FAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

TRAVNIK

SEMINARSKI RAD
Tema: Kondenzacija vodene pare na unutrašnju
površinu građevinskog elementa

Predmet: Građevinska fizika

Mentor: doc.dr. Veis Šerifi Student: Mufid Koluh

Broj indexa: PT-77/18

Travnik Januar 2020.

 SADRŽAJ
UVOD.....................................................................................................1
1. Nastanak vlage..............................................................................2
2. Kondenzacija................................................................................3
2.1. Mollierov dijagram....................................................................................................3
2.2 Nastanak kondenzirane vode......................................................................................4

3. Prijenos toplote, zraka i vlage..........................................................7

3.1. Vanjska ovojnica.......................................................................................................7
3.2. Higrotermalno ponašanje vanjske ovojnice...............................................................7

4. ZAKLJUČAK..................................................................................9
5. LITERATURA...............................................................................10
 UVOD

Kontrola vlage temelj je za pravilno funkcioniranje bilo koje građevine. Važna je za

zaštitu ukućana od štetnog utjecaja na zdravlje te zaštitu zgrade i njenih sadržaja od oštećenja.
Ipak, problemi s vlagom toliko su česti u zgradama da ih mnogi smatraju neizbježnim.
Dugotrajna vlaga može dovesti do gljivica i plijesni, kemijske reakcije s građevinskim
materijalom mogu uzrokovati oštećenja u vidu korozije kod metala, bubrenja i truleži kod
drvenih komponenti, oštećenja boja i lakova, također kod betona i cigli može doći do
taloženja soli na površini. Uz sve navedene degradacije dugotrajna vlaga uzrokuje i smanjenje
toplinsko izolacijskumoć građevnih elemenata što također utječe na kvalitetu života u
unutarnjim prostorijama. Studije pokazuju da je kod problema sa zgradama, u 70% slučajeva
direktni ili indirektni uzročnik vlaga . Zbog svega navedenog od izuzetne je važnosti vanjsku
ovojnica zgrade projektirati i izvesti na adekvatan način kako ne bi došlo do pojačane
kondenzacije vodene pare i kapilarnog upijanja. Odnosno, vanjsku ovojnicu zgrade je
potrebno projektirati na način da se u slučaju kondenzacije vodene pare ona može nesmetano
osušiti u odgovarajućem vremenskom period. Vanjska ovojnica predstavlja fizičku granicu
između vanjskog i unutarnjeg prostora i kao takva ključna je njena uloga u fizikalno
ispravnom prijenosu vlage. Glavni izvori vlage za ovojnicu zgrade mogu se grupirati u četiri
skupine: kišu nošenu vjetrom, vodu iz tla, vodenu paru u zraku i ugrađenu vlagu u
materijalu .Osim pravilne izvedbe i redovitog održavanja, potrebno je i pravilno proračunati
njezino stvarno ponašanje tijekom uporabe u realnim uvjetima korištenja, tzv. higrotermalno
ponašanje vanjske ovojnice zgrade. Odnosno, tek se proračunom higrotermalnog ponašanja
može uvidjeti koji materijal i koji građevni proizvod je primjeren za koju namjenu i koju
klimu. Za realniji prikaz ponašanja u vremenu razvijeni su numerički dinamički nestacionarni
modeli proračuna. U njima se izračun bazira na integriranom utjecaju topline, zraka i vlage, a
uključuju interakcije raznih građevinskih. Higrotermalno ponašanje naročito je važno
predvidjeti za nove, inovativne građevne materijale i proizvode čije ponašanje nije iskustveno
poznato. Navedeno dodatno dobiva na težini kada je riječ o projektiranju zgrada niske
potrošnje energije, kao što su primjerice niskoenergetske zgrade, pasivne zgrade, zgrade
gotovo nulte energije i slično.

1
 1. Nastanak vlage

Vlaga u estrisima i zidovima je jedan od glavnih razloga oštećenja i odstupanja podnih i zidnih
obloga. Pokazuje se na različite načine, ovisno o uzrocima njenog izvora; ako se oni ne utvrde i ne
uklone, nije moguće trajno popraviti štete na oblozi odnosno pronaći rješenje koje bi onemogućilo
njezino ponovljeno nastajanje.

Naćin nastanka vlage:

 prevelika vlaga: vlaga u estrihu, zidovima odnosno građevinskim konstrukcijama koje

nisu dovoljno osušene;
 vlaga iz podložnog sloja: pojavljuje se prije svega u estrisima ili građevinskim
konstrukcijama koje se nalaze u prizemlju ili u neposrednom dodiru s terenom i nisu
zaštićene odgovarajućom zaštitom od pare;
 prodor vode izvana: nastaje radi oštećenja vodovodnih cijevi, projektnih ili
građevinskih pogrešaka na terasama, tavanima ili vanjskim zidovima;
 vlaga nastala radi kondenzacije : najobuhvatnija je, ali i najmanje poznata pojava, što
nastaje usljed uzroka koji učestalo djeluju.

Vlaga nastala radi kondenzacije kao pojava se malo obrađuje, jer se uzroci za njezin nastanak
često ne mogu točno utvrditi, niti se mogu jednostavno i neposredno dokazati. Ponekad je ovisna
o unutarnjim i vanjskim klimatskim, ili o projektnim ili građevinskim uvjetima te o svojstvima
upotrijebljenih materijala.

2
 2. Kondenzacija

Kondenzacija je prijelaz iz plinovitog u tekuće stanje. Kad govorimo o kondenzaciji vode

koja je u zraku nazočna kao para, ona je povezana s temperaturom u prostoru i s relativnom
vlažnošću zraka.

Sadržaj pare u zraku ovisi o temperaturi. Kod najveće moguće količine vodene pare u zraku i
određene temperature kažemo da je zrak zasićen, što znači da više ne može prihvaćati vodu;
tada je relativna vlažnost zraka pri toj temperaturi 100-postotna. Ako temperaturu povisimo,
mogućnost upijanja vode u zraku se povećava. Tako zrak na povišenoj temperaturi ima nižu
relativnu vlažnost pri jednakoj količini vode i može opet primati vodu sve do zasićenja,
odnosno do 100-postotne relativne vlažnosti zraka. Ako kod zasićenog zraka snizimo
temperaturu, opterećenost zraka vodom se smanjuje, relativna vlažnost zraka ostaje 100-
postotna, a višak se izlučuje u obliku kondenzata. Temperature kod kojih se vodena para
mijenja u kondenzat mogu se prikazati i grafički s obzirom na različite vrijednosti relativne
vlažnosti zraka i temperature zraka.

Mollierov dijagram prikazuje krivulje koje pri jednakoj relativnoj vlažnosti zraka pokazuju
različite količine vodene pare u zraku (gram vodene pare na kilogram zraka) s obzirom na
temperaturu. Krivulja pri 100-postotnoj relativnoj vlažnosti zraka predstavlja krivulju
zasićenosti.

2.1. Mollierov dijagram

Umjesto dijagramom, temperaturu kondenzacije za neke vrijednosti relativne vlažnosti zraka i

temperature zraka možemo prikazati i u tabeli

Tabela br. 1: Temperatura na kojoj počinje kondenzacija pri određenoj relativnoj vlažnosti i
temperaturi zraka

3
 Tabela 1. Mollierov dijagram

2.2 Nastanak kondenzirane vode

Za nastajanje kondenzirane vode značajni su uvjeti koji vladaju u prostoru, a to znači –

relativna vlažnost zraka, temperatura zraka i temperatura površine koja se nalazi u dodiru sa
spomenutim zrakom. Kod zgrade, gdje je vanjska temperatura niža od unutarnje, kondenzat se
pojavljuje na zidovima ili površinama koje nisu propusne za paru, na primjer –  na prozorskim
staklima ili pločicama.

Kod onih površina koje jesu propusne za paru, ili kod poroznih površina kao što su prvi
premazi ili estrihi, kondenzat neće nastati na površini, već prije u unutrašnjosti materijala,
gdje temperatura odgovara temperaturi rosišta. Naime, zrak može prolaziti kroz porozan
građevinski element i sa sobom mu »donosi« vodenu paru kojom je zasićen. Ovaj je čimbenik
4
vrlo značajan kod materijala koji su propusniji za vodenu paru, zajedno sa mogućim
toplinskim izolacijama. Predočimo li si sad neki hipotetski zid ili podložni beton, koji dijeli
unutarnji, grijani prostor od hladnije okoline izvana, moći će se odrediti temperatura koju će
zid ili beton dosegnuti po svojim različitim debljinama, kod koje bi bila moguća pojava
kondenzacije.

Pogledajmo krivulju temperatura koje nastaju po debljini podloge, namijenjene polaganju

podne obloge, pri temperaturi grijanog prostora od +20 stupnjeva Celzijusa i vanjskoj
temperaturi od 0 stupnjeva Celzijusa. Ovu krivulju uspoređujemo s onom koja prikazuje
temperaturu rosišta (graf br. 1). Iz grafa je vidljivo da je kondenzacija moguća i na onom
području gdje je temperatura u podlozi niža od temperature rosišta. Kondenzat koji nastaje na
tom području, to jest – u unutrašnjosti građevinske konstrukcije, prodrijet će na površinu kao
kapilarna voda i prouzročiti nam već dobro poznata oštećenja.

5
Ako između podložnog betona i estriha položimo odgovarajući sloj toplinske izolacije,
temperatura materijala će uvijek biti viša od krivulje temperature rosišta i zato neće dolaziti
do kondenzacije (graf br. 2). Ove tvrdnje važe i za podove koji razdjeljuju prostore sa
različitim temperaturama. Ako je u donjem prostoru temperatura niža negoli u gornjem,
možda stupanj rosišta neće biti dosegnut, ali će ipak doći do povećanja relativne vlažnosti
zraka zbog zraka koji je zasićen vlagom i nalazi se u podlozi i estrihu. Da bismo spriječili
nastajanje kondenzata u unutrašnjosti poroznih građevinskih materijala, uvijek je mudro
ugraditi odgovarajuću parnu zaštitu koja će spriječiti prijelaz vodene pare iz toplijeg područja,
pa time i vodenom parom zasićenijeg prostora u hladniji prostor. Parna zaštita se obično
ugrađuje tako, da temperatura na mjestu ugrađivanja nikada ne može pasti ispod temperature
rosišta, što znači – najbliže toplom prostoru, i to svaki put iznad sloja toplinske izolacije. Ako
nije tako, parna zaštita bi mogla djelovati kao hladni zid na kojemu se stvara kondenzat, što bi
6
sve zajedno čitav problem još i pogoršalo. Ove pojave, vezane uz nastanak kondenzata, kao i
pojavljivanje područja na kojima radi niže vanjske temperature u usporedbi s unutarnjom
nastaje mikroklima sa višom relativnom vlažnošću zraka, mogu biti uzrok brojnim
reklamacijama radi valovite površine parketa ili njegovog odstupanja od podloge.

Naime, pogledamo li pojednostavljen psihometrički Mollierov dijagram, možemo vidjeti da

pri temperaturi prostora od 20 stupnjeva Celzijusa i 50-postotnoj relativnoj vlažnosti zraka,
zrak sadrži približno 7,5 grama vodene pare po kubičnom metru zraka. Ako se temperatura
površine podloge radi niske vanjske temperature spusti na, recimo, 15 stupnjeva Celzijusa, sa
jednakom količinom vodene pare po kubičnom metru će se relativna vlažnost zraka podići na
približno 70 posto u onom pojasu zraka, koji je u neposrednom dodiru s hladnom površinom.
To, primjerice, odgovara drvenom podu koji smo položili na podlogu od stare keramike.

3. Prijenos toplote, zraka i vlage

3.1. Vanjska ovojnica

Najveći utjecaj na kvalitetu zgrade u smislu potrošnje energije za grijanje i hlađenje te

trajnosti ima vanjska ovojnica zgrade. Pri tome na kvalitetu i trajnost zgrade ne utječe samo
vrsta upotrijebljenih materijala već i izvedba pojedinih detalja . Vanjska ovojnica zgrade,
slika 1., jest skup objedinjenih elemenata zgrade koji razdvajaju njezin unutarnji
grijani/hlađeni prostor od vanjskog prostora i od negrijanog prostora (negrijanim prostorom
smatraju se potkrovni prostor, garaža, kotlovnica, strojarnica, negrijano stubište i sl.) .
Kvalitetna vanjska ovojnica treba zaštiti čovjeka od utjecaja vanjskog okoliša (sunce, vjetar,
7
vlaga, buka, itd.), ublažiti i odgoditi temperaturne promjene te osigurati zdravu unutarnju
klimu i željenu razinu ugodnosti boravka unutar zgrade. Također, suvremena vanjska ovojnica
mora biti energetski vrlo učinkovita, što podrazumijeva ponašanje koje minimizira potrošnju
energije za grijanje i hlađenje. Navedeno se postiže jedino ukoliko se vanjsku ovojnicu
promatra kao aktivnog sudionika u procesima grijanja i hlađenja, tj. u procesima prijenosa
topline, zraka i vlage.

Slika 1. Vanjska ovojnica građevine

3.2. Higrotermalno ponašanje vanjske ovojnice

Promatrajući zgradu kao sustav, i njenu vanjsku ovojnicu koja razdvaja unutarnji
prostor zgrade od vanjskog okoliša u kojem se ta zgrada nalazi, može se povući korelacija s
čovjekom i njegovom kožom. Kroz kožu čovjeka se odvijaju bitni procesi za njegovo
svakodnevno funkcioniranje (grijanje i hlađenje organizma, zaštita organizma od vanjskih
utjecaja, itd.), a upravo isti slučaj se pojavljuje i kod vanjske ovojnice zgrade. Preko nje na
zgradu djeluju mehanička i higrotermalna opterećenja iz okoliša kojima se zgrada odupire i
nastoji uspostaviti ravnotežu u smislu mehaničke otpornosti i stabilnosti te u smislu
dinamičke higrotermalne ravnoteže. Pod higrotermalnim opterećenjima iz vanjskog okoliša
podrazumijeva se djelovanje sunca, vlage i vjetra, slika 2. Navedena opterećenja nikada ne
djeluju pojedinačno, već uvijek djeluju kombinirano. Također, u unutrašnjosti zgrade vladaju
određeni unutarnji higrotermalni uvjeti koji se razlikuju od vanjskih higrotermalnih uvjeta.
Ponašanje vanjske ovojnice uvjetovano razlikama između unutarnjih i vanjskih

8
higrotermalnih uvjeta naziva se higrotermalno ponašanje. Higrotermalno ponašanje vanjske
ovojnice zgrade podrazumijeva kombinirani prijenos topline, zraka i vlage kroz vanjsku
ovojnicu koji je prvenstveno potaknut različitim temperaturnim uvjetima i različitim uvjetima
relativne vlažnosti zraka (različiti parcijalni tlakovi vodene pare) vanjskog okoliša i
unutarnjeg okoliša. Navedeni uvjeti predstavljaju rubne uvjete ovojnice zgrade. Vanjski rubni
uvjeti ovojnice određeni su vremenom koje pokazuje ponovljivost na određenoj lokaciji.
Stoga se utjecaj vremena na zgradu ocjenjuje odabirom reprezentativnih meteoroloških
podataka za određenu lokaciju zgrade.. Na prijenos topline, zraka i vlage kroz vanjsku
ovojnicu, odnosno na njezino higrotermalno ponašanje, izuzev vanjskih i unutarnjih rubnih
uvjeta, uvelike utječe i tip vanjske ovojnice sa svojim karakterističnim slojevima.

Slika 2. Higrotermalna opterećenja na zgradu

4. ZAKLJUČAK

Najveći utjecaj na kvalitetu zgrade u smislu potrošnje energije za grijanje i hlađenje te

trajnosti ima vanjska ovojnica zgrade. Higrotermalno ponašanje vanjske ovojnice zgrade
podrazumijeva kombinirani prijenos topline, zraka i vlage kroz vanjsku ovojnicu koji je
prvenstveno potaknut različitim temperaturnim uvjetima i različitim uvjetima relativne
vlažnosti zraka vanjskog okoliša i unutarnjeg okoliša. Prijenos topline, zraka i vlage je
međusobno isprepleten i nikako se ne može i ne smije promatrati odvojeno.

Osnovni zaključci rada mogu se sumirati kako slijedi:

9
 Ventilacijom panela znatno se smanjuje relativna vlažnost u sloju toplinske
izolacije.
 Što je jača ventilacija, to je ukupna količina vlage u svim slojevima panela
manja.
 Što je klima toplija, to je učinkovitost ventiliranog sloja zraka veća.

 Konstantna vrijednost prosječnog koeficijenta prolaska topline propisana

Algoritmom je precijenjena.

5. LITERATURA

1. Šimetin, V.: Građevinska fizika, Građevinski institut, Fakultet građevinskih

znanosti, Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska, 1983.
2. Alagušić, M., Banjad Pečur, I.: Analiza higrotermalnog ponašanja ovojnice
zgrade od recikliranih betonskih elemenata, Simpozij doktorskog studija
građevinarsta, Zagreb, Hrvatska, 2015.

10