Professional Documents
Culture Documents
Opasni Proracun Robert Ludlum
Opasni Proracun Robert Ludlum
LADLAM
Preveo
Vladimir D. Nikolić
Naziv originala:
Robert Ludlum’s
THE MOSCOW VECTOR
by Patrick Larkin
14. FEBRUAR
MOSKVA
15. FEBRUAR
PRAG, ČEŠKA REPUBLIKA
Černigov već stotinama godina nosi naziv „kneževski grad“; služio je kao
utvrđena prestonica jedne od kneževina u samom srcu nekadašnje Kijevske
Rusije, labave konfederacije vikinga, koji su učinili sebe gospodarima
teritorije koja će docnije postati Rusija i Ukrajina. Nekoliko predivnih
gradskih katedrala, crkava i manastira poticalo je iz 11. i 12. stoleća, a
njihove pozlaćene kupole i tornjevi davali su tihu eleganciju gradskom
horizontu ocrtanom naspram neba. Reke turista dolazile su svake godine
autobusima iz obližnjeg Kijeva, nekih 140 kilometara južno, da bi zijale u
prastare građevine i umetnička dela Černigova.
Svega šačica tih turista je uopšte primećivala izolovani kompleks
betonskih i čeličnih građevina iz sovjetske epohe na periferiji grada. Tamo se,
iza ograde od bodljikave žice, koju su čuvali do zuba naoružani stražari,
nalazio administrativni centar jedne od tri glavne borbene organizacije
ukrajinske vojske - Severni komandni štab. Sunce je već odavno zašlo za
horizont, ali su svetla i dalje bila uključena širom kompleksa. Parkirališta
oko bleštavo obasjane trospratne upravne zgrade Centralnog štaba bila su
ispunjena vozilima osoblja, ukrašenim zastavicama svake jedinice.
Major Dmitrij Poljakov stajao je u uglu dupke pune sale za sastanke.
Brižljivo je odabrao položaj odakle je komotno mogao da posmatra svog
šefa, general-potpukovnika Aleksandra Marčuka, starešinu Severnog
komandnog štaba ukrajinske vojske. Visoki mladi major ponovo je proverio
fasciklu koju je držao pod rukom, uverivši se da se unutra nalaze svi
izveštaji i preliminarne zapovesti koji će možda zatrebati generalu na ovoj
hitnoj vojnoj konferenciji. Poljakov je bio potpuno svestan da je general
Marčuk savestan vojnik, profesionalac do srži, i da očekuje da njegov
ađutant za tili čas odgovori na bilo kakvo naređenje ili potrebu.
Marčuk, njegov pretpostavljeni oficir, sedeo je s ostalim brigadnim i
divizijskim zapovednicima Severnog komandnog štaba oko tri strane velikog
pravougaonog konferencijskog stola. Detaljna mapa njihove zone operacija
stajala je na nogarima postavljenim u čelu stola. Svaki oficir višeg čina imao
je spred sobom vlastitu fasciklu s instrukcijama, pepeljaru i šolju vrelog čaja.
Cigarete su sporo dogorevale u većini pepeljara.
„Nema nikakve sumnje da su Rusi i Belorusi dramatično pojačali
obezbeđenje duž naših granica", započeo je jedan pukovnik. Pokazivačem je
dodirnuo kartu na nekoliko mesta. „Zatvorili su svaku tačku prelaska, ma
koliko malu, od Dobrjanke ovde na severu pa sve do Harkova na istoku.
Saobraćaj je dozvoljen jedino na kontrolno-propusnim punktovima na
glavnim autoputevima - a i tamo samo posle detaljne pretrage. Štaviše, oficiri
mog ranga u zapadnim i južnim kontrolnim štabovima izvestili su me da su
slične mere preduzete i u njihovim oblastima.“
„To nije sve što čine Rusi“, reče sumorno jedan oficir za udaljenim
krajem konferencijskog stola. On je zapovedao brigadom Zaštitnih snaga,
novim jedinicama sastavljenim od nekoliko združenih rodova vojske -
oklopnih odreda, izviđačkih i borbenih helikoptera i pešadije naoružane
protivtenkovskim raketama. „Moje predstraže zabeležile su kretanje
izviđačkih četa i bataljona na nekoliko tačaka duž granice. Čini se kao da
pokušavaju da precizno odrede mesta dežurstva naših pograničnih
bezbednosnih vojnih jedinica.“
„Takođe, trebalo bi da imamo na umu glasine o premeštanju ruskih
odreda koje su nam preneli Amerikanci“, dodade drugi pukovnik. Ukrštene
trube na njegovim epoletama pokazivale su da je vezista, ali to je
predstavljalo običnu kamuflažu. On je, zapravo, bio starešina Vojne
obaveštajne službe Severnog kontrolnog štaba.
Glave zaklimaše svuda oko stola. Američki vojni ataše u Kijevu širio je
obaveštajne izveštaje u kojima se nagoveštavalo da su pojedine ruske elitne
vazdušne, tenkovske i pešadijske jedinice nestale iz svojih mirnodopskih
baza u okolini Moskve. Nijedan izveštaj nije mogao da bude potvrđen, ali su
svejedno bili uznemirujući.
„Pa, kakav je zvaničan izgovor Moskve za svu tu neobičnu aktivnost?“
upita korpulentni zapovednik tenkovske divizije, koji je sedeo pored
starešine vojne obaveštajne službe. Nagnuo se preko stola, a svetlost sijalica
na tavanici odbijala se od njegove ćelave glave.
„Kremlj tvrdi da su u pitanju najobičnije antiterorističke mere
predostrožnosti", odgovori sporo general-potpukovnik Marčuk gaseći
cigaretu u pepeljari. Glas mu je bio hrapav i promukao, a visoki okovratnik
uniforme natopljen znojem.
Major Poljakov potisnu instinktivnu potrebu da se zabrinuto namršti. Čak
i u pedesetoj godini general je vitalan, zdrav čovek, ali sada je bio bolestan -
prilično bolestan. Čitavog dana nije uspevao da zadrži ni mrvicu hrane u sebi.
Uprkos tome, insistirao je na tome da sazove večerašnju konferenciju. „To je
samo običan, vražji grip, Dmitrij", zastrugao je. „Preživeću već nekako.
Međutim, trenutna vojna situacija zahteva moju punu pažnju. Znaš moje
pravilo; dužnost je na prvom mestu.“
Kao svaki dobar vojnik kada dobije naređenje, Poljakov je klimnuo
glavom i poslušao. Šta je drugo mogao da uradi? No, sada, dok je posmatrao
svog zapovednika, pomislio je da je trebalo da bude uporniji u ubeđivanju
starijeg čoveka da potraži pomoć lekara.
„A da li verujemo našim dobrim ruskim prijateljima i komšijama,
Aleksandre“, upita suvoparno zapovednik tenkovske divizije, „u vezi s tim
takozvanim antiterorističkim merama?“
Marčuk slegnu ramenima. Činilo se kao da ga čak i taj neznatni pokret
košta poprilično snage. „Terorizam predstavlja ozbiljnu pretnju. Čečeni i
ostali će udariti na Moskvu i njene interese gde god i kad god im se ukaže
prilika. To svi znamo.“ Zakašljao se hrapavo, zastao na tren da povrati dah, a
zatim naterao samog sebe da nastavi da govori. „Međutim, još uvek nisam
video nijednu informaciju - bilo od naše vlade, bilo od samih Rusa - koja bi
opravdala vojne aktivnosti u tolikoj razmeri.“
„Šta bi, onda, trebalo da učinimo?“, promrmlja neko od okupljenih
oficira.
„Preduzećemo vlastite mere predostrožnosti“, odgovori turobno Marčuk,
„da bismo naterali cara Viktora i njegove dupeuvlakače u Moskvi da budu
iskreni, ako ništa drugo. Mala demonstracija vojne moći s naše strane trebalo
bi da odvrati bilo kakav idiotizam Kremlja.“ Osovio se na noge i okrenuo
prema mapi. Znoj mu se slivao niz čelo. Lice mu je bilo sivo. Zaljuljao se na
nogama.
Poljakov pohita napred, ali ga general pokretom ruke vrati nazad. „Dobro
sam, Dmitrij“, promrmlja. „Samo mi se malčice zavrtelo u glavi, to je sve.“
Njegovi potčinjeni oficiri razmeniše zabrinute poglede.
Marčuk se usiljeno i umorno nasmeši. „U čemu je problem, gospodo?
Nikada ranije niste videli nekoga bolesnog od gripa?“ Ponovo se nakašlja,
znatno duže i silovitije ovog puta; od siline kašljanja morao je da spusti glavu
i zasopće, gutajući vazduh. Podigao je pogled i slabašno se osmehnuo. „Ne
brinite. Obećavam da nijednom od vas neću kašljati u lice.“
Njegove reči izazvaše nervozan smeh među prisutnima.
Donekle se povrativši, general se nagnu unapred, oslanjajući se rukama
na sto. „Sad, slušajte me pažljivo“, reče im očigledno na jedvite jade cedeći
svaku reč. „Počev od večeras, želim da sve divizije i brigade interventnih
snaga budu u stanju povišene borbene pripravnosti. Sva planirana odsustva
vojnog osoblja moraju se otkazati do daljnjeg. Svi oficiri koji su iz bilo
kakvog razloga odsutni iz svojih vojnih jedinica smesta se moraju pozvati
natrag. Želim da do sutra ujutru svaki raspoloživi tenk, borbeno pešadijsko
vozilo i samohodna haubica u ovom štabu budu snabdeveni maksimalnom
količinom goriva i municije. Isto važi i za svaki transportni i borbeni
helikopter u voznom stanju. Kad to bude izvršeno, vaše jedinice krenuće
prema unapred određenim borbenim položajima kako bi sprovele specijalne
zimske manevre.“
„Dovođenje tolikog mnoštva jedinica u stanje borbene gotovosti koštaće
kao Svetog Petra kajgana“, tiho primeti njegov načelnik štaba. „Biće izuzetno
skupo. Parlament će početi da postavlja pitanja. Vojni buždet za ovu godinu
je veoma tanak.“
„Jebeš budžet“, odbrusi Marčuk, razdraženo se uspravivši. „I jebeš
političare u Kijevu! Naš posao je da branimo domovinu; a ne da brinemo o
budžetu.“ Lice mu naglo poprimi još sivlju boju i ponovo se zaljulja na
nogama. Vidno je zadrhtao, očito razdiran talasom strahovitog bola, a zatim
se lagano presamitio napred i srušio preko konferencijskog stola. Pepeljara je
tresnula na pod, a opušci i pepeo se rasuli po iskrzanom tepihu.
Zabezeknuti oficiri skočiše kao opareni i okupiše se oko svog
zapovednika. Poljakov se progura kroz gomilu, ne vodeći računa o višim
činovima. Nežno je dodirnuo Marčuka po ramenu a potom mu opipao čelo.
Trznuo je šaku unazad. Oči mu se razrogačiše od šoka. „Majko Božja“,
prošapta. „General gori od groznice.“
„Prevrni ga na leđa“, predloži mu neko iz gomile. „I olabavi mu kravatu i
okovratnik košulje. Dajmo mu prostora da diše.“
Poljakov i još jedan mlađi ađutant užurbano poslušaše savet, pocepavši
košulju i otkinuvši nekoliko dugmića u žurbi. Po dupke punoj prostoriji
prolomiše se preneraženi povici kada se ukazaše Marčukov vrat i grudi.
Činilo se kao da je bezmalo svaki kvadratni centimetar njegove kože
prekriven otvorenim ranama koje su krvarile.
Poljakov grčevito proguta knedlu, potiskujući nagon za povraćanjem.
Zaneo se u stranu. „Dovedite doktora“. povika, užasnut onim što je video.
„Za ime Boga, neka neko smesta dovede doktora ovamo!“
PENTAGON
16. FEBRUAR
MOSKVA
PRAG
***
TBILISI, GRUZIJA
MOSKVA
PRAG
BAGDAD, IRAK
DREZDEN, NEMAČKA
Pola sata kasnije, Smit izađe na pločnik kroz zadnja vrata žutog
električnog tramvaja. Nalazio se tačno preko puta železničke stanice Nojštad.
Piramida od modernih čeličnih greda i stakla uzdizala se visoko iznad
originalne kamene fasade železničke stanice, sada oštećene suncem i vetrom i
zaprljane izduvnim gasovima. Izbegao je nekoliko taksija, koji su mileli
ulicom pokrivenom snegom u potrazi za mušterijama, i ušao u maltene
potpuno praznu stanicu.
Na šalteru za prtljag s leve strane noćni službenik kiselog izraza lica uze
broj ormarića od njega, pretraži zadnji deo prostorije i vrati se gunđajući u
bradu i noseći potpuno nov putni kofer i torbu s laptopom. Džon potpisa
formular i pomeri se u stranu da bi pregledao svoj novi posed. U koferu je
bio asortiman odeće njegove veličine i topao crni vuneni kaput.
Zahvalno je skinuo ofucanu vetrovku i obukao topliji kaput. U torbi za
laptop nalazio se i prenosivi skener.
Smit baci pogled na tablu s rasporedom dolazaka i odlazaka. Imao je da
ubije bezmalo sat vremena pre polaska narednog voza za Berlin. Creva mu
zakrčaše, podsećajući ga da je prošlo previše vremena od poslednjeg obroka,
ako se tako može nazvati ono nekoliko kriški suvog tosta namazanih džemom
u policijskog stanici u Pragu. Zatvorio je kofer i torbu, prebacio ih preko
ramena i prošao kroz stanicu do malog kafea, nedaleko od perona. Natpisi na
nemačkom, francuskom i engleskom jeziku pozivali su goste da upotrebe
bežičnu internet konekciju dok uživaju u kafi, toploj supi i sendvičima.
Imam na raspolaganju taman dovoljno vremena da ubijem dve muve
jednim udarcem, pomisli zahvalno Smit. Sede za prazan sto u ćošku i naruči
šolju crne kafe i tanjir kartoffelsuppe, krem-čorbe od krompira s komadićima
svinjskih kobasica, začinjene origanom.
Sačekao je da se konobarica udalji od njegovog stola i tek onda uključio
novi laptop i skener. Dok je pijuckao kafu, izvadio je identifikacionu karticu
koju je pronašao među stvarima čoveka sa slomljenim nosem u dolini Divoka
Šarka i pažljivo je proučio. Sumnjao je da je ime na identifikacionoj kartici
lažno, ali pravi čovek bi zahvaljujući fotografiji s nje mogao da pribavi
korisne informacije.
Otvorio je mobilni telefon i pozvao broj glavnog štaba službe Tajna Jedan
u Vašingtonu.
„Kažite, pukovniče“, reče mirno Fred Klajn.
„Sastanak je protekao bez ikakvih problema“, izvesti ga Smit. „Trenutno
se nalazim na železničkoj stanici i čekam voz za Berlin.“
„Odlično“, reče mirno šef Tajne Jedan. „U hotelu Askanišer hof na aveniji
Kurfirštendam čeka te iznajmljena soba, gde ćeš moći da se neprimetno
odmoriš dan-dva, dok razmislimo šta ćemo dalje.“
Smit klimnu glavom sam sebi. Avenija Kurfirštendam, nekadašnje srce
Zapadnog Berlina, i dalje je bila užurbano središte trgovine i turizma. Čak i
zimi trebalo bi da bude prilično jednostavno da se čovek diskretno stopi s
ostalim putnicima, koji će zakrčiti gradske ulice i restorane. „Ko sam i šta
sam kao Džon Martin?“, upita.
„Ti si, kobajagi, farmaceutski prodavac, koji je upravo učestvovao na
nekoj konferencije o prodaji, pa provodi nekoliko dana u Berlinu", reče mu
Klajn. „Misliš li da ćeš imati problema da se uživiš u tu ulogu?“
„Jok“, odgovori mu samouvereno Smit. „Trenutno imam samo još jedno
pitanje.“
„Reci.“
„Imam fotografiju koji želim da skeniram i pošaljem vam“, reče Smit. „To
je slika čoveka koji je ubio Valentina Petrenka, i koji je dvaput pokušao da
ubije mene. Mrtav je, ali možda bi vredelo provući njegovu sliku kroz razne
baze podataka.“
„Vrlo moguće, pukovniče“, reče suvo Klajn. „Dobro. Pošaljite je.
Čekaćemo da pristigne.“
Izolovani grad Alagir leži na severu doline reke Ardon, duboko među
neravnim brežuljcima planina Kavkaza. Otprilike 70 kilometara dalje ka jugu
nalazi se snegom zarpani, 2.700 metra visok planinski prevoj Roki, prelaz u
spornu gruzijsku teritoriju Južnu Osetiju. Same planine, masa šiljatog
kamenja, snega i leda, koji se presijavao pod svetlošću meseca, pružale su se
poput zida čitavom dužinom južnog horizonta.
Bleštava rasveta obasjavala je ranžirnu stanicu Alagira i pretvarala kao
mastilo crnu noć u jezivu mimikriju dana. Znojeći se uprkos ciči zimi, ruski
vojni inženjeri, obučeni u zimske kamuflažne uniforme, tiskali su se oko
dugačkog teretnog voza u dvorištu. Radili su u timovima, brzo odvezujući
ceradom prekrivene obrise tenkova T-72, samohodnih haubica kalibra 122
milimetra i borbenih pešadijskih vozila BTR-90 i BMP-2, postavljene na
ravne, otvorene teretne vagone prikačene za tri moćne lokomotive.
Drugi vojnici žustro su vozili istovarena oklopna vozila do rampi koje su
vodile u ogromne kamione, specijalne transportere, koji će prevesti tenkove
dalje u dolinu oivičenu strmim liticama. Vozila opremljena plugovima za
sneg, krcata peskom i solju, čekala su na čelu konvoja, spremna da povedu
teško opterećene kamione niz vijugave, ledom pokrivene drumove u planine.
U ogromnom kaputu, general-major Vasilij Sevalkin, zapovednik
Severnokavkaskog vojnog okruga Rusije, stajao je pored službenog
automobila i posmatrao operaciju s izrazom neprikrivenog zadovoljstva na
licu. Bacio je pogled na ručni sat a zatim podigao ruku u vazduh kako bi
skrenuo pažnju jednog od svojih potčinjenih, inženjerskog oficira.
Inženjer sa činom majora žurno priđe bliže, ukoči se u stavu mirno i
salutira.
„Dakle?“, upita Sevalkin.
„Završićemo za manje od sat vremena, gospodine", energično ga izvesti
major.
„Vrlo dobro", promrmlja Sevalkin, zadovoljan što je potvrđena njegova
procena trajanja operacije. Ovaj novi konvoj tenkova, samohodnih haubica i
pešadijskih borbenih vozila odavno će otići iz Alagira kad sledeći američki
satelit prođe nebom iznad grada. A sam teretni voz, sada krcat montažnim
lažnim vozilima, biće jasno uočljiv dok se bude kretao prema Beslanu -
naizgled samo još jedna rutinska pošiljka vojne opreme ruskim snagama koje
su se borile protiv čečenskih pobunjenika zapadno odavde.
Ruski general se ovlaš nasmeši. Uskoro će posedovati oružje, municiju i
ljudstvo dve kompletne motorizovane divizije, bezbedno skrivene nadomak
malene republike Gruzije. Premda su obe divizije bile uglavnom opremljene
starijim, drugorazrednim tenkovima i drugim vojnim vozilima, njihovo
naoružanje je i dalje bilo kudikamo superiornije u odnosu na bilo šta što su
mogle da sakupe bedno opremljene gruzijske oružane snage s druge strane
granice.
Sevalkin nehajnim odmahivanjem ruke otpusti inženjera i uđe u
automobil. „Odvezi me u generalštab u Vladikavkazu“, reče šoferu. Potom se
zavali u sedište razmišljajući o mogućem razvoju događaja u toku sledećih
nekoliko dana i nedelja. Prema naređenjima koja je iz Moskve dobio za ovo
strogo poverljivo razmeštanje vojske, radilo se o običnoj „vojnoj vežbi
mobilnosti i borbene spremnosti.“ General tiho zafrkta kroz nos. Samo bi
budala poverovala u to da Kremlj zaista namera da izvede toliko opsežno
razmeštanje vojnika i opreme - bezmalo 40.000 ljudi i više od hiljadu
oklopljenih borbenih vozila - kao običnu vojnu vežbu. Svakako ne usred po
zlu poznate opake zime kavkaskih planina, s urlajućim vetrovima,
temperaturama ispod nule i zaslepljujućim snežnim olujama.
Ne, pomisli Sevalkin, mora da Dudarev i ostali planiraju nešto izuzetno
smelo, nekakvu odlučnu akciju koja će zaprepastiti svet. Neka se to desi što
je brže moguće, zaključi smrknuto Sevalkin. Već predugo su on i drugi slični
njemu u depresivnoj tišini posmatrali kako snaga i uticaj Rusije opadaju,
smanjujući se sa svakom proteklom godinom. No, uskoro će se sve to
promeniti. Kada konačno budu izdata naređenja da se započne proces
vraćanja Rusije na mesto koje joj po pravu pripada na svetskoj pozornici,
Sevalkin i vojnici pod njegovom komandom biće spremni da izvrše svoju
dužnost.
9
BELA KUĆA
17. FEBRUAR
POLTAVA, UKRAJINA
BERLIN
Džon Smit iskapi poslednji gutljaj kafe i spusti šoljicu natrag, na okrugli
stočić prekriven stolnjakom. Iz navike je diskretno proučavao ljude koji su
sedeli oko njega u tihoj, ukusno nameštenoj trpezariji hotela Askanišer hof.
Bila je ovo njegova prva prilika otkako je pristigao kasno prošle noći da
pobliže pogleda neke od gostiju hotela. Najveći deo prisutnih bili su
natmureni poslovni ljudi, zauzeti čitanjem jutarnjih novina ili zapisivanjem
beležaka za predstojeće sastanke dok su rasejano uzimali zalogaje tosta,
muslija ili mekanih slatkih rolnica. Dva postarija para sedela su zajedno za
stolom, turisti koji su koristili pogodnosti sezonskog zimskog sniženja cena u
nemačkoj prestonici. Njegov unutrašnji alarm za uzbunu nije proradio zbog
nekog od gostiju koji su doručkovali u elegantnoj trpezariji.
Na trenutak razuveren, ostavio je napojnicu od nekoliko evra na stolu,
ustao i krenuo prema vratima. Crno-bele uramljene fotografije čuvenih pisaca
i glumaca koji su odsedali u hotelu Askanišer hof tokom njegove duge
istorije - uključujući Artura Milera i Franca Kafku - zurile su u Smita sa zida
iza šanka, koji je bio toliko uglačan da se caklio.
U predvorju ga je presreo recepcionar. „Upravo je pristigao paket za vas,
her Martin', promrmlja učtivo. „Doneo ga je specijani kurir.“
Smit se potpisa u knjigu, uze dugačku kovertu i odnese je u sobu. Adresa
na poleđini pokazivala je da je kovertu iz Brisela poslala kompanija Valdman
investicije d.o.o., jedna od mnogobrojnih firmi koju je služba Tajna Jedan
koristila za slanje tajnih pošiljki širom sveta. Zazvižda tiho kad je pročitao
vreme na koverti. Premda je bila poslata dobrano pre zore, mora da se neko
žestoko potrudio da je donese već rano ujutro u Berlin.
Džon sede na udobnu plavu sofu, postavljenu pored prozora, otvori
pečate i raširi dokumenta iz koverte po površini stočića za kafu, ukrašenog u
stilu tridesetih godina 20. veka. Razgledao je kanadski pasoš, takođe na ime
Džona Martina, s njegovom fotografijom. Bio je pohaban i iskrzan, sa
zamrljanim ulaznim i izlaznim štambiljima, koji su svedočili da je vlasnik
pasoša u proteklih nekoliko godina posetio niz evropskih zemalja - Nemačku,
Francusku, Italiju, Poljsku, Bugarsku i Rumuniju. Svežanj vizit-karti
identifikovao ga je kao redovnog profesora u organizaciji po imenu Institut
Bernet, privatnom nezavisnom istraživačkom centru sa sedištem u
Vankuveru, u Britanskoj Kolumbiji. Na jednom jedinom listu papira, s
upozorenjem „spaliti posle čitanja“, bila je ispisana sažeta biografija
izmišljenog Džona Martina.
U koverti je bila i važeća ruska viza, iz koje se videlo da ga je u Mo-
skvu pozvala privatna firma zarad „konsultacija o komparativnim
nacionalnim sistemima zdravstvene i socijalne zaštite“, A zatvoreni plan puta
pokazivao je da ima zakazani let Lufthanzom za rusku prestonicu nešto
kasnije tog jutra.
Sedeo je nekoliko trenutaka i posmatrao falsifikovana putnička
dokumenta, raširena ispred sebe. Moskva? Slali su ga u Moskvu? E pa,
Danilo, 5 druže stari, pomisli ironično, kako ti se dopada prvi pogled na
lavlju jazbinu? Potom uze mobilni telefon i pozva broj.
Klajn mu se javio već posle prvog zvona. „Dobro jutro, Džone“, reče mu
šef službe Tajna Jedan. „Pretpostavljam da si dobio paket s tvojim novim
identitetom?“
„Dobra pretpostavka, šefe“, uzvrati suvo Džon. „Nego, imaš li nešto
protiv toga da mi kažeš šta se, kog đavola, događa?“
„Ni najmanje“, odgovori mu Klajn. Glas mu beše smrtno ozbiljan.
„Smatraj ovo kratkom instruktažom u vezi s misijom. Ali, pre nego što
počnemo, trebalo bi da znaš da tvoja naređenja dolaze pravo s najvišeg
nivoa.“
Što znači od samog predsednika, shvati Smit i nesvesno ispravi leđa.
„Kaži.“
Sa sve većom zabezeknutošću slušao je kako mu Klajn čita spisak mrtvih
i umirućih obaveštajaca, vojnih oficira i političara u SAD, njenim zapadnim
saveznicima i manjim zemljama koje su se graničile s Rusijom. „Gospode
bože", prošapta pošto je Klajn konačno završio s nabrajanjem. „Nije čudo što
je moj sastanak s Petrenkom uznemirio košnicu stršljenova.“
„Da“, reče Klajn. „To je i naša procena, takođe.“
„A sada želite da istražim prve slučajeve izbijanja te boleštine - one o
kojima mi je pričao Petrenko“, pretpostavi Smit.
„Tačno tako. Ukoliko je ikako moguće, potrebni su nam verodostojni
podaci o njenom poreklu, mehanizmima i načinima prenošenja“, reče mu
Klajn. „A potrebni su nam veoma brzo. Imam neprijatno osećanje da se
događaji trenutno odvijaju munjevitom brzinom."
„To je prilično teško naređenje, Frede“, reče mu mirno Smit.
„Svestan sam toga. Ali nećeš biti usamljen na ovoj misiji, pukovniče",
obeća mu Klajn. „Već imamo jedan tim tamo - i to veoma dobar. Čekaju te.“
„Kako da ostvarim kontakt s njima?“
„U hotelu Budimpešta, nedaleko od Baljšog teatra, čeka te rezervisana
soba“, reče mu šef Tajne Jedan. „Prijavi se u hotel i nacrtaj se u baru tačno u
sedam sati večeras, po lokalnom vremenu. Trebalo bi da kontaktiraju s
tobom do pola osam.“
„A kako da primetim svoju vezu?“, upita ga Smit.
„Nikako“, odgovori mu Klajn. „To će biti isključivo jednosmeran susret.
Ti samo sedi i čekaj. Tvoj kontakt će prepoznati tebe. Lozinka prepoznavanja
biće reč tangenta.“
Džon oseti kako mu se usta suše. Jednosmeran sastanak značio je da će
otputovati u Rusiju bez imena, pa čak i bez ličnog opisa agenata Tajne Jedan
stacioniranih u Moskvi. Klajn nije ništa rizikovao bez obzira na to što je Smit
koristo identitet Džona Martina, a ne svoje pravo ime. Tako je obezbeđivao
da Smit, ukoliko ga rusko obezbeđenje uhapsi na aerodromu, ne može ni pod
prisilom da otkrije ostale obaveštajce. U ovakvoj situaciji bila je ovo sasvim
razumna mera predostrožnosti, ali mu to nije pružalo bogzna kakvu utehu.
„Koliko je čvrst ovaj identitet Džona Martina?“, upita kratko.
„Prilično je čvrst, u datim okolnostima", odgovori mu Klajn. „Ukoliko
stvari krenu naopako, možda će izdržati pritisak otprilike dvadeset četiri
časa, uz malo sreće.“
„Dakle, pretpostavljam da je suština trika u tome da se momcima u
Moskvi ne pruži nikakav razlog da počnu da guraju nos u lažnu kanadsku
karijeru gospodina Martina?“
„Tako bi bilo najbolje“, složio se odlučno Klajn. „Međutim, zapamti da
čemo biti u pripravnosti, spremni da ti pomognemo koliko možemo.“
Smit klimnu glavom. „Razumem.“
„Onda, neka ti je sa srećom, Džone“, reče mu šef. „Javi se iz Moskve što
pre bude moguće.“
KIJEV, UKRAJINA
BAGDAD
MOSKVA
Uprkos ciči zimi koja je vladala napolju, irski pab na drugom spratu
hotela Budimpešta bio je dupke pun. Ljudi su stajali u dva reda ispred šanka
od uglačanog trešnjinog drveta i pokazivali zaposlenom šankeru u belom
sakou da žele još jedno pivo, čašu vina ili viskija. Nasmejane konobarice
cirkulisale su ostatkom prostorije noseći u rukama poslužavnike s pićem.
Oko manjih stolova i u plišanim separeima odzvanjao je neprestani žagor
živahnih razgovora, izdašno protkanih naletima bučnog smeha svaki put kada
bi neko od gostiju ispričao naročito smešan vic.
Džon Smit je sedeo usamljen u ćošku i ćutke pijuckao flašu tamnog
„baltika“ piva. Dok je slušao bučne, vesele odlomke razgovora na ruskom,
engleskom, francuskom i nemačkom jeziku, osetio se čudnovato odvojen od
ostalih posetilaca bara, maltene kao da ih sluša s razdaljine od nekoliko
hiljada kilometara. Namestio je učtivi osmeh na lice, ali je taj izraz izgledao
nekako pogrešno, kao da će se svakog trenutka naglo razbiti na hiljadu
komadića. Mora da su mi živci, shvati iznenada Smit, rastegnuti do tačke
pucanja.
Do sada je na svakom koraku ovog putešestvija - za vreme leta iz
Berlina, prolaska kroz carinu na aerodromu Šeremetjevo 2, vožnje taksijem
do hotela, pa čak i prijavljivanja na recepciji - Smit očekivao da ugleda
opasno uzdignutu obrvu carinika ili da oseti tešku ruku nekog ruskog
policajca na ramenu. Međutim, nije se dogodilo ništa zlokobno. Umesto toga,
propustili su ga kroz aerodromsko obezbeđenje, a zatim ga odveli do njegove
sobe u hotelu Budimpešta s tihom, nezainteresovanom ljubaznošću. Činilo se
da na ulicama ima dakleko više uniformisanih policajaca nego što se sećao
prilikom svoje poslednje posete posthladnoratovskoj Moskvi, ali, osim toga,
nije bilo nikakvih drugih očiglednih znakova da se bilo kakva nevolja kuva u
prestonici Ruske Federacije.
Otpio je oprezno još jedan gutljaj tamnog piva i kradomice bacio pogled
na svoj novi ručni časovnik. Bilo je dobrano posle pola osam uveče, več
skoro osam sati. Njegov kontakt je kasnio. Da li je možda nešto krenulo
naopako? Klajn je bio uveren da njegov moskovski tim agenata još bezbedno
operiše ispod radara ruskih obaveštajnih službi, ali šta ukoliko je grešio u
vezi s tim? Smit na trenutak razmisli o odlasku. Možda bi trebalo da napusti
pab i pronađe bezbedno mesto odakle bi mogao da nazove Vašington i
obavesti Klajna o propalom sastanku.
Podigao je pogled s flaše piva i ponovo zapazio vitku, privlačnu ženu s
kovrdžavom tamnom kosom koja joj je padala do ramena i bleštavim očima,
koje su u pomrčini bara izgledale pre zelene nego plave. Primetio ju je i
ranije, dok je držala visoku čašu penušavog vina i živahno razgovarala s
krugom nasmejanih muških obožavatelja. Međutim, sada se sporo, ali
primetno, kretala u njegovom pravcu, zastajući usput da pozdravi druge
muškarce osmehom, ovlašnim poljupcem u obraz ili promrmljanom nežnošću.
Žena je nosila upadljivu tamnoplavu haljinu bez rukava, koja je izgledala kao
da je izlivena preko zanosnih oblina njenog tela. Preko jedne ruke je nosila
prebačen elegantan kaput obrubljen krznom.
Verovatno je u pitanju profesionalka, pomisli smireno Smit, namerno
skrenuvši pogled u stranu pre nego što je ona mogla da uspostavi kontakt
očima. Nije bilo nikakve svrhe u priviačenju neželjene pažnje. Najzgodnije
pripadnice ruskih elitnih agencija za poslovnu pratnju rojile su se po
barovima i restoranima koji su privlačili najveći broj bogatih stranih
biznismena. U toku večeri primetio je kako nekoliko drugih mladih žena, sve
do jedne izuzetno zgodne i privlačne, odlazi u sobe na gornjim spratovima
hotela u društvu debeljuškastih nemačkih, britanskih ili američkih direktora
na ranije ugovorene sastanke. Činilo se da irski pab hotela Budimpešta
predstavlja lovište moskovskih prostitutki visoke klase.
„Izgledate veoma usamljeno. I veoma tužno“, zaprede mazno prijatni glas
na ruskom jeziku. „Mogu li da vam se pridružim?“
Smit podiže pogled. Vitka tamnokosa žena stajala je pored stola i
izazovno mu se smeškala. „Ne, hvala vam“, odvrati. „Verujte mi, trenutno
zaista ne tražim nikakvo društvo. Štaviše, upravo sam krenuo."
I dalje se smešeći, žena bez žurbe sede pored njega. Nanjušio je slabašan
miris njenog parfema, nešto delikatno, sveže i cvetno. Podigla je obrvu u
podsmešljivom iznenađenju. „Zaista? Odlazite tako rano? To je prava šteta, s
obzirom na to da je noć tek počela.“
Džon se blago namršti. „Slušajte, gospođice“, reče joj ukočeno. „Čini mi
se da je došlo do nekakvog nesporazuma...“
„Nesporazuma? Da, veoma moguće“, reče tamnokosa žena na engleskom
jeziku s jedva primetnim irskim naglaskom. Njene zelene oči zasvetlucaše,
blago vesele. „No, ukoliko je tako, verujem da ste vi taj koji je pogrešio,
gospodine Martin. Što se mene tiče, čini mi se da ste otišli ka sasvim
pogrešnoj tangenti.“
Tangenta? Isuse, pomisli naglo Džon. To je bila lozinka raspoznavanja za
ovaj sastanak. To, plus činjenica što je žena znala njegovo lažno ime a da joj
ga nijedanput nije rekao, značilo je da je ona njegov kontakt, vođa malog
Klajnovog tima obaveštajaca u ruskoj prestonici. „Dovraga“, promrmlja
posramljeno. „Sad sam u nevolji.“
„Vrlo moguće“, reče mirno tamnokosa. Potom je omekšala i pružila mu
desnu ruku. „Zovem se Fiona Devin. Radim kao slobodni novinar. Naš
zajednički prijatelj, gospodin Klajn, insistirao je na tome da vam poželim
dobrodošlicu u Moskvu.“
„Hvala vam“, reče joj Smit zahvalno i pročisti grlo. „Gledajte, gospođice
Devin, veoma mi je žao zbog zabune. Reč je samo o tome da sam već počeo
da se preznojavam. Pomislio sam kako je nešto krenulo po zlu.“ Devinova
klimnu glavom. „I stekla sam takav utisak.“ Slegnula je ramenima.
„Izvinjavam se zbog kašnjenja, ali mislila sam da je tako najbolje. Ovo mesto
je za mene poput domaćeg terena i želela sam da se uverim da za petama
nemate nikakve neželjene posetioce. Veoma dobro poznajem većinu redovnih
mušterija ovog bara, a uljezi na mom terenu skloni su da štrče i upadaju u
oči.“
„Agenti ili doušnici FSB, hoćete da kažete?“, reče Smit, upotrebivši
skraćenbicu za rusku Federalnu službu bezbednosti.
Fiona Devin ponovo klimnu glavom. „Tipovi ozbiljnih i surovih lica na
trgu Lubjanka još uvek nisu toliko aktivni i svemoćni kao u vreme kada su se
nazivali KGB, ali se svejedno i dalje muvaju unaokolo.“
„A sada se predsednik Dudarev trudi iz petnih žila da nanovo uspostavi
stari opaki poredak“, prokomentarisa Smit.
„Uistinu“, složi se trezveno Devinova. „Car Viktor se svakako okružio
prilično gadnom bulumentom bliskih prijatelja. Rusi ih zovu siloviki, moćnici.
Poput samog Dudareva, u pitanju su bivši članovi KGB željni apsolutne
kontrole, koji poseduju izuzetno umeće da uteraju strah od Staljina u kosti
svakoga ko je dovoljno budalast da im stane na put.“
„Bez šale“, reče smrknuto Smit prisetivši se Karlovog mosta u Pragu i
ubistva Valentina Petrenka. „Takođe, koriste posrednike poput takozvane
Grupe Brant da obavljaju deo njihovog prljavog posla.“
„Tako deluje, pukovniče“, reče mirno Devinova. „Ali imajte na umu da
Grupa Brant takođe radi i za onoga ko ponudi najviše novca, a ne isključivo
za Kremlj.“
„Zaista?“
U očima joj se pojavi hladan izraz. „Malčice sam istraživala takozvanu
Grupu Brant. Oh, priznajem da Grupa odista predstavlja prikladan par
Dudarevu i njegovim silovikima. Uglavnom je sastavljena od bivših agenata
Štazija, poput njihovog šefa, opake kreature po imenu Erik Brant, s nevelikim
brojem bivših pripadnika rumunske Sekuritatee i srpske tajne policije. Ali,
Grupa će prihvatiti svaki zadatak, bez obzira na to koliko je prljav, ukoliko
joj se ponudi dovoljno velika svota novca.“
Stisnula je usne u tanku liniju. „Šuška se da Grupa Brant obezbeđuje
neke od najvećih narkobosova i šefova mafije u Moskvi. Jedna skupina
parazita čuva drugu. Povezanost Grupe s Kremljem drži policiju prikladno
podalje od njih, bez obzira na to koliko nevinih ljudi strada od ruku
mafijaških šefova koje oni štite.“
Smit začu duboki gnev i bol u njenom glasu. „Uključujući i nekoga vama
bliskog?“, upita.
„Mog supruga", odgovori mu jednostavno Fiona. „Sergej je bio Rus.
Jedan od optimističnih preduzetnika, koji su verovali da ova zemlja može da
iznova oblikuje samu sebe u prosperitetnu demokratiju. Radio je mukotrpno,
izgradivši posao od nule - a zatim su pristigli žestoki momci i zahtevali svoj
deo kolača. Kada je Sergej odbio da im plati reket, kučkini sinovi iz mafije
su ga upucali nasred ulice.“
Fiona Devin naglo zaćuta, očigledno nevoljna da kaže išta više na tu
temu. Smit klimnu glavom s razumevanjem, prepoznavši granicu koju ne bi
trebalo da prelazi. Bar ne još. Kako bi ispunio novonastalu tišinu, zaustavi
obližnjeg konobara i naruči čašu slatkog penušavog vina iz Moldavije za
Fionu i još jedno pivo za sebe, a zatim se brzo okrenu natrag prema
reporterki. Oklevao je nekoliko sekundi, ne znajući baš najbolje kako da
nastavi. „Pretpostavljam da vam je Fred Klajn kazao zbog čega sam u
Moskvi, gospođice Devin“, izusti napokon, a zatim se štrecnu sebi, shvativši
odjednom koliko su njegove reči zvučale pompezno.
„Gospodin Klajn me je u potpunosti uputio u razloge vašeg dolaska
ovamo“, potvrdi Devinova s lakoćom, izabravši da pokaže milost
ignorisanjem Smitove druge nesmotrenosti ove večeri. „Osim toga, lično sam
imala blizak susret s vestima o tim tajanstvenim smrtima. Doktor Nikolaj
Kirjanov je pre tri noći bio na putu da se sretne sa mnom kada je nestao.
Sada podozrevam da je pokušao da mi prenese istu vrstu informacija koju je
vaš prijatelj Valentin Petrenko doneo sa sobom u Prag.“
„Koliko sam razumeo, Kirjanov se narednog jutra pojavio u mrtvač-
nici?“, upita je Smit.
Fiona se namršti. „Ne baš. Nikada nisam videla njegovo telo. Nesretnik
je već bio kremiran.“
Smit upitno podiže obrvu. „Toliko brzo?“
Devinova klimnu glavom. „Zvanično navedeni uzrok smrti je glasio srčani
udar’. Pretpostavljam da je kremacija predstavljala zgodan način da se
obezbedi da niko ne može to da proveri.“
„Šta se od tada desilo?“
„Njuškala sam unaokolo i postavljala pitanja gde god i kad god sam
mogla“, reče mu Fiona Devin.
„To mi zvuči veoma opasno - pod trenutnim okolnostima“,
prokomentarisa Smit.
Jedan kraj punih usana joj se izvi naviše u ironičnom osmehu.
„Ovdašnjim vlastima se to nije preterano mnogo dopalo“, reče. „Ali, ne
zaboravite kako je da je postavljanje nezgodnih pitanja upravo ono što se
očekuje od zapadnjačkog novinara kao što sam ja. Takođe, ti ljudi znaju da
mi je Kirjanov mogao kazati barem delić o tome šta se desilo tim nestrećnim
ljudima. Da sam jednostavno sedela ne čineći ama baš ništa posle dobijanja
sočne priče poput tih smrtnih slučajeva, oni bi samo postali još sumnjičaviji.“
„Jeste li imali sreče s vašom istragom?" upita je Džon.
Fiona Devin zgađeno odmahnu glavom. „Ni najmanje. Tumarala sam
hodnicima Centralne poliklinike sve dok nisam počela da u snu osečam miris
sredstva za dezinfekciju koje upotrebljavaju, ali bez ikakvog uspeha.
Naletela sam pravo na čvrst zid opstrukcija i izvrdavanja. Dabome, osoblje
bolnice poriče da je ikada došlo do izbijanja ikakve tajanstvene bolesti.“
„Dabome“, reče suvo Smit. „Jeste li proverili njihova medicinska
dosijea?“
„To je strogo zabranjeno“, odgovori mu odrešito Fiona Devin. „Upravnik
bolnice insistira na tome da su svi medicinski dosijei sadašnjih ili bivših
pacijenata poliklinike strogo zabranjeni za javnost. Dobijanje neophodne
dozvole od Ministarstva zdravlja bi moglo da potraje nedeljama."
„Ili zauvek.“
Ona klimnu glavom. „Što je verovatnije. Jedno je prilično očigledno,
doduše: lekari i medicinske sestre zaposleni u Centralnoj poliklinici potpuno
su na ivici nerava. Možete da osetite kako im strah izbija iz pora ispod
nesnosnog mirisa sapuna od karbolne kiseline. Verujte mi, oni neće
razgovarati sa strancem ili bilo kim drugim o tome šta se desilo, bez obzira
na to kakav im podsticaj nude.“
Smit razmisli o njenim rečima. Ukoliko je Centralna poliklinika bila
ćorsokak, moraće da istraži druge puteve. Sudeći na osnovu onoga što mu je
rekao Petrenko, činilo se kao da su naređenja iz Kremlja, koja su zataškala
priču o tajanstvenim smrtima, pristigla znatno kasnije, pošto je mini-
epidemija protutnjala Moskvom. Pre toga, doktori zaposleni u bolnici
pokušali su sve što je bilo u njihovoj moći da postave dijagnozu i izleče
bolesne pacijente. Čak i ako Petrenko to nije izričito spomenuo, Smit je bio
voljan da se opkladi da su ruski lekari i njegove kolege saopštili podatke o
bolesti koje su sakupili drugim medicinskim profesionalcima. Barem sve dok
Kremlj nije hermetički zatvorio čitavu situaciju. Jedan od prvih principa
borbe protiv bilo koje nepoznate bolesti jeste širenje informacija u što je
moguće većoj razmeri, čime se dobijalo više stručne pomoći i laboratorijskog
vremena za rešavanje njenih smrtonosnih misterija.
Pa, Smit je poznavao ljude zaposlene u vodećim ruskim medicinskim i
naučnim institucijama - vrhunske naučnike s kojima su se Valentin Petrenko i
njegove kolege sigurno posavetovale u vezi s tom bolešću. Oni su svakako
takođe dobili istovetna naređenja da drže jezik za zubima, ali uz malo sreće
možda će mu poći za rukom da ubedi jednog ili više njih da mu dopuste da
pregleda njihove medicinske kartone ili rezultate laboratorijskih testova.
Fiona Devin polako klimnu glavom kad joj je Džon izloži tu ideju.
„Doduše, uspostavljanje kontakta s njima moglo bi da bude veoma rizično“,
naglasila je. „Ti se predstavljaš kao Džon Martin, bezazleni i nepoznati
kanadski sociolog. Ali nećeš moći da koristiš taj identitet u ophođenju s
ljudima koji te već poznaju po izgledu i reputaciji. Ukoliko se samo jedan od
njih uspaniči i podbrusi pete vrišteći da je s njim kontaktirao pukovnik
Džonatan Smit, američki vojni specijalista za zarazne bolesti, u Kremlju će
zazvoniti gromoglasan alarm za uzbunu.“
„To je istina", složi se mirno Smit. „Ali ja trenutno ne vidim mnogo drugih
opcija, gospođice Devin.“ Gurnu netaknutu flašu tamnog piva u stranu.
„Videli ste spisak osoba zaraženih tom bolešću. Na raspolaganju zaista
nemamo vremena za bilo šta suptilno ili indirektno. Nekako moram da
pronađem način da stupim u kontakt s ruskim stručnjacima, koji možda imaju
informacije koje su nam potrebne.“
„Onda, hajde da najpre barem brzo proverimo te vaše potencijalne izvore
informacija“, reče Fiona Devin. „Moj tim i ja poznajemo grad mnogo bolje od
vas. Možda možemo da odvojimo žito od kukolja, odnosno da prosejemo
naučnike koji su previše bliski s režimom Viktora Dudareva - ili odveć
zastrašeni - da bi vredelo kontaktirati s njima.“
„Koliko će vam vremena biti potrebno za to istraživanje?“, upita je Smit.
„Svega nekoliko sati, počev od trenutka kada mi date spisak imena i
institucija u kojima rade ljudi za koje ste zainteresovani“, odgovori mu
samouvereno Fiona.
Skeptično je podigao obrvu. „Tako brzo?“
Nasmejala mu se. „Ja zaista dobro obavljam svoj posao, pukovniče.
Takođe, posedujem neke pristojne izvore informacija, kako u vladi Rusije
tako i izvan nje.“
Smit zateče samog sebe kako joj, gotovo bez svoje volje, uzvraća osmeh.
Pošto ju je ranije tužno raspoloženje, puno potisnutog, napustilo, njeno
urođeno golemo samopouzdanje ponovo ispliva. I bilo je zarazno. „Dakle,
kako da ponovo stupim u vezu s vama?“
Fiona izvadi vizitkartu iz tašnice i brzo naškraba telefonski broj na
poleđini. „Možete me bezbedno pozvati na ovaj broj u bilo koje doba dana ili
noći.
Smit ubaci vizitku u džep košulje.
„U međuvremenu, ja ću nastaviti da vršim pritisak na birokratiju ruske
zdravstvene službe“, obeća mu. „Sutra ujutru imam zakazan intervju s
Konstantinom Malkovićem upravo u tu svrhu.“
Smit tiho zazvižda. „Čuvenim bankarem? Tipom koji je zaradio milijarde
dolara špekulisanjem na tržištu hartija od vrednosti i novčanih valuta?“
Fiona klimnu glavom. „Baš s njim.“
„On je Amerikanac, zar ne?“
„Naturalizovani Amerikanac“, ispravi ga Devinova. „Kao što sam i ja,
kad smo već kod toga. Ali Malković je po rođenju Srbin, a tokom poslednjih
nekoliko godina uložio je ogromne količine novca u rusku industriju. Takođe,
poklanja velike novčane priloge dobrotvornim organizacijama koje
pokušavaju da ponovo izgrade zastareli sistem zdravstvene zaštite u ovoj
državi. A toliko investiranje i davanje priloga obezbedilo mu je prisne veze s
novim momcima u Kremlju. Bez obzira na to koliko Viktor Dudarev i ostali
moćnici žude za tim da obnove stari poredak, oni ipak nisu potpune budale.
Hodaju na vrhovima prstiju u blizini čoveka koji poseduje toliko mnogo
novca za razbacivanje unaokolo.“
„A vi se nadate kako ćete uspeti da ubedite Malkovića da počne da
postavlja nezgodna pitanja o toj tajanstvenoj bolesti?“, pretpostavi Smit.
„Odista se nadam“, reče mu Fiona. „Priča se da Malković ima žestok
temperament i da je navikao da stvari uvek budu po njegovom.“ Vragolasti
zanos zaigra u njenim bleštavim plavo-zelenim očima. „Zato bi mi bilo veoma
mrsko da se nađem u koži prvog ruskog zvaničnika koji bude prisiljen da
odbije njegove zahteve.“
14
MOSKVA
18. FEBRUAR
Nešto dalje niz ulicu Povarskaju, visoki prosedi muškarac, pogrbljen nad
upravljačem „lade nive“, sandučastog tamnoplavog terenskog vozila ruske
proizvodnje s pogonom na sva četiri točka, opsova tiho dok je posmatrao
kako lažni bolničari uteruju dvoje Amerikanaca u zadnji deo ambulantnih
kola.
Uzdahnuvši, čovek proveri da li je čvrsto vezao bezbednosni pojas, a
zatim ubaci ključ u kontakt bravu. Govore da sveci čuvaju budale i ludake.
Ako je tako, iskreno se ponadao se da će mu se neki od njih smilovati jer nije
imao dovoljno vremena da uradi nešto promišljeno ili razumno.
Moćni motor „lade nive“ zabrunda i ožive. Bez daljeg oklevanja, čovek
ubaci u brzinu, nagazi papučicu za gas i udalji se od trotoara, pohitavši pravo
prema prednjoj strani kola Hitne pomoći koja su upravo skretala na
Povarskaju.
***
Stotinu pedeset metara dalje niz ulicu Povarskaju, Erik Brant kleknu
pored otvorenih vrata crnog „mercedesa“. Drugi čovek ležao je na putu pored
njega, piljeći napregnuto kroz teleskopski nišan snajperske puške „dragunov
SVD“.
„Sklonili su se u zaklon“, izvesti ga mirno snajperista. „Ali sam barem
uspeo da smaknem Sorokina.“
Brant se namršti. Lažni lekar hitne pomoći, bivši oficir KGB po imenu
Mihail Sorokin, bio je jedan od njegovih najpouzdanijih agenata, hladnokrvni
profesionalni ubica, koji nikada nije uprskao dodeljeni zadatak. To jest, sve
dosad. Onda slegnu ramenima, odbacivši trenutno osećanje žaljenja. Premda
ga je ljutilo što je morao da naredi da ubiju Sorokina, nije imao drugog
izbora. Nije smeo da rizikuje i ostavi nekog svog operativaca živog u
neprijateljskim rukama. „Možeš li da isteraš Amerikance na otvoreno?“
Drugi čovek blago odmahnu glavom. „Ne dovoljno brzo.“ Zatim slegnu
ramenima. „Ubiću ih ukoliko se pomole na ulici, ali ne mogu da pogodim ono
što ne mogu da vidim.“
Brant smrknuto klimnu glavom.
Snajperista odmaknu oko od teleskopskog nišana i pogleda u svog
pretpostavljenog. „Hoćemo li da sačekamo da ih milicija uhapsi? Prvi odred
stići će za svega nekoliko minuta.“
Brant razmisli o tome. Zahvaljujući Alekseju Ivanovu, imao je zvanične
akreditive koji bi prošli pregled lokalne policije. Ukoliko bi milicija uhva-tila
Amerikance, svakako bi imao način da ih zaplaši dovoljno da mu ih predaju
u ruke. Međutim, bez obzira na ishod konkretno ove situacije, neotesani i
sumnjičavi starešina Trinaeste direkcije shvatio bi da ga je Brant slagao i da
je najmanje jedan američki obaveštajac iskorišćavao proboj u bezbednosti
projekta Hidra.
Plavokosi se namršti. U tom slučaju, bilo bi bolje da stavi šefa ruskih
špijuna pred svršen čin - sa leševima Smita, Fione Devin i njihovog
nepoznatog saučesnika, ukoliko je neophodno, ili, ako je ikako moguće, sa
živim zarobljenicima koji odmah mogu na ispitivanje. Pogleda u snajperistu,
koji je čekao njegovo naređenje. „Preseći ćemo im glavnu odstupnicu“,
odluči. „Onesposobi njihovo vozilo.“
Čovek smireno klimnu glavom. „Prosto ko pasulj, her Brant.“
Zatim je ponovo prislonio desno oko na teleskopski nišan, ovlaš pomerio
cev puške u stranu i pritisnuo okidač. Snajperska puška „dragunov SVD“
opali, a njena dugačka, fino izbalansirana cev nežno se trznu unazad.
***
***
Smit je ležao potrbuške iza plamteće „lade nive“ s pogonom na sva četiri
točka. Ovoliko blizu plamenu mogao je da oseti kako mu vrelina prlji lice.
Dim ga je štipao za oči. Udahnu plitko, pokušavajući da ne izbegne preveliku
koncentraciju reskih isparenja. Vidljivost oko njih smanjila se na svega
nekoliko metara dok se oblak dima valjao preko ulice. Baci pogled ka
Kirovu i Fioni.
Rus zadovoljno klimnu glavom. „Sada krećemo.“
Bez imalo oklevanja, oni se okrenuše i potrčaše. Kirov ih povede prema
malom automobilu s dvoje vrata, prljavobelom „moskviču“, koji je očevidno
dobio svoje sledovanje saobraćajnih nezgoda i oštrih ruskih zima. Istrošeni
motor veličine kosilice za travu je kašljucao i brektao, a vozač je ostavio
kola u leru i pobegao.
Džon klimnu glavom za sebe, odobravajući Kirovljev izbor. Od svih
automobila ostavljenih na ulici „moskvič“ je bio najjeftiniji, najneutralnije
boje i najneupadljiviji. Na ulicama Moskve bilo je više desetina hiljada baš
takvih vozila. Čak i ako ih neko primeti u omalenom automobilu, milicija će
imati mnoštvo problema da ih pronađe u moru ostalih.
Fiona se smesti na uzano zadnje sedište, Kirov na vozačko a Smit do
njega. Rus ubaci menjač u rikverc i brzo krete unazad, oštro motajući volan
udesno. „Moskvič“ napravi luk i završi okrenut prema pravcu iz kojeg je
došao.
Kirov sporo krete prema istoku, namerno poštujući ograničenje brzine.
„Oleg“, upozori Fiona najednom, nagnuvši se preko širokog ramena Rusa.
Pokaza rukom napred prema štrokavoj šoferšajbni. Bleštava rotaciona plava
svetla pojaviše se na vidiku, jureći niz ulicu ka njima munjevitom brzinom.
„Imamo društvo.“
Prvi milicijski auto približavao se mestu prijavljene saobraćajne nesreće i
puškaranja.
Kirov smireno klimnu glavom. „Vidim ih.“ Ponovo smota upravljač
udesno i skrete u uzanu bočnu uličicu. Odveze se još nekoliko desetina
metara dalje a zatim stade uz trotoar, parkirajući se tačno ispred zgrade
mongolske ambasade. Elegantna građevina iz 19. veka, u kojoj je sada bila
smeštena ambasada Litvanije, nalazila se tik preko puta ulice. Bivši oficir
FSB posegnu rukom i isključi prednje farove „moskviča“. Ostavio je
uključen motor.
Smit se promeškolji na skučenom sedištu, iskrivivši vrat unazad kako bi
pogledao kroz neveliki zadnji prozor automobila.
Već sledeće sekunde, prvi milicijski automobil projuri pored bočne
uličice u punoj brzini i odjuri niz Povarskaju ulicu. I ostali projuriše jedan za
drugim dok su im sirene zavijale.
Sve troje odahnuše s olakšanjem. Kirov polako posegnu rukom za menjač
i ponovo ubaci u brzinu. Potom dade gas i pođe na jug, zalazeći dublje u
rejon Arbat.
„Šta nam je sledeći potez?“, mirno upita Smit.
Stariji muškarac slegnu ramenima. „Najpre ćemo potražiti mesto gde
ćemo moći da se ratosiljamo ovog automobila, diskretno ukoliko je ikako
moguće. A zatim ćemo pronaći bezbednu kuću za tebe i gospođicu Devin.“
„A posle?“
„Pokušaću da smislim neki način da vas prokrijumčarim iz Rusije što je
pre moguće“, odgovori bezizražajnim glasom Kirov. „Posle svega što se
večeras izdešavalo, Kremlj će mobilisati svaki element državne bezbednosti
kako bi vas pronašao.“
„Ne odlazimo iz Rusije, Oleg“, reče mu čvrsto Fiona. „Bar ne još uvek.“
„Fiona!“, usprotivi se Kirov. „Ne budi budala! Šta misliš da možeš da
postigneš ako ostaneš u Moskvi?“
„Još uvek nemam pojma“, reče tvrdoglavo ona. „Ali znam da još imamo
posao koji moramo da obavimo. A sve dok je tako, ne nameravam da
podvijem rep i pobegnem.“
Podigla je krvavu plastičnu fasciklu u vazduh. „Ta đubrad je ubila Elenu
Vedenskaju da je spreče da nam preda ove medicinske izveštaje. Istina?“
Obojica muškaraca sporo klimnuše glavama.
„E, onda, kako ja to vidim, pukovnik Smit i ja treba da damo sve od sebe
kako bismo otkrili tajne sadržane u ovim izveštajima“, odbrusi im tamnokosa
žena.
19
BERLIN
Dvadeset minuta kasnije, žena koja se predstavila kao Petra Vogel stajala
je na odmorištu praznog desetog sprata građevine i posmatrala kako From
teško silazi natrag niz centralno stepenište, koje se spuštalo do prizemlja.
Pošto je čuvar nestao s vidika, agent američke Centralne obaveštajne
agencije Rendi Rasel zgađeno nabra nos. „Kakav idiot", promrmlja. „Srećom
po mene.“
Potom duboko udahnu, koncentrišući se za rizičan posao koji ju je čekao.
Pošto se koketno provukla kroz kapiju zamka, kucnuo je čas da na prepad
zauzme unutrašnje utvrđenje. Zavuče ruku u unutrašnjost kaputa i izvadi par
hirurških rukavica od lateksa.
Rendi navuče rukavice, a zatim se okrete i uđe u sobu čija vrata joj je
otključao vazda korisni Oto From. Nosila je niz kalauza koji bi odradili
posao, ali je bilo lepo što nije morala da ih upotrebi. Čak i najsofisticiraniji
kalauzi ostavljali su sićušne ogrebotine po unutrašnjosti brave, a one bi se
videle prilikom pažljivog istraživanja. Uspeh ove operacije zavisio je od toga
da li će Raselova ući i izaći iz zgrade u Nikolajvirtelu bez ostavljanja ijednog
dokaza na osnovu kojeg bi da povežu CIA sa čudnim i neobjašnjivim
postupcima lažne Petre Vogel.
Zatvorila je za sobom vrata, a zatim pažljivo pogledala raspored
prostorije. Tiho zujeći i škljocajući, različiti delovi elektronske opreme -
sofisticirani serveri, modularni koncentrator 9 i ruteri - prekrivali su zidove,
povezani lavirintom kablova. Ovo je predstavljalo srce lokalne kompjuterske
mreže Odeljenja za državnu bezbednost. Svaka računarska radna stanica,
štampač i kompjuter u zgradi bili su povezani hardverom stacioniranim u
ovoj prostoriji. Takođe, odavde su konekcije velike brzine i velike
bezbednosti povezivale svaku kancelariju s glavnim kompjuterskim
sistemom, bazama podataka i arhivama u glavnom štabu BKA u Visbadenu.
Raselova zadovoljno klimnu glavom. Upravo je ovde trebalo da bude.
Dok se Karl Zentner, stručnjak Odeljenja za informacione tehnologije, nalazio
na godišnjem odmoru na Tajlandu, bilo je malo verovatno da će bilo ko ovde
u Berlinu traćiti vreme prčkajući po računarskoj mreži za čije je održavanje
on bio odgovoran. U međuvremenu, zahvaljujući falsifikovanoj
identifikacionoj kartici, lažnom nalogu i Fromovom prenaduvanom
seksualnom egu, Rendi je imala slobodu da okuša sreću s dubinskim
kopanjem po kompjuterskom sistemu Bundeskriminalamta.
Bacila je pogled na ručni sat. U najboljem slučaju, imaće svega sat
vremena na raspolaganju pre nego što proćelavi čuvar BKA ne ode na svoju
sledeću pauzu za kafu i ne popne se da joj dosađuje. Brzo priđe
kompjuterskoj radnoj stanici, smeštenoj u ćošku prostorije. Gomile tehničkih
priručnika za softver i hardver, pohabanih od čitanja i dupke punih žutih
samolepljivih ceduljica, ukazivale su da je to mesto na kojem je Zentner
provodio najveći deo radnog vremena. Privuče najbližu kancelarijsku stolicu,
sede ispred mašine i otvori akten-tašnu.
Na tri od šest cedeova koje je nosila bile su legalne varijante poslovodnih
i pristupnih programa, iste kao one koje je koristila služba
Bundeskriminalamta. Dva cedea bila su prazna. Na šestom je bilo nešto
potpuno drugačije; visoko specijalizovan, izuzetno napredan softver, koji je
pripremilo Odeljenje za istraživanje i razvoj američke CIA.
Pevušeći tiho u bradu, Rendi pritisnu dugme na tastaturi i povrati iz
hibernacije Zentnerov monitor s ravnim ekranom. Pojavila se početna stranica
s logom BKA - stilizovanim nemačkim heladičkim orlom ispruženih krila -
poželevši joj dobrodošlicu u lokalnu kompjutersku mrežu Odeljenja za
državnu bezbednost. Ubacila je specijalni ce-de u odgovarajući optički
uređaj. Kompjuter je tiho zazujao, munjevitom brzinom prebacujući
informacije s diska na glavni hard-disk. Slika na monitoru iščeznu.
Maltene čitav minut je zadržavala dah čekajući. Iznenada se malena
poruka pojavi na ekranu pred njenim očima: KOPIRANJE PODATAKA
ZAVRŠENO. SISTEM SPREMAN.
Mišići ramena joj se napeše. Zaškiljila je u monitor. Kucnuo je čas da
sazna jesu li programeri CIA, koji su napisali ovaj kompjuterski kod,
zasluživali bolje od svojih više nego skromnih državnih plata i penzija.
Ukoliko nisu, ono što se upravo spremala da uradi aktiviraće alarme
vrhunskih kompjuterskih sistema bezbednosti odavde do Visbadena.
Mršteći se dok se koncentrisala, Rendi se nagnu napred i pažljivo ukuca
komandu na tastaturi: AKTIVIRAJ JANUS.
Janus, nazvan po rimskom bogu kapija, vrata i početaka, bio je strogo
poverljiv program, koji su osmislili tehnički stručnjaci CIA, čiji je zadatak
bio da krišom zaobiđe odbrambene i alarmne sisteme određene računarske
mreže. Program je bio osmišljen da, kad se jednom nađe unutar tih sistema,
identifilcuje, kopira i dešifruje sve korisničke naloge i lozinke uskladištene u
sistemu. Dalje, onome ko upravlja njime, a sad je to bila Rendi, Janus je
dozvoljavao da se predstavi kao bilo koji član osoblja - od najnižeg
činovnika pa sve do samog glavnog šefa - i da pristupi svim dokumentima, i
onim uskladištenim u najtajnijim arhivama organizacije, u ovom slučaju
BKA.
Barem je tako trebalo da bude u teoriji.
Međutim, koliko je njoj bilo poznato, ovo je bila prva operativna proba
Janusa. Znala je da uskoro otkriti da li postoje bilo kakvi bagovi u
kompjuterskom kodu tog programa - i to na teži način.
Sekundi su se razvukli kao večnost; činilo se da mašina samo zuji, kucka
i tiho pišti sama za sebe. Janus je bio zauzet širenjem po čitavom
kompjuterskom sistemu Bundeskriminalamta i preturanjem najpre po
serverima i kompjuterskim radnim stanicama u ovoj zgradi; zatim je
napredovao ka sedištima u ostatku Berlina, Bonu i glavnom štabu u
Visbadenu, i nastavljao da se širi u njihovim sistemima.
Rendi je obuzdala potrebu da ustane i šetkanjem po prostoriji umiri
napetost u stomaku. Mada je shvatala da u ovom slučaju mora da se osloni
na sposobnost programera CIA, nije uživala u osećanju da zavisi od nekoga.
Odvajkada je mrzela osećanje da nema potpunu kontrolu nad vlastitom
sudbinom i to je predstavljalo crtu njenog karaktera koju nije mogla da
sakrije. U njenom dosijeu u Agenciji bilo je nekoliko memoranduma u kojima
se navodila, uz odgovarajuću birokratslcu zabrinutost, njena sklonost da se
ponaša kao vuk samotnjak i spremnost da krši pravila kad god smatra da je
neophodno.
Na ekranu se pojavila nova poruka: PROBOJ OBEZBEĐENJA
ZAVRŠEN. SVA DOKUMENTA PRISTUPAČNA. NISU PRIMEĆENI
NIKAKVI ALARMI.
Zavalila se u naslon stolice s uzdahom olakšanja, osetivši kako joj
popuštaju čvorovi napetosti u mišićima ramena i vrata. Uspešno je provalila
u sistem Bundeskriminalamta. Potom se ponovo nagnu napred, spremna za
neophodni naredni korak ove operacije. Prsti joj poleteše preko tastature,
šaljući sledeću komandu Janusu. Dala je programu komandu da iskopira
svaki izveštaj, dosije i prepisku u kojima se spominje ime Vulfa Renkea.
Ponovo je bila primorana da sedi i čeka da Janus obavi svoju crnu
mađiju, sparujući potrebne lozinke sa strogo poverljivim nivoima, a zatim
prosejavajući ko zna koliko stotina hiljada arhiviranih dokumenata; neki od
njih predstavljali su digitalizovane verzije izveštaja starih i po trideset
godina. Sažeti pregledi relevantnih dokumenata počeše da se pojavljuju na
ekranu, skrolujući naviše sve bržim tempom. Najvećim delom bili su iz
samog Bundeskriminalamta, ali neki fajlovi ličili su ovako na prvu loptu na
strogo poverljiva dokumenta Istočne Nemačke, nabavljena posle ponovnog
nemačkog ujedinjenja.
Rendi sačeka da se izlista enormno dugačak spisak, a zatim ukuca još
jednu naredbu: KOPIRAJ SVE NA CE-DE. Kompjuterski sistem
Bundeskriminalamta još jednom se povinovao komandi ubačenoj u Janus i
poslušno duplirao svaki dokument u kojem se spominjao Vulf Renke na dva
prazna cedea, koja je Rendi ubacila jedan za drugim u ce-de rezač. Pošto je
to bilo gotovo, zadala je poslednju komandu, koja je efikasno očistila sistem
od špijunskog programa CIA i svaki trag akcije koju je upravo obavila.
Čim se početna stranica BKA ponovo pojavila na monitoru Zentnerovog
kompjutera, Raselova ustade, vrati cedeove u akten-tašnu i pođe ka vratima.
Čim se bude udaljila od zgrade, moći će da se zaputi ka bezbednoj kući i
ratosilja ove maske. Lažni stručnjak za računare po imenu Petra Vogel zauvek
će nestati s lica sveta, na zaprepašćenje i žalost nesrećnog Ota Froma.
Rendi će zatim odneti diskove u odeljenje CIA u Berlinu, gde će
obaveštajni analitičari krenuti u lov na anomalije i druge tragove. I na bilo šta
što bi moglo da objasni misterioznu sposobnost Vulfa Renkea da izbegne
hapšenje od strane nemačkih vlasti.
Sat vremena docnije, mala podrutina, skrivena duboko u softveru, koja je
upravljala kompjuterskim sistemom Bundeskriminalamta, započela je
rutinsko dnevno skeniranje određenih dokumenata, tražeći bilo kakve tragove
prčkanja ili neovlašćenog pristupa sistemu. Pretraživač je gotovo istog časa
detektovao značajne anomalije i počeo da ih snima. Te informacije koje je
prikupio aktivirale su dotad neupotrebljavane sekcije u sakrivenoj podrutini i
alarm, koji je zatim elektronskom poštom prosleđen na personalni kompjuter
van zvanične kompjuterske mreže Bundeskriminalamta.
Šifrovana imejl poruka odatle je prosleđena ka istoku i preusmerena kroz
čitav niz internet servera, sve dok nije stigla do svog konačnog odredišta -
moskovskih kancelarija Grupe Brant.
MOSKVA
19. FEBRUAR
BERLIN
BERLIN
KREMLJ
MOSKVA
BERLIN
Smešten oko šume i nekoliko malih, ali prelepih jezera, rejon Grinevald je
predstavljao jedno od najelitnijih i najskupljih predgrađa Berlina. Starije kuće
bile su postavljene prilično daleko jedna od druge, okružene besprekorno
uređenim dvorištima, visokim kamenim zidovima, živom ogradom i
šumarcima.
Neveliki kamionet crveno-bele boje nemačke telefonske kompanije Dojče
telekom stajao je parkiran na ulici Hagenštrase, jednoj od širih avenija rejona
Grinevald. Bilo je kasno popodne, a zubato zimsko sunce, već nisko na
obzorju horizonta, bacalo je dugačke crne senke po kolovozu. Temperatura
vazduha bila je veoma niska, a napolju jedva da se ko mogao videti.
Debeljuškasti džoger, sav ko da je umotan u ritam muzike koja je odjekivala
kroz slušalice na njegovoj glavi, dahtao je preko puta ulice ispred kamioneta
i nastavio da trči, tvrd u nameri da završi vežbanje koje mu je prepisao lekar.
Uskoro nestade s vidika u mrklom mraku među drvećem. Stariji bračni par u
kasnoj popodnevnoj šetnji prođe pored kamioneta vukući za sobom na
povocu nesrećnog, promrzlog terijera. Oni takođe skrenuše za ugao i nestaše
sa vidika.
U kabini kamioneta, Rendi Rasel je sedela pogrbljena za volanom. Nosila
je tanke kožne rukavice, običan crni bejzbol kačket da bi sakrila kratko
podšišanu plavu kosu i jednoličan, sivi radni kombinezon, koji je skrivao
njenu vitku figuru. Nestrpljivo baci pogled na ručni časovnik. Koliko će još
morati da čeka?
Jedan kraj punih usana izvi joj se naviše u suvoparnom osmehu kada
spusti pogled na kožne rukavice. Ukoliko bude morala još dugo da sedi ovde
zaludna, možda će pasti u iskušenje da grize kožu samo da bi se dokopala
noktiju.
„Posluga je krenula“, začu se iznenada mladi ženski glas u slušalicama na
njenoj glavi. „Izgleda da su konačno završili posao i krenuli kući.“
Rendi se uspravi u sedištu, posmatrajući kako stari i izubijani „audi“
polako izlazi s prilaznog puta nedaleko ispred nje. Par ilegalnih slovačkih
imigranata, kojima je Ulrih Kesler plaćao da mu čiste kuću, kuvaju i
održavaju dvorište, vraćao se u svoj buvama zagađeni stan na suprotnom
kraju Berlina. „Audi“ skrenu levo na ulicu Hagenštrase i proveze se mimo
kamioneta. Rendi pogledom isprati u retrovizoru štop-svetla automobila, sve
dok nisu nestala sa vidika.
„Šta je s našim čovekom, Keslerom?“, reče tiho u mikrofon prikačen na
okovratnik radnog odela.
„I dalje je u kancelariji", reče drugi glas, ovog puta muški i mnogo stariji.
Pripadao je oficiru Centralne obaveštajne agencije čiji je zadatak bio da
motri na zgradu Bundekriminalamta u kojoj je radio Kesler. „Ali se
definitivno nalazi na spisku pozvanih na veliku zabavu koju kancelar
priređuje večeras u Državnoj biblioteci. Sudeći prema našem dosijeu, Kesler
je pravi šampion u dupeuvlakaštvu. Neće propustiti priliku da se umeša
među najvažnije face nemačke političke scene, što znači da bi trebalo da
imaš slobodan ulaz u kuću.“
„Krenula sam“, reče mirno Rendi. Pošto je napokon imala slobodu da
dela, živci su joj bili kudikamo smireniji. „Sada idem ka posedu.“
Bez imalo oklevanja, Raselova ubaci menjač kamioneta u brzinu i skrenu
na prilazni put, koji je vijugao kroz visoko drveće oko Keslerove vile. Sama
građevina, podignuta početkom 20. veka, predstavljala je repliku engleske
seoske vile iz edvardijanskog doba, počev od blistavo belih zidova obraslih
bršljenom, pa sve do široke bele verande koja se prostirala čitavom dužinom
sprata.
Rendi priđe uz bočnu stranu kuće i parkira kamionet pored prostrane
garaže, koja mora da je nekada služila kao štala i garaža za kočije. Iziđe iz
kamioneta i nekoliko trenutaka ostade ukopana u mestu, pomno posmatrajući
i osluškujući. Ništa se nije mrdalo ni unutar kuće ni napolju među drvećem.
Rendi brzo navuče pancirni prsluk u bojama SAS preko sivog radnog
kombinezona. U džepovima i vrećicama prsluka s patent-zatvaračima nosila
je zbirku malih alatki i elektronske opreme umesto uobičajenog asortimana
oružja i rezervne municije. Kad je završila, obišla je kuću i zaputila se pravo
ka prednjim ulaznim vratima. Bio je to je jedini ulaz u kuću za koji je bila
sigurna da nije obezbeđen zasunom ili rezom.
Stala je i čučnula kako bi nakratko pregledala bravu, a zatim iz jednog
džepa izvadila odgovarajući niz kalauza. Uvuče jedan kalauz u sićušni otvor
brave i stade. „Pred vratima sam, Karla“, promrmlja u radio-predajnik,
obraćajući se svojoj podršci. „Kada ti dam signal, želim da čujem
odbrojavanje unazad od trideset sekundi. Jasno?“
„Jasno“, odgovori joj mlađa žena. „Štoperica od trideset sekundi je
spremna.“
„Jesi li tu, Majk?“, upita Rendi, ovog puta obrativši se stručnjaku za
elektroniku dodeljenom njenom timu.
„U pripravnosti sam, Rendi“, odgovori joj mirno tehničar.
„Dobro.“ Raselova se na brzinu osvrnu preko ramena. Sad da neko prođe
ulicom može komotno da je vidi - istina, samo ako pažljivo pogleda u njenom
pravcu. Što predstavlja razlog više da prestaneš da traćiš vreme, reče strogo
sama sebi. Zatim udahnu duboko, oseti kako joj svež, čist kiseonik puni
pluća a potom izdahnu. „Ajd sad.“
Koristeći obe ruke, nežno uvuče kalauz u mehanizam brave. Posle
nekoliko sekundi pažljivog prčkanja osetila je kako se mehanizam otvara.
Zadovoljno je odahnula, izvukla kalauz i vratila ga u džep prsluka, a zatim se
uspravila. „Dobro me slušajte, ljudi“, reče tiho. „Moj prisilni ulazak u kuću
počinje... sad!“
Bez daljeg oklevanja, otvorila je ulazna vrata, ušetala u Keslerov dom i
smesta zatvorila vrata za sobom. Nalazila se u širokom predvorju,
osvetljenom velikim lusterom, koji je visio s tavanice. Na obe strane
predvorja bila su bočna vrata, koja su vodila u ostale prostorije - sobu za
prijem s leve i najverovatnije dnevnu sobu s desne strane. Široko, zavojito
stepenište vodilo je na sprat.
„Trideset sekundi“, začu se glas mlade žene u njenim slušalicama i poče
da jasno i postojano izgovara brojeve koji su se pojavljivali na njenoj
digitalnoj štoperici.
Rendi žurno prelete pogledom preko hodnika, tražeći kontrolnu tablu
protivprovalnog alarmnog sistema. Eno je! Spazila je malu plastičnu kutiju
sive boje pričvršćenu na zid u visini očiju, desno od ulaznih vrata. Majušno
crveno svetlo je treperelo iznad tastature od deset brojeva, označavajući da
se alarm aktivirao čim je Rendi kročila kroz ulazna vrata. Zaškiljila je. U
najboljem slučaju, imala je trideset sekundi na raspolaganju - alarm je
omogućavao vlasniku kuće dovoljno vremena da na maloj tastaturi ukuca
bezbednosnu šifru. Posle tog perioda, alarm se aktivira i smesta uzbunjuje
najbližu jedinicu berlinske policije o provali u toku.
Rendi za tili čas otvori drugi džep s patent-zatvaračem i izvadi mali
električni šrafciger. Od brzog pritiska na dugme sa strane naprava zazuja i
ožive, vrteći se brzo u smeru suprotnom od kazaljke na satu, da bi odšrafila
prvi od dva zavrtnja koji su držali poklopac plastične kutije zatvorenim.
„Dvadeset pet sekundi."
Spremno je dočekala prvi šraf na dlan. Rendi zatim premesti šrafciger na
sledeći zavrtanj, koji se lako i brzo odvrnu. Potom skinu plastični poklopac i
zaškilji kroz klupka isprepletenih raznobojnih žica povezanih sa strujnim
kolom, pogledom tražeći sićušnu oznaku koja bi identifikovala tip
protivprovalnog sistema.
„Dvadeset sekundi.“
Rendi oseti kako joj se usta suše. Gde li je ta prokleta identifikaciona
pločica? Ponestajalo joj je vremena. Konačno opazi malenu pločicu s
tekstom nalepljenu na zadnjem zidu kontrolne kutije. „Majk! Sistem je
TURING 3000.“
„Primljeno, Rendi“, reče joj tehničar Centralne obaveštajne agencije.
„Upotrebi karticu broj pet. Otkači zeleni kabl i utakni ga u novu karticu na
položaju jedan. Onda učini isto sa crnim kablom na položaju dva. Jesi li me
razumela?“
„Razumela sam“, potvrdi Rendi, vadeći specijalnu, ranije konfigurisanu
sistemsku karticu iz džepa na prsluku.
„Deset sekundi.“
Rendi je munjevitom brzinom sledila tehničareva uputstva, prebacujući
kablove sa stare kontrolne ploče na novu, koju je donela sa sobom. Srce joj
je tuklo kao ludo, a puls joj je tutnjao u ušima. Prestravljeni glasić u njenoj
glavi poče da jadikuje kako ne radi dovoljno brzo, da će se alarm aktivirati
bez obzira na to šta bude uradila. Trudila se iz petnih žila da ga ignoriše,
usredsredivši se radije na zadatak pred sobom.
„Pet sekundi. Četiri. Tri...“
Drugi kabl ulete u karticu u njenoj šaci. Nove komande smesta potekoše
iz kartice u kontrolnu kutiju protivalarmnog sistema, oponašajući uputstva
koja bi poslala Keslerova bezbednosna kompanija da resetuje sistem posle
lažne uzbune. Crveno svetlo se istog trena promeni u zeleno.
Rendi odahnu s olakšanjem. Pošto završi posao u kući, moći će da
jednostavno preokrene čitav proces, zameni tablu i izađe kroz ulazna vrata, a
da pri tome ne ostavi nikakav očigledan dokaz da je prčkano po protiv-
provalnim sistemu.
„Uspela sam“, izvesti tiho. „Započinjem pretragu kuće.“
Krećući se samouvereno, Rendi započe detaljnu pretragu Keslerovog
doma. Počela je od prostorija u prizemlju, a nastavila s pretraživanjem soba
na spratu. Jedna stvar joj je smesta zapala za oči. Ulrih Kesler je bio
sakupljač umetničkih dela, ozbiljan kolekcionar s nepogrešivim ukusom za
ekstremno skupocena originalna dela moderne umetnosti. Osim ukoliko se
nije varala, Kesler je posedovao originalne slike Dibenkorna, Kandinskog,
Klea, Poloka, Mondrijana, Pikasa i nekolicine drugih čuvenih slikara 20.
stoleća, okačene na istaknutim mestima po zidovima raznih prostorija.
Zastala je pored svake i fotografisala je digitalnim foto-aparatom. „Nije
loše za jednog državnog službenika, herr Kesler“, promrmlja Rendi
fotografišući sliku koja je umnogome ličila na originalno delo De Kuninga.
Premda je bilo teško precizno odrediti vrednost ovih platna. bila je voljna da
se opkladi da sve đuture vrede dobrano preko deset miliona dolara. Nije bilo
nikakvo čudo što je Ulrih Kesler bio nadaleko poznat po svojoj nevoljnosti
da poziva kući kolege sa posla.
Rendi zgađeno zavrte glavom. Po svemu sudeći, zvaničnik
Bundeskriminalamta je bio izuzetno dobro plaćen za svoju ulogu u zaštiti
profesora Vulfa Renkea. Pomno istraživanje fotografija koje je Rendi pravila
za stručnjake za umetnička dela Centralne obaveštajne agencije trebalo bi da
pruži jasniji uvid u finansije Ulriha Keslera. A zbog tih detalja, znala je,
Kesler će biti veoma, veoma nesrećan - kada budu izneti na videlo javnosti.
Vrativši foto-aparat natrag u džep prsluka, Rendi nastavi dalje, pretraživši
oprezno najpre Nemčevu spavaću sobu, a zatim je prošla kroz vrata koja su
vodila u prostoriju za koju se činilo da mu je radna soba. Bila je smeštena u
zadnjem delu kuće, prostrana, raskošno uređena prostorija s prozorima kroz
koje se pružao pogled preko krošnji okolnog drveća ka bleštavim svetlima
centra Berlina.
Još s vrata Rendi pogledom brzo pregleda sobu, primetivši računar i
telefon na izrezbarenom starinskom stolu, zidove prekrivene policama s
knjigama i još jednu skupocenu sliku - iza koje bi mogao da bude skriven
mali sef, podozrevala je. Oduprla se porivu da počne da pretura po fiokama
radnog stola ili da pokuša da obije sef.
Zvaničnik BKA jeste bio korumpiran, ali nije bio idiot. Teško da bi
pronašla bilo kakav skriveni dokument prigodno naslovljen „moj tajni život i
Vulf Renke.“ Takođe, bila je uverena u to da je Kesler postavio razne
skrivene uređaje i vrlo moguće dodatne elektronske alarme kako bi zaštitio
svoju najdragoceniju informaciju. Remećenje tih mera predostrožnosti bi ga
za tren oka podstakao na oprez.
Zato je počela da otvara raznorazne džepove i vrećice svog prsluka i da
vadi čitav asortiman minijaturnih uređaja za prisluškivanje. Nasmeši se
hladno. Sumnjičav ili ne, Kesler će ubrzo otkriti da postoje i drugi načini da
se saznaju njegove najskrivenije tajne.
26
MOSKVA
***
Bilo je dobrano prošlo deset sati uveče kada su Džon Smit i Fiona Devin
ušli u bar u hotelu Beograd, ali je mesto i dalje bilo dupke puno. Muškarci i
žene u poslovnim odelima, uglavnom Rusi, premda je izvestan broj stranaca
bio raštrkan u gomili, zauzimali su najveći deo separea i stolova ili su se
tiskali i stajali za šankom. U pozadini je svirao tihi džez, ali je žamor glasnih
razgovora gotovo skroz ugušio muziku. Mada je Beograd bio veliki hotel,
sav ko kutija, bez mnogo arhitektonskog šarma, zgodna lokacija, nedaleko od
metroa i Arbata, i pristojne cene bili su zaslužni za činjenicu da je hotel bio
pun gostiju čak i usred zime.
Oleg Kirov je sedeo usamljen u ćošku bučne prostorije i ćutke pušio
cigaretu. Na stolu ispred njega stajale su dve čašice i poluprazna flaša votke.
Na licu je imao zamišljen izraz.
Smit i Fion se zajedno probiše kroz gužvu. „Možemo li da vam se
pridružimo?“, upita ga Džon na ruskom jeziku s teškim naglaskom.
Kirov podiže pogled i klimnu glavom u znak dobrodošlice. „Naravno.
Biće mi zadovoljstvo." Ustade i privuče stolicu Fioni, a zatim dade signal
rukom konobarici da donese dve nove čaše. „Smem li da vas upitam kako se
zovete? Ili će se to smatrati neuljudnim posle ovako kratkog poznanstva?“
„Ni najmanje", odgovori blago Smit. Sede na stolicu i gurnu Kirovu preko
stola svoj novi švedski pasoš. Jašvili je opravdao samohvalu i odradio
izvanredan posao. Falsifikovani pasoš je izgledao kao da ga je Smit nosao
godinama. Bio je ispečatiran ulaznim i izlaznim štambiljima carina nekoliko
različitih zemalja. „Ja sam doktor Kale Stran, epidemiolog zaposlen u
Svetskoj zdravstvenoj organizaciji.“
„A ja se zovem Berit Linkvist", reče Fiona s vragolastim osmehom.
„Lična asistentkinja doktora Strana.“
Kirov upitno podiže obrvu. „S naglaskom na lična?“
Fiona mu zapreti prstom. „Nisu svi Šveđani opsednuti seksom, gos-
podine Kirov. Moja veza sa doktorom Stranom je isključivo poslovne
prirode.“
„Izvinjavam se, gospođice Linkvist“, odgovori Rus s osmehom. Sedeo je
ćutke neko vreme i proučavao njihove izmenjene izglede. Potom zadovoljno
klimnu glavom. „Dobro odrađen posao. Trebalo bi da posluži svrsi.“
„Nadajmo se“, reče Smit. S mukom se suzdržavao da ne počeše obrve.
Perika plavih vlasi prekrivala mu je tamnu kosu, ali morao je da izbeli obrve
kako bi odgovarale boji perike - i sada su ga svrbele kao lude. Par umetaka u
obrazima mu je proširio lice, a postava oko njegovog struka naizgled je
dodala desetak kilograma njegovoj stvarnoj težini. Naočare s debelim crnim
okvirom i običnim staklima trebalo bi da odvuku pažnju sa njegovih plavih
očiju. Ništa od toga nije bilo preterano udobno ali, sve zajedno, niz promena
izmenio mu je izgled u dovoljnoj meri da mu omoguće pristojnu šansu da
prođe kroz kontrolne punktove, a da ga policija ne prepozna.
Fiona Devin je pretrpela sličan preobražaj. Kosu, koja joj je padala na
ramena, skratila je i ofarbala u tamnocrvenu boju. Potpetice su dodale dvatri
centimetra njenoj visini, dok je nov veš suptilno promenio njen stas, ali ipak
u dovoljno meri da izgleda kao potpuno druga žena.
Džon je ćutao dok je kelnerica stavljala upotrebljene čaše na poslužavnik
i zamenjivala ih novim. Potom upita: „Da li ti je tvoj prijatelj iz FSB preneo
ikakve informacije dovoljno vredne da ih podeliš s nama?“
„Jeste“, odgovori teško Kirov. U očima mu se videla zabrinutost. „Prvo,
potvrdio je da je lov na vas otvoren po naređenjima s najviših nivoa Kremlja.
Milicija i jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova su dobili uputstva da
podnose izveštaje direktno Alekseju Ivanovu.“
„Ivanovu?“, ponovi Fiona mršteći se. „To nije dobro.“
Smit se nagnu napred. „Ko je tačno taj lik Ivanov?“
„Šef Trinaeste direkcije ruske Federalne službe bezbednosti“, reče mu
Kirov. „On prima naređenja lično od predsednika Dudareva i ni od koga
drugog. Iz kojekakvih praktičnih razloga, njegovo odeljenje operiše nezavisno
od regularne komandne strukture FSB. Priča se da njegovi ljudi potpuno
nekažnjeno krše zakon i naš ustav. A ja verujem u te glasine.“ Fiona klimnu
glavom. „Čovek je bezobziran i potpuno amoralan. Ali je takođe i ekstremno
sposoban.“ Lice joj se smrači. „Zbog toga me kopka kako smo uopšte uspeli
da preživimo drugu zasedu. Zašto su ubili Vedenskaju nasred ulice, a zatim
pokušali da nas kidnapuju kolima lažne Hitne pomoći? Zašto jednostavno
nisu pozvali miliciju da nas uhapsi?“
„Zato što to nije bila predstava Alekseja Ivanova“, reče mirno Kirov.
„Barem ne u potpunosti. Moj bivši kolega je uspeo da baci pogled na
preliminarne milicijske izveštaje o incidentu - pre nego što je iz Kremlja
stigla naredba da se prekine s daljim istraživanjem.“
„I?“, upita Smit.
„Milicija je uspela da identifikuje dvojicu mrtvih“, reče im Kirov.
„Obojica su bili bivši KGB agenti, uglavnom korišćeni za ’vlažan posao’
protiv političkih disidenata i osumnjičenih izdajnika.“
Smit mrko klimnu glavom. „Vlažan posao“ je bio izraz za ubistvo koje je
država sankcionisala. „Rekao si bivši agenti KGB?“
„Aha“, reče Kirov. „Proteklih nekoliko godina radili su za Grupu Brant.“
Potom slegnu ramenima. „U pitanju su isti ljudi koji su pokušali da te
likvidiraju u Pragu.“
„Ali, Brant i njegove ubice rade za osobu koja ponudi najviše novca, a ne
za svoj groš“, istaknu Fiona. „Dakle, ko im je platio da nas kidnapuju?
Kremlj, preko Ivanova? Ili neko drugi?“
„To još nije baš najjasnije“, priznao je Kirov. „Ali je moj kolega saznao
da su kola Hitne pomoći registrovana na bolnicu Sveti Ćirilo.“
Fiona opazi Smitov upitni pogled i objasni. „Ta bolnica predstavlja neku
vrstu zajedničke zapadno-ruske ustanove,. osnovane zarad unapređenja
standarda zdravstvene zaštite u ovoj zemlji.“ Onda se okrenu ka Kirovu. „Da
li su kola bila ukradena?“
„Ukoliko jesu“, reče Kirov, „čini se da krađa nikada nije bila prijavljena
miliciji.
„Zanimljivo“, reče suvo Smit. „A ko finansira tu bolnicu?“
„Posredi je državno-privatni konzorcijum“, odgovori mu Fiona. „Otprilike
trećina budžeta pristiže iz Ministarstva zdravlja. Međutim, ostatak novca
obezbeđuje mreža stranih dobrotvornih društava i fondacija...“ Naglo stade
usred rečenice, naizgled izgubljena duboko u mislima. Potom joj se mišići
vilice stegnuše. Zaprepašćeno ih pogleda. „Uključujući pozamašan postotak
iz fondacije pod kontrolom Konstantina Malkovića.“
„Zanimljivo i postaje sve zanimljivije“, reče Smit razmišljajući iz nove
perspektive o lancu događaja protekla dva dana. Ružna mogućnost sada je
pomolila glavu, mogućnost koju nisu smeli da ignorišu. Pokaza rukom na
Fionu. „Razmisli o ovome; ti ispričaš Malkoviću za izbijanje te bolesti i
zvaničnom zataškavanju ruskih vlasti. On kaže da je užasnut i obeća ti da će
učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi ti pomogao da saznaš istinu. Ali
gle, u roku od svega nekoliko sati nađeš se pod prismotrom tima
profesionalnih ubica. Pratiš li me?“
Fiona klimnu glavom.
„Dobro“, nastavi Smit. „Nekako uspevaš da zametneš trag progoniteljima,
ali samo dok nas ne spaze zajedno kraj Patrijarhovog jezera. Mora da su
upravo tada raznorazni alarmi za uzbunu počeli da zvone na razno-raznim
mestima. Kasnije u toku iste noći, uleće Grupa Brant s namerom da nas oboje
kidnapuje. A sada se ispostavlja da ambulantna kola koja su koristili
slučajno pripadaju bolnici koja dobija tone novca od starog dobrog
Konstantina Malkovića.“
„Veruješ da je on s Viktorom Dudarevom upleten u ovu zaveru?“, upita
ga Kirov mršteći se.
„Van svake sumnje?“, odgovori Smit pitanjem i odmah odmahnu glavom.
„Ne. Možda je sve to puka slučajnost. Ali, čini se da se oko gospodina
Malkovića podiže đavolski mnogo dima, zar ne?“
„Odista“, složi se ogorčeno Fiona. „Dovoljno da pomislim kako ispod tog
dima gori prilično snažna vatra.“ Lice joj se zajapurilo od besa dok se
prisećala detalja svog intervjua s Malkovićem i razmišljala iz drugog ugla o
onome što joj je tada kazao. „No, trenutno nemamo mnogo šansi da mu bilo
šta prikačimo.“
„Tačno“, reče Kirov jednako ogorčeno. „Ukoliko je taj milijarder u istom
krevetu s Kremljom, preduzeće svaku zamislivu meru predostrožnosti sve
dok ste ti i pukovnik Smit i dalje u životu. Nikome nepoznatom neće biti
dozvoljeno da mu priđe blizu, a kamoli bilo kakvom inkriminišućem dokazu.
Direktno proganjanje Malkovića bi samo predstavljalo stavljanje glave na
panj.“
Smit klimnu u znak odobravanja. „U pravu si. I dalje ima kudikamo više
smisla da kontaktiramo s porodicama žrtava dok još uvek možemo.
Prikupljanje konkretnih podataka o toj novoj bolesti je naš prioritet. Ipak,
trebalo bi da obavestimo Freda Klajna o našim sumnjama pre nego što
povučemo sledeći potez.“
„Postoji još nešto što mislim da bi gospodin Klajn trebalo da zna“, reče
polako Kirov. „Sudeći prema rečima mog kolege iz službe bezbednosti,
postoje znaci mnogo veće opasnosti koja se kuva u ovoj zemlji, opasnosti
koja je veoma verovatno povezana na neki način s tom tajanstvenom bolešću,
ali je baca u senku po veličini i obimu.“
Smit i Fiona su ćutke sedeli i slušali sa sve većom zabrinutošću dok je
Kirov prepričavao glasine o intenzivnim vojnim pripremama, koje su počele
da kolaju kroz više nivoe u sedištu Federalne službe bezbednosti na trgu
Lubjanka. Šuškalo se o tajnim premeštajima vojske i opreme, vojnim
vežbama, prebacivanju ogromnih rezervi municije, hrane i goriva u
kamuflirane poljske logore na ruskim granicama i sve strožoj kontroli oko
Kremlja i zgrade Ministarstva odbrane. A činilo se da sve to ukazuje na
nezamislivo - ruski osvajački pohod na bivše sovjetske republike.
28
BELA KUĆA
20. FEBRUAR
BERLIN
MOSIKVA
KELN, NEMAČKA
BERLIN
***
Mrak se brzo spuštao iako je po podne bilo tek na sredini. Čvrsta masa
olovnosivih oblaka nagomilala se na nebu. Šibani snažnim istočnim vetrom,
povremeni kovitlaci svežeg snega su plesali po maltene pustim ulicama i
trotoarima rejona Grinevald. Vetar je urlao kroz obližnju šumu i skidao
nanose snega sa strmih krovova kuća ugneždenih među drvećem.
Da bi se zagrejala, Rendi Rasel je brzim hodom išla niz ulicu Klejale ka
jugu. Ova široka avenija, koja se prostirala duž istočne granice sačuvane
urbane šume, dobila je ime po američkom generalu Lusijusu Kleju, koji je
naredio da se uspostavi berlinski vazdušni most i tako spasio grad od
gladovanja na početku Hladnog rata. Obučena u modernu skijašku jaknu, crni
džemper i farmerice, Rendi se, posle opreznog šunjanja po tihom komšiluku
oko kuće Ulriha Keslera, vraćala u kombi za prismotru Centralne obaveštajne
agencije.
Zasad se ništa naročito nije događalo. Njena busija van Keslerove kuće
prijavila je samo redovan saobraćaj u oblasti. Zvaničnik Bundeskriminalamta
je i dalje bio u kući. Kako mu se Vulf Renke još nije javljao, Kesler je
postajao sve nervozniji. Uređaji za prisluškivanje, koje je Rendi prethodnog
dana postavila u njegovom domu, prenosili su zvuke neprestanog šetkanja,
sporadičnog psovanja i učestalog zveckanja flaša i čaša u blizini Keslerovog
dobro snabdevenog kredenca s alkoholom.
Rendi ponovo pomisli da je neobično što Renke ćuti. Da li je otpadnički
stručnjak za biološko oružje odlučio da sreže gubitke i prepusti Keslera
njegovoj sudbini? Što je duže vremena prolazilo bez ikakvog znaka kretanja u
kući i oko nje, ta je mogućnost delovala je sve verovatnije. Renke je, pre
svega, znao kako da opstane. Nikada nije pokazao stvarnu odanost bilo kojoj
osobi, državi ili ideologiji. Keslera bi spasao samo ukoliko bi u tome imao
ličnu korist. Mora da je dosad već posumnjao da je njegov dugogodišnji
zaštitnik u BKA pod prismotrom. Da li se onda isplati da ona lično zarobi
Keslera, pitala se Rendi. Da li može da iscedi iz njega korisne informacije
pre nego što se glavonje u Lengliju unervoze i narede joj da im ga preda?
Nasmejala se zamišljajući lica birokrata CIA, nesklonih bilo kakvom
riziku, kad čuju da je njihov obaveštajac na terenu kidnapovao zvaničnika
nemačke savezne kriminalističke policije. Ne, zaključi Raselova, to ne dolazi
u obzir. Sada je najbolja opcija privremeno povlačenje. Kasnije bi mogla da
nađe diskretan način da obavesti pretpostavljene o Keslerovom zločinačkom
ponašanju. Naravno, morala bi to da učini tako da ne otkrije da je upala u
računarsku mrežu Bundeskriminalamta.
U međuvremenu, njeni tehničari za audio-operacije pokušavali su da uđu
u trag prvom telefonskom broju koji je Kesler pozvao. Za sada su uspeli da
ga povežu s mobilnim telefonom lociranim u Švajcarskoj. Kuda je trag vodio
odatle, niko nije mogao ni da pretpostavi.
Veliki žuti autobus berlinskog gradskog saobračajnog preduzeća projuri
pored nje sa svega nekoliko putnika. Rendi osmotri okolinu. S njene desne
strane, ka zapadu, ležala je tiha šuma prekrivena snegom. S leve, preko puta
ulice, bili su redovi kuća i malih prodavnica mešovite robe. Ulica je na ovom
delu bila nešto prometnija - nekoliko privatnih automobila i šačica kamioneta
za dostavu uprkos sve lošijem vremenu. Stambeni blok dalje, videla je kombi
tima za nadziranje, parkiran između starog „audija“ i novog „opel“ karavana.
Pritisnula je dugme na srebrnastom uređaju, koji je izgledao kao ajpod,
zakačenom za pojas pantalona. Taj ’ajpod’ je bio osmišljen za tajne operacije
i imao je sofisticirani radio-predajnik s nekoliko sigurnih kanala. „Bazo, ovde
Vođa. Vraćam se ka kombiju."
„Primljeno, Vođo“, odgovori joj jedan tehničar iz kombija. Glas mu
iznenada postade oštriji. „Čekaj malo, Rendi. Primamo telefonski poziv
upućen Kesleru. Neko mu govori da bude spreman za odlazak, da je tim za
izvlačenje na putu!“
Da! Rendi oduševljeno udari pesnicom u otvoreni dlan leve šake. Bilo je
krajnje vreme. „U redu, Bazo. Spremite se za polazak. Kada ti tipovi dođu i
povedu Keslera, krenućemo za njima da vidimo kuda će ga odvesti.“
„Primljeno“, reče tehničar Centralne obaveštajne agencije. Rendi je preko
radio-veze mogla da ga čuje kako se trapavo premešta iz zadnjeg dela
kombija i na vozačevo sedište.
I dalje hodajući prema parkiranom kombiju, Rendi promeni frekven-ciju
da bi se direktno čula s mladom operativkom berlinskog odeljenja, koja je
džedžala malo dalje od Keslerove kuće niz ulicu. „Osmatraču, ovde Vođa.
Jesi li čula?“
Tisina.
Namrštila se. „Karla, ovde Rendi. Javi se.“
Nije bilo odgovora. Samo jedva čujno krčanje statičkog šuma iznad
mrtvih radio-talasa. Rendi se zbunjeno okrenu, osetivši ledene žmarke duž
kičme. Nešto je krenulo naopako. Veoma naopako. Otkopča rajsferšlus
skijaške jakne tek da izvadi „beretu“ kalibra 9 milimetara iz futrole opasane
oko ramena, a da pritom na zakači oružje za odeću - za slučaj da joj hitno
zatreba oružje.
U tom trenutku ugleda kako se crni „BMW“ sedan munjevito približava
niz aveniju Klejale. Moćni motor je urlao dok je automobil zaobilazio sporija
vozila. Mahinalno se mašila za pištolj. No, crni „BMW“ projuri pored
kombija za prismotru. Rendi odahnu s olakšanjem.
Iznenada, automobil je zakočio uz škripu kočnica. Zaneo se u zaokretu od
180 i zaustavio samo nekoliko metara dalje od parkiranog kombija.
Troja od četvoro vrata crnog sedana otvoriše se naglo uz tresak, a trojica
vitkih muškaraca hladnog pogleda iskočiše na ulicu. Munjevito su se razvili
u polukrug oko kombija Centralne obaveštajne agencije. Svaki je držao
automat, „hekler i koh“ s ugrađenim prigušivačem, spreman da puca. Rendi je
iskolačila oči kad je prepoznala crna odela i tamnozelene beretke s
kokardama u obliku orla, kakve su nosili pripadnici nemačkih elitnih
protivterorističkih jedinica GSG-9, odnosno Grenzchutzgruppe-9.
„O, sranje“, promrmlja. Mora da je neko od komšija ili vlasnika okolnih
prodavnica primetio njen tim za prismotru, postao sumnjičav, a zatim pozvao
i upozorio vlasti. Posle terorističkog napada na Ameriku 11. septembra 2001.
i užasnog krvoprolića u madridskom putničkom vozu, Nemačka, Francuska,
Španija i ostale evropske zemlje držale su pojedine elemente svojih jedinica
za borbu protiv terorizma u stanju neprestane borbene pripravnosti. Rendi
žurno spusti šaku s drške „berete.“ Nije bilo nikakvog razloga da provocira
do zuba naoružane komandose. Ako su krenuli na teroriste, živci i refleksi će
im svakako napeti do tačke pucanja.
Pažljivo je zavukla ruku u jaknu da izvuče identifikacionu karticu CIA i
pohitala prema specijalcima nemačke GSG-9. Možda bi mogla da interveniše
pre nego što preterano revnosni nemački vojnici upropaste čitavu tajnu
operaciju. Ako izvuku njene ljude iz kombija naočigled svakog radoznalog
prolaznika, više neće biti šanse da se priča drži dalje od novina i televizije. A
lokalni mediji će s uživanjem izveštavati o suludim američkim
obaveštajcima, koji uhode mirne nemačke građane.
„Vođo, ovde Baza“, reče preko radio-aparata jedan od dvojice tehničara
unutar kombija, zvučeći uzdrmano. „Šta da radimo?“
Rendi se prebaci na primarni kanal. „Samo sedite mirno, momci.
Dolazim. Pustite da se pobrinem za ovo.“
Još uvek je bila udaljena najmanje pedeset metara od kombija kada su
trojica u crno odevenih komandosa otvorila vatru, zapucavši bez ikakvog
prethodnog upozorenja ili provokacije.
Njihovi automati zaštektaše podešeni na punu automatsku paljbu,
zasipajući mecima kombi iz neposredne blizine. Pljusak varnica polete
visoko u vazduh kada na desetine metaka kalibra 9 mm prosviraše vozilo
probijajući metal, uništavajući krhku elektronsku opremu i kidajući ljudsko
meso. Većina metaka prolete pravo kroz kombi i iziđe sa druge strane skoro
brzinom zvuka. Ali, metu je pogodilo dovoljno hitaca i pretvorilo
unutrašnjost vozila u klanicu natopljenu krvlju. Rendi kroz slušalice začu
bolne krike njenih tehničara, ali smrt im je milostivo prekratila agoniju dok su
rafali nemilosrdno kosili po kombiju.
Ovo su Renkeovi ljudi, shvati užasnuto Rendi. Nisu došli da spasu
Keslera. Došli su da pobiju one koji su Nemca držali pod prismotrom.
Besno je izvukla „beretu“, naciljala munjevito u najbližeg napadača i
ispalila dva hica. Jedan metak promaši, drugi ga pogodi visoko u grudi. Ali
umesto da padne na zemlju, čovek se samo zatetura nekoliko koraka unazad,
progunđa presamitivši se na sekund-dva, a potom se ponovo uspravi. Mogla
je da vidi rupu koju je metak probio u njegovoj odeći, ali nije bilo kapi krvi.
Hriste, pomisli iznenada, ti skotovi nose pancirne prsluke. Njeni instinkti
za samoočuvanje se uključiše i Rendi se baci postrance u zaklon iza „volvoa“
parkiranog uz ivičnjak avenije Klejale.
Čovek se brzo okrete u njenom pravcu sa sve automatom. Opali dug
rafal, zasipajući mecima „volvo“.
Ležeći potrbuške iza parkiranog automobila, Rendi zari glavu dublje u
šake dok je „volvo“ drhtao i ljuljao se iznad nje, šiban mecima iznova i
iznova s nevelike razdaljine. Krhotine iskidanog metala, stakla i plastike
zapljuštaše preko ulice. Odbijeni meci i promašaji proleteše tik iznad njene
glave. Neki su se zarili u okolna parkirana vozila, drugi su se odbijali o
kolovoz, odbacujući komadiće odlomljenog asfalta u svim pravcima. Alarmi
vozila, od kojih su pucale bubne opne, oglasiše se uzduž i popreko ulice,
aktivirani iznenadnom baražnom vatrom.
Pucnjava iznenada prestade.
Žestoko zadihana, Rendi se iskobelja natrag na trotoar s „beretom“u
ispruženoj ruci, spremna da zapuca. Videla je kako dvojica u crno odevenih
revolveraša jure natrag ka „BMW-u“. Treći je okačio automat preko ramena i
stajao pogrbljen, petljajući oko nečega što je ličilo na malu zelenu vreću od
platna.
Rendi ovog puta pažljivo nacilja držeći pištolj obema rukama. Sačeka da
se mušica nišana skrasi na trećem napadaču a zatim pritisnu okidač. „Bereta“
zalaja jedanput, trznuvši se u njenom čvrstom stisku. Ništa. Promašaj.
Zaškiljila je i usredsredila se na metu. Ponovo umiri pištolj i opali još
jednom.
Metak kalibra 9 mm zari se u napadačevu butinu, razmrska butnu kost i
izlete s druge strane praćen mlazom krvi i komadića kostiju. Čovek iznenada
sede na ulicu, buljeći u neverici u svoju samlevenu nogu. Platnena vreća mu
ispade iz ruku i pade na ulicu.
Izraz očajanja prelete preko lica ranjenika. Zamahnuo je levom nogom i
šutnuo vreću što dalje od sebe. Vreća se zakotrljala preko ulice i završila
ispod izrešetanog kombija za nadzor Centralne obaveštajne agencije.
Rendi začu kako obogaljeni revolveraš uzvikuje panično upozorenje na
nekom grlenom slovenskom jeziku. Jedan od njegovih kompanjona izlete
iziđe iz crnog sedana, zgrabi ga pod miške i uvuče u automobil, ostavljajući
trag jarkocrvene krvi razmazan po ulici.
Bez imalo oklevanja, vozač automobila nagazi papučicu za gas i okrenu
natrag putem kojim su došli. S pištoljem u šaci, Rendi se uskobelja na noge.
Zanese „beretu“ u divljem, širokom luku, nišanom prateći crni „BMW“ dok je
prolazio pored nje brzinom od skoro osamdeset kilometara na sat. Povuče
okidač nekoliko puta, pokušavajući da ispali što više metaka u metu koja se
kretala munjevitom brzinom.
Jedno zrno razbi zadnji prozor automobila. Drugo probuši rupu u
prtljažniku. Ali ostali promašiše. Psujući sebi u bradu, prestala je da puca ne
želeći da rizikuje i greškom pogodi nevine prolaznike.
„BMW“ nastavi dalje, jureći ka severu sve dok konačno nije nestao s
vidika u sve gušćem sumraku.
Rendi je još nekoliko trenutaka stajala i zurila niz aveniju u čistoj
neverici. Bila je zabezeknuta ovim direktnim krvavim napadom na njen tim.
Kako se ovo dogodilo, za ime božje, zapita se ogorčeno. Kako su ubice Vulfa
Renkea uspele da ih pronađu s takvom nepogrešivom preciznošću?
Polako je spustila cev „berete“ i naterala sebe da zakoči oružje. Nije joj
bilo lako. Ruke počeše da joj drhte dok je divlje uzbuđenje borbe prsa u prsa
polako čilelo, ostavljajući za sobom samo tugu i gnev. Bacila je pogled preko
ramena prema izrešetanom kombiju.
Mala platnena vreća jedva se videla. Ležala je postrance pored jednog od
zadnjih točkova vozila.
Vreća, reče njen razum. Misao ga ispravi delić sekunde uoči eksplozije.
Ne, pomislila je hladno. To je bomba, dinamit.
Beži, reče sama sebi. Beži odavde! Mozak joj je radio trista na sat, a telo
se okrenulo i potrčalo dalje od kombija što je brže moglo. S pištoljem u šaci,
projurila je mimo parkiranih automobila čiji su vozači i dalje šokirano zurili u
uništeni kombi.
„Izlazite! Svi napolje!“, povika na nemačkom mašući „beretom.“
„Bomba!“
U tom trenutku odjeknula je eksplozija.
Nagli blesak zaslepljujuće bele svetlosti pokida pomrčinu iza njenih leđa.
Još u punom trku, bacila se na zemlju i sklupčala kako bi se zaštitila tačno u
momentu kad je udarni talas, valjajući se iz samog centra snažne eksplozije,
preleteo preko nje. Masivni zid vrelog vazduha podiže je s pločnika i odbaci
nekoliko metara dalje. Istovremeno, činilo se kako joj ogromna šaka -
strahovito veliki pritisak izazvan eksplozijom - istiskuje svaki atom kiseonika
iz pluća.
Bleštava bela svetlost polako izblede. Okolinu proguta mrkli mrak. Svet
oko nje iščeznu dok je gubila svest.
Osvestila se svega nekoliko sekundi kasnije. Ležala je sklupčana uz
automobil izvrnut na bok od siline udarca. Polugluva, dok joj je u ušima i
dalje zvonilo, Rendi je s polako sela, a zatim ustala, štrecajući se protiv svoje
volje od bola u izmučenim mišićima i odranim delovima tela.
Svuda na ulici, ostali ošamućeni i povređeni ljudi izvlačili su se iz
automobila oštećenih udarnim talasom ili letećim krhotinama. Umazani
krvlju, neki šepajući zbog slomljenih udova, teturali su se slepo iz svojih
kuća ili prodavnica oštećenih prilikom eksplozije. Silovita detonacija
poskidala je krovove, srušila dimnjake i razbila svaki prozor okrenut prema
ulici, a krhotine razbijenog stakla letele su kroz dnevne sobe, kuhinje,
spavaće sobe domova i izloge prodavnica.
Rendi se polako okrete i zagleda ka mestu na kojem se donedavno
nalazio kombi za prismotru.
„Ford“ je nestao, a na njegovom mestu pušila se ružna, izgorena olupina
iskrivljenog metala. Svi ostali automobili parkirani u prečniku od pedeset
metara od uništenog kombija sada su ležali razbacani po aveniji Klejale -
izgužvani, smrskani i obavijeni narandžastim plamenom. Gusti crni dim
kotrljao se preko avenije.
Rendi zatrepta da rastera suze. Nije vreme za tugovanje, zaključi hladno.
Doći će i to, ukoliko poživi dovoljno dugo.
Nateravši sebe da se fokusira, brzo je pregledala svoju opremu. Njen
radio-aparat je bio mrtav, najverovatnije uništen bez mogućnosti popravke
kada ju je udarni talas eksplozije odbacio preko pločnika. Pa, to i nije toliko
bitno, pomisli sumorno. Na kraju krajeva, više nije imala s kim da kontaktira.
Spazila je svoju „beretu“ nekoliko metara dalje na trotoaru i trapavo
došepala do oružja kako bi ga pokupila.
Mršteći se dok se koncentrisala, pažljivo je pregleda pištolj. Premda su
drška i cev bili izgrebani, činilo se da su udarna igla, povratna opruga, udarač
i navlaka bili neoštećeni. Krajičak usana joj se iskrivi u ironičnom osmehu na
svoj sopstveni račun. Sudeći po izgledu, oružje kalibra 9 mm bilo je u boljem
stanju od nje.
Pritisnula je dugme pričvršćivača okvira, izvadila poluprazan magacin i
spremila ga u unutrašnji džep jakne. Potom je ubacila nov okvir s petnaest
metaka, otkočila i repetirala. Bila je spremna.
Vratila je „beretu“ u futrolu u pregibu ramena i bacila poslednji turoban
pogled ka zadimljenoj olupini kombija razbacanoj po aveniji Klejale. Čula je
sve glasnije zavijanje sirena vatrogasnih, policijskih i vozila Hitne pomoći.
Nadležne nemačke službe reagovale su na vesti o nesreći.
Kucnuo je čas da ode odavde.
Rendi se okrenula i počela da hramlje ka zapadu, zalazeći sve dublje
među drveće šume rejona Grinevald dok nije sasvim nestala s vidika. U šumi
je skrenula na sever i natera sebe u bolan trk, sve brže i brže kroz senke i
nemo, u belo zaodeveno drveće.
33
U ORBITI
BELA KUĆA
Još uvek je bilo rano jutro kad je uniformisani agent Tajne službe uveo
Freda Klajna u predsednikovu radnu sobu na spratu istočnog krila Bele kuće.
Soba, prepuna starih knjiga, slika Fredrika Remingtona i Džordžije O’Kif, i
fotografija razuđenog krajolika savezne države Novi Meksiko, pripadala je
samo Samjuelu Kastilji - njegovo privatno utočište od svakodnevnog ludila
javnih prostorija Bele kuće.
Predsednik Sjedinjenih Država sedeo je u jednoj od dve velike fotelje u
sobi i neraspoloženo prelistavao jutarnje obaveštajne izveštaje. Na obližnjem
poslužavniku hladio se netaknuti doručak. Pokazao je rukom na drugu
fotelju. „Sedi, Frede.“
Klajn ga posluša.
Kastilja umorno odgurnu hrpu papira u stranu i okrenu se prema svom
starom prijatelju. „Ima li ikakvih novih vesti o Smitu ili ostalima u Moskvi?“
„Još uvek nema“, reče mu Klajn. „Ali, očekujem da sledeći izveštaj
stigne u roku od najviše sat vremena."
Predsednik mrko klimnu glavom. „Dobro. Zato što će mi biti potrebne
sve informacije koje mogu da dobijem - i biće mi potrebne veoma uskoro.
Svakako u roku od četrdeset osam sati.“
Klajn upitno podiže obrvu.
„Sve sam ubeđeniji da šta god da Rusi planiraju nailazi veoma brzo“,
objasni mu Kastilja. „Što znači da imamo sve manje vremena na raspolaganju
da ih odvratimo od toga.“
„Da, gospodine", složi se šef službe Tajna Jedan. Ako su glasine o sve
bržem tempu ruskih vojnih priprema, koje su Smit i Fiona Devin pokupili,
istinite, Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebalo bi da već reaguju ako
ne misle da zakasne.“
„Sazvao sam tajni sastanak s visokim predstavnicima naših najbližih
saveznika“, reče mu Kastilja. „Sa predstavnicima zemalja koje još uvek
mogu da zadaju prilično žestok vojni udarac - Velikom Britanijom,
Francuskom, Nemačkom i Japanom, za početak. Želim da dogovorimo
zajednički odgovor Kremlju, niz konkretnih mera koje će naterati Dudareva
da se povuče pre nego što pritisne okidač operacije koju planira, kakva god
ona bila.“
„Kada?“, upita mirno Klajn.
„Ujutro 22. februara“, reče predsednik. „Mislim da ne možemo priuštiti
sebi luksuz da čekamo duže od tog datuma.“
Klajn se namršti. „To je veoma kratak vremenski rok“, reče konačno. „Ne
znam mogu li da obećam konkretne rezultate do tada.“
Kastilja klimnu glavom. „Razumem. Ali samo nam je toliko vremena
ostalo, Frede. Veruj mi, svima ostalima postavljam podjednako nemoguće
zahteve. Na sastanku Saveta za nacionalnu bezbednost prošle noći zapovedio
sam preusmeravanje svake komponente naše nacionalne obaveštajne moći -
špijunskih satelita, stanica za presretanje signala i mreža agenata koje su nam
preostale - na istu misiju. Kada se naši saveznici pojave u Ovalnom kabinetu,
biće mi potrebni nepobitni i ubedljivi dokazi o agresorskim namerama
Rusije.“
„A ukoliko ne budemo mogli da ih obezbedimo na vreme?“
Predsednik uzdahnu. „Onda ću ipak održati sastanak, ali se neću
zavaravati. Bez nečega što je više od mojih ličnih strahovanja i pregršti
neodređenih nagoveštaja nevolje, veoma su male šanse da će bilo ko od naših
saveznika biti voljan da s nama uđe u klinč s Moskvom."
Klajn suzdržano klimnu glavom. „Obavestiću pukovnika Smita o zadatom
vremenskom rok što pre.“
„Uradi to“, reče Kastilja blago. „Ne dopada mi se što moram da zatražim
od tebe da izlažeš svoje ljude još većoj opasnosti, ali zaista ne vidim nikakvu
alternativu.“ Predsednika je usred rečenice prekinula zvonjava telefona. Brzo
je podigao slušalicu. „Da?“
Dok ga je Klajn posmatrao, predsednikovo široko izborano lice se
smračilo. Najednom je izgledao godinama stariji.
„Kada?“, pitao je stežući slušalicu tako jako da su mu zglavci prstiju
pobeleli. Sasluša odgovor, a zatim čvrsto klimnu glavom. „Razumem,
admirale“, reče mirno.
Predsednik Sjedinjenih Država prekinu vezu, a potom ukuca međunarodni
broj Bele kuće. „Čarli, ovde Sem Kastilja", reče svom šefu kabineta. „Smesta
sazovi sednicu Saveta za nacionalnu bezbednost. Imamo kriznu situaciju.“
Pošto je završio razgovor, Kastilja se okrenu Klajnu. „To je bio general
Bros“, reče. Pogled mu je bio umoran i obeshrabren. „Upravo je primio hitnu
poruku iz generalštaba Svemirske komande u Koloradu. Dogodila se
eksplozija u svemiru, a mi smo izgubili jedan od naših najboljih špijunskih
satelita - ’lakros-5’.“
34
SEVERNO OD MOSKVE
Napolju je vladao mrkli mrak kada su Smit i Fiona Devin stigli do svog
sledećeg odredišta, velike dače koja se nekada nalazila u vlasništvu starca
Aleksandra Zakarova, druge žrtve izbijanja bolesti koju su istraživali. Pre
nego što se penzionisao, Zakarov je bio uticajan pripadnik vladajuće
Komunističke partije i direktor kompleksa teške industrije. Tokom prvih,
divljih godina razvoja kapitalizma posle pada Sovjetskog Saveza, Zakarov se
obogatio prodajući „deonice“ fabrika pod svojom kontrolom.
Luksuzna dača, koju je pazario delom tog nepošteno stečenog novca, bila
je na teško pristupačnom mestu, na sat vremena vožnje severno od Moskve.
Dok su mileli uzanim seoskim drumovima zakrčenim snegom, kroz mračne
šume i pored malih sela i napuštenih crkava, Smit se pitao zbog čega je, za
ime sveta, Aleksandrova bogata udovica izabrala da živi tako daleko od
Moskve - naročito tokom dugih, hladnih i mračnih zimskih meseci. Za najveći
deo moskovske bogate elite dače su uglavnom bile rustična letnja utočišta,
mesta na koja su bežali da se opuste i razonode tokom sparnih dana u julu i
avgustu. Malo bogataša trudilo se da napusti udobnost prestonice pošto bi
pao prvi sneg, izuzev možda o retkim vikendima i praznicima, kada su uživali
u nordijskom skijanju i ostalim zimskim sportovima.
Nepunih pet minuta pošto su bili uvedeni u u elegantno opremljenu sobu
za prijem, Džon i Fiona se više nisu pitali zašto je udovica bivšeg partijskog
funkcionera živela u ruralnoj izolaciji. Njihova odbojna domaćica bila je od
sorte koja niti je želela društvo drugih ljudi niti je uživala u njemu. Volela je
da živi u samoći, okružena šačicom plaćenih slugu neophodnih da kuvaju,
čiste i na svaki drugi način zadovoljavaju njene sitničave i ekscentrične
hirove.
Madam Irina Zakarova bila je sićušna žena oštrog, orlovskog nosa i
malih, tamnih očima grabljivice, koje su uvek bile u pokretu - osmatrajući,
procenjujući, a zatim odbacujući s prezirom. Na njenom uzanom i duboko
izboranom licu nalazio se kiseli, mrgodni izraz osobe koja od bližnjih veoma
malo očekuje, i koju ljudi skoro nikad ne razočaraju u takvom stavu.
Udovica zavidljivo pregleda Smitove falsifikovane akreditive Svetske
zdravstvene organizacije, a zatim mu vrati dokumenta flegmatično slegnuvši
ramenima. „Dobro. Možete da mi postavite svoja pitanja, doktore Stran",
reče. „Ne mogu da vam obećam da ćete od mene dobiti mnogo korisnih
odgovora. Da budem iskrena, čitava zapetljancija oko bolesti mog supruga
bila mi je smrtno dosadna." Usta joj se još više iskriviše nadole. „Svi ti
smešni lekari i medicinske sestre i zvaničnici Ministarstva zdravlja, koji su
postavljali istovetna dosadna pitanja: šta je poslednje jeo? Da li je ikada bio
izložen radijaciji? Koje lekove je uzimao? Pitanja bez kraja i konca,
beskrajno ispitivanje. Bilo je tako apsurdno."
„Zašto apsurdno?“, upita je oprezno Smit.
„Iz jednostavnog razloga što je Aleksandar bio hodajući katalog lošeg
zdravlja i loših navika“, odgovori hladno madam Zakarova. „Čitavog života
je previše pušio, pio i ždrao. Mogao je umreti od bilo čega - srčanog udara,
moždane kapi, neke vrste raka... bilo čega. Stoga, činjenica da je njegovo telo
na kraju popustilo teško da predstavlja ikakvo iznenađenje. Zaista ne
shvatam svu tu zbrku koju su lekari podigli u vezi s njegovom smrću.“
„Ista neobična bolest pokosila je još nekoliko ljudi“, reče kratko i jasno
Fiona. „Među njima i nevinog dečaka, koji nije imao štetne navike kao vaš
suprug.“
„Zaista?“ upita nehajno udovica. „Inače potpuno zdravo dete?“
Smit klimnu glavom, trudeći se da prikrije odbojnost koju je osećao
prema ovoj hladnoj i neverovatno sebičnoj ženi.
„Kako je to čudno“, reče madam Zakarova uz još jedno nemarno sleganje
ramenima, a zatim slabašno uzdahnu. „Pa, dobro, onda pretpostavljam da
moram dati sve od sebe kako bih vam pomogla, bez obzira na sve
neprijatnosti koje će mi to izazvati.“
Strpljivo, mnogo strpljivije nego što je mislio da je moguće, Smit joj je
postavio niz istih pitanja u vezi sa zdravstvenim stanjem njenog supruga koja
je ranije postavio Voronovima. Fiona je još jednom pažljivo zapisivala
odgovore, ali ovi što ih je udovica davala bili su izluđujuće nepotpuni.
Konačno, kada je starica počela da pokazuje nedvosmislene znake da se
njeno ograničeno strpljenje bliži kraju, Džon odluči da pređe na glavno
područje njihovog interesovanja - Evropski centar za istraživanje stanovništva
i uzimanje uzoraka DNK u okolini Moskve.
„Hvala vam na vremenu, madam Zakarova. Bili ste nam od izuzetne
pomoći“, slagao je Smit, a zatim se zavalio u stolicu i počeo da skuplja svoje
hartije. Odjednom se naglo zaustavi i ponovo pažljivo nagnuo ka njoj. „Oh,
postoji još samo jedna sitnica o kojoj bih da vas priupitam.“
„Da?“
„Naši izveštaji pokazuju da ste vi i vaš suprug prošle godine učestvovali
u velikom uzimanju DNK uzoraka", reče ležerno Smit i zamisli da igra neku
vrstu mentalnog šaha. „Da li je to tačno?“
„Velika studija o genetici?“, šmrknu tiho starica. „Oh, da. U ime nauke
gurali smo štapiće u usta na zahtev potpunih stranaca. Odvratan ritual, ako
želite moje mišljenje. Međutim, Aleksandar je bio veoma uzbuđen u vezi sa
čitavim grotesknim procesom.“ Prezrivo odmahnu glavom. „Moj suprug je
bio budala. On je zaista verovao kako će taj takozvani projekat o poreklu
Slovena dokazati jednu od njegovih suludih teorija - naime, da smo mi Rusi
vrhunac evropske rasne i etničke evolucije.“
Džon natera samog sebe da se neodređeno nasmeši, skrivajući
oduševljenje. Mat. Sada je bio siguran da su otkrili važan deo o nastanku ove
smrtonosne bolesti.
Jer to jutro su Fiona i on već sklopili neke kockice. Naime, kad su
završili razgovor s bračnim parom Voronov, otišli su natrag u bezbednu kuću
u Zamorskvorečju. Dok je Smit ponovo pregledao svoje beleške i obavljao
telefonske razgovore neophodne za ugovaranje upravo završenog razgovora s
udovicom Zakarov, Fiona je nekoliko sati surfovala na internetu, tražeći svaki
podatak o Evropskom centru za istraživanje stanovništva i projektu o
istraživanju porekla Slovena. Bilo je previše opasno da Fiona kontaktira sa
svojim uobičajenim izvorima, a na internetu je bilo veoma teško doći do
detaljnih informacija, koje su im bile potrebne. Bez obzira na to, uklopila su
se dva važna komadića slagalice.
Prvi se ticao projekta o poreklu Slovena. Bio je to ogroman, skup i
ambicizan naučni poduhvat, pa ipak su istraživači uzeli uzorke DNK od
svega hiljadu ljudi s područja Moskve; u odnosu na nekih devet miliona duša
koje tu žive, bio je to mali broj. Dobro, možda je za potrebe procene
istorijskih premeštanja slovenskog naroda ta količina uzoraka bila sasvim
dovoljna, pogotovo kad se uzme u obzir da je više hiljada drugih uzoraka
uzetih u ostalim državama istočne Evrope i širom bivših sovjetskih republika.
Međutim, to je takođe značilo da veza između sedmogodišnjeg Mihaila
Voronova i sedamdesetpetogodišnjeg Aleksandra Zakarova nije samo puka
slučajnost. Šanse protiv takve koincidencije su bile negde oko osamdeset
jedan milion prema jedan.
Drugo, ponovo se pojavilo ime Konstantina Malkovića. Korporacije i
fondacije koje je milijarder kontrolisao davale su pozamašne količine novca
Evropskom centru za istraživanje stanovništva. Javnosti je bila dostupna
svega nekolicina stavki budžeta Centra, ali Fiona gotovo da je mogla da se
opkladi da je milijarderovim novcem direktno finansiran projekat istraživanja
porekla Slovena.
Smit se namršti. Jedna potencijalna veza s Konstantinom Malkovićem -
kola Hitne pomoći iz bolnice Sveti Ćirilo - mogla se odbaciti kao puka
slučajnost. Dve nisu. Malković je bio upleten u ovu zaveru sa svojim
ortakom u Kremlju, Viktorom Dudarevom.
Smit se trudio da drži pod kontrolom izraz lica kada je čuo izveštaj preko
taktičkog radio-aparata nalcačenog na kontrolnu tablu „forda eksplorera“.
Čuo je kako Fiona tiho usisava vazduh kroz zube. Oboje su znali da je
Kirov primećen. A njih dvoje nisu mogli da ga upozore da je u opasnosti.
Brant se nagnu napred i uze mikrofon. „Primljeno, Fadejeve. Mi ćemo se
postarati za situaciju. Gotovo.“ Potom baci pogled preko ramena na
zarobljenike. „To je vaš kolega, pretpostavljam.“
Ovi i ne trepnuše.
Brant se nasmeši kada ugleda pažljivo nameštene ravnodušne izraze na
licima zarobljenika. „Ja nisam budala“, reče im mirno. „Profesionalci ste.
Znao sam da ne biste otišli u zonu opasnosti bez odgovarajuće podrške.“
Kako bi sakrio očaj koji ga je iznenada preplavio, Smit se zagleda kroz
prozor. U mrklom mraku bilo je teško videti bilo šta konkretno, ali mu se
učini kako se kreću uz blagu uzvišicu, putem koji je krivudao uz obronak
niskog, gusto pošumljenog brdašceta. S leve strane, pošumljena padina se
blago spuštala, ispresecana tu i tamo klisurama zagušenim kamenjem,
žbunjem i šikarom.
Smit začu kako Brant na sedištu ispred njega ponovo govori u mikrofon
radio-aparata. „Sva vozila, stoj“, reče flegmatično. „Pripremite se za akciju s
leđa.“
Veliko terensko vozilo u kojem su bili istog časa uspori i stade uz ivicu
puta, tik iza slepe krivine. „Volga“ i drugi „ford eksplorer“ postupiše isto i
stadoše iza njih. Vrata se uz tresak otvoriše, a Brantovi ljudi iskočiše na
uzani drum i munjevito se skloniše iza okolnog drveća s automatskim
oružjem na gotovs.
Zavladala je gluva tišina. A onda Džon i Fiona začuše buku motora vozila
koje je nailazilo putem iza njih. Na jedvite jade, okrenuše se da bi pogledali
kroz zadnji prozor.
Smit oseti kako mu se mišići vilice stežu. Šta može da uradi? Smrknuto
je razmatrao opcije. Ali s rukama vezanim iza leđa nije mogao ništa.
Naravno, možda bi mogao da se baci preko sedišta na Branta i vozača, ali da
li bi to izazvalo dovoljnu pometnju da Kirov dobije priliku za borbu? Slegnu
ramenima u sebi. Premda je ta akcija delovala uzaludno, bila je jedina
moguća. Krišom pokrenu ruke i noge, pokušavajući da razmrda ukočene
mišiće pre nego što povuče naredni potez.
„Budite mirni, pukovniče“, reče mu ledenim glasom Brant. „Ili ću vam
prosvirati glavu.“
Smit oprezno baci pogled preko ramena.
Muškarac sivih očiju je zurio je pravo u njega. Pištolj je držao uperen
direktno u njegovo čelo.
Iznenada, ranije nego što je iko očekivao, terensko vozilo ruske
proizvodnje pojavilo se iza krivine. Munjevito je jurilo u blesku svetlosti
farova.
Brantovi ljudi istog trena otvoriše paljbu. Gromoglasno štektanje
automatskog oružja razbi zamrznutu tišinu zimske noći. Meci zasuše terensko
vozilo, bušeći ogromne rupe u šasiji i odbijajući komadiće pokidanog metala
u vazduh. Vetrobransko staklo rasprsnulo se na hiljade komadića pod mecima
kalibra 9 mm, ispaljenim iz neposredne blizine.
Načisto izrešetan, Kirovljev „UAZ hanter“ je u punoj brzini skrenuo s
druma i survao se niz pošumljenu padinu. Poskakivao je nizbrdo, zatim se
zakucao u veliku brezu uz gromoglasni tresak, a onda se prevrnuo na stranu i
survao preko ivice klisure. Dok se okretao, svetlost njegovih farova još
jednom je nakratko osvetlila drveće i žbunje na padini a zatim je nestala.
Obronak je ponovo utonuo u potpuni mrak.
Kada je svetlost nestala, Džon i Fiona razmeniše užasnute poglede.
Nijedno od njih dvoje nije gajilo nikakvu nadu da je Kirov preživeo ubilačku
sačekušu i sudar, kojima su upravo prisustvovali.
Brant sačeka da Amerikanci odvrate poglede prepune tuge. I dalje držeći
pištolj uperen u Smitovu glavu, drugom rukom uze mikrofon radio-aparata.
„Fadejev? Ovde Brant. Završili smo. Slušaj, vrati se u svoj automobil i kreni
uzbrdo prema nama. Želim da pregledaš olupinu tog terenskog vozila i
pronađeš dokumenta vozača. Pogledaj možeš li da saznaš ime čoveka kojeg
smo upravo ubili. Razumeš?“
Ravnodušan, bezizražajan glas zakrča preko zvučnika radio-aparata.
„Razumem.“
Brant klimnu glavom. „Odlično. Kad završiš, podnesi izveštaj glavnom
štabu Grupe u Moskvi. Mi nastavljamo prema manastiru."
Brant sasluša kako se Fadejev odjavljuje, a zatim prekinu vezu.
Zatim je pogledao preko naslona sedišta u zarobljenike i slegnuo
ramenima. „Toliko o vašem prijatelju“, reče i hladno se nasmeši. „A uskoro
ćemo moći da započnemo bolan proces ispitivanja na temu za koga radite i
koliko toga ste im već ispričali...“
36
BAKU, AZERBEJDŽAN
BELA KUĆA
Ljudi koji sede oko dupke punog konferencijskog stola u sobi za krizne
situacije u Beloj kući izgledaju turobno svi odreda, shvatio je predsednik
Sem Kastilja gledajući namrgođena i stroga lica članova Saveta za nacionalnu
bezbednost. Većina okupljenih bila je bila duboko zabrinuta da će SAD
uskoro ući u ozbiljan sukob s Rusijom, ali niko nije bio ubeđen da su
informacije koje su imali dovoljno pouzdane da bi na osnovu njih mogao da
ponudi neki konkretan predlog kako da se nose sa zastrašujućom
diplomatskom i vojnom krizom u koju su srljali.
Predsednik je znao da su, u suštini, svi bili umorni od tapkanja u mraku.
Imali su puke fragmente - sve brži talas tajanstvenih smrti u zemlji i
inostranstvu, glasine o sve intenzivnijim ruskim vojnim pripremama i
postojano dobovanje ruske propagande o „opasnoj političkoj nestabilnosti“ u
susednim državama. Nažalost, nisu baratali konkretnim dokazima i
analizamama potrebnim da se ti fragmenti povežu u jasan obrazac, u nešto što
bi ubedljivo razotkrilo šta zaista planiraju Dudarev i njegovi generali. Bez
jasnog nacrta, niko u Evropi ili drugde na svetu neće biti voljan da se
suprotstavi Moskvi.
Kastilja se okrenu prema Vilijamu Veksleru, direktoru Nacionalne
obaveštajne službe. „Možemo li da promenimo orbitu preživelog satelita
„lakros“ kako bismo stekli pravi uvid u stanje u tim ruskim graničnim
područjima koja nas najviše zabrinjavaju?“
„Plašim se da ne možemo, gospodine predsedniče“, odgovori s
oklevanjem mršavi, zgodni bivši senator. „Uništeni ’lakros-5’ bio je noviji od
dva satelita. Drugi, ’lakros-4’, predugo je u orbiti. Prosto nema dovoljno
goriva da postigne željenu orbitu.“
„Pa, koliko vremena je potrebno da se lansira zamena za ’lakros-5’?“,
upita Kastilja.
„Predugo, gospodine“, ubaci se u razgovor Emili Pauel-Hil, njegova
savetnica za nacionalnu bezbednost. „Centralna obaveštajna agencija kaže
minimum šest nedelja. Međutim, ako bismo se ozbiljno kladili ja bih tipovala
na tri do pet meseci kao mnogo realniji vremenski okvir.“
„Gospode Bože“, promrmlja predsednik. Dotad bi Rusi mogli da prevezu
vojsku i tenkove, kojima su pokušavali da uđu u trag, sve do Sibira i ponovo
natrag. Pogleda preko stola u admirala Stivena Brosa, predsedavajućeg
Komiteta načelnika generalštabova. „Šta vi mislite o uništenju našeg satelita,
admirale? Da li je to bio nesrećan slučaj - ili promišljen napad sračunat na to
da nas oslepi?“
„Ne znam, gospodine“, reče oprezno stameni, snažno građeni oficir
mornarice. „Svemirska komanda je bila u stanju da obavi samo preliminarne
analize podataka koje su zabeležili naši sateliti za rano upozoravanje.
Međutim, general Kolins i njegovo osoblje izveštavaju da su eksplozije koje
su primetili na ruskom satelitu KOSMOS-8B bile izuzetno snažne.“
„Dovoljno snažne da unište još jedan satelit udaljen stotinama
kilometara?“
„Iskreno sumnjam u to, gospodine predsedniče. S obzirom na njihove
različite orbite, šanse da toliki broj krhotina ruskog satelita KOSMOS-8B
pogodi ’lakros-5’ su... pa, astronomske", odgovori suvo Bros. Potom slegnu
ramenima. „Ali, to su samo pretpostavke. U ovom trenutku nemamo potrebne
podatke da dokažemo bilo šta, na ovaj ili onaj način.“
Kastilja smrknuto klimnu glavom, kipeći od besa u sebi. Bez pouzdanih
dokaza da su Rusi namerno dejstvovali, Sjedinjene Države nisu imale drugog
izbora nego da otpišu sumnjivi gubitak špijunskog satelita vrednog nekoliko
milijardi dolara. Usta mu se stisnuše u tanku, gnevnu liniju. „Šta je s našim
satelitima za fotografsko izviđanje tipa KH?“, upita.
„Već obavljamo pozamašan broj orbitalnih preletanja iznad datih
područja“, odgovori Emili Pauel-Hil. „Međutim, oblaci nam predstavljaju
veliki problem. Trenutno, vreme iznad najvećeg dela Ukrajine i Kavkaza je
neverovatno loše. Čak i s našim termalnim senzorima, nismo u mogućnosti da
prikupimo mnogo detalja kroz guste mase oblaka koje prekrivaju region.“
Kastilja sumorno shvati da je u čitavom razgovoru ostavljena neizrečena
jednostavna činjenica da čak i najkvalitetnije satelitske fotografije zahtevaju
vešto tumačenje i analizu kako bi se pronašli korisni podaci, a da je previše
najboljih američkih tumača fotografija trenutno na samrti ili već mrtvo.
Čarls Jurej, šef osoblja Bele kuće, oglasio se sa svog mesta. „Zašto u tom
slučaju ne probamo s vazdušnim izviđanjem? Imamo letelice opremljene
radarima. Zar ne možemo da ih pošaljemo u blizinu ruske granice?“
„Fizički, da“, reče nenadano državni sekretar Padžet. „Diplomatski, ne.
Pošto im je toliko političkih i vojnih vođa mrtvo ili na samrti, vlade Ukrajine,
Gruzije, Azerbejdžana i ostalih bivših sovjetskih republika su izuzetno krhke.
U sadašnjoj situaciji nijedna od tih vlada neće rizikovati da isprovocira
Kremlj tako što će nama dozvoliti da koristimo njihov vazdušni prostor za
izviđačke letove. Svaki zahtev, koji smo prosledili kroz sve moguće
diplomatske kanale, do sada je odbijen.“
Kastilja ponovo klimnu glavom. Izgledalo je kao da se najcrnji scenario,
koji je mučio njega i Freda Klajna poslednjih nekoliko dana, sve više bliži
ostvarenju. Rusi su tu novu bolest, ukoliko je ona zaista njihovo maslo, a to
se činilo sve izvesnijim, na efikasan način koristili da izazovu konfuziju i
haos. Veliko je pitanje dokle je Viktor Dudarev spreman da ide kako bi
iskoristio trenutnu prednost? Hoće li se zadovoljiti slabljenjem
novouspostavljenih demokratija u okolini Rusije ili ima mnogo veći apetit?
Vrata sobe za krizne situacije se otvoriše, a u prostoriju uđe mlada žena
ozbiljnog lica s naočarima rožnatog okvira i žurno pohita ka mestu na kojem
je Vilijam Veksler sedeo i hvatao beleške. Žena se nagnu napred i prošapta
nešto u uvo direktora Nacionalne obaveštajne službe. Njegovo preplanulo
lice u trenu preblede.
„Postoji li nešto za šta treba da znam, Bile?“, upita ga oštro Kastilja.
Veksler pročisti grlo, izgledajući nelagodno. „Vrlo moguće, gospodine
predsedniče“, priznao je. „Plašim se da je Centralna obaveštajna agencija
upravo izgubila jedan od svojih tajnih operativnih timova, grupu obaveštajaca
na zadatku u Berlinu. Preliminarni izveštaji su nepotpuni, ali čini se da su
napadači, naoružani automatskim oružjem i eksplozivom, napali iz zasede
naše agente nasred ulice. Šef berlinskog ogranka Centralne obaveštajne
agencije trenutno putuje ka mestu napada, ali situacija izgleda loše. Veoma
loše. Čini se da nema preživelih.“
„Isuse Hriste“, prošapta Čarls Jurej.
„Amin, Čarli“, reče Kastilja oprezno. Ramena su mu se blago pognula,
kao da je sva težina novih pogibija i novih zlatnih zvezdica za memorijalni zid
u glavnom štabu CLA legla na njegova pleća. Potom se namrštio.
Najpre satelit „lakros“, a sada i ovaj krvavi masakr američkih
obaveštajaca. Da li su ta dva slučaja nekako povezana? Okrenuo se natrag
Veksleru. „U kakvoj je misiji bio taj tajni operativni tim?“
Direktor Nacionalne obaveštajne službe je izgledao zbunjeno. „Njihova
misija, gospodine predsedniče?“, ponovio je nesigurno. Zatim poče da
prelistava papire pred sobomom, očigledno pokušavajuči da kupi vreme.
Prostorijom zavlada nelagodna tišina. Niko od okupljenih za
konferencijskim stolom u sobi za krizne situacije nije gajio previše
poštovanja prema bivšem senatoru. U najboljem slučaju, smatrali su ga
bezvrednjakovićem. U najgorem, doživljavali su ga samo kao još jednu
birokratsku prepreku koju već okovana zajednica obaveštajnih službi SAD
mora da savlada.
„Nisam siguran da posedujem detalje o njihovom zadatku“, priznade
konačno Veksler, pocrvenevši od sramote. Okrenu se prema svojoj po-
moćnici, mladoj ženi koja mu je maločas saopštila loše vesti. „Jesu li nam iz
Lenglija uopšte preneli te informacije, Kerolajn?"
„Naši agenti u Berlinu pratili su trag stručnjaka za biološko oružje iz
bivše Istočne Nemačke, gospodine“, reče žena mirno. „Čoveka koji se zove
Vulf Renke.“
Kastilja se zavali u fotelju, osećajući se kao da ga je neko upravo udario
maljem u glavu. Renke! Gospode, pomisli zaprepašćeno. Renke je bio
odbegli zlotvor koga je moskovska jedinica Tajne Jedan Freda Klajna
sumnjičila za stvaranje neobične bolesti koju su istraživali.
Predsednik se brzo izvinio, postavio svog šefa osoblja da rukovodi
sastankom i napustio sobu za krizne situacije. Čim su se vrata zatvorila za
njegovim leđima, začuo je kako u prostoriji izbija žestoka svađa. Namrštio
se, ali je nastavio da korača. Njegov Savet za nacionalnu bezbednost je,
generalno govoreći, izvanredno kompetentan, ali njihove naravi definitivno su
počele da se sukobljavaju pošto su bili pod pritiskom da donose odluke
naslepo, bez odgovarajućih obaveštajnih informacija. Ali, Kastilja trenutno
nije mogao da se luksuzira i traći vreme na budno motrenje na njih.
Kako je ušao u Ovalnu sobu na spratu uhvatio se za telefon na radnom
stolu i pozvao specijalni broj, za koji je samo on znao.
„Klajn ovde“, reče smrknuto šef službe Tajna Jedan, javivši se na telefon
već posle prvog zvona.
„Jesi li čuo vesti iz Berlina?“
„Jesam“, odgovori turobno Klajn. „Upravo čitam izveštaje o incidentu
Centralne obaveštajne agencije i lokalne policije.“
„Veza s Vulfom Renkeom je izuzetno značajna“, reče polako Klajn. „Kao i
ekstremno nasilna reakcija u odgovor na istragu Centralne obaveštajne
agencije.“
„Što znači da se Rusi plaše onoga što možemo saznati o njima?“, upita ga
Kastilja.
„Ili samog Renkea“, naglasio je Klajn. „Da Nemac radi bezbedno
zaključan u nekom njihovom kompleksu Bioaparata, imali bi daleko manje
razloga da strahuju od toga da ćemo saznati da je još živ i slobodan.“
„Misliš da Renke rukovodi vlastitom operacijom iz neke tajne
laboratorije van Rusije?“
„Recimo samo da to smatram veoma mogućim“, odgovori Klajn.
„Proučavao sam naš dosije o Renkeu. On mi se čini kao čovek koji nikad ne
bi sebe doveo u položaj da drugi imaju preveliku moć nad njim. Ako je
stvarno on taj koji pravi biološko oružje za Ruse, verujem da to radi s
bezbedne razdaljine.“
„Jesi li preneo svoju teoriju pukovniku Smitu?“, upita ga Kastilja.
„Nisam“, odgovori mirno Klajn. „Žao mi je što moram da ti kažem da i ja
imam neke veoma loše vesti. Negde u toku proteklog sata potpuno smo
izgubili kontakt s našim timom u Moskvi. Uprkos svim našim pokušajima da
stupimo u vezu s njima, Džon Smit, Fiona Devin i Oleg Kirov kao su propali
u zemlju.“
37
BERLIN
Klizeći kroz mrkli mrak nečujno poput mačke, Rendi Rasel stiže do vrha
stepeništa za poslugu. Nagnu se preko ograde omalenog odmorišta i zagleda
naniže niz nišan automatskog oružja, spremna da otvori vatru. Vrata koja su
vodila ka spratu nalazila su se tačno ispred nje. Bila su zatvorena, ali je
svetlost slabašno dopirala kroz prorez na dnu.
Randi se namršti. Svetla u nekim odajama na spratu i dalje su bila
uključena. To je bilo loše. To je značilo da će se, čim prođe kroz vrata, nači
na otvorenom i osvetljenom postoru bez ikakvog pravog zaklona - laka meta
za svakoga ko slučajno pogleda u njenom pravcu.
Jedva primetan miris dopirao je ispod vrata i postajao sve jači. Nos joj se
nabra na poznat, zasićen vonj. Isparenja benzina? U Keslerovoj kući? Oči joj
se razrogačiše kad joj je sinulo. Mora da Renkeovi ljudi planiraju da spale
Keslerovu kuću do temelja kako bi prikrili tragove!
Mršteći se, Rendi skoči na noge. Šta god da je nameravala da učini,
moraće to da uradi što pre. Njena jedina šansa bila je u tome da se kreće
brzo, bez zastajanja. I dalje desnom rukom stežući dršku MP5SD, levom se
mašila kvake na vratima. Brava škljocnu, a vrata počeše polako da se
otvaraju uz škripu šarki, koje predugo nisu bile podmazane.
Kreni! Rendi duboko udahnu, šutnu vrata da ih raskrili do kraja i istog
trena se baci u hodnik. Dočeka se na rame, otkotrlja od otvorenih vrata i
podiže na jedno koleno, zureći niz dugački hodnik prema vrhu stepeništa.
Tamo, na slabašnom svetlu koje se prosipalo u hodnik iz nekoliko
susednih prostorija, opazila je kretanje - nizak taman obris, nejasno ocrtan u
mrklom mraku predvorja. Bio je to kršni tamnokosi muškarac u pancirnom
prsluku, i već se okretao da se suoči s njom. Imao je oružje u rukama.
Prekasno, đubre jedno, pomisli ledeno Rendi. Povuče okidač automat-
skog oružja ispalivši nekoliko kratkih rafala od po tri metka. MP5SD za-
štekta, trzajući se snažno u njenom čvrstom stisku dok je bljuvao metke
kalibra 9 mm prema napadaču.
Nekoliko promašaja pokida u paramparčad ogradu iza čovekovih leđa,
poslavši bleštave varnice u vazduh dok su meci prolazili kroz mesing i
uništeni mermer. Drugi hici pogodiše viseće ostatke upropašćenog lustera.
Još stakla i kristala zapljušta po podu predvorja.
Pogođen u prsluk od kevlara silinom koja drobi kosti, tamnokosi
muškarac se zatetura unazad, presamićen od bola. Tresnu leđima u oslabljeni
deo gelendera, a onda zavrišta u iznenadnom užasu kada ograda popusti pod
njegovom težinom.
Rendi nastavi da puca, smrknuto držeći cev automata uperenu u metu dok
se trzala naviše sa svakim ispaljenim rafalom.
Rukama pomamno mašući u uzaludnom pokušaju da povrati ravnotežu,
pogođeni čovek se sruši kroz pukotinu u ogradi, odbačen unatrag nizom novih
pogodaka u pancirni prsluk. I dalje prodorno vrišteći, nestade u tami ispod.
Njegov užasnuti, jezivi lelek zamuknu posle tupog, mesnatog udara.
Izdahnuvši vazduh, Rendi ukloni prst s okidača. Automatsko oružje
zaćuta.
„ Šajze!“, zareža muški glas iza njenih leđa.
E, da ga...
Rendi se obrnu ka njemu, trudeći se iz petnih žila da i cev oružja uperi u
mršavog muškarca tankih usana kojeg je ugledala na vratima Keslerove radne
sobe. I on je bio odeven u crno odelo i prsluk od kevlara. Automatska puška
bila mu je okačena preko ramena da bi mu bile slobodne ruke u kojima je
držao veliki pravougaoni kanister benzina. Bili su manje od deset metara
udaljeni jedno od drugog.
Čovek je zarežao i ispustio kanister iz ruku. Benzin se prosu po njegovim
nogavicama i poče da natapa tepih hodnika. Istrgnuo je poluauto-matski
pištolj marke „valter“ iz futrole na boku.
Iz tolike blizine pištolj je delovao ogromno. Beli plamen suknu iz cevi
kada je opalio.
Osetila je kako joj metak proleće pored glave, toliko blizu da su je
usijani gasovi koji su ga pratili žestoko ošinuli po licu. U ušima joj zazvoni.
Slankasti ukus sveže krvi ispuni joj usta. Očajno je uzvratila vatru bez
nišanjenja, prosto pokušavajući da ispali dovoljno metaka u pravcu novog
neprijatelja kako bi ga naterala da se povuče u zaklon.
Jedan hitac pogodio je kanister s benzinom, koji se zaljulja od siline
udarca, a zatim sruši nauznak. Gorivo je pokuljalo uvis ko iz gejzira. S
pokidanog metala poskočila je varnica.
Za tren oka, benzin se zapali. Plamenovi suknuše na sve strane, hraneći se
svakom kapi prosutog benzina i paleći sve pred sobom. Muškarac tankih
usana užasnuto pogleda u benzinom natopljene nogavice koje se zapališe.
Lice mu se izobliči u panici kada je ispustio „valter“ kako bi dlanovima
pokušao da ugasi vatru. No, utom mu se suludi, neljudski krik ote iz grla -
plamenovi su mu zahvatili šake mokre od benzina i liznuli uz ruke,
naposletku stigavši do lica. Za manje od jedne sekunde, čovek se pretvorio u
živu buktinju, obavijen vatrom od glave do pete. Vrišteći u agoniji, umirući
čovek se slepo zateturao ka njoj. Vatra ga je živog proždirala.
Zgađena, Rendi je pažljivo naciljala i prosvirala mu glavu. Zapaljeni
čovek se stropoštao na pod i ostao da nepomično leži. Plamenovi suknuše,
šireći se po zidovima i tepihu. Gusti, zagušljivi dim pokulja naviše.
Rendi je kroz otvorena vrata videla da je vatra već potpuno progutala
Keslerovu radnu sobu. U kovitlacu dima i plamena ugledala je još jedan leš
obavijen plamenom - ovaj je ležao iskrivljeno kraj velikog starinskog stola.
Nema nikakve sumnje da je to Kesler lično, pomisli mračno, potiskujući
nagon za povraćanjem. A s njegovom smrću iščezli su poslednji slabašni
tragovi za koje se nadala da će možda odvesti do novog legla profesora Vulfa
Renkea.
Rendi naprasno baci automat u stranu i uskobelja se na noge. Morala je
da pažljivije osmotri čoveka kojeg je upravo ubila. Okrenula se i potrčala
natrag niz hodnik. Bez usporavanja, uletela je u jednu gostinsku sobu,
strgnula teško vuneno ćebe s kreveta i pojurila natrag putem kojim je došla.
Vatra i dim su sada bili još gušći.
I dalje trčeći, Rendi je prebacila ćebe preko glave, zatvorila oči i skočila
pravo u vatrenu zavesu. Na delić sekunde osetila je kako joj talas vreline
prlji kožu. Potom je teško doskočila na pod i čučnula pored leša. Ostala je
nisko pognuta da bi izbegla gusti dim koji je pržio pluća. Skinula je ćebe s
glave i brzo ugasila plamenove koji su proždirali odeću i meso mrtvog
čoveka.
Žmirkajući od bola, Rendi je prešla rukama preko leša koji se još pušio,
pretresajući mu džepove očajničkom brzinom. Pronašla je nešto što je ličilo
na mobilni telefon, čudnovato izobličen i pocrneo od vatre, i gurnula ga u
svoj džep. Potom je učinila isto sa nizom nagorelih papira, pasošem i
novčanikom.
Vatra zagrme kroz hodnik. Velike pahuljice zapaljene farbe počele su da
se odvajaju s tavanice i zalebdeše oko nje, prevrćući se zbrda-zdola nošene
strujanjem vrelog vazduha. Tepih, zidovi i tavanica pretvorili su se u čist
oganj.
Bilo je krajnje vreme da ode odavde.
Užurbano je obmotala nagorelo ćebe oko glave, ramena i ruku. Sop-ćući
dok joj je kiselkasti dim nagrizao pluća, uspravila se i uronila nazad u
plamenove, trčeći brzo ka glavnom stepeništu.
Ponovo je osetila talas nesnosne vreline. Ovog puta je namirisala
zapaljenu vunu. A onda se iznenada obrela s druge strane vatrenog zida.
Mah-nito je odbacila u stranu ćebe koje se pušilo i bacila se na pod,
kotrljajući se hodnikom i istovremeno udarajući dlanovima po manjim
plamnovima koji su zahvatili njene farmerice i zimsku jaknu.
Pošto ih je ugasila, ustala je i nastavila da trči, a zatim se punom brzinom
sjurila niz stepenice, preskačući po nekoliko odjednom. Iza njenih leđa vatra
se munjevito širila, postajući sve snažnija i vrelija; hranila se skupocenim
stilskim nameštajem Ulriha Keslera, njegovim dragocenim knjigama i ostalim
neprocenljivim umetničkim remek-delima.
Kašljući kao da izbacuje pluća, Rendi je stigla do prizemlja, pronašla
ulazna vrata i isteturala se napolje na beskrajno potreban hladan i svež
vazduh. Iscrpljeno se okrete i pogleda natrag. Čitav sprat kuće je sada bio u
plamenu. Narandžasti, crveni i beli vatreni jezici su divlje sukljali i plesali,
eksplodirajući kroz uništene prozore i ližući ka nebesima kroz rupe u strmom
krovu prekrivenim crepovima.
Osećajući se čudnovato apatično, Rendi je još nekoliko trenutaka zurila u
ognjeni pakao. Zadrhtala je i počela da se trese od šokantne spoznaje da je za
dlaku izbegla smrt u plamenu. Bila sam previše blizu smrti u toj kući,
shvatila je iznenada. Desna ruka joj polako stisnu mobilni telefon i papir koje
je uzela od mrtvog čoveka. Čisto je sumnjala da se u tim nagorelim predmeti
može naći bilo kakva informacije vredna opasnosti kroz koju je upravo
prošla. Ili života troje dobrih ljudi, članova njenog pobijenog tima za
prismotru.
Uzdahnu duboko. Ako ništa drugo, dugovala im je da ih pregleda.
Polako i bolno, Rendi se okrenula od zapaljene kuće i odšepesala u mrak.
39
NEDALEKO OD MOSKVE
KREMLJ
21. FEBRUAR
AMBASADA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA, BERLIN
Rendi Rasel se odjednom ukočila dok joj je talas bola strujao telom.
Nekoliko strašnih sekundi bol je bio tako jak da joj se činilo da se soba za
konferencije na trećem spratu okreće oko nje. Čelo joj je istovremeno bilo
vrelo i ledeno. Polako je izdahnula kroz stegnute zube i na silu se opustila.
Bol se polako povuče.
„Pecka malčice, zar ne?“, reče razdragano lekar ambasade, pažljivo
pregledajući posekotinu koju je upravo zašio.
„Ako pod tim ’malčice’ misliš ’pakleno’, onda - da, stvarno pecka“,
odreza mu Rendi.
Doktor slegnu ramenima i okrenu se kako bi spakovao svoju medicinsku
opremu. „Da je po mome, gospođice Rasel, ovaj razgovor bismo vodili na
odeljenju prve pomoći u bolnici“, reče joj mirno. „Imate dovoljno posekotina,
ogrebotina i omanjih opekotina za tri muškarca, a kamoli za jednu mladu
ženu.“
Rendi zaškilji u njega. „Jesu li povrede ozbiljne?“, upita direktno.
„Same po sebi? Nisu“, priznao je lekar oklevajući, a zatim ponovo
slegnuo ramenima. „Međutim, ako usporite dovoljno dugo da vaše telo shvati
koliko je gadno povređeno, poželećete da mirno ležite u finom, mekanom
bolničkom krevetu, prikačeni na infuziju s najboljim analgeticima koji se
mogu pronaći na tržištu.“
„Znači, fora je u tome da ne usporavam“, reče Rendi i nasmeši se
vragolasto. „E pa, doktore, mislim da mi to neće predstavljati problem. Nikad
nisam volela da sedim i dangubim."
Doktor frknu kroz nos. Potom zavrte glavom, prihvatajući poraz. Stavio je
neveliku bočicu na sto ispred nje. „Slušajte, gospođice Rasel, ukoliko bol
ikada pređe taj vaš poprilično visok prag tolerancije, obećajte mi da ćete
uzeti dve ove pilule. Pomoći će vam da ga lakše podnesete.“
Rendi pogleda u bočicu, a potom u doktora. „Kakve su nuspojave?“
„Minimalne“, odgovori on uz kratak osmeh. „Ništa osim blage
pospanosti.“ Na kraju se našalio: „Ali bi trebalo da pripazite kada rukujete
teškom mašinerijom i atomskim oružjem, hvatate loše momke i do temelja
spaljujete skupocene kuće.“
„Imaću to na umu“, reče mu mirno Rendi.
Pošto je doktor otišao, zavrljačila je bočicu analgetika u najbližu kantu za
đubre. Potom su pridiže sa stolice i othrama do mesta na kojem je Kurt
Benet, šef specijalnog tima tehničara poslatih iz Lenglija, pokušavao da zarije
nos dublje u bezbednu komunikacionu mrežu Vulfa Renkea. Niski, nervozni
muškarac koristio je kombinaciju prvog broja telefona koji je iskopao još
njen tim za prismotru - broj registrovan u Švajcarskoj - i ostalih brojeva
preuzetih iz memorije sprženog i pocrnelog mobilnog telefona, koji je Rendi
uzela iz Keslerove kuće nekoliko sati ranije.
Rendi se nagnu preko Benetovog ramena. Monitor računara pred
njegovim licem bio je ispunjen nečim što je njenom nestručnom oku ličilo na
papazjaniju nasumičnih brojeva i simbola. Pojedini brojevi i simboli bili su
povezani punim linijama, a drugi nizom tačkica. Neki su usamljeno stajali sa
strane. „Kako ti ide?“, upita ga mirno.
Analitičar Centralne obaveštajne agencije pogleda je preko ramena. Oči
mu behu zakrvavljene, ali su i dalje svetlucale iza debelih stakala naočara sa
žičanim okvirom. „Ima napretka“, reče. „Ali, ko god da je napravio ovu
mrežu odista je veoma dobar. U pitanju je izvanredno komplikovana mreža
različitih telefonskih brojeva, s mnoštvom ugrađenih ćorsokaka. Ipak,
počinjem da uviđam određene obrasce."
„I?“
„Za sada sam uspeo da identifikujem brojeve koji pripadaju računima
registrovanim u nekoliko različitih država“, reče joj Benet. „Švajcarskoj,
Rusiji, Nemačkoj i Italiji - za početak."
Rendi se namrgodi. „Možeš li da povežeš bilo koji od njih s Renkeom?“
„Još uvek ne“, odgovori joj stručnjak Centralne obaveštajne službe.
„Većina tih računa mi izgleda lažno. U suštini, podozrevam da su ti računi
neka vrsta elektronskog ekvivalenta poštanskih fahova, koji se mogu
iznajmiti korišćenjem lažnog imena i falsifikovanih dokumenata.“
„Dođavola.“
„Ali, nije sve izgubljeno“, razuveri je Benet. Podiže jednu obrvu.
„Recimo da pronađeš jedan stvarni poštanski fah. Šta bi uradila?“
„Stavila bih pod prismotru svaku osobu koja dođe da pokupi poštu iz
njega“, odgovori Rendi. „I nadzirala bih svaku poštu prosleđenu iz njega.“
„Tačno tako“, nasmeši se široko tehničar Centralne obaveštajne agencije.
„E, isto to možemo da učinimo elektronskim putem. Kada pozivi budu
prosleđeni s tih različitih telefonskih brojeva, moći ćemo da im uđemo u trag
i pratimo ih sve do sledećeg niza brojeva, i tako dalje.“
„Koliko će ti vremena biti potrebno da stigneš do važnih brojeva?“, upita
ga mirno Rendi. „Onih povezanih s pravim telefonima?“
„To je teško proceniti“, odgovori on i slegnu ramenima. „Možda još svega
nekoliko časova. Možda čak i nekoliko dana. To umnogome zavisi od
količine saobraćaja kroz ovu bezbednosnu mrežu. Pošto smo sada u njenom
spoljašnjem sloju, što više poziva loši momci obave koristeći svoj sistem, to
ćemo više informacija prikupiti.“
Rendi klimnu glavom. „Onda nastavi, Kurte“, reče mu turobno. „Moram
da saznam gde se Renke krije što je pre moguće.“
Potom se okrenu, ugledavši kako druga službenica Centralne obaveštajne
agencije žurno ulazi u sobu za sastanke. „Da?“
„Iz Lenglija nam javljaju da misle da znaju ko je poslednji čovek kojeg si
ubila u Keslerovoj kući“, reče joj užurbano druga žena. „Onaj sprženi pasoš
koji si uzela je definitivno lažan, ali su uspeli da uporede ono što je ostalo od
fotografije s jednom koju smo imali u arhivama.“ „Pokaži mi“, viknu Rendi.
Uze poruku sa oznakom STROGO POVERLJIVO, poslatu iz glavnog štaba
Centralne obaveštajne agencije u Lengliju. Na vrhu stranice bila je skenirana
stara crno-bela fotografija na kojoj se video tamnokosi muškarac mršavog
lica. Bio je obučen u vojničku uniformu, oficirsku jaknu Istočne Nemačke sa
četiri dijamanta - oznakom kapetanskog čina - na epoletama. Uporedila je tu
fotografiju s likom u crno obučenog napadača, koji je pokušao da je ubije pre
svega nekoliko časova. Zatim kruto klimnu glavom. Bio je to isti čovek.
Pogledala je tekst poruke. „Gerhard Lange“, pročita naglas. „Bivši
kapetan u istočnonemačkom Ministarstvu državne bezbednosti. Posle pada
Nemačke Demokratske Republike, vlada u Bonu ga je pritvorila zbog
povezanosti s nekoliko političkih ubistava u Lajpcigu, Drezdenu i istočnom
Berlinu. Ubrzo posle hapšenja oslobođen je zbog nedostatka dokaza. Veruje
se da je mesec dana kasnije emigrirao u Srbiju. Govorka se da je radio kao
savetnik za unutrašnju bezbednost režima Slobodana Miloševiča u periodu
1990-1994, pre nego što je ponovo emigrirao, ovog puta u Rusiju. U dosijeu
nema dodatnih informacija.“
„Gle, gle, gle“, promrmlja Rendi. „Izgleda da naš dobri doktor Renke voli
da sarađuje sa svojim zemljacima. Pitam se koliko je drugih bivših gorila
Štazija spremno da dotrči na njegov mig.“
KELN
MOSKVA
NEDALEKO OD MOSKVE
Džon Smit se davio, tonući sve dublje u vodu beskrajnog crnog jezera.
Pluća su mu gorela, napinjući se pod sve jačim pritiskom dok se tumbao sve
niže u mračne dubine. Migoljio se u očajničkom pokušaju da se iskobelja
natrag na površinu. Potom užasnuto shvati da su mu ruke i noge zamrznute,
potpuno nepokretne. Priklješten i bespomoćan, padao je sve brže naglavačke
u ništavilo. Nije bilo bekstva.
„Budi se, pukovniče!“, začu iznenada hrapavi glas.
Smit zadrhta i usisa vazduh kroz zube, povrativši svest kada ga još jedna
kofa puna ledene vode pljusnu pravo u lice. Zakašlja se žestoko, a zatim
presamiti od bola. Svaki nervni završetak u telu je urlao od bola. Oprezno,
natera sebe da otvori oči.
Ležao je na boku u lokvi ledene vode. Ruke vezane iza leđa uopšte nije
osećao. Kao ni stopala; noge su mu bile svezane oko članaka. Grubi, izlizani
kameni pod se protezao i nestajao u sveprožimajućoj tmini. Ništa što je video
nije imalo nikakvog smisla. Gde je? Šta mu se dogodilo, dođavola? U blizini
je začuo nešto što je zvučalo kao tiho žensko ječanje. Polako, štrecajući se
nekontrolisano od bola koji mu je zadavao svaki pokret, Džon okrenu glavu
kako bi pogledao naviše.
Visoki plavokosi muškarac stajao je i gledao ga s odobravajućim izrazom
u sivim očima. Nekoliko trenutaka ga je proučavao u tišini, a onda kimnu
glavom s okrutnim zadovoljstvom. „Budući da ste se osvestili, pukovniče,
možemo da počnemo sve ispočetka.“
Neželjena sećanja pohrliše natrag, pokuljavši u Smitov um zamagljen
bolom poput nabujale reke koja pred sobom ruši oslabljenu branu. Sivooki
muškarac se zvao Erik Brant. Fiona Devin i on su bili njegovi zarobljenici.
Dovukli su ih u ovaj memljivi podrum nedugo posle zasede u kojoj je ubijen
Oleg Kirov.
Podrum se nalazio ispod razvalina crkve ruskog pravoslavnog manastira,
koji su boljševici zatvorili posle Oktobarske revolucije 1917. godine. Džon
se priseti da je video na stotine rupa od metaka u zidovima i čuo kako visoki
Nemac objašnjava, sa crnim humorom u glasu, kako je ovu prostoriju
koristila Staljinova tajna policija, NKVD, kao mesto pogubljenja političkih
zatvorenika tokom jedne od brutalnih čistki suludog ruskog diktatora. Danas
su imanje manastira i njegove građevine, odnosno ono što je ostalo od njih,
bili potpuno napušteni, a okolna šuma ih je polako gutala.
Otkako su ih ovde doveli, stravični sati prolazili su u beskrajnom nizu
mučenja dok su ih Brant i dvojica njegovih pomagača surovih lica na smenu
ispitivali. Svako pitanje koje su im postavili bilo je propraćeno bolom
nanešenim kratkim, oštrim udarcem u rebra, glavu, po licu i elektrošokovima.
U kratkim razmacima između ispitivanja, Džona i Fionu su potapali u ledenu
vodu, bombardovali vrtoglavim nizovima prodornih zvukova od kojih su
pucale bubne opne i zaslepljivali bleštavim svetlima - sve da bi ih
dezorijentisali i skršili njihov otpor.
Brant ga je pomno posmatrao, svirepo se nasmešio i klimnu glavom
ljudima skrivenim iza Džonovih leđa. „Naš američki prijatelj je spreman.
Pomozite mu da sedne.“
Dva para grubih, žuljevitih ruku zgrabio ga je ispod pazuha, izvukao iz
ledene vode i uspravio. Potom ga staviše natrag na stolicu i ponovo mu
obmotaše kožnu traku preko grudi, vezavši ga za drveni okvir oštrih ivica.
Traka se nemilosrdno stegnu.
Džon stisnu zube i baci pogled ulevo.
Fiona Devin je sedela na stolici pored. Ruke i noge su joj takođe bile
vezane. Glava joj se slabašno klatila na grudima. Krv joj je iz usta curkala
niz bradu.
„Poput vas, i gospođica Devin je bila... nevoljna da sarađuje“, reče Brant.
Osmeh bez trunke humora mu se pojavi na licu a zatim smesta iščeznu ne
ostavivši nikakav trag na njegovim usnama ili u očima. „Ali, ja sam čovek
sklon praštanju, pa ću vam pružiti još jednu šansu da poštedite sebe daljeg
bespotrebnog bola.“
Zatim oštro preko ramena izdade naređenje jednom od svojih ljudi.
„Gospođica Devin izgleda žedno, Jurij. Daj joj nešto da popije!"
Njegov saradnik, mišićavi tip obrijane glave, poslušno pljusnu kofu punu
ledene vode Fioni u lice. Ona se zagrcnu i zakašlja, nagnuvši se unazad u
jalovom pokušaju da izbegne poplavu ledene vode. Posle nekoliko sekundi,
polako je otvorila oči. Primetivši da je Smit posmatra s očiglednom
zabrinutošću, prisili sebe da se suvo, bolno osmehne. „Ovde je usluga zaista
poprilično grozna. Sledeći put ću izabrati neki drugi smeštaj."
Brant frknu kroz nos. „Veoma duhovito, gospođice Devin." Zatim se
ponovo okrete ka Smitu. „A sada, pukovniče, biću razuman s vama poslednji
put.“ Glas mu postade neumoljiv. „Za koga radite? Za Centralnu obaveštajnu
agenciju? Vojnu obaveštajnu agenciju? Ili neku drugu organizaciju?"
Džon se pripremi za udarac za koji je znao da dolazi. Podiže glavu i
pogleda bivšeg oficira Štazija pravo u oči. „Već sam vam kazao ranije“, reče
iznemoglo, iznenađen koliko nerazgovetno zvuči. „Zovem se potpukovnik
Džon Smit, doktor sam medicinskih nauka, radim na Vojno-medicinskom
institutu za istraživanje infektivnih...“
Ali umesto da ga udari, Brant se okrete i žestoko ošamari Fionu. Glava
joj odskoči unazad. Krv iz nove posekotine u njenim ustima polete u tamu.
Zvuk šamara odjeknu poput pucnja u vlažnoj tišini podruma.
„Ti si mrtav čovek“, zareža Smit kroz stegnute zube, šokiran onim što je
upravo video. Uzaludno pokuša da pokida široku kožnu traku koja ga je
držala vezanog za stolicu.
Brant se krenu natrag prema njemu s prepredenim, zadovoljnim osmehom
na licu. „Oh, pa zar vam to već nisam kazao, pukovniče? Pravila igre su se
promenila. Od ovog trenutka pa nadalje, gospođica Devin će patiti zbog vaših
laži, a ne vi.“ Nemarno slegnu ramenima. „Bol koji bude trpela ide na vašu, a
ne na moju dušu.“
Isuse Hriste, pomisli turobno Smit, dok mu se u glavi vrtelo. Ovaj krupni,
sivooki kurvin sin me je pročitao kao otvorenu knjigu. Smita su i ranije
mučili i vrlo dobro je znao granice sopstvene izdržljivosti. Ali, koliko dugo
će moći da sedi i bespomoćno posmatra kako neka druga osoba pati kako bi
se zadovoljio njegov tvrdoglavi ponos?
„Ne obraćaj pažnju na mene, Džone“, reče mu mirno Fiona pljujući krv.
„Ovo đubre ubiće nas oboje bez obzira na to šta mu kažemo ili ne kažemo...“
Još jedan udarac Brantove nadlanice joj zanese glavu u stanu. „Začepite
gubicu, gospođice Devin!“, odbrusi on ledeno. „Razgovaram s pukovnikom, a
ne s vama. Vi ste imali svoju priliku da mi kažete ono što želim da znam.
Sada je red na njega.“
Smit je pobesneo zbog nemoći da prekine ovu đavolsku igru. Kad bih
samo mogao da se oslobodim, makar i na tren, pomisli očajnički... Ali je
veoma dobro znao da nema nikakve šanse. Takođe, vrlo dobro je znao da je
Fiona u pravu. Oboje će umreti u ovom mračnom, memljivom podrumu, na
mestu koje su već pohodili duhovi stotina drugih ljudi, koje su pobili ljudi
poput Branta i njegovih ubica. Pravo pitanje bilo je da li će uspeti da
zadobiju barem jednu malu poslednju pobedu tako što neće odati zlikovcu
informacije koje je želeo da zna.
Smit nakratko sklopi oči, skupljajući hrabrost da izdrži dugačke, krvave i
bolom ispunjene sate koji su predstojali. Potom otvori oči i pogleda Branta
direktno u oči. „Zovem se potpukovnik Džon Smit, i doktor sam medicinskih
nauka“, ponovi jačim glasom nego što je mislio da može da izvuče.
„Zaposlen sam na Vojno-medicinskom institutu za istraživanje infektivnih
bolesti Sjedinjenih Država...“
BERLIN
BELA KUĆA
RIM
Sat vremena kasnije, dok je teretni 474-400 leteo na zapad više od deset
hiljada metara iznad kao mastilo crnog ruskog krajolika, Oleg Kirov strgnu
mrežu kojom su bila pričvršćena dva mrtvačka sanduka. Nosio je uniformu
posade Transatlantik ekspresa. Pošto je skinuo zaštitnu mrežu, Kirov kleknu
pored jednog kovčega i poče brzo da odšrafljuje niz šrafova s daske na dnu,
pričvršćene celom dužinom. Kad mu je poslednji šraf pao u otvoreni dlan,
skinuo je dasku, koja sa sa zveketom pade na paletu. Ukazao se skriveni
odeljak otprilike dva metra dugačak, šezdeset centimetara širok i jedva
trideset centimetara visok.
Polako i mukotrpno, Fiona Devin se iskobelja kroz uzani otvor i kliznu na
palubu letelice. Na licu je nosila masku za kiseonik prikačenu na mali
metalni cilindar.
Kirov joj nežno pomognu da sedne i skide joj masku. „Jesi li dobro?“
Fiona malaksalo klimnu glavom. „Preživeću već nekako, Oleg.“ Na-smeši
se slabašno. „ Ali ako nisam bila klaustrofobična ranije, svakako ću biti
ubuduće."
„Ti si veoma hrabra žena, Fiona“, reče joj ozbiljno Kirov. „Da se čovek
postidi od tebe.“ Poljubi je ovlaš u čelo, a zatim se okrenu da otvori skrivenu
pregradu u drugom sanduku.
Džon Smit ispuza kroz uzani otvor i pade na palubu. Njegovi mišići,
ionako otečeni i s podlivima od batina koje je dobio od Branta i njegovih
bandita, kao da su goreli. Žmirkajući od bola, Smit je strgnuo masku s
kiseonikom i žudno udahnuo vazduh. Potom zapazi da ga Fiona i Kirov
zabrinuto posmatraju i natera usne da se razvuku u osmeh. „Nikad više“, reče
strastveno. „Nikada, ikada više. Ušteda jednostavno nije vredna ovoga.“
Oboje ga belo pogledaše. „Pardon, pukovniče?“, reče zbunjeno Fiona.
Smit se uspravi u sedeći položaj i pokaza rukom na skučeni odeljak
skriven u sanduku. „Nikada više u životu neću leteti super ekonomskom
klasom. Sledeći put ću platiti punu cenu karte“, objasni im Smit.
Kirov se zakikota. „Pobrinuću se da prenesem tvoje žalbe rukovodstvu,
Džone.“ Zatim se uozbilji. „A možeš i lično da to uradiš, čim budeš bio
spreman.“
„Imamo li bezbednu vezu s Tajnom Jedan?“, upita Smit.
„Imamo“, odgovori mu Kirov i pokaza glavom prema zatamnjenom delu
teretne palube u pravcu kokpita. „Povezao sam se kroz sistem TransEksa,
koristeći jedan od naših uređaja za skremblovanje signala. Gospodin Klajn je
na vezi.“
Ignorišući bolove, Smit se osovi na noge. Fiona učini isto. Dok ih je
Kirov pridržavao otpozadi, Amerikanci pođoše hramljući napred, osećajući
kako im se ukočeni mišići lagano opuštaju. Kada su konačno stigli do
pilotske kabine, Džon je mogao da hoda bez pomoći.
Pilot i kopilot sedeli su na svojim mestima, očigledno usredsređeni na
kontrole aviona. Činilo se da nijedan ne primećuje neočekivane goste.
„Čto se njih tiče, mi ne postojimo“, objasni mu tiho Kirov. „Tako je
bezbednije za njih.“
Smit klimnu glavom u znak razumevanja. Fred Klajn je još jedanput
pokazao izvanrednu sposobnost da povlači konce sa svog položaja u senci.
Uze slušalice s mikrofonom, koje mu je pružio Kirov. „Ovde Smit.“
„Drago mi je što te ponovo čujem, pukovniče", začu poznati Klajnov glas.
Čak i s udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara, olakšanje u njegovom
glasu je bilo primetno. „Već sam počeo da se brinem."
„I ja, takođe“, priznade Džon. „Pomisao da ćete morati da se bakćete sa
silnom gomilom papirologije u slučaju moje smrti mi je naterala suze na oči.“
„Dirnut sam“, reče suvo Klajn. „A sad, šta možeš da mi kažeš o toj
bolesti?"
„Pre svega, da to uopšte nije bolest - barem ne u klasičnom smislu, u
svakom slučaju“, reče ozbiljno Smit. „Moja pretpostavka je da smo suočeni s
veoma sofisticiranim biološkim oružjem, napravljenim da napada isključivo
individualne genetske kodove. Sudeći na osnovu simptoma, kladim se da
Renke za svaku metu pravi posebnu varijantu bolesti, koja deluje tako što
neki način ometa reprodukciju ćelija.“ Duboko uzdahnu. „Ne znam kako su
žrtve zaražene, možda veoma jednostavno, ubacivanjem prenosioca bolesti u
njihovu hranu ili piće, na primer. Jednom kad se oružje nađe u organizmu
odabrane mete, sumnjam da postoji bilo kakav način da se proces zaustavi ili
preokrene. Naravno, oružje bi bilo potpuno neškodljivo u organizmu bilo
koje osobe, jer je dizajnirano posebno za odabranu žrtvu.“
„Što objašnjava zbog čega bolesne osobe nisu zarazile nikoga u svojoj
blizini“, shvati Klajn.
„Tačno“, reče Džon i namršti se.
„U suštini, Renke je izmislio savršeno precizno oružje.
„Pod pretpostavkom da može da se dokopa uzoraka DNK odabranih
žrtava“, prokometarisa Klajn.
„Aha. A tu u čitavu priču uskače ova studija o nastanku Slovena", reče
mu Smit. „Istraživači u Evropskom centru za istraživanje stanovništva već
godinama uzimaju uzorke DNK u Ukrajini, Gruziji, Jermeniji i ostalim bivšim
sovjetskim republikama. Ukoliko bismo kopali dovoljno duboko, prilično
sam siguran da bismo otkrili kako je većina pomrlih osoba takođe
učestvovala u jednom ili više projekata Evropskog centra za istraživanje
stanovništva.“
„Šta je s onima koji nisu bili deo tih istraživačkih studija?“, zapita se
Klajn. „Kako se ta bolest štancuje za upotrebu protiv tolikog broja naših
obaveštajnih analitičara i oficira? I ne samo naših, nego britanskih,
francuskih, nemačkih i ostalih?"
Džon slegnu ramenima. „Ako dotle dođe, Frede, lako bih već izolovao
tvoju DNK s otisaka prstiju na čaši iz koje si pio ili iz odsečene kose, koju bi
mi dao, recimo, tvoj frizer. To nije lako ni jeftino, ali je i te kako izvodljivo.“
„Ne sugerišeš valjda ozbiljno da su Renke ili Malković ili Rusi podmitili
svakog frizera i barmena u Vašingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu da
sakupljaju uzorke za njih, zar ne?“, upita zlobno Klajn.
Smit odmahnu glavom. „Ne, gospodine. Ne en masse.“
„Onda, kako?“
Džon se najednom ukoči kada mu strašna pomisao pade na pamet.
„Proverite svaku osobu koja ima neograničen pristup medicinskoj bazi
podataka OMEGA.“
S drugog kraja veze dugo se čula samo tišina dok je Klajn razmatrao
njegovu sugestiju. OMEGA je bio strogo poverljiv program. dizajniran tako
da omogući neprekinuto funkcionisanje vlade Sjedinjenih Država u slučaju
terorističkog napada katastrofalnih razmera na Vašington i njegova predgrađa.
Medicinska baza podataka tog programa predstavljala je samo jedan delić tog
mnogo obimnijeg projekta. Kako bi pomogla u identifikovanju većeg obima
žrtava terorističkog napada, OMEGA je sadržala na desetine hiljada uzoraka
tkiva pripadnika vladinog i vojnog osoblja.
„Gospode bože“, izusti napokon šef službe Tajna Jedan. „Ako si u pravu,
ova zemlja je u mnogo goroj opasnosti nego što sam mislio.“ Duboko
uzdahnu. „Takođe, čini se da nam ponestaje vremena brže nego što sam
pretpostavio.“
„U kom smislu?“, upita Džon.
„U smislu da ovde nije reč samo o pretnji biološkim oružjem, Džone“,
reče Klajn mirno. „Te glasine koje je Kirov čuo od svog poznanika iz ruske
Federalne službe bezbednosti pokazale su se kao osnovane. Sada se čini da
je gotovo sigurno da su Dudarev i njegovi saveznici u Kremlju spremni da
pokrenu ogroman vojni pohod, osmišljen tako da iskoristi konfuziju izazvanu
tim novim oružjem.“
Smit je pažljivo slušao dok ga je Klajn brifovao o najnovijim vojnim i
političkim dešavanjima duž ruske granice. Ako ništa drugo, vremenska
procena Pentagona mu se činila isuviše optimističnom. Ruski tenkovi i vojno
vazduhoplovstvo su svakog časa mogli da krenu u napad. Krv mu se zaledi u
žilama na pomisao o pokolju koji bi izazvao rat tolikog obima. „Kakve smo
protivmere preduzeli?“
„Predsednik ima zakazan sastanak s predstavnicima najvažnijih saveznika
za manje od dvadeset četiri sata“, reče mu Klajn. „Cilj mu je da ih ubedi da
moramo da delamo i odvratimo Rusiju od napada pre nego što postane
prekasno, pre nego što bombe počnu da padaju.“
„Hoće li ga čuti?“
Šef službe Tajna Jedan ponovo uzdahnu duboko. „Sumnjam u to.“
„Zašto ne?“
„Potrebni su nam dokazi, pukovniče“, reče direktno Klajn. „Problem je
potpuno isti kao i kada sam te poslao u Moskvu. Bez obzira na to koliko bile
ubedljive, potrebno nam je nešto više od pukih teorija. Bez konkretnih
dokaza da Rusi stoje iza ove bolesti ne možemo ubediti naše saveznike da
delaju - niti možemo naterati Kremlj da odustane od svojih planova.“
„Slušaj, Frede, prebaci nas u Italiju s odgovarajućom opremom i daćemo
sve od sebe da pronađemo te dokaze“, obeća Smit.
„Znam da hoćete, Džone“, reče mu sumorno Klajn. „Predsednik i ja
računamo na vas troje.“
45
NEDALEKO OD ORVIJETA
Dok su elise sekle vazduh, helikopter MH-53J prolete nisko iznad strmog,
pošumljenog grebena i strmoglavi se u široku udolinu s druge strane. Letelica
je proletela samo nekoliko metara iznad vrhova drveća. Okupana mesečinom,
uzana reka Palja vijugala je južno, prateći široku autostradu i železničku
prugu. Vinogradi, čvornovati maslinjaci i redovi visokih čempresa širili su se
preko blago zatalasanog krajolika. Četvrtaste crne senke označavale su
položaje starih kamenih seoskih kućica. Naspram svetlosti koja je lebdela na
nebu, pred njima su se ocrtavali obrisi tornjeva i kula Orvijeta, smeštenog
visoko na vulkanskoj visoravni. Svetla su blistala i na niskom grebenu
zapadno od grada.
„Evropski centar za istraživanje stanovništva je na vidiku“,
prokomentarisa jedan od pilota. „Dva minuta od tačke infiltracije.“
MH-53J poče da postepeno smanjuje brzinu, usporavajući dok se
približavao naznačenoj zoni prizemljenja. Nos helikoptera se povremeno
podizao dok su se piloti oštro peli nagore kako bi izbegli sudar s višim
drvećem ili stubovima dalekovoda u dolini reke Palje.
Džon Smit je čvrsto stezao remen koji je visio sa tavanice. Želudac mu se
prevrtao.
„Pakleno zabavna vožnja, zar ne, pukovniče?“, prokomentarisa jedan član
posade uputivši Džonu kratak smeh preko ramena. „Zabavnija od vožnje na
najboljem vozu smrti na čitavoj zemaljskoj kugli!“
Smit se prisili da mu uzvrati osmeh. „Lično sam oduvek više voleo
automobile na sudaranje.“
„To je siguran znak da ste rođeni da budete prašinar, gospodine“, reče mu
isti momak kroz smeh, a zatim ponovo isturi glavu kroz otvorena vratašca
kako bi motrio na putanju njihovog leta. „Ne zamerite mi, naravno."
„U pravu ste, naredniče“, reče Smit smešeći se nešto iskrenije. Uvuče
glavu u ramena u šaljivom gestu predaje.
Fiona Devin, koja je sedela baš preko puta Džona, saosećajno slegnu
ramenima. Činilo se da je Oleg Kirov, koji je sedeo pored nje, spavao snom
pravednika glave naslonjene na naslon sedišta i zatvorenih očiju.
Helikopter dodatno uspori i skrenu na zapad leteći preko grebena severno
od Evropskog centra za istraživanje stanovništva. Zatim kliznu niže i prolete
iznad šume koja se širila padinom. Grane se zanjihaše iza velikog
helikoptera, ustalasane snažnim naletima vazduha koji su podizale elise.
„Zona sletanja je pravo pred nama. Trideset metara, pedeset čvorova“,
izusti otegnutim glasom teksaški mehaničar leta.
Smit pusti remen i uspravi se u sedištu. Desnim stopalom je gurnuo vreću
uglavljenu ispod sedišta, uverivši se da mu je nadohvat ruke. Unutra se
nalazio asortiman odeće, oružja i ostale opreme koju je dobio iz rezervi
Komande specijalnih operacija Sjedinjenih Država u Avijanu. Podiže pogled i
vide kako se Kirov i Fiona takođe spremaju za prizemljenje. Prosedi Rus mu
pokaza palčeve okrenute nagore.
Navođen neprestanim brbljanjem posade, pilot helikoptera MH-53J krenu
polako napred i bezbedno približi letelicu zoni sletanja, širokom proplanku u
šumi. Greben koji je vodio južno prema kompleksu Evropskog centra za
istraživanje stanovništva uzdizao se s njihove leve strane, tamna masa ocrtana
naspram bledog neba osvetljenog mesečinom. Točkovi dodirnuše tlo. Buka
motora istog trena poče da jenjava, munjevito se pretvarajući iz prodornog,
zavijajućeg urlikanja u duboko zujanje, a potom u mrtvu tišinu. Elise
usporiše i zaustaviše se.
Posada helikoptera je imala naređenja da čeka na ovom mestu dok im se
Smit ili neko od ostalih ne javi. No, šest vazduhoplovnih oficira u velikom
MH-53J takođe su imali stroga naređenja da se ne miču odatle i da ne rade
ništa drugo. Pošto im stopala dotaknu zemlju, članovi improvizovanog tima
službe Tajna Kedan biće u potpunosti prepušteni sami sebi. Ukoliko dožive
katastrofu prilikom provale u laboratoriju Evropskog centra za istraživanje
stanovništva, vlada Sjedinjenih Država moći će da u potpunosti poriče ovu
misiju.
Smit otkopča sigurnosni pojas s osećanjem ogromnog olakšanja. Nije
posredi to što mi smeta rizično letenje izuzetno nisko iznad površine tla, reče
sam sebi, već to što više volim da držim vlastitu sudbinu čvrsto u svojim
rukama. Sagnuo se dole i izvukao tešku platnenu vreću na metalnu palubu.
Fiona Devin i Oleg Kirov učiniše isto. Svi zajedno okačiše vreće preko
ramena, strčaše niz rampu i pođoše ka istoku, zaputivši se pravo preko
proplanka u dublju tminu među drvećem.
Džon je predvodio put, hodajući brzim korakom uz blagu padinu sve dok
se nisu dobrano udaljili od helikoptera. Nedaleko od vrha grebena izbili su na
drugi proplanak, znatno manji od prethodnog. Gomilica grubo isklesanog
kamenja, uglavnom prekrivenog mahovinom i paprati, ležala je u središtu
čistine. Da li je to kamenje sve što je ostalo od nekog prastarog svetilišta,
zapita se Džon. Italija je bila stara, stara zemlja oko koje su se hiljadama
godina borili Umbrijci, Etrurci, Rimljani, Goti, Langobardi i drugi narodi.
Krajolik je bio načičkan njihovim ruševinama i grobovima; na pojedinim
mestima bili su zakopanim ispod novih gradova i naseobina, a na drugim su
ih progutale šume i drugo rastinje. Obasjana mesečinom, nevelika čistina se
jezivo sjajila.
„Ovo mesto će poslužiti“, prošapta Smit ostalima. „Ovde ćemo se
presvući pre nego što krenemo ka Centru.“ Spustio je platnenu vreću na
zemlju i kleknuo da otvori rajsferšlus. Užurbano je počeo da vadi komade
odeće i opreme iz vreće i da ih deli svojim saputnicima.
Drhteći na prohladnom noćnom vazduhu, trojka je žurno skinula
svakodnevnu odeću i cipele i obukla tamne džempere i farmerice.
Kamuflažnim štapićima su zacrnili lica i čela. Udobne čizme i debele kožne
rukavice već su bile podesnija zaštita za njihove noge i ruke. Oprema za
noćno posmatranje im je omogućavala da vide po mraku ako mesec zađe. U
postavljenim kutijama bila je zbirka visokotehnoloških digitalnih foto-
aparata, laganih taktičkih radio-aparata, opreme za lasersku prismotru, klešta
za sečenje žice i druge opreme.
„Nemamo pancirne prsluke?“, upita Kirov, vadeći jurišni prsluk s
mnoštvom džepova iz svoje vreće. Provukao je ruke kroz otvore i zakopčao
rajsferšlus, a zatim proverio kako mu paše.
Smit odmahnu glavom. „Jok. Pancirni prsluci su previše glomazni i
preteški za ono što bi trebalo da uradimo. Ukoliko je ikako moguće, želimo
da se neopaženo ušunjamo u Centar, otkrijemo šta se tamo kog đavola
dešava i zatim da šmugnemo, a da nas pri tome niko ne primeti. Ali ako
budemo morali da bežimo, želećemo da bežimo veoma brzo.“
„A šta ako neko pripuca na nas?“, upita ga suvo Kirov. „Šta ćemo onda?“
„Trudićemo se iz petnih žila da nas ne pogode“, posavetova ga Džonu uz
kratak osmeh. Dodao mu je ruski „makarov“ kalibra 9 milimetara i tri
rezervna magacina, a za sebe uzeo „SIG sauer“ i nekoliko rezervnih okvira
municije. Oba muškarca na leđa okačiše automate „hekler i koh MP5“.
Rezervni okviri s po trideset metaka završiše u džepovima na njihovim
prslucima.
Fiona Devin zadenu laki pištolj „glok 19“ u futrolu za pojasom a onda
zakorači unazad, posmatrajući kako dvojica muškaraca dovršavaju proveru
svog oružja. „Bogami, to je i te kakav arsenal koji ste izvoljevali od Freda
Klajna, pukovniče“, reče uz vragolast osmeh. „Nisi li upravo rekao Olegu da
smo ovde isključivo kako bismo krišom ušli i izašli iz Centra?“ Smit klimnu
glavom. „Jašta.“ Potapša pištolj u futroli na boku. „Ali, da budem iskren,
malčice mi je dozlogrdilo da neprestano budem bedno naoružan. Ako neko
ovog puta zapuca na nas, želim da imamo dovoljno vatrene moći da brzo i
žestoko uzvratimo.“
NEDALEKO OD ORVIJETA
22. FEBRUAR
ZAJEDNIČKA VIDEO-KONFERENCIJA AMERIČKIH
I NEMAČKIH OBAVEŠTAJNIH SLUŽBI
Kasnije, dok je sedeo preko puta vidno šokiranog Kastilje, Klajn gurnu
staklenu epruvetu preko površine velikog radnog stola od borovine.
„Analiziraćemo ostatak tečnosti iz epruvete, ali ako su Smitove sumnje tačne,
sumnjam da ćemo saznati išta korisno.“
Kastilja turobno klimnu glavom. Uglovi usana mu se obesiše. Odmahivao
je glavom u neverici. „Estel Pajk! Ona je već godinama sa mnom, još otkako
sam prvi put stigao u Belu kuću.“ Pogledao je šefa službe Tajna Jedan.
„Zbog čega si posumnjao u nju, Frede?“
Klajn slegnu uskim ramenima. „Sumnja je prejaka reč, Seme. Pošto smo
saznali da je veoma lako dati to biološko oružje žrtvama, popričao sam sa
šefom Tajne službe. Od tada su nadzirali svaki aspekt pripremanja hrane u
Beloj kući. Domen gospođice Pajk bio je jedina moguća pukotina u našoj
bezbednosti, pa sam je pažljivo posmatrao. Kada je počela da iznalazi
razloge da pošalje svoje pomoćnice iz kancelarije baš pošto si ti naručio
salatu, palo mi je na pamet da bi bila dobra ideja videti šta namerava da
uradi.“
Kastilja nežno kucnu prstom staklenu epruvetu. I dalje je izgledao
zabrinuto. „ Ali zašto? Zbog čega bi uradila ovako nešto?“
„Nešto mi govori da čemo ubrzo otkriti kako gospođica Pajk poseduje
veoma skrivene dubine“, reče odlučno Klajn. „Ponekada sam se pitao u vezi
s njom. Zahvaljujuči položaju u Beloj kući imala je pristup ogromnoj lepezi
tajnih informacija. A njena prošlost - mlada udovica bez porodice i pravih
prijatelja - pa, sve to naprosto izgleda previše podesno, isuviše savršeno.
Ako bih ja želeo da napravim paravan, lažni identitet za svoju krticu, baš
takvu priču bih želeo da stvorim.“
„Misliš da je ona ruski špijun?“, upita ga predsednik.
Klajn ponovo klimnu glavom. „Gotovo sigurno.“ Zatim ustade. „Ali,
otkrićemo to zasigurno. Računaj na to.“
„Računam, Frede“, reče Kastilja uz osmeh zahvalnosti. „Uvek to činim.“
Potom njegov osmeh lagano izblede. „Baš kao što računam na pukovnika
Smita i ostale.“
NEDALEKO OD ORVIJETA
***
Ležeći potrbuške na zemlji nekih stotinjak metara dalje, Smit opali. MP5
gromoglasno zaštekta, trzajući se unazad. Tri prazne čaure odleteše u travu.
Pogođen dva puta, jednom u vrat i jednom u rame, Brantov revolveraš se
stropošta i pade licem na zemlju. Crna na slaboj mesečini, krv je nakratko
potekla preko kamenja a zatim prestala da curi.
Smrknut, Džon skoči na noge i dotrča ka mestu na kojem je Kirov klečao
pored Fione.
Kada im je pritrčao, Fiona je već sedela. „Dobro sam“, reče sva bleda i
očigledno potresena, ali s osmehom olakšanja bez obzira na sve. „Promašili
su me.“
„Promašili, kažeš?“, gunđao je Kirov. Posegnuo je rukom i dodirnuo
dugačku poderotinu na levom rukavu njene tamne odeće. Tanak mlaz krvi
slivao se niz ruku okrznutu metkom. „ A šta je onda ovo?“
„To?“, reče Fiona i nasmeši se. „Najobičnija ogrebotina.“
„Imala si sreće“, reče joj prekorno Smit. Srce mu je i dalje kao ludo tuklo
u grudima. I on je, baš kao i Kirov, bio ubeđen da je Fiona ubijena ili teško
ranjena.
Mirno je klimnula glavom. „Zaista jesam, pukovniče.“ Zatim žalostivo
pogleda radio-aparat prikačen za njen prsluk. Uređaj je bio uništen, sad da li
ga je pogodio metak ili zdrobio kamen na koji je pala kad se bacila u zaklon -
svejedno. Skinula je sada beskorisne slušalice s mikrofonom s glave. „Hm,
čini se da ću morati da se oslanjam na vas dvojicu da obavljate moje pozive
umesto mene.“
Odjednom, zaslepljujuća bela svetlost obasjala je noć iza njih, bacajući
njihove izdužene senke niz padinu. Sve troje se okrenuše taman na vreme da
ugledaju kako se ogromna vatrena lopta uzdiže na zapadu. Krhotine
iskrivljenog čelika i smrskanog betona poleteše iz centra eksplozije stotinama
metara visoko u nebo pre nego što se sunovratiše natrag na zemlju. Zvuk
eksplozije pristiže do njih u istom trenutku, gromoglasan urlik nalik teretnom
vozu koji je polako zamro, ostavljajući za sobom muklu tišinu.
„Ode Renkeova laboratorija", reče gorko Smit, zureći u vatreni stub koji
se još uzdizao iz kompleksa Evropskog centra za istraživanje stanovništva.
„Zajedno s većinom dokaza koji su nam potrebni."
Kirov sumorno klimnu glavom. „Što predstavlja samo još jedan razlog
više da zarobimo Malkovića i Branta žive.“ Slegnu ramenima. „Ali barem
više ne moramo da brinemo da će nas zaustaviti policija.“
„Bez šale“, reče odsutno Džon i dalje gledajući u vatru koja je proždirala
ruševine Renkeove laboratorije za proizvodnju biološkog oružja. „Svaki
odred opštinske policije i karabinjera u Orvijetu će vršljati po tom
kompleksu za deset minuta ili manje.“ Sagnu se i pomože Fioni da ustane.
„Hajde da ne protraćimo priliku.“
Troje agenata službe Tajna Jedan se zajedno okrenuše i potrčaše istočno
niz drum prema vrhu visoravni.
Smit je nečujno klizio kroz senke drvoreda visokih borova. Izašao je kraj
ivice malog javnog parka, kojim su dominirali temelji etrurskog hrama - ne
mnogo više od šačice kamenih stepenica, uzvišene platforme obrasle travom i
kružnih osnova nečega što su nekada morali biti visoki stubovi. Glavni put je
oštro skretao dok su peo i ulazio u Orvijeto, a Smit je sada bio licem okrenut
prema jugu.
Spustio se na jedno koleno i dao rukom znak Kirovu i Fioni da mu priđu
bliže. Oni se provukoše kroz drveće i pridružiše mu se.
Masivni srednjovekovni grad pomaljao se s njihove desne strane, lavirint
uzanih, krivudavih uličica i niskih kuća nepravilnog oblika, starih između 800
i 900 godina. Ulice su na mnogobrojnim mestima bile nadvišene lukovima,
koji su spajali prastare kuće i pretvarali uzane sokake u naizmenična polja
bledunjave srebrnkaste svetlosti i mrkle tame.
Istočni deo visoravni nalazio se s njihove leve strane, strmo padajući
prema svetlima donjeg grada, nazvanog Orvijeto Skalo. Široka zaravan
pružala se duž ove ivice, sve do visokih, kružnih bastiona i masivnih
spoljašnjih kamenih zidina Fortece del Albornoz, papske tvrđave sagrađene u
četrnaestom i petnaestom veku.
„Kojim putem bi krenuli Malković i Brant?“, promrmlja Džon. „Zapadno
ka starom gradu?“
„Ne u stari grad“, reče Fiona. „U tom slučaju bi se našli u ćorsokaku.
Jedini put odatle vodi pravo natrag u centar, a taj put će uskoro vrveti od
italijanske policije i kola Hitne pomoći.“
„Napred“, reče bespogovorno Kirov. Pokaza rukom ka malom
saobraćajnom znaku sa strelicom koji je pokazivao ka jugu duž drvećem
oivičene avenije koja je vodila ka trgu Kahen i Stacione Funikalore, stanici
uspinjače 13 koja povezuje Orvijeto s donjim gradom. „Njihova jedina nada
da pobegnu leži u tome da izmole, kupe ili ukradu neko šinsko vozilo, a
jedino mesto na kojem to mogu da urade jeste tamo dole, nedaleko od glavne
stanice. Uspinjača je najverovatnije zatvorena tokom noći, ali mora da
postoje drugi putevi naniže s ove strane grada.“
Smit klimnu glavom. „To zvuči razumno.“ Zatim se ustade. „U redu, ja
preuzimam levu stranu puta. Oleg, ti preuzmi desnu.“
„A ja ću kao svaka dobra devojčica ići bezbedna u sredini“, reče Fiona
uz osmeh da bi donekle ublažila žaoku.
Rašireni u liniji i spremni za čarku, njih troje pređoše preko malog parka i
mimo uzdignute platforme ruševnog hrama, a zatim nastaviše ka jugu, držeći
se blizu leve ivice širokog druma, koji je vodio na otvoreni trg po imenu
Pjaca Kaen.
***
Smit je pronašao Kirova i Konstantina Malkovića na gornjim
grudobranima tvrđave. Litica se oštro spuštala ispod zidova, padajući
maltene skroz vertikalno kroz zamršeno klupko zakržljalog drveća i žbunja
sve do svetala Orvijeta Skalo i autostrade ispod. Milijarder je držao ruke
visoko podignute iznad glave. Otvorena aktovka mu je ležala pod nogama.
Rus je držao automat opušteno uperen u starijeg, sedokosog muškarca.
Bacio je pogled preko ramena ka Džonu. „Gospodin Malković je pristao da
sarađuje s nama“, reče suvo. „Čini se da gorko žali zbog svoje budalaste
odluke da pomogne predsedniku Dudarevu u njegovim raznoraznim
zaverama.“
„Ne sumnjam u to“, reče Smit podjednako suvo. „Šta je u aktovci?“
„Značajne informacije za našu vladu“, odgovori predusretljivo Malković.
„Sve što sam uspeo da saznam o ruskim vojnim planovima.“
Prvi put u poslednjih nekoliko dana, Džon oseti kako mu težak kamen
pada sa srca. Sa živim i na saradnju spremnim Malkovićem i s dokazima o
planu Viktora Dudreva da izvrši invaziju na manje države u komšiluku,
Sjedinjene Države su možda ipak imale kakvu-takvu šansu da izbegnu
otvoreno neprijateljstvo s Rusijom.
„Bacite oružje“, reče iznenada hrapavi glas pun bola iza njihovih leđa.
„Smesta. Ili ću pucati.“
Smit se ukipi. Poznavao je taj glas. Ali, Brant je bio mrtav. Lično ga je
ubio.
Samleven nenadanim preokretom sudbine, Smit ispusti svoju automatsku
pušku, koja zazveča po parapetu. Pored njega, Kirov učini isto, ali pažljivo
spuštajući svoj MP5 na zemlju.
„Odlično“, reče Nemac. „A sada se okrenite... polako. I držite ruke tamo
gde mogu da ih vidirn."
Smit i Kirov uradiše kao što im je naređeno.
Brant je stajao tamo, udaljen svega nekoliko metara od grudobrana. Lice
mu je bilo užasna maska sasušene krvi. Kost se belo presijavala kroz široku
posekotinu na njegovom čelu. U desnoj šaci je stezao pištolj, neprestano
pomerajući cev oružja levo-desno kako bi ih obojicu držao na nišanu.
„Eriče!“, reče razdragano Malković i zakorači napred. „Hvala milom
Bogu!“ Nasmeši se široko. „Znao sam da ćeš me spasti od ovih ljudi.“
„Vraćaj se natrag“, zareža Brant i uperi pištolj u milijardera.
Osmeh iščile sa Malkovićevog lica. „Ali, Eriče, ja...“
„Mislio si da ćeš preživeti ovu noć?“, naruga mu se bivši oficir Štazija.
„E, plašim se da si ovog puta pogrešio u svojim spekulacijama. Moglo bi se
čak reći i da si načinio kobnu pogrešku.“ Zatim slegnu ramenima, i dalje
držeći pištolj uperen u trojicu muškaraca. „Dudarev me možda neće nagraditi
za vaše ubistvo, ali će me vaše smrti barem zaštititi od njegovog najvećeg
besa.“
„Nameravaš da nas sve pobiješ?" upita ga otvoreno Kirov.
Brant klimnu glavom. „Naravno.“ Zakoračio je nekoliko puta unazad,
povećavajući udaljenost između sebe i njih i na taj način onemogućivši bilo
kakav pokušaj da pojure ka njemu i zaskoče ga pre nego što ih sve pobije.
„Jedino pitanje jeste ko umire prvi.“
Cev pištolja marke „valter“ prelazila je s jednog na drugog čoveka.
Najzad se skrasila na Džonu. „Vi, pukovniče“, reče ledenim glasom Brant.
„Vi ste prvi.“
A onda Smit ugleda kako se gipka prilika bledog lica pomalja iz tmine iza
Brantovih leđa. Zatim zavrte glavom. „Mislim da nisam. Sećaš se da sam ti
jedanput obećao da si mrtav čovek?“
Brant se ledeno nasmeši. „Uistinu jeste, pukovniče.“ Zatim pažljivo
nacilja u Džonovu glavu. „Ali ste pogrešili u vezi s tim, kao i u vezi s toliko
mnogo toga drugog.“
Pucanj odjeknu kroz vazduh, zaglušujući iz neposredne blizine.
Brantov osmeh se zamrznu. Lagano, veoma lagano, telo mu se iskrivi a
zatim pade postrance i skljoka preko ivice grudobrana. Usledi kratka tišina, a
potom se ču tup, težak udarac.
Smit podiže svoje oružje sa zemlje, priđe ivici grudobrana i zagleda se
dole. Otprilike dvadesetak metara niže ugleda Brantov leš ispružen na
pošljunčenoj stazi u podnožju tvrđave. Slegnu ramenima. „Nisam ti obećao
da ću te lično ubiti“, promrmljao je mrtvom čoveku.
Potom se osvrnuo preko ramena.
Tamo je stajala Fiona Devin, polako spuštajući svoj „glok“. Zavoj
obmotan oko njene noge bio je tamnocrven, natopljen svežom krvlju.
„Zar ti nisam rekao da se ne pomeraš?“, upita je blago Smit.
Fiona mu se nasmeši, dok su joj oči radosno zasvetlucale. „Stvarno jesi,
pukovniče. Ali, ja sam civil. Osim toga, nikada nisam bila preterano dobra u
izvršavanju naređenja.“
„Na svu sreću po nas“, reče tobože nabusito Kirov i zakorači napred da
je zagrli. „Hvala ti, draga moja Fiona“, rekao je jednostavno i sagnuo se da je
poljubi.
Smešeći se, Smit okrenu glavu u stranu kako bi držao na oku drhtavog
milijardera. U daljini, čuo je potmulu tutnjavu elisa helikoptera, koja je
polako postajala sve glasnija. Stizao je njihov prevoz do kuće.
23. FEBRUAR
PREDSEDNIČKI AVION
15. MART
POMORSKA BAZA SJEDINJENIH DRŽAVA,
ZALIV GVANTANAMO, KUBA
Sken: JANJA
obrada: BABAC
1 Komiiet načelnika generalštabova, grupa vojnih zapovednika
Sjedinjenih Američkih Država koji imaju isključivo savetodavnu ulogu; ovo
telo sastoii se od oticira s najvišim činovima iz svake grane američkih
oružanih snaga. (Prim. prev.)