevet.
Ariel je čekala da vidi što će se dogoditi. Simon se nije micao, samo je ponovio
zapovijed. Nakon trenutka oklijevanja, psi su skočili natrag na pod. Sjeli su uz krevet, stavili
glave na prekrivač i zagledali se u njega.
»Veoma impresivno«, izjavila je pomalo hrapavim glasom. Gladila je pse po glavi jer
nije znala kamo bi s rukama. Trebalo joj je nešto što će joj odvratiti pažnju s gornjeg dijela
tijela Simona Hawkesmoora – neodoljivo snažnog trokuta koji su Formirala široka ramena i
uzak struk. Snažni mišići nazirali su se ispod tamne kože, kao da je mnogo vremena provodio
bez košulje na suncu. Bradavice su mu bile malene i čvrste, pupak čvrst čvor na zategnutom
ravnom trbuhu. Skoro joj je bilo nezamislivo da je ovaj muškarac šepao uz štap.
Sjetila se Oliverovog torza. Također zategnute kože, ali blijed i slabašan. Nedostajala
mu je čvrstoća muškarca koji je navikao koristiti svoje mišiće u teškim fizičkim poslovima.
Imala je osjećaj da ovaj čovjek može jednako lako baratati plugom kao i vitlati golemim
mačem. I sigurno mu nijedan od tih poslova nije bio mrzak.
Tišina je odjednom postala mučna u slabo osvijetljenoj prostoriji. Njegove su morsko
modre oči zagonetno promatrale Arielino lice, a ona je shvatila da crveni. Naglo se okrenula i
prišla ormaru.
»Baš zgodno za Becketa što psi nisu bili ovdje s vama kad vam je došao u posjetu.«
Od britkosti njegovih riječi osjetila je kako je prolaze trnci. Znači, još je uvijek
vjerovao da je pozvala Olivera u svoj krevet? Da je svojevoljno sudjelovala u pokušaju da
mužu nabije rogove?
»Da, možda je bilo zgodno za Olivera«, ukočeno je rekla i izvukla odoru za jahanje i
čizme iz ormara. Njezin muž nije rekao ništa. U komodi je našla duge čarape i čistu košulju.
Tada je bacila pogled na krevet. On je još uvijek mirno sjedio naslonjen na jastuk, kao da joj
se maloprije nije podrugivao. »Moram se obući i ići pogledati svoje konje«, rekla je.
»Da? Kakve konje?« Izgledao je kao da uopće nije svjestan intimne atmosfere u odaji.
»Imam konje«, promrmljala je, sagnuvši se da razgrne pepeo i baci triješće u vatru
koja se gasila.
»Svi mi imamo konje«, suho je rekao.
»Da, ali moji su posebni.« Gurala je žarač u žeravicu sve dok se iskra nije zapalila.
»Na koji su način posebni?« Glas mu je bio znatiželjan, ali se još uvijek nije
pomaknuo iz ležernog polugolog položaja na krevetu.
Što bi škodilo da mu kaže? Ako bude po Ranulfovu, Simonu Hawkesmooru je
preostalo još jako malo života. Zatekla se kako je zadahtala na tu pomisao. Ona neće
sudjelovati u umorstvu, čak ni da mrzi svoga muža onoliko koliko je očekivala. Ona će
nekako omesti zlodjelo svoga brata.
I što će joj to donijeti? Siguran brak s grofom od Hawkesmoora, naravno. Nije željela
o tomu misliti, od toga ju je samo boljela glava.
»Posebni su?«, potaknuo ju je.
Ne, nije mu mogla reći cijelu istinu. Ne, ako će on na neki način i dalje ostati u
njezinom životu. »To mi je zabava. Ja ih uzgajam«, nehajno je rekla. »Moja braća se ne
obaziru previše na to i ja bih voljela da tako i ostane. Oni su brutalni jahači i ne želim da mi ih
44
GIGA JANE FEATHER
oduzmu.«
S razumijevanjem je kimnuo glavom. »Ne morate se bojati da ću se izlanuti.«
»Ne«, rekla je i iznenada se okrenula prema njemu. »To znam.«
»No, onda se odjenite i idite za svojim poslom. Ne obazirite se na mene.«
Opet je pocrvenjela. »Hoćete li sada otići?«
Odmahnuo je glavom. »Neću. Nemam krvavu plahtu s kojom bih mogao mahati kroz
prozor kao dokazom da je brak konzumiran, ali namjeravam obznaniti cijelome svijetu da sam
noć proveo u ženinoj postelji.«
Ugrizla se za usnu. »Hoćete li onda, molim vas, okrenuti glavu prema zidu?«
»Oprostite mi, ali po vašem vlastitom priznanju, nemate se zbog čega praviti čednom.
A ja sam vam muž, po svemu što je rečeno i učinjeno.«
»Rugate mi se?«, upitala ga je krutim glasom.
»Možda malo. Ali vjerujem da vam vraćam milo za drago. Ne mislite li i vi tako,
madam suprugo?«
Ovo očito nije bio čovjek s kojim se mogla prepirati. Ništa mu nije odgovorila, već mu
je okrenula leđa, posegnula za čarapama i navukla ih do skuta ogrtača. Teže joj je išlo kad je
pokušala navući košulju, a da ne ispusti ogrtač. Znala je da je u jednome trenutku taj
muškarac na krevetu iza nje vidio njezinu golu stražnjicu i bedra, ali je stisnula zube i odbijala
razmišljati o tome. Odjevena u košulju i čarape, osjećala se dovoljno pristojno odjevenom da
potpuno skine ogrtač. Odijevanje odore za jahanje prošlo je mnogo brže. Napokon je, osjetivši
veliko olakšanje, okrenula leđa odaji.
»Ne znam zbog čega želite sakriti svoje draži«, primijetio je Simon. »Iz onog malo što
sam vidio, vrijedne su pokazivanja.«
»Niste nimalo galantni, gospodine.« Ljutito je počela uvrtati kosu u debelu pletenicu
oko glave.
Jedva da se nasmijao. »Mislim da se muževljevi komplimenti ne mogu držati
negalantnima, draga moja.«
Žestoko je zabola igle u kosu. Simon ju je promatrao, usne su mu se iskrivile u pomalo
zloban osmijeh. Dok je hodala prema vratima, rekao je: »Vjerujem da ćete iznaći način da
izvršite prizemniji dio vaših bračnih dužnosti.«
Zastala je držeći ruku na kvaki. Namrštila se. »Kao naprimjer?«
Rukom je prešao preko brade. »Potrebna mi je topla voda da se umijem i obrijem. I
volio bih prezalogajiti meso i pivo, da budem spreman za dan.«
»Reći ću u kuhinji«, rekla je.
Odmahnuo je glavom. »Ne, draga moja, najbolje će biti da se vi sami pobrinete za
potrebe svoga muža. Naravno, ne očekujem od vas da sami ovamo gore vučete silne vrčeve
vrele vode, ali sve to morate sami narediti. I volio bih kad biste mi vi osobno natočili pivo.«
Možda ipak neće pokušati omesti bratovljev plan, pomislila je na trenutak. Ovaj je
njezin muž bio previše siguran u sebe. I činilo se da zna igrati ovu igricu koju je sam osmislio.
»Mislio sam da smo se pogodili«, podsjetio ju je nježno dok je stajala na vratima
boreći se sama sa sobom.
Okrenula se na peti i izašla iz prostorije. Da, pogodili su se i ona će to poštivati.
Spasio ju je od Olivera i imao je svako pravo da ga se ne drži budalom. Osim toga, iskreno joj
se veoma svidjela zamisao da osujeti prljave planove svoje braće.
Kuhinja je bila u pokretu. Gertrude je sa svojim osobljem već dobrano bila zaposlena
pripremama doručka koji će se sredinom jutra poslužiti u Velikoj dvorani. Za one koji budu
bistre glave i dovoljno mirnog želuca da u njemu uživaju, pomislila je.
»Gertrude, hoćete li pripremiti pladanj za mog supruga? Želi meso i pivo. Timsone,
hoćete li odnijeti vruću vodu u moju odaju? Njegovo se gospodstvo želi obrijati.« Opet je
osjetila kako crveni kad je vidjela kako su njezini nalozi primljeni u kuhinji: kimanjem
45
GIGA JANE FEATHER
glavama i skrivenim osmijesima dok su žurili ispuniti njezine zapovijedi.
Uzela je svježe pečenu torticu od sira s lopate koju je jedna od sluškinja izvlačila iz
krušne peći ugrađene u kamenom zidu i potom se uputila u smočnicu da zaimačom uzme
svježe pomuzeno mlijeko iz velike kante. Ovako je obično započinjala dan, budući da se
obično dizala mnogo ranije nego što bi doručak bio poslužen.
Potom je, ispred Timsona i sluškinje koja je na pladnju nosila doručak za grofa od
Hawkesmoora, hodala glavnim stubištem prema svojoj odaji. Ranulfova su se vrata otvorila u
trenutku kad je mala povorka prolazila hodnikom. Stajao je samo u košulji, raščupan i crvenih
očiju, dok su mu duge gole goljenice bile izložene hladnom zraku koji je puhao prolazom.
»Što to radiš?«, razdraženo je upitao. »Nije li dovoljno to što čovjek ne može oka
sklopiti od lajanja onih tvojih prokletih pseta?«
»Psi su sada vani«, rekla je Ariel. »A ja svome suprugu nosim vodu za brijanje i
njegov doručak. Treba mu mala okrepa nakon duge i... uspješne... noći.« Nacerila se bratu, ne
mogavši si pomoći, i opazila kako se zlovolja pojavljuje u njegovim krvlju podlivenim očima.
Bijesno ju je pogledao, kao da joj kani nešto reći, a zatim je ugledao slugu. Žestoko je
opsovao i vratio se u svoju odaju, zalupivši vrata za sobom.
Ariel se slatko nasmiješila zatvorenim vratima i zadovoljno pomislila kako će njezina
braća biti gnjevna kad pretpostave da je njihova sestra sada uistinu supruga grofa od
Hawkesmoora. To će joj zadovoljstvo nadoknaditi sve ove zamorne dužnosti koje je žena
morala obavljati za svoga muža, pomislila je i plešućim korakom ušla u svoju odaju gdje je
njezin muž još uvijek ležao u krevetu.
46
GIGA JANE FEATHER
Šesto poglavlje
Ariel je rekla sluškinji da pladanj odloži na stolić. »Hoćete li sada piti, gospodine?«
Okrenula se prema krevetu, držeći ruku na vrču s pivom.
Simon je kimnuo glavom. »Hvala.« Tada se obratio slugi: »U mojoj ćete odaji naći
britvu i remen za brušenje na toaletnom ormariću. Budite tako dobri i donesite mi ih ovamo.«
»Da, gospodine.« Timson se naklonio i otišao te se začas vratio s traženim
predmetima. Odložio ih je uz vruću vodu. »Želite li još nešto, gospodine?«
»Ne, hvala vam.« Simon je otpio iz vrča koji mu je u ruku stavila Ariel. »Možete ići.«
»Odnosi li se to i na mene, gospodine?«, smjerno je upitala Ariel kad su se za slugama
zatvorila vrata. »Ili vam mogu pomoći na još neki način?«
»Molio bih da mi dodate kućni ogrtač.«
Ariel mu je dodala ogrtač u kojemu je došao u njezinu odaju dok se borila s Oliverom.
Navukao ga je i prekrio prsa. Tada je, neobično oštro, rekao: »Mislim da imate posla u
konjušnicama.«
Naklonila mu se i više nego ironično i otišla.
Simon je odgrnuo pokrivač i polako prebacio noge preko ruba kreveta. Nije bio
svjestan svojih ružnih ožiljaka u noći osvijetljenoj vatrom, ali ih je na nesmiljenoj svjetlosti
dana htio sakriti od bistrih sivih očiju svoje nevjeste. Osim toga, ujutro bi uvijek bio ukočen
pa ne bi mogao podnijeti da ga ona, onako gipka i lagana, vidi kako radi grimase od boli dok
mučno pokušava pomaknuti svoje zgrčene mišiće i bolne zglobove.
Nije osjećao potrebu da svoju slabost sakrije od Helene, pomislio je. Zamahnuo je
šepavom nogom iz kuka, ne obazirući se na oštru bol ukočenih mišića i znajući da će jedino
tako moći postići pokretljivost noge. No Helene ga je voljela. Bila mu je prijateljica, bliža od
bilo kojeg ratnog druga, a osim toga i voljena ljubavnica.
Kad je obrijao čekinje koje su izrasle tijekom noći, šepajući je prešao hodnik do svoje
odaje. Sinoć nije uzeo štap kad je iz Arieline odaje začuo zvukove. Sad ga je zapanjilo kad se
sjetio kako je iskočio iz kreveta i kako je brzo stigao do njezine odaje. Nije ni pomislio na bol
kad je zgrabio ogrtač i mali smrtonosni bodež koji je uvijek nosio za pojasom ni kad je silnom
snagom ščepao Olivera Becketa. Reakcija mu je bila posve instinktivna, kao i u bitkama. A
tijelo mu je, kao i uvijek, poslušalo instinkt.
Prvi put otkako je bio teško ranjen u bitki kod Malplaqueta, kretao se takvom
nesvjesnom lakoćom. Čak se i sada živo sjećao tog događaja, kao da se još uvijek događala
ona strahota dok je u groznici ležao u šatoru za ranjenike, okružen krikovima smrtno ranjenih,
smradom smrti i krvi, očajničkim vriscima onih pod noževima liječnika. Užasavao se toga da
neće umrijeti i da će ostatak života provesti kao jednonogi bogalj ovisan o milosrđu i dobroti
drugih.
Nije im dopustio da mu odrežu nogu, vrištao je da će radije umrijeti nego živjeti bez
noge. A zato što je bio blizak prijatelj i ratni drug vojvode od Marlborougha, nisu mu se
usudili proturječiti. Preživio je. I zadržao svoju nogu. Bila je puna ožiljaka, beskorisna i
većinu vremena ga je boljela, no on se ipak osjećao cjelovito. A sinoć je, nekim čudom,
njegova noga spremno reagirala u hitnoj akciji i nimalo ga nije boljela u sukobu.
Doduše, sad je za to plaćao, pomislio je napravivši grimasu dok se teškom mukom
oblačio. Danas ga je noga boljela gotovo jednako onako kao kad je ležao ranjen na bojnome
polju.
Je li on ono sinoć spriječio silovanje? Ili je samo prekinuo neku grubu predigru u kojoj
su oboje uživali? Labavo je zavezao kravatu i gurnuo joj krajeve pod prednji dio košulje,
onako u vojničkom stilu. Ovaj je način više volio od uobičajenog načina nošenja nabrane
47
GIGA JANE FEATHER
čipke. Ukratko, nije bilo važno što se događalo. Važno je bilo samo to da je on to zaustavio i
uzeo stvar u svoje ruke.
Prešao je češljem po kratko podrezanoj kosi. Što su mu još isplanirala braća
Ravenspeare? Izbjegao je jedno poniženje, ali oni sigurno čuvaju još neka neugodna
iznenađenja. Mjesec je dana bilo vraški dugo vrijeme u neprijateljevom brlogu, a nije vidio
načina kako bi mogao ranije otići pred dvije stotine uzvanika, a da ne ispadne neuljudna
kukavica. Kraljici bi to izgledalo kad da je namjerno odbio velikodušnu Ravenspeareovu
prijateljsku gestu, što bi njegovom neprijatelju priskrbilo čistu pobjedu.
I kako bi se on mogao svidjeti svojoj nevjesti? Ona je bila zanimljivo stvorenje. Zbog
svoje je odijeljenosti od okoline izgledala starija od svoje dobi, a kad ju je vidio kako pleše
onu divlju tarantelu s Oliverom Becketom, bila je sama vatra i život, senzualan i strastven
vatreni vrtlog. Zanimljiv paradoks. Bit će mu bolje da ga riješi čim prije.
Svoje je prijatelje zatekao u Velikoj dvorani kad se nekoliko minuta kasnije spustio
dolje. Nisu izgledali kao da su cijelu noć proveli u bančenju i pijančevanju, što nimalo nije
iznenadilo Simona. Rat ih je davno naučio da se kontroliraju u užicima.
Međutim, iznenadilo ga je stanje Velike dvorane. Otišao je iz nje kad je izgledala kao
bojno polje: po podu potresena hrana i proliveno piće, preokrenute klupe, prljavi stolovi i
zamrljani stolnjaci. Bučno je mnoštvo nastavilo slavlje sve do zore pa su sluge imale veoma
malo vremena da postignu ovaj sadašnji prizor čistoće i reda. Kad su gospodari kuće bili
nemarni kao lordovi Ravenspeare, njihovi su sluge obično odražavali nemarnost svojih
gospodara. No netko je u ovome dvorcu čvrsto držao uzde domaćinstva.
Podovi su bili pometeni i ulašteni, dugi stolovi oribani. Zrak je ugodno mirisao na
lavandu i pčelinji vosak. Kruh, meso, pivo i kava bili su postavljeni na stolu ispred vatre koja
je veselo plamsala. Upravo su se tu smjestili njegovi ljudi i doručkovali prije jutarnjeg
jahanja.
»Želim ti dobro jutro, Simone«, pozdravio ga je Jack Chauncey mahnuvši svojim
vrčem. »Hoćeš li doručkovati?«
»Hvala, ali već sam to učinio gore na katu.« Sjeo je na klupu i ispružio bolnu nogu
prema vatri.
Jack se blago nasmiješio. »Vjerujem da si proveo ugodnu noć.«
Simon je samo kimnuo glavom i njegovi su prijatelji shvatili da ne želi razgovarati o
svojoj prvoj bračnoj noći.
»Tvoja je nevjesta prekrasna djevojka, Simone, ali bih više volio da si odabrao ženu iz
neke druge obitelji, a ne od ovih mrskih Ravenspeara.« Lord Slanton je zarezao bubrežnjak
koji je stajao pred njim.
»Da, oni su društvo loših manira«, složio se sir Peter Lancet.
»Ne više nego što smo očekivali«, istaknuo je Simon, stavivši ruke na koljena i
nagnuvši se bliže vatri. »Slutim da u svojim rukavima kriju neke trikove.«
»Nanjušio si neku podmuklost?« Jack ga je brzo pogledao preko stola.
Simon je slegnuo ramenima. »Nekoliko. Bit će mi drago da mi pazite leđa.«
»Zato smo ovdje.«
Nastupila je kratka tišina, a tada su se s treskom otvorila vrata koja su vodila u
predvorje. Skačući su ušla dva vučjaka ispred svoje gospodarice. »U močvari se diže jak
vjetar«, objasnila je Ariel svoj silovit ulazak. »Vjetar mi je otrgnuo vrata iz ruke.« Plašt joj je
neuredno visio s ramena, kosa joj je bila raščupana, a obrazi rumeni.
Počela je obilaziti po dvorani i namršteno je razgledati. Skinula je rukavice i prstom
prešla po dugom stolu od mahagonija koji je stajao na drugom kraju dvorane, a potom je
povukla uzicu zvona. Sluga se pojavio gotovo istoga časa.
»Paule, ograda kamina je mutna«, rekla je. »I podupirač za drva nije ulašten.«
»Odmah ču se za to pobrinuti, ledi Ariel.« Čovjek se naklonio i žurno otišao, da bi se
48
GIGA JANE FEATHER
vratio za nekoliko trenutaka i bacio na posao s krpom i jastučićem za ribanje.
Ariel ga je jedan trenutak promatrala, potom zadovoljno kimnula glavom i prišla k
stolu. Bacila je pogled na pladnjeve. »Vjerujem da imate sve što vam je potrebno, gospodo.
Ovo su jednostavna jela za ovo doba dana, ali će sredinom jutra biti poslužen doručak.«
»Zadivljujuće vodite ovo domaćinstvo, ledi Hawkesmoor«, zamijetio je Jack. »Nisam
očekivao takav red ovako rano ujutro.«
»Sluge su se navikle na to da pospremaju nered za mojom braćom, lorde Chauncey«,
kratko je odvratila. »Ako želite na jahanje prije doručka, dat ću nalog konjušarima da vam
osedlaju konje.«
»Koliko se sjećam, mislim da nije nimalo zabavno jahati kad puše ledeni močvarni
vjetar«, rekao je Simon. On je jedini iz ove skupine poznavao nepouzdano i nepredvidljivo
vrijeme u močvari. Jako mu je dobro bila poznata tajna velikih blatnjavih oblaka kad bi
snažan vjetar podigao površinu tla u zrak.
»Nije«, složila se Ariel. »Ali kad bi svi ostajali u kućama kad god se digne vjetar, jako
bismo rijetko izlazili. Osobito zimi.«
»Istina je.« Simon se sagnuo da protrlja bolnu nogu. Nije imao nikakve želje otići na
jahanje dok puše ledeni i vlažni vjetar, ali nije želio ni besposleno gubiti vrijeme u dvorcu i
čekati da se zlonamjerna braća probude iz svoje pijane omame.
»Ako vas privlači streličarstvo, gospodo, u drugom su dvorištu postavljene mete. Ono
je mjesto dobro zaštićeno od vjetra«, predložila im je Ariel i namrštila se vidjevši kako Simon
trlja nogu. U spremištu je imala pomast koja bi mu ublažila bol, ali bi mu je morala sama
nanijeti, a nije osjećala nikakvu želju da izvrši tako intimnu uslugu.
»Ispričajte me«, naglo je rekla. »Moram obaviti neke poslove.«
Simon ju je promatrao dok je odlučno hodala preko dvorane i prošla kroz vrata koja su
vodila u kuhinju, dok su psi klipsali za njom. Možda Ariel i nije imala ženske poduke, ali se
činilo da savršeno dobro zna voditi veliko i problematično kućanstvo. Sluge su se prema njoj
odnosile s istinskim poštovanjem, bez one podložnosti pune straha koju su pokazivali prema
muškim gospodarima.
»Streličarstvo, Simone?«
»Da, svakako.« Ustao je. Vježbanje s dugim i križnim lukom održalo je gornji dio
njegovog tijela mišićavim i u dobroj formi, održalo mu je snagu u rukama i šakama. To je bilo
sve u što se ovih dana mogao pouzdati.
***
Ariel se zadržala neko vrijeme u kuhinji, ali je Gertrude sve držala pod kontrolom, i
pripreme za doručak i za večerašnju gozbu. Ranulf je za svoje uzvanike planirao lov na patke
nakon doručka, a da bi lov bio uspješan, postavio je čuvare lovišta kraj obližnje rijeke i
jezerca s jatima ptica. Njegovi će se uzvanici tog poslijepodneva dobro zabaviti i naravno da
će sudjelovati i nevjesta i mladoženja.
Možda je Ranulf za svoga šurjaka smislio neko gadno iznenađenje u trsci, pomislila je
Ariel. Da li da upozori Hawkesmoora na ubojite namjere svoje braće ili da ga pusti da riskira?
Izgledao je savršeno sposoban da se brine za sebe, leđa su mu čuvali njegovi stari ratni
prijatelji. A ako ga ne upozori i on upadne u zamku, hoće li i ona biti jednako kriva kao i oni
koji su mu postavili stupicu? Je li propust bio jednak zločin kao i samo izvršenje? Teška
dilema.
No njezini će joj araberi omogućiti izlaz. Tisuću gvineja za jednog ždrijepca! Za
mjesec dana će imati još dva spremna za prodaju i još jednu kobilu koja se trebala oždrijebiti.
Ako se rašire glasine među sve širim krugom onih koji su se bavili utrkivanjem konja, moći
će ostvariti svoju neovisnost. Mogla bi otići odavde, ostaviti svoga muža i stati na vlastite
49
GIGA JANE FEATHER
noge. Ako postigne financijsku neovisnost, moći će postići sve. A ako spasi Hawkesmoorov
život, možda bi se on čak mogao složiti da joj da slobodu. Brak koji nije konzumiran može se
poništiti. Ako spasi muža od svoje braće, dugovat će joj uslugu.
Osjetila je kako je neka ruka poteže za suknju pa je prekinula sanjarenje, shvativši da
već dugo nepomično stoji na kuhinjskim vratima. »Što je to?«, pogledala je dolje u zamazano
dijete kraj svojih koljena.
»Ja, gospojo«, odvratila je mala djevojčica. »Jako njoj je zlo. Poslali su me da vas
doveden.«
»To je Becky Riordan, gospojo.« Gertrude je digla pogled s kazana nad vatrom. Lice
joj je bilo crveno, na čelu su joj izbile kapljice znoja. »Njena mama će rodit’ tamo u
Ramseyu.«
Neće imati vremena da dođe do Ramseya, porodi ženu i vrati se u dvorac prije početka
lova na patke, a kamoli prije doručka. A ako ne bude ovdje, počet će se postavljati neugodna
pitanja. No umjesto nje bi mogle otići Sarah i Jenny, ako ih zatekne tamo.
Bez daljnjeg razmišljanja donijela je iz spremišta kožnatu torbu sa svojim sjajnim
instrumentima. »Dođi, Becky.« Primila je dijete za ruku i pohitala prema konjušnicama.
»Sam, upregni sivca u jednopreg«, naložila je stajskom momku. Pomogla je djetetu da se
uspne u vozilo. Psi su skakali i lajali oko kotača i jurili uskom utrtom stazom dok je njihova
gospodarica bjesomučno tjerala konja prema selu.
Onako na humku iznad jarka, dok je vjetar zavijao i šibao vodu u rijeci, noseći velike
blatnjave oblake preko ravnice koja se pružala s obje strane jarka, koliba je izgledala
usamljenije nego ikada.
Unatoč vjetru, Jenny je stajala pred vratima kolibe. Njezina nevjerojatna sposobnost
da osjeti kad netko skrene na stazu koja vodi do majčine kuće, očito je ovoga jutra bila još
više izražena.
»Jesi li to ti, Ariel?«, rekla je smiješeći se kad je Ariel pred vrtnim vratima zategnula
uzde. Ne čekajući odgovor, Jenny je otvorila vrata. Psi su jurnuli kroz njih i zaustavili se da u
znak pozdrava protrljaju glave o ženinu suknju od češljane vune.
»Dobar dan, Jenny.« Ariel je iskočila iz jednoprega.
»Tko je s tobom?« Jenny je okrenula svoje slijepe oči prema vozilu. Bile su velike i
lijepe, svijetloplave s tamnim zjenicama, i nitko tko nije znao da ne vidi, ne bi pogodio da je
slijepa.
»Becky Riordan.« Ariel je pomogla djetetu da siđe s jednoprega dok je objašnjavala
situaciju. »Ako biste ti i Sarah otišle k ženi, odvest ću vas jednopregom i zatim se na vrijeme
vratiti u Ravenspeare«, dovršila je, hodajući s Jenny stazom prema kolibi.
»Majko, došla je Ariel«, povikala je Jenny kad su prešle prag i ušle u mračnu
unutrašnjost koju su osvjetljivale samo rogozna svjetiljka i vatra iz ognjišta. Na male su
prozore bili navučeni kapci kao zaštita od vjetra, a jedina je prostorija bila mala i oskudno
namještena, ali je zemljani pod bio svježe pometen, a zrak mirisan od polica punog ljekovitog
bilja koje se sušilo iznad ognjišta.
Sarah joj je brzo prišla ispruženih ruku. Primila je Arieline u čvrst stisak i tiho se
smiješila, ali su joj oči bile oštre kao i uvijek dok je pomno promatrala djevojčino lice. Sad ju
je vidjela prvi put nakon vjenčanja pa je tražila neke tragove njezinog novog statusa na
svježem licu, ali nije uočila ništa neobično.
A tada joj je pogled pao na Arieline ruke koje je još uvijek držala u svojima i opet
osjetila ono duboko drhtanje u trbuhu. Zurila je u narukvicu u obliku zmije na Arielinom
zglavku. Dodirnula ju je i upitno podigla pogled.
»Ranulf mi ju je dao«, rekla je Ariel i podigla narukvicu prema svjetlu. »Dao mi ju je
kao dar za zaruke, ali je nisam nosila sve dosad... sve do vjenčanja. Neobična je, ali
očaravajuća, zar ne?«
50
GIGA JANE FEATHER
Ranulf Ravenspeare ju je dao svojoj sestri? Kako je to narukvica od muškarca kojemu
ju je ona poklonila pala u ruke Ravenspeara?
»Rekao je da je to obiteljska baština, ali je ja nikad prije nisam vidjela«, nastavila je
Ariel, nesvjesna košmara koji se odvijao u nijemoj ženi. »Doduše, dao mi je i drugi
privjesak.« Dodirnula je srebrnu ružu. »Ona je predivna, nije li?«
Sarah je kimnula, ali se teškom mukom nasmiješila.
»Zar nisi dobro?«, brzo je upitala Ariel te se sagnula da poljubi uveli obraz. »Došla
sam po jednom poslu, ali ako ti ne možeš ići, ići ću ja s Jenny.«
Sarah je odmahnula glavom i vedrije se nasmiješila. Upitno je rukom pokazala na
dijete koje se držalo za Arielinu suknju, očiju razrogačenih od straha i znatiželje. Sva su djeca
u selu znala za dvije žene vidarice koje su živjele među trskom: jedna nije nikad govorila, a
druga je bila slijepa. O njima se nije govorilo ništa zlo, naprotiv, bile su poznate po vještini
liječenja – no bile su čudne i ostali su na njih gledali s pomiješanim osjećajima.
Jenny je majci objasnila situaciju dok se uspješno kretala po kolibi, puneći košaru
onime što je držala da bi moglo pomoći ženi u trudovima. Kad je bila na svome terenu,
sljepoća joj nije predstavljala nikakvu poteškoću. »Ariel mora biti na vlastitom vjenčanom
slavlju«, rekla je i posegnula za snopom osušene majčine dušice. Usitnjena i zagrijana u
rastopljenom među, ova je ljekovita biljka opuštala zgrčene mišiće.
Sarah je kimnula i započela s vlastitim pripremama. Nekoliko minuta kasnije žene su s
djetetom otišle iz kolibe. Sarah je zatvorila vrata, ali ih nije ni pokušala zaključati. Nisu imale
neprijatelja, a malo se što moglo ukrasti. Popele su se u jednopreg i Ariel je usmjerila
strpljivog ponija na usku stazu.
Bacila je pogled na nebo kad su stigle na glavnu cestu, ako se tako može nazvati uzak
nepopločan put. Nebo je bilo oblačno, ali se vjetar smirivao, a iza oblaka se ukazivalo blijedo
svjetlo. Ariel je procijenila da bi mogla biti sredina jutra. Trebat će im pola sata da stignu u
Ramsey. Tamo će se morati zadržati neko vrijeme, da vidi o čemu se radi i da savjetuje žene. I
još će joj trebati tri četvrt sata da se vrati u Ravenspeare. Doručak će odavno biti gotov kad
ona stigne u dvorac. Odsutnost nevjeste za stolom na prvom obroku nakon prve bračne noći
izazvat će komentare, ali nije mogla ništa učiniti.
Zapravo je duže od očekivanog ostala uz postelju Beckyne majke. Žena je ležala na
slamarici na podu kraj vatre. Kokoši koje su dolazile izvana, nesmetano su greble oko nje.
Njezino je šestero ostale djece stalno ulazilo i izlazilo iz kolibe, puštajući unutra ledene nalete
vjetra koji su gasili zelene cjepanice u vatri. Ženin je muž sjedio u kutu, puckao svoju glinenu
lulu i ispijao pivo iz vrča, ne mareći za uplakanu djecu ni za svoju ženu koja je stenjala od
boli. Kad su tri žene ušle saginjući se ispod niskog nadvoja, njihov je dolazak shvatio kao
znak da se makne iz ovog prizora boli i borbe te potraži društvo u gostionici.
Uz nerazgovjetno gunđanje, nehajno je krenuo van, odalamivši usput dijete koje je
bilo toliko drsko da mu se nađe na putu. Dijete je počelo vrištati, a mala mu je Becky, da ga
smiri, tutnula koricu kruha u usta.
Ariel se bila navikla na ovakve prizore. Skinula je jaknu, zavrnula rukave i nagnula se
nad ženu koja se previjala od boli. Sarah i Jenny su izvadile svoje lijekove. U paru su radile
bez greške; Sarah kao kćerine oči, a Jenny kao jezik svoje majke.
»Dijete je okrenuto na zadak«, rekla je Ariel i sjela na pete. Na čelu joj se pojavila
duboka bora zabrinutosti. Alice Riordan je ispustila visok, natprirodan vrisak. Ariel joj je
obrisala čelo i pjenu s usana.
»Tako j’ bilo i s’ zadnja dva«, promrmljao je glas u mračnom kutu. Starica koju dotad
nisu zamijetile, ustala je sa stolice za ljuljanje i prišla k vatri. Stajala je i s izrazom
ravnodušnosti i sažaljenja promatrala ženu koja se izvijala od bolova. »Namažite njoj stomak
svinjskom masti, tako bi’ ja naprav’la.«
Svinjska je mast bila uobičajen narodni lijek, ali se Ariel u ovoj situaciji učinio
51
GIGA JANE FEATHER
besmislenim. No ipak je katkada znao ublažiti bolove ženama koje su rađale. »Bako, ako
mislite da će joj pomoći, učinit ću to«, rekla je i pomogla Jenny podignuti ženu tako da joj
Sarah može pod leđa gurnuti jastučić koji će joj podići kukove.
»Najbolje da ti ideš za svojim poslom, Ariel.« Jenny je otrgala listove iz jednog
svežnja i ubacila ih u lonac vrele vode. »Majka i ja ćemo se snaći.«
Ariel nije bila sigurna. »Možda će zatrebati forceps.« Ona je mnogo sigurnije rukovala
instrumentima za porod od ostalih dviju žena.
Sarah je klečala pored žene i snažno odmahnula glavom. Ruke je držala na ženinom
trbuhu, sada sjajnome od svinjske masti. Usne su joj bile naškubljene dok je usredotočeno
opipavala kontrakcije.
»Majka ne misli tako«, izjavila je Jenny. »Snaći ćemo se, Ariel.«
Ariel je još uvijek oklijevala. Radije bi bila ostala ovdje u ovoj smrdljivoj kolibi i
radila ono u čemu je bila dobra, nego se vratila u podmuklo leglo ubojitih spletki u dvorcu
Ravenspeare. Ovdje je situacija bila posve jasna. Završit će se životom ili smrću, ali su i izbor
i njegove posljedice bili jasni. U Ravenspeareu stvari nisu bile tako jasne, no ipak će se s time
morati kad–tad suočiti. Često je znala izbjegavati vlastitu sumornu situaciju baveći se
problemima drugih.
»Poslat ću Sama natrag s jednopregom da vas odveze kući«, rekla je uzimajući ogrtač
s poda. »On će donijeti hladetinu od teleće noge i namirnice za obitelj.«
»Dobro, neće biti zgorega da pošalješ i grumen Starca.« Jenny je ustala i otpratila je
do vrata. Tiho joj je rekla: »Potreban joj je san da ovo prebrodi, a onaj će njezin muž biti na
njoj i prije nego što se oporavi.«
»Poslat ću malo preko Sama. Pobrini se da ga se ne dočepa onaj njezin muž.« Opijat
zvan Starac veoma su cijenili stanovnici močvare. Često su patili od groznice koja je izgleda
nastajala u močvari, ali je Ariel zamijetila da su se ljudi veoma brzo privikavali na njega i što
su ga više koristili, to su ga više trebali uzimati kako bi im ublažio bol.
Stisnula je Jennynu ruku za oproštaj i Jenny se vratila u kolibu. Jedan od mlađe
Beckyne braće držao je uzde sivca, iako je poni bio dobro zavezan za mlado stablo. Dječak je
s očekivanjem pogledao Ariel i ispružio ruku prljavu od zemlje.
»Kakvog li poduzetnog dečka!«, rekla je Ariel i nasmijala se. Dala mu je peni i
odvezala ponija. Dječak se nacerio i potrčao niz cestu; bose su mu noge letjele po sleđenom
blatu.
Ariel je zatresla uzdama i poni je krenuo kasom. Kao na dani znak, Romul i Rem su
dotrčali iz uskog prolaza i zauzeli svoja mjesta sa svake strane jednoprega.
Bilo je skoro podne kad je jednopreg skrenuo u stajsko dvorište dvorca Ravenspeare.
Lord Roland je pregledavao nogu konja jednog od svojih lovaca. Kad je njegova sestra
skočila s jednoprega, prišao joj je smrknutog lica.
»Gdje si bila, sestro? Neprimjereno je što nisi prisutna na slavljima koja su
organizirana tebi u čast.«
»U tim je slavljima veoma malo iskazivanja časti prema meni, kao ono sinoćnje«,
kiselo mu je odvratila. »Ona su organizirana više zato da me uvrijede nego da mi iskažu čast.
I mene i mog mladoženju.« Namršteno je pogledala brata. Rolanda se bojala manje od
Ranulfa. On nije tako brzo podizao ruku na nju. Ralpha je prezirala, ali on je bio nepredvidljiv
kad bi se napio pa je većinom pazila da ga ne izaziva.
»Drska si, sestro.« No Roland nije zvučao kao da mu je osobito stalo. Ušmrkao je
malo burmuta i svojim se sivim očima znatiželjno zagledao u sestru. »Čuo sam da si noć
provela s Hawkesmoorom.«
»Mislim da je običaj da u prvoj bračnoj noći nevjesta i mladoženja spavaju zajedno u
krevetu, brate.« Predala je uzde jednoprega Samu i odmaknula se od vozila. Vučjaci su odmah
krenuli za njom.
52
GIGA JANE FEATHER
»Trebala si prvu bračnu noć provesti s Oliverom Becketom.« Roland se nikad nije
zaobilazno obraćao svojoj sestri. Za razliku od Ranulfa, previše je poštivao njezinu
inteligenciju da bi okolišao.
Nasmiješila mu se. »Moj suprug ima drukčije zamisli.« Skrenula je prema
konjušnicama. »Zamisli koje je savršeno sposoban sprovesti u praksi.« Ostavila je Rolanda da
stoji na sredini dvorišta i otišla dati Samu upute kako će stići u Ramsey i što sve treba ponijeti
sa sobom.
Lord Roland je nadlanicom jedne ruke u rukavici udarao po dlanu druge, djelomično
od srdžbe, a djelomično zbog nevoljkog divljenja. Ariel bi im mogla zagorčiti život ako je to
nakanila. Ranulf se razbjesnio kad je saznao da njegov mali plan nije tekao onako kako je
zamislio. Oliver je bio zelen od srdžbe, ali je Roland naslutio da je njegov bijes potaknulo
poniženje. Porazio ga je jedan Hawkesmoor i ništa nije moglo prikriti tu činjenicu. Od toga se
nije moglo pobjeći – čovjek se pokazao većim problemom nego što su očekivali.
A Ariel? Kakvu li je ona igru igrala?
Roland je napustio konjušnice i vratio se natrag u dvorac. U unutarnjem su dvorištu
čuvari lovišta i psi vrvjeli po travnjaku dok su se ostali uzvanici pridružili lovačkoj zabavi te
ispijali kuhano vino i tapkali nogama da se malo ugriju. Sluge su nosile torbe s njihovim
plijenom.
Grof od Hawkesmoora stajao je na jednoj strani sa svojim prijateljima. Roland se
uputio prema njima. »Siguran sam da će vam biti drago čuti da vam se nevjesta vratila živa i
zdrava, Hawkesmoore.«
»Nisam ni pomislio da neće«, neusiljeno je odvratio Simon. »Ne izgleda mi kao
stvorenje koje će nerazborito slijediti porive.«
»Ali vi znate veoma malo o vašoj nevjesti«, oglasio se Oliver, podrugljivo se smiješeći
dok im je prilazio. »Uvjeravam vas, Hawkesmooru, da mi koji dobro poznajemo Ariel, znamo
za svu prevrtljivost i mušičavost djevojčinog karaktera.«
»Onda ću imati to zadovoljstvo da ih upoznam«, odvratio je Simon. Smiješio se, ali je
nešto u njegovom pogledu primoralo Olivera da zastane, kao da je došao pred kobru spremnu
za napad.
»Oduvijek držim da nešto manjka zadovoljstvima za koje netko već zna«, rekao je
Oliver. Iz kruga onih koja su slušali čulo se kako su glasno udahnuli zrak. No osmijeh grofa
od Hawkesmoora nije se pokolebao.
»Plemenitost je kraljevski dar, Becketu.« Namjerno mu je polako okrenuo leđa i
udaljio se.
53
GIGA JANE FEATHER
Sedmo poglavlje
Ranulf je stajao na vratima Velike dvorane i zurio u prepuno dvorište. Vidjevši kako
se Ariel pojavljuje iz smjera konjušnica, spustio se stubama i odrješito krenuo prema njoj.
Zamišljenog izraza na licu, ona se probijala kroz mnoštvo sa psima koji su je slijedili.
»Gdje si, dovraga, bila?«, upitao ju je tihim glasom i zgrabio za nadlakticu. Psi su
zarežali, ali se on nije na njih obazirao. »Kako se usuđuješ nestati a da nikome nisi rekla ni
riječi! Gdje si bila? Odgovori mi!« Protresao joj je ruku. Psi su opet grleno zarežali. Ranulf se
uz ružnu psovku okrenuo prema njima, ali joj je ispustio ruku.
»Zar je važno gdje sam bila?«, odvratila mu je. »Sad sam tu.«
»Odjevena kao neka seljakuša u platno istkano kod kuće«, prosiktao je njezin brat
kroz stisnute usne. »Pogledaj se. Imaš dovoljno novaca da se prikladno odjeneš za svadben
slavlje, a ti hodaš naokolo u toj staroj odjeći za jahanje koja izgleda kao da se provlačila kroz
plast sijena. A i čizme su ti šuplje.«
Pogledala je svoje široke suknje. Na njima je bilo blata i slame, a čizme, iako nisu bile
šuplje, bile su poprilično iznošene i neulaštene. Toliko se nelagodno osjećala pod pogledom
svoga mladoženje dok se jutros odijevala, da je zgrabila prvo što joj je došlo pod ruku, ni ne
misleći na prigodu.
»Vjerujem da ste proveli ugodno jutro, ženo moja.« Simonov je veseli glas spriječio
Ranulfovo daljnje korenje. Grof od Hawkesmoora im se toliko tiho približio iz mnoštva, da ga
ni Ranulf ni njegova sestra nisu primijetili. Ariel ga je pogledala uz blistav osmijeh koji je
odavao njezino olakšanje što je prekinuo Ranulfa.
»Otišla sam na vožnju jednopregom. Oprostite mi što sam se predugo zadržala, ali sam
se odvezla dalje nego što sam kanila i zaboravila sam na vrijeme.«
»Da, na lijep način poštuješ svoga supruga«, obrecnuo se Ranulf. »Dolaziš odjevena
kao djevojčura koja se valjala u sijenu. Zar ti nisam rekao da sestra grofa od Ravenspearea ne
smije ići naokolo poput neke bludnice iz krčme...«
»Oh, dajte, Ravenspeare!« Simon je opet prekinuo njegovu bučnu tiradu. »Činite veću
štetu svome ugledu kad tako u javnosti korite svoju sestru.« Ariel je pocrvenjela do korijena
kose. Više ju je zbunila muževljeva obrana nego bratovljevo korenje.
»Znači, izgled vaše žene se ne odražava na Hawkesmoorov ugled?« Ranulfov je glas
bio pun podrugivanja. »No možda Hawkesmoori nemaju tako visoke standarde.«
»Iz onoga što sam dosad vidio u vašemu gostoprimstvu, Ravenspearu, moram reći da
posve sumnjam u to«, glatko mu je odvratio Simon ni ne trepnuvši očima. Okrenuo se k Ariel
koja je stajala uz njega, pokušavajući suzbiti ljutnju i zlovolju. »Međutim, shvatio sam,
Ravenspearu. Na mužu je da ispravlja svoju ženu, a ne na njezinom bratu.«
»Možda si malo neuredna, draga moja. Mogla bi to riješiti tako da se preodjeneš u
odjeću koja će odgovarati ugledu i jedne i druge obitelji. Siguran sam da lovačka zabava
može pričekati nekoliko minuta.«
Okrenula se i otišla bez riječi. Držala je pognutu glavu i duboko navučenu kapuljaču
da sakrije grimizne obraze. Ovo joj je bila slabost koja ju je najviše mučila. Koža joj je bila
jako svijetla i oduvijek je znala pocrvenjeti i na najmanju provokaciju, katkada čak i bez
nekog razloga. I uvijek joj je bilo neugodno što je pokazivala da joj je neugodno, tako da bi to
samo pogoršavalo stvar.
Zašto se Simon umiješao? Ranulfovo uvredljivo korenje slijevalo se preko nje kao
voda preko nauljene kože. Umiješavši se i stavši joj na stranu, Hawkesmoor je od buhe
napravio slona. A opet, nije uistinu stao na njezinu stranu. Poslao ju je da se preodjene, kao da
je neko zamazano dijete koje je neoprano došlo za stol.
54
GIGA JANE FEATHER
Međutim, kad se u svojoj odaji pogledala u ogledalu, morala je priznati da su obojica
imali pravo. Kosa joj je bila raskuštrana od vjetra, lice umrljano blatom od vožnje kroz
vjetrovitu močvaru, suknje skorene od blata. No ona se morala brinuti za mnogo važnije stvari
od svoga izgleda, ljutito je promrmljala, nestrpljivo petljajući oko dugmadi i kukica.
Ostavši samo u košulji, umila je lice, spužvom oprala ruke i vrat, a potom spustila
kosu. Prebacila ju je preko lica, sagnula glavu i počela raščešljavati zapletene pramenove. Još
je uvijek potiho gunđala iza zavjese od kose boje meda, kad je njezin muž progovorio s vrata.
»Uzvanici vašega brata postaju nestrpljivi. Nisam toliko vješt kao osobna sluškinja, ali
bih vam možda mogao pomoći.«
Naglo je podigla glavu i zabacila sjajnu grivu. Obrazi su joj bili ružičasti od napornog
raščešljavanja, a i zbog ponovnog osjećaja nelagode.
Psi su pridošlicu pozdravili mahanjem repova. Međutim, njihova ga je gospodarica
dočekala gnjevnim pogledom. »Ne treba mi pomoć, gospodine. A nije li malo nepristojno
tako, bez ikakvog kucanja, banuti u moju odaju?«
»Oprostite mi, ali vrata su bila otvorena«, nehajnim je glasom odvratio na njezin
prosvjed. Zatvorio je vrata i odmjerio je svojim nakrivljenim osmijehom. »Osim toga, mužu
je obično dopušten ulaz u ženinu spavaću sobu.«
»To ste mi već dali do znanja, gospodine«, ukočeno je rekla. »Pretpostavljam onda da
žena nema pravo na privatnost.«
»Ne nužno.« Hramajući je krenuo naprijed i uzeo joj četku iz ruke. »Sjednite.« Ruka
na ramenu prisilila ju je da sjedne za toaletni stolić. Počeo je provlačiti četku kroz guste
uvojke snažnim i ritmičnim pokretima. »Žudio sam za ovime otkako sam vas jučer ugledao
dok ste me čekali u dvorištu sa šeširom ispod ruke. Sunce je obasjavalo ove svijetle zlatne
pramenove u vašoj kosi. Zaista su predivni.« Podigao je pramen koji je bio mnogo svjetliji od
ostale kose boje tamnog meda.
Ariel je pogledala njegovo lice u ogledalu. Smiješio se, oči su mu bile pune
senzualnog zadovoljstva, a lice nagrđeno ožiljkom kao da je postalo mekše, kao da je ovim
četkanjem kose vodio ljubav s njom. Zamijetila je kako mu velike i žuljevite šake posjeduju
neku eleganciju, gotovo profinjenost. Osjetila je potrebu da primi te ruke i nasloni na njih
svoje obraze. Protresao ju je drhtaj.
»Hladno vam je«, odmah je rekao i odložio četku. »Vatra se gasi.« Okrenuo se prema
kaminu i vješto žaračem raspirio vatru te nabacio nove cjepanice. »Dođite sad, morate
požuriti s odijevanjem da se ne prehladite.« Šepajući je došao do ormara. »Hoćete li odjenuti
ono što ste nosili jučer? Grimizni vam baršun jako dobro pristaje.« Vadio je odjeću dok je
govorio, zamijetivši oskudan sadržaj ormara. »Čini se da imate vrlo malo odjeće, Ariel.«
»Ne treba mi fina odjeća u močvari«, izjavila je i gotovo zgrabila odjeću iz njegovih
ruku. »Životu koji vodim ne pristaju svila i baršun.«
»Životu koji ste dosad vodili«, zamišljeno ju je ispravio. Naslonio se na stup kreveta,
presavio ruke i promatrao je kako se odijeva. »Kao grofica od Hawkesmoora imat ćete svoje
mjesto na dvoru i u dvorskom životu. Hawkesmoori su oduvijek radili u korist naše zajednice
u močvari.«
Za razliku od Ravenspeara. Lokalna zajednica se radije skrivala od njih nego tražila
njihovu pomoć. No nijedno od njih nije izgovorilo ovo što su oboje pomislili.
Ariel je petljala po sitnim bisernim gumbima svoje košulje. Odjednom joj se učinilo
kao da ima dvije lijeve ruke. Zvučao je tako siguran u sebe, a ona je bila uvjerena da nikad
neće zauzeti svoje mjesto na dvoru ni bilo gdje drugdje kao supruga ovog čovjeka, bez obzira
što će se dogoditi.
»Ruke su vam sigurno ledene.« Odmaknuo joj je prste i počeo zakopčavati sitnu
dugmad u obrubljene sitne omčice. Rukama joj je okrznuo grudi i ona je zadržala dah.
Zakopčao je sve, a ona je osjetila kako su joj bradavice otvrdnule ispod tankog platna košulje
55
GIGA JANE FEATHER
i kako joj se kože naježila. Tada je naglo maknuo ruke i odmaknuo se od nje s iznenadnim
nepristupačnim izrazom na licu.
Okrenula se da uzme suknju, zakoračila u nju i pričvrstila kukice na struku, nastojeći
sakriti drhtanje prstiju i držeći okrenutu glavu dok joj s bijelih obraza nije nestalo rumenilo.
Kad bi barem sada otišao. No on je ostao naslanjajući se na stup kreveta.
Osjetila je na sebi njegov pogled. Pratio je svaki njezin pokret. Od te senzualnosti u
njegovom pogledu krv joj se uzburkala. Činilo joj se da čak i jednostavan čin poput
navlačenja čizama izgleda neobično senzualno u njegovim modrim očima boje mora. Čovjek
je bio ružan kao grijeh, ali je ipak dosad još nitko nije toliko privlačio. Čak ni Oliver, čija je
fizička ljepota bila besprijekorna. Oliver, za kojega je sve do sinoć potajno mislila da ga voli.
Isplela je kosu u debelu pletenicu i nabila na glavu svoj trorogi šešir obrubljen
srebrnom čipkom. Uzela je rukavice i ukočeno krenula prema vratima. »Sigurna sam da ste se
zadržali dovoljno dugo da uvjerite uzvanike, gospodine.«
»U što?« Podigao je obrve i krenuo za njom.
»U vašu muževnost, naravno gospodine. Zbog čega biste me drugog tako javno
dopratili u moju spavaću odaju? Sigurna sam da su naši uzvanici uvjereni da ste iskoristili
priliku i legli u postelju sa svojom ženom.« Pogledala ga je preko ramena. »To je ono u što ste
ih htjeli uvjeriti. Nije li tako, gospodine?« Zajedljivim je glasom nastojala prikriti svoje
uzburkane osjećaje. »Sigurna sam da ćete uživati u grubim muškim šalama kojima će nas
dočekati.«
»Ćisto sumnjam da će vas te šale posramiti, draga moja«, odvratio joj je uz ironičan
osmijeh. »Niste bili nikakva sramežljiva djevica kad ste stali pred oltar, a siguran sam i da
vaši ljubavni sastanci s bivšim ljubavnikom nisu bili nikakva državna tajna.«
Ugrizla se za usnu. Sama je izazvala ovaj protuudarac, ali ju je ipak zaboljelo. Brzo je
prešla hodnik i počela se spuštati stubama, ostavljajući svog muža daleko iza sebe, odlučna da
se sama pridruži lovačkoj zabavi, kao da mu u posljednjih pola sata nije vidjela ni traga ni
glasa.
Simon je šepesao za njom, svom se snagom oslanjajući na štap. Zadrhtala je na njegov
dodir. Nikakvo čudo što je toj mladoj ljepotici odbojna njegova starost i ružnoća. On se
nikako ne može takmičiti s besprijekornim fizičkim izgledom Olivera Becketa. No na trenutak
je u onoj napetoj intimnoj atmosferi njezine odaje zaboravio na svoj izgled i bio svjestan samo
njezine privlačnosti.
Zbog neobičnog kontrasta između njezinog naizgled od tijela odvojenog duha i žive
topline njezine kose i kože, sjaja u njezinim očima i onog predivnog rumenila na njezinim
obrazima, izgledala je tako nevino, gotovo kao dijete.
A on je bio budala koja se samozavarava ako je mislio da bi se fizički mogao svidjeti
svojoj ženi. Nije da je ikad i očekivao da će joj biti privlačan, ali se nadao da joj barem neće
biti potpuno odbojan. Suluda nada, gorko je pomislio.
Lovačka je družina već bila uzjahala konje i izlazila van kad se on pojavio u dvorištu.
Ariel je jahala istu riđu kobilu na kojoj ju je vidio prethodnog dana. Životinja je u mnoštvu
bila plaha, zabacivala je glavu i toptala kopitima po tlu, dodirujući sapima susjedne konje.
Ariel nije izgledala nimalo zabrinuto, bila je zaokupljena razgovorom s Jackom Chaunceyem
koji se, kako je Simon suosjećajno primijetio, teškom mukom svladavao da ne primi
uznemirenu kobilu za uzde.
Uzjahao je svog šarca i istoga časa osjetio olakšanje što je jednako pokretan kao i svi
drugi. Na konju njegovo šepanje nije bilo važno, a njegove rane nisu nimalo utjecale na
vještinu jahanja. Pridružio se skupini prešavši pokretni most te se postrojio uz Ariel i Jacka.
»Ta je riđa kobila veoma nemirna, Ariel.«
»Upravo sam i ja to htio reći«, složio se Jack. »Ne mislite li da je malo previše
nemirna za jednu damu?«
56
GIGA JANE FEATHER
Ariel je prasnula u zvonki smijeh. Kobila je zatoptala stražnjim nogama kao da joj se
pridružila u veselom smijehu. »Vi biste da žene jašu samo na zdepastim i tromim konjima,
lorde Chauncey?«
Jack je izgledao pomalo zbunjeno. »Žene nisu toliko snažne kao muškarci, gospo. Ne
znam bih li bilo kojoj od svojih rođakinja dao da jaše takvu kobilu.«
»A što vi mislite, gospodine?« Ariel je vragolasto pogledala svoga muža, zaboravivši
na prijašnju ljutnju. »Biste li vi zabranili svojoj ženi da jaše takvo vatreno stvorenje kao što je
moja Diana?«
»Sumnjam da bih time bilo što postigao«, blago je odvratio Simon. »A budući da jako
dobro vladate tom životinjom, pitanje je očito besmisleno.«
Ariel je bila zadovoljna odgovorom. Zakikotala se i podbola kobilje slabine pa je
Diana uz njištanje krenula i psi su jurnuli ispred nje. Oliver Becket je uz veseli povik podbo
svoga konja i krenuo galopom za njom. Ariel je pogledala preko ramena i podbola kobilu da
produži korak.
Ne znajući zbog čega, Simon je na svome šarcu krenuo za Oliverom Becketom. To je
bilo djetinjasto, to da se upusti u takvo utrkivanje, no ipak je to bilo jače od njega. Kao da je
imao potrebu natjecati se s mladićem i dokazati da je snažan i sposoban. Oliverovo je lice bilo
ukočeno, a usne čvrsto stisnute dok je tjerao konja da se što više približi riđoj kobili.
Iako se Ariel više nije osvrtala, Simon je znao da čuje iza sebe topot kopita. Mogao je
osjetiti uzbuđenje i napetost među njima. Zbog te je napetosti stisnuo zube – podsjećala ga je
na prizor koji je sinoć zatekao. Opet su se natjecali. Atmosfera je oko njih bila nabijena
seksualnošću. Nije znao želi li Ariel da je dostigne ili ne, ali je znao da on ne bi mogao
podnijeti da je Oliver Becket stigne prije njega.
Zabio je mamuze u šarčeve slabine i životinja je, nenavikla na takve grube ubode,
izbacila svoja velika prsa i jurnula naprijed. Sad je jahao usporedno s Oliverom. Oliver ga je
pogledao. Iskesio je zube, oči su mu sjajile na licu punom zaslijepljene odlučnosti i vidljive
mržnje.
Šarac je jurnuo naprijed. Oliver je bičem udarao po slabinama svoga konja, ali je
životinja počela posustajati. Sada je Simon jahao uz bok kobili. Ariel ga je iznenađeno
pogledala. Očekivala je Olivera. Simon joj se nasmiješio, ne mogavši sakriti svoje likovanje.
»Stanite sada«, rekao joj je. »Utrka je gotova, a Becketov je konj malaksao.«
Ariel se osvrnula i ugledala Olivera koji je još uvijek nemilosrdno bičevao svog
iscrpljenog konja. Istog je časa zategnula uzde. Usne su joj bile stisnute, oči pune gnjeva. »Za
Boga miloga, Olivere, pusti tu sirotu životinju na miru! Vidiš da ne može više.«
»Prokleta životinja nije dobra nizašto drugo doli za živodera«, bijesno je rekao Oliver
zategnuvši uzde. Vrat je životinji bio prekriven znojem, oči su joj mahnito kolutale, pjena joj
je izlazila na žvalama, a krv od bičevanja i mamuza navirala joj je iz slabina.
»Ti si okrutan«, izjavila je bijesno. »Sav je prekriven znojem.«
»Pa ti si se htjela utrkivati«, rekao je Oliver. Zvučao je zlovoljno, kao dječarac koji
zna da je učinio nešto krivo.
»Ja se nisam utrkivala. Samo sam pustila da Diana ide svojim tempom. Nisam nikoga
pozvala da se utrkuje sa mnom!«
»Otkud sad pak to?«, upitao je uz glupav osmijeh. »Uvijek si bila veoma slobodna u
svojim pozivima, cvjetiću.« Krajičkom je oka pogledao Simona koji je kraj njega nepomično
sjedio na svome konju. Tada je Oliver okrenuo svoga konja i odjahao natrag prema povorci
konjanika koja je bila dobrano zaostala za njima.
»Kakve li neugodne i neotesane osobe«, napomenuo je Simon. »Ili možda ima i neku
dobru stranu?«, upitno je podigao obrve.
Osjetila je kako opet crveni. »Učinit ćete mi uslugu ako više ne budete spominjali
Olivera Becketa.«
57
GIGA JANE FEATHER
»To bi moglo biti malo teško, s obzirom na našu sadašnju situaciju«, rekao je. »No
možda će ga biti lakše ignorirati ako se držite podalje od njega.«
»Zar vi to sugerirate da ga ja ohrabrujem?«, upitala je. U njezinim bademastim sivim
očima bljesnula je vatra poput sjajne zvijezde padalice.
»Govorim vam samo da biste trebali biti oprezni i ne dovoditi se u situaciju koja bi se
mogla krivo protumačiti«, objasnio je. »Onakvo vaše kretanje moglo se protumačiti kao poziv
ostalima da vas slijede.«
»Vidim da ste vi to tako protumačili«, odvratila je kroz stisnute zube. »Ako ne
odobravate moj galop, gospodine, ne znam onda zbog čega ste mi se pridružili.«
»Bolje da se s vama utrkuje vaš suprug, draga djevojko, nego vaš bivši ljubavnik.«
Okrenuo je konja prema povorci koja im se približavala. »Dođite. Pridružimo se ostalima i
pokušajmo se ne svađati.«
Ariel je progunđala nešto nepristojno, ali je ipak natjerala kobilu za njim. Istina je da
je u uzbuđenju utrkivanja na trenutak zaboravila na sve. U njezinom je odnosu s Oliverom
uvijek bila prisutna neka žestina – žestina u natjecanju i izazivanju koja ih je oboje
uzbuđivala. A kad je čula topot njegovog konja iza sebe, osjetila je ono isto čisto ushićenje
kao kad je prošle večeri plesala s njim. No to je bilo samo kratkotrajno zadovoljstvo nakon
kojega je neizbježno slijedilo gnušanje prema samoj sebi. Sad se počela pitati kako se ikad
mogla podati Oliveru. I koliko su na to podavanje utjecala njezina braća? Vukli su je za nos,
čak i onda kad je mislila da instinktivno reagira na svoju požudu.
No njezina joj braća to više neće činiti. Od ove joj se pomisli popravilo raspoloženje.
Neće im biti ortak u njihovim igrama s lordom Hawkesmoorom. Barem ne opet, ispravila se.
Dopustila je da je iskoriste jer je bila toliko zaokupljena svojim brigama da nije cijeloj toj
situaciji posvetila dovoljno pažnje. Odsad nadalje neće dopustiti da joj išta promakne, a svoj
će bijeg iz ove močvare isplanirati čim bude mogla sastaviti sve komadiće.
»Bilo je to luđačko jahanje, sestro. Pogledaj samo u kakvom je stanju Oliverov konj«,
rekao joj je Ralph kad mu se približila. Napola zatvorenim očima na slabom suncu škiljio je u
nju. Već je bio dobrano pijan, osim ako se nije ni uspio otrijezniti od sinoć, jetko je pomislila
Ariel.
»Stanje Oliverovog konja nema nikakve veze sa mnom, Ralphe. Nisam ga ja jahala.«
S gnušanjem je pogledala Olivera koji se još uvijek klatio na svojoj iscrpljenoj ragi. »Nisam
toliko glupa da bih pomislila kako bi bilo koji konj iz Oliverove konjušnice mogao pobijediti
Dianu.«
»Tada bi bilo prijateljski od tebe da mi pokloniš jednu od svojih dragocjenih
životinja«, zarežao je Oliver. »Ne misliš li i ti tako, Ravenspeare?«
Ranulf se nasmiješio. »Što misliš o tome, sestro? Nije baš jahanje na koje je inače
naviknuo, ali možda da mu bude kao utješni dar?«
Iz skupine Ravenspearovih bliskih prijatelja zaorio se smijeh na ovu grubu dosjetku.
Potajice su pogledavali u smjeru grofa od Hawkesmoora, ali je on izgleda bio veoma
zaokupljen razgovorom s lordom Stantonom pa nije čuo što je rečeno.
Doduše, morao je čuti. Ariel je slatko rekla: »Svoje konje dajem samo najboljim
jahačima. Bojim se da me se Oliver nikada nije dojmio svojom vještinom jahanja. Mislim da
mu nedostaju neke finese.« Zadovoljno je promatrala učinak svoje uvrede. Oliver je
problijedio, oko usana mu se pojavila bijela sjena. Ranulf je izgledao kao da bi najradije ubio
svoju sestru, ali su ostali s odobravajućim smijehom prihvatili njezinu opasku, tako da ni
Oliver ni Ranulf nisu mogli iskazati svoj gnjev, a da ne ispadnu još smješnije.
Simon se još uvijek pravio da ništa ne čuje, ali kad je Ariel malo zaostala i nastavila
jahati usporedno s njime, pogledao ju je pogledom koji bi mlijeko pretvorio u sirutku. Još se
uvijek zadovoljno smiješila zbog svoje dosjetke, očekujući da će njezin muž znati cijeniti brzu
domišljatost kojom je porazila svoje protivnike i obranila njegovu čast. Umjesto toga, on ju je
58
GIGA JANE FEATHER
gledao kao da pripada najnižem rodu neke vrste kukaca. Čak je i lord Stanton izgledao
ozbiljno i odvratio od nje pogled. Nije mogla shvatiti zbog čega odjednom nitko ne odobrava
njezin postupak, ali je stisnula zube i prkosno podigla bradu, namjerno ignorirajući svoje
pratitelje sve dok nisu stigli do obale velikog jezera gdje će se prvi puta ovog poslijepodneva
okušati U lovu.
***
»Tisuću gvineja za jednog ždrijepca!«, u nevjerici je uzviknuo Ranulf.

»Da, gospon. Sam si mislio da bi vas moglo zanimat’.« Muškarčev je glas
istovremeno bio i dodvoravajući i podmukao. Stajao je u stajskom dvorištu i držao visoke
hodulje koje je stavio kad je prelazio podmuklo močvarno zemljište između svoje trošne
kolibe skupljača treseta i veličanstvenog dvorca Ravenspeare.
Ranulf je duboko zabio ruke u džepove kaputa. Spuštala se večer i hladan je vjetar u
naletima puhao oko konjušnica. Stan ga je čekao kad se lovačka družina vratila u suton, a grof
je po čovjekovom lukavom osmijehu odmah pogodio da ima informaciju koju mu želi prodati.
»Gospon Carstairs silno želi osnovat svoju konjušnicu«, nastavio je Stan, pomalo
očajan u silnoj želji da uvjeri njegovo gospodstvo u vrijednost svoje informacije. Grof
većinom nije bio previše velikodušan i bio je poznat po tomu što je plaćao samo nekakav
sitniš za mjesne tračeve koji su se Stanu činili veoma važnima. »On bi ‘tio onu vrstu koju ima
njeno gospo’stvo. Za trke i tako.« Uznemireno je gledao u grofa koji se mrštio na treperavom
svjetlu baklje pokraj njega.
Utrke konja bivale su sve popularnije među plemstvom, još otkako je prije pet godina
arapski konj križan s engleskim pasminama. Stan je čuo da je čak i kraljica razmišljala o
osnivanju konjskih utrka u Ascotu u blizini Londona. Čekao je.
Ranulf se okrenuo na peti i krenuo preko dvorišta u dio gdje je Ariel držala svoje
konje za razbibrigu. Za razbibrigu!, pomislio je, okrutno se nasmiješivši. Sve je to vrijeme to
podmuklo dijete pod njegovim nosom uzgajalo visoko cijenjene trkaće konje. A sada je
izgleda htjela na njima i lijepo zaraditi.
Hodao je duž konjušnica, svjestan da ga Edgar slijedi za petama. U prijašnjim je
posjetima iskazao samo mlako zanimanje, no večeras je na sve ovo gledao drugim očima. Tu
je bilo samo jedno ždrijebe koje je još sisalo, a čak je i iz površnog pogleda mogao vidjeti da
je uistinu prekrasna životinja. A kad je to Ariel uspjela uspostaviti veze koje će joj omogućiti
takvu unosnu prodaju? Koga je to poznavala tko joj je mogao pomoći u takvome poslu? John
Carstairs i njegova mlada obitelj tek su se nedavno doselili u njihovo susjedstvo kad su
naslijedili imanje nekog dalekog rođaka. Zatvoreni i sumnjičavi stanovnici močvare još uvijek
nisu u cijelosti prihvatili pridošlice. No čini se da Ariel nije bila toliko suzdržljiva. Posvetit će
malo više pažnje svakodnevnim aktivnostima svoje sestrice nego što je to dosad činio.
Ležerno je hodao uz pregratke, odlučivši da neće nikome – čak ni svojoj braći – dati
do znanja da zna za prodaju ždrebeta niti da išta zna o ovom sestrinom tajnom malom poslu sa
strane. U ovome bi Arielinom poslu mogao malo i on zaraditi.
Nehajno kimnuvši glavom budnom konjušaru, otišao je iz duge i uske zgrade.
Močvara je obilovala kradljivcima konja. Što bi bilo prirodnije nego da katkada jaše na
nekomu od njezinih konja? Ukradene bi životinje mogao poslati niz rijeku, dolje do
obiteljskog brodogradilišta u Harwichu. Tamo bi se mogle ukrcati na trajekt za Holandiju i
unosno prodati na Kontinentu. A ako se ukradeno grlo ne pojavi u Engleskoj, nitko, a
najmanje Ariel, neće moći ući u trag lopovu.
Smiješio se kad je izašao u hladnu večer. Stan mu je tjeskobno pristupio. »Vjerujem
da će vam koristit’ informacija, gospon.«
»Možda«, odsutno je rekao Ranulf i izvukao kesu iz džepa. »Ali ako itko drugi čuje za
59
GIGA JANE FEATHER
ovo, dat ću da ti odsijeku uši zbog skitnje. Jesi li razumio?«
Kao mjesni sudac, grof od Ravenspearea je mogao učiniti i više. Stan je energično
kimao glavom. »Imate moju riječ, gospon. Znate vi starog Stana. Tih k’o grob.« Sjajnih je
očiju ispružio ruku i grof mu je na dlan ispustio srebrni novčić. Potom se uspentrao na svoje
hodulje i poput cirkuskog akrobata nestao u noći.
Ranulf se vratio u dvorac. Glazbenici su već svirali na večernjem slavlju, dugi su
stolovi bili postavljeni za banket. Sluge su užurbano hodale po Velikoj dvorani s pladnjevima
vina, medovine i konjaka i posluživale uzvanike koji su se već bili okupili. Većina se njih
presvukla iz odora za jahanje u bogatu odjeću od brokata i baršuna. Napokon, ovo je bilo
vjenčanje, iako još uvijek nije bilo traga ni nevjesti ni mladoženji.
Ranulf je pak bio sav poprskan blatom. Pohitao je u svoju odaju dok mu je osmijeh
nestajao s lica. Ta je njegova sestrica postajala sve veća smetnja!
Ostrugao je bradu bez vode i uzeo čistu košulju od sluge koji mu ju je pružio. Zašto je
primila Hawkesmoora u bračnu postelju, unatoč njegovom izričitom nalogu? Zašto nije ostala
odana svojoj obitelji? I ne samo to, i jezik joj je postajao prokleto oštar. Ismijavati onako
Olivera pred svima i pred kozičavim Hawkesmoorom i njegovim ljudima! To se nije moglo
tolerirati.
Sjeo je na stolac i ispružio nogu da mu sluga može skinuti prljave čizme. Lice mu je
bilo smrknuto pa se sluga skutrio, znajući iz dugogodišnjeg iskustva da će se i na najmanji
povod na njega sručiti iznenadna oluja.
Ranulf je pak razmišljao o drugome. Što prije Ariel postane udovica, to bolje. Mislio
je da će s narukvicom i dragocjenom srebrnom ružom kupiti njezinu pasivnu suradnju, no
izgleda da se preračunao. A sad kad je još saznao za konjušnicu, sad je imao još više razloga
da je zadrži ovdje u Ravenspearu. Bilo mu je nezamislivo da se ona, njezin mrski suprug,
njezin miraz – sporni komad zemlje i cijelo bogatstvo u arapskim konjima, da se sve to preseli
u Hawkesmoor i da žive u slozi i bogatstvu...
Nezamislivo! I sve do ovoga časa ta mu pomisao nije pala na pamet, jednako kao ni to
da možda nije imao svoju sestru pod potpunom kontrolom.
Ona se pokazala kao prevrtljivo i prepredeno stvorenje. Što ako je već zanijela?
Smrznuo se na tu pomisao. Ako je Ariel nosila Hawkesmoorovo dijete, tada će
Ravenspeareova zemlja koja joj je bila miraz, po bračnome ugovoru pripasti muževljevoj
obitelji. Dijete onog prokletog Hawkesmoora naslijedit će zemlju koja pripada Ravenspearima
– bez obzira što će dijete imati i njihovu krv. Bez Arieline suradnje nije ju mogao držati
podalje od bračne postelje. Takav bi skandal dopro i do kraljičinih ušiju i sve bi bilo
izgubljeno.
Simona Hawkesmoora treba bez odlaganja ukloniti. A ako Ariel nosi njegovo dijete,
onda treba i nju ukloniti. Bilo je krajnje vrijeme da opet upokori Ariel, ali će se najprije
morati riješiti onih njezinih prokletih pasa. Nije znao zbog čega se već i prije nije pobrinuo za
njih. Naučit će on svoju podmuklu sestru odanosti i poslušnosti.
Mala su mu se usta pretvorila u crtu, ali mu je zadovoljstvo opet zasjalo u uskim sivim
očicama dok je popravljao periku i namještao njezine uvojke da mu padaju na ramena, dajući
određenu punoću njegovim oštrim crtama na četvrtastom licu.
Sluga je s velikim olakšanjem gledao kako njegov gospodar nekoliko minuta kasnije
odlazi iz odaje. Eksplozija se nije dogodila.
60
GIGA JANE FEATHER
Osmo poglavlje
»Za boga miloga, čovječe, budi razuman!« Jack Chauncey dao je oduška svom
ogorčenju. »Ne možeš ništa od boli. Jedva da možeš pomaknuti nogu. Što ćeš imati od toga da
siđeš dolje na još jednu večer jalovog i raskalašenog bančenja?«
»Bit će mi bolje nego da se skrivam ovdje gore«, izjavio je Simon kroz stisnute zube.
Ležao je na počivaljci i pokušavao saviti hromu nogu. Poslijepodne provedeno u vlažnim
isparavanjima močvare pogubno je djelovalo na ranjenu nogu. »Ne dam da me poraze
Ravenspeari, Jack. Ne želim lažno suosjećanje i podsmjehivanje iza leđa: ‘Kako li je muževan
taj Hawkesmoor’«, oponašao je. »‘Šepesa uz svoj štap i većinu vremena ne može stajati
uspravno, siroti...’«
»Oh, Simone, prestani!«, prekinuo ga je Jack i odustao od pokušaja da ga urazumi.
Uhvatio mu je nogu i stavio je na svoje rame. »Guraj.«
Simon je stisnuo zube i gurnuo. Slabi mišići lista bolno su se zgrčili, ali je on i dalje
nastavljao, trpeći strašnu bol. Katkad mu je bilo bolje, katkada gore, a večeras je bilo gore no
ikad prije. Usta su mu se iskrivila kad mu je sinulo da nije toliko patio samo zbog
poslijepodnevne vlage, već da vjerojatno sada ispašta i od posljedica sinoćnjeg kavalirskog
spašavanja svoje nevjeste. Mišići su mu bili zgrčeni u čvrst čvor i jedva se suzdržavao da ne
krikne od boli kad je ispružio list. U koljenu je osjećao kao da mu vrućim kliještima čupaju
meso ispod kože. No iz gorkog je iskustva znao da će nekoliko dana biti vezan za krevet ako
sada popusti pred boli.
Začuvši kucanje na vratima, zarežao je: »Ostavite me na miru!«
Jack je zakolutao očima. »To je vjerojatno Stanton došao vidjeti treba li ti pomoć pri
silasku.«
Simon je napravio grimasu. »Onda mu otvori, ali ne puštaj unutra nikoga drugoga.«
Čim je Jack otvorio vrata, u odaju je brzo zakoračila Ariel, ne dajući mu vremena da
joj zapriječi ulaz. U ruci je držala košaru. »Izgledali ste kao da vas jako boli kad ste sjahali s
konja, gospodine. Ako mi dopustite, mogu vam ublažiti bol u nozi.«
»Ne treba mi ništa.« Simon ju je smrknuto pogledao dok je vunenim prekrivačem
pokrivao golu nogu. »Molim vas, otiđite.«
Odložila je košaru na pod uz njegovu počivaljku. Bila je skinula svoju odoru za
jahanje i sada je nosila haljinu od blijedoplave svile koja se rastvarala nad podsuknjom od
bijele čipke preko koje je zavezala holandsku pregaču. Kosu je skupila u čvor na vrhu glave, a
na čelu i oko ušiju visjeli su joj bogati izvučeni pramenovi.
Čak je i u svoj svojoj boli i razdražljivosti Simon uočio otmjenost i eleganciju njezine
odjeće. Očito je uzela k srcu jutrošnji razgovor o njezinoj otrcanoj jahaćoj odori.
»Imam malo iskustva u tim stvarima«, žurno je rekla da prikrije oklijevanje, nudeći
takvo intimno dodirivanje koje bi mu ublažilo bol.
»Meni treba mnogo više od liječenja ljekovitim biljem jedne domaćice, djevojko«,
rekao je i posprdno se nasmijao. »Draga moja, vaš je muž bogalj kojemu neće pomoći
ljekovito bilje.«
»Shvaćam«, odvratila je i posegnula rukom da skine prekrivač. »No moje umijeće
seže mnogo dalje od ljekovitog bilja.«
Grubo joj je odgurnuo ruku kad je uhvatila prekrivač. »Rekao sam vam da me ostavite
na miru.«
Zagrizla je donju usnu i neko ga vrijeme namršteno promatrala u tišini. Ruke je držala
sklopljene na pregači i Simon je ugledao narukvicu oko njezinog vitkog zglavka. Mogao se
61
GIGA JANE FEATHER
zakleti da ju je već negdje vidio.
»Stidite se svoje rane?«
Opet je odjeknuo njegov grubi smijeh. »Kako bih se mogao stidjeti? Čovjek u
najboljim godinama pretvoren u bespomoćnog bogalja s uništenom nogom! Zaista sam
prvoklasan mladoženja!« Znao je da je ovo njegovo ogorčenje izazvala bol, ali je to bila
jedina stvar koju nije mogao kontrolirati.
»Mislim da biste trebali otići, gospo«, tiho je rekao Jack primivši je za ruku. »Simon
je loš bolesnik i oduvijek je i bio.« Pokušao je ublažiti Simonovo odbijanje zavjereničkim
kikotom. »Kunem se da je sada gore volje od ranjenog medvjeda.«
Ariel nije popustila pod pritiskom da ode. »Ženina je dužnost da se brine za svoga
muža.«
»Kad dođete živjeti pod moj krov, gospo, tada ćete izvršavati dužnosti žene«, izjavio
je Simon opet se grubo nasmijavši. »A sada vas molim da me ostavite s prijateljima. Oni
dobro znaju što treba učiniti.«
Nijemo je uzela svoju košaru i vratila se u svoju odaju. Kakvog li tvrdoglavog i
ponositog čovjeka! Očito ga je jako boljelo, a ona je točno znala kako bi mu mogla ublažiti
bol. No on nije htio njezinu pomoć jer se bojao da će joj se gaditi njegova rana.
Ili je to bilo zato što nije htio prihvatiti njezinu pomoć? Ona je bila Ravenspearica i ne
smije vidjeti nikakvu njegovu slabost.
Njezinoj braći nije priuštio zadovoljstvo da vide koliko ga muče njihova ismijavanja i
zasad je uspio osujetiti njihov opaki plan. Znala je da on još nije siguran kakvu je ona ulogu
odigrala u sinoćnjem pokušaju da ga se ponizi. Stoga je bilo razumljivo da se držao podalje od
nje i njezinog nuđenja pomoći.
***
»Ako je tvoja žena umješna s lijekovima, čovječe, mogao bi proći i mnogo gore nego
da se brine o tebi«, ukorio ga je Jack. »Ja znam jako malo o tomu kako ublažiti bol i prokleto
sam siguran da ovo guranje i povlačenje na kojemu insistiraš nije od velike pomoći. Koliko
mogu vidjeti, ono ti samo uzrokuje još veću bol.«
»Oh, prestani s korenjem.« Simon se posjeo i s bolnom grimasom prebacio noge preko
ruba počivaljke. »Pomozi mi da se obučem. Ne želim da govore kako je mladoženja previše
slab da prisustvuje vlastitom svadbenom slavlju.«
»Katkad mislim da nemaš više razuma od djeteta.« Jack mu je pružio ruku i pomogao
mu da se ustane.
Simon je zaškrgutao zubima kad je ranjenu nogu stavio na pod. »Daj mi moj štap.«
Jack mu ga je dodao i rezignirano promatrao kako njegov prijatelj tetura po odaji,
nastojeći da se ne oslanja svom težinom na ranjenu nogu.
»U redu, mislim da ću uspjeti, a da ne izgledam previše jadno«, promrmljao je Simon.
»Pomozi mi s čarapama i hlačama, molim te.« Sjeo je na rub kreveta. Na čelu su mu izbile
graške znoja, a koža mu je poprimila sivu boju.
Jack je navukao vunene čarape na Simonove noge. On se već toliko navikao na ožiljak
u obliku zmije, na grimiznu crtu koja je vijugala po blijedoj i iznemogloj nozi, da ga više
gotovo nije ni zamjećivao. Nastojao je biti pažljiv, ali je znao da svom prijatelju uzrokuje
veliku bol dok mu je navlačio čarapu preko iskrivljenog koljena.
»Za Boga miloga, čovječe, ti si posve sigurno promašio zvanje. Trebao si biti osobna
sluškinja.« Simon se nesigurno cerio dok mu je Jack uspješno navlačio hlače i zakopčavao
dugmad na struku. »Sad ćeš me još oprati iza ušiju.«
»Oh, prestani se žaliti, Simone! Ni sam ne znaš koliko si prokleto sretan što uopće
imaš prijatelje kad si takvo gunđalo.« Dodao mu je kaput, ali osmijehom nije uspio prikriti
62
GIGA JANE FEATHER
svoju zabrinutost.
»Jesi li siguran da ćeš uspjeti sjediti cijelu večer?«
»Naravno.« Simon je potapšao prijatelja po ruci. »Ne obaziri se na moju mrzovolju,
Jack.«
»Ne obazirem se«, odvratio je. »Da se obazirem, ne bi mi vidio ni traga ni glasa... ni
nikome od nas ostalih.« Podložio je rame pod Simonovu ruku. »Možeš se nasloniti na mene
dok ne stigneš do vrha stubišta. Nitko neće primijetiti.«
No kad su njih dvojica izašla iz Simonove odaje, pred vratima je stajala Ariel sa psima
koji su sjedili do njezinih nogu. »Trebali bismo sići, gospodine«, rekla je uz hladan osmijeh.
»Budući da pred svijetom predstavljamo ujedinjenu frontu.« Stala je uz njega i rekla Jacku:
»Ja ću svome suprugu dati ruku. Nitko neće misliti da je to nešto neobično.«
Jack je izgledao sumnjičavo, ali je Ariel odgurnula njegovu ruku i zataknula
Simonovu za svoju podlakticu. »Hoćemo li, gospodine?«
Simon je odmah osjetio snagu ne samo u njezinom stisku, već i u cijelom tom vitkom
tijelu pokraj sebe. No više mu se činilo da nije u pitanju tek sirova snaga. Unatoč nevoljkosti
da prihvati njezinu pomoć, zaintrigirano je pomislio kako ona točno zna kako na najbolji
način iskoristiti svoju snagu.
»Mislim da je Simon pretežak da biste ga vi podupirali, gospo«, s kolebanjem je rekao
Jack.
»Nije tako«, rekao je Simon uz lagani trzaj usana. »Ariel nije prozračan duh na što
upućuju njezin izgled i ime.«
» Nikada nisam ni poticala takva čudnovata zapažanja«, odvratila je. »Ja sam slučajno
veoma prizemna osoba. Ne uzrujavam se zbog okolnosti koje ne mogu promijeniti, i znam
kad je najbolje progutati svoj ponos i prihvatiti ponuđenu mi pomoć.«
»Oh, to se odnosi na tebe, Simone«, zakikotao se Jack.
»No, dakle, ja nemam vremena za lažan ponos«, izjavila je kad su došli do vrha
stubišta. »Ako date lordu Chaunceyju svoj štap i primite se jednom rukom za ogradu, a s
druge se strane oslonite na mene, možete se spustiti niz ove stube jednako vješto kao
planinska koza.«
»Kakvog li samopouzdanja.« Simon se nasmiješio unatoč boli. Takvo je optuživanje
od ovog mladog stvorenja bilo apsurdno, a ipak je u njoj bilo nešto što mu je ulijevalo
samopouzdanje.
Spustio se na klupu za glavnim stolom i uzvraćao pozdrave onima koji su već za njime
sjedili.
Ariel je sjela do njega i jezikom coknula psima koji su odmah legli do njenih nogu.
»Ne želim te proklete pse ispod stola«, rekao je Ranulf. »Nije im mjesto u dvorani u
kojoj se blaguje.«
»Tvojim psima nije zabranjen ulaz, brate«, slatko je uzvratila, pokazujući na čopor
španijela koji su tumarali oko stolova.
»Oni nisu veliki kao poniji«, rekao je Ranulf.
»Ali moji sjede na miru. Tvoji su na putu slugama i moljakaju hranu.« Glas joj je sada
bio oštar. »Moji se savršeno pristojno ponašaju.«
»Ne želim ih za svojim stolom.« Ranulf je pucnuo prstima slugi. »Uzmi pse ledi Ariel
i zatvori ih u konjušnicu.«
Ariel je odgurnula stolicu. Lice joj je gorjelo. »Nećeš to učiniti. Moji će psi ostati sa
mnom.«
»Onda bi možda bilo najbolje da zajedno s njima odeš u konjušnicu i tamo jedeš,
sestro.« Ranulf se napola pridigao iz stolice.
»Ova je svađa posve neprimjerena.« Simonov je glas poput zvona odjeknuo u napetoj
tišini.
63
GIGA JANE FEATHER
Nije mogao vjerovati da se ovakva svađa odvijala između brata i sestre usred banketa i
pred dvije stotine promatrača. Ogledao se naokolo i zamijetio da jedino njegovi prijatelji
izgledaju preneraženo. Ostali su uzvanici izgledali tek znatiželjno – htjeli su vidjeti tko će
odnijeti pobjedu.
»Odvedite pse u svoju odaju«, tiho joj je rekao.
Okrenula se prema njemu, oči su joj plamtjele od gnjeva. Istim joj je tihim glasom
rekao: »Samo se ponižavate kad mu se odupirete. Zar ćete igrati istu igru kao vaš brat?«
Sjetila se njegovog hladnog neodobravanja kad se tog poslijepodneva izrugivala
Oliveru i na bratovu grubost odgovorila vlastitom. Pogledala je Ranulfovo crveno lice i mutne
oči dok je prijeteći sjedio na čelu stola.
Izvukla se iz klupe, dala znak psima i otišla iz dvorane uspravnih leđa i podignute
glave.
Ranulf je posegnuo za bocom vina i napunio svoju čašu. Iskapio je cijelu čašu u
jednom gutljaju. »Ona je drsko stvorenje, ta vaša žena, Hawkesmoore. Želim vam sreću s
njom... Morat ćete joj pokazati tko je glavni da biste stekli njezinu potpunu poslušnost.«
Njegov je neugodan smijeh odjeknuo za stolom.
Simon se nije obazirao na njega, jednako kao što se dotad nije obazreo ni na mnoga
druga ismijavanja. Samo se okrenuo prema lordu Stantonu i nastavio sa svojom večerom.
Ariel se vratila za nekoliko minuta, sjela i uzela svoju čašu. S izrazom gađenja je
pogledala hranu na pladnju ispred sebe. Sat vremena prije umirala je od gladi, a sada je
izgubila apetit.
»Vi ne jedete?«
»Nisam gladna.« Kradomice je pogledala svoga muža.
Simon je posegnuo za vrčem vina i napunio joj čašu. Tiho joj je rekao: »Katkada je
bolje pustiti da stvari idu svojim tokom, draga moja djevojko.«
»Zašto trpite nepravdu?«, upitala ga je, zadovoljna što je mogla potaknuti to pitanje.
»Ima stvari koje nisu vrijedne reakcije. Kad reagirate na njih, tada se samo
ponižavate.« Uporno ju je gledao, a ona je osjetila kako počinje crvenjeti.
»Kažete da nisam smjela uzvratiti Ralphu i Oliveru ovog poslijepodneva?«
»Da, upravo to govorim.«
Spustila je oči na svoj pladanj, ne mogavši više podnijeti njegov uporan pogled. Zar je
u pravu? Oduvijek se ponosila time što je braći uzvraćala istom mjerom. Zar se time spuštala
na njihov nivo? Takva joj pomisao nikad nije pala na pamet. I nimalo joj se nije svidjelo
njezino značenje.
»Dopustite da vam očistim od kosti jednu od onih izvrsnih potočnih pastrva«, rekao je
posve drukčijim tonom koji je odgovarao izrečenom. »Te su uhvaćene tu kod vas?«
Nije mu odmah odgovorila. Ona nije mogla tako brzo kao on promijeniti raspoloženje.
Upiljila je oči u njegove velike prste koji su vješto čistili ribu kao da šivaju fini porub. Od te
se usporedbe nasmiješila pa je napetost malo popustila. Prizor u kojemu njegovi tako veliki
članci, tako široki četvrtasti nokti i tako žuljeviti prsti drže iglu i vezu bio je previše apsurdan.
Oliverove su ruke bile bijele i nježne, s dugim prstima, a nisu uvijek bile ni vješte ni
blage. Ariel nekako nije mogla zamisliti da su Simonove mačevalačke ruke ikada napravile
neki pokret koji nije bio pomno promišljen. Nikad nisu bile nehotično grube, a kad bi ih
koristio da njima naudi, tada bi uvijek za to postojao dobar razlog.
I opet je osjetila hladne trnce na koži. Bili su to trnci pomiješanih osjećaja iščekivanja
i uzbuđenja. Njezino je tijelo reagiralo na osjećaj koji ju je preplavio kad je zamislila te ruke
na svome tijelu.
»Je li vam hladno?« Stavio je očišćenu pastrvu na njezin tanjur.
»Nije«, snažno je odmahnula glavom. Obrazi su joj sada bili ružičasti kao da joj je
vruće. »Pastrva je uhvaćena u Velikoj Ouse, otprilike pet milja odavde.« Zabila je vilicu u
64
GIGA JANE FEATHER
ribu, zaboravivši da nije gladna. Samo je htjela učiniti nešto da sakrije svoju zbunjenost.
»Imate veoma zanimljivu narukvicu.« Prstima je lagano prešao preko finih, biserima
optočenih zlatnih niti.
Odložila je vilicu i podigla ruku tako da je svjetlo svijeće osvijetlilo zlato te prozirni
sjaj bisera i srebrne ruže s njezinim krvavocrvenim središtem. » Ranulfov dar.«
»Tako je, sestro.« Ranulf je udario šakom po stolu. Jezik mu se pomalo pleo. »Dar
tvoga brata. A ti to nimalo ne cijeniš.«
Usne su joj se stanjile. »Ja uvijek cijenim tvoje darove, Ranulfe. Jako su vrijedni zato
što su rijetki.« Osjetila je kako se kraj nje ukočio njezin muž i namjerno svrnuo pogled na
svoj tanjur. »Pretpostavljam da ćete mi reći kako nisam trebala ništa odvratiti,« šapnula mu je,
»ali vi ne razumijete situaciju.«
»Da?« Opet se okrenuo prema njoj i pogledao je u lice. »Ako postoji nešto što bih
trebao razumjeti, molim vas da me prosvijetlite.«
Osjetila je kako joj se na licu opet pojavljuje izdajničko crvenilo. »Trebali biste
shvatiti da moja braća nisu zadovoljna ovim vjenčanjem, gospodine.«
Kimnuo je. »Da, to sam shvatio. Vjenčanje je nametnuto Ranulfu.«
»Koliko sam čula, to mu je naredila kraljica.«
»Da, Njezino je Veličanstvo to naložilo«, odvratio je neodređeno.
»Ali nije nametnuto i vama?«
Odmahnuo je glavom. Vragolast mu je smiješak razvedrio lice. »Nije, Ariel. Meni nije
nametnuto. Zapravo je to bila moja zamisao.«
»Ali zašto?« Ne misleći, stavila je ruku na njegovu. Narukvica je zasjala na
tamnosmeđem baršunu.
»Sjetio sam se kako bih mogao pomiriti naše dvije obitelji.« Odmahnuo je glavom,
osmijeh mu je sada bio posprdan. »Zamisao naivca koji razmišlja kao seoska luda.«
Maknula je ruku s njegovog rukava. Uzela je vilicu i zabadala je u ribu na tanjuru.
»Ne znam kako će ikada između Hawkesmoora i Ravenspeara vladati mir kad je proliveno
toliko krvi, kad je bilo toliko podmuklosti.«
Simon je uzeo svoju čašu i polako je okretao u rukama, promatrajući kako se crvena
tekućina vrti na svjetlu svijeće. »I ljubavi također. Vaša majka i moj otac su bili ljubavnici.
Umrli su zbog te ljubavi.«
»To je bila nečasna ljubav. Vaš je otac zaveo...«
»Dosta.« Oštro je prekinuo njezin vatreni govor. »To se ne tiče nas, Ariel. Ako je
netko od njih dvoje bio kriv, odnio je tu krivnju sa sobom u grob.« Ispio je svoje vino i
obratio se jednom od svojih prijatelja na drugoj strani stola.
Ariel je popila svoje vino. Prstima je drobila komad kruha i od mrvica radila kuglice
dok je oko nje razgovor zamirao i nanovo počinjao. Ako njezina majka nije bila bespomoćna
žena koju je zaveo, silovao i obeščastio nitkov, tada je njezina majka svojevoljno pohrlila u
Hawkesmoorovo naručje. Njezina braća nisu mogla u to povjerovati, jednako kao ni njihov
otac. Ubio je Hawkesmoora zato što mu je obeščastio ženu, a Margaretina je smrt bila užasna
nesreća. Ili je barem tako uvijek govorio.
No je li to bila istina? Ili su muškarac i žena preši i preko mržnje između dviju obitelji
i predali se zabranjenoj strasti?
Nikad prije nije razmišljala na ovakav način. Prihvatila je verziju svoje obitelji kao da
je Sveto pismo. Zadubljena u misli, kažiprstom i palcem odbacila je krušnu kuglicu koja je
pala na sredinu tanjura s teletinom njezinog muža.
On je zapanjeno pogledao pristiglo strano tijelo na svome tanjuru, a potom se upitno
okrenuo prema svojoj ženi.
»Oprostite, gospodine. Ne znam kako se to dogodilo.« Izgledao je toliko zaprepašteno,
da joj se u glasu začuo vragolast smijeh. Svojom je vilicom nabola kuglicu i izvadila je iz
65
GIGA JANE FEATHER
njegovog tanjura.
»Igranje s hranom je ponašanje koje bolje pristaje u dječju sobu«, rekao je njezin muž
s velikom ozbiljnošću koja se kosila s veselim izrazom u njegovim očima. U Arielinim je
nestašlucima bilo nečega neizmjerno privlačnog. Zamijetio je to već više puta prije, primijetio
je kako taj nestašluk razbija njezinu uobičajenu ozbiljnost zbog koje je izgledala starije od
svoje dobi te ublažuje oštar i oprezan izraz u njezinim očima.
»Nekako mi je kliznula s prstiju«, objasnila je hinjenom ozbiljnošću. »Kao kamen iz
katapulta.«
Nasmijao se. »A vi ste vješti s katapultom?«
Pravila se da razmišlja o pitanju. »Više volim loviti lukom i strijelom«, rekla je. »I ne
volim lov na ptice.«
»Ali ste ovog poslijepodneva bili veoma vješti.«
Slegnula je ramenima. »Imam dobro oko, bez obzira koje oružje koristim.«
Simon se zavalio u stolici i malo olabavio nogu. Ova je njegova žena bila veoma
neobična. »Pretpostavljam da već neko vrijeme vodite bratovljevo domaćinstvo.«
»Od svoje petnaeste godine.« Nasmijala se, ali nimalo veselo. »Prije očeve smrti, kad
mi je bilo jedanaest, uzde je držala njegova ljubavnica, ali nije previše marila.«
»Razumijem. Znači, ovdje je živjela ljubavnica vašeg oca?«
»Oh, posve javno, skoro pet godina. Što nimalo nije pridonijelo omiljenosti
Ravenspeara u okolici.« Počela se opet igrati kuglicama kruha; pokreti su joj bili nemirni i
nervozni. »Ona i ja se nismo slagale pa sam joj se sklanjala s puta.«
Zašutjela je, kao da je rekla sve što je trebalo reći, ali je Simon iz toga ipak mogao
jasno vidjeti sliku. Mlada djevojka bez majke odrasta u izopačenom domu bez ljubavi. Nije ni
čudo što se ponekad ponašala tako povučeno i nepromišljeno.
»Jeste li se školovali, Ariel?«
»Oh, mogu čitati grčki i latinski jednako kao i engleski i dobro pisati sva tri jezika«,
rekla je uz još jedno slijeganje ramenima. »Nisam suviše vješta s brojevima, ali sam naučila
dovoljno da ne bude varanja u kućanskim računima.«
»A gdje ste to naučili?« Zvučao je jednako iznenađeno kako se i osjećao. Ovakav
stupanj obrazovanja bio je neuobičajen za ženu, osobito za onu koja je odrasla u takvom
zanemarivanju.
»Naš se vikar oduvijek interesirao za mene. Još otkako me je kao malu djevojčicu
uhvatio na svojoj jabuci s nekom ciganskom djecom.« Smijeh joj je bio vedar, kao da joj je to
bila draga uspomena. »Velečasni Collins je mislio da besposleni um radi nepodopštine.
Mislim da se bojao da ću pobjeći s Ciganima. Možda je bio u pravu«, dodala je uz još jedan
smijeh. »Veoma sam voljela slobodu koja je vladala u njihovom logoru. Bili su tako prljavi i
odrpani, ali se meni činilo da stalno pjevaju i plešu i smiju se. Naravno, bila sam premlada da
bih vidjela kakva bijeda leži ispod takvog načina života.«
Simon je ispružio nogu. Probola ga je takva bol da je glasno uvukao zrak. Lice mu je
problijedjelo, graške znoja su mu izbile na čelu. Ruke na stolnjaku su mu bile stisnute dok je
čekao da se val boli povuče.
Ariel je tiho sjedila kraj njega, čekajući zajedno s njime da počne normalno disati.
Uočila je da su i svi njegovi prijatelji zamijetili grč i da ga svi promatraju tjeskobnim
pogledima.
Kad joj se učinilo da je grč malo popustio, odgurnula je stolicu, ustala se i lagano
zanjihala kao da je pijana. »Dođite, mužu, želim u postelju.« Stavila mu je ruku na rame i
nasmiješila mu se. Suzila je oči i lagano razdvojila usne, kao da ga zavodnički poziva.
»Ispričat ćeš me, brate?« Okrenula se i pogledala Ranulfa koji ju je smrknuto gledao s
čela stola. »Nevjesta i mladoženja imaju gore posla.« Podigla je čašu i ispila je kao da
nazdravlja društvu.
66
GIGA JANE FEATHER
Oliver Becket je ustao i ispružio ruke preko svog susjeda. Ariel nije ni bila svjesna da
joj je izvadio igle iz punđe dok je zabačene glave ispijala svoju čašu. Masa boje meda slila se
niz njezina leđa. Oliver se nasmijao kad je uspravila glavu i odložila praznu čašu na stol.
»Baš zabavno«, rekla je i rastresla kosu po ramenima. »I kako ljubazno od tebe,
Olivere, što si mi ubrzao odlazak u krevet.«
Njegove su, od pića staklaste oči, usplamtjele kad mu se nasmijala. Pijani je kikot
popratio njezinu doskočicu – samo su Oliver i braća Ravenspeare ostali kamenih lica.
Simon je ustao i posegnuo za svojim štapom.
Pijano slavlje paralo mu je uši. Otvoreno neprijateljstvo u očima njegovih domaćina
bilo je jednako prijeteće kao i izvučeni mač. Shvatio je da je Ariel, vidjevši njegovu bol,
odabrala ovaj način da ga izvuče iz slavlja, ali sada nije mario za njezinu sugestivnu dosjetku.
Stisnuvši usne, primio ju je za ruku i gotovo bez pomoći uspio doći do stubišta. Držeći
svoju ruku pod njezinom, izgledalo je kao da on nju vodi iz dvorane, a ne obratno.
67
GIGA JANE FEATHER
Deveto poglavlje
Na vrhu stubišta, daleko od pogleda mnoštva dolje u dvorani, ispustio je njezinu ruku i
naslonio se na zid sklopljenih očiju i stisnutih usana. »Dajte mi samo minutu.«
»Koliko god hoćete«, odvratila je Ariel. »Nikoga nema na vidiku.«
»Hoćemo li provesti noć u vašoj ili mojoj odaji?«, upitao ju je nakon nekog vremena.
Otvorio je oči, odmaknuo se od zida i opet naslonio na svoj štap. Ironično se smiješio.
»Više bih voljela da idemo u moju.«
»Tada me vodite, ženo moja... Ne, sada mi ne treba vaša ruka.«
Slegnula je ramenima i polako hodala ispred njega prema svojoj odaji u tornju na
kraju prolaza. Čim je otvorila vrata, psi su skočili na nju mašući repovima poput mlatila.
Simon je zateturao od njihove dobrodošlice i čvrsto se uhvatio za dovratak.
»Možda vaš brat ima pravo«, promrmljao je odgurujući pse koji su slinili po njegovim
nogama.
»Zaista su veliki kao poniji. Prikladniji su za konjušnicu nego za salon.«
»Mi u Ravenspeareu nemamo tako otmjenih prostorija«, istaknula je, prebacujući
ogrtač preko ramena. Potjerala je pse u hodnik. »Sad ću ih odvesti da možete imati malo
mira.«
Stavio je ruku na njezinu. »Kamo idete?«
Zastala je. Sive su joj se oči malo suzile. »Moram li vam polagati račune o svakom
svom pokretu, gospodine?«
»Sve dok smo pod krovom vašega brata«, odvratio je. »Volio bih kad bih bio siguran u
vašu odanost.«
»Sumnjate u moju odanost?«, upitala je ukočeno.
»Imam li razloga vjerovati?«, tiho je upitao.
»Nas smo se dvoje pogodili. Vrijeđate me kad insinuirate da se ne držim svoje riječi.«
»Vaša je riječ ravenspearovska.«
Zarumenila se. »Kad sam vam pružila ikakav razlog da posumnjate u mene otkad smo
sklopili pogodbu? Nisam li promijenila svoje ponašanje i pokazala da se držim našeg
sporazuma?«
Na to se tužno nasmiješio. »To je još jedna stvar o kojoj moramo razgovarati kad se
vratite iz konjušnica«
»Kako znate kamo idem?«
»Budući da je to bila prva stvar koju ste jutros učinili, nije bilo teško pogoditi da će
biti i posljednja prije odlaska na počinak.«
» Ako ste već znali, zašto ste započeli svađu?« »Nisam htio započeti svađu, već sam
se htio uvjeriti.« Ispružio je ruku i uhvatio je za bradu. »Htio bih vam jasno dati do znanja da
ne namjeravam prestati biti oprezan s vama sve dok se vi ponašate sumnjičavo prema meni.«
Nasmiješio se i lagano je uštinuo za vrh brade. »Možete ići za svojim poslom, ali požurite. Da
večeras nisam ovako prokleti slab, pošao bih s vama, no nadam se da ćete mi ujutro pokazati
vašu konjušnicu.«
Okrenula se da sakrije zbunjenost. Osjećala je toplinu na mjestu gdje ju je držao za
bradu i iz nekog je razloga to nije ljutilo, iako je znala da bi trebalo. Pozvala je pse
nepotrebno preglasno i pohitala bez osvrtanja.
Simon se naslonio na dovratak kad je ona gotovo odjurila od njega. Ogrtač se
napuhnuo oko nje od njezinih brzih i dugih koraka. Već je prije zamijetio da je, zbog
podsuknji i obruča haljine, promijenila nešto u svom načinu hoda.
Pogledao je svoj ispruženi dlan na kojem je još uvijek osjećao obris njezine brade.
68
GIGA JANE FEATHER
Imala je tako slatku bradu s jamicom koja je žudjela za poljupcima. U mislima je vidio kako
podiže lice prema njemu. Njezina usta s tom dugom senzualnom gornjom usnom. Njezin mali
i dobro oblikovan nos. I one njezine veličanstvene oči. Sive, bademastog oblika, široko
postavljene ispod obrva u obliku luka i širokog bijelog čela s izraženim izrastom kose u
obliku slova V. Svi su Ravenspeari imali sive oči, no Arieline su bile jasnije i toplije.
Podsjećale su ga na jutarnje nebo nakon kišne noći. I iskrile su duhom koji ju je činio
zanimljivom, složenom i tajanstvenom ženom.
Spustio je ruku. Šepao je prema svojoj odaji pitajući se koliko dugo ona još misli biti u
braku a da ga ne konzumiraju. Kakvu su to igru svi oni igrali?
Tamna se sjenka nadvila u njegovim mislima dok se teškom mukom svlačio. Jesu li ga
se gospodari Ravenspeara kanili riješiti? To bi bilo nevjerojatno. Svakako su ga htjeli poniziti.
Učiniti da ispadne budala na vlastitom svadbenom slavlju, to svakako. Ali ubojstvo? Bi li
otišli tako daleko pred dvije stotine svjedoka – a još i s kraljicom koja je sve to promatrala
izdaleka? A ako je to bio njihov plan, kamo se u sve to uklapala Ariel?
Odjenuo se u kućni ogrtač s grimasom gnušanja na usnama. Proklet bio ako će
dopustiti da ga pobijedi taj vražji nakot.
Uzeo je štap i šepajući krenuo u Arielinu odaju da je pričeka. Bol u nozi pretvorila se
u uporno nabijanje za koje je znao da će ga držati budnim cijelu noć.
***
»Lord Ravenspeare je opet večeras bio tu«, rekao je Edgar dok je pratio Ariel u
obilasku konja.
»Je li što rekao?«
»Ne, ne puno. Samo je razgled’o.« Ispljunuo je slamku iz usta. »Primijetio sam da je
neko vrijeme gled’o ždrijepca.«
»Dugo vremena?« Naslonila se na vrata pregratka u kojemu je bio ždrijebao.
Prepoznavši joj glas, ždrijebe je krenulo naprijed tiho rzajući.
»Ne previše.« Edgar je podigao svjetiljku tako da može dobro vidjeti životinju kojoj je
milovala njušku.
» Hmm. Ranulf ne bi došao da ga nešto posebno ne zanima«, polako je rekla. »Je li
mogao čuti za prodaju, Edgare?«
Odmahnuo je svojom sijedom glavom. »Ne ako se gospon Carstairs nije izbrblj’o.«
»Obećao je da će šutjeti.« Okrenula se od ždrijepca zabrinutog izraza na licu. »Edgare,
sutra ćemo premjestiti ždrijebe. Odvest ćemo ga dolje do Derekove farme. Samo dok se ne
obavi prodaja.«
»Imate pravo. Pobrinut ću se za to u zoru.«
Ariel je kimnula, zaželjela mu laku noć i otišla iz konjušnica. Derek Blake je bio
farmer čija je dva sina izliječila od kozica. On je umjesto nje s Johnom Carstairsom ugovorio
prodaju i ponudio joj svoju pomoć u ovome poslu kad god joj zatreba. Bio je posve pouzdan i
sakrit će ždrijebe bez postavljanja pitanja. A ako je Ranulf nešto znao, sigurno će na nestanak
ždrijepca reagirati na način koji će ga odati.
Zazviždala je psima, ali nije čula njihov lavež kojim su joj se obično odazivali.
Zazviždala je još jednom, drhtureći na ledenom zraku. Vjerojatno su krenuli u neku svoju
trku. Većinom se nisu udaljavali daleko od konjušnica pa ih je mogla slobodno ostaviti preko
noći. Oni će dići uzbunu ako se netko pokuša previše približiti njezinim konjima.
Prije ulaska u dvorac, otišla se olakšati u vanjski zahod u dnu povrtnjaka. Bilo je
mračno i hladno, ali prokleta bila ako će koristiti noćnu posudu dok grof od Hawkesmoora
leži u krevetu u istoj prostoriji. Nakon toga je ušla u dvorac i krenula kroz kuhinju.
Večeras su sluge bile budne i zaposlene pripremanjem sutrašnjeg lovačkog piknika, ali
69
GIGA JANE FEATHER
i služenjem uzvanika koji su još uvijek bili u Velikoj dvorani gdje je slavlje postajalo sve
neobuzdanije. Cijelih mjesec dana ovoga slavlja će ih iscrpiti, kiselo je pomislila. Nisu imali
nimalo razloga biti zahvalni svojoj mladoj gospodarici na njezinom vjenčanju.
»Gertrude, je li sve spremno za sutrašnji lovački piknik?« Zastala je kraj kuharice koja
je valjala ogromne plahte tijesta na pobrašnjenoj dasci.
»Je, gospojo. Muški će u zoru upalit vatru i počet peć’ svinje u sedam. Bit će spremno
za rezanje u podne.«
»A piće?«
»Bačve piva i rajnskog vina i malvazije već su utovarene na kola, gospojo. Spremna
su krenut’. Kruh se sad peče, pite su spremljene u ostavi.«
»Gertrude, vi ste prava čudotvorka.« Nasmiješila se i obratila mladoj djevojci koja je
čerupala patku u željeznom koritu. »Doris, hoćete li donijeti čaše i potrepštine za rum–punč u
moju odaju?« Djevojka je ispustila napola očerupanu patku u korito i žurno otišla izvršiti
gospodaričin nalog. Ariel je zahvalila cijeloj kuhinji na trudu i zaželjela im laku noć.
»Kako će bit kad gospoja ode, ne znam«, promrmljao je jedan od slugu. Puhnuo je u
srebrni pladanj i počeo ga snažno laštiti.
»Mene ne’š više vidit ovdje«, oglasila se sredovječna žena iza brda krumpira koje je
ljuštila. »Ne bi ja rad’la za to leglo vrazi ni za cijelo bogatstvo.«
»Paz’te na jezik Mim, i ti Paule«, ukorila ih je Gertrude.
»A vi ćete ostat, ha, gazdarice Gertrude?«
»Ne tiče vas se«, obrecnula se kuharica, udarajući valjkom po tijestu žešće nego što je
bilo potrebno. »A sad jin odnesi taj punč gore, Doris.«
»Možda će nas gospoja uzest’ sa sobon kad ode u Hawkesmoor«, rekla je Mim puna
nade.
»Imaju oni dosti svoji’ ljudi«, izjavila je Gertrude. »A sad se baci na posa’ jer neće
ni’ko od nas večeras vidjet postelju.«
***
Na putu prema svojoj odaji, Ariel se zaustavila u ostavi i uzela nekoliko posuda i
kožnatih kesa s police. Stigla je u svoju odaju tik iza Doris koja je nosila natovareni pladanj.
Simon je sjedio u svom ogrtaču kraj vatre, noga mu je počivala na izvezenom tabureu.
Iznenađeno je gledao mladu sluškinju koja se naklonila pred njim. »Oh, što to imamo ovdje?«
»Potrepštine za rum–punč«, odvratila je Ariel, odvezujući plašt. »Doris, samo ga
odložite kraj vatre.«
Djevojka je tako učinila, naklonila se i otišla. Simon je ukočeno ustao iz stolice,
prešao prostoriju, okrenuo ključ u bravi i spustio ga u svoj džep.
»Stvarno mi nimalo ne vjerujete, zar ne?«
»Oh, ne brinem se ja za vas«, odvratio je. »To je zbog neželjenih posjetitelja. Imam
osjećaj da se u ovoj kući može svašta dogoditi.« Promatrao ju je suženih očiju i uočio da je
malo skrenula pogled prije nego što je kleknula kraj tace i počela miješati rum i vruću vodu u
zdjeli za punč.
»Ako mi već ne dopuštate da stavim ljekovitu pomast na vašu nogu, tada mi barem
morate dopustiti da vam pripremim smirujući napitak. Sumnjam da biste u protivnom mirno
spavali.«
»Oho–ho! Namjeravate me opiti, znači?« Sjeo je i pažljivo podigao nogu na stolac.
»Od ovoga ćete biti pospani.« Iscijedila je limun u zdjelu. »Zar ne biste htjeli
spavati?« Odmaknula je otpuštene uvojke s lica i zapiljila se u njega. »Da od vas kanim
učiniti bespomoćnu žrtvu, teško da bih vam govorila što radim.«
»Istina je.« Isprepleo je prste iza glave i promatrao njezine ruke dok su gnječile, ribale
70
GIGA JANE FEATHER
i miješale. »Što to sada stavljate?«
»Muškatni oraščić i velebilje.«
»Otrovnu beladonu! Bože sveti, djevojko!«
»U odgovarajućoj količini ona potiče zdrav san«, izjavila je pomalo ljutito. »Rekla
sam vam da imam iskustva u ovim stvarima.« Uronila je zaimaču u zdjelu, napunila čašu i
donijela mu je.
»Moje su noći rijetko kad mirne«, rekao je uz sumnjičav smiješak i uzeo čašu. »No
mislim da biste trebali popiti sa mnom, ženo moja.«
»Ja jako dobro spavam i bez pomoćnih sredstava.«
»Možda je tako, no valjda razumijete moje sumnje.« Smiješak mu se raširio, ali je ona
znala da je mislio točno ono što je i rekao. Popit će njezin lijek samo ako mu se i ona pridruži.
Napunila je drugu čašu i okrenula se prema njemu s podrugljivim osmijehom u sivim
očima. »U vaše zdravlje, mužu.« Podigla je čašu i ispila je.
»U vaše zdravlje, draga moja.« Ispio je čašu do dna. »Radite izvrstan rum–punč. U
njemu nisam osjetio okus dodataka.«
»Ljekovito bilje koje koristim za uspavljivanje nema okusa.« Uzela mu je čašu. »Ako
želite, napravit ću još jedan bez sastojaka za spavanje.«
Odmahnuo je glavom. »Ne, ovdje mi treba bistra glava. Idemo u postelju.« Ustao je i
šepajući došao do kreveta. Ukočeno se sagnuo da ispod njega izvuče pomoćni ležaj. »Kad
utoplim noge, moći ćete dobiti svoju opeku.«
»To je mala nadoknada za to što ste me istjerali iz vlastitog kreveta«, zlovoljno je
rekla.
»Oh, ali ja vas nisam istjerao iz kreveta. Mislio sam da sam vam jasno dao do znanja
kako ste u njemu dobrodošli.«
»Jedino ako između nas stavite mač bez korica«, rekla je.
»Neka vam bude.« Puhnuo je u svijeću kraj kreveta, okrenuo joj leđa, skinuo kućni
ogrtač i popeo se na krevet.
Ariel je brzo odvratila pogled, ali je ipak uspjela vidjeti njegova gola leđa. Bila su
duga i glatka, stražnjica zategnuta, bedra mišićava. Opet se zatekla kako razmišlja da nitko ne
bi mogao iz njegovog vitkog i snažnog vojničkog tijela naslutiti da strašno šepa.
Uz uzdah se naslonio na jastuke, a zatim stavio dlanove iza glave i promatrao njezin
lik u tami.
»Uzmite pokrivač ako želite.«
»Veoma sam vam zahvalna«, promrmljala je ironično, povlačeći debeli prekrivač s
njegovog kreveta i prebacujući ga preko uskog ležaja. »Morate li tako zuriti u mene?«
»Možda ne mogu ići u postelju sa svojom ženom, ali ne vidim razloga zbog kojeg je
ne bih smio gledati... I, istinu govoreći, Ariel, vi ste nešto najljepše što se može vidjeti.«
Porumenjela je. »Nisam navikla na takve riječi.«
»Sumnjam da je vaša obitelj to primijetila«, rekao je uz ozbiljan osmijeh. »Usudio bih
se reći da Ravenspeari ne vide ljepotu. Kao da su se usredotočili samo na ružnoću.«
Odjednom kao da su joj oči odražavale plamteću vatru iza nje. »Ako je, kao što vi
vjerujete, moja majka voljela vašega oca, tada je vjerojatno vidjela ljepotu.« Glas joj je bio
napet od ljutnje.
»Vaša majka nije rodom bila Ravenspearica.«
»Ali ja jesam. Znači li to da ni ja ne mogu vidjeti ljepotu?«
Lice mu je bilo tamno na bjelini jastuka. »Htio bih vjerovati da ste vi izuzetak koji
potvrđuje pravilo, Ariel.«
Okrenula se od njega i utrnula svjetiljku, tako da je sada prostoriju osvjetljavala samo
vatra. Otišla je u mračni kut, izvan pogleda s kreveta, brzo se razodjenula i legla pod pokrivač
pomoćnog ležaja. »Ovdje je tako hladno!«, zakukala je i protiv svoje volje kad joj je topla
71
GIGA JANE FEATHER
koža dodirnula ledenu plahtu. »Kao da je vlažno!«
»Dođite onda ovamo. Stavit ću jastuk po sredini kreveta«, pospano joj je ponudio
Simon, uživajući u toplini i sve većem popuštanju boli u nozi. Po prvi je put nakon ranjavanja
bol posve nestala. »Uvjeravam vas da me se ne morate bojati. Nakon onog napitka za
uspavljivanje, svoje bih bračno pravo mogao izvršiti jednako kao i preskočiti stog sijena.«
Njegove je riječi popratilo glasno zijevanje.
Ariel je drhturila. Plahta je uistinu bila vlažna, iako je znala da ne bi smjela biti. Ova
je noć izgleda bila hladnija od prethodne. »Dajte mi toplu opeku«, promrmljala je i privukla
koljena na prsa.
S kreveta nije bilo odgovora. Osluškivala je. Začula je lagano hrkanje.
»Simone?«
Opet hrkanje.
Tiho je opsovala, pridigla se, navukla prekrivač do brade i rukama posegnula ispod
pokrivača velikog kreveta, nagađajući gdje bi mu mogle biti noge. Opipavala je tražeći opeku.
U velikom je krevetu bilo predivno toplo. Kad su joj prsti okrznuli njegovu nogu, koža mu je
bila topla.
»Puštate mi unutra hladan zrak, djevojko!« Prenerazio ju je njegov glas koji nije
zvučao nimalo pospano pa je uz uzdah brzo povukla ruku. »Dođite ovamo i prestanite se
budalasto ponašati.« Gore se krevet snažno zatresao i već je sljedećeg trenutka Ariel osjetila
čvrst zahvat ispod svojih ruku. Snažne su je ruke izvukle s ležaja i podignule gore. Drhtavo
golo tijelo pokrio joj je debelim i toplim prekrivačem. Smrznuti su joj se prsti na nogama ovili
oko tople opeke i prije nego li je toga bila svjesna.
Sjetila se da je već bila zamijetila koliko snage ima u gornjem dijelu tijela, kad je tog
jutra vidjela njegova gola prsa. Legla je, previše zapanjena da bi mogla govoriti. Nije ju
dodirivao, ali je svejedno bila itekako svjesna njegovog tijela udaljenog samo nekoliko
centimetara od njezinog.
»Mač mi nije pri ruci, tako da će jastuk morati biti dovoljan. Evo...« Izvukao je debeli
duguljasti jastuk ispod svoje glave i stavio ga do sebe. »Dragi Bože, djevojko, jednako ste
ukočeni i uštogljeni kao djevica odrasla u samostanu. Ljudi se već stoljećima znaju stisnuti
jedno uz drugo bez lascivnih primisli.«
»Jedino kad nemaju dovoljno mjesta u postelji«, napokon je uspjela doći do glasa.
»Ovdje ga ima dovoljno.«
»Meni se čini da ovdje nema dovoljno topline. A sada spavajte. Ja jedva držim oči
otvorene.« Okrenuo se na bok i potegnuo na sebe pokrivače. Ariel ih je zgrabila i povukla na
svoju stranu. Nekoliko je minuta ukočeno ležala, a kad ju je obuzela pospanost, okrenula se
na drugu stranu i pala u predivan crni ponor zaborava.
***
Probudila se u kasno jutro. Nešto toplo i teško počivalo je na njezinom kuku. Ležala je
mirno, ne znajući gdje se nalazi, a tada je shvatila da je to Hawkesmoorova ruka ispod
pokrivača. Nije joj nudila ništa, samo je tamo počivala, a činilo se kao da i pripada tamo... kao
da je tamo bila već dugo vremena.
Bradavice su joj se ukrutile kad joj je mali drhtaj naježio kožu i zategnuo kosu. Htjela
se odmaknuti, ali nije mogla. Potom se ruka počela pomicati po njezinom boku. Zadržala je
dah i pretvarala se da spava, čekajući da vidi što će se dalje dogoditi, iako joj se um svom
silinom tomu opirao. Ruka se pomicala i kliznula na njezinu stražnjicu...
Nijemo se protivljenje napokon pretvorilo u gromoglasan povik: »Obećali ste!«
Odgurnula mu je ruku. »Obećali ste!«
»Što sam obećao?« Grof se okrenuo na bok. Pridigao se na lakat i s jastuka pospano
72
GIGA JANE FEATHER
žmirkao u nju. »Obećao sam vam da vas neću iskoristiti. Nisam kriv ako mi je u snu malo
pobjegla ruka.«
»Niste spavali!« gnjevno je izjavila i odgurnula pokrivač, a onda se sjetila da je gola.
Opsovala je i povukla ga na sebe. »Vi ste nečasni, Hawkesmoore!«
Simon se samo nasmijao i opet legao na leđa. »Zalutala ruka bi se u ovim okolnostima
teško mogla nazvati nečasnošću, draga moja.«
»Obećali ste da me nećete dirati. Rekli ste da biste jednako mogli iskoristiti svoje
bračno pravo kao i preskočiti...«
»Oh, znam ja što sam rekao«, prekinuo ju je, još se uvijek smijući. »No to je bilo sinoć
i savršeno je odgovaralo istini. Ali onaj je vaš napitak u mene ulio novi život. Ono je uistinu
predivna stvar. Proveo sam jednu od rijetkih mirnih noći i prekrasno se probudio uz te divne
mekane obline udaljene samo za širinu jastuka.«
»Oh, tako ste neukusni!« Posjela se i bijesno ga pogledala, ali se osjećala neobično
nesigurnom. Njezino je tijelo previše spremno reagiralo, kao da nije slušalo naredbe iz mozga.
Polagano je podigao ruku i pomilovao je po golim leđima dok je sjedila kraj njega
držeći čvrsto navučen pokrivač ispod brade. Od njegovog je dodira poskočila. »Nemojte!«
»Kako da odolim?«, promrmljao je i zaustavio dlan na dnu njezine kralješnice. Prsti su
mu se opasno podvukli pod nju. »I ja sam samo od krvi i mesa, ženo moja.«
Ariel se brzo bacila na leđa, izvukla mu ruku ispod sebe i još čvršće stisnula pokrivač
ispod brade. »Ne mogu vjerovati da ste prekršili obećanje, a imali ste drskosti red da mi ne
vjerujete jer sam Ravenspeare.«
Simon se samo zacerekao. »Okolnosti se mijenjaju. A ako želite izbjeći daljnje
intimnosti, predlažem vam da se ustanete i naručite mi doručak i vodu za brijanje.«
Primaknula se rubu kreveta i bijesno posjela, navlačeći pokrivač na sebe. Kad se dobro
omotala, uspravila se. »Da se niste nikad više usudili dovoditi u pitanje moju čast,
Hawkesmoore. Gdje je ključ od vrata?«
Simon se samo nacerio, očito ne osjećajući nikakvu grižnju savjesti. »Mislim da je u
džepu mog kućnog ogrtača.«
Opipala je džepove ogrtača koji je ležao na uznožju kreveta. Izvukla je ključ i
namršteno pogledala u prozor kroz koji je blijedo sunce bacalo svoje hladne zrake. Zbog nove
je pomisli zaboravila na razdraženost i svađu. »Čudi me gdje su psi. Obično ne ostaju vani
nakon svitanja.«
»Možda su našli kuju koja se tjera pa sada spavaju, umorni od noćnog naganjanja«,
natuknuo je.
Moguće. Pokupila je svoju jahaću odoru i rublje pa krenula prema vratima. »Odjenut
ću se u vašoj odaji, budući da ste vi zauzeli moju.«
Čim je otišla, Simon se ustao i protegnuo, zamijetivši koliko mu je noga jutros
pokretljivija. Većinom je ujutro bila ukočena kao suha koža i svako bi istezanje bilo prava
agonija dok mu krv ne bi opet procirkulirala. Navukao je kućni ogrtač i prišao prozoru. Širom
ga je otvorio i duboko udahnuo zrak, uživajući u osjećaju težine u svojim preponama, u brzom
dotjecanju požudne krvi.
Njegova je mlada nevjesta bila uistinu ljupko stvorenje. A srdžba joj je svakako
pristajala. Zakikotao se u sebi.
A tada je njegov smijeh nestao. On je nju želio, no hoće li ona ikada poželjeti njega?
Helene mu se smijala kad joj je izrazio svoje sumnje. Rekla mu je da je prekrasan, unatoč
ožiljku na licu i šepavoj nozi. No Helene ga je gledala očima punim ljubavi i prijateljstva.
Odaja u tornju gledala je preko obrambenog jarka prema nizini isprepletenoj složenom
mrežom rijeke i kanala. Krajolik je bio posut vjetrenjačama čija su se krila lijeno okretala na
laganom povjetarcu. Daleko tamo prema luci King’s Lyn nalazilo se njegovo imanje.
Vlastelinski dvorac Hawkesmoor je bila lijepa drvena građevina sa zelenim travnjacima koji
73
GIGA JANE FEATHER
su se prostirali do rijeke te prozorima koji su gledali na zaljev Wash. Bila je to topla obiteljska
kuća, potpuno različita od ovog hladnog i negostoljubivog dvorca.
Kako će se svidjeti Ariel?
Zatvorio je prozor. Ledeni je zrak rashladio odaju pa se sagnuo da potpali vatru. Ovaj
mjesec tobožnjeg slavlja bila je prava muka.
A dok je ovdje, možda bi mogao potražiti neuhvatljivu ženu imenom Esther.
»Nigdje nema pasa«, zabrinuto je rekla Ariel dok je žurno ulazila u odaju. »Zvala sam
ih i zvala i zviždala. Edgar je rekao da ih nije vidio od sinoć kad sam zajedno s njima otišla iz
konjušnice.«
»Sigurno spavaju negdje«, rekao je. Kimnuo je glavom slugama koji su došli zajedno s
Ariel donoseći mu vruću vodu i pladanj s doručkom. »Čim se obučem, sići ću dolje s vama do
konjušnice.« Počeo je oštriti britvu povlačeći oštricu po remenu.
Ariel je uzela krišku šunke s pladnja, stavila je na komad pšeničnog kruha i polako
žvakala. Šalicu je napunila pivom i popila, a potom napunila drugu za Simona. »Što ću učiniti
ako se ne vrate prije lova?«
Simon je obrisao sapunicu s lica. Zvučala je veoma bespomoćno i nesigurno, što
nimalo nije bilo nalik na Ariel kakvu je on poznavao. »Draga moja djevojko, to su dva velika
psa vučjaka. Što bi im se moglo dogoditi? Nemate se za što brinuti. Psi su psi pa se tako i
ponašaju.«
Ariel se napola nasmiješila. »Pretpostavljam da je tako. A još su i dvojica. Ne mogu
oba upasti u nevolju.«
»Naravno da ne mogu.« Uzeo je šalicu s pivom i ispio je. »Vratit ću se čim se
odjenem.« Uzeo je svoj štap i šepajući krenuo u svoju odaju preko puta hodnika.
Ariel se pitala zašto ju je poštedio te muke da ga promatra dok se oblači. Nije pokazao
takvu tankoćutnost u drugim stvarima. Sinoć i preksinoć je pred njom skinuo svoj kućni
ogrtač. Da, ali tada je bilo mračno, podsjetila se. U mračnoj je odaji gorjela samo vatra. Nije
vidjela ništa osim njegove pozadine i to tek na trenutak. Možda je po prirodi stidljiv.
Na tu se pomisao glasno nasmijala, a onda se sjetila da je puritanac. Hawkesmoori su
bili poznati po trezvenosti, ozbiljnosti, razboritosti, kreposti i redovitom pohađanju mise.
Možda su vjerovali da je golotinja grešna i opasna, a možda su i ljubav vodili samo u mraku,
ispod pokrivača. I nikada iz užitka, samo u cilju razmnožavanja.
No to se nekako nije uklapalo u ono što je dosad saznala o Simonu Hawkesmooru.
Nije se podudaralo s onom zalutalom rukom na njezinom boku, nježnim prstima na njezinim
leđima, zadirkujućem smijehu. Dosad uopće nije opazila da grofa od Hawkesmoora priječi
krepost. U njegovoj je naravi bilo previše smisla za humor i razumijevanja. Njezino tijelo ne
bi reagiralo na staloženost i aseksualnost puritanca. A Simon ju je silno privlačio. Nije imalo
smisla da to sama sebi poriče, iako bi si radije odrezala jezik nego to rekla.
»Dobro. Idemo vidjeti te vaše konje.« Njegov ju je glas s vrata prekinuo u sanjarenju
pa je opet osjetila kako crveni dok je uzimala svoj plašt.
Znatiželjno ju je pogledao. »Kakve su zločeste misli uzrokovale taj plamen na vašim
obrazima, Ariel?«
Rukama je obuhvatila goruće lice i ljutito rekla: »Porumenim i na najmanju sitnicu. A
od vas nije nimalo kavalirski što ste to primijetili.«
»Mora da je to strašno nezgodno«, rekao je s tobožnjom zabrinutošću. »Primjerice,
pretpostavljam da vas uvijek uhvate u laži.«
Nije mu se ni udostojala odgovoriti. Istina je bila da bi, kad bi izrekla neku očitu laž,
njezini obrazi svima govorili istinu. Posljedica je toga bila da je izbjegavanjem odgovora
usavršila umijeće laganja te nikada nije izravno odgovarala na izravna pitanja koja su
zahtijevala nezgodne odgovore.
»Ti vaši posebni konji, jesu li oni neke određene pasmine?«, upitao ju je, diplomatski
74
GIGA JANE FEATHER
promijenivši temu.
»To su arapski konji«, kratko je odgovorila. »Meni je to bezazlena razbibriga. Da
radim još nešto osim šivanja finih šavova.«
»Vješti ste s iglom?«, u glasu mu se osjetio tračak smijeha dok su prelazili dvorište.
Pogledala ga je s gnušanjem, što je bio dovoljan odgovor.
»Nisam ni mislio«, rekao je cereći se. Sagnuo se kad je ušao u nisku zgradu i čekao da
mu se oči priviknu na slabo svjetlo. Postariji je konjušar lagano hodao prolazom prema njima.
»Jeste 1’ našli pse, gospojo?«
»Nisam. Ići ću na pašnjak i zvati ih.« Čelo joj je bilo naborano od brige. »Edgare, ovo
je grof od Hawkesmoora... moj suprug«, dodala je nakon kratke stanke.
Edgar je kroz šiške prodornim očima nesmiljenom oštrinom odmjerio njegovo
gospodstvo, »Želite pogledat’, gospon?«
»Ako smijem.« Simon je polako hodao uz pregratke i zastao kod svakoga da dobro
promotri konje.
Ariel je ostala s Edgarom. »Je li ždrijebe dobro?«
»Je«, rekao je, još uvijek ne skidajući pogled s grofa.
»Moj brat nije dolazio ovoga jutra?«
Edgar je odmahnuo glavom. »Rek’o bi’ da se još nije ni ust’o.«
Ariel se kiselo nasmiješila. »Pretpostavljam da su svi kasno otišli na spavanje. Sigurno
će odgodili početak lova.«
»Je, sigurno«, rekao je Edgar jednako spokojno. »Šta vaš muž zna o životinjama?«
Glavom je pokazao na Simona koji je sada bio na drugom kraju konjušnice.
Slegnula je ramenima. »Isto što i svi drugi. Oni su samo moja bezazlena razbibriga.«
Simon nije mogao čuti što govore Ariel i konjušar, ali je osjetio suučesništvo među
njima, kao i to da vode važan razgovor. Zastao je i pogledao skotnu kobilu u najudaljenijem
pregratku. Bila je prekrasna životinja, kao uostalom i svi ostali konji. Veoma posebni. Ariel
nije pretjerivala. Ali što je tako mlado stvorenje moglo znati o umijeću uzgajanja konja? A
opet, sudeći po njezinim rezultatima, očito je jako dobro znala što radi.
Šepajući je došao natrag do njih. »Veoma impresivno, draga moja. Uzgajate ih za
utrke?«
Ariel je opet pocrvenjela na slabom svjetlu. »Možda«, rekla je.
»Ah.« Polako je kimnuo glavom, promatrajući joj lice. »Tražite li kupce za njih?«
»Oni su moji!«, žurno je rekla. »Nisam zainteresirana za njihovu prodaju. Zašto bih
bila?« Brzim je korakom otišla do jednog pregratka.
»Da, zaista, zašto?«, složio se, podigavši obrvu. »Trgovanje konjima nije posao za
grofovsku kćerku, a kamoli za grofovsku ženu.« Ariel nije ništa odvratila pa je nastavio dalje,
pojačavši malo glas jer se još uvijek udaljavala od njega. »Moramo sve pripremiti da ih
prebacimo u Hawkesmoor. Tamo zasad nema konjušnice u koju bi se mogli smjestiti, ali ću
dati nalog da je odmah počnu graditi.«
Ariel je gledala u slamom posuti pod. Nikako nije posao za grofovsku ženu. Naravno
da je to mislio. Svi tako misle. No nije mogla zanijekati velikodušnost njegove ponude. Da je
uistinu udata za njega i da uistinu zajedno kreću u novi život, ova bi njegova ponuda da
dolično smjesti njezine konje bila zaista velikodušna. Naravno da mu nije mogla reći da će
uzalud trošiti vrijeme i novac. Kad ona jednom ode iz dvorca Ravenspeare, onda će ići na
jedno posve drugo mjesto, a ne na vlastelinsko imanje Hawkesmoor.
Činilo se da on čeka na odgovor pa je rekla što je prirodnije mogla: »To je veoma
obzirno od vas, gospodine. Jako velikodušno.«
»Nije ni najmanje. Bit će mi zadovoljstvo izaći ususret razbibrizi svoje žene«, odvratio
je uz ljubazan smiješak. »Edgare, pretpostavljam da ćete prihvatiti posao u mojem
domaćinstvu? Ledi Hawkesmoor neće moći bez vaše pomoći. Nije li tako, draga moja?«
75
GIGA JANE FEATHER
»Tako je«, složila se, držeći još uvijek glavu okrenutu na drugu stranu. »Ne bih mogla
izaći nakraj s konjušnicom bez Edgara.«
»Tada moramo iznaći rješenje s kojim će svi biti zadovoljni.«
Ova je neusiljena i prirodna velikodušnost bila previše za Ariel. Zašto nije bio
pompozan i neciviliziran puritanski neotesanac kakvog je očekivala? Zašlo je morao biti
tako... tako...? Oh, bilo je to nemoguće opisati! »Ispričajte me. Idem na ograđeni pašnjak
dozvati pse.«
Brzo je prošla uz njega, ne gledajući ga u lice i nestala na jarkom svjetlu dvorišta.
Edgar se počešao po bradi i počeo grickati slamku. Nakon nekog vremena Simon je
krenuo za Ariel. Nigdje ju nije vidio pa je počeo šepati prema vratima pašnjaka.
»Ne! Ne!« Arielin je strahovit krik poricanja proparao svježi jutarnji zrak. Konjušari
su ispustili svoje metle i kante. Edgar je istrčao iz konjušnice i krenuo prema ograđenom
pašnjaku. Simon je sa zebnjom u srcu opsovao svoju šepavost i prisilio se da što brže hoda
prema vratima pašnjaka.
76
GIGA JANE FEATHER
Deseto poglavlje
Ariel je na drugom kraju pašnjaka bila grimizan lik zgrbljen na tlu. Simon je iz daljine
uspio razabrati sivo tijelo jednoga od njezinih pasa. Prisilio se da hoda još brže, iako je trava
bila gusta, mokra i prorešetana brojnim krtičnjacima koji su podmuklo vrebali na neodlučnu
nogu ili krivo stavljeni štap. Kad se približio, razabrao je još jedno dugo sivo tijelo u travi.
Osjetio je kiselinu u želucu.
Edgar je stigao do Ariel davno prije Simona. I on je klečao u mokroj travi pokraj sivih
tijela.
Podigla je pogled kad je Simon stigao. Oči su joj bile užareno ugljevlje na mrtvački
blijedom licu, usne su joj bile modre, nos crven. »Kako je netko mogao ovo učiniti?«,
povikala je glasom punim boli i tuge. Sjedila je u travi; obje su lijepe velike glave počivale u
njezinom krilu.
Simon je odmah vidio da su životinje još žive, iako su veoma patile. Oči su im bile
otvorene, ali su se okretale od boli, dok im je iz usta curila zelena slina. »Što je to?«
»Otrov!«, rekla je. U glasu joj više nije bilo očaja, njegovo je mjesto zauzela ledena
odlučnost. »Ne znam koje je vrste dok ne otkrijem odakle potječe. Moramo ih odnijeti u
konjušnicu. Ovdje za njih ne mogu ništa učiniti.« Pozvala je jednog od stajskih momaka koji
su bespomoćno zurili. »Time, dovezi kola. Brzo, momče!«, viknula je ljutito kad joj se učinilo
da ju nije čuo.
Momak se dao u trk. Simon se nespretno sagnuo nad pse. Činilo mu se da je prekasno
i njegov je instinkt htio samilosno okončati njihovu agoniju metkom. »Što biste mogli učiniti
za njih, Ariel? Zar ne bi bilo milosrdnije...«
»Ne, prokleti bili!«, povikala je bijesno ga pogledavši. »Neću odustati. To su velike
životinje, tijelo im je teško skoro kao i čovječje. Trebala bi im velika količina otrova da ih
ubije. Moram nešto pokušati da ih spasim. Zar to ne shvaćate?«
Prošao je rukom kroz kosu i zagledao se u žalostan prizor. Zar da takve veličanstvene
životinje uginu na tako strašan način. »Kako se to moglo dogoditi?«
»Ranulf«, srdito je rekla. »I osvetit ću mu se za ovo, kunem se majčinim grobom.
Poznajem simptome«, rekla je hladno. »To je arsen ili strihnin.« Cijelo je vrijeme, dok je
govorila, milovala pseće glave. Glas joj je bio tih i zabrinut, kao da je izgovarala misli onako
kako su joj nailazile. »Doza mora biti dobro odmjerena da bi bila učinkovita. Romulu i Remu
treba doza koja može ubiti čovjeka. Možda se Ranulf preračunao. Moram pokušati!«
»Razumijem«, tiho je rekao i udaljio se. Štapom je čeprkao po travi, tražeći neki trag
onoga što su psi pojeli. Našao ga je u jarku nekoliko koraka dalje od mjesta gdje su ležale
životinje. Štapom je čačkao po ovčjoj strvini. Bila je stara i imala je neku neobičnu nijansu
plave boje. Međutim, činilo se da psi nisu pojeli mnogo mesa. Možda ih je odvratio smrad.
Pozvao je Ariel da pogleda strvinu. Nakon nekoliko trenutaka pomnog razgledanja,
uspravila se i rekla: »Mislim da je strihnin. Ako isprazne crijeva, možda neće biti prekasno.«
Odlučnog se izraza na licu vratila životinjama.
Stigla su kola koja je vukla stara siva kobila koja je vidjela i boljih dana. Stajala je i
zabrinuto gledala dok su pse polagali na kola. Popela se da bude s njima i stavila im glave u
svoje krilo.
U konjušnici je naložila momcima da pse polože na debeli sloj slame u štaglju. Nije
čekala da izvrše njezin nalog, već je otrčala u kuću kao da joj je sam vrag za petama.
»Prljavi lupeški trik«, mrmljao je Edgar sagnuvši se nad pse i stavljajući im nježno
glave na slamu. »Ti su Ravenspeari prokleti vrazi. Neka gore u paklu!«
»Oboje ste prilično sigurni tko je za to odgovoran.« Simon se naslonio na preokrenutu
77
GIGA JANE FEATHER
bačvu za kišnicu da odmori ranjenu nogu. Oči su mu bile hladne kao led.
»Da«, jednostavno je odvratio Edgar. »Opaki su i pokvareni, svi oni. Šta je trik
prljaviji, to im se više sviđa.«
»Edgare, trebat će mi pomoć.« Rekla je Ariel kad se bez daha vratila i spustila na
koljena kraj životinja. Kraj njih je odložila lijevak i dva vrča iz kojih se pušila tekućina
odurnog mirisa.
»Što mogu ja učiniti?« I Simon se uz bolan uzdah spustio na koljena.
Ariel ga je brzo pogledala. »Ovo nije posao za vas, gospodine«, rekla je. »Moram im
pročistiti crijeva od otrova. Čak i ako vam ne smeta da zaprljate ruke, sumnjam da želite
uništiti svoju odjeću.«
»Nisam ja toliko slab koliko mislite«, odvratio je. »Edgar im može podignuti glave, a
ja ću im otvoriti njuške. Tada im možete uliti to sredstvo za povraćanje koje ste spremili u
vrču.«
»To je sol, gorušica i sena«, rekla je.
Simon je napravio grimasu, ali se namjestio tako da može otvoriti njušku psa čija je
glava ležala na Edgarovoj podlaktici.
Usredotočeno stisnuvši usne, Ariel je u njušku umetnula lijevak i polako ulijevala
gustu tekućinu u pseća usta. Životinja se slabašno odupirala.
Simon je smirivao Romula tihim pijevnim glasom i trljao mu vrat da ga prisili
progutati tekućinu. Ariel je strpljivo čekala da pas proguta i posljednju količinu tekućine.
Tada je ponovno napunila lijevak. Pas je divlje kolutao očima. Simon je znao da bi ga
životinja napala da nije toliko nemoćna.
I Ariel je to vidjela, ali je nastavljala tiho govoriti dok je mirnom rukom ulijevala
tekućinu. Simon je i dalje trljao pseći vrat i napokon je pas progutao svu tekućinu iz jednog
vrča.
»Odmah će početi djelovati«, rekla je Ariel. »A sada moramo izliječiti Rema.«
Postupak je ponovljen, a za to se vrijeme Romulovo tijelo žestoko grčilo dok je
povraćao sadržaj želuca i crijeva na slamu, nemoćan da se pomakne. Prljavština je prskala na
sve strane, no Ariel se nije obazirala. Ostala je i dalje sjediti na slami između dviju životinja
kad je Rem progutao i posljednju kap tekućine. Gladila im je znojne vratove i slabine i šaptala
im kao da im pjeva uspavanku.
Napokon je sve bilo gotovo. Životinje su ležale zatvorenih očiju i jedva dišući. Simon
je ustao i promatrao pse, nadajući se da im Arielin junački pokušaj spašavanja nije uzrokovao
još više patnje.
Ona je ostala na slami držeći pseće glave na krilu. Sada su bili mirni, znoj se polako
sušio na njihovoj zamršenoj dlaci. »Ne mogu ih pustiti da se odmaraju u ovakvom stanju«,
rekla je. »Moramo ih očistiti i premjestiti na čistu slamu.«
»Ariel, draga moja, oni ugibaju.« Simon to nije više mogao podnositi. Sagnuo se i
stavio joj ruke na ramena. »Zar ne vidite? Pustite ih sada na miru.«
Ariel je tako grubo odgurnula njegove ruke sa svojih ramena da je on skoro zateturao.
»Oni ne ugibaju. Mislite da ne znam što radim?« Gnjevno ga je pogledala kroz zavjesu od
zapletene kose boje meda. Lice joj je bilo poprskano prljavštinom, oči sjajne od suza, čelo
orošeno kapljicama znoja. »Mislite da znate bolje od mene?«
Ovo ga je pitanje zaprepastilo. Prešao je rukom po zatiljku. »Znam ponešto o konjima
i psima«, rekao je. »U vojsci se naučiš takvim stvarima.«
»Da, uče vas da ih ubijete, jer je to lakše i brže, umjesto da ih pokušate izliječiti«,
prezirno je rekla. » Edgare, molim vas da donesete vodu. I recite Timu da u spremištu
pripremi ležaj od svježe slame. Tamo psi mogu ležati preostali dio dana.«
Zvučala je toliko uvjereno da će psi preživjeti, pa je Simon skoro i sam počeo
vjerovati. Bilo je očito da Edgar ne gaji nikakve sumnje. Simon je promatrao kad su konjušar
78
GIGA JANE FEATHER
i njegova gospodarica počeli prati pse iz kante s vodom, a potom je rezignirano slegnuo
ramenima, teškom se mukom spustio na tlo štaglja i uključio u posao.
Ariel ga je brzo pogledala, ali nije rekla ništa. Kad su psi bili oprani, uzela je velik
komad debelog platna i počela ih brisati da ih što bolje osuši.
I tada su se oba para žutih očiju otvorila. U njima više nije bilo onog divljeg pogleda.
Simon je zapanjeno promatrao kako im se u oči vraća razumnost. Još su uvijek bili preslabi da
bi se pomaknuli, ali nije bilo nikakve sumnje da su živi.
»Edgare, pomognite mi da ih odnesem do spremišta.« Ustala je, nakvašene su suknje
visjele oko nje. »Ako ga vi primite stražnji dio, ja ću ga moći primiti za glavu i ramena.«
Simon se htio usprotiviti i reći joj da nije dovoljno snažna, ali joj je više od ičega želio
pomoći. Gorko se maknuo ustranu dok su starac i mlada djevojka teškom mukom nosili prvu,
a potom i drugu golemu životinju u spremište na drugom kraju štaglja.
»Napravit ću malo kaše od brezove kore.« Prošla je uz Simona koji je šepajući hodao
za njima prema spremištu. »Sjedit ću tu s njima cijeli dan... Edgare, donesite vode. Moraju
piti čim se malo oporave.«
Simon je krenuo za njom, nastojeći pratiti njezin užurbani korak. »Od vas se očekuje
da sudjelujete u lovu«, blago je rekao. »I nemojte mi zbog toga odgristi glavu.«
Zastala je na kuhinjskim vratima i stavila ruku na dovratak. »Zar sam to učinila?«
»Više puta.«
Ugrizla se za usnu. »Tada vam se ispričavam. Bili ste veoma ljubazni što ste nam
pomogli sa psima.«
»Oprostite mi što nisam vjerovao u vas.« Kimnuo je glavom znatiželjnim slugama u
kuhinji i sjeo na visok stolac pokraj peći dok je Ariel pripremala kašu.
»Dragi Bože, ledi Ariel, smrdite k’o lovac na divlje svinje!« Gertrude se odmaknula
od svojih lonaca kad je Ariel pristupila bliže k vatri. Sa zaprepaštenim je neodobravanjem
odmjeravala groficu od Hawkesmoora. »Samo šta nema krvi. Čini se da na odjeći imate svega
i svačega. Posve je uništena.«
»Sad je gotovo«, rekla je Ariel i nehajno slegnula ramenima. »Ni njegovo gospodstvo
ne izgleda ništa bolje.« Nasmiješila mu se jednim od svojih vragolastih osmijeha koji bi ga
uvijek iznenadili. Sad kad su njezini psi bili spašeni, izgledala je potpuno bezbrižno.
Žalosno je pogledao svoje hlače i jaknu. »Idem te preodjenuti prije lova. Reći ću vašoj
braći da ćete malo zakasniti i da ćete nam se pridružiti za... recimo, za pola sata?«
Zaustila je da se usprotivi, ali ju je spriječio, brzo rekavši: »Mislim da ne želite nekim
ljudima pružiti to zadovoljstvo da vas vide klonulu.«
Imao je pravo. Ranulf bi se nasmiješio od uha do uha da zna koliko je bila blizu očaju.
Ali će mu prisjesti ako pomisli da je njegov prljavi trik nije nimalo pogodio.
I ako ne prati Simona, neće mu moći čuvati leđa. U lovu ima mnogo prilika da se
dogodi neka nezgoda.
Okrenula se prema svome kotlu, ne znajući koji je razlog prevagnuo. »Dobro. Edgar
će se brinuti za njih jednako dobro kao što bih se i ja.«
Simon je kimnuo i otišao iz kuhinje.
***
Ranulf je koračao Velikom dvoranom. Oči su mu se sjajile od pakosti dok je čekao na

sestru koju je pozvao. Ariel se nije pojavila za doručkom pa je poslao slugu da je dovede. Je li
već pronašla svoje pse? Ili ih je još i sada tražila?
»Dobar vam dan, Ravenspeare.«
Ranulf se naglo okrenuo. Neiskren je osmijeh preletio preko njegovih tankih usana.
»Hawkesmoore. Niste nam se pridružili za doručkom.«
79
GIGA JANE FEATHER
»Ne, jeo sam gore«, nehajno je odvratio Simon. »Potom smo Ariel i ja otišli u šetnju.
Trenutno se preodijeva, ali me je uvjeravala da će sići za nekoliko minuta.« Pogledao je
natrpanu dvoranu i uzvraćao pozdrave kimanjem i osmijesima. »Jutro je prekrasno za lov.«
»Jest«, kratko je rekao Ranulf, krijući svoju zbunjenost.
»Krećemo malo kasnije nego što smo kanili?« Simon je upitno podigao obrve.
»Pretpostavljam da je to posljedica pića i noćnog slavlja.«
Ranulf ga je samo gnjevno pogledao. U glavi mu je bubnjalo kao da sam Tor udara
čekićem po njegovim sljepoočnicama. Ugledao je kako mu se kroz veliko mnoštvo približava
sluga kojeg je poslao po Ariel.
»Ne mogu naći ledi Ariel... mislim, ledi Hawkesmoor... gospodine. Nije u konjušnici.«
Tjeskobno je gledao u svog gospodara. U dvorcu Ravenspeare nije bilo pametno ne izvršiti
nalog.
»Mislim da ćete je naći u njezinoj odaji«, rekao je Simon. »Imate li neku posebnu
poruku za moju ženu, momče?«
Momak je odmaknuo šiške i pogledao grofa od Ravenspearea, ne znajući da li da
odgovori ili ne.
»Nosi se odavde!« Ranulf je pucnuo prstima i momak je žurno otišao. »Pitao sam se
gdje je«, rekao je Ranulf. »Od svoje sestre očekujem da se pojavi u vrijeme jela. Ona to jako
dobro zna.«
»Ah, no položaj vaše sestre se u ovome domaćinstvu malo promijenio«, blago je rekao
Simon. »Sada ima druge dužnosti i obveze.« Nasmiješio se. »Prema svome suprugu... Siguran
sam da znate o čemu govorim.«
Ranulf se jako zacrvenio i bez riječi udaljio. Pridružio se svojoj braći okupljenoj na
dnu stubišta.
Simon se okrutno nasmiješio. Grof od Ravenspearea nije bio ni najmanje zadovoljan,
a bit će još i manje kad naleti na vučjake kako tumaraju naokolo, što će se sigurno ubrzo
dogoditi.
Ranulf je uzeo šalicu piva od sluge koji je prolazio i pogledao unutra prije nego što je
otpio. Ralphove su oči bile toliko natečene i krvave da se skoro nisu ni vidjele. Od trojice
braće samo je Roland izgledao relativno svježe, ali on nije pretjerano uživao u piću i bio je
toliko mudar da se drži umjerenosti.
»Perryjev je šumarak spreman«, tiho je rekao Roland. »Oliver je jutros provjerio. Koji
će ga od nas voditi?«
»Ja ću«, hrapavo je rekao Ralph i pokušao se podrugljivo osmjehnuti. »Ja ću odvesti
Hawkesmoora do jame, ne bojte se.«
Ranulf je prezirno pogledao svoga mlađeg brata. »Čovječe, u takvom stanju u kakvom
si, čisto sumnjam da ćeš vidjeti i put do Perryjevog šumarka.«
Ralph je porumenio od srdžbe. »Ja provodim više vremena na imanju od tebe, brate.
Mogu zatvorenih očiju doći bilo kamo.«
Roland se nasmijao, ni ne pokušavajući sakriti prezir prema ovom hvalisanju. »Da se
radi o Ariel, složio bih se«, rekao je. »Ti jašeš imanjem otvorenih očiju jedino kad tražiš
drolju koja će te opslužiti.«
Ranulf se nasmijao jednako grubo kao i njegov brat. »Istina je, ali ja ti jamčim,
Rolande, da ovaj momak jednako često ide za tim poslom kao i pastuh koji se tjera na polju
punom kobila.« Smijeh mu je naglo zamro kad je pogledao prema stubištu.
Ariel je lakim korakom silazila niz stube. Nosila je svoju staru zelenu odoru za jahanje
koju je Doris očistila i izglačala. Imala je svježe opranu bijelu košulju i ulaštene čizme.
»Dobro jutro, braćo moja.« Naklonila se. Iz svakog joj je djelića tijela isijavalo
izrugivanje dok je pozdravljala tri gospodara dvorca Ravenspeare, »Vjerujem da ste proveli
mirnu i odmornu noć.«
80
GIGA JANE FEATHER
»Gdje su ti psi?«, upitao je Ranulf. »Obično su ti te proklete životinje uvijek za
petama.«
Oči su joj zasjale, a potom je mirno rekla: »Oh, u konjušnici su s Edgarom. Sinoć si
naredio da moraju biti podalje od tebe pa sam pomislila da će biti najbolje da ne idu s nama u
lov. Sigurno ne bi htio da se pomiješaju s tvojim hrtovima?« Nakrivila je glavu na jednu
stranu, kao da se dvoumi.
Ranulf je sam namamio pse do otrovane strvine. Ostavio ih je dok su njuškali i slinili
oko mesa. Nije bilo moguće da su živi i zdravi i zatvoreni u konjušnici. Što je to, do vraga,
pošlo po zlu?
Stisnutih se usana okrenuo na peti i izašao iz predvorja u dvorište gdje su lovci čekali
na pokret. Tješio se mišlju da psi neće biti toliko velik problem ako pijani Ralph uspije dobro
obaviti svoj posao. Ako ga dobro obavi, grof od Hawkesmoora neće se danas živ pojaviti iz
Perryjevog šumarka kad ga se jednom namami u njegov gustiš.
***
»To je veoma zadovoljavajuća vijest, madam Marsham.« Kraljica Ana je kimnula

svojoj novoj miljenici. »Mora da je to bilo krasno vjenčanje.« Lakomo je srknula iz zdjele s
oštrigama pirjanima u pivu. Nije se obazirala na žlicu, već je svojim debelim kratkim prstima
obuhvatila srebrnu zdjelu i prinijela je ustima. Tekućina joj je kapala s brade. Madam
Marsham je presavila pismo koje je pročitala o vjenčanju grofa od Hawkesmoora i ledi Ariel
Ravenspeare. Ponudila je kraljici ubrus od lanenog platna. Njezino se Veličanstvo nije
obaziralo na ponudu.
»Ledi Dacre je najpouzdanije dopisnica. Podsjetite me da joj poklonim kakvu tričariju
kad se vrati u London.« Kraljica je pregledavala hrpu složenca od kopuna i riže. Grickala je
jedan od ukrasnih badema dok je uranjala žlicu u jelo. »Ovo je izgleda prilično ukusno.«
Punih je usta otpila velik gutljaj okrepljujućeg vina iz kristalne čaše i prstima posegnula u
posudu s graškom u mahunama. Sisanjem je iz mahuna izvukla slasna zrnca graška dok joj je
njihov umak kapao po podbracima.
Sarah, vojvotkinja od Marloborougha, okrenula je glavu s grimasom gnušanja. Iako
više nije obavljala dužnost prve kraljičine dvorske dame, jer je to sada bila madam Marsham,
kraljica je još uvijek nije potpuno otpustila iz svoje službe. Lišena moći koja joj je služenje
kraljici činila podnošljivijim, sada je teško prikrivala fizičku odbojnost prema svojoj vladarici.
»Na kakvu nagradu mislite, Vaše Veličanstvo?« upitala ju je. »Možda na čipkanu
maramicu? Ili možda na lepezu?« Glas joj je bio pun zlobe. Kraljica je bila poznata po svojoj
škrtosti. No kraljica nije ni zamijetila zlobu, već je razmišljala o njezinim prijedlozima dok je
dalje nastavila sisati grašak iz njegovih maslacem natopljenih mahuna.
»Maramica je dobra zamisao«, objavila je i posvetila svoju pažnju slastici od meda i
badema. »Odaberite jednu iz mog ormara, madam Marsham. Jednu od prošlogodišnjih, ali
pazite da čipka ne bude rasparana.« Strpala je punu žlicu ljepljive slastice među masne usne i
na trenutak zašutjela dok su se njezine bezube desni borile sa slatkišem. Otpila je još jedan
dugi gutljaj da pripomogne procesu.
Sarah je maknula prljavi podbradnik Njezinog Veličanstva i stavila joj čisti. Prljavi je
predala najmlađoj dvorskoj dami. »Možda biste mogli i novoj grofici od Hawkesmoora dati
vjenčani dar, gospo«, predložila je medenim glasom.
Kraljica ju je naduto pogledala. »Imala sam dojam da sam nevjestu već darivala.«
Njezino Veličanstvo više nije bilo voljno prihvaćati prijedloge vojvotkinje od Marloborougha.
»To je bio zaručnički dar, gospo.« Sarah joj se ironično naklonila, ali je samo njezina
suparnica mogla naslutiti koliko je vojvotkinja bila gnjevna što je izgubila moć. »Haljina i
ogrlica od topaza. Naravno, to je bilo veoma velikodušno od vas,« dodala je, »no nešto što bi
81
GIGA JANE FEATHER
bilo darovano u čast vjenčanja još bi više pokazalo svu dobrotu Vašeg Veličanstva.« Opet se
naklonila. »A ako bi takav dar stigao za vrijeme svadbenih svečanosti – tamo je, mislim, dvije
stotine uzvanika – ljubaznost i obzirnost Vašega Veličanstva bila bi veoma zapažena.«
Sarah je čekala i budno promatrala kraljicu kako razmišlja. Kraljica je mahnula rukom
da joj se opet napuni čaša. Ovime je Sarah samo iskušavala da li još uvijek ima ikakvog
utjecaja na nju, a svako bi prihvaćanje njezinih prijedloga bila velika pobjeda nad madam
Marsham. Sarah je točno znala na koji način radi kraljičin um. Mali dar pred velikom
publikom postigao bi golemi učinak uz veoma malo truda.
»Dobro, možda«, napokon je rekla kraljica. »Razmislit ćemo o tome.« Sarah je sakrila
svoj osmijeh.
82
GIGA JANE FEATHER
Jedanaesto poglavlje
Jutarnji je lov većinom prošao bez ikakvog ulova pa se Ariel malo odvojila od
glavnine jahača. Na svojoj je braći tražila naznake kakve nepodopštine koju su smislili, ali je
vidjela samo da su razdraženi što nema plijena. Ako su i smislili neki ubojit plan za svoga
gosta, činilo se da ga neće ostvariti dok sredinom jutra ne završi piknik.
»Zašto da jašeš sama, cvjetiću?« Prišao joj je Oliver i nasmiješio joj se. Prije bi od tog
osmijeha Osjetila malaksalost u nogama, a sada je samo vidjela koliko je površan, kako mu
oči ostaju ravnodušne i hladne, kako mu nasmiješene usne imaju neku proračunatost.
»Više volim biti sama.«
»Postala si veoma neljubazna«, progunđao je, još se uvijek smiješeći istim osmijehom
za koji je bio uvjeren da će otopiti njezin led.
»Sad sam udata žena.« Bila je odlučna da ne izgubi kontrolu nad sobom. Odgovarat će
mu jednako mirno i ljubazno kao što bi to učinio Hawkesmoor, ne obazirući se na njegove
bradate i sugestivne komentare.
»Ah, cvjetiću, duboko si me povrijedila«, jadikovao je i stavio svoju ruku na njezinu.
»Kako si mogla tako brzo zaboraviti koliko smo uživali jedno u drugome? One predivne
noći... Tako se živo sjećam vremena kad si me čekala na mjesečini, odjevena kao dječak zato
što sam ti rekao...«
»Olivere, tvoja me sjećanja nimalo ne zanimaju«, prekinula ga je. Osjetila je vrućinu u
obrazima kad se prisjetila te noći.
»Oh, ali ona te moraju zanimati, cvjetiću. Misliš da ne mogu pročitati tvoje lice?
Misliš da ne mogu na njemu uočiti tvoju požudu?«
Okrenula je konja i kasom se udaljila od njega da ne dođe u napast i točno mu kaže što
misli. Sada je na svoju žudnju za Oliverom gledala samo kao na način svoga ponižavanja. Bio
je nespretan i neobziran ljubavnik pogana jezika i potrebe da dominira. Od pomisli da je
svojevoljno sudjelovala u njegovim igricama, od gnušanja joj se okrenuo želudac. Ali tada
nije znala ni za što bolje. Kako je i mogla, vidjevši sve ono što je gledala i čuvši ono što je
slušala svakoga dana svoga života pod krovom svoga brata? No Hawkesmoor ju je sada
prisilio da na sve gleda drugim očima.
Odjednom su joj se u očima pojavile suze dok je jahala udaljavajući se od ostalih lovaca.
Osjećala je na svome licu ledeni vjetar koji joj je isušivao slane suze koje su joj se slijevale
niz lice i od kojega su je boljele uši. Ona nikad nije plakala. Plakanje je bilo znak slabosti
koju ona sebi nije nikad dopuštala. Što joj se, onda, sada događalo? Nije valjda da ju je
pogodila Hawkesmoorova kritika? Zašto bi ona marila što Hawkesmoor misli o njoj?
Ali je marila. Htjela je da taj muškarac ozbiljnog ponašanja, veselih usana,
unakaženog izgleda i prirođene nježnosti skrivene ispod snažne tjelesne građe ima dobro
mišljenje o njoj.
Ta ju je spoznaja zbunila i toliko rasrdila, da je odjahala daleko izvan vidokruga
ostalih jahača da se smiri i pribere.
Simon ju je vidio kad se udaljila galopom, ali je odolio potrebi da je slijedi. Pitao se
što joj je to rekao Oliver Becket. Sudeći po Becketovom mrzovoljnom izrazu kad se vratio
grupi jahača, razgovor nije tekao po njegovom planu.
Kad su stigli do mjesta predviđenog za piknik, Ariel je već bila tamo. Sjahala je i
provjeravala pripreme tako mirno, kao da je cijeloga dana ništa nije uznemirilo. Dugi su
stolovi bili postavljeni ispod drveća, peći na ugljen dodatno su zagrijavale hla» dni zrak uz
velike lomače na kojima su se pekli odojci. Miris pečene svinjetine i začinjenog vina širio se
na svježem hladnom zraku.
83
GIGA JANE FEATHER
»Ovo je bilo samo prokleto gubljenje vremena«, izjavio je Ralph uzimajući pehar
kuhanog vina sa stola.
»Koliko se sjećam, brate, ti si se trebao pobrinuti da bude dovoljno jelena«, jetko je
odrezao njegov najstariji brat. »Ali mislim da si bio previše pijan da to učiniš.«
Ralpha je oblilo tamno rumenilo. »Ne mogu ja sve raditi sam. Ti i Roland se lijepo
zabavljate na dvoru, a meni ostavite sve...«
» Glupan!«, promrmljala je Ariel. I ona je, jednako kao i njezina braća, znala da bi
imanje propalo da se ona ne brine za njega. No oni to nikad ne bi priznali. A to je bio i jedan
od razloga zbog kojeg nisu htjeli da ikada napusti Ravenspeare.
Stresla se od hladnoće pa je otpila velik gutljaj toplog vina. »Ranulfe, što misliš o
mojim konjima?« Prešla je preko livade i približila se braći. »Edgar mi je rekao da si više puta
bio u konjušnici.«
Ako Ranulf i nije čuo, Simon je zamijetio napetost u ovom pitanju. Primaknuo se
bliže.
»Lijepo ti to radiš«, srdačno je odvratio Ranulf, možda i previše srdačno. Skrenuo je
pogled ustranu kad je zagrizao u maslacem debelo namazanu pogaču.
»Kad ih sljedeći put budeš htio posjetiti, obavijesti me«, nastavila je Ariel. »Ako imaš
neka pitanja o pasmini ili planu uzgoja, ja ću ti vjerojatno bolje odgovoriti od Edgara.«
»Nimalo me ne zanimaju pojedinosti tvoje male razbibrige, sestro.« Nasmijao se kao
da je takvo zanimanje malo vjerojatno. »Samo se želim uvjeriti da ne pretjeruješ. Imanje ne
može financirati svaku tvoju želju i hir.«
»Ja to niti ne očekujem, gospodine.« Ariel nije ni najmanje rasrdio njegov nepravedan
komentar. Ali ju nije niti zavarao. Ranulfovo zanimanje za njezine konje nije bilo bezazleno.
No barem je ždrijebe bilo izvan njegovog dohvata, a za tjedan će dana tisuću gvineja biti u
njezinom džepu.
Ova joj je pomisao pružila utjehu u danu koji je dosad bio bijedan kao koliba
skupljača treseta dolje u močvari.
Sjetivši se da je Ariel rekla kako želi svoju braću držati podalje od arabera, Simon se
pitao je li ju Ranulfov odgovor zadovoljio. Nije pokazivala nikakve naznake uznemirenosti.
Sada je usmjeravala kuhare i sluge kamo da odlože velike pladnjeve s pečenim odojcima,
dimljenim pastrvama i jeguljama, pitama i kolačima, košarama kruha i zdjelama povrća.
Ovo je bila prava elizabetinska gozba pod vedrim zimskim nebom. Vrčevi piva,
malvazije i rajnskog vina kružili su naokolo po klupama dok je skupina plesača zabavljala
društvo. Ariel nije sjela na klupu kraj svoga muža, već je ostala na nogama i nadgledala sluge,
naizgled toliko zaokupljena brigom za uzvanike, da nije imala vremena da se i sama okrijepi.
Simon ju nije ni pokušao nagovoriti da sjedne kraj njega. Razgovarao je sa svojim
prijateljima, jeo i pio kao i svi drugi i izgledao kao da uživa u ovoj zabavi na otvorenome.
»Ako namjeravamo uloviti jelena ovog poslijepodneva, najbolje bi bilo da odmah
krenemo, Ranulfe«, rekao je jedan postariji gost i štucnuo. »Sunce je već iznad brda.«
Ovo je svima bio znak za pokret. Muškarci su nestali iza drveća, a žene se okupile iza
grmlja. Ariel je nadgledala konje. Konjušari su ih već prije nahranili i napojili, a sada su ih
odvezivali i pripremali za jahače.
Ralph je stajao kraj Hawkesmoorovog nezgrapnog šarca. Držao je ruku na
životinjinim sapima kao da ga gladi. Ariel se približila. Ralphovi su prsti bili na kolanu. Stala
je malo podalje, ne mičući se i promatrajući brata kako odvezuje kolan, stavlja ruku između
konjskog trbuha i remena, opipava sedlo, smiješi se i odlazi zovući glasno svoga konja.
Ariel se približila šarcu. Počela je otkopčavati kolan.
»Ariel, što to radite s mojim konjem?«
Glas ju je toliko prepao da je poskočila, osjećajući krivnju i naviranje izdajničkog
rumenila u obraze. »Provjeravam kolan.«
84
GIGA JANE FEATHER
Simon se ozbiljno zagledao u nju. »Mislim da se moj konjušar za to već pobrinuo.«
»Možda mu je nešto promaknulo«, rekla je još uvijek purpurno crvena. »Meni se
učinilo kao da je malo labav, no vi možda volite jahati na labavom sedlu.« Udaljila se,
ostavljajući namrštenog i zbunjenog Simona koji je zavukao ruku između životinjinog trbuha
i remena.
Kolan je uistinu bio labav. Ali kako je Ariel to mogla znati? Je li ga ona odvezala?
Ono je rumenilo krivnje govorilo nešto. Svoje je zlodjelo prikrila time što ga je upozorila.
Simon je zategnuo kolan i nespretno se popeo na konja. Je li ga namjeravala zbaciti s
konja? Nije mu izgledalo vjerojatno sudeći prema onomu što je znao o njoj. No ona je bila
Ravenspearica, žalosno se podsjetio. Oni su bili navikli na prljave trikove.
Pa ipak mu je bilo teško povjerovati kad se sjetio njezine tuge zbog otrovanih pasa,
kako mu je sinoć ponudila pomoć da mu ublaži bol u nozi, njezinog vragolastog kikota i
živahnog smijeha. No nagađao je da je njegova nevjesta mnogo više od onoga što je on dosad
naslutio. Skrivala je neke velike tajne koje on nije uspio dokučiti. Možda je u mračnim
dubinama njezine duše vrebao osvetoljubivi ravenspearovski duh. To ga nimalo ne bi
iznenadilo.
Ove uznemirujuće misli prekinuo je prodoran zvuk lovačkog roga. Skupina je jurnula
prema drveću iskrivljenom od vjetra u dnu livade, tik iznad nasipa. Krdo jelena istrčalo je na
čistinu kad su psi jurnuli u šumarak.
Simonov je konj preletio nasip, jurio dolje duž potoka i popeo se na nasip s druge
strane. Jeleni su trčali po čistini, psi su jurili za njima.
»Hawkesmoore! Slijedite me ako namjeravate kojega ubiti!« Lord Ralph Ravenspeare
jahao je uz njega i dobacio mu podrugljiv izazov. »Ili se možda bojite riskirati, šurjače?«
Sitne su mu očice bile pune prezira. »Puritanci su uvijek tako oprezni!« Skrenuo je svoga
konja udesno, podigao bič u znak prezrivog pozdrava i jurnuo preko čistine prema udaljenom
šumarku.
Simon je oklijevao samo trenutak. Da je bio staloženiji, ne bi se ni obazreo na drskost
ovog mladog neotesanca, ali mu je za danas već bilo dosta Ravenspeara. Skrenuo je šarca za
Ralphovim vrancem. Psi su u punom trku tjerali lovinu prema livadi na drugom kraju
šumarka. Simon je vidio da će prije stići na livadu ako presječe kroz šumarak. Međutim,
činilo se da nitko drugi ne vidi prednost tog puta.
Kad se zapleo u prve niske grane, shvatio je zašto nitko nije krenuo ovim putem.
Ralph se sagnuo tik uz konjski vrat. Očito je dobro poznavao sve opasnosti koje su vrebale u
šumarku, žalosno je pomislio Simon. Sagnuo se na vrijeme da izbjegne granu koja se pružala
iznad uske staze. Nije se više ni usudio podizati je sa šarčeva vrata dok je prolazio ispod
niskih, gusto isprepletenih grana i dok su ga sitne grančice i lišće šibali po zatiljku.
Šumarak ne može biti tako velik, pomislio je. Ralph se vjerojatno nadao da će ga prve
grane u šumarku izbaciti iz sedla. A ako mu istovremeno još sklizne i sedlo, naravno...
Podigao je glavu za centimetar da pogleda naprijed i vidio da na stazi ispred njega više
nema Ralpha. Simonov je konj nastavio dalje juriti istim tempom po stazi koja je sada bila
toliko uska da se gotovo nije ni vidjela. Iznad njega su bile isprepletene guste krošnje;
zvukovi ostalih lovaca prigušeno su dopirali s desne strane.
Njegov je konj odjednom izbio na malu čistinu. S uzdahom olakšanja je podigao
glavu. Što prije ode s ovog zabitog mjesta, to bolje. Tada je zgroženo ugledao kako se,
napetih mišića u skoku, pred njim u zrak uzdiže Arielina riđa kobila.
Njegov se šarac propeo, preplašivši se druge životinje koja je blizu njega letjela kroz
zrak. Nakon tog jednog užasnog trenutka, kobila je spustila prednje noge na metar od šarca
koji je divlje kolutao očima. Ariel je ostala bez šešira i kosa joj je poispadala iz igala. Lice joj
je bilo mrtvački blijedo – i trebalo je biti, gnjevno je pomislio Simon, dok je pokušavao
smiriti svoga konja i okrenuti ga dalje od zadihane kobile. Osjetio je malaksalost u nogama
85
GIGA JANE FEATHER
nakon onog jednog trenutka užasa.
»Kakva je to, do vraga, bila akrobacija?«, upitao ju je kad se napokon sabrao. »Jeste li
sasvim poludjeli?«
Ariel je teško disala. Odmaknula je pramen kose sa znojnog čela i ogledala se po
čistini.
»Zašto ste krenuli za Ralphom?«
»Ponudio se da će me voditi. On poznaje teren. Zašto ga ne bih slijedio?«
»Zato jer je pokvarena, podmukla i pijana zmija«, jezgrovito je rekla. »Čim sam
vidjela da krećete za njim, znala sam da se radi o nekom triku. A kad se pojavio na čistini bez
vas, bila sam sigurna da vam se nešto dogodilo. Gotovo je nemoguće jahati kroz Perryjev
šumarak jer su grane veoma nisko.«
»Primijetio sam«, suho je rekao. »A ni odvezano sedlo ne bi pomoglo.«
»Točno tako.«
»Pretpostavljam da niste vi odvezali remen?«, upitao ju je jednako suho kao i prije.
Pocrvenjela je, a zatim problijedjela. »Naravno da nisam! Kako možete i pomisliti
nešto takvo?«
Zamišljeno ju je gledao. »Ne znam na čijoj ste sirani, Ariel. Što bih trebao misliti?«
Nijemo se okrenula od njega, sjahala s kobile i otišla do sredine čistine gdje se nalazila
velika hrpa grana, kao da je složena za lomaču. Uzela je velik komad drva i preko ramena mu
rekla: »Gledajte ovo.« Bacila je drvo na sredinu hrpe.
Hrpa se srušila i nestala pod zemljom. »Lijepo, ha?« Vratila se do njega. »To je stara
tresetna jama. Ima ih posvuda, ostale su nakon što je završeno isušivanje močvare. No vi,
naravno, to znate, jer ste ovdje odrasli?«, podrugljivo je podigla obrve.
Simon je samo kimnuo. Ralph ga je namjeravao namamiti u ovu rupu. Njegov bi se
konj koprcao, sedlo bi skliznulo, a on, bogalj kakav je bio, tek bi se čudom uspio spasiti iz
ovog pustog šumarka. Spasio ga je njezin luđački skok preko skrivene jame i to u posljednjem
trenutku.
»Je li vam to odgovor na vaše pitanje, gospodine?« Još ga je uvijek promatrala s
jednako podrugljivo podignutim obrvama.
Stisnutih se usana popela na svoga konja. »Ako izađete iz šumarka istim putem kojim
ste došli, nećete više naići na klopke«, hladno je rekla, podbola kobilu da opet preskočila
jamu i nestala među drvećem.
Oh, ne, nećeš, odjednom je ljutito pomislio Simon. Možda nije bila spremna da ga
gleda kako umire od ruke njezine braće, ali nije bila spremna niti da mu postane prava žena.
Spasila mu je život zato što je bila časna, jednako kao što je spasila i živote svojih pasa, ali
mu nije htjela pružiti ništa drugo.
Natjerao je konja da i on preskoči podmuklu jamu pa krenuo za njom kroz šumarak.
Izašao je na sivo poslijepodnevno svjetlo i ugledao kako lovačka družina nestaje na udaljenoj
livadi. Oštar mu je vid bio jedina fizička prednost koju je imao i koja se još više poboljšala
tijekom godina ratovanja, dok je neumorno promatrao povlačenje vojnika. Ariel nije bila
među lovcima.
Odjahao je do vrha malog humka i pogledao ravničarski kraj.
Jedna je jedva vidljiva osoba jahala prema dvorcu Ravenspeare koji je stršio ispod
oblačnog neba. Činilo se da ne jaše velikom brzinom.
Krenuo je za njom. Kad se malo približio, ona se samo osvrnula i odmah ubrzala.
Simon nije ni pokušao uhvatiti njezin tempo. Vraćala se u dvorac. Tamo će je naći bez
ikakvih problema.
Kad je dojahao do konjušnice, nije bilo ni traga ni Ariel niti njezinom konju.
Vjerojatno je došla puno prije njega pa joj je konj već bio u konjušnici. Sjahao je, predao uzde
konjušaru koji je čekao i otišao u štagalj. Dok je šepajući ulazio i lupao štapom po kamenom
86
GIGA JANE FEATHER
podu, čuo je kako Ariel i Edgar razgovaraju na drugom kraju, u spremištu.
Ariel ga je pogledala kad je stigao, ali ga nije pozdravila. Bila je sagnuta nad psima
koji su još ležali na slami, otprilike u istom položaju u kojemu su ih i ostavili nekoliko sati
ranije. Međutim, oči su im bile otvorene i činilo se da lakše dišu.
»Kako su?« Simon se svom težinom oslonio na štap kad je pogledao pse.
Edgar mu je odgovorio: »Mislim da će se izvuć’, gospon. Nisam ih uspio natjerat’ da
jedu i sve dok ne jedu ništa nije sigurno, al’ ja se nadam.«
Ariel se uspravila i poravnala suknju. »Obavijestite me ako se bilo što promijeni,
Edgare.« Otišla je, hodajući previše brzo da bi Simon mogao držati korak s njom.
»Malo ste se posvadili s ledi Ariel?«, upitao ga je Edgar sjedeći na petama i birajući
sočnu slamku s psećeg ležaja. Zamišljeno ju je žvakao promatrajući grofa prodornim i
prijateljskim pogledom.
»Vaša gospodarica ne voli čuti neugodne stvari«, odvratio je Simon uz kiseli osmijeh.
Edgar je kimnuo i ispljunuo slamku, a potom potražio novu. »Svi su Ravenspeari
tak’i. No reć’ ću vam nešto o ledi Ariel: možda zna katkad bit’ otresita, al’ se nikad dugo ne
ljuti.« Prinio je kantu vode Removim ustima kad je pas podigao svoju tešku glavu.
Simon se zadržao još malo, potom se pozdravio i šepajući krenuo prema dvorcu. U
golemoj je Velikoj dvorani vladala neobična tišina. Vatre su gorjele, stolovi su bili postavljeni
za večerašnji banket, sluge su užurbano hitale za svojim poslom, no mjesto je unatoč svoj toj
zaposlenosti izgledalo kao da čeka na nekoga.
Prešao je dvoranu i popeo se stubištem. Ispred Arieline je odaje oklijevajući zastao.
Podigao je ruku da pokuca, a zatim odlučio da neće. Nije dolazio u mirovnoj misiji. Kvaka se
pomaknula u njegovoj ruci i vrata su se otvorila.
Ariel se ljuljala u stolcu za ljuljanje kraj vatre, držeći jednu nogu na ogradi kamina i
zagledavši se u vatru. Naglo je okrenula glavu kad su se otvorila vrata. Oči su joj na trenutak
bile bezizražajne, a zatim se u njih vratio život i prepoznavanje.
»Htio sam kucati, ali sam se bojao da me ne biste pustili«, rekao je Simon. Tiho je
zatvorio vrata za sobom i okrenuo ključ. »Više bih volio da nas ne uznemiruju«, objasnio joj
je i naslonio se na zaključana vrata.
Ustala je i pogledala ga u lice. Ništa nije rekla, ali je u njezinim očima vidio da zna
zašto je došao. Stavila je ruku na naslon stolice, a on je vidio koliko je čvrsto stisnula glatko i
istrošeno drvo.
»Ariel, držim da je došlo vrijeme da konzumiramo ovaj brak.« Napravio je jedan
korak. Ona se još uvijek nije niti pomaknula.
»Dali ste mi svoju riječ.« Glas joj je zvučao škripavo, kao da ga dugo vremena nije
koristila. Oči su joj se smračile, iako je rumenilo nestajalo iz njezinih obraza.
»Onda sam krivokletnik«, ozbiljno je odvratio i prišao joj. Primio ju je za ruke. Bile su
hladne poput leda; ukočeno i beživotno su počivale u njegovima. Podigao ih je do svojih
usana i nježno joj poljubio vrhove prstiju. Osjetio je kako su joj ruke zadrhtale u njegovom
toplom stisku. »Ariel, volio bih imati pravu suprugu. Volio bih da se vežete uz mene kao što
se žena veže uz svojega muža. Tako ću se i ja vezati uz vas.«
I dalje je šutjela, ali nije povukla svoje ruke iz njegovih. Držao ju je za ruke i nježno
upitao: »Pristajete li na to, Ariel?«
Zatvorila je oči i samo kratko pomaknula glavu, što je moglo značiti svašta. Pustio joj
je ruke i kažiprstom joj prešao preko stisnute vilice. Jagodicom palca prešao joj je preko
usana, a ona je zadrhtala od te nježnosti. A on nije znao je li to od užitka ili odbojnosti.
Odvezao joj je visoki ovratnik i skinuo ga. Otkopčao je dugmad njezine jahače jakne i
skinuo je s njezinih ramena. Kad ona nije pokušala iz rukava izvući ruke, stao je iza nje i
skinuo joj jaknu. Stavio je ruke na njezina ramena i okrenuo je prema sebi.
»Zar mi uopće ne kanite pomoći?« Iz glasa mu je nestala nježnost; u njemu je bila
87
GIGA JANE FEATHER
samo nepokolebljiva odlučnost.
»Zašto bih?«
Stisnuo je usne; pogled mu je otvrdnuo. Ožiljak se veoma isticao na njegovom
blijedom licu. »Onda, dobro.« Počeo joj je brzo i vješto otkopčavati košulju.
»Zašto se mučite sa svim tim?«, jetko ga je upitala. »Za silovanje nije potrebno biti
posve gol, zar ne?«
Zaškrgutao je zubima. Sada je na njemu bio red da ništa ne kaže. Nije se ni pokušala
oduprijeti kad joj je svukao košulju. Grudi su joj bile blijede izbočine ispod tankog platna
potkošulje. Gole su joj ruke bile vitke, no ipak mekano zaobljene, a on je silno želio priječi po
njima svojim rukama, staviti usne u slatku udubinu s druge strane njezinog lakta. No on nije
vodio ljubav sa svojom ženom. Njegovu ženu uopće nije zanimalo vođenje ljubavi. On je
samo izvršavao svoje bračno pravo.
Otkačio je kukice na struku njezine suknje, žalosno zahvalan na tomu što mu je ženska
odjeća bila dovoljno poznata da ne petlja. Suknja joj je pala oko gležnjeva. »Skinite čizme«,
rekao joj je i pokazao rukom na izuvač za čizme.
Slegnula je ramenima, ali ga je poslušala. Potom se odmaknula ustranu da i on može
učiniti isto. Sklopila je ruke i promatrala ga kad se počeo svlačiti. Skinuo je jaknu i zbacio
košulju, a tada je posegnuo za kopčom remena. Oklijevao je, sada toliko svjestan vitkog tijela
odjevenog u tanku potkošulju i hladnih sivih očiju koje su ga promatrale. Poslijepodnevno je
svjetlo nestajalo, ali još nije bilo dovoljno mračno da se upale svijeće, tako da je prostorija
bila još uvijek svijetla.
Stisnuo je usne i otkopčao remen te ga položio preko naslona stolice za ljuljanje.
Bodež u koricama udario je po drvenim prečkama. Bacio je još jedan pogled na svoju ženu i
zaprepašteno uočio da joj oči više nisu bile beživotne. Sada su blistale od znatiželje i još
nečega. No tada je naglo okrenula glavu i usredotočila se na sliku nekog seoskog pejzaža na
suprotnome zidu.
Simon je povukao hlače dolje, ali je morao sjesti da bi ih posve skinuo s nogu. Skinuo
je i čarape, a potom se uspravio. Donje su gaće još uvijek skrivale njegovu ranjenu nogu, no
muškarac u donjim gaćama izgledao je strašno komično. Bolje da ona ustukne od odbojnosti
prema njemu nego da mu se smije zbog dugih gaća. Odlučno je skinuo i posljednji dio svoje
odjeće.
Ariel je opet okrenula glavu prema njemu. Osjetio je kako njezin pogled klizi po
njegovom tijelu, kako sve vidi. Užasno unakaženu nogu, veliku izbočinu erekcije. Na
jagodicama joj se pojavilo rumenilo, u očima joj se pojavio onaj izraz – izraz koji nije mogao
identificirati. Ili nije vjerovao da bi mogao.
»Dođite.« Napravio je dva koraka da joj se približi. Glas mu je bio ljubazan. Bio je
srdit što ga prisiljava na ovo, ali i veoma uzbuđen zbog njezine golotinje, svježine njezine
mladosti, gipkog i uspravnog tijela.
Stavio je ruku na njezino rame i drugom joj rukom dodirnuo grudi preko potkošulje.
Toplina njezine kože bila je jednako opojna kao i miris njezine kose. Odvezao je vrpce
potkošulje i rastvorio je. Rukom joj je obuhvatio jednu dojku. Savršeno je pristajala u njegov
dlan. Palcem joj je okrznuo bradavicu i iznenađeno uočio da je očvrsnula pod njegovim
dodirom.
Pogledao ju je u oči. Stajala je posve mirno i jedva dišući, zagledana u sliku preko
njegovog ramena. No osjetio je kako joj se koža ovlažila kad joj je drugom rukom obuhvatio i
drugu dojku. Mekano i podatno meso ispunilo ga je užitkom. Dojke su se uspravile na
njezinom vitkom tijelu, tako čvrste, a ipak tako ranjive. Lagano su zadrhtale pod njegovom
rukom.
Skinuo joj je rastvorenu potkošulju s ramena i ona je ostala stajati gola, samo u
čarapama i podvezicama iznad koljena. Rukama joj je prelazio po bokovima, po udubljenju
88
GIGA JANE FEATHER
njezinog struka, preko širine kukova. Još se uvijek nije ni pomaknula, a on je mogao osjetiti
toplinu njezine kože, osjetiti buđenje osjećaja duboko u njoj. Oči su joj bile zatvorene, a usne
čvrsto stisnute. Znao je da je čvrsto odlučila ne obazirati se na njegovu i svoju prirodnu
reakciju i uživati.
Pa, neka joj bude. Povukao ju je bliže krevetu pa se srušila na leđa pod silinom
njegove ruke. Srditost zbog njezine nepopustljivosti borila se s njegovom požudom dok je
gledao njezino bijelo tijelo rašireno na prekrivaču. I dalje nije htjela otvoriti oči.
Ozbiljnog se lica Simon popeo na krevet. Rukom je prešao preko njezinoga tijela,
nadajući se da će uočiti neku naznaku pristajanja, no ona mu nije pružila ništa. Raširio joj je
noge i kleknuo među njih. Dodirnuo ju je i nježno razdvojio njezino središte, nailazeći na
vlažnost i otečenost, na želju. I u tom je času njegova ljutnja nestala.
»Vi ste najnepopustljivija mala vještica, Ariel«, izjavio je glasom u kojemu se osjetila
šaljivost.
Podvukao je ruke pod njezinu stražnjicu i podigao je, a potom je duboko zaronio u nju.
Osjetio je kako joj je cijelo tijelo zadrhtalo i stisnulo se oko njega. Pogledao joj je lice. Oči su
joj još uvijek bile čvrsto zatvorene, usne potpuno stisnute.
Nasmiješio se i pitao koliko će se ona uspjeti dugo suzdržavati od vlastitog užitka.
Rukom joj je pogladio zategnuti trbuh i mišići su se pomaknuli. Na trenutak je zagrizla donju
usnu, a zatim se opet prepustila pasivnosti. Povukao se. Zadržao se na samom ulazu u njezino
tijelo. Osjećao je njezinu napetost, unutrašnji su joj mišići podrhtavali, oživjela je veoma
mekana i osjetljiva koža njezinog najskrovitijeg dijela. Čvrsto ju je obuhvatio za stražnjicu i
opet uronio. Ovoga je puta čuo kako je tiho uzdahnula kad je punom dužinom ušao u nju.
»Otvorite oči, Ariel«, naložio joj je i opet se povukao beskonačnom sporošću.
Tvrdoglavo je i dalje držala oči zatvorenima.
»Ne popušta ni centimetra«, promrmljao je, ali na način kao da ga to zabavlja. Izvukao
se sasvim iz nje i tada su joj se odmah otvorile oči. U njima je vidio toliko zaprepašteno
iznenađenje, da se zakikotao.
Posegnuo je iznad glave i izvadio jastuk, podigao joj kukove i stavio ga ispod nje. »Trebat će
mi obje ruke,« rekao joj je, »a htio bih da ste mi namješteni pod malim kutom.« Vidio je kako
je zaškrgutala zubima i nacerio se. Kleknuo je da smanji pritisak na ranjenu nogu i opet
kliznuo u nju. Kad je bio duboko u njoj i kad je osjetio kako joj se mišići stežu oko njega,
počeo se prstima igrati njezinim ukrućenim i nabreknulim malim pupoljkom, dok je drugu
ruku podvukao pod nju, do rascjepa na njezinoj stražnjici.
Propela se, kukovi su joj se pridigli u luk, mišići trbuha i bedara zategnuli su joj se kao
koža na bubnju. Osjetio je kako i njemu nadolazi vrhunac. Suzdržavao se, žile na vratu
napregnule su mu se od napora, znoj mu je izbio na čelu. Polako je maknuo prste s njezine
stražnjice i lagano pomilovao osjetljivu mekoću koja je okruživala njegovo meso. A kad se
njezino tijelo zatreslo, predao se svom vlastitom užitku.
***
Nekoliko minuta kasnije, Ariel je došla potpunoj svijesti. Ležala je i uživala u

najslađem osjećaju potpunog ispunjenja. Još nikad nije iskusila nešto ovakvo. A toliko se
odupirala da mu se preda, da mu ništa ne pruži, čak ni trunku zadovoljenja.
Polako je okrenula glavu na prekrivaču. Simon je pored nje spavao ili je bio u
nesvijesti. Ležao je na trbuhu. Kratko podrezana kosa mu se zapetljala na zatiljku i iza ušiju.
Ruke je držao pod glavom. Mrzila ga je kad je ušao u njenu odaju i hladno izjavio svoju
nakanu. I vidjela je koliko je njemu bilo mrsko ono na što ga je prisilila. Vidjela je to u načinu
na koji mu se ožiljak istaknuo na blijedom obrazu, u srditom pogledu u njegovim očima.
No nešto se promijenilo.
89
GIGA JANE FEATHER
»Oh, Kriste!« Simon se iznenada preokrenuo na leđa. Oči su mu se razrogačile od
boli. Teškom se mukom posjeo, sagnuo nad nogu i počeo trljati koljeno, očajnički ga
pokušavajući izravnati, unatoč silnim valovima boli.
»Dopustite meni.« Kleknula je na krevet i odgurnula mu ruke. »Lezite dolje. Ne mogu
je ispružiti kako treba ako nastavite sjediti.«
Uz stenjanje je legao na leđa. Lice mu je bilo bijelo, usne stisnute od boli, znoj mu je
izbio na čelu.
Ariel je prstima opipala zgrčeno koljeno, iako je on tiho psovao. Nešto je povukla,
nešto gurnula i noga mu je odjednom ravno stajala na krevetu.
Glasno je izdahnuo zrak. Još ga je boljelo, ali je bol sada bila podnošljivija. »Nikad
nisam bio na ljestvama rastegačama, ali mislim da je ovo bilo nešto slično«, promrmljao je
kad je opet bio sposoban govoriti. Ovakva ga je strašna bol znala i prije snaći nakon vođenja
ljubavi, ali ovaj put nije bio pripremljen na nju. Toliko ga je zaokupio cilj koji je želio postići,
da se u potpunosti predao omami i posve zaboravio u kojem položaju mu je noga.
»Možda ćete mi sada dopustiti da vam ublažim bol.« Skočila je s kreveta. »Imam neku
pomast.«
Legao je i pustio da mu u koljeno utrlja pomast snažnog mirisa. »Što je to?«
»Većinom sušena divizma.«
»Vješti ste u travarstvu ili to kupujete od nekoga?«
»Sarah me je naučila svemu što znam.«
Namrštio se sjetivši se razgovora koji je prethodnog dana vodio s Edgarom. Simon ga
je pitao poznaje li ženu imenom Esther. Neudatu ženu visokoga roda koja je prije tridesetak
godina došla iz Huntingdona na Ravenspearovu zemlju. Edgar mu je rekao da ne pozna takvu
ženu, ali mu je pričao o nijemoj Sarah i njezinoj slijepoj kćeri – ona je bila jedina neudana
žena u susjedstvu.
»Sarah? Ona je nijema i ima slijepu kćer?«
Ariel je obrisala masne ruke u ručnik. »Gdje ste čuli za Sarah?«
»Edgar mi je rekao. Pitao sam ga poznaje li u susjedstvu neku ženu imenom Esther.«
»Tko je ona?«
»Zapravo ne znam«, odvratio je. »Pretpostavljam da niste čuli za nju.«
Odmahnula je glavom. »Nisam, a poznajem skoro sve ljude u okolici. Zašto je
tražite?«
Namrštio se. »Uvjeren sam da ima neke veze s mojom obitelji. Spominje se u nekim
očevim papirima... no sve je jako nejasno.« Slegnuo je ramenima. »Vjerojatno bih samo htio
zadovoljiti svoju znatiželju.« Ovo nije bio točan opis njegovog iznimno velikog zanimanja, ali
ako mu Ariel nije mogla pomoći, ništa ne bi postigao daljnjim razglabanjem.
»No mi imamo razgovarati o nekim drugim stvarima, ženo moja. Zato dođite ovamo i
sjednite.« Potapšao je rub kreveta.
Trenutak je oklijevala, potom je slegnula ramenima i učinila što joj je rekao. »Znači,
sada ste sigurni u moju odanost, sada kad ste konzumirali brak?« U glasu joj se osjetio žalac.
»Ako me uvjerite da sam ga konzumirao«, ravnodušno je odvratio.
»A ako odbijem?«
Uzdahnuo je i pokušao saviti koljeno. »Tada će se, moja ženo, ova poslijepodnevna
vježba nastaviti sve dok ne začnete. Kad rodite nasljednika koji će učvrstiti takozvano
savezništvo između naših obitelji, oslobodit ću vas svih bračnih obveza.«
»Tipični puritanac«, prezirno je izjavila. »Seks je ogavan čin u kojemu se treba uživati
samo zbog razmnožavanja.«
Prasnuo je u smijeh. »Recite mi, draga djevojko, kako ste u posljednjih sat vremena
stekli takav dojam?«
Pocrvenjela je.
90
GIGA JANE FEATHER
»Osim toga,« nastavio je, »ovo optuživanje za puritanizam postaje zamorno. Usput,
nikad nisam vodio puritanski način života i niti ne kanim.«
»Ali, odijevate se u tamnu i ozbiljnu odjeću puritanca?«
»Nemam nikakve volje da se poput pauna šepirim naokolo. Osim toga, tamne mi boje
jednostavno pristaju.«
»Ho–ho, znači ipak ste tašti, gospodine puritancu?« zagraktala je.
Smijeh je nestao iz njegovih očiju i lice mu se smračilo. »Imam malo razloga da
budem tašt. Ja to znam jednako dobro kao i svi drugi.« Nesvjesno je dodirnuo ožiljak na
obrazu.
Na trenutak je zavladala tišina, a tada je Ariel rekla: »Ja ne nalazim ništa odvratnoga
na vama... osim toga što ste Hawkesmoor«, nadodala je.
Nasmiješio se. »Kao i vi, madam suprugo. Kao i vi. I to uistinu.«
91
GIGA JANE FEATHER
Dvanaesto poglavlje
Da zaključim, draga moja Helene, doista ne znam što ću sa svojom nevjestom. Mislim
da bi se tebi vjerojatno svidjela. Posjeduje iskrenost i izravnost na koju bi ti reagirala, ali je
također nekako rezervirana, a i tvrdoglavija od bilo koje mule.
Helene se naslonila u stolici, Simonovo joj je pismo palo u krilo. Vatra je veselo
gorjela u malom, drvom obloženom salonu. Zbog vjetra i kiše koji su šibali po prozoru, unutra
je izgledalo još udobnije. Pogled joj je pao na njezinu najstariju kćer Marianne koja je sjedila
s druge strane kamina za svojim okvirom s vezom. Dijete je bilo zaokupljeno iglom, šivalo je
dar za rođendan svoje mlađe sestre. Nesvjesna sestrinog truda, Louise je sjedila na podu i
drvenim se štapićima igrala sa svojim bratom Jamesom. Nasljednikom svoga oca, razlogom
zbog kojega je Harold u oporuci naveo da će izgubiti skrbništvo nad djecom ako se opet uda.
Opet je uzela Simonovo pismo. Volio bih kad bi je mogla upoznati, draga moja.
Veoma bih cijenio tvoje mišljenje. Katkad mislim da je razumijem, da znam što se događa iza
tog širokog čela, a onda u narednom trenutku shvatim da mi je potpuna zagonetka. Nije
svojevoljno ušla u ovaj brak, kao što sam već spomenuo, pa iako izgleda da se sada pomirila,
imam neki čudan osjećaj da nije. Njezina su braća nasilnici prve klase, a ona se od njih
razlikuje kao kristal od gline, ali ja još uvijek vjerujem da se ona u dubini duše nikad neće
moći prisiliti da uistinu mari za jednog Hawkesmoora.
»A jednom si rekao da u tvome srcu nikad neće biti mjesta za nekog Ravenspeara.«
»Molim, mama?«
»Ništa, zlato.« Helene nije opazila da govori naglas. Dvorac Ravenspeare je od
njezinog Kelburn Manora bio udaljen petnaest milja putovanja kroz močvaru. Ona je praktički
bila susjeda Ravenspearima. I njezina obiteljska povezanost s Hawkesmoorima bila je dobro
poznata u močvarnom kraju, tako da njezino zanimanje za vjenčanje grofa od Hawkesmoora
ne bi izazvalo nikakve komentare. Ne bi bilo nečuveno da susjed dođe izraziti poštovanje
nevjesti i mladoženji tijekom produženog svadbenog slavlja. Ne bi bilo nečuveno, ali bi bilo
veoma neuobičajeno, s obzirom na reputaciju gospodara Ravenspeara.
No Simon je u ovom pismu zvučao čudno. Bio je revan i redovit dopisnik; još od
bojnih polja u Europi pisao joj je jednom mjesečno. Ispod napisanih je riječi mogla naslutiti
njegovo raspoloženje jednako lako kao da je sjedio u sobi kraj nje. A sada je očito bio
uznemiren, nesiguran i, ono što mu nimalo nije dolikovalo, nesiguran u sebe.
I sve to zbog toga što neka devetnaestogodišnja nezrela osoba nije shvatila koliko je
sretna. Trebala bi na koljenima zahvaljivati Bogu što joj je za muža dao tako dobrog čovjeka,
a ona ga odbija, čini ga da se osjeća neželjenim, kad on toliko očito želi... što želi?
Njezinu ljubav?
Naglo se sagnula i bacila cjepanicu u vatru. Lice joj je gorjelo, u trbuhu je osjećala
opaku bol. Naravno da Simon nije prema svojoj nevjesti osjećao ljubav, ali je ipak osjećao
nešto. Činilo se da ga ona jako zanima... da ga je čak i zaintrigirala. Iza njegovog iskrenog i
zbrkanog povjeravanja nalazila se neka nježnost za koju je Helene vjerovala da je namijenjena
samo njoj.
A sada se čini da ju je morala dijeliti. Prezirala je samu sebe što ju je preplavio val
ljubomore koji joj je iskrivio usta i suzio oči. No nije ga mogla spriječiti, iako je bio
ponižavajući i uzaludan. Ta ona je odbila udati se za Simona nakon Haroldove smrti. Da,
zbog nepremostivih razloga, onih koje je Simon jako dobro razumio. Ipak, nikakvo racionalno
razmišljanje nije uspjelo zaustaviti otrov ljubomore koji se širio njezinom krvlju.
92
GIGA JANE FEATHER
»Mama, jesi li bolesna?« Marianne, najobazrivija i najbrižnija od njezine troje djece,
odložila je svoj ručni rad i spustila se na pod do Heleninih koljena. Oči su joj bile pune
zabrinutosti kad je nadlanicom dodirnula majčin obraz.
Helene joj se umirujuće nasmiješila, pogladila je po svijetloj kosi i poljubila u čelo.
»Samo neka mračna misao, ljubavi. No sada je prošla.«
»O našemu ocu?« James je obuhvatio štapiće svojim malim rukama, a zatim ih bacio
na sag da započne novu igru. Dječak se nije sjećao Harolda, Helene je to znala, ali ga je
spominjao u svakoj mogućoj prilici, kao da će ga tako učiniti stvarnim.
Njemu bi toliko koristio očuh... onakav kakav bi bio Simon. Tiho je uzdahnula.
»Dođite, idemo igrati mikado.« Nasmiješila se i sjela na pod među djecu koja su se okupila
oko nje poput troje pačića.
Posjetit će novu groficu od Hawkesmoora kao stara obiteljska prijateljica i zaželjeti joj
dobrodošlicu u svijet njezinoga muža. Ona će na svoje oči vidjeti tu Ariel. A ako djevojka ne
shvaća sve vrijednosti Simona Hawkesmoora, tada će je Helene natjerati da ih svakako shvati.
***
Ariel je promatrala kako grof od Hawkesmoora zateže dugi luk. Unatoč hladnom
poslijepodnevu i on je, kao i svi ostali, skinuo jaknu. Snažni rameni mišići ocrtavali su mu se
ispod bijele košulje dok je zatezao debeli luk od vrbovine. Košulja mu je nemarno bila
zataknuta u hlače. Široki pojas s prekrasnom kopčom od dragulja isticao mu je vitak struk,
zategnutu stražnjicu i vitka bedra.
Požuda joj je zatreperila u trbuhu. Odapeo je strijelu i ona se zabila u središte mete.
Ariel se nasmiješila i zanjihala nogama dok je sjedila na preokrenutoj bačvi za kišnicu sa
strane streljane. Svečanu je vjenčanu odjeću zamijenila jednostavnom haljinom od
crvenosmeđeg domaćeg platna. Bijele su joj manšete obavijale zglavke, dok joj je visoki bijeli
ovratnik isticao ovalno lice. Niz leđa joj je padala debela pletenica. Ispod haljine nije imala
obruče, a na nogama je imala vunene čarape i čvrste kožne cokule.
Simon se odmaknuo, uzeo vrč piva od sluge i ispio ga u jednom gutljaju, promatrajući
momka koji je otrčao do mete da izvadi strijelu. Objavljeno je da je pogodio središte. Braća
Ravenspeare su izgledala pokislo.
Ariel je promatrala Ralpha kako prilazi mjestu za gađanje. U ovom natjecanju u
streličarstvu natjecali su se grof od Hawkesmoora i njegovi prijatelji protiv Ravenspeara i
njihovih ljudi. Ralph je uzeo luk. Ruka mu se zatresla kad je napinjao strijelu. Ariel je
prosudila da, kao i obično, nije trijezan. Strijela je pogodila metu, ali ne u središte. Ralph je
promrmljao ružnu psovku i maknuo se ustranu.
»Molim da mi oprostite, gospojo.«
Ariel se brzo okrenula prema djevojci koja joj se naklonila. »Što je, Maisie?«
»Poslala me je gazdarica Gertrude, gospojo. Možete doć’ u kuhinju?«
Spustila se s bačve i napustila streljanu dugim i energičnim koracima od kojih joj se
zanjihala suknja oko gležnjeva. Simon je primijetio da odlazi, ali nije previše razmišljao o
tome. Ariel je uvijek nešto radila u domaćinstvu. No kad je natjecanje završilo, otišao ju je
potražiti.
Oslanjajući se svom težinom na štap, šepao je kroz povrtnjak i krenuo prema
konjušnici. Katkada je mislio da se jedini ključ prema Arielinim osjećajima nalazi ovdje s
Edgarom i njezinim konjima. Vlažna mu je njuška gurnula dlan pa je vidio da ga psi slijede.
Sada su noć provodili spavajući pokraj vare u Arielinoj odaji.
Uputio im je riječi pozdrava, a oni su nastavili hodati za njim prema stajskom
dvorištu. Na vratima konjušnice s araberima, zastali su. Stao je i Simon. Čuo je glasove:
Ranulfov glasan i razmetljiv i Edgarovo polagano seosko otezanje, usporeno onom vječnom
93
GIGA JANE FEATHER
slamkom između zuba. Ariel nije bilo ni traga.
»Što je moja sestra učinila sa ždrebetom?«
»Poslala ga je, gospon. Upravo sam vam to rek’o.«
»Ne budi drzak, čovječe! Osim ako ne želiš osjetiti moj bič. Kamo ga je poslala?«
»Ne znam, gospon. Rekla mi je da ga otpremim niz rijeku i ja sam posluš’o naređenje
– k’o što uvijek radim.« Edgarov je glas bio flegmatičan, nimalo uznemiren Ranulfovom
prijetnjom.
»Trebao bi znati kamo si ga poslao.« U Ranulfovom se glasu sada osjetio očaj kad je
shvatio da ovog čovjeka ne može tako lako zastrašiti.
»Gospon, to ja ne znam. Oni koji su došli po njega to znaju, a ja nisam pit’o. Ne tiče
me se, gospon.«
Simon se odmaknuo od vrata i brzo šepajući krenuo prema stajama. Nije htio da ga
Ranulf uhvati kako prisluškuje. No što se to događalo? Arielini su konji bili prekrasni, ali
zašto je Ranulf bio toliko bijesan što je nestao jedan od ždrijebaca?
Sjetio se da je Ariel na lovačkom pikniku ispitivala svoga brata. Sjetio se da je u
njezinom glasu zamijetio napetost kad ga je naizgled nehajno upitala zašto je neočekivano
posjetio konjušnicu i što misli o njezinim konjima. Rekla je da je uopće ne zanima njihova
prodaja. No sjetio se i da je tada pocrvenjela i da se udaljila od njega.
Ariel nije znala lagati. Nešto se ovdje događalo.
Staje su bile mračne i hladne, zrak u njima opor. Tišinu je poremetilo komešanje
grabežljivaca koji su osjetili prisutnost stranca.
»Mogu 1’ vam pomoć’, gospon?«
Sokolar se pojavio iz mraka. Bio je to krupan čovjek s velikom trbušinom i škiljavim
očima koje su mu davale sumnjičav izraz.
»Ja sam Hawkesmoor«, predstavio se Simon.
»Dobar dan, gospon. Želite pogledat’ ptice prije lova sa sokolima ujutro?«
»Ako mogu.«
Sokolar ga je vodio kroz tamu i kod svakog mu je pregratka ukratko opisao pticu. »A
ovo je Čarobnjak ledi Ariel.«
»Ah, da, vidio sam ga kako leti.« Simon je počeškao sokolov vrat; ptičje ga je oko
hladno pogledalo. »Mislio sam da će pobjeći, ali joj je ipak savršeno sletio na ruku.«
»Da, ovaj ima svoju volju, al’ će se uvijek vratit’ ledi Ariel.«
»Zašto ovaj i ovdje nosi kukuljicu?« Simon je pokazao na pticu do Čarobnjaka. Sokol
je bio gotovo posve bijel, težak i snažan, goleme su mu pandže obavijale prečku. Sve je na
njemu djelovalo zlonamjerno.
»To je Sotona. I po imenu i po naravi«, odvratio je sokolar. »Ni’ko ne zna zašto je zao,
al’ mu se ne može vjerovat’.« Kratko se nasmijao. »Šta ne znači da možete vjerovat’ bilo
kojem sokolu, al’ ovaj je stvarno pravi vrag.«
»Zašto ga držite?«
»Grof ga jako voli.« Čovjekov je glas bio jedak. »Kakav gospodar, takva i ptica.«
Simon je prešao preko njegovih riječi. »Onda, koje su ptice namijenjene gostima?
Moji prijatelji i ja nismo ponijeli svoje.«
»Imam za vas predivnog sivog sokola, gospon.« Sokolarev je glas bio pun
oduševljenja. »Dresiram ih za ledi Ariel i ona ih često pušta letjet’, al’ je rekla da ih sutra vi
možete uzet’. Ona će uzet’ Čarobnjaka.«
Sivi je sokol uistinu bio predivan. »Ima li kakvih trikova?«
Sokolar se tiho nasmijao. »Putnik voli kad ga se nagradi. Onda bolje leti, bolje od
drugih. Dat ću vam kesu pileće jetre. Dajte mu tu i tamo i rado će letjet’.«
Simon je kimnuo i počeškao sokola po glavi. »Lukav si, ha?«
Sokol ga je gotovo samodopadno pogledao pa se Simon nasmiješio. »Uvjeren sam da
94
GIGA JANE FEATHER
ću uživati s tobom, Putniče.«
Sokolar ga je otpratio sve do vrata staje gdje su ga strpljivo čekali psi. Od onog
događaja s otrovanom strvinom, rijetko su kamo išli sami.
Ranulf je prelazio stajsko dvorište iz smjera konjušnice s araberima kad je Simon
izašao iz staje. »Imate predivne ptice, Ravenspeare«, ljubazno mu je rekao.
Ranulf je stao da ga pričeka. Zlovoljno ga je gledao, očito još uvijek bijesan, ali Simon
nije znao je li to zbog poraza u streličarstvu ili zbog nestalog ždrebeta.
»Imam jednog sokola kojega biste mogli iskušati, šurjače.« Smrknutim je očima
promatrao Simonovu reakciju.
Simon je odmahnuo glavom i rekao: »Ako mi nudite Sotonu, moram reći da nisam
dovoljno iskusan da radim s njime.«
Ranulfove su se usne iskrivile. »Onda ću ga ja uzeti.«
»Uvjeren sam da ste vi vješti, Ranulfe. Ja ću uzeti Arielinog sivog sokola.« Simon je
zazviždao psima koji su nekoliko metara dalje njuškali po tlu.
»Vidim da su vas ti prokleti psi zavoljeli«, zarežao je Ranulf.
»Nisu imali izbora«, odvratio je Simon i nasmiješio se, znajući da će tako još više
rasrditi svog neprijatelja. »Otkrio sam da put prema stjecanju Arielinog povjerenja vodi preko
njezinih životinja.« Ubrzao je korak da stigne Ranulfa koji je žurno prelazio dvorište.
»Primjerice, njezini araberi. Predivni konji, ne mislite li i vi tako?«
Ranulf je usporio korak. »Što vam je rekla o svojim planovima s njima?«
»Samo to da su joj razbibriga. Poslao sam nalog u Hawkesmoor Manor da za njih
sagrade konjušnicu. Bit će gotova kad se mi vratimo na imanje.«
Ranulf ga je prostrijelio pogledom, a potom nonšalantno rekao: »Bit će nam žao kad
otiđete, šurjače. Tako se lijepo svi zajedno provodimo. A sad me ispričajte što vas moram
napustiti. Moram obaviti neke stvari, a nezgodno mi je održavati korak s vama.«
Kočoperno je otišao, ostavljajući Simona da šepa za njim.
95
GIGA JANE FEATHER
Trinaesto poglavlje
Ariel je nepomično ležala u tami i osluškivala glasno hrkanje pasa pokraj vatre koja se
gasila. Simon je spavao kraj nje, ali je znala da će ga probuditi ako napravi i najmanji pokret,
osobito ako ustane iz kreveta. Imao je san lagan kao mačka. No bio je i diskretan. Znala je da
će se praviti da spava ako ga probudi svojim micanjem, osim ako ne krene prema vratima.
Tada će je pitati kamo ide. Još je uvijek zaključavao vrata kad bi bili sami u odaji, ali je sada
puštao ključ u bravi.
Osjećala je zlovolju zbog ovakvog ograničavanja njezine slobode. Bila je navikla
izlaziti po noći. Često je noću trebalo obići konje ili je morala posjetiti kakvog bolesnika ili
neku ženu koja je rađala na okolnim farmama i selima. Njezinoj braći se živo fućkalo što ona
radi, sve dok time nije ometala njihove planove.
Noćas je mjesec bio sjajan, nije joj se spavalo i htjela je slobodno otići nekamo, a da je
nitko ništa ne ispituje.
U tajnom se pretincu na dnu njezine komode nalazilo tisuću gvineja. Njezina
putovnica prema potpunoj slobodi. Edgar joj je predao novac u konjušnici, pod nosom njezine
braće i muža – tutnuo ga je ispod popravljenog sedla koje joj je dao prilikom obilaska
konjušnice. Bio joj je dovoljan samo trenutak da ga uzme ispod sedla i sakrije u rukavicu.
Sada je u mislima vidjela cijelu tu hrpu skrivenih novčanica; gotovo ih je mogla
opipati u ruci. A gospodin Carstairs joj je ponudio dvostruko više za ždrebnu kobilu. Ariel je
prvo trebala čekati da se oždrijebi, no bila je uvjerena da kobila neće imati nikakvih problema
i da će ždrijebe biti zdravo. Kobila se već dvaput oždrijebila bez poteškoća, a pastuh je bio
jedan od najboljih u konjušnici. S tri tisuće gvineja moći će osnovati vlastitu konjušnicu bilo
gdje, gdje god poželi.
No kobila se neće oždrijebiti još barem šest tjedana. U to će vrijeme, ako bude po
Hawkesmoorovu, i ona i njezini konji biti u Hawkesmoor Manoru.
Ali to se neće dogoditi. Hawkesmoor je bio malo drukčiji nego što je očekivala. Zaista
je uživala u njegovom društvu i u krevetu, ali to nije ništa mijenjalo. Ona će biti neovisna
uzgajivačica trkaćih konja na kojima će joj zavidjeti cijeli trkački svijet. Bit će slobodna žena,
nijedan joj muškarac neće zapovijedati. Cijeli su je život Ravenspeari iskorištavali i naređivali
joj i ona ne kani ostati da joj umjesto braće naređuje njezin muž.
Uskoro bi morala otići, prije nego što se kobila oždrijebi. Svoj posao više nije mogla
voditi iz dvorca Ravenspeare. Ranulf je već postao sumnjičav, a prema onome što joj je rekao
Edgar, nestanak je ždrijepca samo povećao njegove sumnje.
Napustit će dvorac sa svojim konjima prije završetka svadbenog slavlja. Odvest će ih
u Holandiju i tamo će podići svoju konjušnicu. A ako Simon otkrije gdje je, predložit će mu
poništenje braka. Neka zadrži njezin miraz, njoj tada više neće trebati.
Simon je mirno ležao i duboko disao, ali je bio svjestan svakog pokreta vitkog tijela
kraj sebe. Znao je da je ona budna, da duboko razmišlja. To je radila gotovo svake noći, kad
bi se probudila iz laganog sna nakon fizičkog zadovoljenja. Tako je malo spavala, a činilo se
da nikad nije umorna. Posjedovala je zavidnu neizmjernu energiju, kao da ju je crpila iz zraka.
No o čemu je toliko razmišljala tijekom dugih noćnih sati?
Odjednom je uzdahnula i kliznula s kreveta. Promatrao ju je kroz napola zatvorene oči
dok je bosonoga tapkala do prozora. Psi su odmah podigli glave sa svojih šapa, a potom ih
opet spustili.
»Uskoro će svanuti«, rekla je.
»Spavate li tako na mahove i kad ste sami?« Posjeo se, nimalo iznenađen što je
pogodila da ne spava.
96
GIGA JANE FEATHER
»Ja sam noćna osoba. Volim se noću kretati naokolo.«
»Ali vi ne spavate ni danju.«
»Katkada malo odrijemam. Obično negdje vani.«
Isprepleo je prste iza glave. »Znate li vi, Ariel, kakva ste vi čudakinja?«
Iznenađeno se okrenula. »Čudakinja?«
»Velika čudakinja«, potvrdio je s tračkom šaljivosti. Golo joj je tijelo bila bijela
kontura na mračnom prozoru. »Što biste to željeli raditi u ove Bogu mrske sate?«
»Ne znam.« Protegnula se popevši se na vrhove prstiju, grudi su joj se podigle na
prsnom košu, trbuh se uvukao iznad gustog zlatnog trokuta među njezinim bedrima.
»Mogao bih vam nešto predložiti.«
»Da?« U glasu joj se i dalje osjetio nemir, ali i malo znatiželje. Prstima je prošla kroz
gustu kosu boje meda i zabacila je na leđa.
»Dođite ovamo.«
Polako je krenula prema krevetu, pažljivo stavljajući stopalo na pod, dodirujući
nožnim prstima uglačane daske, podižući rist i osjećajući kako se stopalo isteže. Krv joj je
odjednom navrla žilama. Stajala je uz krevet kraj njega.
»Priđite bliže.« Ovio joj je ruku oko stražnjice i povukao je korak naprijed, tako da je
koljenima dodirivala krevet. »Stavite ruke na leđa.«
Poslušala ga je. U trbuhu je osjetila drhtaj uzbuđenja. Čvrsto je stisnula ruke iza leđa.
Simon joj je rukom pomilovao grudi i trbuh, stavio dlan na kovrčavi grm i prstima
dodirnuo mekani brežuljak. Zadrhtala je, ali je i dalje nastavila držati ruke na leđima.
»Razdvojite noge.«
Učinila je što joj je rekao. Oči su joj se zatvorile od užitka kad ju je nježno rastvorio.
Osjetila je njegove prste u sebi, dok se palac poigravao s nabreklim i ukrućenim grumenom.
Drugom ju je rukom milovao po stražnjici pa su joj se od osjećaja duboko dolje u trbuhu
bedra nesvjesno napregnula. Držeći je na rukama, sagnuo se i poljubio joj trbuh, prelazeći
jezikom preko vlažne kože, nasrćući na njezin pupak i povlačeći se na izbočene obrise
kukova.
Drhtala je i jezikom vlažila suhe usne. Počela je ubrzano i plitko disati, grlo joj se
stegnulo. Toliko je stiskala ruke na leđima, da su joj prsti utrnuli.
Otkud je on znao što joj treba činiti? Kako je mogao toliko poznavati njezino tijelo da
je točno znao kada treba smiriti prste duboko u njoj i prestati s milovanjem te je ostaviti u
agoniji iščekivanja, dok joj je uzbuđenje sve više i više raslo poput opruge koja se napinjala,
tako da joj je trbuh postajao zategnut kao koža na bubnju i tako da joj se činilo kao da će se
posve raspasti? I kako je znao kad će je i najmanji pomak prstiju duboko u njoj vinuti u onaj
predivan zaborav, onda kad se opruga opusti i kad joj neizmjeran užitak ispuni svaku poru i
stanicu tijela?
Ali je znao. Malaksala i klonula srušila se na krevet preko njegovih bedara. Simon se
smiješio i milovao je po leđima prstima mokrim od njezinog tijela. Nakon nekoliko trenutaka
podvukao je ruke pod nju, okrenuo je i podigao na svoja prsa.
»Jesam li vam ozlijedila koljeno?«, slabašno je promrmljala.
»Samo poduzimam mjere opreza.« Milovao ju je po kosi, prolazio prstima kroz guste
mirisne uvojke koji su mu pali na prsa. »Još se uvijek osjećate nemirno?«
Odmahnula je glavom. »Ne više. Sad mi se spava.«
Podigao ju je sa svog krila i položio je na krevet kraj sebe. »Onda spavajte.« Uzeo je
svoje jastuke i stavio i njih i svoju ruku pod njezinu glavu. »Ne bi mi smetalo ni da ja malo
uživam u miru.«
»Ali vi niste... Mislim, zar možete spavati, a da ne...«
»Mogu«, odlučno je rekao. »Uslugu mi možete vratiti malo kasnije.«
Poljubila ga je u rame. »To je veoma plemenito od vas, gospodine.«
97
GIGA JANE FEATHER
»Bilo mi je zadovoljstvo.« Zatvorio je oči i smiješeći se utonuo u san.
Probudio se s istim osmijehom na licu. Izgleda da mu je osmijeh ostao još iz snova,
zajedno s nejasnim osjećajem užitka. Tada se posve razbudio. Osjećaj je bio jednako stvaran i
divan kao i svitanje iza prozora.
Ariel je još uvijek ležala kraj njega, ali su se kraj njegovih ramena nalazile njezine
noge, a ne glava. Ona joj je bila skrivena pod pokrivačem. Polako je stavio ruku pod pokrivač
i prešao palcem preko njezinog zatiljka i po kvrgavim izbočinama njezine kralješnice, sve do
trtice. Leđa su joj zadrhtala pod njegovim upornim milovanjem.
Podigla je glavu, ali je rukama nastavila raditi ono što je prije radila ustima. Osjetio je
težinu njezine glave na svome bedru dok ga je rukama milovala i gladila. »Vraćam vam
uslugu.« Riječi su joj prigušili debeli pokrivači, ali je svejedno u njezinom glasu uočio
pospani i malaksali užitak.
»Mogu li predložiti jednu malu promjenu?«, promrmljao je.
»Kakvu, naprimjer?« Glava joj je sada počivala na njegovom trbuhu, na koži je
osjećao njezin dah. Jezikom je prelazila po vrhu njegovo uda, predivno ga gladeći poput
dodira leptira.
»Naprimjer, ovakvu.« Premjestio joj je noge na svoja prsa, podigao kukove i povukao
je prema sebi, tako da i on može njoj priuštiti vlažno milovanje.
»Oh«, promrmljala je iznenađeno i zadovoljno. I potom još jednom: »Oh.«
***
Jutro je bilo veoma studeno, mraz se još uvijek zadržao na vlatima trave, ali su oblaci
bili visoko na blijedoplavom nebu. Naziralo se i sunce, iako je bilo slabašno. Na rijeci se
napravila debela ledena kora. Nekoliko je razočaranih pataka plivalo među rogozom. Plava je
čaplja, koja je stajala na raspadnutom panju u blatu na drugoj obali rijeke dok je sokolarska
družina jahala po suprotnoj, uzletjela pognutog vrata uz grleno glasanje, kao da bježi od
uljeza.
Sivi je sokol na Simonovoj ruci zadrhtao na taj zvuk i čvršće pandžama obuhvatio
debelu sokolarsku rukavicu. Ravenspeari nisu imali dovoljno sokolova za cijelu družinu, tako
da je u lov otišla samo mala skupina – gospodari Ravenspeara i nekolicina njihovih
najbliskijih prijatelja, među njima i Oliver Becket, Ariel, Hawkesmoor i njegovo društvo te
nekolicina uzvanika koji su na svadbeno slavlje donijeli svoje sokolove.
Ranulfov je lovni sokol s kukuljicom na glavi nepomično sjedio na gospodarovoj ruci
dok je družina jahala uz rijeku. Ariel je osjećala duboko zadovoljstvo koje joj je prožimalo
tijelo. Svaka joj je pora bila ispunjena samozadovoljstvom od kojega se htjela smijati naglas.
Jahala je malo podalje od drugih i uživala u samotnom oživljavanju lascivnih i
pikantnih sjećanja. Tog ju je jutra sve oduševljavalo: živahan korak kobile ispod nje, opaki
crni pogled Čarobnjaka na njezinoj ruci dok je okretao glavu i pomno zagledao sve što se
pomicalo u njegovom vidokrugu, ledeni zrak koji je udisala, slabašna toplina na licu kad bi
podigla glavu prema suncu. Uživala je u energiji koja joj je ključala u žilama, u zadovoljnom
smijehu koji joj je stalno bio u grlu, u ugodnom drmusanju tijela koje je još zadržalo
uspomene na Simonov dodir, kao da ga je žigom utisnuo u nju.
Svako bi toliko bacila pogled na Simona koji je jahao u sredini svoje družine.
Znalačkim je okom procijenila da i on odiše potajnim samozadovoljstvom dok se smije i šali
sa svojim prijateljima. Sad joj je bilo teško zamisliti da je isprva mislila da je ružan. Sad joj se
činilo da ožiljak daje neku otmjenost njegovom asimetričnom licu. Istaknuti hrbat nosa,
isturena vilica, krivi osmijeh, debeli čuperci obrva, sve je to nestalo pred samouvjerenošću i
krajnjim samopouzdanjem. A ipak je vidjela koliko su ga katkada njegovi fizički nedostaci
znali učiniti nesigurnim i podrugljivim prema samome sebi. No nikad još nije ni čula niti
98
GIGA JANE FEATHER
vidjela da sumnja u ispravnost svojih uvjerenja niti u uspjeh svojih nakana.
Naglo je prekinula razmišljanje kad je Simon pustio svoju pticu. Sivi je sokol uzletio u
plavetnilo iznad nizinskog kraja za jednom malom točkom, koja je bila toliko visoko i toliko
sitna, da se pitala kako ju je Simon uopće mogao uočiti. Mora da ima nevjerojatno oštar vid i
zapanjujuće brze reflekse. Sigurno je pustio Putnika da uzleti i prije nego što je ovaj shvatio
da bi trebao krenuti u lov.
A sad se sivi sokol približavao svome plijenu. Cijela je lovačka družina, škiljeći prema
suncu, promatrala dramu koja se odigravala iznad njih. Ptica je ponirala, izbjegavala i
mahnito letjela, a sokol je lijeno slijedio svaki njezin pokret, poigravajući se sa svojom
žrtvom – tako je to izgledalo promatračima. I tada je Putnik u jednom poniranju krenuo u
napad – ispruženih pandži i zakrivljenog crnog kljuna ščepao je malu pticu u letu.
Sokol se vinuo visoko u zrak, kao da izvodi pobjednički let za promatrače daleko dolje
na tlu. Uhvatio je struju toplog zraka i polagano lebdio, kao da se izruguje stvorenjima
vezanima za tlo dolje na riječnoj obali.
Simon je potjerao konja ispred družine. Mirno je sjedio s lijevom rukom podignutom
da primi sokola i uporno gledao u nebo.
»Imate li nagradu za Putnika?«, tiho ga je upitala Ariel u napetoj tišini punoj
strahopoštovanja.
»Imam.« Ne skidajući pogled s ptice, Simon je odvezao kožnu kesu s pojasa.
Sokol je napokon okončao svoju igru na struji zraka. Širokim je i sporim zamasima
krila letio dolje prema obali. Letio je duž rijeke s plijenom u sigurnom stisku kljuna, napravio
jedan krug, vinuo se u zrak i potom lagano sletio na Simonovu ispruženu ruku u rukavici.
Simon je polako izvadio malu vjetrušu iz Putnikovog kljuna i spremio je u torbu na
sedlu. Sokol je svojim budnim očima promatrao dok je Simon s dva prsta vadio iz kese krvav
komad pileće jetre. Prinio je meso sokolu koji je sjedio na njegovoj uzdignutoj ruci...
Krajičkom oka Ariel je zamijetila smrtonosno obrušavanje tamnih krila i prije nego što
je kliktanje Ranulfovog sokola proparalo zrak. Ispruženih pandži spremnih da otmu i
rastrgaju, obrušio se na meso u Simonovoj ruci tik ispred njegovog lica.
Ariel je zamahnula drškom jahaćeg biča i zahvatila sokola po leđima. Zrak je proparao
njegov krik. Spriječen u svojoj nakani, sokol se, crvenih očiju i opako otvorenog kljuna,
okomio na nju. Opet ga je divljački udarila pa je sletio na kobilin vrat, derući joj pandžama po
grivi i koži. Kobila je zanjištala od boli, propela se na stražnje noge i zbacila Ariel u rijeku.
Led je ispod nje zapucketao kad je pala na tanku površinu i ledena ju je voda progutala.
Iz Simonove je ruke sunula srebrna oštrica. Kobilje je bolno njištanje odjednom
prestalo. Ranulfov je sokol pao na tlo, iz sivih mu je prsa virio mali Simonov bodež. Konj je
njištao i cvilio, krv mu je tekla iz razderotina na vratu.
Simon je opsovao što mora gubiti vrijeme na pričvršćivanje sokolovih vezica, a potom
ga je predao svome konjušaru. Sjahao je s konja, ali ostali su stigli do vode prije njega.
Jack se mučno probijao po ledu prema Ariel koja je lica blijedog od šoka i ošamućenih
očiju do struka stajala u ledenoj vodi. Jack joj je pružio ruku, ali je na trenutak nije mogla
dohvatiti, a potom ju je zgrabila i on ju je napola izvukao iz vode. Zelena joj se jahaća odora,
tamna od vode, zalijepila za noge, ometajući joj pokrete.
Oliver se sagnuo i uhvatio je za drugu ruku da je posve izvuče van. Simon ga je
odgurnuo, primio Arielinu ruku i potegnuo je na obalu. »Dragi Bože, morate skinuti tu mokru
odjeću, dođite sa...«
Otrgnula se iz njegove ruke prije nego što je dovršio, odmaknula ispred sebe Jackovu
zapriječenu ruku i posrćući prišla kobili. Zurila je u krvave rane. Okrenula se k Ranulfu koji
je još sjedio na konju i gotovo veselo promatrao što se događa.
»Svinjo jedna!«, zasiktala je. Prilazila mu je. Oči su joj bile plamteće jame na samrtno
blijedom licu, usta iskrivljena, cijelo lice jedna maska mržnje. »Ubit ću te zbog ovoga,
99
GIGA JANE FEATHER
Ranulfe. Bolje bi ti bilo da noću zaključavaš vrata, jer, tako mi Bog pomogao, ja ću...«
»Ariel!« Simon ju je zgrabio za ramena i stresao. Okrenuo ju je prema sebi. »Sad nije
vrijeme za to. Morate skinuti tu odjeću i...«
» Ne govorite mi što da radim«, obrušila se na njega, ne vidjevši ništa u svom slijepom
gnjevu i boli. »Možete li zamisliti što bi vam učinio licu? Pogledajte moga konja! Pogledajte
što mu se dogodilo, dobro pogledajte. Ovo bi bio napravio vašem licu! Zar to ne razumijete?
Lice vam je već uništeno i samo zamislite kako biste tada izgledali!«
»Ariel.« Tiho joj je izgovorio ime, ali su mu prsti čvrsto stegnuli njezinu bradu.
»Ariel.« Istim je tonom ponovio njezino ime, jače joj stišćući bradu dok napokon nije osjetila
kako su joj se njegovi prsti utisnuli u kožu, primoravši je da obrati pozornost. Napokon ga je
čula, pogledala ga u oči i shvatila što je rekla.
Prešla je rukom preko očiju, kao da želi razbistriti vid. »Oprostite mi. Nisam
mislila...«
»Ne želim više čuti ni riječ«, grubo je rekao i popustio stisak. »Nasmrt ćete se
prehladiti, djevojko!« Počeo joj je otkopčavati jaknu. Ostali su se gurali naprijed, nudili svoje
savjete i pomoć, ali se on nije obazirao na njih dok je s nje skidao vodom natopljenu jaknu. I
bijela joj je košulja ispod bila posve mokra, ali joj nju nije mogao pred svima skinuti.
Skinuo je svoj ogrtač i čvrsto ga omotao oko nje. Sada je drhtala od zime, zubi su joj
cvokotali, usne poplavile. »Jack, dodaj mi je.« Uzjahao je svoga šarca i sagnuo se da prihvati
Ariel iz Jackovih ruku.
Smjestio ju je u sedlo ispred sebe, obgrlivši je rukama. Usne su mu se stisnule u tanku
crtu kad je osjetio nekontrolirane drhtaje koji su joj pretresali tijelo. Podbo je šarčeve slabine i
životinja je u galopu krenula prema udaljenom dvorcu Raven» speare.
Jack Chauncey se sagnuo i izvadio bodež iz sokolovih grudi. Potom ga je udario
nogom i ptica koja je nekoć izgledala veličanstveno, odletjela je u rogoz poput prljave krpe.
Uzjahao je svoga konja i primio uzde uzdrhtale i ozlijeđene kobile. Dobacio je pogled
gospodarima Ravenspeara i krenuo za Simonom, vodeći za sobom kobilu. Ostali su prijatelji
krenuli za njim.
Šarac je galopom prešao preko pokretnog mosta i ušao u dvorac. Simon je zategnuo
uzde i zazvao pomoć kad je zadihana životinja stala. Iz Velike su dvorane istrčale sluge.
»Jedan od vas neka uzme ledi Ariel.« Spustio ju je u ruke mišićavom lakaju koji je
hitro stupio naprijed. »Odnesite je u njezinu odaju.« Sjahao je s konja i krenuo za slugom u
dvorac, šepajući što je brže mogao i proklinjući samoga sebe što ne može sam nositi svoju
ženu.
»Stavite je u stolicu za ljuljanje kraj vatre. Pošaljite njezinu osobnu sluškinju, onu
Doris. Neka netko donese vruću vodu i kadu i neka napuni košaru cjepanicama. I donesite
posudu sa žeravicom, oh, i vruće opeke za krevet.« Odrješito je isuo naloge bacajući još
cjepanica u vatru. Osvrnuo se preko ramena i povikao: »Pohitajte, čovječe!«
Sluga je svoj teret smjestio u stolicu za ljuljanje i istrčao iz odaje. Ariel se šćućurila u
plaštu. Natopljena joj se odjeća zalijepila za kožu, hladna joj je voda kapala iz kose po vratu.
Nije osjećala ni ruke ni noge. Hladnoća joj se zavukla sve do koštane srži.
Simon joj je skinuo čizme i čarape. Stopala su joj imala mrtvački bijelu boju
pergamenta. Obujmio ih je rukama i očajnički počeo trljati.
»Oh, gospon, što se dogodilo?« Doris je dotrčala noseći posudu sa žeravicom. »Sam
kaže da nešto nije u redu s ledi Ariel.«
»Pala je u rijeku. Pomognite mi da joj skinem odjeću.«
Doris je tutnula posudu pod prekrivač na krevetu i pohitala da mu pomogne. »Oh,
gospon, ledi Ariel bude jako loše kad se prehladi«, rekla je, otkinuvši dugmad na Arielinoj
košulji u žurbi da je što prije skine. »Ima slaba pluća i kad počne kašljaf i hripat’, tjednima joj
bude loše.«
100
GIGA JANE FEATHER
»Doris, ne pričaj besmislice«, usprotivila se Ariel kroz silovito cvokotanje zubima.
»Bit ću dobro čim se opet utoplim.«
Stigle su dvije sluškinje natovarene bakrenom kadom za sjedenje i vrčevima vruće
vode. »Odmah ćemo donijeti još vode, gospojo«, rekla je mlađa i naklonila se.
»A gazdarica Gertrude grije opeke, gospo«, dodala je druga, izlijevajući vodu u kadu.
Simon i Doris su u međuvremenu uspjeli skinuti Arielinu odjeću. Simon je žalosno
zamijetio da joj je koža posve pocrvenjela od hladnoće. Već je viđao ljude koji su znali tako
promrznuti u strašnim zimskim bitkama nakon probijanja kroz smrznuto blato i ledene
potoke. I znao je što promrzlost i zimica mogu učiniti.
»Dušo, uđite u vodu«, nukao ju je.
»Dobit ću ozebline!« usprotivila se. »Ne mogu ledenu kožu uroniti u vruću vodu.«
»U ovim okolnostima možete i morate.« Osovio ju je na noge i položio u kadu.
Vrisnula je kad ju je vruća voda opekla. »Ozebline su ipak bolje od zimice«, izjavio je. »Za
Boga miloga, sjednite dolje.«
Bila bi odbila da su joj tijelo i volja bili dovoljno snažni. Znala je da je ona u pravu, a
Simon u krivu, ali mu se nije imala snage oduprijeti kad ju je primorao da se spusti u vodu.
No nije mogla prestati drhtati, unatoč toplini koja joj je zagrijavala kožu.
Hladnoća joj se zavukla pod kožu i kada puna vruće vode ju nije mogla zagrijati.
Simon je skrivao svoju zabrinutost dok je klečao uz kadu i krpicom joj trljao leđa,
očajnički nastojeći da joj trljanjem vrati toplinu u tijelo. Sluškinje su umatale vruće opeke u
flanel i stavljale ih u krevet. Doris joj je debelim ručnikom brisala kosu. Iz kade se uzdizala
para i vatra je plamtjela poput lomače. Svi su se oznojili, samo je Ariel nastavila drhtati.
Simon i Doris su je obrisali. »Treba joj noćna košulja ili kućni ogrtač«, rekao je. Doris
je izvadila kućni ogrtač od debele vune.
»Mrzim taj ogrtač. Od njega me svrbi koža«, usprotivila se Ariel i dalje cvokoćući
zubima. No nitko se nije obazirao na nju. Za nekoliko je trenutaka bila u krevetu, natovarena
silnim pokrivačima i obložena vrućim opekama. I dalje je nastavila drhtati. Na obrazima joj se
pojavilo zloslutno bolesno rumenilo.
Simon joj je stavio ruku na čelo. »Ariel, vi znate liječiti druge. Recite nam što
možemo učiniti za vas.«
Odmahnula je glavom. »Ništa. Proći će čim se zagrijem. Nisam dugo bila u vodi.«
»Dovoljno dugo«, odsječno je rekao. »Mora biti nešto...« Zastao je vidjevši da je
zatvorila oči. Činilo se da spava.
Začulo se kucanje. Na vratima je stajao Jack Chauncey. »Mislio sam da bi ledi
Hawkesmoor htjela znati da joj je kobila u konjušnici. Njezin se konjušar brine za nju. Rekao
mi je da kažem ledi Ariel da joj je dobro očistio rane i da će joj ih premazati kremom od slane
trave da spriječi gnojenje.«
»Recite mu da najprije spali rane.« Glas joj je zvučao kao tiho kreketanje. »Sa
sumpornim štapićem. To se mora učiniti, jer su sokolove pandže pune otrovnih tvari.«
Promrmljala je nešto što je ostalima zvučalo kao niz psovki kakve se mogu čuti u pristaništu,
ali ju je prekinuo napadaj muklog kašlja.
»Simone, donio sam ti bodež«, pomalo je nezgrapno rekao Jack, vidjevši prijateljevo
smrknuto lice dok je podizao Arielinu glavu i pod nju metao još jastuka. »Znam koliko ti on
znači.« Pružio mu je bodež.
Simon se okrenuo od kreveta i uzeo ga, kimnuvši mu u znak zahvale. Jack mu je bio
obrisao oštricu, ali je ipak ostalo nešto osušenih hrđavih kapljica sokolove krvi. Ovo je bio
nož njegovog oca. Spremio ga je u korice na očevom širokom pojasu s kopčom ukrašenom
draguljima.
Ariel je na visokim jastucima okrenula glavu. Kašalj je prestao, no lice joj je
istovremeno bilo i blijedo i rumeno, a oči pospane ispod nateklih kapaka. »Jack, hoćete li reći
101
GIGA JANE FEATHER
Edgaru za sumpor?«
»Naravno, ledi Ariel.«
Slabašno se zakikotala. »Moramo li biti toliko formalni, gospodine?«
Jack se nasmiješio. »Ne, ako vi to ne želite, Ariel.«
»Ne želim«, rekla je i okrenula glavu na drugu stranu. Muškarci su promatrali kako se
očajnički bori da suzbije kašalj, no ovu je bitku izgubila.
»Reći ću Ravenspearu da se večeras nećete pridružiti slavlju«, bespotrebno je rekao
Jack odlazeći iz odaje.
Simon je pričekao da se smiri njezin kašalj i potom rekao: »Recite mi, dušo, što mogu
učiniti za vas. Ako znate liječiti druge, onda znate i kako možete sebi pomoći.«
»Efedra... ali je nemam.«
Stavio joj je ruku na čelo. Osjetio je kako joj gori koža. »Gdje bih je mogao
nabaviti?«, strpljivo je upitao.
»Kod Sarah, ali ona...«, preostali je dio rečenice nestao u novom napadu kašlja.
»Doni’la sam malo vrućeg flanela za prsa ledi Ariel.« Doris je ušla, ni ne trudeći se
oko kucanja. »Namočene su u kamfor. Ona i’ koristi za prsne bolesti. Prošlog je Uskrsa k’o
čarolijom izliječila gazdaricu Gertrudu.«
Pružila mu je krpe snažnog mirisa. »Da joj i’ stavim, gospon?«
»Da... da, ako mislite da će joj pomoći.« Odgrnuo je pokrivač i razgrnuo Arielin
ogrtač, otkrivajući joj bijele grudi i izbočeni prsni koš. Crvena joj je koža bila prekrivena
osipom.
»Skinite mi taj ogrtač!«, razdraženo je povikala, uznemireno mašući rukom iznad prsa.
»Doris, nađite joj drugi ogrtač. Ovaj joj nadražuje kožu.«
Doris je pažljivo položila mirisni flanel preko Arielinih prsa i potom iz ormara
donijela jutarnji ogrtač od tankog lanenog platna. »Ovaj nije topao, gospon, al’ će manje
mučit’ njeno gospodstvo.«
Simon je podigao Ariel iz kreveta i Doris joj je počela skidati vuneni ogrtač.
»Mogu i sama.« Mlatarala je rukama dok je pokušavala uvući ruke u rukave lanenog
ogrtača, ali ju je uhvatio novi napadaj kašlja pa se prepustila u njihove ruke. Činilo se da joj je
ipak malo pomogao flanel natopljen kamforom kad je konačno legla i zatvorila oči.
»Opet će dobit’ zimicu i plućnu groznicu, gospon. Zapamtite šta sam vam rekla«,
zloslutno je izjavila Doris.
»Kad ju je zadnji put imala?«
»Oh, nije bila bolesna od desete ili jedanaeste godine. Ne znam točno, gospon. Onda
je skoro umrla. Da nije bilo one lude mutave Sare, bila bi...«
»Ledi Ariel je maloprije rekla da ta žena Sarah ima lijek«, prekinuo ju je Simon i
ušutkao je nestrpljivim odmahivanjem ruke. »Gdje se ona može naći?«
»Možemo poslat’ po nju, gospon, al’ ne znam ‘oće li htjet’ doć’«, rekla je Doris. »No
možda bi mogla doć’ slijepa Jenny ako po nju pošaljemo Edgara.«
»Zašto žena ne bi došla ako je prijateljica ledi Ariel?«, grubo ju je upitao.
Odmahnula je glavom. »Oh, ona bi za ledi Ariel išla i kroz vatru i kroz vodu, al’ se
jako boji Ravenspeara. Ledi Ariel nikad ne bi tražila od nje da dođe ovamo.«
»Pa, to ne traži ledi Ariel, nego ja. Recite mi gdje je mogu naći.«
Doris je izgledala sumnjičavo. »Gospon, najbolje bi bilo da pošaljete Edgara. Treba
vozit’ jednopreg, a posl’je je put prema prečici jako neravan, s ovim ledom i svačim.«
»Razumijem vas, treba ići čovjek koji je stabilan na nogama.« Pogled mu je bio
jednako sumoran kao i glas. »Onda brzo pošaljite Edgara. I recite mu da dovede i kćer.«
»Da, gospon.« Doris se kratko naklonila i panično istrčala iz odaje.
Simon se vratio svom bdijenju uz krevet. Pogled mu je postajao sve mračniji dok je sa
širokog čela odmicao uvojke natopljene znojem.
102
GIGA JANE FEATHER
Četrnaesto poglavlje
Sarah je sjedila za razbojem uz ognjište. Prsti joj nisu prestajali provlačiti niti dok je
Edgar, za njega neuobičajeno užurbanim glasom, objašnjavao razlog svog dolaska. Njezini su
prsti automatski letjeli po razboju, lice joj je bilo mirno, ali joj je u očima bješnjela oluja.
Jenny je stajala uz stol gdje je rezala mrkvu za njihov podnevni obrok. Ruke su joj se
sada umirile.
»Edgare, koliko joj je loše?«
»Eh, gospođice Jenny, Doris kaže da joj je kašalj već u plućima.« Premetao je kapu u
rukama. »Doris kaže da j’ njegovo gospodstvo Hawkesmoor uz nju.«
Čovjek koji je došao nudeći mir, pomislila je Sarah. Ariel se bila gorko nasmijala kad
joj je prvi put pripovijedala o Hawkesmoorovoj besmislenoj nakani – da okonča staru krvnu
zavadu između njihovih dviju obitelji. Da, gorko se smijala u posvemašnjoj nevjerici,
uvjerena da ga je tek puka pohlepa ponukala na to neprirodno povezivanje.
No poslije je Sarah osjetila da je Ariel promijenila mišljenje, da je sada vjerovala kako
je grof od Hawkesmoora, iako je to bilo nezamislivo, istinski želio tim brakom zaliječiti rane
prošlosti.
Sarah joj je mogla i sama reći da su Hawkesmoori, unatoč svojoj strasti i ambicijama,
oduvijek bili više zainteresirani za ljubav nego za mržnju. A Geoffreyjev sin nije bio nikakva
iznimka.
»Koliko je vremena prošlo otkako je Ariel pala u vodu?«, upitala je Jenny.
Edgar se namrštio. »Možda dva sata.«
Jenny je žustro kimala glavom. »To je dobro. Groznica je možda nije posve preuzela.«
Vješto se ushodala po maloj prostoriji, kao da vidi, i počela prikupljati stvari. »Efedra,
majko?«
Sarah je kimnula. Iako Jenny nije vidjela taj pokret, činilo se da ga je osjetila.
Nastavila je nabrajati što je sve prikupila: »Kora glatkog brijesta, podbjel, usitnjeni bršljan,
tetrljan, kamilica.« Pomno slušajući, Sarah je svaki odabir popratila tišinom koja je njezinoj
kćeri govorila jednako glasno kao i same riječi.
Sarah je ustala od razboja i otišla do stražnjeg dijela prostorije gdje je otključala malu
kutnu vitrinu. Izvadila je bočicu od začađenog stakla i dodala je u košaru.
Jenny ju je dodirnula kažiprstom i rekla: »Majko, Ariel neće htjeti uzeti laudanum.«
Sarah je samo položila svoju ruku na kćerinu. Jenny je slegnula ramenima i ostavila
bočicu u košari.
»Edgare, spremna sam.« Puna iščekivanja, pogledala je prema vratima, znajući da
Edgar stoji tamo.
»Grof želi da dođe i gazdarica Sarah«, izjavio je, gledajući u Sarah koja je nepomično
stajala kraj stola.
I tek je sada Sarah u potpunosti priznala ono što je naslućivala u najskrovitijem kutku
srca otkako je Ariel prvi put došla k njima s viješću da će se udati za grofa od Hawkesmoora.
Morala je na svoje oči vidjeti Geoffreyjevog sina. Sina za kojega nije ni znala da ga Geoffrey
ima. Da nije došao u Ravenspeare, mogla je i dalje nastaviti živjeti u svom neznanju. Davno
se zaklela da neće ništa istraživati, a sada kad je dobila priliku, više nije mogla odoljeti
potrebi da na svoje oči vidi i sazna.
»Majka ne voli Ravenspeare«, Jenny je razbila tišinu. »Ariel ne očekuje od nje da ode
tamo.«
»Njegovo gospodstvo to jasno zahtijeva«, uporno je nastavio Edgar, prevrćući kapu u
rukama. »Rek’o je da vas obje dovedem kad je vid’o da je ledi Ariel jako loše, a gazdarica
103
GIGA JANE FEATHER
Sarah ju je izliječila zadnji put, onda kad je bila još dijete.«
Jenny je okrenula svoje slijepe oči prema majci koja je još uvijek nepomično stajala uz
stol. Bojazan i prezir njezine majke prema dvorcu Ravenspeare bila je jedna od njihovih
životnih činjenica. Nije postojalo nikakvo objašnjenje, a kad ju je Jenny jednom pokušala
pitati, njezina se majka toliko rasrdila, što je bilo veoma neuobičajeno za nju, da njezina kći
više nikad nije govorila o toj temi. I ona i Ariel su to prihvatile kao činjenicu i više nikad nisu
niti međusobno nagađale o čemu bi se moglo raditi.
Sarah je zatvorila oči i čekala da prođe nalet panike. Pred očima je na crnilu vidjela
vrtloženje crvenih kolobara srdžbe. Dugo je vremena prošlo otkako je sebi dopustila da osjeća
velik i strašan gubitak, onu staru tjelesnu agoniju koja je još uvijek obitavala negdje duboko u
njoj, agoniju obeščašćenja koje je njezino tijelo i dušu izvrgnulo najvećoj mogućoj grozoti.
Samu je sebe prisilila da se ne prisjeća te uspomene, a sada ju je ona preplavila i
ispunila svaki kutak i pukotinu njezinog bića, toliko da više nije mogla disati, da je pomislila
da će se ugušiti. No mora pustiti da je prođe prije nego što se bude morala suočiti s dvorcem
Ravenspeare.
Tiho kriknuvši, Jenny je prišla majci. Stavila joj je ruku na rame i osjetila kako se
žestoko trese. »Ne moraš doći«, rekla je. »Ne moraš. Ariel to niti ne očekuje, a i zašto bi
udovoljila nalogu jednog Hawkesmoora?«
Sarah se prestala tresti i crvena je omaglica nestala. Jenny nikako nije mogla znati da
bi njezina majka radi ljubavi i vječne zahvalnosti udovoljila zahtjevu jednog Hawkesmoora. A
ako to nije bilo dovoljno, Ariel ju je trebala. Ariel, koju je držala svojom drugom kćeri. Ariel,
u kojoj je tekla revenspearovska krv, jednako kao i u Sarinoj pravoj kćeri. Da, u njoj teče
njihova krv, ali nije okužena.
Napeto joj se lice napokon opustilo. Rukom je dotakla grlo i usne, a potom otišla do
kuke uz vrata gdje je visio njezin ogrtač. Skinula je debeli vuneni plašt.
Jenny je izgledala zapanjeno, ali nije ništa rekla, samo je donijela svoj ogrtač, uzela
košaru i krenula iz kolibe za majkom i Edgarom, zatvarajući čvrsto vrata za sobom.
Tijekom cijelog puta nitko nije prozborio ni riječ. Edgar se povukao u svoju
uobičajenu mučaljivu flegmatičnu tišinu, Jenny je bila suviše zbunjena neočekivanim
ponašanjem svoje majke da bi čavrljala, a nijema je Sarah bila zarobljena u vlastitom svijetu,
pripremajući se za prolazak ispod nadsvođenog ulaza u dvorac Ravenspeare.
***
Simon je koračao Arielinom odajom. Njegovi su zastajkujući i neravnomjerni koraci

odzvanjali u tišini. Psi su bili jednako nemirni kao i on sam. Sada su stajali kraj postelje, teške
su im glave katkada počivale na pokrivaču i zurile u Arielino blijedo lice, a katkada bi pratili
muškarčevo uznemireno hodanje.
Ariel je teško disala. Dah joj je hripao u prsima i jedva prolazio kroz usta. No kad je s
nepristranošću ranara procijenila svoje stanje, zaključila je da još nije prekasno za izlječenje.
Ako Jenny brzo stigne s efedrom i ljekovitim biljem za ublažavanje groznice, moći će se u
samom početku spriječiti nastupanje plućne groznice. Nije si mogla priuštiti da ostane vezana
za krevet. Morala je zaštititi svoje konje od onoga što god Ranulfu bilo na umu, pripomoći pri
ždrijebljenju kobile i nastaviti daljnje pregovore s gospodinom Carstairsom.
Dok se ovaj popis dužnosti uvijek iznova vrtio u njezinom mozgu, osjetila je da se
groznica pojačava što se ona više uznemiruje pa se svim silama trudila da se smiri. Dodirnula
je pseće glave, nadajući se da će je njihova prisutnost smiriti, ali je zvuk Simonovog
uznemirenog koračanja upropastio sve ono što su psi postigli.
Teškom se mukom malo pridigla na jastucima. »Simone, ne morate ostati ovdje. Siđite
dolje i pridružite se ostalima u Velikoj dvorani.«
104
GIGA JANE FEATHER
»Ne budite smiješni«, odsječno je rekao prilazeći krevetu. Pomno ju je razgledao, oči
boje mora bile su pune zabrinutosti. »Nije bilo nimalo pametno stati sokolu na put.«
Njezine su oči pune groznice bljesnule. »Isto bih i ja mogla reći za vas, gospodine.«
»Ja nisam vidio da dolazi«, odvratio je.
»A ja sam trebala stajati sa strane i promatrati kako vam para lice?«
Umorno je odmahnuo glavom. »Možda sam ga ja sam mogao odvratiti od sebe.«
Zaustila je da nešto kaže, ali su se riječi izgubile u napadaju grčevitog kašlja. Simon je
nešto promrmljao i nagnuo se nad nju, trljajući joj leđa u beskorisnom pokušaju da joj ublaži
suhi kašalj. Kašalj je napokon prestao i Ariel se naslonila na jastuke. Simon joj je maramicom
obrisao znoj s čela.
Zatvorila je oči, ne želeći ga pogledati u oči. Sjetila se što mu je rekla o uništenom licu
i te su joj riječi sada grozno zvučale. Nije bilo nimalo važno što je tada bila izvan sebe od
bijesa i brige za ranjenu kobilu, svejedno je bilo neoprostivo, gotovo podrugljivo. No sada je
bila previše umorna da mu objasni ili da se ispričava. Činilo joj se da je studen u njezinim
kostima zamijenio strahovit umor. Vruće opeke oko njezinog tijela obavile su svoj posao, iako
je osjećala da hladnoća negdje vreba, da ta prijeteća sjenka samo čeka da je opet obuzme.
Htjela je spavati, no od ovog se umora nije moglo spavati; od njega je osjećala samo bolove u
udovima i suhoću u očima.
Simon se okrenuo i prišao prozoru. Zagledao se dolje u unutarnje dvorište. Čekao je
da se pojave dvije žene s Edgarom, no dvorište je u sumrak bilo prazno. Zvukovi slavlja iz
Velike dvorane glasno su odjeknuli kad su se iznenada širom otvorila željezom okovana vrata.
Izašao je neki muškarac, presavio se i povratio u grmlje kraj stubišta. Slavlje i razularenost su
se nastavljali, čak i bez nevjeste i mladoženje.
Simon je podigao pogled s odbojnog prizora i preko zidina dvorca promatrao
ravničarski kraj. No bilo je suviše mračno da bi bilo što vidio, nije se vidjela čak ni
osmerokutna katedrala Ely.
Dok je tako zurio u tminu, na vratima se začulo užurbano kucanje. Okrenuo se i
pozvao posjetitelje. Ušle su dvije žene u pratnji Doris. »Gazdarica Sarah i gospođica Jenny,
gospon.« Doris se kratko naklonila dok je predstavljala gošće.
»Veoma sam vam zahvalan što ste došli tako brzo, gospo«, ljubazno je govorio dok je
prelazio odaju i pružao ruku starijoj ženi. Luda i mutava Sarah, tako ju je nazvala Doris. No u
plavim očima ove žene, koja ga je pomno promatrala, nije bilo ničeg luđačkog. Bila je mršava
i kose bijele kao snijeg, a duboko u tim iscrpljenim očima uočio je saznanje od kojega mu je
postalo neobično nelagodno.
Na njegovo veliko zaprepaštenje, ona je njegovu ruku primila obim rukama,
obuhvaćajući je svojim toplim dlanovima i obavivši svoje prste preko njegovih. Preplavio ga
je čudan osjećaj, kao da je nešto iz te žene prešlo na njega. Teškom se mukom odupro nagonu
da otrgne ruku iz njezinog stiska.
Ona je tada ispustila njegovu ruku i okrenula se prema krevetu gdje se njezina kći već
sagnula nad Ariel.
»Sarah, nisi trebala dolaziti«, rekla je Ariel, pokušavajući se pridići na jastucima.
»Treba mi samo efedra, malo podbjela i kore brijesta protiv kašlja. Jenny je mogla sve
donijeti.«
»Majka je insistirala«, rekla je Jenny i počela vaditi stvari iz košare. Sarah se samo
smiješila i razgrnula pokrivač. Prsti su joj naglo zastali u otkopčavanju Arielinog ogrtača kad
joj je pogled pao na narukvicu oko Arielinog zglavka. Kažiprstom i palcem je pažljivo
podigla njezinu ruku i zagledala se u narukvicu. Privjesci su se zanjihali kad joj je okrenula
ruku da bolje vidi zmiju s bisernom jabukom u ustima.
Polako je okrenula glavu prema grofu od Hawkesmoora koji je stajao tik iza nje.
Njezine su izmučene oči nekoliko trenutaka zurile u njegove dok je držala Arielin zglavak. U
105
GIGA JANE FEATHER
tom je pogledu bilo pitanje koje nije mogao odgonetnuti, a kamoli znati odgovor na njega.
»Majko, što je?« Jenny je dodirnula majčinu ruku. Mogla je osjetiti napetost svoje
majke.
»U pravu ste. Ariel bi trebala skinuti narukvicu. Nije nimalo prikladno da je nosi u
krevetu.« Simonov je glas bio živahan; htio je njime prikriti vlastitu nelagodu. Nije znao što je
to uznemirilo stariju ženu, ali nije mogao podnijeti pogled tih plavih očiju na ispijenom
bijelom licu. Činilo mu se kao da ga skida do gola, kao da nekako vidi kroz njega. Jedino je
očito objašnjenje bilo da ju je uznemirilo nešto u vezi narukvice. Napokon, ipak se takvo
nešto moglo svidjeti samo onima s probranim ukusom – pa je učinio ono što bi uvijek činio
kad je bio suočen s prijetnjom – pokušao ju je ukloniti. Posegnuo je za Arielinim zglavkom, a
Sarah joj je ispustila ruku te prešla svojom rukom preko očiju, kao da od sebe tjera neku sliku.
Otkopčao je narukvicu. Načas je prstima prešao preko smaragdnog labuda, srebrne
ruže, sitnih bisera umetnutih u zmijsko tijelo i okrugle biserne jabuke u zmijskim ustima.
Dlačice na zatiljku su mu se podigle dok je prelazio po zmijskoj glavi i sitnim očima od crnog
ahata. Gdje li ju je već vidio? Zašto mu je bila toliko poznata? Nije se mogao sjetiti.
Opet je osjetio na sebi pogled one Sare. Naglo je podigao pogled i skoro porumenio,
kao da ga je uhvatila na zlodjelu. No ona se odmah okrenula prema bolesnici, a on je spremio
narukvicu u džep.
Sarini su prsti nastavili brzo i vješto otkopčavati Arielin ogrtač. Jenny je maknula
flanel natopljen kamforom, a Sarah je odvrnula poklopac posude od alabastera i počela joj
premazivati prsa pomašću čiji je miris bio toliko snažan da su Simonu zasuzile oči.
Shvativši da im samo smeta tu kraj kreveta, odmaknuo se i sjeo uz plamteću vatru. Psi
su odmah krenuli za njim, sjeli do njegovih nogu i položili mu glave na koljena. Promatrao je
što se zbiva oko kreveta, zapanjen samouvjerenošću i učinkovitošću dviju žena koje su se
brinule oko Ariel. Jednom ga je Sarah pogledala preko ramena i on je opet zadrhtao od onog
čudnog osjećaja. Kao da ga je ona poznavala onako kako on nije poznavao samoga sebe.
Možda je vještica, pomislio je s nelagodom. Jedna od onih koje imaju »viđenja«.
Došla je Doris s vrčem uzavrele vode i plitkom tavom. Odložila je bakreni vrč na
noćni ormarić, potom stavila tavu na tronožac iznad vatre. Simon je odmaknuo koljena da joj
ne smeta pri radu. Djevojka se zacrvenjela i odgurnula pse ustranu malo užurbanije nego što
je to bilo potrebno.
Popravila je i poravnala pregaču. »Je li to sve, gazdarice Sarah?«
»Zasada«, odvratila je Jenny. Posegnula je u košaru i izvadila pregršt podbjela.
»Oprostite, gospodine...« Nagnula se preko Simonovog krila i bacila listove u tavu.
Simon je uzeo štap i ustao. Šepajući je otišao do prozora gdje nikome neće biti na putu
i spustio se na sjedalo ispod njega. Nije zamijetio Sarin potajni pogled dok se nespretno
premještao na drugo mjesto, a kad je napokon sjeo, ona je obratila pažnju na lijek protiv
kašlja koji je miješala u bakrenom vrču s vrućom vodom.
Listovi koji su se zagrijali u tavi ispunili su odaju snažnim mirisom sličnim tamjanu
koji mu je svojom hladnoćom probijao pluća. »Ovo će pomoći Ariel da lakše diše«, objasnila
je Jenny, začuvši njegov iznenađeni uzdah. »Možda biste radije sišli dolje, gospodine?«
Odmahnuo je glavom, a onda se sjetio da ga ona ne može vidjeti, ali ga je Sarah
promatrala uz upitno podignutu tanku obrvu. U upornom joj se pogledu vidjelo pitanje.
»Ja nisam njegovatelj,« rekao je, »ali ako mi date jasne upute, siguran sam da ću vam
pomoći.«
Sarah je kimnula glavom i obratila pažnju na Ariel koja je, oslonjena na visoke
jastuke, više sjedila nego ležala. Sušičavo joj se rumenilo isticalo na blijedim obrazima, a
kapci su joj bili teški i otečeni, no koliko je Simon mogao čuti, već je lakše disala.
Ariel je popila vrući čaj od kore brijesta i podbjela koji joj je Sarah natočila iz vrča.
Potom je opet legla i zatvorila oči. »Sarah, nema potrebe da dalje ostaješ ovdje. Nisi ni trebala
106
GIGA JANE FEATHER
doći ovamo.«
»Jako dobro znaš da se majku ne može spriječiti da učini ono što naumi«, rekla je
Jenny uz slabašan smijeh. Prišla je krevetu i stavila ruku na Arielino čelo. »Ariel, ako budeš
mogla zaspati, mislim da smo najgore prebrodili.«
Ariel joj se slabašno nasmiješila. »Nadajmo se da je tako. Ovo mi je posljednji put da
sam se okupala u Ousi usred zime.«
»Nikad još niste izrekli nešto istinitije«, izjavio je Simon. Ustao je sa sjedala pod
prozorom i pridružio se ostalima oko kreveta. Ariel mu je još uvijek izgledala veoma bolesno,
no glas joj više nije bio onoliko hrapav i više od pet minuta nije ju uhvatio onaj grčeviti
napadaj kašlja.
»Sarah, ne moraš više ostati«, ponovila je Ariel s mješavinom molbe i žurnosti. »Sad
se već mogu sama pobrinuti za sebe, a znam da bi ti htjela otići kući.«
»Ako mi objasnite što trebam raditi, mogu se ja brinuti za Ariel.« Nadao se da se u
njegovom glasu ne zamjećuje oklijevanje. Ariel je očito bilo veoma važno da njezine
prijateljice ne ostaju u dvorcu dulje od potrebnog, a učinilo mu se da je jednako važno bilo i
to da se Ariel ne uzrujava. »I siguran sam da će mi i Doris pomoći.«
Sarah ga je opet pogledala onim svojim iscrpljenim pogledom. Potom je primila Jenny
za ruku, odvukla je dalje od kreveta i očima pozvala Simona da i on učini isto.
»Ariel mora spavati«, tiho je rekla Jenny i uzela bočicu od začađenog stakla koju joj je
njezina majka pružila. »No sumnjam da će htjeti uzeti laudanum. Ona ne spada u poslušne
bolesnike«, dodala je uz osmijeh.
»Je li laudanum neophodan?«, upitao je Simon Sarah koja je na to odlučno kimnula
glavom.
»Tada će ga Ariel i uzeti«, rekao je, gledajući u bočicu koju je sad on držao u ruci.
Starija ga je žena na trenutak promatrala onim svojim intenzivnim i upitnim
pogledom. Polako je podigla ruku do Simonovog lica i dodirnula mu ožiljak, prelazeći
jagodicom prsta po cijeloj njegovoj nabranoj dužini.
Simon je stajao veoma mirno. Ne bi se mogao pomaknuti ni da je to želio. Taj je dodir
bio toliko ispitivački i nježan da je izgledao kao milovanje. Duboke su se plave oči zagledale
u njegove i učinilo mu se kao da prodiru do srži njegove biti. U ovoj ženi nije bilo ničeg
zlokobnog ni vještičjeg. Samo blagost. Sada je uvidio da u njezinom pogledu ima i nečeg
neobično utješnog.
Jenny je stajala veoma mirno. Izgledala je zbunjeno. Nije mogla vidjeti što njezina
majka radi, ali je osjetila napetost između njih troje u maloj odaji, osjetila je neuobičajenost u
majčinom napetom ponašanju. Tada su iza sebe začuli Arielin suh i hrapavi kašalj i Sarah je
maknula ruku sa Simonovog obraza. Odmaknula se od njega, uzela svoj plašt, zaogrnula ga
preko ramena i vratila se do kreveta.
Jenny se sagnula da baci još listova u tavu na tronošcu. »Lorde Hawkesmoor, bilo bi
dobro kad biste ovo održavali svježim i svaka tri sata utrljali pomast na Arielina prsa. I dajte
joj čaj protiv kašlja kadgod zaželi piti. Ima i malo bombona protiv kašlja koji će joj ublažiti
grlobolju i smiriti kašalj. Ali ako je možete nagovoriti da popije laudanum, trebala bi
odspavati barem šest sati.«
»Budite uvjereni da ću je nagovoriti«, rekao je. Činilo mu se da mu lice i ožiljak još
uvijek bride od sjećanja na dodir Sarine ruke.
Jenny mu se osmjehnula. Vratila se k postelji i uzela svoj plašt. Pouzdano se kreće po
odaji, zamijetio je Simon. Vjerojatno je već bila ovdje i utisnula u pamćenje raspored
pokućstva.
»Ariel, mi sada idemo.« Sagnula se da poljubi bolesnicu. »Budi dobra i uzimaj
lijekove, a ja ću zamoliti Edgara da me ujutro opet dovede da vidim kako si.«
Arielin je osmijeh bio slabašan, no ipak je to bio osmijeh. »Već se sad bolje osjećam.
107
GIGA JANE FEATHER
Hvala vam objema što ste došle, ali bih voljela da Sarah nije došla.«
»Tvoj je suprug insistirao«, šapnula joj je Jenny na uho. »Tako je rekao Edgar.«
Ariel je pocrvenjela. »Nije imao pravo to učiniti.«
Jenny je slegnula ramenima. »Možda nije. No i sama znaš da majku nitko ne može
natjerati da učini ono što ne želi.«
To je istina, pomislila je Ariel. Pogledala je ispijeno lice starije žene i na njemu ispod
paćeničkih bora uočila uobičajenu nepokolebljivu odlučnost. »Hvala ti, Sarah«, promrmljala
je i uzvratila joj poljubac.
Nakon odlaska dviju žena, Simon je prišao krevetu noseći čašu i bočicu laudanuma.
»Ako je to ono što mislim da jest, ne morate se truditi«, rekla je Ariel i navukla
pokrivače do brade, gledajući ga pomalo ratoborno. »Ja nikada ne uzimam laudanum.«
»Za sve postoji prvi put«, odvratio je Simon, sjedeći na krevetu do nje i držeći u
rukama bočicu i čašu. »Sarah je rekla da biste trebali odspavati pa ćete i odspavati, draga
moja.«
»Ja i želim spavati i to ću učiniti kad mi se bude spavalo«, izjavila je. »Kad moje tijelo
bude spremno na to.«
»Mislim da više ne biste trebali govoriti.« Nastavio je govoriti svojim ležernim tonom:
»Glas vam sa svakom riječju postaje sve slabiji.« Polako je odvrnuo čep bočice i nalio
laudanum u čašu.
»Ne! Neću to popiti«, usprotivila se, zanemarivši njegovu posljednju rečenicu.
»Zbog čega ne?«
»Zato jer će me uspavati!«
»Mislim da se upravo o tomu i radi«, suho je rekao.
»Da, ali to će biti užasan i težak san nad kojim neću imati kontrole. Nije poput napitka
od velebilja koji sam ja vama spravila. Mnogo je jači i djeluje satima, a ja si ne mogu
dopustiti da toliko spavam. Moram...« Ostatak rečenice je nestao u toliko snažnom napadaju
kašlja, da mu se učinilo kako postupci dviju žena nimalo nisu pomogli.
Odložio je čašu na noćni ormarić, pridigao je s jastuka i privio je uza se, trljajući joj
leda dok grčevito kašljanje nije napokon prestalo. »Evo.« Natočio je čaj od brijesta u šalicu.
Ona ju je žudno ispila i pala na jastuke.
»Da Sarah misli da će velebilje biti dovoljno, tada bi njega i preporučila«, rekao je.
»No preporučila je laudanum i jasno je kao dan da vam on i treba.« Ponudio joj je čašu.
Nestrpljivo mu je odgurnula ruku. »Ne treba«, srdito je rekla. »Neću to popiti.«
»Tko bi rekao da se iza te samopouzdane vanjštine krije takvo dijete«, rekao je. »I to
veoma nevaljalo dijete.« Primio ju je za bradu i okrenuo joj lice prema sebi. »A ako nevaljalo
dijete ne želi da ga se kazni, tada će znati što je najbolje za njega pa će uzeti napitak za
spavanje bez daljnjih izvođenja gluposti.«
»Ne razumijete...«
»Možda ne, a vi ćete mi pomoći da shvatim čim uzmete svoj lijek.« Podvukao joj je
ruku pod vrat i podigao glavu. »Draga moja, ovo bi se moglo pretvoriti u nešto jako ružno.
Bilo ovako ili onako, vi ćete popiti svoj napitak za spavanje.«
Zagledala se u njegove oči i u njima uočila odlučnost. »Onda mi obećajte da me
nećete napuštati«, rekla je. »Dok budem spavala. Da ćete ostati kad se ne budem mogla
brinuti o sebi.«
Ova ga je molba duboko ganula. Nije ni čudo što je tako malo spavala, kad se uvijek
bojala što bi se moglo dogoditi kad joj popusti oprez.
»Neću odlaziti iz ove odaje«, obećao je. »Osim možda da donesem nešto iz svoje
odaje preko puta. Evo, popijte.«
Zadrhtala je, ali je odustala od borbe. Vjerovala mu je da će joj čuvati leđa, jednako
kao što je i ona čuvala njegova. Rastvorila je usne dok je prinosila čašu ustima i s grimasom
108
GIGA JANE FEATHER
gađenja sve ispila.
»Tako treba«, rekao je nježno. Sagnuo se i poljubio je. »Udobno se smjestite i
spavajte. Ja ću biti ovdje.«
»Pse će trebati pustiti van«, promrmljala je spuštajući se na jastuke. »Edgar će ih
odvesti. Ne smiju se pustiti da sami lutaju naokolo.«
»Neće lutati.« Zataknuo je pokrivač ispod perine. »Je li vam dovoljno toplo ili vam
trebaju nove tople opeke?«
Odmahnula je glavom. »Ne trebaju, sad mi je toplo.« Zatvorila je oči.
Stajao je i promatrao je nekoliko trenutaka. Nježan mu je osmijeh zaigrao na usnama.
Potom se vratio na stolicu kraj vatre, udišući snažna biljna isparavanja iz tave. Psi su se uz
glasan uzdah smjestili uz njegove noge, a on je sjeo na stolicu za ljuljanje, zatvorio oči i
osluškivao Arielino ujednačeno disanje. Podigao je ruku i dotaknuo svoj ožiljak, prelazeći
tragom Sarinih prstiju. Ono što je ona učinila bilo je neobično za jednu ženu, a ipak mu se
učinilo kao da je to bilo posve prirodno i u redu. Kao da je ona na neki način imala pravo da
ga dodiruje s takvom bliskošću na koju se čak ni Helene nije nikad odvažila.
***
Nije Geoffreyjev sin, nego Owenov. Oh, da, imao je sve poznate crte lica jednog
Hawkesmoora, ali je imao i one druge. Owenov neobičan osmijeh, duge uške i velike i
istaknute zglobove na prstima. A čak i da nije imao tih obilježja, ona bi ipak znala. Znala bi
istoga časa čim ga je pogledala.
Sarah je dodirnula svoje isušene i smežurane grudi ispod plašta i haljine. Kad su
njezina dječica sisala, bile su pune i okrugle dok su ih dječja ustašca tražila i sisala, lišća
priljubljenih uz mekano meso. Čak se i sada mogla sjetiti njihovih snažnih povlačenja
njezinih bradavica, sitnih stisnutih šačica koje joj pritišću bujne okrugle dojke dok se mlijeko
izlijeva u njihova zaposlena ustašca. Uvijek je imala mnogo mlijeka, i više nego dovoljno za
dijete na sisi. Sjećala se iznenadnog bolnog naviranja mlijeka u prsa čim bi se djeca probudila
i zaplakala od gladi. Mlijeko bi joj curilo iz bradavica i kapalo u otvorena ustašca i prije nego
što bi dijete počelo sisati.
A dječak, njezin prvorođenac, bio je veoma pohlepno dijete, toliko ozbiljno prilikom
hranjenja. Malo bi mu se čelo nabralo dok bi sisao, ustašca bi mu bila napućena, debeljuškaste
šačice zabijale bi se u njezine bujne dojke.
Kako li ga je samo voljela. Kako li je ljubila svaki pregib njegovog debeljuškastog
tijela, svaki ružičasti prstić na rukama i nogama. Sjetila se predivnog mirisa njegovog vrata,
toplog mliječnog mirisa vanilije koji bi je preplavio radošću.
Sarah je zatvorila oči dok je jednopreg tandrkao preko smrznutog blata na puteljku.
Dijete je spavalo privijeno uz nju, a ona bi samo rastvorila košulju i podojila ga noću kad bi se
probudio i pijukavim plačem tražio njezinu dojku. Zaspao bi joj na grudima; sitna bi mu
ustašca puna mlijeka ispustila bradavicu; kapci prošarani plavkastim žilama sklopili bi mu se
nad jasno plavim očima.
Posvuda ga je nosila sa sobom. Napravila je povez u kojemu je ležao na njezinim
grudima, umiren njezinim pokretima. A kasnije, kad je manje spavao, ležao bi i gledao je,
upirući prstom u ono što bi vidio, njegovo bi žuboreće brbljanje bilo puno uzbuđenja. Bio je
tako sretno dijete. Gugutao je i smiješio se, jednako vezan s njezinim tijelom u dječačkom
dobu kao i kad joj je bio u utrobi.
Možda bi ona, da je Owen poživio da zajedno s njom uživa u njihovom djetetu,
raspodijelila svoju ljubav i pažnju na njih obojicu, no kako je ostao bez oca, dječak je sa
svakim sisanjem upijao u sebe sve ono što mu je imala dati.
Narukvica ga je očarala, a kad je bio dovoljno snažan da sam sjedi i toliko brzo puzi
109
GIGA JANE FEATHER
po podu da je zaprepastio svoju majku, tražio je narukvicu pokazujući na nju prstom i
zapovjednički žuboreći. Satima se znao s njom igrati kad bi mu je dala, stavljajući privjesak u
usta i bruseći zube na tvrdom sjaju smaragda malog labuda.
Kad su gospodari Ravenspeara došli po nju, tek je bio prohodao. Kriještao je od
veselja dok je koračao na svojim debeljuškastim nožicama i nesigurno potrčao u siguran
majčin zagrljaj, mašući rukama poput krila vjetrenjače.
Došli su kad je ljeto bilo u punom jeku. Čula je topot kopita i prštanje šljunka ispred
kuće. Pogledala je kroz prozor dječje sobe i ugledala dolje četvoricu muškaraca okrutnih lica
ispod rojalističkih šešira ukrašenih perjem. Znala je da će doći, znala je to od trenutka kad je
smrću njezinog supruga kuća ostala nezaštićena na samo deset milja udaljenosti od dvorca
Ravenspeare. No mjeseci su prolazili, a oni nisu dolazili i ona je prestala strahovati i misliti da
je možda sigurna. A trebala je znati da se Ravenspeari uvijek osvećuju za uvredu.
Pokleknula je pred njima. Čak i sada, dok je sjedila u jednopregu pored Edgara i
Jenny, mogla se sjetiti one slabosti u nogama dok su je nosili dolje niz stubište u dvoranu gdje
su stajali muškarci u svojim kožnim jahaćim jaknama i hlačama, udarajući bičevima po
svojim ulaštenim čizmama, dok su im sive oči ispod kovrčavih perika isijavale ubojitost i
hladnoću.
Rekli su joj da mora otići u Ely na sud da posvjedoči u sporu oko neke zemlje,
nastalom u kaosu proteklog građanskog rata. To je bio čest slučaj u godinama nakon
restauracije Charlesa II kad su uslijedile silne tužbe i protutužbe između rojalista koji su
ponovno došli na vlast i parlamentaraca kojima je oduzeta imovina. Njezinim se slugama taj
poziv nije učinio nimalo neobičnim, a budući da je kazna za neodazivanje bila izravan gubitak
spornog zemljišta, nisu ni pomišljali da ona neće surađivati.
I zaista nije imala izbora. Tihim su joj glasom zaprijetili sinu, čak i dok je grof od
Ravenspearea pritiskao bodež na njezina rebra, stojeći tik uz nju u dvorani, iskrivivši tanke
usne u osmijeh i obasipajući je riječima zabrinutosti i zakletvama o prijateljstvu tako da ga svi
čuju.
Odveli su je u krčmu, u osamljeno svratište koje su posjećivali samo lađari koji bi
došli uskim kanalom za isušivanje kako bi se opijali i bančili. Lađari koji, kao i većina
stanovnika močvare, nisu pokazivali nikakvo zanimanje za ono što drugi rade, a čak i da jesu,
znali su da treba držati jezik za zubima.
Četiri su dana gospodari Ravenspeara prisiljavali svoju zatočenicu da trpi njihovo
posebno ponašanje. Izmjenjivali su se na njoj i napustili je tek kad je postala nijema,
okrvavljena i ukaljana olupina. Čak je i sada mogla čuti njihov smijeh na stubama dok je ona
čučala sklupčana u kutu sobe na tavanu, puna modrica i prljava, dok je krv curila iz nje
pomiješana s užasom koji su prosuli u nju...
»Stigli smo, gazdarice Sarah... Gazdarice Sarah...« Edgar joj je dodirnuo ruku.
»Majko?«
Zabrinutost u Jennynom glasu prodrla je u Sarinu noćnu moru na javi. Trgnula se na
klupi, silom se vraćajući u stvarnost, jednako kao što su je silom privodili svijesti kad su je
opet htjeli uzeti... kad su opet htjeli čuti njezin plač i preklinjanje dok su orali po njenom
izudaranom tijelu...
»Majko, stigle smo kući. Što je? Jesi li bolesna?«
Sarah je teturajući sišla s jednoprega. Edgar ju je čekao s podignutom rukom da joj
pomogne sići i uhvatio je kad je skoro pala sa stube.
»Eh, gospođice Jenny, mislim da vam mami nije dobro«, zabrinuto je rekao. »Pomoć’
ću joj da uđe.«
Jenny je krenula za njima u kolibu. Dodirnula je majku koja je drhtureći stajala uz
vatru. Jagodicama prstiju prešla je preko njezinog lica i očiju. »Oh, što je? Što se dogodilo?«,
šapnula je.
110
GIGA JANE FEATHER
Sarah je naglo odmahnula glavom i rukama obuhvatila Jennyne zglavke u ohrabrujući
čvrsti stisak. Nasilu se nasmiješila Edgaru koji je stajao na dovratku namršten od brige, što je
odudaralo od njegovog uobičajenog flegmatičnog izgleda.
»Znači, mogu ić’?«, rekao je s oklijevanjem, Sarah mu je kimnula i ispustila Jennyne
ruke. Prišla je Edgaru i primila njegove ruke u topli stisak koji je govorio jednako glasno kao i
bilo koja izgovorena riječ. Potom ga je nježno poljubila u obraz. Čovjek je porumenio i
natraške krenuo iz kolibe. »Onda, vratit ću se ujutro po gospođicu Jenny.«
»Bit ću spremna do sedam«, rekla je Jenny i stala uz majku da ga isprate Stavila je
ruku oko njezinih ramena i s olakšanjem primijetila da je ukočenost nestala iz majčina tijela.
Štogod ju je uzrokovalo, sigurno je bilo u vezi s njezinim užasavanjem od dvorca
Ravenspeare.
Sarah se vratila u kolibu i sjela za razboj, kao da ga nikad i nije napustila. Pogled joj je
na trenutak zastao na kćerinom slijepom i inteligentnom licu. Jedan od ona četiri zlotvora bio
je Jennyn otac, iako to nije bilo važno. Jenny je bila njezina. Bila je začeta u mučenju i
tragove toga nasilnog začeća nosila je u svojoj sljepoći, ali je bila neoskvrnuta. Bila je
neokaljana. Pripadala je samo svojoj majci.
111
GIGA JANE FEATHER
Petnaesto poglavlje
»Donijela sam vam nešto za jesti, gospodine.« Doris je ušla u Arielinu odaju noseći
natovaren pladanj.
Simon se trgnuo iz drijemeža uz vatru i shvatio da je gladan.
Psi su ponjušili pladanj kad ga je Doris odložila na stol uz vatru. »Edgar se vratio,
gospodine. Da mu dolje odvedem pse? Po svoj im je prilici potrebna šetnja.«
»Da, učinite to. Hvala vam.« Posegnuo je za štapom i ustao, ukočeno se ispravljajući.
Nasmiješio se Doris i potom šepajući prišao krevetu. Ariel je duboko spavala, disanje joj je
bilo pomalo otežano. Kapljice znoja prekrivale su joj blijedo voštano lice, pramenovi kose
zalijepili su joj se za vlažno čelo.
»Donijela sam malo lavandine vodice, gospodine.« Prišla mu je noseći u ruci bočicu
mirišljave vode i krpicu. »Ako ovime prebrišemo čelo ledi Ariel, bolje će se osjećat’, iako
spava.«
»Bojim se da nisam dobar njegovatelj«, skrušeno je rekao promatrajući kako Doris
vješto njeguje usnulu bolesnicu. »Mislim da bismo joj opet pomašću trebali namazati prsa.«
»Ja ću se za to pobrinut’, gospodine. Vi sad sjednite i pojedite svoju večeru. Nismo
bili sigurni šta volite pa je gazdarica Gertrude rekla da, ako ne volite govedinu i teletinu, ima
u ostavi pitu od jegulje i može vam napravit’ pastrvu u maslacu i to brzo, dok pucnete
prstima.«
»Ovo će biti dobro.« Sjeo je za stol nad pladanj s pečenim goveđim rebrima i pitom od
teletine. Bila je tu i boca crvenog vina sa skinutim čepom, salata od celera i cikle, velik
komad sira cheddara, četvrtina štruce pšeničnog kruha i kriška pite od damaških šljiva sa
zdjelicom guste zlatne kreme. Dobra i krepka hrana njegovog djetinjstva, pomislio je,
osjećajući krčenje crijeva i curenje sline. Natočio si je čašu vina.
Romul i Rem su strpljivo sjedili kraj vrata. Činilo se kao da znaju da će ih Doris
pustiti na slobodu, jer nisu skidali poglede s nje dok je hodala po odaji, stavljajući novo lišće
podbjela u tavu, skidajući sada već ohlađene opeke i poravnavajući jastuke i plahte.
»Sad ću odvest’ pse, gospodine, osim ako ima još šta?«
»Ne, ne treba ništa... oh, pitajte Edgara kakvo je stanje s kobilom, hoćete li? Ledi Ariel
će sigurno biti zabrinuta kad se probudi.«
»Da, gospodine.« Naklonila se, naslagala opeke na svoje mršave grudi, zviždukom
pozvala pse i otišla.
Simon je u tišini jeo svoju večeru i pio vino.
Shvatio je da je ovo bila najugodnija večer koju je proveo u dvorcu Ravenspeare.
Oduvijek je uživao kad bi bio sam. Bacio je još podbjela u tavu kad mu se učinilo da su
isparavanja izgubila snagu i osluškivao kako disanje njegove žene postaje sve dublje i
ujednačenije.
Iz razmišljanja ga je prenulo žestoko kucanje na vratima koje je više sličilo udaranju
drškom mača nego rukom. No prije nego što je uspio bilo što izustiti, vrata su se otvorila.
Ljuljajući se na nogama, tamo je stajao Oliver Becket, držeći čašu konjaka i spremajući bodež
u korice.
»Onda, kako je mom cvjetiću?«, upitao je i zaškiljio prema krevetu. »Vidim da se
igrate njegovatelja, lorde Hawksmoore.« Nasmijao se i ušao u odaju, gurnuvši nogom vrata
iza sebe. »Jadan posao za jednog od kraljičinih vojnika, usudio bih se pomisliti. Pitam se što
bi na to rekla njegova milost od Marlborougha?« Njegov je smijeh neugodno zakriještao u
odaji. »A opet, mislim da i sam zna kako je njega bolesnika jedini posao za koji je bogalj
sposoban.«
112
GIGA JANE FEATHER
»Jeste li htjeli nešto, Becketu?«, upitao ga je Simon pijuckajući svoje vino i nimalo
zainteresirano promatrajući posjetitelja.
»Oh, samo sam došao vidjeti kako ide mom Cvjetiću.« Prišao je krevetu. »Uvjeren
sam da imate razumijevanja za ljubavnikovo pravo da bude zabrinut.« Pogledao je Simona
koji se nije ni pomaknuo na svojoj stolici. Oliverove su se oči suzile. Nimalo mu se nije
sviđalo to što nije reagirao na njegovu zajedljivu napomenu. Okrenuo se k Ariel.
»Ovaj moj cvjetić nije neka ljepotica«, naglas je razmišljao. »Ne, nikad ne biste rekli
da je ljepotica, ali je veoma privlačno stvorenje kad je zdrava. Naravno, groznica može svaku
ljepoticu pretvoriti u rugobu, a bojim se da ni naša ljepotica nije iznimka.« Prešao je prstom
preko djevojčinog znojnog lica. »Mršava i blijeda.« Podrugljivo je odmahnuo glavom. »Nitko
od nas ne može shvatiti zbog čega je učinila tu glupost. Možete li vi, Hawkesmoore?«
Simon se nije ni udostojao odgovoriti. Nogu ispruženih prema vatri, u tišini je
pijuckao svoje vino, čekajući na trenutak kad ne bude imao drugog izbora doli prihvatiti
bačenu rukavicu Olivera Becketa.
»Ne, nitko od nas ne razumije zbog čega je Ariel dovela u opasnost svoga konja radi
jednog Hawkesmoora. Propadanje u led i nije nešto neuobičajeno, djevojka je oduvijek bila
nagla i nepromišljena kad je u pitanju bila njezina vlastita sigurnost, ali da svoga konja
dovede u takvu opasnost...« Važno je odmahnuo glavom i otpio iz čaše. »Ne, ne Ariel.
Osobito ne zbog bezveznog razloga.« Nasmijao se. »Sokolove su pandže mogle malošto
pogoršati na vašemu licu, nije li tako?«
»Usudujem se reći da nas je obojicu iznenadila«, ravnodušno je primijetio Simon.
Oliver je krenuo prema vatri, ali ga je zaustavilo nešto u Simonovom pogledu. Zastao
je uz stup kreveta. »Hawkesmoore, da li je uistinu cijenite? Jeste li saznali što voli? Jeste li
otkrili onaj mali madež ispod njezine...«
»Dosadni ste, Becketu«, blagim ga je glasom prekinuo Simon. »Zapravo bih mogao
reći da ste najzamorniji i najbeznačajniji čovječuljak na kojega sam naišao u svome životu.«
Oliverovo je lice poprimilo tamnocrvenu boju. Ruka mu je krenula prema pojasu i
bodežu u koricama. Drugi ga je muškarac netremice promatrao.
»Nemojte ni zamišljati da je vaša, Hawkesmoore«, zajedljivim je glasom izjavio
Oliver. »Ona pripada nama. Svojoj braći i meni.«
»Zaista?« Simon je upitno podigao obrve. U glasu mu se osjetila blaga znatiželja, ali
su mu plave oči bile jasne i tvrde poput leda. »A zamislite, ja sam mislio da je ona moja
žena.«
Odjednom se u Oliverovoj ruci stvorio bodež. Krenuo je prema Simonu koji je i dalje
sjedio na stolici.
Simon nije skidao pogled s Oliverovog lica. Izdržao je njegov pijani, škiljavi i
agresivni pogled. »Potegnuli biste oružje na nenaoružanog čovjeka«, tiho je izjavio.
»Imate svoj bodež«, zarežao je Oliver. »Potegnite ga pa da vidimo tko je bolji.«
Simon se nasmijao tihim i podrugljivim smijehom. »Becketu, ja svoje bitke bijem na
bojnom polju, tamo gdje i pripadaju. Ne u odaji bolesne žene.«
Oliverov je bodež poletio zrakom, proletio tek par centimetara od Simonovog lica i
zabio se u drveni okvir kamina. Simon nije ni trepnuo dok je oštrica prolazila uz njegovo lice.
»Beckete, imate strašno neobuzdanu narav.« Nagnuo se naprijed i izvukao nož iz
okvira kamina. Držeći ga za oštricu, pružio ga je njegovom vlasniku. »Uvjeren sam da bi bilo
bolje da zadržite hladnu glavu... barem u ponašanju prema meni«, zamišljeno je dodao.
»Prijetite li vi to meni?« Oliver je bio smeten i uzrujan, ali je bilo očito da ne može
iznaći način da se dostojanstveno povuče.
Simon je odmahnuo glavom. »Mislim da je to više vaš način, Beckete.«
Oliver se okrenuo na peti, zapeo u resice saga i skoro pao, ali se uspio uspraviti
uhvativši se za stup kreveta. Hvatajući ravnotežu i napola teturajući, krenuo je prema vratima.
113
GIGA JANE FEATHER
»Nećete je imati«, izjavio je preko ramena i pakosno zaškiljio. »Nećete je imati,
Hawkesmoore.«
Vrata su se zalupila za njim.
Što li je, za ime Boga, Ariel vidjela u njemu? Žacnula ga je pomisao da je ta pakosna
budala upoznala Ariel prije njega.
Na koji je mali madež mislio? Imala je jedan ispod desne dojke i jednu malu skupinu
ispod desnog guza...
Stisnuo je čeljust dok se borio da obuzda navalu nerazborite srdžbe i val gnušanja kad
je pomislio na Becketove ljigave prste kako otkrivaju ljepote i male nesavršenosti Arielinog
tijela.
Ariel se pomaknula, nešto promrmljala i odbacila pokrivače sa sebe. Ogrtač joj je bio
proziran od znoja, zalijepio joj se za grudi. Bio je sav zapetljan oko njezinog struka. Trbuh,
bedra i medeno zlatni trokut ispod trbuha svjetlucali su se od znoja.
Simon je natopio krpicu lavandinom vodicom i prebrisao joj kožu. Činilo se da ju je to
smirilo jer je prestalo njezino grozničavo mrmljanje. U komodi s rubljem našao je čistu
košulju, namirisanu suhim ružinim laticama posutim među odjećom. Sagnuo se nad nju i
raskopčao znojem natopljeni ogrtač na gornjem dijelu tijela. Podigao ju je na dlan svoje ruke
da oslobodi ogrtač ispod njezine stražnjice. Ovako u groznici, činila mu se nestvarnom;
gotovo da nije osjećao njezinu težinu na ruci.
Skinuo joj je ogrtač preko glave i osvježio joj kožu hladnom i mirisnom krpicom.
Potom joj je preko glave navukao čistu košulju i povukao je dolje niz tijelo. Plahte su ispod i
iznad nje bile natopljene znojem, ali nije znao kako ih promijeniti dok ne dođe Doris.
Djevojka se vratila za pola sata sa psima koji su skakutali oko njezinih nogu. »Donijet
ću čiste plahte, gospodine«, rekla je kad joj je Simon objasnio situaciju. Odnijela je njegov
pladanj i vratila se s čistim plahtama i zagrijanim opekama u naručju.
»Sigurni ste da joj one trebaju? I ovako joj je već dovoljno vruće.«
»Moramo suzbit’ groznicu, gospodine«, znalački mu je objasnila. »Ledi Ariel mi je
rekla kako se to radi kad je moja mama imala babinju groznicu. Kad biste je mogli
podignut’...«, predložila je.
Podigao je Arielino tijelo iz kreveta. Na trenutak je otvorila oči, ali on u njima nije
vidio nikakvog raspoznavanja i to ga je prestrašilo. Sjeo je, držeći je na svome krilu,
osluškujući njezino nerazumljivo mrmljanje i opipavajući joj mlitavo tijelo. Ako je ovo od nje
učinio laudanum, nije nikakvo čudo što se toliko opirala da ga uzme.
»Evo, gospodine. Sve je čisto i svježe, gospodine.« Doris je posljednji put pogladila
jastuke.
Simon je položio svoj teret natrag na krevet, a Doris je oko Arielinog tromog tijela
naslagala vruće opeke, Potom navukla preko nje pokrivače i dodala još jedan poplun. »Je li to
sve/ gospodine...? Oh, da, Edgar. je rek’o da je kobila onol’ko dobro kol’ko može bit. Spalio
je rane i stavio na njih pomast. Kobila je sada mirna.«
»Hvala vam.« Izvukao je gvineju iz džepa i s osmijehom je dao sluškinji. »Laku noć,
Doris.«
Doris je razrogačenih očiju zapanjeno gledala sjajnu kovanicu. Potom se naklonila i
dala u trk, kao da je mislila da će kovanica nestati u zraku ako još ostane tamo.
Simon je stavio ruku u džep. Kad je posegnuo za kovanicom, osjetio je u njemu jos
nešto. Izvukao je van Arielinu narukvicu i podigao je na svjetlo svijeće. Što je to toliko
uznemirilo onu ženu Sarah kad ju je ugledala na Arielinoj ruci? Kao da je ovaj nakit za nju
imao neko značenje.
Čini se da nije bio jedini na koga je djelovala uznemirujuće. Bilo je to veoma čudno.
Odložio je narukvicu na komodu i vratio se do kreveta. Zijevnuo je, osjetivši velik
fizički umor. No gdje da spava? Spavanje u peći koju je stvorilo Arielino tijelo obuzeto
114
GIGA JANE FEATHER
groznicom i mnoštvo vrućih opeka, nije mu djelovalo nimalo privlačno. Prije bitke kod
Malplaqueta mogao je bez poteškoća zaspati na stolici, čak i na podu zamotan u svoj plašt. No
tada mu je tijelo bilo drukčije. Gipkom, mladom, uspravnom i snažnom tijelu nije smetala
mala neudobnost. S čežnjom je pomislio na svoj hladni i svježi krevet preko puta hodnika. No
obećanje je obećanje.
Zaključao je vrata. Potom je naložio vatru, bacio još lišća podbjela u tavu, utrnuo
svijeće i s rezigniranim uzdahom skinuo čizme i ogrtač te legao na pokrivač pokraj Ariel koja
je sada tiho hrkala. Povukao je gornji poplun preko svoga tijela, okrenuo se na bok prema
Ariel, zaštitnički je zagrlio rukom i utonuo u san. Psi su se uz istovremeni zadovoljni uzdah
smjestili ispred kamina.
***
Edgar je opet očistio kobiline rane i nanio joj pomast od slane trave protiv infekcije.
Kobila je tiho zanjištala i pokunjila glavu od boli. Edgar joj je preko slabina prebacio debelu
deku da je zaštiti od hladnoće, napunio kabao smjesom mekinja i sjeo pred nju. Ona ga je
ponjušila i okrenula se.
Edgar je skidao kožnu pregaču kad su se vrata konjušnice odškrinula i kroz njih je
ušao koštunjav momak noseći vrč pjenušavog piva. »Lord Hawkesmoor vam ovo šalje,
gospodine. Nešto kao znak zahvalnosti.« Pružio mu je vrč. »To je najbolje listopadsko pivo,
začinjeno i ojačano jabučnim konjakom.«
Edgar je oblizao usne. Ovo je bilo njegovo najomiljenije piće u bijednim zimskim
noćima. »Pa, lijepo od njega, momče. Zahvali mu.« Uzeo je vrč i uz zadovoljan se uzdah
vratio do peći.
Momak je odmaknuo šiške i nestao u noći zatvorivši vrata za sobom.
Edgar je sjeo na svoj poljski krevet, protegnuo noge prema toploj peći i otpio dugačak
gutljaj začinjenog piva. Jabučni mu je konjak opržio želudac i potom se raširio po njegovom
tijelu, unoseći predivnu mlitavost u njegove udove. Ispružio se na ležaju i naslonio glavu na
tanki jastuk. No prije nego što je uspio ispiti sve, vrč mu je ispao iz odjednom mlohavih
prstiju. Sadržaj se prolio po peći gdje je zašištao i poprskao sve naokolo. Vrč se otkotrljao do
drugog zida, a Edgarova je glava klonula na jastuk.
Deset minuta kasnije vrata su se tiho otvorila i kroz njih je provirila jedna glava.
Čovjek je osluškivao muklu tišinu, potom se povukao i tiho zatvorio vrata.
»Gotov je«, šapnuo je trojici muškaraca koji su stajali u tami ispred dvostrukih vrata
koja su vodila u dio s konjušnicama. »Kobila je u petom pregratku.«
Noćni su se lopovi posrćući prikradali kroz mrak konjušnice, brojeći pregratke uz koje
su prolazili dok su im se oči privikavale na mrak koji je ublažavao samo sjaj zvijezda kroz
visoki okrugli prozor iznad vrata zatvorenih iza njih.
Našli su kobilu. Rukama su joj opipali trbuh, provjeravajući je li ždrebna. Navukli su
joj ular preko glave, a dvojica su se sagnula da joj kopita umotaju u vreće. Konj je
uznemireno zanjištao, ali ga je umirila vreća zobi zavezana za njušku.
Izveli su je iz konjušnice, vodili preko dvorišta, Preko ograđenog pašnjaka i dolje
prema rijeci. Uz uski je dok bila usidrena teglenica. Čim su se približili s kobilom, iz šumarka
je izašao muškarac.
»Da vidim.« Glas mu je bio grub i hrapav šapat u ledenoj noći. I on je najprije rukama
prešao preko životinjinog trbuha, a potom provjerio i sve drugo na njoj. Zaroktao je od
zadovoljstva. »To je ta, u redu. Držite deku na njoj, ne želim da se prehladi na rijeci.«
Odmaknuo se i rukom im pokazao da utovare konja na teglenicu.
115
GIGA JANE FEATHER
Kobila je krenula puna povjerenja. Nikada i nije imala razloga da se boji ljudi. Ruke
koje su je dosad dodirivale bile su uvijek samo nježne. I riječi koje je dosad čula uvijek su bile
nježne i pune ljubavi. I uistinu se nije morala bojati grofa od Ravenspeara koji je pozorno
promatrao kako je vode na teglenicu i zavezuju za ogradu. Bila je suviše vrijedna imovina
koja je zasluživala da se s njom postupa samo s najvećim poštovanjem.
116
GIGA JANE FEATHER
Šesnaesto poglavlje
Jenny je stajala uz vrtna vrata, čekajući da čuje zvuk Edgarovog jednoprega na
kolnom putu. Još je bio mrak i ruke u rukavicama bez prstiju su joj se sledile držeći ručku
košare. Čula je kako su se iza nje otvorila vrata kolibe.
»Edgar kasni«, rekla je svojoj majci preko ramena. »To nimalo ne sliči na njega.«
Okrenula se i krenula putem prema kolibi.
»Majko, ne bi smjela stajati na hladnoći u tom tankom ogrtaču.« Odgurala je Sarah
natrag u toplinu kolibe i zatvorila vrata za njima.« Da napravim još čaja?«
Sarah je kimnula. Prišla je malom prozoru, mršteći se kao i njezina kći. Edgar je bio
pouzdan kao mjesečev ciklus. Ako je rekao da će doći u sedam sati, onda je i trebao biti ovdje
u sedam sati.
»Nadam se da mu se nije nešto dogodilo.« Jenny je izgovorila majčinu misao dok je
uzimala kotlić iz kojeg se pušilo. »Da mu se nije prevrnuo jednopreg ili nešto slično.«
Samouvjereno je prelila kipuću vodu preko lišća kupine u čajniku i mirisna se para podigla u
zrak.
Sarah je donijela šalice na stol i narezala kruh na dasci. Premazala je kriške debelim
slojem maslaca i meda i jednu dodala Jenny.
»Da, mogla bih pojesti nešto za doručak«, složila se Jenny i natočila čaj u šalice prije
nego što je zagrizla kruh. »Možda bih mogla otići do ceste i vidjeti može li me neki od vozara
prevesti do dvorca. Ili će možda netko znati ako mu se nešto dogodilo.«
Znala je da mu se nešto moralo dogoditi. Nije se protivila kad se njezina majka
ogrnula plaštem i krenula zajedno s njom u sada već svijetlo jutro. Hodale su putem prema
cesti koja je vodila od sela do dvorca.
Približavala su im se pivarska kola. Zaustavila su se uz dvije žene. »‘Jutro, gazdarice
Sarah, gospođice Jenny.« Vozar je dodirnuo svoje šiške. »Rano je da stojite tu na hladnoći.
Da vas odvezem nekamo?«
»Čekamo da dođe Edgar iz dvorca, Giles.« Jenny je prepoznala čovjekov glas.
»Trebao je u sedam doći po mene, ali ga je nešto zadržalo. Jučer se ledi Ariel prehladila pa
sam se jutros spremila da je obiđem.«
»Oh, dobro, onda uskočite, gospođice Jenny« Vozar je sišao da joj pomogne uspeti se
na kola. »Kako je ledi Ariel? Ide li i vaša majka?« Upitno je pogledao Sarah koja je odlučno
odmahnula glavom i stala u kraj. Nije osjećala nikakvu potrebu da opet prođe ispod
nadsvođenog ulaza u dvorac Ravenspeare.
»Ariel ima groznicu«, rekla je Jenny. Nije ni trebala vidjeti majku da bi znala da je
odbila vozarevu ponudu. »Znate, ima slaba pluća pa se uvijek treba jako zabrinuti kad se
prehladi.«
»Oh, da«, razborito se složio vozar, podigao ruku da pozdravi nijemu Sarah i
pokrenuo kola. »Ne smijemo dopustit’ da se ledi Ariel razboli. Što bi onda bilo s nama
drugima?« Vješto je okrenuo kola na uskome putu da se vrati odakle je i došao. »No uskoro
ćemo je izgubit’, naravno, onda kad ode u Hawkesmoor.«
Jenny je promrmljala nešto što se moglo protumačiti kao slaganje. Čak i da Ariel ne
ode u Hawkesmoor, ni u kojemu slučaju nije kanila ostati u dvorcu. No Jenny se počela pitati
što će biti s prijateljičinim planovima i kako će se Hawkesmoor uklopiti u njih.
Toliko se udubila u razmišljanje, da je posve zaboravila na Edgarov nedolazak sve dok
vozar nije zaustavio kola ispred nadsvođenih vrata koja su vodila u povrtnjak dvorca
Ravenspeare. »Evo vas, gospođice Jenny. Da uđem s vama?«
117
GIGA JANE FEATHER
»Ne, sama ću naći put u kuhinju, hvala vam, Giles.«
Kimnuo je i skočio s kola da joj pomogne sići. »U kuhinji će bit’ mnogo ljudi koji će
vam pomoći.«
Jenny mu se nasmiješila i krenula prema dvorcu. Hodala je uskom stazom između dva
reda povrća u povrtnjaku i bez ijednog krivog koraka stigla do otvorenih vrata.
»Oh, gospođice Jenny. Sigurna sam da ste došli vidjeti ledi Ariel.« Gertrudin je veseli
glas dočekao slijepu ženu koja je pomalo nesigurno zastala na vratima.
»Edgar je trebao doći po mene u sedam, ali nije došao.« Jenny je pustila da je uzme za
ruku i odvede do stolice za dugim stolom. »Zamolila sam vozara Gilesa da me odveze.«
»Čudno«, namrštila se Gertrude. »Ni ja nisam jutros vidjela Edgara. Obično dođe
ovamo na doručak do šest sati.« Ogledala se po punoj kuhinji. »Gospodine Timson? Jeste li
jutros vidjeli Edgara?«
Timson je odmahnuo glavom. »Ne mogu reć’ da jesam, gazdarice Gertrude.« I on se
ogledao naokolo i uhvatio tanak i žilav zglavak pomoćnog momka. »Ti, momče, otrči do
konjušnice i vidi je li Edgar tamo.«
Momak je otrčao, a Gertrude je sjela do Jenny i utješno joj rekla: »Onda, kako vam je
mama? Doris kaže da je bila ovdje i brinula se za ledi Ariel.«
»Dobro je, hvala«, odvratila je Jenny, potiskujući sjećanje na jučerašnje majčino
čudno ponašanje. Nakon toga je njezina majka bila posve dobro, stoga nije bilo potrebe dalje
se uzrujavati radi toga.
»Oh, gazdarice Gertrude i gazda Timson, bolje bi bilo da odma’ dođete!« Momak je
stajao na vratima očiju razrogačenih od uzbuđenja i straha.
» Radi se o gazdi Edgaru. Mrtav je. ‘Ladan k’o kamen.«
»Što?« Timson je stigao do vrata prije nego što su se Jenny i Gertrude uspjele ustati.
Opalio je momku šamar preko uha. »Ako je ovo jedna od tvojih šala, mladi Benjie, bolje bi ti
bilo da te nema.«
» Nije, gazda Timson. Kunem se Bogom da nije«, odvratio je momak sklanjajući se
pred lakajem. Gertrude je posve neusiljeno dohvatila Jennynu ruku i pohitala za njima.
Edgar je ležao na svom ležaju kraj hladne peći. Oči su mu bile zatvorene, lice bijelo
poput mlijeka. Nikakvog disanja, ni traga životu.
Timson je bespomoćno stajao i zurio u beživotno tijelo. Gertrude se ushodala oko
Jenny, potom uljudno stala ustranu da mlada žena može obaviti pregled. Jenny se sagnula,
prstima vješto otkopčala Edgarov haljetak i odgrnula mu košulju od grubog domaćeg platna.
Prislonila je uho na njegova gola prsa i stavila mu dlan preko usta.
»Nije mrtav«, tiho je izjavila.
»Joj, mislio sam da je, gazda Timson«, zaskvičao je momak i odmaknuo se izvan
lakajevog dohvata. »Kunem se Bogom, mislio sam da jest. Nisam se šalio, gazda.«
»Tornjaj se!«, naredio je Timson, prijeteći podigavši ruku. I momak je pobjegao.
»To je mrtvački san«, izjavila je Gertrude zloslutnim glasom. »Već sam viđala takve.
Spavaju k’o mrtvi, a onda odu u Božje ruke.« Pregačom je obrisala oči. »Siroti gazda Edgar.
Bio je tako dobar čovjek. Ledi Ariel će bit’ izvan sebe.«
Edgar se trgnuo i kroz zatvorene usne ispustio tihi uzdah.
»Bio mrtvački san ili ne, čini mi se da se budi iz njega«, primijetio je Timson. Pogled
mu je privukao prevrnuti vrč kraj zida. Uzeo ga je i kritički pomirisao. »Malo je previše
zavirio u dno, ako mene pitate. Ovo je nešto jako.«
»Mogu li vidjeti?« Jenny je ispružila ruku.
Pomirisala je vrč, obrisala prstom kapljice na njemu i polizala ga. Namrštila se, ali nije
rekla ništa, samo je odložila vrč na tlo i opet se sagnula nad Edgara.
»Edgare? Čujete li me, Edgare?« Govorila je tiho i uporno. Kapci su mu zatreperili.
Teškom je mukom podigao ruku s ležaja, kao da mu teži jednu tonu, usporeno je pomaknuo i
118
GIGA JANE FEATHER
dodirnuo usta. Otvorio je oči. Smeten mu je pogled pao na Jenny. U mutnim mu se očima
pojavio užas. »Oh, gospođice Jenny, trebao sam doći po vas, zar ne? Koliko je sati?«
»Blizu osam«, odvratila je Jenny »Ležite još neko vrijeme, Edgare. Ubrzo ćete se
osjećati snažnije. Možda imate nekog čaja za jačanje...?«, upitno je pogledala Gertrude.
»Poslat ću jednu od djevojaka s čajem«, rekla je Gertrude. »Želite još nešto?«
Edgar je odmahnuo glavom i Gertrude je otišla. Edgar je sjeo i prebacio noge preko
ruba ležaja. Zavrtjelo mu se u glavi pa ju je uz stenjanje spustio na koljena.
»Malo ste preduboko zavirili u čašicu, Edgare?«, rekao je Timson. »Svi mi katkada to
činimo, ali nikad nisam pomislio da vi imate problema s pićem.«
Edgar je oprezno podigao glavu. Žmirkao je gledajući po spremištu. »Nemam.«
Odmahnuo je glavom. »Sinoć mi je momak donio vrč, nakon što sam se pobrinuo za konje.
Rek’o je da mi to šalje grof od Hawkesmoora.«
Jenny je opet uzela vrč. »Lord Hawkesmoor vam je poslao ovo piće?«
» Da. I bilo je jako dobro, iako veoma jako. Mora da mi je udarilo u glavu.«
»Pretpostavljam da je tako«, rekla je Jenny. »Ako mislite da vam je sada bolje, ja bih
otišla unutra obići ledi Ariel. Vratit ću se kasnije.«
»Bit ću spreman da vas odvezem kući kad god zaželite«, rekao je Edgar. »Timsone,
dajte mi ruku. »Primio je lakajevu ispruženu ruku i teturajući se osovio na noge. »Bože dragi,
bolje da pogledam konje. Ledi Ariel će htjet’ znat’ kako je kobila.« Odmahujući glavom
posrćući je krenuo prema vratima konjušnice.
***
Rano ujutro Arielina je odaja sličila na sajmeni dan u Cambridgeu kad se rijeka
posjetitelja došla raspitivati za njezino zdravlje. No barem su je pustili na miru kad su svatovi
nakon toga otišli u cjelodnevni lov.
Dan prisilne besposlice nije joj izgledao nimalo privlačno, iako je vidarica u njoj
govorila da je to pametno i nužno. Oslonila se na jastuke, iščekujući grebanje psećih pandži
na vratima u hodniku kad se Doris vrati s njima iz jutarnje šetnje. Doris ih je morala izvesti jer
je Edgar trebao otići po Jenny.
Ariel se naglo posjela i pogledala sat. Bilo je prošlo osam sati. Edgar se već davno
trebao vratiti s Jenny.
Dok je razmišljala, psi su zacvilili pred zatvorenim vratima. Uletjeli su u odaju čim je
Doris otvorila vrata. »Jadna ti sam, ledi Ariel, spala sam s nogu od umora«, kukala je
zadihano. »Evo, došla je gospođica Jenny da vidi kako ste.«
»Hvala ti što si izvela pse«, Ariel se toplo nasmiješila djevojci. »Zabrinula sam se za
tebe, Jenny« Ispružila je ruku i uhvatila Jennynu kad joj se približila. »Edgar sigurno nije
zaboravio otići po tebe.«
»Zapravo i nije«, okolišajući je rekla Jenny i kradomice rukom pokazala na Doris.
Čula ju je kako se desno iza nje kreće po odaji. »Kako se jutros osjećaš?« Stavila je hladnu
ruku na njezino čelo. »Znači, groznica je nestala?«
»Jest, u neko doba noći.« Ariel je rastvorila košulju da joj Jenny može poslušati pluća.
»Rijeke znoja tekle su s mene, bilo je odvratno. Siroti je Simon stalno morao mijenjati
posteljinu.«
»Znači, pokazao se kao dobar njegovatelj?«, upitala je Jenny neobično ravnodušnim
glasom.’
»Začudo.« Simonov suhi odgovor s dovratka nagnao je Jenny da se trgne uz
iznenađeni uzdah.
No brzo se pribrala i počela opipavati Arielin vrat. Ravnodušno je rekla: »Dobro jutro,
gospodine.«
119
GIGA JANE FEATHER
»Dobro jutro, Jenny. Što mislite o bolesnici?«
»Bolje je. Ariel, boli li te grlo?«
»Jako.«
»Morali bismo ga omotati vrućim flanelom« Okrenula se i obratila Doris. »Doris,
otrčite dolje do kuhinje i zamolite gazdaricu Gertrude da u krušnoj peći ugrije komade
flanela.«
»Da, gospođice.« Doris je užurbano prošla uz grofa koji je još uvijek stajao na
vratima. Nije primijetila zbunjeno mrštenje u njegovim očima.
Činilo se da Jenny izbjegava razgovor s njim. Kad se približio krevetu, trgnula se i
odmaknula, iz njezinog je mršavog tijela izbijala napetost. Što je, za ime svijeta, bilo s ovom
ženom?
»Pa, ostavit ću vas vašemu poslu«, rekao je, začuvši sjenku nelagodnosti u svom
glasu. »Siguran sam da joj je bolje u vašim nego u mojim rukama, Jenny.«
Jenny nije ništa odvratila. Činilo se da je svu svoju pažnju usmjerila na osluškivanje
Arielinog pulsa.
»Uživajte u lovu na jelena, gospodine«, rekla je Ariel. »Voljela bih da mogu poći s
vama.«
»Pa, ne možete«, rekao je i sagnuo se da je poljubi. »Ostat ćete u krevetu zamotani u
topli flanel, a ja ću vam se pridružiti na večeri uz vatru.«
Kad su se vrata zatvorila za njim, Ariel je hitro rekla: »Što se dogodilo s Edgarom?«
Jenny je sjela na rub kreveta. »Izgleda da je sinoć popio veliku količinu mješavine
alkohola od melase i zaspao.«
»Kako to misliš, izgleda?« Ariel je uvijek pažljivo slušala.
Jenny se ugrizla za usnicu. »U njegovom vrču nije bilo samo pivo i jabučni konjak,
Ariel.«
»Oh?« Ariel se posjela i napeto je promatrala širom otvorenih očiju.
»Vjerojatno je bila i bekovina, možda i velebilje, a svakako se osjetio okus rosopasa.«
»Oh.« Ariel je zurila u Jenny. »Misliš da je alkohol bio drogiran?«
Jenny je slegnula ramenima. »Ostalo je samo par kapi. Možda sam u krivu.«
»Ne, sigurno nisi«, rekla je Ariel. »Gdje je Edgar sada?«
»Provjerava konje.«
Negdje u svojim prsima Ariel je osjetila strašnu bol koja se počela širiti po cijelome
prsnom košu. Užasnuto je gledala u nepomičnu ženu pokraj sebe.
Dvije su žene čekale u tišini. Obje su čekale da čuju ono što su predosjećale da će čuti.
Kad je nekoliko minuta kasnije Edgar ušao u odaju, lice mu je bilo mrtvački blijedo, a
usta stisnuta. Ariel ga je preduhitrila: »Što smo izgubili?«
»Ždrebnu kobilu.« Bespomoćno je stajao, kršeći ruke. »Ne mogu vjerovat’ da se to
dogodilo. Ne mogu vjerovat’ da sam se tako glupavo napio, ali... ali jesam.« Bolno je zakukao
i objesio ramena. »Odmah ću otić’, gospo. Volio bih kad bih mogao učinit’ nešto da vam
pokažem kol’ko mi je žao, ali...«
»Nema potrebe da krivite sebe, Edgare«, žurno ga je prekinula Ariel. »To nije bila
vaša greška. Melasa koju ste pili je bila drogirana. Jenny ju je okusila.«
»Drogirana?« Ramena su mu se opet uspravila. Iz očiju mu je nestalo žaljenje, krivnja
i tjeskoba, a pojavio se gnjev. »Netko me je htio maknut’ s puta.«
Ariel je odbacila pokrivače kao da je guše i smetaju u razmišljanju. »Ranulf«, izjavila
je.
Edgar je naglo svrnuo pogled. Pogledao je Jenny koja je stajala uz krevet, lica tvrdog
poput granita. Pročistio je grlo. »Vrč, gospo, nije... nije poslao...«, ostao je bez glasa.
Jenny je hladnim i odlučnim glasom nastavila njegovu rečenicu: »Edgar mi je
maloprije rekao da mu je vrč poslao grof od Hawkesmoora.«
120
GIGA JANE FEATHER
»Momak koji mi ga je donio, gospo, rek’o je da mi ga u znak zahvalnosti šalje
njegovo gospodstvo. Mislio sam da je to zbog toga što sam se pobrinuo za kobilu.« Opet je
zašutio, ne mogavši gledati u blijedo lice na krevetu.
Simon? Simon je drogirao Edgara da bi mogao ukrasti arabere? On je znao da ih ona
uzgaja. Kao iskusni konjanik, znao je da su veoma vrijedne životinje. Imao je savršeno mjesto
za njihovo skrivanje na svome imanju do kojega se lako moglo doći teglenicom niz rijeku i
kanalima za isušivanje kroz močvaru. Je li mogao vidjeti da ona u konjušnici ima pravi zlatni
rudnik? Je li pretpostavljao da naivna mlada žena ne zna koliko joj njezina razbibriga može
biti unosna? Je li zato ukrao konja? Simon? Kako je to moguće? To nije bilo moguće.
»Edgare, koji vam je momak donio pivo?« Prebacila je noge preko ruba kreveta i
posegnula za ogrtačem prebačenim preko uznožja.
»Ne poznajem ga, gospo.« Edgar se nelagodno premještao s noge na nogu i netremice
zurio kroz prozor iza kreveta. Pun osjećaja krivnje i potresenosti, banuo je u odaju ledi Ariel,
ni ne misleći na to da joj narušava osobni prostor. Pogled na njegovu gospodaricu koja samo u
košulji sjedi na svome krevetu i njiše golim nogama, izazivao je u njemu sram.
»Mislite da nije bio jedan od naših?« Gurnula je ruke u rukave ogrtača, nimalo svjesna
Edgarove nelagode.
»Može bit’, gospo. Možda je neki novi, prije ga nisam viđ’o.«
»Siđite u kuhinju i raspitajte se«, žurno mu je rekla Ariel. »Saznajte tko ga poznaje i
odakle dolazi. I nađite ga. Ja idem dolje u konjušnicu da provjerim ostale konje.«
»U pravu ste, gospo.« Edgar je žurno krenuo prema vratima. »Vaša je kobila jutros
dobro. Rane su se lijepo zatvorile i pojela je nešto zobi.«
»Dobro.« Ariel je ustala s kreveta i oprezno ustala, namršteno procjenjujući vlastitu
snagu. »Idite sada.«
Edgar je otišao, a ona je počela koračati po odaji. »Ne mogu vjerovati da je Simon
ukrao kobilu.«
»Imao je priliku«, istaknula je Jenny.
»Jest, ali ne mogu vjerovati da bi učinio nešto tako podmuklo. Vjerojatnijim mi se čini
da je to bio Ranulf. Propitkivao se, a Edgar mi je rekao da je bio zelen od srdžbe kad sam
otpremila ždrijebe. Mora da mu je netko odavde nešto dojavio i sigurno je čuo da imam kupca
za ždrebnu kobilu.«
U drugim bi se okolnostima Jenny nasmiješila na ovo Arielino zauzimanje za
Hawkesmoora – za čovjeka za kojega je prije vjerovala da je spreman na svako prezira
vrijedno djelo, za čovjeka kojega bi samo prije nekoliko dana rado gurnula u jamu paklenu.
»Pa, bio to tvoj brat ili ne, mislim da nećeš ni sebi ni drugima učiniti nikakvo dobro
ako izađeš van na hladnoću«, praktično je rekla.
»Neću.« Ariel se spustila u stolicu za ljuljanje i čvrsto omotala ogrtač oko sebe. »U
pravu si, neću.« Zagrizla je nokat i otrgnula ga. Sad će morati brže djelovati. Ranulf se neće
zaustaviti samo na kobili.
121
GIGA JANE FEATHER
Sedamnaesto poglavlje
Ranulf je odisao većom samodopadnošću nego inače, pomislio je Simon kad je grof
od Ravenspearea okrenuo svoga konja prema pokretnom mostu i izveo bučnu lovačku družinu
iz dvorca.
Simon je jahao usporedno sa svojim šurjakom i započeo razgovor o današnjim
očekivanjima u lovu.
»Bit će dobar ulov ako je Ralph dobro obavio svoj posao«, odvratio je Ranulf.
Dobacio je smrknut pogled svom mlađem bratu koji je jahao tik iza njega. Mladić je
porumenio.
»Ne mogu ja biti odgovoran za glupave lovce.
Uputio sam goniče i pobrinuo se da u šumi bude dovoljno divljači. Što sam još drugo
mogao učiniti?«
Ranulf mu nije odgovorio. »Kanite li otići na dvor kad nas napustite, Hawkesmoore?«
Glas mu je bio ugodan, kao da razgovara s prijateljem. »Koliko sam shvatio, uživate zaštitu
vojvotkinje od Marlborougha.«
»Sarah i ja imamo neke zajedničke interese«, odvratio je Simon. »Oboje smo veoma
zabrinuti za zdravlje i dobrobit njezinog supruga.«
»Ah, da, našeg junačkog Johna, vojvode od Mariborougha.« Rolandov je glas, za
razliku od glasa njegovog brata, bio jedak. »Čuo sam da se priča kako kraljica Ana ima sve
manje strpljenja za svoga junaka.«
Simon je načas stisnuo usne, potom se opustio. Nasmiješio se i slegnuo ramenima.
»Čovjeku Marlboroughova kova nije uvijek lako plesati na glazbu mušičavog vođe – bio on
vladar ili ne. No još nisam čuo da bi njegova odanost bila upitna.« U riječima mu se osjetila
lagana oštrina.
Roland je nešto nehajno odvratio. Nije bio spreman napasti karakter čovjeka koji je
bio jedan od najbližih Simonovih prijatelja i u kojega je cijela zemlja gledala kao u poluboga.
»Ravenspeare, znate li što o ženi koja se zove Esther i živi u ovim krajevima?« Simon
se obratio Ranulfu, glas mu je zvučao kao da samo čavrlja. »Došla je ovamo prije nekih
tridesetak godina. Možda malo više.«
Ranulf je izgledao iznenađeno. »Ja sam tada imao tek deset godina.«
»Samo me zanima. Kanim je naći ako je još uvijek živa.«
Sad se Ranulf veoma zainteresirao. »Što je ona vama, Hawkesmooore?«
»Ništa, koliko mi je poznato. No čini se da ona krije neku obiteljsku tajnu.« Opet je
slegnuo ramenima. »Ne volim tajne.«
»Došla je s Hawkesmoorove zemlje na zemlju Ravenspeara?«, oštro je upitao Roland.
Kao i obično, on je prvi od braće shvatio smisao.
»Vjerojatno.«
»Mislite da bi ta žena mogla biti neka veza između naših dviju obitelji?«
»Ja ne znam ni za kakvu vezu«, glatko je slagao Simon. »Njezino se ime spominje u
papirima moga oca. Ništa nije zapisano o njoj, samo da je otišla sa zemlje Hawkesmoorovih i
da se vjeruje kako je otišla živjeti na zemlju Ravenspeara. Bio sam znatiželjan pa sam se pitao
znači li vam nešto njezino ime.«
»Meni ne«, izjavio je Roland. Okrenuo je glavu i zazvao preko ramena: »Ralphe, znaš
li za neku ženu imenom Esther koja živi negdje na našoj zemlji?«
Ralph je dojahao do braće. Lice mu je još uvijek bilo namrgođeno. »Ne očekujete
valjda od mene da znam ime svakog stanovnika, a kamoli noćne skitnice i lutalice koji su u
prolazu.«
122
GIGA JANE FEATHER
»Ne, to je Arielino područje«, rekao je Ranulf. »Upitat ću vašu ženu, Hawkesmoore.
Ako ni ona nije čula za tu ženu, tada možete biti sigurni da je nema ovdje... barem žive, ali bi
mogla biti pokopana...« Odmahnuo je glavom, podbo konja i uputio se prema udaljenom
šumarku iz kojega se čuo i lavež pasa.
Ostali su ga slijedili, a Simon je usporio konja i vratio se među svoje prijatelje. Ariel
nikad nije čula za Esther. Ni Edgar nije nikad čuo. Možda je Ranulf bio u pravu. Možda je
bila mrtva. Trideset je godina dugo razdoblje, a ako su u to bili umiješani Ravenspeari, tada je
to bio Ranulfov otac, možda čak i njegovi stričevi. Štogod da se dogodilo, sada je bilo
pokopano. Da je bilo što spomenuto u Ravenspearovim papirima, Ranulf bi to znao. Jedino
ako se nije pretvarao da ništa ne zna.
Ali što se dogodilo s djetetom? U očevim se papirima jasno spominje Estherino dijete
kojemu je otac bio Geoffreyev brat Owen. Dijete za koje se nakon Owenove smrti brinuo
Geoffrey. No Simon se nije mogao sjetiti da mu je njegov otac ikada spominjao da ima
nepoznatog bratića. Ni njegova majka nije nikada spominjala to dijete. Je li bio dječak ili
djevojčica? Čak se ni ta jednostavna činjenica nije mogla naslutiti iz zagonetnih papira
Geoffreya Hawkesmoora.
Simon ih je otkrio tek prije nekoliko mjeseci, skrivene ispod lažnog dna ladice u
očevom pisaćem stolu. I sama ta činjenica ga je zbunjivala. Zbog čega bi se to velikodušno
obiteljsko djelo skrivalo od svih i svakoga? Je li to imalo neke veze s djetetovom majkom? U
papirima je samo neizravno zapisano da je žena nestala i da ju je Geoffrey više puta
pokušavao pronaći.
No taj je nepoznati bratić opčinjavao Simona. Ako je njegov otac preuzeo odgovornost
za dijete, zašto onda u njegovoj oporuci ništa nije navedeno o zbrinjavanju njegovog
štićenika? Ako je ta osoba još uvijek postojala, Simon je, kao jedini nasljednik velikog
imanja, osjećao da prema njemu ili njoj ima neku obvezu. Nije znao zbog čega tako osjeća, ali
je tako bilo.
Na samom kraju očevih osobnih papira, spominje se Ravenspeare. To je bio jedini trag
koji je Simon imao. Mogu samo pretpostaviti da je u njezin nestanak umiješano đavolje leglo.
Ravenspearima nije svojstveno da ostavljaju stvari nedovršenima, iako im, u njezinom
tadašnjem stanju, nije predstavljala nikakvu prijetnju. Sigurno su je imali negdje na oku, u
slučaju da se nešto promijeni.
Svoju je majku pamtio kao blijedu ženu nalik na sjenku koja je dane provodila ležeći
na počivaljci. Sve je na njoj bilo blijedo: kosa joj je bila toliko svijetla da je bila gotovo bijela;
oči su joj bile blijedoplave, koža toliko tanka da je bila skoro prozirna. Nosila je blijedu
odjeću, cvijeće je u njezinom budoaru bilo onoliko bezbojno koliko to cvijeće može biti,
zavjese su visjele u nježnim izblijedjelim naborima. Svi su je okruživali prigušenim
glasovima, sustegnutim pokretima i tihim koracima.
Iako je bio tek malo dijete, uvijek bi se osjećao kao šareni nespretnjaković kad bi ga
dovodili k njoj. Sjedio bi na stolcu uz njezinu počivaljku i gledao u svoje ruke koje su mu
izgledale prljave, ispucane i grube u usporedbi s majčinim tankim i prozirnim prstima bez
krvi. Sramio se svojih nogu u golemim i teškim čizmama. I glas mu je bio previše glasan i
grub, čak i kad se trudio šaptati. A ona bi se veoma brzo umorila od njega. Nakon samo par
minuta mahnula bi mu uz slabašan osmijeh i njegova bi ga dadilja odvela bez ijedne
izgovorene riječi.
Nije se mogao sjetiti da li je išta osjećao kad je umrla. Bio je prisutan na sprovodu,
ozbiljno je sjedio kraj svoga oca u kočiji, stajao je uz grob i bacio zemlju na lijes. Sjećao se
njihove mračne kuće, s pokućstvom i prozorima prekrivenima crnim žalobnim pokrovima,
svoga oca odjevenog u crno, svoje vlastite žalobne odjeće. No sve se promijenilo kad je
njegov otac svukao odjeću za žalovanje. U kuću je dolazilo društvo, čula se buka i smijeh.
Otac ga je vodio u lov i na pecanje. Zajedno su jeli kad god je grof bio u Hawkesmoor
123
GIGA JANE FEATHER
Manoru. Otac mu je izgledao kao posve drugi čovjek: veseo, nasmijan i topao.
Sve do onog strašnog dana kad mu je bilo deset godina. Tog su mu užasnog dana rekli
da mu je otac mrtav. Tek je nekoliko godina kasnije otkrio cijelu istinu o njegovoj smrti. Da je
njegov otac ljubovao sa ženom grofa od Ravenspeara. Da su ih zatekli na djelu. Da je grof od
Ravenspeara hladnokrvno ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika u nekoj londonskoj ulici
prekrivenoj snijegom.
Geoffrey Hawkesmoor je volio Margaret Ravenspeare. A sada se Geoffreyev sin
oženio za kćer Margaret Ravenspeare.
Shvatio je da se mršti i zamijetio da ga prijatelji promatraju s mješavinom zabrinutosti
i znatiželje.
»Nešto te muči, Simone?«, upitao ga je Peter.
Simon se nasmijao neveselim glasom. »Misliš, osim toga što sam prisiljen prihvatiti
gostoprimstvo omraženog klana koji se neće smiriti dok ne vidi moju krv?« Odmahnuo je
glavom. »Dođite, pridružimo se ostalima.«
***
Bilo je kasno poslijepodne kad je Ariel čula povratak lovaca: topot kopita, povike i
dozivanje slugu i lovaca dok su lovci silazili sa svojih konja i predavali ih konjušarima.
Nakon toga su se uputili u Veliku dvoranu u kojoj ih je čekala hrana i vino.
Sjedila je u stolici za ljuljanje, psi su sjedili do njezinih nogu. Jenny se već davno
vratila svojoj kući. Odvezao ju je Edgar, nakon bezuspješne potrage za tajanstvenim momkom
koji mu je donio drogirano piće. U odaji je bilo toplo; svjetiljke su bacale nježno svjetlo,
lonac s mirisnim ljekovitim biljem tiho je ključao na tronošcu u vatri. Boca vina i pladanj
ukusnih kolača stajali su na malom stolu uz njezinu stolicu.
Glasovi u dvorištu trgnuli su je iz žalosnih misli. Odmotala je toplu flanelsku krpu oko
vrata. Ovaj joj je postupak ipak malo pomogao: glas joj više nije bio toliko hrapav, a i grlo ju
je manje boljelo. No još je uvijek bila iscrpljena od noćne groznice i obuzeta tromošću koja
joj je otupila sav gnjev i jad. Nakanila je sići dolje na večeru i sada je došao trenutak da
zaboravi na sve posljedice svoje prehlade.
Odlučila je da Simonu neće reći ništa o nestanku kobile. Niti Ranulfu. Nijednome od
njih nije smjela dati do znanja koliko su joj važni ti konji.
Psi su naćulili uši i prišli k vratima dobrih pet minuta prije nego što je Simon jednom
zakucao i odmah ih otvorio. Na njihov im je oduševljeni doček uzvratio kratkim glađenjem i
odsječnim: »Dolje.« Kad su se pokunjeno vratili na svoje mjesto kraj ognjišta, okrenuo se i
nasmiješio da pozdravi svoju ženu.
»Izgledate bolje. Jeste li bolje?«
»Dovoljno dobro da siđem dolje na večeru«, odlučno je rekla. »Želite li vina?«
»Da, žedan sam kao isušena deva.« Nježno joj je prstom prešao preko obraza, a ona je,
na njegovo iznenađenje, ustuknula. Sjetio se kako se tog jutra Jenny odnosila prema njemu pa
se namrštio.
Ariel se okrenula da natoči vino u dvije čaše na pladnju. »Jeste li za kolač od sira?«
»Da, hvala.« Uzeo je jedan, potom stao uz vatru da mu ugrije leda i zamišljeno
promatrao Ariel dok je jeo i pio. »Jeste li proveli ugodan dan?«
»Prilično ugodan«, odvratila je ne gledajući ga dok je pijuckala svoje vino. »Edgar
kaže da je ranjena kobila dobro. Sutra ću je obići.«
»Je li pametno tako brzo izlaziti van na hladnoću?«
»Bit će mi dobro«, rekla je, svjesna ravnodušnosti u svome glasu. »Ima još nekih
stvari koje moram obaviti kod konja. Stvari kojima Edgar nije dorastao. Jako je dobar u
izvršavanju naloga, ali će on sam prvi priznati da mu nedostaje poduzetnosti.«
124
GIGA JANE FEATHER
»Iskren čovjek, na svoj način«, složio se Simon. »Čovjek kojeg je dobro imati da ti
čuva leđa. Podsjeća me na kaplara kojeg sam imao u vojsci. Dostojan povjerenja i posve
pouzdan.« Otpio je još jedan dugi gutljaj vina. »Jackson me je izvukao s bojnog polja kod
Malplaqueta i zatim su ga ubili dok je klečao kraj mene i pokušavao mi golim rukama
zaustaviti krvarenje.«
Lice mu je bilo bezizražajno, no u glasu mu se čula sjeta. Potom je ispraznio sadržaj
svoje čaše, a ona je promatrala kako mu se pomiče od sunca potamnjelo grlo. I unatoč slabosti
i gnjevu, osjetila je bockanje požude koje joj je zategnulo dlačice na koži.
Odložio je praznu čašu. »Moram se urediti prije večere. Jeste li sigurni da je pametno
sići dolje?«
»Ako još ostanem ovdje, poludjet ću.«
»A da vam ja pravim društvo?« Pitao se zbog čega se osjećao nelagodno kad joj je to
predložio.
Odmahnula je glavom. »Nema potrebe da se povlačite u osamu, gospodine. Zajedno
ćemo sići dolje.«
»Dobro.« Napola joj se naklonio i otišao.
Ustala je sa stolice za ljuljanje i tromim koracima krenula prema ormaru. Nosila je
jednu od svojih starih haljina u kojoj se osjećala udobno, ali je bila otrcana čak i prema
najvelikodušnijoj procjeni. Iako je dolazila u napast da ostane u onome u čemu je bila, ponos
ju je natjerao da se presvuče u jednu od svojih novih haljina.
Trebalo joj je nešto drastično, nešto što će unijeti živost u njezino blijedo lice. Ranulf
sigurno očekuje da bude iscrpljena i malodušna, no ona mu neće priuštiti to zadovoljstvo.
Blistat će i izdržati do kraja.
Osjetila je ponovnu navalu svoje uobičajene energije kad se petnaest minuta kasnije
odmjeravala u ogledalu odjevena u haljinu čija je gornja grimiznocrvena suknja bila bogato
protkana zlatom. Krajevi sa strane su joj bili zabačeni da se ispod nje vidi zlatna podsuknja.
Gornji su rukavi bili ukrašeni debelim zlatnim pletenicama, sa slapovima nabrane bijele čipke
koja joj je pokrivala podlaktice.
Kosu je češljem pričvrstila na vrhu glave i upravo je pokušavala izvući nekoliko
pramenova sa strane kad su se otvorila vrata na kojima je stajao Simon. Kao i obično,
pokucao je samo jednom i odmah ušao. Sada je stajao na vratima i promatrao je. Vidjela ga je
u ogledalu. Bio je odjeven u crni baršun sa širokim ovratnikom od srebrne čipke; srebrna je
čipka obrubljivala i rukave i džepove njegove jakne.
»Zadivljuje me to što vam za oblačenje ne treba sluškinja.«
»Oduvijek se snalazim sama.« Čvrsto je omotala pramen oko kažiprsta, a potom ga
pustila da joj padne na obraz.
»Kako sami zavezujete korzet?«
Slegnula je ramenima, još mu uvijek držeći okrenuta leđa. »Ne mučim se previše s
čvrstim zavezivanjem korzeta, a obruče se lako može pričvrstiti oko struka.«
Prislonio je štap uza zid i došao iza nje. Položio joj je ruke na struk. Nasmiješio se kad
su mu se spojili palčevi i kažiprsti. »Ne, zaista vam ne treba čvrsto vezivanje.«
»Imate veoma velike ruke«, odvratila je. Na jagodicama joj se pojavilo rumenilo.
Toplina njegovih ruku kojima joj je obujmio struk širila se njezinim tijelom, šaljući poznate
valove požude u njezin trbuh. Noge su joj se u elegantnim satenskim papučicama premjestile i
zastrugale po ulaštenim podnim daskama. Pokušala se odmaknuti od njega, ali njegove ruke
nisu popuštale. Stavila je svoje ruke na njegove i pokušala mu odmaknuti prste. No on se
samo nasmiješio i pojačao stisak.
Usnama joj je dodirnuo zatiljak. Dah mu je bio topao, usne čvrste, a kad su mu zubi
lagano prešli preko mekane bijele kože, a jezik preko ramena do ovratnika njezine haljine,
zadrhtala je od užitka.
125
GIGA JANE FEATHER
»Trebali bismo sići«, šapnula je. Glas joj je zvučao grubo i hrapavo, kao kad ju je grlo
najviše boljelo.
Podigao je glavu i zagledao se u njezine oči u ogledalu. »Nešto vas muči, Ariel?«
Pogledala ga je u oči i uočila iskrenu zabrinutost i tračak požude u njegovim plavim
očima.
»Ne«, rekla je. »Ništa... baš ništa. Što bi me moglo mučiti?«
»Ne znam.« Skinuo je ruke s njezinog struka i premjestio ih na nadlaktice. Lagano ju
je držao i još uvijek promatrao u ogledalu. »Ali nešto nije u redu.«
»Umorna sam i osjećam se malo iscrpljeno«, rekla je i okrenula glavu. Odmaknula se
od njega.
»Onda biste trebali ostati ovdje.«
»Ne!« Odbijanje je izrekla malo žešće nego što je namjeravala pa je začula kako je
brzo udahnuo zrak. »Oprostite mi, gospodine, nisam htjela vikati.«
»To je svakako bilo nepotrebno«, blago je primijetio. »Dođite, idemo.« Ponudio joj je
svoju ruku.
Ariel je bacila još jedan pogled na ogledalo. Zajedno su bili zapanjujući par: njegov
ozbiljni crni baršun uz jarki sjaj grimiznocrvenog i zlatnog; njegov visok lik i mišići tvrdi
poput kamena nasuprot njezinoj mršavosti i bljedilu njezinih obraza; mekani obrisi njezinog
tijela nasuprot njegovim oštrim crtama lica, neobičnom ožiljku i velikoj izbočini njegovog
nosa.
Zapanjujući par – i par pun suprotnosti. A ipak se činilo da na neki način pristaju
jedno uz drugo. Simon je jednom s podcjenjivanjem govorio o Ljepotici i Zvijeri, ali par koji
je ona vidjela u ogledalu bio je neobičan, drukčiji, a ipak su pristajali jedno uz drugo kao dva
komadića slagalice za koje se nikad ne bi reklo da idu jedan uz drugi.
Dok je tako stajala i oklijevala, i Simon je bacio pogled na ogledalo. No činilo se da
on ne vidi isto što i ona, jer mu je lice odjednom postalo nepristupačno, a pogled tvrd.
Slobodnom je rukom skoro nesvjesno dodirnuo ožiljak, a zatim je stavio ruku pod njezinu i
prstima joj obuhvatio zglavak, kao da se boji da će se ona odmaknuti od njega. Uzeo je štap
oslonjen na zid i zajedno s njom šepajući izašao iz odaje.
Dok su silazili stubištem u Veliku dvoranu, Ranulf je došao do podnožja da ih
pozdravi. U ruci je držao čašu, a sitne su mu oči bile pune zlobe. »Mora da me je ta haljina
koštala cijelo bogatstvo, sestro.«
Ariel mu se podrugljivo naklonila. »Žališ li to zbog svog vjenčanog dara, brate?«
Ispružio je ruku i uhvatio je za zglavak na kojemu je blistala narukvica u obliku zmije.
Srebrna je ruža zazveckala po smaragdnom labudu kad joj je podigao ruku prema svjetlu.
Rubin u središtu ruže zasjao je kroz srebro poput užarenog ugljevlja u peći. »Očekujem da se
pogodba poštuje«, rekao je. »A ako se ne poštuje, tada zahtijevam naknadu.«
Još je uvijek držeći za zglavak, pomno ju je promatrao. Kad je progovorio, glas mu je
bio drukčiji, Nag i nesiguran. »Izgledaš pomalo iscrpljeno unatoč lijepoj odjeći, draga moja.
Možda si još uvijek malo prehlađena? Vjerujem da se nisi usudila danas izlaziti van.«
»Nisam«, rekla je. »Ostala sam u kući.« »Ah.« Kimnuo je. »Onda te je možda nešto
drugo pogodilo.« Upitno je podigao obrve.
»Nije«, promišljeno je rekla. »Ne vjerujem.« Nasmiješila se i nitko nije vidio koliki je
napor u to uložila. »Mislim da je to zbog toga što sam stalno u kući, Ranulfe. I sam znaš
koliko mrzim biti sputana.«
Ranulf se namrštio, a njoj je srce počelo brzo udarati.
Kad ju je bičevao dok je bila dijete, strašno ga je rasrdilo što nije htjela plakati i
pokazati mu da ju je povrijedio. I sada je osjetila tu istu odlučnost.
Otresla se ravnodušnosti kao zmija svoga svlaka. Vedro se nasmiješila Simonu i
veselo objavila: »Gladna sam. Sjednimo za trpezu, mužu. Sinoć nisam večerala i tijekom dana
126
GIGA JANE FEATHER
nisam imala apetita, ali sada umirem od gladi.« Sad je na njoj bio red da ga vodi naprijed.
Njezina se mala šaka sklopila nad njegovim prstima i povukla ga prema stolicama za glavnim
stolom.
Simon je promatrao kako Ariel čavrlja s Jackom Chaunceyjem o lovu na jelene,
pretvarajući se da s jednakim, tekom jede sve što se našlo pred njom, samo sto se količina
hrane na njezinom tanjuru nije smanjivala. Također je primijetio da je brže nego obično
ispijala svoje vino.
»Mužu. zar vi niste gladni?« Vilicom je nabola komad Pečene svinjetine na pladnju i
stavila ga na njegov tanjur. »Ovo je veoma sočno. Da vam nađem komad s hrskavom
koricom? Evo.« Pobjedonosno je stavila komad zlatne hrskave kožice na njegov tanjur.
Nasmiješila se i pogledala ga ispod dugih i uvijenih trepavica. »Ovo volite, nije li tako?«
Uzeo je komad kažiprstom i palcem i zagrizao. Njezini su se prsti iznenada ovili oko
njegovog zglavka i skrenuli mu ruku s mesom prema njezinim ustima. Bio je očaran njezinim
sitnim bijelim zubima kad je zagrizla zalogaj, njezinim vlažnim usnama i ružičastim jezikom
kojim je oblizala usne da joj ne kapne masnoća. Na trenutak je još čvršće stisnula njegov
zglavak. Velike su joj se sive oči ispunile pohotnim iščekivanjem.
Simon se prestao pitati što se krije iza njezine iznenadne živahnosti. Samo bi budala
odbila uživati u ovome. »Što to kanite?«, promrmljao je, prelazeći joj palcem preko usana.
Jezikom mu je brzo polizala palac i uvukla ga u usta.
Za nekom bi drugom trpezom, osim u bordelu, ovakvo ponašanje bilo posve
neprimjereno, pomislio je Simon. Trebalo ga je šokirati bestidno ponašanje njegove nevjeste,
iako je znao da ovo nije zamijetio nitko od pijane i raskalašene rulje oko njih – osim možda
ljubomornih i kivnih očiju Olivera Becketa i njezine braće. No nije se sablaznio, već se
nasmiješio. I to je bilo ono što ga je najviše prenerazilo.
Pogledao je preko stola. Njegovi su prijatelji bili zaokupljeni razgovorom.
Tutnuo je ruku ispod njezine stražnjice na klupi. Mišići ispod njezine svilene haljine
napeli su se na njegovom dlanu. Bacio se na tih i potajan posao sve dok ona nije prekinula
njegovu vragolastu igru palcem i šapnula: »Nemojte.«
»Mislio sam da se želite igrati«, uzvratio joj je uz nedužni smiješak.
»Ja sam se samo zadirkivala.«
»I ovo je zadirkivanje. Podignite se i malo raširite bedra.«
Zubima je zagrizla donju usnicu i na čelu su joj se pojavile kapljice znoja, ali se
namjestila na klupi onako kako joj je rekao. Prsti su mu kliznuli dublje u nju. Stiskala je šake
na krilu, nije micala pogled sa svoga tanjura.
Simon se nacerio i slobodnom rukom nehajno uzeo pileći batak. Pojeo ga je uz veliku
slast, upustio se u živahan razgovor sa susjedom s druge strane o tome koje je vrste mušica
najbolje koristiti kao mamac za pecanje na rijeci Ouse.
Nije mogla vjerovati da joj ovo radi. Čula mu je glas koji je nastavljao neusiljen
razgovor, dok je iz njegovih prstiju strujao neizmjeran užitak. Njegov užitak radi onoga što joj
je radio preplavio je i nju i neraskidivo se povezao s njezinim. Borila se da kontrolira
neizbježno, u grudima joj je ključao smijeh. Ovaj njezin staloženi puritanski muž bio je
jednako sposoban za nečuveno ponašanje kao i bilo koji razuzdani rojalist na raskalašenom
dvoru Charlesa II.
Kad se dogodilo ono što se moralo dogoditi, vratila se u stvarnost kao da je komad
naplavljenog drva koji su olujne vode blaženstva izbacile na obalu. Morala je šutjeti, iako joj
je tijelo eksplodiralo. Načas joj je kroz glavu prošla pomisao da će joj se vidjeti navlažena
haljina. Potom je napetost nestala iz njezinog tijela i mišići su joj se opustili, a on je izvukao
ruku ispod nje, uz posljednji stisak njezine stražnjice.
Drhtavom je rukom posegnula za svojom čašom vina. Jesu li joj oči bile teške, a
obrazi rumeni? Podigla je oči s pomnog proučavanja svoga tanjura i naišla na Oliverov
127
GIGA JANE FEATHER
mračan pogled. Znao je. Znao je jer ju je poznavao. Prisilila se da ne odvrati pogled i ostane
mirna, iako joj je srce udaralo kao ludo i iako joj je skoro ispala čaša iz drhtavih prstiju.
Oliver je prvi odvratio oči, uzmaknuvši pred njezinim nepokolebljivim pogledom.
Gnjevna mu je zlovolja plamtjela u očima. Ariel je izdahnula zrak, tek tada shvativši da ga je
zadržavala tijekom cijelog tog tihog okršaja.
Simon ju je pogledao. U očima mu je bio vragolast sjaj. Gurnula mu je kristalnu zdjelu
kreme od mlijeka, šećera, jabukovače i muškatnog oraščića. »Gertrude radi izvrsnu kremu,
gospodine. Biste li malo kušali?«
»Hvala, ne bih, ne volim slatko.« Usne su mu se iskrivile u osmijeh, koža oko očiju
namreškala. »Osim, naravno, određenog nektara iz određenih vrčeva s medom.«
Na svoj je jad strašno porumenjela. »Ispričajte me, gospodine, imam nekog posla u
kuhinji.«
Pristojno je ustao kad je ona kliznula s klupe i još se uvijek smiješio kad je ponovno
zauzeo svoje mjesto.
Ariel je krenula prema kuhinji, iako tamo nije imala nikakvih poslova, ali je to bilo
jedino mjesto na kojemu se mogla pribrati među bukom i komešanjem, a da nikome ne bude
čudno zašto je tamo.
U mislima se vratila konjima. Pitala se zna li Ranulf nešto o njezinoj pogodbi s
gospodinom Carstairsom.
Iako to sada više nije bilo važno. Edgar je organizirao cijelu vojsku stajskih momaka
da stalno paze na dio gdje su bili smješteni araberi. Noćas kraj njih nitko neće moći proći. U
narednih par dana otpremit će ih na neko sigurno mjesto. I ubrzo nakon toga će i ona krenuti
za njima.
S pola je uha slušala Gertrude koja joj se žalila da bakrene kotliće treba ponovno
zakrpiti, a kotlokrpe nije bilo ovdje šest mjeseci. »Pošaljite Sama u ciganski logor. Sigurna
sam da je tamo netko tko je vješt u popravljanju posuđa.«
Gertrude se namrštila. »Ti su Cigani prava nevolja, gospo. Ne želim ih ovdje. Ukrali
bi vam suzu iz očiju čim pogledaju u vas.«
»Potreban im je posao«, rekla je Ariel i mahnula rukom. »Ako se prema njima
odnosite uljudno, i oni će se tako ponašati.« Krenula je prema smočnici, ostavljajući Gertrude
da potiho rogobori. Ne bi se ona otvoreno suprotstavila ledi Ariel za čiju su obzirnost prema
Ciganima svi znali, iako je nisu odobravali.
Ariel je pregledavala natovarene police od škriljevca u smočnici, ali zapravo i nije
vidjela silne sireve, zdjele s maslacem, vrhnjem i mlaćenicom, hladne šunke, komade slanine i
pečene divlje ptice.
Sve do danas nije shvatila da postaje sve više podvojena u vezi svog životnog plana. Da joj
negdje u primozgu i duboko u njezinom srcu vreba blijeda primisao da možda neće morati
otići iz ovoga braka kako bi učinila ono što je kanila učiniti. Ovo ju je pitanje stalno mučilo i
uporno uzdizalo glavu poput prve visibabe koja se zimi probija kroz zamrznuto tlo. Što bi
Simon rekao da ga zamoli da joj pruži podršku u njezinom pothvatu? Da mu kaže da želi
uzgajati i prodavati trkaće konje iz Hawkesmoorovih konjušnica? Da mu objasni koliko joj je
važno da bude neovisna? I slobodna? Da nikad ne bi tu slobodu iskoristila da učini nešto što
će narušiti njihov brak i njega povrijediti?
A sada je znala da ga to ne može nikad pitati. On je bio muškarac koji je želio vlast
nad svojom ženom. Zbog čega bi bio drukčiji od svih ostalih muškaraca koji su vladali
njome? Nije mogla vjerovati da bi on bio drukčiji.
A još je bio i Hawkesmoor.
Otići će onako kako je oduvijek i kanila. I budući da je neće moći oteti iz nekog
samotnog mjesta u Holandiji, neće joj moći ništa.
128
GIGA JANE FEATHER
129
GIGA JANE FEATHER
Osamnaesto poglavlje
Narednog se jutra Ariel presvlačila za odlazak na jahanje sa Simonom, kad su kroz
prozor dolje iz dvorišta doprli zvuči komešanja. Zakopčavajući jaknu, prišla je k prozoru i
pogledala dolje. Skupina konjanika u kraljevskim livrejama upravo je topotom prelazila
pokretni most. Njihovi su sluge pohitali da ih dočekaju, a i Ranulf i Roland su izašli iz Velike
dvorane.
Vodeći je konjanik sjahao s konja, naklonio se grofu od Ravenspeara i pružio mu
smotani pergament dok je govorio na način koji je više sličio službenoj objavi nego običnom
razgovoru.
Otvorila je prozor i nagnula se kroz njega goreći od znatiželje. Iz dvorane su navirali i
drugi uzvanici. Među njima je vidjela i Simona i njegove prijatelje.
Ranulf je pogledao gore u njezin prozor. Skupio je šake oko usta i glasno joj naložio:
»Sestro, siđi dolje.«
Odmakla se od prozora, užurbano navukla čizme i krenula prema vratima. Romul i
Rem su joj njuškama gurkali koljena, želeći izaći prije nje. »Ne, mislim da bi bilo bolje da
ostanete ovdje.« Odgurnula ih je i odlučno zatvorila vrata za sobom, unatoč njihovom
zavijanju. Otrčala je niz kameno stubište i kroz sada praznu dvoranu izašla u dvorište.
Mnoštvo se uzvanika odmaknulo ustranu, sklanjajući joj se s puta dok je hodala prema
skupini koja je stajala na sredini dvorišta.
»Što je?«
»Dar, draga moja sestro«, obavijestio ju je Roland. Zbog zajedljivosti u njegovom
glasu odmah je postala oprezna. Što god je to zabavljalo njezinog brata, znala je da je to na
njezin račun.
»Vjenčani dar Njezinog Veličanstva«, izjavio je Ranulf. Okrenuo se prema njoj, oči su
mu bile pune pakosti. »Kakva li je to čast, draga moja sestro. Ne samo da ti je Njezino
Veličanstvo poklonilo zaručnički dar, već ti sada šalje i veličanstven vjenčani dar.«
Odmaknuo se ustranu i kitnjastom kretnjom pokazao na konjušara u livreji koji je držao uzde
prljavosive rage uleknutih leđa. Životinja je stajala pognute glave i rzala zapjenjenim ustima.
»Gospo, Njezino Veličanstvo također želi da primite sedlo i ovčju kožu kao zalog
njezinih najboljih želja u vašemu budućem životu«, oglasio se gospodin čija je izvezena
livreja ukazivala na to da je on vođa ove družine koja joj je donijela vjenčani dar. Stavio je
ruku na ovčju kožu za sedlo koja je vidjela mnogo boljih dana i na izlizanu kožu sedla.
Ariel je zurila u životinju. »To nije konj!« Simon joj je stavio ruku na potiljak, u
naizgled ležernoj gesti iskazivanja ljubavi, ali su je njegovi prsti upozoravajuće stisnuli pa se
na trenutak toliko iznenadila da to nije mogla sakriti. »Ne.« Odmahnula je glavom. »To siroto
stvorenje sigurno pripada nekoj drugoj vrsti.«
»Ariel, budite oprezni«, Simon joj je tiho i žurno šapnuo u uho. »Kraljica će htjeti
točno znati kako ste reagirali na njezin dar.«
Ukočila se. Progutala je knedlu. Pogledala ga je i srela njegov smrtno ozbiljan pogled.
»Ne mogu«, izustila je očiju punih smijeha. »Kako?«
»Morate.«
Stavivši prste na usta, okrenula se prema družini koja joj je donijela dar. »Veoma sam
počašćena ljubaznošću Njezinog Veličanstva«, rekla je glasom koji joj je podrhtavao od
mješavine smijeha i zgražanja. »Takva... takva... veličanstvena životinja«, uspjela je izustiti
dok je nije obuzeo smijeh. Zabila je glavu u Simonove grudi, ramena su joj se tresla.
On ju je odlučno okrenuo prema glasnicima koji su i dalje mirno čekali. Vođa je počeo
izgledati pomalo sumnjičavo. Ugrizla se za usnu i prišla životinji da joj pomiluje mokar vrat.
130
GIGA JANE FEATHER
»Molim da kažete Njezinom Veličanstvu da sam oduševljena njezinim velikodušnim darom,
gospodine. A sedlo je... sedlo je... ostala sam bez riječi.« Zakopala je rumeno lice u životinjin
vrat.
»Moraš ga odmah uzjahati, draga Ariel«, rekao je Roland. »Kako ćeš bolje pokazati
svoju zahvalnost nego da odmah jašeš na njemu? Kad se vratiš, moći ćeš Njezinom
Veličanstvu u pismu točno opisati kakav je njezin dar.«
Polako je podigla glavu i zagledala se u svoga brata koji je njezin užasnut izraz
dočekao s ljubaznim smiješkom. Molećivim je očima pogledala Simona koji je usrdno rekao:
»Izvrsna zamisao, Ravenspeare. Dođite, Ariel, da vam pomognem uzjahati. Ionako smo kanili
na jahanje pa sada možete to učiniti na daru Njezinog Veličanstva.«
»Ne!«, očajnički mu je šapnula. Jedna je stvar bila prisiliti se na izricanje otrcanih
fraza, a posve druga uzjahati to što se moglo samo nazvati konjem. Zaboravivši na kraljičine
glasnike koji su je pomno promatrali, okrenula se i spremala pobjeći, ali ju je Simon
preduhitrio, koraknuvši pred nju.
»Dođite, draga moja. Da vam pomognem uzjahati«, odlučno je ponovio i uhvatio je
oko struka. Prije nego što se uspjela usprotiviti, našla se na izlizanom kožnom sedlu. Raga je
pod njom ispustila neku vrstu škripavog zvuka, kao istrošene opruge kreveta pod težinom
diva.
»Ne vjerujem da Njezino Veličanstvo očekuje od mene da jašem konja dok se ne
oporavi od putovanja«, rekla je. »Pogledajte kako je umoran.«
»Oh, bit će mu dobro u galopu preko močvare«, izjavio je Ranulf. »Mi ćemo te
pratiti.«
»To neće biti potrebno, Ravenspeare«, brzo je dometnuo Simon. »Ariel i ja smo
ionako kanili jutros jahati do Cambridgea. Upravo mi konjušar dovodi konja.«
Čim je to izrekao, čovjek se pojavio vodeći Simonovog velikog nezgrapnog šarca.
Simon je uzjahao. »Ariel, vi vodite.« Postavio je konja iza njezine rage, tako da sivo kljuse
nije moglo nigdje drugdje osim naprijed prema pokretnom mostu kad mu je Ariel podbola
slabine. Šarac je krenuo za njom.
Ariel se užasavala mogućnosti da životinja neće htjeti krenuti naprijed ili da će se
srušiti od iscrpljenosti. Sad je mogla biti samo zahvalna Simonu na promišljenosti, iako ga je
u sebi proklinjala što ju je prisilio na ovakvo poniženje.
Kad su prešli pokretni most i došli izvan vidokruga onih u dvorcu, upitala je: »Kako
ste me mogli prisiliti na ovo?«
»Niste imali izbora.« Potjerao je konja da jaše usporedno s njezinim koji je odmah
usporio korak kad iza sebe više nije imao nikoga da ga tjera. »Budite uvjereni da se među
uzvanicima nalazi barem jedan kraljičin promatrač koji je izvješćuje o događajima, a i od
svojih će glasnika zahtijevati potpuno izvješće.«
»Ali... ali... ovo nije dar, nego uvreda!«, zakukala je, pokušavajući potaknuti sivca da
ubrza.
»Kraljici Ani nije«, izjavio je nacerivši se. »Kao što ćete i sami otkriti, draga moja,
naša draga i voljena vladarica ima veoma štedljivu narav kad treba nagraditi službu svojih
odanih slugu. Pretpostavljam da je to jadno stvorenje bilo predodređeno za klanje, a ona se
dosjetila bolje budućnosti za njega... dok još može disati.«
»O disanju bi se moglo raspravljati«, rekla je. »Simone, ne podržavam okrutnost
prema životinjama i ne kanim više jahati.« Zategnula je uzde, što ni nije bilo potrebno, jer se
životinja jedva kretala. Sjahala je s konja. »Ako insistirate da odemo u Cambridge, onda će
nas vaš konj morati nositi oboje. Dovoljno je snažan.«
»Bez sumnje. Ali što ćete učiniti s darom Njezinog Veličanstva?«
»Zavezati ga i pustiti da pase dok se ne vratimo.« Što je rekla, to je i učinila –
pričvrstila je ragine uzde za visoki bodljikavi grm kraj jarka. »Ako još bude ovdje kad se
131
GIGA JANE FEATHER
vratimo, u što ne vjerujem, pustit ču ga na pašnjak.«
»Ali ćete Njezinom Veličanstvu napisati prikladno pismo zahvalnosti?« Sagnuo se i
ispružio joj ruku.
»Trudit ću se da opišem svoje osjećaje na takav način da neće imati pojma što uistinu
mislim.« Prihvatila je ispruženu ruku i lagano uskočila u sedlo, smjestivši se ispred njega.
»Zašto idemo u Cambridge?«
»Pomislio sam da bih vam mogao kupiti vjenčani dar.« Obujmio ju je jednom rukom
oko struka, a drugom uhvatio uzde.
Bila je toliko iznenađena da je načas ostala bez riječi. »Dobila sam dovoljno vjenčanih
darova za jedan dan, hvala vam«, uspjela je napokon reći. Htjela se našaliti, ali se pobojala da
možda zvuči nezahvalno. Bila je itekako svjesna njegovog tijela na svojim leđima i njegovog
daha na svome golom potiljku. Bilo bi tako prirodno da se nasloni na njega, no ona se
uspravila i ukočila leđa, podsjećajući se da se opet našla u vlasti svojih čula. Vrijeme
romantičnog milovanja s njezinim mužem završilo je s nestankom ždrebne kobile.
Namrštio se kad se odmaknula od njega. »Nešto nije u redu?«
»Sve je u redu«, odvratila je uz lagani osmijeh. »Što ne bi bilo?«
»To ja pitam vas.« Kad nije ništa odgovorila, pucnuo je jezikom i šarac je krenuo
naprijed svojim dugim koracima koji su se još više produžili kad je udario u galop. Dodatna
mu težina očito nije nimalo smetala.
»Kakav vjenčani dar?«, upitala je nakon nekoliko trenutaka, trudeći se razbiti napetu
tišinu.
»Mislio sam da ga ne želite.«
»Pa, ovisi o tome kakav je.«
»Ah, tako. A što biste željeli?«
»Ne znam. Dosad me još nikad nitko nije to pitao. Ravenspeari nisu previše
darežljivi.« Čim je to rekla, osjetila je kao da joj je otežala narukvica u obliku zmije na
zglavku ispod rukavice. Ovo je bio jedini vrijedan dar koji je dobila u svome životu. A nije joj
se nimalo sviđala, unatoč svoj njezinoj neobičnoj srednjevjekovnoj ljepoti.
»E, pa Hawkesmoori jesu darežljivi«, rekao je dok su ulazili u Cambridge. »Otkrio
sam da je darivanje jedno od velikih životnih zadovoljstava.« Okrenuo je konja u dvorište
krčme Medvjed i sjahao, predajući uzde konjušaru. Ariel je bez njegove pomoći sišla s konja.
»Došli ste na sajam, gospodine?«, veselo je upitao konjušar. »Tamo je na Parkerovom
trgu.«
»Oh, sajam!« Lice joj se razvedrilo i na trenutak je zaboravila na svoje jade. »Nisam
bila na sajmu otkako sam bila malena. Možemo li ići?«
»Dakako.« Nasmiješio se vidjevši njezino oduševljenje. Ovo je gotovo djetinje veselje
bila opet jedna nova strana njegove nevjeste, svakako poželjnija od one ukočenosti koja se
opet danas pojavila prvi put nakon što su konzumirali brak. Nije se ponašala neprijateljski,
pomislio je, no više nije bila onakvo toplo i zabavno društvo na koje se počeo privikavati.
»No, hoćemo li najprije nešto pojesti u krčmi?«
»Oh, ne, kupimo mesnu pitu od prodavača... i malo pečenih kestena... a kuhano vino
možemo piti na jednom od štandova.« Pohitala je van iz dvorišta krčme i stala na uličici,
prekasno se sjetivši da je njezin družbenik ne može slijediti istom brzinom.
Simon se složio sa svime što je predložila i slijedio ju kroz uske uličice između
visokih kamenih zidova koledža do velike travnate površine koju su nazivali Parkerov trg.
Tamo su gorjele peći i zrak je ispunjavao sladak miris pečenog kestenja. Ulični su prodavači
izvikivali nazive svoje robe, zvoneći svojim zvoncima dok su se probijali kroz gomilu ljudi
koja se okupljala oko plesača narodnih plesova, maskiranih izvođača, medvjeda koji su plesali
ili različitih nakaza koje su izazivale opčinjene uzdahe gnušanja. Ariel je jurila amo–tamo,
probijajući se kroz mnoštvo onuda kuda Simon nije mogao tako lako proći.
132
GIGA JANE FEATHER
»Tamo je žena s dvije glave.« Vratila se k Simonu s jednog od svojih pohoda. »Ne
može ih uistinu imati, zar ne?«, pogledala ga je s istinskim zanimanjem.
»Zašto ne bi mogla?«, ozbiljno je upitao, ushićen njezinom bezazlenošću koja se
toliko razlikovala od njezine uobičajene realističnosti.
Malo je zadrhtala. »Čini mi se da je to nemoguće, ali sam vidjela vlastitim očima.
Užasno. Zamislite da imate četiri oka... i dva jezika. Da nam kupim pite? Tamo kod
maskiranih plesača je prodavač. Želite li od teletine... ili govedine... ili od bubrega?«
»Od teletine.«
Odjurila je i gotovo se istog časa vratila. »Oh, nemam novaca.«
Kopao je po džepu i izvukao šiling. Ona je nestala u mnoštvu, a on je stajao naslonjen
na nogare stola, odmarajući nogu. Njemu sajmovi nisu bili zabavni, ali mu je dovoljno zabave
pružilo Arielino oduševljenje.
No nešto nije bilo u redu. Još otkako se jučer poslijepodne vratio iz lova na jelene,
osjetio je da ju nešto muči, da na neki način nije svoja. Oh, da, zabavljali su se oni grešno na
banketu kad je reagirala na sebi svojstven način, da, i tada i kasnije te noći u krevetu. No dok
je tonula u san, onda kad je mislila da je ne gleda, lice joj je bilo napeto, usta stisnuta, oči
zasjenjene nečime za što se mogao zakleti da joj zadaje bol.
»‘Oćete kupit’ dar, gospon?« Ulični je prodavač zastao i pijevnim ga glasom trgnuo iz
misli. Na prsima je nosio pladanj zavezan oko vrata i gurnuo ga prema Simonovim grudima...
malo previše blizu. Tamne su mu oči zasjale na crnomanjastom licu i nacerio se, razotkrivši
crnu rupu u ustima i bezube desni. Zapanjujuće crven jezik provirio mu je kroz iscerene usne.
»Pogledajte moje darove, gospon.« Protresao je sadržaj svoga pladnja. »Svaki je pravo
blago.« Počeo je prstima dodirivati tričarije, ne skidajući prodoran pogled sa Simona koji je
pak pomislio da bi ga taj pogled valjda trebao hipnotizirati. »Ima dragulja iz Indije i pravi’
umanjeni’ glava iz Afrike.« Uzeo je ovaj potonji ogavan predmet i prislonio ga uz svoju
zapetljanu crnu kosu. »U tim su krajevima strašni kanibali. Šta vam se sviđa, gospon?«
Simon je nabrao nos od smrada koji se širio kroz tu crnu rupu prodavačevih usta. Baš
kad ga je namjeravao otpraviti, pogled mu je zapeo za malog izrezbarenog konja među
zbrkom obojenog stakla, perlica i šalova. Izvadio ga je i stavio na dlan ruke.
»Od prave kitove kosti, gospon«, usrdno je rekao prodavač. »Poznam ribara koji je
uhvatio tog kita. Bio je velik k’o londonski Tower, tako je rek’o. Ovo je izrezbario iz
njegovog rebra. Oni imaju ogromna rebra... tako su mi barem rekli.« Utihnuo je kad je vidio
da ga potencijalni kupac ne sluša, već s velikim zanimanjem promatra predmet.
Bila je to veoma lijepa figurica. Prikazivala je konja u punom galopu; izvanredno
izrezbarena griva vijorila mu se kao da je živ i u pokretu. Čiste linije tijela ocrtavale su snagu
mišića. Boja bjelokosti bez sjaja kao da se prelijevala. Činilo se kao da isijava nježan sjaj koji
je u predmet unosio život.
Simon se pitao što li ga na toj figurici podsjeća na Ariel... Je li to bila snaga i životnost
konja ili njegova jednostavna, ničime ukrašena ljepota ili pak prigušen sjaj. Sklopio je prste
preko konja koji mu je ležao na dlanu i drugom rukom posegnuo u džep. »Koliko?«
Prodavačeve su se oči proračunato suzile. »Pola gvineje, gospon. Znate, ne postoji
više nijedna takva. Ribar koji ju je izrezbario se utopio.« Usta su mu se iskrivila u tobožnju
žalosnu grimasu.
»Dat ću vam pola krune.« Izgledalo je pomalo negalantno cjenkati se za vjenčani dar
svojoj nevjesti, ali Simon nije mogao podnijeti pomisao da ga nasamari ova odvratna osoba
koja nije na pošten način došla do stvari koje je prodavala, već je vjerojatno opljačkala ribara i
pripomogla mu da krene na svoj nebeski put.
»Ne znam mogu I` spustit tako nisko, gospon«, zakukao je. »Imam desetero djece i
ženu na samrtničkoj postelji. Tri šilinga i pogodili smo se.« Ispružio je prljavu šapu da
pogodbu zaključi stiskom ruke.
133
GIGA JANE FEATHER
Simon je pogledao naokolo. Ariel se probijala prema njemu. »Evo.« Bacio je krunu na
čovjekov prljavi dlan i okrenuo se.
»Nisu imali od teletine, već samo od guske i slanine. Tako su divno mirisale da im
nisam mogla odoljeti.« Pružila mu je pitu koja se pušila i zagrizla u mekanu koricu svoje. »A
tamo je štand s medenjacima od đumbira«, mumljala je kroz puna usta. »Ali nisam imala
dovoljno novca. Doduše, mogli bismo se vratiti. Imaju i male figurice od marcipana. Oh, da,
tamo je i čovjek koji hipnotizira zmije. Zaista... Ima pravu zmiju koja se izvija iz košare kad
on zasvira frulu.«
Smiješeći se u sebi, Simon je jeo svoju pitu i slušao njezino uzbudljivo brbljanje. Iako
ga je veselilo njezino oduševljenje, ono ga je ipak i malo ražalostilo. Ono je ukazivalo na to
koliko su joj u djetinjstvu nedostajale jednostavne radosti uobičajenog odrastanja.
»Dođite vidjeti onoga sa zmijom. Otresla je mrvice tijesta sa svojih ruku, primila ga za
njegovu i povela u mnoštvo, još uvijek brbljajući. Sve ju je očaravalo. Činilo se kao da je
ostala bez nekoliko slojeva svoje obrambene ljušture, pomislio je Simon, dopuštajući joj da ga
voda amo–tamo, kad bi joj nešto privuklo pažnju ili kad bi joj primamljiva hrana na
štandovima izazvala curenje sline.
Bila je sredina poslijepodneva kad ju je napokon uspio odvući natrag do krčme.
»Spustit će se suton prije nego što se uspijemo vratiti, a još moramo pokupiti i onu sirotu ragu
ako je još tamo.«
»Oh, da, zaboravila sam na nju.« Odjednom se uozbiljila. Kao da je ponovno izgradila
one obrambene slojeve što ih je tijekom dana bila odbacila. Zadrhtala je na kasnoj
poslijepodnevnoj hladnoći kad joj je splasnulo uzbuđenje. Došlo je vrijeme za povratak.
Morala je mnogo toga učiniti u veoma kratkom vremenu.
»Hladno vam je.« Primio ju je za ruku. »Idemo u krčmu popiti vrč piva prije
povratka.«
Pustila je da joj drži ruku, ali je on osjetio da je to ipak bila pasivna gesta lišena
svakog osjećaja. Krišom ju je pogledao. Sjaj je nestao s njezinih obraza, oči su joj sada bile
sjetne, usta ukočena.
»Zar se ne želite vratiti?«, naglo ju je upitao, prešavši joj jagodicom prsta po stisnutim
usnama. »Ako hoćete, možemo ostati i prenoćiti u gradu. Poslat ću poruku Ravenspearima.«
Srce joj je poskočilo. Njih dvoje sami u noći u nepoznatoj odaji najbolje krčme u
gradu? No više si nije mogla priuštiti da se gubi u prolaznim snovima užitaka. Mora odvesti
svoje konje iz Ravenspeara. I svoje konje i sebe.
»Ne«, rekla je. »Mislim da to nije dobra zamisao.«
Slegnuo je ramenima. »Ne vidim zbog čega ne bi bila. No, ovisi o vama.«
Ugrizla se za usnu. »Svi oni uzvanici...«, neodređeno je promrmljala. »I ne mogu
pustiti domaćinstvo bez nadzora. Ne bi bilo u redu.«
»Naravno da ne bi«, rekao je, složivši se. Na licu mu nije bilo ni traga zbunjenosti
koju je osjetio. »No prije negoli se vratimo, imam za vas vjenčani dar.«
»Oh. Ali... ali kad...kako... kad ste ga kupili?« Zapanjeno je gledala u njega, posve
zaboravivši na njihov prijašnji razgovor.
Otpio je dug gutljaj piva iz kožnog pehara. »Kad niste gledali.« Izvukao je konja od
kitove kosti iz džepa svoga kaputa i pažljivo ga položio na stol.
»Oh, kako je krasan!«, uzviknula je, kao što je i pretpostavio. Uzela ga je i ispružila
prema svjetlu koje je dopiralo kroz prozor. »Kako sjaji... kako se kreće!« Okrenula je ozareno
lice prema njemu. »Ovo je najljepši dar koji sam mogla zamisliti. Hvala vam.« Nagnula se i
poljubila ga u obraz. Bila je to prisnija gesta od bilo kojih strastvenih poljubaca kojima ga je
znala obasipati u privatnosti njezine odaje.
Na trenutak se zagledala u njegove oči i on je pomislio da u njezinom sivom pogledu
vidi pitanje, a potom su se kapci opet spustili i ona je pristojno rekla: »Uistinu je veoma lijep.
134
GIGA JANE FEATHER
Lijepo od vas što ste se toga sjetiti.« Ustala je i protresla suknju jahaće odore. »Trebali bismo
krenuti prije nego što se smrači.«
Tijekom hladnog povratka u Ravenspeare nisu govorili gotovo ništa; oboje su bili
zaokupljeni svojim mislima. Ariel je čvrsto držala konja od kosti u ruci.
Kraljičin je dar mirno pasao na mjestu na kojemu su ga ostavili. Ariel ga je nerado
uzjahala, a on je ispustio uzdah i nešto što je sličilo na slabašno protivljenje. »Ne brini se«,
rekla mu je i pomilovala iskrivljeni vrat. »Odsad ćeš živjeti u izobilju. Kaša od mekinja i
zeleni pašnjaci i nikad te više nitko neće uzjahati.« Kljuse je zarzalo i gotovo podiglo kopita,
kao da razumije njezino obećanje.
Kad su stigli do konjušnice, rekla je da želi obići svoje konje. Simon je oklijevao, htio
joj je predložiti da će je pratiti, ali se ona brzo okrenula i otišla prije nego što je uspio bilo što
izustiti.
»Što se, dovraga, događa s tobom djevojko!?«, promrmljao je. Ako ju je nešto mučilo,
zašto mu se nije htjela povjeriti? On sasvim sigurno nije učinio ništa zbog čega bi izgubila
povjerenje u njega. Očaj mu se miješao s nelagodom dok je polako šepao prema dvorcu,
odakle su u noćni zrak već dopirali zvuci slavlja.
***
Edgar je izašao iz mraka da pozdravi svoju gospodaricu kad je ušla u toplu konjušnicu
osvijetljenu pećicom. »Dobra večer, gospo.«
»Dobra večer, Edgare. Je li sve u redu? Nije bilo nikakvih neočekivanih posjetitelja
dok me nije bilo? Nikakvih zvukova uljeza? Nikakvih neobičnih tragova?«
»Ništa, gospo.« Naslonio se na pregradak, žvačući neizbježnu slamku. »Prošle smo
noći obilazili svakih pola sata i psi su bili ovdje na straži cijelo vrijeme. Ali danas nisam vidio
pse.«
»Oh, Bože! Zaboravila sam na njih!«, uskliknula je. »Sigurno su još uvijek zatvoreni u
mojoj odaji. Idem ih odmah pustiti van. Neka večeras lutaju naokolo. Moramo i dalje držati
stražu sve dok s Derekom ne dogovorim isporuku konja.« Počela je hodati prolazom i
zastajati kraj svakog pregratka, prepoznajući pojedine konje po komešanju i rzanju. Svi su bili
tako prekrasni, pucali su od zdravlja.
Gdje je bila ždrebna kobila? Preplavio ju je val bespomoćne srdžbe. Suzdržane suze
zbog gubitka počele su je bockati u očima. Kako se bilo tko usudio uzeti ono što je njezino?
Ta krađa nije bila samo iskazivanje moći. Ona je bila oskvrnuće nje same. Nitko neće nikad,
nikad više imati takvu vlast nad njom.
»Prekosutra je nova mjesečeva mijena«, rekla je odrješito. »Premjestit ćemo ih te noći.
Neka ujutro ljudi dovezu tri teglenice na dok i otpremit ćemo ih prije ponoći. Dotad će moja
braća i uzvanici biti već dobrano pijani. Treba nam najmanje šestero ljudi da brzo i nečujno
preselimo konje. Možete li to srediti?«
»Da«, složio se Edgar, flegmatično kao i uvijek.
Namrštila se. Trebalo bi biti sigurno kad raspojasanost u dvorani dosegne svoj
vrhunac. No ona će se morati iskrasti da je Simon ne vidi.
Gurnula je ruku u džep i uhvatila prekrasnog konja od kosti. Suze su je bockale u
očima. Ljutitom ih je kretnjom otrla i izašla van na hladnoću.
Oliver Becket je stajao na ulazu u stajsko dvorište kad je Ariel izašla van. Činilo mu se
da mu je glava golema i nabubrena poput gnjile bundeve koja samo što se nije rasprsnula i
izbacila trule sjemenke. Buka i smrad u Velikoj dvorani postali su mu nepodnošljivi pa je
teturajući izašao na zrak, nadajući se da će mu to smiriti uznemireni želudac i ublažiti mu
bubnjanje u glavi. Bio je naviknut na opijanje, no još se nikad nije osjećao ovoliko loše. Zdrav
mu je razum govorio da nije tako – sjećanje je imalo vrašku sposobnost da zaboravom
135
GIGA JANE FEATHER
prekrije sve neugodne posljedice njegovog pretjerivanja.
Bacio je periku na tlo, stavio glavu pod crpku i počeo pomicati dršku. Iz crpke je
potekla ledeno hladna voda po njegovoj glavi i leđima, natapajući mu odjeću. Iako ga je glava
još uvijek boljela, ipak mu se malo razbistrila.
Ispustio je držak crpke i uspravio se, otresajući sa sebe ledenu vodu. Treptanjem je
uklonio vodu iz očiju i mutnog se pogleda zagledao u Ariel koja mu je prilazila preko
dvorišta.
»Izgledaš kao da si bio na plivanju«, rekla je ravnodušnim glasom bez imalo smijeha.
»Nimalo pametno na ovoj hladnoći. Ako te boli glava, mogu ti dati prašak.«
Njezina točna dijagnoza nije nimalo poboljšala njegovo stanje. Gnjev mu je ključao u
prsima, gnjev koji je prerastao u usplamtjeli bijes kad ju je pogledao. Mirno mu je uzvratila
pogled i tada je znao da ona više u njemu ne vidi muškarca koji joj je dvanaest mjeseci bio
ljubavnik. Nekoć ga je gledala nasmiješenih očiju u kojima se jasno vidjela požuda. Bio se
navikao na pomisao da je može uzeti kad god mu se prohtije, da je spremna i voljna kad god
bi zapucketao prstima.
No sada ga je gledala i nije bilo nikakve sumnje da joj se ne sviđa ono što vidi. Prezir
je isijavao iz njezinih bistrih očiju, izbijao iz svake nepomične crte njezinog gipkog tijela.
Odjednom je u mislima jasno vidio prizor za stolom prethodne večeri. Sva u grimizu i
zlatu, tako opojno senzualna, očiju punih obećavajućih nestašnih užitaka koji su prije bili
namijenjeni samo njemu. A sada su bili rezervirani za nekog drugog. Promatrao je kako je svu
tu moćnu senzualnost usmjerila Hawkesmooru, i tek je tada Oliver Becket shvatio da ju je
uzimao zdravo za gotovo, da joj se čak i izrugivao i da ju je podcjenjivao uz prešutni
pristanak njezine braće.
Sada se sjetio, a to ga je strašno izjedalo, kako se sinoć igrala s Hawkesmoorom – one
male zločeste igrice koju su njih dvoje znali zajedno igrati. Vidio je kad ju je preplavio užitak,
uočio je njezino iznenadno opuštanje, preobrazbu njezinog lica, odjednom teške joj kapke i
blistanje njezine kože. A samodopadno ga je Hawkesmoorovo zadovoljstvo probadalo poput
noža u utrobi.
Na trenutak je zanijemio od bijesa. Zurio je u nju, zamišljao kako se njezino tijelo
spaja s Hawkesmoorovim. Nosnice su mu se raširile kao da je mogao osjetiti miris seksa koji
ju je obavijao.
Ariel je nesvjesno ustuknula i odmaknula se od njega, od čiste zloće u njegovim
očima, od napete pakosti na njegovom licu. »Olivere, je li ti zlo?« Nastojala je zvučati
normalno, da joj se u glasu ne osjeti nelagoda.
»Zlo mi je od pogleda na tebe«, rekao je tihim hrapavim glasom. »Uživaš li s
Hawkesmoorom, Ariel? Zna li on što treba učiniti da bi cvilila... da te dovede...«
Dugo ga je slušala dok ju je obasipao ogavnim opscenostima koje su je kaljale samim
time kako su zvučale. No ipak se nije mogla ni pomaknuti, nije mogla ni odvratiti pogled od
tog zastrašujućeg okrvavljenog pogleda punog mržnje.
Nijedno od njih nije bilo svjesno tihog gledatelja ni trenutka kad je grof od
Hawkesmoora izašao iz sjene ulaza koji je vodio u unutarnje dvorište. Silni su se slikoviti
opisi prekinuli kad je svojim štapom sa srebrnim drškom odalamio Olivera Becketa po
ramenima. Oliver je posrnuo i kriknuo, više od iznenađenja nego od boli. Zateturao je i pao na
koljeno. Ruka ga je zgrabila za ovratnik i uspravila.
»Ako postoji nešto što ne podnosim, Beckete, onda su to prljave riječi u prisutnosti
žene.« Grofov je tihi glas zvučao kao sladak med nakon Oliverove okrutne tirade. Ariel je
odmahivala glavom kao da se želi osloboditi ljigavih pipaka Oliverove zlobe.
»Ariel, biste li nas, molim vas, ostavili? Gospodin Becket i ja moramo raspraviti o
nekim osobnim stvarima.« Grofova se ruka na Oliverovom ovratniku izvila i Oliver se našao
na nožnim prstima. Tada je shvatio ono u što se Ariel davno uvjerila – koliko je god ozljeda
136
GIGA JANE FEATHER
na Hawkesmoorovom bedru oslabila njegove noge, to je itekako nadoknađivao snagom u
rukama i gornjem dijelu tijela.
Nije znala što da radi. Simon je ponovio: »Idite.«
Glas mu je bio tih i uljudan, ali joj nije palo ni na kraj pameti da učini suprotno.
Odmah ga je poslušala i nogu drhtavih poput želea otišla u dio s konjušnicom, osjećajući na
koži prljavštinu i ljepljivost. Nisu je toliko pogodile one ružne riječi koje je Oliver izrekao.
Znala ih je sve, često ih je slušala na poljima. Radilo se o koncentratu njegove zlobe koja joj
se uvukla pod kožu. O strašnoj spoznaji da je netko mrzi i da joj s takvim intenzitetom želi
nauditi.
Pohlepno je udisala mirise gnojiva, konjskog mesa i slame. Zemljanu i stvarnu čistoću
svojih životinja. Naslonila se na otvorena vrata i duboko disala, promatrajući dvojicu
muškaraca koja su u mračnoj noći izgledala samo kao dva obrisa. Bila je predaleko da čuje što
govore.
Simonova je ruka opet uhvatila Oliverov ovratnik i Becketove su se krvave oči
izbečile, a usta razjapila kao upecanoj ribi. »Mojem je strpljenju napokon došao kraj«, izjavio
je Simon bez srdžbe i vikanja. »Beckete, zamorno ste dosadni i već mi se smučilo što stalno
dosađujete mojoj ženi. Odsada nadalje, dok sam god na Ravenspearovoj zemlji, neću da vas
vidim.«
Gotovo je ravnodušno izvio zglavak i Oliverovi nožni prsti više nisu dodirivali tlo. Na
grofovom su zglavku iskočile velike vene, mišići ruke su mu se napeli od Oliverove težine.
»Imam desetero ljudi, vojnika i prijatelja, koji su mi odani do posljednje kapi svoje
krvi. Ako vas opet vidim negdje u blizini svoje žene, onda ću se pobrinuti da nikad više ne
budete mogli imati ženu. Tijekom ratovanja naučili smo neke trikove... trikove koji izvrsno
djeluju na muškarce kojima su žene igračke. Uvjeravam vas da nećemo oklijevati primijeniti
ih.«
Držao je Olivera u zraku cijelu vječnost, tako se bar Becketu činilo, a potom ga je
ispustio, otresao prašinu s dlanova, okrenuo mu leđa i polako šepajući krenuo u dio s
konjušnicama gdje je čekala Ariel.
Oliver je stajao i trljao vrat. Bio bi dao sve da je imao hrabrosti skočiti tom bogalju na
leđa, oboriti ga i lupati njime o popločano tlo. Ali se nije usudio. Hawkesmoor mu je okrenuo
leđa s prezirom kojim mačka gleda miša pa je ostao nepomično stajati ondje kao i svaki miš s
kojim se mačka poigrava.
Ariel se tresla. Grčevito se obgrlila rukama. Htjela je pobjeći od Simona čak i kad joj
je prišao. Nije mogla podnijeti to što je čuo Oliverove strašne riječi, prljave uvrede koje su na
njezinom tijelu i duši ostavile tragove njegovog odvratnog posjedovanja... posjedovanja u
kojemu je, neka joj Bog pomogne, nekoć uživala.
Simon se zaustavio na kratkoj udaljenosti od nje. Šutke ju je promatrao, a ona mu je
uzvratila pogled. Oči su joj bile pune užasa. Opet je zadrhtala, znajući da neće moći podnijeti
njegov dodir. Ne bi mogla podnijeti dodir nijednog muškarca sada kad je bila puna prezira i
gađenja prema samoj sebi.
»Becket je dvanaest mjeseci bio vaš ljubavnik, tako ste rekli.« Glas mu je bio
bezizražajan, ali je ona ipak čula trunku gađenja. Nije mu mogla odgovoriti, samo se
iscrpljeno okrenula.
»Što ste, za ime Božje, vidjeli u tom štakoru?« Nije kanio tako razgovarati s njom, ali
si nije mogao pomoći. Osjećao je žuč u ustima kad se sjetio Becketovog ljigavog
podrugivanja nad zaspalom Ariel dok ju je tresla groznica.
Lice joj je preplavilo tamno rumenilo, a potom bljedilo – bila je bjelja od mlijeka.
Plave su joj se mrlje pojavile oko posivjelih usana, oči mrtve poput pepela utonule su u očne
duplje. I kao i uvijek, njezina je reakcija na napad bio napad.
»Pretpostavljam, gospodine, da sam prema njemu osjećala isto što i prema vama«,
137
GIGA JANE FEATHER
rekla je suhim i ogorčenim glasom. »Požuda, ne zovete li to tako? Pohota. Zar se sve ne svodi
na to? Ako mogu zadovoljiti svoju požudu s vama, zbog čega je nisam smjela zadovoljiti s
Oliverom? To je osnovna ljudska potreba. Iskreno priznajem da je Oliver bio jadan izbor. No
moji su izbori bili pomalo ograničeni. I još su uvijek.«
Okrenula se na peti i brzo otišla, prebrzo da bi je mogao slijediti. Visoko je uzdigla
glavu, iako su joj oči bile pune suza od jada i gnjeva. Neće nju nitko prezirati. A sasvim
sigurno neće jedan prokleti Hawkesmoor. Kako nije mogao razumjeti usamljenost, potrebu za
ljubavlju i pažnjom zbog koje je postala tako lak Oliverov plijen?
No on nije razumio jer ga nije bilo briga. Ionako nije bilo važno. Bilo je gotovo. Ovaj
je kratki interludij bračnog blaženstva bio gotov. A ona će s najvećim zadovoljstvom oprati
ruke i od Ravenspeara i od svoga braka.
Simon ju nije ni pokušao slijediti. Zapanjile su ga njezine ogorčene riječi. Prisjetile su
ga da je odrasla u ovom neprijateljskom i iskvarenom okruženju koje joj je nanijelo štetu.
Možda je bio previše grub, ali nije trebala onako otrovno reagirati.
Zar doista nije osjećala ništa prema njemu? To bi moglo objasniti njezino povlačenje i
ukočenost, ali ne i njezinu toplinu, naklonost i šaljivost. A opet, oni su, naravno, bili
posljedica požude – osnovne potrebe koju joj je trebala zadovoljiti jedina dostupna osoba!
Potiho je opsovao, znajući da nije mislila ono što je rekla. No to ga je ipak ljutilo.
Šepajući je krenuo natrag prema dvorcu. U tom mu je trenutku više odgovarala
pijanka u Velikoj dvorani nego povlačenje u osamu s njegovom nevjestom.
138
GIGA JANE FEATHER
Devetnaesto poglavlje
Helenina je kočija jurila cestom dok se spuštala niz Forehill u grad Ely. Zimsko se
poslijepodne bližilo kraju, a ona je bila umorna i počela je pomalo sumnjati u ispravnost svog
nenajavljenog posjeta.
Tog je jutra pravodobno napustila svoj dom i trebala je do sredine poslijepodneva
komotno stići u Ravenspeare, gdje bi obavila poslijepodnevni posjet nevjesti, a ako bi dobila
poziv da prenoći, tada bi ga mogla prihvatiti, a da se ne osjeća kao da se nameće.
No cijelo je njezino putovanje pratila loša sreća, a sada je već davno prošlo vrijeme
pristojnog odlaženja u posjete. Morat će provesti noć u prenoćištu u Elyju i po glasniku
poslati pozdrav u Ravenspeare.
Čim su izašli iz Huntingdona, jednom je konju otpala potkova, a nekoliko milja
kasnije, kad su izašli iz St. Ivesa, otkotrljao se prednji kotač na zaleđenoj lokvi koja je bila
velika poput kratera, dovoljno velikog da proguta i kočiju i četvero ljudi. Razbila se osovina,
kočija se opasno nagnula, a Helene se iz nje morala izvući kroz prozor, da bi se na kraju našla
u jarku kraj onesposobljenog vozila.
U tom je trenutku bila na rubu da odustane od ovog zlosretnog putovanja, kad joj je u
pomoć došao mladi vlastelin, sav brižan i voljan da joj pomogne. Nije ni slušao njezino
neodređeno pravdanje, već je ukrcao i nju i njezinu sluškinju i njezine putne kovčege u svoj
jednopreg i odvezao ih natrag u St. Ives, gdje joj je pribavio kočiju kod Veselog trgovca. A
Helene je nekako pustila da se stvari odvijaju svojim tijekom, uživajući što netko drugi za nju
donosi odluke. Za sve se detalje osobno pobrinuo taj veoma ljubazni mladac.
Po oporuci svoga muža bila je financijski neovisna i samo je ona bila ovlaštena
donositi odluke koje su se ticale njezine djece i nje same. Udovice su rijetko kad uživale
ovakve mogućnosti i poštovanje, a Helene je u potpunosti bila svjesna tih prednosti. No bilo
je razdoblja kad bi bila voljela da se za nju brinu snažne muške ruke.
Provirila je kroz prozor unajmljene kočije koju je vozio njezin kočijaš. Kočija je
tandrkala po popločanoj cesti prema krčmi Janje. U posljednjih se pola sata rani suton spustio
na vlažan ravničarski kraj. Vrane su graktale, leteći oko sablasnih krošnji i pripremajući se na
počinak. Helene je mogla namirisan’ maglu. Kao i svaki izvorni stanovnik močvare, imala je
nos za izmaglicu koja se izvijala sa zemlje i koja se zgušnjavala dok bi se uzdizala, gutajući
na svome putu svaki vidljivi orijentir.
Simon će se pobrinuti za nju. Nekoć je želio samo to. Nakon Haroldove smrti vršio je
na nju pritisak, iako nježno, jer je bio u potpunosti svjestan njezine situacije, ali nije tajio što
želi. Želio ju je za ženu. Želio je da mu ona rodi djecu. Želio ju je voljeti i brinuti se za nju –
ispuniti sve one osjećaje koje su s mladalačkom nehajnošću profućkali u vrijeme kad ih je bilo
moguće ispuniti.
A poslije je već bilo kasno. Nije mogla odustati od svoje djece. Ne, čak ni zbog
Simona. Ne, čak ni zbog doživotnog uživanja u sreći njegove ljubavi i pažnje. Da ih viđa
samo povremeno, da ne može ništa odlučivati o njihovom odgoju i obrazovanju, da ih ima
pod svojim krovom samo nekoliko tjedana godišnje? Ne, ona ne bi mogla učiniti nešto takvo.
A sada se Simon oženio za Ravenspearicu i više nije imalo smisla čak ni maštati.
Dodirnula je svoju mekanu kožu. Je li joj ovih dana postala suha poput pergamenta?
Jesu li joj sitne bore oko očiju svakoga dana postajale sve dublje? Kakvo li je stvorenje ta
nova grofica od Hawkesmoora? Mlada, to zasigurno. Dvanaest godina mlađa od nje. U
punom cvatu mladenačke ljepote, naravno. Život dosad nije na nju utisnuo ni malodušnost niti
bore na svježe joj lice. Oči joj još neće biti zasjenjene čežnjom i žaljenjem koje sa sobom
nose čak i relativno mirne godine života.
139
GIGA JANE FEATHER
Kočija se uz štropot zaustavila u dvorištu krčme Janje i sluga je istrčao da otvori vrata
putnicima. Helene je sišla, a za njom njezina sluškinja, djevojka ružičastih obraza, koja se
vragolasto nacerila slugi kad mu je tobože oholim glasom naredila da jako pazi na kovčeg s
odjećom njezinog gospodstva.
Momak joj je namignuo i podigao kožni kovčeg na rame. Gostioničar je dojurio čim je
procijenio putnicu u unajmljenoj kočiji, a sada je pratio njezino gospodstvo u krčmu,
obećavajući joj privatni salon i najbolju spavaću odaju.
Helene je mrzila noćiti u krčmama. Janje je bila dovoljno ugledna krčma, no grad Ely,
unatoč svojoj katedrali, nije bio grad na raskršću niti na nekoj važnijoj cesti, pa su u njegovim
prenoćištima većinom odsjedali domaći putnici iz okolnih mjesta. Privatni je salon bio malen,
pomalo pljesniv i gledao je na ulicu koja je u ovo doba bila prilično mirna, no koja će s prvim
kukurijekanjem postati uzavrelo more različitih aktivnosti.
»Imate li momka kojega bih mogla poslati da odnese poruku u dvorac Ravenspeare?«
Skinula je rukavice i odložila šešir ukrašen perjem na jednonogi stol, zamijetivši prašinu koju
je propustila obrisati spremačica u svom očito površnom čišćenju.
»Večeras, gospo?« Vlasnik je kradomice obrisao stol svojom pregačom od čoje.
»Do tamo su samo tri milje.« Helene je zadrhtala na vlažnoj hladnoći koju nije
ublažilo ugljevlje u kaminu. Posteljina će sigurno biti vlažna.
Vlasnik je razgrnuo vatru. »Mogu poslati Billyja Pottsa. Želite li možda malo
mliječnog punča da vas ugrije?«
»Čaja«, odlučno je rekla. »I želim kuhano jaje i zdjelicu juhe za večeru.«
»I jednu bocu najboljeg burgunca?«, pun nade je ponudio njezin domaćin.
»Samo čaj, hvala.« Sjela je za stol sa svojim pisaćim priborom uvezanim u kožu koji
je sadržavao nekoliko listova papira, pero i kožnu tintarnicu.
Vlasnik se naklonio i ostavio svoju štedljivu gošću njezinom pisanju.
Napisala je dva pisma. Jedno je naslovila na ledi Hawkesmoor i u njega umetnula
drugo presavijeno pismo koje je zapečatila voskom sa svijeće i naslovila na lorda
Hawkesmoora.
Billy Potts je veoma rado prihvatio zadatak. Bio je to žustar momak koji se brzo
kretao poljima, preskakivao ograde, provlačio se kroz živice, pentrao se nasipima i skakao
preko uskih kanala za drenažu, tako da je cestu dugu tri milje između Elyja i Ravenspeara
skratio na samo milju i pol.
U dvorac je stigao za pola sata i zatekao središnje dvorište osvijetljeno bakljama
postavljenima u krug. Svadbeni su uzvanici promatrali konjanike koji su gađali stup u sredini
dvorišta. Kad god konjanik kopljem ne bi na pravi način pogodio stup, s konja bi ga zbacila
velika vreća brašna koja se vrtjela na stupu, a večernjim bi se zrakom prolomio smijeh i
pljesak. Potom bi natjecatelj morao za kaznu u jednom gutljaju popiti vrč burgunca.
Billy Potts je stajao i razrogačenih očiju očarano promatrao. Čuo je mnoge o priče o
tome što se zbiva iza zidina dvorca, ali je ovaj prizor upadljivog svjetla baklji koje je treperilo
u oblacima magle nadilazio njegovu maštu. Uzvanici su svi bili raskošno odjeveni ispod
ogrtača obrubljenih krznom, lica su im na neobičnom svjetlu bila crvena, kao da im je bilo
prevruće, kao da do njih nije mogla doprijeti vlažna zimska hladnoća.
»Šta radiš ovdje, momče?« Grubi ga je glas zaustavio kad se pokušao prikrasti bliže
uza zid da bolje vidi natjecanje. Ruka mu se spustila na rame.
»Imam poruku za lorda Hawkesmoora«, rekao je Billy i iz poštovanja sagnuo glavu.
Njegov je subesjednik bio odjeven u impresivnu livreju od baršuna.
»Od koga?« Timson je sumnjičavo gledao glasnika.
Billy je slegnuo ramenima. »Od gospoje koja je došla u Janje, gospon. Ne znam joj
ime.« Pružio mu je presavijeni papir.
»Gospoje?« Timson je nabrao nos. Kakva bi to gospa slala poruku mladoženji usred
140
GIGA JANE FEATHER
svadbenog slavlja? Povrh toga mladoženji ledi Ariel? Podignuo je papir i zavirio. Slova mu
nisu bila jaka strana, ali je uočio da ih je ispisala vješta ruka. I to elegantna ruka, pomislio je.
Pomirisao je pismo. Nije sadržavalo nikakav sumnjivi parfem.
»Znači, neka gospa. Odsjela je u krčmi?«
Billy je potvrdno kimnuo glavom. »Naručila je kuhano jaje i čaj za večeru.«
Timson se zacerekao. To će rasrditi staroga Jonesa. Krčmar je bio njegov prijatelj i
Timson je jako dobro znao koliko je Jones volio mušterije skupih ukusa.
»Onda, dobro. Idi sad. Pobrinut ću se da njegovo gospodstvo dobije ovo.« Prijateljski
je ćušnuo Billyja po uhu i nestao u bučnom mnoštvu.
Magla i vlaga probudili su paklenske boli u Simonovoj ranjenoj nozi pa je odbio
sudjelovati u natjecanju. Ariel je stajala kraj njega, a on je bio svjestan da ona zna koliko ga
noga boli i koliko mu je naporno stajati, ali mu sada nije ponudila svoje čarobne ruke i
pomasti da mu ublaže bol. A ni on nije imao nikakve želje da je zamoli za pomoć koju mu ne
bi rado pružila. Na svu su sreću njegovi prijatelji odvratili pažnju od njegovog nesudjelovanja
tako što su se s oduševljenjem, većim od uobičajenog, uključili u natjecanje, ostavljajući
mladoženju i nevjestu da stoje jedno pored drugoga, ali toliko udaljene, kao da ih razdvaja
ocean.
Izostanak Olivera Becketa naišao je na nekoliko upitno podignutih obrva i pitanja. No
činilo se da nitko ne zna odgovor, čak ni Ranulf koji ga nije vidio otkako je prošle večeri
pijano posrćući izašao iz Velike dvorane.
Nitko nije primijetio kad je Timson pristupio lordu Hawkesmooru koji je napola sjedio
i napola se naslanjao na jednu od klupa u dvorištu postavljenih za gledatelje. Ariel je
zamijetila svaki trzaj i pokret Simonovog tijela dok si je nastojao olakšati bol gdje god da ga
je boljelo, a njezine su ruke žudjele za tim da mu ublaže patnju. No držala ih je uza se, čvrsto
stišćući prste u šaci, ne skidajući pogled s natjecatelja, iako ih nije ni vidjela, i prisiljavajući se
da misli samo na to hoće li joj sve gušća magla pomoći u njezinom poduhvatu. Kad bi se
samo zadržala do sutra navečer, u noći mlađaka.
Kad je odjednom kraj nje iskrsnuo Timson, noseći poruku, jedva da ga je i pogledala,
sve dok nije čula ono što je rekao: »Došla vam je poruka, gospodine. Iz krčme Janje u Elyju.«
»Poruka?«, zapanjio se Simon. »Za mene?« Uzeo je pismo i odmah prepoznao
Helenin rukopis.
»Što je?« Ariel je osjetila njegovu uznemirenost i na trenutak zaboravila na njihovu
otuđenost. »Od koga je?«
U nevjerici je odmahnuo glavom i ukočeno otišao prema mjestu do kojega je dopiralo
više svjetla iz Velike dvorane. Što je nagnalo Helene da ga potraži ovdje? Nešto se dogodilo
njezinoj djeci? Moralo je biti nešto posve osobno i potpuno neočekivano. Nije spomenula
ništa sličnog u pismima koje mu je poslala otkako se oženio.
Ariel se probijala kroz bučno mnoštvo. Krenula je za Simonom u Veliku dvoranu gdje
su sluge dovršavale postavljanje stolova za banket koji će uslijediti nakon natjecanja. Što god
da se događalo, ona je to morala saznati.
»Jesu li vijesti loše?«
Simon je izravnao prvi list papira. Iz njega je ispao drugi, onaj na kojemu je stajalo
njezino ime. Dok se teškom mukom sagibao da ga pokupi, Ariel je priskočila da ga preduhitri.
Podigla ga je i htjela mu ga predati, kad je na njemu uočila svoje ime.
»Oh, ovo je za mene.«
»Čini se da je tako«, suho je rekao. Preletio je očima po svom pismu i sve mu je
odmah postalo bistro kao dan. Helene je bila potpuno iskrena. Htjela je upoznati nevjestu.
Htjela je vidjeti kako se odvijaju stvari među njima. Neke stvari o kojima joj je natuknuo u
svojim pismima su je uznemirile pa je pomislila da bi mu ona mogla pomoći ako je njegova
nevjesta zbunjena ili nesigurna. Bilo je strašno to što nije imala nijednu ženu koja bi je
141
GIGA JANE FEATHER
pripremila na brak pa je Helene pomislila da bi joj možda ona mogla pomoći ako uspije steći
Arielino povjerenje. Tako će pomoći i svom najdražem prijatelju čija joj je sreća važnija od
njezine vlastite.
I ti si, najdraža moja prijateljice, puna znatiželje kao i sve pripadnice ženskog roda,
pomislio je Simon dok je ponovno polako čitao pismo. No hoće li mu ona pomoći? Može li se
jedna žena moći probiti kroz ovu trnovitu guštaru koja je iznikla između njega i njegove žene?
Hoće li moći na neki način posredovati između njih?
Ariel nije odmah pročitala svoje pismo, već je proučavala njegovo lice. Najprije je
uočila zanimanje, nakon čega je odmah uslijedilo namršteno nagađanje. Spustila je pogled na
svoje pismo.
Žena se predstavila kao ledi Kelburn, stara Simonova prijateljica iz djetinjstva, ali i
njihova susjeda u močvari. Napisala je da želi posjetiti novopečenu nevjestu, a budući da će
svadbeno slavlje tako dugo trajati, misli da joj neće zamjeriti ako je posjeti tijekom slavlja. U
posjet je kanila doći poslijepodne, u pristojno vrijeme za posjete, ali su različite nezgode
produžile njezino putovanje pa će sada prenoćiti u krčmi Janje u Elyju, odakle će joj sutra
ujutro krenuti u posjet.
Ariel je pogledala Simona. »Nikad mi niste spomenuli ledi Kelburn.«
»Nisam.« Jednom je rukom masirao potiljak. »Mislio sam da imam dovoljno vremena
da vas upoznam sa svojom najdražom i najstarijom prijateljicom kad jednom dođete pod moj
krov. Međutim, čini se da Helene ima drugu zamisao.«
»Janje je prikladno za pokućare i okolne ratare, ali nikako nije dovoljno udobno
mjesto za jednu ledi«, polako je rekla. Ledi Kelburn, Simonova najdraža i najstarija
prijateljica, možda bi mogla u naredna dva dana dobro poslužiti svrsi. Ona bi mogla odvratiti
Simonu pažnju od njegove žene.
Bacila je pogled na dvoranu. »No možda vi, gospodine, mislite da ni ovo nije udobno
ni prikladno mjesto za jednu ledi.«
»Što predlažete?« U glasu mu se čula žaoka, jednako kao i u njezinom.
»Da pošaljemo Edgara s kočijom da večeras doveze vašu prijateljicu. Jamčim vam da
će se plahte prozračiti, a ako želite sami večerati s njom, onda ću naložiti da se zapali vatra u
zelenom salonu«, odvratila je blažim glasom.
Namrštio se, a ona je znala da razmišlja o bučnom slavlju koje je predstojalo.
Pogledom punim prezira prelazio je Velikom dvoranom koja je sada izgleda uredno i ugodno,
no kako će izgledati za nekoliko sati? »Što je taj zeleni salon?«
»To je moja privatna odaja... malo je skrivena u sjevernom tornju.«
Još se više namrštio. »Ali vi ste u našoj prvoj bračnoj noći rekli da nemate privatnog
salona ni budoara.«
Slegnula je ramenima. »Ne volim da netko ulazi tamo.«
»Shvaćam.« Na trenutak je stajao i mrštio se u tišini. Zašto bi sumnjao u njezinu
ponudu? Da, trenutno su bili zavađeni, ali to nije bio razlog da uskrati gostoprimstvo putnici.
Ona je bila izvrsna domaćica.
Prisilio se da se nasmiješi. »Hvala vam na velikodušnosti, Ariel. Helene sigurno jedva
čeka da vas upozna, jer mrzi putovanja, čak i ona kratka. I posebno mrzi noćiti u krčmama.
Odmah krećem da joj osobno uručim vaš poziv.« Bolje je pričvrstio plašt oko ramena i krenuo
prema vratima.
»Ja idem s vama.«
Okrenuo se prema njoj. »Zbog čega to želite?«
»Bilo bi primjereno da joj ja sama izručim poziv.«
Kimnuo je glavom. »Da, bilo bi.« Tada je impulzivno ispružio ruku i zadirkujući je
povukao za dugu pletenicu boje meda. »A rekao bih da ste i vi nestrpljivi zadovoljiti svoju
znatiželju, jednako kao i Helene. Bilo bi veoma neljubazno od mene kad bih vam objema
142
GIGA JANE FEATHER
uskratio tu priliku.«
Kad mu nije ništa odvratila, omotao je njezinu pletenicu oko svoga zglavka i privukao
joj glavu bliže k sebi. Ozbiljno je rekao: »Ne želim biti u zavadi s vama, Ariel. Ako sam jučer
pogriješio, molim vas da mi oprostite.«
Ugrizla se za usnu. Slobodnom joj je rukom obuhvatio bradu i podigao lice. Zagledao
se u njezine oči. »Što vi mislite?«
»Ni ja ne želim biti u zavadi«, čula je samu sebe kako mrmlja, a potom se odmaknula
od njega. »Samo idem dati upute slugama o dolasku ledi Kelburn. Naći ćemo se u konjušnici
za nekoliko minuta.«
Simon je nakon njezinog odlaska ostao stajati sklopljenih ruku. Pokušao joj je dobaciti
most preko oceana i ona ga je na trenutak prihvatila, ali ga je brzo ispustila. Zašto?
Nestrpljivo je odmahnuo glavom i krenuo prema konjušnici. Iako bi više volio da je
mogao sam upriličiti susret bivše ljubavnice i sadašnje nevjeste na svojemu terenu i u vrijeme
koje bi njemu odgovaralo, možda će se ovaj nenadani Helenin dolazak ipak pokazati dobrim,
iako mu je bio nametnut. Ako se uspije sprijateljiti s Ariel – ako joj se Ariel bude htjela
otvoriti i povjeriti – tada bi možda on mogao bolje razumjeti svoju nevjestu. Žena joj može
postaviti pitanja koja on nije mogao, a Helene bi mu mogla pomoći da dopre do Ariel.
Konjušar je osedlao njegovog konja i lijepog sivog škopca za Ariel. Rida se kobila
dobro oporavljala, tako je rekao Edgar koji se pojavio iz dijela gdje su bili smješteni araberi
da vidi tko će to izjahati u ovo neprimjereno vrijeme.
Ariel je pohitala u dvorište, navlačeći kapuljaču jahaćeg ogrtača. »Pretpostavljam da
ledi Kelburn ima svoju kočiju i konje?«
»Da, i svoju sluškinju, siguran sam. Helene putuje u prikladnom stilu.«
»Oh.« Što je bio taj prikladan stil? Glomazna kočija sa šest konja? Brdo prtljage?
Jahači u pratnji? Ukočena i uštirkana osobna sluškinja? Možda je putovala noseći i svoje
plahte?
»Edgare, morat ćete napraviti mjesta u konjušnici za konje koji vuku kočiju«, rekla je.
Na licu joj se nije vidjelo ništa od ovih posprdnih nagađanja. »Bit će zasigurno i jahača... ne
znam koliko. Pobrinite se da ih preko noći smjeste u stražarnicu.« Povela je sivca do mjesta
za uzjahivanje, popela se u sedlo i primila uzde. »Jeste li spremni jahati kao što vrane lete,
gospodine?«
Pomislio je da je u njezinom glasu začuo onaj stari zadirkujući izazov, ali je odlučio
da se neće obazirati. »Brži sam na konju nego na nogama. Stoga krenite, gospo.«
Nije joj trebalo daljnje poticanje. On je izašao za njom iz konjušnice u maglu koja se
uporno sve više zgušnjavala. Nije krenula utabanim putem, već je skrenula u polja. Krila
vjetrenjače sablasno su cvilila u sivom mraku.
Ovo je bila ona prava močvarna magla koja se neće raspršiti nekoliko dana, što je
itekako odgovaralo njezinim planovima. Svjetlo mjeseca i zvijezda bit će zastrto, zvukovi
prigušeni. Teglenice s njezinim konjima bešumno će kliziti kanalom do rijeke i u sigurno
okrilje Derekove farme.
Za dva dana sve će biti gotovo. Zbog tog se iščekivanja osjećala tako turobno.
Simonov ju je glas prenuo iz razmišljanja. »Dvorac je krcat uzvanika, Ariel. Kamo
ćete smjestiti Helene?«
»Rekla sam Timsonu da vaše stvari preseli u moju odaju pa se ledi Kelburn može
smjestiti u vašu«, odvratila je.
»Naravno.« Namrštio se u vlažnoj magli. Kako će Helene spavati znajući da je njezin
bivši ljubavnik udobno sklupčan u postelji sa svojom nevjestom samo preko puta hodnika?
Njezino apstraktno razumijevanje njegovog braka bila je jedna stvar, ali je suočavanje sa
stvarnošću bilo ipak nešto sasvim drugo. No ovo svoje razmišljanje nije mogao povjeriti
Ariel.
143
GIGA JANE FEATHER
***
Helene je obeshrabreno provjeravala pokušaj da u toj krčmi skuhaju jaje bez ključanja
vode, kad je na uskom drvenom stubištu pred svojim salonom začula korake. Začulo se brzo
kucanje. Srce joj je poskočilo. Brzo je otrčala prema vratima. Taj bi zvuk svugdje prepoznala.
Samo je Simon kucao na takav način. Čekala je da uđe, kao što je to uvijek radio – ulazio bi
čim bi pokucao, no nakon nekoliko trenutaka kucanje se ponovilo.
»Uđite.«
Vrata su se otvorila i tamo je stajao Simon. Vlažni pipci magle prilijepili su mu se za
plašt i sjajili na nepokrivenoj glavi. Ispunio je cijela vrata, stajao je tamo i smiješio joj se,
tamnoplave su mu oči blistale od zadovoljstva.
Oduševljeno kriknuvši, Helene je potrčala k njemu i tek kad ju je zagrlio, ugledala je
ukočeni lik koji je stajao iza njega na mračnom odmorištu. Instinktivno je obuzdala strastveni
zagrljaj, lagano ga poljubila u obraz i odmaknula se od njega s upitno podignutim obrvama.
Simon je posegnuo iza sebe i povukao lik naprijed. »Helene, mogu li te upoznati sa
svojom ženom?«
Helen je ugledala mladu i vitku ženu prosječne visine, ali toliko pribranu da je
izgledala viša. Zabacila je kapuljaču jahaćeg plašta i duga joj je i debela pletenica boje meda
pala niz leđa. Sive su oči promatrale Helene s ozbiljnim nagađanjem u kojemu je Helene
uočila tračak sumnje. Ovo nije bila nevina i naivna gospođica, pomislila je Helene. Ariel je
koraknula naprijed i pružila joj ruku.
»Ledi Kelburn, došla sam vam zaželjeti dobrodošlicu u dvorac Ravenspeare.«
Djevojka je preduhitrila Helene i prihvatila njezinu ruku u hladan i čvrst stisak. »Želja je mog
supruga, a i moja osobna, da večeras s nama krenete u dvorac.« Bacila je brz pogled na
otrcani salon i odjednom se nasmiješila. »Ukazali biste nam veliku čast svojim dolaskom, a i
ne bi bilo lijepo od nas da vas ostavimo u ovom jadnom salonu u ovako hladnoj noći. Sigurna
sam da su vam plahte vlažne pa biste mogli dobiti groznicu.«
Njezin je osmijeh zapanjio Helenu. Sive su oči zablistale kao da je sunce zasjalo iznad
mračnog jezera. Učinilo joj se kao da joj je osmijeh isijavao iz cijeloga tijela, da joj je
omekšao sve oštre crte, ublažio napetost i raspršio svu tjeskobu koju je Helene prije uočila na
njoj.
»Oduševljena sam što sam vas upoznala, ledi Hawkesmoor.« Helene je objema
rukama obuhvatila djevojčinu šaku. »Sluškinja mi je doista rekla da su plahte posve vlažne, a
i sama priznajem da mi ne bi bilo nimalo žao napustiti Janje i njihovo kuhano jaje.«
Simon je prasnuo u smijeh. Na njemu se jasno vidjelo veliko olakšanje. »Onda
krenimo na put prije nego što se još više smrači. Ariel i ja smo došli na konjima, ali sam bio
toliko slobodan da naložim slugama da ponovno upregnu konje u tvoju kočiju.«
»Moram platiti račun, iako je ovo gostoprimstvo imalo mnoge nedostatke.«
»To sam već učinio«, izjavio je Simon. »Dolazi sluga da ti odnese prtljagu. Sve što
moraš učiniti, draga moja, jest uzeti svoj plašt, pozvati sluškinju i krenuti s nama.«
Ariel je zamijetila kako su Heleni od zadovoljstva malo porumenjeli obrazi. Oči su joj
zaiskrile i usne se iskrivile u osmijeh kad je Simon preuzeo stvari u svoje ruke, prisilivši je da
ispuni njegova očekivanja. Bio je toliko uvjeren da će Helene poći s njim. Možda je i bio u
pravu, no da je ona na Heleninom mjestu, pomislila je, ona bi se sasvim sigurno razljutila na
ovakvo naređivanje i miješanje u njezine stvari.
Ipak nije ništa rekla, već je samo otpratila Helenu do kočije gdje je kočijašu dala upute
kako će stići u dvorac. Primijetila je da ledi Kelburn nije bila odveć plašljiva putnica da bi u
pratnju uzela više od četiri jahača. Njezina je sluškinja bila bucmasto i snažno stvorenje.
Uopće nije bila uštirkana i imala je zamjetni akcent ljudi iz močvare, zbog čega će je rado
144
GIGA JANE FEATHER
prihvatiti služinčad u dvorcu.
»Ariel, hoćete li putovati sa mnom u kočiji?« Helene je stavila svoju ruku na Arielinu
dok se pripremala ući u kočiju. »Jedan od jahača može voditi vašeg konja. Znam da Simon
mora jahati jer mu drmusanje kočije uzrokuje previše boli, ali bi mi bilo veoma drago da mi vi
pravite društvo.«
Ariel je razjapila usta, pokušavajući naći pristojan način da odbije njezinu molbu.
Mrzila je putovanje u zatvorenoj kočiji, ali nije htjela biti neuljudna.
»Helene, Ariel se ne osjeća dobro kad putuje u kočiji«, rekao je Simon. »Dobije
nepodnošljivu glavobolju. Ariel, uzjašite i krenimo. Spušta se noć i ne smijemo odugovlačiti.«
Ariel se pokajnički nasmiješila Helene, promrmljala nešto o tome da bi bila jadno
društvo u kočiji i uzjahala svog konja. »Kako ste znali da ne želim putovati u kočiji?«
Jašući usporedno s njom iz dvorišta krčme, Simon joj je dobacio veseli pogled. »Vaše
je lice, draga djevojko, sve reklo.«
»Ja uistinu ne podnosim kočije«, nastavila je. »Ne radi se o tome da ne želim putovati
s vašom prijateljicom. Sigurna sam da je veoma draga.«
»I jest«, složio se. »I draga je i jedva čeka da se sprijatelji s vama.« Pogledao je
blijedu sjenu njezinog lica u magli. »Nadam se da ćete joj dopustiti da se sprijatelji s vama.
To bi me jako veselilo.«
»Naravno«, rekla je. A on nije mogao ni za što na svijetu shvatiti zašto u njezinom
sumornom glasu nije bilo ni tračka oduševljenja.
145
GIGA JANE FEATHER
Dvadeseto poglavlje
Kad su stigli u Ravenspeare, od raskošnog natjecanja u dvorištu ostala su samo
sumporna isparavanja utrnulih baklji. Zvukovi slavlja dopirali su kroz čvrsto zatvorena vrata
Velike dvorane, ali nije bilo ni traga nekom živom stvoru.
Helene je sišla s kočije i na trenutak zadržala svoju ruku u Simonovoj. Ogledala se po
urednom dvorištu. Naćulila je uši prema prigušenoj graji koja je dopirala iz dvorca.
»Ne brinite. Ledi Kelburn«, brzo je rekla Ariel. »Večeras nećete morati upoznati moju
braću ni njihove uzvanike. Večerat ćemo u osami.«
»Ne bih htjela biti neuljudna prema svojim domaćinima«, rekla je Helene s tračkom
sumnje i pogledala Simona.
Ariel joj je odvratila: »Uvjeravam vas, gospo, da vaši domaćini niti ne znaju za vaš
dolazak. I otkrit ćete da je mnogo bolje držati ih u tom neznanju.«
Jetkost u djevojčinom glasu pomalo je prenerazio Helenu. Znala je na kakvom su
glasu Ravenspeari, ali ju je ipak pogodilo to s kolikim je prezirom djevojka govorila o svojoj
obitelji... o muškarcima koji su do njezinog vjenčanja imali nad njom vlast. Opet je dobacila
pogled Simonu.
»Ariel je previše otvorena«, tiho je rekao. No u ovom joj slučaju ne zamjeram. Rekla
je istinu.«
Arieline su oči usplamtjele kad je čula »u ovom slučaju«. Time je Helene sasvim očito
dao do znanja da je bilo prilika kad je zamjerao svojoj ženi. Kao da je bila dijete o čijem je
neprimjerenom ponašanju razgovarao s bliskom prijateljicom.
No nije bilo važno ni što on govori ni što čini. Ovo je samo privremena neugodnost.
Neće dopustiti da je razljuti.
»Ispričajte me. Moram obići konje kad sam već ovdje. Timson će vam pokazati put u
Zeleni salon, gospodine, ako uđete u dvorac kroz sporedna vrata. I pokazat će sluškinji ledi
Kelburn kamo će odnijeti prtljagu njezinog gospodstva. Sigurna sam da će ledi Kelburn htjeti
čašicu šerija... ili možda voćnog likera. Morate samo naručiti.« Okrenula se i otišla. Plašt se
tresao oko nje od njezinih energičnih koraka.
»Oh, Bože«, promrmljao je Simon. »Bojim se da sam nagazio prste svoje nevjeste.«
»Izgleda... ovaj... no, malo neobično«, rekla je Helene, ne nalazeći prave riječi.
»Iskreno i ekscentrično bio bi točniji opis«, odvratio je Simon i neuvjerljivo se
nasmijao. »Helene, nikad u životu nisam naišao na osobu koja bi i izdaleka sličila mojoj
ženi.« Primio ju je pod ruku i kroz sporedna vrata uveo u dvorac.
Timson ih je dočekao i pozdravio. Helene se začas zatekla kako s odobravanjem i
olakšanjem razgleda malu i udobnu odaju u tornju. Očito je nazvana po zelenim izvezenim
tapiserijama na drvom obloženim zidovima te po zelenim motivima na izvezenim sagovima.
Uz veliki kamin u kojemu je gorjela vatra bio je postavljen stol za troje; na stoliću uza zid
stajale su boce i čaše.
»Ja još nisam bio ovdje«, rekao je Simon i zadivljeno kimnuo glavom.
»Ovo je privatna dnevna odaja ledi Ariel, gospodine. Ovamo ne dovodi nikoga, dok je
ne otkriju njihova gospodstva«, izvijestio ga je mirno Timson kao da je posve normalno da
mlada žena u kućanstvu s tolikim muškarcima ima pravo tajiti svoj privatni salon.
Helene je izgledala zaprepašteno. Simon je sve shvatio. Odaja se nalazila iznad
spavaćih soba, točno iznad Arieline odaje u tornju. U njoj je vladao isti ugođaj kao i u
Arielinoj spavaćoj odaji. Skrovita oaza u pustinji prepunoj oluja.
»Ledi Ariel je rekla da ćete se sami posluživati pa vas sada napuštam da pokažem
sluškinji spavaću sobu ledi Kelburn.« Naklonio se i otišao, čvrsto zatvorivši vrata za sobom.
146
GIGA JANE FEATHER
»Čini se da se ovo kućanstvo vodi jako dobro«, rekla je Helene, skidajući rukavice.
»Pitam se zašto me je to iznenadilo?«
»Iznenadilo je i mene. No Ariel je svestrana žena, što ćeš ubrzo i sama otkriti, draga
moja.« Ispružio je ruke i skinuo joj plašt.
Helene ga je primila za ruke. »Nisam trebala doći, zar ne? Ali toliko bih ti voljela
pomoći.«
Nije odmaknuo svoje ruke, već je prislonio svoju glavu na njezinu. »Ako možeš
zadobiti Arielino povjerenje, draga, zauvijek ću biti tvoj dužnik. Ima toliko toga što ne
razumijem. Trudio sam se, ali mi ona stalno izmiče«, namrštio se. Na trenutak su tako stajali u
tišini, držeći se za ruke s neusiljenom bliskošću dugogodišnjih prijatelja i ljubavnika.
Ariel je stajala na vratima i promatrala ih. Bili su joj okrenuti leđima. U svakoj je crti
njihovih tijela mogla uočiti pravu istinu o njihovom odnosu. Preplavio ju je ogroman val
ljubomore pa je ispustila kvaku i tiho se povukla na odmorište.
Nije imala prava osjećati takvu zlovolju. Naravno da je njezin muž imao ljubavnice. I
on sam se morao suočiti s paklenom zlobom Olivera Becketa. I to, ni manje ni više, nego u
prvoj bračnoj noći.
Ne, nije imala prava osjećati čak ni trunku potištenosti. Ne kad nije kanila još dugo
ispunjavati dužnost supruge. Ako se Simon odluči zadržati ljubavnicu, to više neće biti
njezina briga.
Stupila je u prostoriju i glasno rekla: »Ostavila sam pse da preko noći budu s
Edgarom, budući da nisam bila sigurna što ledi Kelburn misli o dijeljenju svoje večere s dva
vučjaka.«
Simon se odmaknuo od Helene, držeći njezin plašt. »Helene više voli male pasmine.«
Prebacio je plašt preko naslona stolice. »Mogu li vam objema natočiti čašu vina?«
»Male pasmine?«, u čudu je rekla Ariel. »Ali te se vrste niti ne bi mogle nazvati
psima, ledi Kelburn.«
»Molim vas da me zovete Helene, draga.« Zagladila je kosu koja se raspustila ispod
kapuljače plašta i nasmiješila Ariel. »Simon malo pretjeruje, ali se moji španijeli nikako ne
mogu usporediti s vučjacima.« Uzela je čašu koju joj je pružio Simon i sjela uz vatru, brzim
pokretom automatski poravnavajući elegantne nabore svoje suknje.
Ariel je sjela nasuprot njoj i pijuckala vino. Gležnjevi su joj bili prekriženi pa ih je
brzo ispravila. Široka suknja njezine odore za jahanje bila je zgužvana i nije oko nje padala u
elegantnim naborima kao Helenin tamnomodri baršun.
Simon im je hramajući prišao i sjeo na sofu pokraj Helene. Ispružio je nogu prema
vatri i odsutno trljao bedro.
»Rane te još uvijek jako bole«, izjavila je Helene.
»Danas je gore nego inače.« Napravio je grimasu i otpio vino. »No Ariel ima čarobne
ruke i pravu riznicu napitaka i pomasti.« Dobacio joj je napola tugaljiv i napola ispitivački
pogled pa je porumenjela i skočila na noge.
»Kasnije ću vam pripraviti napitak za spavanje. Hoćemo li večerati? Skapavam od
gladi.«
Večer je prošla prilično ugodno. Ariel je bila pažljiva domaćica, a Helene je očito bila
veoma zadovoljna što je tako udobno smještena nakon onog traljavog ugošćavanja u krčmi.
Simon je znao da Helene, vođena iskusnom pronicavošću, procjenjuje Ariel. Znala je gotovo
sve što se moglo znati o Arielinoj prošlosti, a i Simon joj se bio povjerio – znala je što on
misli o svome braku i svojoj nevjesti.
A što je Ariel mislila o Heleni? Kakav je dojam stekla o muževljevoj najstarijoj i
najdražoj prijateljici? Hoće li htjeti čuti cijelu istinu o njihovom odnosu? Tada je shvatio da se
nada kako će ga pitati – to bi značilo da joj je stalo do njega.
Ariel je prepustila Simonu da odvede Helenu do njezine spavaće sobe. Zaželjela joj je
147
GIGA JANE FEATHER
laku noć i nestala u svojoj odaji. Na trenutak je ostavila otvorena vrata i prisluškivala,
prezirući samu sebe, ali nije mogla odoljeti. Na svoj je jad samo čula kako Simon daje upute
Heleni i njezinoj sluškinji da preko vrata prebace zasun i da ne izlaze van do jutra. Nije naveo
nikakvo objašnjenje, a Helene nije ni pitala za razloge.
Zatvorila je vrata do kraja i prišla k vatri, odsutno otkopčavajući svoju jahaću odoru.
Više neće prisluškivati. Neka Simon i Helene u osami zažele jedno drugom laku noć. Osim
toga, tamo je bila sluškinja.
Od frustracije je zagrizla usnu. Što li joj bi? Ljubomora joj je bila posve stran osjećaj i
nije znala što bi s njom... osobito zato što joj ovdje nije bilo mjesta.
Bila je u svojoj košulji, leđima okrenuta vratima i grijala ruke na vatri kad se Simon
vratio. Tiho je zatvorio vrata i prišao joj. Odložio je štap uza zid i uz uzdah se spustio u
stolicu.
»Helene je vaša ljubavnica?« Dođavola! Nije ga to htjela pitati. Duboko je zabila
nokte u dlan, kažnjavajući se.
»Nije«, odvratio je, zavalivši se u stolicu, isprepleo je prste iza glave u svojoj
uobičajenoj pozi za opuštanje. »Više nije.«
»Oh.« Ovo nije bilo dobro. Okrenula se i pogledala ga. Lice mu je bilo ozbiljno kako i
dolikuje ozbiljnoj temi, ali su mu oči bile vedre i sadržavale tračak osmijeha. »Kad je prestala
biti vašom ljubavnicom?«
»Kad sam odlučio da ću se oženiti.«
»Oh.« Činilo se da joj je večeras rječnik bio strahovito ograničen. »Koliko ste dugo
bili ljubavnici?« Još dok je to pitala, shvatila je da se njezino propitkivanje nimalo ne
razlikuje od onoga kad je Simon nju ispitivao o vezi s Oliverom. A ako je njezina pitanja
potaknulo nešto toliko glupavo kao što je bila ljubomora, onda je možda i on svoja pitanja
postavljao iz istog razloga. Možda ono što je izrekao nije bilo zbog gađenja, nego zbog
ljubomore.
Lijeno se protegnuo i zijevnuo. »Otkako smo bili besramno mladi. Mislim da mi je
bilo petnaest godina. Prerano smo sazreli.«
»Ali... ali... ali to je...« Brzo je zbrajala u glavi. »Devetnaest godina!«
»Da, mislim da je toliko. Naravno, na mahove. Rat je donio prekid.« Osmjehnuo joj
se. »Što još želite znati?«
»Zašto se niste vjenčali? Jesu li vaši roditelji bili protiv?«
»Ne, mislim da bi odobravali, ali smo bili jako mladi. Mislili smo da možemo
pričekati dok ne budemo spremni... ili sam barem ja tako mislio«, ispravio se. »Htio sam ići u
rat. Nisam za sobom htio ostaviti ženu. U svojoj sam arogantnoj sebičnosti mislio da će me
Helene čekati dok ne izvršim svoju vojnu obvezu i da ćemo se onda vjenčati.«
»A ona vas nije čekala?«
»Nisu joj dopustili.«
»Oh.« Okrenula se natrag prema vatri i zagledala u plamen. Da se Simon oženio s
Helenom, bi li se njezina vlastita budućnost razlikovala od ove koja joj predstoji? Vjerojatno
ne bi. Ovih posljednjih nekoliko tjedana nije bilo ništa više doli malo usporavanje njezinih
planova.
Progovorio je dok je stajao iza nje. Glas mu je bio napet i molećiv. »Ariel, dođite
ovamo.« Ispružio je ruku, uhvatio je za zglavak i povukao na svoje koljeno.
Na trenutak je ukočeno sjedila. Pogladio ju je po leđima, prstima joj prešao po
kralješnici. Teškom je mukom obuzdavala užitak koji je izazivao njegov dodir, njegova
blizina, miris njegove kože, tvrdoća njegova bedra ispod nje. I rekla je samoj sebi da se neće
obuzdavati. Zašto ne bi uživali jedno u drugome dok su još zajedno? No čak i kad se opustila,
znala je da se igra s vatrom. Svaki trenutak koji su proveli u uživanju, ona će platiti kasnije
svojom beskrajnom osamljenošću.
148
GIGA JANE FEATHER
***
Kad se sljedećeg jutra Ariel spustila u konjušnicu, magla je bila toliko gusta da nije
vidjela ni prst pred nosom. Služinčad je u kuhinji usporeno obavljala svoje poslove. Strašna
im se vlaga uvukla u kosti, čak i onima najmlađima i najživahnijima. Reumatizam i groznica
su bile najčešće bolesti od kojih su patili stanovnici močvare – što je bio jedan od razloga
zbog kojega je Starac, sa svojim odlikama da otupljuje bol i mozak, bio toliko popularan
opijat među stanovnicima okolnih sela i zaselaka.
Čvršće je ovila ogrtač oko sebe kad je izašla iz topline kuhinje i preko povrtnjaka
otrčala do konjušnica. Mogla bi na Simonovoj rani iskušati pomast od sljeza ako ga uspije
nagovoriti da leži uz vatru u zelenom salonu. Helene i njegovi prijatelji mogu mu praviti
društvo. A ako mu oni odvrate pažnju od njegove žene, koja će se baviti nekim drugim
stvarima, tada bi bio riješen jedan ozbiljan problem.
Edgar ju je čekao. Dah mu se pušio na ledenom zraku u spremištu koje čak ni toplina
iz peći nije mogla ugrijati. »Noćas će bit’ dobra noć«, rekao je bez uvoda.
»Da, savršena.« Cvokotala je zubima, unatoč toplom dahu pasa koji se obavijao oko
nje kad su joj položili šape na ramena da je pozdrave svojim oduševljenim lajanjem i
lizanjem. »Neće biti ni traga mjesečini. Jučer sam dobila poruku od Dereka. Kaže da će ih sve
moći primiti sutra u svitanje. Jesu li skelari pouzdani?«
»Da. Pouzdani i šutljivi, kao i uvijek. Zanimljivo kako ljudi mogu zanijemit’ kad
zagrizu zlatnu gvineju.« Posprdno se zakikotao kad je ispljunuo prožvakanu slamčicu i
izabrao novu s bale na kojoj je sjedio.
»Moramo prigušiti topot tako da im oko potkova zavežemo vreće. Ne smijemo
riskirati da se čuje bilo kakav zvuk, makar i u magli«, govorila je prolazeći kroz vrata koja su
spajala spremište i konjušnice. Araberi su rzali i strugali nogama. Svi su na sebi imali deke da
ih zaštite od hladnoće, a poći su gorjele na svakom kraju niske zgrade.
Krenula je prolazom i ušla u svaki pregradak da pomiluje svaku strpljivu životinju,
provjeravajući, kao i uvijek, imaju li kakve rane ili otekline. Srce joj je bolno udaralo. Bližio
se trenutak – trenutak kad će osigurati svoju neovisnost.
Sjela je na balu slame i naslonila se na pregradni zid. Hoće li Simon odabrati razvod ili
poništenje braka? Možda će joj dati zakonsku slobodu da on može nastaviti dalje sa svojim
životom. Željet će se oženiti, dobiti nasljednika. Poželjet će ženu koja će spremno prihvatiti
život sveden na titulu grofice i majke njegovih nasljednika, na život koji će vezati uz njega,
ovisna o njegovoj dobroti i darežljivosti za svaku krpicu koju bude nosila na sebi.
Uz uzdah se osovila na noge. Razvod... poništenje... oboje se svodilo na isto.
Dan je sporo prolazio. Gospodari Ravenspearea i njihovi uzvanici spremili su se za
kartanje. Dok je piće teklo u izobilju, uzbuđenje je raslo kako su se ulozi povećavali.
Odsutnost Hawkesmoora i njegovog društva izazvala je tek poneki komentar, a posluga se
nastojala držati što dalje od Velike dvorane dok je izvršavala svoje dužnosti.
U zelenom salonu sjevernog tornja kartalo se za male uloge, razgovor je bio živahan, a
posluga veoma pažljiva. Simon je u košulji i kućnom ogrtaču ležao na sofi dok mu je vrući
oblog od sljezovog lišća ublažavao bol u ranjenoj nozi. Helene je marljivo vezla dok su
muškarci igrali basset. Ariel je stalno ulazila i izlazila iz salona. Zaokupljen razgovorom i
blagodati što ga noga manje boli, Simonu je trebalo prilično dugo da shvati da je Ariel više
odsutna nego prisutna.
U duši je ipak osjećao olakšanje nakon što su zajedno proveli noć.
Čime ste danas zaokupljeni?«, nehajno ju je upitao kad se sredinom poslijepodneva
pojavila nakon neobično dugog izbivanja.
»Oh, kućanskim stvarima.« Uzela je bocu vina i svima napunila čaše. »Kad je vrijeme
149
GIGA JANE FEATHER
ovakvo, onda je prilika da se učine sve one stvari koje se inače odgađaju.«
Podigao je pogled s karata koje je miješao. Oči su mu se suzile dok ju je promatrao.
Kosa joj je bila neuredna, vlažni su joj pramenovi visjeli na čelu. No nije izgledala kao da joj
je vruće, naprotiv, izgledala je kao da je bila vani u ledenoj vlažnoj magli. Kao da je osjetila
njegov iznenadni ispitivački pogled, brzo ga je pogledala i uši su joj pocrvenjele. Gledao ju je
dok joj se boja razlijevala po licu.
»Koje stvari?«, navalio je, vješto i brzo dijeleći karte. Ariel je opčinjeno promatrala
njegove ruke. Učinilo joj se da mu prsti lete kao lađica na razboju, dok mu se istovremeno
jedva pomiču dlanovi i zglavci. Od svih mnogobrojnih odlika njegovog tijela, najviše je
obožavala njegove ruke. Bile su toliko velike, članci na prstima toliko izražajni, a ipak je
njihov dodir bio toliko nježan da ne bi oštetio kožicu ni prezrele breskve.
»Oh, pospremala sam prostoriju s ljekovitim biljem i ormar s posteljinom. Trebalo je
šivati i krpiti...«
»Mislio sam da niste vješti s iglom«, prekinuo ju je nehajnim tonom dok je odabirao
kartu iz ruke i bacio gvineju na stol. »Bankarov ulog, gospodo.«
»Ariel nije rekla da je ona šivala«, istaknula je Helene, pomalo zbunjena Simonovim
ispitivanjem. Očito je bilo da je Ariel zbog toga nelagodno.
»Ne, nisam«, rekla je i dobacila Helene zahvalan smiješak. »No muškarci nemaju
pojma o organiziranju kućanskih poslova.«
»A kako bismo i imali, Ariel?«, upitao je lord Stanton i nasmijao se, stavljajući svoj
ulog i otkrivši gornju kartu. »Muškarci su jadna stvorenja. Nitko od nas ne posjeduje vještinu
stvaranja udobnosti. Mi smo dobri samo za ratovanje i stvaranje kaosa.«
»Govori u svoje ime, čovječe.« Simon je okrenuo gornju kartu iz nedirnutog špila na
sredini stola. Odgovarala je njegovoj karti. »Gospodo, mislim da je banka pobijedila.«
»Meni se čini da banka prečesto pobjeđuje«, izjavio je Jack i uzeo svoje vino. Ostali
su se složili, a Simon je uz smijeh predao banku Stantonu.
Zahvalna što više nije u centru pažnje, Ariel je prišla k prozoru. Već se spuštao suton,
iako je u magli bilo teško uočiti promjenu svjetla. Bila je otišla do rijeke provjeriti teglenice
koje će prevesti njezine konje. Onako pedantna kakva je već bila, nije bila zadovoljna sve dok
nije osobno provjerila svaku zakovicu, svaki konopac, svaku kladu i kolotur koji će se
iskoristiti za osiguranje njezinih životinja. Znala je da svojim provjeravanjem dovodi skelare
do ludila, no oni su bili dobro plaćeni i morali su to otrpjeti.
»Samo idem pogledati treba li im što u Velikoj dvorani«, rekla je i prišla vratima,
gotovo se pokajnički osmjehnuvši svima prisutnima. »Treba li ovdje netko nešto?«
»Da, vaše društvo«, rekao je Simon, zavalivši se i zadirkujući je promatranjem. »Čini
se da ne možete sjediti na miru.«
»To je zbog vremena. Od njega postajem nemirna«, rekla je na odlasku i zatvorila
vrata za sobom.
Simon je odmahnuo glavom i usmjerio svoju pažnju na igru.
Ariel je pohitala spiralnim stubištem na donji kat. Protrčala je hodnikom, spustila se
niz sporedne stube i iz kuhinje ušla u Veliku dvoranu. Stajala je u sjeni stubišta i promatrala
prizor. Ako je ovdje netko bio trijezan, onda se jako dobro skrivao. Nekoliko je parova
razuzdano plesalo na jednom od stolova prema taktovima brzog plesa koji su svirali
glazbenici na galeriji. Velika je bačva s malvazijom bila načeta, čep ostavljen tako da se vino
razlijevalo po podu.
Ranulf je sjedio za stolom, mutnog pogleda i stisnutih usana. Činilo se da se ne
zabavlja previše, pomislila je. A opet, on se rijetko kad zabavljao. Nisu ga zadovoljavale ni
najveće razuzdanosti, iako je uvijek težio za nekim novim uzbuđenjima.
Roland je usrdno grickao uho ljubavnice lorda Darsetta. Žena se kikotala dok joj je
ruka bila zauzeta u krilu njezinog zaštitnika.
150
GIGA JANE FEATHER
Ralph je spavao s glavom uronjenom u varivo od teletine.
Oliveru Becketu nije bilo ni traga.
Okrenula se i vratila u kuhinju. Noćas će biti sigurna. Ranulf nije ništa sumnjao, a
sigurno ne bi bez dobrog razloga silazio do rijeke u ovakvoj noći.
»Doris?« Pozvala je djevojku koja je dovršavala jelo od pečenih prepelica za Zeleni
salon.
Doris se nasmiješila, ostavila svoj posao i pohitala prema njoj, brišući ruke o pregaču.
»Izvolite, gospojo.«
»Molila bih te da učiniš nešto za mene. U deset sati dođi po mene u zeleni salon.«
»Zašto da dođem, gospojo?«
»Samo reci da me u selu treba neka žena koja rađa i da me Edgar već čeka s
jednopregom.«
»Oh... a ‘ko se porađa, gospojo?«
Ariel je uzdahnula. »Ti se za to ne moraš brinuti. Samo dođi gore u deset sati i reci
ovo što sam rekla. Možeš li to učiniti?«
Doris je izgledala malo zbunjeno, no upute su bile dovoljno jednostavne pa se
naklonila i rekla da može. Ariel je kimnula glavom i otišla iz kuhinje natrag u konjušnice u
kojima je Edgar vršio pripreme za preseljenje konja. Zavezivao im je vreće oko potkova.
»Ja ću početi od onoga kraja«, rekla je, uzela hrpu vreća i ušla u najudaljeniji
pregradak.
»Ne mislite li da će opazit’ da vas nema u dvorcu?«, flegmatično ju je upitao Edgar.
»Meni se čini da ne želite privuć’ pažnju.«
Ariel je zastala dok je podizala kopito Serenissime. Edgar je bio u pravu. Međutim,
bojala se da će svojim glupim rumenjenjem samo još više privući Simonovu pažnju.
»Pričvrstit ću ih samo nekoliko«, pristala je. »Onda ću se vratiti na večeru.«
Večeru će nekako izdržati.
Žurno se uspela na kat i zatekla Simona samog u salonu. »Gdje su ostali? Timson će
za deset minuta donijeti večeru.«
»Otišli su se presvući.« Savijao je bedro s oblogom. »Budući da večeras izigravam
invalida, ja sam pošteđen te formalnosti, ali...?« Upitno je podigao obrve dok je odmjeravao
njezinu neurednu odjeću.
Pogledala je svoju staru jahaću odoru i opsovala u sebi svoju glupost. »Oprostite mi.
Ja... ovaj. Zaboravila sam da imamo goste«, rekla je neuvjerljivo. »Svi se ponašaju tako
neformalno i neusiljeno da sam... jednostavno sam zaboravila.«
»Čini mi se da ste danas bili previše zaposleni da biste se brinuli za tako nevažnu
stvar.« Promatrao je crvenilo na njezinim obrazima. »Dođite ovamo, ženo moja.« Ispružio je
ruku.
Prešla je prostoriju, nastojeći suzbiti nevoljkost. Primio ju je za ruke i čvrsto stisnuo
kad je stala pred njega. Pogled mu je bio ispitivački.
»Ariel, što se događa?«
»Ništa! Samo sam bila jako zaposlena... morala sam obaviti neke stvari.« Htjela je
odmaknuti ruke, ali je njegov stisak bio prejak.
»Ne biste ništa skrivali od mene, zar ne?«
»Ne!«, uzviknula je. »A vi ste uzrok mom crvenjenju jer se od vašeg pogleda osjećam
krivom, a nemam se zbog čega tako osjećati. I sami znate da pocrvenim i zbog najmanje
sitnice.«
Nasmijao se i pustio joj ruke. »Da, znam. U redu, oprostite mi što sam bio sumnjičav.
Ako kažete da ništa ne skrivate, onda vam, naravno, vjerujem.«
Okrenula su od njega kad su joj obrazi usplamtjeli. »Moram se ići presvući.« Odjurila
je iz salona, ostavljajući Simona da zamišljeno bulji u vatru. Nije bio nimalo uvjeren da mu je
151
GIGA JANE FEATHER
rekla istinu.
Moleći se da njezino izdajničko rumenilo nije pobudilo njegovu sumnju, Ariel je iz
ormara izvukla jednostavnu haljinu od sive vune. Njezin je jedini ukras bila svilena tirkizna
traka ispod grudi i oko rukava. Kad ju je kupila, mislila je da je veoma elegantna, ali je u
usporedbi s haljinama koje je kupila prije vjenčanja izgledala jadno, obično i staromodno.
Međutim, svila i baršun nisu nimalo bili prikladni za grubi posao koji ju je kasnije čekao.
Večera je bila prava agonija. Na sebi je stalno osjećala Simonov pogled, a svoju je smetenost
prikrivala brinući se za potrebe gostiju s jednakom usrdnošću kao i sam Timson. Nijednu čašu
nije ostavljala praznom, nijedan tanjur nenapunjenim.
Točno u deset sati Doris je zakucala na vrata, što joj je donijelo blaženo olakšanje.
»Moju gospoju traže na porodu«, obznanila je Doris uz naklon. Mrštila se dok je
pokušavala naći prave riječi. »Edgar čeka s jednopregom u dvorištu.« Opet se naklonila i
nadahnuto rekla: »Požurite se gospojo. Majka je u velikim bolovima.«
Ariel je skočila na noge.
»Da, naravno. Odmah idem.« Bacila je rastresen pogled na prisutne za stolom.
»Ispričajte me, Helene, gospodo. Možda ću se kasno vratiti pa ćemo se vidjeti ujutro. Simone,
ne čekajte me.« Gotovo je otrčala iz prostorije dok joj je srce poskakivalo od olakšanja.
»Što je ovo bilo?«, zbunjeno je upitala Helene.
»Da barem znam.« Simon se zavalio u stolici, dokono vrteći stalak čaše među prstima.
»Ali... ali, porađanje?«
»Sjeti se da sam ti pisao da je Ariel primalja i vidarica«, rekao je pomalo odsutno. »U
okolici je veoma tražena.«
»Da, sad se sjećam.« Otpila je vino. »Mislim da to nisam ozbiljno shvatila.«
Simon se kratko nasmijao. »Vjeruj mi, draga moja, Ariel treba shvatiti zaozbiljno u
svemu što radi.« Ustao je, šepajući prišao prozoru i zagledao se u mrak.
»Ovo je preopasna noć za djela milosrđa«, rekao je Jack.
»Hmm.« Simon se vratio do stolice. Zurio je u svoju čašu, a potom iznenada glasno
uzdahnuo i odgurnuo stolicu. »Prokletstvo! Ta mi je mala hulja lagala cijeli dan!« Uspravio se
i zgrabio svoj štap. »Prokletstvo, gdje su mi hlače? Ne mogu izaći van samo u gaćama!«
»Ja ću ih donijeti.« Jack je skočio na noge. »Što kaniš učiniti?«
»Otkriti što se zbiva«, sumorno je odvratio.
»Pusti da i ja idem s tobom.«
»Samo donesi moje hlače... oh, da, i moj plašt. Vani je hladno kao u grobu.« Skinuo je
kućni ogrtač i sjeo da skine sljezov oblog s noge.
»Daj da ti pomognem.« Helene mu je uzela skinuti oblog. »Mogu li još nešto učiniti?«
»Ne... Hvala ti«, rekao je sa zakašnjenjem. »Sam ću se pobrinuti za svoju neiskrenu
mladu ženu. Ah, Jack, dodaj mi ih ovamo.« Gotovo je oteo Jacku hlače i turnuo svoje noge
unutra. Peta čizme mu je zapela za nogavicu pa je na trenutak poskakivao na zdravoj nozi,
tiho psujući. Jack ga je gurnuo u stolicu i pomogao mu da navuče hlače preko čizama.
»Hvala ti.« Simon je opet ustao. Pričvrstio je kukice na struku i zakopčao srebrnu
kopču pojasa.
Prebacio je plašt preko ramena. »Oprostite mi što prekidam zabavu, ali imam
nepogrešiv osjećaj da me zovu bračne dužnosti. Zapravo«, gnjevno je dodao, »predugo sam
zanemarivao taj prokleti zov.«
Vrata su se s treskom zalupila za njim. Neujednačenim se korakom nevjerojatno brzo
spuštao stubištem.
152
GIGA JANE FEATHER
Dvadeset i prvo poglavlje

Simon je krenuo ravno u kuhinju. Ako su Ariel pozvali da pomogne ženi u trudovima,
sluge će znati nešto o tome. Kad ga je Doris ugledala, okrenula se i pobjegla u ostavu. Simon
je stisnuo usne.
»Mogu li vam pomoć’, gospodine? Nešto vam treba?«, uznemireno je upitao Timson.
»Samo moja žena. Znate li možda gdje je mogu naći?«
Timson je protrljao bradu. »Ne bih znao, gospodine.«
»Znači, nisu je pozvali u selo?«
Timson se na trenutak zbunio, a tada mu je u očima bljesnulo nagađanje pa je Simon
naslutio da pokušava odlučiti kakvu bi reakciju od njega očekivala ledi Ariel u situaciji o
kojoj ne zna ama baš ništa.
»Večeras nisam bio dugo u kuhinji, gospodine«, polako je rekao Timson. »Ali se
mogu raspitat`«
»Ne trudite se. Siguran sam da ćete od svih dobiti isti odgovor.« Šepajući je krenuo
prema kuhinjskim vratima. Činilo se da je posluga automatski zbila redove oko svoje
gospodarice, bez obzira jesu li ili nisu znali što se događa.
Uputio se stazom kroz povrtnjak, koristeći štap kao slijepac. Magla je bila neprobojna,
tišina sablasna, kao da je sva živa stvorenja ugušila vlažna i ledena deka. Stajsko je dvorište
bilo pusto. Kroz sivu se bjelinu nije vidio čak ni najmanji odsjaj upaljene svjetiljke.
Na sredini dvorišta oslonio se na štap i pozorno osluškivao. Tada je nešto začuo.
Prigušeno lajanje koje je odmah prestalo. U dezorijentirajucoj je magli bilo teško odrediti
smjer odakle dolazi. Nepokretno je čekao, usredotočujući sve svoje sposobnosti, kao što je u
prošlosti to često činio dok je patrolirao na straži i osluškivao svako pucketanje grančice i
šuštanje lišća koje bi ukazalo na približavanje neprijatelja.
Tada mu se učinilo da je čuo glasove; slab šapat koji se kroz maglu probio do njega.
Podigao je glavu i omirisao zrak poput životinje. U ovim se uvjetima um dao lako zavesti i
izmisliti zvukove koje je osoba htjela čuti. No zvukovi su se doista čuli. Bestjelesni glasovi. I
dolazili su iz smjera rijeke.
Pričekao je da se orijentira i potom krenuo, tapkajući štapom ispred sebe po
popločanoj stazi koja je iz stajskog dvorišta vodila dolje do rijeke. Nagazio je na led iznad
blata stvrdnutog poput željeza. Led je već bio puknut, pod petama su mu pucketali njegovi
komadići. Nedavno je ovom stazom prošlo nešto što je sličilo konjskoj povorci.
Ubrzao je, znajući da je to veoma opasno, budući da ništa nije vidio i još je k tomu
šepao po neravnoj i varavoj stazi, no glasovi su sada bili postojaniji, iako ih nije mogao
razabrati. Tada je nešto izjurilo iz tame i bacilo se na njega.
Opsovao je kad se poskliznuo. Ispružio je ruke i ispred sebe napipao deblo. Primio se
za njega i povratio ravnotežu. Jedan od vučjaka pomahnitalo je slinio na njegovim prsima.
Tada se iz mrklog mraka materijalizirao i drugi u obliku blijedosivog obrisa.
»Dolje!«, zapovjedio je oštrim šapatom i psi su odmah sjeli do njegovim nogu. Oči su
im sjajile žutom bojom dok su sjedili i gledali u njega, očito oduševljeni i jedva čekajući da ga
pozdrave, bez obzira u kakvoj su se situaciji nalazili.
Tamo gdje su bili psi, i Ariel je morala biti u blizini.
Kao da potvrđuje njegovu misao, iz smjera rijeke dolazio je prigušeni zov: »Romule,
Reme... gdje ste, dovraga?«
»Dođite, mama zove«, promrmljao je Simon i odgurnuo se od stabla. »Idemo je
iznenaditi, hoćemo li?«
Magla je uz rijeku izgledala još gušća, ako je to uopće bilo moguće, ali su mu se sada
153
GIGA JANE FEATHER
oči već bile privikle pa je mogao razaznati obrise kad je stigao na riječnu obalu. Psi su
skakutali ispred njega. Njima nimalo nije smetala ova gusta magla.
Simon je zapanjeno zurio. Nekolicina je baklji širila raspršeno svjetlo, njihovi su
plamenovi poput zmijskih jezika palucali u magli. Svi su Arielini araberi bili na obali rijeke
uz usidrene teglenice. Promatrao je kako ih dvojica muškaraca počinju voditi na teglenice.
Činilo mu se da je Ariel bila posvuda.
Namještala im je ulare, smirivala ih, gladila. Nije se čuo nikakav zvuk, ni zveckanje
konjske opreme niti topot kopita dok su se životinje ukrcavale na teglenice. Sigurno su im
kopita omotali vrećama, u nevjerici je pomislio Simon.
Kako je Ariel uspjela isplanirati ovaj golemi transport bez da mu je dala bilo kakav
nagovještaj? Cijeli je dan obavljala pripreme, a on nije ništa naslutio. No kako je i mogao, kad
nije imao pojma zbog čega je ovo radila? Konjušnice u Hawkesmooru će biti spremne za
njezine konje već za nekoliko tjedana. Kamo ih je, onda, sada vodila? I zašto?
No do tih odgovora neće doći bude li ostao stajati po strani. Izašao je iz sjene drveća i
zakoračio na obalu.
Psi su jurnuli naprijed, uzbuđeno lajući, a Ariel ih je ušutkala: »Tiho!«
»Trebali ste ih ostavit’ u stajskom spremištu«, oglasio se Edgar koji je prvi ugledao
Simona. »Gospon?« Glas mu je bio bezizražajan, ali je natjerao Ariel da se brzo okrene.
»Simone!«
»Glavom i bradom«, složio se i krenuo prema njoj. »Biste li bili tako dobri pa mi rekli
što se, za ime svijeta, ovdje događa?«
Ispustila je povodac koji je držala. Polako mu je prišla. Što da mu kaže? Kako da mu
objasni ovo što je vidio?
Oči su joj na zelenkastom svjetlu bile pune očaja. »Ne biste trebali biti ovdje.« Ove su
glupe riječi sve govorile dok je ona očajnički nastojala naći zadovoljavajuće objašnjenje.
»I ja sam stekao taj dojam«, primijetio je ljubaznim glasom koji ju nije zavarao. »Što
se to ovdje događa?«
»Nemam vam sad vremena objašnjavati. Molim vas da se vratite u dvorac.« Nastojala
je da joj glas bude smiren, ali je on u njemu ipak uočio očajničko požurivanje.
»To mi nije dovoljno. Želim sada znati.« Glas mu je bio odsječan.
Ariel je u mislima vidjela kako iz drveća izranja Ranulf i otkriva što se zbiva na rijeci
dok ona raspravlja sa svojim mužem.
Zgrabila ga je za rukav i pokušala ga odvući natrag među drveće. »Za Boga miloga,
Simone, vratite se. Zar ne vidite da ovo nema veze s vama? Zar ne vidite da smetate? Moram
se vratiti i pomoći im prije nego...«
Uhvatio ju je za zglavak. Prsti su mu se čvrsto obavili oko njezinih krhkih kostiju kad
se pokušala otrgnuti. »Nikamo vi ne idete. A sad mi recite što to ovdje radite.«
Ariel je gotovo divljački pogledala preko ramena. Činilo se da je ukrcavanje zastalo i
da svi gledaju u dvije spojene sjenke. Počela je užurbano govoriti: »Moram preseliti konje
prije nego što mi Ranulf ukrade još kojega. Zar ne razumijete?«
Odmahnuo je glavom. »Još ne. Zašto bi ih Ranulf ukrao?«
»Zato jer su veoma vrijedni, glupane jedan!« Rukom je prekrila usta kad su mu oči
planule. U strahu je uzmaknula, ali joj je zglavak ostao u njegovom čvrstom stisku. »Molim
vas da mi oprostite«, kukavno se ispričavala. »Simone, ovo nije prikladno vrijeme za bilo
kakva objašnjenja.«
»No vi ćete svejedno nastaviti.« Oštrina u njegovom glasu mogla je prerezati čelik. »I
predlažem vam da odsad nadalje jako pažljivo birate riječi. Ako želite preseliti konje iz
Ravenspearea, zašto onda ne idu u Hawkesmoor?«
Duboko je udahnula. »Nije to tako jednostavno. Ja... ja... oh, ne mogu vam objasniti.«
»Ne možete?« Glas mu je bio tako ravnodušan i hladan da se smežurala poput tek
154
GIGA JANE FEATHER
nikle biljke pod naletom proljetnog mraza. Činilo joj se kao da joj je iscurila sva odlučnost.
»Ne možete, Ariel?«
Slobodnom joj je rukom obuhvatio bradu i primorao je da ga pogleda u nemilosrdne
oči. Srebrni držak štapa koji je još uvijek držao, pritiskao joj je bradu. Svaka je njegova riječ
djelovala poput ledenog milovanja. »No nije važno, jer sam počeo shvaćati. Oh, da, bojim se
da sam napokon shvatio.«
Još ju je uvijek držao za zglavak dok se šepajući približavao Edgaru koji je
ravnodušno stajao uz konje.
»Vratite konje u konjušnice i...«
»Ne!« kriknula je. »Ne možete to učiniti!«
»Oh, itekako mogu. Ili ste možda zaboravili na odredbe bračnog ugovora, madam
suprugo?« Te su je riječi pogodile. »A opet, čisto sumnjam da ste pročitali sitna slova, budući
da je to bio ugovor kojega se nikad niste ni kanili pridržavati.« Okrenuo se prema Edgaru.
»Smjesta ih vratite. Postavite dvostruku stražu preko noći i pustite pse na slobodu.«
Edgar se nije ni pomaknuo. Samo su mu oči nemirno pogledavale čas grofa, čas
Arielino blijedo lice. Ljudi i konji su tiho stajali u gustoj magli; napetost je bila očita čak i
onima koji nisu čuli što je izrečeno. Jedan od pasa je zalajao, što je više zvučalo kao probno
štektanje.
»Ne prisiljavajte me da se ponavljam, čovječe.« Ariel se naježila od Simonovog
ledenog glasa.
»Edgare, učinite kako je naložilo njegovo gospodstvo«, poraženo je rekla. Edgar ne
smije ispaštati zato što joj je odan.
Edgar je uhvatio pse za ogrlice i čvrsto ih držao. Okrenuo se prema ljudima koji su iza
njega stajali uz konje. »Vodite ih natrag.«
Simon je zadovoljno kimnuo glavom i okrenuo se kao da ga više ne zanima prizor na
rijeci. Podigao je štap i snažno ga prislonio na njezina krhka leđa. »Vratimo se u kuću. Volio
bih čuti vaše objašnjenje u udobnijem okruženju, iako ga i sam mogu naslutiti.«
Oklijevala je. Osvrnula se da baci posljednji pogled na svoj uništeni plan o velikom
bijegu. Držak štapa ju je jače pritisnuo.
Zagrizla je usnu, suze razočaranja napunile su joj oči. No ipak je krenula naprijed,
spotaknula se o kamen i šutnula ga stranu, promrmljavši ružnu psovku.
Sve je izgubila. Bez vlasništva nad konjima, nije imala prihoda koji će joj osigurati
budućnost.
Njegovu je srdžbu osjećala poput oštrice noža na koži. Nije mu dugo trebalo da pogodi
istinu – da se nikada nije niti kanila potruditi da njihov brak uspije.
U svom je tom očaju i usplamtjelom gnjevu shvatila da joj on naređuje, da je tiranizira
bez obzira na njezine želje, jednako kao što su joj to radila i braća. Bila je u pravu što mu nije
vjerovala. A opet, to sada više i nije bilo važno.
Nesvjesno je ubrzala korak, ali ju je on još uvijek držao za zglavak i povukao je
natrag, prisiljavajući je da ide njegovim tempom.
»Prokleti bili, Hawkesmoore!« Naglo je stala i on se skoro spotaknuo. Obuzeo ju je
strašan gnjev. »Uništili ste mi život, upropastili ste mi sve za što sam radila i neću trpjeti da se
prema meni ponašate kao prema psu na uzici.«
»Onda hodajte kako treba. Nemojte naglo kretati niti se naglo zaustavljati.«
Stisnula je usne, ali nije ništa rekla, samo je nastavila hodati prema vratima dvorca.
***
Društvo se u zelenom salonu razišlo ubrzo nakon Simonovog odlaska. Helene je već
bila otpustila svoju sluškinju kad je začula ono što je iščekivala – nepogrešiv zvuk Simonovih
155
GIGA JANE FEATHER
koraka u hodniku. Obuzeta znatiželjom, tiho je otvorila vrata. Simon i Ariel su dolazili prema
njoj. Njegovo je lice bilo napeto i izmučeno, ali su mu oči plamtjele modrom vatrom. Držao je
Ariel za zglavak dok je hodao. Njezino je lice bilo blijedo i žalosno, u očima su joj svjetlucale
suze. Izgledala je neizmjerno srdito, bolno i slomljeno u isti mah.
Helene je ustuknula kad su stigli do Arieline odaje nasuprot njezine sobe. Ariel je
otvorila vrata i čim je stupila unutra, oslobodila se Simonovog stiska, kao da će ga se na taj
način riješiti. Helene se činilo da će zalupiti vratima pred njegovim nosom, ali je on
iznenađujućom brzinom kliznuo u sobu i vrata su se odlučno zatvorila iza njih oboje.
Helene je prezirala samu sebe, ali si nije mogla pomoći. Bacila je pogled na prazan
prolaz i iskrala se iz svoje odaje. Sakrila se ispod tapiserije koja je visjela na hladnom
kamenom zidu pokraj Arielinih vrata. Nije znala hoće li moći čuti nešto kroz pukotine oko
šarka na vratima, no znatiželja ju je proždirala poput izgladnjele zvijeri. Došla je ovamo da
pomogne Simonu i ako je brak bio u krizi, a svakako je izgledalo da jest, tada je morala znati.
Prislonila je uho na malu pukotinu.
***
»Znači, uništio sam vam život... i sve upropastio... mislim da ste tako rekli.« Naslonio
se na prozorsku dasku. Bio je previše uzbuđen da bi sjeo, no nakon ovog teškog hoda na
hladnoći, noga ga je boljela kao sam vrag i više ju nije smio opterećivati.
Ariel je skinula plašt. »Niste imali pravo to učiniti!« Izgubila je svaku volju za
pomirljivim ponašanjem. Naravno da on neće razumjeti, bez obzira kojim mu riječima bude
objašnjavala. Netko tko može tako grubo nastaviti po svojemu kao što je on upravo učinio,
neće razumjeti ništa. »To su moji konji. Nisu vaši. Ne pripadaju vama. Nemate nikakvih prava
na njih.«
»Draga moja djevojko«, prekinuo ju je, podigavši ruku. »Prema bračnom ugovoru,
ono što pripada vama, pripada i meni.«
»Znači, prisvojit ćete moje konje«, gorko je rekla.
»Ne, naravno da neću. Nimalo me ne zanimaju vaši prokleti konji«, obrecnuo se,
shvativši da ih je ova tema skrenula s puta. »Međutim, jako sam zainteresiran što se odvijalo u
toj vašoj maloj pokvarenoj glavi od trenutka kad ste kleknuli pred oltar. Ako ste htjeli preseliti
svoje konje, zašto, dovraga, niste prije o tome razgovarali sa mnom? Savršeno dobro znate da
sam ih spreman prihvatiti u Hawkesmoor Manoru.«
Odjednom su je zaslijepile suze. Kako da mu u ovakvom raspoloženju počne
objašnjavati svu zamršenost situacije? Nije bio spreman da je sasluša, a kamoli da je razumije.
Nije bilo vrijedno truda. Okrenula se razočarano mahnuvši rukom, što je on protumačio kao
odustajanje.
Zabio je prste u dlanove da suzbije gnjev. Polako i bezizražajno je rekao: »Dobro, ako
mi vi nećete objasniti, onda mi dopustite da vam ja kažem što mislim da se zbivalo.«
Ostala mu je okrenuta leđima, a on je bezizražajno rekao: »Pogledajte me, Ariel.«
Okrenula se, prešavši rukom preko očiju. Sve mu je sjelo na svoje mjesto. Njezina
izbjegavanja kad se raspitivao o njezinim planovima s konjima, njezina napetost kad je s
Ranulfom razgovarala o njegovom posjetu konjušnicama, impresivno znanje o programu
uzgoja i, što je bilo najvažnije, sumnja koju je cijelo vrijeme gajio da Ariel nimalo nije stalo
do ovoga braka.
Cijelo je vrijeme mislio da će izdaja doći od strane njezine braće, a umjesto toga je
njegova žena bila ta koja je planirala najpodliju izdaju.
»Samo mi recite, draga moja ženo, kad ste se kanili pridružiti svojim konjima? Ili ste
namjeravali noćas otići zajedno s njima? Ne biste se potrudili ni ostaviti mi poruku?« Prezirno
se ogledao po odaji. »No možda ja ni ne zaslužujem objašnjenje za odlazak svoje žene?«
156
GIGA JANE FEATHER
Zurila je u čvor na drvenoj ploči iznad njegove glave, pretvarajući se da je negdje
drugdje. Ovo je bila tehnika koju je usavršila tijekom godina kad bi stvari postale previše
gadne, no kao i toliko mnogo toga, ovo nimalo nije djelovalo na Hawkesmoora.
Nakon stanke Simon je nastavio istim tonom: »Ugrubo bih procijenio da vaši konji u
ovome trenutku vrijede nekih dvadeset tisuća gvineja, ovisno, naravno, o kvaliteti pastuha. A
ja sam siguran da je to prvorazredna životinja. Vi se ne biste zadovoljili ničime što nije
prvorazredno, nije li tako, draga moja?«
Podigao je obrve. »Još uvijek šutite? Znači da sam na pravom putu. Pitam se gdje ste
kanili smjestiti konje. Pretpostavljam da ste već uspostavili neke kontakte u svijetu konjskih
utrka...«
U njezinim je očima bljesnulo priznanje, pa je nastavio: »Ah, da, vidim da sam uspio
pogoditi.«
Odjednom je zastao i rukom prošao kroz kosu. »Dragi Bože, Ariel, što ste smislili?
Razvod? Poništenje?«
»Sada nije važno«, tiho je rekla.
»Nije važno! Nije važno što je ovaj brak od samog početka bio lažan? Naravno,« jetko
je dodao, »zaboravio sam da ga nikad niste ni kanili konzumirati! Ne znam zbog čega niste
pomogli svojoj braći da me uklone.«
Lice joj je oblilo rumenilo. »To nije pravedno. Ja sam samo htjela biti slobodna da
živim onako kako ja hoću.«
»Nitko od nas nema te slobode, djevojko«, grubo je uzviknuo.
»Nisam doslovno mislila... Oh, nema smisla.« Obrisala je suze. »Htjela sam jednom u
životu biti financijski neovisna.«
Namrštio se. »Koliko se sjećam, u bračnom je ugovoru utvrđena prilično velikodušna
svota za vaše potrebe.«
»Ali bih svejedno ovisila o vama!«, uzvratila mu je energično. »Ovisila bih o
darežljivosti na koju vas je prisilio moj brat. A i sami prokleto dobro znate zbog čega je to
učinio. Sigurno je kao sam pakao da to nije učinio za moje dobro, nego zato da vas ponizi!
Uostalom, taj novac ne pripada meni, nije li tako? Nisam ga zaradila vlastitom mukom i
radom. To je samo milostinja. Ništa drugo nego milostinja!«
»Dakle, ovo je nešto posve novo u tumačenju bračnog ugovora. To još nisam dosad
čuo.« Odgurnuo se od prozorske daske. »Ne mogu više večeras nastaviti s ovim razgovorom.
Previše sam srdit da bih jasno razmišljao.« Počeo je otkopčavati jaknu. »Idite se skinuti i
otiđite na spavanje.«
»Ne mogu spavati.«
»Onda budite budni, kako vam je volja. Moram li zaključati vrata?«
Slegnula je ramenima. »Kakve to sad ima veze? Ja sam zatočenica ovoga braka, bilo
to vama jasno ili ne.«
Zbacio je sa sebe ostatak odjeće i popeo se na krevet. Podložio je jastuke pod glavu i
zamišljeno promatrao njezino žalosno lice i suzne oči.
»Ako dolazite u napast da prije jutra izađete iz ove odaje, predlažem vam da
zaključate vrata i donesete mi ključ. Ne želim biti odgovoran za posljedice ako opet noćas
kanite dokazivati svoju neovisnost.«
Polako je krenula prema vratima, zaključala ih i bacila ključ na krevet do njega. Potom
se spustila u stolicu za ljuljanje kraj vatre.
Gurnuo je ključ ispod jastuka i legao na leđa, usmjerivši svu svoju pažnju na zgureni
lik uz slabo svjetlo vatre. Bio je povrijeđen više nego što je očekivao. Mislio je da mu se
počela otvarati, da mu je počela pružati i nešto više, ne samo svoje tijelo. Mislio je da joj
nešto znači. A ona ga je cijelo to vrijeme namjeravala ostaviti. Ništa što je rekao i učinio
otkako su se vjenčali nije probilo oklop koji je izgradila oko sebe.
157
GIGA JANE FEATHER
Bilo mu je razumljivo što je željela pobjeći od tiraniziranja svoje braće. No nikad mu
nije palo na pamet da i u njemu vidi tiranina i da njihov brak drži zatvorom. Zatvorom iz
kojega je odlučila pobjeći pod bilo koju cijenu.
Helene se tiho odmaknula od vrata. Još nikada nije čula Simona da govori tako
ogorčeno. Znala je da je taj strašni gnjev uzrokovala povrijeđenost, zato jer ga je jako dobro
poznavala. I zato je htjela ošamariti onu budalastu djevojku koja je kanila odbaciti sve što joj
je Simon nudio zbog nečega tako banalnog kao što je financijska neovisnost.
158
GIGA JANE FEATHER
Dvadeset i drugo poglavlje

Simon se probudio u zoru. Automatski je prešao rukom preko mjesta do sebe. Bilo je
prazno i hladno. Tada je shvatio zašto se osjeća tako tromo. Sinoćnja mu se jadna drama
nanovo odigravala u glavi kad se podigao u polusjedeći položaj i naslonio na uzglavlje
kreveta.
Ariel je potpuno obučena ležala na pomoćnom ležaju. Tanka joj je deka bila navučena
sve do brade, ruke u rukavicama prekrižene na grudima. Oči su joj bile zatvorene; trepavice
su joj na blijedim obrazima izgledale kao dva tamna polumjeseca.
Promatrao ju je kako spava. Čak su joj i u snu vilica i usta bili tvrdokorno stisnuti.
Odgrnuo je pokrivač i teškom se mukom osovio na noge. Zastenjao je i kriknuo kad se
osovio na ranjenu nogu. Prošlo je prilično vremena otkako su mu jutra bila tako bolna, a onda
se sjetio da ga Ariel sinoć nije liječila.
Stajao je nad pomoćnim ležajem, pokušavajući dokučiti da li uistinu spava. Ako ne
spava, onda se jako dobro pretvara. Polako se odjenuo, prešao rukom po neobrijanoj bradi i
odlučio da će ipak pričekati s brijanjem.
Uzeo je ključ ispod jastuka, šepajući prišao vratima i izašao iz odaje. Ako se Ariel
uistinu bojala da bi joj Ranulf mogao ukrasti konje, tada bi se njezin suprug trebao za to
pobrinuti.
Vrata Velike dvorane bila su otvorena pa je šepajući prolazio uz sluge koji su
pospremali nered i stigao u dvorište. Magla se počela rijediti, ali je zrak još uvijek bio jako
zasićen vlagom, a zemlja mokra.
Psi su skočili da ga pozdrave kad je ušao u stajsko dvorište. Edgar je stajao na vratima
odjeljka s araberima. Žvakao je svoju slamku i promatrao grofa kako mu se približava.
»‘Jutro, Edgare.«
»‘Jutro, gospodine.« I lice i glas su mu bili bezizražajni.
»Bolje bi bilo da učinimo nešto s konjima ledi Ariel«, rekao je Simon bez uvoda. »Zar
im zaista prijeti opasnost od lorda Ravenspeara?«
»Već je ukr’o ždrebnu kobilu.«
Simon je kimnuo. »Edgare, provedite me uz konje i recite mi što im posebno treba.
Nakon toga ćemo srediti da se prebace u Hawkesmoor Manor.«
»A šta ledi Ariel misli o tome, ako mogu to pitat’, gospon?« Edgar se nije pomaknuo s
ulaza.
»Uvjeren sam da će vidjeti kakve to ima prednosti«, ravnodušno je odvratio Simon.
Edgar se maknuo ustranu, iako je nevoljkost izbijala iz svakog djelića njegovog tijela.
Dva su muškarca zajedno ušla u odjeljak.
***
Ariel je pričekala da utihnu Simonovi koraci u hodniku i tek se onda posjela.

Odgurnula je deku i prebacila noge preko ruba ležaja. No nije ustala, već je ostala sjediti na
rubu i zuriti u svoje noge u čarapama.
Tijekom ove beskrajne noći nije spavala više od pet minuta bez prekida. Osjećala je
kao da su joj oči isprane lužinom; u grlu su je bockale sve neprolivene suze koje je progutala.
Što bi sada trebala učiniti? Iz nekoga razloga više nije mogla u sebi rasplamsati
ogorčenje, a kamoli bijes zato što joj se srušio životni san. Sve je to bilo posve nevažno, tako
je držao zaslijepljeni samovoljni Simon. Nije ni pokušao shvatiti zbog čega joj je financijska
neovisnost toliko značila. Nije ni pomislio da se možda bojala povjeriti mu se.
159
GIGA JANE FEATHER
Nije ni pokušao shvatiti da je možda bila nepovjerljiva zbog svog dotadašnjeg
iskustva... da je samo jednom riječju razumijevanja mogao zadobiti njezino potpuno
povjerenje. Umjesto toga on ju je zgazio svom silinom svoga autoriteta – bio je isti kao njezin
otac, isti kao Ranulf.
Začulo se tiho kucanje na vratima i ona je naglo podigla glavu. »Tko je?«
»Helene. Mogu li ući, draga?«
Ariel je skočila i nogom gurnula pomoćni ležaj pod krevet. Nije htjela javno obznaniti
da nije spavala u postelji sa svojim mužem. Rukom je zagladila zapetljanu kosu, a zatim
odustala od pokušaja da se uredi. Spavala je u odjeći i to se i vidjelo. »Uđite.«
Helene je ušla. Bila je odjevena u kućnu haljinu, no izgledala je uredno i svježe. Kosa
joj je padala na leđa u dobro očetkanoj pletenici, ali joj je lice izgledalo starije i iscrpljenije na
sivom svjetlu svitanja.
»Oprostite mi, Ariel, ali nisam mogla a da ne čujem što se sinoć zbivalo.«
Preplavilo ju je rumenilo. »Kako... kako... nisam znala da smo tako glasno
razgovarali.«
Sad je na Heleni bio red da porumeni, ali je to bilo blijedo rumenilo koje je Ariel jedva
zamijetila. »Draga moja, ja jako dobro poznam Simona. Možda vam mogu pomoći da ga
shvatite. Ne želim biti drska i miješati se tamo gdje ne treba, ali ako vam mogu pomoći,
nadam se da ćete mi to dopustiti. Vjerujte mi, moje su nakane iskrene.«
Primila je Arieline ruke u topao stisak. »Dođite u moju odaju, draga. Sluškinja je
donijela čaj, a vi izgledate kao da vam treba nešto što će vas ugrijati.«
Glas joj je bio pun iskrene brige i razumijevanja. Ariel je osjetila malo olakšanje.
Oduvijek se sama suočavala sa svim usponima i padovima svoga života pa joj je neizrecivo
utješno djelovalo to što svoj jad može podijeliti s ovom ljubaznom starijom ženom kojoj se
Simon povjeravao, koja je bila njegova ljubavnica i koja ga je poznavala od djetinjstva.
Dopustila joj je da je izvuče iz njezine hladne i kukavne odaje ispunjene ogorčenjem i
da je uvuče u svoju odaju gdje je gorjela vatra i čekao pladanj s čajem.
»Sjednite kraj vatre.« Helene je natočila čaj.
»Objasnite mi što se sinoć događalo«, rekla je, pružajući Ariel šalicu. »Čula sam
povišene glasove. Simon je bio srdit, a on se rijetko kad razljuti.«
Ariel je obujmila toplu šalicu čaja i udisala njegovu paru. Ispružila je noge na rešetku
kamina i započela svoj opis sinoćnjih događaja.
»Tek sam sada shvatila koliko sam se nadala da će on biti drukčiji od ostalih
muškaraca«, rekla je kad je završila priču. »Znam da se razlikujem od drugih žena i on je sam
znao reći da shvaća zbog čega sam takva, no shvaćanje nije isto što i prihvaćanje, zar ne?«
Pogledala je Helenu koja joj je sjedila nasuprot.
Helene je otpila čaj. »Simon je jedan od najuviđavnijih i najneobičnijih muškaraca
koje sam upoznala«, polako je rekla. »A vi ste, draga moja, velika sretnica što ste ga dobili za
muža. Pružit će vam najveću moguću pažnju i obzir koje žena može očekivati. Sigurni ste da
mu i vi to možete uzvratiti?«
Ariel je odložila šalicu. Lice joj je bilo posve bijelo, oči jasne poput kišom ispranog
neba. »Helene, pažnja i obzir nisu dovoljni. To su dobri osjećaji, no oni su mlaki. A ja želim
mnogo više. Ja želim onu vrstu razumijevanja i prihvaćanja koji proizlaze iz ljubavi.« Glas joj
nije zadrhtao dok je izgovarala istinu koju je tek sada i sama shvatila.
Helene joj je opet primila ruke. »Ne težite za mjesecom, dijete. Druženje, prijateljstvo,
ljubaznost i odanost su najdragocjeniji, vjerujte mi. A Simon će vam sve to pružiti.«
»A što je s ljubavlju?« Glas joj je još uvijek bio postojan.
Helene joj je stisnula ruke. »Draga moja, on je Hawkesmoor. Vaš je otac ubio
njegovoga. On može prema vama gajiti naklonost i toplinu, no u njegovom srcu nikad neće
biti mjesta za nekog Ravenspeara.«
160
GIGA JANE FEATHER
»On vam je to rekao?«
»Točno ovim riječima«, tiho je rekla Helene.
»Hvala vam.« Nježno se oslobodila njezinog stiska i ustala. »To sam i trebala znati,
naravno. A sad molim da me ispričate, moram obaviti neke kućanske poslove.« Odsutno joj se
nasmiješila i otišla u svoju odaju.
***
Kad se Simon vratio petnaest minuta kasnije, Ariel je sjedila za toaletnim stolom i
četkala kosu. Njezina jednostavna haljina od tamnosmeđeg platna nije joj nimalo ublažila
bljedilo. Nije se okrenula od ogledala kad je došao iza nje, već su se njezine oči teških kapaka
srele s njegovima u ogledalu.
»Razgovarao sam s Edgarom... o pripremama za preseljenje konja u Hawkesmoor«,
rekao je. Izgledala je toliko kukavno da je skoro zaboravio na vlastitu povrijeđenost i
razočaranje. Skoro ju je zagrlio. Prsti su ga svrbjeli od želje da joj njima ublaži otečene kapke.
No njezino se lice ukočilo, a usta se stisnula u tanku crtu pa je zatomio nagon.
»Znači, mene se ništa ne pita?« rekla je ljutitim glasom.
Uzdahnuo je. »Naravno da vas se pita. Vaše će odluke biti dobrodošle u mojim
konjušnicama. No, budući da ste toliko uznemireni zbog svog brata, mislio sam da je važno
brzo djelovati.« Nije mogao suzbiti sarkazam: »Oprostite mi što sam donio odluku koju nisam
smio.«
Prsti su joj brzo prolazili kroz kosu prebačenu preko ramena, ispreplećući pramenove
u debelu pletenicu. »Naravno da ste smjeli. Niste li vi ovlašteni za donošenje svih odluka koje
se tiču mene, gospodine?«
Nije se želio opet rasrditi. »Vjerojatno«, rekao je ljubazno. »No da sam najprije tražio
vaše dopuštenje, tada...«
»Trebala bih vam biti zahvalna na obzirnosti«, brzo ga je prekinula. »Da, razumijem.
Jako sam dobro naučila svoju lekciju, gospodine.«
Stavio je prste preko usta kad su ga u ogledalu gnjevno pogledale njezine oči.
»Ariel, oboje znamo da se ovdje ne radi o vašim konjima. Ako želite nastaviti s
njihovim uzgojem u Hawkesmoor Manoru, onda to možete i dalje nastaviti raditi uz moj
blagoslov. Nemam ništa protiv vaše razbibrige. No oboje znamo da to nije ono što želite. Nije
li tako?«
Nastavio je kad nije ništa odvratila: »Vi želite financijsku neovisnost kako biste mogli
izaći iz ovoga braka. Sad to razumijem, ali vam to neću dopustiti. Možete uzgajati svoje
konje. Možete ih i prodavati, iako mi neće biti ugodno imati za ženu prodavačicu konja. Ali
tako možete zaraditi. Pobrinut ću se da se taj novac stavi u fond za vašu djecu – za našu djecu.
Vi nećete moći raspolagati s njim.«
Iz lica joj je nestala sva boja. Bilo je bijelo kao kost, oči su se modrile u sivim
dupljama. No još uvijek nije rekla ništa.
Prešao je prstima preko usana. Njezina je nijemost bila gora od ičega. Bila je puna
optužbe i neke vrste rezignacije od čega je osjetio probadanje u utrobi. Prije je bio zadivljen
što je u sebi imala nešto divlje i nedirnuto, a sada ga je samo podsjećala na novu razbijenu
igračku.
Stavio je ruke na njezina ramena, a ona se odmaknula. Maknuo je ruke.
Otišao je iz odaje i pažljivo zatvorio vrata za sobom. Tihi škljocaj nije odavao njegovo
razočaranje.
Ariel je zurila u svoj odraz u ogledalu sve dok joj obrisi nisu počeli treperiti i dok je
nije preplavio čudan osjećaj da kroz svoje oči ulazi u svoju nutrinu.
Druženje, prijateljstvo, odanost. Oni jesu potrebni, ali nisu dovoljni, pomislila je s
161
GIGA JANE FEATHER
hladnokrvnom jasnoćom. Ona ne može podariti svoju ljubav muškarcu koji je nikad neće
voljeti. Ona se neće zadovoljiti takvom mlakom utjehom, bez obzira što je Helene govorila. I
nije mogla ostati ovdje i nastaviti s ovom farsom slavlja tobožnjeg braka i ponašati se kao da
se ništa nije dogodilo.
Morala je otići i smisliti što će dalje. Morala je otići što dalje od Simona koji ju je
zbunjivao, dalje od njegovih očiju, lica i njegovih predivnih ruku. Morala je otići nekamo gdje
će moći jasno razmišljati.
Ustala je, izvukla izlizanu torbu iz ormara i ubacila u nju nekoliko stvari. Potom je
preko ramena prebacila plašt i prišla vratima. Zastala je držeći ruku na kvaki, sjetivši se
Simonovog korenja što je kanila pobjeći bez ikakve riječi objašnjenja.
Bilo bi kukavički i djetinjasto otići bez ijedne riječi. Vratila se do pisaćeg stola i
naškrabala nekoliko riječi na komad papira. Moram razmisliti što ću učiniti. Ne bježim. Sažeto
i bez ikakvog ukrašavanja. Presavila je papir, napisala na njega Simonovo ime i stavila ga na
okvir kamina. Pogled joj je zapeo za malog koštanog konja kojega je stavila kraj svijećnjaka
da ga može vidjeti iz kreveta. Spremila ga je u džep.
Helene je otvorila vrata svoje odaje kad je Ariel izašla iz svoje. Sumnjičavo je gledala
u njezinu torbu. »Idete nekamo, draga moja?«
Ariel je odmahnula glavom. Bilo joj je dosta Simonove bivše ljubavnice i njezine
tobožnje želje da joj pomogne. »Nosim neke stvari prijateljici«, odsječno je rekla i otišla.
Hodala je tri milje do Sarahine i Jennyne kolibe. Nije ni pomišljala da bi utočište
mogla potražiti negdje drugdje osim kod svojih prijateljica. Psi su skakutali ispred nje dok je
žurno hodala prolazom, ne misleći ništa dok se prepuštala ledenom zimskom zraku koji joj je
probadao pluća, ublaživao peckanje u očima i bol u sljepoočicama.
Jenny je otvorila vrata kad je pokucala i iznenađeno uzviknula: »Ariel, došla si
pješice!«
»Bilo mi je potrebno malo vježbe.« Ušla je u malu prostoriju i odložila torbu na pod
kraj vrata. Bacila je pogled van na pse koji su se veselo igrali sa žabom u vrtu i pozvala ih
zviždukom. »Mogu li ostati ovdje nekoliko dana?«
Jenny je okrenula glavu prema majci koja je ostavila svoj kolovrat i prišla k Ariel.
Sarah je stavila ruke na njezino lice. Dodirnula joj je kapke i usne kao da joj želi izbrisati bol
koji je na njima uočila. Potom ju je povukla da sjedne kraj vatre.
»Ariel, što se dogodilo?« Jenny je sjela do nje ispruživši ruke da ih zagrije.
Ariel im je ispričala što je sažetije mogla. Kad je završila, Jenny nije ništa rekla, samo
je okrenula glavu prema svojoj majci. Sarah je izgledala ozbiljno i Ariel je osjetila malo
obeshrabrenje. Starija žena nije odobravala njezin ostanak ovdje.
»Sarah, zar nisam trebala doći?«
»Naravno da jesi«, uzviknula je Jenny »Zar ne, majko? Mi smo tvoje prijateljice.
Kamo bi drugdje mogla otići?«
Ariel je nastavila nesigurno promatrati Sarah koja joj se nakon nekoliko trenutaka
osmjehnula i rukom joj dodirnula obraz.
»Grof nije imao prava na takav način preuzeti tvoje konje«, izjavila je Jenny njezina
vatrena pristalica.
»On je moj muž. Muževi imaju takvu vrstu prava«, odvratila je Ariel, još uvijek
gledajući Sarah koja je na to malo odmahnula glavom, ali se još uvijek smiješila, kao da se
radi o nečemu apsurdnom. Upitno je podigla obrve pokazujući sumnjičavost pa se Ariel
ugrizla za usnicu i nesretno rekla: »Ne, Sarah, nije u tome problem.«
Psi su naslonili svoje glave na njezina koljena i ona ih je odsutno gladila, nalazeći
malo utjehe u njihovoj neizgovorenoj podršci. »Helene, njegova prijateljica – zapravo,
njegova bivša ljubavnica – rekla je da me on ne može voljeti. Rekla je da joj je to rekao on
sam.«
162
GIGA JANE FEATHER
Romul je podigao glavu i slinavim joj jezikom polizao lice. Činilo se da ona to nije ni
zamijetila. Sarah je i dalje uporno gledala u nju, ali joj je u jasnim plavim dubinama očiju još
uvijek vrebao onaj potajni osmijeh.
»Želim da me voli«, šapatom je rekla Ariel. »Što da radim ako me ne može voljeti?«
Jenny nije znala što bi joj odgovorila pa je okrenula glavu prema majci koja je podigla ruku
pokazujući joj da šuti.
Ariel je nastavila tihim glasom: »Simon kaže da bih mu trebala vjerovati, ali i on bi
trebao vjerovati meni. No on me ne može voljeti, pa pretpostavljam da ne može shvatiti da
možda ja volim njega. A ako ga volim, tada, naravno, ne bih iskoristila svoj novac da
pobjegnem od njega. I zato ne postoji razlog zbog kojega ga ne bih trebala imati.«
Bespomoćno je pogledala svoje prijateljice. »Ne zvučim suvislo, zar ne?«
Jenny je izgledala sumnjičavo, a Sarah je samo ustala i žurno donijela kotlić da ga
pristavi na vatru. Ariel je osjetila zlovolju što Sarah ne pokazuje suosjećanje za njezinu
kukavnu situaciju.
»Neću ostati ako mislite da ne bih trebala«, rekla je.
Sarah je brzo odmahnula glavom i zagrlila je. Pokazala je na uske ljestve u dnu kolibe
koje su vodile na tavan, a Jenny je istoga časa rekla: »Ariel, možeš spavati na tavanu. Tamo je
slamarica. Dođi i vidi.« Hitro je krenula prema ljestvama. Ariel je uzela svoju torbu i krenula
za njom.
Ariel je znala da dvije žene spavaju dolje u istome krevetu u kojemu sasvim sigurno
nema dovoljno mjesta i za treću osobu pa je bila spremna sklupčati se na tvrdoj drvenoj klupi,
tako da joj je mali mirišljavi tavan sa svojim okruglim prozorom i slamaricom djelovao kao
prava raskoš. »Savršeno, Jenny.« Odložila je torbu i prišla k prozoru. »Doduše, mislim da
Sarah ne odobrava moj ostanak ovdje.«
»Naravno da odobrava«, srčano je rekla Jenny. »Uostalom, ti nisi pobjegla od svoga
muža. Samo ti treba vremena da na miru razmisliš.«
»Tako je«, složila se Ariel, promatrajući kroz prozor oblačno nebo. »Samo mi treba
vremena da razmislim.« No nije imala pojma kamo će je odvesti njezine misli.
***
»Gdje je jutros Ariel?«, veselo je upitao Jack Chauncey kad se pridružio Simonu na
jednoj od dugih klupa za doručkom u Velikoj dvorani.
Simon je izrezivao kost iz šunke, ostavljajući komadiće kosti sa strane na tanjuru.
»Negdje vani, mislim.«
»Onda, kakav se to misterij sinoć odvijao?«, upitao je Peter Lancet i otpio dug gutljaj
piva.
Simon je razmazao senf po šunki. »Nikakav misterij. Samo nešto u vezi Arielinih
konja.«
Njegovi su prijatelji razmijenili poglede i zatim počeli živahno razgovarati o drugim
stvarima.
»Hoće li se ledi Kelburn pridružiti današnjem slavlju?«, upitao je lord Stanton.
»Sumnjam. Došla je samo u kratki posjet mojoj ženi. Zapravo vas molim da me
ispričate. Idem vidjeti kako je.« Ustao je i posegnuo za svojim štapom. Kimnuo im je glavom
i otišao iz dvorane.
»Nevolje?«, upitao je Stanton.
»Čini se da je tako«, odvratio je Jack. »Nesloga u bračnom gnijezdu, pretpostavljam.«
Simon je bio itekako svjestan znatiželje svojih prijatelja, ali nije bio raspoložen da je
zadovolji. Podigao je ruku da pokuca na Helenina vrata, a zatim je zastao. Ako je Ariel u
blizini, trebala bi razgovarati sa svojom gošćom o njezinim planovima za povratak. Otišao je
163
GIGA JANE FEATHER
u Arielinu odaju i nimalo se nije iznenadio kad ju je zatekao praznu. Pogled mu je zapeo za
papir na okviru kamina.
Sa zloslutnim ga je predosjećajem uzeo i poravnao. Njegov je gnjevni povik čula i
Helene u svojoj odaji. Širom je otvorila vrata i dotrčala. »Simone, što je?«
Zgužvao je papir u kuglicu i bacio je u vatru. »Dao sam joj vremena da razmisli!«,
srdito je rekao. »Nastojao sam biti strpljiv, ali vjeruj mi, Helene, ona bi i Jobovo strpljenje
dovela u kušnju.«
»Ariel?«
»Dakako da je Ariel«, obrecnuo se. »Nitko me drugi na svijetu ne može tako rasrditi.«
Nestrpljivo je odmahnuo glavom. »Oprosti mi, Helene. Nisam smio vikati na tebe.«
»U redu je«, rekla je. »Što se sada dogodilo? Ja... ovaj, nisam mogla a da ne čujem
nešto od onoga što ste sinoć govorili...«
»Čula si?«, rekao je u nevjerici.
Pocrvenjela je. »Prisluškivala sam.«
Rukom je prošao kroz kosu.
»Bila sam zabrinuta za tebe.«
»Da, siguran sam da si bila.« Skljokao se na stolicu. »Znači, sve znaš. Ne znaš samo to
da je moja nezadovoljna žena postala bjegunica.« Oštro ju je pogledao. »Ili znaš i to?«
Odmahnula je glavom. »Ne, nije mi ništa rekla o...«
»Oh, znači, vi ste dvije već o svemu razgovarale?«
»Razgovarala sam jutros s njom nakon što si otišao.« Sjela je na krevet i tjeskobno ga
promatrala. »Pretpostavljam da sam se miješala tamo gdje mi nije bilo mjesto, ali sam mislila
da bih time možda mogla pomoći. Nisam mogla shvatiti kako ne može vidjeti ono što joj je
pred nosom. Tako je mlada i tako naivna. Mislila sam da bih joj trebala na to ukazati.«
»I na što si joj to točno ukazala, draga moja prijateljice?«
»Da bi trebala biti sretna što ima takvog muža«, rekla je. Jednostavnost njezinih riječi
jedva je naglašavala žar njezinog uvjerenja. »Rekla sam joj da bi trebala biti zahvalna na
tvojoj dobroti i obzirnosti.«
Nakratko je zatvorio oči, zamišljajući kako je Ariel reagirala na takvu propovijed.
»Samo sam sve pogoršala, zar ne?« Kršila je ruke u krilu. Nije se mogla sjetiti je li
ikada vidjela Simona tako sumornog.
»Vjerojatno. No imala si najbolje namjere.« Odsutno je pritisnuo dlan o bolnu nogu.
Guste su mu se obrve spojile od mrštenja. »Je li rekla još nešto?«
»Samo to da želi da je prihvatiš onakvu kakva jest.«
»Bože, daj mi snage!«, promrmljao je. »Ona je nemoguća djevojka.«
Helene je zurila u njega, ruke su joj se nenadano umirile u krilu. »Simone, prihvaćaš li
je takvom kakva jest?«
Kratko se nasmijao. »Da, naravno da je prihvaćam. Rekao sam ti da na njoj ne bih
ništa mijenjao. No to me ipak ne bi spriječilo da joj zavrnem onim svojeglavim malim
vratom.«
»Mislim da je moj posao ovdje okončan«, rekla je. »Reći ću sluškinji da spakira moje
stvari, a tebe molim da naložiš da mi pripreme kočiju.«
Ustala je. Ustao je i on. Privio ju je u naručje i zagrlio. »Osjećam se kao budala«, rekla
je i tiho šmrcnula glave prislonjene na njegovo rame. »Kao budala koja se miješala gdje joj
nije bilo mjesto. No uistinu sam htjela pomoći.«
»Znam. Jednog ćemo se dana ovoga prisjetiti i samo nasmijati.« Glas mu je bio
pomalo žalostan, pogled nesiguran.
»Što ćeš učiniti?«
»Učiniti? Dovesti je natrag i dati joj nekoliko zakašnjelih lekcija o prihvaćanju«,
ljutito je odvratio.
164
GIGA JANE FEATHER
Nakon što je ispratio pokajničku Helene u kočiju, ostao je stajati u dvorištu, udarajući
rukavicama po dlanu i pitajući se kako će svojim šurjacima objasniti da je njegova nevjesta
nestala. Mogao bi je brzo dovesti kad bi samo znao gdje će je tražiti. Ako nije bila kod Sarah i
Jenny, tada bi traženje moglo potrajati dan–dva. Morat će izmisliti neki uvjerljiv razlog zašto
je nema, tako da i on i njegovi prijatelji mogu ostati u dvorcu. Ovu je apsurdnu situaciju jedva
mogao opisati riječju »škakljivo«.
»Hawkesmoore, vjerujem da ćete se danas opet pridružiti slavlju.« Glas grofa od
Ravenspearea pravovremeno je prekinuo njegove cinične misli. Ranulfove su ga sive oči
promatrale onom poznatom zluradošću. »Izgledate pomalo smeteno, šurjače.«
»Otkrio sam da mi nešto nedostaje«, prijazno je rekao Simon. »Vaša sestra,
Ravenspeare. Izostat će s daljnjeg slavlja.«
Ranulfov je izraz postao oprezniji. »Kako to mislite?« Nesvjesno je pogledao prema
dijelu konjušnica u kojima su bili smješteni araberi.
»Još su uvijek tu, Ravenspeare«, osmjehnuvši se rekao je Simon. »Ali ću ih za tjedan
dana prebaciti u Hawkesmoor.«
»Ti konji pripadaju ovamo«, izjavio je Ranulf, gotovo sikćući izgovorivši riječi.
»Moja ih je sestra kupila novcem od ovog imanja i oni ne pripadaju njoj.« Okrenuo se na peti
i kočoperno otišao.
»Gospon, to nije istina.« Edgar se odjednom materijalizirao niotkuda. Zamišljeno je
žvakao svoju slamčicu. »Ledi Ariel je prodala nakit svoje majke koji je naslijedila i za te je
nofce kupila prvog pastuha i prvu kobilu. Ostalo joj je dovoljno da nekoliko godina održava
konjušnice, a sada ti konji isplaćuju sami sebe.«
»Zna li to lord Ravenspeare?«
Edgar je slegnuo ramenima. »Mor’o bi znat’. Ako je tol’ko siguran da su konji po
zakonu njegovi, zašto ih onda pokušava ukrast’?«
»Sve sam shvatio.« Simon je kimnuo glavom i krenuo prema dvorcu. Dok je prelazio
travnatu četvorinu u unutarnjem dvorištu, vidio je kako mu trojica braće dolaze ususret.
»Nisam vas dobro čuo, Hawkesmoore. Što ste ono rekli o mojoj sestri?«, upitao je
Ranulf. Stajao je između braće držeći ruke na bokovima. »Što ste joj učinili?«
»Ja?« Simon je bespomoćno podigao ruke. »Ama baš ništa. Ona je odlučila da će se
povući iz svih daljnjih svadbenih događanja. Postala su joj pomalo zamorna.«
Trojica su braće u nevjerici zurila u njega. »Gdje je ona?«, upitao je Roland s iskrom
znatiželje koja mu je oživjela inače ravnodušne sive oči.
Simon je slegnuo ramenima. Odjednom je dobio nadahnuće. Helene mu je uzrokovala
dovoljno nevolje i sada bi se mogla pokazati korisnom. »Otišla je na par dana kod moje
prijateljice.«
»Kakve prijateljice?«
»Ledi Kelburn. Jučer je posjetila Ariel i jutros su zajedno otišle.«
»Istina je da je sinoć neka žena bila ovdje«, rekao je Ralph, mučeći se jasno izgovoriti
riječi. »Timson mi je rekao.«
»Ne može otići usred svog svadbenog slavlja!«, viknuo je Ranulf.
Simon je opet slegnuo ramenima. »Oprostite mi, Ravenspeare, ali ja sam se složio s
njom da bi bilo pametno kad bi na par dana otišla na neko mirno mjesto. Sve ove gozbe i
natjecanja nisu dobri za određeno stanje.«
»Mislite da je trudna?«, upitao je Roland dok su njegova braća još uvijek pokušavala
shvatiti Simonove riječi.
»Malo je prerano da bismo bili sigurni«, mirno je odvratio Simon. »Ali ne želim
riskirati. Posjet i poziv ledi Kelburn došli su kao naručeni. Međutim«, dodao je široko se
osmjehnuvši, »možemo čak i u odsutnosti nevjeste nastaviti sa slavljem. Očekujem da će se
vratiti za nekoliko dana.«
165
GIGA JANE FEATHER
Ranulf ga je trenutak šutke promatrao. Na licu mu se vidjelo kako brzo razmišlja.
Potom se podrugljivo osmjehnuo. »Ah, dobro. Mislim da ćemo se uspjeti samo zabaviti. No
proklet bio, ako kanim zadržati dvije stotine svadbenih uzvanika za stolom bez nevjeste.«
Trojica su se okrenula i vratila u Veliku dvoranu, ni ne pokušavajući uskladiti korake
sa sporijim hodom njihovog šurjaka. Dvorana je bila puna uzvanika koji su doručkovali.
Ranulf je vješto skočio na glavni stol.
»Daj mi svoj rog.« Zapucketao je prstima Ralphu koji mu je namignuo i izvukao jedan
od lovačkih rogova koje je nosio za pojasom.
Ranulf je puhnuo i graja je u dvorani zamrla. Uzvanici su zapanjeno zurili u svoga
domaćina na stolu, odjevenog u ponoćno modro jahaće odijelo.
»Dame i gospodo, dragi moji uzvanici«, započeo je Ranulf glasom slatkim poput
šećera. »Neizmjerno mi je žao što vam moram priopćiti da se svadbeno slavlje preuranjeno
prekida. Ledi Hawkesmoor je dobila iznenadni poziv.«
Tišina se produžila dok je mnoštvo pokušavalo shvatiti ono što je izrečeno. Potom su
započela šaputanja. »Što je rekao?« »Što se dogodilo s nevjestom?« »Kamo je otišla?« »Je li
bolesna?«
Simon je slušao s osjećajima gnušanja i zabavljanja. U jednu ruku nije zamjerao
Ranulfu. Čovjeku je vjerojatno dozlogrdilo zabavljati tu gramzivu gomilu i trošiti silne novce.
No ovakvo je naglo okončanje slavlja bilo skandalozno. O tome će brujati na dvoru i sam
dragi Bog zna kako će to kraljica shvatiti. Za Ranulfa je bilo neobično da ne mari za mišljenje
Njezinog Veličanstva.
»Simone, što se to, dovraga, ovdje događa?«, upitao ga je Jack koji je stajao iza njega.
»Zar odlazimo?«
»Ne«, odvratio je. »Mi ne odlazimo. Ja moram čekati svoju ženu, a ne mogu ostati u
ovome zmijskom leglu, a da mi netko ne čuva leđa.« Otišao je šepajući i ostavljajući Jacka da
zamišljeno trlja bradu.
166
GIGA JANE FEATHER
Dvadeset i treće poglavlje

»Znači, kažeš da je moj cvjetić s tom ledi Kelburn?«, Oliver Becket se nalaktio na stol
u krčmi Izlažete sunce u Cambridgeu. Dokono je prolazio prstom po lokvici piva koja se
prolila iz njegovog prepunjenog vrča kad ga je momak spustio na stol.
Ranulf je pomalo razdraženo promatrao svoga prijatelja. Trebala mu je Oliverova
pozornost i pomoć, a činilo se da je jednako pijan kao i Ralph. »Izgleda da će ostati kod te
žene nekoliko dana.« Lice mu se smrklo. »Ako je zaista trudna, morat ću nešto poduzeti.
Pakla mu! Ta je prokleta svojeglava djevojka posve izmakla kontroli!«
Oliver je mudro kimnuo glavom. »Ne smije roditi Hawkesmoorovo dijete i odmagliti
sa svojim mirazom.«
»Tako je. No time ćemo se baviti kad za to dođe vrijeme. Dok je nema, kanim odvesti
one arabere i jednom se zauvijek riješiti Hawkesmoora. Potom ćemo iznova započeti.«
»Ja ću se umjesto tebe riješiti onog nitkova Hawkesmoora.« Oliverove su krvlju
podlivene oči gnjevno gledale šaru koju je napravio od lokvice piva na stolu. »To hoćeš od
mene, Ranulfe?«
»Ne. Sam ću se za to pobrinuti. Hoću da se ti pobrineš za konje.« Ranulf je otpio svoje
vino i gadljivo se namrštio. »Večeras pripremam zabavu i dok Hawkesmoor i njegovi
prijatelji budu zauzeti, ti ćeš isprazniti konjušnice i odvesti cijelo krdo s Ravenspearove
zemlje.«
»Oh.« Oliver je sporo trepnuo očima. »Puno bih se radije pobrinuo za Hawkesmoora.«
»Što ti je učinio?« Ranulf se znatiželjno nagnuo naprijed. Nešto se dogodilo između
Hawkesmoora i Olivera, nešto zbog čega je ovaj potonji morao otići iz dvorca, ali mu Oliver
još uvijek ništa nije rekao.
Oliver je pocrvenio i zagnjurio lice u svoj vrč. »Recimo samo da imamo neku
razmiricu.« Kad je odložio prazan vrč, oči su mu bile bistrije, a riječi jasnije. »A što će biti s
Ariel?«
»Oh, ne brini za moju sestru. Kad ostane bez svojih konja i svoga muža, lako ću se
obračunati s njom. Opet će se sjetiti gdje joj je mjesto.«
»Nisam siguran da je ikada i znala«, primijetio je Oliver neuobičajeno pronicljivo.
»Ali ako su ti njezini konji toliko vrijedni, zar ti ona neće trebati da nastavi dalje njihov
uzgoj?«
»Ona će to i raditi.« Ranulf je stisnuo usne. »Radit će to za mene. Namjeravam
zadržati pastuha i kobilu za novi rasplod, a ostale prebaciti u Holandiju, kao što sam učinio sa
ždrebnom kobilom. Moj će posrednik tamo naći kupce za njih.«
»Hmm.« Oliver je kimnuo. »A ti ćeš imati udovicu Ariel i njezin će se miraz vratiti
Ravenspearu...«
»Tako je. I kunem se da moja sestra nikad neće otići s naše zemlje, makar je morao
držati u lancima.« Ranulf je napunio čašu iz prašnjave boce koja je stajala na stolu do
njegovog lakta.
»Znači, nema više muževa?«
Ranulf je odmahnuo glavom.
»I što ću onda ja... mislim, u vezi tvoje sestre?«
»Što god želiš, prijatelju moj.«
»Imam neke planove kako bih mogao srediti tu mladu ženu«, naglas je razmišljao
Oliver. U očima mu se pojavio zlurad sjaj.
»Onda imaš moj blagoslov.« Ranulf je ispružio ruku i udario svog prijatelja po
ramenu. »Olivere, možeš dobiti isključivo pravo na moju sestru. No najprije se moramo
167
GIGA JANE FEATHER
riješiti Hawkesmoora.«
»Onda, kakva će biti ta zabava?«
Ranulfove su se oči suzile. »Jedna od mojih posebnih.«
»Oho–ho. Zato si u gradu?« Oliver je uspio izgledati relativno bistro.
Ranulf je samo kimnuo glavom. »Smislio sam malu igru i dok je budemo igrali,
Hawkesmoor će doživjeti nezgodu. I ovaj puta«, dodao je uz okrutno mrštenje, »neće biti
nikakvog miješanja moje sestrice–zabadala.« U očima mu se pojavio plameni gnjev dok je
praznio svoju čašu.
Odmahnuo je glavom kao da se otresa tih misli i nastavio: »Ali dok mi budemo u
Velikoj dvorani, ti ćeš, Olivere, biti veoma zaposlen u konjušnicama. Večeras u devet sati.
Odvest ćeš životinje do skladišta za životinje u Huntingdonu. One su najbolje za njihov
prihvat. Moji će ih ljudi ujutro odvesti odatle do brodogradilišta u Harwichu.«
Oliver je progunđao: »Jadna naknada za izbivanje s jedne od tvojih posebnih zabava,
Ranulfe.«
»Nije važno. Ubrzo ćeš imati moju sestru pa ćeš to moći nadoknaditi.« Ranulf je
odgurnuo stolicu koja je zaškripila na podu posutom piljevinom. »Oko konjušnica su
postavljeni čuvari. Pripremi se na obračun s njima. Na svu sreću, nećeš se morati suočiti s
onim prokletim psima. Otišli su zajedno s Ariel.«
Oliverov je osmijeh sličio na vučje cerenje. »Zahtijevam pravo da odem po udovicu
kod te Kilburnove... da joj pružim utjehu u žalovanju.«
Ranulf se nasmijao. »Vidjet ćemo. Sada idem izabrati igračke za večerašnju zabavu.«
»Siguran si da će Hawkesmoor i njegovi prijatelji sudjelovati? Tvoje igrice možda
neće biti privlačne tom ukočenom klanu puritanaca.«
»Sudjelovat će«, samouvjereno je rekao Ranulf. »Igrat će, jer će misliti da će moći
utjecati na tok događaja. Neće moći ostati stajati sa strane i praviti se da ne vide moje lijepe
igračke u nevolji.«
»Ranulfe, kakav li si ti poznavalac ljudske duše.« Oliver se zakikotao i zapucketao
prstima momku koji je prolazio uz njih te mu pokazao na svoj prazan vrč.
»Čovječe, nećeš moći odraditi svoj dio posla ako ne budeš bistre glave.«
Oliver se opet zakikotao. »Ne brini se. Ja sam majstor u otrežnjavanju kad je to
potrebno.«
Ranulf je znao da je to istina pa je u znak pozdrava samo podignuo ruku i krenuo
prema maloj kući na drugom kraju Midsummer Meadowa gdje će odabrati igračke za svoju
večerašnju posebnu zabavu.
***
Simon je jahao uskom stazom između kanala za odvodnjavanje. Koliba s krovom od

trske stajala je na malom humku iznad nasipa. Čak ni kad je stigao do kapije, nije nedvojbeno
odlučio što će učiniti. Svađanjem s Ariel neće postići ništa. Nije vidio koristi ni u tome da se
ponaša kao špiljski čovjek. Iako mu je u sadašnjem raspoloženju veoma primamljivo izgledala
pomisao da je odvuče za kosu, čime bi si samo priskrbio naziv nasilnika, a to je već dovoljno
puta čuo od Ariel.
Čak ni dok je silazio s konja, zavezivao ga za ogradu i krenuo stazom prema kolibi,
nije znao kako će započeti razgovor.
Noge su ga nosile uskim puteljkom između urednih gredica zimskog kupusa i
korjenastog povrća. Na vratima je oklijevajući zastao. Zatim je podigao ruku i zakucao.
Vrata su se otvorila gotovo istog trenutka. Na pragu je stajala Sarah s pregačom od
grubog platna zavezanom oko svoga suhonjavog tijela. Ruke su joj bile zaprljane nekakvom
zelenkastom bojom pa ih je obrisala o pregaču i ozbiljno se zagledala u njega.
168
GIGA JANE FEATHER
»Dobro jutro.« Uobičajeni je pozdrav govorio sam za sebe.
Izraz na licu joj se nije promijenio, ali se pomaknula ustranu i šire otvorila vrata,
pozivajući ga da uđe. Osjetio je olakšanje. Znala je zbog čega je došao, a nije mu uskratila
ulaz.
Ušao je u četvrtastu prostoriju. Istog je časa znao da Ariel nema ondje. »Sami ste?«
Kimnula je i zatvorila vrata. Rukom mu je pokazala da se smjesti na klupu uz vatru i
otišla skinuti kotlić s uzavrelom zelenom vodom s kuke nad vatrom.
Simon je ispružio ruku da joj pomogne nositi težak kotlić. »Je li to boja?«
Nasmiješila se i odložila kotlić dalje od vatre. Promatrao ju je dok je drvenim
kliještima promiješala sadržaj i podigla platno prema svjetlu. Simon je upitno pogledao na
kolovrat i razboj u kutu kolibe i opet se nasmiješio. Ovo je platno u cijelosti bilo njezin rad.
Bilo je zapanjujuće kako je uspijevala komunicirati, pomislio je. Kao da je mu je
puštala da joj čita misli. Sjetio se onih neobičnih trenutaka u Arielinoj odaji kad mu je
dodirivala lice. I sada je u očima imala isti onakav izraz, ispitivački, a opet kao da je pun
znanja.
Nešto je zasjalo u kutku njegovog vidnog polja pa je okrenuo glavu prema stolu.
Polako je ustao s klupe i prišao. Podigao je Arielinu narukvicu i držao je na ispruženom
dlanu. Odsutno je protrljao bedro koje ga je boljelo kao sam vrag otkako je Ariel otišla i
prestala ga liječiti svojim lijekovima.
»Znači, ona je kod vas?«
Sarah je kimnula i donijela bocu s police iznad ognjišta. Skinula je čep i natočila u
čašu neku tamnu tekućinu koju mu je pružila.
Imala je jak miris po ljekovitom bilju. Podsjetila ga je na neke od Arielinih manje
ukusnih napitaka, ali ju je svejedno popio. Nalazio se u kući u kojoj su živjele tri vidarice, a
Sarah je vjerojatno uočila njegovu nelagodu. Ona je uočavala mnoge stvari.
Opet je sjeo na klupu, ispružio nogu prema vatri dok je prebacivao narukvicu iz ruke u
ruku i promatrao sjaj rubina koji se ugnijezdio između savijenih srebrnih latica te duboki
zeleni odsjaj smaragdnog labuda.
»Došao sam po nju«, rekao je, još uvijek promatrajući narukvicu. »Njezino je mjesto
uz mene. Od toga ne može pobjeći.« Sad je podigao oči i pogledao Sarah koja je sjedila na
niskom stolcu nasuprot njemu.
Njezine su ga oči promatrale, kao da su gledale u njegovu nutrinu.
»Volio bih kad bi se vratila vlastitom voljom... da i ona to želi... ali...« Zastao je i opet
se zagledao u narukvicu. »Ali, željela ona to ili ne, mora se vratiti.«
Sarah ga je promatrala dok je govorio i igrao se s narukvicom. Sjetila se kako se
njezino dijete znalo satima s njom igrati, tepajući, žvačući je i grizući zubićima fine zlatne
niti. Ovaj je muškarac namršteno promatrao narukvicu dok ju je prebacivao iz ruke u ruku i
polako prelazio prstima preko zaobljene zmijske glave i glatke obline biserne jabuke.
»Hoćete li mi pružiti podršku u ovome, gospođo?« Pogledao ju je odlučnim i iskrenim
modrim očima.
Ustala je sa stolice. Prišla mu je, sagnula se i obujmila mu lice svojim smežuranim
rukama. Zagledala se duboko u njegove oči. Čudan mu je drhtaj protresao tijelo. Prstima mu
je prelazila preko lica, kao što je to već jednom učinila, nježno mu dodirujući ožiljak i bore
nastale od mnogih patnji, sitne bore od smijeha oko očiju i usta.
Mirno je sjedio, hipnotiziran njezinim dodirom, njezinim pogledom koji je sve vidio.
»Jeste li vidoviti?«, upitao je šapatom. »Osjećam da znate mnogo o meni.«
Sarah se nasmiješila i odmahnula glavom. Polako mu je ispustila lice, a potom ga
primila za ruke, prelazeći mu preko dlanova, okrećući ih i prelazeći mu preko članaka prstiju,
kao da ih na neki način želi dobro upoznati. Upoznati ih kao da mu je ljubavnica, pomislio je i
zadrhtao.
169
GIGA JANE FEATHER
Zatim mu je pustila ruke i vratila se u svoj stolac gdje je nastavila veoma mirno sjediti
i promatrati ga istim intenzitetom. No iz nje je isijavala samo toplina i snaga.
»Jesam li u pravu što se tiče Ariel?«, prekinuo je tišinu. »Uvjeren sam da je poznajete
kao da ste joj majka. Jesam li u pravu što želim da se vrati?« Isprepleo je prste i pokajnički
promatrao Sarah. »Ona u sebi ima nešto divlje, a ja to ne želim uništiti. Htio bih da ima toliko
povjerenja u mene da zna da joj ne bih naudio.«
Lice joj se opet uozbiljilo. Na svoje veliko razočaranje, nije mogao u njezinim očima
otkriti odgovor. Svojom mu nijemom tišinom nije ništa odavala.
»Budući da nije ovdje, vratit ću se kasnije.« Osovio se na noge. Tek sad kad je ustao,
shvatio je da mu se ublažio bol u nozi i da je lakše pokreće. Ova vidarica ima moćne lijekove.
Sarah je ostala sjediti; izmučene su joj oči bile jasne dok ga je promatrala.
Odložio je narukvicu na stol, ne skrivajući razočaranje što mu nije odgovorila.
»Gospođo, ja ne znam protumačiti vašu tišinu.«
Ona je odjednom ustala i prišla uskim ljestvama koje su vodile na tavan. Rukom mu je
pokazala da se popne. Zbunio se, ali ju je poslušao i teškom se mukom uspeo klimavim
ljestvama na mali tavan. U zraku je mogao osjetiti Arielinu prisutnost. Bila je toliko snažna da
mu se učinilo kao da je iza sebe ostavila svoj snažni duh. Noćna joj je košulja bila prebačena
preko kraja slamarice na kojoj je spavala. Njezine su četke za kosu bile odložene na drvenu
škrinju, a par cipela nemarno odbačen u kut.
Učinilo mu se da mu je srce poskočilo u grudima i da mu je krv navrla u glavu kad je
na jastuku ugledao koštanoga konja. Blistao je na svjetlu koje je dopiralo kroz nezasjenjeni
okrugli prozor. Šepajući je napravio dva koraka do slamarice i podigao konja.
Izvio je usne u osmijeh kad mu je krvotokom prostrujala duboka i predivna spoznaja.
Bio je slijepa i glupa budala. Ne samo da nije razumio Ariel, nego nije razumio ni samoga
sebe. Nježno je odložio konja natrag na jastuk.
Polako se spustio niz ljestve. Sarah ga je čekala nepomično stojeći kraj stola.
Nasmiješila mu se.
»Vi ste znali ono što ja nisam ni pomislio«, rekao je u čudu. »Nikad nisam mislio da
bih mogao voljeti drugu ženu osim Helene... a kamoli jednu Ravenspearicu. A pretpostavljam
da ni Ariel nije palo na pamet da bi mogla voljeti unatoč razumu i svemu što se dogodilo u
prošlosti naših obitelji.«
Sarah mu se i dalje smiješila. Prišla mu je, primila ga za ruke i poljubila u obraz. On je
utisnuo svoje usne na njezin mekani obraz nalik na pergament i udahnuo njezin miris koji ga
je ispunio neizmjernom utjehom.
»Vratit ću se kasnije, gospođo.«
Nakon što su se vrata zatvorila za njim, Sarah je podigla narukvicu. Ovo je bila jedina
stvar koju je stigla dati svome djetetu kad ga je poslala k njegovom stricu. Držeći joj noževe
uperene u trbuh, gospodari Ravenspeara su joj ipak dopustili da se pobrine za svoga sina prije
nego što su je odveli. Sjetila se koliko im je tada bila zahvalna na tom obziru, zahvalna kao
što to može biti žrtva kojoj je mučitelj dopustio nešto čemu se nije nadala. Sredila je da se
dijete odvede Geoffreyju i priložila narukvicu... kao kukavnu isplatu... u znak zahvalnosti...
zato što ga je zamolila da se pobrine za Owenovog sina.
A narukvica je nekako iz Geoffreyjevih ruku dospjela u ruke Ravenspeara, nekim od
mračnih putova zakrvljenosti i strasti koje su povezivale dvije obitelji.
Sarah bi prije mnogo godina gorko plakala kad bi se sjetila uspomena koje su je sada
preplavile, no njezine su suze davno usahle. Presušio im je zdenac onda kad je shvatila koliko
su besmislene u suočavanju sa stvarnošću – sa slijepom kćeri za koju se trebala brinuti i
životom koji je morala nastaviti živjeti da bi im objema bilo dobro. U novom je životu
postavila samo jedan uvjet: do njezinog sina nikad ne smije doprijeti nasilje koje je izvršeno
nad njegovom majkom. On nikad ne smije saznati da je njegova majka ova slomljena i
170
GIGA JANE FEATHER
strahovito uništena žena. Stoga je njegova majka morala potpuno nestati, nestati tako da je ni
Geoffrey ne može nikad pronaći. I uspjela je.
Glasovi izvana prekinuli su je u razmišljanju. Bila je sagnuta nad loncem juhe koji je
ključao na tronošcu kad je Ariel energično ušla kroz vrata. Jenny je polako ušla za njom.
»Sarah, Edgar kaže da su svi uzvanici otišli svojim kućama. Očito im je Ranulf rekao
da je slavlje završilo i da se pakiraju! Nije li to nevjerojatno čak i za moga brata?« Objesila je
plašt na kuku kraj vrata i počela vaditi zdjelice za juhu.
»No tvoj muž i njegovi prijatelji su još uvijek ondje«, dodala je Jenny.
»Da.« Ariel je stavila soljenku na stol. »Tako kaže Edgar. Simon mu je rekao da
prekosutra bude spreman preseliti konje u Hawkesmoor.« Sjela je na stolac i nalaktila se na
stol. A ubrzo nakon toga će i grof Hawkesmoor biti spreman za odlazak.
Uzela je narukvicu sa stola i zakopčala je oko zglavka, pitajući se kako to da ju je
jutros zaboravila staviti. A opet, osjećala se tako bijedno i bila je toliko rastresena da je pravo
čudo što nije zaboravila i svoju glavu.
Čim bude spreman za odlazak iz Ravenspearea, Simon će vjerojatno doći po nju i,
htjela – ne htjela, odvesti je u Hawkesmoor. Ozlojeđeni muž koji se suočava sa svojom
jogunastom ženom.
Nakon što se izvrše sve pripreme za preseljenje konja u Hawkesmoor, vjerojatno će to
i učiniti. To neće biti jednostavno preseljenje, znači da će mu trebati dan do dva da sve obavi.
Pretpostavljala je da bi trebala biti zahvalna što je bio voljan dopustiti joj da zadrži svoje
konje – da unovči svoju razbibrigu pred njegovim nosom. No nije mu bila zahvalna. Saznala
je ono što ju je zanimalo i sada je znala da žudi za nedostižnim.
Osjetila je da je Sarah promatra pa je pocrvenjela, znajući da joj starija žena može
pročitati misli.
Nije se više mogla nastaviti skrivati u njezinoj kolibi. To je bilo kukavički i uzaludno.
A nije mogla dopustiti ni da on dođe i odvuče je. »Najbolje bi bilo da se vratim u dvorac«,
tmurno je rekla. »Ništa se neće promijeniti. Ne znam zbog čega sam mislila da hoće. Više
nemam nikakvog izbora.«
Sarah se nasmiješila, više sebi nego Ariel, i napunila zdjelice ječmenom juhom.
***
Trojica su gospodara Ravenspeara bili okupljeni u Velikoj dvorani kad se Simon

vratio u dvorac.
»Ah, Hawkesmoore, upravo na vrijeme. Večeras imamo malu zabavu. Vjerujem da
ćete nam se pridružiti s vašim prijateljima.« Ranulf je posegnuo za bocom i napunio kristalnu
čašu vinom te je pružio Simonu. »Iskušajte ovo. Cijenio bih vaše mišljenje.«
Simon je otpio gutljaj i kimnuo. »Dobra rioja.« Sjeo je na dugu klupu. »Danas je ovdje
veoma mirno.«
»Nažalost«, rekao je Roland. »Moram reći da mi nedostaju slavlja. No Ranulf je
večeras za sve nas pripremio malu zabavu. Doći ćete, zar ne?« Upitno je podigao obrve.
»Bit će to jako dobra zabava«, blebetao je Ralph. »Uživat ćete u njoj, Hawkesmoore,
obećavam vam.«
Simon je zamišljeno pijuckao svoje vino. Ako su opet smislili neki od svojih
smrtonosnih trikova, najbolje bi bilo da bude veoma oprezan. A najučinkovitiji način da to
učini, bit će da se pravi kao da nije. Kad se uljuljaju u lažan osjećaj sigurnosti, mogli bi otići
predaleko ili preuranjeno aktivirati klopku.
Naravno da je mogao odbiti da sudjeluje u njihovim prljavim malim igrama, ali je sada
bio spreman izravno se suprotstaviti svojim šurjacima. Dojadilo mu je da im stalno okreće i
drugi obraz.
171
GIGA JANE FEATHER
Ljubazno je kimnuo glavom. »Uvjeren sam da će to biti veoma zabavna večer,
gospodo.«
Ralph se nacerio u svoju čašu. »Oh, da, jako zabavna.«
»Koliko dugo namjeravate ostati?«, upitao ga je Roland. »Naravno, ne mislim time da
ste predugo ovdje ni ništa slično... već se Ranulf i ja spremamo ubrzo otići u London. Zima na
selu zna vraški dojaditi, slažete li se?«
»Otići ću s vaše zemlje za dan–dva«, neusiljeno je odvratio. »Očekujem da će se Ariel
uskoro vratiti od ledi Kelburn.«
»Ah.« Roland je kimnuo i otpio vino. »Dakle tako.« Pogledao je prema vratima kad je
topot čizama i zveckanje ostruga nagovijestilo povratak Simonovih prijatelja iz lova sa
sokolima. »Gospodo, moja braća i ja smo za vas isplanirali slavlje. Malu zabavu u pravom
ravenspearovskom stilu.«
Jack je bacio bič i rukavice na stol. »Zvuči zanimljivo.« Upitno je pogledao Simona
koji je slegnuo ramenima i gurnuo mu bocu vina.
»Probaj ovo. Izvrsna rioja. Podrum naših domaćina se ne može ni sa čime usporediti.«
Simon se ponašao kao da je u ugodnom društvu prijatelja, pomislio je Jack, zapanjen
što je grof tako neusiljen u društvu svojih šurjaka. Simon je poprimio njihovo nehajno, gotovo
nemarno ponašanje, izvalivši se na stol i držeći čašu u ruci dok su mu kapci bili otežali kao da
je već dobrano pijan.
No ono što je moglo zavarati Ravenspeare, nije moglo i njegove prijatelje. Shvatili su
Simonov mig, iako nisu znali razlog pa su se i oni neusiljeno posjeli za stol.
Pola sata kasnije stigle su djevojke. Njih četrnaest, sama krema postave gazdarice
Hibbert. Ranulf ih je pomno odabrao. Htio je da budu mlade, svježe i još neobilježene svojom
profesijom. Među njima su bile i dvije djevice. Blijede i uplašene djevojke koje su zbog
napirlitane odjeće izgledale kao djevojčice koje su obukle majčine haljine.
»Priđite, priđite, moje ljepotice.« Ranulf je ustao od stola i pljesnuo rukama. »Dođite i
popijte nešto... pojedite nešto... Vidite što imamo za vas. Delikatese o kojima nikad niste ni
sanjale, usudio bih se reći.«
Sluge su natovarile stol pladnjevima oštriga, dimljene jegulje, pastrve i paštetama od
teletine sa zlatnom koricom, no pogledi mlađih djevojaka su istovremeno zapeli za košaru
slatkiša, rajnske kreme, kolača od marcipana i zdjela s mliječnom kremom.
»Dođi i sjedni kraj mene.« Simon je uhvatio ruku jedne od najmlađih i najnježnijih
djevojaka. Pomaknuo se na klupi da joj napravi mjesta i odabrao ostrigu u sivoj kamenoj
ljušturi. Prinio ju je njezinim ustima i dijete je poslušno otvorilo usta te uz gadljivi drhtaj
progutalo tu ljigavu stvar. Opet je zadrhtala kad ju je golemi i zastrašujuće ružni muškarac
zagrlio i privukao bliže k sebi.
Slijedeći Simonov postupak, Jack je preuzeo brigu za drugo dijete, povukavši je na
svoje krilo i nudeći joj slastice. Ostali su prijatelji jednako pomno odabirali djevojke, tako da
su Ravenspearima ostale samo one najodvažnije i najdrskije.
Vino se nalijevalo, glazba je svirala na galeriji, sluge su nestale u kuhinji. Iz dugog su
iskustva znali da je bolje da se što rjeđe pojavljuju kad bi se gospodari Ravenspeara zabavljali
ovako kao što su to večeras kanili.
»Nikad ne bi’ pomislio da bi to učinilo njegovo gospodstvo Hawkesmoor«, izjavio je
Timson sjedeći za kuhinjskim stolom i jedući teleću goljenicu koju je pred njega stavila
Maisie.
»Voljela bi’ znat’ što je s ledi Ariel.« Getrude se spustila na klupu nasuprot njemu.
»Probajte malo ovog variva od zmijuljice, gospodine Timson.« Na tanjur mu je stavljala
priličnu količinu.
»Ledi Ariel je kod gazdarice Sarah i gospođice Jenny«, rekao je Timson, pročistivši
grlo i odmaknuvši njezinu punu žlicu. »Hvala vam, gazdarice Gertrude, ovo će mi biti
172
GIGA JANE FEATHER
dovoljno.«
»Da, ali zašto? To se ja stalno pitam.« Gertrude je nimalo damski otpila iz vrča piva
koji joj je stajao do lakta na stolu. »Jutros je iznenada banula da vidi je 1’ sve u redu, kao što
to uvijek čini. Što se to događa?«
»Ledi Ariel ima svoje razloge«, rekao je Timson. »Oduvijek ih je imala, sve otkako je
bila dijete.«
»Što onda njegovo gospodstvo radi s onim sirotama tamo u dvorani?«, mračno je
upitala Gertrude.
Timson je slegnuo ramenima. »Ja to ne znam, gazdarice Gertrude. No sad ću se
usudit’ i otić’ tamo da saznam.«
173
GIGA JANE FEATHER
Dvadeset i četvrto poglavlje

»Ariel, zar sada ideš u dvorac?«, Jenny je podigla pogled s čarape koju je krpila i
okrenula svoje velike plave oči prema Ariel koja je pomalo neodlučno stajala kraj stola držeći
čizme u rukama.
Još uvijek neodlučna da li da obuje ili odloži čizme, Ariel joj je odvratila: »Otkud znaš
da sam pomislila izaći, Jenny?«
»Ranije si to spomenula, a cijelu se večer ne možeš smiriti.«
Ariel je sjela i počela zavezivati čizme. »Da, vraćam se u dvorac.«
»Da vidiš svoga muža?« Ovo je bilo retoričko pitanje.
Sarah je nastavila ljuštiti sjeme sa snopova srebrenke, otkrivajući ispod suhog lišća
srebrni sjaj njihovih okruglih mahuna. Jenny je rekla umjesto nje: »Mislim da je tako
najbolje.«
»Da, sigurna sam da jest«, pomalo suho je odvratila Ariel. Uzela je svoj plašt. »Biste li
ovdje zadržale pse? Imam osjećaj da će mi smetati.«
Sarah je odmah ustala i stavila im ruke na vrat.
Psi su žalosno gledali u Ariel koja je prišla k vratima i rekla: »Nemojte me čekati.«
»Moramo li se zabrinuti ako se uopće ne vratiš?«, upitala je Jenny s neuobičajenim
vragolastim izrazom.
Ariel je oblilo rumenilo, iako nije znala zbog čega. Usrdno je pogledala Sarah koja je
bila veoma zaokupljena psima. »Samo me nemojte čekati«, ponovila je i otišla.
Noć je bila svježa, nebo puno zvijezda. Rijeka je nabujala; miris blata, trske i trulih
algi prožimao je zrak. Nije imala pojma što će reći Simonu. Unatoč gnjevu, osjećala je
prkosnu odvažnost i tjeskobu. Nijedan od tih osjećaja nisu joj bili nimalo korisni.
Otkinula je prut lovora s grma i žestoko udarala po isprepletenoj živici uz koju je
prolazila. Ukratko, ona je pognula glavu pod jaram svoga braka jer nije imala drugog izbora.
Ne bez svojih konja. Nije se mogla vječno skrivati i prihvaćati Sarahino milosrđe. Ona je bila
udana žena bez vlastitih financijskih sredstava, samo pokretna imovina svoga muža. Svaki bi
sud u zemlji odobrio pravo muža da odvede svoju ženu u njihov zajednički dom.
Kako li bi se smijala njezina braća. A uvijek se najslađe smijao onaj tko se posljednji
smijao. Smijala im se kad im je pokvarila planove s Hawkesmoorom, a sada ju je dotuklo
vlastito oružje.
Tri milje do dvorca prešla je kao da su tri metra dok se utapala u ovim ogorčenim
mislima. Nije krenula kroz kuhinju, već je brzo prešla pusto stajsko dvorište, zamijetivši
upaljene svjetiljke stražara u odjeljku s araberima te kroz unutarnje dvorište ušla u Veliku
dvoranu čija su velika, željezom okovana vrata bila širom otvorena u ledenoj noći.
Čula je piskutavo skvičanje, salve smijeha, zvukove prevrtanja pokućstva. Ništa
neuobičajeno.
Potrčala je uza stube i potom se ukočila na otvorenim vratima, promatrajući prizor koji
se odvijao pred njom. Očima je prešla preko niza djevojaka koje su stajale nasuprot
muškarcima s uzdignutim pištoljima. Bila joj je poznata ta igra njezine braće. Tijekom godina
mnogo se puta igrala u različitim inačicama. S osjećajem mučnine zurila je u Simona, ne
mogavši vjerovati onomu što vidi – da i on sudjeluje u igri – da nije samo dio njezine
poremećene i bujne mašte.
Tada joj je, u svom njezinom gnjevu, polako postalo jasno što se zbiva, kad je
ugledala kako se Ranulfov pištolj pomiče tek za djelić centimetra, tako da više nije ciljao
izravno u glavu užasnute djevojke koja je stajala uza zid, već prema muškarcu koji je stajao
kraj njega.
174
GIGA JANE FEATHER
***
Pola sata ranije, Ranulf je obznanio svoje iznenađenje Simonu i njegovim prijateljima.
»Natjecanje, gospodo. Budući da ste svi, kako se čini, odabrali svoje ždrebice, sad se
morate izboriti za njih.«
Simon je osjetio kako se djevojka stisnula uz njega. Njezin je strah od golemog i
ružnog muškarca koji ju je prisvojio nestao već u prvih pola sata, kad ju nije niti pokušao
dirati na razuzdan način, kako su je i podučili da treba očekivati. Iz njegovog je zaštitničkog
okrilja promatrala druge muškarce i na svoje zaprepaštenje vidjela da se i prema drugim
djevojkama odnose s istim poštovanjem kao i prema njoj. Prema svima, osim prema tri
nesretnice koje su pale u ruke gospodara Ravenspearea.
»To, to, natjecanje!« Ralph je ispružio ruku i zavitlao kristalnu čašu na pod. Skočio je
na noge, ne mareći za djevojku koja mu je sjedila na krilu. Ona se pridružila čaši na podu kad
ju je nemilosrdno odgurnuo.
»Hawkesmoore, igrat ćemo se Wilhelma Telia. Pogodite jabuku i djevojka je vaša.
Promašite, i sami ćete otići u krevet. Rolande, gdje su jabuke?«
»U zdjeli s voćem, tamo gdje bi i trebale biti«, otegnuto je rekao Roland, gledajući
svoga mlađeg brata s uobičajenim prezirom. Ogolio je grudi djevojke koja mu je sjedila na
koljenima i prstima joj zavrtao bradavice. Njezin je glasni uzdah bio jedini znak da njegovo
milovanje nije nimalo nježno.
»Uvjeren sam da ćete sudjelovati u natjecanju, gospodo«, nastavio je Roland s
jednakim otezanjem. »Svaka djevojka koja ne bude sudjelovala, vratit će se gladna gazdarici
Hibbert. Nimalo ugodna sudbina.«
»Ja ću ih sve isplatiti«, ljutito je rekao Peter Stanton.
Ranulf je kratko zaštektao. »Uvjeravam vas, Stantone, da gazdarica Hibbert zna što joj
ide u prilog i ako joj kažem nešto loše o bilo kojoj od ovih djevojaka, ta će se kurva naći na
obali u Harwichu i prositi za kruh nakon veoma neugodne seanse s nadglednikom Hibbertove.
A one to jako dobro znaju, nije li tako, drage moje?«, nacerio se djevojkama koje su se
odmaknule od svojih zaštitnika čija je zaštita odjednom postala veoma opasna, unatoč tomu
što su se zgrčile od straha.
»Kurve, dođite ovamo.« Ralph se ustrčao po dvorani za djevojkama i počeo ih grubo
gurati prema zidu. Oči su mu luđački sjajile na licu podbuhlom od pića. »Tako, sad stojte
potpuno mirno ako vam je drag život.« Nacerio se i posegnuo za zdjelom voća na stolu.
Noseći je u naručju, hodao je uz djevojke i svakoj na razbarušenu glavu pomno stavio zelenu
jabuku.
»Što on to, do vraga, radi?«, šapnuo je Jack Simonu. Nije vjerovao svojim očima.
»Čini se da ćemo se svi igrati Wilhelma Telia«, cinično je rekao Simon, pokazujući
mu na pištolje koje je Ralph već bio postavio na stol. »Ovako naši domaćini zamišljaju
dražesnu zabavu.«
»Ja neću sudjelovati u toj prljavoj nastranosti«, izjavio je Peter.
I ostali su se složili. »Razmislite trenutak«, tiho je rekao Simon, ne ispuštajući iz vida
braću i njihove žrtve. »Osvojite djevojku i pošaljite je kući. Izgubite je i ona će pasti u
nemilost svoje gazdarice i postati žrtva naših domaćina. A ako im se otvoreno suprotstavimo,
djevojke će ionako ispaštati.« Posegnuo je za jednim od pištolja na stolu i zamišljeno ga
odvagivao u ruci. Potom je pogledao red djevojaka. Dijete koje je dosad štitio zurilo je njega
očiju razrogačenih od straha i molbe.
Ohrabrujuće joj se nasmiješio dok je pregledavao cijev pištolja te promrmljao:
»Sumnjate li u svoju vještinu, gospodo?«
»Ah, znači, Hawkesmoor ipak nije tako jadan sportaš«, izjavio je Ranulf, prišavši
175
GIGA JANE FEATHER
Simonu i gladeći dugu cijev svog pištolja. »Dođite, gospodo, zauzmite svoja mjesta.«
»A ako ste toliko gadljivi da uživate u ovakvoj igri, pretvarajte se da gađate kokosove
orahe na sajmu!«, zakikotao se Ralph i uzeo svoj pištolj.
»Za Boga miloga, čovječe, ruka vam se trese kao list!«, s gnušanjem je uzviknuo Jack.
»Ravenspeare! Ako dopustite toj pijanduri da gađa, hicem ću mu izbiti pištolj iz ruke.«
»Dobro, Ralphe, makni se. Ovo nije igra za pijane budale!« Roland je bio taj koji je
brzo prišao i uzeo pištolj svome bratu. Pogled mu je bio hladan, tvrd i ubojit dok je gledao u
bratove pijane oči. »Pokvarit ćeš ovo, brate«, zasiktao je. Lice mu je bilo toliko blizu
Ralphovog da mu je popljuvao obraze.
Ralph je nešto ružno opsovao i nadlanicom ruke obrisao lice. No ipak mu je u tom
njegovom pijanstvu bljesnula iskra spoznaje – više slučajnih ubojstava u dvorcu Ravenspeare
moglo bi potaknuti mnoga pitanja. Pokunjeno se okrenuo, zgrabio bocu vina sa stola i prinio
je ustima.
Činilo se kao da su svi odahnuli od olakšanja. Potom su muškarci stali na svoja mjesta.
Simonovi su prijatelji zauzeli stav; svaki je od njih mirno stajao, pogleda prikovanog za sjajne
zelene jabuke u koje su ciljali. Prestrašene su djevojke, neke od njih već dobrano pijane,
teškom mukom obuzdavale cvokotanje zuba i drhtanje vratova, Simon je osjetio kako su mu
se naježile dlačice na zatiljku – osjećaj opasnosti bridio mu je u ušima. Je li to bilo zbog
napetosti tog trenutka i djevojčinih razrogačenih očiju pred njim? Ili možda zbog nečeg
drugog... Nešto nije bilo u redu... no što je i moglo biti u redu u ovome...
Naglo strujanje zraka i prodoran krik nalik na zvuk lovačkog roga proparali su napetu
tišinu. Ranulf je zateturao od strahovitog udarca u rame kad se Ariel svom silinom zaletjela u
njega. Dok je on posrtao i pištolj mu ispadao iz ruku, Simon se našao obasut tiradom psovki i
pogrda koje su mu parale uši.
»Vi... vi se usuđujete igrati te opake igre! Vi, u tom svom ozbiljnom puritanskom
odijelu, vi s tom vašom prijaznošću i uobraženošću s kojom s visoka gledate na Ravenspeare,
vi koji mi govorite da držim jezik za zubima, da se ne upuštam u igre koje ponižavaju igrače...
samo se pogledajte!« Lice joj je bilo purpurno crveno od gnjeva, sive su joj oči toliko
plamtjele da su ga pržile, riječi su joj zbrkano izlazile iz usta u provali pravedničkog bijesa.
»Pogledajte što radite! Vi... svi vi...« Ispruženom je rukom obuhvatila sve zapanjene
Simonove prijatelje. »Niste ništa bolji od moje braće. Zapravo ste i gori jer ste licemjerni,
svaki od vas, prokletih... Ne, nemojte poricati!«, povikala je na Simona koji je zaustio da je
prekine kad je polako počeo dolaziti k sebi. »Želite se natjecati za ženu u svom krevetu,
mužu? Onda se možete natjecati za svoju ženu!«
U jednom je skoku zgrabila jabuku s glave Simonove kurve i izgurala djevojku s
njezinog mjesta. Stala je pred njega držeći jabuku na glavi.
»Eto, Hawkesmoore. Izazivam vas.«
Ranulf je podigao s poda svoj pištolj. Stajao je i zbunjeno zurio u njega. Roland je
spustio svoje oružje i pogledao sestru. U pogledu mu se vidjelo da točno zna što se dogodilo...
što je Ariel vidjela i što je spriječila. Iako je bio razočaran tokom događaja, u očima mu se
vidjelo i zabavljanje i nešto što je sličilo na divljenje.
»Vidi, vidi«, rekao je za sebe. »Sestrica nas je opet nasamarila.« Nastavio ju je
promatrati s onim istim sjajem u očima. A tada je shvatio da su joj pobude prilično zbrkane.
Već je postigla ono što je kanila, no ovdje se sada događalo nešto drugo, a grof od
Hawkesmoora je definitivno bio njezina meta.
»Ledi Hawkesmoor... Ariel... ne morate se uzrujavati«, započeo je Stanton. »Zaista ne
morate, gospo. Vaš je muž samo...«
»Moji me prijatelji ne trebaju ispričavati mojoj ženi«, prekinuo ga je Simon
neuobičajeno oštrim glasom. Lijevim je dlanom obujmio cijev pištolja. »Znači, ženo, vratili
ste se.«
176
GIGA JANE FEATHER
»Upravo na vrijeme da spriječim da se bratov pištolj ne zanese malo ulijevo«,
odvratila je.
»Ah.« Kimnuo je i pogledao Ranulfa. »Znači zato sam osjetio bockanje u ušima.«
Okrenuo se k Ariel koja je stajala držeći jabuku u rukama. »Čini se da ste se vratili na
vrijeme.«
»Teško da bi se tako moglo reći,« ljutito je rekla, »kad sam vas zatekla usred orgije.«
»Nije uvijek mudro vjerovati onome što oči vide«, savjetovao joj je. »No o tome
možemo razgovarati kasnije. Sad imamo važnijeg posla.«
Koraknuo je unatrag, zaškiljio prema njoj i ravnodušno rekao: »Ariel, stojte na miru...
Tresete se... nesumnjivo od gnjeva, a ne od straha... ali ako pomaknete čak i trepavice, neću
moći obaviti zadaću.«
Pogled mu je bio miran, jasne plave oči poput leda. Ariel je polako duboko udahnula
dok je stavljala jabuku na glavu. Spustila je ruke i zagledala se u njega gnjevnim očima u
kojima se nazirao i trijumf zbog postavljenog mu izazova.
Velika je dvorana posve utihnula. Činilo se kao da nitko od muškaraca i žena ni ne
diše. Čak je i Ralph nepomično stajao. Nešto je primitivno i iskonsko strujalo između
muškarca s pištoljem i utihnule nepomične djevojke. Vidjelo im se u očima – silna seksualna
napetost koja se mogla osjetiti u zraku.
Simon se nije žurio. Na nekoj je dalekoj razini bio svjestan apsurdnosti što se upustio
u tu primitivnu zabavu i nerazumno prihvatio njezin izazov, no na drugoj je razini točno znao
o čemu se ovdje radi. Ovdje nije bilo mjesta razumnim mislima i civiliziranom ponašanju.
Ovdje se radilo o povjerenju. Divlja i neukrotiva Ariel odabrala je ovaj apsurdan izazov kao
test povjerenja, iako nenamjerno, jer vjerojatno toga nije bila ni sama svjesna u svom
neobičnom radovanju ovome trenutku. Eto, to se ovdje događalo. Izazvala ga je da zasluži
njezino povjerenje.
Podigao je pištolj i podupro ga podlakticom kako mu slučajno ne bi zadrhtao prst.
Udahnuo je zrak. Na trenutak se zagledao u njezine oči: velike, blistave, prkosne i ispunjene
osjećajem koji ga je zapanjio kad ga je prepoznao. Bila je to potreba.
Ariel, ona koja nikad ni od koga ništa nije trebala, trebala ga je da na pravi način obavi
ovo za njih oboje.
Pogledao je jabuku. Ugledao je malu crnu peteljku na njezinom sjajnom zelenom
vrhu. Nježno... posve je nježno... pritisnuo okidač.
U mrtvačkoj je tišini tako glasno odjeknuo prasak, da su djevojke gotovo istodobno
zavrištale. Trgnuli su se čak i muškarci koji su bili navikli na zvukove s bojnog polja. Samo se
Ariel nije niti pomaknula. Nakon nekoliko je trenutaka podigla ruku i gotovo s čuđenjem
dodirnula svoju glavu. Učinilo joj se da joj kosa pucketa od naleta metka. Na mjestu gdje je
stajala jabuka još je uvijek osjećala njezinu težinu. No jabuka je raspolovljena ležala na podu.
Kosa joj se čak nije ni razdijelila.
Simon je spustio pištolj i šepajući joj prišao. Čvrsto ju je primio za ruke i rekao s
ozbiljnošću koja nije bila u potpunosti glumljena: »Ovo je bilo bezumno, Ariel! Ne znam
kako ste me nagovorili da to učinim.«
»Učinili ste to jer ste željeli«, odvratila je. »Jer ste osjećali da to morate učiniti.«
»To nije ono što sam morao učiniti s vama«, suho je rekao i palcem i kažiprstom joj
primio bradu. »Predugo sam vam dopuštao da nas oboje iscrpljujete, draga moja djevojko. I
strpljenje ima svojih granica.«
»Da?«, uzviknula je. »Meni nije bilo dopušteno da imam svoje konje!«
»Može li mi netko objasniti što se ovdje zbiva?«, pomalo plačljivo je upitao Jack.
»Granice i konji su nevjerojatna kombinacija.«
»Ne i u planovima moje žene.« Simon je posegnuo rukom za štapom. »Dođite. Idemo
nasamo razgovarati o ovim nevjerojatnim zbivanjima.« Brzo je zataknuo njezinu ruku za
177
GIGA JANE FEATHER
svoju i krenuo prema stubištu.
»Što je to?«, odjednom je rekla Ariel, opirući se njegovom pritisku.
»Što?«, nestrpljivo je upitao.
»Ono!«, rekla je, oslobodila se njegovog stiska i potrčala prema otvorenim vratima.
Čim je došla do njih, u dvoranu je posrćući ušla krvlju poprskana osoba.
»Edgare!«
»Konji!« zadahtao je Edgar i skljokao se na koljena, držeći se za rame ruke koja mu je
visjela pod neobičnim kutom. Krv mu se slijevala iz rane na glavi i zasljepljivala ga. »Konji,
gospon. Ljudi... ljudi u konjušnici... idite za njima... nisam ih mog’o zadržat’.«
»Ti podla svinjo, skote, štakoru jedan!«, psovala je Ranulfa koji je već odlazio iz
dvorane. Ariel se luđački ogledala naokolo. »Ti, djevojko!«, pokazala je na jednu djevojku
koja joj je izgledala pametnija od ostalih. »Otiđi u kuhinju i dovedi Edgaru pomoć.« Potom je
brzo otišla, pletenica se zavijorila iza nje.
Rolandu i Ralphu, koji nisu ništa znali o njezinim trkaćim konjima i planovima svoga
brata, trebalo je više vremena da krenu u potjeru za sestrom i bratom.
»Idite«, procijedio je kroz stisnute zube svojim prijateljima koji su oklijevajući stajali
dok je on šepao prema vratima. »Za Boga miloga, idite...
Pazite na Ariel. Ja ću vas sustići što brže budem mogao.«
Jack ga je još jednom zabrinuto pogledao, potom je kimnuo glavom i potrčao prema
zvukovima borbe koji su dopirali iz dvorišta.
***
Simonove su usne bile izvijene u nepomičnu crtu dok je šepao prema ulazu u stajsko
dvorište, prisiljavajući se na gotovo nemoguće brzi hod. Stigavši tamo, u nevjerici je zastao i
zurio. Arielini su araberi drhteći stajali u dugom redu na drugom kraju dvorišta, okruženi
skupinom Cigana. Na popločanom se dijelu osvijetljenom nekolicinom baklji odvijala žestoka
borba.
Čuvari konjušnica borili su se prečkama ljestava, vilama i kamenjem. Njihovi
protivnici u tamnoj odjeći i lica zamazanih čađom koristili su ista sredstva. Dok je Simon
stajao i pokušavao razabrati tko je tko, Ariel je uletjela u središte tučnjave.
Zaustio je da je pozove, a tada su njegovi prijatelji jurnuli naprijed i više ju nije vidio.
Očima je strijeljao naokolo dok je pokušavao odlučiti što bi trebao učiniti. Pogled mu je pao
na visoku vitku osobu koja je stajala na bačvi s vodom. Držala je mač u ruci, glava joj je bila
zabačena, a oči se blistale na svjetlu baklje.
Oliver Becket.
Becket je pijanim povicima poticao svoje ljude. Potom je preko dvorišta doviknuo:
»Ravenspeare! Pokažimo ovoj rulji kako se to radi!« Bacio se s bačve u metež.
»Tuča... tuča!«, uzbuđeno je zaskvičao Ralph i pognute glave jurnuo naprijed, mašući
mačem na sve strane.
Roland je bacio pogled na Ranulfa koji nije reagirao na Becketov poziv, već ostao
stajati i gnjevno promatrati metež, grizući zubima nokat. Roland je potom bacio pogled na
Hawkesmoora koji je očima iskusnog vojnika pomno i mirno promatrao prizor.
Dvije su borbene linije krenule jedna na drugu. Tada je na slamnatom krovu štaglja
buknuo plamen. Nanjušivši dim, konji su zanjištali od straha. Ariel se nekako uspjela
iskobeljati iz meteža.
Potrčala je prema konjima. »Učinite nešto korisno, vi kradljivi tupoglavci! Odvedite ih
dalje od dima, u zavjetrinu, da ne nastane stampedo!« Udarala je rukama i nogama, vukla i
grabila odrpane i prljave momke od kojih su neki ipak počeli voditi uznemirene životinje
dalje od izravnog nadiranja dima, dok su drugi potrčali prema plamenu i počeli puniti kante
178
GIGA JANE FEATHER
vodom iz crpke.
Simonovi su se prijatelji povukli iz borbe kad se Ariel izvukla iz meteža pa su sada
stajali jednako kao i on i procjenjivali što bi se moglo učiniti.
Becketovi su ljudi svi odreda bili teški kavgadžije koji se nisu pridržavali nikakvih
pravila borbe. Većina je njih bila iz ciganskih logora. Ravenspearovi ljudi, oni koje su Simon
i Edgar unajmili da čuvaju konje, nisu bili rođeni borci, već konjušari, težaci i ratari. Simonu
je bilo jasno da će oni u borbi izvući deblji kraj.
Vatra se sada već posve rasplamsala u štaglju, plameni su jezici sukljali visoko u nebo
posuto zvijezdama. Simon je oslušnuo i začuo prigušenu graju s druge strane polja. Bili su to
povišeni glasovi koji su sve više rasli u tutnjavu sličnu onoj prije praska groma. A tada je
jasno razabrao zvuk
– paničan povik mnoštva: »Požar!« U dvorište su nahrupili muškarci i žene noseći
kante s vodom, mlatilice za žito, vile...
U jednome je trenutku jedan od Ravenspearovih ljudi strahovito kriknuo i pao na tlo s
nožem zabijenim u ruku. Na taj je prizor opet nastao metež u mnoštvu koje je pristiglo
izdaleka da gasi požar, dok su pokušavali spasiti sinove i muževe iz svojih sela.
»Oh, Bože, morate to zaustaviti!« Raskuštrane kose i lica umrljanog čađom, Ariel se
odjednom pojavila kraj Simona. »Poubijat će se međusobno. Svi do jednoga. Ovo je ciganska
borba.«
Mještani su prezirali Cigane i zazirali od njih. Stalno su izbijale tučnjave između dva
logora, a za početak velikih sukoba bila je dovoljna samo iskra – ozljeđivanje jednoga bilo je
sve što je drugima trebalo.
»Ravenspeare! Opozovite svoje ljude!«, povikao je Simon da nadjača graju. »Za Boga
miloga, čovječe, ovo nikome ne koristi.«
Ranulfove su oči zasjale. »Opozovite vi svoje, Hawkesmoore. Nosite se odavde i
povedite sa sobom moju prokletu sestru pa ću opozvati svoje ljude.«
Ariel je pojurila naprijed, ali ju je Simon grubo odgurnuo natrag i čvrsto primio za
ruku. »Ti, ti prokleti ubojico!«, zasiktala je na svoga brata. Riječi su bile uzaludne, ali joj je
Simon samo njih dopustio. »Uopće te nije briga ni da svi ljudi ovdje izginu.«
»Zašto bi me bilo?«, nasmijao se. »Predaj svoje konje, sestro, i poštedjet ću živote
tvojih dragocjenih seljana.«
»Jack, primi moju ženu.« Simon je ispustio Ariel i gurnuo je u Jackove ruke. Ona je
bila previše zapanjena da bi se usprotivila.
Simon je izvukao svoj mač. Koraknuo je prema Ranulfu. »Znači, morat će biti onako
kako je oduvijek i bilo, Ravenspeare.« U glasu mu se nije naslutio ni tračak osjećaja, oči su
mu bile hladne i ravnodušne. »Riješit ćemo ovo u krvi, kao što se to uvijek rješavalo između
naših dviju obitelji.«
Ranulf je centimetar po centimetar izvlačio svoj mač iz korica, ne skidajući prezirne
sive oči sa svoga šurjaka. »Mislite da ne mogu nadvladati jednog bogalja, Hawkesmoore?«
»Da, upravo to mislim.« Simon je koraknuo unatrag i zamahom mača raščistio mjesto
oko njih dvojice. »Najprije recite svom nečasnom ortaku da opozove ljude.«
Ranulf ova su se usta trgnula na taj preziran naziv. No u očima mu se vidjela prevelika
pohlepa da bi reagirao na Hawkesmoorovo teško vrijeđanje svoga prijatelja.
Okrenuo je glavu preko ramena i povikao da nadjača buku: »Olivere, opozovi ljude.
Ovo ću riješiti na bolji način.«
Oliver je izronio iz meteža i zapanjeno ga pogledao. No predugo je plesao onako kako
je Ranulf svirao da bi sada, usred ovog izvanrednog kaosa koji je sam stvorio, dovodio u
pitanje njegovu melodiju. Uputio se natrag u metež, mašući mačem, psujući i mlateći po
mnoštvu.
»Jack, smiri to«, tiho je rekao Simon dok je stajao i čekao. Prijatelji su mu krenuli u
179
GIGA JANE FEATHER
mnoštvo, koristeći svoje mačeve tihom i ravnodušnom učinkovitošću, kao što su to činili kad
su smirivali pobunu. Muškarci su uzmicali krvareći i stenjući, divljaštvo im je nestajalo iz
očiju kad su shvatili koliko su bili zagrezli u krvavo ludilo.
Ariel je mirno stajala, srce joj je tuklo u grlu. Vlažna slama na krovu štaglja sada je
samo tinjala. Baklje su bacale nametljivo svjetlo na stajsko dvorište kad su dvojica muškaraca
iskoračila na raščišćeno mjesto za dvoboj. Sa svih su ih strana oči pozorno promatrale.
Kako će Simon parirati Ranulfu u borbi? Ranulf je imao dvije zdrave noge. Bio je brz.
Nisu mu smetali nikakvi bolovi.
Zašto se Simonovi prijatelji nimalo nisu bojali? Nije mogla ništa pročitati na njihovim
licima dok su se dogovarali sa Simonom i kretali prema mjestu dvoboja.
Tada je Jack primio Simonovu ruku, rukovao se s njime i odstupio. Ostali su mu se
pridružili i stali pokraj Ariel. Ona je pogledala Jacka, ne mogavši suzbiti strah, a on joj je
uzvratio zagonetnim osmijehom i primio je za ruku.
Ranulf je preko ramena pogledao svoja dva brata koja su stajala iza njega. Nacerio im
se. »Posljednja igra na turniru, braćo moja. Uvjeren sam da je ovo prikladan kraj našeg
svadbenog slavlja.«
Ralph se zasmijuljio, Roland je samo upitno podigao obrve.
Simon je u znak pozdrava podigao svoj mač. Ranulf mu je uzvratio na jednak način.
***
Dvije su žene bez daha hitale neravnom stazom. Zvukovi meteža, miris dima i
zveckanje oružja sve su se jasnije čuli, zaglušujući Jennyne riječi. Majka je držala ruku na
njezinom ramenu i vodila je; hodale su previše brzo da bi se slijepa mlada žena mogla sama
snalaziti. Ispred njih su lajali psi i svako se toliko okretali, kao da ih pozivaju da požure.
Sarah je prva bila čula buku. Prigušivali su je zidovi kolibe pa je na trenutak pomislila
da joj se privida, ali su tada psi otrčali do vrata i zastali tamo načuljenih ušiju i napetih
snažnih i skladnih tijela.
A tada se Romul bacio na vrata i počeo uznemireno i bolno zavijati. Rem je slijedio
njegov primjer.
»Što je? Što im je?« Jenny im je pritrčala i pokušala ih smiriti, ali su oni nastavljali
udarati po vratima i sablasno zavijati.
Sarah je skinula svoj plašt s kuke. Zbunjena je Jenny učinila isto. Čim je otvorila
vrata, psi su izletjeli poput sivih topovskih kugli. Žene su pohitale za njima, a oni su se svako
toliko vračali, kružili oko njih i tjerali ih prema mjestu odakle je dopirala buka i izvijao se
dim.
»Majko, je li to Ariel?« Jennyn je glas bio tek šapat. Sarah ju je samo čvršće primila
za ruku i ponukala je da brže krene naprijed.
Stigle su do konjušnica u trenutku kad se počeo stišavati sveopći metež. Jenny je
treptala kao da će time razbistriti svoje slijepe oči. Stajala je i čvrsto držala majčinu ruku.
Svuda oko sebe mogla je osjetiti natiskivanje tijela. Mogla je namirisati isparavanje krvi,
ljudski smrad i zadah straha. No nije čula riječi koje bi joj pomogle da stekne sliku o onome
što se događalo oko nje. Majka joj je čvršće zgrabila ruku, a Jenny se držala za nju kao za
jedini čvrsti oslonac u zastrašujućem metežu koji za nju nije imao oblika.
Sarah je stupila malo naprijed. Na svjetlu baklji ugledala je dvojicu muškaraca s
isukanim mačevima kako stoje jedan nasuprot drugome. Vidjela je krug znatiželjnih,
neobuzdanih i pakosnih lica koja su ih okruživala, promatrajući smrtonosni spektakl. Vidjela
je Ariel. Psi su sada bili uz nju, iako se činilo da ona toga nije svjesna. Sarah se učinilo kao da
je Ariel u transu – lice joj je bilo posve blijedo, usne plave.
Mačevi su zveknuli, a Ariel je poskočila kao da nije očekivala taj zvuk. Mučnina joj se
180
GIGA JANE FEATHER
penjala u grlo, žuč joj je ispunila usta. Pomislila je da neće moći ostati na nogama. A tada je
vidjela što se događalo.
Simon se nije micao. Na popločanom je tlu stajao nepomično kao čvrsta stijena,
uzvraćajući na Ranulfove napade tek snagom gornjeg dijela tijela. A tada je vidjela da se ipak
miče, no to su bili mali pomaci, tek trzaji njegovog torza kojima je izbjegavao Ranulfovu
zmijsku oštricu. Svaki je put dočekao protivnikovu oštricu i odbio napad.
Izgledalo je kao da se s Ranulfom bori Heraklo s mnogobrojnim rukama, u nevjerici je
pomislila Ariel. Kamo je god njezin brat usmjerio svoju oštricu, Simonov ga je mač dočekao.
Nijedan od njih nije koristio rapire od kaljenog čelika, no Simonov je mač izgledao nekako
deblji, oštriji i širi, a opet kao da se pomicao sam od sebe.
Ranulf je napravio fintu, nasrnuo je ispod Simonove ruke, pokušavajući ga izbaciti iz
ravnoteže i nadajući se da bi mogao nekako doći iza njega i prisiliti ga da se okrene. Simon je
uzmaknuo ustranu. Više je to bio skok nego korak i jedan je trenutak uspio održati ravnotežu
oslanjajući se na jastučić stopala. Potom je njegov veliki konjanički mač zamahnuo gore pa
dolje, zakačivši oštricom Ranulfov mač ispod drška. Mač je uz zveket pao na tlo.
Simon se nespretno sagnuo i podigao ispali mač. Odjednom kao da je iz njega nestala
sva njegova gracioznost. Ta je nemoguća pirueta koju je izveo bila sve što je ostalo u
pamćenju onih koji su je vidjeli. Uspravio se i Ariel je odmah vidjela da ga noga strahovito
boli. Usta su mu bila stisnuta, blijede bore od nosa do usta produbile su mu se više nego
obično.
»Ravenspeare.« Pružio je držak mača Ranulfu koji je zabezeknuto zurio. »Konji će se
sada prebaciti u Hawkesmoor.«
»Ne!« Ralph je bezumnog pogleda jurnuo naprijed. »Mislite da možete pobijediti
Ravenspeara, Hawkesmooru!« U ruci je držao nož.
Ariel je vrisnula. Simon se okrenuo, ali je Ralph već jurnuo na njega, zamahnuvši
rukom da mu zabode nož u vrat.
Odjednom se između dvojice muškaraca našlo Sarino mršavo tijelo. Ralph nije mogao
zaustaviti putanju noža niti da je to htio. Sarah je pala na tlo držeći ruku na vratu iz kojeg joj
je kroz prste snažno šikljala krv. Tamna se haljina napuhala oko nje.
»Sarah«, šapnula je Ariel i krenula naprijed poput mjesečarke. Simon je pao na
koljena pokraj pale žene, pritišćući joj ranu na vratu tkaninom haljine.
»Majko! Majko! Gdje si?« Jennyn je glas razbio mrtvačku tišinu. Prilazila je skupini
ispruženih ruku, spotičući se na neravnom tlu. Ostala je bez svih svojih osjetila na ovome
mjestu lošeg zadaha gdje su se ljudi tiskali oko nje.
»Sarah?« Ariel se sagnula i prislonila uho na ženina usta. »Ne«, šapnula je. »Ne. To
nije moguće.« Podigla je oči i pogledala Simona koji je još uvijek rukama pritiskao ranu na
Sarinom vratu.
Ariel je primila Jenny za ruku i povukla je dolje kraj sebe. Jenny je položila ruke na
tijelo svoje majke i opipala joj prsa. Nijeme su joj suze kliznule niz lice kad je prislonila svoje
lice uz majčino.
Sarah je otvorila oči. Za trenutak su se posve razbistrile. Pogledom je polako prelazila
preko tri lica koja su se nadvila nad njom. Krajnjim je naporom podigla ruku i dodirnula
Jennyne obraze mokre od suza. Potom je pomaknula ruku na Ariel koja je pognute glave
izgovarala blagoslov. Primila joj je ruku i utisnula poljubac na dlan.
Zatim je pogledala Simona. Dodirnula je i njegovo lice, jednako kao što je dodirnula
Jenny i Ariel. Poljubila je svoje prste i njima mu dodirnula usne.
Njegovi su se prsti instinktivno obavili oko njezinih. Zurio je u njezino lice, a ona mu
se nasmiješila osmijehom dubokog i neizmjernog zadovoljstva, kao da je zadovoljna onime
što vidi.
Sarine su misli bile jednako bistre kao i njezine oči. Sin ne smije nikad saznati za
181
GIGA JANE FEATHER
svoju majku. Njegova je majka umrla još u Ravenspearovim rukama i on to nikada ne smije
saznati. Došlo je vrijeme za prestanak nasilja, prolijevanja krvi i strasti koja je plamtjela samo
zato da bi uništavala.
Ruka joj se opet vratila na Ariel. Zapanjujućom ju je snagom uhvatila za zglavak.
Prstima je iznenada ščepala narukvicu, kao da još mora nešto obaviti i to veoma brzo.
»Što je?«, šapnula je Ariel. »Narukvica... Želiš narukvicu?« Otkopčala ju je drhtavim
prstima. Sarah ju je uzela i čvrsto stisnula u šaci. Narukvica je bila veza s krvavom prošlošću.
Otići će s njom u grob, jednako kao i s tajnom koju je nosila.
Sarah je opet pogledala Simona. A tada je pogledom punim ljubavi počela polako
prelaziti po licu kćeri i djevojke koja joj je bila kao kći. A one su zajedno klečale kraj jedine
majke koju su obje poznavale. Ruka joj je mlitavo pala na tlo. Prstima je još uvijek čvrsto
stiskala narukvicu. Oči su joj se zasjenile, ali joj je na usnama ostao isti osmijeh.
Ariel se nagnula nad nju i zatvorila joj oči. »Ništa nije rekla«. Šapnula je i zagrlila
Jenny.
Simon se polako i nespretno osovio na noge. Gledao je dolje u mrtvu ženu, u
svjetlucanje zlata među njezinim prstima. Zašto? Zašto je htjela narukvicu? Nije se mogao
pouzdati u svoje pamćenje, ali je u svojoj krvi, kostima i cijelome tijelu znao da je Sarah u
grob odnijela tajnu koja kao da je bila i njegova, iako je ona nije htjela s njime podijeliti.
182
GIGA JANE FEATHER
Dvadeset i peto poglavlje

Smrt – užasna slučajnost i nenadanost takve smrti – nagnala je mnoštvo da se raziđe i
pokunjeno stopi s mračnim sjenama. Ralph je stajao između dvojice Simonovih prijatelja.
Pogled mu je bio zbunjen, a lice namrgođeno, kao malom dječaku kojemu nije dopušteno da
se igra.
»Ravenspeare, želim optužiti vašega brata za ubojstvo«, staloženo je rekao Simon.
»On je Ravenspeare! Nije neki zločinac!«, izjavio je Ranulf. Više se nije razmetao. U
dvoboju ga je porazio Hawkesmoor, a i ovaj je idiot od njegovog mlađeg brata napokon otišao
predaleko.
»Hladnokrvno je ubio«, rekao je Jack Chauncey. »Pred svjedocima. Bit će izveden
pred sud.«
»I visjet će«, uvjereno je rekla Ariel, podigavši pogled s mrtvog tijela. Ustala je i
povukla za sobom Jenny. »Sramim se svoje krvi.«
Muškarci su podigli mrtvo tijelo s tla i unijeli ga u dvorac. Ariel je primila Jenny za
ruku i krenula za njima.
»Hawkesmoore, ti bi ovo povlačio po sudovima?«, upitao je Roland. Jedino je njemu
od trojice braće glas bio miran i staložen. »Skandal ne bi koristio nikome.«
Simon se naslonio na svoj mač. Želio je što prije otići do Ariel. Odjednom je shvatio
da je u prilici zadobiti doživotno poštovanje braće Ravenspeare. »Onda? Što predlažete?«
»Progonstvo«, sažeto je rekao Roland. »Poslat ćemo ga u kolonije da tamo okuša
sreću. Krajem tjedna jedan od naših brodova odlazi iz Harwicha za Virginiju. Pustite ga da
ode.«
Ralph se htio usprotiviti, ali su se oba brata okrenula od njega pa je klonuo kao krpena
lutka koja je ostala bez ispune.
»Očekujete od mene da vjerujem vašoj riječi?« Simon je u nevjerici uzdigao obrve.
Ranulf je koraknuo naprijed, ali ga je zaustavila Rolandova podignuta ruka. »Budi
miran, Ranulfe. Čovjek ima dovoljno razloga za sumnju kad je maloprije taj mladi neotesanac
nasrnuo na njega s leđa.«
»Mi ćemo se za to pobrinuti«, rekao je Jack. »Ako je to ono što želiš, Simone.«
Simon je pogledao tlo na kojemu se još uvijek crvenjela svježa Sarina krv. Podigao je
svoj mač. »Ravenspeare, zakunite se pred svjedocima na svoj mač i nad krvlju žene koju je
ubio vaš brat da se više neće prolijevati krv između naših dviju obitelji. Ne moramo živjeti u
prijateljstvu, ali ćemo živjeti u miru. Zakunite se nad svojim mačem da će djeca vaše sestre
biti zalog tog mira.«
Ranulf je pogledao Rolanda. Rolandovo je kimanje bilo gotovo neprimjetno – trezven
mudri pokret koji je njegov stariji brat morao prihvatiti. Smrknutog lica i očiju nalik na tamne
rupe u kojima je plamtjela nevoljkost, stupio je naprijed. Podigao je svoj mač i ponavljao
riječi koje je Hawkesmoor izgovarao. Svaka mu je riječ uz silni napor izlazila iz usta, kao da
se čupa užarenim kliještima, no čak ni Ranulf, grof od Ravenspearea, ne bi pogazio zakletvu
koju je dao pred tolikim svjedocima.
Simon je ostao u stajskom dvorištu. Kao da nije htio napustiti taj mali komad tla na
kojemu je ona Sarah dala svoj život za njegov. Naslonio se na mač i zurio u tlo, osjećajući
kako ga obuzima osjećaj potpunog mira. Unatoč krvi i nasilju u posljednjih nekoliko sati,
osjećao se pročišćeno na neki neobjašnjiv način. Osmijeh te žene, dodir njezinih prstiju...
osjećaj ljubavi... sve ga je to ispunjavalo toplinom, mirom i snagom.
Pomislio je da nije umrla uzalud, da je iz njezine smrti niklo sjeme mira.
Iz razmišljanja su ga trgnuli Arielini tihi koraci. Pružio joj je ruku i ona se privila u
183
GIGA JANE FEATHER
njegov zagrljaj, naslonivši suzama natopljeno lice na njegovo rame.
»Zašto osjećam da je Sarah htjela umrijeti... da je bila spremna umrijeti?« Riječi su joj
bile prigušene. »Ružno je tako misliti, ali si ne mogu pomoći.«
Simon ju je gladio po kosi i brisao joj suze s lica. »Upravo sam razmišljao kako nije
umrla uzalud«, rekao je.
»Dala je svoj život za tebe.«
»Da, ali i više od toga.« Ispričao joj je što je proizašlo iz Sarine smrti. »Možda je malo
čudno vjerovati da joj je to i bila nakana.« Nasmiješio se i nagnuo joj glavu da je poljubi u
usta.
»Ne, mislim da nije«, rekla je. »Nitko nije poznavao Sarah, čak ni Jenny, ali su svi
znali da nikad ništa ne poduzima bez razloga ni bez pomisli kakve će biti posljedice.«
»A ti, ljubavi moja?« Jesi li sada dobro razmislila o posljedicama braka s jednim
Hawkesmoorom?«
Pokajnički se osmjehnula. »Još davno«, rekla je. »I ne želim svoje konje. Gotovo
zastrašuje pomisao da mi nešto što mi je bilo toliko važno sada izgleda tako beznačajno.«
»A ako kažem da možeš imati svoje konje?«, ozbiljno ju je upitao. »I svoje konje i
svoju neovisnost. Što bi tada rekla, ljubavi?«
Pogledala ga je očima u kojima je bljesnulo divljenje. Potom je promišljeno rekla:
»Tada bih htjela svoju neovisnost zbog sebe, a ne zbog tebe.«
»Ah, naravno« Kimnuo je. »Tako mala razlika, a tako važna.«
Zajedno su krenuli u dvorac. Ušli su u kuhinju gdje je Jenny sjedila kraj vatre držeći
ruke na krilu.
»Jenny moraš doći s nama u Hawkesmoor«, rekla joj je Ariel, kleknuvši na kameni
pod kraj nje i primivši je za ruke. »Doći ćeš i živjeti s nama.«
Jenny je odmahnula glavom i nasmiješila se. »Ariel, ti ćeš biti potrebna u
Hawkesmooru, ali i ovdje treba ostati netko tko će pomagati ljudima u ovome kraju. No imam
jednu zamisao. Pala mi je na pamet dok sam maloprije bila s majkom.« Okrenula je glavu
prema grofu koji je stajao iznad Ariel. »Nadam se da ćete i vi pomoći, gospodine, jer je moja
majka... pa, osjećala je nešto prema vama, nešto što ja ne razumijem, ali...«
»Draga Jenny, samo pitajte.«
»Dakle, pomislila sam da bismo mogle obučiti i druge ljude da pomažu bolesnima...
na način na koji je majka naučila mene i Ariel. Možda ćemo morati platiti ljude ako ih
odvojimo od njihovog redovitog posla, ali bi tako majka zauvijek nastavila živjeti u vještim
rukama drugih.«
»Oh, da«, prodahtala je Ariel. »Savršeno, Jenny. Ja ću ti pomoći. Mogu iskoristiti
novac koji sam dobila za konje i možemo osnovati školu za primalje i travare.«
Simon je odsutno prošao rukom kroz kosu. Možda će negdje između uzgoja trkaćih
konja i vođenja tečaja za buduće primalje i travare njegova žena naći vremena i za njega.
Pomalo napadno je pročistio grlo i Ariel ga je odmah pogledala. Oči su joj plamtjele
od oduševljenja. »Oh, da«, rekla je odmah shvativši. »Naravno, moram biti i supruga.«
»Zauvijek ću biti vaš dužnik, madam suprugo.« Komično joj se naklonio i ponudio joj
svoju ruku. »Možda je sada prikladan trenutak?«
184
GIGA JANE FEATHER
Svakako pročitajte posljednju knjigu Jane Feather iz trilogije »Narukvica s
privjescima«...
SMARAGDNI LABUD
Uvod
Pariz, 24. kolovoza 1572.
Zvono je zazvonilo u ponoć. Tihe i prazne ulice sada su bile prepune ljudi koji su se u
početku okupljali kao da su na trenutak bili prestrašeni poduhvatom koji ih je izvukao iz
njihovih kuća. Na šeširima su nosili bijele križeve, u rukama arkebuze, mačeve i noževe.
Hodali su uskim prolazima i popločanim ulicama koje su okruživale sablasno mračnu
citadelu Louvra. Tjedan dana prije citadela je blistala od svjetla. Glazba je dopirala kroz uske
prozore s rešetkama, ulicama grada tiskalo se mnoštvo pijanaca slaveći sklapanje braka
Margarete, sestre francuskog kralja Karla, i hugenotskog kralja Henrika od Navarre. Taj je
brak trebao ujediniti katolike i protestante u Francuskoj.
No u ovoj je Bartolomejskoj noći taj brak poslužio kao mamac za pokolj hugenota
kojih je na tisuće stiglo u Pariz da podrže svog mladog kralja.
Zvono je nastavljalo zvoniti, a muškarci su prolazili ulicama i kucali na vrata
označena bijelim križem. Stanovnici su izlazili i pridruživali im se. Tako je rasla golema
vojska ubojica. Veliki se val valjao i nadirao prema kućama protestantskih vođa.
Prvi su pucnjevi, prvi zažareni crveni plamenovi i prvi prodorni krici bili znak za
počinjanje općeg meteža. Svjetina je izvijala glave poput Hidre, hodajući gradom i
razvaljujući vrata kuća koja na sebi nisu imala bijele križeve, bacajući stanovnike kroz
prozore i balkone, da bi ih dolje u dvorištima i na ulicama rastrgala vrišteća rulja.
Zrak je zaudarao po krvi i barutu; nebo se crvenjelo od zapaljenih kuća. Upadljive
bestjelesne vatre baklji vijugale su se kroz uske ulice. Pobjedonosni povici rulje, koja je
progonila polugole i okrvavljene bjegunce, sličili su sirotim progonjenim dušama na krikove
iz noćne more.
Žena je dršćući i bez daha stajala na uglu uske smrdljive ulice kojom je dotrčala iz
smjera rijeke. Srce joj je tako brzo udaralo, da joj je svaki udah zraka predstavljao pravu
agoniju. Bose su joj noge krvarile od oštrog kamenja na molu, tanak joj je plašt na leđima bio
natopljen znojem. Kosa joj je mlitavo visjela oko bijelog prestrašenog lica. Stisnula je svoju
djecu uza se, po jedno u svakoj ruci, zakopavši im mala lica u svoja ramena da priguši njihov
plač.
Mahnito je pogledavala niz uličicu i ugledala prvi odsjaj baklji svojih progonitelja.
Žamor rulje prerastao je u uzbuđene povike kad su krenuli prema rijeci. Tjeskobno je
uzdahnula i opet potrčala prema rijeci, stišćući uza se svoju djecu koja su joj sa svakim
korakom postajala sve teža. Začula je korake iza sebe; topot čizama joj se sve više
približavao. Polako i nesmiljeno strah je ustupao mjesto očajnoj pomirenosti sa sudbinom.
Nije mogla pobjeći. Ni zbog svoje djece nije mogla trčati brže. A mnoštvo je iza nje sve više
raslo – umnožavali su ga oni koji su se progonu pridružili iz čistog užitka.
S posljednjim očajničkim uzdahom okrenula se prema svojim progoniteljima, još
185
GIGA JANE FEATHER
uvijek stišćući djecu na grudi. Jedno se od njih počelo migoljiti, pokušavajući podići glavu.
Drugo je bilo mirno i tiho kao i uvijek. Iako su imale samo deset mjeseci, njezine su kćeri
blizanke bile toliko različite.
Zastala je teško dišući i stjerana u škripac, kad ju je opkolila svjetina s luđačkim
sjajem u očima. Svako je lice bilo puno mržnje, izvijenih usana koje su otkrivale gole zube,
očiju crvenih od žeđi za krvlju. S mačeva i noževa kapala im je krv, ruke i odjeća su im bili
zamrljani njome. Prišli su joj toliko blizu da je mogla namirisati njihov znoj, njihov zadah po
vinu i njihovu mržnju.
»Odreci se... odreci se...« Odjeknula je zajednička mantra, udarajući po njoj poput
kamenja. Rulja se natiskala oko nje i unosila joj se u lice, prezrivo joj nudeći spasenje za koje
je u srcu znala da ga neće dobiti. Njih nije zanimalo obraćenje, već njezina krv.
»Odreci se... odreci se...«
»Hoću«, prodahtala je i pala na koljena. »Nemojte nauditi mojoj djeci... molim vas,
odreći ću se svoje vjere zbog djece. Izreći ću credo.« Pogleda uprtog u nebo, da ne gleda
mrska lica muškaraca koji će je ubiti, počela je blebetati katoličku molitvu Vjerovanje na
latinskom jeziku.
Nož, već umrljan hugenotskom krvlju, prerezao joj je vrat još dok je mucajući
izgovarala kraj molitve. Riječi je zagušio klokot kad je iza poteza nožem ostala tanka krvava
crta. Crta se proširila poput razdvojenih usana. Žena je potrbuške pala na popločano tlo.
Iznenadnu je tišinu ispunilo tihi plač djeteta.
»U Louvre... u Louvre!« Začuo se glasan povik s krovova i rulja se istoga časa
okrenula, slijedeći poziv poput pomahnitalih ovaca: »U Louvre... u Louvre«.
Crna je rijeka tekla polagano kao i ženina krv koja se počela zgrušavati. Nešto se
ispod nje pomaknulo. Jedno se dijete izmigoljilo ispod zagušljive topline majčinog mrtvog
tijela. Neobičnom se odlučnošću to malo stvorenje postavilo na ruke i noge i poput pauka
otpuzalo dalje od strašnog zadaha krvi.
***
Deset minuta kasnije Francis je našao svoju ženu. Došao je iz uske uličice. Lice mu je
bilo bijelo na svjetlu mjesečine. »Elena!«, šapnuo je, pavši na koljena pokraj njezinog tijela.
Podigao ju je i privio uz svoje grudi. Ispustio je bolni krik koji je proparao muklu tišinu kad je
na tlu ugledao dijete koje ga je promatralo gotovo praznim očima. Sitna ustašca nalik na ružin
pupoljak bila su joj naškubljena u kolebljivom plaču, lice zamrljano majčinom krvlju.
»Dragi Isuse, smiluj se«, promrmljao je. Jednom je rukom podigao dijete u naručje,
još uvijek držeći ženino tijelo privijeno na grudi. Pogledao je naokolo očima mahnitim od
žalosti. Gdje je njegova druga kći? Gdje je? Je li je razularena svjetina nabola na svoje
noževe, kao što su to noćas činili maloj djeci po cijelome gradu? No ako je tako, gdje je onda
njezino tijelo? Jesu li je uzeli sa sobom?
Začuo je korake iza sebe pa je naglo okrenuo glavu, još uvijek držeći u naručju svoje
dijete i mrtvu ženu. Iz uličice su mu pritrčali njegovi ljudi s užasnutim pogledom u očima, oni
koji su uspjeli pobjeći od masakra.
Jedan je od njih uzeo dijete od vojvode koji mu ga je bez riječi prepustio i objema
rukama zagrlio svoju ženu, njišući je u nijemoj tuzi.
»Milorde, moramo odnijeti ledi i dijete«, žurnim je šapatom rekao čovjek s djetetom.
»Mogli bi se vratiti. Mogli bismo se skloniti u malu utvrdu ako brzo krenemo.«
Francis je položio ženu na krilo, glava joj je pala na njegovo koljeno. Zaklopio joj je
otvorene oči i nježno joj podigao ruku. Na njezinom se tankom zglavku nalazila zlatna
narukvica u obliku zmije, optočena biserima. S finih isprepletenih niti visio je samo jedan
privjesak. Njegove su suze pale na blistavi smaragd izrezan u obliku savršenog labuda.
186
GIGA JANE FEATHER
Otkopčao je narukvicu, svoj zaručnički dar Eleni, i spremio je u džep prsluka kraj svoga srca,
potom je podigao ženu i teturajući krenuo noseći svoj teret.
Dijete je počelo plakati od gladi i očaja. Njezin ju je nositelj podigao na rame i krenuo
za muškarcem koji je nosio svoju mrtvu ženu. Obojica su nestali u mračnom ždrijelu uličice
koja je vodila dalje od rijeke.
187
GIGA JANE FEATHER
Prvo poglavlje
Dover, Engleska, 1591.
Sličnost je bila gotovo nevjerojatna.

Gareth Harcourt se probio pred gomilu ljudi koja je promatrala trupu izvođača na
postavljenoj pokretnoj pozornici na molu doverske luke.
Oči su joj bile iste nebeskoplave boje, ten jednako svijetao, a kosa potpuno iste nijanse
tamno–smeđe boje, sve do njezinog dubokog crvenkastog odsjaja na suncu. Međutim, tu je
završavala njihova sličnost. Jer dok je Maudina tamna kosa visjela u oblaku kovrča koje su
svakodnevno nastajale pomoću savijenih papirića i kliješta, kosa akrobatkinje bila je kratko
podrezana, ravna i oblikovana u bubi–frizuru, vjerojatnije uz pomoć zdjelice za puding nego
nekih složenih pomagala za ženske frizure.
Gareth je s uživanjem gledao kako taj sitan lik prelazi veoma usku gredu podignutu
priličnovisoko iznad zemlje. Hodala je po njoj, širokoj desetak centimetara kao da hoda po
čvrstom tlu, izvodeći zvijezde, hodajući na rukama i prebacujući se unatraške u zapanjujućem
nizu pokreta koji su iz publike izmamili uzdahe divljenja.
Maude je imala slično vitko tijelo, pomislio je Gareth, no postojala je razlika. Maude
je bila blijeda, mršava i nerazvijena. Dubeći na rukama dok joj se suknja jarko narančaste boje
preklopila preko glave, akrobatkinja je pokazivala čvrste i mišićave listove koji su zbog
pristojnosti bili prekriveni tijesnim kožnim čarapama. Mogao je vidjeti i njezine snažne ruke
koje su joj držale težinu. Otpustila je jednu ruku i veselo mahnula njome, potom se opet
objema rukama uhvatila za gredu, okrenula se postrance i prebacila više puta u zraku iznad
grede, održavajući ravnotežu pri munjevitoj brzini različitim položajima ruku. Suknja joj je
izgledala kao narančasta mrlja dok je izvodila nešto nalik na Katarinin kotač.
Na vrhu luka napravila je kolut unatrag, izvela dobar salto, dočekala se na obje noge i
prebacila unatraške. Tijelo joj se savilo poput luka, potom se uspravila i suknja se spustila oko
njenih nogu kad se trijumfalno naklonila.
Gareth joj je zapljeskao zajedno s drugima. Lice joj je bilo crveno od napora, oči
blistave, kapljice znoja skupile su joj se na čelu, usne se razdvojile u veselom osmijehu.
Stavila je dva prsta u usta i zazviždala. Prodorni je zvuk niotkuda domamio malog majmuna u
crvenoj jakni i kapi s perom jarke narančaste boje.
Stvorenje je skinulo kapu i skočilo među gledatelje, blebećući na način koji je Garethu
zvučao opsceno. Ubacio je srebrni peni u njegovu ispruženu kapu i zauzvrat primio njegov
majmunski naklon.
Djevojka je počela izvoditi zvijezde dok je čekala da se majmun vrati iz sakupljanja
novaca. Je li to bilo zato da potakne gledatelje na darežljivost ili jednostavno radi vlastitog
zadovoljstva, Gareth se nije mogao odlučiti. Iz nje je isijavala energija i zanos. Kad je
majmun napokon skočio na privremenu pozornicu, istresla je sadržaj kape u kožnu kesu za
svojim strukom, dobacila mnoštvu vesele poljupce, nabila kapu na glavu životinje i saltom
unatrag skočila s pozornice.
Sličnost je bila strahovita, opet je pomislio Gareth. U svemu, osim u osobnosti,
ispravio se. Maude je imala manje energije od ikoga koga je sreo u životu. Dane je provodila
ležeći na počivaljci obloženoj jastucima, čitajući vjerske traktate i prinoseći mirišljave soli
svom malom nosu kojemu je vrh većinom bio ružičast. Kad se i dala nagovoriti da se pokrene,
otpuhivala je, povlačila za sobom šalove i marame, okružena aurom prodornih mirisa ljekarija
od bezbrojnih sredstava i tonika za jačanje koje joj je donosila njezina stara dadilja. Govorila
188
GIGA JANE FEATHER
je tihim šuštavim glasom koji su njezini slušatelji osluškivali suzdržanog daha, u slučaju da
šuštanje prije završene rečenice prijeđe u potpunu nečujnost.
Međutim, Gareth je bio svjestan da njegova rođakinja, unatoč svojoj očiglednoj
krhkosti, ispod te bljedunjave vanjštine ima željeznu volju. Mlada je Maude savršeno dobro
znala kako okrenuti vlastite glavobolje u svoju korist, a ono što Maude nije znala o
emocionalnoj ucjeni, nije ni bilo vrijedno truda saznati. Zbog toga je bila moćna suparnica
Imogen i Milesu... kad već nije bila i njemu.
Na pozornici je svoja mjesta upravo zauzimao trio glazbenika s flautom, oboom i
lutnjom. U trenutku kad se namjeravao okrenuti i otići, opet je ugledao djevojku. Prikradala se
iza glazbenika, držeći nešto u ruci. Majmun joj je sjedio na ramenu i činilo se kao da joj u uho
šapće veoma važne vijesti.
Gareth je zastao. Djevojčino je vragolasto ponašanje bilo neodoljivo. Glazbenici su
odsvirali nekoliko nota da odrede tonalitet, a potom su zasvirali živahan ples. Majmun je
skočio s djevojčinog ramena i počeo plesati na glazbu. Gledatelji su se nasmijali te ubrzo i
sami počeli tapkati nogama u prikladnom ritmu.
Gareth je promatrao kako se djevojka nenametljivo smjestila tik ispod glazbenika.
Promatrala ih je i stavila nešto u usta. Trebalo mu je malo vremena da shvati što je to bilo.
Tada se nacerio. Vražje dijete! Cucala je limun, očiju uperenih u flautistu. Gareth je s velikom
opčinjenošću čekao na ono što je znao da će se dogoditi. Zvukovi flaute počeli su jenjavati
kad su se flautistu naškubila usta od sasušene sline dok je gledao u djevojku koja je pomno
cucala limun.
Flautist je iznenada skočio naprijed i snažnom pljuskom zahvatio djevojku po uhu.
Pala je postrance, ali je, vještinom profesionalnog zabavljača, svoj pad pretvorila u zvijezdu.
Gledatelji su se nasmijali, uvjereni da je cijelo ovo nijemo događanje samo dio predstave. No
kad se uhvatila za Garethovu nogu dok se pridizala, vidio joj je suze u očima.
Jednom je rukom pokajnički trljala crveno uho, a drugom brzo prešla preko očiju.
»Niste bili dovoljno brzi«, zamijetio je Gareth.
Odmahnula je glavom i mlako mu se nacerila. »Obično jesam brza. Obično mogu
trčati krugove oko Berta, ali me je na trenutak omeo Chip.«
»Chip?«
»Moj majmun.« Opet je stavila prste u usta i zazviždala. Majmun je prestao plesati i
skočio na njezino rame.
Ima veoma neobičan glas, pomislio je Gareth, promatrajući je s iskrenim zanimanjem.
Ona je ostala stajati kraj njega i kritički promatrati skupinu žonglera koja se pridružila
glazbenicima. Iz tog je krhkog tijela izlazio zapanjujuće dubok glas koji je dražesno i
melodiozno žuborio, što se njemu veoma svidjelo. Govorila je engleski s naglaskom, toliko
slabim da ga je bilo teško zamijetiti.
Majmun je odjednom počeo luđački plesati na njezinom ramenu, blebećući cijelo
vrijeme poput nekog luđaka i pokazujući koštunjavim prstom na pozornicu.
»Oh, dragi Bože, znala sam da sam trebala odmagliti«, promrmljala je kad je ugledala
veoma krupnu ženu. Nosila je haljinu zapanjujuće kričave crvenkastosmeđe boje, protkanu
crvenim nitima. Glava joj je izgledala kao da lebdi nad golemim okruglim ovratnikom. Kruna
je svemu bio široki šešir od baršuna zavezan svilenom vrpcom ispod nekoliko podbradaka,
dok su mu se zlatna pera veselo vijorila na morskom povjetarcu.
»Miranda!« Glas koji je izašao iz ove kreature u potpunosti je odgovarao grandioznoj
pojavi. Bio je to gromak i grlen poziv sa snažnim akcentom. Glas je ponovio: »Miranda!«
»Ohhh, Bože«, opet je promrmljala djevojka, razvlačeći suglasnik u uzdahu. Majmun
je blebećući pobjegao, a djevojka se sagnula iza Garetha. Žurno mu je šapnula: »Gospodine,
učiniti ćete mi neizmjernu uslugu ako ostanete tako stajati dok ona ne prođe.«
Gareth je teškom mukom zadržao ozbiljno lice, ali ju je poslušao i nastavio mirno
189
GIGA JANE FEATHER
stajati. Glasno je udahnuo zrak kad je osjetio kako se njezino toplo tijelo zavuklo pod njegov
plašt i prilijepilo se za njegova leđa. Činilo mu se kao da mu je izrasla stvarna sjena; prilično
tanašna jer je jedva izravnala nabore njegovog plašta, ali i prilično opipljiva jer mu se koža
naježila od njezinog dodira.
Majmun je skočio pred golemu ženu te počeo plesati i blebetati na način koji je
izgledao kao izazivanje i vrijeđanje. Žena je još jednom zazvala i podigla šaku veličine
svinjskog buta, obavijenu oko veoma kvrgavog štapa. Chip joj se smijao pokazujući žute
zube, a potom je nestao u gomili. Žena je krenula za njim, neprestano zazivljući i vitlajući
štapom.
Njezine su šanse da ga stigne bile toliko male da su izazivale smijeh, pomislio je
Gareth. No Chip je postigao svoj cilj, jer ju je uspio odvući dalje od svoje gospodarice.
»Zahvaljujem, gospodine.« Djevojka je izašla ispod njegovog plašta. »U ovome
trenutku nisam nimalo raspoložena da me se dočepa mama Gertrude. Ona je najdraža osoba
na svijetu, ali je čvrsto odlučila da bih trebala na kraju biti partnerica njezinog sina. Luke je
jako drag, ali je u svemu prilično slabouman, osim u vladanju nad Fredom. Ne bih se mogla ni
udati za njega, a kamoli nastupati zajedno s njim.«
Vedro mu se nasmiješila, posve uvjerena da je sve lijepo objasnila svome spasitelju.
»Uistinu vam iskreno zahvaljujem što ste mi posudili svoj plašt. Poštedjeli ste me dobrih pola
sata gnjavaže.«
»Bilo mi je drago što sam vam mogao pomoći«, suho je promrmljao, nimalo pametniji
od njezinog objašnjenja. Nije mogao razumjeti ni zašto mu se blizina tog neobičnog bića
činila tako uznemirujuće senzualnom, no koža na leđima mu je još uvijek titrala poput
akustične vilice.
***
Kasnije je još jednom sreo dražesnu Mirandu...
***
Noseći blebetavog Chipa oko vata, Miranda je uskočila u uski prolaz između dviju
zgrada. Tamo je bilo toliko usko da je između zidova morala stajati postrance, iako je bila
veoma mršava. Jedva da je mogla disati. Sudeći po smradu, ovo je mjesto služilo kao
odlagalište kućnog smeća i ljudskog izmeta pa joj je ionako bilo lakše zadržavati dah.
Chip je tiho i uznemireno blebetao držeći male koštunjave ruke oko njezinog vrata.
Malo mu se tijelo treslo od straha. Pogladila ga je po glavi i vratu dok je tiho psovala njegovu
strast prema malim svjetlucavim predmetima. Znala je da nije kanio ukrasti ženin češalj, ali
joj nitko nije dao priliku da im objasni. Opčinjen svjetlucanjem srebra na suncu, Chip je
skočio na ženino rame, a ona je dobila napadaj panike. Htio ju je smiriti svojim blebetanjem,
dok joj je istovremeno pokušavao izvući češalj iz komplicirane frizure. On ga je samo htio
pogledati izbliza, ali kako je ona to mogla reći histeričnoj građanki dok joj je on svojim
prstima čeprkao po kosi kao da joj trijebi uši?
Miranda je brzo pokupila majmuna. Istog je časa uzbuđeno mnoštvo odlučilo da su
ona i životinja u dosluhu. Iz cijelog je svog životnog iskustva dobro poznavala sva
raspoloženja svjetine pa je prosudila da je u ovome slučaju bolje živjeti kao kukavica nego
umrijeti kao junak i zato je pobjegla. Mnoštvo je jurnulo za njom.
U ovome je trenutku bučna gomila trčala kraj njezinog skrovišta. Chip se počeo još
više tresti i prestrašeno joj blebetati u uho. »Ššš.« Čvršće ga je primila, čekala dok se topot
nogu nije udaljio i potom izašla iz uskog prolaza.
190
GIGA JANE FEATHER
»Sumnjam da će tako lako odustati.«
Prestrašeno je podigla glavu i ugledala gospodina s mola kako ide prema njoj dok se
grimizni svileni plašt nadimao oko njega. Ranije nije obratila previše pažnje na njegov izgled,
jedino je uočila njegovu skupu odjeću, što je značilo da je plemić. Sad ga je pomnije
promotrila. Srebrni prsluk, crno–zlatne baršunaste hlače, zlatne čarape i svileni plašt ukazivali
su na gospodina sa značajnim financijskim sredstvima, jednako kao i prstenje na njegovim
prstima i srebrne kopče na cipelama.
Trome smeđe oči ispod otežalih kapaka gledale su je s natruhom zabavljanja, usne su
mu se mlako smješkale, no ona nije mogla odrediti da li joj se on to smije ili smiješi. Bilo
kako bilo, njegovo joj je smješkanje omogućilo da mu vidi široka usta i veoma jake i bijele
zube.
Nesigurno mu se nasmiješila. »Nismo ništa ukrali, milorde.«
»Ne?« Tanke su mu se crne obrve izvile u luk.
»Ne«, rekla je pocrvenjevši. »Ja nisam lopov, a nije ni Chip. Samo što njega privlače
svjetlucave stvari pa mu nije jasno zašto ih ne bi mogao izbliza pogledati.«
»Ah, tako«, kimnuo je glavom, pun razumijevanja. »Pretpostavljam da se neka sirota
duša usprotivila tom pogledavanju izbliza?«
Miranda se nacerila. »Da, glupača. Vrištala je kao da je prže u ulju. A taj je kukavni
češalj ionako već bio zalijepljen.«
»Ta joj je spodoba bila na glavi?«, upitao je, suosjećajući s nepoznatom histeričarkom.
»On nije spodoba!«, usprotivila se. »Savršeno je čist i ima jako dobru narav. Nije ju
kanio ozlijediti.«
»Možda ona to nije znala.« Tračak zabavljanja u tromim očima jače je bljesnuo.
»Moguće je«, priznala je. »A ja sam došla po njega i oni su me svi napali. Što sam
mogla drugo nego pobjeći?«
»Tako je«, složio se. Namršteno je podigao glavu začuvši ponovne glasne povike
mnoštva. »No bojim se da su shvatili da ste im umakli.«
»Oh, milostivi Bože«, promrmljala je. »Dođi, Chipe.« Okrenula se da pobjegne, ali, ali
ju je plemić zgrabio za ruku.
»Imam bolju zamisao.«
»Kakvu?« Tjeskobno je pogledavala preko ramena prema zvukovima hajke i povika.
»Bit ćete sigurniji ako se na neko vrijeme sklonite s ulica. Ta vam je narančasta
haljina jednako napadna kao i signalna vatra. Dođite sa mnom.« Skrenuo je natrag prema
Adamu i Evi ne čekajući na njezin pristanak. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, krenula je
za njim. Chip joj je još uvijek visio oko vrata.
»Zašto se gnjavite sa mnom, milorde?« Skakutala je uz njega, znatiželjno ga
promatrajući.
***
191
GIGA JANE FEATHER
Gareth je zurio u nju. Zamisao još nije u cijelosti razradio, ali su mu mogućnosti bile
primamljive. »Jeste li zainteresirani za jedan prijedlog?«
Pogledala ga je; modre su joj oči bile oprezne. No na njegovom licu nije uočila ništa
što bi je uznemirilo. Njegove su je smeđe oči mirno promatrale, usta su mu bila opuštena. »Za
prijedlog? Za kakav prijedlog?«
SKEN I OBRADA – GIGA

1. 6. 2013
192

Srebrna Ruža

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Srebrna Ruža

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Srebrna Ruža

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GIGA JANE FEATHER

Naslov izvornika THE SILVER ROSE

»Kakvog li branitelja imam!« Približio joj se i strasno je poljubio u usta. »Moramo se

Grof od Hawkesmoora je zategnuo uzde, pogledao u sunce i procijenio da bi moglo

»Tisuću gvineja za jednog ždrijepca!«, u nevjerici je uzviknuo Ranulf.

Ranulf je koračao Velikom dvoranom. Oči su mu se sjajile od pakosti dok je čekao na

»To je veoma zadovoljavajuća vijest, madam Marsham.« Kraljica Ana je kimnula

Nekoliko minuta kasnije, Ariel je došla potpunoj svijesti. Ležala je i uživala u

Simon je koračao Arielinom odajom. Njegovi su zastajkujući i neravnomjerni koraci

Dvadeset i prvo poglavlje

Dvadeset i drugo poglavlje

Ariel je pričekala da utihnu Simonovi koraci u hodniku i tek se onda posjela.

Dvadeset i treće poglavlje

Simon je jahao uskom stazom između kanala za odvodnjavanje. Koliba s krovom od

Trojica su gospodara Ravenspeara bili okupljeni u Velikoj dvorani kad se Simon

Dvadeset i četvrto poglavlje

Dvadeset i peto poglavlje

Pariz, 24. kolovoza 1572.

Sličnost je bila gotovo nevjerojatna.

Kasnije je još jednom sreo dražesnu Mirandu...

SKEN I OBRADA – GIGA

You might also like