01

ROBERTO BOLANO
DIVLJI DETEKTIVI
Sa španjolskoga prevele

Ariana Švigir & Simona Delić

VUKOVIĆ & RUNJIĆ

ZAGREB • 2010.

02
 Carolini López i Lautaru Bolanu,
sretno sličnima

Vuković & Runjić

10090 Zagreb, Dudovec 32 a
www.dzepna. com

Los detectives salvajes

Copyright © 1998, Roberto Bolano
Ali rights reserved
Prijevod © Ariana Švigir, 2010.
Simona Delić (str. 382-460), 2010.
Sva prava pridržana.
Urednica Milana Vuković Runjić
Lektura Mirjana Paić Jurinić
Korektura Ana Runjić
Dizajn Boris Runjić
Tisak i uvez Printera grupa
ISBN 978-953-286-047-4
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 737810

03
 Sadržaj

Meksikanci izgubljeni u Meksiku

Divlji detektivi
Pustinje Sonore

04
– Želite li spas Meksika? Želite li da Krist bude naš kralj?
– Ne.
- MALCOM LOWRY

05
 I

Meksikanci izgubljeni u Meksiku

(1975-)

06
2. STUDENOG

Srdačno sam pozvan da se priključim redovima utrobnog realizma.

Naravno, pristao sam. Nije bilo inicijacijskog obreda. I bolje.

3. STUDENOG

Nije mi baš jasno što je utrobni realizam. Sedamnaest mi je godina,

zovem se Juan García Madero, jesenas sam započeo studij prava. Ja sam
želio studirati književnost, a ne pravo, ali moj je stric ustrajao i naposljetku
sam popustio. Siroče sam. Bit ću odvjetnik. Rekao sam to stricu i strini i
onda sam se zaključao u sobu i plakao cijelu noć. Ili barem dobar dio noći.
Zatim sam, prividno pomiren sa sudbinom, stupio na dični Pravni fakultet,
no idućeg sam se mjeseca upisao u pjesničku radionicu Julija Césara Álama,
na Filozofskom fakultetu, i ondje sam upoznao utrobne ili visceralne
realiste, ili čak vicerealiste, kako se katkad vole zvati. Dotad sam na
radionici bio četiri puta i, takoreći, nikad se ništa nije dogodilo, iako se u biti
uvijek nešto zbivalo: čitali smo pjesme, a Álamo ih je, već prema tome kakve
je volje bio, hvalio ili satirao. Jedan bi čitao, Álamo bi kritizirao, drugi bi
čitao, Álamo bi kritizirao, treći bi čitao, Álamo bi opet kritizirao. Katkad bi
Álamu dodijalo i zatražio bi da i mi (oni koji u tom trenutku nisu čitali)
kritiziramo, i onda bismo mi kritizirali, a Álamo bi se latio novina.
Bio je to savršen način da se nitko ni s kim ne sprijatelji ili da prijateljstva
budu nezdrava, zasnovana na kivnosti.
A i ne mogu reći da je Álamo dobar kritičar, iako vječito govori o kritici.
Mislim da govori tek tako. On zna što je perifraza, ne baš dobro, ali zna. No
ne zna što je pentapodij (koji je, kao što svi živi znaju, stih s pet stopa u
klasičnoj metrici), niti zna što je anafora (glasovna figura oprečna epifori), ili
čak katren (kitica od četiri stiha). Odakle to znam? Jer sam prvog dana
radionice počinio pogrešku i upitao ga. Ne znam gdje mi je bila pamet.
Jedini meksički pjesnik koji se u to razumije je Octavio Paz (naš veliki
neprijatelj), ostali pojma nemaju, barem mi je tako rekao Ulises Lima čim
sam im se pridružio i bio prijateljski prihvaćen od utrobnih realista.
Postavljanje tih pitanja Álamu, kako sam ubrzo otkrio, bio je znak
neobazrivosti. Isprva sam mislio da mi upućuje osmijeh divljenja. Potom
shvatih da je to prijezir. Meksički pjesnici (a vjerojatno i svi drugi) mrze kad

07
im se ukaže na neznanje. Ali nisam se dao uplašiti i na idućoj ga radionici,
nakon što mi je izmrcvario dvije pjesme, upitah zna li što je rispetto. Álamo
pomisli da iziskujem respekt za svoje pjesme i razglagolji se o objektivnoj
kritici (za promjenu), minskom polju kroz koje svaki mladi pjesnik treba
proći itd., ali ja ga prekinuh, i objasnivši da nikad u svome kratkom životu
nisam tražio poštovanje za svoje bijedne uratke, iznova mu postavih pitanje,
nastojeći ga što jasnije izgovoriti.
– Ne baljezgaj, García Madero – odvrati on.
– Rispetto je, dragi učitelju, vrst lirske, ili točnije, ljubavne pjesme, slične
strambottu, koja ima šest ili osam jedanaesteraca, prva četiri u obliku
sirventesa, a ostale u rimovanim distisima. Primjerice... – i već sam mu htio
dati primjer-dva, no Álamo skoči kao uboden i okonča raspravu. Ono što se
potom zbilo je maglovito (iako imam dobro pamćenje): sjećam se Álamova
smijeha i smijeha četiri-pet polaznika radionice. Vjerojatno su se smijali
nekoj šali na moj račun.
Netko drugi ne bi više nogom kročio u radionicu, no unatoč mojim
zlosretnim uspomenama (ili odsutnosti uspomena, koja je u ovom slučaju
možda i zlosretnija od mnemoničkog zadržavanja istih), idućeg sam se
tjedna pojavio ondje, točan kao i uvijek.
Mislim da me je sam usud naveo da se vratim. Bio sam tada peti put na
Álamovoj radionici (ali mogao je biti i osmi ili deveti put, odnedavno
primjećujem da se vrijeme skuplja i rasteže po svojoj volji) i u zraku je
lebdjela napetost, izmjenična struja tragedije, a da nitko nije umio objasniti
zašto. Za početak, svi smo bili ondje, svih sedam pjesničkih naučnika
upisanih u radionicu, što se dotad nije dogodilo. I bili smo uzrujani. Čak ni
Álamo, obično tako miran, nije bio sav svoj. Načas pomislih da se nešto
dogodilo na sveučilištu, možda pucnjava na kampusu koja mi je promakla,
ili iznenadan štrajk, ili ubojstvo dekana fakulteta, ili otmica nekog profesora
filozofije. No ništa se sličnog nije zbilo i zapravo nitko nije imao razloga za
uzrujanost. Barem ne objektivnih razloga. Ali pjesništvo (istinsko
pjesništvo) je takvo: naslućuje se, osjeća se u zraku, poput potresa što ih,
kažu, neke životinje osobito izoštrenih čula (a to su zmije, gliste, štakori i
neke ptice) mogu predosjetiti. Ono što se potom zbilo bijaše ishitreno, ali i
obojeno nečim što bih se, makar zvučao izvještačeno, usudio nazvati
čudesnim. Stigla su dva pjesnika utrobnog realizma i Álamo nam ih
nevoljko predstavi, iako je samo jednog poznavao osobno, drugog je znao
po čuvenju ili mu je njegovo ime bilo poznato ili mu je netko govorio o
njemu, no ipak ga predstavi.

08
 Ne znam što su tražili ondje. Njihov je posjet očito bio ratoborne prirode,
ali s tračkom promidžbe i prozelitizma. Isprva su utrobni realisti bili tihi ili
nenametljivi, dočim se Álamo držao diplomatski i blago ironično, čekajući
da vidi kako će se stvar razvijati, no malo-pomalo, ojunačio se pred
stidljivošću došljaka i pola sata poslije već je bio onaj stari. Tad je započela
bitka. Utrobni realisti doveli su u pitanje Álamov kritički sustav; ovaj ih,
pak, nazva vašarskim nadrealistima i lažnim marksistima, u čemu ga je
poduprlo petero polaznika radionice, odnosno, svi osim jednog žgoljavca
koji je uvijek sa sobom nosio neku knjigu Lewisa Carrolla i koji jedva da je
ikad i progovorio, i mene, što me je, iskreno, iznenadilo, jer ti gorljivi
Álamovi pomagači bijahu oni isti koji su stoički podnosili njegove
nesmiljene kritike, a sad se, začudo, pokazalo da su mu najodaniji pristaše.
U tom trenutku odlučih dati svoj prilog i optužih Álama da pojma nema što
je rispetto; utrobni realisti viteški priznaše da ni oni ne znaju, ali izjaviše da
im moja primjedba zvuči umjesno; jedan me upita koliko mi je godina,
rekoh mu sedamnaest i još jednom pokušah objasniti što je rispetto; Álamo je
pocrvenio od bijesa; polaznici radionice optužiše me da sam cjepidlaka
(jedan čak reče da sam akademist); utrobni su me realisti branili; već
nezaustavljiv, upitah Álama i sve nazočne sjećaju li se barem što je anafora
ili katren. I nitko mi nije znao odgovoriti.
Protivno mojem očekivanju, rasprava nije završila općom makljažom.
Moram priznati da bi me to ushitilo. I premda je neki polaznik radionice
obećao Ulisesu Limi da će ga jednog dana prebiti, na kraju se ništa nije zbilo,
hoću reći, ništa nasilno, iako sam ja odgovorio na prijetnju (koja, ponavljam,
nije bila upućena meni) dajući prijetiocu na znanje da sam mu na
raspolaganju u svako doba dana, bilo gdje na kampusu.
Kraj večeri bio je iznenađujuć. Álamo je izazvao Ulisesa Limu da pročita
neku svoju pjesmu. Ovaj spremno iz džepa jakne izvuče pregršt prljavih i
zgužvanih papira. Ajme užasa, pomislih, taj tikvan stavlja glavu u lavlje
ralje. Mislim da sam zažmirio od pukog tuđeg stida. Postoje trenuci za
čitanje poezije i postoje trenuci za tučnjavu. Za mene je ovaj očito bio od
potonjih. Kako rekoh, sklopio sam oči i čuo kako Lima čisti grlo. Potom čuh
muk (ako je to moguće, u što sumnjam), pomalo neugodan muk koji je
zavladao oko njega. I najzad čuh njegov glas kako govori najbolju pjesmu
koju sam ikada čuo. Poslije je Arturo Belano ustao i rekao da traže pjesnike
koji bi htjeli surađivati u časopisu što ga utrobni realisti kane izdati. Svi bi se
bili rado javili, ali su se nakon rasprave osjećali posramljeno i nitko nije ni
zucnuo. Kad je radionica završila (kasnije nego inače), otišao sam s njima do

09
autobusne postaje. Bilo je prekasno. Više nijedan nije vozio, pa odlučismo
zajedno uzeti pesero1 do Reforme, odakle smo prošetali do nekog bara u
Calle2 Bucareli gdje smo do zore razgovarali o poeziji.
Nisam baš pohvatao konce. Ime skupine donekle je šala, a ipak je i posve
ozbiljno. Čini se da je prije mnogo godina postojala meksička avangardna
skupina zvana utrobni realisti, ali ne znam jesu li bili pisci ili slikari ili
novinari ili revolucionari. Djelovali su dvadesetih ili tridesetih godina, iako
se ni u to ne bih mogao zakleti. Dakako, za skupinu nikad nisam čuo, no za
to je kriva i moja neupućenost u književna pitanja (sve knjige svijeta čekaju
da ih pročitam). Prema Arturu Belanu, utrobni su realisti iščeznuli u pustinji
Sonori. Zatim su spomenuli neku Cesáreu Tinajero ili Tinaja, ne sjećam se,
mislim da sam se tad prepirao s konobarom oko piva, i govorili su o
Pjesmama comtea de Lautreamonta, o nečem u Pjesmama povezanim s tom
Tinajericom, a onda Lima izreče zagonetnu tvrdnju. Prema njemu, današnji
utrobni realisti hodaju unatrag. Kako unatrag?, upitah.
– Natraške, gledajući jednu točku, ali udaljujući se od nje, idući ravno u
nepoznato.
Rekoh da mi zvuči savršeno hodati na taj način, iako zapravo ništa nisam
shvatio. Kad bolje razmislim, to je najgori način hoda.
Poslije su stigli drugi pjesnici. Neki su bili utrobni realisti, neki nisu.
Nastao je opći urnebes. Pobojah se da su Belano i Lima, zauzeti čavrljanjem
sa svakim čudakom koji bi prišao našem stolu, zaboravili na me, ali kada je
počelo svitati, upitaše me želim li se pridružiti klapi. Nisu rekli “skupini” ili
“pokretu”, rekli su klapi i to mi se svidjelo. Jasno, rekao sam da želim. Bilo je
vrlo jednostavno. Jedan od njih, Belano, stisnuo mi je ruku, kazao da sam
sad njihov i onda smo otpjevali jednu rancheru3. To je bilo sve. Riječi pjesme
govorile su o izgubljenim selima sjevera i o očima neke žene. Prije negoli ću
otići van povratiti, upitah jesu li to oči Cesáree Tinajero. Belano i Lima me
pogledaše i rekoše da sam ja pravi utrobni realist i da ćemo zajedno
promijeniti latinskoameričko pjesništvo. U šest ujutro sjeo sam u drugi
pesero, ovog puta sam, koji me je odvezao u Coloniju4 Lindavista, gdje
živim. Danas nisam išao na faks. Proveo sam cijeli dan u sobi, pišući pjesme.

4. STUDENOG

Vratio sam se u bar u Calle Bucareli, ali utrobni realisti se nisu pojavili.
Dok sam ih čekao, posvetih se čitanju i pisanju. Stalni gosti, skupina tihih i

10
zapravo jezivih pijanaca, nisu skidali očiju s mene.
Ishod pet sati čekanja: četiri piva, četiri tekile, tanjur polupojedenih
sopesa5 (bili su natruli), od korica do korica pročitana posljednja Álamova
zbirka pjesama (koju sam navlaš ponio kako bih joj se rugao s novim
prijateljima), sedam pjesama napisanih u stilu Ulisesa Lime (prva o sopesima
koji vonjaju po lijesu, druga o sveučilištu: vidio sam ga u ruševinama, treća o
sveučilištu: trčao sam gol usred gomile zombija, četvrta o mjesecu nad DF-
om6, peta o nekom mrtvom pjevaču, šesta o tajnu društvu koje živi u
kloakama Chapultepeca7, i sedma o jednoj izgubljenoj knjizi i o
prijateljstvu), ili točnije, u stilu jedine pjesme Ulisesa Lime koju poznajem, i
koju nisam čitao nego čuo, kao i tjelesni i duhovni osjećaj samoće.
Dva-tri pijanca htjela su zametnuti kavgu, no unatoč mojim godinama,
dovoljno sam čvrst da se mogu svakom oduprijeti. Jedna konobarica (zove
se Brígida, kako sam doznao, i kaže da me se sjeća od večeri koju sam tamo
proveo s Belanom i Limom) pomilovala me je po kosi. Bijaše to kao
nesvjestan dodir, dok je išla poslužiti za drugim stolom. Zatim je malo sjela
k meni i natuknula da mi je kosa preduga. Simpatična je, ali radije joj nisam
odgovorio. U tri ujutro vratio sam se kući. Utrobni realisti nisu došli. Zar ih
više neću vidjeti?

5. STUDENOG

Ni glasa od mojih prijatelja. Već dva dana ne idem na faks. Niti se kanim
vratiti u Álamovu radionicu. Popodne sam opet bio u Encrucijadi.
Veracruzani8 (baru u Bucareliju), ali utrobnim realistima ni traga. Zanimljivo
je koliko se takvo mjesto promijeni od poslijepodneva do večeri ili čak jutra.
Čovjek bi rekao da je to drugi bar. Danas je izgledao mnogo prljaviji nego
što doista jest. Sinoćnji jezivi likovi još se nisu pojavili, gosti su, kako bih
rekao, povučeniji, proničniji, i miroljubiviji. Tri sitna činovnika, vjerojatno
službenici, već posve pijana, prodavač želvinih jaja s ispražnjenom
košaricom, dva srednjoškolca, prosijed gospodin koji za stolom jede
enchilade9. I konobarice su druge. Tri današnje nisam poznavao, iako mi je
jedna prišla i iznenada mi rekla: ti si taj pjesnik. Izjava me je smela, ali,
priznajem, i polaskala mi.
– Da, gospođice, pjesnik sam. A kako znate?
– Brígida mi je pričala o tebi.

11
 Brígida, konobarica!
– I što vam je rekla? – upitah, još se ne usuđujući govoriti joj ti.
– Da pišeš jako lijepe pjesme.
– Ona to ne može znati. Nikad nije pročitala nijednu – rekoh blago
porumenjevši, no sve zadovoljniji tijekom tog razgovora. Pomislih i da je
Brígida ipak mogla pročitati koji stih: vireći mi preko ramena! To mi se već
nije svidjelo.
Konobarica (po imenu Rosario) upita mogu li joj učiniti uslugu. Trebao
sam reći “ovisi”, kako me je poučavao (do iznemoglosti) stric, ali ja sam
takav i odgovorih joj hajde, reci.
– Htjela bih da mi napišeš jednu pjesmu – zamolila je.
– Dogovoreno. Napisat ću ti je prvom prilikom – odvratih, prvi put je
tikajući i, već ponesen, zatražih drugu tekilu.
– Ja častim – reče. – Ali pjesmu mi sad napiši.
Pokušah joj objasniti da se pjesme ne pišu tek tako.
– A i čemu tolika žurba?
Dala mi je donekle mutno objašnjenje; kako se čini, riječ je o zavjetu
Guadalupskoj Djevici, u vezi s nečijim zdravljem, nekog voljena i
neprežaljena rođaka koji je nestao i poslije se vratio. Ali kakve veze sa svim
tim ima pjesma? Načas pomislih da sam previše popio, da već satima nisam
jeo i da me glad i žestica isključuju iz stvarnosti. No onda zaključih da nije
važno. Upravo je jedna od pretpostavki za pisanje poezije što je utrobni
realizam veliča, ako sam dobro upamtio (iako ne bih baš stavio ruku u
vatru), privremena isključenost iz stanovite vrste zbilje. Kako god, izvjesno
je da su se gosti bara dotad već prorijedili, pa su i druge dvije konobarice
polako prišle mom stolu i sad sam se našao okružen u prividno nedužnu
položaju (zbilja nedužnom), ali koji se neupućenu promatraču, primjerice,
jednom policajcu, ne bi takav činio: student koji sjedi i tri žene oko njega,
jedna mu bokom dotiče rame i ruku, druge su priljubile bedra uz rub stola
(rub koji će zacijelo ostaviti tragove na tim bedrima), i vode bezazlen
književni razgovor, no koji se, viđen s praga, može doimati kao nešto posve
drugo. Na primjer: svodnik usred dogovora s bludnicama. Ili: pohotan
student koji se ne da zavesti.
Odlučih to presjeći. Nekako sam ustao, platio, dao lijepo pozdraviti
Brígidu i otišao. Na ulici me sunce načas zaslijepilo.

6. STUDENOG

12
 Ni danas nisam bio na faksu. Ustao sam rano, sjeo na autobus za
UNAM10, no sišao sam prije i posvetio dobar dio jutra lutanju po središtu.
Prvo sam svratio u Libreriju11 del Sótano i kupio jednu knjigu Pierrea Louysa,
potom sam prešao Juárez, kupio pogaču od šunke i otišao čitati i jesti na
klupu u Álamedi. Od Louysove pripovijesti, a osobito od ilustracija, ukrutio
mi se kao konju. Pokušao sam ustati i otići, ali bih hodajući s kurcem u takvu
stanju pobudio pozornost i sablaznio ne samo prolaznice, nego i pješake
uopće. Pa sam iznova sjeo, zatvorio knjigu i počistio mrvice s jakne i hlača.
Podugo sam gledao neko biće nalik vjeverici, koje je nečujno promicalo
granama stabla. Nakon deset minuta (otprilike) shvatih da to nije vjeverica
nego štakor. Golem štakor! Otkriće me ispuni tugom. Tu sam bio ja, silom
nepomičan, a dvadeset metara dalje, čvrsto se držeći grane, gladan štakor u
potrazi za ptičjim jajima ili mrvicama što ih je vjetar odnio u krošnje drveća
(teško) ili čim god. Tjeskoba me gušila i osjetih mučninu. Prije negoli ću
povratiti, ustao sam i odjurio. Nakon pet minuta brzog hoda ukrućenje je
nestalo.
Navečer sam bio u Calle Corazon (usporednoj s mojom) i gledao
nogometnu utakmicu. Igrali su moji prijatelji iz djetinjstva, iako je prijatelji
možda prejaka riječ. Većina je još u srednjoj, a drugi su prekinuli školovanje
i rade s roditeljima ili ne rade ništa. Otkad sam upisao studij, jaz među
nama naglo se produbio i sad kao da smo s različitih planeta. Upitao sam
mogu li igrati. Rasvjeta u Calle Corazon nije baš dobra i lopta se jedva
vidjela. Usto bi svako toliko prošao auto, pa bismo morali stati. Dobio sam
dva udarca nogom i loptu u lice. Dovoljno. Još ću malo čitati Pierrea Louysa,
a onda ugasiti svjetlo.

***

7. STUDENOG

Ciudad de México ima četrnaest milijuna stanovnika. Nikad više neću

vidjeti utrobne realiste. Niti ću se vratiti na faks ili u Álamovu radionicu.
Vidjet ćemo kako ću se doma izvući. Završio sam Louysovu knjigu, Afroditu
i sad čitam mrtve meksičke pjesnike, svoje buduće kolege.

8. STUDENOG

13
 Otkrio sam čarobnu pjesmu. Njezina autora, Efrena Rebolleda (1877.–
1929.), nikad mi nisu spomenuli na satovima književnosti. Prepisat ću je12:

VAMPIR

Niz bijeli tvoj lik tamni uvojci

poput rijeke slijevaju se,
i cjelova jarke ruže prosipljem
po mračnoj im, mreškavoj bujici.

A kad raširim guste kolute,

osjetim lagan i studen dodir
ruke tvoje, i tada dug, dug srh
prožme me i u kosti mi prodire.

Plahe tvoje i nemirne zjene

zakrijese se uzdah kad čuju
koji utrobu mi svu razdire,
i dok ja umirem, ti požudna,
hiniš crna i upornog vampira
što žarkom se mojom krvi napaja.

Kada sam je prvi put pročitao (prije nekoliko sati) morao sam se
zaključati u sobu i onanirati dok sam je recitirao jedan, dva, tri, čak deset ili
petnaest puta, zamišljajući Rosario, konobaricu, kako kleči nada mnom,
moleći me da joj napišem pjesmu za ono voljeno i neprežaljeno biće i
preklinjući neka je pribijem na postelju ražarenim kurcem.
Olakšavši se, mogao sam razmisliti o pjesmi.
Značenje “mračne, mreškave bujice” je, vjerujem, jasno. Ali nije tako s
prvim stihom druge kvartine: “kad raširim guste kolute”, koji bi se mogao
odnositi na “mračnu, mreškavu bujicu”, redom istegnutu ili razmršenu, no
gdje glagol “raširiti” možda krije drugi smisao.
Ni “gusti koluti” nisu osobito jasni, fesu li to kovrčice stidnih malja,
kovrče vampirove kose ili pak razni otvori ljudskog tijela? Riječju,
sodomizira li je on? Mislim da čitanje Pierrea Louysa još lebdi u mom duhu.

14
9. STUDENOG

Odlučio sam vratiti se u Encrucijadu Veracruzanu, ne jer bih se nadao

susretu s utrobnim realistima, nego da još jednom vidim Rosario. Napisao
sam joj koji stih. Govorim o njenim očima i o beskrajnu meksičkom obzoru,
o napuštenim crkvama i o utvarama na putu do granice. Ne znam zašto,
mislim da je Rosario iz Veracruza ili Tabasca, možda čak iz Jukatana. Možda
je ona štogod spomenula. Ili sam to samo zamislio. Možda se tu uplelo ime
bara, a Rosario nije ni iz Veracruza niti iz Jukatana nego iz DF-a. Kako god,
mislio sam da će nekoliko stihova koji prizivlju zemlje posve drukčije od
njezine (pod pretpostavkom da je iz Veracruza, u što sve više sumnjam) više
obećavati, barem s obzirom na moje nakane. A poslije, kako bude.
Jutros sam šetao po okolici La Ville13 i razmišljao o svom životu.
Budućnost se ne čini baš blistava, osobito nastavim li izostajati s predavanja.
No ono što me stvarno brine jest moja spolna naobrazba. Ne mogu provesti
život drkajući. (Brine me i moja pjesnička naobrazba, ali sve u svoje
vrijeme.) Ima li Rosario dečka? Ako ga ima, je li ljubomoran i posesivan?
Premlada je da bi bila udata, no nikad se ne zna. Vjerujem da joj se sviđam,
to je očito.

10. STUDENOG

Sreo sam utrobne realiste. Rosario je iz Veracruza. Svi utrobni realisti

dali su mi svoje adrese, a ja sam im dao svoju. Okupljaju se u kafiću Quito, u
Bucareliju, malo iznad Encrucijade, i u kući Maríje Font, u Coloniji Condesa,
ili u kući slikarice Cataline O’Hare, u Coloniji Coyoacán. (Marfa Font,
Catalina O’Hara, ta imena bude nešto u meni, iako još ne znam što.)
A ostalo je dobro proteklo, iako je umalo završilo tragično.
Evo što se dogodilo: stigao sam u Encrucijadu oko osam navečer. Bar je
bio pun, a rulja nevjerojatno bijedna i grozna. Čak je u jednom kutu neki
slijepac svirao harmoniku i pjevao. No nisam uzmaknuo i zauzeo sam prvo
slobodno mjesto za šankom. Rosario nije bilo. Upitao sam za nju konobaricu
koja me je poslužila, a ova me nazva hirovitim i umišljenim vjetropirom. Ali
s osmijehom, kao da joj se ne čini posve loše. Iskreno, nisam razumio što
time želi reći. Poslije sam je pitao odakle je Rosario i odgovorila je iz
Veracruza. Upitah je i odakle je ona. Odavde, iz DF-a, reče. A ti? Ja sam
konjanik Sonore, bubnuh tko zna zašto. A nikad nisam ni bio u Sonori.

15
Nasmijala se i mogli smo tako dugo čavrljati, ali morala je otići poslužiti za
jednim stolom. Brígida je, pak, radila i, dok sam bio kod druge tekile, prišla
mi je i upitala kako sam. Brígida je žena mrka, sjetna, uvrijeđena lica.
Upamtio sam je drukčiju, ali onda sam bio pijan, a sad ne. Rekoh joj kako je,
Brígido, puste godine. Htio sam ostaviti dojam živahnosti, čak
razdraganosti, iako ne mogu reći da sam bio veseo. Brígida me uhvati za
ruku i prinese je k srcu. Poskočio sam i pomislio maknuti se od šanka, čak
pobjeći iz bara, no suzdržah se.
– Osjećaš li? – upitala je.
– Što?
– Moje srce, beno, ne osjećaš kako kuca?
Jagodicama sam istražio površinu što mi se nudila: lanenu bluzu i
Brígidina prsa uokvirena grudnjakom koji mi se učini premalen za njih. Ali
otkucajima ni traga.
– Ništa ne osjećam – rekoh smiješeći se.
– Moje srce, vole, zar ne čuješ kako kuca? Ne osjećaš li kako se polako
slama?
– Oprosti, ali ništa ne čujem.
– Kako ćeš čuti rukom, gade? Samo te molim da osjetiš. Zar tvoji prsti
ništa ne osjećaju?
– Pa... ne.
– Ruka ti je ledena – reče Brígida. – Kakvi lijepi prsti, vidi se da nikad nisi
morao raditi.
Oćutjeh se promatran, proučavan, provrtan. Jezive pijance za šankom
privukla je posljednja Brígidina primjedba. Ne želeći se suočavati s njima,
izjavih da se vara, naravno da moram raditi kako bih platio studij. Brígida
mi tad zarobi ruku kao da će mi čitati iz dlana. To me je zanimalo, pa
zaboravih na moguće gledaoce.
– Ne budi prijetvoran – rekla je. – Meni ne moraš lagati, poznajem te. Ti
si tatin sinčić, ali si i slavohlepan. I imaš sreće. Stići ćeš onamo kamo
naumiš. Iako vidim da ćeš tu i tamo skrenuti s puta, svojom krivnjom, jer ne
znaš što želiš. Treba ti cura koja će biti s tobom u dobru i u zlu. Griješim li?
– Ne, savršeno, samo nastavi.
– Ne ovdje – odvrati Brígida. – Ovi nakresani spletkari nemaju zašto
doznati tvoju sudbinu, zar ne?
Po prvi put se odvažih otvoreno pogledati oko sebe. Četiri-pet jezivih
pijanaca pomno su pratili Brígidine riječi, jedan mi je čak s neprirodnom
upornošću zurio u dlan, kao da je njegov vlastit. Svima se osmjehnuh, da se

16
ne naljute, dajući im tako do znanja da ja s tim nemam ništa. Brígida me
uštipnu za nadlanicu. Oči su joj gorjele, kao da će započeti svađu ili briznuti
u plač.
– Dođi, tu ne možemo razgovarati.
Vidjeh kako šapuće s nekom konobaricom, a zatim me pozva migom.
Encrucijada Veracruzana bila je puna i iznad glava gostiju dizao se oblak dima
i svirka sljepčeve harmonike. Pogledah na sat, bila je gotovo ponoć, vrijeme
leti, pomislih.
Krenuo sam za njom.
Zašli smo u svojevrsno dugo i usko skladište gdje su se gomilali sanduci
boca i pribor za čišćenje bara (prašci, metle, lug, neka naprava za pranje
prozora, zbirka gumenih rukavica). U dnu, stol i dvije stolice. Brígida mi
pokaza na jednu. Sjeo sam. Stol je bio okrugao, a njegova površina prekrita
urezima i imenima, mahom nečitljivim. Konobarica je ostala stajati, ni
pedalj od mene, budna poput kakve božice ili ptice grabljivice. Možda je
čekala da joj kažem neka sjedne. Ganut njenom stidljivošću, tako i učinih.
No začudo, sjela mi je u krilo. Položaj je bio neugodan, pa ipak, začas s
užasom opazih kako moja priroda, dijeleći se od mog uma, duše, čak i
najgorih želja, ukrućuje moj kurac dok to nije bilo nemoguće skriti. Brígida
je zacijelo uočila moje stanje, jer je ustala i, iznova me promotrivši odozgo,
ponudila mi jedan usmeni.
– Jedan što...? – upitah.
– Usmeni, želiš li jedan usmeni?
Pogledah je ne shvaćajući, iako je istina, poput osamljena i iscrpljena
plivača, polako probijala put u crnom moru mojeg neznanja. Ona mi uzvrati
pogled. Imala je tvrde i plosnate oči. I jednu osobitost koja ju je izdvajala
među svim ljudskim bićima koje sam dotad upoznao: gledala je uvijek (gdje
god, u kojoj god prilici, što god da se zbivalo) ravno u oči. Brígidin pogled,
zaključih, može biti nepodnošljiv.
– Ne znam o čemu govoriš – rekao sam.
– Da ti ga popušim, ljubavi.
Nisam stigao odgovoriti i možda je tako i bolje. Ne prestajući me gledati,
Brígida kleknu, otvori mi rasporak i stavi moj kurac u usta. Prvo glavić,
kojeg je lako, iako ne zato manje uznemirujuće grickala, a zatim cijeli ud,
ničim ne pokazujući da ostaje bez daha. U isti je mah rukom prelazila mojim
trbuhom i grudima, zadajući mi u ritmu snažne udarce čije su masnice još
vidljive. Bol je vjerojatno pridonijela jedinstvenosti užitka, no i priječila mi
je da svršim. Brígida bi svako toliko podigla pogled sa svog djela, ne

17
ispuštajući mi pritom ud, i potražila moje oči. Ja bih ih tad sklopio i u umu
govorio rasute stihove pjesme Vampir, za koje se poslije, kad sam se
prisjećao te zgode, pokazalo da uopće nisu bili stihovi pjesme Vampir, nego
vražja smješarija pjesama različita podrijetla, stričevih proročanskih riječi,
uspomena iz djetinjstva, lica glumica koje sam obožavao u ranoj mladosti
(primjerice, crnobijelo lice Angélice Maríje) i kovitlaca vrtložnih krajolika.
Isprva sam nastojao obraniti se od udaraca, no uvidjevši da mi je trud
uzaludan, posvetih se Brígidinoj kosi (obojenoj svijetlo kestenjasto i ne
odveć čistoj, kako sam otkrio) i ušima, malenim i mesnatim, iako gotovo
neprirodno tvrdim, kao da ne sadrže ni gram mesa ili masti, samo
hrskavicu, plastiku, ne, jedva smekšanu kovinu, s kojih su visjela dva velika
posrebrena koluta.
Kada je rasplet bio na pomolu i ja sam, kako ne bih stenjao, dizao šake i
prijetio nevidljivu biću što je gmizalo po zidovima skladišta, vrata se naglo
(ali bešumno) otvoriše, proviri glava neke konobarice i s usana joj siđe štura
opomena:
– Aguas.
Brígida smjesta prekinu igru. Ustala je, pogledala me u oči s izrazom
očaja i potom me, vukući me za kaputić, odvede do vrata koja dotad nisam
zamijetio.
– Do idućeg puta, ljubavi – reče mnogo promuklijim glasom nego inače i
gurnu me van.
Odjednom se nađoh u zahodu Encrucijade Veracruzane, dugoj, uskoj,
pravokutnoj i mračnoj prostoriji.
Oteturao sam nekoliko koraka, još ošamućen brzinom kojom su se
događaji odvili. Vonjalo je po raskužnu sredstvu, a pod je bio vlažan,
mjestimice poplavljen. Svjetlo bijaše škrto, gotovo nikakvo. Između dva
okrhnuta umivaonika vidjeh zrcalo; pogledah se ispod oka; živa mi
odgovori slikom od koje mi se kosa digla u zrak. Tiho, trudeći se ne šljapkati
po podu po kojem je tekao potočić iz nužnika, potaknut znatiželjom, iznova
priđoh zrcalu. Ono mi uzvrati klinastim licem, zajapurenim i orošenim
znojem. Odskočio sam i umalo ljosnuo. Netko je bio u jednom odjeljku. Čuh
kako gunđa i psuje. Zacijelo koji od onih jezivih pijanaca. Tad me netko
zazva po imenu:
– Pjesniče García Madero.
Spazih dvije sjene kod pisoara. Ovijene oblakom dima. Dva topla brata,
pomislih, dva milomuda koji znaju kako se zovem.
– Pjesniče García Madero, dođite ovamo.

18
 Premda mi je zdrav razum govorio neka potražim izlaz i bez odgode
napustim Encrucijadu, zakoračio sam prema gustom dimu. Motrila su me
dva para sjajnih očiju, poput vučjih usred vjetruštine (pjesnička sloboda, jer
vuka nikad nisam vidio; vjetruštinu jesam, i ne pristaje baš dimnom ogrtaču
koji je ovijao onu dvojicu). Čuh kako se smiju. Hi, hi, hi. Mirisalo je po
marihuani. Smirih se.
– Pjesniče García Madero, ispalo vam je gudalo.
– Molim?
– Hi, hi, hi.
– Viri ti pimpek.
Opipah rasporak. Stvarno, u žurbi i strahu zaboravio sam spremiti ptića.
Pocrvenjeh, htjedoh im opsovati mater, ali suzdržao sam se, popravio hlače i
prišao im. Doimali su se poznato, pa pokušah proniknuti tminu i
odgonetnuti im lica. Uzalud.
Uto se jedna šaka i zatim cijela ruka pojave iz jajeta dima koje ih je štitilo
i ponude mi džoint.
– Ne pušim – rekoh.
– To je trava, pjesniče García Madero. Golden Acapulco.
Odmahnuo sam glavom.
– Ne volim je.
Prepala me buka iz pokrajnje prostorije. Netko je dizao glas. Neki
muškarac. Zatim je netko vikao. Neka žena. Brígida. Pomislih da je vlasnik
bara tuče i htjedoh joj pohrliti u pomoć, iako mi nije osobito stalo do Brígide
(zapravo, nije mi nimalo stalo do nje). Kad sam se već okretao prema
skladištu, zadržaše me dvije nepoznate ruke. I tada im lica izroniše iz dima.
Bijahu to Ulises Lima i Arturo Belano.
Odahnuo sam dušom, i umalo zapljeskao, rekoh im da ih već danima
tražim i onda opet htjedoh priskočiti u pomoć ženi koja je vikala, ali nisu mi
dali.
– Ne beri tuđu brigu, to dvoje su uvijek takvi – reče mi Belano.
– Koje dvoje?
– Konobarica i gazda.
– Ali on je tuče – rekoh, i doista, zvuk pljuski bio je sada posve jasan.
– To ne možemo dopustiti.
– Ah, vi pjesniče García Madero – uzdahne Lima.
– Dopustiti ne možemo, no zvukovi su katkad varljivi. Poslušajte i
vjerujte mi – zaključi Belano.
Stekao sam dojam da znaju štošta o Encrucijadi i rado bih im bio postavio

19
nekoliko pitanja, ali nisam htio ispasti nametljiv.
Na izlasku iz zahoda svjetlo bara ubolo me je u oči. Svi su galamili. Neki
su pratili sljepčevu pjesmu, bolero14, čini mi se, koji je govorio o očajnoj
ljubavi, o ljubavi što je vrijeme ne može utažiti, tek učiniti bjednijom,
podlijom, groznijom. Lima i Belano nosili su svaki po tri knjige i izgledali
kao studenti, poput mene. Prije odlaska prišli smo šanku, rame uz rame,
naručili tri tekile i ispili ih nadušak, a zatim smo, smijući se, izašli na ulicu.
Na pragu se još jednom osvrnuh sa slabom nadom da će se Brígida pojaviti
na vratima skladišta, ali nisam je vidio.
Knjige koje je nosio Ulises Lima:
Manifeste electrique aux paupieres de jupes Michela Bulteaua, Matthieua
Messagiera, Jean-Jacquesa Faussota, Jean-Jacquesa N’Guyen Thata, Gyl Bert-
Ram-Soutrenoma F. M. i drugih pjesnika Električnog pokreta, naših
francuskih pandana (pretpostavljam).
Sang de satin Michela Bulteaua.
Nord d’été naitre opaque Matthieua Messagiera.
Knjige koje je nosio Arturo Belano:
Le parfait criminel Alaina Jouffroya.
Le pays où tout est permis Sophie Podolski.
Cent mille milliards de poèmes Raymonda Queneaua. (Ova posljednja bila
je u fotokopiji, koja se, onako ispresavijana i raskupusana, pretvorila u neku
vrst začuđena papirnata cvijeta, čije su latice stršale na sve četiri strane.)
Poslije smo sreli Ernesta San Epifanija, koji je također nosio tri knjige.
Zamolio sam neka mi dopusti da pribilježim naslove. Evo ih:
Little Johnny’s Confession Briana Pattena.
Tonight at Noon Adriana Henrija.
The Lost Fire Brigade Spikea Hawkinsa.

***

11. STUDENOG

Ulises Lima živi na ravnu krovu u Calle Anáhuac, blizu Insurgentesa.

Sobičak je malen, tri sa dva, i zatrpan je knjigama. Kroz jedini prozor,
sićušan poput onih na boku broda, vide se susjedni krovovi gdje, prema
Ulisesu Limi, koji je to čuo od Monsiváisa15, još uvijek prinose ljudske žrtve.
U sobici je samo jedna strunjača, koju Lima smota preko dana ili kad mu

20
dođu gosti i koristi je kao divan; tu je i majušan stol, posve prekriven
pisaćim strojem, i jedna jedina stolica. Posjetioci, očito, moraju sjesti na
strunjaču ili na pod ili ostati stajati. Danas nas je bilo petero: Lima, Belano,
Rafael Barrios i Jacinto Requena, i stolicu je zauzeo Belano, strunjaču Barrios
i Requena, Lima je cijelo vrijeme stajao (katkad se čak vrtio po sobi), a ja sam
sjeo na pod.
Razgovarali smo o pjesništvu. Nitko nije pročitao nijednu moju pjesmu,
pa ipak, svi su se ophodili sa mnom kao da sam i ja utrobni realist. Bliskost
je neusiljena i veličanstvena!
Oko pola devet navečer pojavio se Felipe Müller, kome je osamnaest
godina, i stoga je, do mog upada, bio najmlađi u skupini. Zatim smo svi otišli
na večeru u kineski kafić i do tri smo ujutro hodali i razgovarali o
književnosti. Svi smo se suglasili da meksičko pjesništvo valja promijeniti.
Naš je položaj (koliko sam razumio) neodrživ, između kraljevstva Octavija
Paza i kraljevstva Pabla Nerude. Odnosno, između čekića i nakovnja.
Upitao sam ih gdje mogu nabaviti knjige koje sam vidio prošle noći.
Odgovor me nije iznenadio: kradu ih u Libreriji Francesa u Zoni Rosa i u
Libreriji Baudelaire u Calle General Martínez, blizu Calle Horacio, u Polancu.
Htio sam štogod doznati i o piscima i zajedno su me (ono što pročita jedan
utrobni realist, smjesta čitaju i ostali) upoznali sa životom i djelom
električnih, Raymonda Queneaua, Sophie Podolski, Alaina fouffroya.
Felipe Müller me, možda malčice podboden, upita znam li francuski.
Odgovorih mu da se s rječnikom mogu snaći. Poslije sam mu postavio isto
pitanje. A ti znaš francuski, mano16? Odgovor je bio niječan.

12. STUDENOG

Susret u kafiću Quito s Jacintom Requenom, Rafaelom Barriosom i

Panchom Rodríguezom. Stigli su oko devet navečer i pozvao sam ih za stol
za kojim sam proveo dobra tri sata korisno uložena u pisanje i čitanje.
Predstavili su me Panchu Rodríguezu. Nizak je poput Barriosa, ali ima lice
dvanaestogodišnjaka, iako su mu zapravo dvadeset i dvije. Gotovo smo
neminovno osjetili uzajamnu naklonost. Pancho Rodríguez govori kao
navijen. Zahvaljujući njemu saznajem da je prije dolaska Belana i Müllera
(koji su se u DF-u pojavili nakon Pinochetova udara, i stoga nisu bili dio
prvotne skupine) Ulises Lima objavio časopis s pjesmama Maríje Font,
Angélice Font, Laure Damián, Barriosa, San Epifanija, nekog Marcela

21
Roblesa (za koga nikad nisam čuo) i braće Rodríguez, Pancha i Moctezume.
Prema Panchu, jedan od dvojice najboljih mladih meksičkih pjesnika je on, a
drugi je Ulises Lima, čijim se najboljim prijateljem smatra. Časopis (dva
broja, oba iz 1974.) zvao se Lee Harvey Oswald i sve je troškove snosio Lima.
Requena (koji tada još nije pripadao skupini) i Barrios potvrdili su Panchove
riječi. Tu je bio zametak utrobnog realizma, kaže Barrios. Pancho Rodríguez
misli drukčije. Prema njemu, Lee Harvey Oswald je trebao zaživjeti, jer
obustavili su ga upravo u najboljem trenutku, kad su nas ljudi počeli
upoznavati, kaže. Koji ljudi? Pa, drugi pjesnici, jasno, studenti Filozofskog
fakulteta, klinke koje pišu pjesme i svaki tjedan posjećuju sto radionica koje
cvjetaju u DF-u. Barrios i Requena se ne slažu, iako s čežnjom govore o
časopisu.
– Ima li mnogo pjesnikinja?
– Malo je nezgrapno zvati ih pjesnikinjama – primijeti Pancho.
– Zovemo ih pjesnici – objasni mi Barrios.
– Ali ima li ih mnogo?
– Kao nikad prije u meksičkoj povijesti – reče Pancho. – Digni kamen i
naći ćeš curetak koji piše o svom životiću.
– A kako je Lima uspio sam pokriti troškove izdanja? – upitah.
Učinilo mi se razborito ne ustrajati zasad na pitanju pjesnikinja.
– Ah, pjesniče García Madero, momak poput Ulisesa Lime u stanju je sve
dati za pjesništvo – sanjarski će Barrios.
Zatim smo prešli na ime časopisa, koje je meni zvučalo savršeno.
– Ako sam dobro shvatio, pjesnici su, za Limu, poput Leeja Harveya
Oswalda. Je li tako?
– Otprilike – reče Pancho Rodríguez. – Ja sam mu predložio neka ga
nazove Los bastardos de Sor Juana17, što zvuči više meksički, ali naš je pajdo
lud za gringosima.
– Zapravo je Ulises vjerovao da već postoji izdavačka kuća koja se tako
zove, no varao se, a kad je uvidio pogrešku, odlučio je tako okrstiti svoj
časopis – objasni mi Barrios.
– Koja izdavačka kuća?
– P.-J. Oswald, iz Pariza, koja je objavila jednu knjigu Matthieua
Messagíera.
– A glupi je Ulises mislio da se kuća zove Oswald po ubojici. No ime joj
je P.-J. Oswald, a ne L. H. Oswald, i jednog mu je dana sinulo i onda je
odlučio prisvojiti ime.
– Francuz se vjerojatno zove Pierre-Jacques – reče Requena.

22
 – Ili Paul-Jean Oswald.
– Ulises je iz bogate obitelji?
– Ne, ma kakvi – odgovori Requena. – Zapravo, ima samo majku, zar ne?
Bar ja ne poznajem nikog drugog.
– Ja poznajem sve njegove – Pancho će. – Ulisesa Limu upoznao sam
mnogo prije svih vas, mnogo prije Belana, i mama mu je sva obitelj. I
vjerujte, nije bogata.
– Pa kako je mogao platiti izdavanje dva broja časopisa?
– Prodajući travu – lane Pancho. Druga dvojica utihnu, ali nisu to
porekla.
– Ne mogu vjerovati.
– Ali istina je. Lova dolazi od marihuane.
– Jebemti.
– Nabavlja je u Acapulcu i onda je dostavlja svojim mušterijama u DF-u.
– Zaveži, Pancho – opomene ga Barrios.
– A zašto? Zar ovaj dečko nije utrobni realist? Zašto bih onda zavezao?

13. STUDENOG

Danas sam cijeli dan pratio Limu i Belana. Hodali smo, vozili se
metroom, busevima, peserom, iznova hodali i sve smo vrijeme razgovarali.
Svako toliko oni bi se zaustavili i ušli u neku kuću, a ja sam ih morao čekati
na ulici. Kad sam ih upitao što rade, odgovorili su da provode jedno
istraživanje. No meni se čini da su raspačavali marihuanu. Usput sam im
pročitao svoje posljednje pjesme, njih desetak, i mislim da su im se svidjele.

14. STUDENOG

Danas sam s Panchom Rodríguezom posjetio sestre Font.

Bio sam kojih četiri sata u kafiću Quito, već sam bio popio tri kave s
mlijekom i moje je oduševljenje čitanjem i pisanjem polako splašnjavalo,
kad se pojavio Pancho i zamolio da mu se pridružim. Pristao sam ushićen.
Sestre Font žive u Coloniji Condesa, u lijepoj i otmjenoj dvokatnici s
vrtom i stražnjim dvorištem u Calle Colima. Vrt nije osobit, dva-tri
zakržljala stabla i nevješto pokošen travnjak, ali stražnje je dvorište druga
priča: stabla su ondje velika, ima golemih biljaka, lišća tako jarko zelena da
se doimlje crno, malen ribnjak zastrt povijušama (u ribnjaku, ne usuđujem

23
se nazvati ga vodoskokom, nema riba, tek jedna podmornica na baterije,
vlasništvo Jorgita Fonta, mlađeg brata) i kućica posve odvojena od glavne
kuće, koja je nekoć vjerojatno služila kao spremište za kola ili staja, a sada je
dijele sestre Font.
Prije nego što smo stigli, Pancho me upozori:
– Angélicin tata je malo munjen. Vidiš li što čudno, ne boj se. Čini što i ja
i samo mirno. Bude li gnjavio, ohladit ćemo ga.
– Ohladit ćemo ga? – upitah ne znajući baš na što misli. – Nas dvojica? U
njegovoj vlastitoj kući?
– Njegova će nam žena biti vječno zahvalna. Lik je skroz prošvikao. Prije
jedno godinu već je bio u glavarskoj radionici. Ali nemoj to reći Fonticama,
barem nemoj reći da sam ti ja rekao.
– Dakle, lud je.
– Lud i propao. Donedavno su imali dvoja kola, tri sluškinje i priređivali
su gospodske zabave. Ali jadniku se nešto otkvačilo u tintari i jednog je
dana izgubio kompas. I skrahirao je.
– Ali održavanje ove kuće sigurno košta.
– U njihovu je vlasništvu i ona je jedino što im je ostalo.
– A što je radio gospodin Font prije nego što je poludio?
– Bio je arhitekt, ali jako loš. On je oblikovao dva broja Leeja Harveya
Oswalda.
– Jebemti.
Kad smo pozvonili, došao nam je otvoriti neki brkati ćelavac mahnita
lica.
– To je Angélicin otac – šapnu mi Pancho.
– Da, vidim.
Lik je krupnim koracima prišao uličnim vratima, ošinuo nas pogledom
žestoke mržnje i poradovah se što sam onkraj ograde. Nakon kratka
oklijevanja, kao da ne zna što bi, otvorio je vrata i srnuo na nas. Odskočio
sam, ali Pancho raskrili ruke i srdačno ga pozdravi. Ovaj je tad stao i pružio
kolebljivu ruku prije negoli će nas pustiti unutra. Pancho se hitro zaputi
prema stražnjem dvorištu, a ja za njim. Otac sestara Font vratio se u veliku
kuću govoreći sam sa sobom. Dok smo prolazili hodnikom prepunim cvijeća
koji izvana povezuje dva vrta, Pancho mi objasni kako je jedan od razloga
nespokojstva sirotog gospodina Fonta i njegova kći Angélica:
– María je već izgubila djevičanstvo – reče – a Angélica još nije, ali je na
putu, što stari zna i to ga izluđuje.
– Odakle zna?

24
 – Tajne očinstva, bit će. Kako god, stalno duma koji će gad razdjevičiti
njegovu kćer, a to je za jadnička previše. Ja ga u biti razumijem, da sam na
njegovu mjestu, jednako bih se osjećao.
– Dobro, ima li koga na umu ili su mu svi sumnjivi?
– Sumnja na sve, naravno, iako je dvoje-troje ispalo iz igre: muceki i
njena sestra. Stari nije glup.
Ništa nisam shvatio.
– Prošle je godine Angélica osvojila pjesničku nagradu Laura Damián.
Zamisli, sa samo šesnaest godina!
Nikad u životu nisam čuo za tu nagradu. Kako mi je Pancho poslije
ispričao, Laura Damián bila je pjesnikinja koja je poginula prije navršene
dvadesete, 1972., i njezini su roditelji ustanovili nagradu u spomen na nju.
Prema Panchu, nagrada Laura Damián jedna je od najcjenjenijih među
pravim znalcima. Pogledah ga kao da ga pitam ma, koja si ti budala?, ali, kao
što sam i očekivao, nije se ni obazro. Potom pogledah u vis i učini mi se da
se miče zastor na jednom od prozora drugog kata. Možda je to bio propuh,
no osjećao sam se promatran sve dok nisam prešao prag kućice sestara Font.
Ondje bijaše samo María.
María je visoka, tamnoputa, crne i vrlo glatke kose, ravna (posve ravna)
nosa i tankih usana. Doima se dobroćudno, iako nije teško zaključiti da
njene ljutnje mogu biti duge i strašne. Zatekli smo je kako stoji usred
prostorije vježbajući plesne korake, čitajući o Sor Juanu Inés de la Cruz,
slušajući ploču Billie Holiday i odsutna izraza slikajući vodenim bojama
dvije žene prepletenih ruku, podno vulkana, okružene rječicama lave.
Isprva nas je dočekala hladno, kao da joj Panchova nazočnost smeta, ali je
trpi iz uviđavnosti prema sestri i jer dvorišna kućica nije samo njena nego
zajednička. Mene nije ni pogledala.
Povrh svega, dopustio sam si izgovoriti pomalo otrcanu primjedbu o Sor
Juani, što ju je učinilo još nesklonijom (nimalo umjesnu aluziju na glasovite
stihove: Vi slijepi što ženi/bez krivnje sudite,/grijehu što ga kudite/uzrok je u vašoj
žudnji, što sam potom uzalud pokušao izgladiti onima: Stani, varave mi sreće
sjeno,/srcu mi najdraža čarolijo,/lijepa nado za koju radosna mrem,/slatka laži za
koju bolna živim18).
Pa smo odjednom sve troje utonuli u stidljivu ili zlovoljnu šutnju, ovisi, i
María Font se nije obazirala na nas, iako bih ja katkad pogledao nju ili njenu
sliku (bolje reći, krišom zirnuo na nju i na sliku), a Pancho je, kao da ga
neprijateljstvo Maríje i njenog oca nimalo ne dira, promatrao knjige

25
fućkajući neku pjesmu koja, koliko sam čuo, nije imala nikakve veze s onim
što je pjevala Billie Holiday, sve dok se najzad nije pojavila Angélica i tad
sam razumio Pancha (on je jedan od onih koji žele razdjevićiti Angélicu!) i
gotovo sam razumio oca sestara Font, iako meni, iskreno govoreći,
djevičanstvo nije ni najmanje važno (konačno, i sam sam djevac. Osim ako
se Brígidin fellatio interrupta ne smatra razdjevičenjem. No zar je to vođenje
ljubavi sa ženom? Nisam li joj barem trebao istodobno lizati pičku? Mora li
muškarac, kako bi prestao biti djevac, staviti ud u vaginu žene, a ne u
njezina usta ili dupe ili pazuho? Kako bih mogao reći da sam doista vodio
ljubav, moram li prethodno svršiti? Sve je to zamršeno.)
Ali vratimo se na stvar. Pojavila se Angélica i, sudeći po načinu na koji je
pozdravila Pancha, postalo je jasno, barem meni, da ovaj ima stanovitih
ljubavnih izgleda kod nagrađene pjesnikinje. Bijah ovlaš predstavljen i
iznova zapostavljen.
Njih su dvoje raširili paravan koji je sobu podijelio nadvoje i onda sjeli na
postelju i čuo sam kako šapuću.
Prišao sam Maríji i pohvalio sliku. Nije me ni pogledala. Pokušah drugi
pristup: govorio sam o utrobnom realizmu i o Ulisesu Limi i Arturu Belanu.
I sliku pred sobom ocijenih (odvažno: zbog šaputanja onkraj paravana bio
sam sve uzrujaniji) kao djelo utrobnog realizma. María Font me prvi put
pogleda i osmjehne se:
– Boli me briga za utrobne realiste.
– Pa mislio sam da si i ti dio skupine, to jest, pokreta.
– Ni u ludilu... Da su bar izabrali manje odvratno ime... Ne jedem meso.
Muka mi je od svega što podsjeća na utrobu.
– Kako bi ga ti nazvala?
– Ah, ne znam. Meksički ogranak nadrealizma, možda.
– Mislim da već postoji Meksički ogranak nadrealizma u Cuernavaci.
Osim toga, mi nastojimo stvoriti pokret u latinskoameričkim razmjerima.
– U latinskoameričkim razmjerima? Nemoj me nasmijavati.
– Dobro, to je naš krajnji cilj, ako se ne varam.
– A odakle si ti iskrsnuo?
– Ja sam Limin i Belanov prijatelj.
– Pa kako te nikad nisam vidjela ovdje?
– Upoznao sam ih tek nedavno...
– Ti si onaj dečko iz Álamove radionice, zar ne?
Porumenio sam, tko zna zašto. Priznah da smo se se ondje upoznali.
– Dakle, već postoji Meksički ogranak nadrealizma u Cuernavaci

26
zamišljeno će María. – Možda bih trebala otići živjeti u Cuernavacu.
– Pročitao sam to u Excelsioru. Skupina starčića koji se bave slikanjem.
Turisti, čini mi se.
– U Cuernavaci živi Leonora Carrington – primijeti María. – Ne misliš
valjda na nju?
– Ma kakvi – rekoh. Pojma nemam tko je Leonora Carrington.
I tad začusmo stenjanje. Nije bilo iz užitka, to sam odmah razabrao, nego
od boli. Sinu mi da se već podugo ništa nije čulo s one strane paravana.
– Jesi li dobro, Angélica? – upita María.
– Jasno da sam dobro. Daj, molim te, odi prošeći i odvedi tog tipa
odgovori joj prigušeni glas Angélice Font.
S izrazom negodovanja i gnušanja María baci kistove na pod. Po
sasušenim mrljama boje na pločicama, shvatih da nije prvi put da je sestra
traži malo samoće.
– Dođi.
Slijedio sam je do udaljena kuta dvorišta, kod visoka zida prekrita
penjačicama, gdje je bio stol i pet kovinastih stolica.
– Misliš da se...? – zaustih i učas se pokajah zbog znatiželje za koju sam se
nadao da je zajednička. María je, srećom, bila odveć bijesna da bi mi je uzela
za zlo.
– Ševe? Ne, ni govora.
Neko smo vrijeme šutjeli. Ona je bubnjala prstima po stolu, a ja sam dva-
tri puta prekrižio noge i posvetio se proučavanju vrtnog bilja.
– Dobro, što čekaš? Pročitaj mi svoje pjesme – rekla je.
Čitao sam i čitao dok mi noga nije utrnula. Završivši, nisam se usudio
upitati sviđaju li joj se. Potom me María pozva na kavu u veliku kuću.
U kuhinji smo zatekli njene roditelje pri kuhanju. Doimali su se sretno.
Predstavila mi ih je. Otac više nije izgledao sumanuto i pokazao se prilično
ljubazan; pitao me je što studiram, mogu li uskladiti zakone s pjesništvom,
kako je dobri stari Álamo (čini se da se poznaju i da su u mladosti bili
prijatelji). Majka je govorila nešto zbrkano, jedva se sjećam: mislim da je
spomenula spiritističku seansu u Coyoacánu, kojoj je nedavno prisustvovala,
i dušu na mukama nekog pjevača ranchera iz četrdesetih. Ne znam je li to
rekla zaozbiljno ili u šali.
Kod televizora smo našli Jorgita Fonta. María mu nije uputila ni riječi
niti mi ga je predstavila. Dvanaest mu je godina, nosi dugu kosu i odijeva se
poput prosjaka. Sve žive zove naco ili naca. Majci kaže, gle, naca, neću to
napraviti, ocu, slušaj, naco, sestri, dobra moja naca ili strpljiva moja naca, a

27
meni kak’ je, naco.
Koliko znam, nacoi su gradski Indijanci, no možda Jorgito tu riječ koristi
s drugim značenjem.

15. STUDENOG

Ponovno kod sestara Font.

Sve se, s neznatnim izmjenama, odvijalo jednako kao i jučer.
Pancho i ja sreli smo se u kineskom kafiću El Loto de Quintana Roo, blizu
Gloriete19 de Insurgentes, i naručivši nekoliko kava s mlijekom i nešto
hranjivije (što sam ja platio), zaputili smo se prema Coloniji Condesa. Opet
je gospodin Font odgovorio na zvono i njegovo se stanje nije nimalo
razlikovalo od jučerašnjega, naprotiv, krupnim je koracima odmicao putem
ludila. Iskolačenih očiju prihvatio je veselu ruku koju mu je Pancho
neustrašivo pružio, i ničim nije odao da me prepoznaje.
U dvorišnoj kućici bila je samo María: slikala je isto što i jučer i u ljevici je
držala istu knjigu, no s ploče je dopirao glas Olge Guillot, a ne Billie
Holiday.
Pozdravila nas je jednako hladno.
Pancho je, pak, ponovio jučerašnji slijed i sjeo u malen naslonjač od
pruća, iščekujući Angélicin dolazak.
Ovaj put sam se čuvao izricanja vrijednosnih sudova o Sor Juani, i prvo
sam se zaokupio promatranjem knjiga, a zatim, stojeći pored Maríje, ali na
razboritoj udaljenosti, njezine slike. Ova je pretrpjela znatne promjene.
Dvije žene na obronku vulkana, čijeg sam se uzvišena, ili barem ozbiljna
držanja sjećao, sad su se štipale po rukama; jedna se smijala ili je hinila
smijeh; druga je plakala ili je hinila plač; u rječicama lave (jer još su bile
crvene, ili boje rumenice) plutale su kutije praška za rublje, ćelave lutke i
košare krcate štakora; haljine žena bijahu poderane ili pokrpane; na nebu (ili
barem u gornjem dijelu slike) spremala se oluja; u dnu je María prepisala
jutrošnju vremensku prognozu za DF.
Slika je bila nakaradna.
Potom je stigla Angélica, sva ozarena, i uz Panchovu pomoć iznova je
raširila paravan. Malo sam razmislio dok je María slikala: više nije bilo
nikakve sumnje da me Pancho odvlači kod sestara Font kako bih je
zabavljao dok se on i Angélica bave svojim poslom. To baš nije pravedno.
Prije sam ga, u kineskom kafiću, upitao smatra li se utrobnim realistom.

28
Odgovorio mi je opširno i izokola. Raspredao je o radničkoj klasi, o drogi, o
Floresu Magónu20, o ključnim osobama Meksičke revolucije. Zatim je rekao
da će njegove pjesme svakako izaći u časopisu koji će Lima i Belano uskoro
izdati. A ako me ne objave, nek’ si jebu mater, zaključio je. Ne znam zašto,
no stekao sam dojam da je spavanje s Angélicom jedino što Pancha zanima.
– Jesi li dobro, Angélica? – upitala je María kad se, istovjetno
jučerašnjem, začulo bolno stenjanje.
– Da, da, dobro sam. Možeš malo prošetati?
– Naravno.
Opet smo bezvoljno sjeli za kovinasti stol pod obraslim zidom. Meni je,
bez očita razloga, srce bilo slomljeno. María je počela pripovijedati o svom i
Angélicinu djetinjstvu, skroz dosadne priče i vidjelo se da ih priča tek da
prikrati vrijeme, a ja sam se pravio da me zanimaju. Osnovna škola, prvi
tulumi, srednja, zajednička ljubav prema pjesništvu, čežnja za putovanjima,
za upoznavanjem drugih zemalja, Lee Harvey Oswald, gdje su obje objavile
pjesme, nagrada Laura Damián koju je dobila Angélica... Tad je, tko zna
zašto, možda jer je načas utihnula, upitah tko je bila Laura Damián. Bio je to
čisti predosjećaj. María reče:
– Jedan pjesnik koji je umro vrlo mlad.
– Znam. S dvadeset godina. Ali tko je bila? Zašto nikad nisam pročitao
ništa njenog?
– Jesi li čitao Lautréamonta, García Madero?
– Ne.
– Pa onda nije čudo da nikad nisi čuo za Lauru Damián.
– Oprosti, znam da sam neuk.
– Nisam to htjela reći. Samo si vrlo mlad. Osim toga, jedina Laurina
knjiga koja je tiskana, La fuente de las musas, nije na prodaju. To je posmrtno
djelo čije su izdavanje potpomogli njeni roditelji, jer su je jako voljeli i bili su
njeni prvi čitaoci.
– Sigurno imaju mnogo novca.
– Zašto to misliš?
– Ako mogu izdvojiti iz svog džepa za godišnju nagradu za pjesništvo,
imaju mnogo novca.
– Dobro, ne pretjerujmo. Angélici nisu dali mnogo. Nagrada je značajnija
zbog ugleda nego zbog novca. A ni taj ugled nije prevelik. Konačno,
dodjeljuje se samo pjesnicima mlađim od dvadeset godina.
– Dob u kojoj je Laura Damián poginula. Kako bolesno.
– Nije bolesno, nego tužno.

29
 – I ti si bila na dodjeli nagrade? Daju li je roditelji osobno?
– Naravno.
– Gdje? U svojoj kući?
– Ne, na fakultetu.
– Na kojem fakultetu?
– Na Filozofskom. Laura je ondje studirala.
– To je zbilja bolesno.
– Ja u tome ne vidim ništa bolesna. Čini se da si ti bolestan, García
Madero.
– Čuj, kog’ me vraga zoveš García Madero? To je kao da ja tebe zovem
Font.
– Pa svi te tako zovu. Zašto bih te ja zvala drukčije?
– Dobro, nema veze. Pričaj mi još o Lauri Damián. Ti se nikad nisi
prijavila za nagradu?
– Jesam, ali dali su je Angélici.
– I tko ju je dobio prije Angélice?
– Neka cura iz Aguascalientesa koja studira medicinu na UNAM-u.
– A prije nje?
– Nitko, jer nagrada nije postojala. Dogodine se možda opet prijavim, a
možda i ne.
– I što ćeš s novcem ako ti je dodijele?
– Vjerojatno ću otići u Europu.
Nekoliko smo časaka oboje šutjeli, María misleći na nepoznate zemlje, a
ja na sve nepoznate muškarce koji će bez milosti voditi ljubav s njom.
Prenuh se uplašen. Zaljubljujem li se u Maríju?
– Kako je poginula Laura Damián?
– Pregazio ju je auto u Tlalpanu. Bila je jedinica, njene roditelje je to
satrlo, mislim da joj se majka čak pokušala ubiti. Zacijelo je tužno umrijeti
tako mlad.
– Jezivo tužno... – rekoh, zamišljajući Maríju Font u naručju engleskog
dvometraša, bijelog kao sir, koji joj gura dug ružičast jezik kroz tanke usne.
– Znaš koga bi trebao pitati o Lauri?
– Ne, koga?
– Ulisesa Limu. Bio joj je prijatelj.
– Ulises?
– Da, bili su nerazdvojni, zajedno su učili, zajedno išli u kino, posuđivali
si knjige... Bili su stvarno dobri prijatelji.
– Pojma nisam imao.

30
 Iz kućice je doprla buka i oboje utihnusmo osluškujući.
– Koliko je Ulisesu bilo godina kad je Laura Damián poginula?
María nije odmah odgovorila.
– Ulises Lima ne zove se Ulises Lima – reče mi promuklim glasom.
– Hoćeš reći da mu je to umjetničko ime?
Kimnula je, pogleda izgubljena u zamršenu crtežu penjačice.
– Kako se onda zove?
– Alfredo Martínez ili tak’ nekak’. Već sam zaboravila. Ali kad sam ga
upoznala, nije se zvao Ulises Lima. Tako ga je okrstila Laura Damián.
– Ti bokca, koja vijest.
– Svi su govorili da je zaljubljen u nju. Ali vjerujem da nikad nisu
spavali. Mislim da je Laura umrla kao djevica.
– U dvadesetoj ?
– Jasno, zašto ne?
– Ma da, jasno.
– Kako tužno, zar ne?
– Je, stvarno je tužno. A koliko je godina tada bilo Ulisesu ili Alfredu
Martínezu?
– Jedna manje, devetnaest ili osamnaest.
– Bit će da ga je strašno pogodila Laurina pogibija.
– Razbolio se. Kažu da je bio na rubu smrti. Liječnici nisu znali što mu je,
samo im je naočigled kopnio. Posjetila sam ga u bolnici i bio je sav
iznemogao. Ali jednog se dana oporavio i sve je završilo, tajanstveno kako je
i počelo. Poslije je napustio studij i pokrenuo svoj časopis. Znaš ga?
– Lee Harvey Oswald, da, znam ga – slagah. I učas se zapitah zašto mi
Ulises, kad sam bio kod njega, nije dao da vidim jedan broj, makar ga samo
prolistao.
– Groznog li naziva za književni časopis.
– Meni se sviđa, ne zvuči tako loše.
– Bez ikakva ukusa.
– Kako bi ga ti nazvala?
– Ne znam. Meksički ogranak nadrealizma, možda.
– Zanimljivo.
– Znaš li da je moj tata oblikovao cijeli časopis?
– Da, rekao mi je Pancho.
– To je najbolje u časopisu, dizajn. Sada svi mrze mog oca.
– Svi? Svi utrobni realisti? Pa zašto bi ga mrzili? Baš naprotiv.
– Ne, ne utrobni realisti, nego arhitekti iz njegova ureda. Mislim da mu

31
zavide jer ga mladi toliko uvažavaju. Kako god, ne trpe ga i zato mu se
osvećuju. Zbog časopisa.
– Zbog Leeja Harveya Oswalda?
– Jasno, jer tata ga je izradio u arhitektonskom uredu, i sad ga krive zbog
onog što se može dogoditi.
– Pa što se može dogoditi?
– Svašta. Vidi se da ne poznaješ Ulisesa Limu.
– Ne, ne poznajem ga – rekoh – ali stječem neku predodžbu.
– On je hodajuća bomba.
U tom trenutku opazih da se već smračilo i da se ne možemo vidjeti,
samo čuti.
– Gle, moram ti nešto reći, maloprije sam ti lagao. Nikad nisam u
rukama držao časopis, a umirem od želje da ga pogledam. Možeš mi ga
posuditi?
– Naravno. Mogu ti ga i dati, imam ih nekoliko.
– A možeš li mi posuditi i koju Lautréamontovu knjigu?
– Mogu, ali nju mi moraš vratiti, on mi je jedan od najdražih pjesnika.
– Obećajem.
María je otišla u veliku kuću. Ostao sam sam u dvorištu i načas mi se
učini nevjerojatno da je vani DF. Zatim čuh glasove iz kućice sestara Font i
upalilo se svjetlo. Pomislih da su to Angélica i Pancho, da će me Pancho
uskoro potražiti u dvorištu, ali ništa se nije zbilo. I María je, vrativši se s dva
primjerka časopisa i s Maldororovim pjevanjima, zamijetila da u kućici gori
svjetlo i nekoliko je časaka napeto promatrala. Odjednom, kad sam to
najmanje očekivao, upita me jesam li još djevac.
– Ma kakvi – slagah po drugi put te večeri.
– A je li ti bilo teško izgubiti djevičanstvo?
– Pa tako – rekoh, razmislivši trenutak.
Opazio sam da joj je glas iznova mukao.
– Imaš li curu?
– Ne, ma kakvi.
– Pa s kim si onda spavao? S kurvom?
– Ne, s jednom djevojkom iz Sonore koju sam upoznao prošle godine.
Hodali smo samo tri dana.
– I ni s kim više?
Osjetih poriv da joj kažem za pustolovinu s Brígidom, no zaključio sam
da ju je bolje prešutjeti.
– Ni s kim više – rekoh i oćutjeh se bijedno.

32
16. STUDENOG

Nazvao sam Maríju Font. Rekao sam joj da je želim vidjeti. Molio sam je
da se vidimo. Dogovorili smo se naći u kafiću Quito. Kad je stigla, oko
sedam navečer, više ju je pari očiju slijedilo od vrata pa sve dok nije sjela za
stol gdje sam je čekao.
Divna je. Odjenula je bluzu iz Oaxace, pripijene traperice i kožnate
sandale. O ramenu joj je visjela tamnosmeđa naprtnjača, s konjićima boje
pijeska na rubovima, puna knjiga i papira.
Zamolio sam je da mi pročita jednu svoju pjesmu.
– Ne gnjavi, García Madero – rekla je.
Ne znam zašto, ali odgovor me je rastužio. Mislim da sam imao tjelesnu
potrebu čuti pjesmu s njenih usana. No možda mjesto nije bilo
najpogodnije, kafić Quito bruji glasovima, vikom, smijehom. Vratih joj
Lautréamontovu knjigu.
– Već si je pročitao? – upita.
– Naravno – rekoh – probdio sam cijelu noć. Pročitao sam i Leeja Harveya
Oswalda, izvrstan je. Prava šteta što je prestao izlaziti. A tvoje su me pjesme
oduševile.
– I još uvijek nisi legao?
– Ne, ali dobro sam, uopće mi se ne spava.
Pogledala me u oči i nasmiješila se. Prišla je konobarica i upitala je što će
popiti. Ništa, reče María, na odlasku smo. Na ulici je upitah mora li kamo ići
i rekla je da ne mora, samo joj kafić Quito nije po volji. Prošetali smo
Bucarelijem do Reforme, prešli ulicu i zaputili se Avenidom21 Guerrero.
– Ovo je četvrt kurvi – upozori me María.
– Stvarno?
– Primi me pod ruku, da me tko ne zamijeni.
U biti, isprva nisam primijetio ništa po čemu bi se ta ulica razlikovala od
prethodnih. Promet je bio jednako živ, a mnoštvo koje je kolalo pločnicima
navlas kao ono koje se kretalo Bucarelijem. No potom (možda zbog Maríjina
upozorenja) počeh opažati razlike. Kao prvo, svjetlo. Ulična je rasvjeta u
Bucareliju bijela, dok je u Avenidi Guerrero više jantarne boje. Automobili:
u Bucareliju se rijetko vide kola zaustavljena uz pločnik, dok ih u Guerreru
ima u izobilju. Barovi i kafići, otvoreni i svijetli u Bucareliju, u Guerreru,
iako ih je mnogo, kao da su posuvraćeni u se, bez velikih uličnih prozora,

33
tajni ili nenametljivi. I na kraju, glazba. U Bucareliju ne postoji, čuje se tek
buka automobila i ljudi, dok je u Guerreru, kad smo dublje zašli u nj, osobito
između uglova Violete i Magnolije, glazba zagospodarila ulicom, glazba što
je dopirala iz barova i zaustavljenih kola, iz prenosivih radija, i koja je
pljuštala s osvijetljenih prozora tamnih zgrada.
– Sviđa mi se ova ulica, jednog ću dana tu živjeti – reče María.
Skupina mlađahnih bludnica stajala je pored starog Cadillaca parkirana
uz rub pločnika. María stane i pozdravi jednu:
– Bok, Lupe, lijepo te je vidjeti.
Lupe bijaše vrlo vitka i kratke kose. Učini mi se krasnom poput Maríje.
– María! Hej, curo, otkud ti? – uzviknula je i zagrlila je.
Lupino društvo ostalo je naslonjeno na haubu Cadillaca, a njihove oči
počinuše na Maríji, tromo je i pomno ispitujući. Mene jedva da su i
pogledale.
– Mislila sam da si umrla – najednom će María. Surovost primjedbe me je
sledila. U Maríjinoj obzirnosti ima tih jama.
– Živa sam živcata. Ali malo je falilo. Zar ne, Carmencita?
Dotična Carmencita reče “prečizo” i nastavi proučavati Maríju.
– Kapnula je Gloria. Znaš ju, ne? Prava gadarija, mana, ali tu curu nitko
nije trpio.
– Ne, ne znam je – reče María sa smiješkom.
– Ukokala ju je murija – objasni Carmencita.
– I je li se što poduzelo?
– Nelson – odvrati joj Carmencita. – Čemu? Ta drolja je previše znala i u
sve je gurala nos. Nije se imalo što.
– Baš tužno – zaključi María.
– Kak’ ti je na faksu? – upita je Lupe.
– Tak-tak.
– Još te juri onaj uspaljenac?
María se nasmije i pogleda me.
– Komašica je balerina – reče Lupe prijateljicama. – Upoznale smo se na
Suvremenom plesu, školi u Doncelesu.
– Da, malo sutra – spusti joj Carmencita.
– Istina je, Lupe je navraćala u plesnu školu – reče María.
– I kako je onda završila tu? – upita jedna koja dotad nije ni zucnula,
najniža od svih, gotovo patuljčica.
María zirne na nju i slegne ramenima.
– Hoćeš li s nama na kavu? – pozvala je.

34
 Lupe pogleda na sat, a onda prijateljice.
– Hm, sad radim...
– Pa nakratko, brzo ćeš se vratiti.
– K vragu i posao. Vidimo se – zaključi Lupe i pođe s Maríjom. A ja za
njima.
Skrenuli smo lijevo u Magnoliju, do Avenide Jesús García. Zatim smo još
hodali prema jugu, do Héroes Revoluciónarios Ferrocarrileros, gdje smo sjeli
u neki kafić.
– Sad ti ovaj mali udara liru? – čuh Lupe.
María se iznova nasmije.
– Samo je prijatelj – reče joj, a meni: – Pojavi li se Lupin svodnik, morat
ćeš nas obje braniti, García Madero.
Pomislih da se šali. A onda mi sinu da je to rekla zaozbiljno i, iskreno,
prizor mi se učini privlačan. Nisam mogao zamisliti bolju priliku da se
iskažem u njenim očima. Osjetih se sretan, s cijelom noći pred nama.
– Moj je čovjek težak – reče Lupe. – Ne voli da se petljam sa strancima.
– Bijaše to prvi put da mi se obratila.
– Ali ja nisam stranac – primijeti María.
– Ne, mana, ne ti.
– Znaš kako sam upoznala Lupe? – upita me María.
– Pojma nemam.
– U Školi suvremenog plesa. Lupe je ljubovala s Pacom Duarteom,
španjolskim baletanom. On je ravnatelj škole.
– Posjećivala sam ga jednom tjedno.
– Nisam znao da ideš na balet.
– Pa i ne idem. Išla sam se samo ševiti.
– Nisam mislio na tebe, nego na Maríju.
– Od četrnaeste – reče María. – Prekasno da bih postala dobra balerina.
Što se može.
– Ali ti odlično plešeš, mana. Baš čudno, ondje su svi ćaknuti. Jesi li je
vidio kako pleše? – Odgovorih niječno. – Očarala bi te.
María odmahnu glavom. Kad je došla konobarica, naručili smo tri kave s
mlijekom, a Lupe zatraži i pogaču sa sirom, bez graha.
– Teško ga probavljam – objasni.
– Kako tvoj želudac? – upita je María.
– Ah, tako. Nekad me jako boli, a nekad kao da ga i nema. To je od
živaca. Kad ne mogu izdržati, napušim se i gotovo. A što je s tobom? Više ne
ideš na balet?

35
 – Rjeđe nego prije.
– Ova me guska jednom zatekla u uredu Paca Duartea – najednom će
Lupe.
– Skoro sam umrla od smijeha – reče María. – Zapravo ne znam zašto
sam se smijala. Možda sam bila zaljubljena u Paca i spopala me histerija.
– Uf, ne vjerujem, mana, nije on tvoj tip.
– A što si radila s tim Pacom Duarteom? – upitah.
– Pa niš’. Srela sam ga u aveniji i kako on nije mogao dolaziti, a ja nisam
mogla ići k njemu, jer je oženjen nekom gringom, posjećivala sam ga u
plesnoj školi. A mislim da je to krmak i volio. Povaliti me u svom uredu.
– I svodnik te je puštao da odeš tako daleko iz zone?
– A što ti, mali, znaš koja je moja zona? Otkud znaš imam li ja svodnika
ili nemam?
– Oprosti ako sam te uvrijedio, ali María je maloprije rekla da je tvoj
svodnik nasilan, zar ne?
– Nemam ja nikakvog svodnika. I što si ti, mali, umišljaš? Da me možeš
slobodno vrijeđati jer razgovaram s tobom?
– Smiri se, Lupe, nitko te ne vrijeđa.
– Taj vol je uvrijedio mog čovjeka. E, da te on čuje, mali, prebio bi te k’o
mačića. Kladim se da bi ti volio osjetiti njegov kurac.
– Hej, nisam homić.
– Svi su Maríjini prijatelji milomudi, to se zna.
– Čuj, Lupe, ne diraj u moje prijatelje. Kad je ova bila bolesna – reče mi
María – Ernesto i ja smo je zajedno odveli u bolnicu. Ali neki su ljudi
stvarno nezahvalni.
– Ernesto San Epifanio? – upitah.
– Da.
– I on ide na balet?
– Išao je.
– Ah, Ernesto, u kako mi je lijepom sjećanju ostao. On me je sam podigao
i na rukama me odnio u taksi. Ernesto je labud – objasni Lupe – ali je snažan.
– Nije te Ernesto stavio u taksi, kozo, nego ja – obrecnu se María.
– Te sam večeri mislila da ću umrijeti – nastavi Lupe. – Bila sam mortus i
odjednom mi je pozlilo i počela sam bljuvati krv. Lokve krvi. Vjerujem da
mi zapravo ne bi bilo žao umrijeti. Samo sam mislila na svog sina i na
prekršeni zavjet i na Guadalupsku Djevicu. Cugala sam dok malopomalo
nije izašao mjesec, i kako mi nije bilo dobro, ona patuljčica koju ste
maloprije vidjeli ponudila mi je Flexo. Ali ljepilo je valjda prestarilo ili je

36
meni već bilo zlo, u svakom slučaju, počela sam umirati na nekoj klupi
Plaze22 San Fernando. I tad se pojavila moja komašica i njen prijatelj
anđeoski labud.
– Ti imaš sina, Lupe?
– Moj sin je umro – reče ona, žarivši pogled u me.
– Pa koliko ti je onda godina?
Lupe se nasmiješi. Osmijeh joj je širok i lijep.
– Što misliš?
Bojao sam se pogađati i nisam odgovorio. María je zagrli oko ramena.
Pogledaše se i osmjehnuše ili namignuše jedna drugoj, ne znam.
– Jedna manje nego Maríji. Osamnaest.
– Obje smo lavice – reče María.
– A koji si ti znak? – upita Lupe.
– Ne znam, to me nikad nije zanimalo.
– Onda si ti jedini Meksikanac koji ne zna svoj znak.
– U kojem si mjesecu rođen, García Madero? – upita María.
– U siječnju, šestog siječnja.
– Ti si jarac, kao Ulises Lima.
– Slavni Ulises Lima? – reče Lupe.
Upitah je poznaje li ga. Pobojah se da će mi reći kako je i Ulises išao na
balet. U djeliću sekunde vidjeh sebe kako na vršcima prstiju plešem u
praznoj dvorani! No Lupe odgovori da ga zna samo po čuvenju, da su ga
María i Ernesto San Epifanio često spominjali.
Potom je pričala o mrtvome sinu. Djetešce je umrlo s četiri mjeseca.
Rodilo se bolesno i Lupe se zavjetovala Djevici da će napustiti ulicu ako joj
sin ozdravi. Prva je tri mjeseca održala riječ i, kaže, činilo se da mu je bolje.
Ali četvrtog se mjeseca morala vratiti na ulicu i dijete je umrlo. Oduzela mi
ga je Djevica jer sam prekršila obećanje. Lupe je u to doba živjela u jednoj
zgradi u Paraguayu, blizu Plaze Santa Catarina, i dijete je ostavljala nekoj
starici da ga čuva noću. Kada se jednog jutra vratila, rekli su joj da joj je sin
umro. I to je bilo sve, završi Lupe.
– Ali to nije tvoja krivnja – reče María. – Ne budi praznovjerna.
– Kako nije? Tko je prekršio zavjet? Tko je rekao da će se okaniti ovog
života, a ipak nije?
– Pa zašto onda Djevica nije ubila tebe, a ne tvog sina?
– Djevica mog sina nije ubila – odvrati joj Lupe. – Odvela ga je k sebi, što
je vrlo različito, mana. Mene je kaznila ostavivši me samu, a njega je odvela
u bolji život.

37
 – Ah, dobro, ako to tako gledaš, sve je u redu, ne?
– Jasno, time je sve riješeno – potvrdih. – A kad ste se vi upoznale, prije
ili poslije djeteta?
– Poslije – odgovori María – kad je ova bezglavo jurila kroz život. Mislim
da si htjela umrijeti, Lupe.
– Da nije bilo Alberta, svisnula bih.
– Alberto je tvoj... dečko, ne? – rekoh. – Poznaješ ga? – upitah Maríju i
ona kimne.
– On joj je svodnik.
– Ali mu je duži nego tvom momčiću – ispali Lupe.
– Ne misliš valjda na mene?
María se nasmije.
– Naravno da misli na tebe, buzdo.
Porumenio sam i zatim se nasmijao. I one se nasmiju.
– Koliko je Albertu dug? – upita María.
– Kao njegov nož.
– A koliki mu je nož?
– Ovoliki.
– Ne pretjeruj – rekoh, iako bi bolje bilo da sam promijenio temu. Ne bih
li popravio nepopravljivo, dometnuh: – Nema tako dugih noževa. – I osjetih
se gore.
– Ay, mana, a otkud znaš za to s nožem? – upita je María.
– Nož ima od petnaeste, dala mu ga je neka kurva iz La Bondoja, sad već
pokojna.
– Ali, jesi si li mu ti izmjerila čunu nožem ili govoriš napamet?
– Tako dugi nož je samo na smetnju – ustrajao sam.
– On ga mjeri, ne moram mu ga ja mjeriti, mene baš briga, sam ga mjeri i
mjeri ga svaki čas, bar jednom na dan, kaže, provjerava da mu se nije
smanjio.
– Boji se da mu se lulek ne stisne?
– Alberto se ničeg ne boji, s njim se stvarno nije za igrati.
– Pa čemu onda nož? Zbilja ne razumijem – opet će María. – I zar se
nikad nije porezao?
– Više puta, ali namjerno. Vrlo je spretan s nožem.
– Hoćeš reći da si tvoj blesavi svodnik reže pimpek iz gušta?
– Pa da.
– Ne mogu vjerovati.
– Baš tako. Nekad ga uhvati, ne svaki dan, jasno, samo kad je živčan ili

38
skroz cuguš. Ali mjeri ga cijelo vrijeme. Kaže da je dobro za njegovu
muškost. Da je to naučio u buksi.
– Majke mi, taj je psihopat.
– Kad si ti preosjetljiva, mana, i ne razumiješ te stvari. Pa što je u tome
loše? Svako si traljavo muško povazdan mjeri kurac. Moj to barem radi kak’
se spada. I nožem. Osim toga, taj nož mu je dar od prve cure, koja mu je bila
poput majke.
– I stvarno mu je toliko dug? – upitah.
María i Lupe se nasmiju. Albertov je lik porastao i poprimio prijeteći
izgled. Više nisam želio da se pojavi ondje, niti sam pošto-poto htio braniti
djevojke.
– Jednom su, u Azcapotzalcu, u nekom pajzlu priredili cuclački dernek i
jedna je drolja sve pobjeđivala. Nijedna druga nije mogla progutati kite koje
je ta gutala. Onda se Alberto digao i rekao čekajte čas, moram nešto obaviti.
A društvo za našim stolom mu veli svaka čast, Alberto. Očito su ga dobro
poznavali. I ja sam shvatila da je ona sirota gotova. Alberto je stao nasred
podija, izvadio alat, malo ga kvrcnuo da se pokrene i gurnuo ga pobjednici u
usta. Ova je zbilja bila čvrsta i nije se dala. Malo-pomalo počela je gutati
kurac usred zapanjenih povika. A Alberto je zgrabi za uši i gurne ga do
kraja. E, sad valja, viknuo je i svi su prasnuli u smijeh. Čak sam se i ja
nasmijala, iako me je bilo i stid, a osjetila sam i ljubomoru. Isprva se činilo
da će ženska izdržati, ali onda se zagrcnula i počela se gušiti...
– Jebemti, taj Alberto je prava zvijer! – zgrozio sam se.
– Ali nastavi, što je dalje bilo? – reče María.
– Pa ništa. Ženska ga je počela udarati, htjela se otrgnuti, a Alberto se
smijao i govorio joj vej, kobilo, vej, kao da jaše divlju kobilu, kužiš?
– Jasno, kao da je na rodeu – rekoh.
– Meni se to nimalo nije svidjelo i viknula sam pusti je, Alberto,
unesrećit ćeš je. Mislim da me nije ni čuo. Dotle je curi lice skroz
pocrvenjelo, razrogačila je oči (pušila je žmirećki) i svom snagom se
odgurivala od njegovih prepona. Ali uzalud, jer kad god bi ga ona gurnula,
Alberto bi je trgnuo za uši i povukao natrag. Pobjeda mu je bila zajamčena,
to se odmah vidjelo.
– Pa zašto ga nije ugrizla? – upita María.
– Jer su na derneku bili njegovi prijatelji. Da je to učinila, Alberto bi je
ubio.
– Ti si luda, Lupe.
– Pa i ti si. Sve smo mi lude, zar ne?

39
 Prasnule su u smijeh. Htio sam čuti kraj priče.
– To je sve – reče Lupe. – Ženska više nije mogla i povratila je.
– A Alberto?
– On se maknuo čas prije. Shvatio je što se sprema, ne?, i nije htio da mu
zamrlja hlače. Pa je skočio kao tigar, ali unatrag, i ni kap ga nije poprskala.
Društvo na derneku pjeskalo je kao ludo.
– I ti si zaljubljena u tog bilmeza? – upita je María.
– Pa sad baš zaljubljena, ne znam. Ali strašno ga volim. I ti bi ga voljela
da si na mom mjestu.
– Ja? Ni mrtva.
– Pravi je muškarac – reče Lupe, pogleda izgubljena onkraj prozora – i to
ti je sva istina. A razumije me bolje nego itko.
– Hoćeš reći, izrabljuje te bolje nego itko – odvrati María, zavalivši se i
tresnuvši rukama o stol. Od udarca su šalice poskočile.
– Daj, ne budi takva, mana.
– Zbilja, ne budi takva. Ona ima pravo činiti sa svojim životom što ju je
volja – rekao sam.
– Ne miješaj se, García Madero. Ti to gledaš izvana, pojma nemaš o čemu
govorimo.
– Pa i ti to gledaš izvana! K vragu, ti živiš s roditeljima, i nisi kurva.
Oprosti, Lupe, nisam te htio uvrijediti.
– Pa i nisi me uvrijedio, momčiću.
– Zaveži, García Madero.
Poslušah je. Neko smo vrijeme sve troje šutjeli. Onda je María počela
govoriti o feminističkom pokretu i navela je Gertrude Stein, Remedios Varo,
Leonoru Carrington, Alice B. Toklas, Unicu Zurn (Junica Trn, ubaci Lupe,
no María se i ne obazre), Joyce Mansour, Maríanne Moore i druge koje sam
zaboravio. Feministice 20. stoljeća, pretpostavljam. Spomenula je i Sor Juanu
Inés de la Cruz.
– Ona je meksički pjesnik – objasnih Lupe.
– Da, znam. I redovnica.

17. STUDENOG

Danas sam išao k sestrama Font bez Pancha. (Ne mogu cijeli dan klipsati
za Panchom.) No kad sam stigao, uzrujao sam se. Pomislih da će me Maríjin
tata otjerati, da neću znati kako s njim, da će navaliti na mene. Nisam

40
smogao hrabrosti pozvoniti i neko sam vrijeme hodao po četvrti, misleći na
Maríju, Angélicu, Lupe i pjesništvo. Zatekoh se i kako mislim na strinu i
strica i na svoj dosadašnji život. Vidio sam ga ugodna i prazna i spoznah da
više nikad neće biti takav. To me je silno obradovalo. Zatim sam se žustro
vratio do Fontovih i pozvonio. Gospodin Font proviri kroz vrata i da mi
znak kao da kaže pričekaj čas, sad ću doći. Onda je nestao, ostavivši vrata
pritvorena. Uskoro se opet pojavio i prošao kroz njih podvrćući rukave, sa
širokim osmijehom na licu. Doista se činilo da mu je bolje. Pustio me unutra,
rekao ti si García Madero, zar ne?, i pružio mi ruku. Upitah ga kako ste,
gospodine?, a on mi reče zovi me Quim, ne gospodine, u ovoj kući ne
držimo do ceremonija. Isprva nisam razumio kako želi da ga zovem i upitah
Kim? (čitao sam Rudyarda Kiplinga), ali on reče ne, Quim, skraćeno od
Joaquín na katalonskom.
– Onda dobro, Quime – rekoh s osmijehom olakšanja, čak veselja. – Ja
sam Juan.
– Ne, bolje da te i dalje zovem García Madero. Svi te tako zovu –
odgovorio je.
Zatim me otprati dio puta kroz vrt (držeći me pod ruku) i, prije negoli će
me pustiti, reče da mu je María ispričala što se sinoć dogodilo.
– Hvala ti, García Madero. Rijetki su takvi momci. Ova zemlja ide k
vragu i ne znam kako ćemo je dovesti u red.
– Učinio sam ono što bi učinio svatko – odvratih pomalo nasumce.
– Čak se i mladi, koji su u teoriji naša nada u promjenu, pretvaraju u
narkiće i kurviše. Nema tu lijeka, tu jedino revolucija može pomoći.
– Slažem se, Quime.
– Kći mi kaže da si se ponio kao gospodin.
Slegnuh ramenima.
– Ona ima neke prijatelje koji... ali čemu govoriti, već ćeš ih upoznati
reče mi. – I nije da me smeta. Čovjek mora upoznati ljude iz svih slojeva,
katkad je potrebno prožeti se stvarnošću, zar ne? Mislim da je to rekao
Alfonso Reyes23, moguće, nije važno. Ali María zna pretjerati, razumiješ? I
ne prigovaram joj zbog toga, neka se prožme stvarnošću, ali neka se prožme,
a ne da se izlaže, zar ne? Jer ako se čovjek odveć prožme, izlaže se opasnosti
da postane žrtva, shvaćaš?
– Shvaćam.
– Žrtva stvarnosti, osobito ako ima prijatelje ili prijateljice koji su, kako
bih ti rekao, magnetski, ne? Ljudi koji nehotice privlače nevolje ili koji

41
privlače krvnike. Pratiš me, zar ne, García Madero?
– Kako ne.
– Primjerice, ta Lupe, djevojčica koju ste sinoć sreli. I ja je poznajem,
vjeruj mi, bila je ovdje, jela je i spavala kod nas, jednu ili dvije noći, neću
pretjerivati, nije važno za noć ili dvije, ali ta djevojka ima poteškoća, zar ne?
Ona ih privlači. Na to sam mislio kad sam govorio o magnetskim ljudima.
– Razumijem – rekoh. – Poput magneta su.
– Točno. A u ovom slučaju, ono što magnet privlači je loše, jako loše, ali
kako je María vrlo mlada, ne shvaća to i ne uviđa opasnost, zar ne?, i ono što
želi jest činiti dobro. Pomoći potrebitima, ne brinući za moguću pogibelj.
Riječju, moja sirota kći želi da se njena prijateljica, ili znanica, okani života
koji vodi.
– Znam na što ciljate, gospodine, hoću reći, Quime.
– Znaš na što ciljam? Na što ciljam?
– Mislite na Lupina svodnika.
– Odlično, García Madero, zašao si u srž. Lupin svodnik. Jer što je njemu
Lupe? Ona mu je životni oslonac, izvor prihoda, posao, riječju, ona je njegov
kruh. A što čini radnik kada ostane bez kruha, eh? Reci, što čini?
– Razljuti se?
– Silno se razljuti. A na koga je ljut? Pa na onog tko mu je oduzeo kruh, u
to nema sumnje. Neće se ljutiti na susjeda, iako može i to, ali u prvom je
redu ljut na onog tko ga je ostavio na suhom, naravno. A tko mu reže granu
na kojoj sjedi? Pa moja kći. Dakle, na koga će se ljutiti? Na moju kćer. I usput
na njenu obitelj, jer znaš kakav je to soj, osvećuju se grozno i bez razlike.
Kunem ti se, nekih noći imam jezive košmare – zasmijuljio se, gledajući u
travu, kao da se prisjeća tih košmara – od kojih bi se i najhrabrijem digla
kosa na glavi. Katkad sanjam da sam u gradu koji i jest i nije México. Hoću
reći: to je nepoznat grad, ali poznajem ga iz prijašnjih snova. Zamaram li te?
– Ni najmanje.
– Kako rekoh, to je maglovito poznat i maglovito nepoznat grad. I ja
lutam beskonačnim ulicama, nastojeći pronaći neki hotel ili svratište gdje bi
me primili. Ali ne nalazim ništa. Srećem samo nekog lažnog njemaka. A
najgore je što je već kasno, a znam da, kad padne mrak, moj život neće
vrijediti ni pišljiva boba, ne? Ostat ću, kako vele, na milost i nemilost
prirodnim silama. Gadan je to sanić – dometne zamišljeno.
– Dobro, Quime, idem vidjeti jesu li cure doma.
– Jasno – odgovori, ne ispuštajući mi ruku.
– Navratit ću poslije pozdraviti se.

42
 – Lijepo je to što si sinoć učinio, García Madero. Lijepo je da brineš o
Maríji i da se nisi uspalio pred tolikim bludnicama.
– Pa dobro, bila je samo Lupe... A prijateljice mojih prijateljica su i moje
prijateljice – rekoh zažaren do ušiju.
– Dobro, idi k djevojkama, mislim da je još netko kod njih, ta je soba
posjećenija od... – nije dovršio usporedbu i nasmijao se.
Udaljih se što sam brže mogao.
Već kod dvorišta, okrenuh se i Quim Font je još bio ondje, potiho se
smijući i gledajući magnolije.

18. STUDENOG

Danas sam se vratio k Fontovima. Quim mi je došao otvoriti i zagrlio me.

U kućici sam zatekao Maríju, Angélicu i Ernesta San Epifanija. Sve troje
sjedili su na Angélicinoj postelji i nešto gledali. Kad sam ušao, nesvjesno se
stisnuše, kao da to žele skriti. Mislim da su očekivali Pancha. Nije im
laknulo što vide mene.
– Morala bi se naučiti zaključavati vrata – reče Angélica. – Onda nas ne
bi tako prepao.
Za razliku od Maríjina, Angélicino je lice posve bijelo, ali s primjesom za
koju ne bih znao reći je li maslinasta ili ružičasta, možda maslinasta,
ispupčenih jagodica, široka čela i usana punijih od sestrinih. Ugledavši je, ili
bolje reći, vidjevši da me gleda (dotad me zapravo nikad i nije pogledala),
osjetih kako me neka ruka dugih tankih prstiju, ali vrlo snažna, hvata za
srce, prispodoba koja se zacijelo ne bi svidjela Limi i Belanu, ali savršeno
opisuje ono što sam osjetio.
– Ja nisam poslednja došla – odgovori joj María.
– Naravno da jesi. – Angélicin je glas bio čvrst, gotovo strog, i načas
pomislih da se doimlje kao starija, a ne kao mlađa sestra. – Povuci zasun na
vratima i sjedni nekamo – reče mi.
Poslušah je. Zastori u kućici bili su navučeni i svjetlost što je prodirala
bijaše zelena sa žutim prugama. Sjeo sam na drven stolac kod polica s
knjigama i upitao ih što gledaju. Ernesto San Epifanio podigao je lice i
proučavao me nekoliko trenutaka.
– Nisi li ti onaj što je zapisao knjige koje sam neki dan nosio?
– Da. Brian Patten, Adrian Henri i još jedna koje se sad ne mogu sjetiti.
– The Lost Fire Brigade Spikea Hawkinsa.
– E, ta.

43
 – I već si ih kupio? – Ton bijaše blago zajedljiv.
– Još ne, ali kanim.
– Za to moraš ići u neku knjižaru gdje drže samo englesku književnost. U
običnim ih knjižarama nećeš naći.
– Da, znam, Ulises mi je rekao za jednu knjižaru kamo vi idete.
– Ay, Ulises Lima – odgovori San Epifanio, jako naglašavajući i. – Sigurno
će te poslati u Libreríju Baudelaire, gdje ima mnogo francuskog pjesništva, ali
vrlo malo engleskog... I tko smo to mi?
– Mi, koji mi? – upitah iznenađeno. Sestre Font još uvijek su promatrale i
razmjenjivale one predmete koje nisam mogao vidjeti. Katkad bi se
nasmijale. Angélicin smijeh bio je poput vrutka.
– Korisnici knjižara.
– Ah, utrobni realisti, naravno.
– Nemoj me nasmijavati. Pa u toj skupini čitaju samo Ulises i njegov
prijatelj Čileanac. Ostali su hrpa nepismenih dostavljača. Koliko ja znam,
oni u knjižarama jedino kradu knjige.
– Ali poslije ih valjda čitaju, ne? – zaključih već razljućen.
– Ne, varaš se, poslije ih daruju Ulisesu i Belanu. Oni ih čitaju, prepričaju
im ih, a ovi se onda šepire okolo da su, recimo, pročitali Queneaua, kada je
istina da su Queneauovu knjigu samo ukrali, a ne i pročitali.
– Belano je Čileanac? – upitah ne bih li skrenuo razgovor, a i jer, iskreno,
nisam to znao.
– Zar nisi opazio? – reče María, ne dižući očiju s onoga što je gledala.
– Pa jesam, primijetio sam da ima malo drukčiji naglasak, ali mislio sam
da je možda iz Tamaulipasa ili iz Jukatana, ne znam...
– Mislio si da je iz Jukatana? Ay, García Madero, blažena nevinosti.
Mislio je da je Belano Jukatanac – reče San Epifanio Fonticama i sve troje
prasnu u smijeh.
I ja sam se nasmijao.
– Ne izgleda kao da je iz Jukatana, ali mogao bi biti – rekoh. – Osim toga,
nisam stručnjak za Jukatance.
– Pa nije iz Jukatana. Iz Čilea je.
– I već je dugo u Meksiku?
– Od Pinochetova puča – odgovori María ne dižući glavu.
– Došao je mnogo prije – reče San Epifanio. – Ja sam ga upoznao 1971.
No poslije je otputovao u Čile, a nakon vojnog udara opet se vratio u
Meksiko.
– Mi te tad nismo poznavale – primijeti Angélica.

44
 – Belano i ja bili smo vrlo bliski u to doba – nastavi San Epifanio. Obojici
nam je bilo osamnaest i bili smo najmlađi pjesnici u Calle Bucareli.
– Može li se znati što gledate? – upitao sam.
– Moje fotke. Možda ti se neće svidjeti, ali ako želiš, možeš ih i ti vidjeti.
– Ti si fotograf? – upitah ga, ustajući i idući prema postelji.
– Ne, samo pjesnik – odgovori San Epifanio praveći mi mjesta. – I to mi
je više nego dovoljno, iako ću prije ili poslije počiniti vulgarnost i napisati
koju pripovjetku.
– Evo – reče Angélica, pružajući mi kup fotki koji su one već prošle treba
ih gledati po redu.
Bilo je valjda pedeset ili šezdeset slika. Na svima je korišten flash. Sve su
bile uslikane u jednoj sobi, zacijelo hotelskoj, osim dvije, na kojima se vidjela
neka ulica noću, slabo osvijetljena, i crven Mustang s više putnika. Lica tih u
Mustangu bila su mutna. Ostale slike prikazivale su šesnaestogodišnjeg ili
sedamnaestogodišnjeg momčića, iako mu je moglo biti i petnaest,
plavokosa, kratko ošišana, i neku curu možda dvije-tri godine stariju, i
Ernesta San Epifanija. Očito je tu bila i četvrta osoba, ona koja je slikala, no
nju se nigdje nije vidjelo. Prve fotke prikazivale su plavog momčića,
odjevena i zatim postupno sa sve manje odjeće. Na petnaestoj slici pojavili
su se i San Epifanio i cura. San Epifanio je nosio mrkoljubičast kaputić. A
cura otmjenu večernju haljinu.
– Tko je on? – upitah.
– Sad šuti i gledaj slike, a onda pitaj – odvrati Angélica.
– To je moja ljubav – reče mi San Epifanio.
– Ah. A ona?
– Njegova starija sestra.
Na jedno dvadesetoj fotki plavi je momčić počeo oblačiti sestrinu odjeću.
Cura, ne tako plava i malo punašna, pokazivala je prostačke kretnje
neznancu koji ih je slikao. San Epifanio, pak, ostao je, barem na početku,
suzdržan, nasmiješen ali ozbiljan, sjedeći u naslonjaču od skaja, ili na rubu
postelje. No bijaše to samo varka, jer negdje od tridesete ili trideset i pete
fotke i San Epifanio se svlačio (njegovo tijelo, dugih ruku i nogu, doimalo se
premršavo, koščato, mnogo tanje nego u zbilji). Sljedeće slike prikazivale su
San Epifanija kako ljubi vrat plavog dječaka, njegove usne, oči, leđa, kitu na
pola koplja, ukrućenu kitu (i usto upadljivu na momku tako nježne građe),
uvijek pod pomnim pogledom sestre, koju se katkad vidjelo cijelu, katkad
tek dio (ruka i pol, pest, nekoliko prstiju, pola lica), a gdjegdje čak samo
njezinu sjenu na zidu. Moram priznati da nikad u životu nisam vidio ništa

45
slično. Naravno, nitko me nije upozorio da je San Epifanio homić. (Osim
Lupe, ali Lupe je rekla da sam i ja homić.) Pa sam nastojao ne odati svoje
osjećaje (koji, blago rečeno, bijahu zbrkani). Baš kao što sam se i bojao, iduće
su slike prikazivale kako čitatelj Briana Pattena guzi plavokosog mladca.
Osjetih da sam pocrvenio i odjednom shvatih da ne znam kako ću se, na koji
način, suočiti sa sestrama Font i sa San Epifanijem kada završim sa slikama.
Momčićevo lice grčilo se od užitka i od boli, pretpostavih. (Ili od
glumatanja, no to mi je sinulo tek poslije.) San Epifanijevo lice kao da je
bivalo sve ušiljenije, poput žileta ili jarko osvijetljene britve. A lice
promatrajuće sestre poprimalo je sve moguće izraze, od surove radosti do
najdublje sjete. Na posljednjim slikama vidjelo se sve troje kako leže na
postelji, u različitim položajima, hineći da spavaju ili smiješeći se fotografu.
– Jadan dečko, kao da ste ga ondje silom dovukli – rekoh hoteći pecnuti
San Epifanija.
– Silom? Pa to je bila njegova zamisao. On je mali perverznjak.
– Ali ga voliš svim srcem – reče mu Angélica.
– Volim ga svim srcem, no previše toga nas dijeli.
– Kao na primjer?
– Recimo novac. Ja sam siromašan, a on je razmažen bogataški sin,
naučen na raskoš i putovanja, na to da dobije sve što poželi.
– Pa ovdje se ne doima ni bogat niti mažen. Neke su slike stvarno strašne
– rekoh u nastupu iskrenosti.
– Njegovi plivaju u lovi.
– Onda ste mogli otići u bolji hotel. Rasvjeta je kao iz kakva Santova
filma.
– On je sin honduraškog veleposlanika – reče San Epifanio upućujući mi
mračan pogled. – Ali nemoj to nikom reći – doda potom, žaleći što mi je
odao tajnu.
Vratio sam kup fotki i San Epifanio ih spremi u džep. Tik do moje ruke
bijaše Angélicina gola ruka. Skupih hrabrost i pogledah je u oči. I ona je
mene gledala. Mislim da sam malo porumenio. Osjetih se sretan. I začas sve
pokvarih.
– Pancho danas nije došao? – upitah poput idiota.
– Još nije – odgovorila je. – Kako ti se čine slike?
– Sirove.
– Samo sirove? – San Epifanio je ustao i sjeo na drveni stolac gdje sam ja
prije bio. Odande me promatrao s jednim od svojih usiljenih smiješaka.
– Dobro, imaju svoju poeziju. Ali kad bih ti rekao da mi izgledaju samo

46
poetično, slagao bih. Čudnovate su. Rekao bih da je to pornografija. Ne u
pogrdnom smislu, ali ipak pornografija.
– Ljudi su skloni stavljati u pretince ono što izmiče njihovu shvaćanju –
odgovori mi San Epifanio. – Jesu li te fotke uzbudile?
– Ne – rekoh odrješito, iako zapravo nisam bio siguran. – Nisu me
uzbudile, no nisu mi ni odbojne.
– Onda to nije pornografija. Barem za tebe ne bi trebala biti.
– Ali svidjele su mi se – priznah.
– Onda reci samo to: svidjele su ti se, ne znaš zašto su ti se svidjele, a nije
ni odveć važno, točka.
– Tko ih je uslikao? – upita María.
San Epifanio pogleda Angélicu i nasmije se.
– Eh, to je već tajna. Morao sam mu obećati da neću nikom reći.
– Pa zamisao je bila Billyjeva, vrlo važno tko vas je slikao – primijeti
Angélica.
Znači, sin honduraškog veleposlanika zove se Billy; kako prikladno,
pomislih.
A onda, tko zna zašto, posumnjah da ih je slikao Ulises Lima. I odmah se
sjetih vijesti o Belanovoj narodnosti. Potom sam se zadubio u gledanje
Angélice, ne odveć primjetno, mahom kad ona ne bi gledala mene, uronjena
u zbirku pjesama (Les Lieux de la Douleur Eugène Savitzkaye), iz koje bi
izvirila tek da se uplete u razgovor o ljubavnom umijeću koji su zapodjenuli
María i San Epifanio. A zatim opet pomislih na mogućnost da ih je uslikao
Ulises Lima i sjetih se i onoga što sam čuo u kafiću Quito, da Lima
preprodaje drogu, a ako preprodaje drogu, što je gotovo činjenica, pomislih,
možda preprodaje i štogod drugo. Kod toga sam bio kad se pojavio Barrios
vodeći pod ruku vrlo dragu Sjevernoamerikanku (uvijek se smiješi) po
imenu Bárbara Patterson i neku pjesnikinju koju nisam poznavao, po imenu
Silvia Moreno, i onda se svi latismo pušenja marihuane.
Mnogo poslije, i to mi je malo u magli (iako ne zbog učinka trave, koju
sam jedva osjetio), netko je opet izvukao pitanje Belanove narodnosti,
možda ja sam, ne znam, i svi su počeli govoriti o njemu, to jest, ogovarati ga,
osim Maríje i mene, koji kao da smo se u jednom trenutku udaljili od
skupine, tjelesno i duhovno, no čak i izdaleka (možda zbog učinka trave) još
sam mogao čuti što kažu. Pričali su i o Limi, o njegovim putovanjima po
državi Guerrero i po Pinochetovu Čileu, gdje nabavlja marihuanu koju
poslije raspačava među piscima i slikarima DF-a. Ali kako Lima može ići na
drugi kraj kontinenta po marihuanu? Čuh smijeh. Mislim da sam se i ja

47
smijao. Mislim da sam se dugo smijao. Oči su mi bile sklopljene. Rekli su:
Arturo sili Ulisesa da radi mnogo više, sad je stvar opasnija, i ta mi se
rečenica zacrtala. Jadni Belano, pomislih. Zatim me María primila za ruku i
otišli smo iz kućice, kao onda kad bi ondje bio Pancho i Angélica bi nas
izbacila, samo što ovoga puta nije bilo Pancha i nitko nas nije izbacio.
Mislim da sam poslije zaspao.
Probudio sam se u tri ujutro, ispružen pored Jorgita Fonta.
Ustao sam u hipu. Netko mi je bio skinuo cipele, hlače i košulju. Potražio
sam ih u mraku, nastojeći ne probuditi Jorgita. Prvo sam napipao
naprtnjaču, s mojim knjigama i pjesmama, na podu, kod nogu postelje. Malo
dalje, prebačene preko stolice, našao sam hlače, košulju i jaknu. Cipela nije
bilo nigdje. Potražio sam ih ispod postelje, no otkrih samo više pari
Jorgitovih tenisica. Odjenuo sam se i razmišljao bih li upalio svijetlo ili
izašao bos. Prišao sam prozoru, ne odlučivši se ni za jedno. Razmaknuvši
zastore, shvatih da sam na drugom katu. Promotrio sam mračno dvorište i
kućicu sestara Font, skrivenu iza stabala i blago osvijetljenu mjesečinom.
Uskoro otkrih da je ne osvjetljava mjesečina, nego upaljena svjetiljka koja
visi ispod mog prozora, malo slijeva, na vanjskom zidu kuhinje. Svjetlo je
bilo posve slabo. Pokušao sam razabrati prozor kućice. Nisam vidio ništa,
samo granje i sjene. Načas sam premišljao bih li se vratio u postelju i spavao
do svitanja, ali sjetih se nekoliko razloga zašto ne. Prvo: još nikad nisam
spavao vani, a da stric i strina to nisu znali; drugo: shvatio sam da više neću
moći usnuti; treće: morao sam vidjeti Angélicu, zašto?, zaboravio sam, no
tad sam osjećao silnu potrebu da je vidim, da je gledam u snu, da se
sklupčam podno njene postelje poput psa ili poput djeteta (grozna poredba,
ali istinita). Pa sam kliznuo do vrata i u duhu mu rekoh zbogom, Jorgito,
hvala ti što si mi napravio mjesta, cuñado! (od latinskog cognatus, cognati:
svak), i ohrabrivši se tom riječju, obodrivši se, iskrao sam se iz sobe u hodnik
taman poput najcrnje noći, ili poput kina u kojem je sve riknulo, čak i neke
oči, i tapkao duž zidova sve dok, nakon niza odveć tjeskobnih stranputica da
bih ih potanko opisivao (osim toga, mrzim potankosti), nisam našao čvrsto
stubište koje drugi kat povezuje s prvim. Dok sam stajao ondje nepomičan
poput kipa soli (to jest, blijed kao krpa i ruku sleđenih u poluodrješitoj,
polukolebljivoj kretnji), pale su mi na um dvije mogućnosti. Ili ću potražiti
dnevni boravak i telefon i nazvati strica, koji je dotad već vjerojatno
probudio više od jednog čestitog policajca, ili ću potražiti kuhinju, koja je,
koliko sam upamtio, slijeva, kod svojevrsne blagovaonice za svaki dan.
Odvagnuo sam za i protiv obje mogućnosti i odlučih se za tišu, za što skoriji

48
odlazak iz velike kuće obitelji Font. Odluci je pridonijela i nenadana slika ili
priviđenje Quima Fonta kako sjedi u mraku, u naslonjaču s ušima, ovijen
oblačkom crvenkasta sumpora. Jedva sam se uspio smiriti. U kući su svi
spavali, iako se, za razliku od moje, nije čulo ničije hrkanje. Nakon nekoliko
časaka, dovoljnih da se uvjerim da nikakva opasnost, barem ne neposredna,
ne vreba na me, iznova se pokrenuh. U tom krilu kuće sjaj dvorišne
svjetiljke blago je osvjetljavao moj put i ubrzo se nađoh u kuhinji. Ondje
sam, napuštajući dotadašnji krajnji oprez, upalio svjetlo i svalio se na prvi
stolac, iscrpljen kao da sam pretrčao kilometar uzbrdo. Poslije sam otvorio
hladnjak, ulio mlijeko do ruba čaše i napravio sendvič sa šunkom i sirom,
umakom od kamenica i dijonskim senfom. Kad sam pojeo, još sam bio
gladan, pa sam složio drugi sendvič, ovaj put od sira, zelene salate i
krastavčića urešenih s dvije-tri vrste čilija. Ni on mi nije utolio glad, pa
odlučih potražiti štogod hranjivije. U dnu hladnjaka, u plastičnoj posudi,
našao sam komad piletine s moleom24 a u jednoj zdjelici malo riže, ostaci
jučerašnjeg objeda, pretpostavljam, i zatim sam potražio pravi kruh, ne tost,
i stavio grijati večeru. Za piće izabrah bocu Lulua s okusom jagode, iako je
zapravo imao okus hibiskusa. Jeo sam u tišini, razmišljajući o budućnosti.
Vidio sam pijavice, orkane, plimne valove, požare. Potom sam oprao tavu,
tanjur, jedaći pribor, pokupio mrvice i otkračunao dvorišna vrata. Prije
negoli ću izaći, ugasio sam svjetlo.
Kućica sestara Font bila je zaključana. Pozvao sam i šapnuo Angélicino
ime. Nitko mi ne odgovori. Osvrnuh se, dvorišne sjene, ribnjak koji se
uzdizao poput razdražene zvijeri odvratiše me od povratka u sobicu Jorgita
Fonta. Zazvah iznova, ovaj put jače. Pričekao sam časak i odlučio
promijeniti pristup, otišao sam nekoliko metara ulijevo i vršcima prstiju
pokucao na hladno staklo prozora. María, rekoh, Angélica, María, otvorite
mi, ja sam. Utihnuo sam, čekajući odgovor, no u kućici se nitko i ne
pomaknu. Zdvojan, iako bi točnije bilo reći u zdvojnoj pomirenosti,
odvukoh se natrag do vrata i oslonih na njih, polako klizeći na tlo,
izgubljena pogleda. Naslutih da ću na kraju ostati ondje, spavajući ipak kod
nogu sestara Font, poput psa (psa promočena nesmiljenom noći!), kao što
sam koji sat prije, nerazborito i smjelo, sam poželio. Najradije bih bio
briznuo u plač. Da odagnam tmaste oblake što su se nadvili nad bliskom
budućnošću, prisjetio sam se svih knjiga koje moram pročitati, svih pjesama
koje moram napisati. Potom mi sinu da će me, zaspim li, vjerojatno naći
sluškinja sestara Font i probuditi me, ne bi li me sačuvala od sramote da me
zatekne gospođa Font ili koja od njezinih kćeri ili Quim Font glavom. Iako

49
bi ovaj posljednji, zaključih s nadom, po svoj prilici pomislio da sam
žrtvovao noć slatka sna kako bih vjerno bdio nad njegovim kćerima.
Probude li me s pozivom na kavu, ništa nije propalo, no ako me tresnu
nogom i otjeraju bez riječi, potonut će mi sve lađe, i k tome, kako ću
objasniti stricu da sam cijeli DF prošao bos? Mislim da su me ti izgledi
razbudili, možda me je očaj nagnao da nesvjesno lupam zatiljkom o vrata,
kako god, najednom začuh korake u kućici. Koji časak poslije vrata se
otvoriše i neki tih i sanjiv glas upita me što radim ondje.
Bijaše to María.
– Izgubio sam cipele. Da ih nađem, odmah bih otišao kući – rekoh.
– Uđi – odgovorila je. – Ali nemoj bučiti.
Slijedio sam je ispruženih ruku, poput slijepca. Odjednom se spotaknuh
o nešto. Bila je to Maríjina postelja. Čuh kako mi govori neka legnem, zatim
vidjeh kako ide natrag (kućica sestara Font uistinu je velika) i bešumno
zatvara vrata koja sam ostavio pritvorena. Nisam je čuo da se vraća. Mrak je
sada bio potpun, iako sam za koji časak, sjedeći na rubu postelje, a ne ležeći
kako mi je rekla, razabrao obrise prozora kroz goleme lanene zastore. Onda
osjetih kako netko dolazi u postelju i liježe, a zatim, ali ne znam koliko je
vremena prošlo, osjetih kako se ta osoba lako podiže, vjerojatno oslonjena o
lakat, i vuče me k sebi. Po dahu shvatih da sam tik do Maríjina lica. Njeni
prsti pogladiše moje, od brade do očiju, sklapajući ih, kao da me mame u
san, njena ruka, koščata ruka, otvori mi smičak hlača i potraži kurac; ne
znam zašto, možda od uzrujanosti, rekoh da mi se ne spava. Znam, odvrati
María, ni meni. Potom se sve pretvorilo u slijed stvarnih činova ili vlastitih
imenica ili glagola, ili poglavlja priručnika anatomije rasutih poput cvjetnih
latica i smušeno povezanih. Istražio sam Maríjino nago tijelo, Maríjino
divno nago tijelo u suspregnutu muku, iako bih najradije bio klicao, slavio
svaki kutak, svaki gladak i beskrajan prostor koji sam otkrivao. Manje
oprezna, María je uskoro počela stenjati, a njene kretnje, isprva stidljive ili
odmjerene, postajale su sve otvorenije (ne mogu se sad sjetiti druge riječi),
vodeći moju ruku k mjestima do kojih ona, iz neznanja ili zbog nemara, nije
stizala. Tako sam, u manje od deset minuta, doznao gdje je ženska dražica i
kako je valja doticati ili milovati ili pritiskati, ali uvijek u granicama
nježnosti, granicama koje je María, pak, stalno prelazila, jer je moj kurac, s
kojim se spočetka lijepo postupalo, ubrzo u njenim rukama stavljen na
muke; u rukama koje su me, u tmuši i gužvi plahti, na trenutke podsjećale
na jastrebove kandže, navlačeći ga tako snažno da se pobojah da mi ga želi
iščupati iz korijena, a katkad i na kineske patuljke (ti prsti, nasrtljivi

50
patuljci!) što su ispitivali i mjerili prostore i vodove koji moje mošnje
povezuju s udom i međusobno. Poslije se (ali prije sam spustio hlače do
koljena) popeh na nju i stavih joj ga.
– Nemoj svršiti unutra – upozorila me.
– Pokušat ću.
– Kako to misliš, pokušat ću, gade? Nemoj svršiti unutra!
Obazreh se na obje strane postelje, dok su se Maríjine noge prepletale i
raspletale na mojim leđima (poželjeh zauvijek ostati tako). U daljini sam
nazro sjenu Angélicine postelje i krivulju Angélicinih bedara, poput otoka
promatrana s drugog otoka. Najednom osjetih da mi Maríjine usne sišu
bradavicu, gotovo kao da mi grize srce. Poskočih i u hipu joj ga gurnuh do
kraja, želeći je pribiti na postelju (čije su opruge počele jezivo škripati, pa
sam stao), dok sam joj posve nježno ljubio kosu i čelo, i još mi je doteklo
vremena za čuđenje kako se Angélica ne budi od tolike buke. Nisam ni
opazio kad sam svršio. Naravno, stigao sam ga izvući, uvijek sam bio brz.
– Nisi valjda svršio u meni? – reče María.
Zakleh joj se na uho da nisam. Nekoliko časaka bijasmo zauzeti
disanjem. Upitah ju je li doživjela orgazam (što potječe od grčke riječi
orgasmós, izvedene od glagola organ, nabreknuti, uzbuditi se) i njezin me
odgovor smeo:
– Svršila sam dva puta, García Madero, zar nisi primijetio? – upitala je
smrtno ozbiljno.
Iskreno joj rekoh da ne, da nisam ništa primijetio.
– Još ti je tvrd – María će.
– Izgleda da jest – odvratih. – Mogu li ti ga opet staviti?
– Dobro.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Iznova sam svršio vani. Ovaj put
nisam mogao prigušiti dahtanje.
– Miluj me dolje – reče María.
– Zar nisi svršila?
– Ne, sada nisam, ali bilo mi je lijepo. – Uzela mi je ruku, odabrala
kažiprst i vodila ga oko dražice. – Ljubi mi bradavice, možeš ih i gristi, ali
vrlo nježno – rekla je. – Zatim ih grizi malo jače. I primi me za vrat. Miluj mi
lice. Stavi mi prste u usta.
– Ne bi li radije da ti... ližem klitoris? – upitah u uzaludnu pokušaju da se
izrazim uglađeno.
– Ne, ne sad, s prstom je dosta. Ali ljubi mi sise.
– Imaš prekrasne grudi. – Nisam bio u stanju ponoviti riječ sise.

51
Razodjenuh se ne izlazeći ispod plahti (najednom me je oblio znoj) i odmah
se dadoh na izvršavanje Maríjinih uputa. Njeni uzdasi, a zatim i stenjanje
iznova mi ga ukrutiše. Opazila je i rukom mi milovala kurac sve dok više
nije mogla.
– Što ti je, María? – šapnuh joj na uho bojeći se da sam joj ozlijedio vrat
(stisni, šaptala je, stisni) ili je prejako ugrizao za bradavicu.
– Samo nastavi, García Madero – María se osmjehne u tami i poljubi me.
Kada smo završili, reče mi da je svršila pet puta. Iskreno, bilo mi je teško to
zamisliti, jer je zvučalo nestvarno, ali kad mi je dala časnu riječ, morao sam
joj povjerovati.
– Na što misliš? – upitala je potom.
– Na tebe – slagah; zapravo sam mislio na strica i na Pravni fakultet i na
časopis koji će izdati Belano i Lima. – A ti?
– Mislim na slike.
– Na koje slike?
– Ernestove.
– Na pornografske slike?
– Da.
Oboje zadrhtasmo. Lica nam bijahu priljubljena. Govorili smo, izgovarali
razgovjetno, zahvaljujući nosevima koji su nas razdvajali, no čak i tako
osjetih da se s mojim usnama pomiču i njene.
– Hoćeš li još jednom?
– Da – reče María.
– Dobro – dometnuh malo ošamućen – ako u zadnji čas požališ, reci mi.
– Što bih požalila?
Unutarnja strana Maríjinih bedara bijaše natopljena mojim sjemenom.
Prožela me hladnoća i duboko uzdahnuh u času kad sam iznova prodro u
nju.
Zastenjala je, a ja se počeh sve žudnije pokretati.
– Nastoj biti tiši, da nas Angélica ne čuje.
– Ti nastoj biti tiha – odvratio sam, i dodao: – Što si joj to dala da tako
čvrsto spava?
Prigušeno smo se smijali, ja nad njenim zatiljkom, a ona lica zagnjurena
u jastuke.
Na kraju nisam imao sape ni upitati ju je li uživala i jedino sam želio
polako utonuti u san s Maríjom u naručju. Ali ona je ustala i prinudila me
da se odjenem i slijedim je do kupaonice velike kuće. Izašavši u dvorište,
vidio sam da već sviće. Prvi put te noći uspio sam jasnije razaznati lik svoje

52
ljubavnice. Imala je na sebi bijelu spavaćicu s crvenim vezom na rukavima, a
kosu je skupila vrpcom ili komadićem pletene kože.
Kad smo se obrisali, htio sam nazvati doma, ali María reče da moji
sigurno spavaju, i da to mogu poslije.
– I što sad? – upitah je.
– Sad ćemo malo odspavati – odgovorila je obgrlivši me oko struka. Ali
noć, ili dan, čuvali su za me još jedno iznenađenje. Sklupčane u kutu kućice,
otkrih Barriosa i njegovu sjevernoameričku prijateljicu. Oboje su hrkali.
Najradije bih ih bio probudio poljupcem.

19. STUDENOG

Doručkovali smo svi zajedno. Quim Font, gospođa Font, María i

Angélica, Jorgito, Barrios, Bárbara Patterson i ja. Zajutrak se sastojao od
kajgane, ploški pržene šunke, kruha, pekmeza od manga, pekmeza od
jagoda, maslaca, lososove paštete i kave. Jorgito je popio čašu mlijeka.
Gospođa Font (poljubila me u obraz ugledavši me!) ispekla je neke pogačice
koje je zvala palačinkama, iako im nimalo nisu bile nalik. Ostatak doručka
pripravila je sluškinja (čije ime ne znam ili sam ga zaboravio, što mi se čini
neprostivo), a suđe smo oprali Barrios i ja.
Poslije, kad je Quim otišao na posao a gospođa Font počela planirati svoj
radni dan (rekla mi je da piše za nov časopis posvećen meksičkoj obitelji),
konačno sam se odlučio nazvati kući. Ondje je bila samo strina Martita, koja
je, čuvši me, kriknula poput luđakinje i briznula u plač. Nakon niza
zazivanja Djevice, poziva na odgovornost, rascjepkane priče o noći “koju
sam priredio svom stricu”, opomena u prije sudioničkom nego optužujućem
tonu o predstojećoj kazni što je stric sigurno smišlja tog jutra, najzad sam
uspio progovoriti i reći joj da sam dobro, da sam noć proveo s prijateljima i
da neću doći doma “dok sunce ne zađe”, jer kanim iz tih stopa otići na
fakultet. Strina obeća nazvati strica i nagna me da prisegnem da ću im, dok
sam živ, uvijek javiti kada noć odlučim provesti vani. Nekoliko sam časaka
razmišljao bih li trebao sam nazvati strica, no na kraju zaključih da nije
nužno.
Svalio sam se u naslonjač ne znajući što bih. Ostatak jutra i dana bijahu
mi na raspolaganju, odnosno, bio sam svjestan da su mi na raspolaganju i
utoliko su mi se činili drukčiji od ostalih jutara i dana (kad sam, poput duše
na mukama, lutao po sveučilištu ili po svom djevičanstvu), ali sad odjednom
nisam znao čega bih se primio, toliko mi se mogućnosti nudilo.

53
 Od onog brda hrane – jeo sam poput vuka dok su gospođa Font i Bárbara
Patterson razgovarale o muzejima i meksičkim obiteljima – uhvatio me
lagan drijemež i istodobno mi se probudila želja za Maríjom (koju sam za
doručkom izbjegavao pogledati, a kad bih to učinio, nastojao sam pogled
prilagoditi predodžbi bratske ljubavi ili nesebična prijateljstva koju će,
pretpostavih, cijeniti njezin otac, koji, uzgred budi rečeno, nije pokazao ni
najmanje čuđenje zatekavši me u taj rani sat za svojim stolom), ali María se
spremala van, Angélica se spremala van, Jorgito je već bio otišao, Bárbara je
bila pod tušem i tek su Barrios i sluškinja, kao jedini preživjeli iz neimenjiva
brodoloma, bazali prostranom knjižnicom velike kuće, pa sam, da ne
smetam i iz blage žudnje za skladom, po enti put prešao dvorište i smjestio
se u kućici, gdje postelje bijahu neraspremljene (što je očito ukazivalo na to
da se sluškinja ili djevojka ili kućna pomoćnica – ili prekaljena naca, kako ju
je zvao Jorgito – brine za njih, potankost što je, umjesto da ga umanji,
uvećala moje poštovanje prema Maríji, pridajući joj vjetrenjastu i nehajnu
crtu koja joj je dobro pristajala), i, promotrivši još vlažnu pozornicu svojih
“dveri u blaženstvo”, iako bih zapravo bio morao zaplakati ili pomoliti se,
izvalih se na jednu od njih (Angélicinu, kako sam poslije utvrdio, ne
Maríjinu) i usnuh.
Probudio me Pancho Rodríguez zadajući mi niz udaraca (čak i jedan
nogom, iako nisam siguran) po cijelom tijelu. Samo me je moj dobar odgoj
spriječio da ga ne pozdravim šakom u bradu. Zaželjevši mu dobro jutro,
izađoh na dvorište i umih se u vodoskoku (znak da se još nisam rasanio),
dok je on mrmljao nešto nerazumljivo iza mojih leđa.
– Nema nikog doma – reče. – Morao sam preskočiti zid. Što ti tu radiš?
Odgovorih da sam tu prespavao (hitro domećući, uzbunjen titranjem
njegovih nosnica, da su i Barrios i Bárbara Patterson tu proveli noć), a zatim
smo pokušali ući u veliku kuću na stražnja vrata, kuhinjska, i na glavna, ali
oboja bijahu čvrsto zaključana.
– Ako nas neki susjed spazi i pozove policiju – rekoh – kako ćemo
objasniti da nismo provalnici?
– Boli me briga. Ja katkad volim njuškati oko kuća svojih cura.
– Štoviše – nastavih, zanemarujući Panchovu primjedbu – čini mi se da
sam vidio kako se pomiče zastor na susjednoj kući. Dođe li policija...
– Jesi li povalio Angélicu, gnjido? – najednom će on, svrnuvši pogled s
prednjih prozora kuće Fontovih.
– Naravno da nisam – čvrsto sam rekao.
Ne znam je li mi povjerovao. No obojica smo preskočili zid i započeli

54
uzmak iz Colonije Condese.
Dok smo hodali (u tišini, kroz Parque25 España, niz Parras, kroz Parque
San Martin, duž Teotihuacána, kojima su u taj sat prolazile tek kućanice,
sluškinje i skitnice), razmišljao sam o onome što mi je María rekla o ljubavi, i
o boli kojom će ljubav shrvati Pancha. Kad smo stigli do Insurgentesa, već se
oraspoložio, govorio je o književnosti i preporučivao mi pisce, trudeći se
zaboraviti Angélicu. Zatim smo pošli Manzanillom, skrenuli u
Aguascalientes i onda na jug, u Medellin, pa sve do Calle Tepeji. Stali smo
pred nekom peterokatnicom i Pancho me pozva k svojima na objed.
Otišli smo dizalom na posljednji kat.
Gore smo se, umjesto da uđemo u koji od stanova, kao što sam očekivao,
popeli stubama do ravna krova. Sivo nebo, ali blistavo kao da se zbio
nuklearni napad, dočekalo nas je usred treperava obilja lončanica što su
bujale po hodnicima i praonicama.
Panchova obitelj živi u dvije sobe na krovu.
– Privremeno – objasni mi on – dok ne skupimo za stan tu u blizini.
Svečano me predstavio svojoj mami, doñi Panchiti, bratu Moctezumi,
devetnaestogodišnjaku, katulovskom pjesniku i sindikalcu, i najmlađem
bratu, Norbertu, petnaestogodišnjem srednjoškolcu.
Jedna od soba služi im tijekom dana kao blagovaonica i dnevni boravak,
a noću kao Panchova, Moctezumina i Norbertova spavaonica. Druga je
svojevrstan golem ugrađeni ormar, gdje drže i hladnjak, kuhinjski pribor
(prijenosni štednjak danju vade na hodnik, a noću ga vraćaju u tu sobicu) i
strunjaču gdje počiva doña Panchita.
Na početku ručka pridružio nam se i dvadesettrogodišnji momak zvan
Božanska Koža, susjed s krova, koga predstaviše kao pjesnika utrobnog
realizma. Nešto prije odlaska (mnogo sati poslije, vrijeme je proletjelo)
iznova ga upitah kako se zove, a on odgovori Božanska Koža, toliko
prirodno i samosvjesno (mnogo prirodnije i samosvjesnije nego što bih ja
rekao Juan García Madero) da načas povjerovah kako u zavijutcima i
močvarama naše Meksičke Republike doista postoji obitelj Božanska.
Nakon objeda se doña Panchita posvetila svojim omiljenim sapunicama,
a Norberto se latio učenja, knjiga rasprostrtih po stolu. Pancho i Moctezuma
oprali su suđe u sudoperu odakle se vidi dobar dio Parque de las Américas,
a iza njega prijeteći gorostasi – kao pali s drugog planeta, i k tome
nevjerojatnog – Liječničkog centra, Dječje bolnice, Opće bolnice.
– Dobro je tu živjeti, zanemarimo li gužvu – reče Pancho – jer smo blizu
svega, u samom srcu DF-a.

55
 Božanska Koža (koga, očito, Pancho i njegov brat, čak i doña Panchita!,
zovu Koža) pozva nas u svoju sobu, gdje mu je, reče, ostalo nešto marihuane
od zadnjeg tuluma.
– Baš u pravi čas, stari moj – povladi Moctezuma.
Soba Božanske Kože, za razliku od onih obitelji Rodríguez, uzor je
ogoljelosti i strogosti. Nisam vidio razbacanu odjeću, ni kućanske
potrepštine, ni knjige (Pancho i Moctezuma su siromašni, ali u
najneočekivanijim zakutcima njihova stana opazio sam primjerke Efraína
Huerte, Augusta Monterrosa, Julija Torrija, Alfonsa Reyesa, već
spomenutog Katula u prijevodu Ernesta Cardenala, Jaimea Sabinesa, Maxa
Auba, Andrésa Henestrose), tek tanku strunjaču, jedan stolac – nema stol – i
kožnat kovčeg dobre izrade, u kojem drži odjeću.
Božanska Koža živi sam, iako sam iz njegovih riječi i iz riječi braće
Rodríguez zaključio da je ne tako davno stanovala tu i neka žena (i njezin
sin), oboje grozni, koji su sa sobom odnijeli dobar dio pokućstva.
Neko smo vrijeme pušili marihuanu i promatrali krajolik (koji se, kako
rekoh, uglavnom sastoji od obrisa bolnica, beskraja ravnih krovova sličnih
onome gdje smo bili i od neba niskih oblaka što polako plove na jug), a onda
Pancho ispripovjedi svoju jutrošnju pustolovinu u kući Fontovih i susret sa
mnom.
Ispitivali su me s tim u vezi, sada sva trojica, no nisu uspjeli iz mene
izvući ništa što već nisam kazao Panchu. U jednom trenutku počeše govoriti
o Maríji. Koliko sam mogao povezati, čini se da su Božanska Koža i María
bili ljubavnici. I da je njemu zabranjen ulaz u kuću obitelji Font. Upitao sam
zašto. Objasniše mi da ih je gospođa Font zatekla dok su se jedne večeri
ševili u kućici. U velikoj su kući upriličili zabavu u čast nekog španjolskog
pisca koji je netom bio stigao u Meksiko i ona mu je poželjela predstaviti
svoju stariju kćer, to jest Maríju, no nije ju nigdje vidjela. Pa ju je, vodeći pod
ruku španjolskog pisca, pošla potražiti. Kad su stigli do kućice, ova je bila u
mraku i iznutra je dopirala buka nalik udarcima, ritmičkim i zvonkim
udarcima. Gospođa Font očito nije mislila što čini (jer da je promislila, reče
Moctezuma, odvela bi Španjolca natrag na zabavu i vratila se sama da
provjeri što se zbiva u kćerinoj sobi), ali ona, eto, nije ništa mislila i upalila je
svjetlo. U dnu kućice otkrila je, užasnuta, Maríju, tek u bluzi i spuštenih
hlača, kako puši kurac Božanskoj Koži dok joj on dijeli pljuske po stražnjici i
spolovilu.
– I to jake pljuske – reče Božanska Koža. – Kad su upalili svjetlo,
pogledao sam joj dupe i bilo je svo crveno. Stvarno sam se uplašio.

56
 – Ali, zašto si je tukao? – upitah bijesno, bojeći se da ću porumenjeti.
– Jer je to sama tražila, malo moje nevino – reče mi Pancho.
– U to ću teško povjerovati.
– Ima i većih čuda – primijeti Božanska Koža.
– Sve je to zbog one Francuskinje Simone Darrieux – upleo se
Moctezuma. – Znam da su je María i Angélica pozvale na jedan feministički
sastanak i poslije su pričale o seksu.
– Koje Simone? – upitah.
– Neke Belanove prijateljice.
– Ja sam im prišao i rekao bok, cure, kak’ ste, a drolje su govorile o
markizu de Sadeu.
Ostatak je priče bio predvidljiv. Maríjina mama htjela je nešto reći, ali
nije mogla. Španjolac, koji je, prema Božanskoj Koži, osjetno problijedio
pred prizorom Maríjine uzdignute gole stražnjice, primio ju je pod ruku
brižno kao da je duševna bolesnica i odvukao je van. U iznenadnoj tišini
koja je zavladala u kućici Božanska Koža ih je čuo kako razgovaraju u
dvorištu, žustre riječi, kao da pohotljivi stranac predlaže nešto nedolično
sirotoj gospođi Font oslonjenoj na vodoskok. No onda začu kako se njihovi
koraci udaljuju prema velikoj kući i María mu reče da nastave.
– E, to zbilja ne vjerujem!
– Kunem ti se svojom starom.
– Nakon što su vas zatekli, María je još htjela voditi ljubav?
– Ona je takva – reče Moctezuma.
– A odakle ti to znaš? – upitah sve zapjenjeniji.
– I ja sam spavao s njom – odvratio je. – Nema u DF-u strastvenije cure
od nje, iako je ja nikad nisam tukao, to ne, ja takva čuda ne volim. Ali ona
da, po svemu sudeći.
– Pa nisam je tukao, vole, nego je María opsjednuta markizom de
Sadeom i htjela je iskušati to pljeskanje po guzici.
– To joj je nalik – primijeti Pancho – vrlo je dosljedna onom što čita.
– I nastavili ste se ševiti? – upitah. Ili šapnuh, ili zaurlah, ne sjećam se;
znam tek da sam više puta duboko udahnuo dim i da su mi morali ponoviti
neka dam džoint dalje, da nije samo za mene.
– Da, nastavili smo, to jest, ona mi je nastavila pušiti, a ja sam je nastavio
udarati dlanom po dupetu, ali sve slabije ili sve bezvoljnije; ipak je pojava
njezine mame djelovala na me, na mene jest, i kao da mi se više nije dalo
ševiti, kao da sam se ohladio i sad sam jedino želio ustati i možda se
promuvati po zabavi, mislim da je ondje bilo slavnih pjesnika, taj Španjolac,

57
Ana María Díaz i gospodin Díaz, roditelji Laure Damián, pjesnik Álamo,
pjesnik Labarca, pjesnik Berrocal, pjesnik Artemio Sánchez, televizijska
glumica América Lagos, a kao da sam se i pribojavao da opet ne bane
Maríjina mama, ali ovaj put u pratnji jebenog arhitekta, a onda bih stvarno
nadrapao.
– Bili su i roditelji Laure Damián? – upitah.
– Da, glavom i bradom, roditelji djevičanske dive – odgovori Božanska
Koža – i druge poznate ličnosti, vjeruj mi, ja imam oko za to. Prije sam ih
vidio kroz prozor, pozdravio sam pjesnika Berrocala, nekoć sam pohađao
njegovu radionicu, ne znam je li me se sjetio ili što. A bio sam i gladan, kad
bih samo pomislio na delicije koje jedu u drugoj kući, rasle su mi zazubice.
Ne bi me bilo smetalo pojaviti se ondje, s Maríjom, jasno, i navaliti na klopu.
Osjećao sam se smalaksalo, valjda od dudlanja. Ali istina je da nisam mislio
na dudlanje, kužiš? Nisam mislio na Maríjine usne, ni na njen jezik koji mi
je ovijao kurac, ni na slinu što mi je tad već klizila niz dlake na jajima...
– Poštedi nas – odreže Pancho.
– Skrati priču – doda njegov brat.
– Ne davi – priklopih i ja, iako sam zapravo bio posve izmožden.
– Dobro, pa sam joj rekao. Rekao sam: María, pustimo to za drugi put ili
za drugu večer. Obično smo se ševili tu, kod mene, gdje smo imali vremena
na pretek, iako ona nikad ne bi ostala cijelu noć, uvijek bi otišla oko četiri ili
pet ujutro, i to je bila gnjavaža, jer bih se uvijek ponudio da je otpratim,
kako ću je pustiti da sama luta u to doba. A ona mi reče nastavi, nemoj stati,
sve je u redu. I ja sam razumio da mi kaže neka je nastavim pljeskati po
stražnjici, kako bi ti to shvatio? – jednako, Pancho će – pa sam je opet
udarao, dobro, jednom sam je rukom udarao, a drugom joj milovao dražicu i
sise. Jer, iskreno, što smo prije gotovi, to bolje. Bio sam spreman. Ali jasno,
nisam kanio svršiti prije nje. A kučki je trebalo sto godina i to me raspalilo i
kao da sam je sve jače pljeskao. Po guzici, po nogama, ali i po pički. Jeste li
to kad radili, dečki? Dobro, preporučujem vam. Isprva se taj zvuk, zvuk
pljuski, baš ne uklapa, ometa te, on je poput nečeg odveć sirova u jelu gdje
je sve drugo kuhano, ali onda kao da se preplete s tim što radiš, i njeno se
stenjanje, Maríjino, isto preplete, sa svakim udarcem zastenje, i to ide in
crescendo, i odjednom osjetiš kako joj stražnjica gori, a i tvoji dlanovi gore, a
kita ti počne kucati poput srca, plonk plonk plonk...
– Ne pretjeruj, mano – reče mu Moctezuma.
– Živa istina. Kurac mi je bio u njenim ustima, ali nije ga stiskala, ni
sisala, tek ga je draškala vrškom jezika. Bio je poput pištolja u navlaci.

58
Opažate li razliku? Ne poput pištolja u ruci, nego poput pištolja zadjenuta
pod pazuho ili za pojas, ako se tako može reći. A i ona je treperila, treperile
su joj stražnjica i noge i usne vulve i dražica, znam to, jer bih je poslije
svakog udarca pomilovao, prošao joj rukom dolje i to me silno narajcalo,
jedva sam se suzdržavao da ne svršim. I stenjala je, ali kad bih je pljesnuo
zastenjala bi jače, stenjala je i ovako (nisam joj mogao vidjeti lice), ali kad
bih je pljesnuo bilo je mnogo snažnije, stenjanje, mislim, kao da joj se srce
para, i najradije bih je bio povalio i gurnuo joj ga, ali ni govora, naljutila bi
se. To je nezgodno kod Maríje, stvar je s njom žestoka, ali sve mora biti po
njenom.
– I što je dalje bilo? – upitah.
– Pa svršila je i ja sam svršio i to je sve.
– To je sve? – reče Moctezuma.
– Da, kunem ti se. Obrisali smo se, dobro, ja sam se obrisao, malo sam se
počešljao, ona je navukla hlače i otišli smo vidjeti što se zbiva na zabavi.
Ondje smo se razdvojili. To je bila pogreška. Razdvojiti se od nje. Ja sam
zapodjenuo razgovor s maestrom Berrocalom, koji je stajao sam u kutu.
Zatim nam se pridružio pjesnik Artemio Sánchez s nekom ženskom od
kojih trideset godina, navodno tajnicom uredništva časopisa El Guajalote, i
odmah sam je počeo ispitivati treba li pjesme ili pripovijetke ili filozofske
eseje, rekoh joj da imam hrpu neobjavljenih tekstova, a pričao sam i o
prijevodima svog kompića Moctezume, i dok smo razgovarali, krajičkom
sam oka tražio švedski stol jer već mi je zavijalo u želucu, i uto opet iskrsne
Maríjina mama, u pratnji muža i, malo iza, slavnog španjolskog pjesnika, i
tu je bio kraj: izbacili su me na ulicu, uz upozorenje da više nikad nogom ne
kročim u njihovu kuću.
– A María nije ništa učinila?
– Ne. Baš ništa. Ja sam se isprva pravio blesav, kao da ne kužim o čemu
govore, ali onda, mano, čemu se više pretvarati?, postalo je očito da će me
otjerati kao šugava psa. I bilo mi je žao da to učine pred maestrom
Berrocalom, jer iskreno, gad se sigurno potiho smijao dok sam uzmicao
prema vratima. Kad pomislim da sam mu se nekoć gotovo divio.
– Berrocalu? E, stvarno si jadan, Kožo – reče Pancho.
– U početku se zbilja lijepo ophodio sa mnom. Vi ne znate kako je to,
odavde ste, tu ste odrasli, a ja sam došao u DF ne znajući nikog i bez pišljiva
pesosa u džepu. Ima tome tri godine, bila mi je dvadeset i jedna. Prošao sam
sve i svašta. A Berrocal mi je pomogao, primio me u svoju radionicu,
predstavio ljudima koji imaju veza, kod njega sam upoznao i Maríju. Moj je

59
život poput bolera – najednom će sanjarski Božanska Koža.
– Dobro, nastavi: Berrocal te gledao i smijao se – rekoh.
– Ne, nije se smijao, ali vjerujem da u sebi jest. I Artemio Sánchez me
gledao, ali bio je tako nakresan da nije ni shvatio što se zbiva. Mislim da se
tajnica uredništva El Guajalotea najviše prepala, i ne bez razloga, jer lice
Maríjine mame moglo je čovjeku utjerati strah u kosti. Časna riječ, pomislio
sam da je naoružana. I usprkos svemu, uzmicao sam polako, iako bih, dečki,
najradije bio klisnuo, jer nisam gubio nadu da će se María pojaviti, da će se
progurati između uzvanika i svojih roditelja i primiti me pod ruku ili
zagrliti oko ramena – María je jedina žena koju poznajem koja muškarce ne
grli oko struka, nego oko ramena – i da će me nekako dolično izvući odande,
odnosno, da će izaći sa mnom.
– I je li se pojavila?
– Pa baš pojavila, nije. Ali vidio sam je. Načas je provirila iznad ramena i
glava onih govnara.
– I što je učinila?
– Ništa, pod milim Bogom ništa.
– Možda te nije vidjela – reče Moctezuma.
– Naravno da jest. Pogledala me je u oči, ali na svoj način, znate kakva je,
nekad te gleda i kao da te ne vidi ili kao da gleda kroz tebe. A onda je
nestala. Pa si rekoh, izgubio si, amigo, odi u miru i ne pravi scene. I počeo
sam ozbiljno uzmicati, no uto ona kučka od Maríjine mame srnu na mene, i
pomislih, ta će me stara još tresnuti u jaja ili ošamariti, fućkaš uredni uzmak,
bolje da podbrusim pete, ali dotad je ova već bila nada mnom, kao da će me
poljubiti ili ugristi, i pogodite što je rekla...
Braća Rodríguez su šutjela, zacijelo su već znali odgovor.
– Opsovala ti je mater?
– Rekla je: koja sramota, koja sramota, samo to, ali najmanje deset puta i
ni pedalj od mog lica.
– Nevjerojatno da je ta vještica rodila Maríju i Angélicu – primijeti
Moctezuma.
– Ima i čudnijih slučajeva – reče Pancho.
– I još ste uvijek ljubavnici? – upitah.
Božanska Koža me je čuo, ali nije odgovorio.
– Koliko si je puta poševio?
– Više i ne pamtim.
– Pa kakva su to pitanja? – upleo se Pancho.
– Čista znatiželja – rekoh.

60
 Bilo je vrlo kasno kad sam otišao od braće Rodríguez (ručao sam s njima,
večerao, možda bih bio mogao ondje i prespavati, njihova je velikodušnost
bezgranična). Stigavši do Insurgentesa, do autobusne postaje, shvatih da
više nemam ni snage niti volje za dugu, jalovu raspravu koja me je čekala
kod kuće.
Jedan za drugim prolazili su autobusi u koje sam trebao ući, sve dok se
najzad ne digoh s ruba pločnika gdje sam sjedio razmišljajući i gledajući
promet, ili bolje reći, svjetla automobila koja su mi sjala u lice, i zaputih se
prema kući obitelji Font.
Nazvao sam prije nego što ću stići. Javio se Jorgito. Rekoh mu neka
pozove sestru. Začas sam čuo Maríju. Želio sam je vidjeti. Upitala je gdje
sam. Blizu tvoje kuće, na Plazi Popocatépetl, odgovorih.
– Pričekaj sat-dva – reče mi – i onda dođi. Nemoj zvoniti. Popni se preko
zida i uđi što tiše možeš. Čekat ću te.
Duboko sam udahnuo, zamalo joj rekoh da je volim (ali nisam joj rekao) i
zatim spustih slušalicu. Kako nisam imao novca da odem u kafić, ostao sam
na trgu, pišući dnevnik i čitajući zbirku Tabladinih pjesama koju mi je
posudio Pancho. Nakon točno dva sata, ustao sam i krenuo u Calle Colima.
Osvrnuo sam se uokolo prije nego što ću skočiti i uzverati se na zid.
Spustih se nastojeći ne zgaziti cvijeće koje gospođa Font (ili sluškinja)
njeguje na toj strani vrta. Potom sam hodao u mraku ka kućici.
María me čekala pod stablom. Prije negoli sam progovorio, poljubila me
u usta. Njen mi je jezik zašao do grla. Mirisala je po cigaretama i po skupoj
hrani. Ja sam mirisao po cigaretama i sirotinjskoj hrani. Ali obje su hrane
dobre. Sav strah i sva tuga koju sam osjećao rasplinuli su se u trenu. Umjesto
da odemo u kućicu, vodili smo ljubav ondje, pod stablom. María me ugrizla
za vrat da priguši stenjanje. U zadnji sam čas izvadio kurac (možda
prenaglo, jer rekla je ahhh) i svršio po travi i cvijeću, pretpostavljam. U
kućici je Angélica čvrsto spavala ili hinila da čvrsto spava, i iznova smo
vodili ljubav. A poslije sam ustao, osjećajući kao da mi tko kida tijelo, i znao
sam da će, kažem li joj da je volim, bol u hipu iščeznuti, ali nisam ništa
rekao, i pregledah sve zakutke tražeći usnulog Barriosa i Pattersonicu, ali
nije bilo nikog osim sestara Font i mene.
Onda smo se razbrbljali i Angélica se probudila i upalili smo svjetlo i
pričali do zore. Razgovarali smo o pjesništvu, o Lauri Damián, o istoimenoj
nagradi i o mrtvoj pjesnikinji, o časopisu koji Ulises Lima i Belano kane
izdati, o životu Ernesta San Epifanija, o tome kakvo li je lice Huracána
Ramireza ispod one maske, o Angélicinu prijatelju slikaru koji živi u Tepitu

61
i o Maríjinim prijateljima iz Škole suvremenog plesa. A nakon dugog
razgovora i mnogih cigareta sestre Font su zaspale, a ja sam ugasio svjetlo,
legao u postelju i u duhu još jednom vodio ljubav s Maríjom.

20. STUDENOG

Politički rad: Moctezuma Rodríguez je trockist. Jacinto Requena i Arturo

Belano bili su trockisti.
María Font, Angélica Font i Laura Jáuregui (bivša Belanova družica)
pripadale su korjenitu feminističkom pokretu zvanom Meksikanke na ratnoj
nozi. Navodno su ondje upoznale Simone Darrieux, Belanovu prijateljicu i
zagovornicu stanovite vrste sadomazohizma.
Ernesto San Epifanio osnovao je prvu Homoseksualnu komunističku
stranku Meksika i prvu Meksičku homoseksualnu proletersku komunu.
Ulises Lima i Laura Damían namjeravali su osnovati anarhističu
skupinu: sačuvan je nacrt utemeljiteljskog manifesta. Prije se, s petnaest
godina, Ulises Lima pokušao uključiti u ono što je preostalo od gerilske
skupine Lucija Cabañasa.
Otac Quima Fonta, koji se isto zvao Quim Font, rodio se u Barceloni i
poginuo u Bitki na Ebru26.
Otac Rafaela Barriosa djelovao je u tajnom željezničarskom sindikatu.
Umro je od ciroze jetre.
Otac i majka Božanske Kože rodili su se u Oaxaci i, prema riječima
samog Božanske Kože, umrli su od gladi.

21. STUDENOG

Tulum u kući Cataline O’Hare.

Ujutro sam nazvao strica. Upitao je kada se mislim vratiti. Uvijek, rekoh
mu. Nakon neugodne stanke (zacijelo nije razumio, ali nije to htio priznati),
upita u što sam se to uvalio. Ni u što, odgovorih. Večeras te želim vidjeti
doma kako Bog zapovijeda, kazao je, ili ćemo drukčije razgovarati, Juane.
Iza sam čuo uplakanu strinu Martitu. Naravno, rekoh. Pitaj ga da li se
drogira, reče strina, ali joj stric odgovori čuo te je i zatim upita imam li
novca. Za autobus, rekoh i dalje nisam mogao govoriti.
Zapravo mi nije više ostalo ni za autobus. Iako će poslije doći do
nenadana obrata.

62
 Kod Cataline O’Hare bili su Ulises Lima, Belano, Müller, San Epifanio,
Barrios, Bárbara Patterson, Requena i njegova zaručnica Xóchitl, braća
Rodríguez, Božanska Koža, slikarica koja dijeli radionicu s Catalinom, kao i
mnogo nepoznatih ljudi za koje nikad nisam čuo, a koji su nadirali i
povlačili se poput tamne rijeke.
Kad smo se María, Angélica i ja pojavili, vrata su bila otvorena i unutra
smo vidjeli samo braću Rodríguez, koji su sjedili na stubištu što vodi do
drugog kata i pušili džoint. Mislim da su nas čekali. Pozdravili smo ih i sjeli
pored njih. Poslije su se Pancho i Angélica popeli gore, a mi smo ostali sami.
Iz stražnjeg dijela kuće dopirala je zloguka glazba, prividno umirujuća, to
jest, sa zvukovima ptica, pataka, žaba, vjetra, mora, čak ljudskih koraka po
zemlji ili suhoj travi, no opći je dojam bio sablastan, poput glazbe iz kakva
filma strave i užasa. Potom je stigao Božanska Koža, poljubio Maríju u obraz
(ja sam pogledao u stranu, u zid pun rezbarija žena ili ženskih snova) i
pridružio se razgovoru. Ne znam zašto, možda iz stidljivosti, dok su oni
govorili (Božanska je Koža redovit polaznik Škole suvremenog plesa, on i
María su na istoj valnoj dužini) postupno sam se isključio, utonuo u se, i
prisjetio se čudnovatih događaja koje sam jutros doživio kod Fontovih.
Isprva je sve teklo prirodno. Sjeo sam za stol podijeliti zajutrak s obitelji,
gospođa Font mi je zaželjela dobro jutro, Jorgito me nije ni pogledao (bio je
još bunovan), sluškinja mi je, stigavši, prijateljski mahnula; dotle sve dobro,
toliko dobro da načas pomislih kako bih možda mogao zauvijek ostati živjeti
u Maríjinoj kućici. No onda se pojavio Quim i protrnuo sam od sama
pogleda na nj. Izgledao je kao da je probdio cijelu noć, kao da je netom ispao
iz mučilišta ili iz krvničkog brloga, kosa mu je bila zamršena, oči crvene, nije
se obrijao (ni otuširao), a ruke mu bijahu umrljane nečim nalik na jod i prsti
prljavi od tinte. Jasno, nije me pozdravio, iako sam mu rekao dobro jutro što
sam prijaznije mogao. Žena i kćeri nisu se obazirale na nj. Nakon nekoliko
minuta i ja sam se prestao obazirati. Njegov je zajutrak bio mnogo skromniji
od našeg: ispio je dvije šalice crne kave i zatim popušio zgnječenu cigaretu
koju je izvukao ravno iz džepa, gledajući nas na osobit način, kao da nas
izaziva i, u isti mah, kao da nas ne vidi. Na kraju je ustao i zamolio me da ga
slijedim, jer želi popričati sa mnom.
Pogledah Maríju, pogledah Angélicu, ništa na njihovu licu nije mi
govorilo da odbijem, pa pođoh za njim.
Prvi put sam stupio u radnu sobu Quima Fonta i iznenadila me je
njezina skučenost, mnogo je manja od ostalih prostorija u kući. Bez ikakva
reda gomilaju se ondje fotografije i nacrti, čavlićima pričvršćeni za zidove ili

63
rasuti po podu. Crtaći stol i klupica svo su pokućstvo i zauzimaju više od
pola sobe. Vonjalo je po duhanu i znoju.
– Radio sam cijelu noć, nisam mogao oka sklopiti – reče mi Quim.
– Stvarno? – odgovorih, vjerujući da sam gotov, da je Quim sigurno čuo
kad sam sinoć stigao, da me vidio s Maríjom kroz onaj jedini prozorčić
radne sobe i da će mi sada očitati bukvicu.
– Da, pogledaj mi ruke.
Ispružio je obje ruke u visini prsa. Jako su drhtale.
– Na nekom projektu? – upitah prijazno, gledajući papire raširene na
stolu.
– Ne – reče Quim – na jednom časopisu. Na časopisu koji će uskoro izaći.
Ne znam zašto, no odmah pomislih (ili spoznah, kao da mi je to sam
rekao) da govori o časopisu utrobnih realista.
– Pokazat ću ja svima onima koji su me kudili, si señor.
Prišao sam stolu i proučio dijagrame i crteže, polako odižući listove
nabacane zbrda-zdola. Nacrt časopisa bio je kaos geometrijskih likova i
kojekako ispisanih imena ili slova. Bilo je očito da je siroti gospodin Font na
rubu živčanog sloma.
– Kako ti se čini, eh?
– Silno zanimljivo.
– Sad će ti tikvani vidjeti što je avanGarcía. A još fale i pjesme, ne? Tu će
doći vaše pjesme.
Prostor koji mi je pokazao bijaše pun crta, crta što su oponašale pismo,
ali i malih crteža, kao kad netko u stripu psuje: zmija, bombi, noževa,
lubanja, prekriženih kostiju, sitnih atomskih gljiva. Usto je svaka stranica
donosila kratak pregled neumjerenih predodžbi koje je Quim Font imao o
grafičkom dizajnu.
– Gle, ovo je zaštitni znak časopisa.
Jedna zmija (koja se možda smiješila, no vjerojatnije se izvijala u bolnu
grču) grizla je svoj rep s pohlepnim i patničkim izrazom, pogleda zarivenog
poput pribadače u zamišljena čitatelja.
– Ali još nitko ne zna kako će se časopis zvati – rekoh.
– Nije važno. Zmija je meksička i k tome simbolizira kružnost. Jesi li
čitao Nietzschea, García Madero? – najednom je upitao.
Sa žaljenjem priznah da nisam. Zatim sam promotrio svaku stranicu
časopisa (bilo ih je više od šezdeset) i kad sam već kanio poći, Quim upita
kako napreduje moj odnos s njegovom kćeri. Rekoh mu dobro, María i ja se
sve bolje razumijemo, i onda radije ušutjeh.

64
 – Nama roditeljima nije lako – kazao je – osobito u DF-u. Koliko već dana
ne spavaš kod kuće?
– Tri noći.
– I tvoja majka nije zabrinuta?
– Nazvao sam ih, znaju da sam dobro.
Quim me odmjeri od glave do pete.
– Ne izgledaš baš najbolje, mladiću.
Slegnuh ramenima. Obojica smo utihnuli, utonuli u misli, on bubnjajući
prstima po stolu, a ja gledajući stare nacrte uzornih kuća (i koje Quim
vjerojatno nikad neće vidjeti sagrađene) čavlićima pričvršćene za zidove.
– Dođi sa mnom – reče mi.
Slijedio sam ga do njegove spavaonice, na drugome katu, koja je
otprilike pet puta veća od radne sobe.
Otvorio je ormar i izvadio sportsku majicu zelene boje.
– Obuci je, da vidim kako ti stoji.
Načas sam oklijevao, no Quimovi pokreti bijahu žustri, kao da nema
vremena za gubljenje. Ostavio sam košulju kod nogu postelje, goleme
postelje u kojoj bi mogli spavati Quim, njegova žena i troje djece, i navukao
zelenu majicu. Dobro mi je stajala.
– Darujem ti je – reče Quim. Onda gurne ruku u džep i pruži mi nekoliko
novčanica: – Da pozoveš Maríju na sok.
Pest mu je drhtala, ispružena ruka mu je drhtala, i druga mu je ruka, što
je visjela uz bok, isto drhtala, i tako se jezivo kreveljio da sam morao
skrenuti pogled. Zahvalio sam i rekao da to ne mogu prihvatiti.
– Baš čudno – odgovori on. – Svi živi uzimaju moj novac, moje kćeri i sin,
moja žena, moji zaposlenici – upotrijebio je množinu, iako sam ja dotad već
pouzdano znao da nema nijednog zaposlenika, osim sluškinje, ali on nije
mislio na nju – čak i nadređeni vole moj novac i zato ga ostavljaju sebi.
– Hvala lijepa.
– K vragu, uzmi ga i stavi u džep!
Uzeo sam novac i spremio ga. Bilo ga je prilično, iako nisam imao
hrabrosti prebrojiti.
– Vratit ću ti ga prvom prilikom – rekoh.
Quim se poleđuške svalio na postelju. Čuo se potmuo šum i tijelo mu je
zatreperilo. Upitah se nije li to vodena postelja.
– Ne brini, mladiću. Došli smo na ovaj svijet da pomognemo jedni
drugima. Ti mi pomažeš s mojom kćeri, a ja tebi s nešto sitniša za tvoje
troškove. Recimo da je to dodatni džeparac, eh?

65
 Glas mu je zvučao umorno, kao da će klonuti i zaspati, ali oči su mu još
bile otvorene i uzrujano su promatrale strop.
– Sviđa mi se kako je časopis ispao, začepit ću usta svim tim gadovima –
reče, ali već šaptom.
– Savršen je – potvrdih.
– Jasno, ipak sam ja arhitekt – odvratio je. I nakon časka: – I mi smo
umjetnici, ali to vraški dobro prikrivamo, zar ne?
– Naravno.
Učini mi se da hrče. Pogledah mu lice: imao je otvorene oči. Quim?,
zazvah. Nije odgovorio. Posve polako, prišao sam i dotaknuo postelju. Nešto
iznutra odgovori na moj dodir. Mjehuri veličine jabuke. Okrenuo sam se i
napustio sobu.
Ostatak dana proveo sam s Maríjom i idući za Maríjom.
Kišilo je dva puta. Poslije prve kiše pojavila se duga. Poslije druge ništa,
crni oblaci i noć u dolini.
Catalina O’Hara je crvenokosa, dvadeset i pet joj je godina, ima sina,
rastavljena je, lijepa je.
Upoznao sam i Lauru Jáuregui, koja je nekad bila družica Artura Belana.
Došla je na tulum sa Sofijom Gálvez, izgubljenom ljubavi Ulisesa Lime.
Obje su lijepe.
Ne, Laura je mnogo ljepša.
Popio sam previše. Utrobni realisti vrvjeli su posvuda, iako su većina
njih samo prerušeni studenti.
Angélica i Pancho su rano otišli.
U neko doba noći, María mi reče: propast je neminovna.

22. STUDENOG

Probudio sam se kod Cataline O’Hare. Dok sam doručkovao, vrlo rano
(Maríje nije bilo, ostatak kuće je spavao), s Catalinom i njenim sinčićem
Davyjem, koga je morala odvesti u vrtić, sjetio sam se da je sinoć, kad nas je
ostalo tek nekoliko, Ernesto San Epifanio izjavio da postoji hetero-, homo- i
biseksualna književnost. Romani su mahom heteroseksualni, pjesništvo je,
naprotiv, posve homoseksualno, priče su, pretpostavljam, biseksualne, iako
to nije rekao.
U beskrajnom moru poezije razabire više struja: čeliste, kneginje,
pahuljice, mudomire, ludice, leptire, labuđe i svilenjake. No dvije su glavne

66
struje čelisti i kneginje. Walt Whitman je, primjerice, pjesnik čelist. Pablo
Neruda, kneginja. William Blake je nedvojbeno čelist, a Octavio Paz
kneginja. Borges je svilenjak, odnosno, može biti čas čelist, a čas jednostavno
aseksualan. Ruben Dario je ludica, uistinu, kraljica i uzor svih ludica.
– U hispanskoj književnosti, jasno – dodao je. – U bijelome svijetu uzor je
još uvijek Verlaine Velikodušni.
Ludice su, prema San Epifaniju, bliže rascvjetanoj šiznici i golim
utvarama, dok čelisti i kneginje vrludaju između etike i estetike. Cernuda,
dragi Cernuda, je labud, a u trenucima duboke gorčine čelist, dok se
Guillén, Aleixandre i Alberti mogu smatrati, redom, pahuljicom,
mudomirom i kneginjom. Pjesnici Pellicerova soja u pravilu su mudomiri,
dok su pjesnici poput Tablade, Nova i Renata Leduca pahuljice. Doista,
meksičko pjesništvo oskudijeva čelistima, iako bi neki optimist mogao
ukazati na Lópeza Velardea ili Efraína Huertu. Knjeginja, pak, ima u
izobilju, od bukača (iako sam načas čuo razbijača) Díaza Miróna do vrlog
Homera Aridjisa. Moramo se vratiti sve do Amada Nerva (zvižduci) kako
bismo našli pravog pjesnika, pjesnika čelista, a ne svilenjaka poput onog
uskrslog i sada slavnog Potosinca27 Manuela Joséa Othóna, daveža kakvog
nema. I kad smo već kod daveža: leptir je Manuel Acuña, a labud grčkih
šuma Jóse Joaquín Pesado, vječiti svodnici stanovite meksičke lirike.
– A Efrén Rebolledo? – upitao sam.
– Posve neznatna kneginja. Njegova je jedina vrlina to što je, ako ne
jedini, a ono prvi meksički pjesnik koji je objavio knjigu u Tokiju, Rimas
japonesas, 1909. Bio je diplomat, naravno.
Napokon, pjesnička je pozornica u osnovi (podzemno) bojište, ishod
borbe između pjesnika čelista i pjesnika kneginja za vlast nad riječi.
Pahuljice su, prema San Epifaniju, po krvi pjesnici čelisti, koji se zbog
slabosti ili udobnosti povinuju – iako ne uvijek – estetskim i životnim
mjerilima kneginja. U Španjolskoj, Francuskoj i Italiji pjesnika kneginja bilo
je bezbroj, usprkos mogućem vjerovanju ne osobito pozorna čitaoca. Naime,
jedan pjesnik čelist poput Leopardija, primjerice, donekle preinačuje
kneginje kakve su Ungaretti, Montale i Quasimodo, trio smrti.
– Baš kao što Pasolini iznova oslikava današnji talijanski kneginjluk.
Uzmite slučaj sirotog Sanguinettija (u Pavesea ne zadirem, bio je on tužna
ludica, jedini primjerak svoje vrste, a ni u Dina Campanu, koji jede za
zasebnim stolom, stolom beznadnih ludica). A da ne govorim o Francuskoj,
velikom jeziku proždrljivaca, gdje je sto pjesnika čelista, od Villona do naše
divne Sophie Podolski, hranilo, hrani i hranit će krvlju svojih sisa deset

67
tisuća pjesnika kneginja s njihovom svitom svilenjaka, labudova, mudomira
i leptira, uzvišenih urednika književnih časopisa, velikih prevodilaca, sitnih
činovnika i silnih diplomata Kraljevstva Književnosti (jer, ako ne, pogledajte
bijedan i zloban govor pjesnika Tel Quela). I bolje da ne spominjem Rusku
revoluciju koja je, želimo li biti iskreni, dala samo jednog pjesnika čelista,
jednog jedinog.
– Koga?
– Majakovskog?
– Ne.
– Jesenjina?
– Ne.
– Pasternaka? Bloka? Mandeljštama? Ahmatovu?
– Teško.
– Pa reci već jednom, Ernesto, sav sam na iglama.
– Jednog jedinog, i sad ću ti reći, ali pravog, čelista stepa i snijega, čelista
od glave do pete: Hljebnikova.
Bilo je mišljenja za sve ukuse.
– A koliko je zbiljskih čelista u Latinskoj Americi? Vallejo i Martin Adán.
Novi odjeljak. Macedonio Fernández, možda. Ostali su kneginje
Huidobrova soja, leptiri poput Alfonsa Cortésa (iako u njega ima stihova
izvorne čelistice), mudomiri poput Leona de Greiffa, mudomirasti labuđi
poput Pabla de Rokhe (sa zvizgacima ludice koji bi izludjeli Lacana),
pahuljice poput Lezame Lime, lažnog čitaoca Góngore, i zajedno s
Lezamom, svih pjesnika Kubanske revolucije (Diega, Vitiera, groznog
Retamara, bolnog Guilléna, neutješne Fine Garcije), osim Rogelija
Noguerasa, koji je krasan, labudica s duhom zaigrana čelista. Ali nastavimo.
Pjesnici Nikaragve mahom su leptiri poput Coronela Urtecha ili kneginje
koje bi rado bile svilenjaci, poput Ernesta Cardenala. Kneginje su i meksički
Suvremenici28.
– Ne! – vikne Belano. – Gilberto Owen ne!
– Doista – mirno će San Epifanio – Gorostizina je Muerte sin fin, uz
Pazovu poeziju, Marséljeza živčanih i nepokretnih meksičkih pjesnika
kneginja. Još imena: Gelman, labud, Benedetti, kneginja, Nicanor Parra,
pahuljica s natruhom čelista, Westphalen, ludica, Enrique Lihn, pahuljica,
Girondo, leptir, Rubén Bonifaz Nuño, leptirasti mudomir, Sabines,
mudomirasti mudomir, naš dragi i nedodirljivi Josémilio Pe, ludica. I
vratimo se Španjolskoj, vratimo se korijenima – zvižduci – Góngora i
Quevedo, kneginje; San Juan de la Cruz i Fray Luis de León, čelisti. Kraj

68
priče. A sad, nekoliko razlika između kneginja i čelista. Prve čak i u snu
žude za kurcem od pedlja koji bi ih otvorio i oplodio, no, kad kucne čas
istine, ni vrag ih ne bi natjerao da legnu sa svojim ljubljenim svodnicima.
Čelisti, pak, kao da trajno žive s kolcem koji im prevrće utrobu, a kada se
pogledaju u zrcalo (čin koji vole i mrze iz dna duše) u vlastitim upalim
očima vide Svodnika Smrti. Svodnik je, za čeliste i kneginje, riječ koja
neokrnjena prolazi kroz carstvo ništavila (ili tišine ili drugosti). Što se
ostalog tiče, čeliste i kneginje ništa ne priječi da budu dobri prijatelji, ako to
žele, niti da jedni druge uljudno perušaju, kude ili hvale, objavljuju ili
pokapaju u mahnitoj i samrtnoj zemlji književnosti.
– A Cesárea Tinajero? Je li ona čelistica ili kneginja? – upita netko. Nisam
prepoznao glas.
– Ah, Cesárea Tinajero je tiha jeza – reče San Epifanio.

23. STUDENOG

Rekao sam Maríji da mi je njezin otac dao novac.

– Smatraš li me kurvom?
– Naravno da ne!
– Onda ne uzimaj lovu od tog ludog starca! – otresla se.
Poslijepodne smo bili na predavanju Octavija Paza. U metrou mi María
nije uputila ni riječi. Angélica je išla s nama i ondje smo se, u Capilli
Alfonsini, sreli s Ernestom San Epifanijem. Poslije smo otišli u neki restoran
u Calle Palma gdje poslužuju osamdesetogodišnjaci. Restoran se zvao La
Palma de ta Vida29. Odjednom se osjetih u klopci. Konobari, koji će svaki čas
odapeti, Maríjina ravnodušnost, kao da sam joj dosadio, San Epifanijev
smiješak, dalek i podrugljiv, čak i Angélica, ista kao i uvijek, doimahu se
poput klopke, poput šaljiva osvrta na moj život.
Povrh svega, tvrdili su da nisam razumio ništa iz predavanja Octavija
Paza i možda imaju pravo, zamijetio sam tek pjesnikove ruke što su slijedile
ritam riječi koje je čitao, tik vjerojatno stečen u mladosti.
– Ovaj mali je puka neznalica – reče María – tipičan primjerak Pravnog
fakulteta.
Radije nisam odgovorio. (Iako mi je palo na um više odgovora.) Na što
sam onda pomislio? Na svoju vonjavu majicu. Na novac Quima Fonta. Na
pjesnika Lauru Damián, koja je umrla tako mlada. Na desnu ruku Octavija
Paza, na njegov kažiprst i srednji prst, na prstenjak, na palac i mali prst što

69
su presijecali zrak u Capilli kao da naš život ovisi o tome. Pomislih i na dom
i na svoju postelju.
Poslije su se pojavila dva dugokosa momka u kožnatim hlačama.
Izgledali su kao glazbenici, no bijahu učenici Škole suvremenog plesa.
Zadugo sam prestao postojati.
– Zašto me mrziš, María? Što sam ti učinio? – upitah je na uho. Pogledala
me kao da joj govorim s drugog planeta. Ne budi smiješan, reče.
Ernesto San Epifanio ju je čuo i uznemirujuće mi se nasmiješio. Zapravo
su je svi živi čuli i svi su mi se smiješili kao da sam poludio! Mislim da sam
sklopio oči. Pokušao se uključiti u razgovor. Pokušao govoriti o pjesnicima
utrobnog realizma. Pseudoglazbenici su se smijali. U neko doba María
poljubi jednog od njih, a Ernesto San Epifanio me potapša po ramenu.
Sjećam se da sam mu uhvatio ruku ili ga zgrabio za lakat i, gledajući ga u
oči, rekao neka se smiri, da meni ne treba nikakva utjeha. Sjećam se da su
María i Angélica odlučile otići s baletanima. Sjećam se da sam se čuo kako u
neko doba noći vičem:
– Onu lovu sam bogme zaradio!
Ali ne sjećam se je li María bila ondje da me čuje ili sam tad već bio sam.

24. STUDENOG

Vratio sam se kući. Vratio sam se na fakultet (ali nisam ušao). Volio bih
spavati s Maríjom. Volio bih spavati s Catalinom O’Harom. Volio bih
spavati s Laurom Jáuregui. Katkad bih volio otići u postelju s Angélicom, ali
Angélica iz trena u tren ima sve veće podočnjake i sve je bljeđa, tanja,
odsutnija.

25. STUDENOG

Danas sam sreo samo Barriosa i Jacinta Requenu u kafiću Quito i naš je
razgovor bio sjetan, kao da će se dogoditi neko zlo. Ipak smo se dosta
smijali. Ispričali su mi da je Arturo Belano jednom trebao održati
predavanje u Casi del Lago i kad je došao na red, sve je zaboravio. Mislim da
je tema bila čileansko pjesništvo, a Belano je sklepao govor o filmovima
strave i užasa. Drugi put je predavanje trebao održati Ulises Lima, ali nitko
se nije pojavio. Ostali smo tako do zatvaranja.

70
26. STUDENOG

U kafiću Quito nije bilo nikog poznatog i nije mi se dalo sjesti i čitati
usred otužnog žamora tog doba dana. Neko sam vrijeme hodao Bucarelijem,
nazvao Maríju, nije je bilo, prošao dva puta pored Encrucijade Veracruzane,
treći put sam ušao i ondje, kod šanka, vidjeh Rosario.
Mislio sam da me neće prepoznati. I ja se sam, na trenutke, ne
prepoznajem! Ali Rosario me pogleda i nasmiješi se i, posluživši za jednim
stolom punim jezivih pijanaca, uskoro mi priđe.
– Jesi li mi napisao pjesmu? – upita sjedajući pored mene. Rosario ima
tamne oči, crne, rekao bih, i široke bokove.
– Više-manje – odgovorih, sa slabašnim osjećajem pobjede.
– Hajde, pročitaj mi je.
– Moje pjesme nisu za recitiranje, nego za čitanje – rekoh joj. Mislim da je
José Emilio Pacheco nedavno ustvrdio nešto slično.
– Pa onda mi je pročitaj.
– Hoću reći, bolje da je sama pročitaš.
– Ne, bolje ti. Ako je ja čitam, vjerojatno je neću razumjeti.
Izabrao sam nasumce jednu od skorašnjih pjesama i pročitao je.
– Ne razumijem je – reče Rosario – ali svejedno ti hvala.
Načas sam čekao da me pozove u skladište. Ali Rosario nije Brígida, to se
odmah vidi. Zatim počeh razmišljati o ponoru koji pjesnika razdvaja od
čitaoca i, prije negoli sam opazio, već sam bio duboko potišten. Rosario, koja
je bila otišla poslužiti za drugim stolovima, vrati se k meni.
– Jesi li i Brígidi napisao koji stih? – upita gledajući me u oči, bedrima
dotičući rub stola.
– Ne, samo tebi.
– Rekli su mi što se dogodilo neki dan.
– Što se dogodilo neki dan? – upitah nastojeći zvučati hladno. Prijazno,
ali i hladno.
– Sirota je Brígida plakala zbog tebe.
– Kako to? Vidjela si je?
– Sve smo je vidjele. Zavrtio si joj glavom, gospodine pjesniče. Ti imaš
poseban dar za žene.
Mislim da sam porumenio, iako se osjetih i polaskan.
– Nije to nikakav... dar – promrmljah. – Je li ti ona što rekla?
– Rekla mi je štošta, želiš li čuti?
– Dobro – odgovorih, iako mi se baš i nije slušala Brígidina ispovijed. I

71
umah se zamrzih zbog toga. Ljudska su bića nezahvalna, rekoh si,
lakoumna, sklona zaboravu.
– Ali ne ovdje – reče Rosario. – Uskoro ću uzeti slobodan sat. Znaš li gdje
je gringova pizzeria? Čekaj me tamo.
Odgovorio sam da hoću i napustio Encrucijadu Veracruzanu. Vani se
naoblačilo i jak vjetar silio je prolaznike da idu brže nego obično ili da se
sklone pod strehe trgovina. Prolazeći pored kafića Quito zavirih unutra i
nisam vidio nikog poznatog. Načas pomislih iznova nazvati Maríju, ali
nisam.
Pizzeria je bila puna i gosti su stojećke jeli kriške koje im je sam gringo
rezao velikim kuhinjskim nožem. Neko sam ga vrijeme promatrao. Pomislih
da mu radnja zacijelo donosi dobar prihod i bilo mi je drago, jer se gringo
činio simpatičan. Sve je radio sam: valjao tijesto, posipao ga rajčicom i
mozzarellom, stavljao pizze u peć, rezao ih, pružao ih mušterijama koje su se
gurale pred šankom, spravljao nove pizze i opet iznova. Sve, osim
naplaćivanja i uzvraćanja ostatka. Za taj je posao bio zadužen tamnoput
momak od petnaestak godina, posve kratke kose, koji se svaki čas potiho
savjetovao s gringom, kao da još ne poznaje dobro cijene ili je slab u
matematici. Potom zapazih drugu zanimljivu potankost. Gringo se nikad
nije odvajao od velikog kuhinjskog noža.
– Evo me – reče Rosario, vukući me za rukav.
Vani se nije doimala ista kao u Encrucijadi Veracruzani. Njeno je lice na
otvorenom manje čvrsto a crte prozračnije, rasplinute, kao da je na ulici u
opasnosti da se pretvori u nevidljivu ženu.
– Malčice ćemo prošetati i onda me nečim počasti, okej?
Zaputismo se prema Reformi. Kad smo prvi put prelazili ulicu, Rosario
me primi pod ruku i više me nije puštala.
– Želim ti biti poput majke – reče – ali nemoj me krivo shvatiti, ja nisam
drolja kao ona Brígida, ja ti želim pomoći, brinuti o tebi, želim biti uza te
kad postaneš slavan, ljubavi.
Ova je žena luda, pomislih, ali ništa nisam rekao, samo se nasmiješih.

27. STUDENOG

Sve se zamrsilo. Zbivaju se grozne stvari. Noću se budim vičući. Sanjam

ženu s kravljom glavom. Njezine oči zure u mene. Zapravo s ganutljivom
tugom. I još sam sa stricom imao mali razgovor “kao muškarac s

72
muškarcem”. Nagnao me da se zakunem da se nisam odao drogi. Ne, rekoh,
nisam se odao drogi, kunem ti se. Baš nimalo?, upita stric. Što to znači?
Kako što to znači!, planuo je. Pa da, što to znači?, budi jasniji, molim te,
rekoh skupivši se poput puža. Navečer sam nazvao Maríju. Nije je bilo, no
popričao sam s Angélicom. Kako si?, upitala je. Pa ne baš dobro, odgovorili,
zapravo prilično loše. Jesi li bolestan? Ne, uzrujan. Ni ja nisam dobro, reče
Angélica, jedva mogu spavati. Rado bih je bio priupitao još štogod, kao bivši
djevac bivši djevicu, ali nisam.

28. STUDENOG

I dalje se zbivaju grozne stvari, snovi, košmari, porivi koje slijedim i koji
su posve izvan mog nadzora. Kao kad mi je bilo petnaest i nisam prestajao
onanirati. Tri puta na dan, pet puta na dan, nikad kraja! Rosario se želi udati
za me. Rekao sam joj da ne vjerujem u brak. Dobro, nasmijala se, udati se ili
ne udati, hoću reći da mi je POTREBNO živjeti s tobom. Zajedno, upitah, u
ISTOJ kući? Pa jasno, u istoj kući, ili u istoj SOBI ako nemamo novca za
UNAJMITI kuću. Čak i u spilji, reče, nisam nimalo ZAHTJEVNA. Lice joj je
sjalo, ne znam je li od znoja ili od čiste vjere u to što govori. Prvi put smo
ono učinili kod nje, u zabitnoj zgradi u Coloniji Merced Balbuena, nedaleko
od Calzade30 de la Viga. Njena je soba puna razglednica iz Veracruza i
fotografija filmskih glumaca čavlićima pričvršćenih za zidove.
– Je li ti prvi put, papacito31? – upitala je.
Ne znam zašto sam joj rekao da jest.

29. STUDENOG

Krećem se kao nošen valovima. Danas sam bez poziva i bez najave otišao
kod Cataline O’Hare. Slučajno sam je zatekao, upravo je stigla kući, oči joj
bijahu crvene, nesumnjiv znak da je plakala. Nije me odmah prepoznala.
Upitah je zašto plače. Zbog ljubavnih jada, odvrati. Morao sam se ugristi za
jezik da joj ne kažem da sam, treba li joj tko, ja tu, voljan sve učiniti. Popili
smo po viski, potreban mi je, reče Catalina, i onda otišli po njenog sina u
vrtić. Vozila je poput luđakinje i osjetio sam mučninu. Na povratku kući,
dok sam se igrao s dječakom na stražnjem sjedalu, upitala je želim li vidjeti
njene slike. Odgovorih da želim. Na kraju smo ispili pola boce viskija i
Catalina se, stavivši sina na spavanje, opet rasplakala. Ne približuj se, rekoh

73
si, ona je MAJKA. Zatim sam mislio na grobove, na ševu na grobu, na
spavanje na grobu. Srećom, ubrzo je stigla slikarica s kojom dijeli kuću i
radionicu i sve troje se latismo spremanja večere. I Catalinina je prijateljica
rastavljena, ali to očito mnogo bolje podnosi. Dok smo večerali, pričala je
viceve. Slikarske viceve. Nikad nisam čuo da žena priča tako dobre viceve
(nažalost, ne sjećam se nijednog). Poslije su, tko zna zašto, spomenule
Ulisesa Limu i Artura Belana. Prema Catalininoj prijateljici, traži ih neki
pjesnik dvometraš, težak sto kila, nećak jedne službenice na UNAM-u, jer ih
želi prebiti. Oni su, znajući za to, isparili. No Catalinu nije uvjerila ta priča;
reče da naši prijatelji tragaju za izgubljenim papirima Cesáree Tinajero,
skrivenim u hemerotekama i starinarnicama DF-a. Izašao sam odande u
ponoć i, našavši se na ulici, odjednom nisam znao kamo bih. Nazvao sam
Maríju, voljan ispričati joj sve o Rosario (i usput, zgodu s Brígidom u
skladištu), i zamoliti je za oproštaj, ali telefon je zvonio i zvonio i nitko se
nije javio. Cijela je obitelj Font iščeznula. Pa se zaputih prema jugu, prema
krovnoj sobici Ulisesa Lime. No ondje nije bilo nikog, pa sam iznova pošao u
središte, u Calle Bucareli. Kad sam stigao, prije negoli ću otići u Encrucijadu,
zavirih kroz prozor kafića Amarillo (Quito je već bio zatvoren). Za jednim
stolom vidjeh Pancha Rodrígueza. Sjedio je sam za poluispijenom šalicom
kave. Pred njim je ležala knjiga, držao je ruku na stranicama da se ne sklopi,
a lice mu je bilo zgrčeno u izrazu duboke boli. Katkad bi pravio grimase koje
su, viđene s prozora, djelovale zastrašujuće. Ili mu je knjiga koju je čitao
vadila dušu ili ga je bolio zub. U jednom je trenu digao glavu i osvrnuo se
oko sebe, kao da sluti da ga netko promatra. Sakrih se. Kad sam iznova
provirio, Pancho je čitao i s njegova je lica nestao izraz boli. U Encrucijadi su
te večeri radile Rosario i Brígida. Prvo mi je prišla Brígida. Na njezinu licu
zamijetih gorčinu, kivnost, ali i patnju odbačenih. Iskreno, smilila mi se! Svi
živi pate! Počastio sam je tekilom i mirno saslušao sve što mi je imala reći.
Potom je došla Rosario i kazala da joj se ne sviđa vidjeti me kako stojim za
šankom i pišem poput siročeta. Nema slobodnih stolova, odgovorih i
nastavih pisati. Moja se pjesma zove Svi pate. Nije mi važno gledaju li me.

30. STUDENOG

Sinoć se dogodilo nešto užasno. Bio sam u Encrucijadi Veracruzani,

naslonjen na šank, pišući čas dnevnik, čas pjesme (mogu posve lako prijeći
iz jednog oblika u drugi), kad su si Rosario i Brígida počele psovati mater u

74
dnu bara. Oni jezivi pijanci brzo su se priklonili jednoj ili drugoj i uzeli ih
tako žestoko huškati da sam u hipu izgubio sabranost potrebnu za pisanje,
pa odlučih umaknuti iz te jazbine.
Na ulici me ošinuo svjež zrak, ne znam koliko je bilo sati, ali bilo je
kasno, i hodajući povratih ako ne nadahnuće (postoji li nadahnuće?), a ono
volju i želju za pisanjem. Skrenuo sam kod Reloja Chino i zaputio se prema
Ciudadeli tražeći kafić u kojem bih nastavio s radom. Prošao sam kroz
Jardin Morelos, pust i sablastan, no u čijim se zakutcima nazire tajan život,
tijela i smijeh (ili smijuljenje) što se rugaju samotnu šetaču (ili mi se tako
učinilo), prešao sam Niños Héroes, pa Plažu Pacheco (nazvanu u spomen na
djedicu Joséa Emilija i u to doba pustu, ali bez sjena i smijeha), i kad sam već
mislio krenuti Revillagigedom prema Álamedi, iza jednog ugla iskrsnu ili se
otjelovi Quim Font. Nasmrt sam se prepao. Imao je na sebi odijelo i kravatu
(ali nešto u tom odijelu i kravati nije se nikako uklapalo), i vukao je neku
djevojku čvrsto je držeći za lakat. Išli su u istome smjeru kao i ja, ali
suprotnim pločnikom, i trebao mi je koji časak da se snađem. Djevojka koju
je Quim vukao za sobom nije bila Angélica, kako sam nerazumno
pretpostavio, iako su njezin stas i lik pridonosili zabuni.
Ona očito nije bila baš sklona pratiti Quima, iako se ne bi moglo reći ni
da se odveć opirala. Dostigavši ih (išli smo Revillagigedom prema Álamedi),
zapiljih se u njih ne bih li se uvjerio da je taj noćni prolaznik Quim Font, a
ne neka prikaza, i tad me i on ugleda i umah me prepozna.
– García Madero! – poviče. – Dođi ovamo, momče!
Krenuh poduzimljući ili hineći da poduzimam mjere opreza (jer u tom
trenu nije bilo nijednog vozila u Revillagigedu), možda da načas odgodim
susret s Maríjinim ocem. Kad sam stigao do njih, djevojka digne glavu i
pogleda me. Bijaše to Lupe, koju sam upoznao u Coloniji Guerrero. Ničim
nije odala da me se sjeća, Jasno, pomislih da traže hotel.
– Samo te je nebo poslalo! – reče mi Quim.
Pozdravih Lupe.
– Kak’ je? – upitala je sa smiješkom koji mi je sledio srce.
– Tražim utočište za gospođicu – reče Quim – ali u ovoj vražjoj četvrti
nema nijednog pristojnog hotela.
– Pa tu je gomila hotela – odvrati Lupe. – Bolje reci da ti je žao novca.
– Novac nije problem. Ako ga imaš, imaš ga, a ako ga nemaš, onda ga
nemaš.
Tek tad opazih da je Quim vrlo uzrujan. Ruka kojom je držao Lupe
grčevito se tresla, kao da je Lupin lakat nabijen strujom. Divlje je treptao i

75
grizao se za usne.
– Je li sve u redu? – upitah.
Quim i Lupe su me nekoliko časaka promatrali (činilo se da će oboje
planuti), a zatim se nasmiju.
– U gabuli sam – reče Lupe.
– Znaš li neko mjesto gdje bismo mogli sakriti ovu damicu? – upita
Quim.
Mogao je biti vrlo uzrujan, ali bio je i vrlo sretan.
– Ne znam – rekoh tek tako.
– Kod tebe je nemoguće, zar ne? – opet će Quim.
– Potpuno nemoguće.
– Zašto me ne pustiš da se sama iskobeljam? – uplete se Lupe.
– Jer nitko ne može pobjeći mojoj solidarnosti! – odgovori Quim
namigujući mi. – A i jer ti to nisi u stanju.
– Haj’mo na kavu – predložih – i već ćemo nešto smisliti.
– Nisam drugo od tebe ni očekivao, García Madero – reče Quim. – Znao
sam da me ti nećeš iznevjeriti.
– Pa sreli smo se pukim slučajem!
– Ah, slučajnosti – odvrati Quim duboko udišući, poput diva iz Calle
Revillagigedo – fućkaš slučajnosti. Na kraju shvatiš da je sve zapisano. To su
vražji Grci zvali sudbinom.
Lupe zirnu na nj i nasmiješi mu se kako se smiješi luđacima. Nosila je
minicu i crnu vestu. Učini mi se da je vesta Maríjina, barem je mirisala po
Maríji.
Pošli smo, skrenuli desno u Victoriju do Doloresa. Ondje smo ušli u
kineski kafić i sjeli nasuprot mrtvački blijedu tipu koji je čitao novine. Quim
pretraži kafić i onda se zatvori u zahod. Lupe ga je pratila pogledom u
kojem načas vidjeh pogled zaljubljene žene. Spoznah da su vodili ljubav ili
to kane uskoro učiniti.
Quim se vratio umiven, opranih ruku i vlažne kose. U zahodu nije bilo
ručnika, pa se nije obrisao i voda mu je kapala niz sljepoočnice.
– Ovakva mjesta bude mi sjećanje na jedan od najgorih trenutaka u mom
životu – reče nam.
Zatim utihne. I Lupe i ja smo neko vrijeme šutjeli.
– Kad sam bio mlad, upoznao sam jednog nijemog, bolje reći,
guhonijemog čovjeka – nastavi Quim, razmislivši. – Navraćao je u
studentsku kafeteriju kamo sam često išao s prijateljima s arhitekture. Među
njima je bio i slikar Pérez Camarga, vjerojatno poznajete njegove radove ili

76
ste barem čuli za nj. I tamo bismo uvijek sreli njemaka, koji je prodavao
pernice, igračke, listiće s otisnutom abecedom gluhonijemih, ukratko,
sitnice da zaradi koji pesos. Bio je simpatičan i katkad bi došao za naš stol.
Mislim da su ga neki, prilično glupo, smatrali našom maskotom i čak su iz
zezancije naučili nekoliko znakova jezika gluhonijemih. Ili ih nam je on sam
pokazao, ne sjećam se više. No jedne sam večeri ušao u ovakav kineski kafić,
u Coloniji Narvarte, i naletio na nj. Ne znam kog sam vraga ondje radio,
rijetko sam zalazio u taj kvart. Možda sam bio kod prijateljice. Sjećam se da
sam bio vrlo uznemiren, recimo da sam pao u jednu od svojih povremenih
depresija. Bilo je kasno. Kafić je bio prazan. Sjeo sam za šank ili za neki stol
blizu vrata. Isprva sam mislio da sam jedini gost. Ali kad sam ustao i pošao
na zahod (obaviti nuždu ili dobro se isplakati!), sreo sam gluhonijemog u
stražnjem dijelu kafića. I on je bio sam, čitao je novine i nije me vidio. Tako
je to u životu. Dok sam prolazio, nije me vidio, a ja ga nisam pozdravio.
Valjda sam osjećao da ne bih mogao podnijeti njegovu radost. Ali kad sam
izašao iz zahoda, sve je nekako bilo drukčije i odlučih ga pozdraviti. Još je
čitao i rekoh mu bok, i malo zatresoh stol da me primijeti. Njemak je
podigao glavu, doimao se bunovan, pogledao ne prepoznajući me i
odzdravio mi.
– Jebemti – rekoh sav naježen.
– Mi se razumijemo, García Madero – odvrati Quim s dragošću – i ja sam
se uplašio. Zapravo, jedva sam se suzdržao da ne izletim van.
– Pa čega si se uplašio? – upita Lupe.
Quim se nije obazro.
– Teškom mukom sam se obuzdao da ne izjurim vičući. Zadržala me je
spoznaja da me gluhonijemi još nije prepoznao i da moram platiti račun. Ali
nisam bio u stanju dovršiti kavu, i kad sam se našao na ulici, potrčao sam
bez imalo stida.
– Mogu misliti – rekoh.
– Kao da sam vidio samog vraga.
– Čovjek je govorio.
– Itekako! Podigao je glavu i rekao mi bok. Bogati, čak je imao ugodan
glas.
– Nije to bio vrag – uplete se Lupe – iako je mogao biti, nikad se ne zna,
ali sumnjam da je tom prilikom bio.
– Pa ja i ne vjerujem u vraga, Lupe – reče joj Quim. – To se samo tako
kaže.
– A što ti misliš, tko je bio? – upitao sam.

77
 – Zbir. Doušnik – odvrati Lupe cereći se.
– Pa zbilja, imaš pravo.
– A zašto bi se onda sprijateljio s nama hineći da je nijem? – upita Quim.
– Gluhonijem – ispravih ga.
– Jer ste bili studenti – reče Lupe.
Quim je pogleda kao da će je poljubiti.
– Kako si ti pametna, Lupita.
– Ne rugaj se.
– Ozbiljno ti kažem, pobogu.
U jedan ujutro napustili smo kineski kafić i pošli tražiti hotel. Oko dva
smo ga konačno pronašli u Rio de la Loza. Putem su mi objasnili što se zbiva
s Lupe. Svodnik ju je htio ubiti. Kad sam upitao za razlog, rekoše mi da
Lupe više ne želi raditi poslijepodne, nego učiti.
– Bravo, Lupe – pohvalih je. – Što ćeš učiti?
– Balet.
– U Školi suvremenog plesa, s Maríjom?
– Točno. Kod Paca Duartea.
– Ali, već si se upisala? Samo tako, bez ikakva ispita?
Quim me pogleda kao iz druge dimenzije.
– I Lupe ima utjecajnih prijatelja, García Madero, i svi ćemo joj rado
pomoći. Ne mora polagati nikakav jebeni ispit.
Hotel se zvao La Media Luna i, protivno mom očekivanju, pregledavši
sobu i popričavši koji časak s recepcionarom, Quim se oprostio od Lupe
želeći joj laku noć i opominjući je neka joj ne padne na um otići odande bez
njegova znanja. Lupe nas pozdravi na vratima sobe. Nemoj nas ispraćati,
reče joj Quim. Poslije, dok smo hodali prema Reformi, objasni mi da je
namješteniku morao dati napojnicu kako bi primio Lupe bez suviše pitanja,
a osobito, dođe li do toga, bez suviše brbljanja.
– Naime, bojim se da će njezin svodnik noćas obići sve hotele u DF-u.
Rekoh mu da bi se policija mogla pobrinuti za to ili barem tom čovjeku
ograničiti kretanje.
– Ne budi glup, García Madero, pa taj Alberto ima prijatelje murjake. Što
misliš, kako je stvorio svoju mrežu prostitucije? Sve kurve DF-a nadzire
policija.
– Daj, Quime, to je teško povjerovati. Možda neki murjaci i primaju mito
kako bi im progledali kroz prste, ali svi...
– Prostituciju u DF-u i u cijelom Meksiku nadzire policija, shvati već
jednom – odreže on. I nakon časka dometne: – U ovome smo sami.

78
 U Niños Heroes pozvao je taksi. Prije negoli će ući, nagna me da mu
obećam da ću rano ujutro doći k njemu.

1. PROSINCA

Nisam bio kod Fontovih. Cijeli sam se dan ševio s Rosario.

2. PROSINCA

Šećući Bucarelijem, sreo sam Jacinta Requenu.

Otišli smo do gringa po dvije kriške pizze. Dok smo jeli, reče mi da je
Arturo sproveo prvu čistku u utrobnom realizmu.
Protrnuo sam. Upitah ga koliko ih je izbacio. Petoricu, odgovori
Requena. Nadam se da nisam među njima, rekoh. Ne, nisi. Odahnuo sam
dušom. Izbačeni su Pancho Rodríguez, Božanska Koža i tri pjesnika koje ne
poznajem.
Dok sam ja u postelji s Rosario, meksičko avangardno pjesništvo
doživljava svoj prvi raskol.
Cijeli dan snužden, ali pišući i čitajući poput lokomotive.

3. PROSINCA

Moram priznati da mi je u postelji bolje s Rosario nego s Maríjom.

4. PROSINCA

Ali, koju volim? Cijelu je noć kišilo. Hodnici zgrade izgledali su poput
Nijagarinih slapova. Vodio sam ljubav brojeći. Rosario je bila sjajna, no kako
bi pokus uspio, radije joj nisam rekao. Svršila je petnaest puta. U početku
sam joj morao poklapati usta da ne probudi susjede. Pri kraju sam se bojao
da će je izdati srce. Katkad se činilo da gubi svijest u mom naručju, a katkad
bi se izvila u luk kao da je neki duh škaklja po kralježnici. Ja sam svršio tri
puta. Zatim smo izašli na hodnik i kupali se u kiši koja je padala s gornjeg
kata. Čudno: moj je znoj vruć, a Rosarijin hladan kao u gmaza, i slatkogorka
okusa (moj je nedvojbeno slan). Sve u svemu, ševili smo se četiri sata. Poslije
je Rosario obrisala i mene i sebe, u tren oka pospremila sobu (nevjerojatno

79
kako je ta žena marljiva i praktična) i otišla na spavanje jer danas radi. Ja
sam sjeo za stol i napisao pjesmu koju sam naslovio 15/3. Onda sam do zore
čitao Williama Burroughsa.

5. PROSINCA

Danas sam se ševio s Rosario od ponoći do pola pet ujutro i ponovo sam
mjerio. Svršila je deset puta, a ja dva. No vrijeme uloženo u vođenje ljubavi
bilo je duže od jučerašnjeg. Između dvije pjesme (dok je Rosario spavala),
malo sam računao. Ako za četiri sata svršiš petnaest puta, za četiri i pol bi
morao svršiti osamnaest, a nikako deset puta. Isto vrijedi i za mene. Je li
moguće da nas rutina već nagriza?
A tu je i María. Svaki dan mislim na nju. Volio bih je vidjeti, ševiti se s
njom, razgovarati, nazvati je, ali u biti nisam u stanju učiniti nijedan korak u
njenom smjeru. A i kad hladno procijenim snošaje s njom i s Rosario, moram
priznati da mi je s Rosario ipak bolje. Barem više naučim!

6. PROSINCA

Danas sam se ševio s Rosario od tri do pet popodne. Svršila je dva puta,
možda tri, ne znam i nek’ ta brojka radije ostane ovijena tajnom. Ja sam
svršio dva puta. Prije nego što je otišla na posao, ispripovjedih joj o Lupe.
Protivno mom očekivanju, nije nimalo suosjećala ni s njom ni s Quimom niti
sa mnom. Govorio sam joj i o Albertu, Lupinu svodniku, i, začudo, za njega
je pokazala dosta razumijevanja, predbacujući mu tek, iako ne oštro, to što
radi kao svodnik. Kad sam joj rekao da je dotični Alberto vjerojatno vrlo
opasan i da bi, ako je pronađe, mogao teško ozlijediti Lupe, odgovori mi da
žena koja napusti svog čovjeka zaslužuje i gore od toga.
– Ali ne muči se, dušo – reče – nije to tvoja briga. Bogu hvala, tvoja je
prava ljubav uza te.
Rosarijina me izjava rastuži. Načas zamislih tog Alberta koga ne
poznajem, s njegovom golemom kitom i golemim nožem i zvjerskim
pogledom, i pomislih da bi se on, da ga sretne na ulici, svidio Rosario. A i da
se taj čovjek nekako uvukao između Maríje i mene. Načas sam, kažem,
zamislio Alberta kako si kuhinjskim nožem mjeri kurac, a zamislih i note
pjesme pune prizivanja i poticaja, iako ne bih znao reći kakvih, što je s
večernjim zrakom dopirala kroz prozor (zloslutan prozor!), i zbog svega

80
utonuh u duboku tugu.
– Pa što si mi se pokunjio, ljubavi? – upita Rosario.
Zamislih i Maríju kako vodi ljubav s Albertom. I Alberta kako je pljeska
po stražnjici. I Angélicu kako vodi ljubav s Panchom Rodríguezom (bivšim
utrobnim realistom, Bogu hvala!). I Maríju kako vodi ljubav s Božanskom
Kožom. I Alberta kako vodi ljubav s Angélicom i Maríjom. I Alberta kako
vodi ljubav s Catalinom O’Harom. I Alberta kako vodi ljubav s Quimom
Fontom. A u krajnjem času, kako reče pjesnik, zamislih Alberta kako, preko
saga tijela umrljanih sjemenom (sjemenom varljive gustoće i boje, jer
podsjećalo je na krv i govno), ide prema brežuljku na kojem stojim ja, miran
kao bubica, iako sve u meni žudi pobjeći, strčati niz suprotan obronak i
iščeznuti u pustinji.

***

7. PROSINCA

Danas sam otišao u stričev ured i sve sam mu rekao.

– Striče – rekoh – živim s jednom ženom. Zato ne spavam kod kuće. Ali
vi ne morate brinuti, idem na predavanja i kanim završiti fakultet. Inače
sam dobro. Doručkujem obilno. Jedem dva puta na dan.
Stric me pogleda ne ustajući od pisaćeg stola.
– A od čega misliš živjeti? Radiš li negdje ili te ona uzdržava?
Odgovorih da to još ne znam i da zasad, doista, Rosario pokriva moje
troškove, koji su ionako neznatni.
Zanimalo ga je tko je ta žena s kojom živim i rekoh mu. Zanimalo ga je
čime se bavi. Rekoh mu i to, možda malko zaslađujući sivilo zvanja barske
konobarice. Zanimalo ga je koliko joj je godina. Unatoč mojoj prvotnoj
nakani, od tog sam se trena zapleo u laži. Rekoh da je Rosario osamnaest, a
jamačno joj je više od dvadeset i dvije, možda čak dvadeset i pet, iako samo
nagađam, jer je nikad nisam pitao, ne čini mi se u redu izvući taj podatak
ako ga ona ne želi reći.
– Samo nemoj napraviti budalu od sebe – zaključio je stric i ispisao mi
ček na pet tisuća pesosa.
Na rastanku me usrdno zamoli da navečer nazovem strinu.
Otišao sam u banku unovčiti ček i poslije sam obilazio knjižare u
središtu. Zavirih i u kafić Quito. Prvi put nije bilo nikog. Ručao sam ondje i
vratio se u Rosarijinu sobu, gdje sam čitao i pisao dokasna. Navečer sam se

81
vratio i sreo Jacinta Requenu, koji je umirao od dosade. Osim njega, reče,
nijedan utrobni realist neće ni nos pomoliti u kafić. Boje se da će zateći
Artura Belana, iako je taj strah neosnovan, jer se Čileanac već danima ne
pojavljuje. Prema Requeni (koji je među utrobnim realistima bez sumnje
najhladnokrvniji), Belano je počeo izbacivati još pjesnika iz skupine. Ulises
Lima drži se mudro u pozadini, no čini se da podupire Belanove odluke.
Pitam ga koga je sad otjerao. Navodi mi dvojicu nepoznatih pjesnika i
Angélicu Font, Lauru Jáuregui i Sofiju Gálvez.
– Izbacio je tri žene! – ote mi se povik.
O tankoj niti vise Moctezuma Rodríguez, Catalina O’Hara i on sam. Zar i
ti, Jacinto? Naš Belano ne gubi vrijeme, pomireno će Requena. A ja? Tebe
zasad nitko nije spominjao, kaže oklijevajući. Pitam ga za razlog te čistke.
Ne zna ga. Ponavlja svoje prvobitno mišljenje: Belanu se privremeno
pomračio um. Zatim mi objašnjava (iako ja to već znam) kako se Breton
bezobzirno odavao toj igri. Arturo Belano umišlja da je Breton, zaključi
Requena. Zapravo, svi capi di famiglia meksičkog pjesništva umišljaju da su
Breton, uzdahne. A što kažu otjerani? Zašto ne stvore novu skupinu?
Requena se smije. Većina otjeranih, veli, čak i ne zna da su otjerani! A one
koji znaju boli briga za utrobni realizam. Moglo bi se reći da im je Arturo
učinio uslugu.
– Zar Pancha boli briga? Zar Božansku Kožu boli briga?
– Dobro, njima je možda i stalo. Ostalima je samo skinuo teret s pleća.
Sad se mogu mirno pridružiti redovima seljačkih pjesnika ili Pazovim
skutonošama.
– Ne čini mi se baš demokratski to što Belano radi – rekoh mu.
– Pa da, bogme nije baš demokratski.
– Morali bismo otići k njemu i reći mu to.
– Nitko ne zna gdje je. I on i Ulises su nestali.
Neko smo vrijeme gledali meksičku noć kroz ulične prozore.
Vani su ljudi hodali brzo, skutreni, kao da ne očekuju oluju nego je oluja
već tu. No kao da se nitko nije bojao.
Poslije je Requena govorio o Xóchitl i o djetetu koje nosi. Upitah ga kako
će se zvati.
– Franz.

8. PROSINCA

82
 Budući da nemam što raditi, dao sam se u potragu za Belanom i Limom
po knjižarama DF-a. Otkrio sam starinarnicu Plinio el Joven, u Venustianu
Carranzi. Knjižaru Lizardi, u Doncelesu. Starinarnicu Rebeca Nodier, na uglu
Mesonesa i Piña Suáreza. U Plinio el Joven radi samo jedan starčić koji je,
smjerno posluživši nekog “učenjaka iz El Colegia de México”32, zadrijemao
na stolici smještenoj uz kup knjiga, nimalo ne hajući za me, i kome sam
ukrao izbor iz Astronómice Marca Manilija, s predgovorom Alfonsa Reyesa, i
Dnevnik neznana pisca, nekog Japanca iz Drugoga svjetskog rata. Mislim da
sam u knjižari Lizardi sreo Monsiváisa. Neopazice sam mu prilazio da vidim
koju knjigu lista, no, kad sam bio tik uz njega, Monsiváis se okrene, zagleda
u me, mislim da se i lako osmjehnuo i, čvrsto držeći knjigu i skrivajući
naslov, otiđe popričati s prodavačem. Razljućen, zdipio sam knjižicu
arapskog pjesnika po imenu Omar Ibn al-Farid, u izdanju sveučilišta, i jednu
antologiju mladih sjevernoameričkih pjesnika City Lightsa. Kad sam krenuo
van, Monsiváis je već bio otišao. U starinarnici Rebeca Nodier poslužuje sama
Rebeca Nodier, starica kojoj je više od osamdeset godina, posve slijepa,
odjevena u nepokornu bjelinu, u skladu sa svojim zubalom, i oboružana
štapom, a koja se, upozorena škripom drvenog poda, odmah predstavlja
posjetiocu, ja sam Rebeca Nodier, i tako dalje, da bi naposljetku upitala za
ime “ljubitelja književnosti” koga ima “čast upoznati” i raspitala se kakvo
štivo traži. Rekoh joj da me zanima poezija i, na moje iznenađenje, gospođa
Nodier odvrati da su pjesnici obične protuhe, ali da u postelji nisu loši.
Osobito ako nemaju ni kinte, dometne. Zatim me upita koliko mi je godina.
Sedamnaest, rekoh. Oh, pa ti si još derle!, uskliknula je. I onda reče: ne kaniš
mi valjda ukrasti neku knjigu? Uvjerih je da bih prije umro. Još smo malo
čavrljali, a onda sam otišao.

9. PROSINCA

Meksička knjižarska mafija nema na čemu zavidjeti meksičkoj

književničkoj mafiji. Posjećene knjižare: Librería del Sótano, u nekom
podrumu Avenide Juárez gdje su me namještenici (brojni i u krasnim
odorama) podvrgli strogom nadzoru i odakle sam uspio iznijeti samo tri
zbirke pjesama, Roquea Daltona, Lezamu Limu i Enriquea Lihna. Librería
Méxicana, gdje poslužuju tri samuraja, u Calle Aranda, blizu Plaze San Juan,
i u kojoj sam ukrao jednu Othónovu knjigu, jednu Amada Nerva

83
(veličanstvenu!) i jednu tananu Efraína Huerte. Knjižara Pacifico, na uglu
Bolivara i 16 de Septiembre, gdje sam zdipio antologiju sjevernoameričkih
pjesnika u prijevodu Alberta Girrija i jednu knjigu Ernesta Cardenala.
Poslijepodne, nakon čitanja, pisanja i kratke ševe, starinarnica Horacio, u
Correo Mayor, u kojoj poslužuju blizanke i odakle sam odnio Gamboin
roman Santa, dar za Rosario, odabrane pjesme Kennetha Fearinga u
prijevodu i s predgovorom nekog doktora Julija Antonija Vile, gdje dosta
nejasno i s mnogo nepoznanica govori o putovanju pjesnika Fearinga u
Meksiko pedesetih godina, “kobnu i plodnu putovanju”, kaže doktor Vila, i
knjigu o budizmu iz pera Televisina pustolova Alberta Montesa. Umjesto
Montesove knjige, bio bi mi draži životopis bivšeg svjetskog prvaka
perolake kategorije Adalberta Redonda, ali nezgodno je kod krađe knjiga –
osobito za početnika kakav sam ja – to što je izbor podređen prilici.

10. PROSINCA

Librería Orozco, u Reformi, između Oxforda i Prage: Nueve novisimos33

španjolskih pjesnika, Corps et biens Roberta Desnosa i Borgesov Brodiejev
izvještaj. Librería Milton, na uglu Miltona i Darwina: Noć s Hamletom i druge
pjesme Vladimira Holana, antologija Maxa Jacoba i antologija Gunnara
Ekelöfa. Knjižara El Mundo, u Rio Nazas: odabrane Byronove, Shelleyeve i
Keatsove pjesme, Shendhalovo Crveno i crno (koje sam već pročitao) i
Lichtenbergovi Aforizmi u prijevodu Alfonsa Reyesa. Poslijepodne, dok sam
u sobi slagao knjige, mislio sam na Reyesa. Reyes bi mogao biti moj dom.
Čitajući samo njega i pisce koje je volio, čovjek bi mogao biti neizmjerno
sretan. Ali to je odveć lako.

11. PROSINCA

Prije nisam imao vremena ni za što, sad ga imam u izobilju. Provodio

sam život u autobusu i metrou, prinuđen barem dva puta na dan prijeći
grad od sjevera do juga. Sada šećem, mnogo čitam i pišem, svaki dan vodim
ljubav. U našoj unajmljenoj sobi niče malena knjižnica, plod mojih krađa i
posjeta knjižarama. Posljednja je Batalla del Ebro: njezin je vlasnik španjolski
starčić po imenu Crispín Zamora. Mislim da smo se sprijateljili. Knjižara je,
naravno, gotovo uvijek prazna i don Crispín voli čitati, no ne smeta mu ni

84
satima čavrljati o čemu god. I meni je katkad potreban razgovor. Priznao
sam mu da sustavno posjećujem knjižare DF-a tražeći dva iščeznula
prijatelja, da kradem knjige jer nemam novca (don Crispín mi odmah
darova primjerak Euripida u Porrúinu izdanju i u prijevodu oca Garibaya),
da se divim Alfonsu Reyesu jer je znao ne samo grčki i latinski, nego i
francuski, engleski i njemački, da sam prestao ići na predavanja. Veseli ga
sve što mu govorim, ali ne i to što ne učim, jer je važno završiti fakultet.
Prema pjesništvu je nepovjerljiv. Kad sam mu otkrio da sam i sam pjesnik,
reče kako nepovjerenje i nije prava riječ i da je poznavao nekoliko pjesnika.
Želio je pročitati moje pjesme. Odnio sam mu ih i opazio da su ga zbunile,
no po završetku čitanja nije ništa rekao. Samo me upita zašto koristim toliko
ružnih riječi. Na što mislite, don Crispíne? Na grdnje, kletve, prostote,
psovke. Ah, to, rekoh, pa vjerojatno zbog moje naravi. Don Crispín mi tog
poslijepodneva na rastanku darova Cernudin Ocnos, moleći me da proučim
toga pjesnika, koji je, uzgred budi rečeno, isto imao narav da te Bog sačuva.

12. PROSINCA

Otprativši Rosario do vrata Encrucijade Veracruzane (sve su me

konobarice, čak i Brigída, srdačno pozdravile, kao da sam postao član
družbe ili obitelji, uvjerene da ću jednog dana steći glas u meksičkoj
književnosti), nesvjesno sam odlutao do Rio de la Loze, do hotela La Media
Luna, gdje je odsjela Lupe.
Na recepciji, svojevrsnu sanduku oblijepljenu tapetom s uzorkom cvijeća
i krvarećih jelena, mnogo zloslutnijoj nego što sam je pamtio, neki mi
zdepast, plećat i glavat tip reče da ondje nema nikakve Lupe. Zahtijevao
sam da mi pokaže knjigu gostiju, no on odgovori kako to nije moguće, jer je
knjiga gostiju strogo povjerljiva. Objasnih mu da je riječ o mojoj sestri,
rastavljenoj od mog svaka, kojoj nosim novac kako bi platila smještaj. Bit će
da je recepcionar imao sestru u sličnu položaju, jer odmah je pokazao više
razumijevanja.
– Je li vaša sestra tanušna crnka koja se odaziva na ime Lupe?
– Jest, to je ona.
– Pričekajte časak, pozvat ću je.
Kad je otišao po nju, zavirih u knjigu gostiju. U noći 30. studenog stigla
je neka Guadalupe Martínez. Istog su dana tu odsjeli i Susana Alejandra
Torres, Juan Aparicio i María del Mar Jiménez. Povodeći se za intuicijom,

85
zaključih da je Susana Alejandra Torres, a ne Guadalupe Martínez, Lupe
koju ja tražim. Odlučio sam ne čekati da recepcionar siđe i, preskačući po tri
stube, popeh se na drugi kat, do sobe 201, gdje je odsjela Susana Alejandra
Torres.
Pokucao sam tek jednom. Čuh korake, zatvaranje prozora, šapat, još
koraka, i najzad se vrata otvore i nađoh se licem u lice s Lupe.
Prvi put sam je vidio tako našminkanu. Usne su joj bile jarko crvene, oči
zasjenjene olovkom, obrazi narumenjeni. Odmah me prepoznala.
– Maríjin prijatelj! – usklikne s nehinjenom radošću.
– Pusti me unutra – rekoh. Ona se osvrne i zatim se ukloni. U sobi je
vladao rusvaj, ženska odjeća bijaše rasijana na sve strane.
Učas spoznah da nismo sami. Lupe je imala na sebi bijeli ogrtač i uvlačila
je dim za dimom. Čuh šum u kupaonici. Lupe me pogleda, a onda zirne na
pritvorena kupaonska vrata. Pretpostavih da je to neka mušterija. No tad na
podu spazih išaran papir, nacrt časopisa utrobnog realizma, i otkriće me
duboko uznemiri. Pomislih, prilično nelogično, da je u kupaonici María,
pomislih da je ondje Angélica, nisam znao kako ću pred njima opravdati
svoju nazočnost u hotelu.
Ne odvajajući očiju od mene, Lupe zamijeti moje otkriće i prasne u
smijeh.
– Možeš sad izaći – poviče – to je prijatelj tvoje kćeri!
Vrata se otvore i pojavi se Quim Font, umotan u bijeli ogrtač. Imao je
uplakane oči i tragove ruža na licu. Srdačno me pozdravi. U ruci je nosio
mapu s nacrtom časopisa.
– Ah, vidiš, García Madero – reče mi – uvijek u poslu, uvijek otvorenih
očiju.
Zatim me upita jesam li svratio k njegovima.
– Danas nisam – odgovorih i opet pomislih na Maríju i sve mi se učini
jezivo prljavo i tužno.
Sjeli smo na postelju, Quim i ja sa strane, a Lupe pod plahte.
Položaj je zbilja bio neodrživ!
Quim se smiješio, Lupe se smiješila i ja sam se smiješio i nitko se nije
usuđivao progovoriti. Netko nepoznat zaključio bi da smo onamo došli
voditi ljubav. Grozna li prizora! Od same pomisli okrenuo mi se želudac.
Lupe i Quim su se i dalje smiješili. Da prekinem šutnju, rekoh im za čistku
koju Arturo Belano provodi u redovima utrobnog realizma.
– Već je bilo i vrijeme – povladi Quim. – Treba izbaciti prišipetlje i
nevježe. U pokretu moraju ostati samo čiste duše, poput tebe, García

86
Madero.
– Istina – priznah – ali ipak mislim, što nas je više, to bolje.
– Ne, brojke su varljive, García Madero. U slučaju koji nas zanima, pet
vrijedi koliko i pedeset. Već sam to kazao Arturu. Posjeći glave. Suziti
unutarnji krug dok ne postane mikroskopska točka.
Učinilo mi se da bulazni, pa nisam odgovorio.
– Jer reci mi, kamo ćemo dospjeti sa zujanom kakav je Pancho
Rodríguez?
– Ne znam.
– Misliš li da je on dobar pjesnik? Vidiš li u njemu uzorna umjetnika
meksičke avangarde?
Lupe nije ni pisnula. Samo nas je gledala i smiješila se. Upitah ga ima li
kakvih vijesti o Albertu.
– Malo nas je i bit će nas još manje – zagonetno će Quim. Nisam znao
govori li o Albertu ili o utrobnim realistima.
– Isključili su i Angélicu – rekoh.
– Moju kćer Angélicu? Ozbiljno? Blagi Bože, pojma nisam imao. A kada?
– Ne znam. Rekao mi je Jacinto Requena.
– Pjesnikinju koja je osvojila nagradu Laura Damián! Za to je stvarno
potrebna hrabrost! I ne kažem to jer je moja kći.
– Zašto ne odemo u šetnju? – javila se Lupe.
– Tiho, Lupita, vidiš da razmišljam.
– Nemoj ti meni tiho, Joaquín, ja ti nisam kći, dobro?
Quim se meko zasmijulji. Zečji smijeh koji mu jedva i pomakne lične
mišiće.
– Naravno da mi nisi kći. Ti ne umiješ pravilno napisati ni tri riječi.
– Zar misliš da sam nepismena, vole? Naravno da umijem.
– Ne, ne umiješ – odvrati Quim, prekomjerno se naprežući da misli. Na
licu mu se ocrta bolan izraz koji me podsjeti na grimase Pancha Rodrígueza
u kafiću Amarillo.
– Hajde, iskušaj me.
– Nisu to smjeli napraviti Angélici. Zlo mi je od toga kako se ti gadovi
igraju tuđim osjećajima. Morali bismo nešto pojesti. Vrti mi se – reče Quim.
– Ne budi pizda i iskušaj me – opet će Lupe.
– Možda Requena pretjeruje, možda je Angélica sama htjela otići. Budući
da su otjerali Pancha...
– Pancho, Pancho, Pancho. Taj kurvin sin ne postoji. On nije nitko.
Angélici se živo fućka hoće li ga otjerati ili ubiti ili mu dati nagradu. On je

87
Albertova soja – dometne tiho, kimnuvši prema Lupe.
– Ne uzrujavaj se, Quime, rekao sam to jer su bili zajedno, ne?
– Što kažeš, Quime? – upita Lupe.
– Nije te briga.
– Pa onda me iskušaj, tikvane! Što ti misliš, tko sam ja?
– Korijen – reče.
– To je lako. Daj mi papir i olovku.
Istrgnuo sam list iz bilježnice i dodao joj ga zajedno s mojim Bicom.
– Prolio sam toliko suza – nastavio je dok se Lupe uspravljala u postelji,
podižući koljena i naslanjajući papir na njih – toliko, a sve uzalud.
– Sve će biti u redu.
– Jesi li kad čitao Lauru Damián?
– Ne, nikad.
– Evo, je li dobro? – upita Lupe pokazujući mu papir. Quim se namršti i
reče: – Nije loše.
– Zadaj mi drugu, ali ovaj put zbilja tešku.
– Tjeskoba.
– Tjeskoba? To je lako.
– Moram razgovarati s kćerima, moram razgovarati sa ženom, s
kolegama, s prijateljima. Moram nešto poduzeti, Madero.
– Polako, Quime, imaš vremena.
– Čuj, o ovome ni riječi Maríji, eh?
– To ostaje među nama.
– Kak’ ti se čini? – upita Lupe.
– Odlično, García Madero, tako valja. Darovat ću ti knjigu Laure Damián.
– Kak’ je? – Lupe pokaže papir meni. Savršeno je napisala riječ tjeskoba.
– Bolje ne može.
– Beščašće – reče Quim.
– Molim?
– Napiši riječ beščašće.
– U ti bokca, ta je teška! – uzdahne Lupe i učas se lati posla.
– Onda, o tome ni riječi mojim kćerima. Niti jednoj. Uzdam se u te,
García Madero.
– Naravno.
– A sad bolje idi. Ja ću ovu magaricu još malo podučavati španjolskom, a
onda ću se i sam pokrenuti.
– Dobro, Quime, vidimo se.
Ustajući, zatresoh postelju i Lupe nešto promrmlja, ali nije digla pogled s

88
papira. Vidjeh dvije-tri išarane riječi. Svojski je zapela.
– Vidiš li Artura ili Ulisesa, reci im da to što su učinili nije nimalo lijepo.
– Ako ih vidim – odvratih sliježući ramenima.
– Tako se ne stječu prijatelji. Niti ih se tako može zadržati.
Ispustio sam zvuk nalik smijehu.
– Treba li ti novca, García Madero?
– Ne, Quime, nikako. Hvala ti.
– Znaš da na mene uvijek možeš računati. I ja sam bio mlad i lud. A sad
idi. Mi ćemo se uskoro obući i otići nešto pojesti.
– Kemijska – rekoh.
– Što?
– Idem. Želim svoju kemijsku.
– Pusti je neka završi – odgovorio je, gledajući Lupe preko ramena.
– Je li dobro? – upitala je.
– Pogrešno. Trebao bih te preko koljena, pa po turu.
Pomislih na riječ beščašće. Vjerojatno ju ni ja ne bih znao od prve točno
napisati. Quim je ustao i otišao u kupaonicu. Vratio se s crno-zlatnom
tehničkom olovkom. Namigne mi.
– Daj mu kemijsku i piši ovim.
Lupe mi vrati Bic. Bok, rekoh joj. Nije mi odzdravila.

13. PROSINCA

Nazvao sam Maríju. Javila se sluškinja. Gospođica María nije kod kuće.
Kad će doći? Pojma nemam, a tko je zove? Nisam joj htio reći i prekinuh
vezu. Svratio sam u kafić Quito da vidim ima li koga, ali uzalud. Opet sam
nazvao Maríju. Nitko se nije javio. Otišao sam pješice do Montesa, gdje živi
Jacinto. Nije bilo nikog. Pojeo sam pogaču na ulici i završio dvije pjesme
započete jučer. Nov poziv u dom Fontovih. Ovaj put javio se
neprepoznatljiv ženski glas. Upitah je li to gospođa Font.
– Ne, nije – odvrati glas tonom od kojeg sav protrnuh.
To očito nije bio Maríjin glas. A ni glas sluškinje s kojom sam nedugo
prije razgovarao. Preostala je samo Angélica ili neka neznanka, možda
prijateljica jedne od sestara.
– Dobro, s kim govorim?
– S kime želite govoriti? – upita glas.
– S Maríjom ili Angélicom – rekoh, osjećajući se i glupo i uplašeno.

89
 – Ovdje Angélica – reče glas. – Tko me zove?
– Juan.
– Bok, Juane. Kako si?
To ne može biti Angélica, pomislih, nikako. No pomislih i da su u toj
kući svi ludi i da možda ipak jest.
– Dobro sam – rekoh dršćući. – Je li María doma?
– Nije – odgovori glas.
– Dobro, nazvat ću poslije.
– Hoćeš li joj ostaviti poruku?
– Ne! – viknuh i spustih slušalicu.
Opipao sam čelo, vjerujući da sam u vrućici. U tom času poželjeh biti sa
stricom i strinom, kod kuće, učiti ili gledati telku, no shvatih da nema
povratka, da imam samo Rosario i Rosarijinu unajmljenu sobu.
Mislim da sam i ne znajući zaplakao. Neko sam vrijeme tumarao po DF-
u, a kad sam se htio usmjeriti, bio sam usred sumornih ulica Colonije
Anahuac, među izdišućim drvećem i oljuštenim zidovima. Sjeo sam u kafić
u Calle Texcoco i zatražio kavu s mlijekom. Donijeli su mi je mlaku. Ne
znam koliko sam dugo ondje ostao.
Kad sam izašao, bila je već noć.
Ponovo sam nazvao Fontove iz javne govornice. Javio se isti ženski glas.
– Bok, Angélica, ovdje Juan García Madero.
– Bok – reče glas.
Osjetih mučninu. Na ulici su djeca igrala nogomet.
– Vidio sam ti oca – rekoh. – Bio je s Lupe.
– Što?
– U hotelu gdje držimo Lupe. Tvoj je otac bio ondje.
– Što je tamo radio? – Posve ravan glas, kao da govorim s mjesecom,
pomislih.
– Pravio joj je društvo.
– Je li Lupe dobro?
– Kao ružica – rekoh. – Ali tvoj tata nije baš dobro. Mislim da je plakao,
iako mu je, kad sam došao, bilo bolje.
– Ah – odgovori glas. – A zašto je plakao?
– Ne znam. Možda zbog grižnje savijesti. Ili iz stida. Zamolio me je da ti
ne kažem.
– Da mi ne kažeš što?
– Da sam ga vidio ondje.
– Ah – reče glas.

90
 – Kad će se María vratiti? Znaš li gdje je?
– Na baletu. I ja sad idem van.
– Kamo?
– Na faks.
– Dobro, onda bok.
– Bok – reče glas.
Odšetao sam natrag do Sullivana. Dok sam prelazio Reformu, u visini
Cuauhtemocova kipa, čuh kako me zovu.
– Ruke uvis, pjesniče García Madero.
Okrenuvši se, vidjeh Artura Belana i Ulisesa Limu i onesvijestih se.
Probudio sam se u Rosarijinoj sobi, na postelji. Ulises i Arturo bijahu
pored mene, uzalud mi pokušavajući uliti malo vrućeg čaja u usta. Upitah ih
što se dogodilo. Rekoše da sam izgubio svijest, povratio i onda počeo
trabunjati. Ispričao sam im o pozivima u dom Fontovih. Od toga sam se
razbolio, rekoh. Isprva mi nisu vjerovali. No onda su pozorno saslušali
potanku priču o mojim posljednjim pustolovinama i izrekli svoj sud.
Prema njima, stvar je u tome da uopće nisam razgovarao s Angélicom.
– A to si ti, García Madero, i znao, i zato si se razbolio – reče Arturo.
– Od čistog užasa.
– Što sam znao?
– Da ono nije Angélica, nego netko drugi – objasni mi Ulises.
– Ne, nisam znao.
– Podsvjesno jesi – Arturo će.
– Pa tko je onda bio?
Arturo i Ulises se nasmiju.
– Odgovor je u biti vrlo jednostavan, a i smiješan.
– Nemoj me više plašiti, i reci već jednom.
– Razmisli malo – odvrati Arturo. – Hajde, mućni glavom. Je li ono bila
Angélica? Očito nije. Je li bila María? Još manje. Tko nam ostaje? Sluškinja,
ali u doba kad si nazvao ona nije u kući, a usto, s njom si već razgovarao i
prepoznao bi joj glas, zar ne?
– Istina – rekoh. – Sluškinja sigurno nije.
– Tko preostaje? – upita Ulises.
– Maríjina mama i Jorgito.
– Sumnjam da je ono bio Jorgito, ne?
– Ne, Jorgito nije bio – priznah.
– A možeš li zamisliti Maríju Cristinu da pravi takav cirkus?
– Maríjina mama se zove María Cristina?

91
 – To joj je ime – reče Ulises.
– Ne, zbilja ne mogu. Ali, tko je onda bio? Nema više nikog.
– Netko dovoljno lud da oponaša Angélicin glas – odvrati Arturo i
pogleda me. – Jedini čovjek u toj kući koji je kadar zbijati neslane šale.
Zurio sam u njih dok se odgovor malo-pomalo pomaljao u mojoj glavi.
– Vruće, vruće... – potaknu me Ulises.
– Quim – rekoh.
– Nema drugog – potvrdi Arturo.
– Kojeg li gada!
Onda se sjetih Quimove priče o gluhonijemom i pomislih na zlostavljače
djece koji su nekoć i sami bili zlostavljana djeca. Iako sad kad ovo pišem ne
vidim tako jasno uzročno-posljedičnu vezu između gluhonijemog i
Quimove promjene osobnosti. Potom sam, bijesan kao ris, izletio van i
potrošio više kovanica na uzaludne pozive u Maríjinu kuću. Razgovarao
sam s njenom mamom, sa sluškinjom, s Jorgitom i kasno navečer s
Angélicom (ovaj put da, s pravom Angélicom), ali Maríje nikad nije bilo, a
Quim se nijednom nije htio javiti.
Neko su mi vrijeme Belano i Ulises pravili društvo. Tijekom prvih
poziva, dao sam im da pročitaju moje pjesme. Rekli su da nisu loše. Čistka u
utrobnom realizmu je samo šala, kazao je Ulises. A znaju li to izbačeni?
Naravno da ne, onda ne bi bilo smiješno, reče Arturo. Znači, nitko nije
isključen? Jasno da nije. A što se vi radili sve ovo vrijeme? Ništa, odgovori
Ulises.
– Neki nas kurvin sin želi istući – priznaše potom.
– Ali vas ste dvojica, a on je sam.
– Ali mi nismo nasilni, García Madero. Barem ja nisam, a više nije ni
Arturo.
Navečer, između poziva u dom sestara Font, bio sam s Jacintom
Requenom i Rafaelom Barriosom u kafiću Quito. Prenio sam im ono što su
kazali Belano i Ulises. Vjerojatno istražuju o Cesárei Tinajero, rekoše.

14. PROSINCA

Utrobnim realistima nitko ne daje NIŠTA. Ni stipendije, niti prostor u

časopisima, čak ni pozivnice na predstavljanje knjiga ili čitanje poezije.
Belano i Lima su poput utvara.
Ako simón znači da, a nel ne, što znači simonel?

92
 Danas se ne osjećam baš dobro.

15. PROSINCA

Don Crispín Zamora ne voli govoriti o ratu u Španjolskoj. Upitah ga

zašto je onda knjižaru okrstio imenom koje priziva vojne podvige.34 Povjeri
mi da je nije nazvao on, nego bivši vlasnik, pukovnik Republike koji se u toj
bitki ovjenčao slavom. U njegovim riječima nazirem dašak ironije. Zamolio
me je da mu govorim o utrobnom realizmu. Nakon nekoliko primjedbi tipa
“realizam nikad nije utroban”, “utrobno pripada oniričnom svijetu’’ i sl.,
koje su me prilično smele, ustvrdio je da siromašnim mladićima ne preostaje
drugo doli književna avangarda. Upitah ga na što točno misli pod
“siromašnim”. Ja baš i nisam primjer “siromašnog mladića”. Barem ne u
mjerilima DF-a. No onda se sjetih unajmljene sobe koju Rosario dijeli sa
mnom i moje se početno neslaganje polako rasplinulo. Nevolja je s
književnošću, kao i sa životom, reče don Crispín, to što se čovjek na kraju
prometne u gada. Sve dotad imao sam dojam da govori tek tako. Doista,
sjedio sam na stolici, dok se on vrtio premještajući knjige i brišući prašinu s
kupova časopisa. No u jednom se trenu okrene i upita koliko bi ga koštalo
da spava sa mnom. Odvažio sam se predložiti ti to samo zato jer vidim da
nisi baš pri novcu. Skamenih se.
– Kud ste zabrazdili, don Crispine!
– Dobro, nemoj se ljutiti, znam da sam star i zato ti predlažem pogodbu,
neku naknadu, je li?
– Vi ste homoseksualac?
Čim sam to izrekao, uvidjeh koliko je glupo i pocrvenjeh. Nisam čekao
odgovor. Zar ste mislili da sam ja homoseksualac? Zar nisi?, upita on.
– Aj, aj, aj, koji neugodnjak! Zaboga, oprosti mi, dječače – zajaukao je i
prasnuo u smijeh.
Moja je prvotna želja da klisnem iz La Batalle del Ebro isparila. Don
Crispín me zamoli da mu prepustim stolac, jer bojao se da bi mu od smijeha
moglo pući srce. Kada se smirio, sveudilj se ispričavajući, reče mi neka ga
pokušam shvatiti, da je on stidljiv homoseksualac (a da ne spominjem moje
godine, Juanito!), slabo vičan teškom, ako ne i zagonetnom umijeću
zavođenja. Sigurno misliš, i s razlogom, da sam magarac, zaključio je. Potom
mi prizna da već barem pet godina nije vodio ljubav. Na rastanku je, zbog
gnjavaže, ustrajao da primim na dar sabrana Sofoklova i Eshilova djela u

93
Porrúinu izdanju. Rekoh mu da je sve u redu, no učinilo mi se nepristojno
odbiti dar. Život je sranje.

16. PROSINCA

Ozbiljno sam se razbolio. Rosario me je prisilila da ostanem u postelji.

Prije odlaska na posao, posudila je od susjede termosicu i ostavila mi pola
litre kave. I četiri aspirina. U vrućici sam. Započeo sam i dovršio dvije
pjesme.

17. PROSINCA

Danas me je posjetio liječnik. Pogledao je sobu, pogledao moje knjige, a

onda mi izmjerio tlak i opipao razne dijelove tijela. Zatim je razgovarao s
Rosario u kutu sobe, šaptom, podižući ramena da naglasi svoje riječi. Kad je
otišao, upitah Rosario kako to da je na svoju ruku pozvala liječnika. Koliko
te je koštalo? To nije važno, papacito, samo si ti važan.

18. PROSINCA

Poslijepodne sam drhturio u groznici kad su se vrata otvorila i pojavila

se moja strina, a zatim i stric u Rosarijinoj pratnji. Pomislih da mi se privida.
Strina je poletjela k meni i obasula me poljupcima. Stric je ostao čvrst,
pričekao je da strina olakša dušu i onda me potapšao po ramenu. Uskoro su
zaredali prijekori i savjeti. Riječju, htjeli su da se smjesta vratim kući, a ako
ne, da odem u bolnicu gdje su me kanili podvrgnuti iscrpnu pregledu.
Odbio sam. Na kraju su pale i prijetnje, a kad su otišli, ja sam urlao od
smijeha, a Rosario je grcala u suzama.

19. PROSINCA

Rano izjutra posjetili su me Requena, Xóchitl, Rafael Barrios i Bárbara

Patterson. Upitao sam ih tko im je rekao gdje stanujem. Ulises i Arturo,
odgovorili su. Znači, pojavili su se, rekoh. Pojavili su se i opet su nestali,
odvrati Xóchitl. Završavaju antologiju mladih meksičkih pjesnika, reče
Barrios. Requena se nasmije. Kaže da nije istina. Šteta: načas sam se ponadao

94
da će u antologiju uvrstiti moje pjesme. Zapravo skupljaju novac za
putovanje u Europu, objasni Requena. Kako ga skupljaju? Pa prodajući žižu
na sve strane. Neki dan sam ih vidio u Reformi s naprtnjačom krcatom
Golden Acapulca. Ne mogu vjerovati, rekoh, no sjetih se da su posljednji
put kad sam ih vidio stvarno nosili naprtnjaču. Dali su mi malo, reče Jacinto
i izvadi nešto trave. Xóchitl primijeti da ne bih trebao pušiti u tom stanju.
Rekoh joj neka ne brine, da mi je već mnogo bolje. Ti ne bi smjela pušiti,
upozori je Jacinto, ako nećeš da nam dijete ispadne maloumno. Xóchitl
odvrati da marihuana nema zašto naškoditi zametku. Nemoj pušiti, Xóchitl,
ponovi on. Zametku štete loše vibre, reče mu ona, nezdrava hrana, alkohol,
zlostavljanje majke, a ne marihuana. Ipak nemoj pušiti, za svaki slučaj,
zaključi Requena. Pa neka puši ako želi, javi se Bárbara Patterson. Prokleta
gringa, ne miješaj se, odbrusi joj Barrios. Kada rodiš, radi što te volja, ali sad
se strpi, reče Requena. Dok smo pušili, Xóchitl je sjela u kut sobe, kod
kartonskih kutija gdje Rosario drži odjeću koju ne nosi. Arturo i Ulises ne
skupljaju novac, reče (iako pomalo i štede, čemu nijekati), nego zgotovljuju
nešto što će sve zabezeknuti. Gledali smo je čekajući da nastavi. Ali Xóchitl
je šutjela.

20. PROSINCA

Noćas sam se tri puta ševio s Rosario. Već sam ozdravio. No još pijem
lijekove koje je kupila, najviše da njoj ugodim.

***

21. PROSINCA

Sve po starom. Život kao da je stao. Svakog dana vodim ljubav s Rosario.
Kada ode na posao, pišem i čitam. Navečer obilazim barove u Bucareliju.
Katkad svratim u Encrucijadu i konobarice me prvog posluže. U četiri ujutro
vraća se Rosario (ako radi u noćnoj smjeni) i pojedemo nešto lagano u našoj
sobi, obično hranu koju donese iz bara. Zatim vodimo ljubav dok ona ne
zaspi, a ja počnem pisati.

22. PROSINCA

95
 Danas sam rano izašao u šetnju. Kanio sam otići do Batalle del Ebro i
čavrljati do ručka s don Crispínom, ali knjižara je bila zatvorena. Pa sam
besciljno lutao uživajući u jutarnjem suncu, i gotovo neopazice stigao u
Calle Mesones, gdje je knjižara Rebeca Nodier. Iako sam je već za prvog
posjeta odbacio kao vrijednu metu, odlučih ući. Unutra nije bilo nikog.
Težak, slatkast zrak ovijao je knjige i police. Odostraga čuh glasove, pa
zaključih da se slijepa starica zadubila u posao. Odlučih je pričekati listajući
stare knjige. Bile su tu Ifigenia cruel i El plano oblicuo i Retratos reales e
imaginarios, kao i pet svezaka Simpatias y diferencias Alfonsa Reyesa, i Prosas
dispersas Julija Torrija, i zbirka priča Mujeres, nekog Eduarda Colina za koga
nikad nisam čuo, i Tabladin Li-Po y otros poemas, i Catorce poemas burocráticos
y un corrido reaccionario Renata Leduca, i Incidentes melódicos del mundo
irracional Juana de la Cabade, i Dios en la tierra i Los días terrenales Joséa
Revueltasa. Ubrzo sam se umorio i sjeo na pletenu stoličicu. Uto čuh krik.
Pomislih da je netko napao Rebecu Nodier i bez razmišljanja pojurih u
stražnju prostoriju. Iza vrata me je čekalo iznenađenje. Ulises Lima i Arturo
Belano listali su neki stari katalog, a kad sam upao u sobu, podigoše glave i
prvi put ih vidjeh uistinu zatečene. Tik do njih dona Rebeca gledala je u
strop, zamišljeno ili kao da se nečeg prisjeća. Ništa joj se nije dogodilo. Ona
je kriknula, no bio je to krik čuđenja, a ne straha.

23. PROSINCA

Danas se ništa nije zbilo. A ako što i jest, radije ne bih o tome, jer nisam
to razumio.

***

24. PROSINCA

Gadan Božić. Nazvao sam Maríju. Konačno sam uspio razgovarati s

njom! Ispričao sam joj o Lupe i rekla je da sve zna. A što znaš?, upitah.
– Pa to da je ostavila svodnika i da je napokon odlučila pohađati Školu
suvremenog plesa.
– Znaš li gdje živi?
– U jednom hotelu.
– A znaš li u kojem?

96
 – Naravno da znam. U La Media Luni. Svako popodne idem k njoj.
Grozno je usamljena, sirotica.
– Ne, nije usamljena, tvoj otac joj pravi društvo – rekoh.
– Moj je otac svetac, sav se pretrgnuo za dripce poput tebe – odrezala je.
Upitah je što misli pod tim “sav se pretrgnuo”.
– Ništa.
– Reci mi kog vraga hoćeš reći!
– Ne viči.
– Želim znati na čemu sam! Želim znati s kim govorim!
– Ne viči – ponovila je.
Zatim reče da ima posla i spusti slušalicu.

25. PROSINCA

Odlučio sam nikad više ne voditi ljubav s Maríjom, ali božični blagdani,
uzbuđenost kojom odišu ljudi u središtu grada, zamisli sirote Rosario (voljne
dočekati Novu godinu na plesnjaku, sa mnom, jasno), samo osnažuju moju
žudnju da vidim Maríju, da je razodjenem, da iznova na leđima osjetim
njene noge, da je (zatraži li to) pljeskam po jedroj i savršenoj stražnjici.

26. PROSINCA

– Danas imam iznenađenje za tebe, papuchi35 – objavila je Rosario već s

vrata.
Izljubila me je govoreći koliko me voli i obećavajući mi da će svaka dva
tjedna pročitati po jednu knjigu kako bi bila “na mojoj razini”, što me samo
postidjelo, a na kraju reče da je nitko nikad nije učinio toliko sretnom.
Bit će da starim, jer od njezine brbljavosti dobivam ježure.
Pola sata poslije izašli smo i prošetali do javnog kupališta El Amanuense
Azteca36, u Calle Lorenzo Boturini.
To je bilo iznenađenje.
– Moramo biti lijepo čisti sad kad se bliži Nova godina – reče Rosario
namigujući mi.
Došlo mi je da je ispljuskam nasred ulice i da odem i nikada je više ne
vidim. (Na rubu sam živaca.)
Ali kad smo ušli kroz vrata od brušena stakla, freska ili mural koji se

97
nadvijao nad stolom za prijam zaokupio me je tajanstvenom snagom.
Neznani umjetnik naslikao je zamišljena Indijanca kako ispisuje list ili
pergament. To je, bez sumnje, bio Amanuense Azteca. Iza pisara pružale su
se terme, u čijim su se vrelima, raspoređenim po tri u nizu, kupali Indijanci i
konkvistadori, Meksikanci iz doba kolonije, El Cura Hidalgo i Morelos37, car
Maksimilijan i carica Carlota, Benito Juárez okružen prijateljima i
neprijateljima, predsjednik Madero, Carranza, Zapata, Obregón, vojnici u
raznim odorama ili bez odora, seljaci, radnici DF-a i filmski glumci:
Cantinflas, Dolores del Río, Pedro Armendáriz, Pedro Infante, Jorge
Negrete, Javier Solís, Aceves Mejía, María Félix, Tin-Tan, Resortes,
Calambres, Irma Serrano i drugi koje nisam prepoznao, jer bijahu u
najdaljim vrelima, uistinu sićušnim.
– Sjajno, ne?
Bio sam se podbočio. Zanesen.
Lecnuh se od Rosarijina glasa.
Prije negoli smo se zaputili hodnicima, s ručničićima i sapunom, otkrih
da s obje strane murala kamene zidine okružuju terme. A iza zidina, u
svojevrsnoj ravnici ili skrutnutu moru, vidjeh zasjenjene životinje, možda
životinjske utvare (ili botaničke utvare) što su vrebale množeći se u
uskomešanoj, ali tihoj opsadi.

27. PROSINCA

Vratili smo se u El Amanuense Azteca. Pun pogodak. Privatne prostorije

sastoje se od majušne sobice prekrivene sagom, sa stolom, vješalicom i
divanom, i kabine u kojoj je tuš i parna kupelj. Pipac za paru je, kao u kakvu
nacističkom filmu, tik do poda. Vrata između prostorijica su debela i u visini
glave (iako se ja moram sagnuti jer sam previsok za arhitektov kanon) zjapi
uznemirujuće i vječno zamagljeno okance. Postoji posluga u sobu. Zatvorili
smo se i naručili cubalibres38. Tuširamo se, kupamo u pari, odmaramo se i
sušimo na divanu, iznova se tuširamo. Vodimo ljubav u kabini, usred oblaka
pare koji zastire naša tijela. Ševimo se, tuširamo, puštamo da nas para guši.
Vidimo si samo ruke, koljena, katkad zatiljak i vrške grudi.

28. PROSINCA

Koliko sam pjesama napisao?

98
 Otkad je ovo počelo: pedeset i pet pjesama.
Ukupan broj stranica: 76
Ukupan broj stihova: 2453
Već bih mogao izdati knjigu. Svoja sabrana djela.

29. PROSINCA

Večeras, dok sam čekao Rosario za šankom Encrucijade Veracruzane, prišla

mi je Brígida i natuknula nešto o prolasku vremena.
– Natoči mi još tekile – rekoh joj – i objasni što misliš.
U njezinu pogledu opazih nešto što mogu nazvati jedino pobjedom, iako
je to bila tužna, pomirena pobjeda, osjetljivija na sitne znake smrti nego na
znake života.
– Kažem da vrijeme prolazi – reče Brígida puneći mi čašu – i da ti, koji si
prije bio neznanac, sad kao da si dio obitelji.
– Boli me briga za obitelj – odsjekoh, razmišljajući gdje je k vragu
Rosario.
– Nisam te htjela uvrijediti. Ni svađati se s tobom. Ovih mi dana nije do
svađe.
Neko sam je vrijeme gledao ne znajući što odgovoriti. Poželjeh joj reći ti
si glupa, Brígida, ali ni meni nije bilo do svađe.
– Kažem – Brígida će, osvrćući se kao da provjerava dolazi li Rosario
– da bih se i ja, naravno, rado bila zaljubila u tebe, da bih i ja rado živjela
s tobom, davala ti za tvoje troškove, kuhala ti, brinula o tebi kad se razboliš,
ali nije moglo biti, nikako. Treba prihvatiti stvari kakve jesu, zar ne? No bilo
bi lijepo.
– Ja sam nepodnošljiv – rekoh joj.
– Takav si kakav si i imaš kurac koji zlata vrijedi.
– Hvala.
– Znam što govorim – reče Brígida.
– I što još znaš?
– O tebi? – Brígida se sad smiješila i to je, pretpostavih, bila njezina
pobjeda.
– O meni, jasno – odgovorih, ispijajući tekilu.
– Da ćeš umrijeti mlad, Juane, da ćeš unesrećiti Rosario.

30. PROSINCA

99
 Danas sam se vratio k sestrama Font. Danas sam unesrećio Rosario.
Ustao sam rano, oko sedam ujutro, i otišao lunjati ulicama središta. Prije
odlaska čuh Rosarijin glas kako mi govori: pričekaj časak da ti napravim
doručak. Nisam odgovorio. Tiho sam zatvorio vrata i napustio zgradu.
Dugo sam hodao kao da sam u drugoj zemlji, osjećajući gušenje i
mučninu. Kad sam stigao do Zócala39, moje se pore napokon otvoriše. Oblio
me znoj i mučnine je nestalo.
Onda me je spopala vučja glad i ušao sam u prvu gostionicu, u Maderu,
malu radnju po imenu Nueva Síbaris, gdje sam zatražio kavu s mlijekom i
pogaču od šunke.
Silno se iznenadih spazivši za šankom Pancha Rodrígueza. Kosa mu je
bila svježe počešljana (i još vlažna), a oči crvene. Nije se začudio što me vidi.
Upitah ga što radi ondje, tako daleko od svoje četvrti i tako rano ujutro.
– Proveo sam noć s kurvama – reče mi – da vidim hoću li konačno
zaboraviti znaš već koju.
Pretpostavih da govori o Angélici i, otpijajući prve gutljaje kave, utonuh
u misli o Angélici, o Maríji, o svojim posjetima kućici sestara Font. Osjetih se
sretan. Osjetih glad. Pancho se, pak, doimao bezvoljan. Ne bih li ga
rastresao, ispričah mu da sam otišao od strica i strine i da živim s jednom
ženom u zgradi koja kao da je ispala iz kakva filma iz četrdesetih, ali on nije
bio u stanju slušati me ili slušati bilo koga.
Popušivši cigaretu-dvije, reče da bi rado protegnuo noge.
– Kamo želiš ići? – upitah ga, iako sam u biti već znao odgovor, a ne
bude li taj koji sam očekivao, bijah spreman izvući ga služeći se svim
sredstvima.
– K Angélici.
– Svaka čast – rekoh i požurih se završiti doručak.
Pancho je krenuo i platio moj račun (po prvi put) i izašli smo van. Noge
nam je prožeo osjećaj lakoće. Odjednom se više nije činio tako skršen
žesticom, ni ja tako izgubljen, naprotiv, jutarnja nas je svjetlost osvježila i
vratila nas k sebi. Pancho opet bijaše vedar i brz, klizeći na riječima, a
prozori neke trgovine cipelama u Calle Madero pružiše mi vjeran odraz
mog unutarnjeg lika: visok mladić, ugodnih crta lica, ni nespretan ni
bolećivo stidljiv, koji žustro korača ispred nižeg i krupnijeg momka u
potrazi za svojom istinskom ljubavi – ili čime god!
Naravno, pojma nisam imao što će nam dan donijeti.
Prvi je dio puta Pancho bio ushićen, prijazan i razgovorljiv, no potom se,

100
kako smo se približavali Coloniji Condesa, njegovo raspoloženje promijeni i
kao da su ga iznova obuzeli stari strahovi što ih je pobuđivao onaj čudnovat
(ili prije usiljen i zagonetan) odnos s Angélicom. Cijela je nevolja, turobno
mi povjeri, u društvenoj razlici između njegove skromne radničke obitelji i
Angélicine, čvrsto usidrene u malograđanskoj sredini DF-a. Ne bih li ga
razvedrio, rekoh mu da bi to, bez sumnje, otežalo započinjanje ljubavne veze,
no budući da je veza već započeta, jaz klasne borbe znatno se smanjuje. Našto
me Pancho upita što želim reći time da je veza već započeta, blesavo pitanje
na koje radije nisam odgovorio, odnosno, odgovorih mu protupitanjem: zar
ste Angćlica i ti obični ljudi, dva uzorna i okorjela predstavnika
malograđanštine i proletarijata?
– Ne, nismo – zamišljeno će on, dok nas je taksi koji smo uzeli na uglu
Reforme i Juáreza vrtoglavom brzinom vozio u Calle Colima.
Pa to mislim, rekoh mu, budući da ste pjesnici, zar je važno pripadate li
istom ili različitim društvenim slojevima?
– Naravno da jest.
– Daj, ne budi mehanicist – odvratih, sve nerazumnije sretan.
Taksist me nenadano podrži:
– Ako si već dobio što si htio, fućkaš prepreke. Kad ljubav valja, sve je
ostalo nevažno.
– Vidiš? – rekoh.
– Pa i ne baš.
– Uzdaj se u svoju curicu i pusti ta komunistička sranja – reče mu taksist.
– Kako komunistička sranja? – pobunio se Pancho.
– Pa to s klasama, ne?
– Znači, po vašem mišljenju klase i ne postoje?
Taksist, koji je dotada govorio gledajući nas u retrovizoru, sad se okrene,
naslonivši jednu ruku na rub suvozačeva sjedala, a drugom čvrsto držeći
upravljač. Sudarit ćemo se, pomislih.
– Ne uvijek i ne svugdje. U ljubavi smo mi Meksikanci svi jednaki. Kao i
pred Bogom.
– Ma, kakve su to budalaštine! – vikne Pancho.
– Reče Dismas Hestasu40 – otpovrne taksist.
Tu su se zapleli u raspravu o vjeri i politici, a ja sam promatrao krajolik
(pročelja Juáreza i Rome Norte) što je jednolično promicao iza prozora i
razmišljao o Maríji i o onome što me razdvaja od nje, ne društveni sloj, nego
prije nakupljeno iskustvo, a mislio sam i o Rosario, o našoj unajmljenoj sobi i
o divnim noćima proživljenim ondje, a koje bih ipak rado zamijenio za

101
časak s Maríjom, za jednu Maríjinu riječ, za jedan Maríjin osmijeh. Pomislih
i na strinu i strica i čak mi se učini da ih vidim, kako se podruku udaljuju niz
jednu od ulica kojima smo prolazili, ne osvrćući se pogledati taksi što se,
opasno krivudajući, gubio niz druge ulice, uronjeni u svoju samoću, kao što
smo Pancho, taksist i ja bili uronjeni u našu. I tad mi sinu da se posljednjih
dana nešto izjalovilo, nešto se izjalovilo u mom odnosu s novim meksičkim
pjesnicima ili s novim ženama u mom životu, no, koliko god mozgao, nisam
mogao dokučiti što, taj ponor koji se otvara iza mene, ali ponor koji me ne
plaši, ponor lišen čudovišta, iako ne i tame, tišine i praznine, tri krajnosti
koje mi nanose bol, omanju bol, istina, golicanje u vrhu želuca!, no koja na
trenutke podsjeća na strah. I tad, dok sam još bio licem priljubljen uz prozor,
stigosmo u Calle Colima i Pancho i taksist ušute, ili samo Pancho ušuti, kao
da priznaje poraz u raspravi, i moj i Panchov muk stegnu mi srce.
Izašli smo nekoliko metara od doma Fontovih.
– Nešto se čudno zbiva – reče Pancho, dok se taksist udaljavao veselo
nam psujući mater.
Na prvi pogled ulica je djelovala uobičajeno, no i ja sam zamijetio
drukčije ozračje od onoga tako živo upamćenog. Na drugoj strani vidjeh dva
tipa u žutu Camaru. Zurili su u nas.
Pancho pozvoni. Nekoliko je beskrajnih trenutaka u kući vladalo
mrtvilo.
Jedan od onih iz Camara, suvozač, izađe i nalakti se na krov automobila.
Pancho ga odmjeri i zatim mi istiha ponovi da se nešto čudno zbiva. Tip je
ulijevao strah. Sjetih se prvih posjeta sestrama Font, kad bih stajao pred
ogradom, promatrajući vrt koji se preda mnom pružao pun tajni. Tome nije
tako davno, ali kao da su otad protekle godine.
Jorgito je došao otvoriti nam.
Stigavši do ograde, dade nam znak koji nismo razumjeli i zirne prema
Camaru. Nije odgovorio na naš pozdrav, a kad smo ušli, iznova zaključa
vrata. Vrt mi se učini zapušten. Kuća se doimala drukčije. Jorgito nas
povede ravno prema glavnom ulazu. Sjećam se da me je Pancho upitno
pogledao i, dok smo hodali, okrenuo se i promotrio ulicu.
– Ne zaustavljaj se, vole – upozori ga Jorgito.
U kući su nas čekali Quim Font i njegova žena.
– Već je bilo vrijeme da dođeš, García Madero – reče mi Quim, čvrsto me
grleći. Nisam se nadao tako srdačnu dočeku. Gospođa Font bila je u
zagasitozelenu kućnom ogrtaču i papučama, kao da je tek ustala, iako sam
poslije doznao da te noći jedva da je i spavala.

102
 – Što se tu zbiva? – upita Pancho gledajući me.
– Hoćeš reći, što se ne zbiva – odvrati gospođa Font i pomiluje Jorgita.
Quim priđe prozoru i oprezno proviri van.
– Sve isto, papi – reče mu Jorgito.
Pomislih na onu dvojicu u žutom Camaru i polako mi počne svitati što se
događa kod Fontovih.
– Dečki, baš smo pri doručku. Jeste li za kavicu? – pozva nas Quim.
Pošli smo za njim u kuhinju. Ondje su, za stolom, sjedile Angélica,
María... i Lupe! Pancho nije ni trepnuo, no ja poskočih kao uboden.
Ne sjećam se baš što je dalje bilo, osobito jer me María pozdravila kao da
se nikad nismo posvađali, kao da možemo nastaviti gdje smo stali. Znam tek
da sam prijateljski mahnuo Angélici i Lupe i da me María poljubila u obraz.
Onda smo popili kavu i Pancho upita što se događa. Uslijedila su raznovrsna
i uzrujana objašnjenja, usred kojih se gospođa Font i Quim porječkaše.
Gospođa Font izjavi da nikad nije provela gore novogodišnje blagdane.
Misli na siromahe, Cristina, opomene je Quim. Ona nato brižne u plač i
napusti kuhinju. Angélica krene za njom, što Pancha potakne na potez koji
je završio ni u čemu: ustao je, otpratio je do vrata i onda opet sjeo. Dotle mi
Quim i María ispripovjede što se zbiva. Svodnik je pronašao Lupe u La
Media Luni. Nakon sukoba, čije potankosti nisam razumio, Quim i ona
uspjeli su pobjeći i dokopati se Calle Colima. To je bilo neki dan. Čuvši što se
dogodilo, gospođa Font je pozvala policiju, koja je ubrzo stigla. Murjaci su
upozorili Fontove da, žele li podnijeti tužbu, moraju otići na policiju. Kad
im je Quim rekao da su Alberto i onaj drugi vani, ispred njihove kuće, otišli
su porazgovarati sa svodnikom i Jorgito je s ograde vidio da se doimlju kao
stari pajdaši. Ili je i Albertov drug murjak, kako tvrdi Lupe, ili su ove masno
podmazali pa su odlučili zaboraviti cijelu stvar. Tako je započela opsada
doma Fontovih. Murjaci su otišli. Gospođa Font je iznova pozvala policiju.
Došli su drugi i ishod je bio isti. Neki je prijatelj savjetovao Quimu neka
izdrže kako znaju i umiju dok ne prođu blagdani. Katkad bi, prema Jorgitu,
jedinom koji je dovoljno hrabar da uhodi uljeze, stigla druga kola, neki
Oldsmobile koji bi stao iza Camara, našto bi se Alberto i njegov kompanjon,
popričavši s novim opsjednicima, napadno, čak drsko odvezli, škripeći
gumama i trubeći. Šest sati poslije već bi se vratili, a kola koja su ih
zamijenila bi otišla. Dakako, ti dolasci i odlasci satrli su ukućane. Gospođa
Font je odbijala izaći, iz straha da je ne otmu. I Quim se, videći kamo to
vodi, držao kuće, iz odgovornosti prema obitelji, kako je rekao, iako mislim
da se zapravo bojao da ne dobije batina. Samo su Angélica i María kročile na

103
ulicu, jedan jedini put i odvojeno, i to je loše završilo. Angélicu su
izvrijeđali, a Maríju, koja je smiono prošla tik uz Camaro, zašlatali i
ispljuskali. Kad smo mi stigli, jedino se još Jorgito usuđivao izaći otključati
vrata.
Saznavši za protekle događaje, Panchov je odgovor bio munjevit.
Prebit će tog Alberta.
Quim i ja smo ga uzalud pokušavali odvratiti. Pa se, nakon razgovora u
četiri oka s Angélicom, zaputio prema ulici.
– Dođi sa mnom, García Madero – reče i ja poput budale krenuh za njim.
Vani mu ratobornost malo spasnu. Otvorili smo kućna vrata ključevima
koje nam je dao Jorgito i osvrnuli se; učini mi se da vidim Quima kako nas
promatra s prozora dnevnog boravka i gospođu Font na jednom prozoru
drugog kata. Ovo je nezgodno, primijeti Pancho. Nisam znao što odgovoriti.
Tko ga je tjerao da se razmeće?
– Angélica i ja smo raskrstili – reče mi, iskušavajući ključ za ključem i ne
nalazeći pravi.
U Camaru su sjedila trojica, a ne dvojica kako sam mislio. Pancho im
odlučno priđe i upita ih što hoće. Ostao sam nekoliko metara iza i njegovo
mi tijelo zakloni svodnikov lik. Niti sam ja njega mogao vidjeti, niti on
mene. No čuh mu glas, zvonak poput glasa kakva pjevača ranchera, bahat ali
ne posve neugodan, nimalo nalik onom koji bih mu ja dao, glas u kojem nije
bilo ni mrvice oklijevanja i koji je okrutno odudarao od Panchova, jer ovaj je
počeo mucati i govorio je preglasno, odveć se brzo primičući uvredi i
napadu.
I tad mi, nakon svih jutrošnjih događaja, sine da su ti ljudi opasni i
htjedoh reći Panchu da se vratimo u kuću. Ali on je već izazivao Alberta.
– Izađi iz auta, vole.
Alberto se nasmije. Dobaci nešto što nisam razumio. Suvozačeva vrata se
otvoriše i onaj drugi izađe iz kola. Bio je srednjeg rasta, vrlo tamne puti,
debeljuškast.
– Gubi se odavde, mali. – Nisam odmah shvatio da meni govori.
Onda vidjeh kako je Pancho zakoračio unatrag i Alberto je izašao iz kola.
Ono što se potom zbilo, bilo je prebrzo. Alberto priđe Panchu (izgledalo je
kao da ga ljubi) i on se skljoka na tlo.
– Ostavi ga, mali – reče mi crnomanjasti, nalakćen na krov automobila.
Nisam se obazro. Podigao sam Pancha i odvukao ga prema kući. Kad
smo stigli do ograde, osvrnuh se. Ona su se dvojica vratila u žuti Camaro i
učini mi se da se smiju.

104
 – Dobro te zviznuo, eh? – reče Jorgito, iskrsnuvši između grmlja.
– Gad je imao pištolj. Da sam se branio, pucao bi.
– To sam si i mislio.
Ja nisam vidio nikakav pištolj, no radije sam šutio.
Poveli smo Pancha u kuću. Kad smo već išli kamenim puteljkom koji
vodi do trijema, reče nam da želi u Maríjinu i Angélicinu kućicu, pa smo
pošli uokolo, kroz vrt. Ostatak dana bio je prilično bijedan.
Pancho se zaključao s Angélicom u kućici. Sluškinja je stigla kasno i latila
se čišćenja, smetajući svima oko sebe. Jorgito je htio otići k prijateljima, ali
ga roditelji nisu pustili. María, Lupe i ja kartali smo u kutu vrta, gdje smo
vodili naše prve razgovore. Načas mi se učini da ponavljamo radnje iz
vremena kad smo se tek upoznali, kad bi se Pancho i Angélica zatvorili u
kućicu i potjerali nas van, no sada je sve bilo drukčije.
Za objedom gospođa Font reče da želi razvod. Quim se nasmije i takne
prstom čelo kao da kazuje da mu je žena poludjela. Pancho se rasplakao.
Poslije je Jorgito upalio televizor i gledao s Angélicom dokumentarac o
paucima. Gospođa Font je poslužila kavu nama koji smo još bili u kuhinji.
Sluškinja prije odlaska najavi da sutra neće doći. Quim je popričao s njom u
dvorištu i dao joj omotnicu. María ga upita je li to bio poziv u pomoć.
Zaboga, kćeri, reče joj Quim, još uvijek nam nisu isključili telefon. Bio je to
njegov dar za kraj godine.
Ne sjećam se kad je Pancho otišao kući. Ne sjećam se kad sam odlučio
ostati tu noć ondje. Znam da me je Quim, nakon večere, odveo u stranu i
zahvalio mi.
– Nisam drugo od tebe ni očekivao, García Madero.
– Na raspolaganju sam vam – odvratih glupo.
– Haj’mo sad zaboraviti sve šale između nas dvojice i usredotočiti se na
obranu zamka.
Nisam shvatio o kojim šalama govori, no razumio sam što misli pod tim
zamkom. Samo šutke kimnuh.
– Bit će najbolje da djevojke spavaju u kući. Iz sigurnosnih razloga,
razumiješ. U trenucima pogibelji vojsku valja okupiti u jednoj utvrdi.
Složili smo se u svemu i te je noći Angélica spavala u gostinskoj sobi,
Lupe u boravku, a María u Jorgitovoj sobi. Ja sam odlučio spavati u
dvorišnoj kućici, možda u nadi da će me María posjetiti, no, nakon što smo
si zaželjeli laku noć i razdvojili se, dugo sam je i uzalud čekao, ležeći u
njenoj postelji, ovijen njenim mirisom, sa Sor Juaninim izabranim pjesmama
u ruci, iako nisam bio u stanju čitati, sve dok mi nije dojadilo i izašao sam

105
prošetati vrtom. Iz neke kuće u Calle Guadalajara ili u Avenidi Sonora
dopirao je prigušen žamor zabave. Popeh se na zid i provirih: žuti je
Camaro još stajao ondje, ali unutra nisam nikog vidio. Vratih se u kuću, gdje
je gorjelo svjetlo u boravku, i prislonivši uho na vrata, čuh nečije tihe
glasove. Nisam se usudio pokucati. Pa sam obišao kuću i ušao kroz kuhinju.
U boravku su, na kauču, sjedile María i Lupe. Mirisalo je po marihuani.
María je bila u crvenoj spavaćici, koja mi se isprva učini poput haljine, s
bijelim vulkanom, rijekom lave i zaselkom nadomak uništenja izvezenim na
grudima. Lupe još nije bila odjenula pidžamu, ako je i ima, u što sumnjam, i
bila je u minici i crnoj bluzi, razbarušene kose, što joj je pridavalo tajanstven
i privlačan izgled. Zašutjele su ugledavši me. Rado bih ih bio upitao o čemu
razgovaraju, no samo sam sjeo pored njih i objavio da su Albertova kola još
vani. Znale su to.
– Nikad nisam proveo tako čudan kraj godine – rekoh.
María upita jesmo li za kavu, a onda ustane i otiđe u kuhinju. Slijedio
sam je. Dok je čekala da voda zavre, zagrlih je odostrag i rekoh da želim
voditi ljubav. Nije odgovorila. Šutnja je znak pristanka, pomislih i poljubih
je u vrat i zatiljak. Maríjin me miris, miris od kojeg sam se već odvikavao,
toliko uspali da sam počeo drhtati. U hipu se odvojih od nje. Naslonjen na
kuhinjski zid, pobojah se da ću se još srušiti ili onesvijestiti i jedva sam se
pribrao.
– Imaš dobro srce, García Madero – reče mi ona izlazeći iz kuhinje i
noseći poslužavnik s tri šalice vruće vode, Nescafeom i šećerom. Slijedio
sam je poput mjesečara. Rado bih bio doznao što je time htjela reći, ali više
mi se nije obratila.
Ubrzo shvatih da im smetam. María i Lupe imale su o mnogočemu
razgovarati i sve mi to bijaše nerazumljivo. Načas mi se učini da govore o
vremenu, a časak poslije da je riječ o Albertu, opakom svodniku.
Kad sam došao do kućice, bijah toliko premoren da nisam ni upalio
svjetlo.
Otapkao sam do Maríjine postelje, vođen tek slabom svjetlošću što je
dopirala iz velike kuće ili iz dvorišta ili od mjeseca, ne znam, i odjeven se
svalih u postelju i učas zaspah.
Ne sjećam se koliko je bilo sati ni koliko sam dugo spavao, znam samo da
mi je bilo dobro i da sam se probudio prije zore, a neka me je žena milovala.
Nisam odmah shvatio da to nije María. Povjerovah da sanjam ili da sam
beznadno izgubljen u onoj zgradi s Rosario. Zagrlih je i potražih njezino lice
u tmuši. Bijaše to Lupe i smiješila se poput pauka.

106
31. PROSINCA

Novu smo godinu, štono riječ, dočekali u obitelji. Cijeli su dan navraćali
stari prijatelji. Ne mnogi. Jedan pjesnik, dva slikara, jedan arhitekt, mlađa
sestra gospođe Font, otac pokojne Laure Damián.
Pojavu ovog posljednjeg okružili su pretjerani i tajanstveni postupci.
Quim je, u pidžami i neobrijan, sjedio u boravku i gledao televiziju. Ja sam
otvorio, a gospodin je Damián ušao zaklonjen golemim strukom crvenih
ruža, koji mi preda stidljivom i nespretnom (ili nehajnom i zlovoljnom)
kretnjom. Dok sam odnosio cvijeće u kuhinju i tražio vazu ili što već da ga
odložim, čuh ga gdje govori Quimu o bijedi svagdašnjice. Zatim su
razgovarali o proslavama. Nisu više ono što su bile, reče Quim. Doista,
potvrdi otac Laure Damián. Ne trebaš mi ni govoriti. Sve je nekoć bilo bolje,
opet će Quim. Starimo, odvrati Laurin otac. I nato Quim izjavi nešto čudno:
ne znam, reče, kako ti uspijevaš preživjeti, ja bih već davno umro.
Uslijedio je dug muk, remećen tek dalekim glasovima gospođe Font i
njenih kćeri koje su u stražnjem dvorištu slagale pinatu41, a onda Laurin otac
zarida. Nisam mogao odoljeti znatiželji i izađoh iz kuhinje nastojeći biti tih,
suvišan oprez, jer njih dvojica bijahu utonuli u međusobno promatranje,
Quim, koji kao da se tek probudio, raskuštran i krmeljiv, s podočnjacima, u
izgužvanoj pidžami i napol ispalim papučama – ima nježna stopala, koliko
sam vidio, posve različita od stričevih, primjerice – a gospodin Damián, kak’
se veli, lica doslovce okupana suzama, iako su one tvorile tek dvije brazde
na obrazima, duboke brazde što kao da su progutale cijelo lice, sklopljenih
ruku, u naslonjaču nasuprot Quimu. Želim vidjeti Angélicu, kazao je. Prvo
obriši bale, upozori ga Quim. Gospodin Damián izvadi rupčić iz džepa
kaputića, otre oči i obraze i ispuše nos. Život je težak, Quime, reče najednom
ustajući i kao u snu se uputi u kupaonicu. Nije me ni pogledao.
Mislim da sam poslije bio neko vrijeme u dvorištu i pomagao gospođi
Font oko priprema za večeru koju je kanila prirediti te posljednje noći 1975.
Uvijek za Silvestrovo pozovem prijatelje na večeru, reče mi, to je već običaj,
iako bih je ove godine rado preskočila, nije mi do slavlja, znaš i sam, ali
treba biti jak. Rekoh joj da je otac Laure Damián u kući. Alvarito dođe svake
godine, veli da sam najbolja kuharica koju poznaje. Što će biti za večeru?,
upitah.
– Ah, sinko, pojma nemam, mislim da ću spraviti malo molea i onda idem
leći, nisam za velike proslave, ne misliš li?

107
 Pogledala me i prasnula u smijeh. Čini se da toj ženi nije baš bistro u
glavi. Potom je opet uporno zvonilo na vratima i gospođa Font me,
iščekujući časak, zamoli neka odem otvoriti. Prolazeći kroz boravak, vidjeh
Quima i Laurinog oca kako s čašom u ruci sjede na kauču i gledaju drugu
emisiju na televiziji. Posjetilac bijaše jedan od seljačkih pjesnika. Mislim da
je bio pijan. Upitao je gdje je gospođa Font i onda se zaputio ravno u
stražnje dvorište, gdje je stajala usred vijenaca i papirnatih meksičkih
zastavica, uklanjajući se tužnoj slici koju su tvorili Quim i otac Laure
Damián. Popeo sam se do Jorgitove sobe i odande vidjeh seljačkog pjesnika
kako se rukama hvata za glavu.
Telefon je, pak, stalno zvonio. Prvo je nazvala neka Lorena, bivša
pjesnikinja utrobnog realizma, da Maríju i Angélicu pozove na novogodišnji
tulum. Zatim je nazvao neki Pazov sljedbenik. Onda baletan po imenu
Rodolfo koji je htio govoriti s Maríjom, no ona je odbila javiti se i preklinjala
me je da mu kažem da nije kod kuće, što sam učinio ne misleći i bez užitka,
kao da sam već onkraj ljubomore, što bi, da je istina, bilo divno, jer
ljubomora ničem ne služi. Potom je nazvao glavni arhitekt iz Quimova
arhitektonskog ureda. Začudo, prvo je razgovarao s njim, a onda je htio čuti
Angélicu. Quim me, suznih očiju, zamoli neka je potražim i, dok je Angélica
govorila, ili prije, slušala, reče mi da je pjesništvo ono najljepše što čovjek
može raditi na ovoj prokletoj zemlji. Od riječi do riječi. Ja mu, da skratim
priču, povladih (mislim da sam rekao: koja dobra vibra, Quime, kretenskog
li odgovora). Poslije sam neko vrijeme bio u kućici sestara Font, pričajući s
Maríjom i Lupe ili, bolje reći, slušajući ih kako pričaju, dok sam razmišljao
kako i kada će završiti svodnikova opsada.
U vezi sinoćnje ševe s Lupe, sve je još ovijeno tajnom, iako moram reći
da se odavno nisam tako dobro proveo. U jedan smo imali privid objeda:
prvo smo ručali Jorgito, María, Lupe i ja, a onda, u pola dva, gospođa Font,
Quim, otac Laure Damián, seljački pjesnik i Angélica. Dok sam prao suđe,
čuh kako seljački pjesnik prijeti da će otići sukobiti se s Albertom, našto ga
gospođa Font opomene: ne budi telac, Julio. Zatim smo svi otišli u boravak
pojesti kolač.
Poslijepodne sam se otuširao.
Tijelo mi je puno masnica, ali ne znam od koga sam ih dobio, od Rosario
ili Lupe, u svakom slučaju, ne od Maríje, i to me, začudo, zaboljelo, iako bol
ni otprilike nije bila nepodnošljiva kao onda kad sam je upoznao. Na
grudima, tik ispod lijeve bradavice, imam modricu veličine šljive. Na
ključnoj kosti ogrebotine u obliku sićušnih perjanica dima. I na ramenima

108
sam otkrio par tragova.
Kad sam izašao, svi su pili kavu u kuhinji, neki sjedeći, neki stojeći.
María je bila zamolila Lupe da ispripovjedi o kurvi koju je Alberto zamalo
ugušio kurcem. Slušali su kao opčinjeni. Tu i tamo prekinuli bi Lupinu priču
uzvicima grozno, koja grozota, a jedan ženski glas (glas gospođe Font ili
Angélicin) čak reče strahotno, dok je Quim govorio ocu Laure Damián: vidiš
s kakvim smo elementom suočeni.
U četiri je otišao seljački pjesnik i nedugo zatim pojavila se sestra
gospođe Font. Pripreme za večeru se ubrzaše.
Između pet i šest zapljuštali su pozivi ljudi koji su se ispričavali što neće
doći, a u pola sedam gospođa Font izjavi da joj je svega dosta, brižne u plač i
zatvori se u svoju sobu.
U sedam je, uz Maríjinu i Lupinu pomoć, njezina sestra postavila stol i
uredila kuhinju za novogodišnju večeru. Ali nedostajali su neki sastojci i
krenula je po njih. Quim je načas pozva u radnu sobu, odakle je izašla s
omotnicom u ruci, vjerojatno novcem, i čuh kako joj govori neka je stavi u
torbicu, jer bi joj je inače oni iz žutog Camara mogli ukrasti. Sestra gospođe
Font kao da se isprva oglušila, no, otvarajući kućna vrata, ipak je spremi.
Jorgito i ja smo je, za svaki slučaj, otpratili do ograde. Camaro je još bio
ondje, ali nitko se unutra i ne pomaknu kad je prošla pored njih i zaputila se
prema Calle Cuernavaca.
U devet smo sjeli za večeru. Većina se uzvanika ispričala i pojavila se tek
jedna starija gospođa, Quimova sestrična, mislim, i neki visok, mršav čovo
koga su predstavili kao arhitekta, ili bivšeg arhitekta, kako se sam potrudio
naglasiti, kao i dva slikara što kao da su pala s Marsa. Gospođa je Font sišla
svečano odjevena i u pratnji sestre, koja joj je, vrativši se, u zadnji čas
pomogla dotjerati se, kao da joj nadgledanje priprema za večeru nije bilo
dovoljno. Kako se ponoć bližila, Lupe je postajala sve šutljivija i na kraju
reče da nema pravo večerati s nama i da će jesti u kuhinji, ali María se oštro
usprotivila i naposljetku je, nakon rasprave koju, iskreno, nisam razumio,
ipak sjela s nama za stol.
Večera je neobično započela.
Quim je ustao i kazao da želi nazdraviti. Pomislih da će nazdraviti svojoj
ženi, koja je, s obzirom na okolnosti, pokazala zavidnu čvrstinu, no zdravica
bijaše za me! Spomenuo je moju dob i moje pjesme, prisjetio se mog
prijateljstva s njegovim kćerima (pritom se zagledao u oca Laure Damián,
koji kimnu) i s njim, naših razgovora i nenadanih susreta na ulicama DF-a, i
okončao je govor, zapravo kratak, iako se meni činio beskonačan, moleći me

109
da mu, kad odrastem i postanem odgovoran građanin, ne sudim odveć
strogo. Kada je utihnuo, gorio sam od stida. María, Angélica i Lupe
zapljeskaše. Kao i zabludjeli slikari. Jorgito se skrio ispod stola, ali to kao da
nitko nije opazio. Gospođa Font, koju krišom pogledah, doimala se ojađena
poput mene.
Unatoč burnom početku, večera je ispala otužna i tiha. Gospođa Font i
njena sestra posvetile su se posluživanju, María jedva da je što i okusila,
Angélica je utonula u više sjetan nego mrzovoljan muk, Quim i Laurin otac
katkad bi obratili pozornost na arhitekta, koji je blago korio Quima, no
mahom bijahu odsutni; dva slikara razgovarala su jedan s drugim i tu i tamo
s ocem Laure Damián, koji, čini se, skuplja umjetnine, a María i Lupe, koje
su isprva djelovale najbolje raspoložene, ustale su pomoći pri posluživanju i
na kraju nestale u kuhinji. Sic transit gloria mundi, reče mi Quim s drugog
kraja stola.
Uto netko pozvoni i svi protrnusmo. María i Lupe provire iz kuhinje.
– Neka netko otvori – reče Quim, no nitko se i ne pomaknu.
Najzad sam ja ustao.
U vrtu je vladao mrak i kroz ogradu razabrah dva lika. Pomislih da su to
Alberto i onaj murjak. Nerazumno osjetih želju za tučnjavom i odrješito
krenuh prema njima. Ali kad sam prišao bliže, otkrih da su to Ulises Lima i
Arturo Belano. Nisu rekli zašto su došli. Nisu se iznenadili što me vide.
Sjećam se da sam pomislio: spašeni smo!
Hrane je bilo napretek i Ulisesa i Artura posjeli su za stol i gospođa Font
im je donijela večeru, dok su ostali jeli kolač ili razgovarali. Kada su
povečerali, Quim ih odvede u radnu sobu. Laurin otac pođe za njima.
Malo poslije Quim proviri kroz poluotvorena vrata i pozva Lupe. Mi u
boravku držali smo se kao na sprovodu. María mi reče neka je otpratim u
dvorište. Pričala je sa mnom neko vrijeme, koje mi se učini dugo iako nije
valjda prošlo ni pet minuta. To je zamka, kazala je. Potom smo oboje otišli u
Quimovu radnu sobu.
Začudo, glavnu je riječ vodio Álvaro Damián. Sjedio je na Quimovoj
stolici (ovaj je stajao u kutu) i potpisivao više čekova na donosioca. Belano i
Lima su se smiješili. Lupe je djelovala zabrinuto, ali i pomireno. María upita
oca Laure Damián što su naumili. On podigne pogled s čekovne knjižice i
odgovori da treba što prije riješiti to s Lupe.
– Idem na sjever, mana – reče joj Lupe.
– Što?
– Eto, s njima, kolima tvog oca.

110
 Shvatih da su Quim i Laurin otac nagovorili moje prijatelje neka uzmu
Lupe sa sobom i odvedu je kamo god žele, i tako prekinu opsadu kuće.
Najviše me iznenadilo to što im je Quim posudio Impalu, to zbilja nisam
očekivao.
Lupe i María otišle su po stvari. Slijedio sam ih. Lupin je kovčeg bio
gotovo prazan, jer je u bijegu iz hotela zaboravila većinu odjeće.
Na televiziji je otkucala ponoć i svi smo se počeli grliti. María, Angélica,
Jorgito, Quim, gospođa Font, njena sestra, otac Laure Damián, arhitekt,
slikari, Quimova sestrična, Arturo Belano, Ulises Lima, Lupe i ja.
U jednom trenutku više nitko nije znao koga grli i je li ga već prije
zagrlio.
Do deset su se, onkraj ograde, vidjeli obrisi Alberta i njegovih razbijača.
U jedanaest ih više nije bilo i Jorgito je čak skupio hrabrost i izašao u vrt,
uzverao se na zid i preletio pogledom po ulici. Otišli su. U dvanaest i četvrt
svi smo se odšunjali u garažu i započelo je opraštanje. Zagrlio sam Belana i
Limu i upitao ih što će biti s utrobnim realizmom. Nisu odgovorili. Zagrlih
Lupe i rekoh joj neka se čuva. Zauzvrat me poljubila u obraz. Quimov je
automobil najnoviji Ford Impala, bijele boje, i on i njegova žena upitaše tko
će voziti, kao da su se u zadnji čas pokajali.
– Ja – odgovori Ulises Lima.
Dok mu je Quim tumačio neke osobitosti automobila, Jorgito reče neka
požurimo jer se Lupin svodnik upravo vratio. Načas svi zagrajaše, a gospođa
Font zavapi: koja sramota, dotle smo došli. Potrčao sam u kućicu sestara
Font, zgrabio svoje knjige i vratio se. Motor je već bio upaljen i svi kao da su
se okamenili.
Vidjeh Artura i Ulisesa na prednjim sjedalima, i Lupe odostraga.
– Netko mora otvoriti ulična vrata – reče Quim.
Ja se ponudih.
Stajao sam na pločniku kad su se upalila Camarova i Impalina svjetla.
Bijaše kao u kakvu znanstveno-fantastičnom filmu. Dok su jedna kola
izlazila iz dvorišta, druga su prišla, kao privučena magnetom ili zlom kobi,
što je prema starim Grcima jedno te isto.
Čuh glasove, zvali su me, pored je prošao Quimov automobil, vidjeh
Albertov lik kako izlazi iz Camara i u skoku je bio kod kola mojih prijatelja.
Pratioci mu doviknu neka razbije Impalin prozor. Zašto ne ubrza?, pomislih.
Lupin svodnik počne nogom udarati po vratima. Vidjeh Maríju kako kroz
vrt dolazi k meni. Vidjeh lica revolveraša u Camaru. Jedan je pušio cigaru.
Vidjeh Ulisesovo lice i ruke što su se kretale po upravljačkoj ploči. Vidjeh

111
Belanovo lice, ravnodušno je piljio u svodnika, kao da ga se cijela stvar ne
tiče. Vidjeh Lupe kako rukama prekriva lice. Pomislih da prozorsko staklo
neće izdržati nov udarac i u hipu se nađoh uz Alberta. Zatim ga vidjeh kako
posrče. Vonjao je po žestici, zacijelo su i oni slavili Novu godinu. Vidjeh
svoju desnu ruku (jedinu slobodnu, jer u drugoj sam držao knjige) što je
iznova sunula u svodnikovo tijelo i ovaj je put pao. Čuh glasove iz kuće, no
nisam se okrenuo. Tresnuh nogom tijelo na tlu i vidjeh da Impala konačno
kreće. Vidjeh kako razbijači izlaze iz Camara i idu prema meni. Vidjeh da
me Lupe gleda iz automobila i otvara vrata. Spoznah da sam oduvijek želio
otići.42 Uđoh i, prije negoli sam uspio zatvoriti, Ulises naglo ubrza. Čuh
pucanj ili nešto slično pucnju. Kurvini sinovi, pucaju na nas, reče Lupe.
Okrenuh se i kroz stražnji prozor vidjeh sjenu nasred ulice. U toj sjeni,
uokvirenoj strogo pravokutnim Impalinim prozorom, sabirala se sva tuga
svijeta. To je vatromet, čuh kako kaže Belano, dok su kola poskočila i
ostavila za sobom kuću sestara Font, žuti Camaro, Calle Colima i, časak
poslije, već smo bili u Avenidi Oaxaca, zaputivši se prema sjeveru DF-a.

112
 II

Divlji detektivi

(1976.-1996.)

113
 1
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Ay, dečki, rekoh im, baš
lijepo da ste došli, uđite, samo uđite, kao da ste u svojoj kući, i dok su oni išli
niz hodnik, zapravo tapkali, jer je hodnik mračan i žarulja je bila pregorjela
a nisam je promijenio (još je nisam promijenio), ja sam veselo poskakujući
požurio u kuhinju i uzeo odande bocu mezcala Los Suicidas43, mezcalita koji
prave jedino u Chihuahui, ograničena proizvodnja, da, da, i koji sam do
1967. poštom primao po dvije boce na godinu. Kad sam se vratio, momci su
u boravku promatrali moje slike i proučavali neke knjige i morao sam im
ponoviti koliko me raduje taj posjet. Tko vam je rekao gdje živim? Germán,
Manuel, Arqueles44? A oni me pogledaše kao da ne razumiju i potom jedan
odgovori List Arzubide, a ja im rekoh ali dajte, sjednite, ah, Germán List
Arzubide, moj brat, uvijek me se sjeti, je li još onakav orijaš i dobričina? A
dečki slegnu ramenima i odvrate da, jasno, neće se valjda smanjiti, ne?, no
oni samo rekoše da i onda ih ponudih hajde, kušat ćemo ovaj mezcalito i
pružih im čaše, a oni su piljili u bocu kao da se boje da bi iz nje mogao
izletjeti zmaj i ja se nasmijah, ali nisam se smijao njima, smijao sam se od
šušte sreće, od zadovoljstva što su ondje, a jedan me upita zove li se mezcal
tako kako tu piše i kroz smijeh mu dodah bocu, znao sam da će ih ime
prepasti, i malčice se udaljih da ih bolje vidim, Bog ih blagoslovio, kako su
mladi bili, s kosom do ramena i natovareni knjigama, koje su mi uspomene
budili, i nato će jedan señor Salvatierra, jeste li sigurni da ovo ne ubija, a ja
rekoh ni govora, pa to je životvorna vodica, zdrava da zdravija biti ne može,
hajde, samo hrabro, i da dam primjer, natočim si čašu i jednim je gutljajem
ispijem do pola, i zatim ulijem njima a vražji si klinci tek ovlaže usne, no
onda im se ipak svidjelo i potegnuli su muški. Eh, momci, kako je?, upitah, a
jedan od njih, Čileanac, izjavi da u životu nije čuo za mezcal zvan Los
Suicidas, što mi zazvuči malo umišljeno, jer u Meksiku ima barem dvjesto
vrsta mezcala i teško ih je sve poznavati, osobito ako nisi odavde, ali jasno,

114
dečko to nije znao, a drugi reče dobar je i primijeti da ni on nije čuo za nj, pa
sam im morao objasniti kako se čini da taj mezcal više ne proizvode, tvornica
je pala pod stečaj, ili je spaljena, ili su je prodali kao punionicu za Refrescos
Pascual, ili, pak, novim vlasnicima taj naziv nije zvučao odveć probitačno. I
neko smo vrijeme šutjeli, oni stojeći, ja sjedeći, pijući i uživajući u svakoj
kaplji mezcala Los Suicidas i misleći tko se sjeća o čemu. I tad jedan veli señor
Salvatierra, željeli bismo razgovarati o Cesárei Tinajero. A drugi: i o
časopisu Caborca. Ti lupeži. Umovi i jezici bijahu im skroz povezani. Jedan bi
mogao početi govoriti i stati usred priče, a drugi dovršiti rečenicu ili misao
kao da je njegova. A kad su spomenuli Cesáreu, pogledah ih kao kroz zastor
od gaze, bolničke gaze, i rekoh im ne zovite me señor, momci, zovite me
Amadeo, kao moji prijatelji. A oni će u redu, Amadeo. I opet spomenu
Cesáreu Tinajero.

Perla Avilés, Calle Leonardo da Vinci, Colonia Mixcoac, Ciudad de

México, siječanj 1976. Govorit ću o 1970. Upoznala sam ga 1970., u srednjoj
školi Porvenir, u Talismánu, oboje smo je neko vrijeme pohađali. On od
1968., kada je došao u Meksiko, a ja od ‘69., iako se do ‘70. nismo upoznali. Iz
razloga koji nisu važni oboje smo na neko vrijeme napustili školu. On iz
financijskih razloga, mislim, a ja zbog unutarnjeg previranja. No potom sam
se vratila, a i on se vratio ili su ga roditelji prisilili da se vrati, i tad smo se
upoznali. Govorim o 1970. Ja sam bila najstarija u razredu, navršila sam
osamnaest i trebala sam već ići na faks, a ne u srednju, ali ondje sam bila, u
Porveniru, i jednog se jutra, nastava je već trajala, pojavio, i odmah sam ga
zapazila, nije bio nov učenik, imao je prijatelje, i bio je godinu mlađi od
mene, iako je i on ponovio razred. U to je doba živio u Coloniji Lindavista,
no koji mjesec poslije njegovi su se preselili u Coloniju Nápoles. Sprijateljili
smo se. Prvih dana, dok sam skupljala hrabrost da mu priđem, gledala sam
ga kako u dvorištu igra nogomet, obožavao je nogomet, i ja bih ga gledala sa
stubišta i doimao mi se divan, najljepši dečko kojeg sam ikad vidjela. U školi
je duga kosa bila zabranjena, ali on je nosio dugu kosu i kad je igrao
nogomet, svukao bi košulju i igrao gol do pasa. Izgledao mi je baš poput
onih Grka iz časopisa o grčkoj mitologiji, a katkad (na satu, kad se činilo da
spava) poput katolička sveca. Promatrala sam ga i nisam tražila više. Nije
imao mnogo prijatelja. Poznavao je mnoge, istina, smijao se s mnogima
(uvijek se smijao), zezao se, no prijatelja je imao malo, ili nijednog. Nije bio
dobar učenik. U kemiji i fizici bio je izgubljen. To me je čudilo jer nisu tako

115
teške, dovoljno je malo pozornosti da ih se svlada, dovoljno je malo učiti, ali
bilo je očito da on gotovo uopće ne uči i da su mu na satu misli drugdje.
Jednom mi je prišao, sjedila sam na stubištu i čitala comtea de
Lautréamonta, i upitao znam li čiji je Porvenir. Toliko sam se uplašila da
nisam znala odgovoriti, mislim da sam zinula, ali nisam pustila ni glasa, lice
mi se iskrivilo, a možda sam i zadrhtala. Bio je bez košulje, nosio ju je u ruci,
u drugoj je držao naprtnjaču s bilježnicama, naprtnjaču punu prašine, i
gledao me s osmijehom na usnama, a ja sam gledala znoj na njegovim
grudima koji se vrtoglavo brzo sušio na vjetru ili zraku (što nije isto) kasnog
poslijepodneva, nastava je već bila završila, ne znam što sam ondje radila,
čekala nekog, prijatelja ili prijateljicu, iako je to slabo vjerojatno jer ni ja
nisam imala mnogo prijatelja, možda sam ostala samo da ga vidim kako igra
nogomet, sjećam se da je nebo bilo vlažno, sjajnosivo, i da je bilo hladno ili
sam barem ja osjetila studen. Sjećam se i da su se čuli tek udaljeni koraci,
prigušen smijeh, prazna škola. Zacijelo je pomislio da ga prvi put nisam čula
i ponovio je pitanje. Ne znam čija je, rekoh mu, ne znam čak ni ima li škola
vlasnika. Jasno da ga ima, kazao je, to je Opus Dei. Bit će da mu je moj
odgovor zvučao idiotski, jer rekoh da ne znam što je Opus Dei. Katolička
sljedba koja je sklopila ugovor s vragom, reče mi kroz smijeh. Tad sam
shvatila i primijetih da meni religija ne znači mnogo i da znam da Porvenir
pripada Crkvi. Ne, reče on, bitno je kojem dijelu Crkve pripada. Opusu Dei.
A tko su ti iz Opusa Dei?, upitah ga. Sjeo je pored mene i dugo smo
razgovarali, i bilo mi je teško jer nije htio obući košulju, a postajalo je sve
hladnije. Iz toga prvog razgovora pamtim ono što je rekao o svojim
roditeljima: rekao je da su lakovjerni i da je i sam lakovjeran, kao i da su
neuki (roditelji i on) i budalasti, jer sve dosad nisu uvidjeli da je škola
Opusova. Tvoji roditelji znaju tko je tu glavni?, upita me. Moja je majka
umrla, rekoh, a otac ne zna i ne zanima ga. A ni mene ne zanima, samo
želim završiti srednju i upisati se na fakultet. Što ćeš studirati?, upitao je.
Književnost. I tad mi reče da je pisac. Gle, baš zgodno, reče mi, ja sam pisac.
Ili tak’ nešto. Ne pridajući tome važnost. Jasno, mislila sam da me zeza.
Tako je počelo naše prijateljstvo. Meni je bilo osamnaest, a on je netom bio
navršio sedamnaest. Od petnaeste je živio u Meksiku. Jednom sam ga
pozvala na jahanje. Moj je otac imao zemlju u Tlaxcali i kupio je konja. On je
govorio da dobro jaše i rekoh mu u nedjelju idem s ocem u Tlaxcalu, dođi s
nama ako želiš. Koja je ono bila pustoš! Otac je podigao kućicu od ćerpiča s
krovom od trstike, okruženu sasušenom zemljom obraslom šipragom, i to je
bilo sve. Kad smo stigli, pogledao je uokolo s osmijehom, kao da kaže i

116
mislio sam si da ne idemo na otmjen posjed, ali ovo je previše. Čak sam se ja
postidjela zbog očeve zemlje. Jer ondje nije bilo ničeg, čak ni sedla, a konja
su mu čuvali susjedi. Dok je otac otišao po konja, prošetali smo po onome
kršu. Htjela sam mu govoriti o knjigama koje sam pročitala i za koje sam
znala da ih ne poznaje, no jedva me je i slušao. Hodao je i pušio, hodao i
pušio, a krajolik je vazda bio isti. Sve dok nam otac nije potrubio i zatim je
stigao čovjek koji je čuvao konja, vodeći ga za uzdu. Kad smo se vratili do
kućice, otac i taj čovjek već su se bili odvezli, riješiti neko pitanje, a konj nas
je, privezan, čekao. Hajde ti prvi, rekoh mu. Ne, odgovorio je (vidjelo se da
su mu misli drugdje), prvo ti. Nisam htjela raspravljati, uzjahala sam i
odmah krenula trkom. Kad sam se vratila, sjedio je na tlu, oslonjen na zid
kućice, i pušio. Izvrsno jašeš, rekao mi je. Onda je ustao, prišao konju,
primijetio da nije navikao jahati bez sedla, no ipak se popeo na nj, u skoku, a
ja mu pokazah smjer, rekoh mu da je ondje rijeka, ili prije, korito rijeke, koje
je sad suho, ali za kiše se ispuni vodom i lijepo je, potom je odjurio. Dobro je
jahao. Ja sam dobra jahačica, no on je jednako dobar ili čak bolji, ne znam,
tada mi se činio bolji, galopirati bez stremena je teško, a on je jezdio
priljubljen uz leđa konja sve dok nije iščeznuo. Čekajući ga, brojila sam
opuške koje je ugasio uz kućicu i poželjeh naučiti pušiti. Satima poslije, dok
smo se vraćali očevim kolima, on je sjedio naprijed, ja otraga, reče mi da
ispod one zemlje jamačno leži zakopana neka piramida. Sjećam se da je otac
svrnuo pogled s ceste i upro ga u nj. Piramide? Da, odgovori on, bit će da je
pod zemljom mnoštvo piramida. Otac nije ništa rekao. Iz tmuše stražnjeg
sjedala, upitah ga zašto to misli. Nije mi odgovorio. Poslije smo pričali o
drugom, no ja sam još razmišljala odakle mu to o piramidama. Mislila sam
na piramide. Mislila sam na očev kamenjar, i mnogo poslije, kad se više
nismo viđali, uvijek kad bih se vratila na tu pustu zemlju mislila bih na
zakopane piramide, na jedini put kad sam ga vidjela jahati povrh piramida,
a zamišljala sam ga i u kućici, kada je ostao sam i zapalio.

***

Laura Jáuregui, Tlalpan, Ciudad de México, siječanj 1976. Prije nego što
sam ga upoznala, hodala sam sa Césarom, Césarom Arriagom, a Césara sam
srela na pjesničkoj radionici u Torre de Rectoriji na UNAM-u, ondje sam
upoznala Maríju Font i Rafaela Barriosa, kao i Ulisesa Limu, koji se tada nije
zvao Ulises Lima, ne znam, možda se već zvao Ulises Lima, ali mi smo ga

117
zvali pravim imenom, Alfredo nešto, a upoznala sam i Césara i zaljubili smo
se ili smo mislili da smo zaljubljeni i oboje smo surađivali u Ulisesovu
časopisu. To je bilo potkraj 1973., ne znam točno kad, tih je dana mnogo
kišilo, to pamtim jer smo uvijek mokri dolazili na sastanke. I onda smo
napravili časopis, Lee Harvey Oswald, kojeg li imena, u arhitektonskom
uredu gdje je radio Maríjin tata, bijahu to divna poslijepodneva, pili smo
vino i jedna bi od nas uvijek donijela sendviče, Sofía, María ili ja, dečki
nikad ništa nisu donijeli, iako jesu, u početku jesu, no poslije su oni koji su
donosili hranu, oni najuljudniji, polako napuštali časopis, barem ih više nije
bilo na sastancima, a zatim se pojavio Pancho Rodríguez i sve je otišlo k
vragu, barem što se mene tiče, ali ipak sam ostala, još sam se družila s njima,
najviše zbog Césara, najviše zbog Maríje i Sofije (s Angélicom se nikad
nisam zbližila, stvarno zbližila), a ne jer bih željela da mi objave pjesme, u
prvom broju nisu ništa objavili, u drugome je trebala izaći jedna moja
pjesma, Lilith se zvala, ali na kraju ne znam što se dogodilo i nisu je objavili.
No Césaru je izašla jedna pjesma u Leeju Harveyu Oswaldu, zvala se Laura i
César, kako nježno, ali Ulises je izmijenio naslov (ili je nagovorio Césara da
ga izmijeni) i na kraju se zvala Laura & César, takve je stvari radio Ulises
Lima.
Dobro, prvo sam upoznala Césara i Laura & César postali su cura i dečko
ili nešto slično. Jadni César. Imao je svijetlosmeđu kosu i bio je prilično
visok. Živio je s bakom (roditelji su mu živjeli u Michoacánu) i s njim sam
imala svoja prva zrela spolna iskustva. Ili točnije, svoja posljednja
mladalačka spolna iskustva. Ili pretposljednja, kad bolje razmislim. Išli smo
u kino, kojiput i u kazalište, u to sam se doba upisala u Školu suvremenog
plesa i katkad bi me César otpratio. Ostalo smo vrijeme provodili u dugim
šetnjama, u razgovorima o knjigama koje smo čitali ili bismo jednostavno
bili zajedno. I to je potrajalo nekoliko mjeseci, tri ili četiri ili čak devet, ne
više od devet, i jednog sam dana prekinula s njim, to jasno pamtim, ja sam
rekla da je gotovo, iako ne znam više točno zašto, i sjećam se da je César to
dobro primio, složio se sa mnom, on je tada bio na drugoj godini medicine,
ja sam netom krenula na Filozofski fakultet, i tog poslijepodneva nisam išla
na predavanje, otišla sam k Maríji, morala sam razgovarati s nekom
prijateljicom, mislim, oči u oči, ne telefonski, a kad sam stigla u Colimu,
pred Maríjinu kuću, vrtna su vrata bila otvorena i to me je malo začudilo, ta
vrata uvijek bijahu zatvorena, mušice Maríjine mame, i ušla sam, pozvonila,
vrata su se otvorila i neki lik kojeg nikad prije nisam vidjela upitao me je

118
koga tražim. Bijaše to Arturo Belano. Bila mu je tada dvadeset i jedna, bio je
vitak i dugokos i nosio je grozne naočale, iako je zapravo dobro vidio, bio je
samo malčice kratkovidan, ali naočale su svejedno bile grozne. Razmijenili
smo tek nekoliko riječi, bio je s Maríjom i s nekim pjesnikom Aníbalom koji
je u to doba bio lud za Maríjom, no kad sam stigla, oni su se već opraštali.
Istog sam ga dana ponovo vidjela. Cijelo sam poslijepodne pričala s
Maríjom, a onda smo otišle u grad kupiti neki rubac, čini mi se, još
razgovarajući (prvo o Césaru & Lauri, zatim o svemu što je bilo i što će biti) i
završile smo na kapučinu u kafiću Quito, gdje se María trebala naći s
Aníbalom. Oko devet navečer pojavio se Arturo. Ovog je puta bio sa
sedamnaestogodišnjim Čileancem po imenu Felipe Müller, svojim najboljim
prijateljem, vrlo visokim, plavokosim momkom koji bi jedva ikad i
progovorio i koji je posvuda slijedio Artura. I sjeli su k nama, jasno. A poslije
su došli drugi pjesnici, malo stariji od Artura, nijedan od njih utrobni realist,
između ostalog jer utrobnog realizma još nije ni bilo, pjesnici poput Aníbala,
koji su se družili s Arturom prije nego što je otišao u Cile, dakle, koji su ga
poznavali od njegove sedamnaeste, u biti novinari i činovnici, taj tužan soj
ljudi koji nikad ne napušta središte grada, izvjesne dijelove središta, junaci
jada u području omeđenu Avenidom Chapultepec, na jugu, i Reformom, na
sjeveru, piskarala El Nacionala, korektori Excelsiora, službenici ministarstava,
koji se nakon posla sele u Bucareli i ondje pružaju svoje pipke i zelene
listiće. I iako su, kako rekoh, tužni, te smo se večeri mnogo smijali, valjali
smo se od smijeha. A zatim smo prošetali do autobusne postaje, María,
Aníbal, Felipe Müller, Gonzalo Müller (Felipeov brat, koji će ubrzo otići iz
Meksika), Arturo i ja. I svi smo se osjećali vrlo sretni, ja sam već posve
zaboravila na Césara, María je gledala zvijezde koje su čudesno treperile na
nebu DF-a, poput holograma, i sam je naš hod bio Ijubak, vrlo polagan, kao
da smo napredovali i uzmicali, odgađajući trenutak kad ćemo neminovno
stići na postaju, neko smo vrijeme svi promatrali nebo (zvijezde koje je
María imenovala), iako mi je, mnogo poslije, Arturo priznao da on nije
gledao zvijezde nego svjetla po stančićima, majušnim poput potkrovnica u
Calle Versalles, ili u Lucerni, ili u Calle Londres, i da je spoznao kako ga
ništa ne bi učinilo sretnijim nego biti sa mnom u kojem od tih stančića i
večerati pogače s vrhnjem kupljene kod nekog pečenjara u Bucareliju. No
tad mi to nije rekao (smatrala bih ga ludim), kazao je da bi rado pročitao
moje pjesme, kazao je da obožava zvijezde, one s Južne i one sa Sjeverne
polutke, zatražio me broj telefona.
Dala sam mu ga i idućeg je dana nazvao. I dogovorili smo se naći, ali ne

119
u gradu, rekla sam mu da moram ostati doma, u Tlalpanu, i učiti, a on
odgovori savršeno, doći ću k tebi, tako ću vidjeti Tlalpan, a ja mu rekoh
nema se što vidjeti, morat ćeš ići metroom, a onda jednim, pa drugim
autobusom, i ne znam zašto sam pomislila da će zalutati i rekoh mu čekaj
me na postaji metroa, a kad sam stigla, sjedio je na kutijama za voće,
oslonjen o stablo, zbilja najbolje mjesto koje je mogao naći. Baš si srećković,
rekoh mu. Da, odgovorio je, prati me sreća. I tog mi je dana pričao o Čileu,
ne znam je li sam od sebe ili sam ga ja zamolila, iako je zapravo govorio
nesuvislo, a pričao mi je i o Gvatemali i Salvadoru, proputovao je cijelu
Latinsku Ameriku, barem sve zemlje duž obale Tihog oceana, i poljubili smo
se prvi put, i zatim smo podugo bili zajedno, čak smo zajedno i živjeli, a
poslije se dogodilo što se dogodilo, to jest, prekinuli smo i ja sam se vratila
majci i upisala biologiju (nadam se da ću jednom biti dobar biolog, da ću se
usavršiti u biogenetici), a s Arturom su se počele zbivati čudne stvari. Tada
se rodio utrobni realizam, isprva smo svi mislili da je riječ o šali, no potom
smo shvatili da nije. A kad smo shvatili da nije, neki od nas su se priklonili i
postali utrobni realisti, iz inercije, bit će, ili jer je bilo toliko nevjerojatno da
se činilo moguće, ili zbog prijateljstva, da odjednom ne izgubiš sve prijatelje,
iako ga u biti nitko nije uzimao ozbiljno, uistinu ozbiljno.
U to sam doba već stjecala nove prijatelje na faksu i sve sam rjeđe viđala
Artura i njegovo društvo, mislim da je jedina koju bih nazvala i s kojom bih
katkad izašla bila María, ali čak se i moje prijateljstvo s Maríjom polako
hladilo. No uvijek sam više-manje znala što Arturo radi, i mislila sam: pa
kakve mu gluposti padaju na um, kako može vjerovati u te budalaštine, i
jedne noći kad nisam mogla zaspati, sinu mi da je sve to poruka za me.
Način da mi kaže nemoj me ostaviti, gle što sam kadar učiniti, ostani sa
mnom. I tad uvidjeh da je taj momak u dnu duše nitkov. Jer jedno je
zavaravati sebe, a posve drugo obmanjivati sve ostale. Cijeli je utrobni
realizam bio ljubavno pismo, bezumno kočoperenje blesave ptice na
mjesečini, zapravo prilično otrcan i beznačajan.
Ali htjela sam reći nešto drugo.

***

Fabio Ernesto Logiacomo, uredništvo časopisa La chispa, ugao Calle

Independencia i Luisa Moye, Ciudad de México, ožujak 1976. Stigao sam u
Meksiko u studenom 1975. Došao sam iz drugih latinskoameričkih zemalja,
gdje sam uglavnom živio od danas do sutra. Bile su mi dvadeset i četiri i

120
moja se sreća počinjala mijenjati. To je u Latinskoj Americi čest slučaj, radije
ne bih tražio druga objašnjenja. Tavorio sam u Panami, kad saznah da sam
osvojio pjesničku nagradu Case de las Américas45. Silno sam se razveselio.
Nisam imao ni kinte, a s dolarima od nagrade moći ću se najesti i kupiti
kartu za Meksiko. No zanimljivo je da se te godine nisam bio prijavio na
natječaj Case de las Américas.. Kunem se. Godinu prije poslao sam im
knjigu koja nije zaslužila ni bijedan redak pohvale. I onda te godine
odjednom saznam da sam osvojio nagradu i novac. Prva mi je pomisao bila
da mi se privida. Iskreno, gladovao sam, a kad čovjek gladuje katkad mu se
počne priviđati. Zatim pomislih da je možda riječ od drugom Logiacomu, ali
previše se toga poklapalo: drugi Argentinac Logiacomo, drugi
dvadesetčetverogodišnji Logiacomo, drugi Logiacomo koji je napisao zbirku
pjesama s istim naslovom kao i ja. Dobro. To se u Latinskoj Americi događa i
nema smisla razbijati glavu tražeći razumno objašnjenje kad ono katkad ne
postoji. Srećom, ja sam bio taj koji je osvojio nagradu i točka. Poslije su mi
oni iz Case rekli da im se knjiga bila zagubila i slično.
Tako sam doputovao u Meksiko, u DF, i nedugo poslije, nazvao me je taj
momak i rekao da me želi intervjuirati ili takvo što, ja sam čuo intervjuirati. I
jasno, pristao sam, jer, iskreno, bijah prilično osamljen i izgubljen, nisam
znao nijednog mladog meksičkog pjesnika i taj mi je intervju ili što već
zvučao sjajno. Pa smo se istoga dana našli, a kad sam stigao na zakazano
mjesto, ispalo je da me ne čeka jedan nego četvorica pjesnika i da je ono što
zapravo žele rasprava, trosmjeran razgovor koji će objaviti u jednom od
najboljih meksičkih časopisa. Razgovor će voditi Meksikanac (jedan od njih),
Čileanac (drugi) i Argentinac, ja. Ona će dvojica viška samo slušati. Tema:
stanje u novom latinskoameričkom pjesništvu. Dobra tema. Pa im rekoh
odlično, ja sam spreman, potražimo kakav miran kafić i počnimo.
Donijeli su podešen magnetofon, no u ključnom trenutku oprema im je
zakazala. Sve iznova. Trajalo je to kojih pola sata, popio sam dvije kave s
mlijekom, oni su platili. Vidjelo se da im je to strano, mislim, magnetofon, to
jest, govoriti o poeziji pred magnetofonom, to jest, srediti misli i jasno ih
izražavati. Pokušali smo još dva-tri puta, ali nije išlo. Zaključismo da je
najbolje da svak napiše čega se sjeti, a poslije ćemo to povezati. Na kraju
smo razgovor vodili samo Čileanac i ja, ne znam što je bilo s Meksikancem.
Ostatak poslijepodneva proveli smo šećući. I dogodila mi se zanimljiva
stvar s tim dečkima, ili s kavom kojom su me počastili, opažao sam kod njih
nešto čudno, kao da su bili prisutni, a opet i nisu, ne znam kako to opisati,
bijahu prvi mladi meksički pjesnici koje sam sreo i možda mi je zato bilo

121
čudno, no prethodnih sam mjeseci bio upoznao mlade peruanske pjesnike,
mlade kolumbijske pjesnike, mlade pjesnike iz Paname i Kostarike i nisam
to osjetio. Imao sam iskustva s mladim pjesnicima, i tu se zbivalo nešto
čudno, nešto je falilo, srodnost, muško zajedništvo u idealima, otvorenost
koja predvodi svako zbližavanje latinskoameričkih pjesnika. I u jednom
trenutku, pamtim to kao kakvo zagonetno pijanstvo, počeh govoriti o svojoj
knjizi, o vlastitim pjesmama i tko zna zašto sam im ispričao ono o pjesmi o
Danielu Cohn-Benditu46, pjesmi ni boljoj ni goroj od ostalih iz moje zbirke
nagrađene na Kubi, a koju ipak nisu uvrstili u knjigu, vjerojatno smo
razgovarali o dužini, o broju stranica, ta dvojica (Čileanac i Meksikanac)
pišu silno duge pjesme, tako mi rekoše, ja ih još nisam bio čitao, mislim da
čak imaju teoriju o dugim pjesmama, zovu ih pjesme-romani, bit će da je
zamisao potekla od nekih Francuza, ne sjećam se točno, i ispričah im,
stvarno ne znam zbog čega, ono o pjesmi o Cohn-Benditu i jedan me od njih
upita zašto nije u knjizi i odgovorih mu jer su je oni iz Case de las Américas
odlučili izostaviti, a Meksikanac će pa valjda su te tražili dopuštenje, a ja ne,
nisu tražili dopuštenje, zar su je ispustili bez tvog znanja?, upita on, da,
rekoh, zapravo me nisu mogli naći, a Čileanac će a zašto su je ispustili?, i
rekoh im ono što su mi kazali u Casi de las Américas, da je nedugo prije
Cohn-Bendit dao neke izjave protiv Kubanske revolucije, samo zato?,
uzvikne Čileanac, pretpostavljam, odvratih, iako ni pjesma nije baš
bogznašto (tikvan, pa što su mi ti klinci usuli u kavu da se onako
razbrbljam?), duga jest, ali nije baš bogznašto, a Meksikanac će koji gadovi,
no rekao je to blagim glasom, zbilja, bez gorčine, kao da u biti shvaća što su
sve Kubanci morali proći prije negoli su mi osakatili knjigu, kao da mu se u
biti ne da prezirati ni mene niti drugove iz Havane.
Književnost nije bezazlena, znam to od svoje petnaeste. I sjećam se da
sam to tad pomislio, ali ne i jesam li im i rekao. A ako jesam, kojim
povodom. I zatim se šetnja (no tu moram pojasniti da nas više nije bilo
petero nego trojica, Meksikanac, Čileanac i ja, druga su dva Meksikanca
isparila pred vratima čistilišta) pretvorila u svojevrsno tumaranje oko zidina
pakla.
Sva smo trojica šutjeli, kao da smo zanijemjeli, no tijela su nam se kretala
kao u ritmu nečeg, kao da nas nešto pomiče po tome neznanu prostoru i
tjera nas na ples, tih, sinkopiran hod, dopustite li izraz, i tad sam doživio
priviđenje, zacijelo ne prvo toga dana, a ni posljednje: perivoj kroz koji smo
išli rastvorio se u svojevrsno jezero, a jezero se rastvorilo u svojevrstan slap i
od slapa nasta rijeka što je tekla preko svojevrsnog groblja, i sve, jezero, slap,

122
rijeka, groblje, bijaše tiho i zagasitozeleno. I pomislih jedno od dvojeg: ili
gubim razum, teško jer uvijek sam bio priseban, ili su me ovi zujani
drogirali. I rekoh im stanite, stanite čas, nije mi dobro, moram počinuti, a
oni odvratiše nešto, nisam čuo što, vidjeh samo da mi prilaze i osvijestih da
zvjeram na sve strane kao da tražim ljude, kao da tražim svjedoke, ali nikog
nije bilo, hodali smo kroz šumu, i sjećam se da sam upitao koja je to šuma, a
oni će Chapultepec, i zatim su me odveli do klupe i neko smo vrijeme
sjedili, i jedan me upita što me boli (riječ boljeti, tako točna, tako pogođena) i
trebao sam im reći da me boli cijelo tijelo, cijela duša, no rekoh da je to
jamačno od visine, na koju se nisam privikao, da ona djeluje na me, i puni
mi oči utvarama.

Luis Sebastián Rosado, kavana La Rama Dorada47, Colonia Coyoacán,

Ciudad de México, travanj 1976. Monsiváis je već rekao: Marinettijevi i
Tzarini učenici, njihove bučne, besmislene, usiljene pjesme zapodjenule su
boj na području običnog tipografskog reda i nikad nisu nadišle razinu
djetinjaste zabave. Monsi je govorio o estridentistima, ali to vrijedi i za
utrobne realiste. Nitko se na njih nije obazirao i odabrali su nerazlučnu
porugu. U prosincu '75., uoči Božića, imao sam nesreću sresti nekoliko njih,
ovdje, u La Rama Doradi, njezin će vlasnik don Néstor Pesqueira potvrditi,
bilo je vrlo neugodno. Jedan je od njih, glavni, bio Ulises Lima, drugi je bio
krupan, crnomanjast momak po imenu Moctezuma ili Cuauthémoc48, a
trećeg su zvali Božanska Koža. Sjedio sam na ovom istom mjestu, čekajući
Alberta Moorea i njegovu sestru, i odjednom me ta tri grmalja okruže,
sjednu oko mene i vele Luisito, haj’mo govoriti o poeziji ili haj’mo
rasvijetliti budućnost meksičkog pjesništva, takvo što. Ja nisam nasilan
čovjek i, jasno, uzrujao sam se. Pomislih: što će oni tu, kako su me našli, koje
račune žele izravnati. Ova je zemlja zlosretna, valja to priznati, književnost
ove zemlje je zlosretna, i to valja priznati, ukratko, razgovarali smo
dvadesetak minuta (nikad nisam toliko mrzio kašnjenje Albertitovo i
njegove umišljene sestre) i na kraju smo se čak suglasili u više točaka. U biti,
patimo od gotovo istovjetnih fobija. Naravno, u književnom sam pogledu
zdušno branio ono što čini Octavio Paz. I naravno, njima kao da se sviđa
isključivo ono što sami čine. Moglo je biti i gore. Mislim, bilo bi gore da su se
izjasnili kao učenici seljačkih pjesnika ili kao sljedbenici sirote Rosario
Castellanos ili kao pobočnici Jaimea Sabinesa (jedan je Jaime već dosta i
previše). Dobro, kako rekoh, u nečem smo se uspjeli složiti. I onda je stigao

123
Alberto, a ja sam još bio živ, čuo se pokoji povik, pokoji nepristojan izraz,
njihovo držanje ne baš primjereno ozračju La Rama Dorade, don Néstor
Pesqueira će potvrditi, ali to je sve. I kad je Alberto stigao, pomislih da sam
osvjetlao obraz. No tad ih Julia Moore iz čista mira upita tko su i što rade
navečer. A onaj koga zovu Božanska Koža brže-bolje odgovori da ništa, ima
li koji prijedlog, neka kaže, njemu sve paše. A Julita, ne zamjećujući bratove
i moje poglede upozorenja, lane da bismo mogli otići na ples u Priapo’s,
jezivo prostački lokal u Coloniji 10 de Mayo ili u Tepitu, bio sam svega
jednom i svojski sam se trudio to zaboraviti, no kako ni Alberto ni ja ne
znamo reći Juliti ne, zaputili smo se onamo, Albertovim kolima, on, Ulises
Lima i ja sjeli smo naprijed, a Julita, Božanska Koža i onaj Cuauthémoc ili
Moctezuma straga. Iskreno, bojao sam se najgoreg, momcima nije bilo za
vjerovati, čuo sam da su Monsija stjerali u kut u Sanbornsu, u Casi Borda, ali,
dobro, Monsi je otišao s njima na kavu, primio ih je u audijenciju, moglo bi
se reći, djelomice si je sam kriv, svi živi znaju da su utrobni realisti poput
estridentista, kao i to što Monsi misli o estridentistima, pa se zapravo ne
može žaliti zbog onog što se zbilo, a ionako nitko ili gotovo nitko ne zna što
se zbilo, katkad sam ga poželio upitati, ali, iz uviđavnosti i jer ne volim
dirati u stare rane, nisam, ipak, nešto se zbilo za njegova susreta s utrobnim
realistima, to svi živi znaju, svi koji vole Monsija i svi koji ga potajno mrze, i
bilo je svakojakih nagađanja i pretpostavki, eto, na to sam mislio dok je
Albertov auto jurio poput bolida ili milio poput žohara, ovisno o prometu,
prema Priapo’su, a na stražnjem je sjedalu Julita Moore žlabrala s onim
utrobnorealističkim haharima. Poštedjet ću vas opisa gore spomenutog
diskača. Kunem se Bogom, vjerovao sam da odande nećemo izaći živi. Reći
ću tek da su oprema i ljudski primjerci što su resili unutrašnjost izgledali
kao da ih je tko proizvoljno izvukao iz Lizardijeva El Periguilla Sarnienta, iz
Los de abajo Maríana Azuele, iz Del Pasova Joséa Triga49, iz najgorih romana
Onde50 i iz najgorih pornića pedesetih (nije tek jedna ženska sličila
Tongoleli, koja se, uzgred, pedesetih nije bavila filmom, no bez sumnje je to
zaslužila). Dobro, kako rekoh, ušli smo u Priapo’s i sjeli za stol blizu podija i,
dok je Julita plesala chachachá ili bolero ili danzón51, nisam baš upućen u
domete pučke glazbe, Alberto i ja smo se raspričali o nečem (časti mi,
zaboravio sam o čemu), a konobar nam je donio bocu tekile ili otrova koju
smo smjerno prihvatili, tolik bijaše naš očaj. I začas, dok nisi rekao
“drugost”, već smo se opili, a Ulises Lima je govorio neku pjesmu na
francuskom, zbilja ne znam u povodu čega, ali govorio ju je, pojma nisam

124
imao da zna francuski, engleski, možda, čini mi se da sam negdje vidio
njegov prijevod Richarda Brautigana, grozan pjesnik, ili fohna Giorna, tko
god on bio, moguće alias samoga Lime; ali francuski?, čak me iznenadio,
dobra dikcija, prolazan izgovor, a pjesma mi je, kako bih rekao, zvučala
poznato, vrlo poznato, no možda zbog pijanstva, zbog nesmiljenih bolera,
nisam je uspijevao smjestiti. Pomislih na Claudela, ali ni vi ni ja ne možemo
zamisliti Limu da govori Claudela, zar ne? Pomislih na Baudelairea,
pomislih na Catullea Mendèsa (neke sam njegove pjesme preveo za jedan
sveučilišni časopis), pomislih na Nervala. Malo me je stid priznati, no ta su
mi imena pala na um; u svoju obranu moram reći da sam se ubrzo, kroz
alkoholnu maglu, zapitao kakve veze ima Nerval s Mendèsom, jasno, i onda
pomislih na Mallarméa. Alberto, koji je, čini se, igrao istu igru, reče:
Baudelaire. Naravno, nije bio Baudelaire. Evo tih stihova, možda vi
pogodite:

Mon triste coeur bave à la poupe,

Mori coeur couvert de caporal:
Ils y lancent des jets de soupe,
Mon triste coeur bave a la poupe:
Sous les quolibets de la troupe
Qui pousse un rire général,
Mon triste coeur bave à la poupe,
Mon coeur couvert de caporal!

Ithyphalliques et pioupiesques
Leurs quolibets l’on dépravé!
Au gouvernail on voit des fresques
Ithyphalliques et pioupiesques.
O flots abracadahrantesques,
Prenez mon coeur, qu’ilsoit lavé!
Ithyphalliques et pioupiesques
Leurs quolibets l’on dépravé.

Quand ils auront tari leurs chiques,

Comment agir, ô coeur volé?

125
 Ce seront des hoquets bachiques
Quand ils auront tari leurs chiques:
J’aurai des sursauts stomachiques,
Moi, si mon coeur est ravalé:
Quand ils auront tari leurs chiques
Comment agir, ô coeur vole?

Pjesma je Rimbaudova. Iznenađenje. To jest, donekle. Iznenađujuće je to

što ju je govorio na francuskom. Kako god. Malo me je razljutilo što se
nisam sjetio, prilično dobro poznajem Rimbaudovo djelo, ali nisam si uzeo
za zlo, opet suglasje, možda ćemo uspjeti živi izaći iz te jazbine. A poslije
pjesme, ispripovjedio je priču o Rimbaudu i o nekom ratu, ne znam kojem,
ratovi me ne zanimaju, no bilo je nečeg, neka veza između Rimbauda,
pjesme i rata, jamačno neka gnusna zgoda, iako su tada moje uši, a potom i
oči, opažale druge gnusne zgodice (kunem se da ću zadaviti Julitu Moore
odvuče li me još jednom u sličnu jazbinu), izlomljene prizore gdje su
sumorni mladi zlotvori plesali s očajnim mladim sluškinjama ili s očajnim
mladim droljama u vrtlogu opreka koji je, ako je moguće, još pojačao moje
pijanstvo. Zatim je negdje izbila tučnjava. Ništa nisam vidio, čuh samo
kriku. Dva razbijaša izronila su iz sjena vukući tipa okrvavljena lica. Sjećam
da sam rekao Albertu da moramo ići, da će to poći na gore, ali on je slušao
priču Ulisesa Lime i nije se ni obazro. Sjećam se da sam gledao Julitu kako
pleše s jednim od Ulisesovih prijatelja, i da sam poslije sam plesao bolero s
Božanskom Kožom, kao u snu, a ipak, možda se prvi put te noći osjećajući
dobro, zacijelo se prvi put te noći osjećajući dobro. No začas, kao da se
budim, šapnuh svom (plesnom) paru da ćemo svojim ponašanjem razjariti
druge plesače i gledaoce. Ono što slijedi je zbrkano. Netko me je uvrijedio.
Ja bih se valjda najradije bio zavukao pod stol i zaspao ili se priljubio uz
Božansku Kožu i isto zaspao. Ali netko me uvrijedio i Božanska me je Koža
već htio ostaviti i suočiti se s njim (zaboravio sam što mi je dobacio, peško,
milomud, još se nisam privikao, iako znam da bih morao), ali bijah tako
pijan, mišići su mi toliko omlitavjeli da me nije mogao ostaviti – da jest,
skljokao bih se na pod – pa je samo uzvratio uvredom sa sredine podija.
Sklopio sam oči nastojeći odlebdjeti, rame Božanske Kože mirisalo je po
znoju, čudnovat jedak miris, ne ustajao, čak ni neugodan, nego jedak, kao da
je taj čas neozlijeđen izašao iz eksplozije u tvornici kemijskih proizvoda, i
onda čuh kako govori, ne s jednom, s više osoba, barem više od dvije,
prepirali su se. Otvorih oči i, Bože moj, nisam vidio ljude oko nas, nego sebe,

126
svoju ruku na ramenu Božanske Kože, drugu ruku oko njegova struka, svoj
obraz na njegovu ramenu, i vidjeh ili naslutih zlobne poglede, poglede
rođenih ubojica, i tad, otrijeznivši se od užasa, poželjeh nestati, zemljo,
otvori se!, molio sam neka me zgromi munja, riječju, poželjeh da se nisam ni
rodio. Koja sramota. Zažario sam se od stida, došlo mi je na povraćanje,
pustio sam Božansku Kožu i jedva se držao na nogama, shvatih da sam
predmet okrutna ismijavanja i pogrde, sve u isti mah. Jedina mi je utjeha
bilo to što je i rugalac izložen pogrdi, više-manje kao da sam, nakon mučkog
poraza na bojnom polju (o kojim je bitkama, o kojim ratovima govorio
Ulises Lima?), preklinjao anđele osvetnike ili anđele apokalipse da se pojavi
golem val, čudesan golem val koji bi nas obojicu, koji bi nas sve pomeo, i
okončao sprdnju i nepravdu. No tad, kroz ledeno jezero svojih očiju
(metafora nije dobra, u Priapo’su bijaše strašno vruće, ali ne umijem bolje
reći da sam bio na rubu suza i da sam se u tom “na rubu” pokolebao,
ustuknuo, no na zjenicama mi je ostao iskrivljujuć sloj vlage), ugledah bajni
lik Julite Moore prepleten s Cuauthémocom ili Moctezumom ili
Netzahualcóyotlom52 ili kako se već zove, koji se s Božanskom Kožom
suočio s onim bukačima, dok me Julita obujmila oko pasa pitajući jesu li mi
gadovi naudili i odvela me s podija i iz te jezive rupe. Slijedio sam je do kola
i nasred puta briznuo u plač, a kad me smjestila otraga, rekoh joj, ne, usrdno
je zamolih da krenemo, da Alberto, ona i ja krenemo, a druge ostavimo tu, s
bjesovima kakvi su i sami, preklinjem te, Julito, rekoh joj, a ona će jebemti,
Luisito, daj se smiri, upropastit ćeš mi večer, i pamtim da sam tad kriknuo ili
jauknuo ili zavapio: to što su meni učinili gore je od onoga što su učinili
Monsiju, a Julita upita kog su vraga učinili Monsiju (a upita i na kojeg
Monsija mislim; kazala je Montse ili Monchi, tko će ga znati), i rekoh joj:
Monsiváis, Julito, Monsiváis, esejist, a ona će ah, nije se nimalo začudila,
Bože moj, kako je ta žena jaka, i bit će da sam tad povratio i rasplakao se ili
sam se rasplakao i onda povratio, u Albertovu automobilu!, a Julita prasne u
smijeh i dotad su već i ostali izlazili iz Priapo’sa, vidjeh njihove sjene pod
uličnom svjetiljkom, i pomislih što sam učinio?, što sam učinio?, obuzeo me
tolik stid da sam se srušio na sjedalo i sklupčao i hinio da spavam. No čuh ih
kako govore. Julita nešto reče i utrobni joj realisti odgovore, zvučali su
vedro, posve prijateljski. Nato Alberto uđe u kola i uzvikne pa što je to?,
smrdi k’o kuga!, i otvorio sam oči i tražeći njegove rekoh mu oprosti,
Alberto, nisam htio, zlo mi je, a onda Julita sjedne na suvozačevo mjesto i
reče zaboga, Alberto, otvori prozore, ugušit ćemo se, i rekoh joj oprosti,
Julita, nemoj pretjerivati, a ona će: Luisito, smrdi kao da si već tjedan dana

127
mrtav, i nasmijah se, bilo mi je već malko bolje, u dnu su ulice, pod
svjetlećim natpisom Priapo'sa, promicale hitre sjene, ali ne prema nama, i
Julita tad spusti prozor i poljubi Božansku Kožu i Moctezumu ili
Cuauthémoca, no ne i Ulisesa Limu, koji je stajao podalje gledajući nebo, a
Božanska Koža proviri unutra i upita kako si, Luis, i mislim da nisam ni
odgovorio, tek mu kretnjom pokazah da dobro, da sam dobro, i zatim je
Alberto upalio Dodge i krenuli smo iz Tepita rastvorenih prozora, u smjeru
naših četvrti.

Alberto Moore, Calle Pitágoras, Colonia Narvarte, Ciudad de México,

travanj 1976. To što govori Luisito donekle je točno. Moja je sestra luda k’o
puška, istina, ali je i divna, samo godinu starija od mene, dvadeset i dvije su
joj, i usto je vrlo bistra. Pri kraju je studija medicine, želi se usavršiti u
pedijatriji. Nije nimalo naivna. Da to odmah razjasnimo.
Drugo: ja nisam jurio poput bolida ulicama DF-a, svijetloplavi Dodge koji
sam tog dana uzeo je majčin i u tim se prigodama trudim voziti oprezno.
Ona je bljuvotina neoprostiva.
Treće: Priapo’s je u Tepitu, što je kao da kažete u ratnom području, na
ničijoj zemlji, ili iza Željezne zavjese. Na kraju je među plesačima gotovo
izbila tučnjava, no ja nisam ništa opazio jer sam sjedio za stolom i pričao s
Ulisesom Limom. U Coloniji 10 de Mayo, koliko znam, nema nijednog
diskača, moja će sestra potvrditi.
I četvrto: ja nisam rekao Baudelaire, Luis je taj koji je rekao Baudelaire i
Catulle Mendès i mislim čak Victor Hugo. Ja sam šutio. Zvučalo mi je kao
Rimbaud, ali sam šutio. To neka bude jasno.
Što se tiče utrobnih realista, nisu se vladali tako loše kako smo se bojali.
Ja sam ih znao tek po čuvenju. Ipak je DF selo s četrnaest milijuna duša. I
ostavili su na me prilično dobar dojam. Onaj sirotan Božanska Koža htio je
zavesti moju sestru. A i Moctezuma Rodríguez (ne Cuauthémoc) dao je sve
od sebe. Čini se da su u jednom trenutku čak povjerovali da će im uspjeti.
Bio je to žalostan prizor, iako ne bez stanovite draži.
Ulises Lima, pak, doimlje se kao da je vazda napušen, a njegov je
francuski pristojan. Ispripovjedio mi je čudnovatu priču o Rimbaudovoj
pjesmi. Veli da Le Coeur Volé govori o stvarnom Rimbaudovu putovanju iz
Charlevillea u Pariz, gdje se htio pridružiti Komuni. Na putu (išao je
pješice!) sreo je skupinu pijanih vojnika koji su ga prvo ismijavali, a zatim
silovali. Iskreno, priča je pomalo gnusna.

128
 No to nije sve: prema Limi, neki su od tih vojnika ili barem njihov vođa,
caporal iz mori coeur couvert de caporal, sudjelovali u francuskoj invaziji
Meksika. Jasno, ni Luisito ni ja nismo ga pitali na čemu temelji tu tvrdnju.
Ali mene je priča zanimala (Luisita ne, njega je više zanimalo što se zbiva ili
ne zbiva oko nas) i htio sam čuti dalje. Lima je rekao da je godine 1865.
kolona pukovnika Libbrechta, koja je trebala osvojiti Santa Teresu, u Sonori,
prestala slati vijesti, i da je izvjesni pukovnik Eydoux, zapovjednik utvrde u
kojoj su držali zalihe živeža za čete što su vojevale u tom dijelu meksičkog
sjeverozapada, poslao odred od trideset konjanika u Santa Teresu.
Odred su predvodili satnik Laurent i poručnici Rouffanche i González,
ovaj posljednji meksički monarhist. Prema Limi, drugog su dana stigli u selo
zvano Villaviciosa, blizu Sante Terese, no nikad nisu stupili u vezu s
Libbrechtom. Sve su vojnike, osim poručnika Rouffanchea i još trojice koji
su pritom poginuli, zarobili dok su objedovali u jedinoj gostionici u selu,
među njima budućeg caporala, tada dvadesetdvogodišnjeg novaka.
Zarobljenike su, svezanih ruku i usta začepljenih konopljinim užetom,
odveli pred seoske uglednike i pred onog koji je vršio dužnost vojnog
zapovjednika Villaviciose, mješanca koga su zvali čas Inocencio čas El
Loco53. Uglednici su – stari, mahom bosi seljaci – promotrili Francuze i onda
se povukli u kut na vijećanje. Pola sata poslije, i nakon kratka natezanja
između dviju očito suprotstavljenih strana, Francuze su odveli u natkriven
obor gdje su im oduzeli odjeću i obuću, a nedugo zatim jedna ih je skupina
hvatača stala silovati i mučiti do večeri.
U ponoć su zaklali satnika Laurenta. Poručnika Gonzáleza, dva
narednika i sedam vojnika odvukli su u glavnu ulicu i, pri svjetlu baklji,
probole su ih kopljima sjene što su jahale njihove vlastite konje.
U osvit, budući caporal i još dva vojnika odriješili su spone i utekli. Nitko
ih nije slijedio, no jedino je caporal uspio preživjeti i ispripovjediti što se
zbilo. Nakon dvotjedna lutanja pustinjom stigao je u El Tajo. Primio je
odličje za hrabrost i ostao u Meksiku sve do 1867., kad se vratio u Francusku
s Bazaineovom vojskom (ili tko je već onda zapovijedao Francuzima), koja
se povlačila iz Meksika prepuštajući cara njegovoj kobi.54

Carlos Monsiváis, šećući po Calle Madero, blizu Sanbornsa, Ciudad de

México, svibanj 1976. Ni izgred ni zamka niti išta. Dva mladića ne starija od
dvadeset i dvije, obojica silno duge kose, duže od kose bilo kojeg drugog
pjesnika (a ja mogu posvjedočiti o dužini svačije kose), uporno ne priznajući

129
Pazu nikakvu vrijednost, s djetinjastom tvrdoglavošću, ne volim ga jer ga ne
volim, kadri poricati očito, u trenutku slabosti (umne, bit će) podsjetili su
me na Joséa Agustina, na Gustava Sainza, ali bez darovitosti naša dva
iznimna romanopisca, zapravo bez igdje ičega, bez novca da plate kave koje
smo popili (morao sam ih ja platiti), bez promišljenosti u raspravi, bez
izvornih zamisli. Dva zabludjela, izgubljena momka. Ja sam, pak, vjerujem,
bio i odveć velikodušan (zanemarimo kave). U jednom sam času čak
predložio Ulisesu (za drugog ne znam kako se zove, mislim da je iz
Argentine ili Čilea) neka napiše osvrt o Pazovoj knjizi o kojoj smo
razgovarali. Bude li dobar, rekoh, podcrtavajući riječ dobar, objavit ću ti ga.
A on će da, učinit ću to, donijet ću vam ga kući. Ne, ne kući, rekoh, moja bi
se majka mogla uplašiti. Tad sam se jedini put našalio. No oni su me shvatili
ozbiljno (ni smiješka) i kazali da će mi ga poslati poštom. Još uvijek ga
čekam.

130
2
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Ah, Cesárea Tinajero, rekoh,
gdje ste čuli za nju, dečki? I tad mi jedan ispriča da pišu rad o
estridentistima i da su već razgovarali s Germánom, Arquelesom i
Maplesom Arceom, i da su pročitali sve časopise i knjige iz onog doba i,
među tolikim imenima, imenima dičnih muževa i šupljim imenima koja
više ništa ne znače i nisu čak ni ružna uspomena, pronašli su Cesáreino ime.
I?, upitah. Oni me pogledaju i osmjehnu se, u isti mah, mangupi, kao da su
povezani, razumijete? Začudilo nas je, rekoše, doima se da je bila jedina
žena, mnogi je spominju i vele da je dobar pjesnik. Dobra pjesnikinja?,
upitah, a gdje ste našli njene radove? Nismo našli nijedan, baš nigdje, to nas
je i privuklo. Kako vas je privuklo, hajde, objasnite malo. Pa svi živi govore o
njoj, ili krasno ili grozno, a ipak, nitko je nije objavio. Pročitali smo časopis
Motor Humano, koji je izdavao González Pedreño, popis avangardnih
umjetnika Maplesa Arcea, časopis Salvadora Salazara, reče mi Čileanac, i
nema je nigdje osim na Maplesovu popisu. Pa ipak, Juan Grady, Ernesto
Rubio i Adalberto Escobar spominju je u svojim intervjuima, i usto vrlo
pohvalno. Isprva smo mislili da je bila estridentist, suputnica, dometne
Meksikanac, ali Maples Arce je kazao da nikad nije pripadala njegovu
pokretu. Iako Maplesa možda izdaje pamćenje, primijeti Čileanac. A u što,
naravno, ne vjerujemo, priklopi Meksikanac. Eto, sjeća je se kao pjesnika, no
ne i kao estridentista, dovrši Čileanac. Vražji klinci. Vražja mladost. Skroz
povezani. Podišli su me žmarci. Iako u svojoj bogatoj knjižnici ne čuva
nijednu pjesmu rečene kojom bi mogao potkrijepiti svoju tvrdnju,
napomene Meksikanac. Ukratko, señor Salvatierra, Amadeo, raspitivali smo
se kojegdje, razgovarali s Listom Arzubideom, s Arquelesom Velom, s
Hernándezom Miroom i ishod je uvijek isti, zaključi Čileanac, svi je pamte,
u većoj ili manjoj mjeri, ali nitko nema ništa njezina što bismo uvrstili u svoj
rad. A taj rad, momci, o čemu je on zapravo? Digao sam ruku i, prije negoli

131
su odgovorili, natočio im još mezcala Los Suicidas, a onda sjedoh na rub
naslonjača i, kunem se, osjetih kao da sam sjeo na oštricu britve.

Perla Avilés, Calle Leonardo da Vinci, Colonia Mixcoac, Ciudad de

México, svibanj 1976. Ja sam tada imala malo prijatelja, a kad sam ga
upoznala, više nisam imala nijednog. Govorim o 1970., kad smo oboje
pohađali Porvenir. U biti, vrlo kratko, što pokazuje koliko je pamćenje
hirovito, jer uzdiže i umanjuje po volji, jezik koji mislimo da poznajemo, a
zapravo ga ne znamo. Katkad bih mu to rekla, no jedva me je i slušao.
Jednom sam ga otpratila do kuće, dok je još živio blizu škole, i upoznala sam
njegovu sestru. Ondje nije bilo nikog drugog, samo sestra i dugo smo
razgovarali. Poslije su se preselili u Coloniju Nápoles i on je zauvijek
napustio školu. Upitala bih ga: zar ne želiš na fakultet?, zar ćeš sebi uskratiti
pravo na visoko obrazovanje?, a on se smijao i govorio mi da će na faksu
sigurno naučiti isto što i u srednjoj: ništa. Ali što ćeš raditi?, upitala bih,
čime se misliš baviti?, a on bi kazao da pojma nema, a nije ga ni briga. Kad
sam ga jedno popodne posjetila, upitah ga drogira li se. Ne, ne drogiram se.
Baš nikad? Pušio sam travu, ali davno, reče mi. To je sve? Da, to je sve, rekao
je i nasmijao se, smijao se meni, no nije mi smetalo, naprotiv, voljela sam
kad se smijao. Negdje u to doba upoznao je slavna filmskog i kazališnog
redatelja. Svog zemljaka. Katkad bi mi pričao o njemu, o tome kako mu je
prišao, pred vratima kazališta gdje su izvodili njegovo djelo o Heraklitu ili
nekom drugom predsokratiku, slobodnu preradbu spisa tog filozofa,
preradbu koja je prilično uskomešala tadašnji bogobojazni México, ali ne
zbog onog o čemu je djelo govorilo, nego jer bi se u jednom trenutku gotovo
svi glumci pojavili goli. Ja sam još bila u Porveniru, u smradu Opusa Dei, i
cijelo sam vrijeme učila i čitala (mislim da nikad poslije nisam toliko čitala),
i moja su jedina razonoda, moj najveći užitak, bili odlasci k njemu.
Posjećivala sam ga redovito, iako ne prečesto, jer nisam se htjela nametati
niti postati nepoželjna, ali s izvjesnom postojanošću, došla bih poslijepodne,
ili kad bi već zanoćalo, i razgovorali bismo dva-tri sata, mahom o
književnosti, iako bi mi on pripovijedao i o svojim pustolovinama s filmskim
i kazališnim redateljem, vidjelo se da ga vrlo cijeni, ne znam je li volio
kazalište, kino je obožavao, zapravo, sad kad mislim o tome, u to doba baš i
nije čitao, ja sam bila ta koja je govorila o knjigama, jer čitala sam mnogo,
književnost, filozofiju, političke eseje, on ne, išao je u kino i svakog bi dana,
ili svaki treći dan, pa zbilja često, posjetio redatelja, i jednom kad sam mu

132
rekla da mora više čitati, izjavio je, kako oholo, da je već pročitao sve što mu
je uistinu bitno, katkad bi izvalio takvo što, hoću reći, katkad je bio poput
razmažena derišta, ali ja sam mu sve praštala, sve što je radio činilo mi se
dobro. Jednog mi je dana kazao da se posvađao s redateljem. Upitah ga
zašto, no nije mi htio reći. Odnosno, rekao je samo da su se razišli u
književnim sudovima. Uspjela sam izvući da je redatelj izjavio da je Neruda
bezveznjak, a da je Nicanor Parra55 velik pjesnik španjolskog jezika. Tak’
nešto. Naravno, nisam mogla vjerovati da su se posvadili zbog te tričarije. U
mojoj zemlji, reče on, ljudi se svađaju zbog sličnih pitanja. Dobro,
odgovorili, u Meksiku će se pobiti zbog gluposti, ali nikako obrazovani ljudi.
Ay, kakve sam predodžbe imala o kulturi! Koji dan poslije, s Empedoklovom
knjižicom pod miškom, posjetila sam redatelja. Otvorila mi je njegova žena i
uskoro se pojavio redatelj glavom i sjeli smo porazgovarati. Prvo je upitao
odakle znam gdje živi. Odgovorih mu da mi je rekao prijatelj. Ah, on, reče
redatelj i odmah me upita kako je, što radi, zašto više ne dolazi k njemu.
Rekoh mu prvo što mi je palo na um i onda smo pričali o drugom. Otada su
bile dvije osobe koje sam posjećivala, redatelj i on, i spoznah da se moj obzor
neosjetno širi i obogaćuje. Bijahu to sretni dani. No jednog mi je
poslijepodneva, upitavši me iznova za mog prijatelja, redatelj ispričao kako
je izbila ona svađa. Njegova se priča nije odveć razlikovala od prethodne,
prepirali su se oko Nerude i Parre, oko valjanosti njihovih poetika, no u
redateljevoj se inačici (a znala sam da govori istinu) pojavio nov momenat:
usred rasprave, kad se više nije mogao sjetiti što bi još rekao u očajničku
obranu Nerude, moj je prijatelj briznuo u plač. Ondje, u boravku svojeg
zemljaka, bez ikakva suzdržavanja, poput desetogodišnjeg dječaka, iako je
tada već zašao u osamnaestu. Prema redatelju, te su ih suze dijelile, one su
mog prijatelja držale podalje od njegove kuće, jer zacijelo se stidio svog
ispada u toj, zapravo, posve beznačajnoj raspravi. Reci mu neka me posjeti,
zamolio me na rastanku. Iduća dva dana razmišljala sam o onome što mi je
redatelj rekao i o naravi svog prijatelja i o njegovim razlozima da mi ne kaže
cijelu istinu. Kad sam ga posjetila, bio je u postelji. Imao je vrućicu i čitao je
neku knjigu o templarima ili o tajnama gotskih katedrala, zbilja ne znam
kako je mogao čitati to smeće, iako, iskreno govoreći, nije bio prvi put da ga
zatječem s takvim štivom, katkad bi bili detektivski romani, ili
pseudoznanstvene knjige, jedino je dobro u tome bilo što nikad nije tražio
da ih i ja čitam, za razliku od mene, jer kad god bih pročitala kakvu dobru
knjigu, odmah bih mu je posudila i katkad tjednima čekala da je završi, da
možemo o njoj raspravljati. Bio je u postelji i čitao je knjigu o templarima i

133
zadrhtala sam čim sam ušla u sobu. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Možda
smo šutjeli, ja sjedeći u dnu postelje, on ispružen s knjigom, krišom se
pogledavajući, slušajući šum dizala, kao da smo u mraku ili izgubljeni u
polju, noću, slušajući tek rzanje konja, bila bih tako ostala cijeli dan, cijeli
život. Ali progovorila sam. Ispričala sam mu o svom zadnjem posjetu
redatelju, prenijela mu njegovu poruku, da ga očekuje, a on reče nek’ bolje
sjedne dok čeka, jer neću se vratiti. Onda se iznova lati knjige o templarima.
Rekoh mu da vrijednost Nerudina pjesništva ne pobija vrijednost Parrina
pjesništva. Njegov me odgovor zapanjio. Boli me kurac i za Nerudu i za
Parru, kazao je. Pa čemu onda ona svađa?, upitah ga, no nije odgovorio. I
tad sam pogriješila, malo sam se približila, sjela pored njega, na postelji,
izvadila knjigu iz džepa, zbirku pjesama, i pročitala mu nekoliko redaka.
Nijemo je slušao. Pjesma je govorila o Narcisu i o golemim šumama
nastanjenim hermafroditima. Kad sam završila, nije ništa rekao. Kako ti se
čini?, upitah. Ne znam, kako se tebi čini? Rekoh mu da ja mislim da su
pjesnici hermafroditi i da se jedino međusobno mogu razumjeti. Pjesnici,
rekoh. Htjela sam reći: mi pjesnici. A on me pogleda kao da mi je s lica
oderano meso i ostala je tek lubanja, gledao me sa smiješkom i kazao: ne
budi sladunjava, Perla. Samo to. Problijedjela sam, ustuknula, uspjela se tek
malčice odmaknuti, pokušah se dići, ali nisam mogla, a on me sve vrijeme
netremice gledao, smiješeći se, kao da su mi s lica otpali koža, mišići, meso,
krv i vidi se tek žućkasta ili bijela kost. Isprva nisam bila u stanju govoriti.
Potom mu rekoh ili šapnuh da je već kasno i da moram ići. Ustala sam,
pozdravila ga i otišla. Nije ni digao pogled s knjige. Prolazeći kroz prazan
boravak, kroz prazan hodnik one tihe kuće, pomislih da ga više nikad neću
vidjeti. Nedugo zatim krenula sam na fakultet i moj se život okrenuo za
devedeset stupnjeva. Godinama poslije, posve slučajno, srela sam njegovu
sestru, koja je dijelila trockističku propagandu na Filozofskom fakultetu.
Kupila sam od nje jednu knjižicu i otišle smo na kavu. Dotad sam već
prestala posjećivati redatelja, bila sam pri kraju studija i pisala sam pjesme
koje jedva da je itko čitao. Neizbježno, upitah je za nj. Dala mi je potanki
sažetak njegovih posljednjih lutanja. Proputovao je cijelu Latinsku Ameriku,
vratio se u svoju zemlju, pretrpio je surovosti državnog udara. Koji peh,
uspjeh protisnuti. Da, reče njegova sestra, baš nema sreće, kanio je ostati
ondje živjeti i ni mjesec poslije vojsci puhne srušiti vladu. Utonule smo u
šutnju. Zamislih ga izgubljena u bijelu prostoru, djevičansku prostoru koji
postupno postaje prljav, okaljan, protiv njegove volje, čak se i lice koje sam
pamtila izobličavalo, kao da se stapalo s onim što mi je njegova sestra

134
govorila, smiješni ispiti hrabrosti, užasni, jalovi obredi uvođenja u svijet
odraslih, tako daleko od onoga što sam nekoć mislila da će on postati, i čak
se glas njegove sestre koja je govorila o latinskoameričkoj revoluciji, o
porazima i pobjedama i o smrti koju će donijeti počeo izobličavati i više
nisam mogla ostati ondje ni časka i rekoh joj da moram na predavanje, da
ćemo se već vidjeti. Sjećam se da sam ga koju noć poslije sanjala. Bio je
mršav, sama kost i koža, sjedio je pod stablom, dugokos i odrpan,
nesposoban ustati i hodati.

Božanska Koža, u krovnoj sobi u Calle Tepeji, Ciudad de México, svibanj

1976. Arturo Belano me nikad nije volio. Ulises Lima jest. Čovjek to osjeti.
María Font me je voljela. Angélica me nikad nije voljela. No to nije važno.
Braća Rodríguez su me voljela. Pancho, Moctezuma i mali Norberto. Katkad
su mi prigovarali, katkad bi Pancho rekao da me ne razumije (osobito kad
bih spavao s muškarcima), ali ja sam znao da me ipak vole. Arturo Belano
ne. On me nikad nije volio. Jednom sam pomislio da je to zbog Ernesta San
Epifanija. Arturo i on bili su prijatelji još prije navršene dvadesete, prije
nego što je Arturo otišao u Čile, navodno priključiti se Revoluciji, a ja sam
nekoć bio Ernestov ljubavnik, tako kažu, i ostavio sam ga. No s Ernestom
sam zapravo spavao tek dva-tri puta i zar sam ja kriv što se ljudi poslije
grizu? Spavao sam i s Maríjom Font i Belano me je mrko gledao. A one bih
noći u Priapo’s bio spavao i s Luisom Rosadom i onda bi me Arturo Belano
izbacio iz skupine.
Zbilja ne znam u čemu sam griješio. Kada su Belanu ispričali što se
dogodilo u Priapo’s, kazao je da mi nismo ni razbijači niti svodnici, a ja sam
samo izrazio svoju putenost. U svoju sam obranu promucao (u šali, i još ga i
ne gledajući u oči) da sam ja hir prirode. Ali Belano nije shvatio šalu. Prema
njegovu mišljenju, sve što sam radio bilo je krivo. A ja čak nisam pozvao
Luisa Sebastiána Rosada na ples. Nego je Luis bio mortus i počeo me je
bariti. Sviđa mi se Luis Rosado, trebao sam mu reći, ali tko išta govori
Andréu Bretonu Trećega svijeta.
Arturo Belano me je imao na zubu. I to je čudno, jer pred njim sam se
stvarno trudio iskazati. Ali ništa mi nije išlo od ruke. Nisam imao novca, ni
posao, ni obitelj. Živio sam od sitnih krađa. Jednom sam zdipio neki kip u
Casi del Lago. Ravnatelj, onaj gad Hugo Gutiérrez Vega, rekao je da su to
učinili utrobni realisti. Nemoguće, odgovorio je Belano. Bit će da je
porumenio od stida. Ali branio me je. Nemoguće, rekao je, i ne znajući da

135
sam to ja učinio. (Što bi bilo da je znao?) Koji dan poslije kazao mu je Ulises.
Božanska Koža je zdipio kip. Odao mu je to, ali iz štosa, ne pridajući tome
važnost. Ulises je takav, ne mari za te stvari, prije ga zabavljaju. No Belano
se razbjesnio, vikao je kako je to moguće, da su ovi iz Case del Lago
ugovorili s nama više večeri poezije i on se osjeća odgovoran za krađu. Kao
da je bio majka svih utrobnih realista. Ipak, nije ništa poduzeo. Samo me je
mrko gledao.
Katkad bih ga poželio prebiti. Srećom, miroljubiv sam. A usto, govorili
su da je Belano žilav, ali ja znam da nije, gorljiv je i, na svoj način, hrabar, ali
nije žilav. Pancho je žilav. Moj kompić Moctezuma je žilav. Ja sam žilav.
Belano se samo čini takav. Pa zašto ga onda jedne noći nisam izmatio? Bit će
iz poštovanja. Iako je mlađi od mene i uvijek me je mrko gledao i ophodio se
sa mnom kao s ništarijom, u biti sam ga cijenio i slušao sam ga i uvijek sam
se nadao riječi priznanja i nikad nisam digao ruku na tog govnara.

Laura Jáuregui, Tlalpan, Ciudad de México, svibanj 1976. Jeste li gledali

koji dokumentarac o onim pticama što grade vrtove, tornjeve, čistine među
grmljem gdje izvode svoj ljubavni ples? Jeste li znali da se pare samo one
koje urede najljepši vrt, najljepši toranj, najljepšu čistinu, one koje izvode
najsloženiji ples? Zar niste nikad vidjeli te smiješne ptice što plešu do
iznurenosti ne bi li osvojile ženku?
Takav je bio Arturo Belano, glupi, naduti paun. A utrobni realizam,
njegov iscrpljujuć ljubavni ples. Nevolja je bila u tome što ga ja više nisam
voljela. Djevojku možeš pjesmom osvojiti, ali je pjesmom ne možeš zadržati.
Čak ni cijelim pjesničkim pokretom.
Zašto sam se onda još neko vrijeme vrzla oko njegova društva? Pa, to su
bili i moji prijatelji, još su mi bili prijatelji, iako su mi i oni uskoro dojadili.
Dopustite da vam nešto kažem. Fakultet je bio stvaran, odsjek biologije je
bio stvaran, moji su profesori bili stvarni, baš kao i moji kolege, hoću reći,
opipljivi, s manje-više jasnim ciljevima i zamislima. Ali ne i oni. Veliki je
pjesnik Alí Chumacero (koji vjerojatno nije nimalo kriv što se tako zove) bio
stvaran, razumijete?, njegovi su tragovi bili stvarni. Doćim njihovi nisu.
Siroti mišići koje je Ulises uspavao, a Arturo odveo u klaonicu. Pokušat ću
sažeti i biti kratka: najgore je bilo to što su gotovo svi već prešli dvadesetu, a
ponašali su se kao da im nije ni petnaest. Kopčate?

Luis Sebastián Rosado, zabava u kući Mooreovih, više od dvadeset osoba,

136
vrt sa svjetlima na travnjaku, Colonia Las Lomas, Ciudad de México,
srpanj 1976. Protivno svakoj logici, čak igri slučaja, iznova sam vidio
Božansku Kožu. Ne znam odakle mu moj telefonski broj. Rekao je da je
nazvao uredništvo Línee de Salida, gdje su mu ga dali. Usprkos oprezu koji
mi je nalagao zdrav razum (ali, k vragu, takvi smo mi pjesnici, ne?),
dogovorili smo se naći te iste večeri, u kafeteriji u Insurgentesu Sur kamo
sam katkad zalazio. Jasno, palo mi je na um da možda neće doći sam, no kad
sam stigao (s pola sata zakašnjenja), pripravan okrenuti se i otići bude li s
nekim, pogled na Božansku Kožu, koji je pisao gotovo ležeći na stolu, učas je
ispunio toplinom moje dotad ledene, obamrle grudi.
Zatražio sam kavu. Rekoh mu neka naruči štogod. Pogledao me je u oči i
postiđeno se osmjehnuo. Odgovori da više nema ni kinte. Nije važno, uzmi
što želiš, ja častim. Nato reče da je gladan i da bi htio enchilade. Tu ne prave
enchilade, ali mogu ti donijeti sendvič. Činilo se da razmišlja i onda reče u
redu, sendvič sa šunkom. Pojeo je ukupno tri sendviča. Razgovarali smo do
ponoći. Morao sam nazvati neke ljude, možda ih i vidjeti, ali nisam nazvao
nikog, odnosno jesam, majku, da joj kažem da ću se vratiti kasno, a ostale
sam obveze zanemario.
O čemu smo razgovarali? O koječemu. O njegovoj obitelji, rodnom selu,
prvim danima u DF-u, o tome kako se teško priviknuo na grad, o njegovim
snovima. Želio je biti pjesnik, plesač, pjevač, želio je imati petero djece
(poput prstiju ruke, reče i podigne dlan, gotovo mi dotičući lice), želio je
okušati sreću u Churubuscu56, reče mi da ga je Oceransky57 već iskušao za
jednu predstavu, želio je slikati (potanko mi je izložio svoje zamisli za neke
slike), ukratko, već mu htjedoh kazati da zapravo pojma nema što doista
želi, ali radije nisam.
Zatim me je pozvao k sebi. Živim sam, napomene. Upitah ga, dršćući,
gdje živi. U Romi Sur, u krovnoj sobi nadomak zvijezda. Rekoh mu da je već
kasno, prošla je ponoć, i da se moram naspavati jer sutradan u Meksiko stiže
francuski romanopisac J. M. G. Arcimboldi i s nekoliko ću mu prijatelja
pokazati zanimljivosti našeg kaotičnog grada. Tko je Arcimboldi?, upitao je.
Ah, ti utrobni realisti puke su neznalice. Jedan od najboljih francuskih
pisaca58, odgovorih, no djelo mu gotovo i nije prevedeno, na španjolski,
mislim, tek roman ili dva izdani su u Argentini, a ja sam ga, naravno, čitao
na francuskom. Nikad čuo, reče Božanska Koža, i opet me pozva k sebi. A
zašto želiš da dođem k tebi?, upitah gledajući ga u oči. Obično nisam tako
smion. Moram ti nešto reći, nešto što će te zanimati. Koliko će me zanimati?

137
Pogledao je kao da ne shvaća i odjednom će grubo: što koliko?, koliko košta?
Ne, požurih objasniti, koliko će me zanimati to što mi moraš reći? Jedva sam
se suzdržao da mu ne raskuštram kosu, da mu ne kažem ludice, ne budi
tako nepovjerljiv. Nešto o utrobnim realistima, reče on. Uf, nimalo me ne
zanima. Oprosti, nemoj zamjeriti, ali utrobni realisti (Bože, kojeg li imena)
posve su mi ravnodušni. To što ću ti ispričati će te zanimati, znam da hoće,
spremaju nešto veliko, ne možeš ni zamisliti.
Načas mi, priznajem, sijevnu glavom pomisao o terorističkom činu,
vidjeh utrobne realiste kako snuju otmicu Octavija Paza, kako provaljuju u
njegovu kuću (sirota Marie-José, sav onaj razbijeni porculan), vidjeh ih kako,
poput smotana saga, iznose Octavija Paza začepljenih usta, svezanih ruku i
nogu, čak kako u dotrajalu crnu Cadillacu iščezavaju u sirotinjskim
četvrtima Netzahualcóyotla, s Pazom koji poskakuje u prtljažniku, no brzo
se pribrah, vjerojatno živci, taj vjetar što katkad prohuji Insurgentesom
(razgovarali smo na pločniku), sijući u pješake i vozače najuvrnutije misli.
Pa sam opet odbio poziv, a on je opet ustrajao. To što ću ti ispričati, reče,
poljujat će temelje meksičkog pjesništva, ili je kazao latinskoameričkog, ne,
svjetskog nije, recimo da se u svom bunilu zadržao u granicama španjolskog.
Ono što mi je htio ispripovjediti okrenut će naglavce pjesništvo na
španjolskom jeziku. Bogati, rekoh, neki nepoznat rukopis Sor Juane Inés de
la Cruz? Sor Juanin proročanski zapis o sudbini Meksika? Ali ne, jasno, bilo
je to nešto što su otkrili utrobni realisti, a oni nisu u stanju zaviriti u
izgubljene knjižnice 17. stoljeća. Što onda?, upitah. Reći ću ti kod kuće,
odvrati Božanska Koža i stavi mi ruku na rame, kao da me vuče k sebi, kao
da me iznova poziva na ples na groznom podiju Priapo’sa.
Zadrhtao sam i on je opazio. Zašto mi se moraju sviđati najgori?,
pomislih, zašto me privlače najžučljiviji, najneukiji, najzdvojniji? To si
pitanje postavljam dva puta godišnje. Ne znam odgovor. Rekoh mu da
imam ključeve prijateljeve slikarske radionice. Haj’mo onamo, blizu je i
možemo prošetati, a usput ćeš mi ispričati što god želiš. Mislio sam da neće
pristati, ali pristao je. Noć je odjednom postala divna, vjetar je utihnuo,
pirkao je tek blag povjetarac. On je razvezao priču, no, iskreno, zaboravio
sam gotovo sve što je rekao. Zaokupila me tek jedna misao, jedna želja, da
Emilio te noći ne bude u radionici (Emilito Laguna, sad je u Bostonu na
studiju arhitekture, njegovim je roditeljima dozlogrdila meksička boemština
i poslali su ga onamo: ili Boston i diploma ili se izvoli zaposliti), da ondje
nema nijednog njegova prijatelja, da se, Bože moj, sve do zore nitko ne
pojavi. I molitva mi bi uslišena. Ne samo da je radionica bila prazna, nego je

138
zatekoh i čistu, kao da je sluškinja obitelji Laguna netom otišla. Baš je gala,
tu zbilja dobiš volju za slikanjem!, uzviknuo je, a ja nisam znao što bih (žao
mi je, ali vrlo sam stidljiv, osobito u takvim prigodama) i počeh mu
pokazivati Emilijeva platna, nisam se sjetio ničeg boljeg, postavljati ih uza
zid, slušajući njegov mrmor odobravanja ili kuđenja (nema blage veze o
slikarstvu), a slikama nikad kraja, jesemti, pomislih, Emilio si je u zadnje
vrijeme stvarno dao truda, tko bi rekao, osim ako to nisu slike nekog
prijatelja, a što bijaše vrlo moguće, jer ovlaš sam zamijetio više stilova, i na
tri-četiri crvena, vrlo paalenovska59 platna, čak jedan posve izgrađen,
uostalom, koga briga?, živo mi se fućkalo za te slike, no bojao sam se učiniti
prvi korak, i kada su najzad svi zidovi radionice bili načičkani Lagunom,
okrenuh se, znojan, i upitah ga što misli, a on će, s vučjim osmijehom: nisi se
morao toliko mučiti. Istina, pomislih, ispao sam smiješan, a još sam se i sav
naprašio i smrdim po znoju. I tad, kao da mi čita misli, reče oznojio si se i
upita ima li tu kupaonica da se operem. Potrebno ti je, dometne. Jedva čujno
odgovorih mu da ima tuš, ali ne vjerujem da je voda topla. I bolje, reče mi,
hladna je voda bolja, ja se uvijek perem u hladnoj, na krovu nema tople
vode. Pustio sam da me odvede u kupaonicu, svukao se i otvorio vodu, od
studena mlaza gotovo izgubih svijest, meso mi se stegnulo da sam osjetio
svaku kost u tijelu, zažmirio sam, možda i kriknuo, i nato je ušao pod tuš i
zagrlio me.
Ostatak ću radije zadržati za se, još sam romantik. Koji sat poslije, dok
smo počivali u mraku, upitah ga tko mu je dao to tako poticajno, tako
pogođeno ime, Božanska Koža. Tako se zovem, odgovori. Dobro, jasno, ali
tko te je tako okrstio, želim znati sve o tebi, te pomalo silničke, pomalo
bedaste riječi koje se govore nakon vođenja ljubavi. A on će María Font i
onda utihne, kao da su ga saletjele uspomene. Njegovo mi se lice u tami
učini vrlo tužno, zamišljeno i tužno. Upitah ga, možda s tračkom ironije
(vjerojatno su i mene obuzele ljubomora i tuga), je li María Font ona koja je
osvojila nagradu “Laura Damián” Ne, reče, to je Angélica, Maríjina mlađa
sestra. Kazao je još ponešto o Angélici što sam već zaboravio. Pitanje mi je
izletjelo gotovo samo od sebe: jesi li spavao s Maríjom? Njegov me odgovor
(ali kakvo krasno i tužno lice ima Božanska Koža) skršio. Spavao sam sa
svim meksičkim pjesnicima. Trebao sam tad ušutjeti ili ga pomilovati, a
nisam učinio nijedno, nego ga nastavih ispitivati, i svako pitanje bijaše gore
od prethodnog i sa svakim sam sve dublje tonuo. Rastali smo se u pet ujutro.
Uzeo sam taksi u Insurgentesu, a on se pješice otputio na sjever.

139
Angélica Font, Calle Colima, Colonia Condesa, Ciudad de México, srpanj
1976. Bijahu to tajanstveni dani. Ja sam bila cura Pancha Rodrígueza. Felipe
Müller, čileanski prijatelj Artura Belana, bio je zaljubljen u mene. Ali meni
se više sviđao Pancho. Zašto? Ne znam. Znam samo da mi se više sviđao
Pancho. Nedugo prije osvojila sam nagradu “Laura Damián” za mlade
pjesnike. Nikad nisam upoznala Lauru Damián. Ali poznavala sam njezine
roditelje i mnoge znance, čak prijatelje. Spavala sam s Panchom nakon
jednog tuluma koji je trajao dva dana. Posljednje sam noći spavala s njim.
Sestra mi je rekla neka se čuvam. Ali tko je ona da mi dijeli savjete? Ona je
spavala s Božanskom Kožom, kao i s Moctezumom Rodríguezom,
Panchovim mlađim bratom. Spavala je i s jednim koga zovu Hromi,
pjesnikom starijim od trideset godina, i pijancem, no barem je imala obzira
da ga ne dovede kući. Zbilja mi je već dodijalo trpjeti njene ljubavnike.
Zašto se ne ševite u njihovim ćumezima?, upitah je jednom. Nije mi
odgovorila i rasplakala se. Sestra mi je i volim je, ali je i histerična. Nekog se
poslijepodneva Pancho raspričao o njoj. Govorio je dugo, toliko da pomislih
da je i s njim spavala, ali nije, poznavala sam sve njene ljubavnike, noću bih
ih čula kako stenju ni tri metra od moje postelje, umjela sam ih razaznati po
šumovima, po tome kako bi svršili, prigušeno ili bučno, po riječima
upućenim mojoj sestri.
Pancho nikad nije spavao s njom. Pancho je spavao sa mnom. Ne znam
zašto, ali on je bio taj koga sam odabrala i čak sam se nakratko zanijela
ljubavnim sanjama, iako ga, jasno, nikad nisam uistinu voljela. Prvi put je
bilo prilično bolno. Ništa nisam osjećala, samo bol, no čak ni bol nije bila
neizdrživa. Napravili smo to u jednom hotelu u Coloniji Guerrero, kamo
vjerojatno zalaze kurve. Svršivši, Pancho mi reče da me želi oženiti. Reče da
me voli. Reče da će me učiniti najsretnijom ženom na svijetu. Pogledala sam
ga u oči i načas pomislih da je poludio. No onda shvatih da se zapravo boji,
da se boji mene, i to me je rastužilo. Nikad mi se prije nije doimao tako
malen, i to me je isto rastužilo.
Napravili smo to još koji put. Više nisam osjećala bol, ali nisam osjetila ni
užitak. Pancho je uvidio da se naša veza gasi brzinom... čega?, nečeg što se
gasi vrlo brzo, svjetla tvornice na kraju radnog dana, ili bolje, svjetla
poslovnog tornja, na primjer, koji žuri stopiti se s anonimnošću noći.
Pomalo nategnuta slika, no takvu bi Pancho izabrao. Nategnutu sliku
urešenu s dvije-tri prostote. I poslije jedne večeri poezije zamijetila sam da
Pancho uviđa i te mu noći rekoh da je naša veza gotova. Nije ga odveć
pogodilo. Mislim da je nekoliko dana uzalud pokušavao odvesti me u

140
postelju. Potom je htio spavati s mojom sestrom. Ne znam je li uspio. Jedne
sam se noći probudila i María se ševila s nekom sjenom. Dosta je toga,
planula sam, želim spavati u miru! Stalno čitaš Sor Juanu, a ponašaš se kao
drolja! Upalila sam svjetlo i vidjela da je ona sjena Božanska Koža. Rekoh
mu neka izvoli otići ako neće da pozovem policiju. María se, začudo, nije
bunila. Božanska Koža je navukao hlače, moleći me da mu oprostim jer me
probudio. Moja sestra nije kurva, rekoh. Znam da je moje ponašanje bilo
donekle proturječno. Dobro, ne ponašanje, moje riječi. Vrlo važno. Kada je
otišao, zavukla sam se u sestrinu postelju, zagrlila je i zaplakala. Nedugo
poslije priključila sam se jednoj studentskoj kazališnoj družini. Imala sam
neobjavljenu knjigu koju je moj otac želio odnijeti nekim nakladnicima, ali
odbila sam. Nisam sudjelovala u radu utrobnih realista. Nisam htjela imati
veze s njima. Poslije mi je María rekla da ni Pancho nije u skupini. Ne znam
jesu li ga izbacili (je li ga Arturo Belano izbacio), ili se sam povukao, ili mu
jednostavno više nije bilo ni do čega. Siroti Pancho. Njegov je brat
Moctezuma ostao u skupini. Čini mi se da sam vidjela njegovu pjesmu u
nekoj zbirci. U svakom slučaju, k nama više nisu svraćali. Čula sam da se
Arturu Belanu i Ulisesu Limi zameo trag na sjeveru, jednom su moji
roditelji nešto spominjali. Mama se nasmijala, sjećam se da je rekla: već će se
oni pojaviti. Tata se doimao zabrinut. I María je bila zabrinuta. Ja nisam. U
to je doba jedini iz te skupine s kojim sam se još družila bio Ernesto San
Epifanio.

141
 3
Manuel Maples Arce, šećući po Calzadi del Cerro, šuma Chapultepec,
Ciudad de México, kolovoz 1976. Taj mladić, Arturo Belano, posjetio me je
zbog intervjua. Vidio sam ga samo jednom. Došao je s dva momka i
djevojkom, ne znam kako se zovu, nisu gotovo ni zucnuli, djevojka je bila iz
Sjeverne Amerike.
Rekao sam mu da mrzim magnetofon iz istog razloga iz kojeg moj
prijatelj Borges mrzi zrcala. Bili ste Borgesov prijatelj?, zapanjeno će Arturo
Belano, što mi je zvučalo pomalo uvredljivo. Bili smo dobri prijatelji,
odgovorih mu, bliski, moglo bi se reći, davnih dana naše mladosti.
Sjevernoamerikanka je htjela znati zašto Borges mrzi magnetofone. Bit će jer
je slijep, rekoh joj na engleskom. Kakve veze sljepoća ima s
magnetofonima?, upitala je. Podsjeća ga na opasnosti sluha, odgovorih. Čuti
vlastiti glas, svoje korake, korake neprijatelja. Sjevernoamerikanka me
pogleda u oči i kimnu. Ne vjerujem da odveć dobro poznaje Borgesa. Ne
vjerujem da išta zna o mom djelu, iako je mene preveo John Dos Passos. A
ne vjerujem ni da zna mnogo o Johnu Dos Passosu.
Gubim nit. Gdje sam ono stao? Rekao sam Arturu Belanu kako bih volio
da se ne služi magnetofonom i da bi najbolje bilo da mi ostavi popis pitanja.
Pristao je. Izvadio je list papira i zapisao pitanja, dok sam njegovim
pratiocima pokazivao neke dijelove kuće. Potom, kad je završio, zatražih
neka nam donesu piće i malo smo razgovarali. Već su bili intervjuirali
Arquelesa Velu i Germána Lista Arzubidea. Mislite li da estridentizam
danas ikog zanima?, upitah ga. Naravno, maestro, rekao je, ili nešto slično.
Ja mislim da je estridentizam već povijest i kao takav može zanimati jedino
povjesničare književnosti, primijetio sam. Mene zanima, a nisam
povjesničar, odvratio je. Ah, dobro.
Kasno te večeri pročitao sam popis pitanja. Pitanja svojstvena zanesenu i
neuku mladiću. Odmah sam odgovorio i sutradan sve prepisao u čisto. Tri
dana poslije, kao što smo se dogovorili, došao je po upitnik. Sluškinja ga je

142
pustila unutra, no, na moj izričit nalog, reče mu da nisam kod kuće. Onda
mu preda omot koji sam pripravio za nj: popis pitanja s odgovorima i dvije
moje knjige koje mu se nisam usudio posvetiti (mislim da današnja mladež
prezire te sentimentalnosti). Bijahu to Andamios Interiores i Urbe. Stajao sam
iza vrata i slušao. Sluškinja je rekla: ovo vam je ostavio gospodin Maples.
Muk. Arturo Belano je zacijelo uzeo omot i gledao ga. Zacijelo je prelistao
knjige. Dvije davno objavljene knjige, čije su stranice (izvrstan papir) bile još
nerazrezane. Muk. Zacijelo je ovlaš pogledao odgovore. Potom čuh kako
zahvaljuje sluškinji i odlazi. Vrati li se, pomislih, bit ću opravdan, pojavi li se
jednog dana, bez najave, da porazgovara sa mnom, da čuje moje stare priče,
da mi da svoje pjesme na ogled, bit ću opravdan. Svim je pjesnicima, čak i
najavangardnijima, potreban otac. Ali ovi su izabrali biti siročad. Nikad se
nije vratio.

Bárbara Patterson, u sobi hotela Los Claveles, ugao Avenide Niño Perdido
i Juana de Dios Peze, Ciudad de México, rujan 1976. Jebo mu pas milu
mater, tom starom ušljivom pizdeku, odmah sam ga prozrela, zluradost mu
je virila iz očica bezvoljna majmuna, i rekoh si taj će gad prvom prilikom
pljunuti na me. Ali ja sam glupa, oduvijek sam bila glupa i naivna i nisam
pazila. I dogodilo se isto što i uvijek. Borges. John Dos Passos. Bljuvotina što
kao da je nehotice smočila kosu Barbare Patterson. A mamlaz me još
pogleda kao da mu je žao, kao da govori ovi su mi klinci doveli tu bljedooku
gringu samo da se poserem na nju, a i Rafael me pogleda i nije ni trepnuo,
taj blesavi kepec, kao da je već navikao da me vrijeđa svaki pišljivi starkelja,
svaki smrdljivi fosil Meksičke Književnosti. I onda stari prdonja izjavi da ne
voli magnetofone, a koliko me je koštalo da ga nabavim, a ulizice mu vele
okej, nema problema, začas ćemo napisati pitanja, gospodine Veliki Pjesniče
iz Diluvija, umjesto da mu skinu hlače i nabiju mu taj magnetofon u dupe. A
stari se šepiri i nabraja svoje prijatelje (svi s jednom nogom u grobu ili već
pod zemljom) i govori mi señorita, kao da se time može iskupiti za ono
riganje, bljuvotinu koja mi se cijedila po bluzi i trapericama, i više nisam
imala snage ni odgovarati mu kad mi se obratio na engleskom, samo da i ne
i ne znam, osobito ne znam, a kada smo izašli iz njegove kuće, ili prije vile,
odakle ti novac, gnjido stara, odakle si samo novac za tu kućerinu?, rekoh
Rafaelu da moramo razgovarati, ali on odgovori da ide malo lunjati s
Belanom, a ja mu rekoh gade jedan moram razgovarati s tobom, a on će meni
poslije, Barbarita, poslije, kao da sam neka klinka koju svake noći siluje po

143
prljavim zakutcima, a ne žena deset centimetara viša i barem petnaest kila
teža od njega (morala bih smršaviti, ali tko će kraj te proklete meksičke
hrane), i onda mu rekoh moram sad razgovarati s tobom, a taj kurvin sin
stane kao da si hladi jaja, zapilji se u me i veli što je, lutkice? nešto je
iskrsnulo?, i srećom su Belano i Requena već odmakli i nisu me čuli, a
osobito, nisu me vidjeli, jer mi se izmučena faca valjda sva izobličila, bar
sam osjetila da se izobličuje, da mi se oči krijese opakom mržnjom, i onda
sam viknula jebi si mater, budalo, da ne kažem što gore, okrenula se i otišla.
Plakala sam cijelo popodne. Ja sam tobože bila u Meksiku zbog magisterija o
Juanu Rulfu, no na nekoj sam večeri poezije u Casi del Lago upoznala
Rafaela i zaljubili smo se na prvi pogled. Ili barem ja jesam, za Rafaela se ne
bih zaklela. Iste sam ga noći odvukla u hotel Los Claveles, gdje još živim, i
ševili smo se do besvijesti. Dobro, Rafael baš nije izdržljiv, ali ja jesam i
uspjela sam ga dobiti sve dok se prve sunčeve zrake nisu prosule (kao
iznemogle ili zgromljene, čudnih li zora u ovom jebenom gradu) po Niñu
Perdidu. Ujutro nisam otišla na faks i provela sam cijeli dan brbljajući s
utrobnim realistima, koji su tada još uvijek bili manje-više zdravi, manje-
više bolesni klinci, i još se nisu zvali utrobni realisti. Svidjeli su mi se.
Podsjećali su me na bitnike. Svidio mi se Ulises Lima, Belano, María Font,
nešto manje onaj umišljeni mudomir Ernesto San Epifanio. Dobro, svidjeli
su mi se. Ja sam se željela zabavljati, a s njima je provod bio zajamčen.
Upoznala sam mnogo ljudi, ljude koji su se polako počeli udaljavati iz te
skupine. Upoznala sam jednu curu iz Kanzasa (ja sam iz Kalifornije),
slikaricu Catalinu O’Hara, s kojom se nisam odveć zbližila. Napuhana drolja
koja je vjerovala da je otkrila Ameriku. Drolja koja se je smatrala
revolucionarkom samo zato jer je bila u Čileu u vrijeme vojnog udara.
Dobro, upoznala sam je nedugo nakon što se rastala od muža i svi su
pjesnici slinili za njom. Čak su i Belano i Ulises Lima, koji su očito aseksualni
i koji su ono potajno obavljali među sobom, znaš već, popušim ti, popušiš
mi, tek malčice i gotovo, poludjeli za usranom kaubojkom. Kao i Rafael. No
ja sam Rafaela zgrabila i priprijetila mu: saznam li da me varaš s tom
droljom, odrezat ću ti jaja. A on se smijao i govorio ali dušo, zašto bi mi
odrezala jaja, pa ja samo tebe volim, no čak i njegove oči (koje su ono
najljepše na Rafaelu, arapske oči, oči dina i oaza) kao da su mi govorile
suprotno. S tobom sam jer plaćaš račune. S tobom sam jer mi daješ lovu. S
tobom sam jer zasad nemam nikog boljeg s kim bih bio i koga bih ševio. A ja
bih mu kazala: Rafaele, gade, jebivjetru, kurvin sine, kada tvoji prijatelji
nestanu, ja ću i dalje biti s tobom, ja kužim, kad ostaneš sam i na suhom, ja ću

144
biti uz tebe i pomoći ću ti. Ne oni stari prdonje sa svojim pljesnivim
uspomenama i književnim navodima. A još manje tvoji nadrigurui (Arturo i
Ulises?, upitao bi, pa oni nisu moji gurui, ti lajava gringa, prijatelji su mi), jer
sve mi se čini da će oni uskoro ispariti. A zašto bi isparili? Što ja znam,
odgovorila bih, iz jebenog stida, iz neugode, iz jada, iz malodušja, iz
kolebljivosti, iz srama, iz kukavičluka i tu bih stala jer je moj španjolski slab.
A Rafael bi se nasmijao i rekao prava si vještica, Bárbara, hajde, primi se ti
svoje radnje o Rulfu, a ja sad idem, ali začas se vraćam, i umjesto da ga
poslušam, bacila bih se na krevet i briznula u plač. Svi će te ostaviti, Rafaele,
vikala bih mu s prozora hotelske sobe, dok se on gubio u svjetini, osim
mene, gade, osim mene.

Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la

Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. I što su kazali Manuel,
Germán i Arqueles?, upitah ih. Što su kazali o čemu? Pa o Cesárei, rekoh.
Ne mnogo. Maples Arce jedva da je se i sjeća, baš kao i Arqueles Vela. List je
rekao da je samo čuo za nju, dok je Cesárea Tinajero bila u Méxicu on je
živio u Puebli. Prema Maplesu, bila je vrlo mlada, vrlo tiha djevojka. I to je
sve? Da, to je sve. A Arqueles? Ni on nije kazao više. A kako ste došli do
mene? Preko Lista, on nam je rekao da vi, da ti, Amadeo, zacijelo znaš još
štogod o njoj. I što vam je Germán ispričao o meni? Da si je ti poznavao, da
si, prije nego što si se priključio estridentizmu, bio u Cesáreinoj skupini, u
utrobnom realizmu. A govorio je i o časopisu koji je Cesárea onomad izdala,
zvao se Caborca. Ah, Germán, uzdahnuh i ulih si još Los Suicidasa, kako smo
krenuli boca nam neće izdržati do večeri. Ali samo pijte, dečki, bez brige,
ako se boca isprazni, otići ćemo po drugu. Jasno, neće biti poput ove, no
gore je ništa. Ay, kako tužno da više ne prave mezcal Los Suicidas, kako
tužno da vrijeme prolazi, zar ne?, kako tužno da umiremo i starimo i da sve
dobro ostaje daleko iza nas.

***

Joaquín Font, Calle Colima, Colonia Condesa, Ciudad de México, listopad

1976. Sada kad se dani nižu, hladno, s hladnoćom dana koji se nižu, mogu
reći, bez ikakve kivnosti, da je Belano bio romantičan, često umišljen, dobar
prijatelj svojih prijatelja, bit će, nadam se, iako nitko nije doista znao što
misli, vjerojatno ni on sam. Dočim je Ulises Lima bio mnogo radikalniji i

145
mnogo srdačniji. Katkad se doimao poput Vacheova mlađeg brata, katkad
poput vanzemaljca. Mirisao je čudno. Znam to, mogu to reći, mogu to
tvrditi, jer se u dvije nezaboravne prigode okupao u mojoj kući. Točnije: nije
mirisao ružno, mirisao je čudnovato, kao da je netom izašao u isti mah iz
močvare i iz pustinje. Krajnja vlažnost i suhoća, prvobitna juha i mrtva
pustoš. U isti mah, gospodo! Uistinu uznemirujuć miris! Iako bi mene, zbog
razloga koje ne vrijedi spominjati, razdražio. Taj njegov miris. Po naravi je
Belano bio otvoren, a Ulises povučen. To jest, sličniji meni. Belano se kretao
među vukovima mnogo bolje od Lime, u to nema sumnje. Mnogo bolje od
mene. Ostavio bi bolji dojam, imao je više stege i umio je hiniti i vješto
postupati. Dobri je Ulises bio tempirana bomba, i što je, društveno govoreći,
još gore: svi su živi znali ili slutili da je tempirana bomba pa mu, posve očito
i razumljivo, nitko nije htio biti preblizu. Ah, Ulises Lima... Pisao je sve
vrijeme, po tome ga najviše pamtim, na rubnicama ukradenih knjiga i na
listovima koje je obično gubio. I nikad nije pisao pjesme, pisao je stihove
koje bi potom, ako je bilo sreće, povezao u duge, čudnovate pjesme... Belano
je, pak, pisao u bilježnice... Još mi duguju novac...

Jacinto Requena, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México, studeni

1976. Katkad bi nestali, ali nikad duže od dva-tri dana. Kada bi ih pitao
kamo idu, odgovorili bi po zalihe. To je bilo sve, o tome nikad nisu brbljali.
Jasno, mi najbliži znali smo, ako već ne kamo idu, a ono što rade tih dana.
Nekima je bilo svejedno. Drugi su negodovali, govorili da se tako ponašaju
protuhe. Lumpenproletarijat: dječja bolest intelektualca. A trećima je to bilo
u redu, osobito jer su Lima i Belano bili darežljivi s nepošteno stečenim
novcem. Među njima sam bio i ja. Nije mi išlo dobro. Xóchitl60, moja
družica, bila je u trećem mjesecu trudnoće. Ja nisam radio. Živjeli smo u
hotelu blizu Monumenta a la Revolución, u Calle Montes, koji je plaćao njen
otac. Soba s kupaonicom i majušnom kuhinjicom, no ondje smo barem
mogli pripravljati obroke, što je bilo mnogo jeftinije nego svaki dan jesti
vani. Tu sobu, odnosno, stančić Xóchitlin je otac imao mnogo prije nego što
je ona zatrudnjela. Vjerojatno je tamo dovodio ljubavnice. Ustupio nam ju
je, ali prvo smo mu morali obećati da ćemo se vjenčati. Ja sam odmah
pristao, mislim da sam se čak i zakleo. Xóchitl mu se radije šutke zagledala u
oči. Zanimljiv lik, taj stari. Već u poodmaklim godinama, mogao joj je posve
lako biti djed, a usto bi se od pogleda na nj sav naježio. Barem kad bi ga prvi
put vidio. Mene su zbilja podišli srsi. Bio je krupan i zbit, kao od brda

146
odvaljen, što je čudno jer je Xóchitl mala i nježne građe. No otac joj je bio
krupan, crnomanjast (po tome sličan Xóchitl) i sav izboran, i uvijek je nosio
odijelo i kravatu, katkad tamnoplavo, a katkad smeđe odijelo. Oba su bila
lijepa, ali ne nova. Tu i tamo, osobito navečer, odjenuo bi i kabanicu. Kada
me je Xóchitl upoznala s njim, kad smo ga došli moliti za pomoć, stari me je
odmjerio, a zatim mi kazao dođi, želim s tobom nasamo razgovarati.
Nadrapali smo, pomislih, ali što sam mogao, slijedio sam ga voljan sve
otrpjeti. No stari mi samo reče neka otvorim usta. Što?, upitah. Otvori usta.
Pa sam ih otvorio, a stari me pogleda i upita kako sam izgubio tri zuba koji
mi nedostaju. U tučnjavi u srednjoj, odgovorih mu. I moja te je kći takvog
upoznala?, upitao je. Da, već sam bio takav kad smo se upoznali. Jebemti,
reče on, onda te sigurno jako voli. (Stari je napustio Xóchitlinu obitelj kada
je njoj bilo šest godina, no ona i njene sestre posjećivale su ga svaki mjesec.)
Potom me upozori: ostaviš li je, ubit ću te. Kazao je to gledajući me u oči,
mišjih očica – čak su se zjenice doimale naborane na tom licu – uprtih u
moje, ali ne dižući glas, poput kakva gangstera iz Orolovih filmova, a što je
u biti zacijelo i bio. Ja mu se, naravno, zakleh da je nikad neću ostaviti, a
osobito sada kad će roditi moje dijete, i time smo okončali naš razgovor u
četiri oka. Vratili smo se Xóchitl, stari nam je dao ključ gajbe, rekao neka ne
brinemo za stanarinu, da je to njegova briga, i pružio nam smotak novčanica
dok se ne snađemo.
Kakvo olakšanje kad je otišao, kakvo olakšanje znati da imamo krov nad
glavom. No uskoro smo otkrili da nam taj novac jedva dostaje za
preživljavanje. Naime, Xóchitl i ja imali smo dodatnih troškova, dodatnih
potreba koje očeva potpora nije pokrivala. Primjerice, nismo trošili na
odjeću, lako smo se naviknuli nositi isto što i uvijek, ali trošili smo na kino i
kazalište, na autobuse i metro (iako smo, živeći u središtu, mogli gotovo
svugdje doći pješice) kojima smo obično išli na pjesničke radionice u Casi
del Lago ili na sveučilištu. Jer, iako nas dvoje nismo studirali, nije bilo
radionice u koju nismo barem jednom zavirili, bijaše to poput groznice,
ponijeli bismo dva-tri komada pogače i pojavili se ondje svi sretni, slušali
bismo pjesme, slušali kritike, kazali i mi koju, Xóchitl češće nego ja, a potom
bismo, već za mraka, izašli i, šećući do autobusa ili metroa ili, pak, zaputivši
se ravno kući, pojeli naše pogače, uživajući u noći DF-a, noći koja se meni
uvijek doimala divna, jer noći su ovdje svježe, blistave, ali ne hladne, noći
stvorene za šetnju ili za ljubav, stvorene za opušten razgovor, i to smo
Xóchitl i ja činili, čavrljali smo o djetetu koje ćemo imati, o pjesnicima koje
smo čuli, o knjigama što smo ih čitali.

147
 I upravo smo na nekoj pjesničkoj radionici upoznali Ulisesa Limu i
Rafaela Barriosa i Božansku Kožu. Pohodili smo je prvi ili drugi put, a Ulises
se prvi put pojavio, i kada je radionica završila, sprijateljili smo se i zajedno
smo izašli i sjeli u autobus i, dok je Božanska Koža očijukao s Xóchitl, ja sam
slušao Ulisesa Limu i on je slušao mene, a Rafael se slagao sa svime što smo
Ulises i ja govorili i, uistinu, bijaše kao da sam našao srodnu dušu, zbiljskog
pjesnika, pjesnika do srži, koji je umio jasno izraziti ono što sam ja tek slutio
i želio i sanjao, i bila je to jedna od najboljih večeri mog života, a kad smo
stigli kući, nismo mogli zaspati, Xóchitl i ja, i razgovarali smo do četiri
ujutro. Poslije sam upoznao Artura Belana, Felipea Müllera, Maríju Font,
Ernesta San Epifanija i ostale, no nijedan me se nije dojmio onako duboko
kao Ulises. Naravno, nije samo Božanska Koža htio odvesti moju curu u
postelju, i Pancho i Moctezuma Rodríguez dali su sve od sebe, čak i Rafael
Barrios. Katkad bih rekao Xóchitl: zašto im ne kažeš da si trudna, možda
odustanu i puste te na miru, ali ona bi se nasmijala i odgovorila da joj ne
smeta što joj udvaraju. Dobro, kako te volja, zaključio bih. Nisam
ljubomoran. No jedne je večeri, to jasno pamtim, Arturo Belano pokušao
osvojiti Xóchitl, i to me je stvarno rastužilo. Znao sam da ona neće ni s kim
završiti u postelji, ali njihov me je stav ljutio. Bijaše baš kao da me preziru
zbog mog izgleda. Bijaše kao da misle: ovoj se curi ne može sviđati taj jadnik
bez zuba. Kao da zubi imaju ikakve veze s ljubavlju. No s Arturom Belanom
bilo je drukčije. Xóchitl je zabavljalo što je salijeću, ali taj put je bilo drukčije,
bilo je to za nju mnogo više od zabave. Artura Belana još uvijek nismo
poznavali, to je bio prvi put, prije smo samo čuli za nj, no iz ovog ili onog
razloga još nam ga nisu bili predstavili. I te se večeri pojavio i cijela je
skupina u sitne sate ušla u prazan autobus (autobus gdje su bili sami utrobni
realisti!), na putu za neki tulum ili predstavu ili čitanje poezije, ne sjećam se
više, a Belano je sjeo uz Xóchitl i razgovarali su tijekom cijele vožnje, i
zamijetio sam, bio sam nekoliko sjedala iza, uzdrhtao, pored Ulisesa Lime i
malog Bustamantea, zamijetio sam da je Xóchitlino lice drukčije, sad je zbilja
uživala, ma što kažem, bila je ushićena što Belano sjedi uz nju i posvećuje joj
sve svoje vrijeme, dok su ostali, a osobito oni koji su je već pokušali odvesti
u postelju, iskosa promatrali prizor, poput mene, ne prestajući razgovarati,
ne prestajući gledati opustjele ulice i čvrsto zatvorena autobusna vrata, kao
da su vrata krematorija, riječju, ne prestajući činiti što su već činili, ali
pomno prateći što se zbiva između moje Xóchitl i Artura Belana. I u jednom
je trenutku ozračje postalo tako krhko, kao na iglama, da pomislih ti klipani
sigurno znaju nešto što ja ne znam, tu je nešto čudno, nije normalno da taj

148
glupi autobus poput duha kruži gradom, nije normalno da nitko ne ulazi
unutra, nije normalno da mi se iz čista mira počne priviđati. Ali svladao sam
se, kao i uvijek, i na kraju se ništa nije dogodilo. Poslije mi je Rafael Barrios,
taj stvarno nema obraza, rekao da Belano nije znao da je Xóchitl moja cura.
A ja mu odvratih da se ništa nije zbilo, a i da jest, to je njena stvar, Xóchitl
živi sa mnom, nije moja robinja, rekoh. No sad dolazi ono čudno: od te noći,
noći kad je Belano bio toliko obuzet mojom družicom (samo je još falilo da je
poljubi u usta) tijekom one samotne vožnje, nitko je više nije salijetao. Baš
nitko. Kao da su gadovi ugledali svoj odraz u liku svog usranog vođe i nije
im se svidjelo to što vide. A moram reći i ovo: Belanovo je očijukanje trajalo
tek koliko i ta beskonačna vožnja, odnosno, bilo je bezazleno, pa možda
zbilja nije znao da je onaj krezubi momak dečko te male koju zavodi, ali
Xóchitl je znala, i način na koji je primala Čileančeve laske razlikovao se od
onog na koji je, primjerice, trpjela laske Božanske Kože ili Pancha
Rodrígueza, s njima se vidjelo da joj je zgodno i smiješno, da se zabavlja, no
s Belanom je njen obris, oval njena lica koji mi je bilo dano promatrati te
noći, odavao posve druga čuvstva. A poslije mi se, u hotelu, učinilo da je
Xóchitl zamišljenija ili odsutnija nego inače. Ali nisam joj ništa rekao.
Vjerovao sam da razumijem zašto. Pa sam joj pričao o drugom: o našem
djetetu, o pjesmama koje ćemo ona i ja napisati, ukratko, o budućnosti. I
nisam spominjao Artura Belana ni stvarne teškoće koje nas očekuju, kao,
primjerice, hoću li naći posao, hoćemo li moći prehraniti dijete i sebe,
hoćemo li skupiti za stan. Ne, govorio sam, kao i svake večeri, o pjesništvu,
o stvaranju, i o utrobnom realizmu, književnu pokretu koji je mom duhu i
svjetonazoru savršeno odgovarao.
Od te, donekle zlokobne noći, viđali smo ih gotovo svakodnevno. Kamo
su oni išli, išli smo i mi. Uskoro, možda tjedan poslije, pozvali su me da
sudjelujem na njihovoj večeri poezije. Nije bilo sastanka s kojeg smo izostali.
A odnos između Belana i Xóchitl ostao je sleđen u uljudnu obredu, ne bez
izvjesne tajnovitosti (tajnovitosti koja, začudo, nije pomutila postupan rast
trbuha moje družice), ali nije otišao dalje. U biti, Arturo nikad nije vidio
Xóchitl. Što se dogodilo one noći, u autobusu koji nas je, jedino nas, vozio
opustjelim ulicama, zavijajućim ulicama DF-a? Ne znam. Vjerojatno se jedna
djevojka, čija se trudnoća još nije opažala, na koji sat zaljubila u mjesečara. I
to je bilo sve.
Ostatak je priče banalan. Ulises i Belano katkad bi nestali iz DF-a.
Nekima se to nije sviđalo. Drugi nisu marili. Meni je bilo u redu. S vremena
na vrijeme Ulises bi mi posudio novac, oni su ga, na mahove, imali u

149
izobilju, a meni je uvijek bio potreban. Ne znam odakle im i nije me briga.
Belano mi nikad nije posudio novac. Kada su otišli u Sonoru, naslutio sam
da je skupina pred raspadom. Baš kao da se vic istrošio. Nije mi bilo odveć
žao. Moj se sin trebao roditi i ja sam konačno našao posao. Jedne večeri
nazvao me je Rafael i kazao da su se vratili, ali da ponovno odlaze. Dobro,
rekoh, novac je njihov, nek’ rade s njim što žele. Sad idu u Europu, reče mi
Rafael. Savršeno, to bismo svi trebali učiniti. A pokret?, upitao je. Koji
pokret?, odvratih, gledajući Xóchitl kako spava. Soba je bila u mraku i kroz
prozor je treptao hotelski natpis, baš kao u kakvu gangsterskom filmu, sjene
gdje je djed mog sina izvodio svinjarije. Utrobni realizam, koji drugi, reče
Rafael. Što je s utrobnim realizmom?, upitah. Pa to i govorim, odvratio je,
što će biti s utrobnim realizmom? Što će biti s časopisom koji smo kanili
izdati, što će biti sa svim našim zamislima? Zvučao je tako tugaljivo da bih,
da Xóchitl nije spavala, bio prasnuo u smijeh. Časopis ćemo sami izdati,
rekoh mu, a zamisli ćemo ostvariti, s njima ili bez njih. Rafael načas utihne.
Ne možemo skrenuti s puta, promrmlja. Onda je opet zanijemio. Razmišlja,
pretpostavih. I ja sam šutio. Ali ja nisam razmišljao, ja sam savršeno dobro
znao gdje sam i što želim učiniti. I kao što sam znao što želim učiniti, što ću
ubuduće činiti, znao sam i da će Rafael na kraju pronaći svoj put. Ne valja
paničariti, rekoh mu kad mi je dosadilo stajati ondje, u mraku, sa slušalicom
na uhu. Ne paničarim, odgovorio je, tek mislim da bismo i mi trebali otići. Ja
se ne mičem iz Meksika, rekoh.

María Font, Calle Colima, Colonia Condesa, Ciudad de México, prosinac

1976. Oca smo morali smjestiti u ludnicu (majka me ispravlja i kaže na
psihijatriju, ali postoje riječi koje se ne mogu uljepšati: ludnica je ludnica)
malo prije nego što će se Ulises i Arturo vratiti iz Sonore. Ne znam jesam li
rekla, no otišli su očevim automobilom. Prema mojoj majci, ta je činjenica,
koju ona naziva otimanjem, čak krađom, bila otponac da se očevo duševno
zdravlje dokraja uruši. Ne slažem se. Očev odnos prema imovini, njegovoj
kući, kolima, umjetničkim knjigama, tekućem računu bio je uvijek, u
najmanju ruku, hladan i dvosmislen. Činilo se da se otac uvijek ogoljuje,
uvijek oslobađa stvari, voljko ili nevoljko, ali s tako slabom srećom (ili tako
sporo) da nikad nije uspio dosegnuti žuđenu nagost. I to bi ga, razumljivo,
izludilo. No vratimo se automobilu. Kada su se Ulises i Arturo vratili, kad
sam ih iznova vidjela, u kafiću Quito i gotovo slučajno – iako, ako sam bila u
tom pajzlu, bijaše jer sam ih zapravo tražila – kad sam ih iznova vidjela,

150
velim, jedva sam ih prepoznala. Bili su s nekim tipom kojeg nisam
poznavala, tipom odjevenim u bijelo i sa slamnatim šeširom na glavi, glavi
sličnoj palici, i isprva pomislih da su me vidjeli, ali da se prave ludi. Sjedili
su u kutu, kod prozora koji je gledao na Bucareli, ispod zrcala i natpisa
“Jaretina”, no nisu ništa jeli, imali su pred sobom velike čaše kave s
mlijekom i katkad bi klonulo gucnuli, kao da su bolesni ili strašno pospani,
iako je onaj u bijelome jeo, ali ne jaretinu (od ponavljanja riječi jaretina hvata
me muka), nego enchilade, čuvene i jeftine enchilade iz kafića Quito, a pred
njim je stajala boca piva. I pomislih: prave se da me ne vide, ne može biti da
me nisu vidjeli, oni su se jako promijenili, ali ja nimalo. Ne žele me
pozdraviti. I pomislih na očevu Impalu, i na ono što majka govori, da su mu
ta kola besramno ukrali, s nečuvenom drskošću, i da bi najbolje bilo prijaviti
ih policiji, i pomislih na oca koji bi, kad bi mu spomenuli kola, nesuvislo
mumljao. Zaboga, Quime, otresla bi se majka, prestani lupetati, već mi je
dojadilo povazdan se vozikati autobusima i taksijima, kraj tolike ću vožnje
pasti na prosjački štap. A kad bi to majka rekla, moj bi se siroti tata nasmijao
i kazao pazi da se ne nabodeš. Majci to nije bilo smiješno, ali meni jest: on bi
taj izraz uzeo doslovce, ne u smislu da će osiromašiti, nego da će uistinu
pasti na štap. Ovako razloženo ne zvuči duhovito, ali kad bi to otac kazao,
posve iznenada i neobično sigurno, pa zbilja je bilo smiješno. U svakom
slučaju, majka je htjela podnijeti tužbu kako bi nam vratili Impalu, a ja
nisam htjela da ih se prijavi, jer kola će se vratiti sama (i to je smiješno, zar
ne?), samo treba pričekati i dati Arturu i Ulisesu vremena da se vrate, da ih
vrate. I sad su bili tu i razgovarali su s tipom u bijelom, po povratku u DF, i
nisu me vidjeli ili me nisu htjeli vidjeti, pa sam imala vremena napretek
promotriti ih i razmisliti što ću im reći, da je moj otac u ludnici i neka vrate
auto, iako mi se, kako je vrijeme prolazilo, ne znam koliko sam dugo bila
ondje, okolni su se stolovi praznili i opet punili, tip u bijelome nije skidao
šešir i njegov se tanjur enchilada doimao vječan, sve splelo u glavi, kao da su
riječi koje sam im morala reći biljke, što su odjednom sahnule, blijedjele i
ugibale. I nije mi nimalo pomoglo misliti na oca zatvorena u ludnici, u
jezivoj depresiji, ni na majku koja je vitlala prijetnjom ili pripjevom o policiji
poput kakve navijačice UNAM-a (a što je u studentskim danima stvarno i
bila, jadna mama), jer odjednom sam i ja počela venuti, raspadati se, misliti
(ili prije, ponavljati si, poput tam-tama) da je sve besmisleno, da bih za tim
stolom kafića Quita mogla sjediti do kraja svijeta (u srednjoj sam imala
profesora koji je govorio da točno zna što će učiniti izbije li Treći svjetski rat:
vratit će se u svoje selo, jer ondje se nikad ništa ne događa, vjerojatno vic, ne

151
znam, ali donekle je imao pravo, kada cijeli uljuđeni svijet nestane, Meksiko
će i dalje postojati, kad se planet rasprši ili raspadne, Meksiko će još uvijek
biti Meksiko) ili dok Ulises, Arturo i neznanac u bijelome ne ustanu i ne
odu. No ništa se takva nije zbilo. Arturo me je spazio i ustao, prišao mi i
poljubio me u obraz. Onda upita hoću li doći za njihov stol ili, još bolje,
pričekati ih tu gdje jesam. Rekoh mu da ću pričekati. Dobro, odgovorio je, i
vratio se za stol tipa u bijelome. Trudila sam se ne gledati ih i podugo sam i
uspjela, no najzad svrnuh pogled na njih. Ulises je pognuo glavu, kosa mu je
zastrla pola lica, i činilo se da tone u san. Arturo je gledao neznanca i katkad
bi zirnuo na me, i oba su pogleda, oni upućeni tipu u bijelome i oni koji su
tražili moj stol, bili odsutni, ili hladni, kao da je davno napustio kafić Quito i
samo je njegov duh još ondje, nesmiljen. Poslije su (ali koliko poslije?) ustali
i sjeli pored mene. Tipa u bijelome više nije bilo. Kafić se ispraznio. Nisam
ih pitala za očeva kola. Arturo mi reče da odlaze. Natrag u Sonoru?, upitah.
Nasmijao se. Smijeh mu je bio poput pljuvačke. Kao da je pljuvao po
vlastitim hlačama. Ne, reče, mnogo dalje. Ulises ovog tjedna putuje u Pariz.
Baš lijepo, rekoh, moći će upoznati Michela Bulteaua. I najslavniju rijeku
svijeta, doda Ulises. Baš lijepo. Da, nije loše. A ti?, upitah Artura. Ja idem
malo poslije, u Španjolsku. I kad se mislite vratiti? Slegnuli su ramenima.
Tko zna, María. Nikad nisu bili tako lijepi. Znam da zvuči smiješno, ali
nikad mi nisu izgledali tako lijepo, tako zavodljivo. Iako se nisu trudili
zavoditi. Naprotiv, bili su prljavi, tko zna otkad se nisu oprali, otkad nisu
spavali, imali su podočnjake i trebali su se obrijati (Ulises ne, jer je
golobrad), no ipak bih ih bila obojicu poljubila, i ne znam zašto nisam, s
obojicom bih bila otišla u postelju, ševila se do iznurenosti, a onda bih ih
gledala dok spavaju i poslije bismo se opet ševili, i pomislih, potražimo li
hotel, odemo li u kakvu mračnu sobu, sa svim vremenom svijeta, svučem li
ih i svuku li oni mene, sve će se srediti, očevo ludilo, izgubljena kola, ta tuga
i snaga koje osjećam i koje na trenutke kao da me guše. Ali nisam rekla ni
riječi.

152
 4
Auxilio Lacouture, Filozofski fakultet, UNAM, Ciudad de México,
prosinac 1976. Ja sam majka meksičkog pjesništva. Ja poznajem sve pjesnike
i svi pjesnici poznaju mene. Ja sam upoznala Artura Belana kad mu je bilo
šesnaest i bio je stidljiv dječak koji nije znao piti. Urugvajaka sam, iz
Montevidea, no jednog sam dana stigla u Meksiko i ne znajući baš zašto, ni
čemu, ni kako, ni kada. Stigla sam u Ciudad de México godine 1967., ili
možda 1965. ili 1962. Zaboravila sam već i nadnevke i lutanja, znam samo da
sam stigla u Meksiko i da sam tu ostala. Stigla sam u Meksiko kad je još bio
živ Leon Felipe, koji div, koja snaga prirode, a Leon Felipe je umro 1968.
Stigla sam u Meksiko dok je još živio Pedro Garfias, velika li čovjeka, a kako
je sjetan bio, i don Pedro je umro 1967., odnosno, morala sam stići prije 1967.
Uzmimo dakle da sam u Meksiko stigla 1965. Ja vjerujem da sam stigla 1965.
(no možda se i varam) i posjećivala sam ta dva svjetska Španjolca, danomice,
iz sata u sat, sa strašću pjesnikinje i engleske bolničarke i mlađe sestre koja
bdije nad starijom braćom. A oni bi mi rekli, s onim tako osobitim
španjolskim naglaskom, kao da okružuje z i c, a s ostavlja bjednije i bludnije
nego ikad: Auxilio, daj prestani vršljati po stanu, Auxilio, pusti te papire na
miru, ženo, pa prašina je uvijek išla pod ruku s književnošću. A ja bih
odvratila: don Pedro, Leon (gle kako čudno, starijeg i časnijeg oslovljavala
sam s ti, dok mlađi kao da me je plašio i nisam se mogla okaniti onoga vi),
pustite mene da se pobrinem za to, vi radite svoje, samo lijepo pišite i
zamislite da sam nevidljiva. A oni bi se smijali. Zapravo, Leon Felipe se
smijao, iako, iskreno, nikad nisam znala smije li se ili čisti grlo ili psuje, a
don Pedro se ne bi smijao, Pedrito Garfias, tako sjetan, gledao bi me onim
očima nalik na sutonsko jezero, na ona gorska jezera koja nitko ne posjećuje,
ona silno tužna i tiha jezera, tako tiha da se doimlju nezemaljska, i kazao bi
ne zamaraj se, Auxilio, ili hvala, Auxilio, samo to. Božanstvena li čovjeka. I
ja sam ih, kako rekoh, posjećivala, odano i ustrajno, ne gnjaveći ih svojim
pjesmama i nastojeći biti korisna, no činila sam i drugo. Radila sam. Trudila

153
sam se raditi, fer život u DF-u je lak, kao što svi živi znaju ili vjeruju ili
zamišljaju, ali lak je jedino ako imaš nešto ušteđevine ili kakvu potporu ili
posao, a ja nisam imala ništa, dugo putovanje do la región más transparente61
iscrpilo mi je mnogošto, među ostalim, snagu za teži rad. Pa sam se vrzla po
sveučilištu, točnije, po Filozofskom fakultetu, svaštareći, mogli bismo reći,
jednog bih dana pomogla otipkati predavanja profesora Garcije Liscana,
drugog bih prevodila tekstove s francuskog na odsjeku romanistike, trećeg
bih se prilijepila kao čičak za skupinu koja je radila kazališnu predstavu i po
osam bih sati, bez pretjerivanja, gledala pokuse, išla po pogače, iskušavala
rasvjetu. Katkad bih štogod i zaradila, neki bi mi profesor dao od svoje plaće
kao, recimo, svojoj pomoćnici, ili bi pročelnici odsjeka postigli da me
fakultet uzme na dva tjedna ili na mjesec u ovu ili onu maglovitu službu,
mahom nepostojeću, ili bi tajnice, krasnih li cura, uredile da mi njihovi
šefovi daju posliće koji bi mi donijeli nekoliko pesosa. To danju. Noću sam
vodila boemski život, sa svojim prijateljima, što bijaše silno ugodno, pa čak i
zgodno, jer oskudijevala sam u novcu i katkad nisam imala ni za konak. Ali
uglavnom jesam. Ne želim pretjerivati. Imala sam za život. I bila sam sretna.
Danju bih živjela na fakultetu, poput mravića, ili bolje, cvrčka, trčeći amo-
tamo, iz sobice u sobicu, upućena u sve priče, u sve nevjere i razvode, u sve
osnove i zamisli, a noću bih dobila krila, prometnula bih se u šišmiša,
napustila bih fakultet i lutala DF-om poput duhića (voljela bih reći poput
vile, no zaobišla bih istinu), pila bih i raspravljala i pohađala književne
večeri (sve sam ih poznavala) i savjetovala bih mlade pjesnike koji su mi se
već tada obraćali, iako ne toliko kao poslije, riječju, držala sam korak s
vremenom, s vremenom koje sam izabrala i s vremenom koje me je
okruživalo, ustreptalo, u previranju, bujno i sretno. A tad sam stigla u
godinu 1968. Ili je godina 1968. stigla k meni. Mogla bih sad reći da sam je
naslutila, da sam osjetila njezin vonj u barovima, u veljači ili ožujku ‘68.,
prije nego što je ‘68. stvarno postala ‘6862. Ay, smiješno mi je kad se sjetim.
Gorko mi je! Ja sam sve vidjela, a u isti mah nisam vidjela ništa. Razumije li
se? Bila sam na fakultetu kada je vojska pogazila neovisnost sveučilišta i
prodrla na kampus uhititi ili pobiti sve žive. Ne. Na sveučilištu nije bilo
mnogo mrtvih. Nego u Tlatelolcu. Neka to ime zauvijek ostane u našem
pamćenju! Ali bila sam na fakultetu kad su vojska i policija upale i istjerale
sve žive. Nevjerojatno. Bila sam u zahodu, ne sjećam se na kojem katu,
možda četvrtom. Sjedila sam na školjki, posuvraćene suknje, kako veli
pjesma, i čitala tu tako istančanu liriku Pedra Garfiasa, koji je umro godinu
prije, sjetni don Pedro, tako ojađen zbog Španjolske i zbog svijeta, tko bi bio

154
i pomislio da ću ga čitati u zahodu upravo u času kad će bahati policajci
prodrijeti na sveučilište. Dopustite mi opasku. Ja vjerujem da život obiluje
divnim i zagonetnim trenucima. I doista, zahvaljujući Pedru Garfiasu, lirici
Pedra Garfiasa i mom okorjelom poroku da čitam na zahodu, ja sam
posljednja doznala da je policija ondje, da je vojska ondje i da odvode
svakog koga uhvate. Recimo da sam čula lomot. Lomot u duši! I recimo da je
buka sve više jačala i da sam ja dotad već naćulila uši. Čuh kako netko pušta
vodu u susjednom zahodu, čuh lupu vrata, korake na hodniku, graju koja je
dopirala iz vrta, toga njegovana travnjaka što okružuje fakultet kao zeleno
more kakav otok vazda raspoloživ za prisne razgovore i za ljubav. I tad je
mjehurić don Pedrova pjesništva prsnuo i sklopila sam knjigu, ustala,
pustila vodu, otvorila vrata, glasno upitala che63, što se vani zbiva?, ali nitko
mi ne odgovori, sve su korisnice zahoda nestale, rekoh che, ima li koga?,
unaprijed znajući da mi nitko neće odgovoriti, je li vam poznat taj osjećaj? I
onda sam oprala ruke, pogledala se u zrcalu, vidjela visok, mršav, plavokos
lik, s nekoliko, odviše već, borića na licu, ženska inačica don Quijotea, kako
mi je jednom kazao Pedro Garfias, a potom sam izašla na hodnik, i tu sam
odmah shvatila da se nešto zbiva, hodnik je bio prazan, a vika koja je
dopirala odozdo bijaše od onih što ošamućuju i stvaraju povijest. Što sam
tad učinila? Ono što bi i svatko, provirila sam kroz prozor, zirnula dolje i
vidjela vojnike, onda sam provirila kroz drugi i vidjela tenkove, a zatim kroz
treći, u dnu hodnika, i vidjeh kombije u koje guraju uhićene studente i
profesore, poput prizora iz kakva filma o Drugome svjetskom ratu stopljena
s nekim Maríje Félix i Pedra Armendáriza o Meksičkoj revoluciji, tamno
platno posuto malim svjetlucavim likovima, što ga, vele, znaju vidjeti luđaci
ili ljudi sleđeni od straha. I tad si rekoh: ostani tu, Auxilio. Ne daj da te
odvedu, dušo. Ostani tu, Auxilio, ne ulazi u taj film, dušo, ako te oni žele
neka se prvo potrude naći te. I vratih se u zahod, i zamisli, ne samo u zahod,
nego u isti odjeljak gdje sam prije bila, i opet sam sjela na školjku, podignute
suknje i spuštenih gaćica, bez ikakve tjelesne nužde (kažu da se baš u
takvim trenucima želudac odriješi, ali sa mnom nije bilo tako), s otvorenom
knjigom Pedra Garfiasa, i, iako mi nije bilo do čitanja, počeh polako čitati,
riječ po riječ i stih po stih, i odjednom čuh buku na hodniku, bat čizama?
čizama potkovanih čavlima?, ali che, rekoh si, zar opet?, i onda čuh glas
kako veli sve je u redu, ili štogod drugo, i netko, možda taj isti gad, otvori
vrata kupaonice i uđe, a ja podigoh noge poput Renoirove balerine, s
gaćicama oko tankih gležnjeva, zapelim za cipele koje sam tada nosila, silno
ugodne žute mokasinke, i dok sam čekala da vojnik provjeri sve odjeljke,

155
pripravljajući se, dođe li do toga, ne otvoriti, braniti posljednju utvrdu
neovisnosti UNAM-a, ja, bijedna urugvajska pjesnikinja, ali koja Meksiko
voli svim srcem, dok sam, kako rekoh, čekala, zavladao je čudnovat muk,
kao da se vrijeme lomi i istodobno teče u više pravaca, čisto vrijeme, ni
glagolsko niti složeno od pokreta i radnji, i tad vidjeh sebe i vidjeh vojnika
koji se zaneseno gledao u zrcalu, oboje poput kipova u ženskom zahodu na
četvrtome katu Filozofskog fakulteta, i to je bilo sve, zatim čuh kako se
njegovi koraci udaljuju, čuh kako se vrata zatvaraju i moje se podignute
noge kao od svoje volje vratiše u prijašnji položaj. Bit će da sam tako ostala
kojih tri sata. Sjećam se da se već smrkavalo kad sam izašla iz odjeljka.
Okolnosti su bile nove, priznajem, no ja sam znala što mi je činiti. Znala sam
svoju dužnost. Pa se uspeh do jedinog prozora u zahodu i pogledah van.
Vidjeh vojnika u daljini. Vidjeh obris oklopljena vozila ili sjenu oklopljena
vozila. Poput trijema rimske književnosti, poput trijema grčke književnosti.
Oh, ja silno volim grčku književnost, od Pindara do Giorgiosa Seférisa.
Vidjeh vjetar kako huji sveučilištem kao da uživa u posljednjoj danjoj
svjetlosti. I spoznah što mi je činiti. Spoznah to. Spoznah da moram izdržati.
Pa sam sjela na pločice ženskog zahoda i pri gasnućim sunčevim zrakama
pročitala još tri don Pedrove pjesme, a onda sklopih knjigu, sklopih oči i
rekoh si: Auxilio Lacouture, građanko Urugvaja, Latinoamerikanko,
pjesniče i putnice, izdrži. Samo to. Zatim sam počela razmišljati o svojoj
prošlosti kao što sada razmišljam o svojoj prošlosti. Razmišljala sam o onom
što vas možda ne bi zanimalo, kao što sad razmišljam o Arturu, mladom
Arturu Belanu, koga sam upoznala 1970., kad mu je bilo šesnaest ili
sedamnaest godina. Ja sam već bila majka mladih meksičkih pjesnika, a on
momčić koji nije znao piti, ali koji je osjećao ponos što je u njegovu dalekom
Čileu na izborima pobijedio Salvador Allende. Poznavala sam ga. Srela sam
ga na zaglušnu pjesničkom skupu u baru Encrucijada Veracruzana, groznoj
jazbini, gdje se katkad okupljaju raznorodne mlade i ne tako mlade nade.
Sprijateljili smo se. Vjerojatno jer smo bili jedini Južnoamerikanci usred
tolikih Meksikanaca. Sprijateljili smo se unatoč dobnoj razlici, unatoč svim
razlikama! Ja sam mu rekla tko je T. S. Eliot, tko je William Carlos Williams,
tko je Pound. Jednom sam ga odvela kući, bolesnog, pijana, prteći ga na
svojim slabim plećima, i sprijateljila sam se s njegovom majkom i ocem i
tako dragom sestrom, svi tako dragi. Prvo što sam kazala njegovoj majci
bijaše: gospođo, ja nisam spavala s vašim sinom. A ona odvrati: naravno,
Auxilio, ali nemoj me zvati gospođo, pa gotovo smo jednako stare.
Sprijateljila sam se s tom obitelji. Obitelj putujućih Čileanaca koja se doselila

156
u Meksiko 1968. Moja godina. Duga sam razdoblja provela kao gošća kod
Arturove mame, jednom mjesec, drugi put petnaest dana, pa mjesec i pol.
Jer tada više nisam imala čime unajmiti sobu, čak ni krovnu. Danju bih
živjela na sveučilištu, baveći se svim i svačim, a noću boemskim životom,
spavajući kod prijatelja i rasipajući uokolo svoju oskudnu imovinu, odjeću,
knjige, časopise, slike, ja Remedios Varo, ja Leonora Carrington, ja Eunice
Odio, ja Lilian Serpas (ay, jadna Lilian Serpas), i ako nisam poludjela, bijaše
to zato jer sam uvijek očuvala vedrinu, smijala sam se svojim suknjama,
valjkastim hlačama i prugastim čarapama, svojoj sve sjeđoj kosi, ošišanoj
poput princa Valianta, svojim plavim očima što su ispitivale noć DF-a,
ružičastim ušima koje su slušale sveučilišne priče, uspone i padove,
podcjenjivanja i zapostavljanja, dodvoravanja i laske, lažne zasluge, drhtave
postelje što su se rasklapale i iznova sklapale na noćnom nebu DF-a, tome
nebu koje tako dobro poznajem, nedohvatnu i uzavrelu poput aztečkog
kotla, tome nebu pod kojim sam se blaženo kretala, sa svim pjesnicima
Meksika i s Arturom Belanom, kome je bilo šesnaest ili sedamnaest godina i
koji je počeo rasti pod mojim pogledom, i koji je 1973. odlučio vratiti se u
domovinu i priključiti revoluciji. Uz njegovu obitelj, ja sam ga jedina
otpratila na kolodvor, jer putovao je kopnom, dugo, silno dugo putovanje,
prepuno opasnosti, inicijacijsko putovanje svih siromašnih
latinskoameričkih mladića, prijeći taj neshvatljiv kontinent, a kad se
Arturito pojavio na prozoru autobusa i mahnuo nam, nije samo njegova
majka zaplakala, i ja sam plakala i te sam noći spavala kod njih, najviše da
budem uz nju, no idućeg sam jutra otišla, iako nisam imala kamo ići, osim u
vazda iste barove, gostionice i kavane, ali ipak sam otišla, ne volim zlorabiti.
A kada se, 1974., Arturo vratio, bio je drugi čovjek. Allende je pao, a on je
izvršio svoju dužnost, ispričala mi je njegova sestra. Arturito je izvršio
dužnost i njegova savjest, strašna savjest latinskoameričkog muškića, u
teoriji nije imala sebi što predbaciti. Dragovoljno se prijavio 11. rujna64.
Držao je besmislenu stražu u nekoj pustoj ulici. Izlazio je noću, vidio je
svašta. Danima poslije, uhićen je u jednoj policijskoj provjeri. Nisu ga mučili,
ali proveo je koji dan u zatvoru i ondje se ponio kao muškarac. Njegova je
savjest trebala biti mirna. U Meksiku su ga čekali prijatelji, noć DF-a,
pjesnički život. No kad se vratio, više nije bio isti. Počeo je izlaziti s drugima,
mlađim od sebe, balavcima od šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina,
upoznao je Ulisesa Limu (loše društvo, pomislih vidjevši ga), počeo se
smijati svojim starim prijateljima, razmetati se, gledati na sve kao da je on
Dante koji se netom vratio iz Pakla, ma kakav Dante, Vergilije glavom, taj

157
tankoćutni dječak, počeo je pušiti marihuanu, u žargonu trava, i raspačavati
tvari koje ne želim ni zamišljati. Ali znam da je u duši ostao drag kao i
uvijek. Pa bi me, kad bismo se, pukim slučajem, sreli, jer više nismo izlazili s
istim ljudima, upitao kako si, Auxilio, ili bi vikao upomoć!, upomoć!!,
upomoć!!!65, s druge strane Bucarelija, skačući poput zujana s tacom ili
kriškom pizze u ruci, vazda u društvu one Laure Jáuregui, koja je prelijepa
ali ima srce crnje od crne udovice, i Ulisesa Lime i tog drugog Čileančića,
Felipea Müllera, i katkad bih im se čak pridružila, no oni su govorili u
glíglicu, iako se vidjelo da me vole, vidjelo se da znaju tko sam, ali govorili
su u glíglicu i bilo mi je teško pratiti zavijutke i obrate razgovora, pa bih na
kraju produžila svojim putem. Ali neka nitko ne misli da su mi se smijali!
Slušali su me! Tek, ja ne znam glíglico, a siroti dečki nisu bili u stanju okaniti
se svoje šatre. Siroti napušteni dečki. Jer to je bila njihova nevolja: nitko ih
nije volio. Ili ih nitko nije uzimao ozbiljno. A katkad bi čovjek stekao dojam
da oni sebe shvaćaju odveć ozbiljno. I jednog su mi dana kazali: Arturito
Belano je otišao iz Meksika. I dodali: nadajmo se da se ovaj put neće vratiti.
To me je razbjesnilo jer ja sam ga voljela i vjerojatno sam izgrdila te ljude
(barem u duhu), no prije ih hladno upitah kamo je otišao. I nisu mi znali
reći: u Australiju, u Europu, u Kanadu, tak nekak. I tad sam počela
razmišljati o njemu, o njegovoj majci, tako velikodušnoj, o sestri, prisjećati se
poslijepodneva kad bismo pekle empanade66, i dana kad sam napravila
rezance i povješale smo ih svuda da se suše, u kuhinju, u blagovaonicu, u
majušan boravak njihova stana u Calle Abraham González. Ja ne mogu ništa
zaboraviti, kažu da je to moja nesreća. Ja sam majka meksičkih pjesnika. Ja
sam jedina koja je 1968., kad su upale vojska i policija, odoljela na
sveučilištu. Ostala sam sama, zatvorena u zahodu, gladujući duže od deset,
duže od petnaest dana, ne pamtim više. Ostala sam s knjigom Pedra
Garfiasa i sa svojom torbicom, u bijeloj bluzi i svijetloplavoj plisiranoj suknji,
i imala sam vremena napretek za razmišljanje. No nisam mogla misliti na
Artura Belana jer ga tada još nisam poznavala. Rekla sam si: Auxilio
Lacouture, izdrži, izađeš li, uhitit će te (a vjerojatno i prognati u
Montevideo, jer, jasno, isprave ti nisu u redu, glupso), pljuvat će te i tući. I
pripravila sam se izdržati. Izdržati glad i samoću. Prvih sam sati spavala u
odjeljku zahoda, onom istom u kojem sam bila kad je sve počelo i za koji
sam u svojoj nezaštićenosti vjerovala da mi donosi sreću, ali spavati sjedeći
na školjki silno je neudobno i na kraju se sklupčah na pločicama. Usnula
sam snove, ne košmare, glazbene snove, snove prozirnih pitanja, snove

158
vitkih, pouzdanih zrakoplova koji s kraja na kraj prelijeću Latinsku Ameriku
po blistavoj i studenoj modrini. Probudila sam se ukočena, s paklenom
gladi. Pogledah kroz prozor, prozorčić iznad umivaonika i vidjeh jutro
novog dana u djelićima kampusa, poput djelića slagalice. Cijelo sam jutro
plakala i zahvaljivala nebeskim anđelima što nisu zatvorili vodu. Nemoj se
razboljeti, Auxilio, rekoh si, pij vode koliko god želiš, ali nemoj se razboljeti.
Spuznula sam na pod, leđa oslonjenih o zid, i opet otvorila don Pedrovu
knjigu. Oči mi se sklopiše. Zacijelo sam zaspala. Onda čuh korake i sakrih se
u svoj odjeljak (taj je odjeljak sobica koju nikad nisam imala, taj je odjeljak
bio moj rov i moj devinski dvorac67, moja epifanija Meksika). Potom sam
čitala Pedra Garfiasa. Potom sam usnula. Potom sam gledala kroz okruglo
okance i vidjela visoke oblake i mislila na slike Dr. Atla68 i na la región más
transparente. Onda se počeh prisjećati lijepih stvari. Koliko stihova znam
napamet? Govorila sam ih, šaptala i rado bih ih bila zapisala, no imala sam
uza se samo Bic, ne i papir. Tad mi sinu: glupso, pa najbolji papir na svijetu
stoji ti na raspolaganju. Otkinuh toaletnog papira i latih se pisanja. Poslije
sam usnula i sanjala, oh, baš smiješno, Juanu de Ibarbourou69 , njenu zbirku
pjesama La rosa de los vientos, iz 1930., kao i prvijenac, Las lenguas de
diamante, krasna li naslova, čarobna, kao da je ta knjiga avangardna, kakva
francuska knjiga nastala prošle godine, a Juana de América objavila ju je
1919., odnosno, u dobi od dvadeset i sedam godina, kako li je zanimljiva
žena morala biti, s cijelim svijetom prostrtim pred njenim nogama, sa svom
onom gospodom voljnom ispuniti joj svaku želju (gospodom koje više nema,
iako Juana još živi), sa svim onim modernističkim pjesnicima spremnim
umrijeti za poeziju, s toliko čeznutljivih pogleda, toliko slatkih riječi, toliko
ljubavi. Onda se probudih. Pomislih: ja sam sjećanje. To sam pomislila.
Zatim zaspah. Probudivši se, satima sam, danima možda, plakala za
izgubljenim vremenom, za svojim djetinjstvom u Montevideu, za licima
koja me još smućuju (koja me danas smućuju i više nego prije) i o kojima
radije ne bih. Zatim sam izgubila pojam o vremenu. S mog prozorčića
vidjela sam ptice, stabla ili grane što se pružahu s nevidljivih mjesta, grmlje,
travu, oblake, zidove, ali nisam vidjela ljude ni čula zvukove, i izgubila sam
pojam o protjecanju dana. Onda sam jela toaletni papir, možda prisjećajući
se Chaplina, ali samo komadić, više nisam mogla. Potom sam otkrila da više
ne osjećam glad. Potom sam uzela papir na kojem sam pisala, bacila ga u
školjku i pustila vodu. Sva protrnuh od šuma vode i povjerovah da sam
gotova. Pomislih: usprkos svoj lukavosti i svom odricanju, gotova sam.

159
Pomislih: divna li pjesnička čina, uništiti svoje zapise. Pomislih: bolje bi bilo
da sam ih progutala, sad sam gotova. Pomislih: taština pisanja, taština
razaranja. Pomislih: jer sam pisala, izdržala sam. Pomislih: jer sam uništila
zapisano, otkrit će me, tući, silovati, ubiti. Pomislih: ti su činovi povezani,
pisanje i razaranje, skrivanje i otkrivanje. Zatim sam sjela na školjku i
sklopila oči. Zaspala sam. Probudila se. Cijelo mi se tijelo zgrčilo. Polako
sam hodala po zahodu, pogledala se u zrcalo, počešljala se, umila. Ay, kako
sam blijeda bila! Kao sada, pa možete zamisliti. Nato čuh glasove. Mislim da
već odavno nisam ništa čula. Osjetih se poput Robinzona kad otkrije trag u
pijesku. No moj je trag bio glas i vrata koja su se naglo zatvorila, moj je trag
bila lavina kamenih pikula što se nenadano prosuše po hodniku. Onda
Lupita, tajnica profesora Fombone, otvori vrata i zapiljismo se jedna u
drugu, ne mogavši izreći ni riječi. Bit će da sam se od ganuća onesvijestila.
Kad sam otvorila oči, bijah u uredu profesora Riusa (kako je zgodan i hrabar
Rius bio i jest!), među prijateljima i poznatim licima, među ljudima sa
sveučilišta, ne vojnicima, i to mi se učini tako čudesno da sam briznula u
plač, nesposobna oblikovati suvislu priču, unatoč Riusovoj upornosti, koji se
doimao u isti mah sablažnjen i zahvalan zbog onog što sam učinila. I to je
sve, prijatelji. Legendu je pronio vjetar DF-a, vjetar ‘68., stopio je s
poginulima i preživjelima, i sada svi znaju da je jedna žena ostala na
sveučilištu kad su one divne, zlosretne godine pogazili njegovu neovisnost. I
mnogo sam puta čula pripovijest iz tuđih usta, u kojoj je ona žena što je
petnaest dana gladovala, zatvorena u zahodu, studentica medicine ili tajnica
u Torre de Rectoría, a ne Urugvajka bez isprava i posla i mjesta gdje bi
počinula. A katkad čak i nije žena, nego muškarac, student maoist ili
profesor s probavnim smetnjama. A kad čujem te priče, te inačice moje
priče, obično (osobito ako nisam pila) ne kažem ništa. A ako sam pijana,
umanjim im važnost! Koga briga, velim, to je sveučilišni folklor, gradska
predaja, a oni me gledaju i kažu: Auxilio, ti si majka meksičkog pjesništva. A
ja im velim (kad sam pijana, viknem im): ne, nisam ja ničija majka, ali,
istina, sve vas poznajem, sve mlade pjesnike DF-a, one koji su se tu rodili i
one koji su došli iz pokrajine, kao i one koje je vihor donio iz drugih krajeva
Latinske Amerike, i sve vas volim.

160
5
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Onda im rekoh: eh, dečki, što
ćemo kad nam ponestane mezcala? A oni će: pa otići ćemo po drugu bocu,
señor Salvatierra, Amadeo, budite bez brige. I s tom izvjesnošću, s tom
nadom, valjalo bi reći, potegao sam dug cug i iskapio čašu, kako su dobar
mezcal nekoć pravili u ovoj zemlji, si señor, a zatim ustadoh i priđoh
knjižnici, prašini svoje knjižnice, otkad nisam počistio te police!, ali ne jer
više ne volim knjige, nikako, nego jer život čovjeka učini krhkim, i usto ga
otupi (gotovo neopazice, gospodo), a neke, što nije moj slučaj, čak i uspava
ili im raskoli lijevu polutku mozga, kako se slikovito mogu opisati poteškoće
s pamćenjem, ne razumijete? A i momci su ustali i osjetih njihov dah na
zatiljku, slikovito rečeno, jasno, i tad ih, ne okrećući se, upitah jesu li im
Germán ili Arqueles ili Manuel kazali čime se bavim, kako zaslužujem svoj
kruh. A oni odgovore ne, Amadeo, nisu to spominjali. A ja im, vrlo
samozadovoljno, rekoh da pišem i zagrcnuh se od smijeha ili kašlja, ja vam,
djeco, zaslužujem kruh pišući, u ovoj prokletoj zemlji Octavio Paz i ja smo
jedini koji žive od pisanja. A oni, naravno, utonu u dirljiv muk, dopuštate li
mi taj izraz. Muk poput onog u koji bi, vele, znao utonuti Gilberto Owen. I
dometnuh, još okrenut leđima, gledajući hrbate knjiga: radim tu blizu, na
Plazi Santo Domingo, pišem ljudima molbe, molitve i pisma, i opet se
nasmijah, a od smijeha se podigne prašina s knjiga i tad sam mogao bolje
vidjeti naslove, pisce i mape gdje sam čuvao neobjavljenu građu iz mog
vremena. A i oni se nasmiju, kratak smijeh koji mi okrzne zatiljak, ay,
obzirnih li mladića, dok najzad nisam pronašao mapu koju sam tražio. Tu je,
rekoh, moj život i, uzgred, jedino što je ostalo od života Cesáree Tinajero. I
čudna li čuda, gospodo, umjesto da se lakomo bace na nju, nisu se ni
pomaknuli i samo me upitaše pišem li ljubavna pisma. Ah, dečki moji,
svakojaka, odgovorih, spuštajući mapu na pod i puneći čašu mezcalom, od
majki djeci, od djece očevima, od žena muževima u zatvoru, i pisma

161
zaljubljenih, jasno, ona najbolja, jer su bezazlena, ili uspaljena, sve
izmiješano kao u ljekarni, a katkad ih i pisar malčice nakiti. Oh, pa krasna li
zvanja, uzviknuli su. Nakon trideset godina pod lukovima Santa Dominga i
nije više, odvratih, otvarajući mapu i čeprkajući po njoj, tražeći svoj jedini
primjerak Caborce, časopisa koji je s toliko tajnosti i toliko ushita pokrenula
Cesárea.

Joaquín Font, Klinika za duševne bolesti “El Reposo”, Camino70 Desierto

de los Leones, u okolici Ciudad de Méxica, siječanj 1977. Postoji
književnost za trenutke dosade. Obilata. Postoji književnost za trenutke
spokoja. To je, vjerujem, najbolja književnost. Postoji i književnost za tugu.
Kao i književnost za radost. Postoji književnost za željne znanja. A postoji i
književnost za očajne. Tu posljednju željeli su stvarati Ulises Lima i Belano.
Teška pogreška, kao što će se uskoro vidjeti. Uzmimo, primjerice, prosječnog
čitaoca, razborita, učena, zrela, koji vodi manje-više zdrav život. Čovjeka
koji kupuje knjige i književne časopise. Dobro, evo ga. Taj čovjek može čitati
ono što se piše za trenutke mira, spokoja, ali i svaku drugu vrstu
književnosti, kritičkim okom, bestrasno, bez besmislena ili žaljenja vrijedna
sudioništva. Barem tako ja vjerujem. Ne želim nikog uvrijediti. Uzmimo
sada zdvojnog čitaoca, onoga kome se, po svoj prilici, obraća književnost
očajnika. I što vidimo? Prvo, riječ je o vrlo mladu ili još nezrelu čitaocu,
plahu, na rubu živaca. To je onakav šmokljan (oprostite na izrazu) koji bi
počinio samoubojstvo nakon čitanja Werthera. Drugo, on je ograničen
čitalac. Zašto ograničen? Jednostavno: jer može čitati samo očajnu
književnost ili književnost za očajnike, svodi se na isto, soj ljudi ili čudaka
koji nisu u stanju pročitati u jednom dahu U potrazi za izgubljenim vremenom,
primjerice, ili Čarobni brijeg (po mojem skromnom mišljenju uzor razborite,
smirene, cjelovite književnosti), ili, ako baš hoćemo, Jadnike ili Rat i mir.
Mislim da sam bio jasan, ne? Dobro, bio sam jasan. To sam i njima govorio,
rekao sam im, opomenuo ih, upozorio ih na opasnosti koje prijete. Kao da
sam govorio zidu. Nadalje: zdvojni su čitaoci poput kalifornijskih rudnika
zlata. Prije ili poslije se iscrpe! Zašto? Pa očito je! Ne može se cijeli život
proživjeti u očaju, tijelo se na kraju skrši, bol postane neizdrživa, lucidnost
prokulja u hladnim mlazovima. Očajan se čitalac (a osobito očajan čitalac
poezije, taj je nepodnošljiv, vjerujte mi) naposljetku okreće od knjiga i
neminovno postaje puki očajnik. Ili se izliječi! I tada se, kao dio postupna
preporoda, polako, kao kroz pamuk, kao pod kišom rastopljenih sedativa,

162
vraća književnosti pisanoj za trijezne, spokojne čitaoce, za čitaoce staložena
duha. To se zove (i ako to nitko tako ne zove, ja to tako zovem) prijelaz iz
rane mladosti u zrelu dob. I ovime ne želim reći da, kad čovjek postane
razborit čitalac, više ne čita knjige pisane za očajnike. Jasno da ih čita!
Osobito ako su dobre ili pristojne ili mu ih je preporučio prijatelj. Ali u biti
su mu dosadne! U biti mu ta ogorčena književnost, puna hladnog oružja i
obješenih mesija, ne uspijeva prodrijeti do srca kao što to uspijeva smirenoj,
promišljenoj, savršeno sročenoj stranici! I rekao sam im to. Opomenuo ih.
Pokazao sam im savršeno sročenu stranicu. Upozorio ih na opasnosti. Ne
iscrpljujte žilu! Poniznost! Tražite, izgubite se u neznanim zemljama! Ali s
klupkom, s krušnim mrvicama ili bijelim oblutcima! Pa ipak, ja sam bio lud,
bio sam lud zbog svojih kćeri, zbog njih, zbog Laure Damián, i nisu me
slušali.

Joaquín Vazquez Amaral, šećući kampusom nekog sveučilišta na

sjevernoameričkom Srednjem zapadu, veljača 1977. Ne, ne, ni govora. Taj
mladić Belano je sušta ljubaznost, vrlo uljudan, nimalo nasrtljiv. Kad sam
bio u Meksiku, 1975., na predstavljanju u javnosti, može li se tako nazvati,
svojeg prijevoda Cantosa Ezre Pounda, objavljena u krasnu izdanju u
Joaquínu Mortizu, knjige koja bi u svakoj europskoj zemlji privukla mnogo
više ljudi, on i njegovi prijatelji prisustvovali su događaju, a onda su, i to je
bitno, ostali popričati sa mnom, praviti mi društvo (strancu, u donekle
nepoznatu gradu, to se uvijek cijeni), i otišli smo u bar, više se ne sjećam
koji, negdje u središtu, blizu Bellas Artes, i razgovarali smo o Poundu
dokasna. Drugim riječima, na predstavljanju nisam vidio poznata lica, nisam
vidio prva pera meksičkog pjesništva (a ako ih je bilo, moram sa žaljenjem
reći da ih nisam prepoznao), vidio sam samo njih, tu gorljivu, sanjarsku
djecu, zar ne?, a to stranac cijeni.
O čemu smo razgovarali? O maestru, naravno, o danima u Saint
Elizabeth, o osobenjaku Fenollosi, i o pjesništvu dinastije Han i dinastije Sui,
o Liu Hsiangu, o Tung Chung-shuu, o Wang Piu, o Tao Chienu (Tao
Yuanming, 365.-427.), o pjesništvu dinastije Tang, o Han Yuu (768.-824.), o
Meng Hao-janu (689.-740.), o Wang Weiu (699.-759.), o Li Pou (701.-762.), o
Tu Fuu (712.-770.), o Po Chu-iu (772.-846.), o dinastiji Ming, o dinastiji
Ching, o Mao Tse-tungu, riječju, o građi maestra Pounda u koju se u biti
nitko od nas ne razumije, pa čak ni maestro, ne?, jer je književnost koju je on
doista poznavao bila europska, ali kakvo razmetanje snagom, kako je

163
veličanstvena radoznalost Poundova kad se otiskuje u taj zagonetni jezik,
ne?, koja vjera u čovječanstvo, zar ne? A razgovarali smo i o provansalskim
pjesnicima, onim vječitim, zna se, Arnaut Daniel, Bertrán de Born, Guiraut
de Bornelh, Jaufré Rudel, Guillem de Berguedà, Marcabrú, Bernart de
Ventadorn, Raimbaut de Vaqueiras, Le Châtelain de Coucy, divovski
Chrétien de Troyes, a dotakli smo i Talijane Dolce Stil Nova, Danteove
prijane, štonoriječ, Cina da Pistoiu, Guida Cavalcantija, Guida Guinizellija,
Cecca Angiolierija, Giannija Alfanija, Dina Frescobaldija, ali najviše smo
razgovarali o maestru, o Poundu u Engleskoj, o Poundu u Parizu, o Poundu
u Rapallu, o Poundu zatvoreniku, o Poundu u Saint Elizabeth, o Poundu
iznova u Italiji, o Poundu pred smrt...
I što se poslije zbilo? Ono što i uvijek. Zatražili smo račun. Zahtijevali su
da ja ništa ne priložim, no glatko sam odbio, i ja sam bio mlad i znam da se
u toj dobi, osobito ako si pjesnik, teško spaja kraj s krajem, pa sam stavio
novac na stol, dovoljno da podmirim cijeli račun (bilo nas je desetak, mladi
Belano, osam njegovih prijatelja, među njima dvije ljupke djevojke čija sam
imena, nažalost, zaboravio, i ja), no oni su, i to je možda, sad kad mislim o
tome, jedino čudno što se dogodilo te večeri, uzeli novac i vratili mi ga, i
opet sam ga stavio na stol, a oni mi ga iznova vratiše, i tad im rekoh, djeco,
kad odem sa svojim učenicima na piće ili na kokakolu (ha, ha), nikad ne
dopuštam da oni plate, i izrekao sam to s mnogo ljubavi (obožavam svoje
učenike i vjerujem da mi je osjećaj uzvraćen), a oni će: nek’ vam ne pada na
pamet, maestro, samo to: nek’ vam ne pada na pamet, maestro, i tada, dok
sam odgonetao tu, dopustite li, uistinu višeznačnu rečenicu, promotrih
njihova lica, sedam momaka i dvije prelijepe djevojke, i pomislih: ne, oni
nikad neće biti moji učenici, ne znam zašto sam to pomislio, zapravo su bili
vrlo pristojni, vrlo dragi, ali pomislio sam to.
Spremio sam novac i jedan je od njih platio, a onda smo izašli van, bila je
divna noć, bez meteža dnevnih vozila i mnoštva, i neko smo vrijeme hodali
prema mom hotelu, gotovo kao nošeni strujom, mogli smo se i udaljavati, i
dok smo napredovali (ali kamo?), neki su se dečki opraštali, pružili bi mi
ruku i otišli (od svojih su se prijatelja opraštali drukčije, ili mi se tako
učinilo), i skupina se polako osipala, no sveudilj smo razgovarali, govorili
smo i govorili ili, kad bolje razmislim, možda i nismo toliko govorili,
ispravio bih se i rekao da smo mislili i mislili, ali ne vjerujem, u to doba
nitko odveć ne misli, tijelo moli odmor. I u jednom času svega nas je petero
lutalo ulicama Ciudad de Méxica, moguće u dubokoj tišini, u paundovskoj
tišini, iako je maestro posve oprečan tišini, zar ne?, njegove su riječi riječi

164
plemena koje ne prestaju tragati, istraživati, pripovijedati sve priče. Premda
su te riječi okružene tišinom, iz trena u tren izjedane tišinom, zar ne? I tad
zaključih da je vrijeme za spavanje, zaustavio sam taksi i rekao im zbogom.

Lisandro Morales, Calle Comercio, nasuprot Jardínu Morelos, Colonia

Escandón, Ciudad de México, ožujak 1977. Ekvadorski romanopisac Vargas
Pardo, čovjek vječito s glavom u oblacima i nekoć korektor u mojoj
izdavačkoj kući, bio je taj koji me upoznao s dotičnim Arturom Belanom.
Sam Vargas Pardo uvjerio me je godinu prije da bi bilo korisno da moja kuća
uloži u časopis u kojem će surađivati ponajbolja pera Meksika i Latinske
Amerike. Poslušao sam ga i pokrenuo časopis. Meni su dodijelili naslov
počasnog direktora, a Ekvadorac i dva-tri njegova pajdaša preuzeli su
uredništvo.
Zamisao, barem kako su mi je prikazali, bijaše da će časopis promicati
knjige u našoj nakladi. To je bio glavni cilj. Drugi je cilj bio stvoriti dobar
književni časopis koji će, i po sadržaju i po suradnicima, izdavačkoj kući
služiti na čast. Spominjali su mi Julija Cortázara, Garciju Márqueza, Carlosa
Fuentesa, Vargasa Llosu, prvake latinskoameričke književnosti. Uvijek
razborit, da ne velim skeptičan, rekoh im da ću biti sretan pridobijemo li
Ibargüengoitiu, Monterrosa, Joséa Emilija Pacheca, Monsiváisa, Elenitu
Poniatowsku. A oni će naravno, kako ne, uskoro će svi umirati od želje da
pišu za nas. Dobro, nek’ umiru, odvratih, učinimo to kako valja, ali nemojte
zaboraviti glavni cilj: promicati izdavačku kuću. A oni će ma nema
problema, kuća će se ogledati na svakoj stranici, ili na svakoj drugoj stranici,
a usto, časopis će ubrzo donijeti ploda. Gospodo, sudbina je u vašim rukama,
zaključih. U prvom broju, što je lako provjeriti, nije bilo ni traga Cortázaru,
ni Garciji Márquezu, čak ni Joséu Emiliju Pachecu, ali računali smo s jednim
Monsiváisovim ogledom i to je, donekle, spašavalo časopis; ostalo bijahu
članak Vargasa Parda, ogled nekog argentinskog romanopisca izbjeglog u
Meksiko, prijatelja Vargasa Parda, odlomci iz dvaju romana što smo ih
nedugo zatim objavili, priča zaboravljena zemljaka Vargasa Parda, i poezija,
suviše poezije. No barem u odjeljku prikaza nisam imao što prigovoriti,
pozornost su mahom posvetili našim novitetima, i k tome blagonaklono.
Sjećam se da sam, pročitavši časopis, razgovarao s Vargasom Pardom i
rekao mu: mislim da ima previše poezije, a poezija nije isplativa. Još pamtim
njegov odgovor: kako nije isplativa, don Lisandro, pa pogledajte Octavija
Paza i njegov časopis. Dobro, Vargas, ali Octavio je Octavio, neke si raskoši

165
mi ostali ne možemo priuštiti. Jasno, nisam mu rekao da Octavijev časopis
već odavno ne čitam, niti sam ispravio riječ raskoš, kojom nisam ukrasio
pisanje pjesama nego njihovo mukotrpno objavljivanje, jer ja zapravo ne
vjerujem da je ono raskoš nego čista glupost. Kako god, tu je razgovoru bio
kraj i Vargas Pardo uspio je izdati drugi i treći broj, a potom četvrti i peti.
Katkad bi do me doprli glasovi da naš časopis postaje odveć nasrtljiv.
Mislim da je za to bio kriv Vargas Pardo, jer koristio ga je kao oružje protiv
svih koji su ga prezreli kad je stigao u Meksiko, kao savršeno sredstvo za
izravnavanje starih računa (kako su neki pisci osjetljivi i tašti!), i ruku na
srce, nije me odveć brinulo. Dobro je da časopis diže prašinu, to znači da se
prodaje, a bijaše pravo čudo da se časopis s toliko poezije prodaje. Katkad
bih se zapitao zašto tog gada Vargasa Parda toliko zanimaju pjesme. Koliko
znam, on je prozaik. Odakle mu onda ta ljubav prema lirici?
Priznajem da sam neko vrijeme mozgao o tome. Čak sam pomislio da je
homić, mogao bi biti, bio je oženjen (Meksikankom, dakako), ali mogao bi
biti, međutim: kakav homić?, platonski i lirski homić koji se, recimo,
zadovoljava na čisto književnoj razini, ili je, pak, pronašao srodnu dušu ili
srodno dupe među pjesnicima koje objavljuje u časopisu? Ne znam. Nek’
svak živi svoj život. Nemam ništa protiv milomuda. Ipak, iz dana u dan sve
ih je više. Četrdesetih je godina meksička književnost dosegnula zenit u
pogledu homića i vjerovao sam da je ta granica neprobojna. Ali danas ih je
više nego ikada. Bit će da su za to krivi obrazovni sustav, sve raširenija
sklonost Meksikanaca izazivanju sablazni, filmovi, glazba, tko će ga znati.
Sam Salvador Novo povjerio mi je jednom da ga osupnjuju jezik i ponašanje
mladih koji su ga posjećivali. A Salvador Novo znao je o čemu govori.
Tako sam upoznao Artura Belana. Nekog mi ga je poslijepodneva Vargas
Pardo spomenuo i kazao da sprema fantastičnu knjigu (tako se izrazio),
zaključnu antologiju mlade latinskoameričke poezije, i da traži izdavača. A
tko je taj Belano?, upitah ga. Piše osvrte za naš časopis, odgovori Vargas
Pardo. Ti su pjesnici, rekoh, gledajući ga ispod oka, poput svodnika što
očajnički traže ženu koju će obrlatiti, no on je dobro podnio žalac i odvratio
da je knjiga odlična, knjiga koju će, ne objavimo li je mi (ah, koja uporaba
množine), svatko rado objaviti. Tad ga iznova krišom promotrih i rekoh:
dovedi ga, zakaži s njim sastanak i vidjet ćemo što se može.
Dva dana poslije pojavio se u mom uredu Arturo Belano. Bio je odjeven
u traper jaknu i hlače. Jakna je na rukavima i na lijevom boku bila poderana,
kao da ju je tko iz štosa provrtao strijelom ili kopljem. A traperice, dobro, da
ih je svukao, valjda bi same stajale. Na nogama je imao tenisice koje sam se

166
bojao i pogledati. Kosa mu je sezala do ramena i zacijelo je uvijek bio mršav,
no sad se doimao i ispijen. Izgledao je kao da danima nije spavao. Jesemti,
pomislih, koja spodoba. Ali barem se činilo da je svježe opran. Pa mu rekoh,
dobro, señor Belano, da vidimo tu vašu antologiju. A on će: već sam je dao
Vargasu Pardu. Loše smo počeli, pomislih.
Podigao sam slušalicu i kazao tajnici neka mi pošalje Vargasa Parda.
Nekoliko smo časaka šutjeli. K vrapcu, ako se ovaj ne požuri, mladi će mi
pjesnik zaspati. To da, činilo se da nije homić. Ne bih li utukao vrijeme,
rekoh mu da se, kao što mu je vjerojatno poznato, objavljuje mnogo
pjesničkih zbirki, no malo ih se prodaje. Da, ponovi on, objavljuje se mnogo.
Zaboga, kao da je zombi. Upitah se nije li napušen, ali kako to znati? Dobro,
rekoh, je li vam bilo teško sastaviti antologiju latinskoameričke poezije? Ne,
odvrati on, sve su to prijatelji. Koja faca. Ah, onda neće biti problema s
autorskim pravima, imate njihovu privolu. Nasmijao se. To jest, dopustite
da objasnim, iskrivio je usta ili naškubio usne ili iskesio žućkaste zube i
ispustio nekakav zvuk. Kunem se da sam se od tog smijeha sav naježio.
Kako ga opisati? Smijeh iz groba? Smijeh što ga čovjek katkad čuje dok hoda
pustim bolničkim hodnikom? Takvo što. A poslije, poslije smijeha, činilo se
da ćemo opet utonuti u muk, u nelagodan muk između ljudi koji su se tek
upoznali, ili između nakladnika i zombija, što je u ovom slučaju isto, no
posljednje što sam želio bijaše iznova zaći u taj muk, pa nastavih govoriti,
govorio sam o njegovoj domovini, Čileu, o svom časopisu gdje je objavio
pokoji književni osvrt, o tome kako je katkad teško otarasiti se zalihe
pjesničkih zbirki. A Vargasa Parda ni od korova (sigurno visi na telefonu
žlabrajući s nekim stihoklepcem!). I tad me, u tom trenu, prože svojevrsno
prosvjetljenje. Ili slutnja. Spoznah da je bolje ne objaviti tu antologiju.
Spoznah da je bolje ne objaviti ništa od tog pjesnika. Nek’ Vargas Pardo sa
svojim genijalnim idejama ode k vragu. Zanima li ona kojeg nakladnika,
neka je samo objavi, ja neću, jer u tom bistrom trenutku spoznah da će mi
izdavanje knjige toga lika donijeti nesreću, da će mi to što taj lik sjedi
nasuprot meni, gledajući me praznim očima, na rubu sna, donijeti nesreću,
da nesreća zacijelo već kruži nad mojim krovom poput kužna gavrana ili
poput zrakoplova Areolineas Méxicanas kome je suđeno zabiti se u moje
urede.
I uto banu Vargas Pardo vitlajući rukopisom latinskoameričkih pjesnika i
prenuh se iz sanjarenja, ali posve polako, isprva nisam čak ni uspio jasno
čuti što govori, čuh tek njegov smijeh i zaglušnu glasinu, svu sretnu, kao da
je to što radi za me najbolje što mu se u životu dogodilo, plaćeni odmor u

167
DF-u, i sjećam se da sam bio tako smućen da sam ustao i pružio mu ruku,
zaboga, pružio sam ruku tom gadu kao da je on šef ili glavni upravitelj, a ja
pišljivi činovničić, a sjećam se i da sam zirnuo na Belana i da nije ustao kad
se Ekvadorac pojavio, štoviše, ne samo da nije ustao, nije se čak ni obazro na
nas, ni pogledao nas nije, ti bokca, vidjeh mu kosmati zatiljak i načas
pomislih da ono nije čovjek, da nije živo biće od krvi i mesa poput mene i
vas, nego strašilo, kup prnja omotanih oko slamnata ili plastična lutka,
takvo što. I tad čuh kako Vargas Pardo veli sve je spremno, Lisandro,
Martita će odmah donijeti ugovor. Koji ugovor?, promucah. Pa ugovor za
Belanovu knjigu, pues71 .
Svalih se u naslonjač i rekoh mu čekaj malo, čekaj malo, o kakvom ti to
ugovoru? Pa Belano nam prekosutra odlazi i treba to riješiti. Kamo odlazi?,
upitah. U Europu, pues, odvrati on, kušati skandinavske picice
(neodgojenost je, za Vargasa Parda, istoznačna iskrenosti, čak čestitosti). U
Švedsku? Tamo negdje, u Švedsku, Dansku, malo na zimovanje. A zar mu
ne možemo poslati ugovor? Ne, pues, Lisandro, ne zna točno gdje će biti, a
usto, želi to sad riješiti. I gad mi namigne i priđe mi (pomislih da će me
prikriveni mudomir još poljubiti!), i nisam mogao, nisam znao uzmaknuti,
no samo je htio šapnuti mi nešto u povjerenju. Reče da nije potreban
nikakav predujam, ali neka potpišem, neka brzo potpišem, da se Belano ne
predomisli i da knjigu drugom nakladniku. I rado bih mu bio rekao: boli me
kurac hoće li knjigu dati drugima, da je bar da, tako će propasti prije mene,
ali, umjesto toga, smogao sam snage tek da potiho upitam: je li taj dečko
napušen ili što? A on se grohotom nasmije i šapne: bit će, Lisandro, bit će,
dobro, nikad se ne zna, no bitna je knjiga, a ona je tu, pa nemojmo više
otezati s potpisom. Ali je li mudro...?, dospjeh šapnuti. Vargas Pardo odvoji
svoju glavurdu od moje i odgovori mi uobičajenim glasom, gromkom
amazonskom glasinom, kako ju je, u nepojmljivu izljevu narcizma, sam
opisao. Naravno, naravno. Zatim priđe pjesniku i potapša ga po ramenu,
kak’ si, Belano, reče, a mladi ga Čileanac pogleda, pa onda mene i tup
smiješak ozari mu lice. Smiješak umobolnika, smiješak debila, blagi Bože. I
tad je ušla Martita, moja tajnica, i stavila na stol dva primjerka ugovora, a
Vargas Pardo počne tražiti kemijsku da Belano potpiše, evo, tu dolje, pa
nemam olovku, reče Belano, nalivpero za pjesnika, pues, slatko će Vargas
Pardo. Kao po dogovoru, sve su kemijske iščeznule iz ureda. Ja sam, jasno, u
džepu kaputića imao dvije, ali nisam ih htio izvaditi. Ako nema potpisa,
nema ni ugovora, pomislih. No Martita potraži među papirima na stolu i
nađe olovku. Belano potpiše. Potpisah i ja. Sad jedan stisak ruke i svršena

168
stvar, reče Vargas Pardo. Pružio sam Čileancu ruku. Promotrih mu lice.
Smiješio se. Padao je s nogu od sna i smiješio se. Gdje sam već vidio taj
smiješak? Pogledah Vargasa Parda kao da ga pitam gdje sam već vidio taj
prokleti smiješak. Krajnje bespomoćan smiješak, koji nas sve odvlači u
pakao. No on se već opraštao s Čileancem. Davao mu je savjete o Europi!
Milomud se prisjećao svoje mladosti u trgovačkoj mornarici! Čak se Martita
smijala zgodicama! Shvatih da više nema pomoći. Knjiga će izaći.
I ja, koji sam uvijek bio odvažan nakladnik, primih taj sramotni žig u
samo čelo.

Laura Jáuregui, Tlalpan, Ciudad de México, ožujak 1977. Posjetio me je

prije odlaska. Bilo je oko sedam navečer. Bila sam sama, majka je izašla.
Arturo mi reče da odlazi i da se više neće vratiti. Zaželjeh mu sreću, no
nisam ga ni pitala kamo ide. Mislim da me je upitao za studij, kako mi je na
faksu. Odlično, rekoh. A on će: bio sam na sjeveru Meksika, u Sonori, možda
i u Arizoni, ne znam. Zatim se nasmije. Kratak, suh smijeh, poput zečjeg.
Da, činio se drogiran, iako pouzdano znam da se ne drogira. Ulises Lima da,
on je već svašta iskušao, a zanimljivo je da se na njemu jedva i vidi, nikad
nisi bio siguran je li napušen ili nije. No Arturo je posve drukčiji, on se ne
drogira, ako ja to ne znam, tko zna? I onda mi ponovi da odlazi. A ja ga
prekinuh i rekoh baš divno, nema boljeg nego putovati i vidjeti svijet, razne
gradove i razna neba, a on reče da je nebo svugdje jednako, gradovi se
mijenjaju, ali nebo je uvijek isto, a ja odgovorih da to nije istina, da mislim
da griješi, pa i sam u jednoj pjesmi opisuje nebo sa slika Dr. Atla, različito od
drugih neba u slikarstvu ili na planetu ili slično. U biti mi se nije dalo
raspravljati. Isprva sam hinila da me ne zanimaju njegove zamisli, njegovo
čavrljanje, sve što mi je imao za reći, no potom shvatih da me zbilja ne
zanimaju, da mi je sve što je u vezi s njim ubitačno dosadno, da zapravo
želim da ode i ostavi me na miru, tog sam dana imala mnogo za učiti. A on
izjavi da ga žalosti putovati i upoznavati svijet bez mene, da je uvijek mislio
kako ću ja svuda ići s njim, i navede mi zemlje poput Libije, Etiopije, Zaira, i
gradove poput Barcelone, Firence, Avignona, i onda sam ga morala upitati
kakve veze imaju te zemlje s tim gradovima, a on odvrati: jasno da imaju,
itekako, a ja mu rekoh da ću, kada postanem biolog, imati vremena, a i
novca, jer ne kanim obići svijet autostopom niti spavati gdje god, da vidim
te gradove i zemlje. Ja ih ne mislim vidjeti, odgovorio je, mislim živjeti u
njima, kao što sam živio u Meksiku. Pa dobro, rekoh, nek’ ti je sa srećom,

169
živi u njima i umri u njima ako želiš, a ja ću putovati kad budem imala
novca. Onda nećeš imati vremena. Naravno da hoću, bit ću gospodar svog
vremena, činit ću s njime što god me bude volja. Ali više nećeš biti mlada,
reče on. Bio je gotovo na rubu suza, i vidjevši ga tako ogorčena, razljutih se i
viknuh: a što je tebe briga što ću učiniti sa svojim životom, putovanjima i
mladošću! Pogledao me i svalio se na stolicu, kao da je odjednom shvatio da
je mrtav umoran. Promrmlja da me voli, da me nikad neće zaboraviti. Onda
ustane (ni pola minute poslije) i pljusne me. Udarac odjekne u cijeloj kući.
Bili smo na prvom katu, no čuh kako se zvuk pljuske (kad njegov dlan više
nije bio na mom obrazu) penje uz stubište, zalazi u sve gornje prostorije,
spušta se niz penjačice i kotrlja po vrtu poput mnoštva staklenih pikula. Kad
sam došla k sebi, tresnuh ga šakom u lice. Jedva se i pomaknuo. Ali ruka mu
je bila dovoljno brza da mi odvali drugu zaušnicu. Kurvin sine, kukavico,
gade jedan!, povikala sam i nasrnula na nj kišom bubotaka. Nije ih ni
pokušao izbjeći. Usrani mazohist!, vrisnuh, tukući ga i plačući, sve jače, dok
od suza nisam vidjela tek svjetlo i sjene, ne i jasnu sliku tijela u koje sam
udarala. Potom sam, još uplakana, sjela na pod. Kad sam digla pogled,
Arturo je bio pored mene, nos mu je krvario, sjećam se potočića krvi koji je
tekao do gornje usne, pa do kuta usana, pa niz bradu. Ozlijedila si me, reče,
ovo boli. Pogledah ga trepćući. Ovo boli, uzdahnuo je. A mene ne? Sagnuo
se i htio mi dotaknuti obraz. Odskočila sam. Ne diraj me! Oprosti. Umro
dabogda! Umro dabogda, ponovi on, i dometne: sigurno ću umrijeti. Nije
govorio meni. Opet sam se rasplakala, i što sam više plakala više sam željela
plakati, i uspjeh mu jedino reći neka ode, nestane, neka ovamo više nikad ne
kroči nogom. Čuh kako uzdiše i sklopih oči. Lice mi je gorjelo, no, više od
boli, osjećala sam poniženje, kao da mi je onim pljuskama povrijedio ponos,
moje žensko dostojanstvo. Spoznah da mu nikad neću oprostiti. Arturo
ustane (klečao je pored mene) i čuh kako ide u kupaonicu. Vratio se brišući
krv toalet-papirom. Rekoh mu neka se gubi, da ga više ne želim vidjeti.
Upitao je jesam li se malo smirila. Uz tebe nikad neću biti smirena! Tad se
okrenuo, bacio na pod krvav papir (poput uloška ušlagirane drolje) i otišao.
Još sam malo plakala. Pokušala sam razmisliti o svemu što se dogodilo. Kad
mi je bilo bolje, ustala sam, otišla u kupaonicu, pogledala se u zrcalu (jedan
mi je obraz bio crven), skuhala kavu, stavila glazbu, skočila u vrt provjeriti
jesu li vrata dobro zatvorena, zatim sam otišla po knjige i smjestila se u
boravku. Ali nisam mogla učiti, pa nazvah prijateljicu s faksa. Srećom je bila
doma. Neko smo vrijeme čavrljale o koječemu, ne sjećam se više, o njenom
dečku, bit će, i odjednom, dok je govorila, vidjeh komad papira kojim si je

170
Arturo obrisao krv. Bio je na podu, zgužvan, bijel s crvenim mrljama, gotovo
živ, i osjetih groznu mučninu. Nekako protisnuh da moram ići, da sam sama
doma, a netko zvoni na vratima. Nemoj otvoriti, reče mi prijateljica, možda
je lopov ili silovatelj, vjerojatno oboje. Neću otvoriti, idem samo vidjeti tko
je. Je li ti kuća okružena zidom?, upitala je. Da, golemim zidom. Poklopila
sam i otišla u kuhinju, no ondje nisam znala što ću. Sišla sam u donju
kupaonicu. Otkinuh komad toalet-papira i vratih se u boravak. Krvavi je
papir još ležao ondje, no ne bi me bilo začudilo da sam ga zatekla ispod
naslonjača ili blagovaonskog stola. S čistim papirom pokrih Arturov krvavi
papir i onda ga uhvatih s dva prsta, odnijeh u školjku i pustih vodu.

171
 6
Rafael Barrios, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México, svibanj
1977. Naše utrobnorealističke djelatnosti nakon što su Ulises Lima i Arturo
Belano otišli: automatsko pisanje, vrsna trupla, solo performansi bez
gledalaca, contraintes, pisanje u dvije ruke, u tri ruke, onanirajuće pisanje
(desnom bismo pisali, lijevom onanirali, ili obratno ako si ljevak), madrigali,
romaneskne pjesme, soneti koji uvijek završavaju istom riječju, poruke od
samo tri riječi na zidovima (“Ne mogu više”, “Laura, volim te” itd.),
sablažnjivi dnevnici, mail-poetry, projective verse, razgovorno pjesništvo,
protupjesništvo, brazilska konkretna poezija (pisana na portugalskom iz
rječnika), detektivske pjesme u prozi (jezgrovito ispripovijedani krimići,
posljednji stih ih rasvjetljuje ili ne), parabole, basne, teatar apsurda, pop-art,
haiku, epigrami (zapravo patvorine ili inačice Katulovih, gotovo sve iz pera
Moctezume Rodrígueza), pjesme desperadosa (balade o Divljem zapadu),
gruzijsko pjesništvo, iskustveno pjesništvo, beat-poezija, apokrifi bpNichola,
Johna Giorna, Johna Cagea (A Yearfrom Monday), Teda Berrigana, brata
Antoninusa, Armanda Schwernera), letristička72 poezija, kaligrami,
električna poezija (Bulteau, Messagier), krvava poezija (barem troje mrtvih),
pornografska poezija (hetero-, homo- i biseksualna inačica, neovisno o
osobnoj sklonosti pjesnika), apokrifne pjesme kolumbijskih nadaista,
peruanskih horazeriana, urugvajskih kataleptika, ekvadorskih tzantzica,
brazilskih kanibala, proletersko kazalište Nô... Čak smo izdali časopis...
Kretali smo se... Kretali smo se... Napravili smo sve što smo mogli... Ali ništa
nije ispalo dobro.

***

Joaquín Font, Klinika za duševne bolesti “El Reposo”, Camino Desierto de

los Leones, u okolici Ciudad de Méxica, ožujak 1977. Katkad se sjetim

172
Laure Damián. Ne često, četiri ili pet puta na dan. Osam ili šesnaest puta
ako ne uspijem zaspati, što je logično, jer dan od dvadeset i četiri sata
dostaje za mnoga sjećanja. Ali obično je se sjetim samo četiri ili pet puta i
svako sjećanje, svaka čahura sjećanja traje otprilike dvije minute, iako to ne
mogu pouzdano reći jer su mi nedavno ukrali sat, a mjeriti vrijeme odoka je
upitno.
U mladosti sam imao prijateljicu po imenu Dolores. Dolores Pacheco.
Ona je zbilja znala mjeriti vrijeme odoka. Ja sam je htio odvesti u postelju.
Želim da mi pokažeš nebo, Dolores, rekao sam joj jednog dana. Što misliš,
koliko traje nebo?, upitala je. Što hoćeš reći? Pa koliko traje tvoj orgazam,
objasnila je. Dovoljno, rekoh. Ali koliko? Ne znam, dugo, baš svašta pitaš,
Dolores. Koliko je dugo?, ustrajala je. Odgovorih joj da ih nikad nisam
mjerio, a ona reče zamisli da sad svršavaš, Quime, zažmiri i zamisli da
doživljavaš orgazam. S tobom?, upitah je, koristeći priliku. S kim god želiš,
odvratila je, ali zamisli to, u redu? Može, rekoh. Dobro, digni ruku kad
počneš. Sklopio sam oči, vidio Dolores pod sobom i podigao sam ruku. I tad
čuh njen glas kako govori: Mississippi jedan, Mississippi dva, Mississippi tri,
Mississippi četiri i više nisam mogao suzdržati smijeh, otvorio sam oči i
upitao je što radi. Mjerim ti vrijeme, Quime, rekla je. Već si svršio? Pa ne
znam, odgovorih, obično traje duže. Ne laži, kod Mississippi četiri završava
većina orgazama. Pokušaj opet i vidjet ćeš. Zažmirio sam i prvo zamislih
kako ševim Dolores, a potom se više nisam zamišljao ni s kim. Bio sam na
riječnom brodu, u bijeloj, sterilnoj sobi vrlo sličnoj ovoj u kojoj sam sada, i sa
zidova je, iz skrivena zvučnika, počela kapati Doloresina brojalica:
Mississippi jedan, Mississippi dva, kao da me radiom zovu iz luke, a ja više
ne mogu odgovoriti, iako u dnu duše jedino želim odgovoriti, reći im: čujete
li me?, dobro sam, živ sam, želim se vratiti. A kad sam otvorio oči, Dolores
mi reče tako se mjeri orgazam, svaki je Mississippi jedna sekunda i nijedan
orgazam ne traje duže od šest sekundi. Nikad se nismo poševili, Dolores i ja,
ali bili smo dobri prijatelji, i kada se udavala (još na faksu) otišao sam na
vjenčanje i čestitajući joj, rekao: neka ti Mississippiji budu radosni.
Mladoženja, koji je isto studirao arhitekturu, poput nas dvoje, ali bio je na
višoj godini ili je netom završio studij, čuo nas je i povjerovao da govorim o
medenom mjesecu, koji su, naravno, proveli u Sjedinjenim Državama.
Proteklo je mnogo godina. Odavno nisam mislio na Dolores. Dolores me je
naučila mjeriti vrijeme.
Sada ja mjerim svoja sjećanja na Lauru Damián. Sjedeći na podu,
počinjem: Mississippi jedan, Mississippi dva, Mississippi tri, Mississippi

173
četiri, Mississippi pet, Mississippi šest, i lice Laure Damián, duga kosa Laure
Damián smješta se u moj um nenastanjen tijekom pedeset ili sto dvadeset
Mississippija, sve dok više ne mogu i otvorim usta i izdahnem sav zrak,
ahhh, ili pljujem po zidovima i opet ostajem sam, ispražnjen, jeka riječi
Mississippi odbija se od lubanjskog svoda, slika Laurina tijela koje je razorio
automobil ubojica iznova blijedi, Laurine oči otvorene u nebo DF-a, ne, u
nebo Colonije Roma, Colonije Hipódromo-La Condesa, Colonije Juárez,
Colonije Cuauhtémoc, Laurine oči osvjetljujući zelene i sepije i sve preljeve
opeke i kamena Coyoacána, i zatim stanem i više puta udahnem, kao da
sam napadnut, i šapćem idi, Lauro Damián, idi, Lauro Damián73, i njezino
lice napokon počne plinuti i moja soba više nije lice Laure Damián nego
soba moderne ludnice, sa svim mogućim udobnostima, i oči koje me uhode
opet su oči bolničara, a ne oči (oči na zatiljku!) Laure Damián, i ako mi na
zglavku ne svjetluca mjesec nikakva sata, to nije zato jer bi mi ga Laura
otela, jer bi me Laura nagnala da ga progutam, nego jer su mi ga ukrali
luđaci što vršljaju ovuda, bijedni meksički luđaci koji mlate ili plaču, ali
nemaju pojma ni o čemu, ah, neuki.

Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la

Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Kada sam našao svoj
primjerak Caborce, uzeo sam ga u naručje, pogledao i sklopio oči, gospodo,
jer čovjek nije od kamena. A zatim sam otvorio oči i tražio dalje i spazio
Manuelov list, Actual br.174 kojim je 1921. oblijepio zidove Pueble, onaj gdje
govori o “meksičkoj aktualističkoj avangardi”, grozno zvuči, ali je i divno,
zar ne?, a i gdje kaže “moje ludilo ne stoji u proračunima”, ay, čega se
bezbrižnost ne sjeti, “moje ludilo ne stoji u proračunima”. No veli i štošta
lijepog, kao primjerice: “Ištenem sve mlade pjesnike, slikare i kipare
Meksika, one koje još nije okaljalo zlato vladinih sinekura, one koje nisu
iskvarili kukavni hvalospjevi službene kritike i pljesak sirova i pohotljiva
općinstva, sve one koji nisu išli lizati tanjure na gozbama Enriquea
Gonzáleza Martíneza, ištenem da stvaraju umjetnost s kapanjem svojih
misaonih mjesečnica, sve istinoljubive, koji nisu istrunuli u žalosnom i
kužnom rasapu naše narodnjačke sredine, sa smradom krčmi i žarom
pečenjara, ištenem sve njih, u ime meksičke aktualističke avangarde, da
dođu boriti se uz nas u svjetlonosnim redovima decouverta75...” Zlatoust je
bio naš Manuel. Zlatoust! Eh, sad, neke riječi ne razumijem. Kao ovaj
ištenem, valjda je htio reći zovem, pozivam, savjetujem, čak opominjem, evo,

174
pogledat ćemo u rječnik. Da, ima ištenem, ali je tuđica i znači zaboga. Dobro,
možda postoji, a možda i ne. A i nikad se ne zna, možda je to tiskarska
pogreška i trebalo bi pisati ištem, što bi i bilo nalik na Manuela, mislim,
ondašnjeg Manuela. Ili je i to tuđica, ili novotvorina, tko će ga znati. Ili, pak,
zastario izraz. I kazao sam to dečkima. Rekoh im: takva je bila proza
Manuela Maplesa Arcea, brza i buntovna, bujica riječi koje bi nas zapalile, i
možda vam danas ništa ne govori, no svojevremeno je očaravala generale
Revolucije, prekaljene ljude koji su upoznali smrt i sami ubijali, a ipak, kad
bi čuli Manuelove riječi ukipili bi se kao da su od soli ili kamena, kao da vele
ma koji je to vrag, proza koja je obećavala poeziju koja će biti poput mora,
poput mora na meksičkom nebu. Ali zastranio sam. Držao sam svoj jedini
primjerak Caborce pod miškom i Actual br.1 u jednoj, a čašu s mezcalom Los
Suicidas u drugoj ruci, i pijuckajući čitao sam im ulomke iz one davne
godine 1921. i razmatrali smo ih, odlomci i mezcal, baš je lijepo tako čitati i
piti, polako i s prijateljima (mladi su uvijek bili moji prijatelji), a kad je
ostalo još samo malo, natočio sam posljednji krug Los Suicidasa, oprostio se
u duhu od svog starog eliksira i pročitao zaključni dio Actuala, Popis
avangardnih umjetnika koji je u ono doba (a i poslije, kako ne, i poslije)
toliko iznenadio upućene i neupućene, stvaraoce i stručnjake. Popis je
počinjao imenima Rafaela Cansinos-Assensa i Ramóna Gómeza de la
Serne76. Zanimljivo, eh? Cansinos-Assens i Gomez de la Serna, kao da su
Borges i Manuel bili u telepatskoj vezi (jeste li znali da je Argentinac
napisao prikaz Manuelovih Andamios interiores, iz 1922.?) I nastavljao se
ovako: Rafael Lasso de la Vega. Guillermo de Torre. Jorge Luis Borges.
Cleotilde Luisi. (Tko li je Cleotilde Luisi?) Vicente Ruiz Huidobro. Tvoj
zemljak, rekoh jednom momku. Gerardo Diego. Eugenio Montes. Pedro
Garfias. Luda Sánchez Saornil.J. Rivaš Panedas. Ernesto López Parra. Juan
Larrea. Joaquín de la Escosura. José de Ciria y Escalante. César A. Comet.
Isac del Vando Villar. Vidite, s jednim a, vjerojatno isto tiskarska pogreška.
Adriano del Valle. Juan Las. Ala imena. Mauricio Bacarisse. Rogelio
Buendía. Vicente Risco. Pedro Raida. Antonio Espina. Adolfo Salazar.
Miguel Romero Martínez. Ciriquiain Caitarro. Opet jedan zgubidan.
Antonio M. Cubero. Joaquín Edwards. Mislim da je i on moj zemljak, javi se
Čileanac. Pedro Iglesias. Joaquín de Aroca. Leon Felipe. Eliodoro Puche.
Prieto Romero. Correa Calderon. Pazite, rekoh im, već idu samo prezimena,
loš znak. Francisco Vighi. Hugo Mayo. Bartolome Galindez. Juan Ramon
Jiménez. Ramon del Valle-Inclán. José Ortega y Gasset. Pa što će don José na

175
tom popisu!? Alfonso Reyes. José Juan Tablada. Diego Rivera. David Alfaro
Siqueiros. Mario de Zayas. José D. Frias. Fermin Revueltas. Silvestre
Revueltas. P. Echeverria. Atl. Čuveni Dr. Atl, bit će. J. Torres-García. Rafael
P. Barradas. J. Salvat Papasseit. José María Yenoy. Jean Epstein. Jean Richard
Bloch. Pierre Brune. Poznajete ga? Marie Blanchard. Corneau. Farrey. Sve
mi se čini da tu već govori po čuvenju. Fournier. Riou. Uf, dao bih ruku u
vatru. Mme Ghy Lohem. Ti bokca! Marie Laurencin. Kreće nabolje. Dunozer
de Segonzac. Nagore. Ma koji je to vražji Francuz zavitlavao Manuela? Ili ih
je odnekle izvukao? Honnegar. Georges Auric. Ozenfant. Alberto Gleizes.
Pierre Reverdy. Uh, konačno izlazimo iz močvare. Juan Gris. Nicolas
Beauduin. William Speth. Jean Paulhan. Guillaume Apollinaire. Cypien.
Max Jacob. Jorge Braque. Survage. Coris. Tristán Tzara. Francisco Picabia.
Jorge Ribemont-Dessaigne. Renee Dunan. Archipenko. Soupault. Breton.
Paul Élouard. Marcel Duchamp. Tu smo se dečki i ja složili da je u najmanju
ruku proizvoljno nazvati Francisa Picabiju Francisco i Georgesa Braquea
Jorge Braque, a ne i Marcela del Campoa Marcelo ili Paula Éluarda Pablo, i
Éluard bez o, kao što dobro znaju svi ljubitelji francuskog pjesništva. Da ne
spominjem tog Bretona s naglaskom. I Popis avangardnih umjetnika
nastavio je sa svojim junacima i pogreškama: Frankel. Sernen. Erik Satie.
Elie Faure. Pablo Picasso. Walter Bonrad Arensberg. Celine Arnauld. Walter
Pach. Bruce. Vrhunac! Morgan Russel. Mare Chagall. Herr Baader. Max
Ernst. Christian Schaad. Lipchitz. Ortiz de Zarate. Correia dAraujo.
Jacobsen. Schkold. Adam Fischer. Mme Fischer. Peer Kroogh. Alf Rolfsen.
Jeauneiet. Piet Mondrian. Torstenson. Mme Alika. Ostrom. Geline. Salto.
Weber. Wuster. Kokodika. Kandinsky. Steremberg (com. de B. A. de
Moscou)77. Pojašnjenje je Manuelovo, jasno. Kao da su ovi iz Pueble,
primijeti jedan momak, ikada čuli za ostale. Za Herr Baadera, primjerice, ili
Corisa, ili za tog Kokodiku koji podsjeća na Kokoschku, ili za Rioua, ili
Adama i Mme Fischer. I zašto pisati Moscou, a ne Moskva?, upitah se. No
haj’mo dalje. Nakon povjerenika iz Moscou Rusa nije manjkalo. Mme
Lunacharsky. Erhenbourg. Taline. Konchalowsky. Machkoff. Mme Ekster.
Wlle Monate. Marewna. Larionow. Gondiarowa. Belova. Sontine. Koji ispod
n zacijelo krije Soutinea. Daüblet. Doesburg. Raynal. Zahn. Derain.
Walterowua Zur=Mueklen. Bez sumnje, najbolji. Ili najbolja, jer spol
Zur=Mueklena nitko (u Meksiku) ne može pouzdano znati. Jean Cocteau.
Pierre Albert Birot. Metsinger. Jean Charlot. Maurice Reynal. Pieux. F. T.
Marinetti. G. P. Lucinni. Paolo Buzzi. A. Palazzeschi. Enrique Cavacchioli.
Libero Altomare. Koji mi zbog nečeg, pamćenje me izdaje, dečki, zvuči kao

176
Alberto Savinio. Luciano Folgore. Krasna li imena, zar ne? Jedna
padobranska divizija u Duceovoj vojsci zvala se tako, Folgore. Hrpa muceka
koju su Australijanci smlavili. E. Cardile. G. Carrieri. F. Mansella Fontini.
Auro d’Alba. Mario Betuda. Armando Mazza. M. Boccioni. C. D. Carra. G.
Severini. Balilla Pratella: Cangiullo. Corra. Maríano. Boccioni. Ne ponavljam
se ja, već Manuel ili njegovi traljavi tiskari. Manuel Fessy. Setimelli. Carli.
Ochse. Linati. Tita Rosa. Saint-Point. Divoire. Martini. Moretti. Pirandello.
Tozzi. Evola. Ardengo. Sarcinio. Tovolato. Daubler. Doesburg. Broglio.
Utrillo. Fabri. Vatrignat. Liege. Norah Borges. Savory. Gimmi. Van Gogh.
Grunewald. Derain. Cauconnet. Boussingault. Marquet. Gernez. Fobeen.
Delaunay. Kurk. Schwitters. Kurt Schwitters!, klikne jedan od njih,
Meksikanac, kao da je u linotipskom paklu otkrio izgubljenog brata
blizanca. Heyniche. Klem. Možda Klee? Zirner. Gino. Mamicu mu, al ga taj
petlja! Galli. Bottai. Ciocatto. George Bellows. Giorgio de Chirico.
Modigliani. Cantarelli. Soficci. Carena. I tu je Popis završavao, sa zlosutnom
riječi itd. iza Carene. A kad sam ga pročitao, ona dvojica kleknuše ili stadoše
u stav mirno, kunem se da se ne sjećam, a i da nije važno, mirno poput
vojnika ili klečeći poput vjernika, i ispiše posljednje kapi mezcala Los
Suicidas u čast svih tih znanih i neznanih imena, upamćenih ili
zaboravljenih čak i od vlastite unučadi. I pogledah te momke koji su do
maločas djelovali tako ozbiljno, ondje, preda mnom, u stavu mirno,
pozdravljajući zastavu ili drugove pale u borbi, pa i sam digoh čašu i iskapih
mezcal, nazdravljajući svim našim mrtvima.

Felipe Müller, bar Céntrico, Calle Tallers, Barcelona, svibanj 1977. Arturo
Belano došao je u Barcelonu k majci. Ona je tu živjela već dvije-tri godine.
Bolovala je od Basedowljeve bolesti i toliko je propala, da je izgledala kao
kostur.
Ja sam tada bio kod brata, u Calle Junta de Comercio, krcatoj Čileanaca.
Arturova je majka stanovala u Tallersu, tu gdje sad ja stanujem, u ovoj kući
bez tuševa i sa zajedničkim zahodom na hodniku. Stigavši u Barcelonu,
odnio sam joj zbirku pjesama koju je Arturo objavio u Meksiku. Pogledala ju
je i promrmljala nešto, kao u bunilu. Nije bila dobro. Zbog bolesti se
neprestano grozničavo vrtjela amo-tamo i svako malo bi se rasplakala. Oči
joj bijahu strašno izbuljene. Ruke su joj drhtale. Katkad bi je uhvatila
zaduha, a pušila je kutiju cigareta na dan. Pušila je crni duhan, kao i
Carmen, Arturova mlađa sestra, koja je živjela s majkom, no rijetko kad bi

177
bila doma. Radila je kao čistačica u Telefonici i hodala je s nekim
Andalužaninom iz Komunističke stranke. Kada sam je, u Meksiku,
upoznao, bila je trockistkinja, što je i ostala, pa ipak je hodala s
Andalužaninom, koji je bio, ako ne već uvjereni staljinist, a ono uvjereni
brežnjevist, što je u ovom slučaju gotovo isto. Ukratko, zakleti neprijatelj
trockista, pa je njihova veza zacijelo bila vrlo živahna.
U pismima sam sve potanko opisivao Arturu. Govorio sam mu da
njegovoj majci nije dobro, govorio sam da polako kopni, da nema novca, da
će je ovaj grad dotući. Katkad bih ga zagnjavio (nije mi bilo druge) i rekao
da mora nešto učiniti za nju, poslati joj novac ili odvesti je natrag u Meksiko.
Arturovi su odgovori katkad bili takvi da nisam znao šali li se ili je ozbiljan.
Jednom je napisao: “Neka se strpe. Uskoro ću doći i sve riješiti. Neka se
zasad strpe.” Koja drskost! Odgovorih mu da se ne može strpjeti, u jednini,
njegova je sestra, koliko vidim, odlično, iako se svaki dan svađa s majkom,
neka smjesta nešto poduzme ili će ostati bez roditeljice. U to sam vrijeme
Arturovoj majci već bio posudio sve dolare koji su mi preostali, oko dvjesto,
ostatak pjesničke nagrade dobivene 1975. u Meksiku, zahvaljujući kojoj sam
mogao otputovati u Barcelonu. To mu, naravno, nisam rekao. Iako mislim
da majka jest, pisala mu je svaka tri dana, Basedowljeva bolest, bit će. Kako
god, taj joj je novac dostajao za stanarinu i jedva za što drugo. Jednog dana
stiglo mi je pismo Jacinta Requene gdje, među ostalim, veli da Arturo ne
čita majčina pisma. Taj blesan je to rekao kao štos, no to je već zbilja bio
vrhunac i napisao sam mu pismo u kojem nije bilo nimalo književnosti, ali
mnogo o oskudici, zdravlju i obiteljskim poteškoćama. Arturo se odmah
javio (o njemu se može reći štošta, osim da ne odgovara na pisma) i kazao da
je majci već poslao novac, a tih će dana učiniti i nešto bolje, naći joj posao,
jer njegovu majku muči to što je uvijek radila, a sada se osjeća beskorisno.
Poželjeh mu odgovoriti da u Barceloni vlada nezaposlenost, da ta žena nije
u stanju raditi, da će, upita li gdje za posao, po svoj prilici prepasti šefa jer je
silno, jezivo mršava, baš kao da je ispala iz Auschwitza, ali nisam, radije sam
mu dao predah, uzeo sebi predah i govorio o poeziji, o Leopoldu Maríji
Paneru, o Félixu de Azúi, o Gimferreru, o Martínezu Sarriónu, pjesnicima
koje obojica volimo, i o Carlosu Edmundu de Oryju, tvorcu postizma, s
kojim sam se tad već počeo dopisivati.
Jedne večeri Arturova me majka potraži kod brata. Reče da joj je sin
poslao strašno zamršeno pismo. Pokaza mi ga. U omotnici je bilo Arturovo
pismo i preporuka za katalonskog romanopisca Juana Marséa78, iz pera
ekvadorskog romanopisca Vargasa Parda. Ono što njegova majka treba

178
učiniti, prema Arturu, jest otići k Marséu, koji živi blizu Sagrade Familije, i
uručiti mu preporuku Vargasa Parda. Ova je bila prilično štura. U prvim
pozdravnim recima spomenuo je, k tome zbrkano, neku, čini se, veselu
zgodu u jednoj ulici kod Plaze Garibaldi. Slijedio je površan Arturov prikaz,
da bi začas prešao na ono bitno: težak položaj pjesnikove majke i molbu da
Marsé učini sve što je u njegovoj moći da joj nađe posao. Upoznat ćemo
Juana Marséa!, klikne Arturova majka. Zračila je srećom i ponosom na sina.
Ja sam imao svojih dvojbi. Željela je da odem s njom k Marséu. Budem li
sama, reče mi, odveć ću se uzrujati i neću znati što reći, a ti si pisac i, pođe li
što po zlu, moći ćeš me izvući.
Nije me baš mamilo, ali pristadoh ići s njom. Bilo je to nekog
poslijepodneva. Arturova se majka malo dotjerala, no svejedno je izgledala
jadno. Sjeli smo u metro na Plazi Cataluña i izašli kod Sagrade Familije.
Blizu kuće uhvatila ju je zaduha i morala je posegnuti za kisikom. Otvorio
nam je sam Juan Marsé. Pozdravili smo ga, Arturova mu je majka htjela
objasniti što želi, no smela se i govorila o “potrebama” i “hitnosti”, o
“angažiranoj poeziji” i “Čileu”, o “bolesti” i “bijednu stanju”. Pomislih da je
poludjela. Juan Marsé pogleda omotnicu koju mu je pružala i pusti nas
unutra. Želite li štogod popiti?, upitao je. Ne, baš ste ljubazni, odgovori
Arturova majka. Ne, hvala, rekoh. Onda je počeo čitati pismo Vargasa Parda
i upita poznajemo li ga. On je prijatelj mog sina, reče Arturova majka,
mislim da je jednom bio kod nas, ali ne, ne poznaje ga. Ni ja ga nisam
poznavao. Krasan čovjek, taj Vargas Pardo, promrmlja Marsé. I već dugo ne
živite u Čileu?, upitao je Arturovu majku. Da, puste godine, jedva se i
sjećam. Zatim se razglagoljila o Čileu i o Meksiku, a Marsé se razglagoljio o
Meksiku i odjednom su se već tikali i smijali, i ja sam se smijao, Marsé je
zacijelo ispričao neki vic. Slučajno znam za jednu osobu koja ima nešto što
bi te moglo zanimati, kazao je. To nije posao nego stipendija, stipendija za
buduće učitelje djece s posebnim potrebama, mislim da se tako zove,
duševno zaostale ili mongoloidne djece. Oh, pa to bi bilo sjajno!, uzvikne
Arturova majka. Uskoro smo pošli kući. Sutra me nazovi, reče joj Marsé s
praga.
Smijali smo se cijelim putem natrag. Arturovoj se majci Juan Marsé činio
naočit, prelijepih očiju, divan muškarac, a kako drag i jednostavan. Odavno
je nisam vidio tako sretnu. Idućeg ga je dana nazvala i Marsé joj je dao broj
telefona žene koja dodjeljuje stipendije. Tjedan poslije već je učila za
odgajateljicu duševno zaostale, autistične i mongoloidne djece u jednoj školi
u Barceloni, gdje je istodobno radila kao početnica. Stipendija je bila za tri

179
godine, obnovljiva iz godine u godinu ovisno o postignutu uspjehu. Nedugo
zatim otišla je u bolnicu na liječenje. Isprva smo mislili da će je operirati, ali
nije bilo potrebno. I tako, kad je Arturo stigao u Barcelonu, njegovoj majci
bijaše mnogo bolje, potpora nije bila odveć darežljiva, no mogla je vezivati
kraj s krajem, čak i kupovati raznovrsne čokolade, znajući da ih Arturo voli,
a europska je čokolada, kao što svi živi znaju, neusporedivo bolja od
meksičke.

180
7
Simone Darrieux, Rue des Petites Écuries, Pariz, srpanj 1977. Kada je
Ulises Lima stigao u Pariz, nije tu znao nikog doli jednog peruanskog
pjesnika koji je bio u izgnanstvu u Meksiku i mene. Ja sam ga vidjela tek
jednom, u kafiću Quito, neke večeri kad sam se trebala naći s Arturom
Belanom. Malo smo razgovarali, dok nismo popili kavu, a onda smo Arturo
i ja otišli.
S Arturom sam se, pak, vrlo zbližila, iako ga odonda nisam vidjela, a sva
je prilika da ga više nikad i neću vidjeti. Što sam radila u Meksiku? U teoriji,
studirala antropologiju, no zapravo sam putovala i upoznavala zemlju. Išla
sam i na mnoge tulume, nevjerojatno je koliko Meksikanci imaju slobodnog
vremena. Novac (od stipendije) ni izdaleka mi nije dostajao za sve što sam
htjela, pa sam počela raditi za fotografa Jimmyja Cetinu, koga sam srela na
zabavi u nekom hotelu, bit će u Vascu de Quirogi u Calle Londres, i moji su
se prihodi znatno povećali. Jimmy se bavio umjetničkim aktovima, tako ih
je nazivao, u biti mekom pornografijom, aktovi u izazovnim položajima i
postupno svlačenje, u svojoj radionici na vrhu jedne zgrade u Bucareliju.
Zaboravila sam već kako sam upoznala Artura, možda nakon slikanja
kod Jimmyja Cetine, možda u kakvu baru ili na tulumu. Ili čak u pizzeriji
onog Sjevernoamerikanca koga zovu Jerry Lewis. U Meksiku se ljudi
upoznaju na najčudnovatijim mjestima. Kako god, sreli smo se i svidjeli
jedno drugome, iako je prošla gotovo godina prije nego što smo zajedno
legli.
Zanimalo ga je sve francusko, u tome je bio pomalo lakovjeran,
primjerice, smatrao je da ja, koja studiram antropologiju, moram poznavati
djelo Maxa Jacoba (ime mi zvuči poznato, ali to je sve), a kad bih mu rekla
ne, mlade Francuskinje čitaju drugo (u mom slučaju, Agathu Christie),
jednostavno nije mogao vjerovati i mislio je da ga zezam. Ali bio je
uviđavan, hoću reći, iako se činilo da sve gleda kroz književnost, nije bio
zaslijepljen, nije te prezirao jer nikad nisi čitala Jacquesa Rigauta, a usto, i on

181
je volio Agathu Christie i katkad bismo se satima prisjećali njezinih romana,
prelazili zagonetke (ja sam užasno zaboravna, dok on ima sjajno pamćenje),
iznova slagali ta nemoguća ubojstva.
Ne znam što me je kod njega privuklo. Jednom sam ga odvela u stančić
gdje sam živjela s još tri studenta antropologije, s momkom iz Kolorada i s
dvije Francuskinje, i na kraju smo, u četiri ujutro, završili u postelji. Već prije
sam ga upozorila na jednu svoju osobitost. Rekla sam mu, napol u šali, napol
ozbiljno (smijali smo se u vrtu Muzeja suvremene umjetnosti, među onim
nakaradnim kipovima): Arturo, nemoj nikad spavati sa mnom jer sam ja
mazohist. Kako to misliš?, upitao je. Eto, volim da me tuku dok vodim
ljubav. Tad se prestao smijati. Ti to ozbiljno? Posve ozbiljno. A kako voliš da
te tuku? Pa da me ćuškaju, i pljeskaju po stražnjici, i slično. Jako?, upitao je.
Ne, ne baš jako. Onda se u Meksiku rijetko ševiš, reče razmislivši. Upitah ga
zašto to kaže. Zbog tragova, miss Marple, nikad te nisam vidio u
modricama. Jasno da se ševim, odvratih, mazohist sam, a ne beštija. Arturo
se nasmije. Zacijelo je mislio da se šalim. Pa je te noći, ili prije zore, kad smo
legli, bio vrlo nježan, a meni je bilo neugodno prekinuti ga, ako me želi
cijelu oblizati i prekriti poljupcima, neka mu bude, no uskoro opazih da mu
se ud ne ukrućuje, primila sam ga i malko gladila, ali uzalud, tad mu šapnuh
brine li ga štogod, a on će ne, dobro sam, i još smo se neko vrijeme žnjarali,
no bijaše očito da mu se neće dići, pa mu rekoh u redu je, pusti, ne muči se
više, ako ne ide, ne ide, a on je zapalio (pušio je vrstu Bali, čudna li imena) i
počeo mi pričati o zadnjem filmu koji je gledao, a onda je ustao i gol šetao
sobom, pušeći i promatrajući moje stvari, a zatim je sjeo na pod, kod
postelje, i dohvatio one fotke, umjetničke slike Jimmyja Cetine koje sam tko
zna zašto sačuvala, bit će jer sam glupa, i upitah ga uzbuđuju li ga, a on
odgovori da ne, ali da su dobre, da sam odlično ispala, ti si prekrasna,
Simone, reče, i tad mi, tko zna zašto, sine kazati mu neka se vrati u postelju,
neka legne na me i lako me pljuska po obrazima ili po guzici, a on me
pogleda i reče ja to ne mogu, Simone, a onda se ispravi: ni to ne mogu,
Simone, no ja mu rekoh, hajde, samo hrabro, dođi k meni, i legao je, a ja se
okrenuh, dignuh stražnjicu i rekoh mu: počni polako, uzmi to kao igru, i on
me prvi put udari, a ja zarih lice u jastuk, nisam čitala Rigauta, rekoh, ni
Maxa Jacoba, ni one daveže Banvillea, Baudelairea, Catulla Mendèsa i
Corbierea, obvezatno štivo, ali čitala sam markiza de Sadea. Ah, da?, on će.
Da, rekoh, milujući mu kurac. Udarci po dupetu bijahu sve uvjerljiviji. Što si
čitala od markiza de Sadea? Filozofiju u budoaru. A Justine? Naravno. A
Juliette? Jasno. A 120 dana Sodome? Razumije se. Dotad sam se već ovlažila i

182
stenjala, a Arturov je ud otvrdnuo poput kolca, pa sam se okrenula, raširila
noge i rekla neka mi ga stavi, ali samo to, neka se ne miče dok mu ne kažem.
Bilo je divno osjetiti ga u sebi. Ćuškaj me, rekoh. Po licu, po obrazima. Gurni
mi prste u usta. Ćušnuo me. Jače! Ćušnuo me jače. Sad kreni, rekoh mu.
Nekoliko se časaka u sobi čulo samo moje stenjanje i udarci. A onda i on
zastenje.
Vodili smo ljubav do svitanja. Kad smo završili, zapalio je Bali i upitao
jesam li čitala drame markiza de Sadea. Odgovorih da ne, prvi glas da je
Sade pisao drame. Ne samo drame, reče Arturo, napisao je i niz pisama
kazališnim poduzetnicima u kojima ih je poticao da postave njegova djela.
Ali jasno, nitko se nije usudio, bili bi ih sve zatvorili (nasmijali smo se), ipak,
nevjerojatno je da je markiz ustrajao, u pismima je čak izračunao koliko bi
koštali kostimi, i najtužnije od svega jest da ti računi stoje, dobri su!, s
njegovim bi dramama bili na dobitku. Pa jesu li pornografske?, upitah. Ne,
reče Arturo, filozofske, s malo seksa.
Neko smo vrijeme bili ljubavnici. Točnije, tri mjeseca, do mog povratka u
Pariz. Nismo svake noći vodili ljubav. Nismo se svake večeri vidjeli. No
činili smo to na sve moguće načine. Vezao me je, tukao, sodomizirao. Nikad
mi nije ostavio ni modrice, tek pocrvenjelu guzicu, što prilično govori o
njegovoj obzirnosti. Da je potrajalo, bila bih se naučila na nj, odnosno,
postao bi mi potreban, a i on bi se bio naučio na me. Ali nismo si dali
vremena, bijasmo samo prijatelji. Razgovarali smo o markizu de Sadeu, o
Agathi Christie, o životu općenito. Kada sam ga upoznala, bio je
Meksikanac poput ostalih, no na kraju se sve više osjećao kao stranac.
Jednom sam mu rekla: vi ste, Meksikanci, ovakvi ili onakvi, a on mi
odgovori ja nisam Meksikanac, Simone, Čileanac sam, pomalo tužno, istina,
ali odrješito.
Pa sam se, kad mi je Ulises Lima pokucao na vrata i rekao ja sam Belanov
prijatelj, silno razveselila, iako sam se poslije, doznavši da je i Arturo u
Europi i da nije imao uljudnosti javiti se čak ni razglednicom, naljutila. Ja
sam već radila na odsjeku antropologije na Universite Paris-Nord, pretežno
činovnički i dosadan posao, i s Ulisesom sam barem mogla vježbati svoj, već
malo zahrđao španjolski.
Stanovao je u Rue des Eaux. Jednom sam ga, tek jednom, posjetila. Nikad
nisam vidjela goru chambre de bonne79. Imala je samo jedan prozorčić, koji se
nije dao otvoriti, a gledao je na mračno i prljavo vjetreno okno. Ondje je
jedva stala postelja i stolić kao iz dječjeg vrtića, sav raskliman. Odjeću je još
držao u kovčezima, jer nije bilo ormara, ili se povlačila po sobičku. Mislila

183
sam da ću povratiti. Upitah ga koliko plaća za nj. Kad mi je rekao, shvatih
da ga gadno perušaju. Tko god ti je ovo iznajmio, prevario te, to je obična
rupa, grad je pun boljih soba. Da, ne sumnjam, odgovorio je, no potom
dometne da neće zauvijek ostati u Parizu i da ne želi gubiti vrijeme tražeći
bolji smještaj.
Nismo se često viđali, a i kad jesmo, bilo je uvijek na njegov nagovor.
Nazvao bi me ili bi se jednostavno pojavio kod mene i upitao hoću li u
šetnju, na kavu ili u kino. Obično bih mu rekla da sam zauzeta, da učim ili
radim nešto za odsjek, no katkad bih pristala i otišli bismo u šetnju. Završili
bismo u baru u Rue de la Lune, na tjestenini i vinu, razgovarajući o
Meksiku. Mahom bi on platio, i sad mi je, kad mislim o tome, čudno jer,
koliko znam, nije radio. Mnogo je čitao, uvijek je nosio knjige pod miškom,
sve na francuskom, iako njime, iskreno, ni izdaleka nije vladao (kako rekoh,
trudili smo se govoriti španjolski). Jedne mi je večeri pričao o svom naumu.
Kanio je još neko vrijeme boraviti u Parizu i potom otići u Izrael.
Osmjehnula sam se s nevjericom i čuđenjem. Zašto u Izrael? Jer ondje živi
jedna prijateljica. To mi je odgovorio. Samo zato?, upitah zapanjeno. Samo
zato.
Zapravo, činilo se da on sve radi naprečac.
Po naravi je bio miran, spokojan, pomalo odsutan ali ne hladan,
naprotiv, znao je biti vrlo topao, za razliku od Artura, koji bijaše vatrene
ćudi i katkad kao da je mrzio sve žive. Ulises ne, bio je smjeran, ironičan ali
smjeran, prihvaćao je ljude takve kakvi jesu i nikad nije ostavljao dojam da
želi prodrijeti u tvoju intimu, što mi se s Latinoamerikancima često događa.

Hipolito Garcés, Avenue Marcel Proust, Pariz, kolovoz 1977. Kad se moj
pajdo Ulises Lima pojavio u Parizu, silno sam se razveselio, života mi. Našao
sam mu dobru chambre u Rue des Eaux, skroz blizu sebe. Od Marcela
Prousta do njegove kuće tek su dva koraka, valja skrenuti lijevo, prema
Avenue René Boylesve, onda zađeš u Charlesa Dickensa i već si u Rue des
Eaux. Pa smo, takorekuć, bili vrata do vrata. Imao sam pećicu i svaki sam
dan kuhao, a Ulises bi došao na objed. Ali ja mu rekoh: moraš mi dati nešto
šuške, pues. A on će: bez brige, Polito, dat ću ti, zvuči pravedno, ti kupuješ
hranu i još i kuhaš, koliko želiš? Daj mi sto dolara, pues, Ulises, i svršena
stvar. Odgovorio je da više nema dolare, samo franke, no ipak mi ih je dao.
Imao je para i vjerovao mi.
Ali jednog mi dana reče: Polito, svakim danom jedem sve gore, zar je

184
moguće da pišljivi tanjur riže toliko košta? Objasnih mu da je riža u
Francuskoj skupa, ne kao u Meksiku ili Peruu, ovdje te za kilu riže oderu,
pues, Ulises. On me pogleda onako, pomalo mrko, kako već Meksikanci
znaju, i reče dobro, ali barem kupi umak od rajčice jer mi je već dojadilo jesti
čistu rižu. Pa naravno, rekoh, a kupit ću i vino, na koje sam u žurbi
zaboravio, ali moraš mi dati još štogod novca. Dao mi je i sutradan sam mu
spravio rižu s umakom od rajčica i natočio mu čašu crnoga. No idućeg dana
vina više nije bilo (ja sam ga popio, priznajem), a dva dana poslije ponestalo
je i umaka od rajčice i opet je jeo samu rižu. A onda sam skuhao makarone.
Evo, da se prisjetim. Zatim sam skuhao leću, koja sadrži mnogo željeza i
hranjiva je. A kad je ponestalo leće, grašak. A onda iznova bijelu rižu. I
jednog je dana Ulises stao i rekao mi napol u šali: Polito, sve mi se čini da
me hoćeš nasanjkati. Tvoja su jela najjednostavnija i najskuplja u cijelom
Parizu. Ma ne, stari moj, ne mi causita, odvratih, ti i ne slutiš koliko je život
skup, vidi se da ne ideš u kupnju. Pa mi je dao još novca, ali sutradan nije
došao na objed. Protekla su tri dana a njega ni od korova, i na kraju sam
svratio do chambre u Rue des Eaux. Nije ga bilo. Ali morao sam ga vidjeti, pa
sam sjeo u hodnik i čekao.
Pojavio se oko tri ujutro. A kad me spazio u hodniku, u tmuši onog duga
smrdljivog hodnika, stao je kao ukopan, kojih pet metara od mene,
razmaknutih nogu, kao da očekuje napad. No najčudnije je što je šutio, nije
rekao ni riječi!, jesemti, pomislih, taj se Ulises zbilja rasrdio, još će me tu
izdevetati, pa sam mudro ostao sjediti, sjena na podu nije nikakva prijetnja,
zar ne?, i zazvah ga po imenu, Ulises, causita, to sam ja, Polito, a on će ahhh,
Polito, kog ćeš vraga ti ovdje?, i tad shvatim da me prije nije prepoznao i
pomislim pa koga taj buzdo očekuje?, što je mislio tko sam ja?, i, majke mi
moje, još sam se jače prepao, ne znam, bit će zbog kasnog sata, toga mračnog
hodnika, moja se pjesnička mašta rasplamsala, ti bokca, čak su me podišli
srsi i iza sjene Ulisesa Lime pričini mi se druga sjena. Iskreno, tad sam se već
bojao sići niz osam katova te sablasne kućerine. Pa ipak, jedino sam želio
klisnuti odande. No iznenadan je strah od samoće prevagnuo, ustao sam,
otkrio da mi je noga utrnula, i upitao Ulisesa mogu li k njemu. On nato kao
da se probudio i reče jasno, Polito, i otvori vrata. Kad smo ušli i upalili
svjetlo, osjetih kako mi krv opet kola žilama i bezočno mu pokazah knjige
koje sam donio. Ulises ih jednu po jednu pogleda i reče dobre su, iako sam
znao da umire od želje za njima. Donio sam ti ih na prodaju. Koliko tražiš za
njih? Ispalio sam masnu brojku, pa da vidimo. Ulises me pogleda i reče u
redu, onda gurne ruku u džep, plati mi i šutke se zagleda u me. Dobro, stari,

185
rekoh, odoh ja, da ti sutra spremim fini ručak? Ne, nemoj, odgovorio je. Ali
kojiput ćeš doći, ne? Sjeti se da, ako ne jedeš, možeš umrijeti od gladi. Neću
više nikad doći, Polito. Ne znam što me je spopalo. Sav sam se oduzeo od
straha (zamirući pri pomisli da izađem, prođem kroz hodnik, siđem niz
stubište), a u isti mah mi se razvezao jezik, čudo jedno, odjednom se zatekoh
kako govorim, kako se slušam, kao da moj glas nije moj, nego gad sam vergla
kao navijen. Rekoh mu nije pošteno, pues, Ulises, koliko sam samo potrošio
na hranu, da vidiš što sam sve kupio, i što ću sad s time?, pustiti da
propadne?, ili kljukati se dok ne puknem, eh, Ulises?, da još dobijem zatvor
ili grčeve?, odgovori mi, pues, Ulises, nemoj se praviti gluh. I tome slično. I
koliko god si govorio začepi, pues, Polito, prevršio si mjeru, ovo može zlo
završiti, daj prekini već jednom, blesane, u tome kao omamljenu, uspavanu
predjelu lica, usana, podrugljiva jezika, riječi su (riječi koje po prvi put
nisam htio izgovoriti!) i dalje navirale i čuh kako mu govorim: pa kakav si ti
prijatelj, Ulises?, k vrapcu, tetošio sam te kao brata, causita, kao mlađeg
brata, Ulises, a sad mi ovako vraćaš. Itd, itd. Čemu nastavljati? Reći ću tek
da sam lupetao bez kraja i konca, dok me je Ulises, stojeći u tom tako
majušnu sobičku da je prije sličio na lijes, netremice mirno gledao, ne čineći
pokret koji sam iščekivao i plašio ga se, kao da me potiče, kao da si govori
Politu ostaju dvije minute, minuta i pol, minuta, ostaje mu pedeset sekundi,
jadni pajdo, još samo deset, i, kunem se, bijaše kao da si vidim svaku dlaku
na tijelu, kao da su, dok sam zurio u Ulisesa, druge oči, sklopljene, prelazile
pedalj po pedalj moje kože i brojile mi svaku dlačicu, sklopljene oči, no koje
su vidjele bolje od mojih otvorenih očiju, znam da ovo ni Bog ne bi razumio.
I tad više nisam mogao, bacih se na postelju poput drolje i zavapih: stari,
grozno se osjećam, život mi je u kurcu, ne znam što je to sa mnom, trudim
se biti okej ali uvijek mi se sve izjalovi, morao bih se vratiti u Peru, ovaj će
me prokleti grad dotući, nisam više onaj stari, i tako sam se jadao, istresao iz
sebe sve što me je kinjilo, lica uronjena u deke, u Ulisesove deke koje je tko
zna odakle izvukao, no vonjale su, ne uobičajen vonj prljavštine chambre de
bonne, niti Ulisesov, drukčiji vonj, kao po smrti, gadan vonj koji mi se
odjednom uvukao u mozak i nagnao me da poskočim, jebemti, Ulises,
odakle ti te deke, causita, iz mrtvačnice? A on je i dalje nepomično stajao,
slušajući me, i tad pomislih evo prilike da odem i ustao sam, pružio ruku i
taknuo mu rame. Kao da sam taknuo kip.

Roberto Rosas, Rue de Passy, Pariz, rujan 1977. U našem je potkrovlju bilo

186
dvanaestak soba. Osam su zauzeli Latinoamerikanci, jedan Čileanac,
Ricardito Barrientos, jedan argentinski par, Sofía Pellegrini i Miguelito
Sabotinski, a ostali smo bili Peruanci, svi pjesnici, svi međusobno zavađeni.
Naše smo potkrovlje s ponosom zvali Passyjska komuna ili Mlado selo
Passy80.
Vječito smo raspravljali i omiljene su nam teme, ili možda jedine, bile
politika i književnost. U Barrientosovoj je sobi prije stanovao Polito Garcés,
isto Peruanac i pjesnik, no jednog smo mu dana, nakon hitnog skupa,
zaprijetili: ili ćeš se još ovog tjedna tornjati odavde, majmune jedan, ili ćemo
te baciti niz stube, posrati ti se u krevet, nasuti ti otrova u vino ili još štogod
gore. Sva sreća da se Polito nije oglušio, jer inače tko zna što bi bilo.
A onda se opet pojavio, klateći se kao i obično, idući iz sobe u sobu,
moleći da mu posude novac (koji u životu nije vratio), ili knjige, dajući da ga
jedni počaste kavicom, drugi matecitom81 (Sofía Pellegrini mrzila ga je iz dna
duše), pričajući da je neki dan vidio Brycea Echeniquea, ili Julija Ramóna
Ribeyra82, da je bio na čajiću s Hinostrozom, vječite laži u koje jednom
možeš povjerovati, drugi put su ti smiješne, no ponavljane u nedogled
izazivaju tek gnušanje, sućut, uzbunu, jer bijaše očito da Politu fali daska u
glavi. Dobro, kome od nas ne? Ali tako trknuti ipak nismo.
Ukratko, pojavio se toga predvečerja, kad smo slučajno svi bili (znam to
jer čuo sam kako kuca na druga vrata, čuo sam mu glas, onaj nezamjenjiv
“kako je, causita?”), i uskoro je njegova sjena pala na prag moje sobe, kao da
se ne usuđuje ući bez poziva, a ja ga, možda pregrubo, zapitah što hoćeš,
majmune, a on se glupavo zasmijulji i reče ay, Robertito, otkad se nismo
vidjeli, isti si kao i uvijek, rođo, baš mi je drago, gle, dovodim ti jednog
pjesnika, pajdu iz Meksičke republike.
Tek tad opazih da netko stoji pored njega. Tamnoput, snažan momak
indijanska lika. Očiju u isti mah kao razlivenih i zamućenih, i liječnička
osmijeha, rijetkog u Passyjskoj komuni, gdje smo svi imali osmijehe seoskih
svirača ili odvjetnika.
Bijaše to Ulises Lima. Tako sam ga upoznao. Postali smo prijatelji.
Prijatelji iz pariških dana. Jasno, nije nimalo sličio Politu. Inače se s njim ne
bih bio sprijateljio.
Ne sjećam se koliko je dugo živio u Parizu. Znam da smo se često viđali,
iako su naše osobnosti bile vrlo različite. Ali jednog mi dana reče da odlazi.
Pa kak’ to, kompa?, upitah, jer znao sam da obožava ovaj grad. Mislim da
nisam baš najbolje, osmjehnuo se. Je li što ozbiljno? Ne, nije ozbiljno, samo

187
je neugodno. Dobro, rekoh, onda sve u redu, ajmo to zaliti. Za Meksiko!,
nazdravih. Ne vraćam se u Meksiko, odvratio je, idem u Barcelonu. Pa kak’
to, kompa? Imam ondje prijatelja, neko ću vrijeme biti kod njega. To je sve
što je rekao i nisam ga dalje ispitivao. Poslije smo otišli po još vina i popili ga
blizu Porte de Bir Hakeim, a ja sam mu pripovijedao svoje posljednje
ljubavne pustolovine. No misli su mu bile drugdje, pa smo, za promjenu,
prešli na pjesništvo, temu koja me sve manje zanima.
Sjećam se da je Ulises volio mlade francuske pjesnike. Mogu zajamčiti.
Nama su se, Mladom selu Passy, mladi francuski pjesnici činili grozni.
Razmažena derišta i narkići. Pa daj shvati, Ulises, govorio sam mu, mi smo
revolucionari, upoznali smo zatvore Latinske Amerike, kako nam se može
sviđati takva poezija, pues? A gad ne bi ništa rekao, samo se smijao. Jednom
smo posjetili Michela Bulteaua. Ulisesov je francuski bio bijedan, pa sam
pretežno ja govorio. Poslije sam upoznao Mathieua Messagiera, Jeana-
Jacquesa Faussota, Adeline, Bulteauovu družicu.
Nijedan mi se nije dopao. Upitao sam Faussota može li ubaciti moj
članak u časopis za koji je radio, bezvezni pop časopis, a on odgovori da ga
prvo mora pročitati. Koji dan poslije odnio sam mu članak i nije mu se
svidio. Messagiera sam zamolio adresu nekog starog francuskog pjesnika,
“barda” koji je, kako vele, upoznao Martina Adána83 tijekom putovanja u
Limu četrdesetih godina, no Messagier mi ju nije htio dati, navodeći
nevjerojatne izlike, kao onu da stari ne prima posjete. Pa neću ga tražiti
pare, rekoh, želim samo porazgovarati, ali ni govora. Naposljetku sam
Bulteauu kazao da ću ga prevesti. Eh, to mu se svidjelo, nije se nimalo
protivio. Jasno, zezao sam se. No potom mi sinu da zamisao i nije loša. I
koju večer poslije latih se posla. Odabrao sam pjesmu Sang de satin. Nikad
mi prije nije palo na um prevoditi pjesme, iako sam pjesnik, a pretpostavlja
se da pjesnici prevode druge pjesnike. No mene nitko nije preveo, pa zašto
bih ja prevodio druge? Dobro, takav je život. Taj put sam mislio da ne bi bilo
loše. Možda zbog Ulisesa, koji je utjecao na moje čvrsto ukorijenjene navade.
Možda jer sam osjećao da je vrijeme da učinim nešto što nikad prije nisam
činio. Ne znam. Znam samo da sam rekao Bulteauu da ga kanim prevesti i
prijevod objaviti (objaviti je ključna riječ) u nepostojećem peruanskom
časopisu, izmislio sam ime, časopisu u kojem surađuje Westphalen84, rekoh,
i on se suglasio, vjerojatno pojma nema tko je Westphalen, jednako sam
mogao reći da u časopisu surađuje Huamán Poma ili Salazar Bondy, i
prihvatio sam se posla.

188
 Ne sjećam se je li Ulises već bio otputovao ili je još bio tu. Sang de satiri.
Od prvog sam časa imao poteškoća s tom usranom pjesmom. Kako prevesti
naslov? Satenska krv ili Atlasna krv? Mozgao sam duže od tjedna. I tad me
odjednom shrvao sav užas Pariza, sav užas francuskog jezika, mladih
pjesnika, našeg položaja neželjenih gostiju, našeg tužna i beznadnog
položaja Južnoamerikanaca izgubljenih u Europi, izgubljenih u svijetu, i
spoznah da nisam u stanju prevesti Satensku krv ili Atlasnu krv, da ću,
nastavim li, na kraju zadaviti Bulteaua u njegovoj radnoj sobi u Rue de
Téhéran i onda poput očajnika pobjeći iz Pariza. Pa sam odlučio dići ruke od
toga i, kada je Ulises Lima otišao (ne sjećam se točno kad), zauvijek sam
prestao posjećivati francuske pjesnike.

Simone Darrieux, Rue des Petites Écuries, Pariz, rujan 1977. Nikad nije
našao ništa iole nalik na posao. Stvarno ne znam od čega je živio. Izvjesno je
da je u početku imao novca, za naših prvih susreta uvijek je on plaćao, kavu
s mlijekom, čašicu jabukovače, vino, ali novac mu je brzo iscurio, a, koliko
znam, nije imao izvor prihoda.
Jednom mi je kazao da je na ulici našao novčanicu od pet tisuća franaka.
Otada, reče, uvijek hoda gledajući u tlo.
Nakon nekog vremena opet je našao izgubljenu novčanicu.
Imao je peruanske prijatelje koji bi ga katkad zaposlili, skupinu
peruanskih pjesnika koji su pjesnici zacijelo bili samo po imenu, život u
Parizu, zna se, čovjeka istroši, izjede mu volju ako nije čelična, ogrubi ga i
gurne u zaborav. Barem je to slučaj s mnogim Latinoamerikancima koje
poznajem. Ne želim reći da to vrijedi za Ulisesa Limu, no vrijedilo je za
njegove peruanske prijatelje. Imali su svojevrsnu čistačku udrugu. Laštili su
urede, prali prozore i slično, a Ulises im je pomagao kad bi se tko iz udruge
razbolio ili izbivao iz grada. Mahom bi uskočio iz zdravstvenih razloga, jer
Peruanci nisu mnogo putovali, iako bi ljeti neki otišli brati grožđe u
Roussillon. Krenuli bi po dvojica-trojica, katkad i sami, govoreći da idu na
ljetovanje na Costa Bravu. Srela sam ih koja tri puta, bijedna stvorenja, nije
me tek jedan htio odvesti u postelju.
S onim što zaradiš, rekla bih Ulisesu, jedva uspiješ preživjeti, odakle
misliš smoći novac za putovanje u Izrael? Ima vremena, odgovorio bi i
okončao raspravu. U biti, sad kad mislim o tome, teško je odrediti o čemu
smo razgovarali. Dok je to s Arturom bilo savršeno jasno (uglavnom o
književnosti i o seksu), s Ulisesom granice bijahu maglovite, možda jer smo

189
se rijetko viđali (iako je on, na svoj način, bio vjeran našem prijateljstvu,
vjeran nazivanju), možda jer se činio ili je bio čovjek koji ništa ne traži.

Sofía Pellegrini, sjedeći u Jardins du Trocadero, Pariz, rujan 1977. Zvali su

ga Krist iz Rue des Eaux i svi su ga ismijavali, čak i Roberto Rosas, koji je
tvrdio da je njegov najbolji prijatelj u Parizu. Ismijavali su ga jer je glup, to
su govorili, samo bi zadnja budala dopustila da je Polito Garcés više od tri
puta nasamari, a zaboravljali su da je Polito i njih prevario. Krist iz Rue des
Eaux. Ne, nikad nisam bila kod njega, znam da su pričali strahote, da živi u
kocu, da se ondje gomila pariški otpad: smeće, časopisi, novine, ukradene
knjige koje bi uskoro poprimile vonj sobička i trunule, upljesnivile se,
prožele najluđim bojama. Govorili su da može danima gladovati i
mjesecima se ne prati, ali mislim da je to laž jer nikad ga nisam vidjela
odveć prljavog. Dobro, mi nismo bili bliski, nismo bili prijatelji, no jednom
je svratio u naše potkrovlje u Passyju kad nije bilo nikog, samo ja, a bila sam
u komi, sva jadna, posvadila sam se s momkom, ništa mi nije išlo od ruke,
kada se pojavio, plakala sam u svojoj chambre, ostali su otišli u filmski klub ili
na neki od tolikih političkih sastanaka, svi su bili revolucionari, a Ulises
Lima prošao je kroz hodnik ne kucajući ni na koja vrata, kao da je znao da
neće nikog naći, i uputio se ravno u moju chambre, gdje sam sjedila na
postelji, zureći u zid, a on je ušao (bio je čist, lijepo je mirisao) i stao pored
mene, bez riječi, kazao je tek bok, Sofía, i ostao je ondje sve dok nisam
prestala plakati. I zato ga se rado sjetim.

Simone Darrieux, Rue des Petites Écuries, Pariz, rujan 1977. Ulises Lima se
prao kod mene. To me baš ne ushićuje. Ne volim se brisati ručnikom kojim
se služio netko drugi, naročito kad s njim ne postoji tjelesna, čak osjećajna
bliskost, pa ipak sam mu dala da koristi moj tuš, poslije bih pokupila ručnike
i stavila ih u perilicu. A i trudio se biti uredan, na svoj način, istina, no
trudio se, a to se računa. Nakon tuširanja bi prebrisao pod i izvadio dlake iz
odvoda, što je možda sitnica, ali mene izbezumi, mrzim naći te gužve dlaka
(osobito ako nisu moje!) koje začepljuju kadu. Zatim bi složio ručnike
kojima se poslužio i ostavio ih na bideu da ih operem kad mi bude
odgovaralo. Isprva je čak donosio sapun, no rekoh mu da nije potrebno,
neka slobodno uzme moj sapun i šampon (ali nek mu ne padne na pamet
dirati spužvu).
Bio je vrlo ozbiljan. Obično bi nazvao dan prije, upitao je li mi zgodno da

190
dođe, nemam li goste ili štogod za raditi, onda bismo ugovorili sat i idućeg
bi dana stigao točno, malo bismo popričali i uputio bi se u kupaonicu.
Potom ga danima ne bih vidjela, katkad tjedan, katkad dva ili čak tri. Kroz
to se vrijeme vjerojatno prao u javnim kupalištima.
Jednom mi je, u baru u Rue de la Lune, kazao da voli javna kupališta,
mjesta koja posjećuju stranci, crnci iz frankofone Afrike ili Magreba, a i
siromašni studenti, primijetih, da, i oni, reče, no ponajviše stranci. Sjećam se
da me je jednom pitao jesam li kad bila u meksičkom javnom kupalištu. Ne,
nikad, naravno. Sjajna su, reče mi, imaju saunu, turske kupelji, parne
kupelji... Pa i ovdašnja ih imaju, odgovorih, samo ta su skuplja. U Meksiku
ne, ondje su jeftina. Iskreno, nikad prije nisam mislila na meksička javna
kupališta. No ti se sigurno nisi ondje prao, rekoh mu. Pa ne, kojiput, ali
zapravo nisam.
Bio je zanimljiv lik. Pisao je na rubnicama knjiga. Srećom, nikad mu
nisam posudila nijednu. Zašto? Jer ne volim da mi šaraju po knjigama. A
činio je i nešto gore. Nećete mi vjerovati, ali tuširao se s knjigom. Kunem se.
Čitao je pod tušem. Odakle znam? Jednostavno. Gotovo su sve njegove
knjige bile vlažne. Isprva sam mislila da su pokisnule, Ulises je volio hodati,
rijetko se vozio metroom, propješačio je Pariz uzduž i poprijeko, a kad bi
kišilo, sav bi se smočio jer nikad nije čekao da se razvedri. Pa su mu knjige,
barem one koje je najviše čitao, uvijek bile malo savijene, kao skrutnute, i
mislila sam da je to od kiše. No jednog dana opazih da je ušao u kupaonicu
sa suhom knjigom, a kad je izašao, bila je mokra. Znatiželja je nadjačala
moju obzirnost. Oteh mu knjigu. Nisu samo korice bile smočene, nego i neki
listovi, kao i bilješke na rubnicama, razlivene tinte, možda pisane pod
vodom, i rekoh mu zaboga, ne mogu vjerovati, čitaš pod tušem!, zar si
poludio?, a on odgovori da si ne može pomoći, a usto, čita samo pjesme,
nisam razumjela zašto to kaže, u tom trenu nisam, ali sada da, htio je reći da
pročita tek stranicu-dvije, ne cijelu knjigu, i tad prasnuh u smijeh, svalila
sam se na kauč i previjala se od smijeha, a i on se nasmije, smijali smo se tko
zna koliko dugo.

Michel Bulteau, Rue de Téhéran, Pariz, siječanj 1978. Ne znam odakle mu

moj telefonski broj, no jedne me je večeri, već je bila prošla ponoć, nazvao.
Tražio je Michela Bulteaua. Ovdje Michel Bulteau, rekoh. A on: ovdje Ulises
Lima. Muk. Dobro, rekoh. Drago mi je da sam te našao, nadam se da te
nisam probudio, kazao je. Ne, nisi me probudio. Muk. Volio bih te vidjeti.

191
Sada? Dobro, da, sad, mogu doći k tebi ako hoćeš. Gdje si?, upitah, ali nije
me razumio, i reče: iz Meksika sam. Posve maglovito, prisjetih se da sam
dobio neki časopis iz Meksika. Kako god, ime Ulises Lima nije mi zvučalo
poznato. Jesi li kad slušao Question Mark?, upitah ga. Ne, nikad. Mislim da
su iz Meksika, rekoh. Question Mark? Tko su Question Mark? Pa rock band,
naravno, odgovorih. Sviraju li zakrabuljeni? U prvi ga mah nisam razumio.
Zakrabuljeni? Ne, nikako. A zašto i bi? Zar u Meksiku ima bandova koji
sviraju zakrabuljeni? Katkad, reče. Zvuči smiješno, no moglo bi biti
zanimljivo. A odakle zoveš?, upitah. Iz hotela? Ne, s ulice, odgovorio je.
Znaš li doći do postaje metroa Miromesnil? Da, kako ne. Za dvadeset
minuta? Već krećem, rekao je i spustio slušalicu. Oblačeći kaputić, sinu mi:
pa ne znam čak ni kako izgleda! Kako izgledaju meksički pjesnici? Ne
poznajem nijednog! Tek jednu sliku Octavija Paza! No ovaj, slutio sam,
sigurno ne sliči Octaviju Pazu. Pomislih tad na Ques tion Mark, pomislih na
Elliota Murphieja i na ono što mi je Elliot kazao dok sam bio u New Yorku:
meksička lubanja, lik koga su zvali meksička lubanja i kojeg sam vidio tek
izdaleka u baru na uglu Ulice Franklin i Broadwaya, u Chinatownu,
meksička lubanja bio je glazbenik, ali ja sam vidio samo sjenu, i upitah
Elliota što mi na tom liku želi pokazati, a Elliot će: on je neka vrst crva, ima
oči crva i govori poput crva. Kako govore crvi? Dvosmisleno, odvrati Elliot.
Dobro. Shvatio sam. A zašto ga zovu meksička lubanja? No Elliot me više
nije slušao ili se zapričao s nekim, pa pretpostavih da je taj lik, osim što je
tanak kao trlica, vjerojatno Meksikanac ili svima govori da je Meksikanac ili
je nekad bio u Meksiku. Ali nisam mu vidio lice, tek sjenu što je promicala
kroz bar. Sjenu bez metafora, ispražnjenu od slika, sjenu koja bijaše samo
sjena i to joj je bilo više nego dovoljno. Pa sam obukao crni kaputić,
počešljao se i izašao van misleći na neznanca koji me je nazvao i na
meksičku lubanju nazretu u New Yorku. Od Rue de Téhéran do postaje
Miromesnil ima tek nekoliko minuta, brzim hodom, ali valja prijeći
Boulevard Haussmann i onda ići po Avenue Percier i po dijelu Rue la
Boétie, ulicama koje su u to doba beživotne, kao da ih od deset navečer
zasiplju X-zrakama, i sinu mi da bi bilo bolje da smo se dogovorili naći na
postaji Monceau, pa bih se zaputio u suprotnom smjeru, od Rue de Téhéran
do Rue de Monceau, zatim po Avenue Ruysdael, pa po Avenue Ferdousi
koja presijeca Pare de Monceau, u taj sat pun narkića i dilera i sjetnih
policajaca, policajaca koji su u Pare de Monceau stigli iz drugih svjetova,
tmina i tromosti što navješćuju Place de la République Dominicaine, sretno
mjesto za susret s meksičkom lubanjom. No moj je put bio drugi i slijedio

192
sam ga do stubišta Rue de Miromesnil, koje zatekoh pusto i neokaljano.
Priznajem da mi se stubište metroa još nikad nije učinilo tako poticajno i, u
isti mah, tako nepronično. Pa ipak, izgledalo je isto kao uvijek. Spoznah da
sam tu auru sam prizvao privoljevši naći se s neznancem u čudnovat sat, što
mi inače nije običaj. Ali jasno, ne običavam se ni oglušiti na zov sudbine.
Ondje sam bio, a to je važno. No, osim službenika koji je čitao knjigu i
zacijelo nekog čekao, na stubištu nije bilo nikog. Pa sam silazio polako,
odlučivši pričekati pet minuta, a onda otići i zaboraviti na cijelu stvar. Iza
prvog zavoja ugledah staricu umotanu u prnje i komade kartona, kako
spava ili hini da spava. Koji metar dalje, neki je lik zurio u staricu kao u
zmiju, lik duge crne kose čije bi se crte lica možda mogle nazvati meksičkim,
iako je moje neznanje u tome bezdano. Stao sam i promotrio ga. Bio je niži
od mene, nosio je izlizanu kožnatu jaknu i četiri-pet knjiga pod miškom.
Odjednom kao da se probudio i zario je pogled u me. Bio je to on, bez
sumnje. Prišao je i pružio mi ruku. Uistinu osebujan stisak. Kao da je u nj
unio smjesu masonskih znakova i migova meksičkog podzemlja. U svakom
slučaju, škakljiv i morfološki čudan stisak, kao da je ruci koja je stezala moju
otpala koža ili je samo navlaka, istetovirana navlaka. Ali pustimo ruku.
Rekao sam mu da je vani krasna noć i pozvao ga u šetnju. Kao da je još ljeto,
rekoh. Šutke me je slijedio. Načas se pobojah da uopće neće progovoriti.
Zirnuh na njegove knjige, jedna je bila moja, Ether-Mouth, druga Claudea
Pelieua, a ostale možda meksičkih pisaca za koje nikad nisam čuo. Upitah ga
koliko je dugo u Parizu. Već dugo, reče. Njegov je francuski bio vrlo slab.
Predložih mu da govorimo na engleskom i pristao je. Išli smo po Rue de
Miromesnil do Faubourga St Honoré. Dugim, brzim koracima, kao da
kasnimo na važan sastanak. Ja nisam čovjek od hodanja. Ali te smo noći
hodali bez prestanka, i to žustro, po Faubourgu St Honoré do Rue Boissy d
´Anglas i odande do Champs-Élyseés, gdje smo iznova skrenuli desno, do
Avenue Churchill, pa lijevo, ostavljajući za sobom varljivu sjenu Grand
Palaisa, ravno prema Pontu Alexandre III, ne sustajući, dok je Meksikanac
na katkad nerazumljivu engleskom raspredao priču koju sam teško pratio,
priču o izgubljenim pjesnicima i izgubljenim časopisima i o djelima za koja
nitko ne zna, usred krajolika Kalifornije ili Arizone ili, pak, neke meksičke
pokrajine što graniči s tim državama, zamišljene ili stvarne pokrajine, ali
izblijedjele od sunca i u prošlom, zaboravljenu vremenu ili koje je barem tu,
u Parizu, sedamdesetih godina, izgubilo svaki značaj. Pripovijest s ruba
civilizacije, rekoh. A on će da, da, očito jest. I tad ga upitah: znači, nikad nisi
slušao Question Mark? Ne, nikad, odgovori. Pa mu rekoh da ih jednom

193
mora poslušati, zbilja su dobri, no u biti sam to rekao jer više nisam znao što
reći.

194
8
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Rekoh im: dečki moji, nema
više mezcala Los Suicidas, to je nesporna, neporeciva činjenica, bi li koji
otišao i donio mi bočicu Sauze?, a jedan od njih, Meksikanac, odgovori:
idem ja, Amadeo, i već je krenuo k vratima kad ga zaustavih i podsjetih
samo čas, zaboravio si novac, druže, a on me pogleda i odvrati nikako,
Amadeo, tu ćemo mi kupiti, baš dragi momci. Ipak, dao sam mu nekoliko
uputa: rekoh mu neka ode po Venezueli do Brasila i ondje neka skrene
desno i uspne se do Calle Honduras, do Plaze de Santa Catarina, gdje treba
ići lijevo do Chilea, a onda opet desno i popeti se kao da će na tržnicu La
Lagunilla, i ondje će, s lijeve strane, vidjeti bar Za Guerrerense, kod trgovine
bojama El Bueti Tono, ne može promašiti, i neka u La Guerrerenseu kaže da ga
šaljem ja, pisar Amadeo Salvatierra, i neka požuri. Zatim se vratih papirima,
a drugi je dečko ustao i počeo proučavati moju knjižnicu. U biti, nisam ga
vidio, samo sam ga čuo, koraknuo bi, izvadio neku knjigu, vratio je natrag,
čuo sam šum njegova prsta što je klizio niz hrptove knjiga! Ali nisam ga
vidio. Bio sam opet sjeo, spremio novčanice u novčanik i drhtavim rukama
(kad zađe u godine, čovjek više ne može piti s onim veseljem) listao stare
požutjele papire. Pognuo sam glavu i oči su mi malko zasuzile, a mladi je
Čileanac tiho hodao po knjižnici, čuo se tek šum njegova kažiprsta ili malog
prsta, ah, vješta li momka, koji je poput munje letio niz hrptove knjižurina,
zuj mesa i kože, mesa i kartona, ugodan zvuk što je mamio u san, a to se
vjerojatno i zbilo jer odjednom sklopih oči (ili sam već prije žmirio) i vidjeh
Plažu de Santo Domingo s njenim arkadama, Calle Venezuelu, Palacio de la
Inquisicíon, gostionicu Las Dos Estrellas u Calle Loreto, kavanu La Sevillana u
Justo Sierri, gostionicu Mi Oficina u Misioneru blizu Piña Suáreza, gdje ulaz
bijaše zabranjen vojnicima, psima i ženama, osim jednoj, jedinoj ženi koja je
ondje zalazila, i iznova je vidjeh kako ide tim ulicama, po Loretu, po
Soledad, po Correu Mayor, po Monedi, vidjeh kako hitro prelazi Zócalo, ah,

195
kakva li prizora, dvadesetogodišnjakinja koja dvadesetih godina žuri preko
Zócala, kao da kasni na čvenk ili na poslić u nekoj trgovini u središtu, žena
skromno odjevena, u jeftinoj ali lijepoj haljini, vrane kose, uspravna držanja,
nogu ne odveć dugih no s neizrecivom draži mladih ženskih nogu, bile one
mršave, debele ili skladne, nježne, odrješite nožice, obuvene u cipele bez
potpetica ili tek s majušnom potpeticom, jeftine ali lijepe i prije svega
udobne, kao stvorene za žustar hod, za dolazak na vrijeme k ljubavniku ili
na posao, iako znam da ona ne ide ni na kakav čvenk niti je igdje očekuju.
Pa kamo će onda? Ili ne ide nikamo, nego uvijek tako hita? Sad je žena već
prešla Zócalo i zaputila se po Monte de Piedad do Tacube, gdje je gužva
veća i mora usporiti, i dalje niz Tacubu, i načas mi je svjetina skrije, a zatim
se opet pojavi, eno je, ide prema Álamedi ili će možda stati prije, kod pošte,
jer joj u ruci jasno razabirem neke papire, pisma?, ali ne ulazi u poštu, ide
prijeko, do Álamede i tu zastaje, kao da želi predahnuti, a onda produži,
bodrim korakom, kroz vrtove, ispod drveća, i kao što neke žene vide
budućnost, ja vidim prošlost, prošlost Meksika i leđa te žene koja odmiče iz
mog sna, i pitam je kamo ćeš, Cesáreo? kamo ćeš, Cesáreo Tinajero?

Felipe Müller, bar Céntrico, Calle Tallers, Barcelona, siječanj 1978. Za

mene je 1977. godina kad sam počeo živjeti sa svojom družicom. Oboje smo
netom navršili dvadeset. Našli smo stan u Calle Tallers i preselili se onamo.
Ja sam radio korekture za jednu izdavačku kuću, a ona je dobila stipendiju u
istoj školi koju je pohađala majka Artura Belana. Zapravo, Arturova nas je
mama i upoznala. 1977. je i godina kad smo putovali u Pariz. Odsjeli smo u
chambre de bonne Ulisesa Lime. Što reći, Ulises baš i nije bio dobro. Ta soba
izgledala je kao kotac. Cura i ja smo je malo uredili, no, koliko god meli i
ribali, uvijek bi ostalo nešto što se nije dalo ukloniti. Noću se (moja je
družica spavala u postelji, a Ulises i ja na podu) nešto ljeskalo na stropu. Sjaj
koji je dopirao kroz jedini prozor – grozno prljav – i plavio zidove i strop
poput nanosa algi. Vrativši se u Barcelonu, otkrili smo da imamo šugu. To je
stvarno bio zajeb. Jedini koji nas je mogao zaraziti bio je Ulises. Zašto nas
nije upozorio?, jadala se moja družica. Možda nije znao, rekoh joj. No onda
se prisjetih dana u Parizu i vidjeh Ulisesa kako se češe, kako pije vino ravno
iz boce i češe se, i taj me prizor uvjeri da ima pravo. Znao je i nije nam
rekao. Neko sam vrijeme bio kivan na nj zbog te šuge, ali poslije smo
zaboravili na nju i čak smo joj se smijali. No valjalo se izliječiti. U našem
stanu nije bilo tuša, a morali smo se barem jednom na dan oprati

196
sumpornim sapunom i zatim se namazati kremom Sarnatin. Pa je, osim što
je dobra godina, 1977. bila i godina s mjesec ili mjesec i pol stalnih odlazaka
k prijateljima koji su imali tuš. Jedan od njih bio je Arturo Belano. Ne samo
da je imao tuš, već i golemu starinsku kadu u kojoj bi se udobno mogla
smjestiti tri čovjeka. Ali nezgoda je što Arturo nije živio sam, nego s još
sedmero-osmero ljudi, svojevrsna komuna, i nekima se nije svidjelo što se
cura i ja kupamo kod njih. Dobro, na kraju se ondje i nismo prečesto kupali.
1977. je godina kad se Arturo zaposlio kao noćni čuvar u kampu. Jednom
sam ga posjetio. Zvali su ga šerif, što mu je bilo smiješno. Mislim da smo tog
ljeta obojica raskrstili s utrobnim realizmom. U Barceloni smo, s oskudnim
sredstvima i u neznatnoj nakladi, izdali časopis i napisali objavu da se
povlačimo iz utrobnog realizma. Nismo se ničeg odrekli, niti smo ocrnili
naše drugove u Meksiku, samo smo kazali da prestajemo biti dio skupine.
Bijasmo i odveć zaokupljeni radom i preživljavanjem.

Mary Watson, Sutherland Place, London, svibanj 1978. U ljeto 1977.

otputovala sam u Francusku s prijateljem Hughom Marksom. Studirala sam
književnost u Oxfordu i živjela od oskudne studentske potpore. Hugh je bio
na socijalnoj skrbi. Nismo bili ljubavnici, samo prijatelji. Zapravo, toga smo
ljeta zajedno otišli iz Londona jer smo oboje proživjeli nesretnu ljubav, a
znali smo da se između nas ništa slično neće dogoditi. Hugha je napustila
jedna škotska gadura. Mene je ostavio dečko s faksa, koji je uvijek bio
okružen curama, a vjerovala sam da sam u nj zaljubljena.
U Parizu smo ostali bez novca, ali ne i bez volje za putovanjem, pa smo
se nekako izvukli iz grada i autostopom krenuli prema jugu. Blizu Orleansa
pokupio nas je Volkswagenov kombi. Vozač je bio Nijemac i zvao se Hans. I
on se zaputio na jug, sa svojom ženom, Francuskinjom Monique, i sinčićem.
Hans je imao dugu kosu i bujnu bradu, nalik na Rasputina, ali plav, i
proputovao je cijeli svijet.
Nedugo zatim pokupili smo Stevea, iz Leicestera, koji radi u dječjem
vrtiću, i malo dalje Johna, iz Londona, nezaposlena poput Hugha. Kombi je
bio prostran i svi smo stali, a usto – to sam odmah zamijetila – Hans je volio
imati društvo, ljude s kojima može razgovarati i pričati im svoje priče.
Dočim se činilo da Monique nije baš ugodno među tolikim strancima, no u
svemu je slušala Hansa, a i bila je zaokupljena djetetom.
Nadomak Carcassonnea, Hans nam reče da mora svratiti u neko selo u
Roussillonu i da nam, ako želimo, može svima naći dobar posao. Hughu i

197
meni je to zvučalo bajno i smjesta smo pristali. Steve i John upitaše o čemu
se radi. Hans odgovori da treba brati grožđe na posjedu Moniqueina ujaka. I
da ćemo po svršetku berbe moći nastaviti put s dosta franaka u džepu, jer će
nam, dok radimo, hrana i smještaj biti besplatni. Kad je završio, svima se to
činilo dobra pogodba i skrenuli smo s glavne ceste i pošli zemljanim
putovima kroz niz majušnih seoca okruženih trsjem, kraj, šapnuh Hughu,
sličan nedohodu, kraj (i to nisam nikom rekla) koji bi me u drugim
okolnostima uplašio ili odbio, primjerice, da sam umjesto s Hughom, a i sa
Steveom i Johnom, onamo došla sama. Ali, srećom, nisam došla sama, nego
s prijateljima. Hugh mi je poput brata. I Steve mi je od prvog časa bio drag.
S Johnom i Hansom bijaše drukčije. John je neka vrst zombija i nije mi se
odveć sviđao. A Hans je čista snaga, megaloman, no mogao si računati na nj,
ili sam barem tako mislila.
Kada smo stigli do posjeda Moniqueina ujaka, ispalo je da će berba
početi tek sljedeći mjesec. Negdje u ponoć Hans nas je sve okupio u kombiju
i kazao na čemu smo. Vješti nisu dobre, reče, ali imam rješenje za vas.
Nećemo se razdvajati, idemo u Španjolsku, brati naranče. A ako se to
izjalovi, pričekat ćemo, ali u Španjolskoj, gdje je sve jeftinije. Rekli smo mu
da više nemamo novca, jedva za hranu, ni govora da bismo izdržali čitav
mjesec, ostalo nam je najviše za još tri dana. No Hans odgovori neka za
novac ne brinemo, on će pokrivati naše troškove dok ne počnemo raditi. U
zamjenu za što?, upita John, ali Hans se ogluši, katkad je hinio da ne
razumije engleski. Mi ostali smo se složili jer, iskreno, ponuda kao da je pala
s neba, bio je početak kolovoza i nikome se nije dalo tako rano vraćati u
Englesku.
Prenoćili smo u praznoj kući Moniqueina ujaka (u selu je svega
tridesetak kuća i, prema Hansu, pola ih pripada ujaku) i idućeg smo se jutra
zaputili na jug. Prije Perpignana pokupili smo jednu curu. Bijaše to punašna
plavokosa Parižanka po imenu Erica, koja nam se, nakon kratke rasprave,
odlučila pridružiti, to jest, poći s nama u Valenciju, brati jedan mjesec
naranče i zatim se vratiti na jematvu u ono zabitno seoce u Roussillonu.
Poput nas, ni ona nije bila pri novcu, pa će Nijemac preuzeti na se i njezino
uzdržavanje. Usto je, s Ericinim dolaskom, kombi bio popunjen i Hans reče
da više nikom neće stati.
Cijelog smo se dana drndali prema jugu. Klapa je bila vesela, no nakon
toliko sati ceste, čeznuli smo za pranjem i toplim obrokom i devet-deset sati
čvrsta sna. Jedini koji se držao bodro kao na početku bijaše Hans, i bez kraja
i konca raspredao je o svemu što su doživjeli on ili njegovi znanci. Najgore

198
mjesto u kombiju bilo je suvozačevo, odnosno, sjedište pored Hansa, i
zauzimali smo ga na smjenu. Kad je na mene došao red, razgovarali smo o
Berlinu, gradu u kojem sam živjela od osamnaeste do devetnaeste godine.
Zapravo, ja sam bila jedina putnica koja je znala nešto njemačkog i sa mnom
je Hans koristio priliku da popriča na materinjem jeziku. Ali nismo
razgovarali o njemačkoj književnosti, što bi me ushitilo, nego o politici, temi
koja mi na kraju uvijek dosadi.
Prešli smo granicu i Steve je sjeo na moje mjesto, a ja sam otišla u dno
kombija, gdje je spavao mali Udo, i odande nastavila slušati Hansovo
klepetanje, zamisli o tome kako će promijeniti svijet. Vjerujem da se nikad
nijedan stranac nije tako velikodušno ponio prema meni, a u isti mi mah bio
toliko mrzak.
Hans je bio nepodnošljiv i, usto, očajan vozač. Dva-tri puta smo se
izgubili. Satima smo lutali po nekoj planini, ne znajući kako se vratiti na
cestu koja bi nas odvela u Barcelonu. Kada smo najzad stigli, Hans je zapeo
da odemo do Sagrade Familije. Dotad smo već svi ogladnjeli i nikom nije
bilo do razgledavanja katedrala, ma kako krasne bile, ali on je imao glavnu
riječ i, nakon beskrajna kruženja po gradu, napokon smo je ugledali. Svima
nam se svidjela (osim Johnu, neosjetljivu na bilo koji umjetnički izraz), iako
bismo, nedvojbeno, radije sjeli u kakav dobar restoran i pojeli nešto. No
Hans izjavi da je u Španjolskoj najsigurnije jesti voće, i onda nas je ostavio,
na klupi na trgu, da se divimo Sagradi Familiji, i otišao s Monique i sinom u
potragu za voćarnicom. Pola sata poslije, dok smo promatrali ružičasti
barcelonski suton, Hugh reče da su najvjerojatnije zalutali. Erica primijeti
kako je moguće i da su nas napustili, ispred crkve, kao siročiće. John, koji bi
rijetko progovorio, a i tad bi izvalio glupost, reče da se možda upravo sada
Hans i Monique negdje lijepo goste. Steve i ja smo šutjeli, razmišljajući o tim
mogućnostima i bit će da nam je Johnova zvučala najbliže istini.
Oko devet, kad smo već počeli očajavati, pojavio se kombi. Hans i
Monique dali su svakom po jednu jabuku, bananu i naranču, a zatim nam
Hans reče da se raspitao kod domorodaca i da smatra kako je najbolje da
zasad odgodimo putovanje u Valenciju. Ako me pamćenje ne vara,
dometne, u okolici Barcelone ima kampova po povoljnoj cijeni. Za neznatnu
dnevnu svotu možemo se koji dan odmoriti, kupati se i sunčati. Jasno, svi
smo se složili i usrdno ga zamolili da odmah krenemo. Sjećam se da se
Monique nije ni oglasila.
Potrajalo je još tri sata dok nismo pronašli izlaz iz grada. Dotle nam je
Hans ispričao kako se, dok je služio vojsku u taboru blizu Lüneburga,

199
izgubio s tenkom i kako su ga nadređeni već htjeli odvesti pred prijeki sud.
Vjerujte, djeco, zaključio je, upravljati tenkom mnogo je složenije nego
voziti kombi.
Konačno smo izašli iz grada i izbili na četverotračnu autocestu. Kampovi
se redaju jedan za drugim, reče nam Hans, viknite kad ih spazite. Autocesta
je bila u mraku i jedino što se s obje strane vidjelo bijahu tvornice i
pustopoljine, a iza njih slabo osvijetljene i prerano ostarjele zgradurine, kao
nasumce posijane onuda. No uskoro smo zašli u šumu i ugledali prvi kamp.
Ali nijedan nije bio Hansu po volji, a on plaća, pa smo produžili kroz
šumu sve dok se kroz borove grane nije ukazao natpis sa samotnom plavom
zvijezdom. Ne sjećam se koliko je bilo sati, znam tek da je bilo kasno i da
smo svi, čak i mali Udo, bili budni kad je Hans zakočio ispred brklje. Potom
smo vidjeli nekog ili nečiju sjenu kako podiže brklju, a Hans izađe iz
kombija i, u pratnji onoga koji nam je oslobodio prolaz, uđe u prijamni ured.
Začas se opet pojavi i proviri kroz vozačev prozor. Obavijesti nas da kamp
ne iznajmljuje šatore. Hitro smo izračunali. Erica, Steve i John nisu imali
šator. Hugh i ja jesmo. Odlučismo da ćemo Erica i ja spavati u jednom
šatoru, a Steve, John i Hugh u drugom. Hans, Monique i dijete spavat će u
kombiju. Nato se Hans vrati u ured, potpiše neke papire i sjedne za
upravljač. Momak koji nam je otvorio popne se na malen bicikl i povede nas
sablasnim stazama, obrubljenim starim prikolicama, u kut kampa. Bili smo
tako umorni da smo odmah zaspali, čak se ni oprali nismo.
Idući smo dan proveli na žalu, i te smo noći, nakon večere, otišli piti na
terasu bara. Kad sam stigla, Hugh i Steve razgovarali su s čuvarom koga
smo vidjeli noć prije. Sjela sam pored Monique i Erice i osvrnula se uokolo.
Bar, vjeran odraz kampa, bijaše gotovo prazan. Tri golema bora rasla su iz
betona i tu i tamo korijenje je nadiglo pod poput saga. Načas se zapitah što
ću ja tu. Sve se činilo besmisleno. U jednom trenutku Steve i noćni čuvar
počeli su čitati pjesme. Odakle ih je Steve izvukao? Poslije su nam se
pridružili neki Nijemci (počastili su nas pićem) i jedan je savršeno oponašao
Paška Patka. Sjećam se da sam pred zoru vidjela Hansa kako raspravlja s
noćnim čuvarom. Govorio je španjolski i doimao se sve uzrujaniji. Neko sam
ih vrijeme gledala. Odjednom mi se učini da Hans plače. Dočim je čuvar bio
smiren, barem nije mahao rukama ni krivio lice.
Ujutro, dok sam se, još mamurna od noćne pijanke, kupala, spazih
čuvara. Bio je sam na žalu. Sjedio je na pijesku, odjeven, i čitao novine.
Izlazeći iz vode, pozdravih ga. Podigao je glavu i odzdravio mi. Bio je vrlo
blijed i raščupan, kao da se netom probudio. Te smo se večeri, jer nismo

200
imali što drugo, iznova okupili u baru. John se latio biranja pjesama na
džuboksu. Erica i Steve sjeli su za udaljen stol. Oni su Nijemci već
otputovali i bili smo sami na terasi. Poslije je stigao čuvar. U četiri ujutro
ostali smo tek Hugh, on i ja. Onda je Hugh otišao, a čuvar i ja smo zajedno
pošli na spavanje.
Kućica u kojoj je provodio noći bijaše tako malena da bi se u njoj jedino
dijete ili patuljak mogli ispružiti. Pokušali smo voditi ljubav na koljenima,
no bilo je odveć neudobno. Zatim smo pokušali sjedeći na stolici. Na kraju
smo prasnuli u smijeh i odustali od ševe. Kad je već svanulo, otpratio me je
do šatora. Upitah ga gdje živi. U Barceloni, odgovorio je. Moramo zajedno
ići u Barcelonu, rekoh.
Sutradan je čuvar stigao u kamp vrlo rano, mnogo prije početka smjene, i
bili smo zajedno na žalu, a poslije smo prošetali do Castelldefelsa. Navečer
smo se opet okupili na terasi, iako se bar rano zatvorio, bit će prije deset.
Izgledali smo poput prognanika. Hans je kombijem otišao po kruh i
Monique je za sve složila sendviče s kobasicom. Pivo smo kupili u baru, prije
zatvaranja. Hans nas je pozvao za svoj stol i rekao da za dva-tri dana
krećemo u Valenciju. Činim za vas što mogu, reče. Ovaj je kamp na izdisaju,
dometne gledajući čuvara u oči. Te večeri nije bilo džuboksa, pa su Hans i
Monique donijeli kazić i neko smo vrijeme slušali njihovu omiljenu glazbu.
Potom su se Hans i čuvar zapleli u raspravu. Govorili su španjolski, no Hans
bi mi katkad preveo svoje riječi na njemački, uz primjedbe o čuvarevu
svjetonazoru. Razgovor mi se učini dosadan, pa sam ih ostavila. No, plešući
s Hughom, okrenuh se pogledati ih i Hans je, kao i noć prije, bio na rubu
suza.
Što misliš, o čemu govore?, upita me Hugh. Vjerojatno o glupostima,
rekoh. Ta se dvojica mrze, primijetio je. Jedva se i poznaju, odvratih, ali
onda sam malo razmislila i zaključila da Hugh ima pravo.
Idućeg me je jutra, prije devet, čuvar potražio u šatoru i otputili smo se
vlakom iz Castelldefelsa u Sitges. Cijeli smo dan proveli u tom gradiću. Dok
smo na žalu jeli sendviče sa sirom, rekoh mu da sam godinu prije pisala
Grahamu Greeneu. Doimao se iznenađen. Zašto Grahamu Greeneu? Volim
njegove knjige. Nikad to ne bih pomislio, reče mi, moram još mnogo naučiti.
Zar ih ti ne voliš? Nisam ga baš čitao. A o čemu si mu pisala? O svom životu
i o Oxfordu. Rijetko čitam romane, primijeti čuvar, uglavnom poeziju.
Zatim me upita je li mi Greene odgovorio. Jest, kratko, ali vrlo ljubazno. Tu
u Sitgesu, reče, živi romanopisac iz moje zemlje koga sam jednom posjetio.
Koji?, upitah, iako sam to pitanje mogla i preskočiti, jedva da poznajem

201
ijedan latinskoamerički roman. Čuvar reče neko ime koje sam zaboravila i
dometne da se, baš kao i Graham Greene, taj pisac lijepo ophodio s njim. A
zašto si ga posjetio? Ne znam, nisam mu imao što reći i zapravo sam jedva i
prozborio. Zar si cijelo vrijeme šutio? Nisam bio sam, nego s prijateljem, on
je govorio. I ti mu ništa nisi rekao? Nisi ga ništa pitao? Ne, odvrati čuvar,
činio se potišten i malo bolestan, i nisam ga htio gnjaviti. Ne mogu vjerovati
da ga ništa nisi pitao. On je meni postavio jedno pitanje, reče radoznalo me
gledajući. Koje pitanje? Jesam li vidio film koji su u Meksiku snimili prema
jednom njegovom romanu. I, jesi li? Pa jesam, slučajno sam ga gledao, a i
svidio mi se, međutim, nisam čitao roman, pa nisam znao koliko mu je film
vjeran. I što si mu odgovorio? Nisam mu rekao da nisam pročitao roman.
Ali rekao si da si gledao film? Što ti misliš? Zamislih ga kako sjedi nasuprot
piscu s licem Grahama Greenea i šuti. Nisi mu rekao, zaključih. Jesam, rekao
sam mu.
Dva dana poslije rastavili smo šatore i krenuli za Valenciju. Opraštajući
se od čuvara, vjerovala sam da ga posljednji put vidim. Tijekom putovanja,
kad je na meni bio red da sjednem pored Hansa i pravim mu društvo,
upitah o čemu je raspravljao s čuvarom. Ne sviđa ti se, rekoh mu, zašto? On
je, začudo, utihnuo, razmišljajući o odgovoru. Zatim jednostavno reče da ne
zna.
Proveli smo u Valenciji sedam dana, vršljajući naokolo, spavajući u
kombiju i tražeći posao u golemim voćnjacima, sve uzalud. Mali se Udo
razbolio i odveli smo ga u bolnicu. Bio je samo prehlađen, s laganom
vrućicom, pogoršanom uvjetima u kojima smo živjeli. Monique se
ozlovoljila i prvi sam je put vidjela ljutitu na Hansa. Jedne smo večeri
razgovarali o tome da odemo i ostavimo Hansa i njegovu obitelj na miru, ali
on reče da nas ne može pustiti same i shvatili smo da ima pravo. Razlog, kao
i uvijek, bijaše novac.
Kada smo se vratili u Castelldefels, kišilo je kao iz kabla i kamp je bio
poplavljen. Već je otkucala ponoć. Čuvar je prepoznao kombi i izašao nam u
susret. Sjedila sam straga i vidjeh kako me traži pogledom i pita Hansa gdje
je Mary. Potom reče da ćemo, pusti li nas da spavamo u šatorima,
najvjerojatnije osvanuti u vodi, pa nas je poveo do brvnare na drugom kraju
kampa, zbrčkane brvnare s najmanje osam soba, gdje smo prenoćili. Hans i
Monique su, da uštede, otišli kombijem na žal. U brvnari nije bilo struje i
čuvar je dugo tražio svijeće u prostoriji kamo odlažu pribor za čišćenje. Nije
ih našao i morali smo si posvijetliti upaljačima. Ujutro se pojavio s čovjekom
valovite bijele kose, od pedesetak godina, koji nas je pozdravio i onda se

202
zapričao s njim. Čuvar nam poslije reče da je to bio vlasnik kampa i da
možemo cijeli tjedan ostati besplatno.
Poslijepodne je stigao kombi. Vozila ga je Monique, a na jednom od
stražnjih sjedala bio je Udo. Rekli smo joj da nam je tu dobro i neka dođu k
nama, besplatno je i ima dovoljno mjesta za sve, ali ona odgovori da je Hans
nazvao njenog ujaka u Francuskoj i da je najbolje da se odmah zaputimo
onamo. Upitasmo je gdje je Hans i rekla je da mora nešto obaviti u
Barceloni.
Još smo jednu noć prespavali u kampu. Idućeg se jutra Hans pojavio i
kazao nam da je sve sređeno, da vrijeme do početka berbe možemo provesti
u nekoj od kuća Moniqueina ujaka, plandujući na suncu. Zatim je Hugha,
Stevea i mene odveo na stranu i izjavio da ne želi Johna u skupini. Tip je
poremećen, reče. Na moje iznenađenje, Hugh i Steve ga podržaše. Kazah im
da mi je posve svejedno hoće li John ići s nama ili ne. Ali tko će mu reći?
Učinit ćemo to svi zajedno, odvrati Hans, kako je red. To je bio vrhunac i
odlučila sam ne sudjelovati. Prije nego što će otići, obavijestih ih da ću ostati
nekoliko dana u Barceloni, kod noćnog čuvara, i da ću im se pridružiti
sljedeći tjedan.
Hans se nije protivio, no prije polaska upozori me neka budem oprezna.
Taj je momak hulja. Čuvar? Zašto to kažeš? Zbog svega, odgovorio je.
Sutradan ujutro zaputila sam se u Barcelonu. Čuvar je živio u golemu stanu
u Gran Víji, s majkom i njezinim dvadesetak godina mlađim prijateljem.
Koristili su samo rubne prostorije. Straga, u sobi koja gleda na dvorišta,
živjeli su majka i njezin ljubavnik, a prednju je sobu, s balkonom nad Gran
Víjom, zauzeo čuvar. Dijelilo ih je barem šest praznih prostorija, gdje se,
među paučinom i prašinom, nazirahu tragovi bivših stanara. U jednoj od tih
soba dvije je noći proveo John. Čuvar me je bio upitao zašto John nije
otputovao s ostalima, a kad sam mu rekla, zamislio se i idućeg je jutra
osvanuo s njim.
Poslije je John sjeo u vlak za Englesku, a čuvar je počeo raditi samo
krajem tjedna, pa smo vremena imali napretek. Bili su to lijepi dani. Ustajali
smo kasno, doručkovali u obližnjim barovima, ja čaj, on kavu s mlijekom ili s
konjakom, a onda bismo lunjali po gradu sve dok nas umor ne bi prisilio na
povratak. Jasno, bilo je i poteškoća, u prvom redu ta što mi se nije sviđalo da
on sve plaća. Jednog sam ga predvečerja u nekoj knjižari upitala koju knjigu
želi i kupila mu je. To je jedino što sam mu darovala. Odabrao je zbirku
španjolskog pjesnika De Oryja, njegovo ime pamtim.
Deset dana poslije otišla sam iz Barcelone. Čuvar me je otpratio na

203
kolodvor. Napisala sam mu gdje živim u Londonu, kao i ime sela u
Roussillonu gdje ću raditi, poželi li doći. Ipak, na rastanku sam bila uvjerena
da ga više nikad neću vidjeti.
Prvi put samoj nakon dugo vremena, putovanje vlakom bijaše mi
iznimno ugodno. Osjećala sam se dobro u svojoj koži. Stigla sam razmisliti o
svom životu, o planovima, o onome što želim i ne želim. Spoznala sam,
moglo bi se reći u trenu, da me osamljenost više neće brinuti. Iz Perpignana
sam nastavila autobusom koji me je ostavio na raskrižju, odakle sam hodala
do Planèzesa, gdje su me navodno čekali drugovi. Došla sam pred zalazak
sunca i pogled na vinogorje jarke zelenosmeđe boje samo je pridonio mom
spokoju. No, stigavši u Planèzes, zatekoh lica koja nisu slutila na dobro. Te
me je večeri Hugh izvijestio o svemu što se zbilo za moje odsutnosti. Hans
se, tko zna zašto, posvadio s Ericom i više ne razgovaraju. Steve i Erica su
nato pomišljali otići, ali onda su se i oni posvadili i zamisao o bijegu pala je
u vodu. Povrh svega, mali se Udo opet razbolio, zbog čega su se Monique i
Hans zamalo potukli. Ona je, čini se, htjela odvesti sina u bolnicu u
Perpignanu, a on se usprotivio s izlikom da u bolnicama prije izazivaju
bolesti nego što ih liječe. Ujutro se Monique pojavila otečenih očiju od
silnog plača ili, pak, od Hansovih udaraca. Kako god, mali je Udo ozdravio
sam ili zahvaljujući bilju kojim ga je otac pojio. Dočim je Hugh većinu
vremena provodio pijan jer, reče, vina ima u izobilju i besplatno je.
Za večerom nisam opazila uzbunjujućih znakova napetosti među svojim
drugovima, a idućeg je jutra, kao da su samo mene čekali, otpočela berba.
Većina nas je trgala grožđe. Hans i Hugh radili su kao nosači. Monique je
prevozila grožđe do zadružnih tijeskova u obližnjem selu. Pomagala su nam
još tri Španjolca i dvije mlade Francuskinje, s kojima sam se ubrzo
sprijateljila.
Posao je bio iznurujuć i možda je jedina njegova prednost bila ta što na
kraju dana nitko nije imao volje svađati se. Ali razdraženosti nije manjkalo.
Jednog smo poslijepodneva Hugh, Steve i ja kazali Hansu da su nam
potrebna barem još dva radnika. On se složio, ali reče da to nije moguće.
Kad smo ga upitali zašto, odgovori da je obećao Moniqueinu ujaku da će
berbu obaviti sa svega jedanaest radnika, ni s jednim više.
Predvečer, nakon tlake, sišli bismo do rijeke na kupanje. Voda je bila
hladna, ali dovoljno duboka da možemo plivati i tako se ugrijati. Zatim
bismo se nasapunali, oprali kosu i vratili se kući na večeru. Španjolci bijahu
smješteni drugdje i vodili su svoj život, iako smo ih katkad zvali na jelo.
Francuskinje su živjele u obližnjem selu (gdje je zadruga) i svaki bi se dan

204
motorom odvezle kući. Jedna se zvala Marie-Josétte, druga Marie-France.
Neke večeri, kad smo svi mnogo popili, Hans nam je pripovijedao o
svom boravku u danskoj komuni, najvećoj i najboljoj komuni na svijetu. Ne
sjećam se koliko je dugo govorio. Katkad bi se uzbudio i lupao šakom po
stolu, ili bi ustao i gledali bismo ga kako raste, kako se prekomjerno isteže,
poput nemani, nemani uz koju bijasmo vezani njezinom velikodušnošću i
našim siromaštvom. Drugi put, dok su svi spavali, čula sam kako razgovara s
Monique. Njihova je soba bila iznad moje i te noći zacijelo nisu zatvorili
prozor. Kako god, čula sam ih, govorili su francuski i Hans je ponavljao da si
ne može pomoći, samo to, da si ne može pomoći, a Monique mu je
odgovarala da može, da se mora potruditi. Ostatak nisam razumjela.
Kada smo već bili pri kraju berbe, u Planèzesu se pojavio noćni čuvar i
toliko sam mu se razveselila da mu rekoh da ga volim i neka se čuva. Ne
znam zašto sam to rekla, no vidjevši ga kako hoda po glavnoj seoskoj cesti,
osjetila sam da zbiljska opasnost vreba na sve nas.
Začudo, i on reče da mene voli i da bi htio živjeti sa mnom. Doimao se
sretan, umoran (stigao je autostopom nakon što je proputovao gotovo cijeli
kraj), ali sretan. Sjećam se da smo poslijepodne svi otišli na rijeku, svi osim
Hansa i Monique, a kad smo se svukli i bacili u vodu, čuvar je ostao na obali,
posve odjeven, zapravo, s previše odjeće, kao da mu je, unatoč vrućini,
hladno. I potom se zbilo nešto naizgled nevažno, ali u čemu sam nazrela
nečiju ruku, slučaja ili Boga. Dok smo se kupali, na mostu su iskrsnula tri
nadničara i dugo gledala Ericu i mene, bijahu dva starija čovjeka i dječak,
možda djed, otac i sin, u otrcanim radnim odijelima, i najzad jedan od njih
reče nešto na španjolskom, a čuvar mu odgovori, vidjela sam njihova lica
okrenuta dolje i čuvarevo lice okrenuto gore (prema modrom nebu), i za
prvim su riječima uslijedile druge, svi su govorili, nadničari i čuvar, zvučalo
je poput pitanja i odgovora, a onda kao obične primjedbe, jednostavan
razgovor što su ga vodila tri čovjeka na mostu i skitnica ispod njega, i sve se
to zbivalo dok smo se mi, Steve, Erica, Hugh i ja, kupali i plivali amo-tamo,
poput labudova ili poput patki, u načelu izvan razgovora na španjolskom, a
dijelom njegov predmet, i osobito Erica i ja izvor užitka i iščekivanja. No
nadničari odjednom krenuše (ne sačekavši da izađemo iz vode) i rekoše
adiós, tu riječ, naravno, razumijem, a i čuvar im reče adiós i sve je završilo.
Te su se noći, za večerom, svi opili. I ja sam se opila, ali ne toliko kao
drugi. Sjećam se da je Hugh vikao Dioniz, Dioniz. Sjećam se da me je Erica,
koja je sjedila pored mene za dugim stolom, primila za bradu i poljubila u
usta.

205
 Slutila sam da će se dogoditi neko zlo.
Rekoh čuvaru da odemo leći. Nije se ni obazro. Govorio je, na jezivu
engleskom protkanu francuskim riječima, o nekom prijatelju koji je nestao u
Roussillonu. Tako ti tražiš prijatelja, reče mu Hugh, pijući s neznancima. Vi
niste neznanci, odvrati čuvar. Onda su zapjevali, Hugh, Erica, Steve i čuvar,
bit će neku pjesmu Rolling Stonesa. Zatim su se pojavila dva Španjolca koja
su radila s nama, ne znam tko ih je pozvao. A ja sam sve vrijeme mislila:
dogodit će se neko zlo, dogodit će se neko zlo, ali nisam znala što ni kako ga
mogu spriječiti, osim da odvučem čuvara k sebi i vodim s njim ljubav ili ga
nagnam da zaspi.
Potom je Hans izašao iz sobe (Monique i on legli su rano, odmah nakon
večere) i zamolio nas da se stišamo. Sjećam se da se prizor ponovio više
puta. Hans bi otvorio vrata, pogledao svakog u oči i kazao nam da je već
kasno, da od buke ne može spavati, da sutradan valja raditi. No nitko se nije
obazirao. Kad bi se pojavio, rekli bi da, da, evo, sad ćemo se stišati, a čim bi
se vrata zatvorila za njim, učas bi svi zagrajali. I tada je otvorio vrata,
golotinje pokrivene tek bijelim gaćama, kuštrave duge plave kose i zagrmio
dosta je toga, izvolite smjesta otići, svaki u svoju sobu. A čuvar usta i odbrusi
mu: čuj, Hans, prestani se majmunirati, ili takvo što. Sjećam se da su se
Hugh i Steve nasmijali, ne znam je li zbog Hansova zgranuta lica ili jer je
rečenica čudno zvučala na engleskom. A on je načas smeten stao i onda
riknuo: kako se usuđuješ?, samo to i srnuo na nj. Bili su na priličnoj
razdaljini i svi smo ga mogli dobro promotriti, naga orijaša koji je gotovo
jurio kroz prostoriju prema mom jadnom prijatelju.
No tad se zbilo nešto posve neočekivano. Čuvar se nije ni pomakao,
mirno je stajao dok je taj kup mesa srljao na nj, a kad mu je bio nadohvat, u
njegovoj ruci sijevne nož (u nježnoj čuvarevoj ruci, tako različitoj od ruke
berača grožđa) i uzdigne se dok nije ostao tik ispod Hansove brade, zapravo,
blago zariven u njene vrške, a ovaj naglo stane i upita što je?, kakva je to
šala?, na njemačkom, a Erica vrisne i vrata, vrata iza kojih su bili Monique i
mali Udo, se odškrinu i Monique, možda gola, stidljivo proviri. Čuvar tada
zakorači u suprotnom smjeru od onog iz kojeg je doletio Hans, i nož, to sam
jasno vidjela jer bila sam ni metar dalje, klizne u bradu, a Hans počne
uzmicati, i premda se meni činilo da prelaze cijelu prostoriju do vrata iza
kojih se krila Monique, tek su dva-tri puta koraknuli i onda stali, a čuvar
spusti nož, pogleda Hansa u oči i okrene mu leđa.
Prema Hughu, to je bila Hansova prilika da skoči na nj i smlavi ga, ali on
se ukipio, nije čak ni opazio da mu Steve pruža čašu vina, iako ga je popio,

206
no kao da pije zrak.
I uto se čuvar okrene i opsuje ga. Nazi, reče mu, što si mi htio učiniti,
Nazi? A Hans mu uzvrati pogled, smrsi nešto i stisne šake i svi smo mislili
da će navaliti na nj, da ga ovaj put ništa neće zaustaviti, ali obuzdao se,
Monique mu nešto reče, okrenuo se i odgovorio joj je, a Hugh priđe čuvaru i
odvuče ga do stolice, vjerojatno mu je nalio još vina.
Iduće čega se sjećam jest da smo svi izašli iz kuće i šetali ulicama
Planezesa tražeći mjesec. Gledali smo nebo: zastirali su ga veliki crni oblaci.
No vjetar ih je gonio na istok i mjesec bi zablistao (tad smo klicali), a onda se
opet skrio. Pomislih da smo nalik na utvare. Rekoh čuvaru: hajdemo kući,
umorna sam, hoću spavati, ali nije mario.
Govorio je o nestalu prijatelju, smijao se i zbijao šale koje nitko nije
razumio. Kada smo ostavili za sobom posljednje seoske kuće, pomislih da je
čas za povratak, jer inače ujutro neću biti u stanju dići se. Prišla sam čuvaru i
poljubila ga. Za laku noć.
U kući su sva svjetla bila pogašena i vladao je dubok muk. Otvorila sam
prozor. Ništa se nije čulo. Zatim sam se uspela do sobe, svukla se i legla.
Kad sam se probudila, čuvar je spavao pored mene. Pozdravila sam ga i
otišla u berbu. Nije mi odzdravio, ležao je kao mrtav. U sobi je lebdio vonj
bljuvotine. Vratili smo se u podne, a čuvara više nije bilo. Na jastuku sam
našla pisamce u kojem se ispričao zbog sinoćnjeg ponašanja i pozvao me da
ga posjetim u Barceloni kad god želim, da će me čekati.
Tog mi je jutra Hugh ispripovjedio što se u noći zbilo. Rekao je da je,
kada sam otišla, čuvar poludio. Bili su blizu rijeke i govorio je da ga netko
zove, glas s druge obale. I koliko god mu Hugh odvraćao da ondje nema
nikog, da se čuje tek slabi šum vode, čuvar je ustrajao da ga neki čovjek čeka
dolje, na drugoj obali. Mislio sam da se šali, reče Hugh, no odjednom je
potrčao nizbrdo, u mrklom mraku, prema onome za što je vjerovao da je
rijeka, slijepo se probijajući kroz grmlje i trnje. Dotle su od klape preostali
tek Hugh i ona dva Španjolca. I kad se čuvar sjurio nizbrdo, sva su trojica
krenula za njim, ali mnogo polakše, jer tmina bijaše tolika i obronak tako
strm da bi, da se kome omaknula noga, pao i polomio se, pa im se ovaj začas
izgubio iz vida.
Hugh je mislio da kani zaroniti u rijeku. No bilo je vjerojatnije, reče, da
zaroni u kakav kamen, jer ih je ondje u izobilju, ili se zabije u palo deblo ili
zaplete u trnje. Sišavši, našli su ga kako ih čeka sjedeći na travi. I tu je ono
najčudnije, reče Hugh, prišao sam mu s leđa, a on se munjevito okrenuo i
učas sam ležao na tlu, čuvar me zajašio i stegnuo mi grlo. Sve se odvilo tako

207
brzo da se nije dospio ni uplašiti, ali izvjesno je da ga je čuvar davio i da su
se Španjolci udaljili i nisu ga mogli vidjeti niti čuti, a k tome, s njegovim
rukama oko vrata (rukama tako različitim od onih koje smo Hugh i ja onda
imali, punih posjekotina) nije mogao ni pisnuti, čak ni viknuti upomoć,
zanijemio je.
Mogao me je ubiti, reče Hugh, no srećom je osvijestio što čini i pustio ga,
zamolio ga za oproštaj, a on mu je vidio lice (mjesec je iznova prosinuo) i
opazio da je obliveno suzama. I začudo, kad ga je čuvar pustio i zamolio za
oproštaj, i Hugh se rasplakao, jer se, veli, odjednom sjetio cure koja ga je
ostavila, Škotkinje, odjednom je pomislio kako ga u Engleskoj nitko ne čeka
(osim roditelja), odjednom je shvatio nešto što mi nije umio objasniti ili mi
je slabo objasnio.
Poslije su stigli Španjolci, pušili su travu i upitali ih zašto plaču, a oni su
se nasmijali, i Španjolci su, kakvi zdravi i mudri dečki, primijeti Hugh, sve
shvatili bez ijedne riječi i dodali im džoint, a potom su svi zajedno krenuli
natrag.
I kako se sad osjećaš?, upitah ga. Odlično, reče mi, jedva čekam da berba
završi i da se vratimo kući. A što misliš o čuvaru? Ne znam, odgovori Hugh,
to nije moja stvar, ti si ta koja mora o tome misliti.
Tjedan poslije, kad smo sve pobrali, otputovala sam s Hughom u
Englesku. Isprva sam kanila vratiti se na jug, u Barcelonu, ali nakon berbe
sam bila odveć umorna, odveć bolesna i zaključila sam da mi je bolje otići u
London k roditeljima i možda posjetiti liječnika.
Provela sam kod njih dva tjedna, dva prazna tjedna, bez ijednog
prijatelja. Liječnik je rekao da sam iscrpljena, propisao mi je vitamine i
poslao me k okulistu. Okulist je kazao da trebam naočale. Nedugo zatim
otišla sam u 25 Cowley Road, Oxford, i napisala čuvaru više pisama. Sve
sam mu ispričala, kako sam, što mi je rekao liječnik, da sad nosim naočale,
da čim skupim novac mislim doći k njemu u Barcelonu, da ga volim. Poslala
sam mu valjda šest-sedam pisama zaredom. Nije mi odgovorio. Poslije su mi
počela predavanja, upoznala sam nekog drugog i polako ga zaboravila.

Alain Lebert, bar Chez Raoul, Port-Vendres, Francuska, prosinac 1978. Tih
sam dana živio kao u partizanima. Imao sam svoju špilju i čitao sam
Libération u Raoulovu baru. Nisam bio sam. Bilo je drugih poput mene i
uvijek bismo se nečim zabavili. Navečer smo razgovarali o politici i igrali
biljar. Ili smo se prisjećali ljeta koje je netom završilo. Prisjećali smo se tuđih

208
gluposti, tuđih mana i drapali se od smijeha na terasi Raoulova bara,
gledajući jedrenjake ili zvijezde, posve jasne zvijezde što su naviještale loše
mjesece, mjesece teškog rada i studeni. Poslije bismo se, pijani, razišli svak
na svoju stranu, ili dva po dva. Ja u svoju špilju, u okolici, u vrleti El
Borradu, pojma nemam zašto je tako zovu niti sam se potrudio upitati,
odnedavno opažam kod sebe zabrinjavajuću sklonost da sve prihvaćam tako
kako jest. Kako rekoh: svake bih se noći vraćao u špilju, sam, hodajući kao u
snu, a stigavši upalio bih svijeću, da se ne zabunim, u El Borradu ima više od
deset špilja i pola ih je zauzeto, no nikad se nisam zabunio. Onda bih se
zavukao u svoju vreću za spavanje, Canadian Impetuous Extraprotector, i
razmišljao o životu, o onome što ti se događa pred nosom i katkad to
razumiješ, a katkad, većinom, ne razumiješ, i ta bi me misao odvela drugoj,
a ova trećoj i neopazice bih već utonuo u san i letio ili puzao, vrlo važno.
Izjutra je El Borrado sličio na spavaonicu. Osobito ljeti. U svim bi
špiljama bilo ljudi, u nekima više od četvero, i oko deset bi svi počeli izlaziti,
govoriti dobro jutro, Juliette, dobro jutro, Pierrot, i ako bi ti ostao unutra,
lijepo ušuškan u vreći, čuo bi ih kako se dive moru, morskoj svjetlosti, i
zatim zveket lončića, kao da je tko zavrio vodu na plinskoj pećici, čuo bi čak
i škljocaje upaljača i šum zgužvane kutije Gauloisesa što je išla od ruke do
ruke, i čuo bi one ah-ah i oh-oh, kao i u-la-la, i jasno, nikad nije manjkao
idiot koji govori o vremenu. Iako bi u biti, povrh svega čuo huk mora, huk
valova što se lome o vrlet El Borrado. Poslije su se, kako se ljeto bližilo kraju,
špilje praznile i ostalo nas je samo petero, pa četvero, pa svega trojica,
Gusar, Mahmoud i ja. Dotad smo Gusar i ja već našli posao na Isobel i gazda
nam je kazao da možemo donijeti stvari i smjestiti se u potpalublju, dobar
prijedlog, ali nismo ga htjeli odmah provesti u djelo, jer u špiljama smo
imali svoj mir, i vlastit prostor, dok je u utrobi broda kao da spavaš u lijesu,
a Gusar i ja smo se naučili na udobnost života na otvorenom.
Sredinom rujna počeli smo isplovljavati u Lionski zaljev i katkad nam je
išlo osrednje, a katkad kao ukleto, što izraženo u lovi znači da nam je
osrednjih dana, uz malo sreće, dostajalo za jelo i piće, a loših nam je Raoul
morao čak i čačkalice davati na dug. Ta je huda sreća postala tako
zabrinjavajuća da je jedne noći, na pučini, gazda rekao kako nam je možda
donosi Gusar. Rekao je to onako usput, kao da kaže da kiši ili da je gladan. A
ribari mu odvratiše, ako je to istina, zašto ga ne bacimo u more, a u luci
ćemo reći da je bio tako nakresan da je pao? Napol u šali, napol u zbilji, svi
smo podugo razgovarali o tome. Srećom se Gusar toliko nalio da nije ni
shvatio o čemu govorimo. Tih su me dana posjetili u špilji i gadovi iz

209
žandarmerije. Morao sam ići na sud u selu blizu Albija zbog krađe u
dućanu. To se zbilo dvije godine prije, a zdipio sam samo štrucu kruha, sir i
limenku tunjevine. Ali ruka pravde je duga. Svake bih se noći opijao s
prijateljima u Raoulovu baru. Sipao bih drvlje i kamenje na policiju (makar
za susjednim stolom bio žandar kojeg sam znao iz viđenja i pijuckao svoj
pastis85), na društvo i na pravosuđe koje te ne pušta na miru i glasno čitao
članke iz časopisa Teška vremena. Za moj bi stol sjeli ribari i momci iz grada,
poput mene, fauna koju je ljeto nanijelo u Port-Vendres i ondje je, do
daljnjega, ostala nasukana. Jedne je večeri cura po imenu Margueritte, koju
bismo svi bili rado odveli u postelju, uzela čitati neku pjesmu Roberta
Desnosa. Pojma nisam imao tko je taj, no ovi za mojim stolom su znali, a i
pjesma je bila dobra, dirala te u srce. Okupili smo se na terasi, iza prozora
kuća sjala su svjetla, ali na ulici nije bilo ni mačke, čuli smo tek svoje glasove
i povremeno bruj kola na putu za kolodvor, i bili smo sami ili smo tako
mislili, jer nismo vidjeli (barem ja nisam vidio) lika koji je sjedio za
najudaljenijim stolom. A kada je Margueritte pročitala Desnosovu pjesmu, u
onom muku što nastupi po slušanju nečeg uistinu lijepog, muku koji može
trajati časak-dva ili cijeli život, jer za sve ukuse ima na ovoj zemlji bez
pravde i slobode, lik s drugog kraja terase je ustao, prišao Margueritte i
zamolio je da pročita još jednu pjesmu. Zatim je upitao može li nam se
pridružiti i kad smo mu rekli naravno, kako ne, otišao je po svoju kavu i
izronio iz mraka (jer Raoul strašno štedi na struji), sjeo k nama i onda počeo
piti vino kao i mi i više puta nas je počastio, iako se nije činilo da je pun
love, no kako smo svi bili švorc, što se može, pustili smo ga da plaća.
Rastali smo se oko četiri ujutro. Gusar i ja zaputili smo se u El Borrado.
Isprva smo, napuštajući Port-Vendres, išli bodro i pjevajući, a poslije, kad
put više ne zavređuje to ime i tek je stazica što vijuga kroz stijenje prema
špiljama, oprezno, jer koliko god pijani bili, znali smo da i jedan pogrešan
korak, u onoj mrklini i s razbješnjelim morem u dubini, može biti koban.
Noću je ondje obično bučno, ali noć o kojoj govorim bila je prilično tiha i
neko smo vrijeme slušali samo šum naših koraka i blago zapljuskivanje
valova. No odjednom začuli drugi šum i, ne znam zašto, pomislih da nas
netko slijedi. Stao sam i okrenuo se, pomno ispitujući tamu, ali ništa nisam
vidio. Koji metar ispred, i Gusar je stao i naćulio uši. Nismo rekli ni riječi,
tek smo nepomično čekali. Izdaleka je dopro bruj kola i prigušen smijeh, kao
da je vozač poludio. No šum koji sam čuo, šum koraka, više se nije ponovio.
Valjda je bio duh, zaključi Gusar, i pošli smo dalje. U to smo doba u špiljama
živjeli samo nas dvojica, jer je po Mahmouda došao stric ili ujak da mu

210
pomogne s pripremama za berbu u nekom selu Montpelliera. Prije počinka
zapalili smo još po jednu, gledajući more. Onda smo si zaželjeli laku noć i
odvukli se svaki u svoju špilju. Neko sam vrijeme razmišljao o koječemu, o
prinudnom odlasku u Albi, o Isobelinu mršavom ulovu, o Margueritte i
Desnosovim pjesmama, o vijesti o Skupini Baader-Meinhof86 koju sam toga
jutra pročitao u Liberationu. Kad su mi se oči već počele sklapati, iznova
začuh onaj šum, korake što prilaze, zastaju, sjenu koja korača i promatra
mračne otvore špilja. To nije bio Gusar, toliko sam shvatio, poznajem njegov
hod i nije bio on. Ali bio sam preumoran da bih izlazio iz vreće ili sam
možda već spavao i korake čuo u snu, kako god, pomislih da došljak, ma tko
bio, ne predstavlja nikakvu opasnost za me, nikakvu opasnost za Gusara, i
da će je, želi li kavgu, i dobiti, no za to bi morao upasti ravno u naše špilje, a
znao sam da došljak neće ući, znao sam da samo traži praznu špilju kako bi i
on zaspao.
Ujutro sam ga našao. Sjedio je na kamenu plosnatu poput stolca, gledao
more i pušio. Bio je to neznanac iz Chez Raoula, a kad me je vidio, ustao je i
pružio mi ruku. Ne volim da me neznanci diraju dok se još nisam ni umio.
Pa sam upro oči u nj, nastojeći pratiti što govori, no razumio sam tek
pojedine riječi, kao “udobnost”, “košmar”, “djevojka”. Onda sam se zaputio
u povrtnjak madame Francinet, gdje je zdenac, a on je ostao pušiti. Kad sam
se vratio, još je pušio (taj puši kao sumanut) i, ugledavši me, opet je ustao i
rekao: Alaine, častim te doručkom. Ne sjećam se da sam mu kazao svoje
ime. Napuštajući El Borrado, upitah ga kako je stigao onamo, tko mu je
rekao da u El Borradu ima špilja gdje može prespavati. Odgovorio je da
Margueritte – Desnosova čitateljica, tako ju je zvao – da je, kada smo Gusar i
ja otišli, ostao s Margueritte i Frampoisom i upitao ih gdje bi mogao
prenoćiti. A ona mu je kazala da u okolici ima praznih špilja u kojima Gusar
i ja živimo. Ostalo je bilo jednostavno. Potrčao je i sustigao nas, a poslije je
odabrao špilju, razmotao vreću za spavanje i to je to. Upitah ga kako se
uspio snaći u vrleti, na onoj uskoj stazici, a on će da nije bilo tako teško, da
smo mi išli naprijed i samo nas je slijedio.
Doručkovali smo kod Raoula, kavu s mlijekom i kroasane, i neznanac mi
reče da se zove Arturo Belano i da traži prijatelja. Upitah ga kojeg prijatelja i
zašto ga traži baš tu, u Port-Vendresu. Izvadio je posljednje franke iz džepa,
naručio dva konjaka i razvezao priču. Reče mi da njegov prijatelj živi kod
drugog prijatelja i da nešto čeka, možda posao, ne sjećam se, i da ga je taj
prijatelj izbacio iz kuće, a on je, saznavši za to, došao po nj. Gdje sad živi?,
upitao sam. Nigdje. A gdje ti živiš? U špilji, odvratio je, ali smiješeći se, kao

211
da me zeza. Na kraju je ispalo da je odsjeo kod nekog profesora sa
Sveučilišta u Perpignanu, u Collioureu, nedaleko odavde, iz El Borrada se
vidi Collioure. Upitah ga kako je saznao da mu je prijatelj završio na ulici. A
on će: rekao mi je prijateljev prijatelj. Taj koji ga je izbacio? Točno. Znači,
prvo ga izbaci, a onda ti to ispriča. Kad se uplašio, reče on. A čega se uplašio
taj nazoviprijatelj?, upitah ga. Da će se moj prijatelj ubiti. Znači, iako je
slutio da bi se ovaj mogao ubiti, njegov ga je prijatelj izbacio iz kuće?
Upravo tako, nisi to mogao bolje reći. Dotad smo se već smijali i nacvrcali, a
kada je, s malom naprtnjačom o ramenu, otišao lutati obližnjim selima, već
smo se prilično zbližili, zajedno smo ručali (Gusar nam se uskoro pridružio)
i ispričao sam mu kako se suci u Albiju nepravedno odnose prema meni i
gdje radimo, a predvečer se otputio i vidio sam ga tek tjedan poslije, foš
uvijek nije bio pronašao prijatelja, no mislim da je već i zaboravio na to.
Kupili smo bocu vina i šetali po luci i rekao mi je da je godinu prije radio na
istovaru broda. Sada je ostao tek nekoliko sati. Bio je bolje odjeven nego
prošli put. Pitao je što je s mojim suđenjem u Albiju. A upitao je i za Gusara
i špilje. Zanimalo ga je živimo li još ondje. Rekoh mu da ne, da smo se
preselili na brod, ne toliko zbog hladnoće koja se već osjeća, koliko zbog
novca, nemamo ni prebijena franka, a na brodu barem možemo pojesti
štogod toplo. Nedugo zatim je otišao. Prema Gusaru, lik se zaljubio u me. Ti
si lud, odvratih mu. A zašto bi inače dolazio u Port-Vendres? Što tu traži?
Sredinom listopada opet se pojavio. Prodavao sam zjake na ležaju, kad
čuh kako me netko vani zove. Izašavši na palubu, vidio sam ga kako sjedi na
bitvi na obali. Kak’ je, Lebert, reče mi. Sišao sam pozdraviti ga i zapalili smo.
Bijaše hladno, magličasto jutro, uokolo nije bilo ni žive duše. Svi su,
pretpostavih, u Raoulovu baru. Izdaleka je dopirala škripa vitala s broda koji
su utovarivali. Haj’mo na doručak, pozvao me. Dobro, haj’mo na doručak.
No nismo se ni pomaknuli. Vidjesmo kako netko dolazi s kraja lukobrana.
Belano se osmjehne. Jebemti, reče, pa to je Ulises Lima. Utihnuli smo,
čekajući ga, dok nije stigao do nas. Lima je bio niži od Belana, ali jači. Poput
njega, nosio je malu naprtnjaču na ramenu. Odmah su se raspričali na
španjolskom, iako je njihov pozdrav, način na koji su se pozdravili, bio
nehajan, bez zanosa. Rekoh im da idem k Raoulu. U redu, odvrati Belano, i
mi ćemo doći onamo, i ostavio sam ih neka razgovaraju.
U baru je bila cijela Isobelina posada, svi snuždeni, što nije čudo, iako, ako
mene pitate, žalosti li se čovjek kad mu ide loše, bit će mu samo još gore. Pa
sam ušao, pogledao okupljene, ispričao im vic ili im se narugao, a onda
zatražih kavu s mlijekom, kroasan i konjak i latih se Liberationa od

212
prethodnog dana, koji kupuje Frangois i običava ga ostaviti u baru. Čitao
sam članak o Yuyuima iz Zaira kada su Belano i njegov prijatelj ušli i
zaputili se ravno k meni. Naručili su četiri kroasana i sva je četiri smazao
nestali Ulises Lima. Zatim su uzeli tri sendviča sa sirom i šunkom, jedan za
me. Sjećam se da je Lima imao čudan glas. Govorio je francuski bolje od
svog prijatelja. Zaboravio sam o čemu smo razgovarali, možda o Yuyuima iz
Zaira, znam tek da me je Belano u jednom trenutku upitao mogu li Limi
naći posao. Od srca bih se bio nasmijao. Svi mi ovdje tražimo posao, rekoh
mu. Ne, mislim na rad na brodu. Na Isobel? Pa ribari s Isobel su ti koji traže
posao! Baš zato, odgovori Belano, zacijelo ima koje ispražnjeno mjesto. I
zbilja, dva ribara s Isobel uzeli su kao zidare u Perpignanu, gdje će ostati
barem tjedan. Treba pitati gazdu, rekoh. Leberte, ti sigurno možeš naći
posao mom prijatelju, ustrajao je. Ali nema novca. Ima ležaj, odvrati on.
Hm, sumnjam da se tvoj prijatelj imalo razumije u ribolov ili brodove,
primijetih. Jasno da se razumije, zar ne, Ulises? Kak’ ne, reče Lima. Blenuo
sam u njih jer bijaše očito da to nije istina, dostajalo je vidjeti im lica, no
onda pomislih, a odakle meni to čime se ljudi bave, nikad nisam bio u
Americi, što ja znam kakvi su tamošnji ribari.
Istog sam jutra otišao do gazde i rekao mu da ima novog člana posade, a
on će: u redu, Leberte, neka se smjesti na Amidouov ležaj, ali samo jedan
tjedan. A kad sam se vratio u bar, na Belanovu i Liminu stolu stajala je boca
vina, i potom je Raoul donio tri tanjura riblje juhe, osrednje juhe, no koju su
njih dvojica veličali kao dičan primjer francuske kuhinje, i nisam znao smiju
li se Raoulu, sebi ili to kažu ozbiljno, mislim da su bili ozbiljni, a onda smo
jeli salatu s kuhanom ribom, i opet isto, čestitke kuharu, krasna salata ili
prava provansalska salata, kada se ona jedva mogla nazvati i rusijonskom.
No Raoul se razdragao, a usto, plaćali su gotovinom, pa što bi još mogao
poželjeti? Poslije su se pojavili François i Margueritte i pozvali smo ih k
nama, a Belano je zapeo počastiti nas kolačem i čak je zatražio šampanjac,
ali Raoul ne drži šampanjac, pa se morao zadovoljiti s još vina, i pridružila
su nam se dva-tri ribara sa šanka, a ja im predstavih Limu, rekoh im: ovaj će
momak raditi s nama, mornar iz Meksika, si, señor, priklopi Belano, ukleti
Holandez s jezera Patzcuaro, i ribari pozdraviše Limu i pružiše mu ruku,
iako im se nešto na Liminoj ruci učini čudno, jasno, nije to bila ribarska
ruka, to se odmah vidi, no vjerojatno su zaključili što i ja, da tko će ga znati
kakvi su ribari u onoj dalekoj zemlji, ribar duša iz Case del Lago u
Chapultepecu, reče Belano, i nastavili smo tako, ako se ne varam, do šest
navečer. Zatim je Belano platio, pozdravio nas i otputio se u Collioure.

213
 Te je noći Lima spavao s nama na Isobel. Iduće je jutro osvanulo oblačno i
proveli smo dobar dio dana uređujući brod. Limu je zapalo očistiti štivu.
Ondje jezivo vonja, kužna trulež od koje i prekaljenom može pozliti, pa smo
to svi izbjegavali, ali Meksikanac nije uzmaknuo. Mislim da ga je gazda htio
iskušati. Rekao mu je očisti štivu. A ja mu rekoh: pravi se da čistiš i vrati se
na palubu za dvije minute. No on je sišao i ostao dolje duže od sata. Za
objed je Gusar spravio pirjanu ribu i Lima nije htio jesti. Jedi, jedi, nutkao ga
je Gusar, a on će da nije gladan. Malo se odmorio, podalje od nas, kao da se
boji da će povratiti vidi li nas da jedemo, a onda je iznova sišao u štivu.
Sljedećeg smo dana, u tri u zoru, isplovili. Dostajalo je nekoliko sati da
shvatimo kako Lima u životu nije bio na brodu. Nadajmo se da barem neće
ljosnuti u more, primijeti gazda. Ribari su gledali Limu, koji se zdušno
trudio ali ništa nije znao raditi, kao i Gusara, koji se već nalio, i mogli su
jedino slegnuti ramenima, ne žaleći se, iako su u tom trenutku zacijelo
zavidjeli drugovima koje su primili na gradilište u Perpignanu. Sjećam se da
je dan bio tmuran, s jugoistoka je prijetila kiša, no poslije je vjetar okrenuo i
oblaci su se razišli. U podne smo dignuli mreže, gotovo prazne. Za objed
smo svi sjeli kao pokisli. Lima je upitao otkad to traje i rekoh mu da već
cijeli mjesec. Gusar u šali predloži da zapalimo brod, a gazda mu odreže da
će ga, čuje li to još jednom, razbiti. Potom smo zaplovili na sjeveroistok i
bacili mreže na mjestu gdje nikad prije nismo lovili. Sjećam se da smo radili
bezvoljno, osim Gusara, koji je dotad već bio trešten pijan i trkeljao je o
skrivenu pištolju ili bi dugo zurio u oštricu kuhinjskog noža, a onda
pogledom tražio gazdu i govorio da svatko ima svoju granicu, i tome slično.
Kada se počelo mračiti shvatili smo da su mreže pune. Podigli smo ih i u
štivi je bilo više ribe nego svih prethodnih dana. Odjednom smo svojski
zapeli. Produžili smo na sjeveroistok i iznova bacili mreže i opet ih izvukli
krcate. Čak je i Gusar zasukao rukave. Tako smo proveli cijelu noć i jutro,
bez sna, slijedeći jato koje je odmicalo prema istočnom kraju zaljeva.
Sutradan u šest popodne štiva je bila dupkom puna, kakvu je nikad nismo
vidjeli, iako je gazda tvrdio da je deset godina prije vidio gotovo jednako
obilan ulov. Kad smo se vratili u Port-Vendres, rijetko tko je vjerovao što
nam se dogodilo. Istovarili smo, otpočinuli i opet isplovili. Ovaj put nismo
uspjeli naći veliko jato, ali ulov je bio odličan. Ta smo dva tjedna, takoreći,
živjeli više na moru nego u luci. Poslije se sve vratilo na staro, no znali smo
da smo bogati, jer plaćali su nas postotak od ulovljene ribe. Tada je
Meksikanac kazao da je bilo dosta, da je skupio za ono što treba učiniti i da
nas napušta. Upitali smo ga što treba učiniti. Putovati, reče on, s ovim što

214
sam zaradio mogu kupiti avionsku kartu za Izrael. Bit će da te ondje čeka
cura, primijeti Gusar. Tak’ nekak. Otpratio sam ga do gazde. Još nije bio
dobio novac, hladnjače kasne s isplatom, osobito ako je pošiljka tako velika i
Lima je morao još nekoliko dana ostati s nama. Ali više nije htio spavati na
Isobel. Potom je ispario. Kad sam ga iznova vidio, rekao mi je da je bio u
Parizu. Išao je autostopom. Te smo ga noći Gusar i ja počastili večerom u
Raoulovu baru, a onda je došao na brod prespavati, iako je znao da u zoru
krećemo u Lionski zaljev, u potragu za onim nevjerojatnim jatom. Proveli
smo na pučini dva dana i ulov je bio tek skroman.
Otada je, dok mu ne stigne plaća, Lima radije noćio u špiljama El
Borrada. Gusar i ja odveli smo ga jedno poslijepodne i pokazali mu koje su
špilje najbolje, gdje je zdenac, kojim putem treba ići da se noću ne sunovrati,
riječju, neke tajne da mu život na otvorenom bude ugodan. Kad nismo bili
na moru, viđali smo se kod Raoula. Lima se sprijateljio s Margueritte i
Françoisom, kao i s Rudolphom, četrdesetpetogodišnjim Nijemcem koji je
svaštario po Port-Vendresu i okolici, a tvrdio je da je kao desetogodišnjak
bio vojnik Wehrmachta i da je odlikovan Željeznim križem. Kad bismo
izrazili nevjericu, izvadio bi odličje i pokazivao ga svakom koga je zanimalo:
pocrnio i hrđav željezni križ. A zatim bi ga pljuvao i psovao na njemačkom i
francuskom. Držao bi ga tridesetak centimetara od lica i razgovarao s njim
kao s kakvim patuljkom i kreveljio mu se, a onda bi ga spustio i prezirno ili
bijesno pljuvao. I najzad mu rekoh: ako toliko mrziš taj jebeni križ, zašto ga
jednom, k vragu, ne baciš u jebeno more? Rudolph je zamuknuo, kao da se
stidi, i spremio odličje u džep.
I jednog smo jutra konačno dobili plaću i istog se dana pojavio Belano i
proslavili smo Meksikančevo putovanje u Izrael. Blizu ponoći, Gusar i ja
smo ih otpratili na kolodvor. U ponoć je polazio Limin vlak za Pariz, odakle
će letjeti prvim zrakoplovom za Tel Aviv. Na kolodvoru, kunem se, nije bilo
žive duše. Sjeli smo vani na klupu i Gusar je ubrzo zaspao. Dobro, reče
Belano, čini se da se sad posljednji put vidimo. Podugo smo šutjeli i njegov
me je glas prepao. Mislio sam da se meni obraća, no kad mu je Lima
odgovorio na španjolskom, shvatih da ne. Neko su vrijeme čavrljali. Potom
je stigao vlak, vlak iz Cerbèrea, a Lima je ustao i rekao mi zbogom. Hvala ti
što si me naučio ploviti brodom, Leberte, to mi je rekao. Nije htio da budim
Gusara. Belano ga je otpratio do vrata vlaka. Vidjeh kako se rukuju i onda je
vlak krenuo. Te je noći Belano spavao u El Borradu, a Gusar i ja otišli smo na
Isobel. Sutradan Belana više nije bilo u Port-Vendresu.

215
9
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Odjednom čuh glasove.
Govorili su mi: señor Salvatierra, Amadeo, jeste li dobro? Otvorih oči i
vidjeh ona dva momka, jednog s bocom Sauze u ruci, i rekoh im sve je u
redu, dečki, malo sam zadrijemao, u mojoj dobi san te uhvati kad se
najmanje nadaš, osim kad treba, to jest, u ponoć i u postelji, a baš tada vražji
san nestane ili se pravi lud i mi se starci razbudimo. No meni to ne smeta jer
mogu čitati, i katkad čak dospijem pregledati svoje papire. Zlo je što poslije
svaki čas zakunjam, čak i na poslu, a ugled trpi. Ne brini, Amadeo,
odgovorili su, ako ti se spava, samo daj, možemo mi doći drugi dan. Ne, već
sam se razbudio, rekoh. Eh, dečki, gdje je ta tekila? I nato jedan otvori bocu i
ulije nektar bogova u čaše, one iste iz kojih smo pili mezcal, što neki smatraju
znakom nemara a drugi krajnjom istančanošću, jer kad se staklo pocakli
mezcalom, tekili je ugodnije, baš kao nagoj ženi ogrnutoj krznom. Salud!87,
nazdravih im. Salud! Zatim sam izvukao časopis koji mi je još bio pod
miškom i mahnuo im njime pred očima. Ah, ti mangupi, obojica posegoše
za njim, ali presporo. Ovo je prvi i posljednji broj Caborce, rekoh im,
Cesáreina časopisa, službenog glasila, kako vele, utrobnog realizma. Jasno,
većina suradnika nije iz skupine. Tu je Manuel, Germán, Arquelesa nema,
evo Salvadora Gallarda, i gle: Salvador Novo, i Pablito Lezcano, i
Encarnación Guzmán Arredondo, tu je i moja malenkost, a onda dolaze
stranci: Tristan Tzara, André Breton i Philipe Souppault, koji trio, ha? I tad
pustih da mi otmu časopis i s kojim sam užitkom gledao kako zaranjaju u te
stare stranice, Cesárein časopis, iako su gospoda kozmopoliti prvo potražili
Tzarine, Bretonove i Souppaultove pjesme, u prijevodu, redom, Pablita
Lezcana, Cesáree Tinajero i Cesáree i moje malenkosti. Ako me pamćenje ne
vara, bijahu to Bijela močvara, Bijela noć i Zora i grad, što je Cesárea silom
htjela prevesti kao Bijeli grad, ali nisam joj dao. Zašto? Pa zato, momci, jedno
je zora i grad a drugo grad bijele boje, i tu sam se oštro usprotivio, ma koliko

216
volio Cesáreu, ne dovoljno, istina, no ipak mnogo. Naravno, naš je
francuski, osim možda Pablitov, bio slabašan, vjerovali ili ne, meni je već
skroz ispario, a ipak smo prevodili, Cesárea kao sumanuta, smijem li tako
reći, prepjevala bi pjesmu prema svom osjećaju, dok sam se ja čvrsto držao i
neuhvatljiva duha i riječi izvornika. Jasno, griješili smo, pjesme bi ispale
izobličene poput piñata, a još smo k tome imali vlastite zamisli, vlastite
sudove. Primjerice, Souppaultova pjesma i ja. Evo iskreno: za me je
Souppault bio francuski pjesnik stoljeća, onaj koji će najdalje stići, a tko zna
otkad već nisam čuo za nj, iako se čini da još živi. Dočim o Éluardu pojma
nisam imao, a vidite dokle je dogurao, samo mu je još falila Nobelova
nagrada, zar ne? Aragon ju je dobio? Teško. Char vjerojatno jest, no on u to
doba nije pisao pjesme. Jesu li je dali Saint Johnu Perseu? O tome nemam
mišljenje. Tristanu Tzari jamačno nisu. Što ti je život! Zatim dečki prionuše
na Manuela, Lista, Salvadora Nova (ushitio ih je!), mene (ne, mene bolje ne
čitajte, čisti gubitak vremena), Encarnación, Pablita. Tko je ta Encarnación
Guzmán?, upitali su. Tko je taj Pablito Lezcano, koji je prevodio Tzaru i
pisao poput Marinettija, i navodno govorio francuski kao da je pohađao
Alliance Française? I bijaše mi kao da se vraćam u život, kao da je noć stala,
provirila kroz zastor i kazala mi: señor Salvatierra, Amadeo, imate moj
blagoslov, izađite u arenu i govorite do promuklosti, to jest, kao da mi se
razbistrilo, kao da je netom progutana tekila srela u mojoj utrobi, u jetri od
opsidijana, mezcal Los Suicidas i naklonila mu se, kako i priliči, zna se što je
red. Pa smo natočili drugi krug i počeo sam im pričati o Pablitu Lezcanu i
Encarnación Guzmán. Njezine dvije pjesme nisu im se svidjele, bili su vrlo
iskreni, zbilja ne drže vodu, a tako sam nekako i sam mislio i vjerovao, da je
jadna Encarnación uvrštena u Caborcu manje zbog svoje pjesničke
vrijednosti a više zbog slabosti druge pjesnikinje, ne?, zbog slabosti Cesáree
Tinajero, koja je tko bi ga znao što vidjela u Encarnación ili koju je riječ
zadala njoj ili sebi. A što je uobičajeno u meksičkom književnom životu,
objavljivati prijatelje. I Encarnación možda nije dobra pjesnikinja (poput
mene), možda uopće i nije pjesnikinja, ni dobra niti loša (poput mene, jao),
ali bila je Cesáreina dobra prijateljica. A Cesárea je zbog prijatelja bila u
stanju otkidati od usta! Pa sam im pričao o Encarnación Guzmán, rekoh da
se rodila u DF-u, negdje oko 1903., i da je Cesáreu upoznala na izlasku iz
kina, ne smijte se, istina je, ne znam koji su film gledale, no zacijelo je bio
tužan, možda neki Chaplinov, jer su na izlasku obje plakale i zagledale su se
i prasnule u smijeh, Cesárea vjerojatno gromoglasno, sa svojim osebujnim
smislom za humor, dostajala bi jedna iskra, jedan mig i bum!, već se valjala

217
od smijeha, a Encarnación, eh, pa ona vjerojatno tiše. Cesárea je tada živjela
u nekoj zgradi u Calle Las Cruces, a Encarnación kod tete (sirotica je rano
ostala bez roditelja) u Calle Delicias, bit će. Obje su radile gotovo cijeli dan.
Cesárea u uredu mi generala Diega Carvajala, prijatelja estridentista, iako,
iskreno, nije imao blage veze o književnosti, a Encarnación kao prodavačica
u trgovini odjećom u Niño Perdido. Tko zna zašto su se zbližile, što su
vidjele jedna u drugoj. Cesárea je bila puki siromah, no na prvi bi pogled
shvatio da ta žena zna što želi. Encarnación, pak, bijaše sušta suprotnost,
vrlo lijepa, istina, uvijek dotjerana (Cesárea bi stavila na se prvo što bi našla,
katkad čak seljački rubac), ali plaha i krhka poput staklena kipića usred
žučljive svađe. Glas joj je bio, kako ga opisati?, poput piska, tanak, slab, iako
bi ga digla da je čuju jer je, jadna, odmalena sumnjala u njegov raspon,
riječju, kreštav, vrlo neugodan glas, a koji sam iznova čuo tek mnogo godina
poslije, baš u kinu, gledajući crtić u kome je neka mačka ili kuja ili čak
mišica, ma znate kako su gringosi vješti s crtićima, govorila navlas isto kao
Encarnación Guzmán. Da je bila nijema, mislim da se ne bi tek jedan
zaljubio u nju, ali s tim glasom, nemoguće. A usto, nije imala dara. Cesárea
ju je jednom dovela na naš sastanak, kad smo svi bili estridentisti ili
poklonici estridentizma. Isprva nam se svidjela. Velim, dok se nije oglasila.
Bit će da je Germán očijukao s njom, možda i ja. No uvijek je bila hladna ili
stidljiva i držala se uz Cesáreu. Ipak, s vremenom se oslobodila, osmjelila i
jedne je večeri uzela iznositi svoje mišljenje, kuditi, predlagati... Manuelu
nije bilo druge nego reći joj što je ide. Encarnación, pa vi pojma nemate o
pjesništu, zašto radije ne ušutite?, opomenuo ju je. I tu se podigla silna graja.
Encarnación, koja valjda bijaše oličenje prostodušnosti, nije očekivala tako
grub odgovor i toliko je problijedjela da smo se bojali da će se onesvijestiti.
Cesárea, koja bi se, kad je Encarnación govorila, povukla u pozadinu, kao da
je nema, sada je ustala i kazala Manuelu da se tako ne obraća ženi. Pa zar
nisi čula što je nadrobila?, upita je on. Čula sam, reče Cesárea, jer, koliko god
se doimala odsutno, pomno je pazila na svaki pokret svoje prijateljice i
štićenice, i još uvijek mislim da joj duguješ ispriku. Dobro, ispričavam se, ali
neka ubuduće drži jezik za zubima. Arqueles i Germán se složiše. Ako ne
zna, neka šuti, obrazložili su. To je znak nepoštovanja, odvrati Cesárea, lišiti
čovjeka prava da govori. Na idućem se sastanku Encarnación nije pojavila,
kao ni Cesárea. Sastanci su bili neslužbeni i, barem prividno, nikom nisu
nedostajale. Tek kad je završio i kad smo se Pablito i ja otputili ulicama
središta recitirajući natražnjaka Tabladu88 , shvatih da nije došla, a i to
koliko slabo poznajem Cesáreu Tinajero.

218
Joaquín Font, Klinika za duševne bolesti “El Reposo” Camino Desierto de
los Leones, u okolici Ciudad de Méxica, ožujak 1979. Jednog dana posjetio
me je neki neznanac. Toga se sjećam iz godine 1978. Posjetilaca nije bilo
mnogo, dolazila je samo moja kći i neka gospođa i još jedna djevojka koja je
govorila da mi je i ona kći, a bila je iznimno lijepa. Taj neznanac nikad prije
nije došao. Primio sam ga u vrtu, gledajući prema sjeveru, iako svi luđaci
gledaju prema jugu ili prema zapadu, ja sam gledao prema sjeveru i tako
sam ga primio. Neznanac je rekao dobro jutro, Quime, kako si danas? A ja
mu odgovorih jednako kao jučer i prekjučer, a onda ga upitah šalju li ga iz
mog starog arhitektonskog ureda, jer su mi njegovo lice i držanje bili
odnekud poznati. Nato se neznanac nasmije i reče pa zar je moguće, zar me
se zbilja ne sjećaš? Ne zezaš me? I ja se nasmijah, da ne bude u neprilici, i
rekoh mu nikako, moje je pitanje posve iskreno. A neznanac reče ja sam
Damián, Álvaro Damián, tvoj prijatelj. I dometne: čovječe, zar je moguće, ta
poznajemo se odavno. A ja mu, da ga umirim ili da se ne žalosti, rekoh da,
sad se sjećam. A on se nasmiješi (iako mu u očima nisam vidio radost) i
odgovori to je već bolje, Quime, kao da su mu moji liječnici i bolničari
posudili svoje glasove i brige. A kad je otišao, vjerojatno sam ga zaboravio,
jer se mjesec poslije vratio i rekao već sam bio ovdje, ova mi je ludnica
poznata, nužnici su tamo, vrt gleda na sjever. A idućeg mi mjeseca reče:
čovječe, posjećujem te već dvije godine, pa daj me pokušaj zapamtiti. I zbilja
sam se potrudio i sljedeći put kad se vratio upitah ga kako ste, gospodine
Álvaro Damiáne, i on se osmjehne, ali oči su mu ostale tužne, kao da na sve
gleda iz velikog jada.

Jacinto Requena, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México, ožujak

1979. Bilo je stvarno zanimljivo. Znam da je puka slučajnost, ali katkad ti da
za razmišljati. Kad sam spomenuo Rafaelu, rekao je da mi se to samo čini.
Pitao sam ga: jesi li primijetio da sada, kad Ulises i Arturo više nisu u
Meksiku, kao da ima više pjesnika? Kako više pjesnika?, odvratio je. Pjesnika
naše dobi, rekoh, pjesnika rođenih ‘54., ‘55., ‘56. A odakle ti to znaš?, upitao
je. Pa krećem se, čitam časopise, idem na večeri poezije, čitam novinske
priloge, katkad ih čak slušam na radiju. I kako sve to stigneš uz maleno
dijete?, upita me. Franz obožava slušati radio, rekoh. Upalim ga i on zaspi. I
na radiju čitaju pjesme?, začudio se Rafael. Da, ima ih na radiju i u
časopisima. Poput eksplozije. I svakog dana iznikne nov nakladnik koji

219
objavljuje nove pjesnike. I sve to upravo kad je Ulises otišao. Čudno, zar ne?
Ja u tome ne vidim ništa čudna, odvrati Rafael. Ta nagla pojava, procvat sto
škola bez osobita razloga, i to baš sada kad Ulisesa više nema, ne čini li ti se
malo previše slučajnosti? Većinom su to grozni pjesnici, reče Rafael, ulizice
Pazove, Efráinove, Josémiliove, seljačkih pjesnika, obično smeće. U to ne
ulazim, rekoh, brine me njihov broj, pojava tolikih i tako iznenada. Čak ima
jedan tip koji priprema antologiju svih pjesnika u Meksiku. Da, Rafael će,
znam. (Znao sam da zna.) Moje pjesme neće uvrstiti. Odakle ti to? Kazao mi
je jedan prijatelj, odgovori, ne želi imati nikakve veze s utrobnim realistima.
Primijetih da to baš i nije istina, jer iako je gad koji sastavlja antologiju
isključio Ulisesa Limu, nije isključio Maríju i Angélicu Font ni Ernesta San
Epifanija ni mene. Naše pjesme želi, rekoh mu. Rafael nije odgovorio. Šetali
smo po Misterios, i on pogleda prema obzoru, kao da ga može vidjeti, iako
su ga prekrivale kuće, oblaci dima, sutonska izmaglica DF-a. I vi ćete biti u
antologiji?, upita nakon nekog vremena. Za Maríju i Angélicu ne znam, već
ih dugo nisam vidio, Ernesto sigurno hoće, ja sigurno neću. A zašto ti...?,
zaustio je, ali nisam mu dao dovršiti. Jer sam ja utrobni realist, i ako taj gad
ne stavi Ulisesa, neka ni sa mnom ne računa.

Luis Sebastián Rosado, radna soba u polusjeni, Colonia Coyoacán, Ciudad

de México, ožujak 1979. Da, pojava je zanimljiva, no iz razloga posve
drukčijih od onih koje pomalo naivno iznosi Jacinto Requena. U Meksiku se
zaista dogodila demografska eksplozija pjesnika. To je postalo očito od,
recimo, siječnja 1977. Ili od siječnja 1976. Nemoguće je točno odrediti. Među
čimbenicima koji su tome pridonijeli, najrazvidniji su manje-više stalan
gospodarski rast (od 1960. naovamo), jačanje srednje klase i sve bolje
ustrojeno sveučilište, osobito u svojem humanističkom ogranku.
Promotrimo izbližeg tu novu pjesničku hordu koje sam, barem po
godinama, i sam dio. Mahom su to studenti. Velik postotak njih objavljuje
svoje prve stihove, čak zbirke, u časopisima i nakladničkim kućama vezanim
za sveučilište ili Ministarstvo obrazovanja. Osim toga, velik je postotak njih,
pored španjolskog, ovladao (kažimo to tako) i drugim jezikom – obično
engleskim ili, u manjoj mjeri, francuskim – i prevode pjesnike s tih jezika, a
ne nedostaje ni prevodilaca početnika s talijanskog, portugalskog i
njemačkog. Neki pjesnički poziv združuju s amaterskim izdavaštvom, a što,
pak, omogućuje pojavu raznih i počesto vrijednih pothvata te vrste.
Vjerojatno u Meksiku nikad nije bilo toliko mladih pjesnika kao danas.

220
Znači li to da su oni mlađi od trideset godina, primjerice, bolji od pjesnika
koji su u toj životnoj dobi bili u šezdesetima? Može li se ikoji od najžešće
suvremenih pjesnika usporediti s jednim Becerrom, Joséom Emilijom
Pachecom, Homerom Aridjisom? To će se tek vidjeti.
Pa ipak, zamisao Ismaela Humberta Zarca zvuči mi savršeno. Već je bilo
vrijeme da se sastavi antologija mladog meksičkog pjesništva sa strogošću
Monsiváisove La poesía mexicana del siglo XX, znamenite u svakom pogledu!
Ili na tragu uzornog i paradigmatskog djela Octavija Paza, Alija Chumacera,
Joséa Emilija Pacheca i Homera Aridjisa, Poesía en movimiento! Moram
priznati da sam se donekle osjetio polaskan kada me je Ismael Humberto
nazvao i rekao mi: Luise Sebastiáne, moraš me malo posavjetovati. Ja sam,
dakako, posavjetovao ga ili ne, bio uvršten u antologiju, moglo bi se reći
prirodno (jedino nisam znao s koliko pjesama), kao i moji prijatelji, pa je taj
posjet chez Zarco u načelu bio samo u svojstvu savjetnika, ako je previdio
koju potankost, a što u ovom slučaju znači koji časopis, koju pokrajinsku
tiskovinu, dva ili više imena što ih sveobuhvatan žar zarkovskog pregnuća
sebi dopuštao zanemariti.
No u nepuna tri dana između poziva Ismaela Humberta i mog posjeta,
sudba je htjela da doznam koliko pjesnika antologičar kani uvrstiti, zorno
pretjeran broj, demokratski ali jedva realističan, jedinstven kao pothvat, no
osrednji kao pjesničko sito. I vrag me stavio na kušnju, ulio mi je misli u
glavu u tim danima između Zarcova poziva i našeg susreta, kao da je
iščekivanje (ali koje iščekivanje, Bože moj?) bila Pustinja, a moj posjet čas
kad čovjek otvori oči i ugleda svog Spasitelja. I ta tri dana bijah na mukama
dvojbi. Ili Dvojbi. Ali na mukama, to sam jasno osjetio, što su mi donijele
patnju i dvojbe (ili Dvojbe), ali i radost, kao da je plamen u isti mah bio izvor
boli i užitka.
Moja je zamisao, ili kušnja, bila ova: predložiti Zarcu da u antologiju
uvrsti Božansku Kožu. U prilog mi je išla njezina opsežnost, sve ostalo bilo
je protiv mene. Smjelost te zamisli isprva mi se, priznajem, učinila posve
luda. Doslovno sam se uplašio sebe. Zatim mi se učinila silno jadna. A
poslije, kad sam se najzad uspio malo odmaknuti i sagledati je donekle
hladno (iako se to, jasno, samo tako kaže), učini mi se plemenita i tužna i
ozbiljno se pobojah za svoje duševno zdravlje. Ipak, bio sam dovoljno
obziran ili lukav da nakanu ne odam samom pjesniku, to jest Božanskoj
Koži, koga sam viđao tri puta na mjesec, dva puta na mjesec, katkad tek
jednom ili nijednom, jer njegova izbivanja bijahu duga, a pojave nenadane.
Od onog presudnog susreta u atelijeru Emilita Lagune, naš je odnos slijedio

221
nestalnu putanju, katkad uzlaznu (osobito što se mene tiče), katkad
nepostojeću.
Mahom smo se viđali u praznom stanu moje obitelji u Nápolesu, iako je
način na koji bi došlo do tih susreta bio mnogo zamršeniji. Božanska bi me
Koža nazvao u roditeljski dom i, kako me gotovo nikad nije bilo, ostavio bi
poruku pod imenom Estéfano. Kunem se da mu ga ja nisam predložio.
Prema njemu, bijaše to hommage Stephaneu Mallarméu, pjesniku koga je
znao samo po čuvenju (uostalom, kao i gotovo sve), no, tko zna zbog kakva
čudna misaona sklopa, smatrao ga je jednim od mojih duhova zaštitnika.
Riječju: ime pod kojim je ostavljao poruke bila je svojevrsna počast onome
za što je vjerovao da mi je najdraže. To jest, u lažnom se imenu krila zbiljska
privlačnost, želja, potreba (ne usuđujem se nazvati je ljubavlju) za mnom ili
prema meni, a za što sam, s vremenom i nakon beskrajna razmišljanja,
shvatio da me ispunja ozarenošću.
Nakon njegovih poruka, obično bismo se našli na Glorieti de
Insurgentes, pred makrobiotičkom trgovinom, i potom lutali gradom, po
kafićima i barovima na sjeveru, po okolici La Ville, gdje ja nisam znao nikog
i gdje mi je on bez imalo ustručavanja predstavljao prijatelje što bi iskrsnuli
na najneočekivanijim mjestima i čije je obličje više govorilo o kažnjeničkom
Meksiku nego o drugosti, premda je drugost, kako mu pokušah objasniti,
moguće svagdje naći. (Poput Duha Svetoga, reče Božanska Koža, taj
plemeniti divljak.) Kad bi zanoćalo, kao dva hodočasnika, skonili bismo se u
kakvo svratište ili bijedan hotel, ali s nekim sjajem (ne želim zvučati
romantično, no rekao bih čak: s nekom nadom), mjesta u Bondojitu ili oko
Talismana. Naša veza bijaše sablasna. Ne želim govoriti o ljubavi, i radije ne
bih o žudnji. Malošto nam je bilo zajedničko: pokoji film, pučki kipići, užitak
s kojim je pripovijedao zdvojne priče, užitak s kojim sam ih slušao.
Katkad bi mi, neminovno, darovao časopise utrobnih realista. Ni u
jednom nije bilo njegovih pjesama. Zapravo, kad mi je palo na pamet
spomenuti ga Zarcu, imao sam tek dva uratka Božanske Kože, oba
neobjavljena. Jedan je bio patvorina neke loše Ginsbergove pjesme, a drugi
čudnovata pjesma u prozi koju Torri ne bi pokudio, gdje nejasno govori o
hotelima i bitkama, a mislio sam da je nadahnuta mnome.
Noć prije susreta sa Zarcom jedva sam uspio zaspati. Osjećao sam se kao
meksička Julija, uhvaćena u potmuloj borbi između Montecchija i
Capulettija. Moja je veza s Božanskom Kožom bila tajna, barem koliko je
ovisilo o meni. Ne želim time reći da nitko od mojih prijatelja nije znao za
moju homoseksualnost, koju nisam isticao ali ni krio. No nisu znali da

222
ljubujem s jednim utrobnim realistom, iako vrlo različitim od ostalih. Kako
će Albertito Moore primiti vijest da sam Božansku Kožu predložio za
antologiju? Što će misliti Pepín Morado? Hoće li Adolfito Olmo vjerovati da
sam poludjela? A Ismael Humberto, tako hladan i ironičan, naizgled tako
iznad svega, neće li moj prijedlog doživjeti kao izdaju?
Pa sam se, kad sam otišao k njemu i pokazao mu one dvije pjesme što
sam ih čuvao kao blago, već bio pripravio na svakojaka pitanja. A tako je i
bilo, jer Zarco nije glup i učas je shvatio da je moj protégé, takoreći,
odmetnik. Srećom (Zarco nije glup, ali nije ni Bog), nije ga povezao s
utrobnim realistima.
Zdušno sam se borio za pjesmu u prozi Božanske Kože. Rekoh mu,
budući da ionako nije strog u pogledu broja pjesnika, zar je važno uvrsti li i
djelce mog prijatelja? Antologičar bijaše neumoljiv. Kanio je predstaviti više
od dvjesto mladih pjesnika, većinu tek s jednim radom, no ne i Božansku
Kožu.
Odjednom me upita kako se moj štićenik zove. Ne znam, dahnuh
iscrpljen i posramljen.
Kada sam iznova vidio Božansku Kožu, spomenuh mu, u trenutku
slabosti, svoje uzaludno nastojanje da ga ubacim u predstojeću Zarcovu
knjigu. U pogledu mu zablista nešto slično zahvalnosti. Potom je upitao jesu
li u Zarcovu antologiju uvršteni Pancho i Moctezuma Rodríguez. Ne,
odgovorih, mislim da nisu. A Jacinto Requena i Rafael Barrios? Ni oni. A
Maríja i Angélica Font? Ne. A Ernesto San Epifanio? Odmahnuh glavom,
iako u biti nisam znao, to ime nije mi zvučalo nimalo poznato. A Ulises
Lima? Upro sam pogled u njegove tamne oči i rekao ne. Onda je bolje da ni
mene nema, zaključio je.

***

Angélica Font, Calle Colima, Colonia Condesa, Ciudad de México, travanj

1979. Potkraj 1977. odveli su Ernesta San Epifanija u bolnicu da mu probuše
lubanju i izrežu aneurizmu iz mozga. No tjedan poslije morali su ga opet
otvoriti, jer čini se da su zaboravili nešto u njegovoj glavi. Liječnici su
polagali vrlo malo nade u taj drugi zahvat. Ako ga ne operiraju, umrijet će, a
umrijet će ako ga i operiraju, ali izgledi će mu biti mrvicu bolji. Tako sam to
shvatila i ja sam bila jedina koja je sve vrijeme bila uz njega. Ja i njegova
majka, iako se njegova majka nekako ne računa, jer su je njezini dnevni

223
posjeti bolnici pretvorili u nevidljivu ženu: kad bi se pojavila, bila je tako
tiha da se, iako bi stupila u sobu i čak sjela uz postelju, doimalo kao da u biti
nije prešla prag, kao da nikako da dokraja prijeđe prag, sićušan lik uokviren
bijelim otvorom vrata.
Dva-tri puta došla je i moja sestra María. I Juanito Dávila, alias El
Johnny, posljednja Ernestova ljubav. Ostalo su bili braća, tete, osobe koje
nisam poznavala, povezane s mojim prijateljem najčudnovatijim sponama
srodstva.
Nije ga posjetio nijedan pisac, nijedan pjesnik, nijedan bivši ljubavnik.
Druga je operacija trajala duže od pet sati. Zaspala sam u čekaonici i
sanjala Lauru Damián. Laura je došla po Ernesta i potom su šetali
eukaliptusovom šumom. Ne znam postoje li eukaliptusove šume, jer nikad
nisam bila ni u jednoj, ali ta iz mog sna bijaše jeziva. Lišće je bilo srebrnasto
i, kad bi mi okrznulo ruke, ostavljalo je tamne, ljepljive tragove. Tlo bijaše
meko, poput saga iglica u borovoj šumi, iako je šuma iz mog sna bila šuma
eukaliptusa. Sva debla, bez iznimke, bijahu trula i širila su nepodnošljiv
smrad.
Probudila sam se u pustoj čekaonici i briznula u plač. Kako je moguće da
Ernesto San Epifanio umire sam u jednoj bolnici DF-a? Kako je moguće da
sam jedino ja ondje i čekam da mi netko kaže je li umro ili je preživio taj
užasan zahvat? Mislim da sam poslije opet zaspala. Kad sam se probudila,
Ernestova je majka bila pored mene i nešto mrmljala. Nisam odmah shvatila
da samo moli. Zatim je došla bolničarka i rekla da je sve u redu. Operacija je
uspjela.
Nekoliko dana poslije Ernesta su otpustili i vratio se doma. Nikad prije
nisam bila ondje, uvijek smo se viđali kod mene ili kod drugih prijatelja. No
otada sam ga posjećivala kod kuće.
Prvih dana nije čak ni govorio. Gledao je i treptao, ali nije govorio. A
činilo se i da ne čuje. Ipak, liječnik nam je savjetovao neka mu govorimo,
neka se ophodimo kao da se ništa nije dogodilo. Poslušala sam ga. Prvog
dana potražih na polici knjigu za koju sam pouzdano znala da je voli i počeh
mu je čitati naglas. Bilo je to Valéryjevo Momarsko groblje, no on baš ničim
nije pokazao da ga prepoznaje. Ja sam čitala, a on je gledao strop ili zidove
ili moje lice, i njegova duša nije bila tamo. Onda sam mu čitala zbirku
pjesama Salvadora Nova i zbilo se isto. Njegova je majka ušla u sobu i
taknula mi rame. Ne zamarajte se, gospođice, reče mi.
Ipak, malo-pomalo, počeo je razabirati zvukove, tijela. Jednog me dana
prepozna. Angélica, reče, i nasmiješi se. Nikad nisam vidjela tako strašan,

224
tako potresan, tako izobličen osmijeh. Rasplakala sam se. On nije opazio da
plačem i dalje se smiješio. Izgledao je poput kostura. Brazgotine na lubanji
još mu nije prekrila kosa, koja je rasla očajno sporo.
Nedugo poslije je progovorio. Imao je slabašan, piskav glas, poput flaute,
koji je s vremenom postao ugođeniji, iako ne manje piskav, u svakom
slučaju, to nije bio Ernestov glas, u to sam sigurna, zvučao je kao glas
slaboumna dječaka, neuka dječaka na samrti. Njegov je rječnik bio
ograničen. Teško se prisjećao imena nekih stvari.
Jednog me poslijepodneva njegova majka dočeka na vratima i odvede u
svoju sobu, zahvaćena uzbuđenjem koje isprva pripisah pogoršanju
Ernestova zdravlja. No ona je treptala od radosti. Izliječio se, reče mi. Nisam
je razumjela, pomislih da govori o sinovu glasu ili da mu se razbistrio um.
Od čega se izliječio?, upitah, pokušavajući osloboditi ruke. Smela se, ali na
kraju mi je morala reći. Ernesto više nije mucek, gospođice. Više nije što?
Uto u sobu uđe otac i, zapitavši nas što ondje radimo, izjavi da je njegov sin
konačno izliječen od homoseksualnosti. Nije se poslužio tim riječima, a ja
radije nisam odgovorila i u hipu izađoh iz te užasne sobe. No, prije negoli
ću ući k Ernestu, čuh kako njegova majka govori: svako zlo za neko dobro.
Dakako, Ernesto je još uvijek bio homoseksualac, iako se katkad nije baš
sjećao što je to. Spolnost je za nj postala nešto daleko, za što je znao da je
nježno ili uzbudljivo, ali daleko. Jednog me je dana nazvao Juanito Davila i
kazao da odlazi na sjever, raditi, i da pozdravim Ernesta jer on nema srca
reći mu zbogom. Otada u njegovu životu više nije bilo ljubavnika. Glas mu
se malko promijenio, ne dovoljno: nije govorio, piskutao je ili cvilio, i u tim
bi se trenucima svi, osim njegove majke i mene, njegov otac i susjedi koji su
se nizali bez kraja i konca, razbježali, što je u biti predstavljalo olakšanje, i to
toliko da jednom čak pomislih kako Ernesto hotimice pišti, ne bi li rastjerao
onu groznu uljudnost.
Kako su mjeseci prolazili i ja sam prorijedila posjete. Ako sam spočetka
svaki dan odlazila k njemu, otkad je počeo govoriti i šetati po hodniku,
navraćala sam sve rjeđe. No svake bih ga večeri, gdje god bila, nazvala.
Vodili smo sulude razgovore. Katkad bih ja govorila kao navijena,
pripovijedala mu istinite zgode, ali koje bi me jedva i dodirnule, o
profinjenom meksičkom životu (jedan oblik zaborava da živimo u Meksiku)
koji sam tada počela upoznavati, o tulumima i drogama koje sam kušala, o
muškarcima s kojima sam spavala, a katkad je govorio on, čitao mi vijesti
koje je tog dana izrezao iz novina (nova sklonost, koju su vjerojatno
potaknuli terapeuti, tko zna), pričao mi što je jeo, tko ga je posjetio, nešto što

225
je kazala njegova majka, a što bi ostavio za kraj. Jedne mu večeri rekoh da je
Ismael Humberto Zarco uvrstio njegovu pjesmu u antologiju koja je upravo
izašla. Koju pjesmu?, upita taj glas ptičice i žileta koji mi je parao dušu.
Imala sam knjigu kod sebe. Rekoh mu. Tu sam pjesmu ja napisao?, upitao je.
Povjerovah da se šali, ne znam zašto, možda zbog glasa, neuobičajeno
dubljeg. Njegove su šale bile takve, bezazlene, gotovo nerazlučive od
ostatka govora. Ali nije se šalio. Tog tjedna izvukla sam odnekud vremena i
posjetila ga. Jedan prijatelj, nov prijatelj, odvezao me je do njegove kuće, ali
nisam htjela da uđe, čekaj me tu, rekoh, ova je četvrt opasna i mogli bismo
ostati bez auta. Začudio se, ali nije ništa rekao, dotad sam ja već zaslužila
glas čudakinje u krugovima gdje sam se kretala. A usto sam imala pravo:
Ernestova se četvrt u posljednje vrijeme srozala. Kao da su se posljedice
njegove operacije nazirale u ulicama, u ljudima bez posla, u sitnim
lopovima koji bi se ondje sunčali u sedam poslijepodne, poput zombija (ili
poput glasnika bez poruke ili s neprevedivom porukom), nagonski spremni
utuci još jedan suton u DF-u.
Naravno, Ernesto je jedva obratio pozornost knjizi. Potražio je svoju
pjesmu, rekao ah, ne znam je li je odjednom prepoznajući ili obuzet
čuđenjem, a onda mi poče pričati ono isto što mi je govorio telefonski.
Sišavši, zatekla sam prijatelja kako puši pored kola. Upitah ga je li se što
dogodilo. Ništa, odgovori, mirno je kao na groblju. No zacijelo nije bilo tako
mirno jer bio je raskuštran i ruke su mu drhtale.
Ernesta više nikad nisam vidjela.
Jedne me je večeri nazvao i odrecitirao mi neku pjesmu Richarda Belfera.
Jedne sam ga večeri ja nazvala, iz Los Angélesa, i rekla mu da spavam s
kazališnim redateljem Franciscom Segurom, alias La Viejom Segurom, koji
je barem dvadeset godina stariji od mene. Kako uzbudljivo, reče Ernesto. La
Vieja je sigurno vrlo pametan. Darovit je, ne pametan, odvratih. Koja je
razlika? Razmišljala sam o odgovoru, a on ga je čekao, i načas oboje
utihnusmo. Voljela bih biti s tobom, rekoh mu na kraju. I ja s tobom,
odgovori njegov ptičji glas iz druge dimenzije. Nekoliko dana poslije
nazvala je njegova majka i kazala mi da je umro. Lijepa smrt, dok se sunčao
u naslonjaču. Usnuo je poput anđelka. U koliko je sati umro?, upitah. Oko
pet, poslije ručka.
Od njegovih starih prijatelja jedino sam ja bila na sprovodu, na jednom
od šarenih groblja u sjevernome dijelu grada. Nisam vidjela nijednog
pjesnika, nijednog bivšeg ljubavnika, nijednog urednika književnih časopisa.
Mnogo rođaka i obiteljskih prijatelja i možda sve susjede. Prije izlaska iz

226
groblja prišla su mi dva momka i htjela me nekamo odvesti. Pomislih da će
me silovati. Tek tad osjetih bijes i bol zbog Ernestove smrti. Izvukla sam iz
torbice skakavac i rekla im: ubit ću vas, gadovi. Šmugnuli su, a ja sam jurila
za njima niz dvije-tri grobljanske staze. Kad sam najzad stala, pojavila se
nova pogrebna povorka. Spremila sam nož i gledala kako, s kojim marom,
podižu lijes u nišu. Mislim da je bilo dijete. No ne bih se mogla zakleti.
Onda sam napustila groblje i otišla s prijateljem na piće u središte grada.

227
10
Norman Bolzman, sjedeći na klupi u perivoju Edith Wolfson, Tel Aviv,
listopad 1979. Oduvijek sam bio osjetljiv na tuđu bol, oduvijek sam nastojao
razumjeti bol drugih ljudi. Židov sam, meksički Židov, i poznajem povijest
svoja dva naroda. Mislim da je time sve rečeno. Ne kanim se opravdavati.
Samo želim ispripovjediti jednu priču i možda proniknuti u njezine tajne
pokretače, one kojih prije nisam bio svjestan, a sada me tište. Ipak, priča će
biti zamršenija nego što bih htio. I moja će uloga u njoj, poput čestice
prašine, lelujati između svjetla i tame, između smijeha i suza, baš kao kakva
meksička sapunica ili jidiš melodrama.
Sve je počelo u veljači prošle godine, u sivo poslijepodne, tanko poput
mrtvačkog pokrova, što katkad potrese nebo Tel Aviva. Netko je pozvonio
na vrata našeg stančića u Ulici Hashomer. Otvorio sam i ugledao pjesnika
Ulisesa Limu, vođu samozvanih utrobnih realista. Ne mogu reći da sam ga
poznavao, zapravo, sreo sam ga tek jednom, ali Claudia je često pričala o
njemu i Daniel mi je kojiput čitao njegove pjesme. No književnost mi nije
jača strana i vjerojatno nisam umio cijeniti vrijednost njegovih stihova. U
svakom slučaju, čovjek koji je stajao preda mnom nije izgledao kao pjesnik,
prije kao prosjak.
Nismo dobro započeli, priznajem. Claudia i Daniel bili su na fakultetu a
ja sam morao učiti, pa ga pustih unutra, ponudih ga šalicom čaja i potom se
zatvorih u svoju sobu. Načas mi se učini da se sve vraća u uobičajeno stanje,
uronio sam u filozofe marburške škole (Natorp, Cohen, Cassirer, Lange) i u
neka tumačenja djela Salomona Maimona89 , što su neizravno podrivala ove
prve. Ali nakon nekog vremena, možda dvadeset minuta ili čak dva sata
poslije, iščeznule su mi sve misli i usred te praznine počelo se ocrtavati lice
Ulisesa Lime, lice došljaka, i iako je u mom umu sve bilo bijelo, podugo (ali
koliko dugo?, ne znam) nisam mogao razabrati njegove crte, kao da je
Ulisesovo lice, mjesto da ga ta bjelina osvijetli, tamnjelo.
Kad sam izašao, spavao je ispružen na kauču. Neko sam ga vrijeme

228
gledao. Onda se vratih u sobu i pokušah se usredotočiti na učenje. Uzalud.
Bolje bi bilo da sam otišao van, no učini mi se da ga ne bih smio ostaviti
samog. Pomislih ga probuditi. Pomislih da bih se možda trebao ugledati u
njega i sam leći, ali bojao sam se ili stidio, ne znam koje. Na kraju sam uzeo
jednu knjigu s police, Natorpovu, Religija unutar granica čovječnosti i sjeo u
naslonjač sučelice njemu.
Oko deset su stigli Claudia i Daniel. Meni su obje noge utrnule i boljelo
me je cijelo tijelo, a što je još gore, nisam razumio ni riječ od pročitanog, no
kad sam ih vidio na vratima, bijah dovoljno priseban da ih upozorim neka
budu tiho, ne znam zašto, jer nisam htio da se Ulises probudi prije nego što
Claudia i ja porazgovaramo, ili jer sam se već navikao čuti tek pravilan
ritam njegova disanja u snu. Ali sve uzalud, jer kada je, nakon časka
oklijevanja, otkrila Ulisesa na kauču, Claudia uzvikne carajo ili bolas ili
cámara ili chale, jer iako se rodila u Argentini i došla u Meksiko tek u
šesnaestoj, Claudia se u duši uvijek osjećala kao Meksikanka ili bar tako
kaže, tko će ga znati. I nato se Ulises probudi i vidje je kako mu se smiješi ni
pola metra dalje, a zatim Daniela koji se isto smiješio, kakva li iznenađenja.
U njegovu čast večerali smo vani. Ja sam prvo rekao da ne mogu ići, da
moram završiti s marburškom školom, no Claudia mi nije dala, ni govora,
Normane, nemojmo opet. Unatoč mojoj bojazni, večera je ispala vesela.
Ulises nam je pripovijedao o svojim pustolovinama i svi smo se smijali, ili
bolje reći, pripovijedao je Claudiji o svojim pustolovinama, ali tako
očaravajuće da smo se, iako su u biti bile tužne, svi smijali, a to je najbolje
što se u takvim prigodama može učiniti. Poslije smo prošetali do kuće, po
Arlozorovu, dišući punim plućima, Daniel i ja naprijed, prilično naprijed,
Claudia i Ulises otraga, razgovarajući, kao da su iznova u DF-u i imaju sve
vrijeme svijeta. A kad mi je Daniel kazao da ne idem tako brzo, čemu tolika
žurba, u hipu sam promijenio temu, upitah ga kako je proveo dan, rekoh
mu prvo čega sam se sjetio o ludom Salomonu Maimonu, ne bih li kako
odgodio čas koji se bližio i ulijevao mi strah. Najradije bih te večeri bio
pobjegao, kamo sreće da jesam.
Vrativši se, još smo imali vremena popiti čaj. Onda nas Daniel sve troje
pogleda i reče da ide spavati. Kad su se vrata zatvorila za njim, rekao sam
isto i otišao u svoju sobu. Izvaljen na postelji, u mraku, slušao sam kako
Claudia i Ulises razgovaraju. Zatim se vrata otvoriše, Claudia upali svjetlo,
upita me imam li sutra predavanja i počne se svlačiti. Upitah je gdje je
Ulises Lima. Spava na kauču. Što si mu rekla? Ništa, odgovori mi. Onda sam
se i ja svukao, legao i čvrsto sklopio oči.

229
 Iduća dva tjedna vladao je kod nas nov poredak. Barem sam ga tako ja
doživio, uzbunjen sitnim pojedinostima koje prije možda nisam zamjećivao.
Claudia, koja se prvih dana trudila ne obazirati se na novonastalo stanje,
na kraju se suočila sa stvarnošću i rekla da se osjeća zagušeno. Ujutro
drugog dana boravka kod nas, dok je Claudia prala zube, Ulises joj je izjavio
ljubav. Odgovorila je da zna da je voli. Došao sam ovamo zbog tebe, reče joj
on, došao sam jer te volim. Claudia odgovori da joj je mogao napisati pismo.
Ulisesu se taj odgovor učini vrlo poticajan i napisao je Claudiji pjesmu koju
joj je pročitao za objedom. Pokušao sam tiho ustati od stola, jer nisam je htio
čuti, ali Claudia me zamoli da ostanem, kao i Daniela. Pjesma je zapravo bila
niz ulomaka o sredozemnu gradu, Tel Avivu, bit će, i o nekom skitnici ili
pjesniku ubogaru. Zvučala mi je divno i to sam i rekao. Daniel se složio.
Claudia je koji trenutak šutjela, zamišljena izraza lica, a onda reče zbilja, da
barem ja umijem pisati tako lijepe pjesme. Načas pomislih da će se sve
izgladiti, da ćemo moći svi biti u miru i ponudih se da odem po vino. Ali
Claudia reče da sutra mora rano biti na faksu i deset minuta poslije već se
zatvorila u sobu. Ulises, Daniel i ja razgovarali smo neko vrijeme, popili još
po šalicu čaja, a zatim otišli leći. Probudio sam se oko tri da odem na zahod
i, prolazeći na prstima kroz boravak, čuh kako Ulises plače. Ne vjerujem da
me je opazio. Mislim da je ležao potrbuške, vidio sam tek nejasnu priliku na
kauču, spodobu prekritu dekom i starim kaputom, kup mesa, sjenu što se
žalostivo potresala.
Nisam rekao Claudiji. Zapravo, tih sam joj dana prvi put počeo
prešućivati, tajiti dijelove priče, lagati. Što se tiče naše studentske
svagdašnjice, za Claudiju se ona nije ni za dlaku promijenila, a ako i jest,
svojski se trudila da to ne pokaže. U početku Ulisesova boravka u Tel Avivu
većinom mu je pravio društvo Daniel, no nakon dva-tri tjedna morao je opet
prionuti uz knjigu ako nije htio pasti na ispitima. Malo-pomalo, i ja sam mu
jedini ostao na raspolaganju. Ali bio sam zaokupljen neokantovstvom,
marburškom školom, Salomonom Maimonom, i hvatala me je omaglica jer
bih svake noći, kad bih pošao mokriti, zatekao Ulisesa kako plače u mraku, a
to i nije bilo najgore, najgore je bilo što bih katkad pomislio: noćas ću ga
vidjeti kako plače, to jest, vidjet ću mu lice, jer dotad sam ga samo čuo, a tko
mi može jamčiti da čujem plač, a ne, recimo, stenjanje nekog tko drka? I kad
bih pomislio da ću mu vidjeti lice, zamišljao bih ga kako se diže u tami, lice
obliveno suzama, obasjano mjesečinom što dopire kroz prozore boravka. I to
lice bijaše toliko očajno da bi mi već od časa kad bih sjeo u postelji, u mraku,
osjećajući Claudiju pored sebe, njeno hrapavo disanje, duša oteščala kao da

230
se na nju svalila stijena i samom bi mi došlo da zaplačem. I katkad bih dugo
tako sjedio, susprežući poriv za mokrenjem, susprežući poriv za plačem, sve
iz straha da će se te noći njegovo lice dići u tmini i ja ću ga vidjeti.
A da ne spominjem seks, svoj spolni život, koji je, otkad je Ulises
prekoračio prag, otišao k vragu. Jednostavno nisam mogao. Odnosno, jesam,
ali nisam htio. Prvi put kad smo pokušali, mislim da treće noći, Claudia je
upitala što mi je. Ništa mi nije, rekoh, zašto pitaš? Jer si tih kao mrtvac. A
tako sam se i osjećao, ne kao mrtvac, već kao nevoljki posjetilac svijeta
mrtvih. Morao sam biti tiho. Ne stenjati, ne vikati, ne uzdisati, svršiti krajnje
obzirno. I čak je Claudijino stenjanje, koje me je prije toliko uzbuđivalo, tih
dana postalo nepodnošljivo. Izludilo bi me (iako sam uvijek dobro pazio da
to ne pokažem), vrijeđalo mi uho i nastojao sam ga prigušiti poklapajući joj
usta dlanom ili poljupcem. Riječju, vođenje ljubavi pretvorilo se u mučenje i
nakon trećeg ili četvrtog iskustva svim sam ga se silama trudio izbjeći ili
odgoditi. Uvijek bih posljednji legao. Ostao bih s Ulisesom (kome, pak, kao
da se nikad nije spavalo) i razgovarali bismo o čemu god. Zamolio bih ga da
mi pročita što je tog dana napisao, ne mareći jesu li to pjesme iz kojih vrišti
ljubav što je osjeća prema Claudiji. Ipak su mi se sviđale. Jasno, draže su mi
bile druge, one u kojima govori o novim stvarima što ih je otkrivao za svojih
lutanja po Tel Avivu, po Giv’at Rokachu, po Har Shalomu, po starim lučkim
uličicama Jaffe, po sveučilišnom kampusu ili po perivoju Yarkonu, ili one u
kojima se prisjeća Meksika, DF-a, tako dalekih, ili one koje jesu ili su meni
zvučale kao istraživanje oblika. Sve, osim onih o Claudiji. Ali ne zbog mene,
ne jer bi mogle povrijediti mene, ili nju, nego jer sam htio izbjeći blizinu
njegove boli, njegove magareće tvrdoglavosti, njegove strašne gluposti. Jedne
sam mu večeri rekao. Upitao sam ga: Ulises, zašto si to radiš? Hinio je da me
ne čuje, pogledao me ispod oka (i usto na takav način da se, među sto ili više
strelovitih misli, sjetih pogleda psa kojeg sam imao kao mali, dok sam živio
u Coloniji Polanco, i koga su moji roditelji dali uspavati jer ga je odjednom
spopalo gristi ljude) i onda nastavio govoriti, kao da se nisam ni oglasio.
Te sam noći vodio ljubav s usnulom Claudijom i stenjao sam i vikao kad
sam konačno dosegao stanje prave uzbuđenosti, što nije bilo lako.
A bijaše tu i pitanje novca. Claudia, Daniel i ja smo, kao studenti,
dobivali od roditelja mjesečnu potporu. U Danielovu slučaju svota je jedva
dostajala za život. U Claudijinu slučaju bila je obilnija. Moja je bila po
sredini. Kad bismo sve stavili na kup, mogli smo plaćati stan, studij, hranu i
ići u kino ili kazalište ili kupovati knjige na španjolskom u Knjižari
Cervantes, u Ulici Zamenhof. Ali Ulisesov je dolazak sve poremetio, jer je ni

231
tjedan poslije ostao gotovo bez ičega i odjednom smo, kako kažu sociolozi,
morali hraniti još jedna usta. Ipak, s moje strane nije bilo problema, bio sam
voljan odreći se nekih užitaka. Kao ni s Danielove, iako je on i dalje živio
posve jednako kao prije. Claudia je, tko bi to rekao, bila ta koja se pobunila.
Isprva je tome pristupila hladno i razborito. Jedne je večeri kazala Ulisesu
da treba potražiti posao ili zamoliti neka mu novac pošalju iz Meksika.
Sjećam se da ju je pogledao s nakrivljenim smiješkom i zatim odgovorio da
će potražiti posao. Sutradan ga, nakon večere, Claudia upita je li ga našao.
Još ne, reče joj Ulises. Pa jesi li ga tražio? Ulises je prao posuđe i nije se
okrenuo kad je odgovorio da jest, da ga je tražio, ali uzalud. Sjedio sam na
čelu stola i mogao sam mu postrance vidjeti lice, i učinilo mi se da se smiješi.
Jebemti, pomislih, smiješi se, smiješi se od šušte sreće. Kao da mu je Claudia
žena, zahtjevna žena, žena koja se brine da joj muž radi, i to mu se sviđa. Te
sam noći rekao Claudiji neka ga pusti na miru, već mu je dovoljno teško da
bi ga još ona gnjavila. A i kakav posao može naći u Tel Avivu? kao
građevinski radnik? nosač na tržnici? perač suda? Ma, što ti znaš, odrezala
je.
Priča se, naravno, ponovila iduće večeri, pa iduće, i Claudia se ponašala
sve bezobzirnije, progonila ga je, podbadala, tjerala pred zid, a Ulises je
vazda jednako odgovarao, smiren, pomiren, sretan, da, kad god smo mi na
predavanju, on ide tražiti posao, svagdje se raspituje, ali ne uspijeva ništa
naći, iako će, jasno, sutra iznova pokušati. I došli smo dotle da bi nakon
večere Claudia rasprostrla novine na stolu i tražila poslovne ponude,
bilježila ih na papir, tumačila Ulisesu kamo treba ići, kojim autobusom ili
kojim prečacom, jer nije uvijek imao za vožnju, a Claudia je govorila da mu
ne treba dati jer on voli hodati, a kad bismo Daniel i ja uzviknuli pa kako će
hodati do Ha’Argazima, primjerice, ili do Ulice Yoreh, ili do Petah Tikve ili
Rosh Ha’ayina, gdje su tražili zidare, pričala bi nam (pred njim, koji bi je
gledao i smiješio se poput izmlaćena muža, ali ipak muža) o njegovu
lunjanju po DF-u, gdje je znao pješačiti, i to noću, od UNAM-a do Ciudada
Satélite, što je gotovo kao s kraja na kraj Izraela. I svaki je dan bilo sve gore.
Ulises više nije imao ni kinte, niti posao, a jedne je večeri Claudia stigla
bijesna kao ris, govoreći da ga je njena prijateljica Isabel Gorkin vidjela kako
spava na Tel Avivu Sjever, željezničkom kolodvoru, ili prosi po Aveniji
Hamelech George i po Gan Meiru, i onda reče da je to nedopustivo, s
izvjesnim prizvukom u riječi nedopustivo, kao da je prositi u DF-u u redu,
ali ne i u Tel Avivu, a najgore je bilo što je to rekla Danielu i meni, a pred
Ulisesom, koji je sjedio za stolom, slušajući kao da je nevidljiv, i na kraju

232
ustvrdi da nam Ulises laže, da i ne pomišlja tražiti posao i da što ćemo sad.
Te je večeri Daniel otišao leći ranije nego inače, a i ja sam se začas poveo
za njegovim primjerom, no nisam se uputio u sobu (sobu koju dijelim s
Claudijom) nego van, besciljno šetati i slobodno disati, daleko od te harpije
u koju sam zaljubljen. Vratio sam se oko ponoći i, otvorivši vrata, čuh
glazbu, jednu pjesmu Cata Stevensa koju Claudia silno voli, i zatim glasove.
Nešto u njima navelo me je da stanem i ne odem u boravak. Bijahu to
Claudijin i onda Ulisesov glas, ali ne njihovi prirodni, svagdašnji glasovi,
barem ne Claudijin svagdašnji glas. Uskoro shvatih da čitaju pjesme. Slušali
su Cata Stevensa i čitali kratke pjesme, suhe i tužne, jasne i dvosmislene,
polagane i hitre poput munje, pjesme o mački koja se umiljava oko
Baudelaireovih nogu i o mački, možda toj istoj, koja se umiljava oko nogu
Ludnice! (Poslije sam doznao da su to pjesme Richarda Brautigana u
Ulisesovu prijevodu.) Kad sam ušao u boravak, Ulises podigne glavu i
nasmiješi se. Bez riječi sam sjeo pored njih, smotao cigaretu i zamolio ih da
nastave. Već u postelji, upitah Claudiju što se dogodilo. Katkad me taj Ulises
izbezumi, to je sve, reče mi.
Tjedan poslije Ulises je otišao iz Tel Aviva. Claudia je na rastanku pustila
koju suzu i onda je dugo ostala u kupaonici. Jedne večeri, ni tri dana poslije,
nazvao nas je iz kibuca Walter Scholem. Neki Danielov bratić, isto
Meksikanac, živi ondje i ljudi iz kibuca su ga primili. Rekao je da radi u
tvornici maslinova ulja. Kako ti je tamo?, upita ga Claudia. Ne baš dobro,
odgovori Ulises, dosadno je. Nedugo zatim nazvao je Danielov bratić i
kazao da je Ulises izbačen. Zašto? Jer nije htio raditi. Umalo je zbog njega
izbio požar. I gdje je sada?, upita Daniel, ali njegov bratić pojma nije imao, u
biti, zato i zove, da sazna gdje je i da mu naplati sto dolara koje duguje
upravi. Idućih smo večeri iščekivali njegov dolazak, ali Ulises se nije
pojavio. No stiglo je njegovo pismo iz Jeruzalema. Kunem se majkom ili
čime već da je bilo posve nečitljivo. Sama činjenica da smo ga primili
nesumnjiv je dokaz izvrsnosti izraelske poštanske službe. Bilo je naslovljeno
na Claudiju, ali broj našeg stana nije bio točan, a u imenu ulice kočile su se
tri pravopisne pogreške, pravi rekord. To izvana. Iznutra je išlo nagore.
Pismo je, kako rekoh, bilo nemoguće pročitati, iako bijaše na španjolskom ili
smo barem taj zaključak izveli Daniel i ja. No jednako je moglo biti na
aramejskom. O tome, o aramejskom, sjećam se nečeg zanimljivog. Te večeri,
dok smo se Daniel i ja trsili odgonetnuti pismo, Claudia, koja, zirnuvši na nj,
nije pokazala nimalo znatiželje da čuje o čemu je, kazala nam je priču koju
joj je davno ispripovjedio Ulises, dok su još oboje živjeli u DF-u. Prema

233
Ulisesu, reče Claudia, ona slavna Isusova prispodoba, o bogatašu, devi i ušici
igle, mogla bi biti plod pisarske pogreške. Na grčkom, reče Claudia da je
rekao Ulises (ali otkad Ulises zna grčki?), postojala je riječ káundos, deva, ali
se η (eta) čitalo gotovo kao i, a i riječ káuidos, konop, ličina, debelo uže, gdje
se ί (iota) čita i. Pa se, kako su Matej i Luka polazili od Markova evanđelja,
zapitao nije li izvor moguće pogreške ili omaške u njemu ili u nekom
potonjem prepisivaču. Jedino što se može prigovoriti, kazao joj je Ulises, jest
da bi Luka, dobar poznavalac grčkog, ispravio pogrešku. Pa ipak, Luka je
poznavao grčki, ali ne i židovski svijet, i vjerojatno je pretpostavio da je
“deva” koja prolazi ili ne prolazi kroz ušicu igle izreka hebrejskog ili
aramejskog podrijetla. No zanimljivo je, prema Ulisesu, da postoji još jedan
moguć izvor pogreške: prema Herr Professoru Pinchasu Lapideu (ala
imenca, primijeti Claudia), s Frankfurtskog sveučilišta, stručnjaku za
hebrejski i aramejski, u galilejskom je aramejskom bilo poslovica s imenicom
gamta, brodski konop, a ako se koji njezin suglasnik nemarno napiše, što je
čest slučaj u hebrejskim i aramejskim rukopisima, lako ju je pročitati kao
gamal, deva, osobito ima li se na umu da se u pisanju starog aramejskog i
hebrejskog samoglasnici ne bilježe, već moraju biti “naslućeni”. A što nas
vodi, reče Claudia da je rekao Ulises, do manje pjesničke i stvarnije
prispodobe. Lakše je brodskom konopu ili debelom užetu proći kroz ušice
iglene nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje. I koja mu je prispodoba draža?,
upita Daniel. Obojica smo znali odgovor, no čekali smo da ga Claudia kaže.
Ona s pogreškom, naravno.
Tjedan poslije stigla nam je razglednica iz Hebrona. I potom druga s
obala Mrtvoga mora. I potom treća, iz Elata u kojoj je napisao da radi kao
konobar u nekom hotelu. Poslije dugo nismo ništa čuli o njemu. U duši sam
znao da mu konobarski posao neće potrajati, a i da lutanje po Izraelu bez
dolara u džepu katkad može biti opasno, ali nisam to spominjao Claudiji i
Danielu, iako su vjerojatno i oni znali. Katkad bismo za večerom razgovarali
o njemu. Tko zna kako mu je u Elatu?, rekla bi Claudia. Divno li je biti u
Elatu!, dodao bi Daniel. Mogli bismo ga posjetiti idući vikend, predložio bih.
I smjesta bismo skrenuli razgovor na drugo. U to sam vrijeme čitao
Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus i sve što sam vidio ili činio
samo mi je ukazivalo na moju ranjivost. Sjećam se da sam se razbolio i
proveo nekoliko dana u postelji, i da mi je Claudia, uvijek tako pronicljiva,
oduzela Tractatus i skrila ga u Danielovoj sobi, a zauzvrat mi dala jedan od
romana koje ona voli čitati, Beskrajnu ružu, nekog Francuza po imenu JL M.

234
G. Arcimboldi.
Jednom sam, za večerom, mislio na Ulisesa i gotovo neopazice prosuzio.
Što ti je?, upita me Claudia. Odgovorih da Ulises, oboli li, neće imati nikog
tko bi brinuo o njemu, kao što ona i Daniel brinu o meni. Zahvalio sam im i
onda zaridao. Ulises je jak kao... vepar, bubne Claudia i Daniel se nasmije.
Claudijina me primjedba, ta usporedba, povrijedi i upitah je zar je postala
posve bešćutna. Ona je šutke ustala pripraviti mi čaj s medom. Osudili smo
Ulisesa na Pustinju!, uzviknuh. Čuh, dok mi je Daniel govorio neka ne
pretjerujem, kako žlica u Claudijinoj ruci zvecka, vrteći tekućinu i med, i
više nisam mogao, zamolio sam je, preklinjao neka me pogleda dok joj
govorim, jer govorim njoj, a ne Danielu, jer želim da mi ona objasni i pruži
utjehu, a ne Daniel. I tad se okrenula, stavila čaj preda me, sjela na svoje
staro mjesto i rekla što hoćeš da ti kažem, čini mi se da buncaš, od tolike
filozofije već ti se muti pamet. A Daniel izvali uf, da, mano, u zadnja dva
tjedna progutao si Wittgensteina, Bergsona, Keyserlinga (stvarno ne znam
kako ga podnosiš), Pica de la Mirandolu, onog Louisa Claudea (mislio je na
Louisa Claudea de Saint-Martina, autora Čovjeka volje), ludog rasista Otta
Weiningera i tko zna koga sve ne. A moj roman nisi ni taknuo, podcrta
Claudia. Tu sam pogriješio i upitao je kako može biti tako bešćutna. Kad me
je pogledala, shvatih da sam zeznuo, no već je bilo kasno. Cijela je soba
zadrhtala kada je Claudia progovorila. Rekla je da joj to više nikad ne
kažem. Da ćemo, idući put kad to čuje, raskrstiti. Rekla je da nije znak
bešćutnosti ne brinuti odveć za ludorije Ulisesa Lime. Rekla je da je njezin
stariji brat ubijen u Argentini, a možda je prije bio mučen, i da to jest
ozbiljno. Da se njezin stariji brat borio u redovima ERP-a90 i vjerovao u
Američku revoluciju, i da je to vrlo ozbiljno. A i da bi ona i njena obitelj, da
su bili u Argentini u vrijeme vojnog udara91 sada možda bili mrtvi. Kazala
je sve to i onda briznula u plač. Već nas je dvoje, rekoh joj. Nismo se zagrlili,
kako bih želio, ali pružili smo si ruku ispod stola, a zatim Daniel predloži da
odemo u šetnju, no Claudia reče da sam ja još bolestan, bedak, da ćemo
popiti malo čaja a onda svi u krpe.
Mjesec poslije pojavio se Ulises Lima. Došao je u pratnji nekog diva,
gotovo dvometraša, odjevena u svakojake rite, Austrijanca kojeg je upoznao
u Beershebi. Smjestili smo ih u boravku, na tri dana. Austrijanac je spavao
na podu, Ulises na kauču. Tip se zvao Heimito, ne znam kako mu je
prezime, i jedva da je i zucnuo. S Ulisesom je govorio engleski, ali samo ono
nužno, nikad nismo upoznali nikog tko se tako zove, iako Claudia reče da
ima neki pisac, moguće isto iz Austrije, po imenu Heimito von Doderer. Na

235
prvi pogled Ulisesov je Heimito djelovao slaboumno ili kao granični slučaj.
No prilično su se dobro slagali.
Na odlasku smo ih otpratili do zračne luke. Ulises, koji se dotad činio
smiren, kao da vlada sobom, čak ravnodušan, odjednom se rastužio, iako
riječ rastužio nije točna. Recimo da ga je odjednom obuzela sjeta. Večer prije
smo razgovarali i kazao sam mu da mi je drago što smo se upoznali. I meni,
odgovorio je. Toga dana, kad su Ulises i Heimito prošli provjeru i više nas
nisu mogli vidjeti, Claudia se rasplakala i načas pomislih da i ona – jasno, na
svoj način – njega voli, no tu sam pomisao brzo odbacio.

236
 11
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Otada Cesáreu Tinajero neko
vrijeme nismo viđali. Zvuči čudno, bilo nam je to čudno priznati, ali
nedostajala nam je. Kad god bi Maples Arce posjetio generala Diega
Carvajala, upitao bi je kada će je proći ljutnja. No Cesárea bi se oglušila.
Jednom sam ga otpratio i popričao s njom. Razgovarali smo o politici i o
plesu, koji je obožavala, ali ne o književnosti. Tih je godina, dečki, u DF-u
bilo mnogo plesnjaka, svugdje, najotmjeniji u središtu, ali i u drugim
četvrtima, u Tacubayi, u Coloniji Observatorio!, u Coloniji Coyoacán!, u
Tlalpanu na jugu i u Coloniji Lindavista na sjeveru! A Cesárea je bila
zanesenjak koji će zbog plesa prijeći cijeli grad, iako je, koliko se sjećam,
najviše voljela one u središtu. Išla je sama, barem prije negoli je upoznala
Encarnación Guzmán. Danas to ne upada u oči, no u to je doba moglo
uzbuniti duhove. Jednom sam, zaboravio sam već zašto, možda me je ona
zamolila, otišao s njom. Ples se održavao pod šatorom podignutim na nekoj
pustopoljini blizu La Lagunille. Na ulazu sam joj rekao: ja sam tvoj pratilac,
Cesáreo, ali nemoj me tjerati da plešem, jer niti znam niti želim naučiti. Ona
se samo nasmijala. Koji osjećaj, dečki, koje obilje dojmova! Sjećam se stolova,
majušnih i okruglih, od kovine lake poput aluminija, iako je nemoguće da je
to bio aluminij. Plesni je podij bio nepravilan četverokut od debelih dasaka.
Glazbenici, njih pet ili šest, zasvirali bi čas rancheru, čas polku ili danzón.
Naručio sam dvije sode, a kad sam se vratio za stol, Cesáree nije bilo. Gdje li
si sad?, upitah se. I onda je vidjeh. Što mislite, gdje je bila? Da, na podiju,
plešući sama, što je u današnje vrijeme zacijelo prirodno, ništa s drugog
svijeta, civilizacija napreduje, no tada je to gotovo značilo da izazivaš vraga.
Eh, zbilja sam se našao u teškoj nedoumici. I što si učinio, Amadeo? Ay,
momci, ono što biste i vi učinili na mom mjestu, popeo se na podij i
zaplesao. I odmah si naučio plesati? Pa stvarno jesam, bijaše kao da me je
glazba čekala cijeli život, dvadeset i šest godina, kao Penelopa Odiseja, ne?, i

237
odjednom su iščeznule sve bojazni i zazor, kretao sam se i smiješio i gledao
Cesáreu, tako lijepu, a kako je tek plesala!, vidjelo se da to često čini, kad bi
sklopio oči mogao si je zamisliti kako pleše kod kuće, na putu s posla, dok si
pripravlja cafecito de olla92 ili dok čita, ali ja ih nisam sklopio, dečki, gledao
sam je širom otvorenih očiju, a i ona je mene gledala i smiješila se, oboje
blaženi, tako sretni da mi je načas palo na um poljubiti je, no ipak se nisam
usudio, uostalom, već nam je i ovako bilo dobro, a ja nisam pohotljivi
tikvan. Najvažnije je početi, kako vele, i tako je meni bilo s plesom, počeo
sam i više nisam znao stati, čak se u jednom razdoblju, ali to bijaše
godinama poslije, kad se Cesárei već zameo trag i kad je utinuo žar
mladosti, sva radost mog života svela na posjete plesnjacima. Govorim o
svojim tridesetima, četrdesetima, a i o dobrom dijelu pedesetih. Isprva sam
išao sa ženom. Ona nije shvaćala zašto toliko volim ples, pa ipak me je
pratila. Bilo nam je lijepo. Poslije, kad je umrla, išao sam sam. I isto mi je bilo
dobro, iako se ozračje dvorana i glazbe promijenilo. Jasno, nisam odlazio
piti niti tražiti društvo, kako su vjerovali moji sinovi, odvjetnik Francisco
Salvatierra i profesor Carlos Manuel Salvatierra, dva krasna momka koje
volim svim srcem, iako ih rijetko vidim, oni već imaju svoje obitelji i odviše
poteškoća, bit će, konačno, učinio sam za njih sve što sam mogao,
odškolovao ih, a to je više nego što su moji roditelji meni dali, sada lete
sami. Što sam vam ono pričao? Da su sinovi mislili da obilazim plesnjake u
potrazi za kakvim prijateljskim licem? Možda su i imali pravo. Ali ne
vjerujem da bi me to natjeralo da izađem svaku subotu navečer. Išao sam
radi plesa, a donekle i zbog Cesáree, bolje reći, zbog Cesáreina duha koji je
još plesao u onim prividno zamirućim dvoranama. Vi volite plesati, dečki?,
upitah ih. A oni će ovisi, Amadeo, ovisi s kim plešemo, sami nikako. Ah, ti
momci. I zatim ih upitah postoje li još plesnjaci u Meksiku, a oni odgovore
da, nema ih mnogo, barem oni ne znaju za mnoge, ali postoje. Neki se, vele,
zovu funky rupe, čudna li imena, a glazba uz koju potresaju kosti je moderna.
Mislite, gringo glazba? Ne, Amadeo, moderna glazba koju skladaju
Meksikanci, i tu mi navedoše zbilja uvrnuta imena sastava. Sjećam se nekih.
Las Visceras de los Cristeros93, njih sam upamtio iz očitih razloga. Los
Caifanes de Marte, Los Asesinos de Angélica María, Involucion Proletaria94,
otkačena imena koja su nas nagnala na smijeh i raspravu. Zašto Los
Asesinos de Angélica María, kad se Angélica María doimlje tako draga?,
upitah ih. A oni će jest, silno je draga, Amadeo, i to je jamačno počast, a ne
prijedlog. I zar Los Caifanes nije film u kojem glumi Anel? Anel i sin Maríje

238
Félix, stvarno si u toku. Ostario sam, ne i ishlapio, rekoh. Enriquito Alvarez
Félix, si señor, valjan momak. Imaš vraški dobro pamćenje, Amadeo, svaka
čast. A Involucion Proletaria?, upitah, tko li su pak ti? To je kopilad Fidela
Velasqueza, novi radnici koji se vraćaju u predindustrijsko doba. Ah, fućka
mi se za Fidela Velasqueza, dečki, naša je zvijezda vodilja bio Flores
Magnón. Salud, Amadeo!, nazdraviše mi. Salud! Viva Flores Magnón! Viva,
ponovih, osjećajući grč u želucu i misleći na stare dane i taj kasan sat, kada
noć tone u noć, nikad naglo, bjelonoga noć DF-a, noć koja se navješćuje u
beskraj, evo me, evo me, no vazda kasni, kao da i ona, bijedna, zastaje
promatrati suton, povlašten meksički suton, paunski suton, kako je govorila
Cesárea dok je još živjela ovdje i družila se s nama. I bijaše kao da vidim
Cesáreu u uredu generala Diega Carvajala, kako sjedi za stolom, za
ljeskavim pisaćim strojem, i razgovara s generalovim tjelohraniteljima koji
su obično ondje provodili slobodne sate, izvaljeni u naslonjačima ili
oslonjeni o vrata dok je general galamio u svom uredu, a Cesárea bi ih, da ih
malo zaposli ili jer su joj stvarno bili potrebni, poslala da nešto obave ili da
odu u knjižaru don Julija Nodiera po stanovitu knjigu iz koje je htjela
izvaditi zamisao-dvije ili dva-tri navoda za generalove govore koje je, prema
Manuelu, ona sama pisala. Čudesni govori, momci, govori koji su kružili po
cijelome Meksiku i izašli u mnogim novinama, u Monterreyu i Guadalajari,
u Veracruzu i Tampici, i koje bismo katkad na glas čitali za naših sastanaka
u kavani. A Cesárea ih je pisala ondje, i to na vrlo osebujan način: dok bi
pušila i pričala s generalovim gorilama ili s Manuelom ili sa mnom,
čavrljajući i istodobno tipkajući govore, sve u isti mah, kako je ta žena bila
darovita, dečki, jeste li to kad pokušali?, ja jesam i nemoguće je, to
uspijevaju samo neki vrhunski pisci, i neki novinari, primjerice, razgovarati
o politici i istodobno pisati članak o vrtlarstvu ili o spondejskim
heksametrima (koji su, u povjerenju, rijetkost). I tako su joj pretjecali dani u
generalovu uredu, a kad bi završila s poslom, katkad duboko u noć, sve bi ih
pozdravila, uzela svoje stvari i sama otišla kući, iako bi se često netko
ponudio da je otprati, pa i sam general, Diego Carvajal, čovjek koji nije znao
za strah, pravi junak, ludo odvažan, ali Cesárea ni da čuje, tu su vam isprave
državnog odvjetništva, generale (zvala ga je general, a ne mi general kao mi
ostali), a tu vlade Veracruza, tamo su pisma iz Jalape i vaš sutrašnji govor, a
potom bi izašla i do idućeg je jutra nitko ne bi vidio. Eh, mili moji, jesam li
vam pričao o mi generalu Diegu Carvajalu? Bio je pokrovitelj umjetnosti mog
vremena. Ljudina. Trebali ste ga vidjeti. Bio je onizak i mršav i tada već
vjerojatno nadomak pedesetoj, no jednom sam ga vidio kako se sam suočava

239
s revolverašima poslanika Martíneza Zamore, kako ih netremice gleda, i ne
posežući za koltom, iako je, istina, otkopčao kaputić, i kako se revolveraši
uvlače u se poput puža i uzmiču mrmljajući oprostite mi generale, poslanik je
jamačno pogriješio, mi generale. Čovjek častan i pošten, kakav se rijetko viđa,
general Diego Carvajal, ljubitelj književnosti i umjetnosti, iako je sam
govorio da je naučio čitati tek u osamnaestoj. Ay, kakav je život vodio! Da
vam počnem pričati o njemu ne bih stao do jutra i trebalo bi mi još tekile,
trebala bi cijela kutija mezcala Los Suicidas da vam nekako uspijem dočarati
onu crnu rupu Meksika! Onu blistavo crnu rupu! Kao ugljen, rekoše. Da,
kao ugljen, dečki, baš kao ugljen. A jedan će odoh ja po tekilu. Hajde,
odgovorih, i crpeći snagu iz prošlosti, ustao sam i odvukao se (poput munje
ili poput ideje munje) niz mračne hodnike do kuhinje i zavirio u svaki
ormarić u potrazi za slabo vjerojatnom bocom Los Suicidasa, iako sam dobro
znao da više nema nijedne, gunđajući i psujući, prekapajući među
limenkama juhe koje mi katkad donesu sinovi, među beskorisnom
starudijom, prihvaćajući najzad gorku istinu, uronjen do guše u svoje
utvare, i uzimajući nešto za prigristi: vrećice kikirikija, limenčicu čilija
chipotlea95, paketić krekera, s kojima sam se vratio brzinom krstarice iz
Prvoga svjetskog rata, krstarice izgubljene u magli rijeke ili ušća, ne znam,
no svakako izgubljene jer me moji koraci nisu odveli u boravak nego u
spavaću sobu, jesemti, Amadeo, rekoh si, pa pijaniji si nego što misliš,
zalutao u magluštini, tek s papirnatom svjetiljčicom ovješenom o pramčane
topove, ali nisam pao u očaj i našao sam put, korak po korak, cinkajući
zvončićem, brod na rijeci, ratni brod izgubljen u ušću rijeke povijesti, a
iskreno, tad sam već hodao kao da plešem onaj ples prsti-peta, ne znam je li
se još pleše, nadam se da ne, gdje lijevom potpeticom moraš dotaknuti vrh
desne cipele i onda brzo desnom potpeticom vrh lijeve cipele, smiješan ples,
no svojedobno je imao uspjeha, ne pitajte kada, bit će za predsjedništva
Miguela Alemána, kojiput sam ga zaplesao, svi smo činili gluposti, i tad
začuh lupu vrata a zatim glasove i rekoh si Amadeo, ne budali i kreni prema
glasovima, zasijeci svojim crvotočnim, hrđavim pramcem tminu ove rijeke i
vrati se prijateljima, a to sam i učinio i tako sam stigao u boravak, ruku
krcatih zalogajčića, a ondje su sjedili momci i čekali me, jedan je kupio dvije
boce tekile. Ah, kakvo olakšanje stići na svjetlo, makar bilo i polusjena,
kakvo olakšanje stići u jasnoću.

Lisandro Morales, krčma La Saeta Méxicana, u okolici La Ville, Ciudad de

240
México, siječanj 1980. Kada je Belanova knjiga konačno izašla, on je već bio
fantomski autor, a ja sam bio na putu da postanem fantomski nakladnik.
Znao sam to. Ima zlogukih pisaca, baksuza, kojih se bolje kloniti, svejedno
vjeruješ li u zlu kob ili ne, svejedno jesi li pozitivist ili marksist, od tih ljudi
valja bježati kao od kuge. I kažem to iz duše: treba se pouzdati u instinkt. Ja
sam znao da se, izdajući knjigu tog momka, igram vatrom. Opekao sam se i
ne žalim se, ali nikad nije naodmet porazmisliti o propasti, tuđe iskustvo
uvijek može nekom poslužiti. Sada mnogo pijem, povazdan sam u baru,
ostavim kola daleko od kuće, a na povratku se osvrćem na sve strane da me
ne zaskoči kakav utjerivač dugova.
Noću ne mogu spavati i nastavljam piti. Osnovano sumnjam da me
jedan plaćeni ubojica (ili možda dva) slijedi u stopu. Srećom, obudovio sam
prije propasti i tješi me barem to što sam svoju sirotu ženu poštedio te gorke
čaše, toga lutanja kroz sjene koje na kraju čeka sve nakladnike. I iako nekih
noći ne mogu ne zapitati se zašto je to moralo zapasti mene, baš mene, u biti
sam prihvatio svoj usud. Samoća čeliči. Kazao je to Nietzsche (objavio sam
izbor njegovih navoda u džepnom izdanju, 1969-, dok je još gorio zločin
Tlatelolca, i jasno, požnjeo je neviđen uspjeh) ili Flores Magón, čiji je mali
borbeni životopis iz pera nekog studenta prava imao dosta dobru prođu.
Samoća čeliči. Živa istina. I slaba utjeha, jer ako bih i htio društvo, više
mi se nitko ne približava. Čak ni onaj gad Vargas Pardo, koji sada radi za
drugu kuću, iako na nižem položaju nego kod mene, niti roj književnika koji
je nekoć pratio brazdu moje naklonosti. Nitko ne želi hodati uz pokretnu
metu. Nitko ne želi hodati uz čovjeka koji već zaudara na strvinu. Sad
barem znam ono što sam prije samo slutio: svakog nakladnika slijedi plaćeni
ubojica. Učen ili neuk ubojica, u službi najmračnijih interesa, a koji su
katkad, ironije li, naši vlastiti, budalasti i isprazni interesi.
Nisam kivan na Vargasa Parda. Katkad ga se čak sjetim s nekom sjetom. I
zapravo ne vjerujem onima koji mi vele da je pad moje kuće prouzročio
časopis koji sam mu tako vedro povjerio. Znam da mi je zla kob stigla od
drugud. Dakako, Vargas je Pardo, sa svojom kriminalnom bezazlenošću,
pridonio mojoj nesreći, ali u biti nije on kriv. Mislio je da čini dobro i ne
osuđujem ga. Nekad mu, kad previše popijem, opsujem milu mater, njemu i
piscima koji su me zaboravili, i plaćenim ubojicama što vrebaju u tmini, čak
slovoslagarima izgubljenim u blaženstvu i u bezimenosti, no poslije se
smirim i bude mi smiješno. Život valja proživjeti, to je sve. Rekao mi je to
cuger koga sam neki dan sreo na izlazu iz bara La Mala Senda96. Književnost
je bezvrijedna.

241
Joaquín Font, Klinika za duševne bolesti “El Reposo”, Camino Desierto de
los Leones, u okolici Ciudad de Méxica, travanj 1980. Prije dva mjeseca
došao je Álvaro Damián i kazao da mi mora nešto reći. Reci mi, odgovorio
sam, sjedni i reci mi. Nema više nagrade, rekao je. Koje nagrade?, upitah.
Nagrade za mlade pjesnike “Laura Damián”. Pojma nisam imao o čemu
govori, ali hinio sam da razumijem. Pa zašto, Álvaro, upitah ga, zbog čega?
Jer sam ostao bez novca, sve sam izgubio.
Eh, došao je vrag po svoje, rado bih mu bio rekao, oduvijek sam bio
uvjereni antikapitalist, ali prešutio sam, jer se siroti čovjek doimao umorno i
lice mu je bilo vrlo tužno.
Dugo smo razgovarali. Mislim da smo pričali o vremenu i o krasnom
krajoliku koji se vidi iz ludnice. On bi rekao: čini se da će danas biti vruće. Ja
bih odgovorio: da. Onda bismo utihnuli ili bih ja zapjevušio, a on bi šutio
sve dok odjednom ne bi rekao (na primjer): gle, leptir. A ja: da, ima ih
mnogo. I nakon što smo tako proveli neko vrijeme, pričajući, ili zajedno
čitajući novine (iako toga dana nismo zajedno čitali novine), Álvaro Damián
reče: morao sam ti to reći. A ja ga upitah: što si mi morao reći, Álvaro? A on
odgovori: da više nema nagrade “Laura Damián”. Rado bih ga bio upitao a
zašto, zašto je to morao upravo meni reći, no onda pomislih da mi mnogi
ljudi, osobito ovdje, imaju štošta za reći, i da je taj poriv za priopćavanjem
nešto što baš i ne razumijem, ali prihvaćam ga bez sustezanja, konačno,
slušanjem se ništa ne gubi.
I zatim je Álvaro Damián otišao, a dvadeset dana poslije posjetila me je
kći i kazala: tata, ovo ti ne bih smjela reći, ali mislim da je bolje da znaš. A ja
joj rekoh: hajde, reci, pretvorio sam se u uho. A ona će: Álvaro Damián si je
prosvirao mozak. A ja je upitah: pa kako je Alvarito mogao učiniti takvu
strahotu? A ona odgovori: poslovi su mu išli jako loše, propao je, već je
gotovo sve izgubio. A ja: pa mogao je doći k meni u ludnicu. A moja se kći
nasmije i reče da stvari nisu tako jednostavne. Kada je otišla, utonuo sam u
misli o Alvaru Damiánu i o nagradi “Laura Damián” koje više nema i o
luđacima El Reposa97, gdje nitko nema gdje otpočinuti i o mjesecu travnju,
više nego okrutnu, ubitačnom, i tad jasno spoznah da će sve ići od zla na
gore.

242
12
Heimito Künst, ležeći u svojoj potkrovnici u Stuckgasse, Beč, svibanj
1980. Bio sam s dobrim Ulisesom u zatvoru u Beershebi, gdje Židovi grade
svoje atomske bombe. Ja sam znao sve, ali nisam znao ništa. Gledao sam, što
sam drugo mogao, gledao sam sa stijena, opaljen suncem, dok me glad i žeđ
ne bi svladali, a onda bih se odvukao do pustinjskog kafića i zatražio
kokakolu i teleći hamburger, iako hamburgeri napravljeni samo od teletine
nisu dobri, to znam ja i to znaju svi živi.
Jednog dana popio sam pet kokakola i iznenada mi je pozlilo, kao da je
sunce prodrlo u dubinu kola i neopazice sam ga progutao. Sav sam gorio.
Nisam mogao izdržati, ali izdržao sam. Sakrio sam se iza žute stijene i čekao
da sunce zađe i poslije sam se sklupčao i zaspao. Snovi su me salijetali cijelu
noć. Mislio sam da me dotiču prstima. Ali snovi nemaju prste, nego šake, pa
su to vjerojatno bili štipavci. Opekotine su me još pekle. Kad sam se
probudio, još nije bilo svanulo. Potražio sam štipavce prije nego što se
sklone pod kamenje. Nisam našao nijednog! Razlog više da budem budan i
zabrinut. To sam i učinio. No onda sam morao izaći jer sam ožednio i
ogladnio. Pa sam ustao, jer bio sam na koljenima, i zaputio se u pustinjski
kafić, ali konobar me nije htio poslužiti.
Zašto mi ne daš što sam naručio?, upitao sam. Zar moj novac nije dobar,
zar nije dobar kao bilo čiji? Pravio se da me ne čuje, a možda me, pomislih,
zbilja ne čuje, možda sam ostao bez glasa od tolikog uhođenja u pustinji,
među stijenjem i štipavcima, i sad, iako vjerujem da govorim, zapravo ne
govorim. Ali čiji je taj glas koji moje uši čuju, ako nije moj? Kako mogu biti
nijem, a ipak se čuti?, pomislih. Zatim su mi kazali neka odem. Netko mi je
pljunuo pred noge. Izazivali su me. No ja se ne dam lako izazvati. Imam
iskustva. Nisam htio slušati što govore. Ako mi ti ne prodaš meso, prodat će
mi ga neki Arapin, rekao sam, i polako napustio kafić.
Satima sam tražio Arapina. Činilo se da su Arapi isparili. Na kraju sam
završio upravo ondje odakle sam krenuo, kod žutog kamena. Pao je mrak i

243
zahladnjelo je, Bogu hvala, ali nisam mogao zaspati, bio sam gladan i u
čuturi više nije bilo vode. Što sad?, upitah se. Što ću sad, Blažena Djevice?
Izdaleka je dopirao prigušen zvuk strojeva s kojima Židovi prave atomske
bombe. Probudio sam se gladan kao vuk. U tajnim postrojenjima Beershebe
Židovi su još radili, ali nisam ih mogao uhoditi bez barem kore kruha. Cijelo
me je tijelo boljelo. Imao sam opekline na vratu i rukama. Tko zna otkad već
nisam srao. No još sam mogao hodati! Još sam mogao skakati i mahati
rukama kao vjetrenjačama! Pa sam ustao i moja je sjena ustala sa mnom
(oboje smo klečali, moleći) i otputio sam se k pustinjskom kafiću. Mislim da
sam zapjevao. Takav sam. Hodam. Pjevam. Kada sam se probudio, bio sam
u zatvoru. Netko je donio moju naprtnjaču i bacio je kod mog ležaja. Boljelo
me je jedno oko, boljela me čeljust, pekle su me opekotine, mislim da me je
netko raspalio u trbuh, ali trbuh me nije bolio.
Vode, rekoh. Ćelija je bila u mraku. Trudio sam se čuti buku židovskih
strojeva, ali nisam ništa čuo. Vode, rekoh, žedan sam. Nešto se pomaknulo u
tami. Štipavac?, pomislih. Divovski štipavac? Nečija me ruka uhvati za šiju.
Povuče me. Onda na usnama osjetih rub zaimače, pa vodu. Potom sam
zaspao i sanjao Franz-Josefs-Kai i Aspernski most. Otvorivši oči, vidio sam
dobrog Ulisesa na susjednom ležaju. Bio je budan, gledao je u strop,
razmišljao. Pozdravih ga na engleskom. Dobro jutro. Dobro jutro, odgovorio
je. Daju li ovdje jesti?, upitah. Daju. Ustao sam i potražio cipele. Bile su mi
na nogama. Odlučio sam prošetati po ćeliji. Istraživati. Stop je bio taman,
pocrnio. Vlaga ili čađa. Možda obje. Zidovi su bili bijeli. Crteži na zidu
slijeva i slova na onom zdesna. Kuran? Poruke? Vijesti iz podzemne
tvornice? Na zidu u dnu bio je prozor. Iza prozora dvorište. Iza dvorišta
pustinja. Na četvrtom zidu bila su vrata. Rešetka i iza rešetke hodnik. U
hodniku nije bilo nikog. Okrenuo sam se i prišao dobrom Ulisesu. Zovem se
Heimito, rekoh, iz Beča sam. On reče da se zove Ulises Lima i da je iz
México Cityja.
Uskoro su nam donijeli doručak. Gdje smo?, upitah tamničara. U
tvornici? Ali tamničar ostavi hranu i ode. Jeo sam s tekom. Dobri Ulises dao
mi je pola svog doručka i to sam isto pojeo. Mogao bih jesti cijelo jutro.
Poslije sam počeo izviđati ćeliju. Izviđati natpise na zidovima. Crteže.
Uzalud. Poruke su bile neodgonetljive. Izvadio sam kemijsku iz naprtnjače i
kleknuo uz zid zdesna. Nacrtao sam patuljka s golemim udom. Ukrućenim.
Onda drugog patuljka s golemim udom. Pa sisu. Onda sam napisao:
Heimito K. Umorio sam se i vratio na ležaj. Dobri je Ulises spavao, pa sam
nastojao biti tih. Legao sam i zamislio se. Mislio sam na podzemlje gdje

244
Zidovi grade atomske bombe. Mislio sam na nogomet. Mislio sam na
planine. Padao je-snijeg i bilo je hladno. Mislio sam na štipavce. Mislio sam
na tanjur pun kobasica. Mislio sam na crkvu u Alpen Gartenu, kod
Jacquingasse. Zaspao sam. Probudio se. Opet zaspao. Sve dok nisam čuo glas
dobrog Ulisesa. Tamničar nas je gurao niz hodnike. Izašli smo u dvorište.
Vjerujem da me je sunce odmah prepoznalo. Boljele su me kosti. Ali
opekotine nisu, pa sam hodao i vježbao. Dobri je Ulises sjeo kod zida,
naslonio se i ostao ondje, miran, dok sam ja mahao rukama i dizao koljena.
Čuh smijeh. Neki su Arapi sjedili na podu u kutu i smijali se. Nisam se
obazirao. Jedan dva, jedan dva, jedan dva. Razgibao sam udove. Kad sam
opet pogledao onaj sjenoviti kut, Arapa više nije bilo. Spustio sam se na tlo.
Kleknuo. Načas pomislih ostati tako. Na koljenima. No onda sam se
ispružio i napravio pet sklekova. Deset sklekova. Petnaest sklekova. Boljelo
me je cijelo tijelo. Ustavši, vidio sam da Arapi sjede na podu oko dobrog
Ulisesa. Krenuo sam prema njima. Polako. Razmišljajući. Možda mu ne žele
nauditi. Možda to nisu Arapi. Možda su Meksikanci zalutali u Beershebu.
Dobri me je Ulises vidio i rekao: neka bude mir. I ja sam shvatio.
Sjeo sam pored njega, oslonio se na zid i na trenutak su moje plave oči
srele tamne oči Arapa. Dahtao sam. Dahtao sam i zatvorio oči! Čuo sam da
dobri Ulises govori engleski, ali nisam razumio što kaže. Arapi su govorili
engleski, ali nisam ih razumio. Dobri se Ulises nasmije. Arapi se nasmiju.
Razumio sam njihov smijeh i prestao dahtati. Zaspao sam. Kad sam se
probudio, dobri Ulises i ja bili smo sami. Tamničar nas je odveo u ćeliju. Dali
su nam jesti. S mojom su hranom donijeli dvije tablete. Za vrućicu, kazali su.
Nisam ih popio. Dobri Ulises mi reče neka ih bacim u rupu. Ali kamo vodi
ta rupa? U kanalizaciju, odgovorio je. Jesi li siguran? Što ako vodi u
skladište? Ako sve završava na golemu vlažnu stolu gdje razvrstavaju i naše
najsitnije otpatke? Smrvio sam tablete i bacio ih kroz prozor. Spavali smo.
Kad sam se probudio, dobri je Ulises čitao. Upitao sam što čita. Selected
Poems Ezre Pounda. Čitaj mi malo, rekoh. Ništa nisam razumio. Nisam se
trudio. Došli su po mene i ispitivali me. Pregledali moju putovnicu.
Postavljali mi pitanja. Smijali se. Vrativši se u ćeliju, kleknuo sam i radio
sklekove. Tri, devet, dvanaest. Zatim sam sjeo na pod, kod zida zdesna i
nacrtao patuljka s golemim udom. Pa još jednog. A onda ono što izađe iz
uda. Više mi se nije dalo crtati i počeo sam proučavati natpise. Slijeva
nadesno i zdesna nalijevo. Ne znam arapski. Ni dobri Ulises ne zna. Ipak
sam čitao. Našao sam nekoliko riječi. Razbijao glavu. Opet su me zaboljele
opekline na vratu. Riječi. Riječi. Dobri Ulises mi je dao vode. Osjetio sam

245
njegovu ruku pod pazuhom, kako me vuče gore. Onda sam zaspao.
Poslije nas je tamničar odveo na pranje. Dao je svakom komad sapuna i
rekao neka se istuširamo. Činilo se da je taj tamničar prijatelj dobrog
Ulisesa. S njim nije govorio engleski. Govorio je španjolski. Bio sam na
oprezu. Zidovi te uvijek žele prevariti. Bilo mi je žao što sam na oprezu, no
to je bila moja dužnost. A protiv dužnosti se ne može. Dok sam prao kosu,
hinio sam da žmirim. Hinio sam da padam, da vježbam. A zapravo sam
gledao ud dobrog Ulisesa. Nije obrezan. Požalio sam zbog svoje pogreške,
zbog nepovjerenja. Ali drukčije nisam mogao. Navečer su nam dali juhu.
Varivo od povrća. Dobri Ulises mi je dao pola. Zašto nećeš jesti?, upitao sam.
Dobro je. Treba jesti. Treba vježbati. Nisam gladan, odgovorio je, ti jedi.
Kada su ugasili svjetla, u ćeliju je ušao mjesec. Provirio sam kroz prozor. U
pustinji, iza dvorišta zatvora, pjevale su hijene. Malen, taman i nemiran
čopor. Tamniji od noći. I smijale su se. Osjetio sam golicanje na tabanima.
Bolje me se klonite, pomislih.
Idućeg su nas dana, nakon doručka, pustili. Dobrog je Ulisesa tamničar
koji je govorio španjolski otpratio do postaje autobusa za Jeruzalem.
Razgovarali su. Tamničar je pričao priče a dobri je Ulises slušao, i onda je on
ispričao jednu priču. Tamničar je kupio sladoled od limuna za Ulisesa, a sebi
od naranče. Onda me pogleda i upita želim li i ja sladoled. Hoćeš li i ti
sladoled, nesrećo? Od čokolade, rekoh. Uzeo sam sladoled i potražio
kovanice u džepovima. Lijevom sam rukom tražio u lijevim džepovima, a
desnom u desnim. Dao sam mu nekoliko. Židov ih pogleda. Sunce mu je
otapalo vrh sladoleda od naranče. Zaputio sam se natrag. Udaljio se od
postaje. Udaljio se od ulice i pustinjskog kafića. Malo dalje bila je moja
stijena. Hitro. Hitro. Stigavši do nje, naslonio sam se i udahnuo. Potražio
sam svoje karte i crteže, ali ništa nisam našao. Samo pripeku i zvrčenje
štipavaca u rupama. Bzzzz. Svalio sam se na tlo i kleknuo. Na nebu nije bilo
ni oblačka. Nijedne ptice. Što sam mogao nego gledati? Sakrio sam se među
stijene i trudio se čuti buku iz Beershebe, no čuh samo šum zraka, zapuh
vrućeg pijeska koji mi je opržio lice. A zatim glas dobrog Ulisesa koji me je
zvao, Heimito, Heimito, gdje si, Heimito? I znao sam da se ne mogu sakriti.
Čak ni ako želim. Izašao sam iza stijena, s naprtnjačom u ruci, i slijedio
dobrog Ulisesa kuda je sudba htjela. Seoca. Pusta polja. Jeruzalem. Iz
Jeruzalema sam poslao brzojav u Beč tražeći novac. Moj novac, moje
nasljedstvo, zahtijevao sam. Prosili smo. Pred vratima hotela. Gdje se
okupljaju turisti. Spavali smo vani. Ili u crkvenim predvorjima. Jeli smo
juhu armenske braće. Kruh palestinske braće.

246
 Pričao sam dobrom Ulisesu što sam vidio. Sotonske planove Židova.
Rekao bi: spavaj, Heimito. Sve dok nije stigao moj novac. Kupili smo dvije
avionske karte i ništa nam nije ostalo. To je bio sav moj novac. Krivo. Poslao
sam razglednicu iz Tel Aviva i zahtijevao sve. Letjeli smo. Odozgo sam vidio
more. Razina mora je varka, pomislih. Jedina stvarna opsjena. Fatamorgana,
reče dobri Ulises. U Beču je kišilo. Ali mi nismo kocke šećera! Uzeli smo
taksi do ugla Landesgerichtsstrasse i Lichtenfelsgasse. Kad smo stigli,
tresnuh taksista u zatiljak i otišli smo. Prvo po Josefstädter Strasse, žustro,
onda po Strozzigasse, pa po Zeltgasse, Piaristengasse, Lerchenfelder Strasse,
Neubaugasse i Siebensterngasse, do Stuckgasse, gdje je moja kuća. Popeli
smo se na peti kat. Žustro. Ali nisam imao ključ. Izgubio sam ključ
potkrovlja u pustinji Negevu. Polako, Heimito, reče mi dobri Ulises,
pretražit ćemo džepove. Pretražili smo. Jedan po jedan. Ništa. Naprtnjaču.
Ništa. Odjeću u naprtnjači. Ništa. Moj ključ izgubljen u Negevu. Onda se
sjetih rezervnog ključa. Ima još jedan ključ, rekoh. Odlično, reče dobri
Ulises. Teško je disao. Izvalio se na pod, oslonjen na moja vrata. Ja sam
klečao. Onda sam ustao i mislio na ključ i uputio se k prozoru u dnu
hodnika. Kroz prozor se vidjelo unutrašnje betonsko dvorište i krovovi
Kirchengasse. Otvorio sam prozor i kiša mi je smočila lice. Vani je, u rupici,
bio ključ. Kad sam izvukao ruku, bila je puna paučine.
Živjeli smo u Beču. Svaki je dan sve više kišilo. Prvih dana nismo izlazili
iz kuće. Ja jesam. Ali ne često. Samo po kruh i kavu. Dobri je Ulises ležao u
vreći za spavanje, čitao ili gledao kroz prozor. Jeli smo kruh. To je sve što
smo jeli. Bio sam gladan. Treće je večeri dobri Ulises ustao, umio se,
počešljao i izašli smo u šetnju. Preko puta Figarohausa prišao sam nekom
čovjeku i udario ga u lice. Dobri mu je Ulises pretražio džepove dok sam ga
ja držao. Udaljili smo se niz Graben i izgubili u uličicama punim ljudi. U
nekom baru u Gonzagagasse dobri je Ulises htio popiti pivo. Ja sam naručio
Fantu od naranče, a onda nazvao iz bara i tražio svoj novac, novac koji mi
zakonski pripada. Poslije smo otišli do mojih prijatelja na Aspernskom
mostu, ali nije ih bilo pa smo se pješice vratili kući.
Sutradan smo kupili kobasice i šunku i paštetu i još kruha. Izlazili smo
svaki dan. Vozili se metroom. Na postaji Rossauer Lande sreo sam Uda
Möllera. Pio je pivo i pogledao me kao da sam štipavac. Tko je to?, upita
pokazujući na dobrog Ulisesa. Prijatelj, rekoh. Gdje si ga našao? U
Beershebi. Sjeli smo u metro za Heiligenstadt, a onda na Schnellbahn, do
Hernalsa. Je li Židov?, upita Udo Möller. Ne, nije Židov, nije obrezan.
Hodali smo pod kišom. Hodali smo prema garaži nekog Rudija. Udo Möller

247
razgovarao je sa mnom na njemačkom, ali nije ispuštao iz vida dobrog
Ulisesa. Pomislio sam da idemo u klopku i stao. Tek tad mi sine da žele ubiti
dobrog Ulisesa. Stao sam. Rekoh da sam se sjetio da moram nešto obaviti.
Što?, upita Udo Möller. Kupiti nešto. Već smo skoro stigli, reče Udo Möller.
Ne, rekoh, moramo ići. Pa samo na čas, reče Udo Möller. Ne! Kiša mi je
padala po nosu i u oči. Liznuo sam je vrhom jezika i rekao ne. Okrenuh se i
pozvah dobrog Ulisesa, a Udo Möller pođe za nama. Hajde, dođi, Heimito,
samo na čas, već smo skoro stigli. Ne!
Tog smo tjedna založili televizor i zidni sat, uspomenu od majke. Ušli
bismo u metro u Neubaugasse, presjeli na Stephansplatzu i izašli u
Vorgartenstrasse ili na Donauinselu. Satima bismo šetali promatrajući
rijeku. Razinu rijeke. Katkad su na vodi plutale kartonske kutije. Što mi je
vraćalo grozne uspomene. Znali smo sići u Pratersternu i šetati oko postaje.
Pratiti ljude. Nikad nismo ništa učinili. Preopasno je, govorio je dobri Ulises,
ne vrijedi truda. Gladovali smo. Nekih dana nismo ni izlazili iz kuće. Ja sam
radio sklekove, deset, dvadeset, trideset, a dobri me je Ulises gledao, ležeći u
vreći za spavanje, s knjigom u ruci. Ali uglavnom je gledao kroz prozor.
Sivo nebo. Katkad je gledao prema Izraelu. Jedne me večeri, dok sam crtao
u bilježnicu, upita: što si radio u Izraelu, Heimito? Rekoh mu. Tražio sam,
tražio. Riječ tražio uz kuću i slona koje sam nacrtao. A ti, dobri moj Ulisesu?
Ništa.
Izašli smo kad je prestalo kišiti. Vidjeli smo nekog tipa na postaji
Stadtpark i slijedili ga. U Johannesgasse ga je dobri Ulises uhvatio za ruku i
dok je ovaj gledao tko ga drži, tresnuh ga u zatiljak. Katkad smo išli u poštu
u Neubaugasse, blizu kuće, i dobri je Ulises slao pisma. Na povratku bismo
prošli pored kazališta Rembrandt i dobri ga je Ulises mogao promatrati pet
minuta. Katkad bih ga ostavio ispred kazališta i otišao nazvati u bar. Uvijek
isti odgovor! Nisu mi htjeli dati novac! Zatekao bih dobrog Ulisesa gdje sam
ga ostavio, kako gleda kazalište Rembrandt. Odahnuo bih i otišli bismo kući,
jesti. Jednom smo sreli tri moja prijatelja. Hodali smo po Franz-Josefs-Kai
prema Julius-Raab-Platzu i oni su se odjednom pojavili. Kao da su dotad bili
nevidljivi. Tragači. Hajkači. Pozdravili su me. Kazali moje ime. Jedan je stao
ispred mene. Gunther, onaj najjači. Drugi meni slijeva. Treći desno od
dobrog Ulisesa. Nismo mogli produžiti. Mogli smo se okrenuti i odjuriti, ali
ne i ići naprijed. Dugo se nismo vidjeli, Heimito, reče mi Gunther. Dugo se
nismo vidjeli, Heimito, rekli su svi. Ne! Ni dugo ni kratko. Ali nismo imali
kamo pobjeći.
Šetali smo. Hodali. Posjetili smo Juliusa policajca. Pitali su razumije li

248
dobri Ulises njemački. Zna li tajnu. Ne razumije, rekoh, ne zna tajne. Ali
pametan je. Ne, nije pametan, dobar je, samo čita i spava, i ne vježba. Htjeli
smo otići. Nemamo o čemu razgovarati! Zauzeti smo!, rekoh. Dobri je Ulises
gledao i kimao. Sad sam se ja ukipio. Dobri je Ulises obilazio Juliusovu sobu
i zirkao na sve strane. Nije bio na miru. Crteži. Gunther sve uzrujaniji.
Zauzeti smo i želimo ići!, viknuo sam. Gunther zgrabi dobrog Ulisesa za
rame i reče što vršljaš poput štrige? Miran budi! A Julius: štakor se
uznemirio. Dobri se Ulises odmakne, a Gunther izvadi bokser. Ne diraj ga,
rekoh, za jedan tjedan dobit ću nasljedstvo. I on vrati bokser u džep i gurne
dobrog Ulisesa u kut sobe. Zatim smo razgovarali o Propagandi. Pokazali su
mi papire i fotke. Na jednoj sam bio ja, sleđa. To sam ja, rekoh, ta je slika
stara. Pokazali su mi nove fotke, nove papire. Sliku šume, kolibe, blaga
obronka. Znam to mjesto, rekoh. Pa naravno, Heimito, odgovori Julius.
Onda je bilo još riječi i još riječi i još papira i još fotki. Sve staro! Muk,
lukavost, šutio sam. Zatim smo ih pozdravili i otputili se kući. Gunther i
Peter su neko vrijeme išli s nama. Ali dobri Ulises i ja smo šutjeli. Lukavi.
Hodali smo i hodali. Gunther i Peter sjeli su u neki bar, a dobri Ulises i ja
smo dalje hodali. Bez riječi. Blizu kuće ušli smo u crkvu. Ulrichkirche u
Burggasse. Ja sam ušao a dobri me je Ulises slijedio, čuvajući me!
Pokušao sam moliti. Pokušao sam prestati misliti na slike. Te smo večeri
jeli kruh i dobri me je Ulises pitao o mom ocu, o prijateljima, o putovanjima.
Sutradan nismo išli van. Ali prekosutra jesmo jer je dobri Ulises morao ići u
poštu i onda smo odlučili ostati vani i prošetati. Jesi li uzrujan, Heimito?,
upitao je dobri Ulises. Ne, nisam uzrujan. Pa zašto se stalno osvrćeš? Opreza
nikad dovoljno, odgovorio sam. Nismo imali novca. U parku Esterhazy
vidjeli smo nekog starca. Hranio je golubove, no oni se nisu obazirali na
njegove mrvice. Prišao sam mu sleđa i udario ga u glavu. Dobri mu je Ulises
pretražio džepove, ali našao je samo kovanice i krušne mrvice i novčanik,
koji smo uzeli. U novčaniku je bila slika. Stari sliči na mog oca, rekao sam.
Bacili smo novčanik u poštanski sandučić. Potom se dva dana nismo micali
iz kuće i na kraju smo imali samo krušne mrvice. Pa smo posjetili Juliusa
policajca. Otišli smo s njim u neki bar u Favoritenstrasse i slušali ga. Ja sam
gledao stol, površinu stola i kapi prolivene kokakole. Dobri je Ulises s
Juliusom razgovarao na engleskom i kazao je da su u Meksiku piramide
veće i brojnije nego u Egiptu. Kad sam podigao pogled, vidjeh pored vrata
Gunthera i Petera. Zatreptao sam i nestali su. Ali pola sata poslije ili pet
minuta poslije došli su za naš stol i sjeli k nama.
Te sam noći razgovarao s dobrim Ulisesom i rekao mu da poznajem

249
jednu seosku kuću, drvenu kolibu podno brijega s borovima. Rekoh mu da
više ne želim vidjeti svoje prijatelje. Onda smo pričali o Izraelu, o zatvoru u
Beershebi, o pustinji, o žutim stijenama i o štipavcima koji izlaze samo noću,
kad ih ljudsko oko ne može vidjeti. Možda bismo se trebali vratiti, reče
dobri Ulises. Židovi bi me sigurno ubili. Neće ti oni ništa, odgovorio je.
Židovi bi me ubili, ponovih. Dobri Ulises pokri glavu prljavim ručnikom, no
činilo se da još gleda kroz prozor. Zagledah se u njega, razmišljajući odakle
zna da mi neće ništa. Kleknuo sam i prekrižio ruke. Deset, petnaest,
dvadeset čučnjeva. Dok mi nije dosadilo i počeo sam crtati.
Sutradan smo se vratili u bar u Favoritenstrasse. Ondje su bili Julius
policajac i šest njegovih prijatelja. Ušli smo u metro u Taubstumengasse i
sišli u Pratersternu. Čuo sam jauke. Trčali smo. Znojili se. Idućeg je jutra
jedan moj prijatelj nadzirao moju kuću. Rekao sam to dobrom Ulisesu. Ali
on nije ništa vidio. Navečer smo se umili, počešljali i izašli. U baru u
Favoritenstrasse Julius policajac govorio nam je o dostojanstvu, o evoluciji, o
maestru Darwinu i maestru Nietzscheu. Prevodio sam kako bi Ulises
razumio njegove riječi, iako ja nisam ništa razumio. Molitva kostiju, kazao je
Julius. Žudnja za zdravljem. Vrlina opasnosti. Upornost zaboravljenih.
Bravo, reče dobri Ulises. Bravo, rekli su ostali. Granice pamćenja. Mudrost
biljaka. Oko parazita. Okretnost zemlje. Zasluga vojnika. Lukavost diva.
Rupa volje. Veličanstveno, reče dobri Ulises na njemačkom. Izvanredno. Pili
smo. Ja nisam htio pivo, ali stavili su pred mene vrč i rekli pij, Heimito, neće
ti naškoditi. Pili smo i pjevali. Dobri je Ulises otpjevao nekoliko kitica na
španjolskom, a moji su ga prijatelji promatrali vučjim pogledima i smijali se.
No nisu razumjeli što dobri Ulises pjeva! Ni ja! Pili smo i pjevali. Katkad bi
Julius policajac kazao dostojanstvo, čast, sjećanje. Natočili su mi više vrčeva.
Jednim sam okom gledao drhtavo pivo u vrčevima, drugim svoje prijatelje.
Oni nisu pili. Na svaki njihov vrč ja bih popio četiri. Pij, Heimito, neće ti
naškoditi, govorili su. I dobrom su Ulisesu davali piti. Pij, mali Meksikanče,
neće ti naškoditi. I pjevali smo. Balade o seoskoj kući podno brijega. A Julius
je govorio: dom, rodna gruda, domovina. Gazda je došao piti s nama. Vidjeh
kako namiguje Guntheru. Vidjeh kako mu Gunther uzvraća mig. Vidjeh
kako izbjegava pogledati u kut gdje je bio dobri Ulises. Pij, Heimito, neće ti
naškoditi. A Julius policajac se smiješio, polaskan, i govorio hvala, hvala, ma
znam, znam, molim vas, nije to ništa. Izvanredno. Neumoljivo. A onda je
rekao: ispravnost, dužnost, izdaja, kazna. I opet su mu čestitali, no još su se
samo rijetki smiješili.
Poslije smo svi zajedno izašli. Poput grozda. Poput prstiju čelične ruke.

250
Poput željezne rukavice na vjetru. No vani smo se počeli razdvajati. U sve
manje skupine. Sve odvojenije. Sve dok ostale nismo izgubili iz vida. S nama
su išli Udo i još četiri prijatelja. Prema Belvedereu. Po Karolinengasse i
zatim po Belvederegasse. Neki su razgovarali, drugi su radije šutke gledali u
tlo. Ruke u džepovima. Dignuti ovratnici. Upitao sam dobrog Ulisesa: znaš
li što ćemo tu? A dobri mi Ulises odgovori da mu polako sviće. Prešli smo
preko Prinz Eugen Strasse i upitah ga što mu to sviće. A on odgovori:
otprilike isto što i tebi, Heimito, to isto. Ostali nisu razumjeli engleski, a ako
tko i jest, pravio se da ne razumije. Kad smo ušli u park, počeo sam moliti.
Što mrmljaš, Heimito?, upitao me Udo. Ne, ne, ne, kriknuh dok mi je granje
koje smo razmicali diralo lice i kosu. Pogledao sam gore i nisam vidio
nijednu zvijezdu. Stigli smo do čistine: sve je bilo tamnozeleno, čak i sjene
Uda i mojih prijatelja. Tiho smo stajali, raširenih nogu, i svjetla su plesala iza
drveća i biljaka, daleka, nedostižna. Bokseri su izašli iz džepova mojih
prijatelja. Bez ijedne riječi! A ako su što i rekli, nisam razumio. Ali ne
vjerujem da su išta rekli. Stali smo na tajnu mjestu i nije trebalo govoriti!
Mislim da se nismo ni gledali! Poželio sam vikati! No onda vidjeh kako
dobri Ulises vadi nešto iz kaputića i baca se na Uda. I ja se pokrenuh.
Zgrabio sam nekog prijatelja za vrat i tresnuo ga u čelo. Udarali su me
straga. Jedan, dva, jedan, dva. Drugi me udario sprijeda. Osjetih na usnama
metalan okus boksera. Ali uspio sam zadržati nekog prijatelja za rame i
zviznuti onog iza leđa. Mislim da sam slomio nečije rebro. Osjetio sam val
vrućine. Čuh Udove krike u pomoć. Slomio sam jedan nos. Idemo, Heimito,
reče dobri Ulises. Potražih ga, ali uzalud. Gdje si? Tu sam, Heimito, tu, smiri
se. Prestao sam udarati. Dva tijela ležala su na travi, ostali su otišli. Kupao
sam se u znoju i nisam mogao misliti. Odmori se malo, reče dobri Ulises.
Kleknuo sam i raskrilio ruke. Vidjeh kako dobri Ulises prilazi palima. Načas
pomislih da će ih zaklati, još je držao nož, i pomislih neka bude Božja volja.
Ali dobri Ulises nije podigao oružje na pale. Pretražio im je džepove, taknuo
im vratove, približio uho ustima i kazao: nikog nismo ubili, Heimito,
možemo ići. Obrisao sam krvavu gubicu nečijom košuljom. Zagladio kosu.
Ustao. Znojio sam se poput svinje! Noge su mi bile teške kao u slona! Pa
ipak sam trčao i trčao i onda hodao, čak i fućkao dok najzad nismo izašli iz
parka. Po Jacquingasse do Renmvega. I zatim po Marokkanergasse do
Konzerthausa. I onda po Lisztstrasse do Lothringerstrasse. Idućih smo dana
bili sami. Ali išli smo van. Nekog popodneva vidjeli smo Gunthera.
Pogledao nas je i udaljio se. Nismo se obazirali. Nekog jutra vidjeli smo dva
moja prijatelja. Stajali su na uglu, a kad su nas spazili, otišli su. Jednom je, u

251
Kärntner Strasse, dobri Ulises vidio neku ženu, s leđa, i prišao joj. I ja sam je
vidio, no nisam prišao. Ostao sam deset metara dalje, pa jedanaest, petnaest,
osamnaest metara. I vidio sam kako je dobri Ulises zove i stavlja joj ruku na
rame i kako se ona okreće a dobri se Ulises ispričava i žena odlazi.
Svaki smo dan išli na poštu. Šetali do Esterhazy Platza ili do
Stiftskaserne. Katkad su nas moji prijatelji slijedili. Uvijek izdaleka! Jedne
večeri našli smo nekog čovjeka u Schadekgasse i pratili ga. Ušao je u pusti
park. Bio je star i lijepo odjeven. Dobri je Ulises stao pored njega, a ja sam ga
tresnuo u zatiljak. Pretražili smo mu džepove. Te smo večeri jeli u baru
blizu kuće. Onda sam ustao od stola i nazvao. Moje nasljedstvo, moj novac,
rekao sam, a s druge strane žice čuh: ne, ne, ne. Te sam noći razgovarao s
dobrim Ulisesom, ali ne sjećam se o čemu. Zatim je došla policija i odveli su
nas u postaju u Bandgasse. Skinuli su nam lisice i ispitivali nas. Pitanja,
pitanja. Rekoh im: nemam što reći. Kada su me odveli u ćeliju, dobri Ulises
nije bio ondje. Idućeg jutra došao je moj odvjetnik. Rekoh mu: gospodine
odvjetniče, izgledate kao kip napušten u šumi, a on se nasmije. Kad se
prestao smijati, reče mi: dosta je bilo šale, Heimito. Gdje je moj dobri
Ulises?, upitah. Tvoj je ortak uhićen, Heimito. Je li sam? Naravno, odgovori
moj odvjetnik, i tad sam prestao drhtati. Ako je dobri Ulises sam, ništa mu
se neće dogoditi.
Te sam noći sanjao žutu stijenu i crnu stijenu. Sutradan sam vidio dobrog
Ulisesa u dvorištu. Razgovarali smo. Upitao je kako sam. Dobro, rekoh,
vježbam, radim sklekove i trbušnjake, boksam sa svojom sjenom. Nemoj
boksati sa sjenom, rekao je. A kako si ti? Dobro, lijepo se ophode sa mnom,
hrana je dobra. Hrana je dobra!, potvrdio sam. Poslije su me opet ispitivali.
Pitanja, pitanja. Ne znam ništa, rekao sam. Heimito, ispričaj nam što znaš.
Pa sam im govorio o Židovima koji grade atomsku bombu u Beershebi i o
štipavcima koji samo noću izlaze na površinu. A oni su rekli da će mi
pokazati slike, i kad sam ih vidio, rekoh: mrtvi su, to su slike mrtvaca!, i više
nisam htio razgovarati. Na hodniku sam vidio dobrog Ulisesa. Moj je
odvjetnik kazao: ništa ti se neće dogoditi, Heimito, ništa ti se ne može
dogoditi, to je zakon. Otići ćeš živjeti na selo. A dobri Ulises?, upitao sam.
On će još neko vrijeme ostati tu. Dok se ne razjasni njegov slučaj. Te sam
noći sanjao bijelu stijenu i nebo Beershebe, blještavo poput kristalne čaše.
Sutradan sam vidio dobrog Ulisesa na dvorištu. Dvorište je bilo prevučeno
zelenom opnom, no kao da nas to nije smetalo. Obojica smo imali novu
odjeću. Mogli bi nas smatrati braćom. Rekao mi je: sve je riješeno, Heimito.
Tvoj će se otac pobrinuti za te. A za tebe?, upitah. Ja se vraćam u Francusku,

252
odgovorio je. Austrijska policija plaća mi kartu do granice. A kad ćeš se
vratiti? Ne mogu se vratiti do 1984., reče mi. Godina velikog brata. Ali mi
nemamo braće, rekoh. Tako se čini. Je li vražja slina zelena?98, upitah ga
najednom. Moguće, Heimito, iako bih prije rekao da je bezbojna. Onda je
sjeo na zemlju a ja sam počeo vježbati. Trčao sam, radio sklekove, klečao.
Kad sam završio, dobri je Ulises bio ustao i razgovarao je s nekim
zatvorenikom. Načas pomislih da smo u Beershebi i da je oblačno nebo
varka židovskih inženjera. No onda se pljesnuh po čelu i rekoh ne, u Beču
smo i dobri Ulises sutra odlazi i dugo se neće moći vratiti, a ja ću možda
uskoro vidjeti oca. Prišao sam mu i onaj se zatvorenik maknuo. Razgovarali
smo. Čuvaj se, reče mi kada su došli po njega, marljivo vježbaj, Heimito. Do
skora, rekoh, i više ga nikad nisam vidio.

María Font, Calle Montes, blizu Monumenta a la Revolución, Ciudad de

México, veljača 1981. Kad se Ulises vratio u Meksiko, ja sam tek odnedavno
živjela ovdje. Bila sam zaljubljena u nekog tipa koji je predavao matematiku
u srednjoj školi. Naša je veza započela prilično mučno, jer on je bio oženjen i
mislila sam da nikad neće ostaviti ženu, no jednog me je dana nazvao i
rekao mi neka potražim mjesto gdje bismo mogli zajedno živjeti. Više nije
trpio suprugu i bili su pred rastavom. Bio je oženjen i imao je dvoje djece i
govorio je da ga žena tom djecom ucjenjuje. Razgovor koji smo vodili nije
bio umirujuć, upravo suprotno, pa ipak, idućeg sam jutra počela tražiti
mjesto gdje bismo, barem privremeno, mogli živjeti.
Naravno, bilo je tu i pitanje novca. On je zarađivao, ali morao je i dalje
plaćati stanarinu za kuću gdje su živjela njegova djeca, i usto svakog mjeseca
izvajati za njihovo uzdržavanje, školovanje i slično. Ja nisam radila i
računala sam tek s potporom koju mi je davala jedna majčina sestra kako bih
završila studij plesa i slikarstva. Pa sam morala posegnuti za svojom
ušteđevinom, posuditi od majke i ne tražiti ništa odveć skupo. Tri dana
poslije, Xóchitl mi reče da postoji prazna soba u hotelu gdje ona i Requena
žive. Odmah sam se preselila.
Soba je bila velika, s kupaonicom i kuhinjom, a nalazila se iznad
Xóchitline i Requenine sobe.
Iste je večeri došao profesor matematike i vodili smo ljubav do svitanja.
No sutradan se nije pojavio i, iako sam ga dva-tri puta nazvala u školu,
nisam ga uspjela naći. Dva dana poslije iznova sam ga vidjela i prihvatila
sam sva objašnjenja koja mi je htio dati. Tako su protekli prvi i drugi tjedan

253
mog boravka u Calle Montes. Profesor matematike posjetio bi me svaka
četiri dana, otprilike, i naši bi susreti završili tek u zoru, pred nov radni dan.
Potom bi nestao.
Naravno, nismo samo vodili ljubav, i razgovarali smo. Pripovijedao mi je
o svojoj djeci. Jednom se, govoreći o najmlađoj kćeri, rasplakao i na kraju mi
reče da ništa ne razumije. Što se tu ima razumjeti?, upitah. Pogledao me je
kao da sam izvalila glupost, kao da sam premlada da bih to shvatila i nije
odgovorio. U svemu ostalom, moj je život bio manje-više isti kao i prije. Išla
sam na predavanja, dobila sam posao korektorice u nekoj izdavačkoj kući
(bijedno plaćen), viđala sam prijatelje i satima šetala Méxicom. Zbližila sam
se s Xóchitl, uvelike zbog toga jer smo sada bile susjede. Poslijepodne, kad
nije bilo profesora matematike, sišla bih k njoj i razgovarale smo ili se igrale
s djetetom. Requene gotovo nikad nije bilo (iako se barem on vraćao svake
noći) i Xóchitl i ja smo pričale o našim temama, ženskim temama, nesputane
nazočnošću muškarca. Kao što je i prirodno, naši su se prvi razgovori vrtjeli
oko profesora matematike i njegova osebujnog shvaćanja nove veze. Prema
Xóchitl, tip je u biti strašljivac koji se boji ostaviti ženu. Ja sam smatrala da
na to mnogo više utječe njegova tankoćutnost, njegova želja da nikog ne
povrijedi, nego pravi strah. U sebi sam se prilično čudila odlučnosti s kojom
se Xóchitl priklonila meni, a ne profesorovoj ženi.
Katkad bismo otišle u park s malim Franzom. Jedne noći kad me posjetio
profesor matematike, pozvali smo ih na večeru. On je želio da budemo
sami, ali Xóchitl me je zamolila da je upoznam s njim i pomislih da je to
savršena prilika. Bila je to prva večera koju sam priredila u onome što sam
već vidjela kao svoj novi dom i, iako je jelo bilo jednostavno, velika salata,
sirevi i vino, Requena i Xóchitl stigli su na vrijeme i moja je prijateljica
odjenula svoju najljepšu haljinu. Profesor matematike trudio se biti prijazan,
za što sam mu zahvalna, no ne znam je li zbog oskudnosti jela (tih mi je
dana bila draža niskokalorična hrana) ili zbog preobilja vina, ali večera je
ispala grozno. Kada su moji prijatelji otišli, profesor matematike ih je
nazvao parazitima, elementima koji koče razvoj društva, zbog kojih zemlja
nikad ne napreduje. Rekoh mu da sam ista kao i oni, a on odvrati da to nije
istina, da ja učim i radim dok oni kradu Bogu dane. Pjesnici su, napomenuh.
On me pogleda u oči i više puta ponovi riječ pjesnik. Lijenčine su, odgovori, i
loši roditelji, ta kome bi palo na pamet otići na večeru i ostaviti dijete samo
u kući? Te noći, dok smo vodili ljubav, pomislih na malog Franza kako
spava u donjoj sobi dok njegovi roditelji kod mene piju vino i jedu sir, i
osjetih se prazna i neodgovorna. Dan ili dva poslije Requena mi je rekao da

254
se Ulises Lima vratio u Meksiko.
Nekog poslijepodneva, dok sam čitala, čuh kako me Xóchitl zove
lupajući drškom metle o strop. Provirih kroz prozor. Tu je Ulises, reče
Xóchitl, hoćeš li sići? Sišla sam. Ondje je bio Ulises. Nije me odveć
razveselilo vidjeti ga. Sve što su mi on i Belano značili bilo je sada
predaleko. Govorio je o svojim putovanjima. Mislim da je u pripovijedanje
utkao suviše književnosti. Dok je on govorio, počela sam se igrati s Franzom.
Poslije je Ulises rekao da mora posjetiti braću Rodríguez i upitao želimo li
poći s njim. Xóchitl i ja smo se pogledale. Ako ti hoćeš ići, pričuvat ću ti
malog, rekoh joj. Prije odlaska, Ulises me upita za Angélicu. Doma je,
odgovorih, nazovi je. Ne znam zašto, ali ophodila sam se s njim prilično
neprijateljski. Kad su izašli, Xóchitl mi namigne. Te se večeri profesor
matematike nije pojavio. Nahranila sam Franza u svojoj sobi, a zatim sam ga
odnijela dolje, odjenula mu pidžamu i stavila ga u postelju, gdje je ubrzo
usnuo. Uzela sam neku knjigu s police i čitala kod prozora i promatrala
automobile koji su upaljenih svjetala prolazili po Calle Montes. Čitala sam i
razmišljala.
U ponoć se vratio Requena. Upitao me je što ću ja ondje i gdje je Xóchitl.
Rekoh mu da je otišla na sastanak utrobnih realista kod braće Rodríguez.
Pogledavši sina, Requena me upita jesam li večerala. Odgovorih mu da
nisam. Zaboravila sam jesti. Ali Franzu sam dala večeru, rekoh.
Requena otvori hladnjak, izvadi malen lonac i stavi ga grijati. Bila je to
juha od riže. Upita me želim li i ja. Ono što zapravo nisam htjela bilo je otići
u moju samotnu sobu, pa mu rekoh neka mi da malo. Tiho smo razgovarali
da ne probudimo dijete. Kako ti ide s plesom?, upitao je. Kako je sa
slikanjem? Requena je samo jednom bio kod mene, na onoj večeri, i svidjele
su mu se moje slike. Sve je dobro, odgovorih. A s pjesništvom? Već dugo ne
pišem. Ni ja, rekao je. Juha od riže bila je oštro začinjena. Upitah ga kuha li
Xóchitl uvijek tako. Uvijek, reče mi, bit će da je to obiteljski običaj.
Neko smo se vrijeme šutke gledali, a gledali smo i ulicu, Franzovu
postelju, nevješto obojene zidove. Zatim je Requena počeo pričati o Ulisesu i
o njegovu povratku u Meksiko. Meni su gorjela usta i želudac, a onda osjetih
da mi gori i lice. Mislio sam da će zauvijek ostati u Europi, čuh kako govori.
Ne znam zašto sam u tom trenutku pomislila na Xóchitlina oca, koga sam
vidjela tek jednom, na izlasku iz sobe. Ugledavši ga, odskočila sam, jer
doimao se opak. To je moj otac, rekla je Xóchitl vidjevši moj uzbunjen izraz.
Tip mi je kimnuo i otišao. Utrobni realizam je mrtav, reče Requena, morali
bismo ga zaboraviti i započeti što drugo. Meksički ogranak nadrealizma,

255
promrmljah. Žedna sam, rekoh mu. Vidjeh ga kako ustaje i otvara hladnjak,
žuta svjetlost razlila se po podu do nogu Franzove postelje. Vidjeh jednu
loptu, majušne papuče, ali prevelike za dijete, pomislih na Xóchitlina
stopala, mnogo manja od mojih. Jesi li što opazila kod Ulisesa?, upita me
Requena. Popila sam hladnu vodu. Ništa nisam opazila, odgovorih.
Requena je ustao i otvorio prozor da izvjetri dim cigareta. Sav je van sebe,
reče, kao da je poludio. Začula sam šum iz Franzove postelje. Govori u snu?,
upitah. Ne, to dopire s ulice, odgovori Requena. Provirila sam kroz prozor i
pogledala prema svojoj sobi, svjetlo je bilo ugašeno. Onda osjetih Requenine
ruke oko struka i nisam se pomaknula. Ni on se nije pomaknuo. Potom mi
spusti hlače i osjetih njegov ud na stražnjici. Nismo rekli ni riječi. Kada smo
završili, opet smo sjeli za stol i zapalili. Hoćeš li reći Xóchitl?, upita
Requena. Želiš li da joj kažem? Bolje ne, odgovorio je.
Otišla sam u dva ujutro, a Xóchitl još uvijek nije bilo. Sutradan je, kad
sam se vratila sa satova slikanja, došla po mene. Otpratila sam je u trgovinu.
Dok smo kupovale, ispriča mi da su se Ulises i Pancho Rodríguez posvađali.
Utrobni realizam je mrtav, reče, da si barem ti bila ondje... Odgovorih joj da
ja više ne pišem pjesme i da ne želim imati veze s pjesnicima. Poslije me
Xóchitl zamoli da svratim k njoj. Nije napravila postelju, a u sudoperu su se
gomilali prljavi tanjuri od sinoć, tanjuri iz kojih smo Requena i ja jeli,
zajedno s tanjurima iz kojih su ručali Xóchitl i Franz.
Ni te se večeri profesor matematike nije pojavio. Iz govornice sam
nazvala sestru. Nisam znala što joj reći, no bilo mi je potrebno razgovarati s
nekim, a nije mi se dalo ići k Xóchitl. Uhvatila sam je baš na odlasku. Išla je
u kazalište. Što želiš?, upitala je. Trebaš li novca? Neko sam vrijeme pričala
gluposti, a na kraju je upitah zna li da se Ulises Lima vratio u Meksiko. Nije
znala. Nije ju zanimalo. Pozdravile smo se i prekinula sam vezu. Onda
nazvah profesora matematike. Javila se njegova žena. Molim? Šutjela sam.
Govori, glupa kučko, gaduro jedna!, planula je. Tiho sam spustila slušalicu i
vratila se kući. Dva dana poslije Xóchitl mi reče da Catalina O’Hara
priređuje tulum gdje će se valjda okupiti svi utrobni realisti, i ondje će se
vidjeti mogu li iznova pokrenuti skupinu, izdati časopis, osmisliti daljnji
rad. Upita kanim li ići. Rekoh joj da ne, ali ako ona želi ići, mogu joj
pričuvati Franza. Te sam večeri opet vodila ljubav s Requenom, dugo, otkad
je dijete usnulo do tri ujutro, otprilike, i načas pomislih da je on taj koga
volim, a ne blesavi profesor matematike.
Sutradan mi je Xóchitl ispričala kako je bilo na sastanku. Poput filma o
zombijima. Za nju je s utrobnim realizmom svršeno, što je šteta jer su

256
pjesme koje sada piše, reče mi, u biti pjesme utrobnog realizma. Šutke sam
je slušala. Onda je upitah za Ulisesa. On je glavni, odgovori, ali je sam. Od
toga dana više nije bilo sastanaka utrobnog realizma i Xóchitl me više nije
tražila da joj navečer čuvam sina. Moja je veza s profesorom matematike
završila, no još smo tu i tamo spavali i ja sam ga još nazivala doma,
vjerojatno iz mazohizma ili, što je još gore, iz dosade. No jednog smo dana
razgovarali o svemu što se zbiva ili ne zbiva s nama i otad se više nismo
viđali. Na rastanku se činilo da mu je laknulo. Razmišljala sam bih li se
odselila iz Calle Montes i vratila u majčinu kuću. Na kraju odlučih ostati i
trajno živjeti ovdje.

257
 13
Rafael Barrios, sjedeći u boravku svoje kuće, Jackson Street, San Diego,
Kalifornija, ožujak 1981. Jeste li gledali Gole u sedlu? Da, film s Dennisom
Hopperom, Peterom Fondom i Jackom Nicholsonom. Takvi smo otprilike
mi bili. A osobito Ulises Lima i Arturo Belano prije nego što su otišli u
Europu. Poput Dennisa Hoppera i njegova odraza: dvije odrješite, hitre
sjene. I nije da imam nešto protiv Petera Fonde, ali nijedan mu nije bio
sličan. Müller je bio sličan Peteru Fondi. Dočim su oni bili pljunuti Dennis
Hopper i to je bilo uznemirujuće i zavodljivo, mislim, uznemirujuće i
zavodljivo za nas koji smo ih poznavali, za nas koji smo bili njihovi prijatelji.
I ovo nije vrijednosni sud o Peteru Fondi. Sviđa mi se Peter Fonda, kad god
je na telki film koji je snimio sa Sinatrinom kćeri i s Bruceom Dernom,
uvijek ga gledam, makar morao ostati budan do četiri ujutro. No nijedan od
njih mu nije bio sličan. A s Dennisom Hopperom bilo je posve suprotno.
Kao da su ga svjesno oponašali. Udvojeni Dennis Hopper koji je hodao
ulicama Méxica. Mr. Hopper koji se zavojito kretao od istoka prema zapadu,
poput dvostruka crna oblaka, dok nije nestao bez traga (to je bilo
neizbježno) na drugoj strani grada, na strani gdje nema izlaza. I ja sam ih
katkad gledao i, iako sam ih volio, pomislio bih kakvo je to glumatanje?
Kakva je to obmana ili skupno samoubojstvo? No jedne večeri, pred Novu
godinu 1976., malo prije nego što će otići u Sonoru, shvatio sam da je to
njihov način bavljenja politikom. Način koji više nije moj i koji tada nisam
razumio, za koji ne znam je li dobar ili loš, ispravan ili pogrešan, ali bio je to
njihov način bavljenja politikom, političkog utjecanja na stvarnost. Oprostite
ako ne govorim jasno, u posljednje sam vrijeme malo smušen.

Bárbara Patterson, u kuhinji svoje kuće, Jackson Street, San Diego,

Kalifornija, ožujak 1981. Dennis Hopper? Politika? Kurvin sin! Govno
zalijepljeno za šupak! Što taj šmokljan zna o politici? Ja sam mu govorila:
posveti se politici, Rafaele, posveti se plemenitim ciljevima, k vragu, pa ti si

258
čovjek iz naroda, a gad bi se zapiljio u mene kao u govno, kao u kakav
otpadak, gledao bi me sa svoje zamišljene visine i odgovarao: nije to tek
tako, Barbarita, ohladi malo, i onda bi zakrmio, a ja sam morala ići raditi i
potom na faks, trčala sam cijeli dan, trčim cijeli dan, amo-tamo, uči i rintaj
(konobarim u pečenjarnici u Reston Avenue), a kad bih se vratila kući,
zatekla bih Rafaela kako krmi, i suđe u sudoperu, prljav pod, mrvice po
kuhinji (ali ni zalogaja za me, koja je to mustra!), zasvinjenu kuću, kao da je
kroz nju prošao čopor mandrila, i onda bih se morala primiti čišćenja,
metenja, kuhanja, i poslije otići kupiti hranu, a kad bi se gospodin probudio,
upitala bih ga: jesi li pisao, Rafaele? jesi li počeo pisati roman o životu
chicana99 u San Diegu?, a on bi me gledao kao da me vidi na telki i kazao:
napisao sam jednu pjesmu, Barbarita, i ja bih tad odustala i rekla mu dobro,
gade, pročitaj mi je, a Rafael bi otvorio dvije limenke piva, dao mi jednu
(gad zna da ne bih smjela piti pivo) i zatim bi mi pročitao pišljivu pjesmu. I
bit će jer ga još uvijek volim, pjesma bi me (samo ako je valjala) gotovo
neopazice rasplakala, i kad bi završio s čitanjem, lice bi mi bilo vlažno i
sjajno, a Rafael bi mi prišao i osjetila bih njegov miris, mirisao je kao
Meksikanac, gad, i zagrlili bismo se, vrlo nježno, i onda bismo, ali možda
pola sata poslije, počeli voditi ljubav, a poslije bi on upitao: što ćemo jesti,
gordita100?, i ja bih ustala i onako gola otišla u kuhinju i ispekla mu jaja sa
šunkom i slaninom, razmišljajući o književnosti i politici i prisjećajući se
vremena kad smo Rafael i ja još živjeli u Meksiku i posjetili smo onog
kubanskog pjesnika, hajdemo k njemu, Rafaele, rekla sam mu, ti si čovjek iz
naroda i taj će milomud, hoćeš-nećeš, morati priznati tvoju darovitost, a
Rafael je odgovorio: ali ja sam utrobni realist, Barbarita, našto mu rekoh ne
lupetaj, mater ti je utrobnorealistička, pa zar ti, dušo, ne želiš pogledati
jebenoj istini u oči?, i posjetili smo velikog lirika Revolucije, a ondje su se
već izredali svi meksički pjesnici koje je Rafael najviše mrzio (ili točnije, koje
su Belano i Lima najviše mrzili), čudno, jer njušili smo ih, Kubančeva je
hotelska soba vonjala po seljačkim pjesnicima, po urednicima časopisa El
Delfin Proletario, po Huertinoj ženi, po meksičkim staljinistima, po usranim
revolucionarima koje svaka dva tjedna isplaćuju iz državne blagajne,
ukratko, rekoh sebi i pokušala sam mislima prenijeti Rafaelu: nemoj sad
zeznuti, nemoj uprskati stvar, i sin Havane bio je prijazan, malo umoran,
malo sjetan, no uglavnom prijazan, i Rafael je govorio o mladim meksičkim
pjesnicima, ali ne o utrobnim realistima (zaprijetila sam mu da ću ga ubiti
ako ih spomene), i meni je čak na licu mjesta sinula zamisao o časopisu za

259
koji će mi, rekoh, Sveučilište San Diega dati potporu, i Kubanca je to
zanimalo, zanimale su ga Rafaelove pjesme, zanimao ga je moj pišljivi
opsjenarski časopis, a kada se razgovor bližio kraju, Kubanac, koji je dotad
već lagano kunjao, odjednom nas upita za utrobni realizam. Ne znam kako
to objasniti. Soba u tom blesavom hotelu. Tišina i udaljena dizala. Vonj
prijašnjih posjeta. Kubančeve oči što su se sklapale od sna ili dosade ili
žestice. One iznenadne riječi, kao da ih je izgovorio čovjek pod hipnozom,
sve mi je to izmamilo krik, slabašan krik, no koji je odjeknuo poput pucnja.
Bit će od živaca, rekoh im. Onda smo sve troje neko vrijeme šutjeli, Kubanac
je vjerojatno mislio tko li je ta histerična gringa, Rafael je gruntao bi li ili ne
bi li govorio o skupini, a ja sam si ponavljala glupa kučko, daj si već jednom
zašij tu gubicu. I tad, dok sam se zamišljala kako sjedim doma u ormaru, s
golemom krastom umjesto usana, po stoti put čitajući priče iz El llano en
llamas101, čuh kako Rafael govori o utrobnim realistima, čuh kako mu vražji
Kubanac postavlja pitanje za pitanjem, čuh kako Rafael veli da, možda,
dječja bolest komunizma, čuh kako Kubanac predlaže manifeste, proglase,
zdravije temelje, veću ideološku jasnoću, i onda više nisam mogla izdržati,
otvorila sam usta i kazala da su ti dani završili, da Rafael govori samo u
svoje ime, kao pravi pjesnik, a Rafael me opomene tiho budi, Barbarita, a ja
odvratih nemoj ti meni tiho, ništarijo, a Kubanac uzdahne ah, žene, i htjede
se uplesti sa svojim odvratnim, trulim macho sranjima, a ja mu rekoh sranje,
sranje, sranje, samo želimo vlastitom zaslugom objaviti u Casi de las
Américas, a Kubanac me vrlo ozbiljno pogleda i reče naravno, u Casi de las
Américas uvijek se objavljuje vlastitom zaslugom, kako da ne, odgovorih, a
Rafael će zaboga, Barbarita, pa maestro će steći kriv dojam, a ja mu rekoh
nek’ si jebeni maestro misli štogod želi, ali prošlost je prošlost, Rafaele, a
tvoja budućnost je tvoja budućnost, zar ne?, i nato me Kubanac pogleda
smrtno ozbiljno, kao da mi govori da smo u Moskvi, ti bi, mala, završila na
psihijatriji, no u isti mah, i to sam opazila, kao da misli, dobro, nije strašno,
ludost je ludost je ludost, a i sjeta, na kraju balade, sve troje smo
Amerikanci, Kalibanova djeca, izgubljena u velikom američkom kaosu, i
mislim da me je to dirnulo, vidjeti u očima moćnog čovjeka iskru dragosti,
iskru snošljivosti, kao da kaže ne žalosti se, Bárbara, znam ja kako je to, i tad
se, koja sam ja koza, nasmiješih, a Rafael izvadi pjesme, pedesetak listova, i
reče evo mojih pjesama, druže, a Kubanac ih uzme i zahvali i odmah su
ustali, kao na usporenu filmu, poput munje, dvostruke munje ili munje i
njezine sjene, ali na usporenu filmu, i u tom času pomislih sve je dobro,
kamo sreće da sve bude dobro, i vidjeh se kako se kupam na havanskoj plaži

260
i vidjeh Rafaela kako malo dalje razgovara s američkim novinarima, ljudima
iz New Yorka, iz San Francisca, kako govori o KNJIŽEVNOSTI, o POLITICI,
i pred vratima raja.

José “Zopilote”102 Colina, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México,

ožujak 1981. To je bilo najviše što su se te protuhe približile politici. Jednom
sam svratio u El Nacional, negdje oko 1975., a Arturo Belano, Ulises Lima i
Felipe Müller čekali su da ih don Juan Rejano primi. Odjednom se pojavila
ta zgodnička plavuša (ja sam stručnjak) i samo prošla mimo reda balavih
pjesnika koji su se rojili poput muha u sobičku gdje je don Juan Rejano
radio. Jasno, nitko se nije pobunio (siroti ali kavaliri, zujani jedni), kog bi
vraga i rekli, a plavuša ode ravno do don Juanova stola i preda mu hrpu
papira, čini se neke prijevode (imam oštar sluh), a don Juan, pokoj mu duši,
malo je takvih ljudi, nasmiješi joj se od uha do uha i upita kako ste,
Verónico? (gad španjolski, prema nama je bio grozan), kojim dobrom?, a ta
Verónica mu da prijevode i časak popriča sa starim, zapravo, plavuša je
govorila a don Juan kimao kao opčinjen, i onda uzme svoj ček, stavi ga u
novčanik, okrene se i iščezne niz onaj zasvinjeni hodnik, i tad, dok su nam
svima curile sline, don Giovanni ostao je časak kao omamljen, kao zamišljen,
a Arturo Belano, koji je bio kućna zvjerka i usto mu je bio najbliže, upita ga:
što je, don Juane, što se zbiva?, a don Rejas, kao da se budi iz teška sna ili iz
jebenog košmara, pogleda ga i veli: znaš tko je ta cura?, rekao je to gledajući
ga u oči i sa španjolskim naglaskom, loš znak, Rejano, jer, kao što ne znate,
osim što je imao kratak fitilj, obično je govorio s meksičkim naglaskom,
jadni stari, kako je žalosno završio, no, dobro, upita znaš li, Arturo, tko je ta
cura?, a Belano će: njet, ali čini se draga. Tko je ona? Trockijeva praunuka!,
odgovori don Rejas, Verónica Volkow, ni više ni manje nego praunuka (ili
unuka, ali ne, mislim da je praunuka) Lava Davidoviča, i tad, oprostite ako
gubim nit, Belano vikne opa! i pojuri za Verónicom Volkow, a za njim Lima
oblizujući se, dok je mali Müller ostao trenutak da pokupi njihove čekove, i
onda i on izleti, a Rejano ih je gledao smiješeći se kao za se, kao da veli
uspaljeni derani, i vjerujem da je pomislio na Španjolski građanski rat, na
svoje pale prijatelje, na duge godine progonstva, možda čak na svoj rad u
Komunističkoj stranci, premda to baš ne ide uz Trockijevu praunuku, no
don Rejas je bio takav, u biti sentimentalan i dobar čovjek, a zatim se spustio
na planet Zemlju, u pišljivo uredništvo Reviste Méxicane de Cultura,
kulturnog priloga El Nacionala, i oni koji su se tiskali u zagušljivom sobičku i

261
koji su venuli u mračnom hodniku vratiše se s njim u kurvinsku stvarnost i
svi smo dobili čekove.
Poslije, kad sam se s don Giovannijem pogodio o objavljivanju nekog
članka o pajdi slikaru, izašao sam s još dvojicom iz novina, spremni rano se
opiti, i vidjeh ih kroz prozor kafića. Mislim da su bili u La Estrella Errante103,
ne sjećam se. Verónica Volkow sjedila je s njima. Dostigli su je. Pozvali je na
piće. Neko sam ih vrijeme, dok su se kolege dogovarale kamo ćemo, gledao
s pločnika. Djelovali su sretno. Belano, Lima, Müller i Trockijeva praunuka.
Kroz prozor sam vidio kako se smiju, kako se drapaju od smijeha. Vjerojatno
je više nikad neće sresti. Mala je Volkowa očito bila iz otmjenog društva,
dok je toj trojici na čelu pisalo da će završiti u Lecumberriju104 ili Alcatrazu.
Ne znam što me je spopalo, kunem se. Raznježio sam se, a to nikad nije bila
slaba strana Zopilotea Coline. Mulci su se smijali s Verónicom Volkow, ali i s
Lavom Trockim. Nikad više neće doći tako blizu Boljševičkoj partiji. Zacijelo
više nikad neće željeti doći tako blizu. Pomislih na don Ivana Rejanova i
grudi mi ispuni tuga. Ali i radost, k vragu. Kakva se čudesa zbivaju u El
Nacionalu na dan isplate.

Verónica Volkow, s prijateljicom i dva prijatelja, međunarodni polasci,

zračna luka Ciudad de Méxica, travanj 1981. Gospodin José Colinas
pogriješio je ustvrdivši da nikad više neću vidjeti čileanske građane Artura
Belana i Felipea Müllera, i meksičkog građanina, svog zemljaka Ulisesa
Limu. Zgoda o kojoj govori, ne mareći odveć za istinu, zbila se 1975., a
možda godinu poslije iznova sam srela već spomenute mladiće. Bilo je to,
ako me pamćenje ne vara, u svibnju ili lipnju 1976., jedne vjerojatno jasne,
čak svijetle večeri, u kojoj se mi Meksikanci i u biti zbunjeni strani posjetioci
iz godine u godinu polako i vrlo oprezno krećemo, a koju osobno smatram
poticajnom ali zapravo tužnom.
Susret je bio nevažan. Dogodio se pred vratima jednog kina u Reformi,
na dan premijere nekog filma, ne znam je li sjevernoameričkog ili
europskog.
Moguće čak i od kakva meksičkog redatelja.
Bila sam s prijateljima i odjednom ih, ne znam kako, ugledah. Sjedili su
na stubištu, pušili i razgovarali. Već su me zapazili, ali nisu prišli pozdraviti
me. Doista, izgledahu poput prosjaka, nikako se nisu uklapali među one
lijepo odjevene i glatko izbrijane ljude pred kinom, koji su se, uspinjući se
stubištem, odmicali kao u strahu da će netko od njih ispružiti ruku i zavući

262
im je među noge. Barem jedan mi se učini pod utjecajem droge. Belano,
mislim. Drugi je, Ulises Lima, bit će, pjevušeći čitao i pisao po rubnicama
neke knjige. Treći (ne, nije bio Müller, sigurno, Müller je visok i plav, a taj je
bio zdepast i tamnoput) me pogleda i nasmiješi se kao da me on poznaje.
Morala sam mu kimnuti, a kad su moji prijatelji odvratili pozornost, prišla
sam im i pozdravila ih. Ulises Lima mi uzvrati pozdrav, iako nije ustao.
Belano jest, gotovo nagonski, no pogleda me kao da me ne poznaje. Treći mi
reče ti si Verónica Volkow i spomene moje pjesme nedugo prije objavljene u
nekom časopisu. Njemu jedinom kao da je bilo do razgovora. Blagi Bože,
pomislih, neće valjda o Trockom, ali nije govorio o Trockom nego o
pjesništvu, o časopisu koji izdaje jedan naš zajednički prijatelj (zajednički
prijatelj? ajme užasa!) i još o koječemu što nisam razumjela.
Kad sam već htjela otići, nisam bila s njima ni minutu, Belano me
pozornije pogleda i prepozna. Ah, Verónico Volkow, reče i na licu mu se
ocrta osmijeh koji mi se učini zagonetan. Kako poezija?, upitao je. Nisam
znala što odgovoriti na tako glupo pitanje i slegnuh ramenima. Čuh da me
prijatelji zovu. Rekoh im da moram ići. Belano mi pruži ruku i stisnuh je.
Onaj treći me poljubi u obraz. Načas pomislih da je taj u stanju ostaviti svoje
prijatelje na stubištu i pridružiti se mojima. Vidimo se, Verónico, reče mi.
Ulises Lima nije ustao. Već ulazeći u kino, vidjeh ih posljednji put. Stigao je
četvrti čovjek i razgovarao s njima. Vjerujem da je to bio slikar Pćrez
Camarga, no ne bih se mogla zakleti. Kako god, bio je čist i dotjeran, i
doimao se pomalo uzrujan. Poslije, na izlasku iz kina, vidjela sam Péreza
Camargu ili čovjeka koji mu je sličio, ali ne i trojicu pjesnika, pa zaključih da
su ga ondje, na stubištu, čekali i da su nakon kratkog susreta otišli.

***

Alfonso Pérez Camarga, Calle Toledo, Ciudad de México, lipanj 1981.

Belano i Lima nisu bili revolucionari. Nisu bili pisci. Katkad su pisali
pjesme, ali ne vjerujem ni da su bili pjesnici. Bili su raspačavači droge.
Uglavnom marihuane, iako su imali i zalihu gljiva u staklenkama, malim
staklenkama u kojima je nekoć bila dječja hrana, i premda su na prvi pogled
izazivale gađenje, kupić dječje kakice što je plutao u amnionskoj tekućini, na
kraju smo se priviknuli na vražje gljive i njih smo najviše tražili, gljive iz
Oaxace, gljive iz Tamaulipasa, gljive iz Huastece u Veracruzu ili Potosiju, ili
odakle već. Gljive za opajanje na našima zabavama ili petit comite105. Tko

263
smo bili mi? Slikari poput mene, arhitekti poput sirotog Quima Fonta
(zapravo, on nas je i upoznao s njima, i ne sluteći, barem se nadam, kakvu
ćemo vezu uskoro uspostaviti). Jer ti su klinci bili vrlo promućurni. Kad sam
ih upoznao (kod sirotog Quima), razgovarali smo o pjesništvu i slikarstvu.
Mislim, o meksičkom pjesništvu i slikarstvu (postoje li druga?). I zakratko
smo prešli na razgovor o drogi. A s droge na posao. I koju minutu poslije
već su me odveli u vrt i u sjeni crne topole dali mi da kušam njihovu
marihuanu. Prvorazredna, si señor, kakvu već odavno nisam kušao. I tako
sam postao njihova mušterija. A usput sam im napravio besplatnu reklamu
kod prijatelja slikara i arhitekata, pa su i oni postali Limine i Belanove
mušterije. Dobro, s izvjesne točke gledišta bio je to napredak, čak olakšanje.
Vjerujem da su barem bili čisti. I mogao si razgovarati s njima o umjetnosti
dok zaključuješ posao. I uzdali smo se da nas neće pokušati prevariti niti
podvaliti nam. Znate već, smicalice kojima se služe sitni trgovci drogom. I
bili su prilično šutljivi (ili nam se tako činilo) i točni, imali su svoje izvore,
mogao si ih nazvati i reći trebam pedeset grama Golden Acapulca za
sutrašnji tulum, a oni bi samo upitali za mjesto i vrijeme, novac ne bi ni
spomenuli, iako se, naravno, na to nikad nisu mogli potužiti, plaćali smo
bez pogovora koliko bi tražili, s takvim je mušterijama užitak raditi, zar ne?
I sve je išlo kao po loju. Jasno, katkad bi došlo do razmirice. Ali sami smo si
krivi. Ukazali smo im povjerenje, a zna se, ima ljudi koje je bolje držati na
odstojanju. No naš bi demokratski duh nadjačao i kad bi, primjerice, bio
kakav tulum ili osobito dosadan sastanak, pozvali bismo ih unutra, natočili
im piće, zamolili ih da nam potanje kažu odakle potječe roba koju ćemo
gutati ili pušiti, riječju, bezazlena pitanja, bez želje da ih se uvrijedi, a oni bi
pili našu žesticu, jeli našu hranu, ali nekako, kako bih rekao?, odsutno, ili
hladno, kao da i jesu i nisu tu, ili kao da smo mi kukci ili krave kojima svaku
noć puštaju krv i koje valja održati udobno živima, no ne pokazujući ni
tračka bliskosti, dragosti niti ljubavi. I to smo, iako bismo obično bili pijani
ili napušeni, opažali i katkad bismo ih, da ih pecnemo, silili da čuju što mi
imamo za reći, naša mišljenja, kako ih uistinu vidimo. Jasno, nikad ih nismo
smatrali pravim pjesnicima. A kamoli revolucionarima. Bili su raspačavači
droge i točka! Primjerice, mi smo cijenili Octavija Paza, dok su ga oni, s
ohološću neukih, otvoreno prezirali. To je nedopustivo, zar ne? Jednom su,
ne znam zašto, rekli nešto o Tamayu, nešto protiv Tamaya i to je već bio
vrhunac, ne sjećam se o čemu je bila riječ, zapravo, ne sjećam se čak ni gdje,
možda kod mene, možda ne, nije važno, znam samo da je netko govorio o

264
Tamayu i Cuevasu106 i jedan je od nas veličao čvrstinu Joséa Luisa, snagu i
hrabrost kojima zrače sva njegova djela, kazao je koliko smo sretni što smo
njegovi zemljaci i suvremenici, i nato Lima ili Belano (sjedili su u kutu, tako
ih pamtim, u kutu čekajući novac) reče da je Cuevasova hrabrost ili čvrstoća
ili snaga, ne sjećam se više, puki privid, i njegova nas izjava naglo ohladi,
ispuni nas ledenom srdžbom, razumijete?, gotovo smo ih žive pojeli.
Mislim, katkad ih je bilo zgodno čuti. Bijahu, zapravo, poput dva
vanzemaljca. Ali kada su se oslobodili, kad smo ih bolje upoznali ili pomnije
slušali, njihova se poza razotkrila kao otužna, odbojna. Nisu bili pjesnici,
nikako, niti revolucionari, a vjerujem da nisu imali ni spolni nagon. Što time
želim reći? Pa spolnost kao da ih nije zanimala (zanimao ih je jedino novac
koji su nam mogli izmusti), baš kao ni poezija niti politika, iako su
vanjštinom oponašali otrcan arhetip mladog ljevičarskog pjesnika. Ne, seks
ih nije zanimao, to pouzdano znam. Odakle znam? Rekla mi je prijateljica
arhitektica koja se htjela poševiti s jednim od njih. S Belanom, bit će. I na
kraju ništa nije bilo. Mrtvi kurci.

265
 14
Hugo Montero, pijući pivo u baru La Mala Senda, Calle Pensador
Méxicano, Ciudad de México, svibanj 1982. Bilo je jedno slobodno mjesto i
rekoh si zašto da ne stavim svog kompića Limu u skupinicu koja ide u
Nikaragvu? To je bilo u siječnju, dobar način da se započne godina. A k
tome, rekli su mi da je sav jadan i mislio sam kako posjet Revoluciji svakom
podigne duh. Pa sam, ne pitajući nikog ništa, sredio papire i ubacio ga u
zrakoplov za Managvu. Jasno, nisam znao da si tom odlukom vješam omču
oko vrata, da sam znao, Ulises Lima ne bi se maknuo iz DF-a, ali čovjek je
takav, prenagljen, i na kraju uvijek bude ono što mora biti, igračke smo
sudbine, zar ne?
No dobro, kako rekoh: ubacio sam Limu u zrakoplov i vjerujem da sam
već prije uzlijetanja naslutio što mi taj izlet može donijeti. Meksičko
izaslanstvo predvodio je moj šef, pjesnik Álamo, i kad je ovaj spazio Ulisesa,
problijedio je i pozvao me u stranu. Što će taj zujan tu, Montero? Ide s nama
u Managvu, odgovorih mu. Ostatak ću Álamovih riječi radije prešutjeti jer u
biti nisam loš čovjek. Ali mislio sam si: ako nisi htio da putuje, trute jedan,
zašto se nisi sam pobrinuo za pozive, zašto si ti nisi dao truda i nazvao sve
koji trebaju ići? Ne želim reći da to nije učinio. Álamo je osobno pozvao
svoje najbliže pajdaše, naime, bandu seljačkih pjesnika. A onda svoje
najdraže ulizice, i zatim teškaše ili perca, sve mjesne prvake u svojoj vrsti,
meksičke književnosti, no, kao i uvijek, u ovoj zemlji nema odgovornosti,
dva-tri gada u zadnji su čas otkazala put i ja sam bio taj koji je morao
ispuniti praznine, kako veli Neruda. I tad sam se sjetio Lime, ne znam od
koga sam čuo da se vratio u Meksiko i da je u komi, a ja sam od onih koji će
učiniti uslugu ako mogu, što ću, Meksiko me stvorio takvim i gotovo.
Sada sam, jasno, bez posla i katkad, kad me uhvati, kad mi mamurluk
ogoli koji od tih apokaliptičnih svitanja DF-a, mislim da sam pogriješio, da
sam mogao pozvati drugog, riječju, da sam zasrao, ali uglavnom se ne
kajem. I ondje smo bili, u zrakoplovu, i Álamo je upravo otkrio da se na let

266
prošvercao Ulises Lima, a ja mu rekoh: samo mirno, maestro, sve će biti u
redu, dajem vam riječ, a on me ošine vatrenim pogledom i odreže: dobro,
Montero, to je tvoj problem, da vidimo kako ćeš ga riješiti. Meksički će
paviljon ostati na visini, šefe, odgovorih, budite bez brige. Dotad smo već
letjeli za Managvu po crnu crncijatu nebu i pisci iz izaslanstva latili su se
žestice kao da znaju ili predosjećaju ili ih je tko upozorio da će zrakoplov
pasti, a ja sam išao amo-tamo, vrzao se po prolazu, pozdravljajući prisutne,
dijeleći listiće s Očitovanjem meksičkih pisaca, iskazom što su ga Álamo i
seljački pjesnici sastavili u znak solidarnosti s bratskim narodom Nikaragve
i koji sam ja prepisao učisto (a i ispravio, nije naodmet reći), da ga oni koji
ga ne poznaju, velika većina, pročitaju, i da mi oni koji ga nisu potpisali,
šačica njih, stave čvrknju u odjeljku “Nižepotpisani”, to jest, odmah ispod
Álama i seljačkih pjesnika, pet jahača apokalipse.
I tad se, skupljajući preostale potpise, sjetih Lime, vidjeh njegovu grivu
utonulu u sjedalo, učini mi se da mu je slabo ili da spava, jer žmirio je i
krivio lice, kao da je usred košmara, i pomislih, taj momak neće htjeti tek
tako potpisati Očitovanje, i načas, dok se zrakoplov oštro naginjao lijevo-
desno i kao da su se potvrđivale najgore slutnje, odvagnuh mogućnost da ga
ne zatražim potpis, da ga posve zanemarim, konačno, pozvao sam ga
onamo kao prijatelja, jer nije dobro ili su mi tako rekli, ne da ikome pruža
potporu, no onda mi sinu da će Álamo i seljački pjesnici gledati pod
povećalom “nižepotpisane” i da ću ja platiti bude li njegovo ime izostalo. I
dvojba se, kako veli Othón, nastani u mom umu. Pa sam prišao Ulisesu i
taknuo ga za rame, a on umah otvori oči, kao da je jebeni robot kojeg sam
probudio pokrenuvši uređaj skriven u njegovu tijelu, i pogleda me kao da
me ne poznaje, ali prepoznajući me, ne znam razumije li se (vjerojatno ne), i
sjedoh pored njega i rekoh mu čuj, Ulises, svi su pjesnici potpisali ovu
glupost tobože iz solidarnosti s nikaragvanskim piscima i s narodom
Nikaragve i nedostaje samo tvoj potpis, ali ako nećeš potpisati, nije važno,
već ću to nekako urediti, a on će glasom koji mi je slomio srce: daj da
pročitam, i isprva nisam znao na kog vraga misli, no shvativši, pružih mu
primjerak Očitovanja i vidjeh kako... uranja u te riječi?, takvo što, i rekoh
mu: odmah se vraćam, idem prošetati uokolo, možda me kapetan treba, a ti
dotle čitaj u miru, uzmi si vremena i ne daj se smetati, ako hoćeš potpiši, ako
ne nemoj, i ustao sam, otišao u kljun zrakoplova, kaže se kljun, ne?, dobro, u
prednji dio, i još sam malo dijelio pišljivo Očitovanje, čavrljajući usput s
cvijetom meksičke i latinskoameričke književnosti (bilo je više pisaca
izbjeglih u Meksiko, tri Argentinca, jedan Čileanac, jedan Gvatemalac, dva

267
Urugvajca), koji su tada već pokazivali prve znake etilnog otrovanja, a kad
sam se vratio Ulisesu, zatekoh potpisano Očitovanje, uredno presavijen list
na praznom sjedištu, i Ulisesa iznova sklopljenih očiju, vrlo uspravna ali
sklopljenih očiju, kao da teško pati, no i kao da tu patnju (ili što već) podnosi
s mnogo dostojanstva. I više ga nisam vidio sve do Managve.
Ne znam što je radio prvih dana, znam tek da nije bio ni na jednoj
pjesničkoj večeri ni susretu niti okruglom stolu. Katkad bih ga se sjetio,
jesemti, što propušta. Živu povijest, kak’ se veli, beskonačno slavlje. Sjećam
se da sam ga potražio u sobi na dan kad nas je u ministarstvu primio Ernesto
Cardenal107, ali nisam ga našao i u predvorju su mi rekli da ga nema već
dvije-tri noći. Što se može, pomislih, valjda se negdje opija ili je s nekim
kompićem ili što već, bio sam do grla u poslu, morao sam brinuti o cijelom
meksičkom izaslanstvu, nisam mogao od jutra do mraka tražiti Ulisesa
Limu, već sam dovoljno učinio ubacivši ga na putovanje. Pa sam zaboravio
na nj i dani su protjecali, kako kaže Vallejo108, no jednog mi poslijepodneva
Álamo priđe i upita Montero, gdje se, k vragu, djeo tvoj prijatelj?, već ga
dugo nisam vidio. Jebemti, pomislih, pa zbilja, Ulises je nestao. Iskreno, u
prvi mah nisam osvijestio što je na stvari, lepezu životnih i ne toliko
životnih mogućnosti što se, s muklim šumom, preda mnom rastvarala.
Mislio sam ma tu je negdje i iako ne mogu reći da sam ga taj čas smetnuo s
uma, odložio sam to pitanje za poslije. Ali Álamo ga nije odložio i te noći,
tijekom bratske večere nikaragvanskih i meksičkih pjesnika, opet me upita
gdje je, k vragu, Ulises Lima. Povrh svega, jedan ga je od Cardenalovih
štićenika, koji je studirao u Meksiku, poznavao i, čuvši da je u našem
izaslanstvu, zapeo je da ga vidi, da pozdravi oca utrobnog realizma, tako se
izrazio. Taj sitan i proćelav momak bio mi je odnekud poznat, moguće je da
sam mu godinama prije sam upriličio pjesničku večer u Bellas Artes, ne
znam, činilo se da se zeza, osobito zbog onog kako je kazao otac utrobnog
realizma, kao da se ruga, kao da zadirkuje meksičke pjesnike koji su, istini
za volju, prihvatili šalu, čak se Álamo smijao, dijelom iz užitka, dijelom da
udovolji protokolu pakla, dok su se Nikići109 prije smijali zbog društva ili iz
osjećaja dužnosti, jer svega ima, osobito u ovoj grani.
Kad sam se najzad uspio osloboditi tih krvopija već je prošla ponoć, a
ujutro sam morao sve pognati natrag u DF i, iskreno, odjednom osjetih
umor i muku u želucu, ne baš gađenje, ali gotovo, pa odlučih otići na čašicu
u hotelski bar, gdje su služili manje-više pristojna pića, ne kao drugdje u
Managui, gdje truse čisti otrov, i ne znam kad će već sandinisti110 tome stati

268
na kraj. A u baru sam sreo don Pancracija Montesola, koji je, iako
Gvatemalac, došao s meksičkim izaslanstvom, između ostalog jer nije bilo
gvatemalskog izaslanstva i jer živi u Meksiku već barem trideset godina. I
don Pancracio vidje kako sam svojski prionuo na piće i isprva nije ništa
rekao, a zatim se nagnu i primijeti mladi Montero, večeras ste mi nešto
zabrinuti, ljubavni jadi? Kamo sreće, don Pancracio, samo sam umoran, na
svaki način blesav odgovor, jer mnogo je bolje biti umoran nego cviliti za
ženskom, ali to mu odgovorih, i zacijelo je opazio da nešto nije u redu jer
obično sam malo suvisliji, pa je sa zapanjujućom okretnošću skočio s barskog
stolca, prešao prostor između nas i, dražesno poskočivši, uspeo se na stolac
pored mene. No, što je bilo?, upita. Izgubio sam jednog člana izaslanstva,
rekoh. On uzvine obrvama i onda zatraži dupli skoč. Utihnuli smo, pijući i
gledajući kroz prozor mračnu Managvu, grad kao stvoren za zalutati,
doslovce, grad koji poznaju samo poštari i gdje se meksičko izaslanstvo nije
jednom izgubilo, mogu posvjedočiti. Vjerujem da sam se prvi put u dugo
vremena počeo osjećati ugodno. Malo poslije pojavio se žgoljav momčić i,
uputivši se ravno k don Pancraciju, zamolio ga autogram. Donio je njegovu
knjigu, u Mortizovu izdanju, izlizanu i zgužvanu poput vozne karte. Čuh ga
kako muca i onda je otišao. Glasom kao iz groba don Pancracio spomene
gomilu svojih obožavatelja. Pa malu legiju oponašatelja. I na kraju
košarkašku momčad svojih osporavatelja. A spomene i Giacoma Morena-
Rizza, meksičkog Venecijanca, koji očito nije bio u izaslanstvu, iako, kad ga
je imenovao, iz čiste gluposti pomislih da je Moreno-Rizzo ondje, da je
upravo stupio u bar, a što bijaše posve nemoguće jer naše je izaslanstvo,
usprkos svemu, bilo ozbiljno i ljevičarsko, dok je Moreno-Rizzo, kao što svi
živi znaju, Pazov skutonoša. I don Pancracio spomene ili natukne nešto o
Venecijančevu upornu nastojanju da postane sličan njemu, don Pancraciju.
No Moreno-Rizzo ne umije izbjeći onaj himben i, u isti mah, žučljiv prizvuk,
svojstven Europljanima nasukanim u Americi, prisiljenima uteći se praznu
junačenju ne bi li preživjeli u nesklonom im okružju, dok je njegova, moja
proza, reče don Pancracio, proza zakonitog Reyesova sina, iako nije dobro
da to sam kaže, prirodni neprijatelj ledenih patvorina tipa Moreno-Rizzo.
Zatim me upita: koji vam to meksički pisac manjka? Protrnuo sam. Zove se
Ulises Lima, rekoh, osjećajući da sam se sav naježio. Ah, a otkad vam
manjka? Pojma nemam, priznah mu, možda od prvog dana. Don Pancracio
opet utihne. Migom zatraži od konobara novi skoč, konačno, plaćalo je
Ministarstvo obrazovanja. Ne, ne od prvog dana, reče, jer on je šutljiv
čovjek, ali ima moć zapažanja, prvog sam se dana mimoišao s njim u hotelu,

269
kao i drugog, tako da je još bio tu. Doduše, ne pamtim da sam ga vidio igdje
drugdje. On je pjesnik?, upita. Jasno, zacijelo jest, reče ne čekajući moj
odgovor. I od drugog ga dana više niste vidjeli? Od druge noći, ispravio me.
Ne, više ga nisam vidio. I što ću sad? Prestati uzalud tugovati, odvrati don
Pancracio, svi se pjesnici katkad izgube, i obavijestiti policiju. Sandinističku
policiju, pojasni. Ali ja nisam imao muda nazvati policiju. Sandinistička ili
somozistička, policija je uvijek policija i, bilo zbog žestice, bilo zbog noći u
prozorima, nisam imao srca smjestiti Limi takvu kajlu.
Odluka zbog koje ću požaliti, jer je idućeg jutra, prije polaska u zračnu
luku, Álamu puhnulo okupiti u predvorju cijelo izaslanstvo za zaključni
sažetak našeg boravka u Managui, a zapravo za posljednju zdravicu pod
suncem. I kad smo svi jasno izrazili nepokolebljivu solidarnost s
nikaragvanskim narodom i već kretali u sobe po prtljagu, Álamo mi priđe s
jednim od seljačkih pjesnika i upita je li se Ulises najzad pojavio. Nisam
imao druge nego reći mu da nije, osim ako upravo sad ne spava u svojoj
sobi. To ćemo odmah utvrditi, odvrati Álamo i uđe u dizalo ispred seljačkog
pjesnika i mene. U Liminoj sobi zatekli smo Aurelija Praderu, pjesnika i
istančanog stilista, koji nam prizna ono što sam već znao, da je Ulises bio
ondje prva dva dana, a potom je ispario. A zašto to nisi kazao Hugu?, rikne
Álamo. Uslijedila su zamršena objašnjenja. Álamo je čupao kosu. Aurelio
Pradera reče da ne razumije zašto svaljuju krivnju na nj, upravo na nj, koji je
cijelu jednu noć morao trpjeti Ulisesove glasne košmare, što je, smatra,
jednaka nevolja. Seljački je pjesnik sjeo na postelju gdje je navodno spavao
uzročnik te strke i počeo listati neki književni časopis. Uto opazih da nas je i
drugi od seljačkih pjesnika počastio svojom nazočnošću i da iza njega, na
pragu, stoji don Pancracio Montesol, nijemi svjedok drame što se odvijala
između četiri zida sobe 405. Naravno, učas sam shvatio da sam razriješen
dužnosti voditelja meksičkog izaslanstva. U nuždi je ta uloga zapala Julija
Labarcu, marksističkog teoretičara seljačkih pjesnika, koji je stvar preuzeo
na se s odrješitošću koju ja ni izdaleka nisam osjećao.
Prvi mu je korak bio obavijestiti policiju, onda sazva hitan sastanak
“mislećih umova” izaslanstva, kako ih je zvao, odnosno, književnika koji su
povremeno pisali osvrte na društvena zbivanja, kratke eseje i prikaze
političkih knjiga (“stvaralački umovi” bijahu pjesnici i prozaici poput don
Pancracija, a postojao je i pretinac “ludih glavica”, poletaraca i početnika
poput Aurelija Pradere i možda samog Ulisesa Lime, kao i “misleće-
stvaralački umovi”, crème de la crème, gdje su kraljevala tek dva seljačka
pjesnika, s Labarcom na čelu), i nakon žustra i otvorena razmatranja Limina

270
izgreda i okolnosti koje je prouzročio, zaključiše kako je najbolje što
izaslanstvo može učiniti jest držati se prvotnog rasporeda, to jest, otputovati
bez daljnjeg odgađanja i ostaviti slučaj Lima u rukama nadležnih vlasti.
O političkim posljedicama što bi ih nestanak meksičkog pjesnika u
Nikaragvi mogao izazvati izrečene su prave strahote, no potom, imajući na
umu da Ulisesa Limu poznaje vrlo malo ljudi i da je od tih malo ljudi dobar
dio s njim u zavadi, uzbuna je znatno oslabjela. Čak se pomišljalo na
mogućnost da će njegov nestanak proći nezamijećen.
Onda je stigla policija i Álamo, Labarca i ja razgovarali smo s jednim koji
se predstavio kao inspektor i koga je Labarca odmah počeo oslovljavati s
“druže”, “druže” ovo i “druže” ono, i zbilja, za jednog policajca bio je
ljubazan i uviđavan, iako nije kazao ništa što nismo već i sami pretresli.
Upitao nas je za navike “druga pisca”. Jasno, rekosmo da ih ne poznajemo.
Zanimalo ga je ima li Lima kakvu “osebujnost” ili “slabost”. Álamo odvrati
da se to nikad ne zna, ceh je raznolik poput ljudskog roda, a ljudski je rod,
zna se, zbir slabosti. Labarca ga podrži (na svoj način) i izjavi kako je
moguće da je Lima nastran, a opet i da nije. Nastran u kom smislu?, upita
sandinistički inspektor. Eh, tko će ga znati, Labarca će, zapravo ga jedva
poznajem, nisam ga čak ni vidio u zrakoplovu. Doputovao je s nama, ne? Pa
naravno, Julio, odgovori Álamo. I onda doda loptu meni: ti ga poznaješ,
Montero (koliko se srdžbe sabralo u tim riječima!), reci nam kakav je. U
hipu sam oprao ruke. Ponovo iznijeh cijelu priču, od početka do kraja, pred
očitom dosadom Álama i Labarce i pred inspektorovim iskrenim
zanimanjem. Ah, k vrapcu, kakav vi život vodite, uzdahne on kad sam
završio. Potom upita zašto neki pisci nisu htjeli posjetiti Managvu. Iz
osobnih razloga, reče Labarca. Ne zbog neprijateljstva prema našoj
revoluciji? Ma kakvi, kako to možete i pomisliti? Koji pisci nisu htjeli doći?
Álamo i Labarca pogledaše jedan drugog, pa mene. Zinuo sam i naveo
imena. U jesemti, Labarca će, zar je i Marco Antonio bio pozvan? Da, reče
Álamo, činila mi se dobra zamisao. A zašto me niste pitali za mišljenje?
Kazao sam Emiliju i složio se, odvrati Álamo, ljutit što ovaj preda mnom
dovodi njegov autoritet u pitanje. Tko je taj Marco Antonio?, upita
inspektor. Jedan pjesnik, suho će Álamo. Ali kakav pjesnik? Nadrealistički.
Nadrealist i priíst111, ubaci Labarca. Lirski pjesnik, rekoh. Inspektor je kimao
kao da veli da, shvaćam, premda bijaše očito da mu ništa nije jasno. I taj
lirski pjesnik ne želi podržati sandinističku revoluciju? Dobro, to su malo
preteške riječi, odgovori Labarca. Valjda nije mogao doći, prikopi Álamo.
Iako Marco Antonio, zna se..., reče Labarca i prvi put se nasmije. Álamo

271
izvadi kutiju Delicadosa i ponudi. Labarca i ja uzeli smo po jedan, ali
inspektor odbije i pripali kubansku cigaretu. Ove su jače, primijeti s blagom
zajedljivošću, kao da kaže: mi revolucionari pušimo jak duhan, pravi
muškarci puše pravi duhan, mi koji uistinu utječemo na zbilju pušimo
istinski duhan. Jače od Delicadosa?, upita Labarca. Crni duhan, drugovi,
zbiljski duhan. Álamo se potiho nasmije i reče: ne mogu vjerovati da nam se
izgubio pjesnik, a zapravo je htio reći: ma što ti znaš o duhanu, gade jedan?
Boli me kurac za kubanski duhan, ispali Labarca gotovo ne trepnuvši. Što
kažete, druže? Da mi se živo fućka za kubanski duhan. Gdje gori Delicados,
neka ostali utrnu. Álamo se zasmijulji, a inspektor kao da je dvojio bi li
problijedio ili napravio zbunjeno lice. Nadam se, druže, da to velite bez
zadnjih misli. Bez zadnjih i bez predzadnjih, što mislim to sam i kazao,
odvrati Labarca, Delicados je bez premca. Ah, Julio, ti vraže, promrmlja
Álamo gledajući me, da inspektor ne opazi kako na jedvite jade suspreže
smijeh. Na osnovi čega to tvrdite?, upita ovaj ovijen oblakom dima. Vidio
sam da razgovor kreće drugim tokom. Labarca zamaše rukom ni pedalj od
njegova nosa, kao da ga pljuska: ne otpuhujte mi dim u lice, čovječe, imajte
malo obzira. Inspektor je ovaj put problijedio bez dvojbi, kao da mu se
zavrtjelo od jakog mirisa vlastita duhana. Hej, lakše malo, druže, skoro ste
me zviznuli po nosu. Ma kakav nos? Ako ne razlikujete miris Delicadosa od
obična svitka kubanskih vlakana, onda vas nos ne služi, druže, što samo po
sebi i nije važno, ali kad je riječ o pušaču ili o policajcu, u najmanju je ruku
zabrinjavajuće. Kad je Delicados svijetao, Julio, reče Álamo umirući od
smijeha. I usto mu je papir sladak, dometne Labarca, može se naći tek u
nekim dijelovima Kine. I u Meksiku, Julio. Jasno, i u Meksiku. Inspektor ih
ošinu ubojitim pogledom, onda naglo ugasi cigaretu i izmijenjenim glasom
reče da mora sastaviti zapisnik o nestaloj osobi, a to može samo u policijskoj
postaji. Činio se voljan sve nas uhititi. No, što čekamo?, Labarca će, hajdemo
u postaju, druže. Montero, dobaci mi izlazeći, nazovi ministra kulture u
moje ime. Okay, Julio. Inspektor kao da se načas dvoumio. Álamo i Labarca
čekali su u predvorju hotela. Pogledao me kao da traži savjet. Pokazah mu
prekrižene zglavke, ali nije razumio. Prije odlaska reče: vratit će se za manje
od deset minuta. Slegnuo sam ramenima i okrenuo mu leđa. Malo poslije
stigao je don Pancracio Montesol, u snježnobijeloj guayaberi112 i s plastičnom
vrećicom Gigantea iz Colonije Chapultepec, punom knjiga. Je li slučaj blizu
rješenja, prijatelju Montero? Dragi moj don Pancracio, odgovorih, sve je isto
kao sinoć i preksinoć, izgubili smo sirotog Ulisesa Limu i, htjeli vi to ili ne, ja
sam kriv jer sam ga dovukao ovamo.

272
 Po svom običaju, don Pancracio nije ni pokušao utješiti me i načas smo
obojica utihnuli, on pijući predzadnji viski i čitajući nekog predsokratika, a
ja glave skrivene u rukama, cuclajući daiquiri113 na slamčicu i uzalud
nastojeći zamisliti Ulisesa Limu bez novca i bez prijatelja, samog u toj
uskovitlanoj zemlji, dok smo slušali žagor članova izaslanstva što su bazali
susjednim prostorijama poput pasa lutalica ili poput ranjenih papiga. Znate
li što je najgore u književnosti?, upita don Pancracio. Znao sam, ali hinio
sam da ne znam. Što? To što se čovjek na kraju sprijatelji s književnicima. A
prijateljstvo, iako je dragocjeno, otupi kritičku oštricu. Jednom mi je, reče,
Monteforte Toledo stavio na dlan ovu zagonetku: neki se pjesnik izgubi u
gradu na rubu propasti, bez novca i prijatelja i ikog tko bi mu pomogao. A
jasno, on niti kani niti želi zatražiti pomoć. Danima se skiće gradom ili
zemljom, gladujući i jedući otpatke. Više čak i ne piše. Ili piše umom, to jest,
bulazni. Sve kao da ukazuje na neumitnost smrti. Njegov je temeljit
nestanak zorno predočuje. Pa ipak, pjesnik ne umre. Kako se spasi? Itd., itd.
Zvučalo je poput Borgesa, ali nisam mu rekao, već ga dovoljno drugi
zajebavaju s tim oponaša li Borgesa ovdje ili ondje, oponaša li ga lijepo ili,
pak, grozno, kako bi kazao López Velarde. Samo sam ga slušao i onda se
poveo za njim, to jest, utihnuo. I potom je došao neki lik reći mi da je pred
hotelom kombi koji će nas odvesti u zračnu luku i odgovorih dobro, idemo,
no prije sam zirnuo na don Pancracija, koji je već sišao s barskog stolca i
smiješio mi se, kao da sam otkrio rješenje zagonetke, kad ja očito nisam
otkrio ni shvatio ni odgonetnuo ništa, a ionako mi se fućkalo za to, pa ga
upitah: ta zagonetka koju vam je zadao vaš prijatelj, koji je odgovor, don
Pancracio? A on me pogleda i upita: koji prijatelj? Pa vaš prijatelj, koji god,
Miguel Angél Asturias, zagonetka o pjesniku koji se izgubi i preživi. Ah, to,
reče on kao da se budi, zapravo se više ne sjećam, ali bez brige, pjesnik ne
umre, potone, ali ne umre.
Ono što ljubiš, vazda ostaje, primijeti jedan što je stajao pored nas i sve
čuo, plav momak u odijelu na preklop i s crvenom kravatom, službeni
pjesnik San Luisa Potosija, i uto, kao da su njegove riječi bile pucanj za
polazak, ili, u ovom slučaju, za rastanak, nastane opći urnebes, s meksičkim i
nikaragvanskim piscima koji si uzajamno posvećivahu knjige, i zatim u
kombiju, kamo nismo svi stali (mi koji smo odlazili i oni koji će nas ispratiti),
pa smo morali pozvati tri taksija kao dodatnu logističku podršku
prebacivanju. Dakako, ja sam posljednji napustio hotel. Prije sam obavio
nekoliko telefonskih razgovora i ostavio pismo Ulisesu Limi za slabo
vjerojatan slučaj da se iznova pojavi ondje. U pismu sam mu savjetovao

273
neka odmah ode u meksičko veleposlanstvo, gdje će se pobrinuti da ga vrate
u domovinu. Nazvah i policijsku postaju. Čuo sam se s Álamom i Labarcom,
koji mi rekoše da ćemo se naći u zračnoj luci. Onda sam uzeo kovčege,
pozvao taksi i otišao.

274
15
Jacinto Requena, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México, srpan)
1982. Otpratio sam Ulisesa u zračnu luku kad je putovao u Managvu,
djelomice jer još nisam mogao vjerovati da su ga pozvali, a djelomice jer
toga jutra nisam imao što raditi, a i otišao sam pred njega kad se vraćao,
najviše zato da mu vidim lice i da se malo zajedno smijemo, ali, nazrevši
prispjele pisce, uredno svrstane u dva reda, koliko god se trudio i gurao
laktovima, nisam uspio razabrati njegov nezamjenjiv lik.
Bili su ondje Álamo i Labarca, Padilla i Byron Hernández, naš stari
znanac Logiacomo i Villaplata, Sala i pjesnikinja Carmen Prieto, zlobni
Pérez Hernández i uzvišeni Montesol, ali ne i on.
Pomislih da je Ulises zaspao u zrakoplovu i da će se uskoro pojaviti u
pratnji dviju stjuardesa, s nakresanošću homerskih razmjera. Barem sam to
htio misliti, jer nisam sklon panici, iako sam, iskreno govoreći, već od prvog
pogleda na onu skupinu umornih i zadovoljnih intelektualaca, imao loš
predosjećaj.
Na kraju reda, noseći više putnih torbi, išao je Hugo Montero. Sjećam se
da sam mu mahnuo, ali nije me vidio ili me nije prepoznao ili se pravio lud.
Kada su već svi pisci izašli, spazih Logiacoma, koji kao da se skanjivao
napustiti aerodrom, i priđoh pozdraviti ga, trudeći se ne pokazati
zabrinutost. Bio je s drugim Argentincem, visokim i debelim likom jarčje
bradice, kojeg nisam poznavao. Razgovarali su o novcu. Barem sam ja dva-
tri puta čuo riječ dolari, popraćenu s više dršćućih uskličnika. Pozdravih ga i
Logiacomo je prvo hinio da me se ne sjeća, no onda je morao prihvatiti
neminovno. Upitah ga za Ulisesa. Užasnuto me je pogledao. U njegovim
očima bilo je i prijekora, kao da po zračnoj luci paradiram s otvorenim
rasporkom ili s gnojnom ranom na obrazu.
Progovorio je drugi Argentinac. Rekao je: kakvom nas je ruglu izvrgnuo
taj mamlaz. On ti je prijatelj? Pogledah ga, a zatim pogledah Logiacoma,
koji je tražio nekog u čekaonici, i nisam znao bih li se nasmijao ili uozbiljio.

275
Drugi je Argentinac kazao: treba imati malo odgovornosti (obraćao se
Logiacomu, mene nije ni gledao). Ako mi dođe pred oči, kunem ti se da ću
ga razbiti. Pa što se dogodilo?, promrmljah s mojim najboljim osmijehom, to
jest: s najgorim. Gdje je Ulises? Drugi Argentinac reče nešto o književnom
lumpenproletarijatu. Što kažeš?, upitah ga. Tad se javi Logiacomo,
vjerojatno da nas smiri. Ulises je ispario, reče mi. Kako to misliš, ispario?
Pitaj Montera, mi smo upravo saznali. Dugo mi je trebalo da shvatim da
Ulises nije nestao tijekom leta kući (zamišljao sam ga kako ustaje sa sjedala,
ide niz hodnik, mimoilazi se s nasmiješenom stjuardesom, zatvara se u
zahod i nestaje) nego u Managui, tijekom posjeta izaslanstva meksičkih
pisaca. I to je bilo sve. Sutradan sam otišao do Montera u Bellas Artes i
kazao mi je da će zbog Ulisesa ostati bez posla.

Xóchitl García, Calle Montes, blizu Monumenta a la Revolución, Ciudad

de México, srpanj 1982. Trebalo je nazvati Ulisesovu mamu, mislim, barem
smo to mogli učiniti, ali Jacinto nije imao srca reći joj da joj je sin nestao u
Nikaragvi, iako sam mu ja govorila valjda nije nestao, Jacinto, pa ti poznaješ
Ulisesa, prijatelj si mu i znaš kakav je, no Jacinto je govorio da je nestao i
točka, baš kao Ambrose Bierce, baš kao engleski pjesnici poginuli u
Španjolskom građanskom ratu, baš kao Puškin, samo što je u ovom slučaju
njegova žena, mislim Puškinova, Stvarnost, Francuz koji ga je ubio je
Kontra, snijeg Sankt Peterburga prazni prostori koje je Ulises Lima ostavljao
za sobom, odnosno, njegova lijenost, nehaj, nepoduzetnost, a svjedoci
dvoboja (ili svodnici dvoboja, kako bi rekao Jacinto), Meksičko Pjesništvo ili
Latinskoameričko Pjesništvo, koje je u obliku Prijateljskog izaslanstva
bešćutno svjedočilo smrti jednog od najboljih pjesnika današnjice.
Tako je govorio Jacinto, ali svejedno nije nazvao Ulisesovu mamu, a ja
bih mu kazala: hajde, razmisli malo, pa tu gospođu ni najmanje ne zanima je
li njezin sin Puškin ili Ambrose Bierce. Mogu zamisliti kako joj je, i ja sam
majka i ako mi jednog dana neki kurvin sin ubije Franza (ne daj Bože), pa
neću misliti da je umro velik meksički (ili latinskoamerički) pjesnik, nego ću
se previjati od boli i očaja i književnost mi neće biti ni na kraj pameti. Vjeruj
mi, jer sam majka i poznajem probdjevene noći i strahove i brige koje ti
zadaje jedno derle, i vjeruj da je najbolje nazvati je ili otići k njoj u Ciudad
Satélite i reći joj što smo čuli o njezinu sinu. A Jacinto bi odgovorio: zacijelo
već zna, javio joj je Montero. A ja bih planula: kako možeš biti tako siguran?
Tad bi Jacinto utihnuo, a ja bih nastavila: pa nije čak ni pisalo u novinama,

276
nitko ništa ne govori, kao da Ulises nikad nije otputovao u Srednju Ameriku.
A Jacinto bi rekao: istina. A ja: nas dvoje tu ne možemo ništa, jer na nas se
ne obaziru, ali njegovu će majku morati saslušati. Poslat će je k vrapcu,
odvratio bi Jacinto, samo ćemo joj natovariti još briga, napuniti joj glavu, a
njoj je ovako dobro, daleko od očiju daleko od srca, govorio bi Jacinto
pripravljajući jelo za Franza i šećući po stanu, daleko od očiju daleko od
srca, živjeti u neznanju gotovo je kao živjeti u blaženstvu.
A ja bih mu kazala: kako možeš reći da si marksist, Jacinto, kako možeš
reći da si pjesnik, ako daješ takve izjave? Zar misliš dizati revoluciju
poslovicama? A Jacinto bi odgovorio da njemu, iskreno, više i nije do
dizanja revolucije, no ako ga koje noći uhvati, pa ne zvuči loše, s
poslovicama i s pjesmuljcima, i primijetio bi da se čini kako sam ja ta koja se
je izgubila u Nikaragvi, koliko sam uzrujana, i tko ti veli, rekao bi, da se
Ulises izgubio u Nikaragvi, možda se uopće nije izgubio, možda je
dragovoljno odlučio ostati, na kraju krajeva, Nikaragva je zacijelo poput
onoga o čemu smo sanjali 1975., zemlja u kojoj smo svi željeli živjeti. A ja bih
pomislila na godinu 1975., kad se Franz još nije rodio, i pokušala bih se sjetiti
kakav je bio Ulises u ono doba i kakav je bio Arturo Belano, ali jedino sam
mogla jasno prizvati Jacintovo lice, njegov osmijeh krezuba anđela, i osjetila
bih silnu nježnost, želju da ga zagrlim, njega i Franza, da im kažem koliko ih
volim, no tad bih se iznova sjetila Ulisesove mame i činilo mi se da nitko
nema pravo ne reći joj gdje joj je sin, već je dovoljno pretrpjela, sirota, i opet
bih ustrajala neka je nazove, nazovi je, Jacinto, i kaži joj sve što znaš, ali
Jacinto bi odgovorio da to nije njegova dužnost, da se on ne pača u glasine, i
onda sam mu rekla: pričuvaj malo Franza, odmah se vraćam, a on je stao,
nijemo me gledajući, a kad sam uzela torbicu i otvorila vrata, upozori me:
barem nemoj paničariti. A ja mu rekoh: samo ću joj reći da joj sin više nije u
Meksiku.

***

Rafael Barrios, u kupaonici svoje kuće, Jackson Street, San Diego,

Kalifornija, rujan 1982. S Jacintom sam se povremeno dopisivao, on mi je
javio da je Ulises nestao. Ali nije mi to rekao u pismu. Nazvao me od svog
prijatelja Efrena Hernándeza, iz čega zaključujem da je, barem za nj, stvar
bila ozbiljna. Efren je mlad pjesnik koji želi pisati pjesme poput utrobnih
realista. Ne poznajem ga, pojavio se kad sam već došao u Kaliforniju, no,

277
prema Jacintu, mali ne piše loše. Pošalji mi njegove pjesme, zatražio sam, ali
Jacinto šalje samo pisma, pa ne znam piše li dobro ili loše, je li njegova
poezija utrobnorealistička ili nije, iako, iskreno govoreći, ja, naravno, i ne
znam kakva je utrobnorealistička poezija. Ona Ulisesa Lime, primjerice.
Može biti. Ne znam. Znam samo da nas u Meksiku više nitko ne poznaje, a
oni koji nas znaju, smiju nam se (mi smo primjer onoga što ne valja činiti) i
možda nisu posve u krivu. Zato je uvijek ugodno (ili se barem cijeni) kada
postoji mlad pjesnik koji piše ili želi pisati poput utrobnih realista. I taj se
pjesnik zove Efrén Hernández i s njegovog me je telefona ili, točnije, s
telefona u kući njegovih roditelja nazvao Jacinto Requena da mi kaže kako
je Ulises Lima nestao. Saslušao sam priču i potom mu rekao: nije nestao,
odlučio je ostati u Nikaragvi, što je posve različito. A on odgovori: da je
odlučio ostati u Nikaragvi, kazao bi nam to, ja sam ga otpratio na aerodrom
i nije ni pomišljao ne vratiti se. Rekoh mu: polako, brother, kao da ne
poznaješ Ulisesa. A on će: nestao je, Rafael, vjeruj mi, ni svojoj mami nije
ništa rekao, da vidiš kakvu frku diže onim tikvanima u Bellas Artes. Jesemti,
rekoh. Misli da su joj seljački pjesnici ubili sina. Mamicu im. Pa da, zaključio
je, kad majci dirnu u dijete, bori se poput lavice, barem tako kaže Xóchitl.

Bárbara Patterson, u kuhinji svoje kuće, Jackson Street, San Diego,

Kalifornija, listopad 1982. Naš je život bio bijedan, ali kad je Rafael čuo da
se Ulises Lima nije vratio s puta u Nikaragvu, postao je dvostruko bijedan.
Ovo ne može tako dalje, rekla sam mu jednom. Rafael nije ništa radio,
nije bio zaposlen, nije pisao, nije mi pomagao pospremiti kuću, nije obavljao
kupovinu; jedino se svaki dan kupao (to da, Rafael je čist, kao gotovo svi
vražji Meksikanci) i buljio u telku do zore ili bi otišao na pivo
i igrao nogomet s pišljivim chicanima iz kvarta. Kad bih stigla kući,
zatekla bih ga kako sjedi pred vratima, na podu ili stubištu, u América114
majici smrdljivoj od znoja, pije svoj TKT115 i naklapa s prijateljima, šačicom
šupljoglavih balavaca koji su ga zvali pjesnikom (što mu, izgleda, nije bilo
mrsko) i s kojima bi visio sve dok ne bih napravila jebenu večeru. Onda bi
im rekao bok, a oni njemu eh, pjesniče, laku noć, pjesniče, sutra ćemo
nastaviti, pjesniče, i tek bi tada ušao u kuću.
U meni je sve kuhalo, kipjela sam od bijesa, i rado bih mu bila nasula
otrova u onu usranu kajganu, no suzdržala bih se, brojila do deset, mislila
prolazi kroz loše razdoblje, ali nevolja je bila što mu je loše razdoblje trajalo
već predugo, ravno četiri godine, i iako smo imali lijepih trenutaka, ružnih

278
je bilo mnogo više i, iskreno, već sam pucala po šavovima. No otrpjela bih i
upitala ga kako si proveo dan (glupog li pitanja), a on bi odgovorio, jer što
će odgovoriti?, dobro, okej, tak-tak. O čemu pričaš s onim dečkima, pitala
bih dalje. Pričam im priče, kazao bi, učim ih životnim istinama. Onda bismo
utihnuli, kraj upaljene telke, zadubljeni u svoje kajgane, u listiće salate, u
kriške rajčice, i mislila bih o kojim ti životnim istinama govoriš, jado jedan,
mizerijo, koju si ti istinu ikada spoznao, pijavico, trubo, sraleku jedan, da
nema mene, spavao bi pod mostom. Ali ne bih rekla ni riječi, samo sam ga
gledala. Iako se činilo da ga i moj pogled smeta. Upitao bi: što me gledaš,
güera116, što sad snuješ? A ja bih razvukla lice u bedast osmijeh i šutke
pokupila tanjure.

Luis Sebastián Rosado, radna soba u polusjeni, Calle Cravioto, Colonia

Coyoacán, Ciudad de México, ožujak 1983. Jednog me je poslijepodneva
nazvao. Odakle ti moj broj?, upitah ga. Bio sam se tek odselio od roditelja, a
njega već dugo nisam vidio. Stigao je čas kad sam shvatio da me ta veza
ubija i presjekao sam je u korijenu, prestao sam ga viđati, prestao sam se
pojavljivati kad bismo se dogovorili i on je uskoro izgubio zanimanje i
krenuo u potragu za novim pustolovinama, iako sam zapravo (znao sam da
će tako biti) žudio da me nazove, da me potraži, da pati. Ali Božanska Koža
me nije tražio i neko vrijeme, možda godinu, ništa nismo znali jedan o
drugome. Pa me je njegov poziv ugodno iznenadio. Odakle ti moj broj?,
upitah. Nazvao sam tvoje i oni su mi ga dali, rekao je, zovem te cijeli dan,
nikad te nema. Uzdahnuh. Više bih volio da me nije tako lako našao. No on
je govorio kao da smo se zadnji put vidjeli tjedan prije, i što sam mogao?
Razgovarali smo o svačemu, pitao je što radim, spomenuo da je vidio jednu
moju pjesmu u Espejo de México, kao i priču u netom objavljenoj antologiji
novih meksičkih prozaika. Upitah ga je li mu se priča svidjela, tek sam
zalazio u teško umijeće pripovijedanja i moji su koraci još bili nesigurni.
Odgovori da je nije pročitao. Samo sam prolistao knjigu i vidio tvoje ime, ali
nisam je čitao, nemam novca. Onda utihne, i ja sam utihnuo i podugo smo
šutjeli slušajući potmuo zuj i pucketanje javnih telefona DF-a. Sjećam se da
sam se smiješio i zamišljao lice Božanske Kože, isto nasmiješeno, zamišljao
ga kako stoji na pločniku u Zona Rosi ili Reformi, s malenom crnom
naprtnjačom što mu dodiruje stražnjicu sapetu u uske izlizane traperice,
njegov osmijeh punih usana, kirurškom preciznošću ocrtan na uglatu licu
bez grama masti, kao u mlada majanskog svećenika, i tad više nisam mogao

279
(osjetih kako mi suze naviru u oči) i prije negoli je sam zatražio, rekoh mu
gdje živim (iako je to zacijelo već znao) i dahnuh neka dođe, neka odmah
dođe, a on se radosno nasmije i odgovori da će mu do mene trebati više od
dva sata, nema veze, rekoh, ja ću dotle skuhati večeru, i čekat ću te.
Pripovjedno, bio je to trenutak da se spusti slušalica i zapleše, ali on je uvijek
čekao dok ne potroši sve kovanice i nije ju spustio. Luise Sebastiáne, reče,
moram ti reći nešto jako važno. Reći ćeš mi kad dođeš, odgovorih. Htio sam
ti to već davno reći. Glas mu je zvučao neobično zdvojno. Pomislih da se
nešto dogodilo, da me Božanska Koža ne zove samo zato jer me želi vidjeti
ili jer mu je potreban novac. Što ti je?, upitah. Što se zbilo? Čuh kako
posljednja kovanica klizi u trbuh javnog telefona, šum lišća, vjetra koji vitla
suho lišće, poput šuma plamena koji zahvaća stablo, poput šuma konopa što
se zapleću i raspleću i potom raščinjuju u ništavilu. Pjesnička bijeda. Sjećaš li
se da sam ti jednom htio nešto reći, a onda na kraju ipak nisam?, glas mu je
zvučao kao i uvijek. Kada?, upitah glupo. Davno. Odvratih da se ne sjećam,
a i nije važno, reći će mi to kad bude tu. Skoknut ću do trgovine, vidimo se,
ali Božanska Koža nije spustio slušalicu. A ako je on ne spusti, kako ću je ja
spustiti? Pa sam čekao i slušao i čak ga potaknuh neka govori. A on
spomene Ulisesa Limu, reče da se izgubio negdje u Managui (nisam se
začudio, mnogo ih ide u Managvu), no u biti se nije izgubio, odnosno: svi
misle (koji svi?, poželjeh upitati, prijatelji ili čitatelji ili, pak, kritičari što
pomno prate njegova djela?) da se izgubio, ali on zna da nije, nego se je
skrio. A zašto bi se Ulises Lima skrivao? Pa u tome i jest vic, pričao sam to ti
već jednom, sjećaš se? Ne, rekoh jedva čujno. Kada? Prije šest-sedam godina,
kad smo prvi put spavali. Osjetih žmarce, grč u želucu, mošnje mi se
stisnuše. Kako ću se sjećati?, šapnuh s mukom. Silno sam ga želio vidjeti.
Predložih mu neka uzme taksi, a on će da nema novca. Ja ću platiti, čekat ću
te pred kućom. Zaustio je da nešto kaže kad se veza prekinu.
Pomislio sam otuširati se, no odlučih odgoditi to za poslije. Malo sam
počistio stan, a onda presvukoh košulju i izađoh mu u susret. Čekao sam
duže od pola sata i sve to vrijeme nastojao sam se sjetiti onoga prvog puta
kad smo vodili ljubav.
Kada je stigao, učini mi se mršaviji nego kad smo se posljednji put
vidjeli, mnogo mršaviji i umorniji nego u mom sjećanju, ali još uvijek je bio
Božanska Koža i bilo mi je drago što ga vidim: pružih mu ruku, no on pohrli
k meni i zagrli me. Ostalo bijaše manje-više onako kako sam zamišljao, kako
sam želio, nije bilo ni trunke razočaranja.
Ustali smo u tri ujutro i spravio sam drugu večeru, hladnu, i natočio nam

280
viski. Ogladnjeli smo i ožednjeli. Dok smo jeli, opet je spomenuo nestanak
Ulisesa Lime. Imao je čudnu teoriju koja nije mogla izdržati ni najslabiju
provjeru. Reče mi da Lima bježi od nekakve družine (ili sam barem tako
razumio) koja ga želi ubiti, zato je, dospjevši u Managvu, odlučio ne vratiti
se. Kako je god pogledali, priča je zvučala nevjerojatno. Prema Božanskoj
Koži, sve je počelo kada su se, u siječnju 1976., Lima i njegov prijatelj Belano
otputili na sjever. Nakon tog putovanja obojica su počela bježati, prvo po
DF-u, zajedno, zatim po Europi, sad već svaki sam. Upitah ga a po što su išli
u Sonoru začetnici utrobnog realizma i odgovori da su bili u potrazi za
Cesáreom Tinajero. Proživjevši nekoliko godina u Europi, Lima se vratio u
Meksiko. Možda je vjerovao da je već sve zaboravljeno, ali ubojice su
iskrsnule jedne večeri, poslije sastanka na kojem je pokušao iznova okupiti
utrobne realiste, i morao je opet uteći. Kad sam ga upitao zašto bi itko htio
ubiti Limu, odgovorio je da ne zna. Ti nisi putovao s njim, zar ne?
Odmahnuo je glavom. A odakle ti onda sve to? Tko ti je ispričao tu priču?
Lima? Božanska Koža reče da nije, nego mu ju je ispričala María Font
(objasni mi tko je María Font), koja ju je čula od svog oca. Potom dometne
da je otac Maríje Font u ludnici. Inače bih taj čas prasnuo u smijeh, no kad
mi je rekao da je glasina potekla od duševnog bolesnika, sav sam protrnuo.
A osjetih i sažaljenje, i pomislih da sam zaljubljen.
Razgovarali smo do svitanja. U osam ujutro morao sam otići na
sveučilište. Ostavio sam mu par ključeva od kuće i zamolio neka me pričeka.
S faksa sam nazvao Albertita Moorea i upitao sjeća li se Ulisesa Lime.
Odgovorio je neodređeno. I sjećao se i nije, tko je on?, tvoj bivši ljubavnik?
Pozdravio sam ga i prekinuo vezu. Onda nazvah Zarca i postavih mu isto
pitanje. Odgovor je ovaj put bio mnogo odrešitiji: luđak, kratko će Ismael
Humberto. On je pjesnik, primijetih. Više-manje. Otputovao je u Managvu s
izaslanstvom meksičkih pisaca i izgubio se. Valjda s izaslanstvom seljačkih
pjesnika, reče Zarco. I nije se vratio s njima, nestao je, ponovih. To se tim
ljudima zna dogoditi. Je li to je sve? Pa da, nema tu nikakve tajnovitosti.
Kad sam se vratio kući, Božanska je Koža spavao. Pored njega je otvorena
ležala moja posljednja zbirka pjesama. Te noći, dok smo večerali, predložih
mu neka ostane koji dan kod mene. To sam i kanio, odgovori, ali htio sam
da ti to kažeš. Sutradan je donio kovčeg sa svom svojom imovinom: nije
imao ništa, dvije košulje, pončo koji je ukrao nekom sviraču, čarape, radio
na baterije, bilježnicu gdje je vodio svojevrstan dnevnik i još dvije-tri sitnice.
Pa sam mu darovao svoje stare hlače, možda malo preuske, no koje su ga
ushitile, tri nove košulje koje mi je mama nedavno kupila, a jedne večeri, na

281
povratku s posla, svratio sam u trgovinu obućom i kupio mu čizme.
Naš je suživot bio kratak ali sretan. Tih trideset i pet dana koliko smo
živjeli zajedno, svake smo noći vodili ljubav i razgovarali dokasna i jeli
obroke što ih je on spravljao, a koji su mahom bili složeni ili katkad vrlo
jednostavni, no uvijek ukusni.117 Jednom mi je povjerio da je prvi put vodio
ljubav kad mu je bilo deset godina. Nisam htio dalje slušati. Sjećam se da
sam svrnuo pogled u stranu, prema bakrorezu Péreza Camarge što je visio
na zidu, moleći Boga da je taj prvi put bio s nekom djevojkom ili s dječakom
ili djevojčicom i da ga nisu silovali. Druge mi večeri, ili možda te iste, reče
da je stigao u DF u osamnaestoj, bez novca, bez odjeće, bez znanaca koji bi
mu pomogli i da se zlopatio, sve dok mu prijatelj novinar, s kojim je legao,
nije dao da spava u El Nacionalovu skladištu papira. Kad sam već bio ondje,
reče, mislio sam da mi je suđeno postati novinar, i jedno je vrijeme pisao
članke koje nitko nije htio objaviti. Potom je živio s nekom ženom i imao je
dijete i bezbroj poslova, nijedan stalan. Čak je radio kao pokućarac oko
Azcapotzalca, no završio je na noževe s tipom koji je dobavljao robu i
napustio ga. Jedne noći, dok je prodirao u me, upitah ga je li ikad ikoga
ubio. Nisam to htio pitati, nisam htio čuti odgovor, bez obzira je li istina ili
laž, i ugrizoh se za usne. Reče mi da jest i pojača nasrtaje, pa sam svršio
plačući.
Tih dana nitko nije dolazio k meni, odgodio sam sve posjete, jednima
sam kazao da sam bolestan, drugima da radim na nečemu što iziskuje
potpun mir i najveću sabranost, i doista, dok je Božanska Koža živio sa
mnom, napisao sam pet-šest kratkih pjesama, koje nisu loše, ali vjerojatno ih
nikad neću objaviti, premda se to nikad ne zna. U njegovim su se
pripovijestima uvijek javljali utrobni realisti i iako me je u početku smetalo
što govori o njima, s vremenom sam se privikao i kad ih slučajno ne bi
spomenuo, ja bih ga sâm pitao, a gdje su bila braća Rodríguez dok si
stanovao u toj kući u Calzadi Camarones?, a gdje je živio Rafael Barrios dok
si bio u hotelu u Niño Perdidu?, i on bi tad izmijenio slijed priče i govorio
mi o tim sjenama, svojoj povremenoj sviti, duhovima što su resili njegovu
beskrajnu slobodu, njegovu beskrajnu osamljenost.
Neke večeri opet spomenu Cesáreu Tinajero. Rekoh mu da su je, po svoj
prilici, Lima i Belano izmislili da opravdaju putovanje u Sonoru. Sjećam se
da smo ležali u postelji, goli, kod prozora otvorena pod nebom Coyoacána, i
da se Božanska Koža okrenuo na bok i zagrlio me, moj je ukrućeni ud
potražio njegove mošnje, ud mu je još bio mlohav, i tad mi reče bratac
(nikad prije nije bio tako podrugljiv), reče mi bratac i uhvati me za ramena i

282
reče nije istina, Cesárea je postojala, možda još uvijek živi, i zatim utihne, ali
gledajući me, očiju otvorenih u tmini dok mu je moj ukrućeni kurac lako
lupkao o jaja. Upitah ga kako su Belano i Lima saznali za Cesáreu Tinajero,
pitao sam to tek tako, a on će da iz jednog razgovora, da u to doba nisu imali
novca i počeli su voditi intervjue za neki časopis, neki truli časopis pod
utjecajem seljačkih pjesnika ili koji će ubrzo potpasti pod utjecaj seljačkih
pjesnika, no tada si, kao i danas, reče, nužno morao izabrati tabor, kakav
tabor?, šapnuh, ud mi se penjao uz njegove mošnje i glavićem doticao
korijen njegova uda što je već bubrio, tabor seljačkih pjesnika ili tabor
Octavija Paza, i, izgovarajući “tabor Octavija Paza”, pomaknu ruku na moj
zatiljak, jer ja bez sumnje spadam u taj tabor, iako je pozornica raznovrsnija,
u svakom slučaju, utrobni realisti nisu bili ni u jednom od dva tabora, ni s
neoprustima ni s drugošću, ni s neostaljinistima ni s istančanima, ni s onima
koji su na državnim jaslima ni s onima koji žive od sveučilišta, ni s onima
koji se prodaju ni s onima koji kupuju, ni s onima koji se drže tradicije ni s
onima koji neukost pretvaraju u oholost, ni s bijelima ni s crnima, ni s
latinoamerikanistima ni s kozmopolitima. Ali bitno je da su obavili te
intervjue (za Plural?, za Plural nakon što je odande otjeran Octavio Paz?), i
iako sam upitao pa kako to da im je trebao novac ako su raspačavali drogu?,
izvjesno je da im je, prema Božanskoj Koži, bio potreban i pošli su
intervjuirati starce koje više nitko ne pamti, estridentiste, Manuela Maplesa
Arcea, rođenog 1900. i umrlog 1981., Arquelesa Velu, rođenog 1899. i
umrlog 1977. i Germána Lista Arzubidea, rođenog 1898. i koji je vjerojatno
isto nedavno umro, ili pak nije, pojma nemam, a nije ni važno, estridentisti
su, književno, bili bijedna, i nehotice smiješna skupina. I jedan je estridentist
u nekom trenutku spomenuo Cesáreu Tinajero, i tad mu rekoh da ću
provjeriti što je bilo s njom. Potom smo vodili ljubav, no bijaše kao da je
vodim s nekim tko jest i nije ondje, s nekim tko polagano odlazi i čije
oproštajne znake ne umijemo odgonetnuti.
Uskoro je otišao od mene. Prije sam razgovarao s prijateljima, ljudima
koji se bave poviješću meksičke književnosti i nitko mi nije znao ništa reći o
toj pjesnikinji iz dvadesetih godina. Božanska je Koža na kraju priznao kako
je moguće da su je Belano i Lima izmislili. Sad su obojica nestala, reče, i više
ih se ništa ne može pitati. Pokušah ga utješiti: već će se oni pojaviti, svi koji
odu iz Meksika jednog se dana vrate. Nije se doimao uvjeren i jednog jutra,
dok sam bio na poslu, otišao je ne ostavivši mi čak ni poruku. Odnio je i
nešto novca, ne mnogo, koji sam držao u ladici pisaćeg stola ako mu zatreba
dok me nema, i hlače, nekoliko košulja i jedan roman Fernanda del Pasa.

283
 Danima sam mislio samo na njega i uzalud čekao njegov poziv. Jedini
čovjek iz mog okružja koji ga je vidio dok je živio kod mene bio je Albertito
Moore, neke večeri kad smo otišli u kino i na izlasku naletjeli na nj. Iako je
susret bio kratak i s malo riječi, Albertito je naslutio narav našeg odnosa i
mojih izlika. Shvativši da se Božanska Koža neće vratiti, nazvao sam ga i sve
mu ispričao. Činilo se da ga najviše zanima nestanak Ulisesa Lime. Dugo
smo razgovarali i na kraju je zaključio da svi polako, ali sigurno silaze s uma.
Albertito ne podržava sandiniste, iako se ne može reći ni da je sklon
somozistima.

284
16
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Momcima se, srećom, nije
žurilo. Stavio sam grickalice na stolić i podijelio čačkalice, otvorili smo
limenku čilija chipotlea, natočili tekilu i pogledali se u oči. Gdje smo ono
stali, dečki?, upitah ih, a oni će na prikazu lika i djela generala Diega
Carvajala, mecene i šefa Cesáree Tinajero, dok su vani, na ulici, zatulile
sirene, prvo policijske a zatim sirene hitne pomoći. Pomislih na mrtve i
ranjene i rekoh si to je bio mi general, mrtav i ranjen u isti mah, kao što je
Cesárea odsutnost, a ja pijani stari zanesenjak. Onda primijetih da je to sa
šefom vrlo uvjetno, da je valjalo poznavati Cesáreu pa da čovjek shvati kako
nikad u životu neće imati šefa niti stalan posao. Po struci je bila
stenografkinja, i bijaše dobra tajnica, no njena bi narav, ili mušice,
pretegnule nad sposobnošću, i da nije bilo Manuela koji joj je našao posao
kod mi generala, sirota bi Cesárea bila osuđena na lutanje namračnijim
podzemljem DF-a. I tad ih iznova upitah zar stvarno nikad (ali baš nikad)
nisu čuli za generala Diega Carvajala. Ne, Amadeo, nikad, a što je bio?,
obregonist ili carrancist?, čovjek Plutarca Eliasa Callesa ili zbiljski
revolucionar? Zbiljski revolucionar, odgovorih im najtužnijim glasom na
svijetu, no i Obregónov čovjek, čistoća ne postoji, dečki, ne zavaravajte se,
život je sranje, mi general je bio ranjen i mrtav u isti mah, ali i junak. I zatim
sam im govorio o večeri kad nam je Manuel izložio svoju zamisao o
avangardnom gradu, Estridentópolisu, a mi smo se smijali vjerujući da se
šali, no nije se šalio, Estridentópolis bijaše moguć grad, moguć barem u
vrletima mašte, i Manuel ga je kanio osnovati u Jalapi, uz pomoć jednog
generala, reče, general Diego Carvajal će nam pomoći sagraditi ga, i tad ga
netko upita tko li je k vragu taj (baš kao što su momci mene pitali), a Manuel
nam ispripovjedi njegovu priču, priču nalik na one tolikih muževa koji su se
borili i istaknuli u našoj revoluciji, muževa koji su goli i bosi zašli u vrtlog
povijesti a izašli odjeveni u najsjajnije i najgroznije rite, poput mi generala

285
Diega Carvajala, koji je u nj ušao nepismen a izašao uvjeren da su Picasso i
Marinetti proroci nečeg, čega, nije baš znao, niti je ikada saznao, dečki, ali ni
mi ne znamo mnogo više. Jednog dana posjetili smo ga u uredu. To se zbilo
nedugo prije nego što će se Cesárea priključiti estridentizmu. Isprva se
general držao hladno, na odstojanju. Nije ustao pozdraviti nas i, dok nas je
Manuel predstavljao, jedva da je i zucnuo. No svakome se zagledao u oči,
kao da nam želi proniknuti u dno uma ili duše. I pomislih: kako se Manuel
mogao sprijateljiti s tim čovjekom?, jer na prvi se pogled nije razlikovao od
svih onih vojnika koje je vihor revolucije nanio u DF, doimao se sabran,
ozbiljan, nepovjerljiv i žestok, riječju, ništa što bi se moglo povezati s
pjesništvom, iako dobro znam da je bilo i sabranih, ozbiljnih, prilično
nepovjerljivih i vrlo žestokih pjesnika, uzmite, primjerice, Diaza Miróna, i
ne vucite me za jezik, katkad mi se čini da su, osobito u Meksiku, pjesnici i
političari jedno te isto, barem bih rekao da piju iz istog izvora. Ali ja sam
tada bio mlad, odveć mlad i gorljiv, odnosno, bio sam čist, i te bi me
pizdarije povrijedile, pa ne mogu reći da mi se general Diego Carvajal
odmah svidio. No tad se dogodilo nešto posve jednostavno što je sve
izmijenilo. Nakon što nas je dobro promotrio i bezvoljno-odsutna izraza
otrpio Manuelove uvodne riječi, general pozva nekog tjelohranitelja,
Indijanca Yaquija118 koga je zvao Equitativo119, i naloži mu neka donese
tekile, kruha i sira. I to je bilo sve, to je bio čarobni štapić kojim nas je
general osvojio, kad to ovako kažem zvuči glupo, čak i meni zvuči glupo!,
ali onda je sama činjenica da je sklonio papire sa stola i kazao priđite
slobodno, imala moć da razbije svaku našu predrasudu ili zazor, i jasno, svi
smo se primaknuli i počeli piti i jesti kruh sa sirom, što je, prema mi generalu,
bio francuski običaj, i Manuel ga tu (i svugdje) podrži, pa naravno, francuski
običaj, to se danomice viđa u krčmama oko Boulevarda du Temple, kao i u
krčmama oko Faubourga St. Denisa, i tu se Manuel i mi general Diego
Carvajal razglagolje o Parizu i o kruhu sa sirom koji se jede u Parizu, i o
tekili koja se pije u Parizu i čudo jedno kako dobro piju, kako dobro umiju
piti ti vražji Parižani oko Marchéa aux Puces120, kao da se u Parizu,
pomislih, sve zbiva oko neke ulice ili mjesta a nikad u određenoj ulici ili
mjestu, a to bijaše zato jer, kako sam poslije doznao, Manuel još uvijek nije
posjetio Grad svjetlosti, kao ni mi general, iako su obojica, tko zna zašto,
prema tome dalekom i navodno opojnom velegradu gajili ljubav i strast
dostojne najuzvišenijih ciljeva. I dopustite mi ovdje mali izlet: godinama
poslije, kad je Manuelovo prijateljstvo sa mnom već ugaslo, jednog sam jutra

286
pročitao u novinama da putuje u Europu. Pjesnik Manuel Maples Arce,
pisalo je, krenut će iz Veracruza za Le Havre. Nije pisalo otac estridentizma
ide u Europu niti prvi meksički avangardni pjesnik polazi za Stari svijet,
nego jednostavno: pjesnik Manuel Maples Arce. Ili čak ni pjesnik, možda je
pisalo odvjetnik Maples Arce plovit će do neke francuske luke, odakle će
nastaviti put (vlakom, vilovitim kočijama!) u zemlju Italiju, gdje će preuzeti
dužnost konzula ili potkonzula ili savjetnika za kulturu u meksičkom
veleposlanstvu u Rimu. Dobro. Pamćenje me ne služi kao prije. Katkad sam
zaboravan, priznajem. No onog sam se jutra, pročitavši da će Manuel
konačno upoznati Pariz, silno razveselio, osjetio sam kako me svega
prožima radost, iako se on više nije smatrao mojim prijateljem, iako je
estridentizam bio mrtav, iako nas je život toliko promijenio da smo već s
mukom prepoznavali jedni druge. Mislio sam na Manuela i na Pariz, koji ne
poznajem, ali katkad sam ga posjetio u snu, i učini mi se da nas to putovanje
opravdava i da nam na svoj pomalo tajanstven način odaje priznanje.
Naravno, mi general Diego Carvajal nije nikad izašao iz Meksika. Ubijen je
1930., u okršaju nejasna uzroka, u dvorištu javne kuće Rojo y Negro, koja je
tada bila u Calle Costa Rica, nedaleko odavde, pod izravnom zaštitom, kako
vele, nekog glavonje iz Ministarstva unutarnjih poslova. U sukobu su
poginuli mi general Diego Carvajal, njegov tjelohranitelj, tri revolveraša iz
države Durango i čuvena bludnica iz tih godina, Rosario Contreras,
navodno Španjolka. Bio sam na sprovodu i na izlasku iz groblja sreo Lista
Arzubidea. Prema Listu (koji je svojedobno isto putovao u Europu), mi
generalu su postavili zasjedu iz političkih razloga, posve suprotno od onog
što su kazali novinari, priklonivši se pijanoj kavgi ili zločinu iz strasti u
kojem je Rosario Contreras igrala istaknutu ulogu. Prema Listu, koji je
osobno poznavao bordel, mi general se najradije ševio u stražnjoj sobi, sobici
u dnu kuće, daleko od buke i pored unutarnjeg dvorišta s vodoskokom. A
poslije je volio izaći u dvorište, popušiti cigaru i razmišljati o tuzi nakon
snošaja, o toj vraškoj tuzi puti, o svim knjigama koje nije pročitao. I List veli
da su se ubojice smjestile u hodnik koji je vodio do glavnih prostorija
bordela, odakle su imali pregled nad cijelim dvorištem. Što govori da su
poznavali navade mi generala. I čekali su i čekali, dok se mi general ševio s
Rosario Contreras, kurvom po duši, koliko sam razumio, jer nije joj
manjkalo ponuda da se povuče, ali njoj je bila draža neovisnost, ima i
čudnijih slučajeva. I po svemu sudeći, ševa bijaše duga i potanka, kao da su
kerubini ili amori željeli da se Rosario i mi general do mile volje naužiju svoje

287
posljednje obljube, barem ovdje, u meksičkom dijelu planeta Zemlje. I tako
su protjecali sati, s Rosario i mi generalom zapletenima u ono što danas mladi
i ne baš mladi zovu glod ili metak ili spojka ili žnjara ili karavela ili kazačok
ili društvena igra ili krunjenje cara ili jahanje u zoru, premda su oni odjahali
ravno u vječnost. A dotle su ubojice iščekivale i dosađivale se, no ono čemu
se nisu nadale jest da će mi general izaći u dvorište s pištoljem za pašom ili u
džepu ili utaknutim između hlača i trbuha, bio je on oprezno čeljade. I kad
je mi general konačno izašao popušiti cigaru, otpoče pucnjava. Njegova su
gorilu već prije lako smaknuli, pa su svirku započela trojica protiv jednog, a
još su ga i zatekli. Ali mi general Diego Carvajal bijaše pravi muškarac a usto
hitar i stvar im se izjalovila. Prvi su ga hici pogodili, no bio je dovoljno
priseban da izvuče pištolj i uzvrati paljbu. Prema Listu, mi general bi im,
onako zaklonjen vodoskokom, tko zna koliko dugo mogao sam odolijevati,
jer iako je ubojice štitio izvrstan položaj, ni njegov nije bio lošiji i nitko se
nije usuđivao povući prvi potez. Ali uto se, uzbunjena pucnjavom, pojavi
Rosario Contreras i nečiji je metak ubije. Ostatak je zbrkan: mi general je
vjerojatno pojurio spasiti je, a kad je shvatio da je mrtva, gnjev je nadjačao
razboritost: osovio se i sijući vatru krenuo prema ubojicama. Tako su, dečki
moji, pogibali stari meksički generali, eh, što mislite? A oni će: a što bismo
mislili, Amadeo, zvuči kao iz nekog filma. I tad iznova utonuh u snatrenje o
Estridentćpolisu, o njegovim muzejima i barovima, o kazalištima na
otvorenom i novinama, o školama i spavaonicama za putujuće pjesnike, a
gdje bi noćili Borges i Tristan Tzara, Huidobro i André Breton. I vidjeh mi
generala kako razgovara s nama. Vidjeh ga kako snuje, kako pije oslonjen o
prozor, kako dočekuje Cesáreu koja dolazi s Manuelovom preporukom,
kako čita neku Tabladinu knjižicu, možda onu u kojoj don José Juan veli:
“Pod plavetnom jezom/za jedinom zvijezdom/hlepi slavuja poj.”121 A što
je, momci, kao da kaže da vidi muke i snove, sve zamršene u istom porazu, a
taj se poraz zvao radost.

Joaquín Font, Psihijatrijska bolnica “La Fortaleza”, Tlalnepantla, Ciudad

de México, ožujak 1983. Sada kad sam okružen siromašnim luđacima, više
me gotovo nitko ne posjećuje. Pa ipak, moj psihijatar veli da mi je svaki dan
malčice bolje. Moj se psihijatar zove José Manuel i to mi se ime čini lijepo.
Kad mu to kažem, smije se. Tvoje je ime vrlo romantično, kažem mu,
očaralo bi svaku djevojku. Šteta što, kad mi kći dođe u posjet, njega gotovo
nikad nema, jer su posjeti subotom i nedjeljom, a tih se dana moj psihijatar

288
odmara, osim jedne subote i nedjelje na mjesec kada je dežuran. Da vidiš
moju kćer, kažem mu, zaljubio bi se u nju. Ah, vi don Joaquíne, veli on. Ali
ja ustrajem: da je vidiš, José Manuele, pao bi joj pred noge poput ranjene
ptice, i odjednom bi shvatio mnogo toga što sad ne razumiješ. Kao na
primjer?, pita me rastreseno, glasom koji se trudi zvučati uljudno
ravnodušno, no ja znam da ga u biti vrlo zanima. Kao na primjer? Tada
radije utihnem. Katkad je tišina najbolja. Spustiti se iznova u katakombe DF-
a i tiho moliti. Dvorišta ovog zatvora savršena su za tišinu. Pravokutna i
šesterokutna, kao da ih je osmislio majstor Garabito, sva se stječu u velikome
dvorištu, opsega triju nogometnih igrališta, koje graniči s bezimenom
cestom kuda prolazi autobus iz Tlalnepantle, krcat radnika i dokonih koji
pohlepno zure u luđake što lutaju dvorištem u odori La Fortaleze ili
polugoli ili odjeveni u svoje jadno ruho, oni koji su nedavno stigli i nisu
uspjeli naći nikakvu odoru, a kamoli svoje veličine, jer ovdje rijetki nose
odoru koja im pristaje. To veliko dvorište prirodan je prostor tišine, iako
sam, videći ga prvi put, pomislio da buka i graja luđaka mogu biti
nepodnošljive i trebalo mi je vremena da skupim hrabrost i prošećem po toj
stepi. No uskoro sam shvatio da, ako u cijeloj La Fortalezi postoji mjesto
odakle zvuk bježi poput prestravljena zeca, to je veliko dvorište zaštićeno
visokom ogradom od bezimene ceste po kojoj oni izvana samo jure, sigurni
u svojim vozilima, jer pravih pješaka tu i nema, iako s vremena na vrijeme
smeteni rođak nekog luđaka ili osobe koje ne žele ući na glavni ulaz zastanu
načas kod ograde, a zatim odu svojim putem. Na drugome su kraju dvorišta,
pored zgrada, stolovi gdje luđaci katkad provedu trenutak odmora s
obiteljima, koje im donose banane ili jabuke ili naranče. Ali ne zadržavaju se
dugo, jer za vrućih dana ondje prži sunce, a za vjetrovitih se luđaci koje
nitko ne posjećuje sklanjaju pod strehe. Kad mi dođe kći, kažem joj neka
ostanemo u dvorani za posjete ili izađemo u jedno od šesterokutnih
dvorišta, iako znam da se njoj dvorana za posjete i malena dvorišta čine
tjeskobna i zloslutna. No u velikome se dvorištu zbivaju stvari za koje ne
želim da ih moja kći vidi (znak, veli psihijatar, očitog poboljšanja moga
zdravlja), kao i one koje zasad radije držim samo za sebe. U svakom slučaju,
moram stalno biti na oprezu. Neki dan (prije jednog mjeseca) kći mi je rekla
da je Ulises Lima nestao. Znam, lanuo sam. Odakle znaš?, upita ona. Ah, k
vragu. Pročitao sam u novinama, odgovorih. Pa nije izašlo ni u kojim
novinama! Dobro, onda mi se valjda prisnilo. Ono što joj nisam rekao jest da
mi je jedan luđak iz velikog dvorišta kazao petnaestak dana prije. Luđak čije
čak ni pravo ime ne znam i koga svi zovu Chucho ili Chuchito (vjerojatno se

289
zove Jesús, ali radije se klonim svakog spomena vjere, koja je tu suvišna i
samo remeti tišinu velikog dvorišta), i taj Chucho ili Chuchito mi je prišao,
kao i inače, jer u dvorištu si svi prilazimo i razdvajamo se, oni koji su na
lijekovima i oni kojima se očito poboljšalo, i u prolazu mi je šapnuo: Ulises je
nestao. Sutradan sam ga opet sreo (možda sam ga nesvjesno tražio) i uputio
sam se prema njemu, posve polako, posve strpljivo, tako polako da se
putnicima koje autobus vozi bezimenom cestom katkad može činiti da se ne
mičemo, ali mičemo se, u to nimalo ne sumnjam, a kad me je vidio,
zadrhtale su mu usne, kao da se pri samom pogledu na me pokrenula
hitnost poruke, i dok je prolazio mimo, čuh iste riječi: Ulises je nestao. I tek
tada shvatih da govori o Ulisesu Limi, mladome pjesniku utrobnog realizma
koga sam posljednji put vidio za volanom mog blistavog Forda Impale,
prvih minuta 1976., i shvatih da nebo opet prekrivaju crni oblaci, da povrh
bijelih oblaka Meksika lebde neizrecivo teški i strahotno osiljeni crni oblaci,
i da se moram čuvati i uroniti u himbu i muk.

Xóchitl García, Calle Montes, blizu Monumenta a la Revolución, Ciudad

de México, siječanj 1984. Kada smo se Jacinto i ja rastali, tata mi je rekao
neka mu kažem ako će mi stvarati neprilike, da će se on za sve pobrinuti.
Moj bi se tata katkad zagledao u Franza i primijetio kako svijetlu kosu ima i
mislio (uvjerena sam, iako to nikad nije rekao) kako je moguće da je dječak
ispao tako svjetlokos kad smo u našoj obitelji svi tamni, baš kao i Jacinto.
Tata je obožavao Franza. Moj güerito, tepao mu je, gdje je moj güero, a i
Franz je njega volio. Obično bi došao u subotu ili nedjelju i odveo malog u
šetnju. Kad bi se vratili, skuhala bih mu jaku kavu, a tata bi tiho sjedio za
stolom, gledajući Franza ili čitajući novine, i poslije bi otišao.
Mislim da je vjerovao da Franz nije Jacintov sin i to bi me katkad
naljutilo, a katkad mi je bilo smiješno. Moj prekid s Jacintom nije bio nimalo
mučan, pa tati nisam morala ništa govoriti. A i da je bio, možda mu isto ne
bih ništa rekla. Jacinto je svakih petnaest dana posjećivao malog. Katkad
bismo jedva i prozborili, pokupio bi ga, doveo natrag i otišao, no katkad bi,
vrativši ga, ostao porazgovarati, pitao bi me o mom životu, a ja sam ga
pitala o njegovom i mogli smo tako čavrljati do dva ili tri ujutro, o onome
što nam se zbiva i o knjigama koje smo pročitali. Mislim da se Jacinto bojao
mog tate i da zato nije češće dolazio, iz straha da ga ne sretne. On nije znao
da je tata u to doba već bio vrlo bolestan i da bi teško mogao ikog ozlijediti.
Ali pratio ga je takav glas i, iako nitko nije pouzdano znao gdje radi, njegov

290
izgled nije varao i govorio je iz tajne sam službe, čuvajte se. Ja sam meksički
murjak, čuvajte se. A ako je bio ispijen od bolesti ili se sporije kretao, to nije
smetalo, čak se doimao opasniji. Jednom je ostao na večeri. Ja sam bila
odlično raspoložena i željela sam večerati s njim, gledati ga s Franzom,
razgovarati. Ne sjećam se što sam pripravila, sigurno nešto jednostavno.
Dok smo jeli, upitah ga zašto je postao policajac. Ne znam je li to bilo
ozbiljno pitanje, tek sinulo mi je da ga još nikad nisam pitala i da je sad
pravi trenutak. Odgovorio je da ne zna. Pa jesi li htio biti što drugo? Reče mi
da jest. Što si htio biti? Seljak, kazao je, a ja se nasmijah, no kad je otišao,
zamislila sam se i veselje mi je naglo splasnulo.
Osoba s kojom sam se tih dana vrlo zbližila bila je María. Još uvijek je
živjela gore i, iako je povremeno imala dečka (nekih sam je noći čula kao da
je strop od papira), od prekida s profesorom matematike živjela je sama, i ta
ju je okolnost duboko promijenila. Znam što govorim jer ja živim sama od
osamnaeste. Iako, kad bolje razmislim, to baš i nije istina, jer prvo sam
živjela s Jacintom, a sad živim sa sinom. U biti sam mislila na samostalan
život, daleko od roditelja. Kako god, María i ja smo se još više sprijateljile. Ili
smo postale prave prijateljice, jer prije to i nismo bile, naše se prijateljstvo
oslanjalo na druge ljude, a ne na nas. Kada smo se Jacinto i ja rastali, zanijela
me je poezija. Čitala sam i pisala pjesme kao da je to najvažnije na svijetu. I
prije sam znala pisati pjesmice i vjerovala sam da mnogo čitam, ali kad je on
otišao, počela sam čitati i pisati zaozbiljno. Vremena mi nije pretjecalo, no
izvlačila sam ga odakle sam mogla.
Dotad sam već dobila posao blagajnice u Giganteu, zahvaljujući tome što
je tata razgovarao s nekim prijateljem čiji je prijatelj bio poslovođa Gigantea
u Coloniji San Rafael. A María je radila kao tajnica u jednom uredu INBA-
e122. Danju je Franz bio u školi i po njega bi došla petnaestogodišnja
djevojčica koja si je tako zaradila koji pesos, i poslije bi ga odvela u park ili
ga pričuvala doma dok ja ne bih stigla s posla. Navečer bi María sišla k meni
ili bih se ja popela gore i čitala joj pjesme koje sam tog dana napisala, u
Giganteu ili dok sam Franzu grijala večeru ili noć prije, dok sam ga gledala
kako spava. Televiziju, loš običaj koji sam imala tijekom godina s Jacintom,
upalila bih jedino ako je bila kakva udarna vijest koju sam htjela čuti, ili ni
tad. Ono što sam radila, kako rekoh, bijaše sjesti za stol, koji sam prenijela
do prozora, i čitati i pisati dok me ne bi shrvao san. Prepravljala sam svoje
pjesme i po deset ili petnaest puta. Kad bih vidjela Jacinta, čitala sam mu ih
i on bi mi kazao svoje mišljenje, ali moja je istinska čitateljica bila María.
Naposljetku bih ih otipkala i spremila u mapu koja je rasla iz dana u dan, na

291
moje zadovoljstvo i radost, jer bilo je to poput otjelovljenja da moja borba
nije uzaludna.
Nakon što je Jacinto otišao, dugo nisam ni s kim legla i moja je strast,
osim Franza, bilo pjesništvo. Posve različito od Maríje, koja je prestala pisati
i svakog bi tjedna dovela novog ljubavnika. Upoznala sam trojicu ili
četvoricu. Katkad bih joj rekla: što vidiš u ovome, mana, nije on za tebe, taj
će te na kraju još i istući, ali María bi odgovorila da ona zna kako s njima i
zbilja je znala, iako nisam tek jednom morala odjuriti gore, uzbunjena
krikom, i kazati njenom ljubavniku neka se gubi jer ću inače pozvati oca,
koji je u tajnoj službi, pa će vidjeti svog boga. Proklete cajoške drolje, sjećam
se da nam je jedan od njih doviknuo s ulice, dok smo se María i ja smijale
kao lude. No obično joj nisu zadavali jada. S poezijom je bilo drukčije. Zašto
ne pišeš, mana?, upitala sam je jednom, a ona odgovori da joj se ne da, to je
sve, jednostavno joj se ne da.

Luis Sebastián Rosado, radna soba u polusjeni, Calle Cravioto, Colonia

Coyoacán, Ciudad de México. veljača 1984. Jednog me je jutra Albertito
Moore nazvao na posao i rekao da je proveo jezivu noć. Pomislio sam da je
bio na nekom derneku, ali, čuvši kako krzma i zamuckuje, shvatih da tu ima
još nečeg. Što se zbilo?, upitah. Živi užas, reče Albertito, ne možeš ni
zamisliti. Učini mi se da će zaplakati, no odjednom, bez da je išta rekao,
shvatih da ću taj koji će zaplakati, koji će gorko plakati, biti ja. Što se zbilo?,
upitah. Tvoj je prijatelj uvalio Julitu u nevolju. Božanska Koža? Da, pojma
nisam imao. Što se zbilo? Probdio sam cijelu noć, Julita je probdjela cijelu
noć, nazvala me je sinoć u deset, u kuću joj je upala policija, nije htjela da
roditelji doznaju, reče Albertito. Što se zbilo? Ova je zemlja u kurcu. Svi su
zakazali, i policija i bolnice i zatvori i mrtvačnice i pogrebni zavodi. Lik je
imao kod sebe Julitinu adresu i oni su je bezočni drotovi ispitivali više od tri
sata. Što se zbilo? A najgore je od svega to što je Julita zapela da ga vidi, kao
da je šenula i vražji drotovi koji su je isprva htjeli uhititi, rekoše da je oni
mogu odvesti do mrtvačnice, najvjerojatnije bi je silovali u nekoj mračnoj
uličici, ali Julita je bila izvan sebe i nije se dala urazumiti i već je krenula van
kad smo se ja i odvjetnik kojeg sam doveo, Sergio García Fuentes, mislim da
ga poznaješ, oštro usprotivili i rekli joj da sama ne ide nikamo. Čini se da je
to naljutilo gadove, jer opet su je počeli ispitivati. Ono što ih je, u osnovi,
zanimalo jest kako se pokojnik zvao. Tad sam se sjetio tebe, pomislih da ti
zacijelo znaš njegovo pravo ime, ali, jasno, nisam rekao ni riječi. I Julita je to

292
pomislila, no ta mala je divlja i govorila je samo ono što je htjela.
Pretpostavljam da kod tebe nisu bili. Što se zbilo?, upitah. A kad su otišli,
više nije mogla zaspati i, k’o tri bedaka, do zore smo obijali pragove
mrtvačnica u potrazi za truplom tvog prijatelja. Najzad smo ga, zahvaljujući
jednom kompiću Garcíje Fuentesa, pronašli u policijskoj postaji u
Camaronesu. Julita ga je odmah prepoznala iako su mu raznijeli pola lica.
Što se zbilo? Nemoj se uzrujavati, reče mi Albertito. Prijatelj Garcíje
Fuentesa kazao nam je da ga je policija ubila u pucnjavi u Tlalnepantli.
Slijedili su neke dilere i primili dojavu o radničkoj kući na putu za
Tlalnepantlu. Kad su stigli, oni u kući pružili su otpor i policija ih je sve
pobila, uključujući tvog prijatelja. Gadno je to što su, kad su ga htjeli
identificirati, našli samo Julitinu adresu. Nije imao dosje, nitko nije znao
kako se zove, jedini im je trag bila moja sestra. Izgleda da su ostali bili
otprije poznati policiji. Što se zbilo? Tako da nitko ne zna kako se zove, a
Julita kao da je poludjela, rida, otriva truplo, govori Božanska Koža, viče
Božanska Koža, ondje, u mrtvačnici, da je svatko može čuti, sve dok je
García Fuentes nije primio za ramena i zagrlio, znaš da je on uvijek bio
pomalo zaljubljen u nju, i tad sam ostao oči u oči s truplom, nije bio lijep
prizor, vjeruj mi, koža mu više nije bila nimalo božanska, iako su ga
nedavno ubili, bila je prije pepeljasta, puna podljeva, kao da ga je tko
premlatio, i imao je golemu brazgotinu od vrata do prepona, ali na licu mu
je ostao spokojan izraz, taj spokoj mrtvih koji nije ni spokoj ni ništa, tek
mrtvo meso bez sjećanja. Što se zbilo? U sedam ujutro napustili smo postaju.
Neki je policajac upitao hoćemo li se pobrinuti za tijelo. Rekoh mu da ne,
neka čine s njim što žele. Konačno, bio je samo povremen ljubavnik moje
sestre, i onda je García Fuentes podmazao jednog činovnika da bude siguran
da je više neće gnjaviti. Poslije sam, za doručkom, upitao Julitu otkad se
viđala s tim likom i odgovorila je da se, nakon što je živio s tobom, počeo
viđati s njom. Pa kako je došao do tebe?, upitao sam. Čini se da je izvadio
njen broj iz tvog rokovnika. Ona nije znala da raspačava drogu. Mislila je da
živi od zraka, od novca koji mu daju ljudi poput tebe ili nje. Kad se spleteš s
tim svijetom, uvijek završiš okaljan, rekoh joj i briznula je u plač, a García
Fuentes mi reče da ne pretjerujem, da je ionako sve gotovo. Što se zbilo? Pa
eto, to, već je sve gotovo, odvrati Albertito. Ukratko, nisam oka sklopio, a ne
mogu uzeti slobodan dan, u uredu smo zatrpani poslom.

293
17
Jacinto Requena, kafić Quito, Calle Bucareli, Ciudad de México, rujan
1985. Dvije godine nakon što je nestao u Managui, Ulises Lima vratio se u
Meksiko. Otada su ga rijetki vidjeli, a ako tko i jest, bilo je to gotovo uvijek
slučajno. Za većinu je on mrtav kao osoba i kao pjesnik.
Ja sam ga vidio u dva navrata. Prvi put sam ga sreo u Maderu, a drugi
put sam ga posjetio kod kuće. Stanovao je u najamnoj “kasarni” u Coloniji
Guerrero, gdje bi samo prespavao, i živio je od nrodaje marihuane. Nije
imao mnogo novca, a i ono malo što je imao, davao je ženi koja je živjela s
njim. Zvala se Lola i imala je sina. Ta Lola izgledala je opasno, bila je s juga,
iz Chiapasa, ili možda Gvatemalka, voljela je plesati, nosila se kao pankerica
i uvijek je bila zlovoljna. No dječak je bio drag i čini se da je Ulisesu
prirastao srcu.
Jednom sam ga upitao gdje je bio. Rekao mi je da je putovao rijekom koja
Meksiko povezuje sa Srednjom Amerikom. Koliko ja znam, ta rijeka ne
postoji. No on je rekao da je putovao tom rijekom i da sada poznaje sve
njene okuke i pritoke. Rijeka drveća ili rijeka pijeska ili rijeka drveća koja se
na mahove pretvara u rijeku pijeska. Bujica ljudi bez posla, siromaha i onih
što skapavaju od gladi, droge i boli. Rijeka oblaka kojom je plovio dvanaest
mjeseci i gdje je našao bezbroj otoka i naselja, iako svi otoci nisu nastanjeni, i
katkad je mislio da će ondje ostati zauvijek živjeti ili će umrijeti.
Od svih posjećenih otoka, dva su bila čudesna. Otok prošlosti, reče mi,
gdje postoji samo prošlo vrijeme i čiji se žitelji dosađuju i razmjerno su
sretni, no gdje je težina privida tolika da otok danomice tone sve dubije u
rijeku. I otok budućnosti, gdje je jedino vrijeme budućnost, i koji nastanjuju
nasrtljivi sanjari, toliko nasrtljivi, reče Ulises, da će na kraju jamačno pojesti
jedni druge.
Potom ga dugo nisam vidio. Nastojao sam se kretati u drugim
krugovima, zanimale su me druge stvari, morao sam potražiti posao i dati
nešto novca Xóchitl, a imao sam i druge prijatelje.

294
Joaquín Font, Psihijatrijska bolnica “La Fortaleza”, Tlalnepantla, Ciudad
de México, rujan 1985. Na dan potresa iznova sam vidio Lauru Damián. Već
mi se dugo nije ukazivala. Viđao sam stvari, viđao sam zamisli, viđao sam
osobito bol, ali nisam viđao Lauru Damián, magličast lik Laure Damián,
njezine pronicljive i proročke usne koje govore da je, usprkos očiglednosti,
sve dobro. Dobro u Meksiku, bit će, ili u meksičkim domovima, ili u
meksičkim glavama. Krivi su sedativi, iako u La Fortalezi, štednje radi, jedva
daju tabletu-dvije, i to samo najumobolnijima. Odnosno, možda nisu krivi
sedativi. Kako god, odavno je nisam vidio, a kada se zemlja počela tresti,
vidjeh je. I tad spoznah da je nakon katastrofe sve dobro. Ili je, pak, u
trenutku katastrofe, da ne umre, sve odjednom postalo dobro. Koji dan
poslije posjetila me je kći. Jesi li čuo za potres?, upitala je. Naravno, rekoh. Je
li poginulo mnogo ljudi? Ne, ne mnogo, ali dosta njih. Je li poginulo mnogo
prijatelja? Koliko ja znam, nijedan, reče mi kći. Rijetkim prijateljima koji su
nam preostali ne treba nikakav meksički potres da umru, primijetih. Katkad
mislim da ti nisi lud, reče mi kći. Nisam lud, samo sam smušen, odgovorih.
Ali smušenostti traje već dugo. Vrijeme je tlapnja, rekoh i pomislih na ljude
koje odavno nisam vidio i čak na one koje nisam vidio nikad. Da mogu,
izvukla bih te odavde, reče mi kći. Nema žurbe, odgovorih i pomislih na
potrese Meksika koji idu iz prošlosti, korakom prosjaka, ravno u vječnost ili
u meksičko ništavilo. Izvukla bih te već danas, da je do mene. Ne brini,
rekoh joj, zacijelo ti dovoljno teškoća pričinja vlastiti život. Šutke se
zagledala u me. Tijekom potresa su bolesnici La Fortaleze ispali iz postelja,
oni koje nisu zavezali, rekoh, i nitko nije nadzirao odjele jer su bolničari
izašli na cestu i neki su otišli u grad vidjeti što je s njihovim obiteljima.
Nekoliko su sati luđaci bili slobodni. I što su učinili?, upita me kći. Ne
mnogo. Neki su molili, drugi su izašli u dvorišta, većina je nastavila spavati,
u postelji ili na podu. Sva sreća, reče mi kći. A što si ti učinila?, upitah je
uljudno. Ništa, otišla sam k jednoj prijateljici i ondje smo bili svi troje. Tko?
Moja prijateljica, njen sin i ja. I nije poginuo nijedan prijatelj? Nijedan, reče
mi kći. Jesi li sigurna? Posve sigurna. Kako smo mi različiti, rekoh joj. Zašto?
Jer ja i tu u La Fortalezi znam da nije tek jedan smrskan u potresu. Nitko
nije poginuo, ponovi ona. Nije važno, nije važno, rekoh. Neko smo vrijeme
šutjeli promatrajući luđake La Fortaleze kako šetkaju poput ptičica, serafini i
kerubini kose umrljane govnom. Koji očaj, reče moja kći ili mi se tako učini.
Mislim da je zaplakala, no ja sam se trudio ne obazirati i uspio sam. Sjećaš li
se Laure Damián?, upitah je. Jedva sam je poznavala, odgovori ona, i ti si je

295
jedva poznavao. Njezin gospodin otac i ja bili smo bliski prijatelji, rekoh joj.
Neki je luđak čučnuo kod željeznih vrata i počeo povraćati. Sprijateljio si se
s njim tek nakon što je Laura poginula. Ne, bio sam Álvarov prijatelj i prije
nesreće. Dobro, reče mi kći, nećemo se prepirati. Onda mi je pripovijedala o
pomoći koja se pruža stradalnicima po cijelome gradu i u kojoj ona sudjeluje
ili je sudjelovala ili bi rado sudjelovala (ili je vidjela izdaleka), a reče mi i da
njena majka govori o konačnom odlasku iz DF-a. To me je zanimalo. Kamo
će?, upitah. U Pueblu. Rado bih je bio upitao što kane učiniti sa mnom, no
razmišljajući o Puebli, zaboravio sam. Potom je moja kći otišla i ostao sam
sam s Laurom Damián, s Laurom i s luđacima La Fortaleze, i njezin glas,
njezine nevidljive usne rekoše mi neka ne brinem, da će, ode li moja žena u
Pueblu, ona ostati uza me i da me nitko neće izbaciti iz ludnice, a ako me
jednog dana izbace, ona će poći sa mnom. Ah, Lauro, uzdahnuo sam. A
onda me Laura, praveći se nevješta, upita kako ide mladom meksičkom
pjesništvu, je li mi kći donijela vijesti o dugom, krvavom hodu mladih lirika
DF-a. A ja joj rekoh dobro je. Slagao sam, rekao dobro je, gotovo svi
objavljuju, potres će im dati građe za mnogo godina. Pusti potres, odvrati
Laura Damián, govori mi o poeziji. Što ti je još kazala kći? I tad osjetih umor,
silan umor i rekoh joj sve je dobro, Lauro, svi su dobro. I još čitaju moje
pjesme?, upitala je. Da, još ih čitaju. Ne laži mi, Quime. Ne lažem ti,
odgovorio sam i sklopio oči.
Kada sam ih otvorio, krug luđaka koji su lutali dvorištima La Fortaleze
suzio se oko mene. Netko bi drugi zavrištao od užasa, zavapio u nebo,
strgnuo odjeću i pojurio poput izbezumljena igrača američkog nogometa,
obamro pred preobiljem očiju što su kolutale poput pomahnitalih planeta.
Ali ne ja. Luđaci su kružili oko mene, a ja sam bio miran poput Rodinova
mislioca, gledao sam ih, a onda pogledah u tlo i vidjeh crvene i crne mrave
uhvaćene u koštac i nisam ništa rekao ni učinio. Nebo je bilo posve modro.
Zemlja je bila svijetlosmeđa, s kamičcima i grumenjem. Oblaci su bili bijeli i
plovili su na zapad. Zatim pogledah luđake što su bazali poput pijuna još
sluđenije kobi i iznova sklopih oči.

Xóchitl García, Calle Montes, blizu Monumenta a la Revolución, Ciudad

de México, siječanj 1986. Bilo je zanimljivo kad sam htjela objaviti. Dugo
sam vremena pisala i ispravljala i opet pisala i mnoge sam pjesme bacila u
smeće, no stigao je dan kad sam poželjela objaviti i počeh slati pjesme
časopisima i kulturnim prilozima. María me upozorila. Neće ti odgovoriti,

296
rekla je, neće čak ni pročitati tvoje radove, moraš ići osobno i tražiti odgovor
oči u oči. To sam i učinila. Na nekim me mjestima nisu primili. Ali drugdje
jesu i uspjela sam govoriti s tajnicima uredništva ili s urednicima književne
rubrike. Raspitivali su se o mom životu, što čitam, što sam dotad objavila,
koje sam radionice pohađala, što sam studirala. Bila sam naivna: ispričala
sam im o svom odnosu s utrobnim realistima. Većina ljudi s kojima sam
razgovarala pojma nije imala tko su utrobni realisti, no spominjanje skupine
im je pobudilo zanimanje. Utrobni realisti? A tko su ti? Onda bih im iznijela
kratku povijest utrobnog realizma, a oni su se smiješili, neki bi zabilježili
kakvo ime ili što drugo, tražili još podataka, a potom bi mi zahvalili i rekli
da će me već nazvati ili neka navratim za petnaest dana i dat će mi odgovor.
Drugi su se, rjeđi, sjećali Ulisesa Lime i Artura Belana, iako maglovito,
primjerice, nisu znali da je Ulises živ i da Belano više nije u DF-u, ali
upoznali su ih, sjećali su se njihovih upletanja u večeri poezije, kad bi Ulises
i Arturo zabadali u pjesnike, sjećali su se njihova osporavanja svega, njihova
prijateljstva s Efraínom Huertom, i gledali su me kao da sam vanzemaljka i
primijetili bi dakle, bila si utrobni realist, ha?, a onda bi rekli da im je žao, ali
da mi ne mogu objaviti nijednu pjesmu. Prema Maríji, kojoj sam se sve
zdvojnija obraćala, to je prirodno, meksička je književnost, a valjda i sve
latinskoameričke, takva, stroga sekta gdje je teško zadobiti oprost. Ali ja ne
tražim da mi išta oproste, odvratila bih. Da, znam, no želiš li objavljivati,
bilo bi bolje da više nikad ne spominješ utrobne realiste.
Ipak se nisam predala. Već mi je dodijalo raditi u Giganteu i vjerovala
sam da moje pjesme zavređuju malo pozornosti, ako već ne poštovanje. S
vremenom sam otkrila druge časopise, ne one gdje bih voljela objavljivati,
nego druge, neizbježne časopise koji niču u gradu sa šesnaest milijuna
stanovnika. Njihovi izdavači i glavni urednici bili su užasni muškarci i žene,
bića za koja, promotriš li ih bolje, uviđaš da su izmiljela iz kloaka, mješavina
prognanih činovnika i skrušenih ubojica. No oni nikad nisu čuli za utrobni
realizam i nije ih nimalo zanimala priča o njima. Njihovo poimanje
književnosti završavalo je (a zacijelo i počinjalo) s Vasconcelosom123, iako se
opažalo i divljenje što su ga osjećali prema Maríanu Azueli, Yanezu,
Martinu Luisu Guzmánu124, piscima koje su vjerojatno poznavali tek iz
druge ruke. Jedan od tih časopisa zvao se Tamal, a njegov je glavni urednik
bio neki Fernando López Tapia. Ondje sam, u rubrici kulture, dvije stranice,
objavila svoju prvu pjesmu i López Tapia mi je osobno izdao ček na
zarađenu svotu. Te smo večeri María, Franz i ja proslavili odlaskom u kino i
potom večerom u središtu. Već su mi dojadili skromni obroci i htjela sam se

297
počastiti. Otada sam prestala pisati pjesme, barem u onom broju, i počela
sam pisati kronike, kronike o Ciudad de Méxicu, članke o vrtovima za koje
su tek rijetki znali da postoje, vijesti o kolonijalnim kućama, izvještaje o
stanovitim prugama metroa, i objavljivala sam sve ili gotovo sve što bih
napisala. Fernando López Tapia već bi to uvrstio u neki dio časopisa i
subotom bih, umjesto da odemo u Chapultepec, odvela Franza u uredništvo
i, dok bi se on igrao na pisaćem stroju, ja bih šačici stalnih suradnika Tamala
pomogla složiti idući broj, jer s time je uvijek bilo poteškoća, jedva bismo na
vrijeme zgotovili časopis.
Naučila sam raditi prijelom i uređivati, katkad sam čak odabirala
fotografije. A usto su Franza svi voljeli. Naravno, nisam zarađivala dovoljno
da mogu dati otkaz u Giganteu, ali čak je i tako bilo lijepo, jer, dok sam radila
u trgovini, osobito kad je posao bio vrlo zamoran, petkom popodne,
primjerice, ili ponedjeljkom ujutro, koji bi se otegnuli u beskraj, isključila
bih se i razmišljala o svom idućem članku, o prilogu koji sam kanila napisati
o pokućarcima Coyoacána, ili o gutačima vatre iz La Ville ili o čemu god, i
sati bi samo proletjeli. Fernando López Tapia predložio mi je da pišem
kratke prikaze o drugo- ili trećerazrednim političarima, njegovim
prijateljima, bit će, ili prijateljevim prijateljima, no odbila sam. Mogu pisati
jedino o onome što mi je blisko, rekoh mu, a on upita a po čemu su ti bliske
kuće iz Colonije 10 de Mayo? Nisam znala što odgovoriti, ali ostala sam pri
svome. Jednog dana me je pozvao na večeru. Zamolila sam Maríju da
pripazi na Franza i otišli smo u neki restoran u Romi Sur. Iskreno, očekivala
sam štogod bolje, otmjenije, no za večerom mi je bilo vrlo zabavno, iako sam
jedva okusila i zalogaja. Te sam noći vodila ljubav s glavnim urednikom
Tamala. Već dugo nisam ni s kim legla i nije bilo odveć ugodno iskustvo.
Tjedan poslije iznova smo to učinili. A zatim idućeg tjedna. Katkad je
uistinu bilo iznurujuće probdjeti cijelu noć, a onda rano izjutra ići na posao
i, poput mjesečara, satima lijepiti cijene na proizvode. Ali ja sam željela
živjeti i duboko u sebi znala sam da moram.
Jedne se večeri Fernando pojavio u Calle Montes. Kazao je da je htio
vidjeti gdje živim. Predstavih ga Maríji, koja se isprva držala hladno, kao da
je ona kraljevna, a siroti Fernando nepismen seljak. Srećom, mislim da nije
ni zamijetio njenu grubost. Sve u svemu, ponio se kao gospodin i to mi se
svidjelo. Poslije je María otišla gore, a ja sam ostala sama s njim i s Franzom.
Tad mi Fernando reče da je došao jer me želio vidjeti, i dometne da me je
već vidio, ali bi me htio još gledati. To je glupost, no bilo mi ju je drago čuti.
Zatim pozvah Maríju i svi četvero smo izašli na večeru. Ispalo je vrlo veselo.

298
Idućeg tjedna odnijela sam neke Maríjine pjesme u Tamal i objavili su joj ih.
Ako tvoja prijateljica piše, kazao je Fernando López Tapia, reci joj da joj
stranice našeg časopisa stoje na raspolaganju. Nevolja je bila u tome, kako
sam uskoro otkrila, što María, unatoč studiju i ostalom, jedva da zna pisati u
prozi, naime, u prozi koja ne teži biti pjesnička, gramatički i pravopisno
točnoj. Pa je više dana pokušavala sastaviti cianak o suvremenom plesu, ali,
koliko god se trudila i koliko god joj ja pomagala, nije bila u stanju. Na kraju
je napisala krasnu pjesmu naslovljenu La danza en México, koju mi je dala
pročitati, a onda ju je spremila među druge svoje pjesme i zaboravila. María
je jaka kao pjesnik, nedvojbeno bolja od mene, primjerice, no ne zna pisati
prozu. Šteta, jer tu je završila mogućnost trajnije suradnje s Tamalom, iako ne
vjerujem da je njoj bilo osobito stalo, časopis kao da joj se gadio, kao da je
bio ispod njene razine, što reći, María je takva i takvu je volim.
Moja veza s Fernandom potrajala je još neko vrijeme. On je bio oženjen,
kao što sam od početka slutila, imao je dvoje djece, stariji je navršio
dvadeset, i nije se kanio rastati od žene (niti bih mu ja to dopustila). U više
sam ga navrata pratila na poslovne večere. Predstavio bi me kao svoju
najplodniju suradnicu. Ja sam se to uistinu trudila biti i nekih bih tjedana, s
Giganteom s jedne, a časopisom s druge strane, jedva spavala tri sata na dan.
Ali nisam marila, jer išlo mi je dobro, onako kako sam željela, i iako više
nisam objavljivala svoje pjesme u Tamalu, doslovno sam prisvojila rubriku
kulture, za Jacinta i druge prijatelje koji nisu imali gdje predstaviti svoje
radove. I mnogo sam učila. Naučila sam sve što se može naučiti u
uredništvu jednog časopisa u DF-u. Naučila sam oblikovati stranice, sklapati
poslove s oglašivačima, pregovarati s tiskarima, ophoditi se s ljudima koji su
se u načelu doimali važni. Naravno, nitko nije znao da radim u Giganteu, svi
su vjerovali da živim od onoga što mi daje Fernando López Tapia ili da
studiram, ja koja nikad nisam išla na faks, koja nisam čak ni srednju završila,
i to je bilo lijepo, bijaše kao da živim u bajci o Pepeljugi, i iako bih se poslije
morala vratiti u Gigante i opet se pretvoriti u prodavačicu ili blagajnicu, nije
mi bilo važno i sam Bog zna odakle sam smogla snagu da budem dobra na
oba posla, u Tamalu jer mi se sviđalo i učila sam, a u Giganteu jer sam morala
prehraniti Franza, odijevati ga i školovati, plaćati za našu sobu u Calle
Montes, jer je moj jadni tata prolazio kroz teško razdoblje i više mi nije
mogao davati za stanarinu, a Jacinto jedva da je imao i za se. Ukratko,
morala sam raditi i sama skrbiti o Franzu. I to sam i činila, i usto sam pisala i
učila.
Jednog me je dana Fernando pozvao na razgovor. Kad sam došla, reče

299
mi da želi živjeti sa mnom. Pomislih da se šali, Fernando katkad osvane
takav, rad živjeti sa svim živima, i pretpostavih da ćemo te večeri završiti u
hotelu i voditi ljubav, a njega će proći želja da me udomi. Ali ovog je puta
bio ozbiljan. Naravno, nije kanio ostaviti ženu, barem ne iznenada, nego
postupno, slijedom gotovih činova, kako se izrazio. Danima smo o tome
razgovarali. Ili točnije: Fernando je govorio, navodio svoje razloge za i
protiv, a ja sam slušala i razmišljala. Kada sam odbila, bio je duboko
razočaran i dan-dva se ljutio na me. Ja sam dotad već počela nuditi članke
drugim časopisima. Većina me je odbila, no nekoliko ih je prihvatilo. Moj se
odnos s Fernandom, tko zna zašto, pogoršao. Kudio je sve što sam radila, a u
postelji je katkad bio i grub. Ili bi se, pak, sav raznježio, darivao me, plakao
za svaku sitnicu i na kraju bi večeri bio pijan kao zemlja.
Bila sam ponosna vidjevši svoje ime u drugim časopisima. To mi je dalo
osjećaj sigurnosti i od tog sam se trena počela udaljavati od Fernanda
Lópeza Tapije i od Tamala. Isprva nije bilo lako, ali ja sam se već navikla na
teškoće i ni načas se nisam pokolebala. Poslije sam dobila posao korektorice
u jednim novinama i dala sam otkaz u Giganteu. Proslavili smo to večerom
na kojoj smo bili Jacinto, María, Franz i ja. Dok smo jeli, došao je Fernando,
no nisam mu htjela otvoriti. Neko je vrijeme vikao na ulici, a potom je
otišao. Franz i Jacinto su ga gledali s prozora i smijali se. Kako su slični!
Dočim María i ja nismo ni provirile i hinile smo (ali možda ne posve) da nas
hvata histerija. U biti smo se zagledale jedna u drugu i šutke si rekle sve što
smo si imale za reći.
Sjećam se da su svjetla bila ugašena i da su Fernandovi prigušeni krikovi
dopirali s ulice, krikovi očajnika, a onda više ništa nismo čuli, odlazi, reče
Franz, odvode ga, i tad smo se María i ja pogledale, bez glume, ozbiljno,
umorne ali voljne nastaviti, a zatim sam ustala i upalila svjetlo.

***

Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la

Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. I tad me jedan od njih upita:
gdje su pjesme Cesáree Tinajero?, a ja izađoh iz močvare smrti mi generala
Diega Carvajala ili iz vrele kaše sjećanja na nj, nejestive i neshvatljive kaše
koja, mnijem, visi nad našim sudbinama poput Damoklova mača ili poput
oglasa za tekilu, i rekoh im: na posljednjoj stranici, dečki, i promotrih
njihova svježa, pomna lica i ruke što su listale te stare stranice i zatim opet

300
lica, a onda i oni zirnu na me i upitaju ne zezaš nas, Amadeo?, jesi li dobro,
Amadeo?, hoćeš da ti skuhamo kavu?, i pomislih ah, k vrapcu, zbilja sam se
nalio, pa sam ustao, odteturao do zrcala i pogledao se. Još sam bio onaj stari.
Ne isti s kojim sam se, u dobru i u zlu, suživio, no ipak ja. I tad im rekoh ne
treba mi kava, dečki, nego još malo tekile, a kad su donijeli čašu i natočili mi
i kad sam popio, uspjeh se odvojiti od vražje žive zrcala na koje sam se bio
oslonio, to jest, uspjeh odlijepiti ruke od površine onog starog zrcala
(opažajući kako na njoj ostaju otisci prstiju, deset sićušnih njuškica što su mi
govorile složno i tako brzo da ništa nisam razumio). I vrativši se u naslonjač,
upitah ih što misle sada kad konačno imaju pred sobom jednu pjesmu
Cesáree Tinajero, bez ikakva posredstva, samu pjesmu, i oni me pogledaše, a
potom, zajedno držeći časopis, iznova zarone u tu baru iz dvadesetih
godina, u to sklopljeno, prašno oko, i uzviknu caramba, zar je to jedino
njeno što imaš, Amadeo?, zar joj je to jedina objavljena pjesma?, a ja im
odgovorih, ili tek šapnuh: da, momci, to vam je sve. I dodah, kako bih
osluhnuo što uistinu osjećaju: razočarani, zar ne? No mislim da me nisu ni
čuli, primaknuli su glave i piljili u pjesmu, jedan se, Čileanac, doimao
zamišljen, dok se njegov kompić, Meksikanac, smiješio, ove je nemoguće
obeshrabriti, pomislih i onda ih prestah gledati i govoriti im i protegnuh se
u naslonjaču, krc, krc, a jedan, čuvši taj zvuk, zirne na me kao da se želi
uvjeriti da se nisam raspao, i odmah se vrati Cesárei, a ja sam zijevnuo ili
uzdahnuo i načas pred mojim očima zaploviše daleke slike Cesáree i njenih
prijatelja, hodali su nekom ulicom na sjeveru DF-a, i među njima vidjeh
sebe, baš čudno, i opet zijevnuh, i nato jedan dečko prekine šutnju i jasnim,
zvonkim glasom reče da je pjesma zanimljiva, a drugi ga podrži i izjavi da
nije samo zanimljiva, nego ju je on već vidio kao klinac. Kako?, upitah. U
snu, reče on, nije mi moglo biti više od sedam i bio sam u vrućici. Pjesmu
Cesáree Tinajero? Vidio si je sa sedam godina? I razumio si je? Shvatio si što
znači? Jer nešto valjda znači, ne? A oni me pogledaju i odvrate ne, Amadeo,
pjesma ne mora ništa značiti, osim da je pjesma, iako ova, Cesáreina, u biti
nije ni to. Pa im rekoh dajte da ju vidim i ispružih ruku kao da prosim, a oni
staviše jedini broj Caborce preostao na svijetu među moje ukočene prste. I
vidjeh pjesmu koju sam vidio toliko puta:

Sión

301
 I upitah ih, rekoh im, i, momci, kako biste je vi protumačili?, ja je gledam
već više od četrdeset godina i još uvijek ne shvaćam ništa pod milim Bogom.
Živa istina. Čemu ću vam lagati? A oni će: to je šala, Amadeo, pjesma je šala
koja krije nešto vrlo ozbiljno. Ali što znači? Daj da malo razmislimo,
Amadeo. Samo dajte, nego što, rekoh. Pusti nas da malo razmislimo i možda
ti rasvijetlimo nepoznanicu, ponoviše. Eh, bilo bi divno da je rasvijetlite.
Zatim je jedan ustao i otišao na zahod, a drugi je otišao u kuhinju, i ja sam
zadrijemao dok su se oni poput Pedra Parama vrzli po paklu moje kuće, po
paklu uspomena u koji se pretvorila moja kuća, i ostavio sam ih na miru i
zakunjao, jer je već bilo kasno i mnogo smo popili, iako bih ih tu i tamo čuo
kako hodaju, kao da žele razgibati kosti, ili kako govore, pitaju se i
odgovaraju si tko zna što, katkad vrlo ozbiljno, bit će, jer bi između pitanja i
odgovora zavladao muk, a katkad ne baš jer su se smijali, ah, ti mangupi,
mislio sam, ah, krasne li večeri, otkad već nisam toliko pio i razgovarao,
otkad se već nisam toliko prisjećao i tako se razgalio. A kad sam otvorio oči,
dečki su bili upalili svjetlo i preda mnom se pušila šalica kave. Popij to,
rekoše. Na zapovijed! Dok sam je pio, oni su iznova sjeli sučelice meni i
raspravljali o drugim uratcima iz Caborce. No dobro, upitah ih, koja je tajna?
A dečki me pogledaju i odvrate: nema tajne, Amadeo.

302
18
Joaquín Font, Calle Colima, Colonia Condesa, Ciudad de México, kolovoz
1987. Sloboda je poput nedjeljiva broja. Kad sam se vratio kući, sve se
promijenilo. Moja žena više nije živjela ondje, a u mojoj je sobi spavala kći
Angélica, zajedno sa svojim dečkom, kazališnim redateljem malo starijim od
mene. Sin je, pak, prisvojio kućicu u vrtu, koju je dijelio s djevojkom
indijanska lika. I on i Angélica radili su po cijeli dan, iako nisu odviše
zarađivali. Moja kći María živjela je u nekom hotelu blizu Monumenta a la
Revolución i jedva je i viđala braću. Čini se da se moja supruga iznova
udala. Kazališni redatelj pokazao se prilično uviđavan. Nekoć je bio prijatelj
La Vieje Segure, ili njegov učenik, ne znam točno, i nije baš imao ni novca ni
sreće, no uzdao se da će jednog dana postaviti djelo koje će ga odaslati u
slavu i bogatstvo. Navečer, za večerom, volio je govoriti o tome. Dočim bi
družica mog sina jedva prozborila. Svidjela mi se.
Prve sam noći spavao u boravku. Stavio sam deku na kauč, ispružio se i
sklopio oči. Šumovi su bili isti kao i uvijek. No griješio sam. Zbog nečeg su
zvučali drukčije, iako isprva nisam umio razabrati što je to. Ali bili su
drukčiji i nisu mi dali spavati, pa sam provodio noći sjedeći na kauču, uz
upaljen televizor i pritvorenih očiju. Poslije sam se preselio u nekadašnju
sinovu sobu i to me je razvedrilo. Bit će jer je još čuvala duh bezbrižna i
sretna momka. Ne znam. Kako god, nakon tri dana cijela je soba mirisala po
meni, to jest, mirisala je po starosti, po ludosti, i sve je opet bilo kao prije.
Pokunjio bih se i nisam znao što ću. Tiho bih puštao da prolaze sati u onoj
pustoj kući, dok se neko od moje djece ne bi vratilo s posla i razmijenili
bismo koju riječ. Katkad bi tko nazvao i ja bih se javio. Molim? Tko je? Nitko
me nije poznavao i ja nisam nikog poznavao.
Tjedan nakon povratka kući počeo sam šetati po četvrti. Isprva kratko,
jedan krug i gotovo. No s vremenom sam se ohrabrio i moje, isprva oprezne
šetnje vodile su me sve dalje i dalje. Četvrt se promijenila. Dva puta su me
napali. Prvi put, neka djeca naoružana kuhinjskim noževima. Drugi put,

303
stariji ljudi koji su me, ne našavši kod mene novac, premlatili. Ali ja više ne
osjećam bol i nije mi bilo važno. To je jedna od stvari koje sam naučio u La
Fortalezi. Navečer mi je Lola, družica mog sina, stavila jod na rane i
upozorila me kamo bolje da ne zalazim. Rekoh joj da ne marim ako me tu i
tamo istuku. Sviđa ti se?, upitala je. Ne, odgovorih, ne bi mi se sviđalo da
me svaki dan tuku.
Jedne večeri kazališni je redatelj rekao da će mu INBA dodijeliti
potporu. Proslavili smo. Moj sin i njegova družica kupili su bocu tekile, a
moja kći i redatelj priredili su svečanu večeru, iako zapravo nijedno od njih
ne zna kuhati. Ne sjećam se što su spravili. Hranu. Ja sam sve pojeo. Ali nije
bilo baš dobro. Ona kojoj je to išlo od ruke bila je moja žena, ali ona je sada
živjela drugdje i nisu je zanimale takve iznenadne večere. Sjeo sam za stol i
počeo drhtati. Sjećam se da me je kći pogledala i upitala je li mi slabo. Samo
mi je hladno, odgovorih, i bila je istina, s godinama sam postao
zimogrožljiv. Čašica tekile bi pomogla, ali ja ne smijem piti tekilu niti ikoji
alkohol. Pa sam drhtao i jeo i slušao što kažu. Govorili su o boljoj
budućnosti. Razgovarali su o sitnicama, no zapravo su govorili o boljoj
budućnosti, i iako ta budućnost nije uključivala mog sina ni njegovu družicu
ni mene, i mi smo se smiješili i govorili i snovali.
Tjedan poslije odsjek koji je trebao dodijeliti potporu zatvoren je zbog
rezanja troškova i kazališni je redatelj izvisio.
Shvatio sam da je došlo vrijeme da se pokrenem. Pokrenuo sam se.
Nazvao sam neke stare prijatelje. U početku me se nitko nije sjećao. Gdje si
bio?, pitali su. Čovječe, otkud ti? Pa što je s tobom? A ja bih odgovorio da
sam se upravo vratio iz inozemstva. Putovao sam po Sredozemlju, živio sam
u Italiji i u Istanbulu. Obilazio sam građevine u Kairu, arhitektura koja
obećava. Obećava? Da, pakao. Poput zgrada u Tlatelolcu, ali bez toliko
zelenih površina. Poput Ciudada Satélite, ali bez tekuće vode. Poput
Netzahualcoyotla. Trebalo bi strijeljati sve arhitekte. Bio sam u Tunisu i
Marakešu. U Marséilleu. U Veneciji. U Firenci. U Napulju. Blago tebi,
Quime, pa zašto si se vratio? Meksiku je odzvonilo. Valjda znaš što se zbiva.
Da, znam, odgovorio bih, vijesti nije manjkalo, kćeri su mi slale meksičke
novine u hotele gdje sam živio. Ali Meksiko je moj dom i nedostajao mi je.
Nigdje nije tako dobro kao ovdje. Ne zezaj, Quime, ti to ozbiljno? Posve
ozbiljno. Posve ozbiljno? Da, kunem ti se, posve ozbiljno. Nekih jutara, dok
bih doručkovao promatrajući Sredozemlje i one jedrilice koje Europljani
toliko vole, katkad bih zaplakao misleći na Ciudad de México, na doručke u
Ciudad de Méxicu, i znao sam da se prije ili poslije moram vratiti. A netko

304
bi upitao: čuj, pa zar ti nisi završio na psihijatriji? I ja bih odgovorio da, ali to
je bilo prije mnogo godina, i čim su me otpustili, otišao sam u inozemstvo.
Preporuka liječnika. I moji bi se prijatelji smijali toj ili drugim dosjetkama,
jer uvijek bih iskitio priču raznim zgodicama i govorili bi eh, ti Quime, a ja
bih onda iskoristio priliku i upitao ih znaju li za kakav posao, u nekom
arhitektonskom uredu, što god, makar privremeno, da se naviknem na
pomisao da moram potražiti nešto za stalno, a oni bi odgovorili da vlada
velika nezaposlenost, da se arhitektonski uredi zatvaraju jedan za drugim,
da je Andrés del Toro otišao u Miami, a Refugio Ortiz de Montesinos
otvorio je ured u Houstonu, pa možeš zamisliti, rekli bi, i ja bih zamislio, i
ne samo to, no i dalje sam zvao i tanjio im živce i pripovijedao im svoje
pustolovine u sretnome dijelu svijeta.
Kraj tolike upornosti naposljetku sam dobio posao crtača kod nepoznata
mi arhitekta. Bio je to momak koji je tek počinjao, i kad je doznao da nisam
crtač nego arhitekt, zavolio me. Navečer, po zatvaranju butige, otišli bismo
u jedan bar u Ampliación Popocatépetl, blizu Calle Cabrera. Bar se zvao El
Destino i ondje bismo dugo razgovarali o arhitekturi i o politici (momčić je
bio trockist), o putovanjima i ženama. Zvao se Juan Arenas. Imao je ortaka,
koga jedva da sam i viđao, debeljka od četrdesetak godina, koji je isto bio
arhitekt, iako je izgledao kao da je iz tajne službe, i rijetko je navraćao u
ured. Tako da smo ondje u biti radili samo Juan Arenas i ja, i kako gotovo i
nije bilo posla, a obojica smo voljeli pričati, provodili smo dobar dio dana u
razgovoru. Navečer bi me odbacio do kuće i dok smo prolazili kroz
košmarni DF, kroz DF čiji košmar gubi snagu, katkad bih mislio da je Juan
Arenas moja sretna reinkarnacija.
Jednom sam ga pozvao na objed. Bila je nedjelja. U kući nije bilo nikog i
napravio sam juhu i omlet. Ručali smo u kuhinji. Bilo je ugodno sjediti
ondje, slušajući ptice što su slijetale kljucati po vrtu i gledajući Juana
Arenasa, jednostavnog mladića koji je jeo s tekom. Živio je sam. Nije bio iz
DF-a nego iz Ciudad Madera i katkad se osjećao izgubljeno u tako velikom
gradu. Poslije je stigla moja kći s dečkom i našli su nas kako gledamo
televiziju i kartamo. Mislim da se moja kći od prvog časa svidjela Juanitu
Arenasu i otada su njegovi posjeti učestali. Katkad bih utonuo u sanjarenje i
zamišljao da svi zajedno živimo u kući u Calle Colima, moje dvije kćeri, moj
sin, kazališni redatelj, Lola i Juan Arenas. Moja žena ne, nju nisam vidio da
živi s nama. Ali stvari nikad ne ispadnu kako čovjek želi i zamišlja i jednog
su dana Juan Arenas i njegov ortak zatvorili ured i nestali bez riječi.
Morao sam se iznova latiti nazivanja starih prijatelja i traženja usluga.

305
Iskustvo me je naučilo da je bolje tražiti posao crtača nego arhitekta, pa sam
uskoro opet teško radio. Ovog puta u nekom uredu u Coyoacánu. Jedne
večeri šefovi su me pozvali na zabavu. Druga je mogućnost bila da prošećem
do najbliže postaje metroa i vratim se kući gdje sigurno neću nikog zateći,
pa sam pristao. Zabava se održavala u kući razmjerno blizu moje. Načas mi
se ta kuća učini poznata. Pomislih da sam već bio tu, no onda shvatih da
nisam, nego da sve kuće iz određena doba i određene četvrti sliče jedna
drugoj kao jaje jajetu, i tad se umirih i otiđoh ravno u kuhinju potražiti
štogod za jelo, jer od doručka nisam ništa okusio. Ne znam zašto, ali
odjednom me spopala silna glad, što mi se ne događa baš često. Silna glad i
silna želja za plačem i silna radost.
I tako sam uletio u kuhinju, a u kuhinji su bila dva muškarca i jedna žena
i živahno su razgovarali o nekom pokojniku. Uzeo sam sendvič sa šunkom i
pojeo ga i zatim ga zalio s dva gutljaja kokakole. Kruh je bio prilično suh.
Ali i ukusan, pa sam dohvatio drugi sendvič, sa sirom, i pojeo ga, ali sad
polagano, pomno žvačući i smiješeći se kao nekoć. A trio koji je razgovarao,
dva muškarca i žena, pogledaju me i uzvrate mi osmijeh, i tad im priđoh i
čuh što kažu: razgovarali su o mrtvacu i o pogrebu, o jednom mom
prijatelju, arhitektu koji je umro, i u tom mi se trenu učini prikladno reći da
sam ga poznavao. To je bilo sve. Razgovarali su o pokojniku koga sam
poznavao, a onda su, bit će, pričali o čemu drugom, jer ja nisam ostao nego
sam izašao u vrt, vrt ruža i smreka, i prošetao do željezne ograde i zagledao
se u promet. I uto vidjeh moju staru Impalu iz ´74., nagrizenu zubom
vremena, ulubljenih vrata i blatobrana, oguljene boje, kako ide posve
polako, mileći, kao da me traži po noćnim ulicama DF-a, i toliko me se
dojmila da sam zadrhtao i uhvatio se objema rukama za šipke ograde da ne
padnem, i nisam pao, istina, ali ispale su mi naočale, kliznule su niz nos u
šipražje ili na neku biljku ili mlad ružin grm, ne znam, čuo sam samo šum i
shvatio da se nisu razbile, i tad pomislih da će, dok se sagnem po njih,
Impala iščeznuti, no ako to ne učinim, neću vidjeti tko vozi taj sablasni
automobil, moja kola izgubljena posljednjih sati 1975., prvih sati 1976. A ako
ne vidim tko ih vozi, koje dobro od toga što sam ih vidio? A onda mi sinu
nešto još čudnije. Pomislih: ispale su mi naočale. Pomislih: do maločas
nisam ni znao da ih nosim. Pomislih: sad opažam promjene. I to me,
spoznaja da sad znam da su mi naočale potrebne, učini ludo odvažnim i
sagnuo sam se i našao ih (koja razlika kad sam ih stavio!) i uspravio se, a
Impala je još bila ondje, iz čega zaključujem da sam djelovao s hitrošću
svojstvenom tek nekim luđacima, i vidjeh Impalu i naočalama, naočalama

306
za koje do tog časa nisam ni znao da ih imam, probih tamu i potražih obris
vozača, i bojažljivo i žudno, vjerujući da ću za upravljačem svoje izgubljene
Impale vidjeti Cesáreu Tinajero, izgubljena pjesnika, kako izranja iz
izgubljena vremena da mi vrati automobil koji sam u životu najviše volio,
koji mi je najviše značio i u kojem sam najmanje uživao. Ali nije ga Cesárea
vozila. Zapravo, nitko nije vozio moju sablasnu Impalu! Tako mi se učini.
No onda pomislih da kola ne idu sama i da tu dotrajalu Impalu zacijelo vozi
neki majušan, bijedan i gadno potišten zemljak, i s golemim teretom na
plećima, vratih se na zabavu.
Ipak, kad sam već prošao pola puta, sjetih se nečeg i okrenuh se, ali
Impale više nije bilo, sad je vidiš, sad je ne vidiš, ulica se prometnula u
slagalicu sjena kojoj je manjkalo nekoliko dijelova, i jedan od tih dijelova bio
sam, začudo, ja sam. Moja je Impala otišla. I ja sam, na neki način koji nisam
dokraja shvaćao, isto otišao. Moja se Impala vratila u moj um. Ja sam se
vratio u svoj um.
I tad, ponizno, smeteno, u nastupu krajnjeg meksikanstva, spoznah da
nama vlada usud i da ćemo se u toj oluji svi utopiti, i spoznah da će se samo
najlukaviji, svakako ne ja, još neko vrijeme održati na površini.

Andrés Ramirez, bar El Cuerno de Oro125, Calle Avenir, Barcelona,

prosinac 1988. Moj je život, Belano, bio osuđen na propast, vjerujte mi.
Krenuo sam iz Čilea jednog davnog dana 1975., ili točnije, 5. ožujka u osam
navečer, skriven u štivi teretnjaka Napoli, odnosno, kao slijepi putnik, i ne
znajući gdje ću na kraju završiti. Neću vas gnjaviti s nesretnim zgodama
plovidbe, reći ću vam tek da sam bio trinaest godina mlađi i da su me u
mom kvartu u Santiagu, La Cisterni, od milja zvali Supermiš, u znak
sjećanja na onog dražesna i pravdoljubivog mišića koji nam je razvedrio
toliko dječjih poslijepodneva. Riječju, moja je malenkost bila spremna,
barem tjelesno, kako vele, podnijeti sve tegobe toga putovanja. Zanemarimo
glad, strah, mučninu, čas mutne čas čudovišne obrise s kojima mi se
neizvjesna sudba ukazivala. Uvijek bi se neka dobra duša odvažila sići u
utrobu broda i pružiti mi komad kruha, bocu vina, zdjelicu špageta
bolonjeze. A usto sam imao vremena razmišljati do mile volje, što mi je u
prijašnjem životu bilo gotovo zabranjeno, jer, kao što svi znamo, u modernu
se gradu dokonima slabo piše. I tako sam proispitao svoje djetinjstvo (kad je
čovjek zatvoren u dnu broda najbolje je da se drži nekog reda) do
Panamskog kanala, otprilike, a odande sam se, to jest, za cijelog prijelaza

307
preko Atlantika (ay, već vrlo daleko od voljene domovine, čak američkog
kontinenta, koji ne poznajem, ali ipak mi je srcu mio), posvetio
raščlanjivanju svoje mladosti i stigao sam do zaključka i čvrste odluke da se
sve mora promijeniti, iako mi tada još nije padalo na um što učiniti i kojim
putem poći. Bio je to, zapravo, tek način da utučem vrijeme i da se ne kinjim
i ne iscrpljujem, jer već sam ionako bio sluđen nakon tolikih dana
provedenih u onoj vlažnoj, zvučnoj tmuši koju ne bih poželio ni najgorem
neprijatelju. No jednog jutra pristali smo u Lisabonu i moje misli krenuše
drugim tokom. Prirodno, prvi mi je poriv bio odmah se iskrcati, ali, kako me
je upozorio jedan od talijanskih mornara koji su me povremeno hranili,
pomorskim i kopnenim portugalskim graničarima nije bilo do šale. Pa sam
morao stisnuti zube i dva dana koja mi se doimahu kao dva tjedna
zadovoljiti se slušanjem glasova iz potpalublja, razjapljena poput kitova
ždrijela, skriven u praznoj bačvi, iz minute u minutu sve bolesniji i
nestrpljiviji, u vrućici koja se tko zna zašto vraćala, sve dok jedne večeri
konačno nismo isplovili i ostavili za sobom radišan portugalski glavni grad,
koji mi se u bunilu priviđao crn, s ljudima u crnini, s kućama od mahagonija
ili crna mramora ili crna kamena, možda jer bih se u grozničavu polusnu
katkad sjetio Eusebija, crne pantere one izborne momčadi koja se tako
zdušno borila na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj ‘66., gdje su nama,
Čileancima, nanijeli silnu nepravdu.
Digli smo sidro i oplovili Iberski poluotok, a ja sam još uvijek bio
bolestan pa su me jedne noći dva Talijana izvela na palubu da udahnem
zraka i vidio sam u daljini svjetla i upitah ih što je to, kojem dijelu svijeta
(svijeta koji se odveć nemilo ophodio sa mnom) pripadaju ta svjetla, a
Talijani rekoše Africi, kao da kažu kljun, ili jabuka, i tad sam se zbilja počeo
tresti, vrućica što prije bijaše nalik na napadaj padavice, ali bila je samo
vrućica, a Talijani me ostaviše da sjedim i odmaknuše se, kao da žele zapaliti
podalje od bolesnika, i čuh kako jedan veli drugome: ako umre, najbolje je
baciti ga u more, a ovaj mu odgovori: u redu, u redu, ali neće umrijeti. I iako
ne znam talijanski, to sam čuo posve jasno, uostalom, oba su jezika
romanska, kako bi kazao jezikoslovac. Znam da ste se i vi našli u sličnim
prilikama, Belano, pa neću duljiti. Strah ili želja za životom, nagon za
samoodržanjem, dali su mi snagu koje nije bilo i rekoh Talijanima dobro
sam, neću umrijeti, koja je iduća luka? Onda sam se odvukao natrag u štivu,
skutrio se u svom kutu i zaspao.
Kad smo stigli u Barcelonu, već mi je bilo bolje. Druge sam se noći iskrao
s broda i išetao iz luke kao kakav radnik u noćnoj smjeni. Imao sam tek

308
odjeću na sebi, i deset dolara koje sam donio iz Santiaga i čuvao ih u čarapi.
U životu ima mnogo čarobnih trenutaka, i usto vrlo raznolikih, no ja nikad
neću zaboraviti barcelonske Ramble i pokrajnje ulice što su se te noći
raskrilile za me poput ruku djevojke koju nikad prije nisi vidio, a ipak je
prepoznaješ kao ljubav svog života! Kunem se, za tri sata sam našao posao.
Ima li jake ruke i nije lijen, Čileanac će se svugdje snaći, rekao mi je otac
kada sam došao oprostiti se s njim. Najradije bih bio tresnuo šakom u lice
starog govnara, ali to je već druga priča i čemu se jediti? Kako god, te sam se
nezaboravne noći latio pranja posuđa dok me je još držao osjećaj ljuljanja
koji uzrokuju duge plovidbe, u baru zvanom La Tia Joaquína, u Calle
Escudillers, a oko pet ujutro, umoran ali zadovoljan, uputih se u pansion
Conch126,, luda li imena, što mi ga je preporučio jedan konobar, momčić iz
Murcije koji je odsjeo u toj rupi.
Bio sam dva dana u pansionu Conchi, odakle sam morao brže-bolje otići
kad sam odbio pokazati isprave radi prijave boravišta, a sedam u La Tia
Joaquíni, dovoljno da se njihov perač suda oporavi od podmukle gripe.
Zatim sam upoznao druge pansione, u Calle Hospital, u Calle Pintor
Fortuny, u Calle Boqueria, dok nisam naišao na onaj u Junti de Comercio,
pansion Amelia, kako ljupko, gdje me nisu tražili isprave, pod uvjetom da
podijelim sobu s još dvojicom i da se, kad god bane policija, bez protivljenja
skrijem u ormar dvostruka dna.
Razumljivo, prvi tjedni u Europi protekli su mi u traženju posla i radu,
jer morao sam tjedno plaćati smještaj, a usto se moj tek, ublažen ili uspavan
tijekom plovidbe, na kopnu probudio mnogo nezasitniji negoli sam ga
pamtio. No dok bih išao s jednog mjesta na drugo, recimo iz pansiona na
posao ili iz restorana u pansion, počelo mi se zbivati nešto čudno. Uskoro
sam to osvijestio, jer, bez lažne skromnosti, uvijek sam bio bistar i opažam
što mi se događa. A ionako je bilo jednostavno, iako me, priznajem, isprva
zabrinulo. I vas bi zabrinulo. Da skratim: hodao bih, primjerice, sav blažen
po Ramblama, s uobičajenim ljudskim brigama, i odjednom bi mi u glavi
zaplesali brojevi. Prvo, recimo, 1, pa 0, zatim 1, pa opet 1, pa 0, pa druga 0,
onda iznova 1, i tako dalje. U prvi mah sam pomislio da je to zbog onih
tjedana koje sam proveo zatočen u utrobi Napolija. Ali istina je da sam se
osjećao dobro, jeo sam dobro, uredno vršio nuždu, spavao po šest-sedam sati
kao klada, glava me nimalo nije boljela, pa nije moglo biti to. Onda pomislih
na promjenu podneblja, koja je u mom slučaju bila promjena zemlje,
kontinenta, polutke, običaja, svega. Zatim sam to, jasno, pripisao živcima, u

309
mojoj je obitelji bilo slučajeva ludila, čak delirium tremensa, nitko nije
savršen. No nijedno me od tih objašnjenja nije uvjerilo i malo-pomalo sam
se privikao, naučio na brojeve, koji bi usto, kako je priroda čudnovata,
iskrsnuli samo kad bih hodao, to jest, kad bih bio besposlen, nikad u radno
vrijeme, niti dok bih jeo ili lijegao u postelju u svojoj trostruko dijeljenoj
sobi. A i nisam morao dugo mozgati, jer odgonetka je ubrzo stigla i to
iznebuha. Jednog mi je poslijepodneva drug u kuhinji dao listić sportske
prognoze viška. Ja ga, tko zna zašto, nisam htio ondje ispuniti. Te su se noći,
dok sam se vraćao opustjelim Ramblama, brojevi javili i u hipu ih povezah s
listićem. Ušao sam u bar na Rambli Santa Monica i zatražio kavu i olovku.
Tada su brojevi stali. Um mi je bio prazan! Kad sam izašao, opet su počeli:
vidio bih otvoren kiosk, 0, vidio bih stablo, 1, dva sitna pijanca, 2, sve dok
nisam dobio četrnaest parova. Ali na ulici nisam imao olovku da ih zapišem,
pa sam, umjesto da odem u pansion, prošetao do kraja Ramble, a zatim
polako natrag, kao da sam se tek probudio i cijela je noć preda mnom!
Skočio sam do kioska kod tržnice San José po kemijsku. Brojevi nato
iščeznuše i osjetih se na rubu ponora. Produžio sam po Rambli prazna uma.
U takvim trenucima čovjek pati, vjerujte. No odjednom su se vratili, a ja
izvadih listić i počeh ih bilježiti. 0 je bio X, nije potrebno biti genij da se to
shvati, 1 je bio 1, a 2, koji se, usto, jedva nazirao ili mi je titrao u glavi, 2.
Lako, zar ne? Dok sam stigao do podzemne na Plazi Cataluña, listić je bio
ispunjen. No tad mi vrag nije dao mira i iznova sam se spustio k Rambli
Santa Monica, poput mjesečara ili luđaka, s listićem ni pedalj od lica,
provjeravajući odgovaraju li brojevi koji su se još uvijek javljali onima
zapisanim na mom sretnom papiriću. Ni najmanje! Vidjeh, kao da vidim
noć, 0,1 i 2, ali slijed je bio drukčiji, brojke su se nizale brže i čak se u visini
Licea127, ukazao broj kojeg dotad nije bilo, 3. Okanio sam se toga i otišao na
spavanje. Te noći, dok sam se svlačio u mraku slušajući hrkanje ona dva
šmokljana s kojima sam dijelio sobu, pomislih da gubim razum i bilo mi je
tako komično da sam morao sjesti i začepiti si usta da ne zaurlam od
smijeha.
Idućeg sam jutra uplatio listić i tri dana poslije bio sam jedan od
devetorice koji su pogodili svih četrnaest parova. Prvo što sam pomislio, to
zna samo onaj koji je to doživio, jest da mi neće dati novac jer sam
nezakonito u Španjolskoj. Pa sam istog dana posjetio odvjetnika i sve mu
ispripovjedio. Gospodin Martínez, tako se fiškal zvao, a bio je iz Lore dei
Rio, čestitao mi je na dobitku i odmah me počeo umirivati. U Španjolskoj,
reče, dijete Amerika nikad nije stranac, iako je, istina, vaš ulazak u zemlju

310
bio protupropisan i to valja urediti. Zatim je nazvao nekog novinara La
Vanguardije koji me je malo ispitao, uslikao me i sutradan sam već bio
slavan. Koliko znam, izašao sam u više novina. Slijepi putnik zaradio na
kladionici, pisalo je. Sačuvao sam izreske i poslao ih u Santiago. A bio sam i
na radiju. U tjedan dana riješili smo moj položaj i od čovjeka bez isprava
postao sam posjednik dozvole za tromjesečan boravak, bez prava na rad,
dok Martínez ne postigne štogod bolje. Nagrada je iznosila 950000 pezeta,
što je u ono doba bila znatna svota, i iako mi je odvjetnik iskamčio oko
200000, zbilja sam se osjećao bogat, bogat i slavan, i slobodan činiti što me
volja. Prvih sam se dana bavio mišlju da složim kovčege i vratim se u Čile, s
tim bih novcem bio mogao započeti neki posao u Santiagu, no na kraju
odlučih promijeniti 100 000 pezeta u dolare i poslati ih svojoj staroj, i ostati u
Barceloni, koja mi se sada, oprostite na izrazu, otvarala poput cvijeta. Osim
toga, bila je 1975., nad domovinom su još visjeli tmasti oblaci, pa sam, nakon
početnih dvojbi, odlučio produžiti svojim putem. U konzulatu su, poslije
kratka opiranja koje sam utišao uljudnošću i novcem, pristali izdati mi
putovnicu. Nisam se preselio u drugi pansion, ali zatražio sam vlastitu, veću
i prozračniju sobu (i dobio je u tren oka, što da vam kažem, sudba me je
prometnula u mezimca kuće Amelia), prestao sam raditi kao perač suda i u
miru se posvetio traženju posla u skladu s mojim željama. Spavao bih do
podne ili do jedan. Zatim bih objedovao u restoranu u Calle Fernando, ili u
onome u Calle Joaquín Costa, gdje poslužuju dva draga blizanca, a onda bih
lutao po Barceloni, od Plaze Cataluña do Pasea128, Colón, od Paralela do Víe
Layetana, popio kavu na nekoj terasi, svratio u bar na vino i lignje, čitao
sportske novine i promišljao o svom idućem koraku. U dnu duše već sam ga
znao, no kao negdašnji čileanski gimnazijalac (iako potukač i zgubidan)
libio sam se staviti karte na stol. Pritom mi je, iskreno, čak bio na pameti
onaj zujan Descartes, pa si možete misliti. Descartes, Andrés Bello, Arturo
Prat129, tvorci naše duge i uske trake zemlje. Ali ne može se zanijekati očito
i jedne sam večeri prestao vrdati i priznah si da u biti želim iznova zaraditi
na kladionici, ne tražiti posao, zaraditi na kladionici kako god bilo, a osobito
na već poznat način. Dobro, ne gledajte me kao luđaka, pa ja sam znao da je
ta nada, ta žudnja, kako bi rekao Lucho Gatica, nerazumna, čak strašno
nerazumna, jer, razmislimo li, zbog kojeg su se pokretača ili greške te brojke
javljale u najjasnijem dijelu mog uma?, tko mi ih je kazivao?, zar sam
vjerovao u utvare?, jesam li bio neuk ili praznovjeran stvor što je u ovaj
sredozemni grad stigao s kraja Trećega svijeta?, ili je, pak, sve što mi se

311
događalo, ili dogodilo, bio tek sretan stjecaj slučaja i bunila čovjeka
raspamećena gotovo neljudskim iskustvom plovidbe koju se nijedna
putnička agencija ne bi usudila oglasiti?
Bijahu to dani dubokih sumnji. A ipak, u isti mah, ni za što nisam mario
(zvuči proturječno, ali istina je) i uskoro sam prestao čitati i odgovarati na
bogat izbor poslovnih ponuda La Vanguardije i, iako su me od nagrade (bit
će zbog silnog uzbuđenja) brojevi napustili, mozgao sam kako im doskočiti i
jednog sutona, dok sam hranio golubove u Parque de la Ciudadela, učini mi
se da znam odgovor. Ako brojevi ne žele doći k meni, potražit ću njihov
brlog i izvući ih odande milom ili silom.
Pokušao sam na više načina, koje ću vam iz profesionalnih razloga radije
zatajti. Htjeli biste čuti? Dobro, reći ću vam. Počeo sam s kućnim brojevima.
Šetao bih, primjerice, po Calle Oleguer i Calle Cadena i bilježio brojeve na
vežama. Oni zdesna bili su 1, oni slijeva 2, a X prolaznici koji bi me
pogledali u oči. Uzalud. Ili sam se kockao, sam sa sobom, u baru u Calle
Princesa zvanom La Cruz del Sur, više ne postoji, u ono ga je doba držao
jedan argentinski prijatelj. Ni to nije uspjelo. Katkad bih ostao u postelji,
prazna uma, i zdvojno zahtijevao da se brojevi vrate, ali nisam bio u stanju
misliti, predočiti si 1, koji sam u svojem ludilu poistovjećivao s lovom i
okriljem. Devedeset dana nakon onog dobitka, i kad sam već spiskao više od
pedeset tisuća pezeta na ohole i jalove višestruke oklade, sinu mi rješenje.
Moram promijeniti četvrt. Posve jednostavno. Brojevi su u starome dijelu
grada iscrpljeni, barem za me, i moram krenuti dalje. Počeo sam lutati po
Ensancheu, zanimljivoj četvrti u koju sam dotad bio tek provirio s Plaze
Cataluña, ne usuđujući se prijeći granicu Ronde Universidad, barem ne
svjesno, osjetila otvorenih čaroliji četvrti, a što znači: hodati bez zazora, sav u
očima, ranjiv, riječju: čovjek antena.
Prvih sam dana išao samo uz Paseo de Gracia i niz Balmes, no onda se
odvažih zaći u pokrajnje ulice, u Diputación, Consejo de Ciento, Aragón,
Valenciju, Mallorcu, Provenzu, Rosellón i Córcegu, ulice čija je tajna u
njihovu sjaju i, u isti mah, prisnosti, gotovo domaćeg ozračja. Kad bih stigao
do Diagonala, moja bi šetnja, bila ona pravocrtna ili u bezbrojnim vijugama,
završila. Možete si misliti, nisam se doimao tek zalutao, već i prolupao, iako
je, srećom, u ondašnjoj Barceloni, kao, Bogu hvala, i u današnjoj, snošljivost
bila vrlina koju su svi njegovali. Dakako, kupio sam novu odjeću (jer bio sam
lud, ali ne toliko da bih vjerovao da ću proći nezapažen u krpama vonjavim
po pansionu iz Petoga okruga) i šepirio sam se u bijeloj košulji, kravati sa
znakom Harvardskog sveučilišta, svijetloplavoj vesti s V izrezom i crnim

312
hlačama na crtu. Jedino su mokasinke bile stare, jer mi je pri hodanju
udobnost uvijek bila draža od otmjenosti.
Prva tri dana nisam ništa osjetio. Odsutnost je brojeva, štonoriječ,
upadala u oči. No nešto se u meni opiralo napustiti to nasumce odabrano
područje. Četvrtog sam dana, idući uz Balmes, podigao pogled i na
crkvenom tornju vidjeh ovaj natpis: Ora et labora. Ne bih vam znao reći što
me je točno privuklo, ali zbilja sam osjetio nešto, prožela me je slutnja,
spoznah da sam blizu onoga što me mami i mori, onog što sam priželjkivao
s bolećivom žestinom. Produžio sam i na drugoj strani tornja pročitao:
Tempus breve est. Crteži uz te natpise podsjetiše me na matematiku i
geometriju. Kao da sam ugledao lice anđela. Otad je ta crkva postala
središte mojih lutanja, iako sam si strogo zabranio ući u nju.
Jednog su se jutra, kao što sam i očekivao, brojevi vratili. Isprva su se
nizali bez glave i repa, no ubrzo im otkrih smisao. Valjalo se prepustiti. Toga
sam tjedna ispunio tri listića sportske prognoze (s četiri dvostruka para), a i
dvije srećke. Kao što vidite, dvojio sam oko svog tumačenja. Na jednom sam
listiću pogodio svih trinaest parova. Sa srećkama se ništa nije zbilo. Idućeg
sam tjedna opet pokušao, ali samo sa sportskom prognozom. Pogodio sam
četrnaest parova i osvojio petnaest milijuna. Kako se život preokrene!
Odjednom sam imao više novca nego što bih ikad bio i sanjao. Kupio sam
bar u Calle del Carmen i poslao po majku i sestru. Nisam otišao osobno jer
me uhvatio strah. A ako zrakoplov padne? A ako me u Čileu ubiju vojnici?
Iskreno, nisam imao snage ni izaći iz pansiona Amelia, i bio sam ondje cijeli
tjedan, dvoren poput kralja, prilijepljen uz telefon, uglavnom šuteći, iz
straha da ne počinim kakvu nesmotrenost koja bi me odvela ravno u
ludnicu, riječju, ustravljen silama koje sam sam prizvao. Majčin me je
dolazak malo opustio. Nitko ne umije smiriti duh kao majka! Usto se ona
začas sprijateljila s vlasnicom pansiona i, dok si rekao keks, svi živi jeli smo
empanadas de homo i pastel de choclo130, koje je mama spravljala da mi ugodi i,
usput, da ugodi drugim brodolomcima što su se tu krili, mahom dobrim
ljudima, iako je bilo i onih huda srca, mrkih ljudi koji su teško radili i jalno
me gledali. Ali ja nikom nisam uskratio prijateljstvo! Zatim se posvetih
poslovima. Za barom u Calle del Carmen uslijedio je restoran u Calle
Mallorca, otmjeno mjesto kamo su na zajutrak i objed svraćali službenici iz
okolnih ureda i koji se uskoro pokazao vrlo unosan. S obitelji više nisam
mogao živjeti u pansionu, pa sam kupio stan na uglu Sepúlvede i
Viladomata i otvorio ga sjajnom zabavom. Žene koje su plakale kad sam
odlazio iz pansiona, iznova su se rasplakale kada sam im poželio

313
dobrodošlicu u svojem domu. Stara nije mogla vjerovati. Toliki imetak
niotkud! Sa sestrom je bilo drukčije, zbog novca se silno uzoholila, čemu
nikad nije bila sklona ili barem ja to nisam zamijetio. Zaposlio sam je kao
blagajnicu u restoranu u Calle Mallorca, no koji mjesec poslije došlo je dotle
da sam morao birati između nje, jer postala je jeziv snob, i cijelog osoblja, a
što je još gore, dobrog dijela mušterija. Pa sam je izvukao odande i otvorio
joj frizeraj u Calle Luna, nedaleko od kuće, iza Ronde San Antonio.
Naravno, sve sam vrijeme tražio brojeve, no oni kao da su isparili čim sam
se obogatio. Imao sam novac, imao sam barove, a osobito, pune ruke posla,
pa sam gubitak, barem u blijesku prvih mjeseci, jedva i opazio. Tek poslije,
kad sam se pribrao, kad me je prošla opijenost, i kad sam se vratio u ulice
Petoga okruga, gdje ljudi boluju i umiru, počeo sam opet misliti na njih i čak
sam izvodio uvrnute, bezumne zaključke, ne bih li objasnio čudo koje me je
snašlo. Ali nije bilo dobro ni previše se time baviti. Iskreno, katkad bih se
noću čak uplašio sebe, pa, što god vi pomislili, nećete pogriješiti.
Među mnogim bojaznima rođenim iz tih umovanja bijaše ona da ću
izgubiti, izgubiti na igri, sve što sam osvojio i oplodio u znoju lica svog. No,
vjerujte, mnogo me je više strašilo zaviriti u prirodu svoje sreće. Kao dobrog
Cileanca, izjedala me je želja za napretkom, ali kao Supermiša koji sam bio,
a u duši i ostao, kočila me je razboritost, neki mi je glasić govorio: ne
iskušavaj sudbu, buzdo, zadovolji se onim što imaš. Jednom sam sanjao
crkvu iz Calle Balmes i vidio, no sad mi se učini i da razumijem, njezinu
šturu poruku: Tempus breve est, Ora et labora. Vrijeme koje nam je dano na
Zemlji nije odveć dugo. Valja moliti i raditi, a ne zajebavati sa sportskom
prognozom. I to je sve. Probudih se uvjeren da sam usvojio pouku! Zatim je
umro Franco, nastupilo je prijelazno razdoblje, pa demokracija, ova se
zemlja počela mijenjati vrtoglavom brzinom. Divno je živjeti u demokraciji.
Zatražio sam i dobio španjolsko državljanstvo, putovao sam u inozemstvo, u
Pariz, u London, u Rim. Uvijek vlakom. Jeste li bili u Londonu? Prijelaz
preko tjesnaca je grozan. Kakav im je to tjesnac? Gori od Zaljeva Penas131.
Jednog jutra probudio sam se u Ateni i pogled na Partenon izmamio mi je
suze. Ništa čovjeku ne širi obzore kao putovanja. Niti mu tako istanča ukus.
Upoznao sam Izrael, Egipat, Tunis, Maroko. Vratio sam se tek s jednom
mišlju: malo mi vrijedimo. Jednog dana stigla je nova kuharica u restoran u
Calle Mallorca. Bila je vrlo mlada i ne baš vješta, no ipak sam je uzeo. Zvala
se Rosa i gotovo sam je neopazice oženio. Prvog sam sina htio nazvati
Caupolican, ali na kraju smo ga okrstili Jordi. Druga je bila kći i zove se
Montserrat132. Kad se sjetim svoje djece, dođe mi da zaplačem od radosti. A

314
i te žene: mama se pribojavala moje ženidbe, a danas je s Rositom kao lonac
i poklopac. Moj je život, štonoriječ, pošao kao po loju. Kako su daleko sad
bili Napoli i prvi dani u Barceloni, a kamoli moja zabludjela mladost u La
Cisterni! Imao sam obitelj, klince koje sam obožavao, ženu koja mi je u
svemu pomagala (iako sam je, zlu ne trebalo, prvom prilikom povukao iz
kuhinje restorana), zdravlje i novac, zbilja se nisam mogao požaliti, a ipak,
nekih noći kad bih ostao srediti račune, tek s pouzdanim konobarom uza se,
ili s peračem suda kojeg nisam vidio, ali čuo sam ga kako se bakće s
posljednjim kupom prljavih tanjura, saletjele bi me čudnovate misli, misli,
kako bih rekao?, vrlo čileanske, i tada bih osjetio da mi nešto nedostaje i
počeo mozgati o tome i naposljetku bih uvijek došao do istog zaključka:
nedostajali su mi brojevi, iskra brojeva u očima, a to je kao da kažem da mi
je nedostajala svrha. Ili, što je iz moje točke gledišta isto, žudio sam shvatiti
pojavu koja je pokrenula moj imetak, brojeve koji mi već odavno nisu
osvijetlili um, i prihvatiti tu stvarnost kao muškarac.
I tad sam usnuo jedan san i počeo čitati kao sumanut, od jutra do sutra,
bez imalo milosti za se i za svoje oči, sve moguće knjige, od životopisa
povijesnih ličnosti, meni najdražih, do okultnih knjiga ili Nerudinih
pjesama. San je bio posve jednostavan. Zapravo, bijahu to prije riječi, riječi
koje sam čuo u snu, a nije ih moj glas izgovorio. Evo ih: ona nese tisuće jaja.
Što mislite? Možda sam sanjao o pčelama ili mravima. Ali znam da nisu bile
ni pčele ni mravi. Tko onda nese tisuće jaja? Ne znam. Znam tek da je u tom
času sama, a mjesto gdje ih nese, oprostite ako zvučim sitničavo, jest poput
Platonove špilje, svojevrstan pakao ili raj gdje su samo sjene (u posljednje su
me vrijeme zanijeli grčki filozofi). Ona nese tisuće jaja, kazao je glas, a znao
sam da je jednako mogao reći i ona nese milijune jaja. I tad shvatih gdje je
moja sreća, ugniježđena u jednom od tih napuštenih jaja – ali napuštenih s
mnogo nade – u Platonovoj špilji. A spoznah i da vjerojatno nikad neću
proniknuti u prirodu svoje sreće, taj novac koji mi je pao s neba. No kao
dobar Čileanac odupro sam se neznanju i bacio se na čitanje i nisam mario
hoću li probdjeti noć, ustao bih rano da otvorim barove, radio cijeli dan,
uronjen u istinsku marljivost kojom odišu jutra i poslijepodneva Barcelone,
marljivost što se katkad čak doimlje poročna, a onda bio zatvorio barove,
sredio račune i iznova se latio knjige. Često bih zaspao za stolom (čemu su
skloni svi Čileanci) i probudio se u zoru, kad je barcelonsko nebo gotovo
ljubičasto modro, nebo zbog kojeg poželiš zapjevati i zaplakati, no ja bih,
pogledavši ga, nastavio čitati, bez predaha, kao da ću uskoro umrijeti, a ne
želim prije negoli shvatim što se zbiva oko mene, iznad moje glave i ispod

315
mojih nogu.
Riječju, iznurio sam se, iako, iskreno, jedva da sam toga bio svjestan.
Zatim sam upoznao vas, Belano, i dao vam posao. Moj se perač suda
razbolio i morao sam mu naći zamjenu. Zaboravio sam već tko mi vas je
poslao, bit će neki Čileanac. Bilo je to u vrijeme kad sam ostajao u restoranu
do kasna, hineći da pregledam račune, a zapravo sanjareći. Jedne sam vas
večeri došao pozdraviti, sjećate se?, i zadivili ste me svojom obrazovanošću.
Vidjelo se da ste mnogo čitali, da ste mnogo putovali, i da ste trenutno u
škripcu. Svidjeli smo se jedan drugome i, što ti je život, ni dan poslije
otvorio sam vam dušu kao nikome tijekom svih ovih godina. Ispričao sam
vam o sportskoj prognozi (no to je vox populi), ali i o brojevima koji su mi
čekićali u glavi, svoju najveću tajnu. Pozvao sam vas k sebi, upoznao vas sa
svojima, ponudio vam stalan posao. Poziv ste prihvatili (mama je ispekla
empanadas de homo), ali o poslu niste htjeli ni čuti. Rekli ste da ne biste mogli
dugo izdržati u baru, da, znam, rad s ljudima je nezahvalan, čovjek sagori.
Ipak, vjerujem da smo se, i unatoč neizbježnoj napetosti u odnosu gazde i
radnika, sprijateljili. Možda niste zamijetili, no to je za me bilo presudno
doba. Nikad se prije nisam toliko približio brojevima, barem ne svjesno,
idući im u susret, a ne čekajući da se sami pojave. Vi biste, Belano, prali
posuđe u kuhinji Cuerna de Oro, a ja bih sjeo za neki stol blizu ulaza, raširio
računske knjige i romane i sklopio oči. Mislim da me je svijest o vašoj
prisutnosti činila smionijim. Ili je, pak, sve to glupost. Jeste li kad čuli za
teoriju o Uskršnjem otoku? Prema toj teoriji, Čile je istinski Uskršnji otok,
znate već, na istoku graničimo s Andama, na sjeveru s pustinjom
Atacamom, na jugu s Antarktikom, a na zapadu s Tihim oceanom. Rodili
smo se na Uskršnjem otoku i naši moai133 smo mi sami, Čileanci, koji
zbunjeno gledamo prema četiri strane svijeta. Jedne noći, dok ste prali
posuđe, učinilo mi se da sam još uvijek na teretnjaku Napoli. Zacijelo se
sjećate te noći. Učinilo mi se da umirem u štivi Napolija, zaboravljen od
mornara, zaboravljen od svih, i da u samrtnom bunilu sanjam kako stižem u
Barcelonu i jezdim na blistavim brojkama, kako zarađujem, dovoljno da
dovedem obitelj i priuštim si malo raskoši, i u snu su bili i moja žena, Rosa, i
moja djeca, i barovi, i pomislih sanjam li tako živo, to je jamačno zato jer ću
umrijeti, jer umirem u utrobi Napolija, u zagušljivu zraku i ogavnu vonju, i
rekoh si otvori oči, Andrés, otvori oči, Supermišu, ali govorio sam tuđim
glasom, glasom koji me je prepao, i nisam ih mogao otvoriti, no ušima
Supermiša čuo sam vas, Belano, kako perete posuđe u kuhinji mog bara, i

316
rekoh si jebemti, Andrés, ne možeš sad poludjeti, ako sanjaš, onda sanjaj,
buzdo, a ako si budan, otvori oči, nemaš se čega bojati. I tad sam ih otvorio i
bio sam u Cuerno de Oro, a brojevi su zveketali po zidovima poput
radioktivnosti, kao da je atomska bomba konačno pala na Barcelonu,
beskrajan roj brojeva, da sam znao bio bih ostao žmiriti, ali otvorio sam oči,
Belano, ustao sam i otišao u kuhinju gdje ste radili, a kad sam vas vidio,
poželjeh ispripovjediti vam cijelu priču, sjećate se?, drhtao sam i znojio se
kao konj, tko bi bio i pomislio da je u tom času moja glava bila bistrija nego
ikad, bistrija nego sada, možda vam zato ništa nisam rekao, ponudio sam
vam bolji posao, složio vam cubalibre, upitao vas za mišljenje o nekim
knjigama, no nisam vam ispričao što mi se dogodilo.
Od te sam noći znao da bih, uz malo sreće, mogao opet zaraditi na
kladionici, ali nisam više igrao. Ona nese tisuće jaja, kazao je glas u mom
snu i jedno je jaje palo k meni. Dosta mi je sportske prognoze. Poslovi mi
dobro idu. Vi ćete uskoro otići i volio bih ostati vam u lijepoj uspomeni.
Ponešto tužnoj, ali lijepoj. Pripravio sam vam zadnju plaću, a dodao sam i
mjesec plaćena odmora, može i dva. Ne bunite se, već je gotovo. Jednom ste
mi rekli da niste baš strpljivi, no mislim da to nije istina.

Abel Romero, kafić L’Alsatien, Rue de Vaugírard, blizu Jardina du

Luxembourg, Pariz, rujan 1989. Bilo je to u kafiću Victor, u Rue St Sauveur,
11. rujna 1983. Sabrala se skupina nas, mazohističkih Čileanaca, u spomen
na onaj zlosretan dan. Bilo nas je oko dvadeset ili trideset i raspršili smo se
po kafiću i po terasi. Odjednom je netko, ne znam tko, počeo govoriti o zlu,
o zločinu koji nas je pokrio svojim golemim crnim krilom. Dajte, molim vas!
Golemim crnim krilom! Očito je da mi Čileanci nikad nećemo naučiti.
Potom je, kako se moglo i očekivati, izbila rasprava i čak su mrve kruha
poletjele sa stola na stol. Bit će da nas je neki zajednički prijatelj upoznao
usred one krike. Ili smo se sami predstavili i on kao da me se odnekud
sjećao. Vi ste pisac?, upitao je. Ne, bio sam policajac za vrijeme Guatóna
Hormazábala, a sad s jednom udrugom čistim urede i perem prozore. To je
zacijelo opasan posao, reče. Za one koji se boje visine, odgovorih, za ostale je
prilično dosadan. Onda smo se uključili u opći razgovor. O zlu, o zloći, kako
već rekoh. Prijatelj Belano dao je dvije-tri umjesne primjedbe. Ja se nisam ni
oglasio. Popilo se mnogo vina te noći, a kad smo krenuli, i nehotice se
nađoh pored njega. Tad mu rekoh što mi se vrzma po glavi. Belano, srž
pitanja jest spoznati je li zlo (ili zloća ili zločin ili kako ga želite zvati) slijepo

317
ili svrhovito. Ako je svrhovito, možemo se protiv njega boriti, nije ga lako
poraziti, ali postoji mogućnost, otprilike kao kod boksača iste kategorije. No
ako je slijepo, nadrapali smo. Neka nas Bog, postoji li, zatekne ispovjeđene. I
na to se sve svodi.

318
19
Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la
Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Kako nema tajne?, upitah.
Nema je, Amadeo, ponovili su. I što bi ti rekao, što ta pjesma znači? Ništa,
odgovorih, ama baš ništa. Pa zašto onda kažeš da je pjesma? Jer je tako
govorila Cesárea, prisjetih se. Zato i ni zbog čega drugog, jer imam
Cesáreinu riječ. Da mi je ta žena kazala da je kakica umotana u najlonsku
vrećicu pjesma, povjerovao bih joj. Zbilja si moderan, primijeti Čileanac, i
spomene nekog Manzonija. Alessandro Manzoni?, upitah, misleći na
prijevod Zaručnika iz pera prostodušna učenjaka Remigija Lópeza Valle,
objavljenog u Meksiku negdje oko 1930., Alessandro Manzoni?, ali oni
odgovore: Piero Manzoni!, arte povera, onaj koji je stavljao u limenke vlastito
govno. Ah, k vrapcu. Umjetnost je poludjela, dečki moji, a oni će: uvijek je
bila luda. U tom času vidjeh sjene skakavaca na zidu, iza njih i sa strane,
sjene što su se spuštale sa stropa i kao da su preko tapeta htjele kliznuti u
kuhinju, no na kraju bi utonule u pod, pa protrljah oči i rekoh, hajde,
objasnite mi konačno tu pjesmu, jer je sanjam već pola stoljeća, okruglo. A
oni protrljaše ruke od uzbuđenja, anđelčići, i približiše se. Počnimo od
naslova, što ti govori? Pa Sion, Sionska gora u Jeruzalemu, rekoh spremno, a
i švicarski grad Sion, na njemačkom Sitten, u kantonu Valaisu. Odlično,
Amadeo, vidi se da si o tome razmišljao, i što ćeš izabrati?, Sionsku goru, zar
ne? Mislim da da. Ma jasno. Pogledajmo sad prvi dio pjesme, što imamo?
Ravnu crtu i na njoj malen pravokutnik, odgovorih. Dobro, reče Čileanac,
zaboravi pravokutnik, zamisli da ga nema. Gledaj samo ravnu crtu. Što
vidiš?

Ravnu crtu. Što bih drugo mogao vidjeti, dečki? I na što te podsjeća
ravna crta, Amadeo? Na obzorje, rekoh. Na rub stola. Na mir?, upita jedan.

319
Da, na mir, spokoj. Dobro: obzor i spokoj. Pogledajmo sad drugi dio pjesme:

Što vidiš, Amadeo? Pa valovitu crtu, što drugo? Dobro, Amadeo, sad
vidiš valovitu crtu, prije si vidio ravnu koja te podsjećala na mir, a sad
valovitu. Podsjeća li te još na mir? Pa ne, i odjednom spoznah kamo
smjeraju, kamo me žele odvesti. Na što te podsjeća? Na obzor brežuljaka?
Na more, valove? Moguće, moguće. Kao neki znak da će mir poremetiti?
Pokret, mijena? Obzor brežuljaka, rekoh. Ili valovi. Dobro, pogledajmo treći
dio pjesme:

Sad imamo izlomljenu crtu, Amadeo, koja može biti svašta. Zubi
morskog psa, dečki? Obzor planina? Zapadna Sierra Madre? Dobro, svašta. I
nato će jedan: kad sam bio mali, nije mi bilo više od šest godina, često sam
sanjao te tri crte, ravnu, valovitu i izlomljenu. U to sam vrijeme, tko zna
zašto, spavao ispod stubišta, ili barem u sobi vrlo niska stropa, pored
stubišta. Mislim da nije bila u roditeljskoj kući, nego kod bake i djeda, ili
smo u toj kući nekog posjećivali. I svake bi se noći, kad bih zaspao, pojavila
ravna crta. Dotle je sve bilo dobro. San je čak bio ugodan. No malo-pomalo
prizor se mijenjao i ravna je crta postajala valovita. Tad bi mi se zavrtjelo i
oblio bi me znoj i gubio bih svijest o svijetu oko sebe, ravnotežu, i silno sam
želio vratiti se ravnoj crti. Ali za valovitom bi gotovo uvijek uslijedila
izlomljena, i ono što bih tad osjećao bijaše kao da me razdiru, ne izvana
nego iznutra, procijep koji je počinjao u trbuhu no uskoro bih ga osjetio i u
glavi i u grlu, i od te sam boli mogao jedino pobjeći na javu, iako nije bilo
lako probuditi se. Baš čudno, ne?, rekoh. Jest, čudno je, potvrdili su. Stvarno
čudno. Katkad bih se pomokrio u snu. As ti miša. Razumiješ li je sad?,
upitaše. Pa da vam iskreno kažem, ne. Ta je pjesma šala, Amadeo, zbilja ju je
lako razumjeti, gle: dodaj svakom pravokutniku jedro, ovako:

320
 Što sad imamo? Brod?, upitah. Točno, brod. A naslov, Sion, zapravo
skriva riječ plovidba134. I to je sve, Amadeo, posve jednostavno, nema tu
tajni, zaključe momci i ja bih im bio rado rekao da su mi skinuli kamen sa
srca, to sam im htio reći, ili da se u Siónu možda krije Simón, prastara riječ iz
uličnog govora koja znači da, ali rekoh samo caramba, i potražih tekilu i nalih
si čašu, još jednu. To je sve što je ostalo od Cesáree, brod na mirnu moru,
brod na uzburkanu moru i brod u oluji. Kunem vam se, načas kao da mi je u
glavi uskipjelo more i nisam čuo što govore, iako sam uhvatio pokoju
rečenicu, pokoju riječ, one predvidljive, bit će: Quetzalcoatlova135 lađica,
noćna vrućica dječaka ili djevojčice, snimka mozga kapetana Ahaba, ili kita,
površje mora koje je za morske pse razjapljeno ždrijelo pakla, brod bez
jedara koji može biti i lijes, paradoks pravokutnika, pravokutnik svijesti,
Einsteinov nemoguć pravokutnik (u jednom svemiru gdje su pravokutnici
nezamislivi), stranica Alfonsa Reyesa, očaj poezije. Ispivši tekilu, opet sam
napunio čaše i kazao nazdravimo Cesárei i vidjeh im oči, derani jedni, kako
su sretni bili, i svi smo nazdravili dok je naš brodić valjala bura.

Edith Oster, sjedeći na klupi u Álamedi, Ciudad de México, svibanj 1990.

U Meksiku sam ga, u DF-u, vidjela samo jednom, pred vratima umjetničke
galerije María Morillo, u Zoni Rosa, u jedanaest ujutro. Bila sam izašla na
pločnik zapaliti, a on je prolazio onuda i pozdravio me. Prešao je ulicu i
rekao bok, ja sam Arturo Belano, Claudia mi je pričala o tebi. Znam tko si,
odvratila sam. Bilo mi je sedamnaest godina i voljela sam poeziju, no
njegove radove nisam poznavala. Nije čak ni ušao unutra. Bio je blijed, kao
da je probdio noć, ali zgodan. Hoću reći, u tom mi se trenutku činio zgodan,
pa ipak, nije mi se svidio. Nije bio moj tip. Zašto me pozdravio?, pomislih.
Zašto je prešao ulicu i stao pred galerijom? Ondje nije bilo nikog i pozvah ga
unutra, no on reče da mu je i vani dobro. Stajali smo na suncu, ja s
cigaretom u ruci, a on ni metar dalje, kao ovijen oblakom prašine, gledajući
me. Ne znam o čemu smo razgovarali. Mislim da me je htio počastiti kavom
u obližnjem restoranu, ali rekoh mu da ne mogu ostaviti galeriju. Upitao je
volim li svoj posao. Privremen je, odgovorih, idući tjedan dajem otkaz. A

321
usto, slabo plaćaju. Prodaješ li mnogo slika? Dosad nijednu, rekoh i onda
smo se pozdravili i otišao je. Sumnjam da sam mu se svidjela, iako mi je
poslije kazao da sam ga od prvog časa privukla. U to sam doba bila debela ili
sam mislila da sam debela i lako sam gubila živce. Noću bih plakala, no
imala sam čeličnu volju. I vodila sam dva života, ili jedan koji se doimao kao
dva života. Naime, studirala sam filozofiju i prigodice radila, kao u galeriji
María Morillo, a usto sam se bavila političkim radom u trockističkoj stranci
što je opstajala u tajnosti za koju sam nejasno slutila da mi pogoduje, iako
nisam baš znala zbog čega. Jednom, dok smo dijelili letke kolima zapelim u
gužvi, naletjela sam na majčin Chrysler. Sirotu je skoro udarila kap. Toliko
sam se uzrujala da sam joj pružila umnožen list, rekla pročitaj ga i okrenula
joj leđa, a odlazeći sam čula kako mi kaže razgovarat ćemo kod kuće. Kod
kuće smo uvijek razgovarali. Beskrajne rasprave što su završavale
liječničkim, filmskim, književnim, novčanim i političkim preporukama.
Proteklo je nekoliko godina dok nisam iznova srela Artura Belana. Prvi
put je bilo 1976., a drugi ‘79?, ‘80? Nadnevci mi nisu jača strana. Zbilo se u
Barceloni, to bih teško mogla zaboraviti, otišla sam onamo za svojim
drugom, dečkom, prijateljem i zaručnikom, slikarom Abrahamom
Manzurom. Prije sam živjela u Italiji, Londonu, Tel-Avivu. Jednog dana
Abraham me je nazvao iz DF-a i rekao da me voli, da odlazi u Barcelonu i da
bi htio živjeti sa mnom. Ja sam bila u Rimu i nisam bila dobro. Pristala sam.
Zakazali smo ljubavni sastanak u pariškoj zračnoj luci, odakle ćemo vlakom
otputovati u Barcelonu. Abraham je dobio stipendiju ili takvo što, vjerojatno
su njegovi zaključili da ne bi bilo naodmet da neko vrijeme provede u
Europi i dali mu potporu. Ni u što nisam sigurna. Abrahamovo lice iščezava
u sve gušćoj magli. Njemu je sve išlo od ruke, uvijek mu je išlo od ruke. Mi
smo vršnjaci, rođeni smo u istom mjesecu iste godine, no dok sam ja lunjala
naokolo ne znajući što bih, Abrahama je krasio bistar um i silna marljivost,
pikasovska snaga, kako je govorio, i makar bio tužan, razbolio se ili patio,
vazda je bio u stanju slikati pet ili osam sati zaredom, svaki dan, uključujući
subote i nedjelje. S njim sam prvi put vodila ljubav. Bilo nam je šesnaest.
Poslije se naš odnos razvodnio, više puta smo prekidali, on nikad nije
podržavao moj politički rad, ne kažem da je bio desničar, nego ga to nije
zanimalo, i jamačno nije imao vremena, ja sam se viđala s drugima, on je
počeo hodati s curom po imenu Nora Castro Bilenfeld i kad se već činilo da
će se doseliti k njemu, razišli su se, dva-tri puta sam završila u bolnici, moje
se tijelo promijenilo. Pa sam otputovala u Pariz i čekala Abrahama u zračnoj
luci. Deset sati poslije shvatih da neće doći i izašla sam odande plačući, iako

322
nisam odmah osvijestila da plačem. Te sam noći odsjela u jeftinu hotelu na
Montparnasseu i dugo razmišljala o svom dotadašnjem životu, a kad se
moje tijelo iscrpilo, prestala sam misliti i svalila se na postelju, zureći u
strop, a onda sklopila oči i pokušala zaspati, ali nisam mogla, i tako sam
ostala danima, bez sna, u onom hotelu, izlazeći samo ujutro, gotovo ne
jedući, gotovo se ne perući, bez stolice, s jakom glavoboljom, ukratko, bez
volje za životom.
Sve dok nisam zaspala. Sanjala sam da putujem u Barcelonu i da je to
putovanje, nekako tajanstveno i silovito, poput ponovnog rođenja.
Probudivši se, podmirila sam račun i sjela u prvi vlak za Španjolsku. Prvih
sam dana stanovala u svratištu na Rambli Capuchinos. Bila sam sretna.
Kupila sam kanarinca, dva lonca s iglicama, nekoliko knjiga. Ali ostala sam
bez novca i morala sam nazvati majku. Iz razgovora s njom saznah da me je
Abraham tražio kao sumanut po cijelom Parizu i da me moja obitelj smatra
nestalom. Majka me upita jesam li poludjela. Ne još, odgovorih i nasmijah
se, ne znam zašto, učinilo mi se zgodno, moj odgovor mi se učinio zgodan,
ne njezino pitanje. Zatim joj ispričah o dugom čekanju u zračnoj luci, o tome
kako me je Abraham nasanjkao. Nitko te nije nasanjkao, dušo, rekla je, nego
si pogriješila dan. Začudilo me da to kaže. Zvučalo je kao službena inačica
Abrahama Manzura. Reci mi gdje si i Abraham će odmah doći po tebe,
dodala je. Rekla sam joj, zamolila neka mi pošalje novac i spustila slušalicu.
Dva dana poslije Abraham se pojavio u svratištu. Susret je bio hladan.
Mislila sam da je tek stigao iz Pariza, a zapravo je bio u Barceloni gotovo
otkad i ja. Ručali smo u nekom restoranu u Barri Gotic136 i onda me je odveo
k sebi, koju ulicu dalje, blizu Plaze Sant Jaume, u stan poznate katalonsko-
meksičke galeristice Sofije Trompadull, gdje je mogao boraviti koliko god
želi, jer je Trompadull rijetko dolazila u Barcelonu. Idućeg smo jutra
pokupili moje stvari i preselila sam se k njemu. No moj je odnos s
Abrahamom ostao hladan, bez kivnosti zbog onog u Parizu, što se možda
dugovalo mojoj rastresenosti, ali i bez prisnosti, kao da sam pristala biti mu
žena i dijeliti s njim postelju, odlaske na izložbe i u muzeje, večere s
barcelonskim prijateljima, ali ništa drugo. Proživjeli smo tako koji mjesec.
Jednog dana pojavio se u Barceloni Daniel Grossman. On je znao gdje
Arturo Belano stanuje i posjećivao ga je gotovo svaki dan. Nekog sam
predvečerja pošla s njim. Razgovarali smo. Savršeno dobro me se sjećao.
Sutradan sam se vratila, ali sama. Počastio me je objedom u gostionici i
razgovarali smo satima. Mislim da sam mu ispripovjedila cijeli svoj život. I
on je govorio i rekao mi ponešto što sam već zaboravila, no uglavnom se

323
mene čulo.
Otada smo se viđali barem dva puta na tjedan. Jednom sam ga pozvala k
sebi, ako sam Trompadullin barcelonski stan mogla smatrati svojim domom,
i malo prije negoli što će otići, pojavio se Abraham. Opazih da je
ljubomoran. Pozdravio nas je, poljubio me u čelo, a onda se zatvorio u
atelijer, kao da tim činom Artura uči pameti. Kad je on otišao, ušla sam u
atelijer i upitala što mu je. Nije mi odgovorio, ali te smo noći vodili ljubav s
neuobičajenom žestinom. Povjerovah da će konačno jednom biti drukčije.
Na kraju nisam ništa osjetila. Spoznah da je veza s Abrahamom stigla kraju.
Odlučila sam otputovati u Meksiko, studirati film, vratiti se na fakultet,
razgovarala sam s majkom i idućeg mi je dana poslala kartu za DF. Kada
sam Arturu rekla da odlazim, vidjela sam mu tugu u očima. Pomislih: on je
jedini koji žali što više neću biti tu. Nekom prilikom, još prije prekida s
Abrahamom, otkrila sam mu da plešem. Mislio je da nastupam u kabaretu
ili da izvodim striptiz. Ispalo je stvarno smiješno. Ne, rekoh mu, bilo bi
divno plesati u kabaretu, no ja se bavim suvremenim plesom. U biti, nikad
se nisam zamišljala kako plešem u kabaretu, kako izvodim koju od onih
bijednih točaka i družim se s polusvijetom, po sumnjivim barovima, ali kad
se Arturo zabunio i lanuo to, prvi put u životu sinu mi ta mogućnost i
(zamišljen) život kabaretske plesačice učini mi se privlačan, čak bolno
privlačan, iako sam se poslije okanila toga jer je život već ionako bio
zamršen. Ostala sam još dva tjedna u Barceloni i viđali smo se gotovo svaki
dan. Mnogo smo razgovarali, mahom o meni. Pričala sam mu o svojim
roditeljima, o njihovoj rastavi, o djedu, kralju meksičkog donjeg rublja, o
majci, koja je naslijedila njegovo carstvo, o ocu, koji je studirao medicinu i
kojeg obožavam. Opisala sam mu svoje nevolje s kilama u ranoj mladosti
(nije mogao vjerovati jer tada sam bila mršava), rad u trockističkoj stranci,
bivše ljubavnike, svog psihoanalitičara.
Jednog jutra otišli smo u Castelldefels, na jahalište Arturova prijatelja
koji nam je besplatno dao konje na cijeli dan. Ja sam naučila jahati u nekom
klubu u DF-u, a on na jugu Čilea, sam, kao dijete. Krenuli smo kasom i onda
mu rekoh da se utrkujemo. Ravan i uzak put uspinjao se brežuljkom
obrubljenim borovima, a potom spuštao do korita presahle rijeke, onkraj
koje je bio tunel i iza njega more. Pošli smo trkom. Isprva usporedno, a
zatim ne znam što mi je bilo, stopila sam se s konjem i pojurila naprijed,
ostavljajući Artura za sobom. U tom bih trenutku bila mogla umrijeti. Znala
sam, bijah svjesna da mu nisam rekla mnogo toga što sam mu možda trebala
reći i pomislih da će, umrem li na konju ili me on zbaci ili me kakva borova

324
grana obori na tlo, Arturo znati sve što mu nisam rekla i razumjet će to bez
potrebe da to čuje s mojih usana. Ali kad sam prešla brežuljak i ostavila
borik za sobom, dok sam silazila k suhom koritu rijeke, želja za smrću
prometnula se u radost, radost što jašem i jurim, radost što osjećam vjetar na
licu, i čak sam se uplašila da ne padnem jer obronak je bio mnogo strmiji
nego što sam mislila, i više nisam htjela umrijeti, to je bila igra i nisam htjela
umrijeti, barem ne u tom času, i počela sam usporavati. Tad se zbilo nešto
čudno. Vidjeh Artura kako poput strijele leti pored mene, kako me gleda i
smiješi se u trku, osmijeh češirskog mačka, iako je on u svom ludom životu
izgubio pokoji kutnjak, nije važno, njegov je osmijeh ostao dok su on i konj
jurili prema suhom koritu, tako brzo da pomislih da će se obojica skotrljati
niz prašnjavo kamenje i da ću, kad sjašem i kad se slegne oblak prašine koji
su podigli, naći konja slomljene noge i, pored njega, Artura smrskane
lubanje, mrtvog, otvorenih očiju, i uplašila sam se, podbola konja i sišla k
rijeci, no od prašine isprva nisam ništa vidjela, a kad se prašina razišla, u
koritu rijeke nije bilo ni konja ni jahača, ničeg, tek buka automobila što su u
daljini prolazili cestom skrivenom iza šumarka, a sunce je blistalo na suhom
kamenju korita i sve bijaše poput čarolije, čas sam bila s Arturom, a čas opet
sama, i tad sam se zbilja prepala, toliko da se nisam usudila sjahati, niti išta
reći, samo sam zvjerala uokolo, ali nije mu bilo ni traga, kao da su ga zemlja
ili zrak progutali, i već na rubu suza, vidjeh ga na ulazu u tunel, u sjeni,
poput zloduha, kako me nijemo promatra, i odjahah k njemu i viknuh gade
jedan, nasmrt si me prepao, a on me tužno pogleda i, iako se potom
nasmijao da to prikrije, shvatila sam, tek tada, da se zaljubio u me.
Večer prije odlaska sam ga posjetila. Razgovarali smo o putovanju.
Upitao je znam li što činim. Rekoh mu da ne, ali da je karta kupljena i što
sad mogu. Upitao je tko će me odvesti na aerodrom. Abraham i jedna
prijateljica, odgovorih. Nemoj ići, kazao je. Nikad me nitko nije tako molio
da ne odem. Rekoh mu želi li da vodimo ljubav (rekla sam: ako se hoćeš
poševiti), neka to sad učinimo. Sve je bilo vrlo melodramatično. Ako se
hoćeš poševiti, haj’mo se poševiti. Sada?, upitao je. Da, taj čas, i ne čekajući
njegov odgovor, svukla sam vestu i razodjenula se. I nismo vodili ljubav (ili
je to nevođenje ljubavi bio naš način vođenja ljubavi) jer mu se nije digao,
ali zagrlili smo se i milovao mi je noge i međunožje, milovao mi je trbuh i
grudi, a kad sam ga upitala što ne valja, rekao je: sve je dobro, Edith, i
pomislih da mu se ne sviđam, da sam ja kriva, no on reče ne, nisi ti kriva,
nego ja, ne diže mi se ili je možda rekao neće mi se ukrutiti ili takvo što. Ne
brini, dodao je. Ako ti ne brineš, ni ja ne brinem, odvratih. A on će: ja ne

325
brinem. I tad mu otkrih da već gotovo godinu nemam mjesečnicu, da sam
bolesna, da sam pretrpjela dva napastvovanja, da se bojim i bijesna sam, da
ću snimiti film, da imam razne zamisli, a on me slušao milujući mi tijelo i
gledajući me, i odjednom mi se učini glupo sve što mu govorim i poželjeh
spavati, spavati uza nj, na onoj strunjači bačenoj na pod njegova majušna
stana, i čim sam to pomislila, usnula sam, dug, miran san, a kad sam se
probudila, sunce je sjalo kroz jedini prozor i čuo se dalek radio, radio nekog
radnika koji se spremao na posao, a Arturo je još spavao, blago savijen,
pokriven dekom do prsa, i neko sam ga vrijeme promatrala razmišljajući
kako bi bilo živjeti s njim, no onda zaključih da moram biti razumna i ne
zanositi se sanjama, pa sam oprezno ustala i otišla.
Povratak u Meksiko bio je grozan. Isprva sam živjela kod majke, a potom
sam unajmila kućicu u Coyoacánu i upisala nekoliko kolegija na faksu.
Jednog dana sjetila sam se Artura i odlučila ga nazvati. Okrećući broj,
osjetih gušenje i povjerovah da ću umrijeti. Neki mi glas reče da Arturo radi
tek od devet navečer, po španjolskom vremenu. Prvi mi je poriv bio leći i
spavati. No gotovo u isti mah shvatih da neću uspjeti zaspati, pa sam počela
čitati, mesti pod, čistiti kuhinju, pisati pismo, misliti na gluposti, sve dok
nije otkucala ponoć i iznova sam ga nazvala. Ovaj se put javio Arturo.
Razgovarali smo petnaestak minuta. Otad smo jedno drugo zvali svaki
tjedan, katkad bih ga ja nazvala na posao, a katkad on mene doma. Jednog
mu dana rekoh neka dođe k meni u Meksiko. Odgovorio je da ne može ući u
zemlju, da mu ne daju vizu. Rekoh mu neka ode u Gvatemalu, da ćemo se
ondje sastati i vjenčati se, pa će onda lako ući. Danima smo raspravljali o
tome. On je poznavao Gvatemalu, ja nisam. Katkad bih je noću sanjala.
Jednog predvečerja posjetila me je majka i povjerih joj se. Ispričah joj o
svojim snovima o Gvatemali i o razgovorima s Arturom. Sve se nepotrebno
zamrsilo. Majka me podsjetila na moje zdravstveno stanje, možda se i
rasplakala, iako ne vjerujem, barem se ne sjećam suza na njezinu licu. Drugi
put je došla s ocem i molili su me neka odem k jednom slavnom liječniku.
Morala sam pristati, jer oni su me uzdržavali. Srećom, kod liječnika je sve
glatko proteklo, sve su Edithine poteškoće svladane, kazao im je. No idućih
sam dana posjetila još dva slavna liječnika i njihova mišljenja nisu bila tako
utješna. Prijatelji su me pitali što mi je. Samo sam jednom rekla da sam
zaljubljena, da moja ljubav živi u Europi i da ga ne puštaju u Meksiko.
Pričala sam mu o Gvatemali. Zar ne bi bilo lakše da se vratiš u Barcelonu?,
upitao je. Sve dotad mi to nije sinulo i osjetih se poput glupače. Zašto se ne
vratiti u Barcelonu? Pokušala sam to riješiti s roditeljima. Dali su mi novac

326
za put. Razgovarala sam s Arturom i rekoh mu da dolazim. Kad sam stigla,
bio je u zračnoj luci. Ne znam zašto, ali u biti sam očekivala da ondje neće
biti nikog. Ili da će biti više ljudi, ne samo Arturo, neki njegov prijatelj ili
prijateljica. Tako je započeo moj nov život u Barceloni.
Jednog poslijepodneva, dok sam spavala, začuh ženski glas. Odmah sam
prepoznala bivšu Arturovu ljubavnicu. Zvala sam je Santa Teresa. Bila je
starija od mene, moglo joj je biti dvadeset i osam, i o njoj su uvijek pričali
čudesa. Potom čuh Arturov glas, kako joj potiho govori da spavam.
Nekoliko su časaka šaputali. Onda je Arturo nešto upita, a Santa Teresa reče
da. Tek sam poslije shvatila da ju je pitao želi li me vidjeti usnulu. Rekla je
da želi. Hinila sam da spavam. Zastor koji je jedinu sobu odvajao od boravka
se razmaknuo i Arturo i Santa Teresita zakoračili su u mrak. Nisam htjela
otvoriti oči. Poslije sam upitala Artura tko je bio u stanu. Odgovorio je da
Santa Teresa i pokazao mi cvijeće koje je donijela za me. Ako se toliko
volite, pomislih, trebali ste ostati zajedno. No u duši sam znala da oni više
nikad neće živjeti zajedno. Nisam znala bogznašto, ali to sam pouzdano
znala. Bilo mi je savršeno jasno da me on voli. Naši prvi zajednički dani nisu
bili laki. Niti je on obiknuo dijeliti svoj stančić s nekim, niti sam ja obiknula
na tako neizvjestan život. Ali razgovarali smo i to nas je spašavalo.
Razgovarali smo do iscrpljenosti. Otkad bismo ustali pa sve dok ne bismo
legli. A i vodili smo ljubav. Isprva loše, vrlo nespretno, no svakim danom
sve bolje. Ipak, nije mi se sviđalo što se toliko trudi da doživim vrhunac.
Samo želim da ti bude lijepo, rekla bih mu, ako hoćeš svršiti, svrši, nemoj se
suzdržavati zbog mene. Onda on jednostavno ne bi svršio (mislim da iz
inata) i mogli smo se cijelu noć ševiti i govorio je da mu je draže tako, bez
orgazma, ali naposljetku bi ga mošnje užasno boljele i morao bi svršiti, ako
ja i nisam mogla.
Druga je poteškoća bio taj moj vonj, vonj moje vagine, vonj mog izljeva.
U to je doba bio vrlo jak. Uvijek sam ga se stidjela. Vonj što bi začas prodro u
sve kutke prostorije u kojoj sam se ševila. A Arturov je stan bio tako malen i
tako smo često vodili ljubav da se on ne bi zadržao u spavaonici, nego bi
prešao u boravak, odvojen od nje tek zastorom, i u sićušnu kuhinju, koja nije
imala ni vrata. A najgore bijaše to što smo živjeli u središtu Barcelone, u
starom dijelu, i Arturovi bi prijatelji svratili svaki dan, bez najave, mahom
Čileanci, iako je bilo i Meksikanaca, poput Daniela, i nisam znala je li me
više stid da vonj opaze Čileanci, koje sam jedva poznavala ili Meksikanci,
koji su donekle bili naši zajednički prijatelji. U svakom slučaju, mrzila sam
taj vonj. Jedne večeri upitah Artura je li ikad spavao sa ženom koja tako

327
vonja. Odgovorio je da nije. Rasplakala sam se. Niti sam ikad spavao s
nekom koju toliko volim, kazao je. Nisam mu vjerovala. Rekoh da mu je sa
Santom Teresom jamačno bilo ljepše. Da, u postelji mi je bilo ljepše, ali tebe
više volim. Volim i Santu Teresu, ali drukčije, dometne potom. A i ona tebe
vrlo voli. Smučilo mi se od tolike nježnosti. Navela sam ga da obeća da
nećemo otvarati vrata, pojavi li se koji njegov prijatelj dok se vonj još nije
izvjetrio. Odgovorio je da je voljan više nikad nikoga ne vidjeti, samo mene.
Naravno, mislila sam da se šali. Ne znam što je dalje bilo.
Počela sam se osjećati loše. Živjeli smo od njegove plaće, jer sam majci
strogo zabranila da mi šalje novac. Nisam htjela taj novac. Potražila sam
posao u Barceloni i završila dajući poduku iz hebrejskog. Strašno čudni
Katalonci koji su proučavali Kabalu ili Toru i odatle izvlačili krivovjerne
zaključke što bi me, kad bi mi ih izlagali na kavi u baru ili dok smo, poslije
sata, pili čaj kod njih, samo još dodatno užasnuli. Navečer bih s Arturom
razgovarala o svojim učenicima. Jednom mi je rekao kako Ulises Lima ima
vlastitu inačicu neke Isusove parabole, zasnovanu na tko zna kojoj pisarskoj
pogrešci ili pogrešnom tumačenju hebrejskog, ali nije mi to umio dobro
objasniti ili sam već zaboravila ili ga, najvjerojatnije, nisam pozorno slušala.
Mislim da je Arturovo i Ulisesovo prijateljstvo dotad već bilo ugaslo. Ulisesa
sam tri puta vidjela u Meksiku i posljednji put, kad sam mu rekla da se
vraćam k Arturu u Barcelonu, kazao mi je neka ostanem, jer ću mu, odem li,
silno nedostajati. Isprva nisam razumjela što time misli, no potom shvatih
da se zaljubio u me ili tak’ nešto i spopao me je smijeh. Pa Arturo ti je
prijatelj!, uzviknula sam i rasplakala se, a kad sam ga pogledala, vidjeh da i
on plače, ne, ne da plače, vidjeh da se trudi zaplakati, da sili suze i da mu
pokoja već sja u očima. Što ću ja sam?, upitao je. Cijeli se prizor doimao
nestvarno. Kad sam to ispričala Arturu, nasmijao se i rekao da ne može
vjerovati, a onda je svog prijatelja nazvao kurvinim sinom. Nismo to više
spominjali, no katkad bih se sjetila Ulisesa i onih suza i toga kako je, prema
njegovim riječima, osamljen ostao u Meksiku.
Jedne večeri spravila sam crveni mole i jeli smo uz otvoren prozor jer
bijaše vrlo vruće, zacijelo je bilo usred ljeta, i iznenada je s ulice doprla
zaglušna buka, kao da je cijeli grad izašao prosvjedovati zbog nečeg, iako
zapravo nisu ni zbog čega prosvjedovali, samo su slavili pobjedu nekog
nogometnog kluba. Bila sam postavila stol i potrudila se oko molea, no vani
su toliko galamili da nismo ni čuli što govorimo, pa smo morali zatvoriti
prozor. Bilo je vruće, a pile s moleom ispalo je odveć ljuto. Arturo se znojio, ja
sam se znojila, i odjednom se sve satrlo i briznula sam u plač. Začudo, kad

328
me je Arturo htio zagrliti, zapljusnuo me val bijesa i počela sam ga vrijeđati.
Najradije bih ga bila udarila, no, umjesto toga, zatekoh se kako udaram
sebe. Ja, ja, ja, ponavljala sam i tukla se palcem u grudi, sve dok me nije
uhvatio za ruku. Poslije mi je rekao da se bojao da ne slomim prst ili ne
ozlijedim grudi ili oboje. Najzad sam se smirila i izašli smo van, trebalo mi je
zraka, ali te su noći ulice preplavili milijuni ljudi, zaposjeli su Ramble, na
nekim uglovima vidjesmo kontejnere za smeće kako zakrčuju prolaz, na
drugim momke koji se trse prevrnuti aute. I zastave. Ljude koji su urlali od
smijeha i začuđeno me gledali, jer hodala sam ozbiljna, laktovima
probijajući put, tražeći žuđeni zrak, zrak koji je iščeznuo, kao da se cijela
Barcelona preobrazila u divovski oganj, taman oganj pun sjena i povika i
nogometnih pjesama. Onda začusmo zavijanje policijskih sirena. Još povika.
Zveket razbijenih stakala. Potrčali smo. Mislim da je tu završilo sve između
Artura i mene. Navečer bismo obično pisali. On roman, a ja dnevnik i
pjesme i filmski scenarij. Pisali smo sučelice, uz čaj. Nismo kanili
objavljivati, tek upoznati se bolje ili vidjeti dokle možemo stići. A kad ne
bismo pisali, razgovarali smo bez kraja i konca, o našim životima, osobito o
mojem, iako mi je Arturo katkad pripovijedao o prijateljima poginulim u
gerilskim ratovima Latinske Amerike. Neke sam znala po imenu, neki su
posjetili Meksiko dok sam bila s trockistima, no za većinu sam čula prvi put.
I još smo vodili ljubav, iako sam se ja svake noći sve više udaljavala,
nehotice, ne želeći to, i ne znajući kamo idem. Otprilike poput onog što mi
se već dogodilo s Abrahamom, tek sada je bilo gore, sad nisam imala ništa.
Jedne sam mu noći, dok smo vodili ljubav, rekla. Rekla sam mu da
mislim da gubim razum, da se znaci ponavljaju. Dugo sam govorila. Njegov
me je odgovor iznenadio (tad me je posljednji put iznenadio), kazao je da će,
ako ja poludim, i on poludjeti, da ne mari poludi li sa mnom. Voliš se igrati s
vragom?, upitah ga. Nije vrag taj s kojim se igram. Potražila sam njegove oči
u tmuši i upitala misli li ozbiljno. Jasno da mislim ozbiljno, odvratio je i
pripio se uza me. Te sam noći mirno spavala. Ujutro shvatih da ga moram
ostaviti, čim prije to bolje, i u podne sam nazvala majku iz Telefónice. Tih
godina ni Arturo ni njegovi prijatelji nisu plaćali međunarodne pozive.
Nikad nisam saznala kako im je to uspijevalo, znam tek da je bilo više
načina i da su, po svoj prilici, Telefónicu prevarili za milijarde pezeta. Ušli bi
u govornicu, spojili dvije-tri žice i gotovo, dobili bi vezu. Argentinci su, bez
sumnje, bili najbolji, zatim Čileanci, nikad nisam srela Meksikanca koji bi to
umio, možda jer mi nismo spremni za moderni svijet ili, pak, jer su rijetki
Meksikanci koji su u to doba živjeli u Barceloni imali dovoljno novca da ne

329
moraju kršiti zakon. Prespojene je telefone bilo lako raspoznati po redovima
koji su, osobito noću, nastajali oko njih. U tim se redovima okupljalo ono
najbolje i ono najgore iz Latinske Amerike, stari borci i silovatelji, bivši
politički zatvorenici i nesmiljeni trgovci bižuterijom. Kad bih ugledala te
redove, na povratku iz kina, primjerice, pred govornicom na Plazi
Ramalleras, sva bih zadrhtala, sledila se i metalna bi mi studen prostrujila
tijelom od zatiljka do peta. Mladi, žene s djecom na prsima, postarije
gospođe i gospoda, o čemu su mislili, ondje, u ponoć ili u jedan ujutro, dok
su čekali da kakav neznanac završi razgovor, razgovor koji nisu mogli čuti,
ali naslućivali su ga, jer čovjek bi mahao rukama ili plakao ili bi dugo šutio,
tek kimajući ili odmahujući glavom. Čemu su se nadali ti ljudi? Da će brzo
doći na red, da se neće pojaviti policija? Je li to sve? U svakom slučaju, i od
toga sam se udaljila. Nazvala sam majku i zatražila novac.
Konačno sam kazala Arturu da odlazim, da više ne možemo biti zajedno.
Upitao je zašto. Rekoh mu da ga više ne podnosim. Pa što sam ti učinio?
Ništa, ja sama sebi činim strahote, odgovorih. Potreban mi je mir. Završili
smo vičući. Preselila sam se k Danielu Grossmanu. Arturo bi me katkad
posjetio i razgovarali smo, no bijaše mi sve bolnije vidjeti ga. Kad mi je
majka poslala novac, ostavila sam sve i otputovala u Rim. Sada bih već
vjerojatno morala spomenuti svoju mačku. Prije nego što sam došla k
Arturu, neka njegova prijateljica ili bivša ljubavnica koja se nenadano
odselila, ostavila mu je šest mačića što ih je okotila njena mačka. Zadržala je
mačku i ostavila mu mačiće. Neko je vrijeme, dok su još bili mali, Arturo
brinuo o njima. Potom im je, shvativši da se njihova vlasnica neće vratiti,
počeo tražiti dom. Većinu su uzeli njegovi prijatelji, osim sive mačkice koju
nitko nije htio pa sam je, na Abrahamovo nezadovoljstvo, ja udomila, jer on
se bojao da će mu izgrebati platna. Nazvala sam je Zia, u spomen na
mačkicu koju sam jednom vidjela u Rimu. Kada sam otišla u Meksiko, Zia
me je pratila. Kad sam se vratila k Arturu, doputovala je sa mnom. Mislim
da je uživala u letenju. Kad sam privremeno otišla k Danielu, ponijela sam,
naravno, i Ziju. A kad sam sjela u zrakoplov za Rim, u slamnatoj torbi u
mom krilu bila je mačka, koja će napokon upoznati Rim, grad odakle je,
barem po imenu, potekla.
Moj je život u Rimu bio tiha jeza. Sve mi je išlo po zlu, a najgore je bilo
to, ili su mi barem tako poslije rekli, što ni od koga nisam htjela zatražiti
pomoć. Imala sam samo Ziju i brinula sam samo o Ziji i o njenoj hrani. Ipak,
mnogo sam čitala, no, kad se pokušam sjetiti što, ispriječi se svojevrstan vruć
i treperav zid. Možda Dantea na talijanskom. Ili Gaddu. Ne znam, obojicu

330
sam već čitala na španjolskom. Jedini čovjek koji nije imao tek maglovite
naznake o mom prebivalištu bio je Daniel. Dobila sam nekoliko njegovih
pisama. U jednom mi je kazao da je Artura shrvao moj odlazak i da ga, kad
god ga vidi, pita za me. Nemoj mu reći gdje živim, otpisah mu, taj je kadar
pojaviti se u Rimu. Neću mu reći, odgovorio je Daniel. Od njega sam
doznala i da su moji roditelji uznemireni i da ga često zovu u Barcelonu.
Nemoj im reći gdje živim, zamolih ga i obećao je da neće. Njegova su pisma
bila opširna. A moja štura, mahom razglednice. Moj je život u Rimu bio štur.
Radila sam u trgovini obućom i stanovala u svratištu u Viji della Luce, u
Trastevereu. Navečer, nakon posla, izvela bih Ziju u šetnju. Obično u perivoj
iza crkve Sant’ Egidio, i, dok bi mačka vršljala među biljem, otvorila bih
knjigu i nastojala čitati. Vjerojatno Dantea, ili Guida Cavalcantija ili Cecca
Angiolierija ili Cina da Pistoiu, jer od sveg se štiva sjećam tek vrućeg ili
samo toplog zastora što se lelujao na večernjem rimskom povjetarcu, i
biljaka, stabala i šuma koraka. Jedne sam noći srela vraga. To je sve što
znam. Srela sam vraga i shvatila da ću umrijeti. Vlasnik trgovine obućom
vidio je kad sam došla s modricama na vratu i nekoliko me je dana
promatrao. Potom je htio voditi ljubav sa mnom, ali odbila sam. Jedne se
večeri Zia izgubila u perivoju, ne onome iza Sant’ Egidija, nego u drugom, u
Viji Garibaldi, bez drveća i svjetala. Jednostavno je odlutala i progutao ju je
mrak.
Tražila sam je do sedam ujutro. Sve dok nije svanulo, dok ljudi nisu
počeli polako kretati na posao. Tog dana nisam htjela ići u trgovinu obućom.
Legla sam, dobro se pokrila i zaspala. Probudivši se, opet sam pošla tražiti
mačku. Nisam je našla. Jedne sam noći sanjala Artura. Popeli smo se na vrh
poslovne zgrade, onakve od stakla i čelika, otvorili smo prozor i zirnuli
dolje, nisam se kanila baciti, no on me pogleda i reče ako ti skočiš i ja ću
skočiti. Kretenu, htjedoh mu reći, ali više nisam imala snage ni opsovati ga.
Jednog dana otvorila su se vrata sobe i vidjeh majku i mlađeg brata, koji
je nekoć bio vojnik Tsahala137 i većinu je godine provodio u Izraelu. Odmah
su me odveli u bolnicu i dva dana poslije letjeli smo za Meksiko. Saznah da
je majka doputovala u Barcelonu i, uz bratovu pomoć, izvukla iz Daniela
moje rimsko prebivalište, iako im je on isprva odbijao reći gdje sam.
U Meksiku su me smjestili u privatnu kliniku u Cuernavaci i liječnici su
ubrzo kazali mojoj majci da je, ne potrudim li se malo i sama, kraj
neizbježan. Dotad sam bila spala na četrdeset kila i jedva sam hodala. Onda
smo se uputile zrakoplovom u Los Angeles, gdje sam primljena u jednoj
bolnici. Tamo sam upoznala liječnika po imenu dr. Kalb, s kojim sam se

331
postupno sprijateljila. Imala sam trideset i pet kila i popodne bih gledala
televiziju i to je uglavnom sve. Majka je odsjela u hotelu u Šestoj ulici, u
središtu Los Angelesa, i svakog bi me dana posjetila. Mjesec poslije dobila
sam na težini i opet se popela na četrdeset kila. Majka se silno razveselila i
odlučila je vratiti se u DF i pobrinuti za svoje poslove. Dok je nije bilo, dr.
Kalb i ja smo se još više zbližili. Pričali smo o hrani, o sredstvima za
umirenje i drugim lijekovima. Knjige baš nismo spominjali jer je on čitao
samo bestsellere. Razgovarali smo o filmu. Gledao je mnogo više filmova od
mene i obožavao je one iz pedesetih. Popodne bih upalila televizor i
potražila neki kako bismo poslije raspravljali o njemu, no od lijeka koji sam
pila zaspala bih usred filma. Kad bih mu to rekla, dr. Kalb bi mi
ispripovjedio dio koji nisam vidjela, iako bih dotad najčešće već zaboravila
odgledani dio. Moje je sjećanje na te filmove čudnovato, slike i prizori
obojeni lećom liječnikova jednostavna ushita. Potkraj tjedna došla bi majka.
Stigla bi petkom navečer, a nedjeljom navečer bi se vraćala u DF. Jednom mi
reče da razmišlja o trajnom preseljenju u Los Angeles. Ne u sam grad, nego
u neko zgodno mjesto u okolici, poput Corone del Mar ili Laguna Beacha. A
što će biti s tvornicom?, upitah je. Djedu ne bi bilo drago da je prodaš.
Meksiko odlazi k vragu, odgovorila je, prije ili poslije ću je morati prodati.
Katkad bi se pojavila s nekim mojim prijateljem što bi ga sama pozvala jer
je, prema liječnicima, uključujući dr. Kalba, bilo dobro za me da viđam
“staru klapu”. Jedne subote pojavila se s Gretom, prijateljicom iz srednje
koju otada nisam vidjela, druge s nekim momkom koga sam već bila
zaboravila. Ti bi si trebala dovesti društvo i malo se zabaviti, rekoh joj. Kad
bih primijetila takvo što, majka bi se nasmijala, kao da ne vjeruje svojim
ušima, ili bi se, pak, rasplakala. Zar ni s kim ne izlaziš? Nemaš dečka?,
upitah je. Priznala je da se viđa s jednim čovjekom iz DF-a, razvedenim
poput nje, ili udovcem, nisam se odveć trsila izvesti stvar načistac, bit će da
me i nije zanimalo. Četiri mjeseca poslije popela sam se na četrdeset i osam
kila i majka je počela pripravljati moj premještaj u jednu meksičku bolnicu.
Dan prije odlaska, oprostila sam se s dr. Kalbom. Dala sam mu svoj
telefonski broj i usrdno ga molila neka me katkad nazove. Kad sam zatražila
njegov, izvlačio se na selidbu da mi ga ne mora dati. Nisam mu vjerovala, ali
prešutjela sam to.
Vratile smo se u DF. Ovog puta primili su me u klinici u Coloniji Buenos
Aires. Dobila sam veliku svijetlu sobu s prozorom koji gleda na perivoj i
televiziju s više od sto programa. Ujutro bih sišla u perivoj i čitala romane.
Popodne bih se zatvorila u sobu i spavala. Jednog dana posjetio me je

332
Daniel, koji je netom bio stigao iz Barcelone. Nije kanio dugo ostati u
Meksiku i čim je čuo da sam u bolnici, došao me je vidjeti. Upitah ga kako
izgledam. Kazao je da lijepo, samo sam mršava. Nasmijali smo se. Više me
nije boljelo smijati se, što je bio dobar znak. Prije negoli će otići, upitah ga za
Artura. Reče mi da više ne živi u Barceloni, barem tako misli, jer se već dugo
nisu vidjeli. Mjesec poslije imala sam pedeset kila i otpustili su me iz
bolnice.
Ali moj se život jedva promijenio. Bila sam kod majke i rijetko sam
izlazila, ne jer ne bih mogla, nego jer nisam htjela. Majka mi je darovala svoj
stari Mercedes, no, jedini put kad sam ga izvela van, umalo sam izazvala
sudar. Svaka bi me sitnica rasplakala. Kuća viđena izdaleka, prometni
zastoji, ljudi zarobljeni u vozilima, dnevne novosti. Neke večeri nazvao me
je Abraham iz Pariza, gdje je učestvovao na skupnoj izložbi mladih
meksičkih slikara. Htio se raspitati o mom zdravlju, ali nisam mu dala. Na
kraju je govorio o svojim slikama, o svom napretku i uspjesima. Pozdravivši
se s njim, shvatih da sam uspjela ne proliti ni suze. Nedugo zatim, kad je
majka odlučila preseliti se u Los Angéles, opet sam izgubila na težini.
Jednog smo dana, ne prodavši tvornicu, sjele u zrakoplov i smjestile se u
Laguna Beachu. Prva dva tjedna provela sam u staroj bolnici u Los
Angélesu, podvrgnuta iscrpnim pretragama, a onda se pridružih majci u
kućici u Lincoln Streetu, u Laguna Beachu. Majka je već prije bila ondje, no
jedno je posjetiti neko mjesto, a nešto posve drugo živjeti u njemu. Neko
smo vrijeme, rano izjutra, odlazile u potragu za mjestom koje bi nam se
svidjelo. Obišle smo Danu Point, San elemente, San Onofre, i naposljetku
završile u gradiću na obroncima Cleveland National Foresta, po imenu
Silverado, kao u filmu, gdje smo unajmile dvokatnicu s vrtom i kupile
njemačkog ovčara kojeg je majka nazvala Hugo, prema prijatelju
ostavljenom u Meksiku.
Živjele smo ondje dvije godine. Majka je dotle prodala glavnu djedovu
tvornicu, a ja sam išla na redovite, i sve više rutinske preglede. Jednom na
mjesec majka bi otputovala u DF i na povratku mi donijela romane, stare
meksičke romane za koje je znala da ih volim, kao i nove, Joséa Agustina ili
Gustava Sainza ili još mlađih pisaca. No jednog dana shvatih da ih više ne
mogu čitati i postupno su knjige na španjolskom završile u kutu. Nedugo
zatim, i bez najave, majka je osvanula s prijateljem, inženjerom po imenu
Cabrera, koji je radio za građevinsku tvrtku u Guadalajari. Bio je udovac i
imao je dvoje djece, malo starije od mene, koja su živjela u Sjedinjenim
Državama, na Istočnoj obali. Majka i on su se dobro slagali i činilo se da će ta

333
veza potrajati. Jedne večeri razgovarala sam s njom o seksu. Rekoh joj da je
moj spolni život završen i, nakon duge rasprave, briznula je u plač, zagrlila
me i kazala da sam ja njena djevojčica i da me nikad neće napustiti. Inače
smo se rijetko svađale. Život nam je protjecao u čitanju, gledanju televizije i
tjednim izletima u Los Angeles, gdje bismo otišle na neku izložbu ili
odslušale koncert. U Silveradu nismo imale prijatelje, osim
osamdesetogodišnjeg židovskog bračnog para što ga je majka upoznala u
trgovini, ili mi je barem tako rekla, i koji smo pohodile svaka tri-četiri dana,
uvijek nakratko. Smatrala je da je to naša dužnost, jer starci bi se mogli
ozlijediti ili bi jedan mogao naglo umrijeti a drugi neće znati što bi, u što
sam sumnjala, jer oni su za Drugoga svjetskog rata završili u njemačkom
konclogoru i smrt im nije bila strana. Ali majku je radovalo pomagati im i
nisam joj se htjela protiviti. Zvali su se gospodin i gospođa Schwartz, a oni
su nas zvali Las Mexicanas.
Jedne sam ih nedjelje, dok je majka bila u DF-u, posjetila. Prvi put sam
došla sama i, protivno mojem očekivanju, dugo sam se zadržala i ugodno
smo čavrljali. Pila sam limunadu, a gospodin i gospođa Schvvartz natočili su
si viski, tvrdeći da je on u njihovoj dobi najbolji lijek. Pričali smo o Europi,
koju su prilično dobro poznavali, i o Meksiku, gdje su bili dva-tri puta. No
njihova predodžba o Meksiku bijaše posve iskrivljena ili površna. Sjećam se
da su me nakon duga razgovora pogledali i izjavili kako sam ja, nedvojbeno,
Meksikanka. Pa naravno da jesam, odvratih im. Kako god, bili su vrlo dragi i
moji su posjeti k njima učestali. Katkad bi me, kad se nisu osjećali dobro,
nazvali i zamolili da im tog dana odem u trgovinu ili odnesem rublje u
praonicu ili kupim novine. Zatražili bi Los Angeles Post ili, pak, mjesne
novine, bezličan dvolisni tabloid. Voljeli su Brahmsa i smatrali ga u isti mah
razboritim i sanjarom, i vrlo su rijetko gledali televiziju. Posve suprotno od
mene, koja gotovo nikad nisam slušala glazbu, a televizor mi je vazda bio
upaljen.
Kada smo živjele ondje već duže od godine, umro je gospodin Schvvartz,
a majka i ja smo otpratile njegovu suprugu na sprovod na židovsko groblje u
Los Angelesu. Htjele smo da ide s nama, ali gospođa Schwartz je odbila i
otputila se iza pogrebnih kola u unajmljenoj limuzini, sama, ili smo barem
tako mislile. Pred grobljem je iz limuzine izašao čovjek od četrdesetak
godina, obrijane glave i u dubokoj crnini, koji joj, poput kakva udvarača,
pomogne izaći. Na povratku se ponovi isti prizor: gospođa je Schwartz sjela
u kola, zatim je ušao ćelavi i krenuli su, u pratnji majčina bijelog Nissana.
Kad smo stigli u Silverado, limuzina je stala ispred kuće Schwartzovih,

334
ćelavi je gospođi pomogao izaći, a onda se vratio u kola i odvezao. Gospođa
Schwartz ostala je sama na pustom pločniku. Sva sreća da smo je slijedile,
primijeti majka. Parkirale smo i požurile k njoj. Doimala se odsutno,
pogleda izgubljena u dnu ulice, kuda je nestala limuzina. Odvele smo je u
kuću i majka je skuhala čaj. Dotad nam se bila prepustila, no čim je okusila
čaj, gospođa Schwartz odgurne šalicu i zatraži viski. Majka me pogleda. U
očima joj bijesnu likovanje. Upita gdje je viski i nali joj jedan. S vodom ili
bez vode? Čisti, draga, reče gospođa Schwartz. S ledom ili bez leda?, čuh
majčin glas iz kuhinje. Čisti!, ponovi gospođa Schwartz. Otad smo se još više
zbližile. Dok bi majka bila u Meksiku, provodila sam kod nje cijele dane i
čak bih ondje prespavala. I premda gospođa Schwartz nije imala običaj
večerati, spravila bi mi salatu i odrezak i tjerala me da jedem. Sjela bi pored
mene, s čašom viskija pri ruci, i pripovijedala mi o svojoj mladosti u Europi,
kad je hrana, rekla bi, bila potreba i raskoš. Ili bismo slušale ploče i
razglabale o mjesnim novostima.
Tijekom duge, spokojne godine udovištva gospođe Schwartz upoznala
sam nekog čovjeka u Silveradu, vodoinstalatera, i spavala s njim. Nije bilo
ugodno iskustvo. Vodoinstalater se zvao John i htio se iznova vidjeti sa
mnom. No rekoh mu da mi je jedan put bilo dovoljno. Moje ga odbijanje
nije uvjerilo i počeo me je zvati svaki dan. Jednom se javila majka i oboje su
podugo vikali. Tjedan poslije odlučile smo provesti odmor u Meksiku. Bile
smo na žalu, a zatim smo otišle u DF. Ne znam zašto je majci puhnulo da
trebam vidjeti Abrahama. Jedne me je večeri nazvao i dogovorili smo se
naći idući dan. Abraham je bio zauvijek napustio Europu i nastanio se u DF-
u, gdje je imao slikarsku radionicu. Činilo se da mu dobro ide. Radionica je
bila u Coyoacánu, blizu njegova stana, i nakon večere mi je htio pokazati
svoje posljednje slike. Ne bih znala reći jesu li mi se svidjele ili nisu,
vjerojatno su me ostavile ravnodušnom. Bijahu to velika platna, vrlo slična
onima katalonskog slikara kome se Abraham divio ili mu se divio dok je
živio u Barceloni, no u koja je utisnuo vlastit pečat: gdje su prije
prevladavali zemljani tonovi, sad su bili žuti, crveni, plavi. Pokazao mi je i
niz crteža i oni su mi se već više svidjeli. Potom smo razgovarali o novcu, on
je govorio o novcu, o nestalnosti pesosa, o mogućnosti da se preseli u
Kaliforniju, o prijateljima koje dugo nismo vidjeli.
Odjednom me upitao za Artura Belana. Začudih se, jer Abraham nikad
nije postavljao tako izravna pitanja. Rekoh mu da ništa ne znam o njemu. Ja
znam, odgovorio je, hoćeš li dati kažem? Već sam mislila odbiti, no onda mu
rekoh neka kaže, da me zanima. Sreo sam ga jedne noći u Kineskoj četvrti i

335
isprva me nije prepoznao. Bio je s nekom plavušom. Djelovao je sretno.
Pozdravio sam ga, bili smo u krčmi, gotovo za istim stolom (tu se Abraham
nasmije) i bilo bi glupo hiniti da ga nisam vidio. Nije me se odmah sjetio.
Zatim se približio, gotovo mi se unio u lice, shvatih da je pijan, a vjerojatno
sam i ja bio, i upitao me za te. I što si mu rekao? Rekao sam da živiš u
Sjedinjenim Državama i da si dobro. A on? Odgovorio je da mu je pao
kamen sa srca, tak’ nešto, da je katkad mislio da si mrtva. I to je sve.
Okrenuo se plavuši, a prijatelji i ja smo ubrzo otišli.
Petnaest dana poslije vratile smo se u Silverado. Nekog predvečerja srela
sam Johna na ulici i rekoh mu da ću ga, bude li me još gnjavio, ubiti. John se
ispričao i kazao da je bio zaljubljen u me, ali više nije i da me više neće zvati.
U to sam doba imala pedeset kila i nisam ni gubila ni dobivala na težini i
majka je bila sretna. Njen se odnos s inženjerom ustalio i čak su spominjali
brak, iako ona nikad nije zvučala posve ozbiljno. S jednom prijateljicom
otvorila je trgovinu meksičkih rukotvorina u Laguna Beachu, s kojom nije
odviše zarađivala, ali ni pretjerano gubila, a društveni život koji joj je
donijela bio je upravo onakav kakav je majka željela. Godinu poslije
suprugove smrti gospođa Schwartz je oboljela i završila u bolnici u Los
Angelesu. Sutradan sam je posjetila i našla je usnulu. Bolnica je bila u
središtu, u Wilshire Boulevardu, blizu MacArthur Parka. Majka je morala
otići, a ja sam htjela pričekati dok se ne probudi. Problem je bio prijevoz, jer
ako majka ode, tko će me odvesti u Silverado? Nakon duge rasprave u
hodniku, reče mi da će doći po mene između devet i deset navečer, a ako je
slučajno nešto zadrži, nazvat će me. Prije odlaska me nagna da obećam da se
neću micati odande. Ne znam koliko sam dugo ostala u sobi gospođe
Schvvartz. Jela sam u bolničkom restoranu i zapodjenula razgovor s nekom
medicinskom sestrom. Zvala se Rosario Alvarez i rodila se u DF-u. Upitala
sam je kako se živi u Los Angelesu i rekla je da ovisi o danu, katkad odlično
a katkad vrlo loše, ali da ustrajnim radom čovjek može uspjeti. Upitah je
koliko već dugo nije bila u Meksiku. Predugo, odgovori mi, nemam novca
za čežnju. Zatim sam kupila novine i vratila se gospođi Schvvartz. Sjela sam
kod prozora i potražila popis muzeja i filmskih predstava. U Ulici Alvarado
igrao je film koji odjednom poželjeh vidjeti. Odavno nisam bila u kinu, a
Alvarado je nadomak bolnice. No, kad sam se našla pred blagajnom, više mi
se nije dalo ući i produžih dalje. Svi živi kažu da Los Angeles nije grad za
pješake. Prošetala sam niz Pico Boulevard do Valencije, a onda skrenula
lijevo i vratila se po Valenciji u Wilshire Boulevard, dva sata laganog hoda,
zastajući pred naoko nezanimljivim zdanjima ili pozorno gledajući

336
prometni tok. U deset navečer stigla je majka i otišle smo. Kada sam je idući
put posjetila, gospođa Schwartz me nije prepoznala. Upitala sam
medicinsku sestru dođe li je tko obići. Reče mi da je ujutro bila jedna starija
gospođa, koja je ostala do maloprije. Ovaj put sam imala Nissan, jer su
majka i inženjer, koji je netom bio stigao, otišli njegovim kolima u Laguna
Beach. Sestra mi reče da je gospođa Schwartz na umoru. Ručala sam u
bolnici i sjedila u sobi, razmišljajući, do šest sati. Potom sam sjela u Nissan i
otišla u vožnju po Los Angelesu. U pretincu za rukavice bila je karta koju
sam, prije polaska, dobro proučila. Onda upalih motor i napustih bolnicu.
Znam da sam prošla Civic Center, Music Center, Dorothy Chandler
Pavillion. Zaputila sam se k Echo Parku i uronila u rijeku automobila na
Sunset Boulevardu. Ne pamtim koliko sam dugo vozila, znam tek da sam
sve vrijeme bila u kolima i da sam u Beverly Hillsu sišla s autoceste 101 i
lutala sporednim putovima do Santa Monice. Ondje sam izbila na saveznu
cestu 10 ili na Santa Monica Freeway i vratila se u središte, gdje sam
skrenula na autocestu 11, prošla uz Wilshire Boulevard, iako sam uspjela
izaći tek poslije, kod Treće ulice. Stigla sam u bolnicu u deset navečer i
gospođa je Schvvartz već bila umrla. Htjedoh upitati je li umrla sama, ali
odustala sam. Tijelo više nije bilo u sobi. Sjela sam pored prozora i duboko
disala, oporavljajući se od putovanja u Santa Monicu. Ušla je bolničarka i
zapitala jesam li rođakinja gospođe Schwartz i što ću tu. Odgovorih da sam
joj prijateljica i da se nastojim smiriti, to je sve. Upitala je jesam li se već
smirila. Rekoh da jesam. Onda sam ustala i otišla. Vratila sam se u Silverado
u tri ujutro.
Mjesec poslije majka se udala za inženjera. Proslavili su vjenčanje u
Laguna Beachu i bila su inženjerova djeca, jedan moj brat i majčini
kalifornijski prijatelji. Spočetka su živjeli u Silveradu, a zatim je majka
prodala trgovinu rukotvorina i preselili su se u Guadalajaru. Ja još nisam
htjela otići iz Silverada. Bez majke se kuća doimala mnogo veća, mirnija i
svježija. Kuća gospođe Schvvartz ostala je još neko vrijeme prazna.
Poslijepodne bih se Nissanom odvezla do bara, naručila kavu ili viski i
prečitavala stare romane čiju sam radnju već bila zaboravila. U baru sam
srela momka koji je radio u Šumskoj službi i vodili smo ljubav. Zvao se Perry
i znao je nekoliko španjolskih riječi. Jedne večeri Perry mi reče da moja
vagina ima osobit miris. Nisam mu odgovorila i povjerovao je da me je
uvrijedio. Jesam li te uvrijedio?, upita, oprosti ako jesam. A ja sam mislila na
drugo, na druga lica (ako je moguće misliti na lice) i nije me uvrijedio. No
uglavnom sam bila sama. Svakog bi mjeseca u banku stigao majčin ček i

337
dani su mi protjecali u čišćenju kuće, ribanju, metenju, odlascima u kupnju,
kuhanju, pranju posuđa, brizi o vrtu. Nikog nisam zvala i čula bih se tek s
majkom i, jednom na tjedan, s ocem ili kojim bratom. Poslijepodne, kad bi
mi se dalo, otišla bih u bar, a kad ne bi, sjela bih uz prozor i čitala, tako da,
podignem li pogled, mogu vidjeti kuću gospođe Schwartz. Jednog dana
ispred nje je stao automobil, iz kojeg je izašao čovjek u odijelu s kravatom.
Imao je ključ. Ušao je i zadržao se unutra deset minuta. Nije izgledao kao
rođak Schwartzovih. Nekoliko dana poslije kuću su posjetile dvije žene i
muškarac. Na odlasku je jedna od žena postavila vani ploču s natpisom da
se kuća prodaje. Zatim dugo nikog nije bilo, no jednog podneva, dok sam
radila u vrtu, začuh dječju graju i vidjeh tridesetogodišnji par kako ulazi u
kuću predvođen jednom od onih žena. U trenu shvatih da će je kupiti i
pomislih, stojeći ondje, u vrtu, s umrljanim rukavicama, poput kipa od soli,
kako je kucnuo čas da i ja odem. Te sam večeri slušala Debussyja i
razmišljala o Meksiku, a onda, tko zna zašto, pomislih na svoju mačku Ziju, i
na kraju sam nazvala majku i zamolila je neka mi nađe posao u DF-u, što
god, jer uskoro odlazim. Tjedan poslije pojavila se sa svojim novopečenim
mužem u Silveradu i treći dan, u nedjelju navečer, odletjela sam u DF.
Isprva sam radila u umjetničkoj galeriji u Zoni Rosa. Nisu odviše plaćali, ali
ni posao nije bio težak. Zatim su me primili u Fondu de Cultura
Economica138, u odjelu filozofije na engleskom jeziku, i moj se radni život
konačno sredio.

Felipe Müller, sjedeći na klupi na Plazi Martorell, Barcelona, listopad

1991. Zakleo bih se da mi je ovu priču ispripovjedio Arturo Belano jer on
jedini od nas voli čitati znanstvenu fantastiku. To je, kako mi reče,
pripovijest Theodorea Sturgeona, premda ju je mogao napisati i tko drugi,
ili čak sam Arturo, meni ime Theodore Sturgeon ništa ne znači.
Priča, ljubavna priča, govori o oštroumnoj i neizmjerno bogatoj djevojci
koja se jednog lijepog dana zaljubi u svog vrtlara ili vrtlarova sina ili mladog
skitnicu koji je slučajno završio na nekom od njenih imanja i postao njezin
vrtlar. Djevojka, koja nije tek bistra i bogata, nego i svojeglava i pomalo
hirovita, prvom prigodom odvede mladića u postelju, gdje se, i sama ne
znajući kako, ludo zaljubi u nj. Skitnica, koji ni izdaleka nije tako bistar, a ni
obrazovan, no krasi ga anđeoska čistoća, uzvrati joj ljubav, iako, prirodno,
iskrsnu i neke poteškoće. Prvo razdoblje romanse provode u djevojčinoj
raskošnoj kući, gledajući knjige o umjetnosti i stare filmove, blagujući birana

338
jela i, ponajviše, vodeći ljubav od jutra do mraka. Onda neko vrijeme žive u
vrtlarevoj kućici, pa na brodu (možda jednom od onih što plove rijekama
Francuske, kao u filmu Jeana Vigoa139), a potom na Harleyima lutaju
prostranstvima Sjedinjenih Država, što bijaše skitničin stari san.
Dok ona živi svoju ljubav, djevojčini se poslovi plode i množe i, kako
novac rađa novac, imetak joj raste iz dana u dan. Skitnica je, naravno, iako
ne shvaća baš bogznašto, dovoljno pristojan da je zatraži neka dio svog
imutka daje u dobrotvorne svrhe (a što je, posredstvom odvjetnika i šarolike
mreže zaklada, ona uvijek činila, ali ne kaže mu to, kako bi vjerovao da
daruje na njegov nagovor), a zatim to smetne s uma, jer u biti jedva može i
zamisliti količinu novca koji poput sjene prati njegovu ljubljenu. Kako god
bilo, neko su vrijeme, mjesecima, možda godinu ili dvije, mlada milijunašica
i njezin ljubavnik neizrecivo sretni. No jednog dana (ili sutona) skitnica
oboli i, premda ga obilaze najbolji liječnici na svijetu, nema mu spasa.
Zdravlje mu je uništilo nesretno djetinjstvo i nemirna i teška mladost, što ih
je kratko razdoblje proživljeno uz djevojku tek malčice ublažilo i zasladilo.
Usprkos naporima znanosti, umire od raka.
Spočetka se čini se da će djevojka poludjeti. Putuje po cijelom svijetu, ide
iz postelje u postelju, odaje se mračnim užicima. Ali na kraju se vrati kući i
uskoro, kad se doimlje iznurenija nego ikad, odluči ostvariti zamisao koja je
već malo prije skitničine smrti nicala u njezinu umu. Skupina znanstvenika
dolazi u vilu. Za nevjerojatno kratko vrijeme ona je dvostruko preobražena,
iznutra u složen laboratorij, a izvana – vrtovi i vrtlareva kućica – u vjernu
sliku raja zemaljskog. Da ih zaštiti od neželjenih pogleda, oko imanja se
uzdiže silno visok zid. I tad započnu radovi. U jajašce neke prostitutke, koja
će biti bogato nagrađena, znanstvenici usade skitničin klon. Devet mjeseci
poslije ona rodi dječaka, preda ga djevojci i nestane.
Tijekom pet godina djevojka i niz stručnjaka brinu o djetetu. Potom
znanstvenici u djevojčino jajašce usade njen vlastiti klon. Devet mjeseci
poslije ona rodi djevojčicu. Iz vile uklone laboratorij, znanstvenici iščeznu, a
zamijene ih odgajatelji, umjetnici-skrbnici koji će, kao što je prethodno
zacrtano, sa stanovite udaljenosti bdjeti nad odrastanjem djece. Kada je sve
pokrenuto, djevojka ode i vrati se putovanjima i zabavama u visokom
društvu, srlja u opasne pustolovine, mijenja ljubavnike, njezino ime sja
poput zvijezde. Ali svako se toliko, okružena najvećom tajnošću, vraća kući i
skrivena promatra kako djeca rastu. Skitničin je klon njegova slika i prilika,
ona ista čistoća, ista bezazlenost u koju se zaljubila. No sada je posve zbrinut
i njegovo je djetinjstvo spokojan slijed igara i učitelja koji ga poučavaju

339
svemu što treba. Klon djevojčice vjeran je odraz nje same i odgajatelji
ponavljaju iste uspjehe i pogreške, iste činove iz prošlosti.
Jasno, djevojka rijetko dopušta da je djeca vide, iako je skitničin klon,
vazda zaigran i smione naravi, katkad nazre iza lakih zastora najviših
katova vile i pojuri za njom, ali uzalud.
Godine prolaze i djeca rastu, sve nerazdruživija. Jednog se dana
milijunašica razboli, od čega god, od smrtonosna virusa, od raka, i nakon
čisto simbolička opiranja, predaje se i pripravlja umrijeti. Još je mlada,
četrdeset i dvije su joj godine. Njezini su jedini nasljednici dva klona i
odredila je da u trenutku sklapanja braka dobiju dio basnoslovna bogatstva.
Zatim umire i odvjetnici je i znanstvenici gorko oplakuju.
Pripovijest završava sastankom njezina osoblja nakon čitanja oporuke.
Neki, najprostodušniji, najudaljeniji od uskog kruga oko milijunašice,
postavljaju pitanja za koja Sturgeon vjeruje da bi ih čitatelj mogao postaviti.
A što ako klonovi odbiju vjenčati se? Što ako se mladić i djevojka vole, što se
čini neupitno, ali njihova ljubav nikad ne prijeđe granice bratske ljubavi?
Zar će im uništiti život? Zar će ih prinuditi da žive zajedno, poput dva
osuđenika na doživotan zatvor?
Izbiju rasprave i prijepori. Iznose se ćudoredna, etička gledišta. No
najstariji odvjetnik i znanstvenik ubrzo im rasprše sumnje. Ako se mladi ne
odluče vjenčati, ako se ne zaljube, dobit će novac koji im pripada i bit će
slobodni činiti što žele. Neovisno o tome kako će se njihov odnos razvijati,
znanstvenici će, unutar jedne godine, usaditi u tijelo neke darovateljice nov
skitničin klon, a pet godina poslije, ponovit će zahvat s novim klonom
milijunašice. A kada ti klonovi navrše dvadeset i tri i osamnaest, koji god
bio njihov međusoban odnos, riječju, budu li se voljeli poput braće ili poput
ljubavnika, znanstvenici ili nasljednici znanstvenika iznova će usaditi dva
klona, i tako dovijeka ili dok se ono basnoslovno bogatstvo ne iscrpi.
Tu pripovijest završava. Na sutonsku nebu ocrtavaju se lica milijunašice i
skitnice, zatim zvijezde, pa beskraj. Pomalo jezovito, ne? Pomalo uzvišeno i
pomalo jezovito. Kao sve lude ljubavi, zar ne? Dodamo li beskraju beskraj,
ishod je beskraj. Spojimo li uzvišeno s jezovitim, ishod je jezovito. Zar ne?

340
 20
Xosé Lendoiro, Terme di Traiano, Rim, listopad 1992. Bio sam osebujan
odvjetnik. O meni se jednako pronicljivo moglo reći: Lupo ovem commisisti,
kao i: Alter remus aguas, alter tibi radat harenas.140 No ja sam se radije držao
one katulske: noli pugnare duobus141. Jednom će moje zasluge biti priznate.
U to sam doba putovao i vršio pokuse. Odvjetnička ili pravnička služba
donosila mi je dovoljan prihod da sam se mogao velikodušno posvetiti
plemenitome pjesničkom umijeću. Unde habeas quaerit nemo, sed oportet
habere, što na dobrom romanskom znači da nitko ne pita za podrijetlo tvog
imetka, ali valja ga imati. Sveta istina želi li čovjek slijediti svoj najskrovitiji
poziv: pjesnike opčinjuje prizor bogatstva.
No vratimo se mojim pokusima: isprva su se oni sastojali samo u
putovanju i promatranju, iako mi je ubrzo bilo dano spoznati da je moj
nesvjesni naum steći idealan zemljovid Španjolske. Hoc erat in votis, to mi je
bila želja, kako veli besmrtni Horacije. Jasno, izdavao sam časopis. Bijah,
mogu li tako reći, pokrovitelj i urednik, nakladnik i pjesnička zvijezda. In
petris, herbis vis est, sed maxima verbis: u kamenju i bilju ima mnogo vrlina, ali
još ih je više u riječima.
A i zbog časopisa su mi smanjili porez, pa je bio lako breme. No čemu
duljiti, u poeziji su potankosti suvišne, to je vazda bilo moje geslo, uz Paulo
maiora canamus: pjevajmo o uzvišenijem, kako je govorio Vergilije. Treba
zaći ravno u jezgru, srž, bit. Vodio sam časopis, kao i ured pravnika,
parničara i fiškala na nimalo nezasluženu glasu, a ljeti sam putovao. Život
mi se smiješio. Pa ipak, jednog si dana rekoh: Xose, obišao si već cijeli svijet:
incipit vita nova142, vrijeme je da kročiš stazama Španjolske, ako i nisi Dante,
vrijeme je da kročiš putovima ove naše tako šibane i strpne, a tako još
neznane Španjolske.
Djelatan sam čovjek. Rečeno-učinjeno: kupio sam kampericu i krenuo.
Vive valeque.143 Proputovao sam Andaluziju. Kako je lijepa Granada, kako

341
ljupka Sevilla, a Cordoba kako stroga. Ali morao sam zaci dublje, ići do
izvora, kao doktor prava i kriminalist nisam smio stati dok ne nađem
istinski put, onaj ius est ars boni et aequi, onaj lihertas est potestas faciendi id
quod facere iure licet144, korijen pojavnog. Bijaše to ljeto posvećenja. Ponavljao
sam si: nescit vox missa reverti, izgovorena riječ ne može se povući, blagog
Horacija. Za odvjetnika ta tvrdnja može biti nezgodna. No ne i za pjesnika.
S toga prvog putovanja vratio sam se zanesen, a i pomalo smušen.
Uskoro sam se rastao od žene. Bez bure i bez boli, jer naše su kćeri,
srećom, bile već punoljetne i dovoljno razborite da me shvate, osobito
starija. Ti zadrži stan i kuću u Tossi, rekoh joj, i svršena stvar. Moja je žena,
začudo, pristala. Ostalo smo prepustili odvjetnicima kojima je ona vjerovala.
In publicis nihil est lege gravius: in privatis firmissimum est testamentum.145
Iako ne znam zašto to kažem. Kakve veze ima oporuka s razvodom? Moji
me košmari odaju. U svakom slučaju, legum omnesservi sumus, ut liberi esse
possimus, što znači da smo svi robovi zakona kako bismo mogli biti slobodni,
što je najdragocjeniji dar.
Odjednom me preplavila snaga. Osjetih se pomlađen: okanio sam se
pušenja, ujutro bih trčao, revno sam učestvovao na tri kongresa pravne
zanosti, dva održana u starim europskim prijestolnicama. Moj časopis nije
propao, naprotiv, pjesnici koji se napajahu na mom vrelu zbili su redove u
znak očite naklonosti. Verae amicitiae sempieternae sunt146, pomislih s učenim
Ciceronom. Zatim sam, u trenutku prevelika pouzdanja, odlučio objaviti
zbirku svojih stihova. Skupo me je koštala, a osvrti (četiri) bijahu neskloni,
osim jednog. Za sve sam okrivio Španjolsku, svoj optimizam i nesmiljene
zakone zavisti. Invidia ceu fulmine summa vaporant.147
Kada je stiglo ljeto, uzeo sam kampericu i pošao u skitnju po zemlji
svojih predaka, to jest, po sjenovitoj i iskonskoj Galiciji. Otputio sam se
smirena duha, u četiri izjutra, mrmljajući sonete besmrtnog zabadala
Queveda. U Galiciji sam obišao ušća, kušao mlada vina i razgovarao s
pomorcima, jer natura maxime miranda in minimis148. Potom sam,
okrijepljene duše i budnih čula, krenuo u planine, obitavalište coprnica.
Spavao sam u kampovima, jer me neki redarstvenik upozorio da je opasno
noćiti na osami, uz seoske ili kotarske ceste, osobito ljeti, zbog protuha na
zlu glasu, Roma, putujućih svirača i hahara što lutaju od diskača do diskača
po maglovitim noćnim stazama. Qui amat periculum in illo peribit.149 A ni
kampovi nisu bili loši, i zakratko sam već vagao obilje osjećaja i strasti koje

342
se na tim mjestima mogu naći i promatrati, i čak ih upisivao u svoj
zemljovid.
I u jednom od tih kampova slučilo se nešto što mi se sad nadaje kao
središnji dio moje pripovijesti. Ili barem kao jedini dio koji je očuvao sreću i
tajanstvo cijele ove tužne i jalove pripovijesti. Mortalium nemo est felix, kaže
Plinije. Kao i: felicitas cui praecipua fuerit komini, non est humani iudicii150. No
dobro, kako rekoh, bio sam u kampu, blizu Castroverdea, u pokrajini Lugo,
u brdovitu predjelu obraslom svakovrsnim grmljem i šumarcima. Čitao sam
i bilježio i stjecao znanje. Otium sine litteris mors est et homini vivi
sepultura.151 Iako je moguće da pretjerujem. Riječju (i budimo iskreni):
nasmrt sam se dosađivao.
Nekog poslijepodneva, dok sam šetao krajem koji bi paleontologu
zacijelo bio zanimljiv, dogodila se nesreća koju ću iznijeti. Vidio sam kako se
niz padinu spušta skupina kampera. Iz njihovih kosnutih lica lako sam
razabrao da se zbilo neko zlo. Mahnuh im neka stanu i zamolih da me
izvijeste. Rekoše da je unuk jednog od njih pao u gorsko okno ili jamu ili
ponor. Moje odvjetničko iskustvo govorilo mi je da treba smjesta djelovati,
facta, non verba152, pa sam se, dok je dio skupine produžio prema kampu, s
ostatkom uspeo uz strmo brdo i stigao do mjesta nesreće.
Jama bijaše duboka, bezdana. Jedan od prisutnih reče da je zovu Vražje
ralje. Drugi dometne da mještani tvrde kako ondje stvarno prebiva vrag ili
koje od njegovih zemaljskih utjelovljenja. Upitah za ime nestalog dječaka i
netko odgovori: Elifaz. Okolnosti su već bile čudnovate, a nakon tog
odgovora učiniše mi se uistinu zloslutne, jer ne događa se svaki dan da jama
proguta dijete tako osebujna imena. Dakle Elifaz?, upitah ili šapnuh. Tako se
zove, reče onaj koji je govorio. Ostali me, neuki službenici ili sitni činovnici
iz Luga, nijemo pogledaše. Duhovan sam i misaon, ali i djelatan čovjek. Non
progredi est regredi153, sjetih se. Pa sam prišao rubu ponora i viknuo
dječakovo ime. Prijeteća jeka bijaše sav odgovor. Krik, moj krik, što su ga
dubine zemlje vratile pretvorena u njegovo krvavo naličje. Jeza mi kliznu
niz kralježnicu, no mislim da sam se uspio nasmijati, reći družbi eh, zbilja je
duboko, i predložih im da, vežući naše remene, sklepamo uže kako bi jedan
od nas, najtanji, jasno, sišao i istražio prve metre provalije. Vijećali smo.
Pušili. Nitko nije podržao moj prijedlog. Nedugo zatim, pojaviše se oni koji
su otišli do kampa s pojačanjem i opremom za spuštanje. Homo fervidus et
diligens ad omnia est paratus154 pomislih.
Svezali smo nekog momka iz Castroverdea što smo bolje mogli i, dok je

343
pet krepkih muževa držalo konop, on je, opskrbljen svjetiljkom, počeo
silaziti. Uskoro je iščeznuo. Odozgo smo mu dovikivali: što vidiš?, a iz
dubine je, sve slabiji, dopirao njegov odgovor: ništa! Patientia vincit omnia155,
upozorih i opet smo ustrajali. Nismo vidjeli čak ni svjetlost svjetiljke, iako bi
najbliže nam stijene spilje povremeno obasjao časovit trak svjetlosti, kao da
mladić provjerava koliko se već metara spustio. I tad, dok smo govorili o
odsjajima, začusmo neljudski urlik i svi zavirismo u okno. Što je bilo? Urlik
se ponovi. Što je bilo? Što vidiš? Jesi li ga našao? Nitko nam ne odgovori.
Žene počeše moliti. Ja nisam znao bih li se zgranuo ili zadubio u tu rijetku
pojavu. Stultorum plena sunt omnia156, ukazao je Ciceron. Rođak našeg
istraživača zamoli da ga izvučemo. Petorki koja je držala uže nije dostajalo
snage i morali smo joj pomoći. Krik iz dubine odjekne još nekoliko puta. Na
jedvite jade, najzad smo ga uspjeli izvući na površinu.
Momak je bio živ i, izuzevši modrice na rukama i razderane traperice,
nije se doimao ozlijeđen. Za svaki slučaj, žene mu opipaše noge. Bile su
čitave. Što si vidio?, upita ga rođak. Mladić sakri lice u ruke. Trebao sam se
uplesti i preuzeti stvar na se, ali u svom položaju promatrača bijah, kako bih
se izrazio, opčaran kazalištem sjena i zaludnim kretnjama. Drugi mu
postave manje-više isto pitanje. Prisjetih se, možda naglas, kako occasiones
namque hominem fragilem non faciunt, sed qualis sit ostendunt157. Mladić je
očito bio slabašna duha. Dadoše mu da popije gutljaj konjaka. Nije se opirao,
potegnuo je kao da mu o tome ovisi život. Što si vidio?, ponovi družina. Tad
je progovorio, no čuo ga je tek rođak, koji mu iznova postavi pitanje, kao da
ne vjeruje svojim ušima. Momak odgovori: vidio sam vraga.
Od tog časa pometnja i anarhija zavladale su spasilačkom skupinom.
Quot capita, tot sententiae158: jedni rekoše da su iz kampa nazvali redarstvo i
da je najbolje pričekati. Drugi upitaše za dječaka, je li ga ipak uspio vidjeti ili
čuti, i odgovor bijaše niječan. Većina se raspitivala o vragu, je li ga vidio
cijelog ili, pak, samo lice, kakav je, koje boje i si. Rumores fuge159, rekoh si i
posvetih se promatranju krajolika. Nato se, s pridošlicama iz kampa, pojavio
čuvar i niz žena, među njima dječakova majka, koja je, kako kazivaše
svakom tko ju je htio čuti, kasno saznala za nesreću jer je gledala televiziju.
Tko je dolje?, upita čuvar. Šutke mu pokažu momka koji je još ležao na travi.
Nemoćna majka priđe otvoru spilje i vikne sinovo ime. Ne bi odgovora.
Vikne još jednom. Spilja tad zaurla i bijaše kao da joj odgovara.
Neki su problijedjeli. Većina ih se odmakla od okna, u strahu da
iznenada ne sune maglena ruka i odvuče ih u dubine. Netko izjavi da ondje

344
živi vuk. Ili divlji pas. Dotad je već zanoćalo i plinske i džepne svjetiljke
nadmetahu se u jezovitu plesu čije je magnetsko središte bila otvorena
gorska rana. Ljudi su plakali ili tiho razgovarali na galješkom, jeziku koji
sam u svojoj iskorijenjenosti zaboravio, upirući drhtave prste u bezdan. Tu
se nije moglo reći caelo tegitur qui non habet urnam160. A redarstvu još ni
traga. Valjalo je, dakle, donijeti odluku, u onoj posvemašnjoj zbrci. Uto
vidjeh kako čuvar kampa veže konopac oko struka i shvatih da kani sići.
Njegovo mi se držanje, priznajem, učini hvalevrijedno i priđoh čestitati mu.
Xose Lendoiro, odvjetnik i pjesnik, rekoh srdačno mu tresući ruku.
Osmjehnuo se kao da se znamo otprije. Zatim se, usred općeg iščekivanja,
poče spuštati u onu groznu jamu.
Istini za volju, kao i mnogi od okupljenih, bojao sam se najgoreg. Čuvar
je sišao dokle je sezalo uže. Pomislili smo tad da će se vratiti gore i čini se da
je u jednom trenu povukao odozdo a mi odozgo, i potraga je zapela u
nedostojnu nizu zabuna i povika. Pokušah ih smiriti, addito salis grano161. Da
nisam stekao iskustvo na sudu, divlja bi me svjetina naglavce bacila u okno.
Konačno sam ih ušutkao. Teškom mukom uspjeli smo se sporazumjeti s
čuvarom i odgonetnuti njegove krike. Tražio je da pustimo konop. To smo i
učinili. Mnogima je zamrlo srce vidjevši kako, poput mišjeg repa u zmijinu
ždrijelu, kraj užeta iščezava u ponoru. Rekosmo si da čuvar valjda zna što
radi.
Noć je odjednom potamnjela i crna je rupa, ako je moguće, postala još
crnja, i oni koji su čas prije nestrpljivo šetkali oko nje, stadoše, jer se
mogućnost da se spotaknu i da ih bezdan proguta otjelovila kao što se
katkad otjelovljuju grijesi. Odozdo je na mahove dopiralo sve prigušenije
urlanje, kao da se vrag povlačio u dubine zemlje s dva netom ugrabljena
plijena. U našoj su družini, suvišno je i govoriti, bez predaha kolale najluđe
pretpostavke. Vita brevis, ars longa, occasio praeceps, experimentum periculosum,
iudicium dicfficile.162 Jedni su stalno pogledavali na sat, kao da vrijeme u toj
pustolovini igra ključnu ulogu. Drugi su pušili u krugu, a treći se ustrčali
oko dječakovih obeznanjenih rođakinja. Četvrti su, pak, proklinjali
redarstvo što toliko kasni. Gledajući zvijezde, sinu mi kako sve to
nevjerojatno podsjeća na priču don Pija Baroje163 koju sam čitao kao student
prava na Sveučilištu u Salamanci. Zove se Ponor, i u njoj malog pastira
proguta utroba planine. Neki momak, čvrsto svezan, siđe potražiti ga, ali
vražje ga urlanje prestravi i vrati se gore bez dječaka, koga nije vidio, no čiji
se bolni jauci izvana jasno čuju. Priča završava prizorom potpune nemoći,

345
gdje strah pobijedi ljubav ili dužnost, čak obiteljske spone: nitko iz
spasilačke skupine, doduše, sastavljene od grubih i praznovjernih baskijskih
pastira, ne usuđuje se sići nakon mucave priče mladića, koji veli da je vidio
vraga, ili ga je osjetio ili naslutio ili čuo, zaboravio sam. In se semper armatus
Furor.164 U posljednjem prizoru pastiri se vraćaju kući, čak i dječakov
ustrašeni djed, i cijele noći, vjetrovite noći, bit će, slušaju tužaljku što izvire
iz ponora. To je don Piova priča. Mladenačko djelce, gdje njegova divna
proza nije još posve razvila krila, ali ipak dobro. Na to sam mislio dok su iza
mojih leđa strujale ljudske strasti, a moje oči brojile zvijezde: da je priča koju
živim istovjetna Barojinoj priči i da je Španjolska još uvijek Barojina
Španjolska, odnosno, zemlja u kojoj ponori zjape otvoreni, a djeca su i dalje
neoprezna i padaju u njih, gdje ljudi pomalo pretjerano puše i gube svijest i
gdje redarstva nikad nema kad ga čovjek treba.
I tad začusmo povik, ne nerazgovijetan urlik nego riječi, nešto poput hej,
vi gore, hej, gadovi, i iako nije izostao fantast koji reče da je to nezajažljivi
vrag što želi ugrabiti još jednog, pohrlili smo k oknu i ugledali svjetlost
čuvareve svjetiljke, snop nalik na krijesnicu izgubljenu u Polifemovoj
svijesti, i upitasmo svjetlost je li dobro, a glas iza nje odgovori odlično,
dobacit ću vam uže, i uslijedio je jedva čujan šum na stijenama ponora, a
nakon više neuspjelih pokušaja, glas reče dajte drugi konop, i uskoro smo,
svezana oko struka i ispod pazuha, izvukli dječaka, čija je neočekivana
pojava proslavljena smijehom i plačem, i, oslobodivši ga, iznova bacili uže i
popeo se čuvar i ostatak te noći, prisjećam je se sada kad se više ničem ne
nadam, bijaše razdragano slavlje, O quantum caliginis mentibus nostris obicit
magna felicitas165, galješko slavlje u gori, jer izletnici bijahu sitni galješki
činovnici ili službenici, a i ja sam sin te zemlje, a i čuvar je, koga su zvali
Čileanac jer to je bio po narodnosti, isto potekao od srčanih Galjega, na što je
upućivalo i njegovo prezime, Belano.
U dva dana koja sam još proveo ondje vodio sam s njim duge razgovore
i, povrh svega, povjerio mu svoje književne nemire i putešestvije. Onda sam
se vratio u Barcelonu i nisam više čuo za nj sve dok se, dvije godine poslije,
nije pojavio u mom uredu. Kako to već biva, bio je bez novca i bez posla, pa
sam se, oštro ga promotrivši i razmislivši bih li ga izbacio na ulicu,
supremum vale166, ili mu pružio ruku, odlučio za potonje i rekoh da mu
zasad mogu dati nekoliko osvrta za časopis odvjetničke komore, čije sam
književne stranice uređivao, a poslije ćemo vidjeti. Zatim mu darovah svoju
najnoviju zbirku pjesama i upozorih ga da se u prikazima mora ograničiti na

346
pjesništvo, jer je za prozu zadužen moj kolega Jaume Josép, stručnjak za
razvode i stari homos, poznat među hordama muških fifa u pajzlima oko
Rambla kao Mali Mučenik, zbog niska rasta i slabosti prema grubijanima.
Mislim da ne griješim kažem li da sam na njegovu licu zamijetio
stanovito razočaranje, moguće jer se nadao objavljivati u mom književnom
časopisu, a što mu nikako nisam mogao ponuditi, jer surađivao sam s
vrhunskim piscima, vrijeme nije zalud protjecalo, ponajbolja barcelonska
pera, crème de la crème167 poezije, ostavila su trag u časopisu, i nije dolazilo u
obzir odjednom se smekšati zbog dva ljetna dana prijateljstva i manje-više
hirovite razmjene mišljenja. Discat servire glorians ad alta venire.168
Tako je, moglo bi se reći, započeo drugi dio mog odnosa s Arturom
Belanom. Viđao sam ga jednom na mjesec, u uredu, gdje sam, baveći se
svakojakim slučajevima, vršio i svoje književne dužnosti, i gdje su me
pohodili (bijahu druga vremena) najvrsniji i najugledniji pisci i pjesnici
Španjolske, čak Hispanoamerike, koji bi na proputovanju kroz naš grad
došli čestitati mi. Sjećam se da je Belano znao banuti tijekom tih posjeta i da
ishod susreta nije bio posve zadovoljavajući. No, utonuo u rad i užitak,
nisam se odveć obazirao, niti sam pozornije osluhnuo potmuo bruj što su ga
ti susreti stvarali. Poput bruja povorke vozila, roja motora, komešanja na
bolničkom parkiralištu, bruj koji mi je govorio čuvaj se, Xose, živi život,
brini o svom tijelu, vrijeme je kratko, slava nestalna, a koji u svom neznanju
nisam odgonetnuo ili sam vjerovao da je upućen njemu, taj bruj skorašnjeg
sloma, bruj nečeg izgubljena u prostranstvu Barcelone, poruka koja se nije
ticala mene, stih koji nije imao nikakve veze sa mnom, nego s njim, kada je
bio izrijekom sročen za me. Fortuna rerum humanarum domina.169
Pa ipak, Belanovi susreti sa suradnicima mog časopisa nisu bili bez draži.
Jednom ga je jedan od mojih dečki, koji je poslije prestao pisati i sad se
prilično uspješno bavi politikom, htio udariti. Naravno, šalio se, iako se to u
biti nikad ne zna, ali izvjesno je da se Belano pravio lud: mislim da ga je
upitao zna li karate ili takvo što (imao je crni pojas), a onda se izvukao na
migrenu i otklonio tučnjavu. U tim sam se prigodama silno zabavljao.
Govorio sam mu: hajde, Belano, brani svoje stavove, obrazloži ih, suoči se s
cvijetom književnosti, sine dolo170, a on bi rekao da ga boli glava, nasmijao
se, zatražio plaću za svoj mjesečni rad u odvjetničkom časopisu i otišao
podvita repa.
Trebao sam zazirati od tog podvitog repa. Trebao sam pomisliti: što
znači taj podviti rep, sine ira et studio171.I zapitati se koje životinje imaju rep.

347
Trebao sam prolistati knjige i udžbenike i ispravno protumačiti taj dlakavi
rep što se kostriješio među nogama bivšeg čuvara kampa u Castroverdeu.
Ali nisam to učinio i nastavio sam živjeti. Errare humanum est, perseverare
autem diabolicum.172 Jednog dana stigao sam k starijoj kćeri i čuo zvukove.
Dakako, imam ključ, zapravo, do razvoda smo u tom stanu živjeli nas
četvero, moja žena, dvije kćeri i ja, a nakon razvoda sam kupio kuću u
Sarriji, žena je kupila potkrovlje na Plazi Molina kamo se preselila s mlađom
kćeri, a ja sam stan odlučio darovati starijoj, pjesnikinji poput mene i glavnoj
suradnici mog časopisa. Kako rekoh, imam ključ, iako ga nisam često
posjećivao, mahom bih svratio po neku knjigu ili jer bi se ondje održavali
sastanci uredništva. Dakle, ušao sam i čuo zvukove. Oprezno, kako i priliči
ocu i modernom čovjeku, zavirih u boravak, no bio je prazan. Zvukovi su
dopirali iz dna hodnika. Non vis esse iracundus? Nefueris curiosus173, ponovih
si dva-tri puta. Pa ipak, potiho sam produžio kroz svoj bivši dom. U kćerinoj
sobi nije bilo nikog. Nastavih na vršcima prstiju. Iako jutro bijaše već
poodmaklo, u stanu je vladala tmina. Nisam upalio svjetlo. Zvukovi su,
shvatih, dopirali iz moje negdašnje spavaonice, a koja je još ista kakvu smo
je žena i ja ostavili. Odškrinuo sam vrata i ugledah svoju kćer u Belanovu
naručju. Ono što joj je on radio u prvi mi se mah učini neopisivo. Vukao ju je
amo-tamo po golemoj postelji, jahao je, okretao, usred jezovita stenjanja,
rikanja, revanja, gukanja, prostačkih zvukova od kojih sam se sav naježio.
Mille modi Veneris174 sjetih se s Ovidijem, ali to je bio vrhunac. Ipak, nisam
prešao prag, ostao sam skamenjen, tih, opčaran, kao da sam se odjednom
vratio u kamp u Castroverdeu i neogalješki je čuvar zaronio u ponor, a
činovnici na odmoru i ja smo ponovno u vražjima raljama. Magna res est
vocis etsilentii tempom nosse.175 Nisam rekao ni riječi. Šutke se zaputih prema
izlazu. No nisam se uspio odveć udaljiti od kćerina stana, koraci su me
odveli u kvartovski kafić koji je netko, zacijelo novi vlasnik, pretvorio u
mnogo modernije mjesto, sa sjajnim plastičnim stolovima i stolicama, i gdje
sam, naručivši kavu s mlijekom, razmatrao doživljeno. Prizori moje kćeri
koja se ponaša kao kuja salijetali su me u valovima, i svaki me val ostavljao
oblivena znojem, kao da sam u vrućici, pa sam, ispivši kavu, zatražio konjak,
da vidim hoće li me on smiriti. Konačno, nakon treće čašice, uspio sam se
pribrati. Post vinum verba, post imbrem nascitur herba.176
Ali ono što je u meni niknulo nisu bile riječi ni poezija, čak niti samotan
stih, nego žudnja za osvetom, odluka da steknem zadovoljštinu, neumoljiva
volja da onaj trećerazredni Julien Sorel plati za svoju drskost i bezočnost.

348
Prima cratera ad sitim pertinet, secunda ad hilaritatem, tertia ad voluptatem,
quarta ad insaniam.177 Četvrti donosi mahnitost, veli Apulej, i taj mi je
nedostajao. Spoznah to s jasnoćom koja mi se danas čini ganutljiva.
Konobarica, vršnjakinja moje kćeri, gledala me onkraj šanka. Pored nje pila
je sok žena koja je provodila ankete. Živahno su razgovarale, iako bi
konobarica katkad svrnula pogled na me. Digoh ruku i zatražih četvrti
konjak. Mislim da neću pretjerati kažem li da sam na njezinu licu opazio
izraz sažaljenja.
Odlučih zgaziti Belana poput žohara. Kroz dva tjedna, rastrojen, u
bunilu, u svako bih doba iskrsnuo u svom bivšem domu, u kćerinu domu.
Četiri sam ih puta zatekao. Dva puta bili su u mojoj spavaćoj sobi, jednom u
kćerinoj, a jednom u glavnoj kupaonici. Taj put ih nisam mogao uhoditi, ali
čuo sam ih, no prva sam tri puta na vlastite oči vidio strašne činove kojima
su se gorljivo, bestidno, lakoumno podavali. Amor tussisque non caelatur:
ljubav i kašalj ne mogu se skriti. Ali je li ljubav ono što povezuje to dvoje
mladih?, pitao sam se, osobito kad bih se grozničavo iskradao van poslije tih
neizrecivih činova kojima me neka tajnovita sila navodila da svjedočim. Je li
ljubav ono što Belano osjeća prema mojoj kćeri? Je li ljubav ono što moja kći
osjeća prema toj patvorini Juliena Sorela? Qui non zelat, non amat178 rekoh si
ili šapnuh kad mi je – u trenutku lucidnosti – sinulo da se, više nego kao
strog otac, vladam poput ljubomorna ljubavnika. A ja nisam bio ljubomoran
ljubavnik. Što sam onda osjećao? Amantes, amentes. Zaljubljeni, zaluđeni,
Plaut dixit.
Kao mjera opreza, odlučio sam ih ispitati, dati im, na svoj način,
posljednju priliku. Kao što sam se bojao, moja je kći bila zaljubljena u
Čileanca. Jesi li sigurna?, upitah je. Pa naravno. I što kanite učiniti? Ništa,
tata, odgovori mi kći, koja mi u tome nije nimalo slična, naprotiv, uvrgla se
na svoju pragmatičnu mater. Adeo in teneris consuescere multum est.179 Zatim
sam razgovarao s Belanom. Kao svakog mjeseca, došao je predati mi
pjesnički prikaz za časopis odvjetničke komore i podići honorar. Dobro,
Belano, rekoh mu kad sam ga imao pred sobom, posjednuta na nižu stolicu,
zgnječenog pod zakonitom težinom mojih svjedodžbi i pod zlatnom
težinom slika velikih pjesnika što su u srebrnim okvirima krasile moj
masivan hrastov stol. Mislim da je vrijeme da učiniš skok. On me bijelo
pogleda. Kvalitativni skok180, dodah. Nakon časka šutnje pojasnih mu svoje
riječi. Želio sam (to je moja volja, rekoh) da od kritičara časopisa komore
prijeđe u stalne suradnike mog časopisa. Mislim da se oglasio tek s

349
prigušenim “opa”. Vjerojatno razumiješ da time preuzimam znatnu
odgovornost, iz dana u dan časopis je sve uvaženiji, za nj pišu glasoviti
španjolski i hispanoamerički pjesnici, pretpostavljam da ga čitaš i da ti nije
promaklo da smo nedavno objavili Pepea de Diosa, Ernestinu Buscarraons,
Manola Garcidiega Hijaresa, da ne spominjem mlade bakljonoše iz skupine
stalnih suradnika: Gabriela Catalunu, koji obećava postati velik dvojezični
pjesnik koga svi iščekujemo, Rafaela Logroña, osupnjujuće moćnog za svoju
mladu dob, Ismaela Sevillu, pronicljiva i otmjena, Ezequiela Valenciju,
stilista žarka srca i hladna uma, kadrog sročiti najžešće moderne sonete
današnje Španjolske, ne zaboravivši pritom gladijatore pjesničke kritike,
vazda nesmiljenog Benija Algecirasa, i Tonija Melillu, profesora na
Autónomi181 i stručnjaka za poeziju pedesetih. Ljudine, zaključili, koje
imam čast voditi i čija će imena blistati brončanim slovima u književnosti
ove zemlje koja te prigrlila, tvoje pradomovine, kako vi kažete, i u čijem ćeš
društvu raditi.
Onda sam utihnuo i neko smo se vrijeme promatrali, ili točnije: ja sam ga
promatrao, tražeći na njegovu licu kakav znak koji bi odao što mu se vrzma
po glavi, a Belano je razgledao moje slike, umjetnička djela, svjedodžbe,
zbirku lisica i okova (većinom iz doba prije 1940., zbirku koja je kod
klijenata izazivala zanimanje protkano strahom, kod kolega pravnika
neukusne primjedbe i šale, a kod pjesnika koji bi me posjetili zadivljenu
opčinjenost), hrptove rijetkih i biranih knjiga koje držim u uredu, mahom
prva izdanja devetaestostoljetnih španjolskih romantičara. Njegov je pogled,
kako rekoh, klizio po mojoj svojini poput miša, poput majušna i silno
uzrujana miša. Što misliš?, prenuh ga. Zirnuo je na me i u hipu shvatih da je
prijedlog pao na neplodno tlo. Upita me koliko mu kanim platiti. Šutke ga
promotrih. Skorojević je već mislio na pare. Gledao me u iščekivanju.
Uzvratih mu pogled nepronična izraza. Promucao je hoće li honorar biti isti
kao u časopisu komore. Uzdahnuo sam. Emere oportet, quem tibi oboedire
velis,182 Bez sumnje, gledao je u me poput bojažljiva miša. Ne plaćam,
rekoh. Jedino najvećima, znamenitim imenima, ključnim likovima. Ti ćeš
zasad samo preuzeti neke prikaze. Odmahnuo je glavom, kao da govori: O
cives, cives, quaerenda pecunia primum est, virtus post nummos,183 Potom reče
da će razmisliti. Kad su se vrata zatvorila za njim, zagnjurio sam lice u ruke i
zamislio se. U biti mu nisam htio nauditi.
Bijaše kao da spavam, kao da sanjam, kao da iznova otkrivam svoju
zbiljsku prirodu diva. Probudivši se, uputio sam se k kćeri, voljan

350
zapodjenuti dug očinsko-djetinji razgovor. Moguće je da odavno nisam
razgovarao s njom, saslušao njene strahove, brige, dvojbe. Pro peccato magno
paulum suppliccii satis est patri,184 Te smo noći večerali u dobru restoranu u
Calle Provenza i, iako smo pričali samo o književnosti, div u meni ophodio
se kako sam i očekivao: otmjeno, ugodno, obzirno, pun zamisli i ushićen
životom. Sutradan sam posjetio mlađu kćer i odvezao je u La Florestu, kod
prijateljice. Div je pažljivo vozio i duhovito čavrljao. Na rastanku me kći
poljubila u obraz.
Bio je to tek početak, no u sebi, u gorućoj splavi mozga, već sam osjećao
iscjeljujuće učinke svog novog stava. Homo totiens moritur quotiens amittit
suos.185 Volio sam svoje kćeri, znao sam da sam ih umalo izgubio. Možda su,
pomislih, bile odviše same, odveć dugo s majkom, popustljivom ženom
sklonom čulnim užicima, i sad je potrebno da se pojavi div, da pokaže da je
živ i da misli na njih, to je sve. Bijaše toliko jednostavno da me dovodilo do
bijesa (ili, pak, samo žalostilo) što to nisam učinio prije. Usto, pojava diva
nije tek doprinijela boljem odnosu s kćerima. U svagdašnjem radu s
klijentima počeo sam opažati zornu promjenu: div se ničeg nije bojao, bio je
smion, učas bi mu sinule kojekakve majstorije, umio je neustrašivo,
zatvorenih očiju i bez sjenke oklijevanja, ploviti zakonskim virovima i
krivinama. A da ne spominjem odnos s književnicima. Tu je div, uvidjeh s
istinskim zadovoljstvom, bio uzvišen, veličanstven, gora glasova i izazova,
stalna pohvala i pokuda, izvor života.
Prestao sam uhoditi kćer i njenog kukavnog ljubavnika. Odero, si potero.
Si non, invitus amabo.186 Ipak, na Belana je pala sva težina mog utjecaja.
Povratio sam mir. Bilo je to najbolje razdoblje mog života.
Sad mislim na pjesme koje sam mogao napisati, a nisam, i dođe mi da se
u isti mah smijem i plačem. Ali tada nisam mislio na pjesme koje mogu
napisati: pisao sam ih, vjerovao da ih pišem. Cak sam objavio zbirku, uspjelo
mi je da je izda jedan od u to doba najuglednijih nakladnika. Jasno, ja sam
pokrio sve troškove, oni su samo tiskali knjigu i razdali je. Quantum quisque
sua nummorum servat in arca, tantum habet eifidei.187 Div nije brinuo o novcu,
naprotiv, stavljao ga je u optjecaj, dijelio ga, vršio svoju vlast nad njim, bez
straha i stida, kako i dolikuje divu.
O novcu, naravno, čuvam neizbrisive uspomene. Uspomene što trepere
poput pijanca pod kišom ili poput bolesnika pod kišom. Znam da je nekoć
moj novac bio leitmotiv šala i pošalica. Vilius argentum est auro, virtutibus
aurum.188 Znam da su se nekoć, kad je moj časopis tek zaživio, mladi

351
suradnici rugali podrijetlu mog imetka. Plaćaš pjesnike, rečeno je, zlatom
dobivenim od nečasnih poduzetnika, od pronevjeritelja, krijumčara droge,
ubojica žene i djece, perača novca, podmitljivih političara. Ali nisam se
udostojio odgovoriti na klevete. Plus augmentantur rumores, quando
negantur.189 Netko mora braniti ubojice i prevarante, kao i one koji se žele
razvesti a ne kane ženi prepustiti sav imetak, netko ih mora braniti. I moj ih
je ured branio i div bi ih sve odriješio od grijeha i pravedno im zaračunao.
To je demokracija, tikvani, govorio sam im, shvatite. U dobru i u zlu. A od
zarađenog novca nisam kupio jahtu nego sam osnovao književni časopis. I
premda sam znao da taj novac grize savjesti nekih posve mladih pjesnika
Barcelone i Madrida, kad sam imao vremena, tiho bih im prišao, odostrag,
taknuo im leđa vršcima savršeno njegovanih prstiju (ne kao sada, kad čak i
kroz nokte krvarim) i šapnuo: noti olet. Ne vonja. Kovanice zarađene u
pisoarima Barcelone i Madrida ne vonjaju. Kovanice zarađene u zahodima
Zaragoze ne vonjaju. Kovanice zarađene u kloaki Bilbaoa ne vonjaju. A ako
vonjaju, to je samo miris novca. Samo miris onoga što div sanja učiniti s
novcem. I tad su mladi pjesnici shvatili i kimnuli, iako možda ne osvijestivši
posve ono što sam im htio reći, strašnu i vječnu pouku koju sam želio utuviti
u njihove vjetrenjaste glave. A ako tko i nije razumio, u što sumnjam, kada
je vidio svoje objavljene radove, kad je pomirisao svježe otisnute stranice,
kad je spazio svoje ime na koricama ili u kazalu, osjetio je zbiljski miris
novca: miris snage, blagosti diva. I tad je šali bio kraj i svi su sazreli i slijedili
me.
Svi osim Artura Belana, a on me nije slijedio iz jednostavnog razloga što
nije bio pozvan. Sequitur superbos ukor a tergo deus.190 I svi koji su me slijedili
započeli su karijeru u svijetu književnosti ili utvrdili već započetu karijeru
no koja je bila tek u povojima, osim Artura Belana, koji je utonuo u svijet
gdje je sve vonjalo, gdje je sve vonjalo po govnu i mokraći i truleži i bijedi i
bolesti, svijet zagušljiva, umrtvljujućeg vonja gdje jedino što nije vonjalo
bijaše tijelo moje kćeri. I nisam ni prstom maknuo da prekinem tu
neprirodnu vezu, ali živio sam u iščekivanju. I jednog dana otkrih (ne pitajte
me kako jer već sam zaboravio) da je čak i moja kći, moja divna starija kći
počela vonjati za kukavnog bivšeg čuvara kampa u Castroverdeu. Njena su
usta širila miris. Miris što se ovijao oko zidova stana gdje je boravio kukavni
bivši čuvar kampa u Castroverdeu. A moja je kći, za čiju higijenu ne
dopuštam da se dovodi u pitanje, svaki čas prala zube: kad bi ustala,
sredinom jutra, nakon objeda, u četiri popodne, u sedam, nakon večere,

352
prije odlaska u postelju, no nikako se nije mogla osloboditi vonja, nikako
nije mogla zatrti ili skriti vonj što ga je čuvar njušio poput zvijeri u klopci, i
iako je između četkanja ispirala usta Listerineom, miris je ustrajao, načas bi
nestao da se opet pojavi kad ga je najmanje očekivala, u četiri ujutro, u
čuvarevoj širokoj postelji brodolomca, kad bi se on u snu okrenuo k njoj i
zajahao je, nepodnošljiv miris koji mu je tanjio živce i obzirnost, miris
novca, miris pjesništva, možda čak miris ljubavi.
Sirota moja kći. To je od umnjaka, govorila je. Sirota moja kći. Raste mi
posljednji umnjak, otud miris, pravdala se pred sve većom zlovoljom bivšeg
čuvara kampa u Castroverdeu. Umnjak! Numquam aliud natura, aliudsapientia
dicit.191 Neke sam je noći pozvao na večeru. Samo ti, rekoh, iako se tad već
jedva i viđala s Belanom, ipak sam naglasio: samo ti, zlato. Razgovarali smo
do tri ujutro. Kazivao sam joj o putu koji utire div, putu što vodi u istinsku
književnost, a ona je pričala o umnjaku, o novim riječima koje joj taj ničući
zub taloži na jezik. Nedugo zatim, na književnu sastanku, gotovo usput i
kao da ne pridaje tome važnost, reče mi da je prekinula s Belanom i da, kad
bolje razmisli, ne gleda blagonaklono na njegov rad u skupini vrsnih
kritičara časopisa. Non aetate verum ingenio apiscitur sapientia.192
Bezazlena dušo! Od srca bih joj bio kazao da Belano nikada nije pripadao
toj skupini, što se jasno vidi prolista li čovjek zadnjih deset brojeva časopisa.
Ali nisam ni pisnuo. Div ju je zagrlio i oprostio joj. Život se nastavio dalje.
Urgetdiem nox et dies noctem.193 Julien Sorel je umro.
Negdje u to doba, mjesecima nakon što je Belano iščeznuo iz naših
života, u snu sam iznova čuo urlik iz gorskog okna kod kampa u
Castroverdeu. In se semper armatus Furor, kako je govorio Seneka. Probudio
sam se dršćući. Bilo je četiri ujutro, sjećam se, i, umjesto da pokušam zaspati,
dao sam se u potragu za pričom Ponor Pija Baroje, i ne znajući čemu.
Pročitao sam je dva puta, dok nije svanulo, prvi put polako, još bunovan, a
drugi žustro i vraćajući se na odlomke koji mi se doimahu poput otkrovenja,
a nisam ih posve razumio. Suznih očiju htio sam je pročitati još jednom, no
san je svladao diva i zaspao sam u naslonjaču knjižnice.
Kada sam se u devet probudio, boljele su me sve kosti i smanjio sam se
barem trideset centimetara. Otuširao sam se, uzeo don Piovu knjigu i
zaputio se u ured. Ondje sam, nil sine magno vita lahore dedit mortalibus194,
obavivši neke hitne poslove, zapovjedio da me ne smetaju i opet zaronio u
surovost Ponora. Poslije sam sklopio oči i razmišljao o strahu ljudi. Zašto
nitko nije sišao spasiti dječaka? Zašto se njegov vlastiti djed bojao? K vragu,

353
ako su već vjerovali da je poginuo, zašto nitko nije potražio njegovo tjelešce?
Zatvorio sam knjigu i vrtio se po uredu kao lav u kavezu, sve dok više nisam
mogao, i tad sam se svalio na divan, sav se skutrio i pustio da poteku moje
suze odvjetnika, suze pjesnika i suze diva, sve zajedno, stopljene u užarenoj
magmi koja me je, ne donijevši mi olakšanje, gurala prema zjapećem oknu,
prema raspuklini, raspuklini koju sam, unatoč suzama (što su zamaglile
predmete u uredu), sve jasnije vidio i poistovjećivao je, tko zna zašto, jer nije
bilo u mom duhu, s bezubim ustima, sa zubatim ustima, s grčevitim
smiješkom, s rastvorenom djevojačkom stidnicom, s okom što motri iz dna
zemlje, bezazlenim okom (na neki mračan način), jer znao sam da ono
vjeruje da, dok promatra, nije promatrano, što je besmisleno jer su, dok je
oko gledalo, divovi ili bivši divovi poput mene morali gledati njega. Ne
znam koliko sam tako ostao. Na kraju sam se digao, otišao se umiti i rekao
tajnici neka otkaže sve moje obveze za taj dan.
Iduće sam tjedne proživio kao u snu. Sve sam radio dobro, kao i uvijek,
ali više nisam bio u svojoj koži nego izvan nje, facies tua computat annos195,
gledajući se i sažalijevajući, jetko se koreći, rugajući se svojoj smiješnoj
doličnosti, praznim frazama i manirama za koje sam znao da nikamo ne
vode.
Uskoro sam osvijestio koliko je jalovo bilo sve moje častohleplje,
častohleplje što se valjalo kroz zlatni nedohod prava, kao i ono koje sam
zakotrljao po bezdanu bezdana književnosti. Interdum lacrimae pondera vod
habent.196 Spoznah ono što je Arturo Belano znao od prvog dana: da ja nisam
nikakav pjesnik.
No barem sam u ljubavi još valjao, to jest, još mi se dizao, no moja je želja
gotovo zamrla: nije mi se sviđalo vidjeti se kako se ševim, nije mi se sviđalo
vidjeti se kako se krećem po nemoćnom tijelu žene s kojom sam izlazio
(uboga bezazlena duša!) i koju sam ubrzo izgubio. Postupno sam dao
prednost neznankama, curama koje bih pokupio za barskim šankom ili u
diskačima otvorenim do zore i koje sam, bar u početku, mogao zamijeniti s
bestidnim isticanjem svoje stare moći diva. Zao mi je što to moram reći, ali
neke su mi mogle biti kćeri. Nerijetko bih to ustanovio in situ, što me
smućivalo i ispunjalo porivom da izletim u vrt urlajući i skačući, no obuzdao
bih se iz poštovanja prema susjedima. Kako god, amor odit inertes197, lijegao
sam sa ženama i činio ih sretnim (darove kojima sam prije obasipao mlade
pjesnike dijelio sam sada zabludjelim mladicama) i njihova je sreća odgađala
čas moje nesreće, čas kad bih zaspao i sanjao, ili sanjao da sanjam, krikove

354
što su izvirali iz raspukline, u jednoj Galiciji koja bijaše cijela poput gubice
divlje zvijeri, divovske zelene gubice bolno razjapljene pod plamtećim
nebom, nebom sažganog svijeta, pougljenjenog Trećim svjetskim ratom koji
se nikad nije dogodio, barem ne za mog života, i katkad je vuk bio osakaćen
u Galiciji, a katkad bi njegovo mučeništvo uokvirili krajolici Baskije,
Asturiasa, Aragona, čak Andaluzije!, i pamtim da sam se u snu sklanjao u
Barcelonu, uljuđen grad, no čak je i u Barceloni vuk urlao i previjao se od
boli i nebo se kidalo i ničemu nije bilo lijeka.
Tko ga je mučio?
Nisam si jednom postavio to pitanje.
Tko je tjerao vuka da zavija svaku noć ili svako jutro, kad bih iscrpljen
pao u postelju ili u tuđ naslonjač?
Insperata accidunt magis saepe quam quae speres198, rekoh si.
Pomislih da je to div.
Neko sam vrijeme nastojao spavati bez spavanja. Sklopiti jedno oko. Zaći
u uličice sna. Ali, nakon mnogo truda, stigao bih tek do ruba ponora, nemo
in sese tentat descendere199, i ondje bih stao i slušao: svoje hrkanje nemirna
spavača, daleke zvukove što ih je vjetar donosio s ulice, potmuo žagor
prošlosti, nesuvisle riječi uplašenih izletnika, šum koraka onih koji su se
vrtjeli oko ponora ne znajući što bi, glasove koji su najavljivali dolazak
pojačanja iz kampa, plač majke (koja je katkad bila moja majka!),
nerazgovijetne kćerine riječi, škripu stijena što su se odlamale poput
sićušnih sječiva giljotine dok bi čuvar silazio po dječaka.
Jednog dana odlučih potražiti Belana. Učinio sam to radi sebe, radi svog
zdravlja. Osamdesete godine, tako razorne za Latinsku Ameriku, kao da su
ga progutale bez traga. Tu i tamo u uredništvu časopisa pojavili bi se
pjesnici koji su ga, po svojoj dobi ili narodnosti, mogli poznavati, znati gdje
živi, što radi, ali zapravo se, kako je vrijeme protjecalo, njegovo ime gubilo.
Ni hil est annis velocius.200 Kad sam to povjerio kćeri, dobio sam ime ulice u
Ampurdanu i prijekoran pogled. Na onom kućnom broju već dugo nikog
nije bilo. Jedne osobito zdvojne večeri čak sam nazvao kamp u
Castroverdeu. Zatvorili su ga.
S vremenom sam povjerovao da ću se suživjeti s prolupalim divom i sa
zavijanjem koje je iz noći u noć izviralo iz ponora. Tražio sam mir, a ako ne
mir, zaborav, u društvenom životu (koji sam, zbog zabludjelih cura, pomalo
zanemario), u rastu časopisa, u kakvoj službenoj počasti koju mi je, kao
galješkom useljeniku, Generalitat201 vazda uskraćivala. Ingrata patria, ne ossa

355
quidem mea habes.202 Tražio sam mir u druženju s pjesnicima i u priznanju
sebi ravnih. Nisam ga našao. Našao sam očaj i otpor. Krhke žene koje su
htjele da se s njima ophodim u svilenim rukavicama (a sve su već prevalile
pedesetu!), činovnike iz kampa u Castroverdeu koji su me gledali kao to što
jesu, Galjezi ustrašeni pred nepopravljivim, i u meni pobuđivali samo još
veću želju za plačem, kao i nove časopise što su izlazili u borilište i čije je
postojanje držalo moj u stalnom šahu. Tražio sam mir i nisam ga našao.
Mislim da sam dotad već znao naizust don Piovu priču, periturae parcere
chartae203, a još uvijek ništa nisam shvatio. Naoko je moj život tekao onim
vječitim prostorom osrednjosti kao i obično, no uviđao sam da hodam
zemljom uništenja.
Naposljetku sam smrtno obolio i prestao raditi. U krajnjem naporu da
povratim izgubljeni identitet pokušao sam osvojiti Nagradu Grada
Barcelone. Contemptu famae contemni vitrutes,204 Ljudi upućeni u moje
zdravstveno stanje vjerovali su da za života tražim neku vrst posmrtnog
priznanja i oštro me kudili. A ja sam samo htio umrijeti vjeran sebi, ne kao
uho na rubu ponora. Katalonci razumiju tek ono što im odgovara.
Sastavio sam oporuku. Razdao sam svoja dobra, oskudnija nego što sam
mislio, obitelji i dvjema zabludjelim curama koje sam zavolio. Ne želim ni
zamišljati lica svojih kćeri kad saznaju da će morati dijeliti moj novac s dva
ulična cvijetka. Venenum in auro bibitur.205 Zatim sam sjeo u zamračenu
radnu sobu i vidio kako, kao u diorami, prolaze slaba put i jak mozak, poput
muža i žene koji se mrze, a vidjeh i kako podruku idu jaka put i slab mozak,
drugi uzorit par, i vidjeh ih gdje šeću perivojem poput onog kod Ciudadele
(iako je katkad više sličio Gianicolu u visini Piazzalea Giuseppea
Garibaldija), izmoreni a neumorni, korakom oboljelih od raka ili ispaćenih
prostatom, lijepo odjeveni, ovjenčani nekom zastrašujućom
dostojanstvenošću, i jaka put i slab mozak išli su zdesna ulijevo, a slaba put i
jak mozak slijeva udesno, i kad god bi se sreli pozdravili bi se u hodu, ne
znam je li iz pristojnosti ili jer se, makar površno, poznaju iz prijašnjih šetnji,
i mislio sam: zaboga, govorite, govorite, razgovarajte, u razgovoru je ključ za
svaka vrata, ex abundantia cordis os loquitur206, no oni bi samo prignuli glave,
slab mozak i jak mozak, a one bi možda tek prignule vjeđe (vjeđe se ne
prigibaju, kazao mi je jednom Toni Melilla, koja zabluda, jasno da se
prigibaju, vjeđe čak kleče), ponosne kao kuje, slaba put i jaka put, namakane
u vrutku sudbine, dopustite li izraz, izraz bez značenja ali ljubak poput kuje
izgubljene na gorskim obroncima.

356
 Potom sam završio u bolnici u Barceloni, potom sam završio u bolnici u
New Yorku, pa se, jedne noći, pobunila sva moja galješka mrzovolja i
počupao sam cjevčice, odjenuo se i otputovao u Rim, gdje sam primljen u
Ospedale Britannico, u kojem radi moj prijatelj doktor Claudio Palermo
Rizzi, pjesnik u rijetkim slobodnim trenucima, i gdje su, podvrgnuvši me
bezbrojnim pretragama i poniženjima (kojima sam se već podvrgao u
Barceloni i New Yorku) zaključili da mi ostaje još nekoliko dana života. Qui
fodit foveam, incidet in eam.207
I eto me ovdje, već bez snage da se vratim u Barcelonu, kao i bez
hrabrosti da napustim bolnicu, iako se svake večeri odjenem i odem u šetnju
pod rimskim mjesecom, tim mjesecom koga sam nekoć davno upoznao i
divio mu se, u doba koje sam prostodušno smatrao sretnim i neizbrisivim, a
danas ga mogu prizvati tek s grčem nevjerice. I moji me koraci vazda vode
po Viji Claudiji do Koloseja i zatim po Viale Domus Aurea do Vije Mecenate
i onda skrenem lijevo, iza Vije Botte, u Viju Terme di Traiano i već sam u
paklu. Etiam periere ruinae,208 I tad slušam urlanje što poput zapuha vjetra
izvire iz ponora i kunem se da nastojim razumjeti taj jezik, no koliko god se
trudio, ne uspijeva mi. Neki dan sam to spomenuo Claudiju. Doture, rekoh,
svaku večer odem u šetnju i haluciniram. Što vidiš?, upita me pjesnik-
iscjelitelj. Ništa, to su slušne halucinacije. A što čuješ?, s vidnim će
olakšanjem navodni sicilijanski plemić. Zavijanje. Dobro, nije strašno, uzme
li se u obzir tvoje stanje, i osjetljivost, moglo bi se čak reći da je to prirodno.
Krasna utjeha.
U svakom slučaju, neprispodobivom Claudiju ne govorim sve što mi se
događa. Imperitia confidentiam, eruditio timorem creat.209 Primjerice: nisam
mu rekao da je moja obitelj nesvjesna mog zdravstvenog stanja. Primjerice:
nisam mu rekao da sam im strogo zabranio da me posjećuju. Primjerice:
nisam mu rekao da sasvim pouzdano znam da neću umrijeti u Ospedale
Britannico, nego bilo koje noći usred Parca di Traiano, skriven u šipragu.
Hoću li se ja, hoće li me moja volja odvući do mog konačnog biljnog
skrovišta ili će, pak, rimski hahari, rimski huligani, rimski psihopati biti ti
koji će sakriti moje tijelo, svoj corpus delicti, u goruće grmlje? Kako god,
znam da ću umrijeti u termama ili u perivoju. Znam da će se div ili sjena
diva skutriti dok će urlanje prokuljati iz Domus Auree i raspršiti se po
cijelom Rimu, crn, silovit oblak, i znam da će div reći ili šapnuti: spasite
dječaka, i da nitko neće čuti njegovu molbu.
Dotud poezija, ta podmuklica koja me je izdajnički pratila sve ove

357
godine. Olet lucernam210. Sad bi bilo zgodno ispričati dva-tri vica, no ovako,
iznebuha, pada mi na um samo jedan, i što je najgore, o Galjezima. Možda
ga već znate. Ode neki čovjek u šumu. Ja sam, primjerice, hodam po šumi,
poput Parca di Traiano ili Terme di Traiano, ali golemoj i svoj zarasloj. I
hoda taj čovjek, hodam ja po šumi i sretnem petsto tisuća Galjega koji idu u
suzama. I tad stanem (ljubazni div, radoznali div po posljednji put) i upitam
ih zašto plaču. A jedan Galjego zastane i reče: jer smo sami i izgubljeni.

358
 21
Daniel Grossman, sjedeći na klupi u Álamedi, Ciudad de México, veljača
1993. Već ga godinama nisam vidio i, vrativši se u Meksiko, prvo sam pitao
za nj, za Normana Bolzmana, gdje je, što radi. Njegovi su mi roditelji rekli
da predaje na UNAM-u i da provodi duga razdoblja u kući koju je unajmio
blizu Puerto Angéla, u kući bez telefona kamo se povlači pisati i razmišljati.
Onda sam nazvao druge prijatelje. Raspitivao se. Išao na večere. Tako sam
saznao da je veza s Claudijom okončana i da Norman sada živi sam. Jednom
sam sreo Claudiju kod slikara koga smo nas troje, Claudia, Norman i ja,
poznavali u mladosti. Tada mu vjerojatno nije bilo ni sedamnaest i svi smo
govorili da će postati velik slikar. Večera je bila izvrsna, vrlo meksička, u
moju čast, bit će, jer vratio sam se nakon duga izbivanja, a poslije smo
Claudia i ja izašli na terasu i kudili domaćina, Claudia bijaše krasna, smijala
se slikaru, sjećaš se, reče, kako se taj vol kleo da će nadmašiti Paalena? A
ispao je gori od Cuevasa! Ne znam je li mislila ozbiljno, Claudia nikad nije
voljela Cuevasa, no s ovim se slikarom, s Abrahamom Manzurom, često
viđala, Abraham je stekao ime u meksičkom svijetu umjetnosti, njegova su
se djela prodavala u Sjedinjenim Državama, ali jasno, više nije bio mladić
koji je toliko obećavao, mladić koga smo Claudia, Norman i ja upoznali u
DF-u sedamdesetih i pomalo ga pokroviteljski, jer bio je dvije-tri godine
mlađi od nas, što je u toj dobi važno, smatrali utjelovljenjem umjetnika ili
umjetničkog poriva. Kako god, Claudia ga više nije gledala tako. A ni ja.
Odnosno, više ništa nismo očekivali od njega. Bio je tek malen i ugojen
meksički Židov s mnogo prijatelja i mnogo novca. Uostalom, poput mene,
visoka i mršava meksičkog Židova bez posla, ili Claudije, prelijepe
argentinsko-meksičke Židovke, zadužene za odnose s javnošću jedne od
najznačajnijih galerija DF-a. Svi otvorenih očiju, zaključani u mračnu
hodniku, nepomični, čekajući. No ne zanosimo se.
Te se večeri barem ja nisam zanosio niti sam ikog kudio niti sam se rugao
slikaru koji me je tako ljubazno pozvao na večeru, pa makar samo zato da se

359
može razmetati, raspredati o izložbama u Dallasu ili San Diegu, koji su,
kako mi vele, već gotovo dio Republike. A zatim sam otišao s Claudijom i s
Claudijinim pratiocem, odvjetnikom deset ili čak petnaest godina starijim
od nje, rastavljenim i s djecom na fakultetu, ravnateljem meksičke
podružnice neke njemačke tvrtke, zabrinutim zbog svega. Ne sjećam se više
čak ni imena od milja kojim ga je Claudia katkad zvala, ubrzo su prekinuli,
takva je bila Claudia, takva jest, nijedan joj dečko ne traje duže od godine.
Sve u svemu, nismo uspjeli razgovarati, otvoriti dušu, pitati jedno drugo
ono što smo trebali. Iz te noći pamtim večeru, koju sam pojeo s užitkom,
Manzurove slike i slike njegovih prijatelja rasute po prostranu boravku,
Claudijino nasmiješeno lice, noćne ulice DF-a i podugu vožnju do kuće
mojih roditelja, gdje sam odsjeo dok mi se ne razbistri što ću dalje.
Koji dan poslije krenuo sam za Puerto Ángel. Putovao sam autobusom,
iz DF-a u Oaxacu i od Oaxace do Puerto Ángela, a kad sam najzad stigao,
bijah umoran, bolna tijela i s jedinom željom da se svalim u postelju i
zaspim. Normanova je kuća bila izvan sela, u četvrti zvanoj La Loma,
dvokatnica zidana prizemlja i s drvenim gornjim dijelom, pokrivena
crijepom i okružena zaraslim vrtom punim rascvjetanih penjačica. Norman
me, dakako, nije očekivao, no, vidjevši ga, stekao sam dojam da je on jedini
koji se raduje mom povratku. Osjećaj otuđenosti koji me nije napuštao otkad
sam stupio u zračnu luku DF-a počeo je nezamjetno slabjeti kako je autobus
dublje zalazio u Oaxacu, i prepustih se izvjesnosti da sam ponovno u
Meksiku i da se stvari mogu mijenjati, ne znajući u biti hoće li te mijene,
ostvare li se, donijeti dobro ili zlo, ali gotovo je uvijek tako s mijenama,
gotovo je uvijek tako u Meksiku. A Normanov je doček bio veličanstven i
cijelih smo se pet dana kupali na žalu, čitali u sjeni trijema ležeći u
visaljkama obješenim o čavle, što su postupno popuštale dok nismo
stražnjicama dotaknuli pod, pili pivo i satima šetali po dijelu La Lome koji
obiluje klisurama, a uz žal, na samom rubu šume, zaključanim ribarskim
kućicama u koje bi tat mogao provaliti hitrim udarcem noge u zid, udarcem
koji bi ga bez sumnje rascijepio ili čak srušio cijeli kućerak.
Krhkost tih koliba, ali to mi tek sada sviće, nije tek jednom pobudila u
meni čudan osjećaj, ne neizvjesnosti ni siromaštva, već prije nejasne
nježnosti i sudbine, ne umijem se izraziti. Norman je to mjesto nazivao
“kupalište”, iako za svog boravka ondje nisam vidio da bi se itko kupao kraj
stjenovitih žala tog dijela Puerto Ángela. Ostatak dana provodili bismo u
razgovoru, osobito o politici, o stanju u zemlji, koje smo gledali iz različitih
motrišta, no obojici nam se činilo jednako teško, a zatim bi se Norman

360
zatvorio u radnu sobu i pisao ogled o Nietzscheu koji je kanio objaviti u
Revisti del Colegio de México. Sad kad mislim o tome, i nismo odviše
razgovarali. To jest, nismo razgovarali o nama. Možda sam ja koju večer
pričao o sebi. Zacijelo sam mu ispripovjedio o svojim putovanjima, o životu
u Izraelu i Europi, ali nismo uistinu razgovarali.
Šestog dana, jedne nedjelje ujutro, zaputili smo se u DF. U ponedjeljak je
Norman morao održati predavanje, a ja početi tražiti posao. Krenuli smo iz
Puerto Ángela u njegovu bijelu Renaultu, kojim se služio samo za odlazak u
Oaxacu, jer se u DF-u radije vozio javnim prijevozom. Isprva smo vjerojatno
razgovarali o istome kao i proteklih pet dana, o Nietzscheovoj Genealogiji
morala, u kojoj je Norman pri svakom novom čitanju otkrivao sve više
dodirnih točaka (i to ga je tištalo) između filozofa i nacizma, koji će nedugo
poslije zagospodariti Njemačkom, o vremenu, o godišnjim dobima, za koje
sam tvrdio da će mi nedostajati, dok me je on uvjeravao da ću ih uskoro
zaboraviti, o ljudima koje sam ostavio iza sebe, a nakanio sam im svako
toliko slati razglednice. Ne znam u kojem je trenu progovorio o Claudiji.
Znam samo da sam to nekako osvijestio jer učas sam utihnuo i naćulio uši.
Kazao je da su okončali vezu ubrzo nakon što je počeo raditi na fakultetu,
što sam ja već znao, i da prekid nije bio bolan, kako su mnogi mislili. Pa
poznaješ je, reče, i ja odgovorih da, poznajem je. Zatim reče da su njegovi
odnosi sa ženama otada zahladnjeli. I nasmije se. Savršeno jasno pamtim
njegov smijeh. Nije se vidio nijedan automobil, samo stabla, planine i nebo, i
buka Renaulta koji je sjekao zrak. Reče mi da vodi ljubav sa ženama, da još
uvijek voli voditi ljubav, ali da mu to, na neki način koji ne uspijeva
razumjeti, stvara sve više poteškoća. Kakvih poteškoća?, upitah ga. Pa eto,
poteškoće. Ne diže ti se? Norman se nasmije. Zar to, neće ti stajati? To je tek
znak, reče on, ne i uzrok. Već si mi odgovorio, rekoh, ne diže ti se. Opet se
nasmijao. Bio je spustio prozor i vjetar mu je mrsio kosu. Sav je preplanuo.
Doimao se sretan. Obojica smo se smijali. Katkad mi neće stajati, reče, ali
kakva je to riječ: stajati? Ne, katkad mi se ne ukruti, no to je samo znak, ili
čak ni znak. Katkad je to samo šala. Upitah ga zar za sve to vrijeme nije
nikog našao, pitanje čiji se odgovor činio očit, a Norman reče da jest, našao
je jednu ženu, rastavljenu profesoricu filozofije s dvoje djece, koju sam, tko
zna zašto, zamislio ružnom, u svakom slučaju, manje lijepom od Claudije,
ali da oboje žele pričekati, ne trčati pred rudo, veza na ledu.
Potom je govorio o djeci, o djeci općenito, a osobito o onoj iz Puerto
Angéla, upita me što mislim o djeci iz Puerto Ángela, a ja, iskreno, nisam
ništa mislio o djeci iz sela koje smo ostavili za sobom, nisam ih čak ni

361
zamijetio!, a Norman me pogleda i reče: kad god ih se sjetim, saberem se.
Baš tako. Saberem se. A ja pomislih: bit će bolje da gleda cestu, a ne mene,
kao i: nešto se zbiva. Ali nisam ništa rekao. Nisam rekao: pazi kako voziš,
niti ga upitao: što ti je, Normane? Umjesto toga počeo sam promatrati
krajolik, stabla i oblake, planine, brežuljke, trope, dok je on već govorio o
drugom, o snu koji je Claudia usnula, kada?, nedavno, jedne ga je zore
nazvala i ispričala mu ga, dobri prijatelji, očito. I znaš li o čemu je sanjala?,
upita me. Što je, mano, hoćeš da ti ga protumačim? San o bojama, o bitki u
pozadini, o bitki koja se udaljuje i odnosi sa sobom sva tumačenja. Ali
Norman reče: sanjala je o djeci koju nismo imali. Bogati. To je značenje sna.
Bitka koja se udaljuje, to su, prema tebi, djeca koju niste imali?, upitah.
Otprilike, reče Norman. Te sjene koje se bore. A boje? Ono što ostaje,
pišljiva apstrakcija onog što ostaje.
Pomislih na slikara i na njegova apstraktna platna i ne znam zašto sam
rekao (a jamačno smo to već spominjali u Puerto Ángelu) da se onaj sralek
Abraham Manzur bori u drugoj ligi, možda da skrenem razgovor, možda jer
mi je to jedino palo na um, a ionako je bilo svejedno što kažem, jer Norman
je vodio glavnu riječ i ništa što bih ja dodao nije moglo promijeniti tu
neporecivu činjenicu, Renault koji je šibao više od 120 po pustoj cesti. Jesi li
vidio njegove slike?, upita Norman. Neke. I kak’ ti se čine?, upitao je, kao da
je sve o čemu smo razgovarali u Puerto Ángelu već zaboravljeno. Dobre su.
A što misli Claudija? Nije se izjasnila, rekoh. Neko smo vrijeme ostali tako.
Norman se raspričao o meksičkom slikarstvu, o stanju cesta, o sveučilišnoj
politici, o tumačenju snova, o djeci iz Puerto Angéla, o Nietzscheu, a ja bih
tu i tamo ubacio koju jednosložnu riječ, koje pitanje tek da razjasnim
pojmove, iako mi se, iskreno, dotad već živo fućkalo za pojmove i jedino
sam želio što prije stići u DF i više nikad ne kročiti nogom u državu Oaxacu.
I tad Norman reče: Ulises Lima. Sjećaš se Ulisesa Lime? Jasno da se
sjećam, kako bih ga zaboravio. A on će: već poduže mislim na njega, kao da
je Ulises Lima dio njegove svagdašnjice ili kao da je bio dio njegova života,
kad ja pouzdano znam da je bio tek uzgredan događaj, i još k tome
neugodan. A Norman zirne na me kao da očekuje mig ili značajan pogled,
no ja mu samo rekoh pazi na cestu, gle kud voziš, jer je Renault kliznuo
desno i već smo doticali rub, iako njega to kao da nije brinulo i jednim ga
potezom vrati u sredinu, a onda me opet pogleda i ja rekoh što? Ulises
Lima, da, dani koje je proveo s nama u Tel Avivu, a on: zar nisi opazio ništa
čudno, ništa neuobičajeno?, kak’ da ne, Normane. I tad mu rekoh: sve!, jer
Ulises je bio takav, a potajno smo i željeli da bude, ne on, koji nije bio njegov

362
prijatelj i uglavnom ga je znao po čuvenju, nego Claudia i ja, koji smo u ono
doba još vjerovali da ćemo postati pisci i koji bismo sve dali da možemo
pripadati toj u biti patetičnoj skupini, utrobnim realistima, mladost je
obmana.
A Norman odgovori: ne radi se o utrobnim realistima, ništa nisi shvatio,
vole. O čemu se onda radi?, upitah. A on me, na svu sreću, prestao gledati i
nekoliko se minuta usredotočio na cestu, zatim reče: o životu, o onome što
neopazice gubimo i o onome što možemo vratiti. Što možemo vratiti?,
upitah. Sve što izgubimo, možemo vratiti netaknuto. Bilo bi to lako osporiti,
no, umjesto toga, i ja spustih prozor i topli me vjetar raskuštra, stabla su
promicala zapanjujuće brzo. Što možemo vratiti?, pomislih, ne mareći za
sve veću jurnjavu i za već pomalo zavojitu cestu, možda jer je Norman
uvijek sigurno vozio i bio je u stanju razgovarati, gledati me, tražiti cigarete
u pretincu, paliti ih i čak katkad zirnuti preda se, sve to ne skidajući nogu s
gasa. Možemo se vratiti u igru kad god poželimo, čuh ga. Sjećaš li se dana
koje je Ulises proveo s nama u Tel Avivu? Pa naravno, rekoh. A znaš li zašto
je došao u Tel Aviv? Vražji Ulises, kako ne bih znao, bio je zaljubljen u
Claudiju. Bio je ludo zaljubljen u Claudiju, ispravi me Norman, tako ludo da
nije vidio što mu je nadohvat ruke. Taj ništa nije vidio, rekoh, pravo čudo
što je uspio preživjeti. Varaš se, grdno se varaš! On ne bi umro čak i da je
htio. Dobro, došao je zbog Claudije, tražio ju je, zaključih, i sve mu se
izjalovilo. Da, došao je zbog Claudije, nasmije se Norman. Eh, Claudia, kako
je krasna bila, sjećaš se? Jasno da se sjećam, rekoh. A sjećaš se gdje je Ulises
spavao dok je bio kod nas? Na kauču. Na jebenom kauču!, podcrta Norman.
Bit romantične ljubavi. Prag. Ničija zemlja. I zatim promrmlja, ali tako tiho
da sam se, u huku vjetra i tutnjavi Renaulta što je poput strijele letio cestom,
morao svojski napregnuti da ga razumijem: katkad bi noću plakao. Što?
Katkad bih ga, dok sam noću išao na zahod, čuo kako jeca. Ulisesa? Da, ti ga
nikad nisi čuo? Ne, ja spavam kao klada. Blago tebi, reče Norman, iako je to
prije zvučalo kao jao tebi, mano. A zašto je plakao? Ne znam, nikad ga nisam
pitao, samo sam ga čuo kad bih prolazio kroz boravak. A možda čak i nije
plakao, nego drkao i ono je stenjanje bilo iz užitka, kužiš? Da, više-manje,
rekoh. A opet, možda nije drkao. Niti plakao. Pa što onda? Možda je spavao,
odgovori on, i jecao zbog nečeg što je sanjao. Plakao je u snu? Zar ti nisi
nikad?, upita. Koliko znam, ne. Prvih sam se noći bojao, bojao stajati ondje u
mraku i slušati ga. No jednom sam ostao i sve sam shvatio, u trenu. Pa što se
tu imalo za shvatiti? Sve, ono najvažnije, uzvikne Norman, i nasmije se. To
što je Lima sanjao? Ne, ne, zaustio je, a Renault poskoči.

363
 Što je život: skok me podsjetio na austrijskog diva s kojim se Ulises
pojavio nakon jednog mjeseca, i upitah ga: sjećaš se onog mladog
Austrijanca, Ulisesova prijatelja? A Norman se nasmije i reče jasno, kako ne,
ali ne radi se o tome, kada se Ulises vratio u Tel Aviv više nije bio isti, bio je
isti ali i nije bio, više nije jecao noću, nije plakao, ja sam ga držao na oku i
zamijetio sam, ili si vražji Ulises više nije davao čak ni taj odušak, tko će ga
znati. I potom dometne: bilo je to prvih dana, kad je bio sam. Samo tad.
Jasno, rekoh, mnogo prije nego što se pojavio s Austrijancem. I nikad nije
ništa rekao? O čemu?, upita Norman. Ah, k vragu, ni o čemu. On se opet
nasmije i reče mi: Ulises je plakao jer je znao da ništa nije gotovo, znao je da
će se morati vratiti u Izrael. Vječni povratak? Ma kakav vječni povratak!
Ovdje i sada! Ali Claudia više ne živi u Izraelu, primijetih. Mjesto gdje
Claudia živi je Izrael, gdje god to bilo, nazovi ga kako hoćeš, Meksiko,
Izrael, Francuska, Sjedinjene Države, planet Zemlja. Da vidim razumijem li,
rekoh, Ulises je znao da ćete ti i Claudia prekinuti? I da će onda moći iznova
pokušati? Ništa nisi shvatio! Ja s time nemam nikakve veze. Claudia nema
nikakve veze. A katkad čak ni Ulises. Jedino jecaji imaju neke veze. Pa zbilja
te ne razumijem, rekoh.
I tad me Norman pogleda i, kunem se, vidjeh isto ono lice koje je imao sa
šesnaest ili s petnaest godina, kad smo se upoznali u srednjoj, mnogo tanje,
ptičje lice, mnogo duže kose i sjajnijih očiju i s osmijehom zbog kojeg bi ga
čovjek odmah zavolio, osmijehom koji je govorio danas smo tu, sutra tko
zna gdje. I u tom je času kamion banuo pred nas, a Norman skrene da ga
izbjegne i izletjeli smo. Norman je izletio, ja sam izletio, stakla su izletjela. I
svi smo završili gdje smo završili.
Kada sam se probudio, bio sam u bolnici u Puebli i moji su se roditelji ili
sjene mojih roditelja kretali po zidovima sobe. Zatim je došla Claudia i
poljubila me u čelo i, kako mi vele, satima sjedila uz moju postelju. Koji dan
poslije kazali su mi da je Norman poginuo. Nakon mjesec i pol otpustili su
me iz bolnice i vratio sam se k roditeljima. Katkad bi me posjetili rođaci koje
ne poznajem i prijatelji koje sam zaboravio. Nije me odveć smetalo, no
odlučih otići i živjeti sam. Unajmio sam kućicu u Coloniji Anzures, s
kupaonicom, kuhinjom i jednom sobom i, malo-pomalo, počeo odlaziti u
duge šetnje po DF-u. Hramao sam, katkad bih zalutao, ali te su mi šetnje
činile dobro. Jednog jutra odlučio sam potražiti posao. Nije bilo nužno, jer
su roditelji obećali pomagati mi dok ne ojačam. Otišao sam na fakultet i
razgovarao s dva Normanova prijatelja. Doimali su se začuđeno što me vide,
potom mi rekoše da je Norman bio jedan od najčestitijih ljudi koje su

364
upoznali. Obojica predaju filozofiju i obojica su poklonici Cuauhtemoca
Cardenasa211. Upitah ih što je Norman mislio o Cardenasu. Podržavao ga je,
rekoše, na svoj način, kao i svi mi, ali podržavao ga je. Tad spoznah da me
ne zanima Normanovo političko uvjerenje, nego drugo, nešto što čak ni sebi
nisam umio jasno iskazati. Dva-tri puta večerao sam s Claudijom. Želio sam
govoriti o Normanu, ispričati joj o čemu smo razgovarali na povratku iz
Puerto Angéla, no Claudia reče da je to rastužuje. A i, dometne, dok si bio o
bolnici, samo si ponavljao svoj zadnji razgovor s njim. Što sam rekao? Ono
što kažu ljudi u bunilu, katkad bi zatupio o krajoliku, a katkad bi tako
skakao s teme na temu da te se nije moglo pratiti.
Ma koliko se trudio, ništa nisam uspio izvesti na čistac. Jedne mi se noći
u snu ukazao Norman i rekao mi neka se smirim, da je on dobro. Pomislih,
ne znam je li u snu ili kad sam se vičući probudio, da se činilo da je Norman
na meksičkom, a ne na židovskom nebu, još manje na filozofskom ili
marksističkom nebu. Ali koje je meksičko nebo? Preuzeta radost ili ono što
je iza radosti, šuplje geste ili ono što se krije (da preživi) iza njih. Nedugo
poslije zaposlio sam se u reklamnoj agenciji. Jednom sam, pijan, pokušao
nazvati Artura Belana u Barcelonu. Na onom mi broju rekoše da ondje
nema nikog tko se tako zove. Popričao sam s njegovim prijateljem
Müllerom, koji mi reče da Arturo živi u Italiji. Što će u Italiji? Ne znam,
odgovorio je, valjda radi. Prekinuo sam vezu i odlučio potražiti Ulisesa
Limu. Shvatio sam da ga moram naći i upitati što je Norman htio reći u
našem posljednjem razgovoru. Ali tražiti nekog u DF-u nije lak pothvat.
Mjesecima sam lutao s kraja na kraj grada, vozio se krcatim autobusima i
metroom, nazivao ljude koje niti sam poznavao niti sam htio upoznati, tri
puta su me napali, isprva nitko nije ništa znao ili želio znati o Ulisesu Limi.
Prema jednima se propio i odao drogi. Nasilnik koga se klone i najbliži
prijatelji. Prema drugima se oženio i u potpunosti posvetio obitelji. Vele da
mu je žena japanskog podrijetla ili jedina nasljednica nekih Kineza, vlasnika
lanca kineskih kafeterija u DF-u. Sve je bilo maglovito i žalosno.
Na jednom sam tulumu upoznao ženu s kojom je Ulises neko vrijeme
živio, ne Kineskinju, nego prijašnju.
Bila je vitka, tvrda pogleda. Razgovarali smo stojeći u kutu, dok su
njezini prijatelji šmrkali kokain. Kazala je da ima sina, no on je od drugog
čovjeka. Pa ipak, Ulises mu je bio poput oca.
Poput oca? Tak’ nešto, reče. Bio je poput oca mom sinu, a i meni.
Pogledah je pozornije, misleći da se ruga. Osim očiju, sve je na njoj odavalo
nezaštićenost.

365
 Zatim je prešla na drogu, po svoj prilici jedino što joj je vrijedno
razgovora, i upitah je drogira li se Ulises. U početku nije, reče, samo je
prodavao, ali uz mene se navukao. Upitah je piše li. Nije me čula ili mi, pak,
nije htjela odgovoriti. Upitah je zna li gdje ga mogu naći. Pojma nema.
Možda je umro, reče.
Tek tad shvatih da je ta žena bolesna, vjerojatno vrlo bolesna, i nisam
znao što još reći, samo sam želio otići i zaboraviti je. A ipak sam ostao pored
nje (ili blizu, jer njezina je duža prisutnost bila nepodnošljiva) sve dok
tulum u zoru nije završio. I čak smo zajedno izašli i prošetali do najbliže
postaje metroa. Ušli smo u Tacubayi. U taj sat svi su putnici izgledali
bolesno. Ona se zaputila u jednom smjeru, ja u drugom.

Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la

Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Neko smo vrijeme šutjeli.
Momci su se doimali umorni, a i ja sam se umorio. I što se dogodilo s
Encarnación Guzmán?, iznenada upita jedan. Bijaše to posljednje pitanje
koje bih očekivao, a ipak jedino koje nam je dopuštalo nastaviti. Nisam
žurio s odgovorom. Ili im, pak, prvo odgovorih u mislima, što je uobičajeno
za pijane starce, a zatim, prenuvši se, zinuh i rekoh: ništa, dečki, ništa se nije
dogodilo, baš kao ni s Pablitom Lezcanom ni sa mnom, a ako hoćete, čak ni s
Manuelom. Život nas je sve stavio na svoje mjesto ili gdje mu se svidjelo i
onda nas je zaboravio, kako to već biva. Encarnación se udala. Bila je odveć
lijepa da bi ostala usidjelica. Začudili smo se kad se jednog poslijepodneva
pojavila u kavani gdje smo se okupljali i sve nas pozvala na svadbu. Možda
se je šalila i u biti se samo došla pohvaliti. Naravno, čestitali smo joj, kazali
pa to je divno, Encarnación, ugodna li iznenađenja, i zatim nismo otišli na
svadbu, iako netko možda i jest. Je li Cesáreu pogodila udaja Encarnación
Guzmán Arredondo? Vjerojatno jest, iako s njom čovjek nikad nije bio
načistu, no svakako je nije usrećila. Tih je dana, a da nismo ni opazili, sve
nepovratno klizilo u ponor. Ili je ponor prejaka riječ. Tih smo dana svi klizili
nizbrdo. I više se nitko neće odvažiti na nov uspon, tek Manuel, na svoj
način, ali nitko drugi. Taj kurvinski život, zar ne, momci? A oni će: da, čini
se, Amadeo. I tad pomislih na Pablita Lezcana, koji će se ubrzo isto oženiti i
čijem sam vjenčanju, jer je bilo građansko, prisustvovao, i pomislih na gozbu
koju je upriličio njegov budući tast, raskošnu svadbu u kućerini koja više ne
postoji, nedaleko od Arcos de Belena, u Calle Delicias, bit će, s Maríachima i
govorancijom prije i poslije jela, i iznova vidjeh Pablita Lezcana kako, čela

366
orošena znojem, čita pjesmu posvećenu mladenki i njenoj obitelji koja je
odsad i njegova, a prije čitanja zirnu na me, kao i na Cesáreu, koja je stajala
pored mene, i namignu nam, kao da nam kaže ne žalostite se, prijatelji, vi
ćete uvijek biti moja tajna obitelj, ili mi se tako učinilo, iako sam vjerojatno u
krivu. Nekoliko dana nakon Pablitova vjenčanja Cesárea je zauvijek
napustila DF. Sreo sam je jednog predvečerja na izlasku iz kina, što se zbilja
zove slučaj, ne? Oboje smo bili sami i prošetali smo razgovarajući o filmu.
Kojem filmu? Ne sjećam se, dečki, volio bih da je bio neki Chaplinov, ali
doista se ne sjećam. Sjećam se tek da nam se svidio, a i da je kino bilo ispred
Álamede, pa smo se prvo zaputili po Álamedi, a onda prema središtu, i
sjećam se da sam je u jednom trenutku upitao kako živi, a Cesárea mi reče
da odlazi iz DF-a. Poslije smo pričali o Pablitovoj svadbi i netko spomenu
Encarnación Guzmán. Cesárea je bila na njezinoj svadbi. Reda radi, upitah je
kako je bilo, a ona će: vrlo lijepo i dirljivo. I tužno poput svih svadbi,
dometnuh. Ne, Amadeo, odvratila je, svadbe nisu tužne, vesele su. Mene,
iskreno, nije zanimao razgovor o Encarnación, nego o Cesárei. Što će biti s
tvojim časopisom?, upitah je. Što će biti s utrobnim realizmom? Nasmijala
se. Pamtim taj smijeh, nad DF-om se spuštala noć a Cesárea se smijala poput
duha, poput nevidljive žene u koju će se uskoro pretvoriti, smijeh koji mi je
stegnuo srce, smijeh koji me je tjerao da pobjegnem od nje i u isti mi mah
davao do znanja da nemam kamo pobjeći. I tad mi padne na um upitati je
kamo ide. Neće mi reći, pomislih, Cesárea je takva, ne želi da znam. Ali
rekla mi je: u Sonoru, u svoju zemlju, i kazala je to s onom prirodnošću s
kojom će ti ljudi zaželjeti dobro jutro ili reći koliko je sati. Pa zašto,
Cesáreo?, upitah. Zar ne shvaćaš da ćeš, odeš li sada, ugroziti svoj
spisateljski poziv? Poimaš li ti uopće kakva je Sonora pustoš? Što ćeš tamo
raditi? Takva pitanja. Pitanja, dečki moji, koja čovjek postavlja kad zapravo
ne zna što bi rekao. A Cesárea me pogleda i odgovori ovdje više nemam
ništa. Jesi li poludjela? Zar ti se pomutila pamet, Cesáreo? Tu imaš posao i
prijatelje, Manuel te cijeni, ja te cijenim, Germán i Arqueles te cijene,
general ne može bez tebe. Ti si estridentist dušom i tijelom. Ti ćeš nam
pomoći izgraditi Estridetopolis, Cesáreo, rekoh joj. A ona se nasmiješi, kao
da joj pričam dobar vic no koji je već čula, i reče da je tjedan prije dala otkaz,
a i da ionako nikad nije bila estridentist nego utrobni realist. Pa i ja, viknuh,
svi smo mi Meksikanci više utrobni realisti nego estridentisti, ali to nije
važno, estridentizam i utrobni realizam tek su krinke koje će nas odvesti
onamo kamo uistinu želimo stići. A kamo želimo stići? U suvremenost,
Cesáreo, u vražju suvremenost. I tek je tad upitah je li zbilja ostavila posao

367
kod mi generala. A ona će: jasno da jesam. I što ti je rekao? Podivljao je,
nasmije se Cesárea. I? I ništa, ne vjeruje mi, no ako misli da ću se vratiti nek’
bolje sjedne dok čeka jer će se inače umoriti. Siromah. Nasmijala se. Imaš li
rodbine u Sonori?, upitah je. Sumnjam. Pa što ćeš onda? Potražiti posao i
mjesto gdje ću živjeti, reče mi. I to je sve? To je sva budućnost kojoj se nadaš,
Cesáreo, dijete moje?, iako vjerojatno nisam rekao dijete moje, možda sam to
samo pomislio. A ona zirne na me, onako iskosa, i odvrati to je sudbina svih
smrtnika, Amadeo, tražiti posao i mjesto gdje će živjeti. Ti si u biti
natražnjak, reče mi (ali s dragošću). I to je trajalo neko vrijeme. Raspravljali
smo ne raspravljajući i korili jedno drugo ne koreći se. I odjednom pokušah
zamisliti Cesáreu u Sonori, malo prije nego što ćemo stići u ulicu gdje ćemo
se zauvijek rastati, pokušah je zamisliti u Sonori, ali nisam mogao. Vidjeh
pustinju ili ono što sam tada zamišljao kao pustinju, nikad nisam bio ondje,
poslije sam je vidio na filmu i na televiziji, no nikad nisam bio ondje, dečki,
Bože sačuvaj, a u pustinji vidjeh mrljicu kako se kreće po beskrajnoj vrpci i
ta mrljica bijaše Cesárea, a vrpca cesta koja je vodila do nekog grada ili
bezimena sela, i tad, poput sjetna zopilotea, sletjeh na stijenu odmoriti se ili
odmoriti svoju bolećivu maštu i vidjeh Cesáreu kako hoda, ali to više nije
bila Cesárea koju sam poznavao nego druga žena, debela Indijanka u crnini
pod pustinjskim suncem Sonore, i rekoh joj ili joj htjedoh reći zbogom,
Cesáreo Tinajero, majko utrobnih realista, no samo sam tugaljivo zagraktao,
srdačni pozdravi, prijateljice Cesáreo, htjedoh joj reći, pozdravi od Pablita
Lezcana i Manuela Maplesa Arcea, pozdravi od Arquelesa Vele i
nesagorivog Lista Arzubidea, pozdravi od Encarnación Guzmán i mi
generala Diega Carvajala, no samo sam zakrkljao kao da mi srce otkazuje, da
kucnem o drvo, ili kao da me je uhvatila zaduha, a onda iznova vidjeh
Cesáreu kako hoda pored mene, samosvjesna, odrješita i hrabra kao uvijek, i
rekoh joj: dobro promisli, Cesáreo, lijepo sve odvagni, nemoj odlučivati
naprečac, a ona se nasmije i odvrati: Amadeo, ja znam što činim, a potom
smo razgovarali o politici, što je Cesárea voljela, iako sve manje, kao da su
politika i ona zajedno poludjele, imala je čudne pojmove, kazala bi,
primjerice, da će Meksička revolucija izbiti u 22. stoljeću, besmislica koja
nikog ne može utješiti, zar ne?, a pričali smo i o književnosti, o pjesništvu, o
skorašnjim zbivanjima u DF-u, o tračevima iz književnih salona, o onome
što piše Salvador Novo, o zgodama nekih toreadora i političara i koristica, o
temama koje se prešutno ne produbljuju ili ih je nemoguće produbiti. I nato
Cesárea stane kao da se odjednom nečeg sjetila, utihne, pogleda u tlo ili u
prolaznike, ali ne videći ih, mrgodeći se, a onda pogleda u me, prvo ne

368
videći me, zatim me videći, i nasmiješi se i reče zbogom, Amadeo. Tad sam
je posljednji put vidio. Savršeno mirnu. I tu je svemu bio kraj.

369
22
Susana Puig, Calle Josep Tarradellas, Calella de Mar, Katalonija, lipanj
1994. Nazvao me. Odavno nisam s njim razgovarala. Rekao mi je, moraš
doći na tu i tu plažu, tog dana, u toliko sati. Što kažeš?, upitah. Moraš doći,
moraš doći, na to će on. Jesi li lud? Jesi li pijan?, rekoh. Molim te, čekat ću te,
reče on, i ponovi mi ime plaže i dan i sat kad će me čekati. Ne možeš doći k
meni doma?, upitah. Tu možemo mirno razgovarati ako je to ono što želiš.
Ne želim razgovarati, odvrati, više ne želim razgovarati, sve je gotovo,
razgovor ničemu ne vodi, pridometnu. Poželjeh poklopiti slušalicu, ali ne
učinih to. Upravo sam završila s večerom i gledala neki film na televiziji, bio
je to neki francuski film, ne sjećam se naslova, niti imena redatelja ili
glumaca, samo se sjećam da je bila riječ o nekoj pjevačici, nekoj pomalo
histeričnoj ženi, ako se dobro sjećam, i o nekom jadnom tipu u kojega je ona,
neshvatljivo, zaljubljena. Kao i obično, ton televizora bio je utišan i dok sam
s njim razgovarala, nisam skidala pogleda s televizora: sobe, prozori, lica
osoba za koje baš nisam znala kakvu ulogu imaju u filmu. Stol je bio
pospremljen i na sofi je ležala knjiga, roman koji sam namjeravala početi
čitati te iste noći, kad se zamorim od filma i odem u krevet. Hoćeš li doći?,
upita. Zašto bih došla?, odvratih, ali zapravo sam razmišljala o nečemu
drugom, o tvrdoglavosti pjevačice, o suzama koje joj nezaustavljivo i
odiozno teku, iako ne znam smije li se reći ovo posljednje, teško je plakati
odiozno, teško je od prevelike mržnje briznuti u plač poput Magdalene.
Zato da me vidiš, na to će on. Posljednji put, posljednji put, bio je uporan.
Jesi li još uvijek na vezi?, upitah. Na trenutak pomislih da je spustio
slušalicu, ne bi bilo prvi put, zove me, sigurno, iz neke javne govornice,
mogla sam ga sasvim lako zamisliti, s nekog telefona na Paseo Marítimo u
njegovom mjestu udaljenom od moga samo dvadeset minuta vlakom i
petnaest autom, ne znam zašto se te noći upustih u razmišljanja o
udaljenostima, ali nije mogao poklopiti, čujem buku vozila, osim ako ja
nisam dobro zatvorila prozore i ono što čujem dolazi iz moje vlastite ulice.

370
Jesi li još uvijek na liniji?, rekoh. Da, reče on, dolaziš? Koji gnjavator! Zašto
želiš da dođem ako nećemo razgovarati? Čemu moj dolazak ako si nemamo
što reći? Zapravo ni sam ne znam, odgovori. Vjerojatno gubim razum. I ja
pomislih isto to, ali ništa mu ne rekoh. Jesi li vidio sina? Da, odgovori. Kako
je? Jako dobro, na to će on, jako je zgodan, raste iz dana u dan. A svoju bivšu
ženu? Dobro je, odgovori. Zašto joj se ne vratiš? Ne postavljaj glupa pitanja,
reče. Mislila sam na prijateljskoj osnovi, nastavih, da se malo brine o tebi.
Ovo posljednje čini se da ga je zabavilo, začuh kako se smije, zatim reče
kako je njegova žena (nije rekao bivša žena, nego samo žena) jako dobro
tako kako je sada i on ne bi želio biti taj koji će sve to pokvariti. Previše si
obziran, primijetih. Nije ona ta koja mi je slomila srce, na to će. Kako
neumjesno! Kako sentimentalno! Tu priču, naravno, znam napamet.
Ispričao mi je to treće noći, dok me preklinjao da mu dadem dozu
Nolotila u venu, upravo tako, rekao je “u venu”, ne intravenozno, što je isto,
ali različito, i ja sam mu je naravno dala, evo, a sada na spavanje, ali uvijek
smo razgovarali, i svake noći još malo, dok mi nije ispričao cijelu priču. Tada
mi se učini tužnom pričom, ne zbog same priče, nego zbog načina na koji ju
je pričao. Ne sjećam se sada koliko je vremena ostao u bolnici, možda deset
ili dvanaest dana, da, sjećam se da se ništa nije dogodilo između nas dvoje,
ponekad smo se možda prodornije gledali nego što je to uobičajeno između
bolničara i bolničarke, i ništa više, ja sam nedavno raskinula vezu (ne
usuđujem se nazvati to zarukama) s jednim liječnikom stažistom, recimo da
su okolnosti bile pogodne, ali ništa se nije dogodilo. Petnaest dana nakon što
su ga otpustili, tijekom jednog dežurstva, uđoh u jednu sobu i ondje ga
ponovno ugledah. Pomislih da mi se privida! Približih se tik do kreveta i
pogledah ga izbliza, bio je to on. Potražih njegovu povijest bolesti: imao je
pankreatitis, iako mu nisu stavili nazogastričnu sondu. Kad se vratih u sobu
(njegov cimer umirao je od ciroze, trebala mu je neprekidna skrb), on otvori
oči i pozdravi me. Kako si, Susana?, reče. Pruži mi ruku. Ne znam zašto mi
nije bilo dovoljno stisnuti mu ruku, nego se nagnuh i poljubih ga u obraz.
Idućega jutra njegov je cimer umro i kad ponovno dođoh u sobu, imao je
cijelu sobu na raspolaganju. Te smo noći vodili ljubav. On je bio još uvijek
pomalo slab, hranio se samo serumom i gušterača ga je još uvijek boljela, ali
svejedno smo vodili ljubav i iako sam kasnije razmišljala kako je to
nerazborito s moje strane, ludost koja graniči s kaznenim djelom, zapravo se
nikada prije nisam osjetila tako sretnom u bolnici, možda jedino onda kad
sam se zaposlila, ali to je sreća drugoga predznaka, neusporediva s onom
koju sam osjetila kad smo vodili ljubav. Naravno, ja sam tada već znala (sam

371
mi je to ispričao kad je prvi put bio hospitaliziran) da je bio oženjen i da ima
sina, iako nikada nisam saznala da ga je žena posjećivala u bolnici, ali prije
svega, ispričao mi je drugu priču, onu koja mu je “slomila srce”, sve u
svemu, vulgarnu priču, iako on ništa nije shvaćao.
Bilo koja druga žena (s više iskustva, praktičnijeg razuma) znala bi da
naša veza ne može dugo potrajati, najdulje onoliko koliko će provesti u
bolnici, ali ja sam se prepustila mašti i nisam uzela u obzir prepreke koje su
se ispriječile našoj vezi. Bio je to prvi (i jedini) put da spavam s nekim toliko
starijim (šesnaest godina) i nije mi nimalo smetalo, naprotiv, svidjelo mi se.
U krevetu je bio nježan, profinjen i ponekad jako strastven, nije me sram to
reći. Doduše, kako su dani prolazili, kako mu je uspomena na bolnicu
blijedjela, bio je sve odsutniji duhom, a njegovi su se posjeti prorijedili. Živio
je, kako sam već rekla, u jednom selu uz more sličnom mojemu, udaljenom
samo dvadeset minuta vlakom, petnaest autom, i poneku bi se noć pojavio
kod mene i ne bi otišao sve do idućega jutra, a druge bih noći ja, umjesto da
se zaustavim u svome selu, nastavila voziti do njegova, što je bilo isto što i
ući u vučje ralje jer on, nikada mi to nije rekao, ali ja sam to znala, ne voli
posjete. Živi u jednoj zgradi u centru, koja se sa stražnje strane naslanja na
mjesno kino, tako da, ako se prikazuje film strave i užasa, ili je zvučna
pozadina jako glasna, iz kuhinje se mogu čuti krici ili najviši tonovi i manje-
više znaš, osobito ako si prethodno gledao film, koji se dio trenutačno
prikazuje, jesu li ili nisu pronašli ubojicu, koliko još treba da film završi.
Nakon zadnje projekcije, kuća bi utonula u duboku tišinu, kao da se
zgrada iznenada strovalila u otvor kakva rudnika, samo što je taj rov imao
nešto od likvidnoga, podvodnoga svijeta, jer ubrzo bih počela zamišljati
ribe, one plosnate i slijepe ribe iz morskih dubina. Što se drugoga tiče, sve je
u njegovoj kući bilo u neredu: pod je bio prljav, dnevni boravak zakrčen
ogromnim stolom prepunim papira i mogle su stati samo dvije stolice,
kupaonica je bila užasna (zar svi samci imaju tako užasan umivaonik?,
nadam se da ne), nije imao stroj za pranje rublja i plahte baš i nisu bile
osobito čiste, kao ni ručnici, kuhinjske krpe, njegova odjeća, sve u svemu,
katastrofa, a ja sam mu kad smo počeli izlaziti, ako se to jednom stvarno i
dogodilo, predložila da donese prljavo rublje k meni i da ću mu sve staviti u
stroj za pranje rublja, imam izvrstan stroj, ali on se na to nije obazirao, rekao
bi kako pere rublje na ruke, jedanput smo se popeli na krov, u zgradi živi
samo gazdarica na prvome katu i on na drugom katu, na trećem katu nema
nikoga, iako jedne noći, dok smo vodili ljubav (ili dok smo uživali u intimi,
to posljednje bliže je stvarnosti), začuh zvukove, kao da netko na trećem

372
katu pomiče stolicu ili premješta krevet, kao da netko šeta od vrata do
prozora, ili kao da je netko ustao iz kreveta i krenuo prema prozoru, koji se
ne otvara, sigurno je vjetar, stare kuće, svi to znaju, ispuštaju čudne
zvukove, škripe u zimske noći, sve u svemu, popeli smo se na krov i
pokazao mi je praonicu, skrhanu betonsku praonicu kao da je netko, neki
bivši stanar, navalio na nju maljem jedne očajničke večeri, i rekao mi je da tu
pere, ručno, naravno, kako mu nije potreban stroj za pranje rublja, i poslije
se posvetismo promatranju okolnih terasa, ravni krovovi u starom dijelu
grada uvijek su nekako neodređeni i lijepi, more, galebovi, crkveni zvonik,
sve svijetlosmeđe, žute boje, kao da je od sjajne zemlje ili od sjajnoga pijeska.
Kasnije, neizbježno, otvorih oči i shvatih da to nema smisla. Ne možeš
voljeti onoga tko te ne voli, ne možeš imati odnos s nekim samo radi seksa.
Rekoh mu da je s nama gotovo i on nije imao nikakvu primjedbu na to, kao
da je otpočetka znao. Ali nastavili smo biti prijatelji i s vremena na vrijeme,
poneke noći kad bih se osjetila jako usamljenom ili potištenom, sjela bih u
auto i otišla k njemu. Zajedno bismo večerali i zatim vodili ljubav, ali ne bih
prespavala. Zatim sam upoznala drugu osobu, ništa ozbiljno, i više nije bilo
ni toga.
Jednom smo se posvađali. Razlog? Zaboravih. Nije bilo zbog ljubomore,
toga se dobro sjećam, on nije bio nimalo ljubomoran. Nekoliko me dana nije
zvao, niti sam ja išla k njemu. Napisala sam mu pismo. Rekla sam mu kako
bi trebao biti zreliji, da bi se trebao čuvati, da mu je zdravlje krhko (imao je
sklerotične jetrene kanale, jetreni markeri su mu bili jako visoki, gnojni
pankolitis, štitnjača mu je tek odnedavna prestala biti hipertiroidna, s
vremena na vrijeme boljeli su ga zubi!), kako bi trebao svom životu dati neki
smisao jer je još uvijek mlad, da zaboravi onu koja mu je “slomila srce”, da si
kupi perilicu rublja. Čitavo sam popodne provela u pisanju pisma i zatim ga
poderala i briznula u plač. Dok me nije zadnji put nazvao.
Želiš me vidjeti, ali nećemo razgovarati?, upitah ga. Tako je, na to će on,
upravo tako, nećemo razgovarati, želim samo znati da si blizu, ali nećemo se
ni vidjeti. Jesi li poludio? Ne, ne, ne, odgovori. Jednostavno je. Ali nije bilo
jednostavno. Ono što je želio, sve u svemu, bilo je da ja njega vidim. Ti mene
nećeš vidjeti?, upitah. Ne, neću imati ni najmanju mogućnost da te vidim,
jako sam razradio scenarij, ti moraš parkirati na zavoju benzinske postaje,
moraš stati uz rub i odatle ćeš me moći vidjeti, ne moraš čak ni izaći iz auta.
Smjeraš izvršiti samoubojstvo, Arturo?, upitah. Začuh ga kako se smije. O
samoubojstvu nema ni govora, barem za sada, reče jedva čujnim glasom.
Imam kartu za Afriku, idem na putovanje za nekoliko dana. Za Afriku, za

373
koji dio Afrike?, upitah. Za Tanzaniju, odgovori, već sam se cijepio protiv
svih mogućih bolesti. Hoćeš li doći?, upita. Ništa ne razumijem, rekoh, ne
vidim da to ima ikakvoga smisla. Kako ne!, uskliknu. Ali za mene nema,
glupane!, uzvratih. S tobom ima smisla, odgovori. I što trebam učiniti?,
upitah. Samo trebaš parkirati auto kod prvog zavoja nakon benzinske
postaje i sačekati. Koliko dugo? Ne znam, pet minuta, reče on, ako stigneš u
vrijeme koje ti kažem, samo pet minuta. I što poslije?, upitah. Poslije čekaš
još deset minuta i odeš. I to je sve. A što je s Afrikom?, upitah. Afrika dolazi
poslije, reče on (glas mu je kao uvijek bio pomalo ironičan, ali nikako glas
luđaka), to je budućnost. Budućnost? Krasne li budućnosti! I što misliš tamo
raditi?, upitah. Njegov odgovor, kao i uvijek, bio je neodređen, mislim da je
rekao: stvari, poslove, ono što i uvijek. Kad spustih slušalicu, nisam znala
jesam li više zbunjena zbog njegova poziva ili najave da odlazi iz Španjolske.
Na dan sastanka slijedila sam doslovno sve njegove upute. S uzvisine
ceste, iz automobila parkiranog uz rub, pružao se pogled na gotovo cijelu
plažu, malu plažu na kojoj se ljeti skupljaju nudisti iz okolice. S moje lijeve
strane pružala su se brda i brežuljci na kojima bi se povremeno nazrela
kakva vikendica, s moje desne strane, željeznička pruga, šipražje i zatim,
nakon jedne kotline, plaža. Dan je bio siv i kad sam stigla, nisam vidjela
nikoga. Na jednome kraju plaže nalazio se bar Sretne lignje, jedna trošna
drvena konstrukcija obojena u plavo, bez žive duše u blizini. Na drugome
kraju, bile su stijene koje su skrivale manje, zaklonjenije plažice na kojima se
ljeti okupljala većina nudista. Stigoh pola sata prije naznačenog vremena.
Nisam željela izići iz auta, ali nakon što sam čekala deset minuta popušivši
dvije cigarete, zrak je unutra u svakom smislu postao zagušljiv. Kad otvorih
vrata da iziđem, neki auto zaustavi se ispred Sretnih lignji. Pažljivo ih
osmotrih: iz unutrašnjosti auta iziđe čovjek, neki tip duge i ravne kose,
vjerojatno mlad, i nakon što se osvrnu na sve strane (osim prema gore, gdje
sam se ja nalazila) uđe u bar i nestade iz moga vidika. Ne znam zašto me
hvatala uzrujanost. Uđoh ponovno u auto i zaključah vrata. Ozbiljno
pomišljah da odem kad se neko drugo vozilo zaustavi kod ulaza Sretnih
lignji. Iz njega iziđoše jedan muškarac i jedna žena. Nakon što promotri prvi
automobil, čovjek prinese ruke ustima i možda poviče i zazviždi, ne znam
točno, jer je u tom trenutku prošao neki kamion pokraj mene i ništa nisam
uspjela čuti. Jedan trenutak, muškarac i žena su čekali i zatim krenuše
prema plaži nekim zemljanim putićem. Nakon izvjesnog vremena, s one
strane Sretnih liganja koju nisam vidjela, iziđe prvi muškarac i krenu prema
njima. Očito su se poznavali jer se rukovaše i žena ga poljubi. Zatim,

374
pokretom koji mi se učini iznimno spor, ruka drugoga muškarca pokaže
jedno mjesto na plaži. Izronivši iza stijena, dvojica muškaraca napredovaše
u smjeru bara, hodajući po pijesku, na samome rubu gdje nestaju valovi.
Iako su bili jako daleko, u jednome od njih prepoznah Artura. Izidoh iz auta
što sam brže mogla, ne znam zašto, možda misleći da siđem na plažu, iako
smjesta shvatih da bih da siđem na plažu, trebala slijediti veliku obilaznicu,
proći kroz pješački tunel te da bi, dok ja dođem, vjerojatno svi već bili otišli.
Tako da se primirih kraj svog vozila i promatrah. Arturo i njegov pratilac
zaustaviše se u središtu plaže. Dvojica muškaraca iz auta krenuše im u
susret, žena sjede na pijesak i iščekivaše. Kad se sva četvorica sretoše, jedan
od muškaraca, Arturov pratilac, stavi neki paket na tlo i odmota ga. Zatim
se podiže i ustuknu. Prvi od muškaraca približi se paketu, uze nešto iz njega
i također ustuknu. Zatim Arturo priđe paketu, i on uze nešto i učini isto što
i njegov prethodnik. Sad su Arturo i prvi muškarac držali nešto duguljasto u
svojim rukama. Drugi se muškarac približi prvome i reče mu nešto. Prvi
muškarac kimnu glavom i drugi se povuče, ali vjerojatno je bio malo
zbunjen jer se povukao u smjeru mora i jedan mu val skvasi cipele, što
izazva da drugi muškarac poskoči, kao da ga je ugrizla pirana i brzo se
povuče u suprotnom smjeru. Prvi ga muškarac niti ne pogleda: razgovarao
je, naizgled prijateljski, s Arturom i ovaj je micao lijevim stopalom kao da se,
dok ga sluša, zabavlja crtajući nešto, lice, neke brojke, vrškom čizme po
vlažnom pijesku. Arturov pratilac povuče se nekoliko metara u smjeru
stijena. Žena se podignu i približi drugom muškarcu koji si je sjedeći na
pijesku čistio cipele. U središtu plaže ostali su samo Arturo i prvi muškarac.
Zatim podigoše ono što su držali u rukama i sudariše se time. Na prvi
pogled učiniše mi se štapovima i nasmijah se, jer shvatih da je Arturo od
mene želio da to vidim, smijuriju, lakrdiju čudnog izgleda, ali definitivno
farsu. Ali zatim se u mojoj glavi postupno oblikova jedna sumnja. A ako to
nisu štapovi? A što ako su mačevi?

Guillem Piña, Calle Gaspar Pujol, Andratx, Mallorca, lipanj 1994.

Upoznali smo se 1977. Prošlo je otada mnogo vremena, dogodilo se mnogo
toga. Ja sam tada kupovao dvoje novine svakoga jutra i nekoliko časopisa.
Čitao bih sve, bio sam sa svime u tijeku. Često smo se viđali, uvijek na mom
teritoriju, mislim da sam samo jednom otišao k njemu doma. Izlazili smo
zajedno u restorane. Plaćao bih ja. Prošlo je mnogo vremena otada.
Barcelona se promijenila. Barcelonski arhitekti nisu se promijenili, ali

375
Barcelona jest. Slikao sam svakoga dana, ne kao sada, svakoga dana, ali bilo
je toliko zabava, mnogo sastanaka, puno prijatelja. Život bijaše uzbudljiv.
Tih sam godina uređivao jedan časopis i uživao u tome. Imao sam izložbu u
Parizu, zatim u New Yorku, pa u Beču, a onda i u Londonu. Arturo bi
povremeno nestao. Svidio mu se moj časopis. Poklanjao bih mu stare
brojeve i poklonio sam mu i jedan crtež. Poklonio sam mu ga uokvirenog jer
sam znao da nema novca da bilo što uokviri. Koji je to crtež bio? Skica za
sliku koju nikada nisam naslikao: Druge gospođice iz Avignona. Upoznao sam
trgovce zainteresirane za moje djelo. Ali ja nisam bio isuviše zainteresiran
za svoje djelo. Tih sam godina napravio tri falsifikata Picabije. Savršena.
Prodao sam dva i ostao mi je jedan. Na falsifikatima sam vidio jako blago
svjetlo, ali naposljetku ipak svjetlo. Novcem koji sam zaradio, kupio sam
jedan Kandinskyjev bakrorez i jedan komad arte povera, vjerojatno također
falsificiran. Ponekad bih sjeo na avion i vratio se na Mallorcu. Išao bih
posjetiti roditelje u Andratxu i dugo bih šetao poljima. Ponekad bih
promatrao svoga oca, koji je također slikao, kad bi išao u polje sa svojim
platnima i svojim slikarskim stalkom i glavom bi mi prolazile čudne zamisli.
Ideje koje su sličile mrtvim ribama ili zamalo uginulim ribama u morskim
dubinama. Ali zatim bih pomišljao na druge stvari. U to sam doba imao
garsonjeru u Palmi. Premještao sam slike. Prenosio bih ih iz kuće mojih
roditelja u garsonjeru i iz garsonjere u kuću mojih roditelja. Zatim bi mi sve
to dodijalo i sjeo bih na avion natrag za Barcelonu. Arturo bi došao k meni
istuširati se. Nije imao tuš kod sebe doma, očito, i dolazio bi k meni u
Moliner, pokraj Plaze Cardona.
Razgovarali bismo, nikada nismo raspravljali. Pokazivao bih mu svoje
slike i on bi govorio fantastično, jako mi se sviđaju, rečenice u tom stilu koje
su mi uvijek bile neugodne. Znam da ih je govorio iz srca, ali svejedno bi me
oneraspoložile. Zatim bi zašutio, pušeći, i ja bih pripremio čaj ili kavu, ili bih
izvadio bocu viskija. Ne znam, ne znam, mislio sam, možda činim nešto
dobro, možda sam na pravom putu. Likovne umjetnosti su, u biti,
nerazumljive. Ili su tako razumljive da nitko, ja na prvome mjestu, ne
prihvaća najočitije tumačenje. Arturo je, u to vrijeme, povremeno spavao s
jednom mojom prijateljicom. Nije znao da mi je prijateljica. Odnosno, znao
je da mi je prijateljica, kako to ne bi znao kad sam ih ja upoznao, ono što nije
znao jest da je ona moja prijateljica. Spavali bi s vremena na vrijeme,
jedanput na mjesec, recimo. Meni je to bilo zabavno. U nekim stvarima
mogao je biti jako naivan. Moja prijateljica je živjela u Calle Denia, nedaleko
od mene, i imao sam ključ njezina stana i ponekad bih se pojavio ondje u

376
osam sati ujutro, potražiti nešto što sam zaboravio za neko od svojih
predavanja, i zatekao bih Artura u krevetu, ili kako priprema doručak, a
ovaj bi me pogledao kao da se pita je li moja prijateljica, ili moja prijateljica?
Meni je bilo zabavno. Dobar dan, Arturo, rekao bih mu i ponekad se morao
potruditi da ne prasnem u smijeh. I ja sam spavao s jednom drugom
prijateljicom, samo što sam s njom išao u krevet mnogo češće nego što je
moja prijateljica spavala s Arturom. Problemi. Život je prepun problema,
iako u Barceloni, tih godina, život bijaše prekrasan i probleme nazivasmo
iznenađenjima.
Zatim je stiglo razočaranje, ja sam predavao na sveučilištu i nisam bio
zadovoljan. Nisam želio objasniti djelom svoja teorijska stajališta. Predavao
sam i svoje sam prijatelje podijelio u dvije jasno razdvojene skupine: oni koji
su prevaranti (prosječni i ološ), i oni koji iza školske klupe drže hodajuće
likovno djelo, dobro ili loše, pored nastave na sveučilištu. I odjednom
shvatih kako ne želim biti ni u kojoj od tih dviju skupina i odustah. Počeo
sam predavati u jednoj srednjoj školi. Kakve li blagodati! Je li to bilo kao da
sam degradiran iz titule poručnika u vodnika? Vjerojatno. Možda u položaj
narednika. Iako se nisam osjećao ni kao poručnik, ni kao vodnik, ni kao
narednik, nego kao kopač bunara, čistač kanalizacije, pješak u vojsci,
izgubljen ili marginaliziran u svojoj postrojbi. Naravno, iako u uspomeni
prijelaz iz jednoga stanja u drugo poprima nagle, iznenadne, nepopravljive i
neočekivane nijanse, ritam tih događaja mnogo je umjereniji. Upoznao sam
jednog milijunaša koji je kupovao moja djela, moj se časopis ugasio od
iznemoglosti i nedostatka inicijative, pokrenuo sam druge časopise,
organizirao izložbe. Ali sada ničega više nema: prije je to jedna verbalna,
nego životna izvjesnost. Istina je da se jednoga dana sve ugasilo i ostadoh
sam sa svojim falsificiranim Picabijom kao jedinim osloncem, kao jedinim
legitimnim utočištem. Netko tko je bez posla, mogao bi mi prigovoriti da
usprkos tome što sam sve imao, nisam bio u stanju biti sretan. Ja bih mogao
predbaciti ubojici čin ubojstva, a ovaj samoubojici njegov posljednji očajnički
i zagonetni čin. Istina je da se jednoga dana sve završilo i počeo sam se
okretati oko sebe. Prestao sam kupovati tolike časopise i novine. Prestao
sam održavati izložbe. Počeo sam davati satove crtanja u srednjoj školi,
ponizno i ozbiljno, pa čak (iako se time ne hvalim) i s izvjesnim smislom za
humor. Arturo je prije mnogo vremena nestao iz naših života.
Motivi njegova nestanka nisu mi poznati. Jednoga dana posvađao se s
mojom prijateljicom jer je doznao da je moja prijateljica, ili je možda otišao u
krevet s drugom mojom prijateljicom i ova mu je rekla, glupane!, nisi

377
shvatio da je Guillemova prijateljica njegova prijateljica?, ili nešto u tom
smislu, razgovori u krevetu titraju između zagonetke i transparentnosti. Ne
znam, nije ni bitno. Samo znam da je otišao i dugo ga vremena nisam viđao.
Ja, sasvim sigurno, nisam želio da bude tako. Pokušavam sačuvati svoje
prijatelje. Pokušavam biti ugodan i društven, ne služim se silom da se iz
komedije prijeđe u tragediju, za to se već pobrine sam život. Sve u svemu,
jednoga dana Arturo je nestao. Prošle su godine i nisam ga više viđao. Sve
dok mi jednoga dana moja prijateljica nije rekla: pogodi tko me noćas
nazvao? Poželjeh joj reći: Arturo Belano, bilo bi baš zabavno da sam isprva
pogodio, ali spomenuh i druga imena i zatim odustah. No, kada je rekla:
Arturo, ja se razveselih. Koliko ga već godina nismo vidjeli? Mnogo, toliko
da ih je bolje ne brojati, ne prisjećati ih se, iako sam ih se ja sjećao svih, jedne
po jedne. Tako da se jednog dana Arturo pojavio u kući moje prijateljice i
ova me nazva telefonom i ja izidoh iz svoje kuće i pođoh ga vidjeti. Koračao
sam brzo, hodao sam trčećim korakom. Ne znam zašto sam krenuo tako
brzo hodati, ali činjenica je da je bilo tako. Bilo je gotovo jedanaest sati
navečer i bilo je hladno i kad sam stigao, ugledah nekog tipa koji je imao
više od četrdeset godina, jednako kao i ja, i osjetih se, dok sam išao prema
njemu, kao Akt koji silazi niz stube, iako ja nisam silazio nikakvim stubama,
barem tako mislim.
Poslije smo se našli nekoliko puta. Jednog dana pojavi se u mojoj
garsonjeri. Ja sam sjedio promatrajući neko majušno platno koje je stajalo
pokraj platna koje je bilo tri metra s dva metra. Arturo pogleda malu sliku i
veliku sliku i upita me što predstavljaju. Što ti misliš?, rekoh. Groblja, reče
on. Doista, to su groblja. Tada sam jedva išta slikao i nisam izlagao na
izložbama. Oni koji su se prema meni ponašali kao poručnici, sada su bili
kapetani, pukovnici i bio je jedan koji je čak došao do čina generala, ili
maršala, moj dragi Miguelito. Drugi su umrli od side, ili od predoziranja, ili
od ciroze jetre, ili su jednostavno bili proglašeni nestalima. Ja sam i dalje bio
kopač bunara. Znam da je ta situacija podložna različitim tumačenjima,
većina kojih vodi prema području gdje je sve sjenovito. A moja situacija nije
bila nimalo nejasna. Osjećao sam se prilično dobro, istraživao sam,
promatrao, promatrao samoga sebe kako promatram, čitao, živio mirno.
Slikao sam malo. To je možda važno. Arturo je, naprotiv, slikao jako puno.
Jedanput, kad sam izlazio iz praonice, sretoh njega. Išao je meni doma. Što
radiš?, zapita. Vidiš, uzvratih, izlazim s čistim rubljem. Ali zar nemaš
perilicu u svojoj kući?, upita. Pokvarila mi se prije nekih pet godina,
odgovorih. Tog popodneva Arturo je izišao u galeriju osvijetljenog dvorišta i

378
promatrao moj stroj za pranje rublja. Ja sam pripremio čaj (tada gotovo
uopće nisam pio) i promatrao ga dok je on promatrao stroj za pranje rublja.
Na trenutak pomislih kako će ga popraviti. Ne bi mi time učinio nikakvu
osobitu uslugu, ali bi me razveselilo. Na kraju je stroj za pranje rublja ostao
jednako pokvaren kao i prije. Drugi mu put ispričah nezgodu koju sam
doživio. Mislim da sam mu to ispričao jer sam shvatio da kradomice
pogledava na moje ožiljke. Nesreća se zbila u Mallorci. Automobilska
nesreća. Zamalo sam izgubio obje ruke i čeljust. Drugdje na tijelu jedva da
sam zadobio koju ogrebotinu. Čudna nesreća, zar ne? Jako čudna, uzvrati
Arturo. I on mi ispriča da je bio hospitaliziran šest puta u dvije godine. U
kojoj zemlji?, zapitah. Ovdje, uzvrati, u Valle Hebronu i prije u Josépu
Trueti u Gironi. I zašto nas nisi obavijestio?, došli bismo ti u posjet. Dobro,
nije bitno. Jedanput me upitao ne osjećam li se potišteno. Ne, odgovorih,
ponekad se osjećam poput Akta koji silazi niza stube, što je čak ugodno ako se
nalaziš na sastanku s prijateljima, i ne tako ugodno ako, primjerice, hodaš
po Paseo de Gracia, ali općenito, osjećam se dobro.
Jednoga dana, malo prije nego što će posljednji puta nestati, došao je do
mene i rekao mi: napisat će mi lošu kritiku. Pripremih mu čaj od kamilice i
ušutjeh, što čovjek čini, vjerujem, kad mora saslušati priču, bilo da je tužna
ili vesela. Ali on nastavi šutjeti i nekoliko trenutaka ostadosmo tako, on
gledajući svoj čaj, ili krišku limuna koja je plivala u čaju i ja pušeći Ducados,
mislim da sam jedan od rijetkih koji i dalje puše Ducados, kažem, od rijetkih
iz moje generacije, čak i Arturo sada puši ultralight cigarete od svijetlog
duhana. Nakon izvjesnog vremena, tek da nešto kažem, rekoh: hoćeš li
ostati prespavati u Barceloni?, a on zaniječe glavom, kad bi ostajao spavati u
Barceloni, prenoćio bi u kući moje prijateljice (u odvojenim sobama, iako ta
pojedinost sve kvari), ne kod mene, zajedno bismo večerali, to da, i ponekad
izišli sve troje provozati se okolo kolima moje prijateljice. Sve u svemu,
upitah ga hoće li ostati spavati i on reče da ne može, da se mora vratiti u
mjesto gdje stanuje, selo na obali, udaljeno nešto više od sat vremena
vlakom. I tada ponovno oboje nastavismo šutjeti, i ja razmišljah o onome što
je rekao o lošoj kritici, i što sam više razmišljao, ništa nisam shvaćao, tako da
prestadoh razmišljati i nastavih iščekivati, što je ono isto što radi, protivno
svim očekivanjima, Akt koji silazi niz stube, i upravo se u tome sastoji njegova
čudna kritika.
Neko vrijeme jedino što sam čuo bijahu zvukovi koje je proizvodio
Arturo dok je ispijao svoj čaj, prigušena buka s ulice, dizalo koje se nekoliko
puta penjalo i spuštalo. I odjednom, kad više nisam mislio, niti sam bilo što

379
čuo, začuh ga kako ponavlja da će ga jedan kritičar išibati. To nije odviše
bitno, uzvratih. Sve to ide u rok službe. Ali meni je stalo do toga, na to će
on. Tebi to nikada nije bilo važno, primijetih. Sad mi je bitno, vjerojatno
počinjem prihvaćati buržujsku kulturu, pridoda. Zatim mi objasni kako
njegova pretposljednja i posljednja knjiga sadrže izvjesne usporedbe koje
zalaze u područje igara koje je nemoguće odgonetnuti. Pročitao sam
njegovu pretposljednju knjigu i svidjela mi se i nisam imao pojma o čemu je
njegova posljednja knjiga, tako da mu nisam mogao ništa pridodati. Samo
ga upitati: kakav tip usporedbi? Igre, Guillem, reče. Igre. Prokleti Akt koji
silazi niz stube, tvoje nesretne krivotvorine Picabije, igre. Ali u čemu je
problem?, reče. Problem, odgovori, leži u tome što je kritičar, neki Iñaki
Echavarne, morski pas. Loš je kritičar?, upitah. Ne, dobar je, odgovori,
barem nije loš kritičar, ali je prokleti morski pas. I kako znaš da će napisati
prikaz tvoje posljednje knjige kad ova još nije ni u knjižarama? Jer je neki
dan, dok sam bio kod izdavača, nazvao šeficu za tisak i zamolio da mu da
moj prethodni roman. Pa što onda?, upitah. Jer sam ja bio ondje, ispred
direktorice za tisak, a ova mu je rekla zdravo, Iñaki, kakve li slučajnosti,
Arturo Belano je upravo tu, preda mnom, a prokleti Echavarne ne reče
ništa. Što je trebao reći? Barem bok, na to će Arturo. A kako ništa nije rekao,
ti zaključuješ da će te uništiti? Pa što ako te sredi? Svejedno je! Gledaj, reče
Arturo, Echavarne se nedavno potukao s Katonom španjolske književnosti,
Aureliom Bacom, poznaješ ga? Nisam ga čitao, ali znam tko je, primijetih.
Sve zahvaljujući jednoj kritici koju je Echavarne napisao o knjizi jednog
Bacinog prijatelja, ne znam je li kritika opravdana ili ne, nisam pročitao
knjigu. Jedino je izvjesno to što je taj romanopisac imao Bacu da ga brani. A
kritika koju je Baca posvetio kritičaru bila je od onih koje te tjeraju da
brizneš u plač. E pa, ja nemam nikakvog sakristana koji bi stao u moju
obranu, apsolutno nikoga, tako da me Echavarne može sasvim mirno uzeti
na zub. Čak me ni Aurelio Baca ne bi mogao obraniti jer ga u mojoj knjizi,
ne u onoj koja će izići, u pretposljednjoj, ismijavam, iako čisto sumnjam da
me je čitao. Ti ismijavaš Bacu? Malo ga karikiram, uzvrati Arturo, iako ne
vjerujem da će to njemu, niti ikome drugome, upasti u oči. Time Baca ne
dolazi u obzir kao tvoj advokat, primijetih, dok sam razmišljao o tome kako
ni ja nisam zamijetio tu porugu koja sada, čini se, brine mog prijatelja. Tako
je, potvrdi Arturo. Pa neka se Echavarne naljuti, rekoh, svejedno je, sve su to
samo trice i kučine, ti bi to prvi trebao znati. Svi ćemo umrijeti, misli na
vječnost. Ali Echavarne se vjerojatno želi nekome osvetiti, primijeti Arturo.
Tako je zao?, upitah. Ne, ne, jako je dobar, pridoda Arturo. Pa onda? Nije

380
riječ o tome, radi se o tome da treba na nekome pokazati mišiće, na to će
Arturo. Mišiće mozga?, upitah. Mišiće na nekom dijelu tijela, a ja ću biti
Echavarnin sparing partner za njegovu drugu rundu ili njegovu osmu
rundu s Bacom, na to će Arturo. Sad shvaćam, sukob ima svoju pretpovijest,
primijetih. A ti kakve veze imaš sa svim tim? Nikakve, ja ću samo biti
sparing partner, pridoda Arturo. Neko vrijeme provedosmo u tišini,
razmišljajući, dok se dizalo penjalo i spuštalo i buka koju je proizvodilo bila
je poput buke godina tijekom kojih se nismo vidjeli. Izazvat ću ga na dvoboj,
reče naposljetku Arturo. Želiš li biti moj sekundant? Upravo je tako rekao.
Osjetih kao da su mi zaboli injekciju. Prvo ubod, zatim tekućina koja ne
ulazi u moje vene nego u mišiće, hladna tekućina koja izaziva drhtavicu.
Prijedlog mi se učini apsurdnim i neutemeljenim. Nitko ne izaziva nikoga
zbog nečega što još uopće nije učinio, pomislih. Ali zatim mi pade na pamet
kako nas život (ili njegova fatamorgana) neprekidno izaziva zbog djela koja
nikada nismo realizirali, ponekad i zbog postupaka koji nam čak nisu pali
na pamet da bismo ih mogli ostvariti. Moj je odgovor bio potvrdan i smjesta
pomislih kako možda u vječnosti doista postoji, ili će postojati, Akt koji silazi
niz stube ili možda Veliko staklo. I zatim pomislih: a ako prikaz bude dobar?
A ako se Echavarneu Arturov roman svidi? Ne bi li tada bila, pored toga što
bi bio neutemeljen čin, nepravda izazvati ga na dvoboj ?
Malo-pomalo počeše me opsjedati razna pitanja, ali odlučih da nije pravi
trenutak za pokazivanje razboritosti. Sve u svoje vrijeme. Prvo o čemu smo
raspravljali bio je tip oružja koje ćemo upotrijebiti. Ja predložih balone
napunjene vodom i crvenom bojom. Ili borbu udarcima šeširom. Arturo je
inzistirao na sabljama. Do trenutka kad poteče krv?, predložih. Nevoljko,
iako u biti, pretpostavljam, s olakšanjem, Arturo prihvati moj prijedlog.
Zatim potražismo sablje.
Moj prvotni plan bio je da ih kupimo u onim trgovinama za turiste u
kojima se prodaje sve, od mačeva iz Toleda do samurajskih sablji, ali,
obaviještena o našim namjerama, moja prijateljica reče kako joj je njezin
otac, koji je preminuo, ostavio dva mača, tako da ih otiđosmo vidjeti, a ono,
ispadoše pravi mačevi. Nakon što smo ih savjesno očistili, odlučismo ih
upotrijebiti. Zatim potražismo odgovarajuće mjesto. Predložih Parque de la
Ciudadela, u ponoć, ali Arturo se odluči za nudističku plažu na pola puta
između Barcelone i mjesta u kojem živi. Zatim pronađosmo telefon Iñakija
Echavarnea i nazvasmo ga. Trebalo nam je vremena da ga uvjerimo da se ne
radi o šali. Sve u svemu, Arturo je s njim triput razgovarao. Naposljetku
Iñaki Echavarne reče da se slaže i da mu javimo dan i sat. Večer uoči

381
dvoboja objedovasmo u restoranu u Sant Pol de Maru. Pržene lignje i
škampe. Moja prijateljica (koja je bila uz nas do tada, ali koja nije
namjeravala nazočiti dvoboju), Arturo i ja. Objed je, priznajem, protekao
pomalo žalosno i za vrijeme jela Arturo izvadi avionsku kartu i pokaže nam
ju. Pomislih kako se radi o karti za Čile ili za Meksiko i da će Arturo, na neki
način, te večeri napustiti Kataloniju i Europu. Ali karta je bila za let u
smjeru Dar es-Salama s presjedanjem u Rimu i u Kairu. Tada shvatih da je
moj prijatelj potpuno poludio i ako ga kritičar Echavarne ne ubije udarcem
daske o glavu, pojest će ga crni mravi ili afrički crveni mravi.

Jaume Planells, bar Salambó, Calle Torrijos, Barcelona, lipanj 1994.

Jednoga jutra nazove me moj prijatelj i kolega Iñaki Echavarne i reče mi
kako treba sekundanta za dvoboj. Bio sam pomalo mamuran, tako da
ispočetka nisam shvatio što mi Iñaki govori, osim toga što nije bilo
uobičajeno da me zove telefonom i to tako rano. Zatim, kad mi je objasnio,
pomislih kako ne misli ozbiljno, i pristadoh na igru, sa mnom se i inače šale,
nije da mi to smeta, a osim toga, Iñaki je pomalo čudna osoba, čudna, ali
privlačna, tip muškarca koji se jako sviđa ženama a koji je simpatičan
muškarcima, možda ga se malo boje i potajno mu se dive. Nedavno je vodio
polemiku s Aureliom Bacom, velikim madridskim romanopiscem, pa iako je
Baca bacio na njega drvlje i kamenje, osim izopćenja, Iñaki je iz svega izišao
uzdignute glave, napustivši okršaj kao pobjednik.
Neobično je to što Iñaki nije kritizirao Bacu, nego jednog njegovog
prijatelja, tako da možemo zamisliti što bi se dogodilo da se izravno sukobio
sa svetim madridskim gospodinom. Po mojem skromnom mišljenju,
problem leži u tome što je Baca model pisca kao što je Unamuno, prilično
čest posljednjih godina, koji s neba pa u rebra sipa svoje govorancije
prepune pouka, tipične španjolske poučne i bijesne litanije, zdravorazumska
naklapanja ili sakrosanktne govore, a Iñaki je tipični provokatorski kritičar,
kritičar kamikaza, koji uživa u stvaranju neprijatelja, i koji se često dovodi u
krajnje neugodne situacije. Nužno su se kad-tad morali sukobiti. Ili se Baca
morao sudariti s Echavarneom, pozvati ga na red, povući za uši, pljesnuti po
guzici, nešto u tom stilu. Obojica su, međutim, pripadali toj sve
dvosmislenijoj lepezi koju zovemo ljevica.
Zbog čega kad mi Iñaki objasni priču o dvoboju, pomislih da se šali, žar
koji je rasplamsao Baca nije mogao biti tako jak da bi sada pisci uzeli pravdu
u svoje ruke i povrh toga na tako melodramatičan način. Ali Iñaki mi reče

382
kako nije o tome riječ, spetlja nešto, reče kako je drugo posrijedi te da mora
prihvatiti dvoboj (ili jako griješim, ili je spomenuo Akt koji silazi niz stube, ali
kakve veze Picasso ima s tim), da mu već jednom odgovorim jesam li
spreman biti mu sekundant, da nema vremena za gubljenje jer će se dvoboj
odigrati tog popodneva.
Ništa mi drugo nije preostalo nego da mu odgovorim potvrdno,
naravno, gdje ćemo se naći i u koliko sati, iako poslije, kad Iñaki poklopi
slušalicu, pomislih kako sam se možda upetljao u probleme, i to ja koji
uglavnom živim dobro, i koji kao svatko drugi uživam ponekad u dobroj
šali, ali samo ako ne prijeđe određenu granicu, vjerojatno sam si natovario
na vrat kakvo okapanje koje uvijek loše završi. A zatim, vrhunac svega,
krenuh misliti i razmišljati (nešto što se u takvim slučajevima nikada, ali
nikada, ne smije činiti), i zaključih da je čudna već i sama činjenica da Iñaki
mene zove kao svoga sekundanta s obzirom na to da ja baš i nisam jedan od
njegovih najbližih prijatelja, kolege smo u istim novinama, ponekad se
nađemo u Giardinettu, ili u Salambóu, ili u baru Laie, ali prijatelji, ono što se
zove prijateljima, e pa to – nikako nismo.
I kako je ostalo tek nekoliko sati do dvoboja, nazvah Iñakija, da vidim
hoću li ga još zateći, i ništa, vidi se da me je nazvao telefonom i smjesta
izišao, ne znam, da napiše svoju posljednju kroniku ili u najbližu crkvu, tako
da kad smo već bili spremni, nazvah Quimu Monistrol, na njezin mobitel, to
odjednom bljesne u glavi, ako pođem sa ženom, stvari ne mogu ispasti tako
loše, iako, naravno, Quimi nisam rekao istinu, rekoh joj: Quima, trebaš mi,
ljubavi, Iñaki Echavarne i ja imamo sastanak i želimo da pođeš s nama, i
Quima me upita u koliko sati i ja joj odgovorih smjesta, srce, a Quima reče: u
redu, dođi po mene u El Corte Inglés ili nešto u tom stilu. Kad spustih
slušalicu, pokušah stupiti u kontakt s još dvoje ili troje prijatelja, jer smjesta
shvatih da sam mnogo nervozniji nego inače, ali ne nađoh nikoga.
U pet i pol vidjeh Quimu kako puši cigaretu na uglu trga Urquinaona s
Pauom Clarisom, napravih pomalo nepromišljen manevar i trenutak poslije
na mojem suvozačkom mjestu sjedila je odvažna reporterka. Dok su nam
svirale sirene stotine vozača i u retrovizoru uspjeh prepoznati prijeteći lik
jednog policajca, stisnuh gas i zaputismo se prema A-19, u smjeru Maresme.
Naravno, Quima me zapita gdje sam sakrio Iñakija, koji oduševljava sve
žene, treba to priznati, tako da joj morah priznati da nas čeka u baru Sretne
lignje, smještenom u okolici Sant Pol de Mara, blizu jedne plaže koja se u
proljeće i ljeto pretvara u nudističku. Ostatak puta, nije trajao više od
dvadeset minuta, moj Peugeot juri kao gazela, bio sam kao na žeravici,

383
slušajući Quimine priče, ne uspijevajući naći odgovarajući trenutak da joj
povjerim pravi razlog koji nas nosi u Maresme.
Kao vrhunac svih nevolja, u Sant Polu smo se izgubili. Prema onome što
su nam rekli neki mještani, trebali smo izići kao da idemo za Calellu, ali
nakon dvjesto metara, nakon benzinske postaje, trebalo je skrenuti ulijevo,
kao da idemo u planinu i zatim ponovno skrenuti udesno, proći kroz tunel,
ali kakav tunel?, i ponovno izići na jedan put pokraj plaže, gdje se uzdizala
jedina i napuštena zgrada poznata kao Sretne lignje. Pola sata Quima i ja smo
raspravljali, svađali se i naposljetku pronađosmo čuveni bar. Stigosmo sa
zakašnjenjem i na trenutak pomislih kako Iñakija nećemo zateći, ali prvo što
vidjeh bio je njegov crveni Saab, zapravo jedino što vidjeh bio je njegov
crveni Saab, parkiran na zaravni prekrivenoj pijeskom i raslinjem, a zatim
napuštenu zgradu, prljave prozore Sretnih lignji. Parkirah se pokraj
Iñakijeva automobila i zatrubih. Bez ijedne riječi Quima i ja odlučismo ostati
u Peugeotu. Nedugo zatim ugledasmo Iñakija, koji se nalazio s druge strane
restorana. Protivno onome što sam očekivao, nije nas ukorio zbog kašnjenja,
niti se činilo da se ljuti kad ugleda Quimu. Upitah ga gdje je njegov
protivnik i Iñaki se nasmiješi i slegnu ramenima. Zatim se sve troje
zaputismo prema plaži. Kad Quima dozna zašto smo se tamo okupili (Iñaki
je bio taj koji joj je ispričao, na objektivan i jasan način, uz malo riječi, ja to
ne bih znao tako prikazati), učini se da je jako uzbuđena i na trenutak sam
bio siguran da će sve dobro završiti. Neko smo se vrijeme sve troje smijali.
Na plaži nije bilo žive duše. Nije došao, začuh Quimu kako govori pomalo
razočarano.
S krajnjeg sjevera plaže, između nekih stijena, pojaviše se dva lika. Srce
mi jače zakuca. U posljednjoj tučnjavi u kojoj sam sudjelovao imao sam
jedanaest ili dvanaest godina i otada sam uvijek izbjegavao nasilne činove.
Tamo su, reče Quima. Iñaki me pogleda i zatim pogleda more i tek tada
shvatih da prizor sadržava nešto beskrajno smiješno i da to smiješno nije
strano mojoj prisutnosti ondje. Dva lika koja su iskrsnula između stijena i
dalje su napredovala obalom, i naposljetku se zaustaviše nakon kojih
stotinjak metara, dovoljno da se može vidjeti kako jedan od njih nosi u
rukama neki paket iz kojeg vire vrhovi dvaju mačeva. Bolje je da Quima
ostane tu, reče Iñaki. Nakon što smo saslušali i odbacili prigovore naše
prijateljice, obojica se polagano zaputismo u susret onoj dvojici luđaka. Tako
da će se ova glupost nastaviti?, sjećam se da mu rekoh dok smo hodali po
pijesku, to znači da će se taj dvoboj doista odigrati stvarno, a ne samo
imaginarno?, i da si ti mene doista odabrao za svjedoka tog ludila?, jer sam

384
upravo u tim trenucima pretpostavio ili sam iznenada shvatio da je Iñaki
mene odabrao jer su njegovi pravi prijatelji (ako ih ima, Jordi Llovet možda,
neki intelektualac tog tipa) odlučno odbili sudjelovati u takvoj besmislici i
on je to znao i svi su to znali, osim mene, glupog novinarskog piskarala, i
također pomislih: Bože moj, za sve je kriv idiot Baca, da nije napao Iñakija,
svega ovoga vjerojatno ne bi ni bilo, a zatim više nisam mogao razmišljati jer
smo došli do one druge dvojice i jedan od njih reče: tko je od vas Iñaki
Echavarne?, i tada pogledah Iñakija u oči, iznenada se pobojavši da će ovaj
reći da sam to ja (u tom trenutku živčane napetosti, pomislih kako je Iñaki
spreman na sve), ali Iñaki se nasmiješi, kao da je presretan, i reče da je on taj
i tada me drugi pogleda i predstavi se, reče: ja sam Guillem Piña, sekundant,
a ja začuh sebe kako govorim: bok, ja sam Jaume Planells, drugi sekundant, i
iskreno govoreći, sad kad se toga prisjetim, dođe mi da povratim, ili da se
bacim na tlo i previjam od smijeha, ali tada ono što osjetih bili su više kao
neki grčevi u želucu, i hladnoća, jer je doista bilo hladno i tek je nekoliko
sutonskih sunčanih zraka obasjavalo plažu, tu plažu na kojoj se u proljeće
ljudi posve razgolićuju, s malim plažicama i stijenama, koju vide tek putnici
u obalnom vlaku koje je prizor ostavljao ravnodušnim, eto što ti je
demokracija i pristojnost, u Galiciji ti isti putnici zaustavili bi vlak i sišli
kastrirati nudiste, sve u svemu, ja sam razmišljao o tim stvarima kad rekoh:
bok, ja sam Jaume Planells, drugi sekundant.
I tada taj Guillem Piña razmota paket koji je nosio u rukama i ostadoše
samo mačevi, čak mi se učini da vidim blijedo svjetlo na čeličnim?,
brončanim?, željeznim? oštricama, ne razumijem se u mačeve, ali znam
dovoljno da vidim kako nisu plastični, i tada ispružih ruku i jagodicama
prstiju opipah naravno metalne oštrice, i kad povukoh ruku, ponovno
vidjeh sjaj, neznatni sjaj, koje su isijavale kao da se bude, to bi barem rekli
Iñakijevi prijatelji da je ovaj imao hrabrosti ili poštenja zamoliti ih da ga
prate, i da su se ovi pojavili, u što sumnjam, a meni se učini prevelikom
koincidencijom, ili u svakom slučaju isuviše velikom podudarnošću: sunce
koje se skriva za planinama i bljesak mačeva, i tek sam tada, naposljetku,
mogao pitati (koga?, ne znam, Pinu, vjerojatnije samoga Iñakija) je li to
zaozbiljno, hoće li dvoboj biti pravi, i naglas primijetih, iako neugođenom
bojom glasa, da ja ne želim probleme s policijom, to ni u kojem slučaju.
Ostalo je nejasno. Piña reče nešto na majorkanskom dijalektu. Zatim dade
Iñakiju da odabere jedan od mačeva. Ovaj za to odvoji vrijeme koje mu je
bilo potrebno, odmjeravajući oba mača, prvo jedan mač, zatim drugi, zatim
oba mača istovremeno, kao da u cijelom svom životu nije ništa drugo radio

385
nego se bavio mušketirstvom. Mačevi više nisu bliještali. Onaj drugi,
uvrijeđeni pisac (tko ga je uvrijedio, zašto, kad još uvijek nije objavljen
prokleti uvredljivi prikaz?) pričeka da Iñaki odabere svoj. Nebo je bilo
mliječnosive boje i s planina i voćnjaka iz unutrašnjosti spuštala se gusta
magla. Moje su uspomene nejasne. Vjerujem da sam čuo Quimu kako viče:
naprijed, Iñaki!, ili nešto slično. Poslije, Piña i ja odlučismo se povući,
uzmičući. Jedan krotki val pokvasi mi nogavice hlača. Sjećam se da sam
pogledao svoje mokasine i opsovao. Također, sjećam se osjećaja opscenosti,
nezakonitosti koje u meni probudiše moje mokre sokne i zvukovi koje su
ove proizvodile kad sam se kretao. Piña se povuče prema stijenama. Quima
ustade i malo se približi zavađenima. Ovi sudariše svoje mačeve. Sjećam se
da sjedoh na brežuljak i izuh cipele i minuciozno rupčićem izvukoh iz ovih
mokri pijesak. Zatim, bacih rupčić i posvetih se posmatranju crte sve
mračnijeg obzora, sve dok Quima ne položi ruku na moje rame i druga
njezina ruka ne položi u moje ruke neki živ i vlažan i grub predmet za koji
mi je trebalo vremena da ga prepoznam kao svoj rupčić koji se vraća, koji mi
vraćaju poput kakva prokletstva.
Sjećam se da spremih rupčić u džep jakne. Kasnije će Quima vjerojatno
reći kako je Iñaki rukovao mačem kao znalac i kako je vodio u svakom
trenutku. Ali ja ne bih to ustvrdio. Borba započe izjednačeno. Iñakijevi
udarci sabljom bijahu gotovo stidljivi, bilo mu je dovoljno da svoj mač
sudari s protivnikovim. I ustuknuo bi, uvijek bi se povlačio, ne znam da li iz
straha ili zato jer je proučavao situaciju. Udarci drugoga, naprotiv, bili su
sve odlučniji, u jednom trenutku ubode ga, prvi put u cijeloj borbi, zgrabi
mač i zakoraknu naprijed desnom nogom i ispruži desnicu i vrh mača
gotovo dodirnu šavove Iñakijevih hlača. Bilo je to u tom trenutku kad se
ovaj naizgled probudi iz apsurdnog sna koji ga je obuzeo i kad neočekivano
utonu u drugi san, u kojem je opasnost izvjesna. Od tog trenutka njegovi
koraci postadoše mnogo okretniji, kretao se brže, uvijek se povlačeći, iako
ne pravocrtno nego u krugovima, na taj način da sam ga ja ponekad viđao
sučelice, drugi put iz profila, a ponekad opet s leđa. Što su za to vrijeme
radili drugi promatrači? Quima je sjedila na pijesku, meni iza leđa, i
ponekad bi glasno navijala za Iñakija. Piña je, naprotiv, stajao, prilično
udaljen od kruga u kojem su se kretali mačevaoci i njegovo je lice izgledalo
poput lica nekoga tko je navikao na takve stvari, kao i poput lica nekoga tko
spava.
U jednom trenu prosvijetljenosti bio sam siguran da smo poludjeli. Ali
poslije tog trenutka lucidnosti uslijedio je još kraći tren krajnje

386
oštroumnosti, (ako mi dopustite taj izraz), kad pomislih da je taj prizor
logičan ishod naših apsurdnih života. Nije to bila kazna, nego nabor koji se
iznenada otvarao da bismo se mogli sagledati u svojoj ljudskosti. Nije to bila
tvrdnja naše jalove krivnje, nego znak naše čudne i beskorisne nevinosti. Ali
nije to. Mi smo mirovali i oni su se kretali i pijesak na plaži se micao, ali ne
od vjetra, nego od onoga što su oni radili i od onoga što smo mi radili,
odnosno, ni od čega, odnosno, od gledanja, i sve zajedno bio je nabor, tren
superlucidnosti. Nakon toga, ništa. Moje je pamćenje oduvijek bilo
prosječno, onoliko koliko mi je bilo potrebno da živim od novinarstva. Iñaki
je napao svog protivnika, ovaj je napao Iñakija, primijetih da bi mogli
nastaviti tako satima, dok im mačevi ne otežaju u rukama, izvadih cigaretu,
nisam imao vatre, potražih u svim džepovima, ustah i pristupih Quimi
samo da bih doznao da je ova davno prestala pušiti, prije godinu dana ili
prije jednog stoljeća. Na trenutak pomislih da odem do Pine zamoliti ga za
vatru, ali mi se učini pretjeranim. Sjedoh pokraj Quime i promatrah borce. I
dalje su se kretali u krugovima, iako su njihovi pokreti bili sve sporiji. Imao
sam također dojam da međusobno razgovaraju, ali buka valova prigušivala
je njihove glasove. Rekoh Quimi da mi se sve zajedno čini besmislicom. Ni
slučajno, uzvrati. Zatim pridoda kako joj se čini jako romantičnim. Čudna
žena ta Quima. Moja želja za pušenjem se poveća. Podalje od nas, Piña
sjede, poput nas, na pijesak i s njegovih usana izlazila je perjanica kobaltnog
dima. Nisam više izdržao. Podigoh se i uputih prema njemu praveći krug,
tako da ni u jednom trenutku nisam mogao biti blizu opasnih voda boraca. S
jednog brežuljka promatrala nas je neka žena. Bila je naslonjena na
karoseriju auta i ruke je držala iznad obrva pokušavajući što bolje vidjeti.
Pomislih kako promatra more, ali zatim shvatih da gleda nas, naravno.
Piña mi ponudi upaljač bez ijedne riječi. Pogledah mu lice: plakao je. Ja
sam želio razgovarati, ali kad ga vidjeh, smjesta izgubih volju za razgovor.
Tako da se vratih Quimi i ponovno promatrah ženu koja je stajala sama na
vrhu brežuljka i pogledah i Iñakija i njegova suborca koji više i nisu ukrštali
mačeve, nego su se jedino micali i proučavali. Kad sam se stropoštao kraj
Quime, moje tijelo pade kao da je pala vreća s pijeskom. Zatim ugledah
Iñakijev mač koji se dizao više nego što je savjetovala opreznost, ili filmovi s
mušketirima, i vidjeh mač suborca koji se pružao sve dok nije položio vrh
nekoliko milimetara od Iñakijeva srca i ja mislim, iako to nije moguće, da
ugledah kako je Iñaki problijedio, i začuh Quimu kako govori Bože moj!, ili
nešto slično i vidjeh kako Piña baca cigaretu daleko, prema brdu, i vidjeh
kako na brdu više nema nikoga, niti žene, niti kola, i zatim drugi povuče vrh

387
svoga mača naglim pokretom i Iñaki krenu naprijed i opali mu mačem po
ramenu, vjerujem iz osvete zbog straha koji mu je priredio, a Quima
uzdahnu i ja uzdahnuh i otpustih nekoliko kolutova dima u zrak zaražen
tom strašnom plažom i vjetar smjesta odnese moje kolutove a da nije bilo
vremena ni za što, a Iñaki i njegov suborac nastaviše se hvatati u koštac,
poput kakve dvojice glupih dječaka.

388
 23
Iñaki Echavarne, bar Giardinetto, Calle Granada dei Penedés, Barcelona,
srpanj 1994. Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju
Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji
umiru jedan za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi
Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovno umre i
Čitatelji isto tako umru i na tom tragu kostiju nastavlja Djelo putovanje
prema samoći. Približiti mu se, ploviti na njegovu tragu nepogrešivi je znak
izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj
pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposljetku, Djelo neizbježno putuje
samo prema Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve
stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i
najskrovitiji spomen na ljude. Sve što počne kao komedija završi kao
tragedija.

Aurelio Baca, Feria dei Libro212, Madrid, srpanj 1994. Ne samo pred samim
sobom, ni samo pred zrcalima, niti u smrtni čas za koji nadam se da će kasno
stići, nego i pred svojom djecom i ženom i pred staloženim životom koji
stvaram, moram priznati: 1) Da u Staljinovo doba ne bih protraćio svoju
mladost u Gulagu, niti bih završio s metkom u zatiljku. 2) Da u vremenu
McCarthyja ne bih izgubio posao, niti bih morao prodavati benzin na
benzinskoj postaji. 3) Da bih u Hitlerovo doba, međutim, bio jedan od onih
koji su krenuli put egzila te da u Francovo doba ne bih sastavljao sonete
Caudillu niti Blaženoj Djevici poput tolikih zakletih demokrata. I jedna
stvar povlači drugu. Moja je hrabrost, doduše, ograničena, moja lakovjernost
također. Sve što počne kao komedija završi kao tragikomedija.

Pere Ordóñez, Feria del Libro, Madrid, srpanj 1994. Nekada su španjolski (i
hispanoamerički) pisci stupali na javnu tribinu radi prijestupa, reforme, da

389
bi ju spalili, digli revolucije. Španjolski (i hispanoamerički) pisci dolazili su
uglavnom iz bogatih obitelji, sređenih obitelji, ili obitelji s određenim
društvenim statusom, a kad bi uzeli pero u ruke, okrenuli bi se ili bi se
pobunili protiv tog statusa: pisanje je značilo odricanje, poricanje, ponekad i
samoubojstvo. Značilo je to okrenuti se protiv obitelji. Danas španjolski (i
hispanoamerički) pisci potječu u sve alarmantnijem broju iz obitelji niskog
društvenog statusa, iz proleterijata i lumpenproleterijata, i njihova
najuobičajenija spisateljska praksa jest način stjecanja položaja na društvenoj
piramidi, oblik bogaćenja uz veliki oprez da ne načine kakav prijestup. Ne
kažem da nisu obrazovani. Jednako su tako učeni kao i oni prije. Ili gotovo
tako. Ne kažem da nisu vrijedni. Mnogo su marljiviji od onih prije! Ali opet,
mnogo su vulgarniji. I ponašaju se kao poduzetnici ili kao gangsteri. I ne
odriču se ničega ili odustaju samo od onoga što mogu napustiti i na velikom
su oprezu da si ne stvore neprijatelje, ili da ove odaberu među
najbezazlenijima. Ne počinjaju samoubojstva zbog pristajanja određenoj
ideji, nego iz ludila i bijesa. Vrata im se neumoljivo širom otvaraju. I tako je
književnost takva kakva jest. Sve što počne kao komedija nepogrešivo završi
kao komedija.

Julio Martínez Morales, Feria del Libro, Madrid, srpanj 1994. Ispričat ću
Vam nešto o pjesničkoj časti, sad dok šećem Sajmom knjiga. Ja sam pjesnik.
Ja sam pisac. Stekao sam određeni ugled kao kritičar. 7 x 3 = 22 štanda, reklo
bi se na prvi pogled, ali zapravo ih je mnogo više. Ograničen je naš vid.
Uspio sam, međutim, izboriti svoje mjesto pod suncem ovoga Sajma. Iza
mene su slupana kola, granice pisanja, to da je 3 x 3 = 9. Bilo je to naporno.
Iza mene su A i E iz kojih krv kapa, obješeni na jednom balkonu kojemu se
ponekad vraćam u snovima. Učen sam čovjek: poznajem samo sofisticirane
zatvore. Pjesništvo i tamnica, doduše, oduvijek su išli skupa. Međutim, ono
što me oduvijek privlači je melankolija. Jesam li u sedmom snu ili sam
doista čuo kokotanje pijevca na drugom kraju Sajma? Može biti i jedno i
drugo. No, pijevci kukuriču u svitanje, a sada je prema mome satu dvanaest
sati u podne. Tumaram po Sajmu i pozdravljam kolege koji lutaju jednako
rastreseni poput mene. Smeten x smušen = zatvor na književnom nebu.
Skitam. Ne nalazim puta. Pjesnička čast: pjev koji slušamo poput blijede
osude. Vidim mlada lica koja promatraju izložene knjige i traže kovanice na
dnu džepova mračnih poput nade. 7 x 1 = 8, kažem u sebi dok krajičkom oka
gledam te mlade čitatelje i jedna bezoblična slika, spora poput ledenjaka,

390
istiskuje njihova tuđa i nasmijana lica. Svi prolazimo pokraj balkona s kojega
vise slova A i E i njihova krv nas škropi i prlja zauvijek. Ali balkon je
bezbojan poput nas i beskrvnost nikada ne napada beskrvnost. S druge
strane, i to kažem da si umirim savjest, balkon također skita s nama. Negdje
drugdje, to zovu mafijom. Vidim ured, vidim upaljen kompjuter, vidim
prazan hodnik. Anemičnost x ledenjak = usamljeni hodnik koji naš strah
puni ljudima, osobama koje skitaju Sajmom hodnika ne tražeći knjigu, nego
izvjesnost koja bi podržala prazninu naših izvjesnosti. Tako tumačimo život
u trenucima najvećega očaja. Birokrati. Krvnici. Skalpel reže tijela. A i E x
Sajam knjiga = druga tijela; lagana, usijana, kao da me je jučer moj urednik
najurio. Smrt se može činiti dobrim odgovorom, rekao bi Blanchot. 31x31 =
962 dobra razloga. Jučer smo žrtvovali jednog mladog južnoameričkog pisca
na žrtveniku našega grada. Dok je njegova krv kapala po bareljefu naših
ambicija, pomislih na svoje knjige i na zaborav, a to je, napokon, imalo
smisla. Pisac, ustanovili smo, ne smije sličiti drugom piscu. Treba biti nalik
bankaru, tatinom sinu koji stari bez odviše trauma, profesor matematike,
zatvorski činovnik. Stablolik. Tako, paradoksalno, tumaramo. Naša
razgranatost x bljedilo balkona = hodnik naše pobjede. Kako mladi ne
primjećuju, čitatelji po antonomaziji, da smo lažljivci? Pa dovoljno nas je
samo pogledati! Na našim njuškama neizbrisivo je urezano da se
pretvaramo! Međutim, ne zamjećuju i mi možemo mirno recitirati: 8, 5, 9, 8,
4, 15, 7. I možemo lutati i pozdravljati se (ja, barem, pozdravljam svakoga,
porote i krvnike, patrone i studente), a možemo hvaliti pedera zbog
nesputane heteroseksualnosti, i impotentnog zbog muževnosti, i rogonju
zbog neokaljane časti. I nitko ne jeca: nema razmetanja. Tek naša noćna
tišina kad se na sve četiri zaputimo prema lomačama koje je netko u
tajanstveni čas i iz nerazumljivih namjera zapalio za nas. Slučaj nas vodi
iako ništa nismo prepustili slučaju. Pisac mora ličiti cenzoru, rekli su nam
naši stariji i slijedili smo tu misao do njezine pretposljednje posljedice. Pisac
treba biti nalik piscu novinskih članaka. Pisac treba biti poput patuljka i
MORA preživjeti. Da još k tome ne moramo i čitati, naš bi posao bio točka
obješena u ništavilu, mandala svedena na najmanji mogući izraz, naša tišina,
naša izvjesnost da s jednom staklenom nogom stojimo s druge strane smrti.
Sanje. Maštanja. Željeli smo, u nekom zaboravljenom naboru prošlosti, biti
lavovi, a samo smo kastrirane mačke. Kastrirani mačci oženjeni sa zaklanim
mačkama. Sve što počne kao komedija završi kao kriptografska vježba.

391
Pablo del Valle, Feria del Libro, Madrid, srpanj 1994. Ispričat ću Vam nešto
o pjesničkoj časti. U jednom razdoblju nisam imao novaca niti sam imao ime
koje sada imam: bio sam nezaposlen i zvao sam se Pedro García Fernández.
Ali imao sam talenta i bio sam ljubazan. Upoznah jednu ženu. Upoznah
mnoge žene, ali prije svega upoznah jednu ženu. Ta se žena, čije je ime bolje
ostaviti u anonimnosti, zaljubila u mene. Radila je u pošti. Bila je poštanska
službenica, govorio bih kad bi me prijatelji upitali što radi moja žena.
Zapravo je to bio eufemizam da ne bih rekao da je poštarica. Živjeli smo
neko vrijeme zajedno. Ujutro bi moja žena izlazila na posao i ne bi se
vraćala do pet sati popodne. Ja bih ustao kad bih začuo škripu vrata koja se
zatvaraju (ona je pazila da me ne probudi) i prionio bih na pisanje. Pisao
sam o uzvišenim stvarima. O vrtovima, izgubljenim dvorcima, stvarima u
tom stilu. Poslije, kad bih se zamorio, čitao bih. Pia Baroju, Unamuna,
Antonia y Manuela Machada, Azorina. Kad bi došlo vrijeme jelu, izišao bih
na ulicu, u jedan restoran gdje su me poznavali. Popodne bih ispravljao.
Kad bi se ona vratila s posla, neko bismo vrijeme razgovarali, ali o čemu
može razgovarati jedan literat s poštaricom? Ja sam pričao o onome što sam
napisao, o onome što sam planirao pisati: o jednoj glosi o Manuelu
Machadu, o poemi o Duhu Svetome, o eseju čija je prva rečenica glasila: i
mene boli Španjolska. Ona je razgovarala o ulicama koje je prošla i o
pismima koje je razdijelila. Razgovarala je o markama, nekima jako rijetkim,
i o licima koje je naslutila tijekom svoga dugoga jutra dok je raznosila poštu.
Poslije, kad više ne bih mogao izdržati, pozdravio bih se s njom i odlazio bih
tumarati po madridskim barovima. Ponekad bih išao na promocije knjiga.
Ponajviše zbog besplatnih pića i kanapea. Išao bih u Casa de América i
slušao bih umišljene hispanoameričke pisce. Išao bih u Ateneo i slušao bih
prepotentne španjolske pisce. Kasnije bih se našao s prijateljima i
razgovarali bismo o našim djelima, ili bismo svi zajedno išli posjetiti
Učitelja. Ali povrh književnog klafranja ja bih i dalje slušao buku cipela bez
potpetica moje žene koja je ponovno obilazila kvartove u kojima je raznosila
poštu, onako tiha, vukući žutu torbu ili žuta kolica, ovisi o količini pošte
koju je trebala isporučiti, i tada bih se zbunio, moj jezik, još sekundu prije
oštrouman, provokativan, postajao bi trom i utonuo bih u odbojnu i
neželjenu tišinu koju su drugi, uključujući našeg Učitelja, obično tumačili,
srećom po mene, kao dokaz mog refleksivnog, koncentriranog, filozofskog
talenta. Ponekad, kad bih se vraćao u sitne sate u svitanje, zastao bih u

392
četvrti u kojoj je ona obično radila i oponašao bih, simulirao, imitirao
poluvojničkim, polufantazmatskim pokretima, njezinu dnevnu rutinu. Na
kraju svega bih povratio i ostao plakati naslonjen na neko stablo, pitajući
samoga sebe kako je moguće da sam mogao živjeti s tom ženom. Nikad
nisam našao odgovore, ili oni pronađeni nisu izgledali uvjerljivi, ali sasvim
je sigurno nisam ostavio. Živjeli smo zajedno dugo vremena. Ponekad, u
stanci pisanja i sebi za utjehu, govorio bih samome sebi da bi bilo gore da je
mesarica. Ja bih više volio, prije svega da budem u trendu, da je policajka.
Biti policajka je bolje od poštarice. Poštarica, međutim, bolja je od mesarice.
Zatim bih nastavio pisati i pisati, razjaren ili zamalo onesviješten, i svaki bih
put sve više ovladavao profesionalnim alatkama. Tako su prolazile godine i
cijelo to vrijeme zadirkivao sam svoju ženu. Naposljetku sam osvojio
nagradu Novi Glasovi Madridske općine i preko noći odjednom sam se
našao u posjedu s tri milijuna pezeta i s ponudom da radim u jednom od
najodličnijih novina u glavnome gradu. Hernando García Leon napisao je
jako pohvalnu recenziju moje knjige. Prvo i drugo izdanje rasprodalo se u
manje od tri mjeseca. Pojavio sam se u dvije televizijske emisije, iako imam
dojam da su me u jednu od njih pozvali da izigravam klauna. Sada pišem
svoj drugi roman. I ostavio sam ženu. Rekoh joj da su naši karakteri
inkompatibilni i da ju ne želim povrijediti i da joj želim sve najbolje i da ona
zna da može računati na mene u bilo kojem trenutku, u bilo kojem slučaju.
Zatim spremih knjige u kartonske kutije, odjeću u kofer i otiđoh. Ljubav, ne
sjećam se koji je to klasik rekao, smiješi se onima koji pobjeđuju. Nije dugo
prošlo kad počeh živjeti s drugom ženom. Iznajmio sam stan u Lavapiésu,
stan koji ja plaćam, i u kojemu sam sretan i produktivan. Moja sadašnja žena
studira englesku filologiju i piše poeziju. Obično razgovaramo o knjigama. I
ponekad joj padnu na pamet jako dobre ideje. Vjerujem da smo jako dobar
par: ljudi nas gledaju i prihvaćaju, na neki način utjelovljujemo budućnost i
optimizam, neogorčen razboritošću i refleksijom. Poneku noć, ipak, kad sam
u svojoj radnoj sobi završavajući svoju tjednu kroniku ili redigirajući
stranice mog romana, začujem korake na ulici i pomislim, gotovo sam
uvjeren, da je to poštarica izišla razdijeliti poštu u neprikladan sat. Iziđem
na balkon i ne vidim nikoga, ili možda vidim tek dežurnog pijanca kako se
vraća kući, gubeći se iza ugla. Ništa se ne zbiva. Nema nikoga. Kad se
vratim za svoj pisaći stol, ipak, koraci se ponavljaju i tada znam da poštarica
radi, da iako je ne vidim, poštarica obilazi kvartove u najgori sat po mene. I
tada ostavljam svoju tjednu kroniku i ostavljam poglavlje svoga romana i
pokušavam napisati pjesmu, ili posvetiti ostatak noći mojem dnevniku, ali

393
ne mogu. Buka njezinih cipela bez potpetica odjekuje u unutrašnjosti moje
glave. Tek zamjetan zvuk i koji ja znam kako ću istjerati: ustajem, odlazim
do spavaće sobe, skinem odjeću, legnem u krevet gdje pronađem
namirisano tijelo moje žene, vodim ljubav s njom, ponekad jako nježno,
ponekad jako silovito, i poslije zaspem i sanjam da sam primljen u
Akademiju. Ili ne. To je uzrečica. Ponekad, zapravo, sanjam kako ulazim u
Pakao. Ili ne sanjam ništa. Ili sanjam da su me kastrirali ili da su mi s
vremenom u međunožju izrasli sitni testisi, poput dvije bezbojne masline, i
kako ih dodirujem s mješavinom ljubavi i straha i da ih nikome ne
pokazujem. Dan rastjeruje sablasti. Naravno, o tome ne pričam ni sa kime.
Treba biti snažan. Svijet književnosti je džungla. Plaćam svoju vezu s
poštaricom tolikim košmarima, tolikim auditivnim fenomenima. Nije loše,
prihvaćam. Da nisam tako osjetljiv, zacijelo se ne bih nje ni sjetio. Ponekad
ju čak poželim nazvati telefonom, pratiti ju u njezinu dnevnom
raspačavanju pošte i vidjeti ju, po prvi put, kako radi. Ponekad poželim
dogovoriti s njom sastanak u nekom baru u njezinoj četvrti, koja više nije
moja, i upitati ju kako joj ide: ima li novog ljubavnika, je li razdijelila koje
pismo iz Malezije ili Tanzanije, da li još uvijek dobija, za Božić, poštansku
božićnicu. Ali to nikada ne činim. Dovoljno mi je da čujem njezine korake,
sve nečujnije. Dovoljno mi je pomisliti na beskrajnost Svemira. Sve što
počne kao komedija završi kao film strave i užasa.

Marco Antonio Palacios, Feria dei Libro, Madrid, srpanj 1994. Nekoliko
riječi o pjesničkoj časti. Imao sam sedamnaest godina i neobuzdanu želju
postati pisac. Pripremio sam se. Ali nisam se primirio u svojim pripremama,
jer shvatih da ukoliko se povučem, neću nikada pobijediti. Disciplina i
određeni popustljivi ushit, to su ključevi uspjeha da čovjek stigne tamo gdje
je zamislio. Disciplina: pisati svakoga prijepodneva ne manje od šest sati.
Pisati svakoga jutra i ispravljati popodne i čitati kao opsjednut po noći.
Oduševljenje ili popustljiva razdraganost: posjećivati pisce u njihovim
stanovima ili pristupiti im tijekom promocija knjiga i reći im točno ono što
žele čuti. Ono što očajnički žele čuti. I imati strpljenja, jer ne funkcionira
uvijek. Postoje gnjavatori koji te potapšu po leđima, a zatim: ne sjećam se da
sam te upoznao. Ima nepopustljivih i okrutnih i pokvarenih glupana. Ali
nisu svi takvi. Treba imati strpljenja i tražiti. Najbolji su homoseksualci, ali,
oprez, treba znati kad treba stati, potrebno je točno znati što želite, u
protivnome može te nasamariti kakav stari ljevičarski peder. Sa ženama se

394
događa tri četvrtine isto: španjolske spisateljice koje ti mogu pomoći, obično
su stare i ružne i žrtva ponekad ne vrijedi truda. Najbolji su heteroseksualci
u poodmaklim pedesetima ili na pragu starosti. U svakom slučaju:
neizbježno im se približiti. Neizostavno je njegovati svoj vrt u sjeni njihovih
svađa i zlopamćenja. Naravno, treba napamet naučiti njihova sabrana djela.
Moramo ih citirati dva-tri puta u svakom razgovoru. Neophodno je
neprekidno navoditi njihove citate! Jedan savjet: nikada ne kritizirajte
učiteljeve prijatelje. Učiteljevi prijatelji su svetinja i jedna neprikladna
primjedba može preokrenuti tijek sudbine. Jedan savjet: poučno je prezreti i
svim se silama okomiti na strane romanopisce, osobito ako su Amerikanci,
Francuzi ili Englezi. Španjolski pisci mrze svoje suvremenike koji pišu na
drugim stranim jezicima i objavljivanje negativne recenzije jednoga od njih
uvijek će naići na dobar prijam. I šutjeti i vrebati. I ograničiti područja rada.
Ujutro pisati, popodne ispravljati, po noći čitati i cijelo to vrijeme vježbati
diplomaciju, pretvaranje, popustljivost. Sa sedamnaest godina želio sam biti
pisac. Sa dvadeset godina objavih svoju prvu knjigu. Sad mi je dvadeset i
četiri i ponekad, kad se osvrnem unatrag, nešto poput vrtoglavice obuzme
moj mozak. Prošao sam dugi put, objavio četiri knjige i ležerno živim od
književnosti (iako da budem iskren, nikada mi nije puno trebalo za život,
tek stol, kompjutor i knjige). Pišem jedanput tjedno za jedne desničarske
novine iz Madrida. Sada dijelim savjete i psujem i kritiziram (ali bez
pretjerivanja) neke političare. Mladi koji žele napraviti spisateljsku karijeru
gledaju u meni uzor koji treba slijediti. Neki kažu da sam poboljšana verzija
Aurelia Bace. Ne znam. (Obojicu nas boli Španjolska, iako vjerujem da njega
trenutno boli više od mene.) Možda to iskreno kažu, ali možda i samo zato
da im povjerujem i da se opustim. Ako je ovo posljednje, neću im pružiti to
zadovoljstvo: i dalje radim jednako uporno kao i prije, i dalje pišem, i dalje
njegujem svoja prijateljstva. Još nisam navršio trideset godina i budućnost se
otvara poput ruže, savršene mirisne, jedinstvene ruže. Ono što započne kao
komedija završi kao pobjednički marš, zar ne?

Hernando García León, Feria del Libro, Madrid, srpanj 1994. Sve je
započelo, kao sve velike stvari, jednim snom. Prije izvjesnog vremena,
manje od godine dana, svratih u jednu od najprestižnijih književnih kavana
i popričah s raznim piscima naše bolne Španjolske. Pored uobičajena
brbljanja svi oni s kojima sam razgovarao potvrdiše (i ovdje jednoglasnost
nije sumnjiva) da je moja posljednja knjiga ako ne jedna od najprodavanijih,

395
a ono jedna od najčitanijih. Može biti, ja se ne bavim trgovinom. Iza bujice
pohvala, naslutih ipak jednu sjenu. Kolege su me hvalili, najmlađi su u meni
vidjeli – i time su se razmetali – učitelja, ali iza mnoštva pohvala naslutih
disanje, neizbježnost nečega nepoznatog. Što je to? Nisam znao. Mjesec
dana kasnije, u jednoj aerodromskoj čekaonici, spremajući se da na nekoliko
dana napustim našu klevetničku Španjolsku, pristupiše mi tri mladića,
stasita i ažurno plavooka, i rekoše na dobrom španjolskom kako im je moja
posljednja knjiga promijenila život. Neobično, iako zacijelo nikako nisu prvi
koji su me oslovili na taj način. Nastavih svoje putovanje. Promijenih avion
u Rimu. U duty free shopu neki se čovjek zanimljiva izgleda zagledao u mene.
Bio je to neki Austrijanac na poslovnom putovanju (nisam ga upitao čime se
bavi), imenom Hermann Künst, i koji je, oduševljen mojom prethodnom
knjigom, koju je čitao na španjolskom, jer koliko ja znam još uvijek nije
prevedena na njemački, želio dobiti od mene posvetu. Njegove su me
pohvale jako zbunile. Stigavši u Nepal, u hotelu, neki dječak svojih najviše
petnaestak godina upita me jesam li ja Hernando García Leon. Rekoh mu da
jesam i već sam mu se spremao dati napojnicu kad se momčić izjasni kao
gorljivi obožavatelj moga djela i nedugo zatim, gotovo neprimjetno, već sam
se potpisivao na jedan zgužvani primjerak Između bikova i anđela, da budemo
precizni, osmo španjolsko izdanje, s datumom 1986. Nažalost, u tom
trenutku dogodi se jedna neugodnost koja nije povezana s ovim ovdje što
me spriječilo da tog mladog čitatelja upitam koje su peripetije i putevi
sudbine moju knjigu doveli njemu u ruke. Te sam noći sanjao Svetoga Ivana
Krstitelja. Obezglavljeni priđe hotelskom krevetu i reče mi: otiđi u Nepal,
Hernando, i otvorit će ti se stranice jedne prekrasne knjige. Ali ja jesam u
Nepalu, odgovorih mu spavački polutepajući. Ali Krstitelj ponovi: otiđi u
Nepal, Hernando, i tako dalje, i tako dalje, kao da je moj književni agent.
Idućega jutra zaboravih san. Tijekom jednog izleta po planinama
Katmandua iznenada naletjeh na skupinu turista iz naše poletne Španjolske.
Prepoznali su me (bio sam sam, suvišno je spominjati, meditirajući iza jedne
stijene) i zasuli uobičajenom nizu pitanja i odgovora, kao da smo u kakvoj
televizijskoj emisiji. Žeđ za znanjem mojih sugrađana bila je velika,
kompulzivna, neiscrpna. Potpisah dva primjerka. Po povratku u hotel, te
sam noći ponovno sanjao Svetog Ivana Krstitelja, ali u varijanti, uglednoj
varijanti, da je ovoga puta u pratnji jedne sjene, nekog bića ogrnuta u plašt
koje se držalo na određenoj udaljenosti, dok je obezglavljeni govorio.
Njegov govor, u biti, bio je isti kao prethodne noći. Tražio je od mene da
posjetim Nepal i obećavao mi je slasti jedne divne knjige, kakvu zaslužuje

396
najodvažnije pero. Ti su se snovi ponavljali iz noći u noć, gotovo tijekom
cijelog mog boravka na Istoku. Vratih se u Madrid i nakon što sam se
nevoljko podvrgnuo imperativu uobičajenih intervjua, preselih se u
Orejuela de Argandu, planinsko mjestašce ili seoce, sa snažnom namjerom
da se bacim na kreativni rad. Ponovno sam sanjao Svetog Ivana Krstitelja.
Čovječe, Hernando, to je previše, rekoh si usred sna i s mentalnim naporom
koji se mogu priuštiti samo oni koji su iskušali svoje živce u graničnim
situacijama, uspjeh se otprve probuditi. Soba je bila utonula u duboku tišinu
kastiljske noći. Otvorih prozore i udahnuh čisti zrak planine. Nisam žalio za
vremenom, sad već dalekim, kad sam pušio dvije kutije dnevno, iako u
mikrodjeliću sekunde pomislih kako ne bi bilo loše zapaliti cigaretu. Kao
čovjek koji nema vremena za gubljenje, svoju nesanicu iskoristih da
pregledam papire, završim pisma, pripremim nacrte članaka i predavanja,
što sve jedan uspješan autor mora obaviti, nešto što nikada neće razumjeti
mrzovoljnici i ljubomornici čije naklade ne prelaze tisuću primjeraka. Poslije
sam se vratio u krevet i kao što se obično događa, zaspah istoga časa. Iz tame
kao naslikane od Zurbarana ponovno iskrsnu Sveti Ivan Krstitelj i pogleda
me u oči. Kimne mi glavom i zatim reče: ostavljam te, Hernando, ali ne
ostaješ sam. Pogledah krajolik koji se malo-pomalo počeo razabirati, kao da
je kakav lahor ili neki anđeoski dah otjerao maglu i mrak, iako čuvajući,
recimo, crninu kakva priliči jutru. U dnu, nekih tri metra od mog kreveta,
pokraj jedne stijene, strpljivo je čekala ogrnuta sjena. Tko si?, rekoh. Učini
mi se da mi glas treperi. Samo što nisam briznuo u plač, pomislih,
prestrašen, usred sna i tog žalosnog jutra. Ipak, zatomivši strah, uspjeh
ponoviti pitanje: tko si? Tada sjena zadrhti ili preciznim pokretom (i to
pokretom cijeloga tijela) strese sa sebe rosu zore ili me jednostavno moje
unezvjerene oči natjeraše da prepoznam kao drhtaj nešto što to nije bilo, a
nakon treperenja usmjeri se prema mome krevetu, njezina stopala koja kao
da nisu dodirivala tlo, a ja sam ipak začuo kotrljanje kamenja, pjev sretnog
kamenja na osjet njezinih tabana kako koračaju po podu, škripu i zveket u
isto vrijeme, šum i buku, kao da je kamenje – trava na livadi i stopala zrak ili
voda, i tada se podigoh, uz neslućene napore, iz kreveta, i naslonjen na lakat
zapitah: tko si, što želiš od mene, sjeno, što se krije pod tim plaštem, a sjena
nastavi hodati po zemljištu sivog kamenja i oblutaka dok ne stiže do moga
kreveta, a tada zastade i kamenje prestade pjevati ili gukati ili gugutati,
ogromna tišina ovlada mojom sobom i dolinom i obroncima planina, i ja
zatvorih oči i rekoh si hrabrosti, Hernando, znali su te snaći i gori snovi, i
ponovno otvorih oči. I tada sjena ukloni plašt ili je možda to bio samo kratki

397
ženski ogrtač i preda mnom se pojavi Djevica Maríja i njezina svjetlost nije
bila zasljepljujuća, kako kaže moja prijateljica Patricia Fernández-García
Errázuriz, koja je doživjela nekoliko sličnih iskustava, nego svjetlost ugodna
zjenicama, svjetlost nalik jutarnjoj svjetlosti. I prije nego što onijemih rekoh:
što želiš, Gospo, od ovoga bijednog sluge? A ona reče: Hernando, sine moj,
želim da napišeš knjigu. Ostatak našeg razgovora je nešto što ne mogu
ispričati. Ali napisah. Bacio sam se na posao spreman izgubiti kožu u
pokušaju i nakon tri mjeseca imao sam tristo pedeset kartica koje stavih na
stol moga izdavača. Naslov: Nova era i iberske stepenice. Do danas, kako su
mi rekli, prodalo se više od tisuću primjeraka. Naravno, nisam ih sve
potpisao jer nisam Superman. Sve što počne kao komedija neizbježno završi
kao misterij.

Pelayo Barrendoáin, Feria del Libro, Madrid, srpanj 1994. Prvo, evo me
ovdje, drogiran, s antidepresivima koji mi izlaze na uši, obilazeći ovaj
naizgled tako simpatičan Sajam gdje Hernando Garcfa Leon ima tolike
čitatelje i gdje Baca, na točki dijametralno suprotnoj od Garcije Leona, ali
jednako blažen poput njega, ima tolike čitatelje i gdje čak i moj stari prijatelj
Pere Ordonez računa s nekolicinom čitatelja i gdje čak i ja, čemu da dalje
nabrajam, zašto da idem dalje od toga, posjedujem također svoj krug
čitatelja, premorene, istučene, čitatelje kojima se u glavi motaju male litijske
bombe, rijeke Prozaca, jezera Epaminola, mrtva mora Rohipnola, bunare
pretrpane Tranquimazinom, moja braća, oni koji se hrane mojom ludošću
da bi pothranjivali svoju. Ovdje sam sa svojom bolničarkom, iako možda i
nije bolničarka nego socijalna radnica, posebna odgojiteljica, možda čak i
advokat, u svakom slučaju ovdje sam sa ženom koja izgleda kao moja
bolničarka, barem bi se to moglo zaključiti iz brzine kojom mi nudi čudesne
tablete, bombe koje muče moj mozak i sprečavaju me da ne počinim kakvu
glupost, žena koja korača uz mene i čija tako ljupka sjena, kad se okrenem,
okrzne moju tako tešku, tako golemu sjenu, moju sjenu koja kao da se stidi
što stupa pokraj njezine sjene, ali koja, ako ju čovjek malo pažljivije pogleda,
poput mene, izgleda savršeno sretna što se kreće pokraj njezine sjene. Moja
sjena Medvjeda Jogija iz Trećeg tisućljeća i njezina sjena Hipatijine učenice.
I upravo tada volim biti ovdje, ponajviše stoga jer moja bolničarka uživa u
pogledu na tolike knjige na jednom mjestu i u šetnji s najglasovitijim
luđakom takozvane španjolske poezije ili takozvane španjolske književnosti.
I tada osjetim potrebu da se tajanstveno nasmiješim, ili da misteriozno

398
pjevušim, a ona me pita zašto se smijem ili zašto pjevušim i ja joj kažem da
se smijem jer mi se čini smiješnim sve to, jer mi se čini ridikuloznim
Hernando García Leon u ulozi Svetoga Ivana Krstitelja ili Svetoga Ignacija
de Loyole ili blaženog Escriva i jer mi je zabavna velika borba za ime i velika
borba za čitatelja svih tih pisaca ukopanih u svoje azbestne štandove. A ona
me gleda i pita zašto pjevam. A ja joj kažem da su pjesme, da su moje
pjevušenje pjesme o kojima razmišljam i pokušavam memorizirati. A tada
se moja bolničarka smiješi i odobrava, zadovoljna s mojim odgovorima, a u
tim prilikama, kad vlada ogromna gužva i kad navala postaje opasna (u
blizini štanda Aurelia Bace, kako mi tumači moja bolničarka), njezina ruka
traži moju ruku, i pronalazi ju bez teškoće, i prolazimo polagano područja
žestokog sunca i ledene sjene držeći se za ruke, njezina sjena vuče moju
sjenu, ali osobito njezino tijelo povlači moje tijelo. Pa iako je istina drukčija
(smiješim se da ne bih urlao, pjevušim da ne bih molio ili psovao), mojoj je
bolničarki dovoljno i zadovoljna je mojom verzijom, što ne govori puno o
njezinom psihologijskom talentu, ali dovoljno razotkriva njezinu želju za
uživanjem u životu ili u suncu koje se spušta na El Retiro, ili njezinu
neobuzdanu žudnju za srećom. I upravo u tim trenucima razmišljam o ne
tako poetskim stvarima, barem iz određene perspektive, kao o
nezaposlenosti (koja ne muči moju bolničarku zahvaljujući tome što sam
lud), ili o studiju prava (koje je moja bolničarka zamijenila čitanjem
španjolskog romana zahvaljujući kojemu sam ja poludio), i kako
nezaposlenost, tako i izgubljeni sati uzdižu se pred mojim očima kao
jedinstveni crveni balon koji se penje i penje sve dok me ne rasplače, žalosni
Dedal zbog Ikarove sudbine, osuđeni Dedal, a zatim se ponovno vraćam na
planet Zemlju, na Sajam knjiga i isprobavam jedan osmijeh, samo za nju, ali
nije ona ta koja me vidi da se smiješim, moji me čitatelji vide, pretučeni,
izmasakrirani, oni luđaci koje hranim svojom ludošću i koji će me
naposljetku ubiti, ili će ubiti moje beskonačno strpljenje, moji su kritičari ti
koji me vide, oni koji se žele slikati sa mnom, ali koji ne bi podnijeli moje
prisustvo dulje od osam uzastopnih sati, to su pisci-televizijski voditelji, oni
koji obožavaju Barrendoainovu ludost, dok razborito mašu glavom, a ne
ona, nikada ona, glupa, stupidna, nevina, ona koja je došla isuviše kasno,
ona koja se zanima za književnost ne zamišljajući inferna koja se skrivaju
ispod gnjilih ili nečistih stranica, ona koja voli cvijeće ne znajući da na dnu
vaza žive čudovišta, ona koja šeta Sajmom knjiga i vuče me, ona koja se
smiješi fotografima koji su uperili aparate prema meni, ona koja povlači i
moju sjenu i svoju sjenu, neznalica, razvlaštena, razbaštinjena, ona koje će

399
me nadživjeti i moja jedina utjeha. Sve što počne kao komedija završi kao
responzorij u zrakopraznom prostoru.

Felipe Müller, bar Céntrico, Calle Tallers, Barcelona, rujan 1995. Ovo je
priča iz zračne luke. Ispripovjedio mi ju je Arturo na barcelonskom
aerodromu. To je pripovijest o dva pisca. U biti, maglina. Priče kazivane u
zračnim lukama brzo se zaborave, osim ako nisu ljubavne, a ova nije. Mislim
da smo upoznali te pisce ili da ih je barem on upoznao. U Barceloni, Parizu,
Meksiku? Ne znam. Jedan je od njih iz Perua, drugi s Kube, iako ne bih baš
stavio ruku u vatru. Arturo je pouzdano znao odakle su, a rekao mi je i
njihova imena, no slabo sam ga slušao. Vjerujem, ili bolje, zaključujem, da su
našeg naraštaja, odnosno, rođeni pedesetih godina. Njihove su sudbine,
prema Arturu, i to jasno pamtim, poučne. Peruanac je bio marksist, barem je
njegovo štivo išlo tim putem: poznavao je Gramscija, Lukácsa, Althussera.
Ali čitao je i Hegela, Kanta, neke Grke. Kubanac je bio sretan pripovjedač.
To valja napisati velikim slovima: Sretan Pripovjedač. Nije čitao teoretičare,
nego pjesnike i prozaike. Obojica, i Peruanac i Kubanac, rođeni su u
siromašnim obiteljima, prvi u radničkoj, drugi u seljačkoj. Rasli su kao
sretna djeca, otvoreni radosti, sa snažnom voljom da budu sretni. Arturo
veli da su zacijelo bili krasna djeca. Dobro, ja mislim da su sva djeca krasna.
Jasno, već zarana su osjetili spisateljski poziv: Peruanac je pisao pjesme,
Kubanac priče. Obojica su vjerovala u revoluciju i u slobodu, kao manje-više
svi latinskoamerički pisci rođeni pedesetih. Potom su odrasli i kušali sjaj
slave: radovi im bijahu objavljivani, kritika ih je jednodušno hvalila,
pozdravljali su ih kao najbolje mlade pisce kontinenta, jednog u pjesništvu,
drugog u pripovijedanju, i prešutno počeli iščekivati njihova presudna djela.
A tad se dogodilo ono što se često događa najboljim piscima Latinske
Amerike ili najboljim piscima rođenim pedesetih godina: poput epifanije,
objavilo im se trojstvo mladosti, ljubavi i smrti. Kako je to utjecalo na
njihovo pisanje? Isprva, jedva zamjetno: kao da je staklo položeno na drugo
staklo doživjelo lagan pomak. Tek je nekoliko prijatelja opazilo. A poslije su
se, neminovno, uputili k ponoru ili propasti. Peruanac je dobio potporu i
napustio Limu. Neko je vrijeme putovao Latinskom Amerikom, i uskoro je
odletio za Barcelonu i zatim u Pariz. Arturo ga je, bit će, sreo u Meksiku, no
zbližili su se u Barceloni. U ono doba kao da mu je sve obećavalo meteorski
uspon, ali, tko zna zašto, španjolski nakladnici i pisci, osim rijetkih
iznimaka, nisu pokazali zanimanje za njegovo djelo. Potom je otišao u Pariz

400
i stupio u vezu s peruanskim studentima maoistima. Prema Arturu,
oduvijek je bio maoist, zaigran i neodgovoran maoist, salonski maoist, no u
Parizu ga nekako uvjeriše da je utjelovljeni Maríategui213, čekić ili nakovanj,
zaboravio sam, kojim će smlaviti papirnate tigrove što slobodno lutaju
Latinskom Amerikom. Zašto je Belano mislio da je za njegova peruanskog
prijatelja sve samo igra? Dobro, ne bez razloga: jednog bi dana napisao
gnusne pamfletističke stranice, a idućeg gotovo neproničan ogled o Octaviju
Pazu, prepun laski i pohvala meksičku pjesniku. Za jednog maoista, to baš
nije bilo ozbiljno. Nije bilo dosljedno. Zapravo, Peruanac je kao esejist bio
očajan, svejedno je li u ulozi glasnogovornika izvlaštenih seljaka ili
uznositelja Pazova pjesništva. No kao pjesnik je još bio dobar, katkad čak
vrstan, odvažan novator. Najzad je odlučio vratiti se u Peru. Možda je
vjerovao da je kucnuo čas da se novi Maríategui vrati rodnoj grudi, možda je
tek htio iskoristiti ostatak potpore za život u jeftinijoj zemlji, gdje bi se u
miru posvetio novim djelima. Ali nije imao sreće. Jedva je stupio u limsku
zračnu luku kad je Sendero Luminoso, kao da je samo njega čekao, ustao kao
opipljiv izazov, kao sila što je prijetila preplaviti cijeli Peru. Očito, nije se
mogao povući u gorski zaselak i pisati. Otad su mu kola pošla nizbrdo.
Iščeznula je mlada nada peruanske književnosti, a pojavio se sve ustrašeniji,
sve sluđeniji lik, koji je patio pri pomisli da je Barcelonu i Pariz zamijenio za
Limu, gdje su ga oni koji nisu prezirali njegovu poeziju mrzili iz dna duše
kao revizionista i izdajničkog psa i gdje je u očima policije bio – na svoj
način, istina – jedan od ideologa tisućljetne gerile. Riječju, Peruanac je
zabasao u zemlju u kojoj su ga jednako lako mogli ubiti i policija i senderisti.
I jedni i drugi imali su za to više nego dovoljno razloga: bijahu uvrijeđeni
onime što je napisao. Od tog trenutka sve što čini ne bi li spasio život
neumoljivo ga vodi u propast. Ukratko, skrenuo je pameću. Negdašnji
zanesenjak Četveročlane bande i Kulturne revolucije214, prometnuo se u
sljedbenika teorija madame Blavatsky. Vratio se u tor Katoličke crkve.
Postao je gorljiv pristaša Ivana Pavla II i zakleti neprijatelj teologije
oslobođenja. No policija je sumnjala u tu preobrazbu i zadržala ga je na
popisu moguće opasnih ljudi. Dočim su njegovi prijatelji, pjesnici, oni koji
su od njega nešto očekivali, povjerovali njegovim riječima i odrekli ga se.
Čak ga je i žena napustila. Ali Peruanac je ustrajao u ludilu i kao pijan plota
držao se svoje konačne zvijezde vodilje. Jasno, nije zarađivao. Preselio se k
ocu, koji ga je uzdržavao. Kada je otac umro, uzdržavala ga je majka. I jasno,
nije prestao pisati i proizvoditi goleme, neujednačene knjige u kojima bi
katkad zatitrala blistava duhovitost. Godinama poslije, čak se znao

401
razmetati da čuva krepost od 1985. A izgubio je i svaki trunak skromnosti,
suzdržanosti i stida. Postao je neumjeren (to jest, s obzirom da je riječ o
latinskoameričkim piscima, neumjereniji od prosjeka) u hvalospjevima i
posve je izgubio osjećaj smiješnog u samohvali. Pa ipak, s vremena na
vrijeme pisao je divne pjesme. Prema Arturu, za Peruanca dva najveća
američka pjesnika bijahu Whitman i on sam. Čudan slučaj. Kubančev je
slučaj drukčiji. On je bio sretan i njegove su priče bile sretne i korjenite. No
bio je homoseksualac, a vođe revolucije nisu bile voljne trpjeti
homoseksualce, pa je nakon kratka proplamsaja slave, kad je napisao dva
izvrsna (i kratka) romana, ubrzo uvučen u gadost i ludilo koji se nazivaju
revolucijom. Postupno su mu počeli oduzimati ono malo što je imao.
Izgubio je posao, prestali su ga objavljivati, htjeli su ga natjerati da postane
doušnik, progonili ga, otvarali mu poštu, naposljetku ga zatvorili. Dva su,
navodno, bila cilja revolucionara: da se Kubanac izliječi od
homoseksualnosti i da, već izliječen, radi za domovinu. Oba su smiješna.
Kubanac je izdržao. Kao dobar (ili loš) Latinoamerikanac, nije se bojao ni
policije niti siromaštva niti neobjavljivanja. Njegove pustolovine na otoku
bijahu brojne i, usprkos svim pritiscima, očuvao je život i duhovnu svježinu.
Jednog dana je klisnuo. Dokopao se Sjedinjenih Država. Njegova su se djela
počela objavljivati. Radio je, ako je moguće, još i upornije nego prije, ali
Miami i on nisu bili stvoreni jedan za drugog. Otputovao je u New York.
Mijenjao je ljubavnike. Zarazio se sidom. Na Kubi su čak izjavili: vidite, da je
ostao, ne bi umro. Neko je vrijeme boravio u Španjolskoj. Njegovi su
posljednji dani bili teški: želio je završiti započetu knjigu, a jedva je mogao i
tipkati. Ipak ju je dovršio. Katkad bi sjeo kod prozora svog njujorškog
stančića i mislio o onom što je mogao učiniti i o onome što je, na kraju,
učinio. Njegovi su posljednji dani bili dani samoće i boli i bijesa zbog svega
nepovratno izgubljenog. Nije htio umirati u bolnici. Dovršivši zadnju
knjigu, ubio se. To mi je ispripovjedio Arturo dok smo čekali zrakoplov koji
će ga zauvijek odnijeti iz Španjolske. San o Revoluciji, vreo košmar. Nas
dvojica smo Čileanci, rekoh mu, i nismo ni za što krivi. Pogledao me i nije
odgovorio. Onda se nasmije. Poljubio me je u oba obraza i otišao. Sve što
počne kao komedija završi kao komičan monolog, ali više se nismo smijali.

402
24
Clara Cabeza, Parque Hundido, Ciudad de México, listopad 1995. Ja sam
bila tajnica Octavia Paza. Ne možete ni zamisliti kakav me je samo posao
čekao. Te da napišem pisma, te da pronađem zaturene rukopise, pa onda da
nazovem telefonom suradnike časopisa, k tome da pronađem knjige koje se
mogu naći još samo na jednom ili dvama sjevernoameričkim sveučilištima.
Nakon dvije godine rada za don Octavia zaradila sam kroničnu glavobolju
koja bi me počela mučiti oko jedanaest ujutro i ne bi prošla, koliko god
aspirina uzela, sve do šest popodne. Općenito, ono što sam ja voljela raditi
bili su uglavnom kućanski poslovi, poput pripremanja doručka ili
pomaganja služavki da pripremi jelo. Tada sam se dobro osjećala i osim
toga, bio je to pravi odmor za moj izmučeni mozak. Obično bih stigla u kuću
u sedam ujutro, u vrijeme kad nema prometnih zastoja, a ako se i dogode,
ne traju tako dugo i nisu tako strašni kao u vrijeme kad se ljudi vraćaju s
posla, i pripremala bih kavu, čaj, sok od naranče, dva tosta, jednostavan
doručak, a zatim bih otišla s poslužavnikom do sobe don Octavia i govorila
bih mu: don Octavio, probudite se, već je svanuo novi dan. Prva koja bi
otvorila oči, u svakom slučaju, bila je gospođa María José i uvijek bi njezino
buđenje bilo veselo, njezin bi glas iskrsnuo iz tame i rekao bi mi: ostavi
doručak na stoliću, Clara, a ja bih joj rekla dobar dan, gospođo, novi je dan.
Zatim bih ponovno otišla u kuhinju i pripremila bih sebi doručak, nešto
lagano poput doručka kakav jedu muškarci, jednu kavu, sok od naranče i
jedan-dva tosta s marmeladom, a zatim bih otišla u knjižnicu i prionula na
posao.
Vi ne znate koje je gomile pisama primao don Octavio i kako ih je eško
bilo razvrstati. Kako možete i zamisliti, pisali su mu sa sve četiri strane
svijeta i to svakojaki ljudi, od nobelovaca poput njega do mladih engleskih
ili talijanskih ili francuskih pjesnika. Ne kažem da je don Octavio odgovarao
na sva pisma, prije bi se reklo da je odgovarao na petnaest ili dvadeset posto
pisama koje smo primali, ali preostala pisma trebalo je u svakom slučaju

403
razvrstati i sačuvati, tko će znati zašto, ja bih ih najradije bila bacila u smeće.
Klasifikacijski sustav je, s druge strane, bio jednostavan, razvrstavali bismo
ih po zemljama i kad nacionalnost ne bi bila jasna (to bi se događalo s
pismima koja su mu pisali na španjolskom, engleskom i francuskom),
razdvajali bismo ih po jezicima. Ponekad, dok bih radila na korespondenciji,
počela bih razmišljati o tome kako izgleda radni dan tajnica pjevača
revijalne ili popularne ili rock glazbe i pitala bih se moraju li se i one boriti s
takvim mnoštvom pisama kao i ja. Možda i da, no sigurno je to da im
vjerojatno ne stižu pisati na toliko različitih jezika. Ponekad bi don Octavio
primao pisma čak na kineskom, time sam vam sve rekla. U tim bih
prigodama ja morala razdvojiti pisma u poseban odjeljak, koji smo zvali
marginalia excentricorum i koji bi don Octavio pregledavao jedanput na
tjedan. Poslije, ali to se tek rijetko događalo, govorio bi mi, Clarita, uzmi
auto i otiđi posjetiti mog prijatelja Nagahira. U redu, don Octavio, uzvratila
bih ja, ali stvar nije bila tako jednostavna kakvom ju je prikazivao. Prvo bih
provela jutro pokušavajući dobiti na telefon tog Nagahira i kad bih ga
naposljetku pronašla, rekla bih mu, don Nagahiro, ima nekih stvari koje
biste mi trebali prevesti i on bi mi zakazao sastanak za jedan dan tog tjedna.
Ponekad bih mu poslala poštom ili preko nekog glasnika, ali kad su papiri
bili važni, a to bih primijetila prema izrazu lica don Octavia, otišla bih ja
osobno i ne bih se micala od gospodina Nagahira dok mi barem ne bi sažeto
prepričao sadržaj papira ili pisma, rezime koji bih ja stenografski zapisala u
svoj noteščić i koji bih poslije prepisala, isprintala i ostavila na pisaćem stolu
don Octavia, skroz na lijevoj strani stola, da on, ako tako procijeni, baci
pogled i udovolji svojoj znatiželji.
A zatim je tu bila korespondencija koju je slao don Octavio. Tu je doista
bilo obeshrabrujućeg posla, jer je običavao pisati nekoliko pisama na tjedan,
kojih šesnaest pisama u prosjeku, i to na najnevjerojatnija mjesta na svijetu,
nešto što ste mogli samo s divljenjem promatrati, jer čovjek bi se zapitao
otkud tom čovjeku toliko prijatelja na najraznovrsnijim, pa čak bismo rekli
antagonističkim mjestima poput Trsta i Sidneya, Córdobe i Helsinkija,
Napulja i Bocas de Tora (Panama), Limogesa i New Delhija, Glasgowa i
Monterreya. A za sve bi našao riječ podrške, ili kakvu refleksiju od onih
kakve je običavao govoriti naglas i koje bi, pretpostavljam, ljude s kojima se
dopisivao poticale na razmišljanje i meditaciju. Neću pogriješiti i razotkriti
ono što je pisao u svojim pismima, samo ću reći da je govorio manje-više o
istome o čemu je pisao u svojim esejima i u svojim poemama: o lijepim
stvarima, o mračnim stvarima i o drugosti, što je nešto o čemu sam mnogo

404
razmišljala, pretpostavljam poput mnogih meksičkih intelektualaca, i što
nisam uspjela provjeriti o čemu je riječ. Druga od stvari koje sam radila i to s
velikim užitkom, bio je posao njegovateljice, jer nisam uzalud položila
nekoliko tečajeva prve pomoći. Don Octavia već tada zdravlje nije
ponajbolje služilo i morao je svaki dan uzimati lijekove i kako je on uvijek
bio zaokupljen svojim stvarima, znao bi zaboraviti kad treba uzeti lijekove i
naposljetku bi se zbunio, pa ovu sam već popio u podne, ili pa zar ovu
nisam popio u osam ujutro, sve u svemu, pravi nered s tabletama kojemu
sam ja, ponosim se to reći, stala na kraj, jer sam se čak pobrinula da s
njemačkom preciznošću popije tablete koje je morao popiti kad ne bih bila u
kući. Da bih u tome uspjela, nazvala bih ga telefonom iz svog stana ili otamo
gdje bih se našla i upitala bih služavku: je li don Octavio popio svoje tablete
u osam?, i služavka bi pogledala i ako su tablete koje sam mu pripremila u
plastičnoj posudi još uvijek bile tamo, ja bih joj naložila: odnesi mu ih i neka
ih popije. Ponekad ne bih razgovarala sa služavkom nego s gospođom, ali i
opet sam to bila ja: je li popio lijekove don Octavio?, a gospođa María José
počela bi se smijati i rekla bi mi, aj, Clarisa, ona me ponekad zvala Clarisa,
ne znam zašto, naposljetku ćeš me uspjeti napraviti ljubomornom, a kad bi
María José to rekla, ja kao da bih pocrvenjela od stida i kao sam se bojala da
će vidjeti da se crvenim, kako glup može biti čovjek, kako bi vidjela kad smo
razgovarale preko telefona?, ali svejedno bih ju nazvala i inzistirala bih da
popije lijekove u predviđeno vrijeme, jer inače ničemu ne služe, zar ne?
Druga od stvari koje sam radila bilo je sastavljanje rasporeda don
Octavia, koji je vrvio društvenim aktivnostima, prijemima ili predavanjima,
pozivima na otvorenje izložbi, ponekad i na rođendane ili promocije
doktora honoris causa, iako, da je sudjelovao na svim tim događanjima,
jadnik ne bi uspio napisati ni retka, ne samo u svojim esejima, nego i u
pjesmama. Tako da kad bih mu sastavila raspored, on i gospođa María José
proučili bi ga povećalom i odbacili bi pojedine stavke, ja bih ih ponekad
promatrala iz svog kuta i govorila bih samoj sebi: jako dobro, don Octavio,
kaznite ih svojom ravnodušnošću.
A zatim je došlo razdoblje Parque Hundida, mjesta koje, ako želite moje
mišljenje, nije nimalo zanimljivo, nekada je možda i bio interesantan, danas
je pretvoren u šumu gdje ratuju lopovi i silovatelji, pijanci i prostitutke.
Ovako se to zbilo. Jednoga jutra, ja sam upravo stigla u kuću i još nije
bilo osam sati, zatekoh don Octavia budnog, kako me čeka u kuhinji. Čim
me je vidio, reče mi: hoćete li mi učiniti uslugu da me odvezete na to i to
mjesto, Clarita, vašim kolima. Što mislite? Kao da sam ja ikada odbila učiniti

405
išta od onoga što ste me zamolili. Tako da mu rekoh: Vi ćete reći kamo
idemo, don Octavio. Ali on napravi pokret ruke, bez riječi, i izidosmo na
ulicu. Smjestio se pokraj mene, u kolima, koja su, uzgred budi rečeno, obični
Volkswagen, odnosno nisu baš udobna. Kad ga ugledah tamo, kako sjedi i s
tim odsutnim izgledom, zažalih pomalo što mu nemam za ponuditi kakva
bolja kola, iako mu ne rekoh ništa jer također pomislih da bi, budem li se
ispričavala, mogao to protumačiti kao svojevrsno predbacivanje jer
naposljetku on je taj koji me plaća i ako nemam za kakva bolja kola, moglo
bi se reći da je to također njegovom krivnjom, nešto što mu nikada, ni u
snovima, nisam predbacila. Stoga nastavih šutjeti, pretvarah se što bolje
mogu i upalih motor. Prve smo ulice prešli nasumce. Zatim skrenusmo u
Coyoacán i naposljetku uđosmo u Insurgentes. Kad smo stigli do Parque
Hundida, naloži mi da parkiram gdje uspijem. Zatim izidosmo i don
Octavio, nakon što se osvrnu oko sebe, uđe u Park koji u to vrijeme nije da je
bio pun ljudi, ali nije bio ni prazan. To mu vjerojatno priziva u pamćenje
neku uspomenu, pomislih. Što smo dulje šetali, Park je bio sve osamljeniji.
Primijetih kako je zapuštenost, ili nemar, ili nedostatak sredstava, ili
najpodlija neodgovornost oštetila park do neslućenih razmjera. Kad smo već
bili zašli duboko u Park, sjedosmo na jednu klupu i don Octavio poče
promatrati krošnje stabala, ili nebo i zatim promrmlja neke riječi koje ja
nisam shvatila. Prije nego što smo izišli, uzeo je lijekove i bocu s vodom i
kako je već bilo vrijeme da ih popije, iskoristih priliku što smo sjedili i
dadoh mu lijekove. Don Octavio me pogleda kao da sam poludjela, ali uze
tablete bez riječi. Zatim mi reče: ostanite tu, Clarita, i ustade i zaputi se po
jednom puteljku od suhe zemlje prekrivenom borovim iglicama i ja ga
poslušah. Čovjek se dobro osjeća tamo, to treba priznati, ponekad, na
drugim stazama parka, ugledala bih likove služavki koje bi brzale prečicom,
ili studente koji su odlučili tog jutra ne ići na predavanja, zrak se mogao
disati, tog dana zagađenje vjerojatno nije tako veliko, s vremena na vrijeme
čak mislim da bih začula i cvrkutanje kakve ptičice. Za to vrijeme, don
Octavio je šetao. Hodao je u sve većim krugovima i ponekad bi skrenuo sa
staze i hodao po travi, travi koja je već bila uništena od tolika gaženja i koju
vrtlari vjerojatno više i nisu njegovali.
Tada sam ugledala tog muškarca. I on je koračao u krugovima i njegovi
koraci slijedili su istu stazu, samo u suprotnom smjeru, tako da se nužno
morao susresti s don Octaviom. Za mene je to bilo poput alarma u grudima.
Podigoh se i stavih u stanje pripravnosti sve mišiće bude li potrebno
intervenirati, nisam zaludu završila tečaj karatea i džuda prije nekoliko

406
godina s doktorom Kenom Takeshijem, koji se zapravo zove Jesús García
Pedraza i član je savezne policije. Ali nije bilo neophodno: kad se čovjek
mimoišao s don Octaviom, nije čak ni podigao glavu. Tako da ostadoh
nepokretna i vidjeh sljedeće: don Octavio, kad je prolazio pokraj muškarca,
zastao je i ostao kao zamišljen, zatim načini pokret kao da će nastaviti
hodati, ali ovoga puta nije više išao tako nasumce, ili tako bezbrižno kao
nekoliko minuta prije, nego je koračao kao da proračunava trenutak kad će
se obje putanje, njegova i putanja nepoznatoga, ponovno presjeći. I kad je
još jednom nepoznati prošao pokraj don Octavia, ovaj se okrenu i ostade ga
promatrati s istinskom znatiželjom. Nepoznati također pogleda don Octavia
i ja bih rekla da ga je prepoznao, nešto što inače nije nimalo čudno, svi, i kad
kažem svi, kažem doslovce svi, poznaju njega. Kad smo se vratili kući,
raspoloženje don Octavia znatno se promijenilo. Bio je živahniji, energičniji,
kao da ga je duga jutarnja šetnja očvrsnula. Sjećam se da je u jednom
trenutku putovanja počeo recitirati neke jako lijepe stihove na engleskom i
ja ga upitah čiji su ti stihovi i on reče neko ime, vjerojatno ime nekog
engleskog pjesnika, zaboravila sam ga, i zatim kao da je poželio promijeniti
temu, zapita me zašto sam bila tako uzrujana i sjećam se da mu u početku
nisam odgovorila, možda sam samo izgovorila aj, don Octavio, i zatim mu
objasnih da Parque Hundido i nije baš mirna četvrt, mjesto gdje bi čovjek
mogao šetati i meditirati bez straha da će ga napasti nasilnici. I tada me don
Octavio pogleda i reče mi glasom koji kao da je dopirao iz vučjeg srca: mene
ne napada ni predsjednik Republike. I reče to tako sigurno, da sam mu
povjerovala i više nisam željela reći ništa više.
Idućega dana, kad sam stigla kući, don Octavio već me bio čekao.
Izidosmo bez riječi i ja usmjerih kola, kako naivno od mene, prema
Coyoacánu, ali kad to don Octavio primijeti, reče mi da bez zadrške krenem
prema Parque Hundido. Priča se ponovila. Don Octavio me ostavi da sjedim
na jednoj klupi, a on krenu šetati u krugovima po istom mjestu kao i
prethodnog dana. Prije sam mu predala njegove lijekove i on ih je popio bez
većih primjedbi. Nedugo zatim pojavi se čovjek koji je također šetao. Kad ga
ugleda, don Octavio nije mogao izbjeći da me ne pogleda s distance kao da
mi govori: vidite, Clarita, ja nikada ne radim ništa uzalud. Nepoznati me
također pogleda i zatim pogleda don Octavia i na trenutak mi se učini da
sumnja, da njegovi koraci postaju nesigurniji, sumnjičaviji. Ali nije
ustuknuo, kao što sam se pobojala, i on i don Octavio ponovno krenuše
hodati i ponovno im se putevi sretoše i svaki put kad bi se susreli, podizali
bi pogled s tla i pogledali bi se u oči i ja shvatih da obojica izgledaju kao da

407
su jako usredotočeni jedan na drugoga, ali nakon trećega kruga već su bili
jako koncentrirani i tada se više nisu ni pogledali kad bi prošli jedan pokraj
drugoga. I ja mislim da mu je upravo palo na pamet kako nijedan od njih
dvojice ne govori, odnosno, da nijedan od dvojice ne izgovara riječi, nego
brojeve, koje su obojica odbrojavali, ne znam da li svoje korake, što je
najlogičnije da mi sada padne na pamet, ali svakako nešto slično,
proizvoljne brojeve, možda, zbrajanja ili oduzimanja, množenja ili dijeljenja.
Kad otiđosmo, don Octavio je bio poprilično umoran. Sjajile su mu se oči, te
njegove tako lijepe oči, ali što se drugoga tiče, činilo se kao da se s nekim
utrkivao. Priznajem vam da sam se na trenutak zabrinula i učini mi se da
ako mu nije dobro, krivnja leži na meni. Zamislih kako je don Octavio
doživio srčani napad, zamislih kako je umro i zatim zamislih sve meksičke
pisce koji ga toliko vole (posebno pjesnike) kako su se okupili oko mene u
sali za posjete u bolnici gdje don Octavio obično obavlja liječničke preglede i
kako me zapitkuju iskreno neprijateljskim pogledima što sam dovraga
učinila jedinome meksičkom nobelovcu, da kako se moglo dogoditi da don
Octavia nađu kako leži u Parque Hundido, mjestu tako nepoetičnom i, osim
toga, tako stranom, urbanim itinererima moga šefa. I u svojoj mašti nisam
znala što im odgovoriti, osim da im kažem istinu, za koju sam opet znala da
ih neće uvjeriti i tada čemu je uopće reći, bolje ne reći ništa, i tako sam i
postupila, i dalje vozeći svakim danom sve nepodnošljivijim avenijama
Ciudad de Méxica i zamišljajući se uronjena u situacije prepune optužujućih
i predbacujućih riječi, kad začuh da mi don Octavio govori krenimo na
sveučilište, Clarita, jer se moram nešto posavjetovati s jednim prijateljem. Pa
iako u tom trenutku ugledah don Octavia tako normalnog kao uvijek,
vladajući sobom kao uvijek, istina je da si ja više nisam uspijevala izvaditi iz
grudi trn nemira, teret jednog uglavnom crnog predznaka. Vrhunac svega je
bio kad me je negdje oko pet sati popodne don Octavio pozvao u svoju
biblioteku i kad mi je rekao da mu sastavim popis meksičkih pjesnika
rođenih negdje od 1950. godine, molba koja, doduše, nije bila čudnija od
drugih, ali s obzirom na priču u kojoj smo se našli, krajnje neugodna.
Vjerujem da je don Octavio primijetio moj nemir, što opet nije bilo nimalo
teško, jer su mi drhtale ruke i osjećala sam se kao ptičica usred oluje. Pola
sata poslije ponovno me nazvao i kad stigoh, pogleda me u oči i upita me
vjerujem li u njega. Kakva li pitanja, don Octavio, uzvratih, što vam samo
pada na pamet. A on, kao da me nije čuo, ponovi pitanje. Naravno da da,
odgovorih, vjerujem u vas više nego u bilo koga drugoga. Tada mi reče: od
onoga što ću ti sada reći i od onoga što si vidjela i što ćeš vidjeti sutra, ni

408
riječi nikome. Jesmo li se dogovorili? Kunem vam se majkom, pokoj joj duši,
rekoh mu ja. I on tada napravi pokret kao da tjera muhe i reče toga mladića
poznajem. Doista?, zapitah. A on reče: prije mnogo godina, Clarita, skupina
fanatika krajnje ljevice planirala je moju otmicu. Ma nemojte, don Octavio,
rekoh i ponovno počeh drhtati. Upravo tako, uzvrati on, to su rizici kojima
se izlaže svaka javna osoba, Clarita, nemojte drhtati, poslužite se viskijem, ili
čim drugim, ali primirite se. A taj je čovjek jedan od tih terorista?, upitah.
Čini mi se da jest, uzvrati on. A zašto bi vas željeli oteti, don Octavio?,
upitah. To je tajna, uzvrati, možda su bili povrijeđeni jer se nisam obazirao
na njih. Moguće, rekoh, ljudi nakupe mnogo neutemeljena gnjeva. Ali
možda i nije o tome riječ, možda se radi tek o šali. Kakva šala, rekoh ja.
Istina je da nikada nisu pokušali otmicu, pridoda, ali su je razglasili na sva
zvona, i tako je glas došao do mene. I kad ste doznali, što ste učinili?, upitah.
Ništa, Clarita, nasmijao sam se malo i zatim ih zauvijek zaboravih, odgovori.
Idućega jutra vratismo se u Parque Hundido. Ja sam jako loše spavala,
mučilo me nešto između nesanice i živčane napetosti koju čak ni balzamsko
čitanje Amada Nerva nije uspjelo ublažiti (uzgred, ja don Octaviu nikada
nisam rekla da čitam Amada Nerva, nego don Carlosa Pellicera ili don Joséa
Gorostizu, koje sam naravno čitala, ali recite mi vi čemu služi čitanje
Pellicerova ili Gorostizina pjesništva kad je ono što čovjek želi, da se primiri,
u najboljem slučaju da usne, doista u slučajevima poput ovoga najbolje ne
čitati ništa, čak ni Amada Nerva, nego gledati televiziju, i što je program
gluplji, to bolje), i imala sam ogromne podočnjake koje šminka nije mogla
prikriti i čak mi je i glas bio pomalo hrapav, kao da sam te noći popušila
kutiju cigareta, ili kao da sam previše pila, ili nešto sličnoga. Ali don Octavio
ništa nije primijetio i sjeo je u Volkswagen i krenusmo put Parque Hundida
u tišini, kao da smo cijeloga života radili to isto, što je bila jedna od stvari
koja me je najviše živcirala, ta lakoća ljudskoga bića da se brzo prilagodi bilo
čemu. Odnosno: ako bih krenula smireno razmišljati, kako čovjek i mora
razmišljati, i kad bih si rekla da smo bili u Parque Hundido samo dvaput, i
da je to treći posjet, pa dobro, bilo mi je teško u to povjerovati, jer se doista
činilo da smo išli mnogo češće, i kad bih prihvatila da smo otišli samo
dvaput, tada bi bilo još gore, jer bih tada osjetila potrebu da vičem ili da
udarim Volkswagenom o neki zid, zbog čega sam se morala smiriti i
usredotočiti na upravljač i ne razmišljati o Parque Hundido, niti o tom
neznancu koji bi dolazio onamo u isto vrijeme kad i mi. Ukratko, toga jutra
nisam samo imala podočnjake i nisam samo bila iznurena, nego sam, osim
toga, bila iracionalno potresena. No, ono što se dogodilo tog jutra, protivno

409
mojim očekivanjima, bilo je sasvim različito.
Stigosmo u Parque Hundido. To je jasno. Uđosmo u park i sjedosmo na
istu klupu na kojoj smo i prije sjedili, u sjeni velikog stabla bujne krošnje,
iako pretpostavljam vjerojatno jednako bolesnog kao što je svo drveće u
Ciudad de Méxicu. I tada, don Octavio, umjesto da me ostavi samu na klupi
kao što je to učinio tijekom naših prethodnih posjeta, zapita me jesam li
obavila zadatak koji mi je povjerio prethodnoga dana i ja mu potvrdih, don
Octavio, sastavila sam popis s mnogo imena i on se nasmiješi i zapita me
jesam li zapamtila sva imena i ja ga pogledah kao da ga pitam zafrkava li to
on mene i izvadih popis iz torbe i pokazah mu ga i on reče: Clarita,
provjerite tko je taj mladić. To je bilo ono što mi je rekao. A ja ustah poput
kakva idiota i otiđoh čekati neznanca, a da bih si prekratila čekanje, krenuh
hodati dok ne shvatih da ponavljam putanju kojom je prošao don Octavio
dva dana prije i tada se ukočih, ne usuđujući ga se pogledati, pogleda
prikovana na mjesto na kojem se morao pojaviti neznanac čiji sam identitet
morala provjeriti. I neznanac se pojavio, u isto vrijeme kao i dva prethodna
puta, i krenu šetati. I ja tada više nisam željela odgađati stvar i priđoh mu i
upitah tko je i on reče ja sam Ulises Lima, realistični pjesnik koji piše iz
utrobe, predzadnji realistični utrobni pjesnik koji je ostao u Meksiku, upravo
tako, i doista, što želite da vam kažem, vaše mi ime nije poznato, iako sam
prethodne noći, prema nalogu don Octavia, pregledavala kasete više od
deset antologija suvremene i ne tako suvremene poezije, među njima i
čuvene Zarcove antologije u kojoj je popisano više od pet stotina mladih
pjesnika. Ali vaše ime nije mi uopće poznato. I tada mu rekoh: znate li vi
tko je gospodin koji tu sjedi? A on reče: da, znam, Octavio Paz. I ja mu rekoh
(morala sam se uvjeriti): tko? A on reče: to je Octavio Paz. A ja rekoh: želite
li nakratko doći sjesti pokraj njega? A on slegnu ramenima ili napravi neki
slični pokret koji protumačih kao pristanak i oboje se zaputismo prema
klupi s koje je don Octavio pratio jako zainteresirano svaki naš pokret.
Stigavši do njega, učini mi se da neće biti suvišno da ih službeno upoznam,
tako da rekoh: don Octavio Paz, kraljevski pjesnik utrobe Ulises Lima. I tada
don Octavio, istovremeno dok je pozvao tog Limu da sjedne pokraj njega,
reče: utrobni realisti, pjesnik utrobe (kao da mu je ime odnekud poznato),
nije li to pjesnička skupina Cesáree Tinajero? I taj Lima sjede pokraj don
Octavia i uzdahnu ili načini kakav čudan zvuk plućima i reče da, tako se
zvala skupina Cesáree Tinajero. Tijekom jedne minute ili tako nekako šutjeli
su, promatrajući jedan drugoga. Prilično nepodnošljiv trenutak, da budem
iskrena. Izdaleka, ispod nekog grmlja, ugledah dvojicu skitnica. Mislim da

410
postadoh malo nervozna i zbog toga mi pade na pamet loša zamisao da
priupitam don Octavia kakva je to skupina i da li ih poznaje. Isto sam tako
mogla prokomentirati nešto o vremenu. I tada me don Octavio pogleda
onim svojim tako lijepim očima i reče mi, Clarita, kad su se pojavili utrobni
realisti, meni je jedva bilo deset godina, to se dogodilo oko 1924. godine, zar
ne?, rekao je obraćajući se tom Limi. A ovaj reče da, manje-više, dvadesetih
godina, ali to reče s toliko tuge u glasu, s toliko... emocija ili osjećaja, da ja
pomislih kako nikada više neću čuti tužniji glas. Mislim da sam čak osjetila
mučninu. Oči don Octavia i glas nepoznatoga i jutro i Parque Hundido, tako
vulgarno mjesto, zar ne?, tako zapušteno, dirnuše me, ne znam na koji
način, u najdubljem kutku duše. Tako da ih ostavih da mirno razgovaraju i
udaljih se nekoliko metara, do najbliže klupe, s izgovorom da moram
proučiti dnevni raspored, i usput uzeh popis koji sam sastavila s imenima
posljednjih generacija meksičkih pjesnika i pregledah ga od prvog do
posljednjeg, nigdje se nije nalazio Ulises Lima, sigurna sam u to. Koliko su
dugo razgovarali? Ne dugo. Ondje gdje sam ja bila, moglo se naslutiti barem
to da je to bio razvučen, smiren, tolerantan razgovor. Nakon toga, pjesnik
Ulises Lima ustade, stisnu ruku don Octaviu i udalji se. Vidio sam kako se
udaljava u smjeru jednog od izlaza iz parka. Skitnice koje sam vidjela u
grmlju i kojih je sada bilo troje, išli su prema nama. Idemo, Clarita, začuh
don Octavia kako mi govori.
Idućega dana, onako kako sam očekivala, nismo otišli u Parque
Hundido. Don Octavio je ustao u deset ujutro i pripremao je članak koji je
morao objaviti u idućem broju časopisa. U nekom trenutku poželjeh ga
upitati još ponešto o našoj maloj pustolovini od prije tri dana, ali nešto u
mojoj nutrini (moj zdrav razum, vjerojatno) natjera me da odustanem od
ideje. Stvari su se dogodile tako kako su se dogodile i ako ja, koja sam bila
jedini svjedok, nisam znala što se dogodilo, najbolje je bilo da ostanem u
neznanju. Približno tjedan dana poslije, otišao je s gospođom na niz
predavanja koja je trebao održati na jednom sjevernoameričkom sveučilištu.
Ja ih, naravno, nisam pratila. Jednoga jutra, kad se još nije bio vratio, otiđoh
u Parque Hundido s nadom ili sa strahom da ću ponovno ugledati Ulisesa
Limu. Ovaj put jedina razlika bila je u tome što se nisam pojavila ni pred
kime, nego sam ostala sakrivena iza nekog grmlja, sa savršenim pogledom,
to svakako, na čistinu na kojoj su se prvi put sreli don Octavio i neznanac.
Prvih minuta čekanja moje je srce brzo tuklo. Bila sam zaleđena, a ipak, kad
sam si dotaknula lice, imala sam dojam da će svaki trenutak eksplodirati.
Zatim je uslijedilo razočaranje i kad otiđoh iz parka, oko deset ujutro, moglo

411
bi se reći da sam se čak osjećala sretnom iako me ne pitajte zašto jer ne bih
znala reći.

María Teresa Solsona Ribot, teretana Jordi´s Gym, ulica Josep Tarradellas,
Malgrat, Katalonija, prosinac 1995. Priča je tužna, ali kad je se sjetim,
počnem se smijati. Trebala sam iznajmiti jednu od soba u svome stanu i on
je prvi došao pa iako meni Južnoamerikanci pomalo ulijevaju nepovjerenje,
on mi se učini uglavnom dobrom osobom i iznajmih sobu njemu. Platio mi
je dva mjeseca unaprijed i zatvorio se u svoju sobu. Ja sam u to vrijeme
sudjelovala na svim natjecanjima i izložbama u Kataloniji i radila sam kao
konobarica u kafiću La Sirena, koji se nalazi u turističkoj četvrti Malgrat,
pokraj mora. Kad ga upitah čime se bavi, reče mi da je pisac i ne znam zašto
mi pade na pamet kako vjerojatno radi u nekim novinama, a ja sam tada,
recimo to tako, osjećala posebnu slabost prema novinarima. Tako da odlučih
dobro se ponijeti i prve noći koju je proveo kod mene otiđoh do njegove
sobe, pokucah na vrata i pozvah ga da iziđe na večeru sa mnom i s Pepeom
u neki pakistanski bar. U tom baru Pepe i ja, naravno, nismo ništa jeli, tek
salatu ili nešto sličnoga, ali bili smo prijatelji gazde, gospodina Johna, i to
donosi određeni prestiž.
Te sam noći doznala da ne radi ni u kakvim novinama, nego da piše
romane. Pepea je to oduševilo jer Pepe je fanatik romana s ključem, i proveli
su prilično vremena u razgovoru. Ja sam, u međuvremenu, kušala svoju
salatu i promatrala sam ga dok je razgovarao ili slušao Pepea i razmišljala
sam o tome o kakvoj se osobnosti radi. Jeo je s tekom i bio je pristojan, to na
prvom mjestu. Zatim, što si ga više gledao, pojavljivale su se i druge stvari,
stvari koje bježe poput riba koje prilaze morskoj obali, dok ti stojiš izvan
vode i gledaš mračne stvari (mračnije od vode) i jako brze koje prolaze
pokraj tvojih nogu.
Idućega dana Pepe je otišao u Barcelonu natjecati se na Míster Olimpia
Catalan i više se nije vratio. Toga istog jutra, jako rano, on i ja našli smo se u
dnevnom boravku dok sam ja vježbala. Svaki dan vježbam. U punoj sezoni,
rano ujutro, jer tada imam manje vremena i moram maksimalno iskoristiti
dan. Tako da sam ondje bila, u salonu, istežući se na podu, kad se on pojavi i
reče: dobar dan, Teresa, a zatim ode u kupaonicu, mislim da mu nisam ni
uzvratila, ili mu uzvratih mumljanjem, nisam navikla da me prekidaju, a
zatim ponovno začuh njegove korake, kupaonička ili kuhinjska vrata koja se
zatvaraju i nedugo zatim začuh kako me pita želim li popiti čaj. Odgovorih

412
mu potvrdno i neko vrijeme ostadosmo se gledati oči u oči. Činilo mi se da
nikada nije vidio ženu poput mene. Želiš li malo vježbati?, upitah ga. Rekoh
mu to da bih nešto rekla, naravno. Loše je izgledao i već je pušio. Kako sam i
očekivala, odgovori da neće. Ljudi se počnu zanimati za zdravlje tek kad
završe u bolnici. Ostavi šalicu čaja na stolu i zatvori se u svoju sobu. Nedugo
zatim začuh kuckanje njegova pisaćeg stroja. Tog se dana više nismo vidjeli.
Idućega jutra, međutim, ponovno se pojavi u dnevnoj sobi oko šest sati
ujutro i ponudi se da mi pripremi doručak. Ja u to vrijeme niti jedem niti
išta pijem, ali mi je nekako bilo žao odbiti ga, tako da pristadoh na to da mi
pripremi još jedan čaj i usput da izvadi iz kuhinjskog kredenca lonce Amina
Ultre i Burnera što sam trebala uzeti sinoć i što sam zaboravila. Što, rekoh
mu, nikada nisi vidio ženu poput mene? Ne, reče on, nikada. Bio je prilično
iskren, ali od one iskrenosti da ne znaš bi li se trebala osjećati uvrijeđeno ili
polaskano.
Te večeri, kad je završila moja smjena, otiđoh ga potražiti i predložili mu
da iziđemo prošetati. Reče kako bi radije ostao kod kuće raditi. Pozivam te
na piće, predložih. Zahvali mi se i reče da ne. Idućega jutra doručkovali smo
zajedno. Bila sam zabavljena svojim vježbama pitajući se gdje je nestao jer je
već bilo sedam i četrdeset i pet i još uvijek nije izlazio. Ja kad krenem
vježbati obično pustim da moje misli potpuno slobodno lutaju. Ispočetka
mislim na nešto određeno, kao na svoj posao ili na moja natjecanja, ali zatim
moja glava počne funkcionirati neovisno i mogu razmišljati o svojem
djetinjstvu, kao i o onome što ću raditi za godinu dana. Tog sam jutra
razmišljala o Manoli Salabert, koja bi tamo gdje bi se pojavila, osvajala sve
što treba osvojiti, i pitala sam se kako to Manoli uspijeva, kad iznenada
začuh kako se vrata otvaraju i nedugo zatim njegov glas koji me pita želim li
čaj. Naravno da želim čaj, odgovorih. Kad ga donese, ustah i sjedoh s njim
za stol. Tada provedosmo gotovo dva sata razgovarajući, do devet i pol, kad
sam morala hitno izići u smjeru kafića La Sirena jer me zaposlenik, koji je
moj prijatelj, zamolio da riješim jedan posao s čistačicama. Razgovarali smo
o svemu pomalo. Upitah ga što je to što radi. Reče kako radi na knjizi.
Upitah ga je li riječ o kakvoj ljubavnoj knjizi. Nije znao što mi odgovoriti.
Ponovno ga zapitah i reče kako ne zna. Ako ti ne znaš, dragi, uzvratih, tko
bi to mogao znati. Ili mu možda to rekoh navečer, kad smo već stekli veće
povjerenje jedno u drugoga. U svakom slučaju tema ljubavi jedna je od tema
koje volim i razgovarali smo o tome sve dok nisam morala otići. Rekoh mu
kako bih mu mogla ispričati ponešto o ljubavi. Da sam bila u vezi s Nanijem,
prvakom u body buildingu u provinciji Gironi i da se nakon tog iskustva

413
osjećam spremnom biti na čelu katedre. Upita me koliko već dugo ima kako
sam prestala s njim izlaziti. Koja četiri mjeseca, otprilike, uzvratih. Je li on
tebe ostavio?, upita. Jest, potvrdih, on je mene ostavio. Ali ti sada izlaziš s
Pepeom, primijeti. Objasnih mu kako je Pepe dobra osoba, duša od čovjeka,
ni mrava ne bi zgazio. Ali nije isto, uzvratih. Arturo ima običaj koji ne znam
trebam li smatrati dobrim ili lošim. Slušao bi i ne bi imao nikakvu
primjedbu. Ja volim kad ljudi imaju svoje mišljenje, čak i ako se ja ne slažem
s njima. Jedne sam ga večeri pozvala da dođe u La Sirenu. Reče kako ne pije i
da zato ne voli zalaziti u pubove. Priredit ću ti topli napitak, rekoh mu. Nije
otišao i više ga nisam pozivala. Ja sam gostoljubiva i simpatična, ali ne želim
gnjaviti.
Nedugo zatim, međutim, pojavi se u pubu i ja mu osobno pripravih čaj
od kamilice. Otada je dolazio u pub svakoga dana. Rosita, druga konobarica,
pomisli kako ima nešto među nama. Kad mi je to rekla, zamalo prasnuh u
smijeh. Razmislih malo o njezinim riječima i zatim mi je sve bilo još više
smiješno. Kako bi između Artura i mene moglo biti nečega! Ali zatim,
nevezano s time, ponovno razmislih o tome i shvatih kako želim biti njegova
prijateljica. Do tada sam izlazila samo s dvojicom Južnoamerikanaca,
uglavnom prilično neugodnih, i nisam željela ponoviti to iskustvo. A nisam
izišla nikada s nekim piscem. Ovaj je bio Južnoamerikanac i pisac i ja otkrih
kako želim biti njegova prijateljica. Osim što je bolje podijeliti stan s
prijateljem nego s neznancem. Ali nisam iz praktičnih razloga željela biti
njegova prijateljica. Jednostavno sam tako to osjećala i nisam se pitala zašto.
On je također trebao nekoga, to smjesta shvatih. Jednoga jutra zamolih ga
da mi ispriča nešto o sebi. Uvijek sam ja bila ta koja je govorila. Tada mi
ništa nije ispričao, ali mi reče da ga pitam što želim. Doznah da je živio blizu
Malgrata i da je nedavno napustio dom. Nije mi rekao zašto. Saznah i da je
razveden i da ima jedno dijete. Sin mu živi u Arenys de Maru. Jedanput na
tjedan, subotom, ide ga vidjeti. Ponekad bismo sjeli na vlak zajedno. Ja bih
išla u Barcelonu, posjetiti Pepea ili prijateljice i prijatelje iz teretane Muscle i
on bi išao u Arenys posjetiti svoga sina. Jedne noći, dok je ispijao svoj čaj od
kamilice u La Sireni, upitah ga koliko mu je godina. Više od četrdeset,
odgovori, iako je izgledao mnogo mlađe, ja bih mu dala trideset i pet godina
najviše, to je bilo ono što sam mu rekla. Zatim, a da me on to nije pitao,
rekoh mu koliko je meni godina. Trideset i pet. Tada mi se nasmiješi
osmijehom koji se meni nikako nije svidio. Ja sam uglavnom jako borbena.
Pokušavam vidjeti pozitivnu stranu života. Stvari ne moraju nužno biti loše
ili neizbježne. Te noći, nakon njegova osmijeha, rekoh mu, ne znam zašto,

414
kako nemam djece iako bih ih voljela imati, niti sam udana, niti imam puno
novca, to se vidi, ali da vjerujem kako život može biti lijep, zgodan, te da u
životu treba pokušati biti sretan. Ne znam zašto mu sve to izbrbljah. Smjesta
se pokajah. On, naravno, samo reče, naravno, naravno, kao da razgovara s
kakvom glupačom. U svakom slučaju: razgovarali smo. Sve češće i češće.
Ujutro, za doručkom, i uvečer, kad bi navratio u La Sirenu, nakon što bi mu
završio radni dan. Ili tijekom stanke na poslu, jer pisci, čini se, uvijek rade: u
snu sjećam se da sam začula zvuk njegova pisaćeg stroja u četiri ujutro. I
razgovarali smo o svemu. Jednom, dok me promatrao kako dižem utege,
zapita me zašto se bavim body buildingom. Zato jer uživam u tome,
uzvratih. Otkada?, upita. Od moje petnaeste, uzvratih. Tebi se ne sviđa? Ne
čini ti se ženstvenim? Izgleda nenormalno? Ne, uzvrati, ali nema puno
takvih djevojaka. Nevjerojatno, ponekad me doista znao izbaciti iz takta.
Trebala sam mu odgovoriti da ja nisam djevojka nego žena, umjesto toga
rekoh mu da ima sve više žena koje se bave time. Zatim, ne znam zašto,
ispričah mu o prigodi kad mi je Pepe predložio da nastupim u Gramanetu,
dva ljeta unatrag, u jednoj diskoteci u Gramanetu. Svima su nam dali
umjetničko ime. Ja sam dobila ime Samsona. Trebala sam nastupiti na
pozornici go-go djevojaka i također morala sam dizati utege. To je sve. Ali
meni se nije svidjelo ime. Ja nisam nikakva Samsona, ja sam Teresa Solsona
Ribot, točka. Ali bila je to posebna prigoda, nisu loše plaćali, i Pepe reče
kako bi neke noći mogao svratiti neki tip koji traži manekenke za posebne
časopise. Naposljetku se nitko nije pojavio a ako se i pojavio, ja to nisam
doznala. No, bio je to posao i ja sam ga prihvatila. Što je ono što ti se ne
sviđa u tom poslu?, upita me. Pa dobro, uzvratih nakon što sam neko
vrijeme razmišljala, ono što mi se nije svidjelo bilo je umjetničko ime koje su
mi dali. Nije da sam protiv umjetničkih imena, ali mislim da ako se netko
odluči za neko drugo ime, ima pravo birati. Ja si nikada ne bih nadjenula
ime Samsona. Ja sebe ne vidim kao Samsonu. To ime svjedoči o lošem
ukusu, vulgarnosti, ukratko, ja ga ne bih odabrala. A koje bi ime odabrala?
Kim, uzvratih. Prema Kim Basinger?, upita. Znala sam da će mi to reći. Ne,
uzvratih, prema Kim Chizevsky. A tko je Kim Chizevsky? Jedna od
prvakinja u ovom sportu, pridodah.
Jedne noći, kasnije, pokazah mu svoj album s fotografijama u kojem su
bile fotografije Kim Chizevsky i Lende Murray, koja je savršena, i Sue Priče i
Laure Creavalle i Debbie Muggli i Michele Ralabate i Natalije
Murnikoviene, a zatim izidosmo prošetati po Malgratu, šteta što nemamo
auto jer bismo u protivnome otišli na neko drugo mjesto, u neku diskoteku

415
u Lloret, primjerice, u Lloretu poznajem mnogo ljudi, pa dobro, posvuda
imam puno poznanika. Već sam rekla: društvena sam, predodređena za
sreću, a gdje se nalazi sreća nego u ljudima? Sve u svemu, tako je među
nama jačalo prijateljstvo. To je prava riječ. Poštivali smo jedno drugo i
svatko je vodio svoj život, ali svakoga bismo dana sve više razgovarali.
Odnosno, naši su razgovori postajali navika. Obično bih ja bila ta koja bi
započela, ne znam zašto, možda zato što je on bio pisac. A zatim,
demokratski, nastavljao bi on. Saznah mnoge stvari iz njegova života. Žena
ga je ostavila, obožavao je svoga sina, u jednom je razdoblju imao mnogo
prijatelja, ali sada mu gotovo nije ostao nijedan. Jedne mi noći reče da je
imao loše iskustvo s nekom ženskom iz Andaluzije. Strpljivo ga saslušah i
zatim mu rekoh da je život dug i da u svijetu ima mnogo žena. Tu smo se
prvi put razišli u mišljenjima. On reče kako se s time ne slaže: kako što se
njega tiče, to ne vrijedi i zatim mi navede jednu pjesmu koju ga zamolih da
mi ju zapiše na listu iz moga notesa da bih je mogla naučiti napamet.
Pjesmu je napisao neki Francuz. Pjesma govori kako je tijelo tužno i kako je
on, pjesnik koji je napisao pjesmu, već pročitao sve knjige. Ne znam što bih
pomislila, primijetih, ja sam pročitala jako malo knjiga, ali mi se čini
nemogućim, u svakom slučaju, da netko, koliko god puno čitao, može
pročitati sve knjige svijeta, koje pomišljam da su nebrojene. Ne kažem sve
knjige, dobre i loše, nego samo one dobre. Vjerojatno ih je bezbroj! Toliko
puno da bi čovjek mogao dvadeset i četiri sata provesti čitajući! A da ne
govorimo o lošim knjigama, kojih je vjerojatno mnogo više nego dobrih i
među kojima, kao u svemu u životu, vjerojatno ima pokoja koja je dobra i
koja zaslužuje da ju se pročita. I zatim se upustismo u razgovor o “tužnome
tijelu”, što je želio time reći? Da je već spavao sa svim ženama na svijetu? Da
jednako onako kako je pročitao sve knjige, tako je i spavao sa svim mogućim
ženama? Oprosti, Arturo, rekoh mu, ali ta je pjesma jedna obična glupost.
Ni jedno ni drugo nije moguće. I on prasnu u smijeh, vidi se kako ga je
zabavljao razgovor sa mnom, i reče da jest moguće. Ne, uzvratih, nije
moguće, onaj tko je to napisao, običan je duh. Sigurno je spavao s tek
nekoliko žena, to je sigurno. A sigurno nije ni pročitao toliko knjiga koliko
se hvali da jest. Voljela bih da sam mu mogla reći još pokoju, ali bilo je teško
pratiti nit jer sam ja svaki čas morala napustiti šank da bih poslužila goste.
Arturo je sjedio na taburetu i kad bih izišla, pogledala bih njegova leđa ili
njegov vrat, jadničak, ili bih mu tražila lice u staklu stelaža od boca. A
poslije ja završih sa svojom smjenom, tog dana izidoh u tri ujutro, i
otiđosmo pješice kući, u jednom trenutku predložih mu da svratimo u jedan

416
after koji se nalazi na obalnoj cesti, ali on reče kako mu se spava, tako da
otiđosmo kući, i dok smo hodali, upitah ga, kao da mu pratim tok misli, što
treba učiniti nakon što se sve pročita i nakon što se ode u krevet sa svima,
prema francukom pjesniku, naravno, a on reče putovati, otići, a ja mu rekoh
pa ti da bi putovao, ne ideš ni do Pinede, a on mi ništa ne uzvrati.
Eto, kakav je život, od te noći više nisam mogla zaboraviti pjesmu,
mislila sam na nju, neću reći stalno, ali doista često. I dalje mi se činila
glupošću, ali nisam je mogla izbaciti iz glave. Jedne noći kad Arturo nije
došao u La Sirenu, otiđoh u Barcelonu. Ponekad mi se to događa: ne znam
što radim. Vratih se idućega dana, u deset sati ujutro, u strašnome stanju.
Kad stigoh doma, on je bio zatvoren u svojoj sobi. Legoh u krevet i spretnih
se spavati slušajući kuckanje njegova stroja. U podne pokuca na moja vrata i
kako ja nisam odgovarala, uđe i upita me jesam li dobro. Danas nećeš
raditi?, upita. Dovraga i posao. Skuhat ću ti čaj, reče. Prije nego što mi ga je
donio, ustadoh, obukoh se, stavih sunčane naočale i otiđoh sjesti u dnevni
boravak. Pomislih kako ću povratiti, ali ipak nisam. Imala sam modricu na
obrazu koju nisam mogla ničime prikriti i pričekah njegova pitanja. Ali on
mi nije postavio nikakvo pitanje. Tada me nisu izbacili iz La Sirene pukim
čudom. Noću zaželjeh izići na piće s nekim prijateljima i Arturo pođe sa
mnom. Bili smo u jednom pubu u Paseo Maritimo i zatim sretoh druge
prijatelje i nastavismo tulum u Blanesu i u Lloretu. U jednom trenutku noći
rekoh Arturu da bi se trebao ostaviti gluposti i posvetiti se onome što
uistinu želi, a to su njegov sin i romani. Ako je to ono što najviše voliš,
posveti se tome, rekoh mu. On je uživao u tome i nije volio razgovarati o
svome sinu. Pokaza mi jednu fotografiju sina, bilo mu je kojih pet godina i
bio je nalik na svoga tatu. Kako li si samo sretan, čovječe, rekoh mu. Da, jako
sam sretan, uzvrati. Pa zašto onda uopće želiš otići? Zašto uživaš poigravati
se sa svojim zdravljem kad znaš da te baš najbolje ne služi? Zašto se ne
posvetiš poslu i druženju sa svojim sinom i ne potražiš neku ženu s kojom
ćeš doista biti sretan? Zanimljivo: nije bio pijan, ali se ponašao kao da je bio.
Odgovori kako somatizira pijanstva drugih ljudi. Ili sam možda ja bila tako
pijana da nisam znala razlikovati pijanca od trijeznog čovjeka.
Ti si se prije opijao, upitah ga jednoga jutra. Naravno da jesam, uzvrati
on, kao i svi drugi, iako sam radije bio trijezan. To sam i pretpostavljala,
rekoh.
Jedne sam se noći potukla s nekim tipom koji je pokušao pretjerati. Bilo
je to u La Sireni. Tip me uvrijedio i ja mu rekoh neka ode i neka se samo
usudi ponoviti ono što je rekao. Nisam primijetila da frajer nije bio sam.

417
Zbog tih ću naglih reakcija jednoga dana nastradati. Tip iziđe za mnom i ja
ga udarih i sruših na tlo. Prijatelji su ga pokušali obraniti, ali nadglednik u
La Sireni i Arturo ih zaustaviše. Do tog trenutka nisam ništa primijetila, ali
kad ugledah Artura i nadglednika, ne znam što mi je bilo, osjetih se
slobodnom, to ponajviše, a osjetih se i voljenom, zaklonjenom, zaštićenom,
osjetih da ima smisla i to me razveseli. I, eto, kakav je život, te iste noći,
malo kasnije, pojavio se Pepe i u pet sati ujutro vodili smo ljubav i to je bilo
krajnje savršenstvo, potpuna sreća, dok smo bili u krevetu, zatvorila bih oči i
mislila na sve što se dogodilo te noći, o svim tim nasilnim stvarima i zatim o
svim lijepim stvarima i kako su lijepe stvari prekrile nasilne stvari i to još
onda kad još uopće nisu bile postale nasilne, ponavljam, lijepe stvari, ja
znam što sam pod tim mislila, i mislila sam na te stvari i šaptala sam druge
na uho Pepeu i iznenada, paf, odjednom počeh razmišljati o Arturu, začuh
kuckanje njegova stroja i umjesto da interioriziram tu sliku, umjesto da si
kažem “i Arturo je dobro”, umjesto da si kažem “svi smo dobro, planet se i
dalje okreće oceanima vremena”, umjesto da sve to učinim, kao što sam
rekla, počeh razmišljati o svom sustanaru i krenuh razmišljati o njegovu
raspoloženju i čvrsto odlučih da ću mu pomoći. A idućega jutra, dok smo si
Pepe i ja razgibavali mišiće, a Arturo nas je gledao sjedeći gdje uvijek sjedi,
počeh ga napadati. Tog dana ne znam što sam mu rekla. Možda da si uzme
slobodan dan, s obzirom na to da je on sam svoj gazda, i neka ode provesti
dan sa svojim sinom. I ako je to ono što sam mu rekla, vjerojatno sam bila
toliko uporna da je Arturo naposljetku popustio i Pepe mu reče da pođe s
njim, da će ga on odbaciti do Arenysa.
Te noći Arturo se nije pojavio u La Sireni.
Vratih se kući u tri sata ujutro i kod jedne od javnih telefonskih
govornica u Paseu Marftimo sretoh njega. Ugledah ga izdaleka. Neka
skupina pijanih turista gurala se oko telefona koji je bio pokraj i koji
naizgled nije radio. Neka kola stajala su uz rub, otvorenih vratiju i s
glazbom koja je treštala. Kako sam se približavala (išla sam s Kristinom),
Arturov lik postajao je sve jasnijim. Mnogo prije nego što sam mu uspjela
vidjeti lice (bio mi je leđima okrenut, uglavljen u kabini), znala sam da plače
ili da je na rubu plača. Je li moguće da se napio? Je li bio drogiran? Sva sam
si ta pitanja postavila dok sam ubrzavala korak i ostavljala za sobom
Kristinu stigavši do njega. Upravo tada, dok su me stranci promatrali s
čuđenjem, pomislih kako to možda i nije on. Bio je odjeven u košulju s
havajskim motivom u kojoj ga nikada prije nisam vidjela. Dotaknuh mu
rame, Arturo, rekoh mu, mislila sam da ćeš večeras spavati u Arenysu. On

418
se okrenu i reče mi bok. Zatim poklopi slušalicu i započe razgovor sa mnom
i s Kristinom, koja me već sustigla. Shvatih da je zaboravio izvući kovanice
iz otvora. Bilo je više od tisuću i pet stotina pezeta. Te noći, kad ostadosmo
sami, upitah ga kako se proveo u Arenysu. Reče da dobro. Njegova je žena
živjela s nekim tipom, nekim Baskijcem, s kojim je činilo se sretna i njegov je
sin bio dobro. I što još?, upitah. To je sve, uzvrati. Koga si zvao? Arturo me
pogleda i nasmiješi se. Onu glupu Andalužanku?, upitah. Onu vješticu koja
ti je popila pamet? Da, odgovori. I jesi li je uspio dobiti? Samo na trenutak,
Englezi nisu prestajali vikati i bilo je neugodno. Pa ako nisi s njom
razgovarao što si dovraga radio tamo, viseći na telefonu?, rekoh. On slegnu
ramenima i promislivši reče da se sprema ponovno je nazvati. Nazovi ju
odavde, pridodah. Ne, uzvrati, moji pozivi traju dugo i kasnije će ti
telefonski račun biti jako visok. Ti plati svoj dio i ja ću svoj, promrmljah. Ne,
reče on. Kad stigne račun, nadam se da ću biti u Africi. Zaboga, kako si glup,
rekoh mu, hajde, samo je nazovi, ja se idem okupati, javi mi kad završiš.
Sjećam se da sam se istuširala, zatim se namazah kremom po cijelom
tijelu i čak mi je ostalo vremena da odvježbam malo ispred zamagljenog
kupaonskog zrcala u kupaonici. Kad izidoh, Arturo je sjedio za stolom, s
čajem od kamilice i šalicom čaja s mlijekom, prekrivenom tanjurićem da se
ne ohladi. Jesi li ju nazvao? Da, reče. I što se dogodilo? Spustila mi je
slušalicu, uzvrati. Ona je na gubitku, pridodah. Zadahtao je od bijesa. Ne bih
li promijenila temu razgovora, upitah ga kako napreduje njegova knjiga.
Dobro, odgovorio je. Hoćeš li mi je pokazati? Pustiš me u svoju sobu da je
pogledam? Pogleda me i odgovori potvrdno. Njegova soba nije bila čista, ali
nije bila ni prljava. Nenapravljen krevet, odjeća na podu, nekoliko knjiga
razbacanih posvuda. Manje ili više poput moje. Blizu prozora, na jednom
stoliću, postavio je pisaći stroj. Sjedoh i dadoh se u razgledavanje njegovih
papira. Ništa nisam razumjela, naravno, iako nisam ni očekivala da ću nešto
razumjeti. Znam da tajna života nije u knjigama. Ali isto tako znam da je
čitanje dobro, u tome smo se oboje slagali, poučno je i utješno. On je čitao
knjige, ja sam čitala časopise poput Muscle Mag ili Muscle&Fitness ili
Bodyfitness. Zatim krenusmo razgovarati o toj velikoj ljubavi. Tako sam je ja
nazivala, da bih mu se narugala, o tvojoj velikoj ljubavi, o nekoj ženi koju je
upoznao prije mnogo vremena, kad je njoj bilo osamnaest godina, i koju je
nedavno ponovno vidio. Putovanja natrag u Kataloniju uvijek su bila
katastrofalna. Prvi put, reče mi, vlak je zamalo iskočio iz tračnica, drugi put
se razbolio, s temperaturom od četrdeset, prikovan za krevet, znojeći se,
omotan pokrivačima i ne skidajući si kaput. I dok si bio tako bolestan ta te

419
žena natjerala da se popneš u vlak?, zapitah ga dok sam gledala njegove
stvari, zapravo tako malo stvari. Ta te žena ne voli, Arturo, pomislih.
Zaboravi ju, rekoh mu. Morao bih otići, reče on, morao bih otići vidjeti sina.
Rado bih ga upoznala, rekoh. Pokazao sam ti njegovu fotografiju, na to će
on. Ja to nikako ne mogu razumjeti, reče. Što je to što ne razumiješ?, upita.
Nikada ne bih dopustila da neki bolesni prijatelj, čak i ako ga više ne volim,
čak i ako više nisam zaljubljena u njega, sjedne na vlak s temepraturom od
četrdeset stupnjeva, rekoh. Prvo bih ga njegovala, pobrinula bih se da
ozdravi, barem donekle i zatim bih ga pustila da ode. Ponekad osjećam
veliku grižnju savjesti, pomislih, ali najčudnije je što ne znam zašto, što sam
krivo učinila da imam grižnju savjesti. Ti si dobra osoba, primijeti on. A tebi
se sviđaju zle osobe?, upitah. Prvi put ona se plašila doći sa mnom živjeti,
primijeti, imala je samo osamnaest godina. Nemoj više ništa reći, rekoh mu,
naljutit ću se na tebe. Ta je žena kukavica i ti si idiot, pomislih. Više nemam
što tu raditi, reče on. Zašto si tako melodramatičan? Volio sam je, uzvrati.
Dosta!, rekoh, ne želim više slušati te gluposti. Te smo noći ponovno
razgovarali o prokletoj Andalužanki i o njezinu sinu. Nemaš novca?, upitah.
Odlaziš jer nemaš novca? Ne zarađuješ dovoljno? Ja ću ti posuditi novac.
Nemoj mi platiti najamninu ovaj mjesec. Niti najamninu idućeg mjeseca.
Nemoj mi platiti sve dok ne budeš imao dovoljno novca. Imaš li novca da
kupiš lijekove? Ideš li liječniku? Imaš li za igračke svome sinu? Ja ti mogu
posuditi. Imam prijatelja koji radi u jednoj trgovini igračkama. Imam
prijateljicu koja radi kao bolničarka u ambulanti. Sve se da riješiti.
Idućega jutra ponovno mi je ispričao priču o Andalužanki. Mislim da
nije spavao. To je moja posljednja priča, reče. Zašto bi to bila tvoja posljednja
priča?, zapitah. Pa zar si možda umro? Ponekad mi ideš na živce, Arturo.
Priča o Andalužanki jako je jednostavna. Upoznao ju je kad joj je bilo
osamnaest godina. To sam već znala. Zatim je ona prekinula vezu s njim, ali
pismom, i on se osjećao čudno, kao da zapravo nikada nisu prekinuli vezu.
Svaki čas bi ju zivkao telefonom. Tako su prolazile godine. Svatko je od njih
vodio svoj život, svatko se snalazio kako je znao i umio. Arturo je upoznao
drugu ženu, zaljubio se u nju, vjenčali su se, dobili dijete, rastali se. Zatim se
Arturo razbolio. Našao se na rubu smrti: nekoliko upala gušterače, jetra u
užasnom stanju, zagnojeno debelo crijevo. Jednoga dana nazva
Andalužanku. Prošlo je jako puno vremena otkako ju nije zvao i tog dana,
možda zato jer je bio jako bolestan i osjećao se tužnim, nazva ju. Žena više
nije bila na tom broju, prošlo je već puno godina i on ju je morao potražiti.
Nije mu dugo trebalo da nađe njezin novi broj i da uspostavi vezu.

420
Bezobrazna ženska bila je manje ili više poput njega, u najboljem slučaju.
Dijalog ponovno započe. Činilo se kao da vrijeme nije prošlo. Arturo
otputova na jug. Oporavljao se od bolesti, ali odlučio je otputovati i vidjeti
ju. Ona se nalazila manje ili više u sličnoj situaciji, i nije imala nikakvu
tjelesnu boljeticu, ali kad je Arturo stigao, bila je na bolovanju zbog živčanih
problema. Prema onome što mu je rekla, priviđali bi joj se štakori, čula bi
štakorske korake na zidovima stana, sanjala je užasne snove ili nije
uspijevala zaspati, mrzila je izići na ulicu. I ona je bila rastavljena. I ona je
imala grozan brak i užasne ljubavnike. Izdržali su zajedno tjedan dana. Taj
put, kad se Arturo vratio u Kataloniju, Talgo je zamalo iskočio iz tračnica.
Prema Arturu, strojovođa je zaustavio usred polja i kontrolori su sišli i
pregledavali su tračnice sve dok nisu pronašli jednu otpalu metalnu ploču,
jedan dio poda vlaka koji je ispadao. Ja doista ne mogu razumjeti kako to
nisu još i prije primijetili. Ili to Arturo loše objašnjava ili su svi radnici na
tome vlaku bili pijani. Jedini putnik koji je sišao i koji je pregledavao
tračnice, kako tumači Arturo, bio je on. Možda je u tom trenutku, dok su
kontrolori tražili otpalu pločicu ili ploču s poda vlaka, počeo gubiti zdrav
razum i pomišljati na bijeg. Ali najgore će tek doći: nakon pet dana u
Kataloniji, Arturo poče razmišljati o povratku ili poče shvaćati kako mu
ništa drugo ne preostaje nego da se vrati. Tih je dana razgovarao s
Andalužankom barem jedanput na dan i ponekad do sedam puta.
Uglavnom su se prepirali. Drugi put govorili bi jedan drugom koliko si
nedostaju. Potrošio je bogatstvo na telefon. Naposljetku, još nije bio prošao
ni tjedan dana, sjede na vlak i vrati se natrag. Rezultat tog posljednjeg
putovanja, bez obzira na to koliko to Arturo ublažavao, bio je jednako
katastrofalan kao i prvo putovanje ili čak i mnogo gori. Jedino ono u što je
bio siguran bila je njegova ljubav za prokletu Andalužanku. Zatim se
razbolio i vratio u Kataloniju, ili je Andalužanka njega izbacila, ili on nju
više nije mogao podnijeti i odlučio se vratiti ili štogod bilo, ali u svakom
slučaju, bio je jako bolestan i žena ga je natjerala da se popne u vlak s
temperaturom višom od četrdeset stupnjeva, nešto što ja nikada ne bih
učinila, Arturo, rekoh mu, pa čak ni neprijatelju, iako neprijatelja nemam. A
on mi reče: morali smo se rastati, uništavali smo jedno drugo. Bit će manje
vukova, odgovorih. Ta te žena nikada nije voljela. Toj ženi fali daska u glavi
i to ti se vjerojatno čini zgodnim, ali ljubav, ono što se naziva ljubavlju,
nikada nije osjećala za tebe. I drugog dana, kad sam ga ponovno zatekla za
šankom u La Sireni, rekoh mu: tebi bi trebali biti najvažniji tvoj sin i tvoje
zdravlje. Pobrini se za svoga sina i pobrini se za svoje zdravlje, čovječe, i

421
pusti sve te puste priče. Teško je povjerovati da je tako inteligentan čovjek
istovremeno tako glup.
Zatim sam bila na jednom natjecanju iz body buildinga, manjem
natjecanju, u La Bisbalu, na kojem sam osvojila drugo mjesto, što me je jako
razveselilo, i spetljala sam se s nekim Juanma Pachecom, iz Seville, koji je
radio kao vratar u diskoteci u kojoj je održano natjecanje i koji se također u
jednom razdoblju bavio body buildingom. Kad sam se vratila u Malgrat,
Artura nije bilo. Pronašla sam poruku pričvršćenu na njegovim vratima u
kojoj mi javlja da će tri dana biti vani. Nije pisao gdje, ali ja pretpostavih da
je otišao vidjeti sina. Kasnije, kad sam bolje razmislila, shvatila sam da ne
treba biti tri dana odsutan da bi vidio sina. Kad se vratio, četiri dana poslije,
izgledao je sretniji nego ikada. Nisam ga htjela pitati gdje je bio i on mi to
nije rekao. Jednostavno se pojavio jedne noći u La Sireni i počeli smo
razgovarati kao da smo se tek netom razišli. Ostao je u pubu dok ga nismo
zatvorili i zatim smo pješice otišli kući. Meni se razgovaralo i predložila sam
da odemo na piće u bar nekih prijatelja, ali je rekao da bi radije otišao kući.
U svakom slučaju, nismo se žurili doma, u taj sat gotovo da i nema ljudi u
Paseo Marítimu i noć je ugodna, s lahorom koji dolazi s mora i s glazbom
koja dopire iz malobrojnih lokala koji su još uvijek otvoreni. Meni se
razgovaralo i ispričah mu priču o Juanmu Pachecu. Što misliš?, upitah ga
kad završih. Ima simpatično ime, odgovori. Zapravo se zove Juan Manuel,
pridodah. Pretpostavljam, reče. Mislim da sam zaljubljena, primijetih. On
zapali cigaretu i sjede na neku klupu na Šetalištu. Ja sjedoh pokraj njega i
nastavih razgovarati, u tom trenutku čak sam i shvaćala, ili mi se činilo da
shvaćam, sve Arturove ludosti, one koje je učinio i onu koje se upravo
spremao učiniti, i ja sam također poželjela otići u Afriku te noći dok smo
gledali more i svjetlost koja se vidjela u daljini, barkice s parangalom;
osjećala sam se sposobnom za sve i osobito sam se osjećala sposobnom
pobjeći daleko. Voljela bih da se spusti oluja, rekoh. Nemoj inzistirati,
uzvrati on, u svakom trenutku može početi kiša. Smijala sam se. Što si radio
ovih dana?, upitah ga. Ništa, reče, meditirao sam, gledao filmove. Koje si
filmove pogledao? Isijavanje, odgovori. Kakav užasan film, nadovezah se,
gledala sam ga prije dosta godina i bilo mi je teško usnuti. I ja sam ga gledao
prije mnogo godina, nastavi Arturo, i provedoh besanu noć. To je jako dobar
film, rekoh. Jako je dobar, potvrdi on. Neko vrijeme ostadosmo u tišini,
gledajući more. Nije bilo mjeseca i svjetla s ribarskih brodica više se nisu
vidjela. Sjećaš li se romana koji je pisao Torrance?, reče iznenada Arturo.
Koji Torrance?, zapitah. Glavni negativac u filmu, u Isijavanju, Jack

422
Nicholson. Da, prokletnik je pisao neki roman, pridodah, iako istina je da ga
se jedva sjećam. Više od pet stotina stranica, pridoda Arturo, i pljune prema
plaži. Nikad ga nisam vidjela da pljuje. Oprosti, boli me želudac, reče. Samo
se smiri, pridodah. Napisao je više od pet stotina stranica i samo je
ponavljao jednu jedinu rečenicu u beskraj, na najrazličitije moguće načine,
velikim slovima, malim slovima, u dva stupca, podvučeno, uvijek istu
rečenicu, samo nju. I koja je to bila rečenica? Ne sjećaš li je se? Ne, ne sjećam
se, imam užasno pamćenje, samo se sjećam sjekire i da se dijete i majka
spase na kraju filma. To što ste tako poranili, ne znači da će ranije svanuti,
nadoveže se Arturo. Bio je lud, rekoh, i u tom trenutku prestah gledati more
i potražih Arturovo lice, pokraj sebe, i izgledao je kao da će se svaki čas
srušiti. Možda je i dobar roman, reče. Nemoj me plašiti, nadovezah se, kako
bi bio dobar roman onaj u kojem se ponavlja jedna jedina rečenica? To je kao
da odbijete ukazati poštovanje čitatelju, život je ionako prepun svakojakih
sranja da bih još kupila knjigu u kojoj piše samo “to što ste tako poranili, ne
znači da će ranije svanuti”, to je kao da poslužim čaj umjesto viskija,
prijevara i pomanjkanje poštovanja, ne misliš? Tvoj zdrav razum me
zbunjuje, Teresa, reče on. Jesi li bacila pogled na ono što pišem?, upita. Ja
uđem u tvoju sobu samo kad me pozoveš, slagah mu. Zatim mi je ispričao
jedan san ili je možda to bilo idućega jutra, dok sam izvodila dnevne vježbe
i on me promatrao sjedeći za stolom, sa svojom kamilicom i licem kao da
nije spavao cijeli tjedan.
San mi se učini lijepim i zato ga se sjećam. Arturo je bio arapski dječak
koji vodeći mlađeg brata za ruku ide jednom indonezijskom koncesionaru
da se postavi prekooceanski komunikacijski kabel. Dva indonezijska vojnika
ga dočekuju. Arturo je odjeven u arapsku odjeću. U snu vjerojatno ima kojih
dvanaest godina, njegovu bratu može biti šest ili sedam. Njihova ih majka
promatra izdaleka, ali zatim se njezin lik rasprši. Arturo i mali brat ostaju
sami, iako obojica nose za pašom neke pozamašne i oštre arapske noževe,
jako zakrivljene oštrice. Obojica nose kabel, koji kao da je ručno izrađen ili
potječe iz kućne manufakture. I također nose bačvu s gustom tekućinom,
zelenkasto smeđe boje, koja je novac za plaćanje Indonežanima. Dok čekaju,
mali brat pita Artura koliko je dugačak kabel. Koliko metara?, upita Arturo,
kilometarski dug! Vojnička kabina je drvena i nalazi se pokraj mora. Dok
čekaju, drugi Arapin, ovaj mnogo stariji, priđe im otraga i iako je prvi
Arturov impuls da ga uvrijedi ili barem da mu spočitne nepristojnost, zbog
čega provjeri da je njegov zakrivljeni nož tamo gdje mora biti, ne odustaje
od priče koju stari Arapin počinje pričati indonezijskim vojnicima i onome

423
tko ga želi saslušati. Priča je o nekoj zabavi na Siciliji. Arturo mi reče da kad
ju je čuo, on i njegov mali brat osjetiše se sretno, profinjeno, kao da onaj
drugi recitira pjesmu. Na Siciliji postoji jedan pješčani ledenjak. Neka šarena
skupina promatrača gleda ga iz razumne udaljenosti, osim njih dvojice: prvi
se popne na vrh brežuljka na koji se ledenjak oslanja, drugi čeka u podnožju
i iščekuje. Zatim se onaj gore počne kretati ili plesati ili cupkati na tlu i na
najvišem sloju, ledenjak se počne urušavati vukući za sobom ogromne
količine pijeska, pijeska koji pada u smjeru onoga koji je dolje. Ovaj se ne
miče. Na trenutak se čini da će ostati zatrpan pijeskom, ali u posljednjem
trenutku skoči i spasi se. Takav je bio san. Nebo u Indoneziji bijaše gotovo
zeleno, nebo u Siciliji bilo je gotovo bijelo. Već dugo Arturo nije tako sretno
snivao. Možda su ta Indonezija i ta Sicilija bile na drugom planetu. Ja
mislim, rekoh mu, da taj san znači promjenu sudbine, od sada sve će ti
krenuti dobro. Znaš li tko je bio tvoj dragi brat u snu? Pretpostavljam, reče.
Bio je tvoj sin! Kad mu to rekoh, Arturo se nasmiješi. Danima poslije,
međutim, ponovno mi je pričao o Andalužanki. Nisam bila dobro i poslala
sam ga k vragu. Sad znam da nisam to trebala učiniti, iako nije bitno ni to
što sam ga uvrijedila. Mislim da sam mu govorila o životnim
odgovornostima, o stvarima u koje sam vjerovala, za koje sam se čvrsto
držala da bih mogla disati. Činilo se kao da se ljutim na njega, iako zapravo
nije bilo tako. On se nije na mene ljutio. Te noći nije došao spavati doma.
Sjećam se jer je to bila prva noć kad me je došao posjetiti Juanma Pacheco,
koji bi svratio svakih petnaest dana i došao je u Malgrat sa željom da
iskoristi vrijeme. Zatvorili bismo se u sobu i pokušali voditi ljubav. Ja nisam
uspijevala. Pokušala sam nekoliko puta, ali nisam mogla, možda su za to
krivi bili Juanmovi mišići, mekani nakon što toliko vremena nije išao na
fitness. Sve u svemu, krivnja je vjerojatno na meni. Svaki čas bih se ustala i
sišla bih u kuhinju popiti vode. Jedanput, ne znam zašto, uđoh u Arturovu
sobu. Na stolu se nalazio njegov pisaći stroj i hrpa savršeno složenih papira.
Prije no što sam ih prelistala, pomislih na Isijavanje i osjetih jezu. Ali Arturo
nije bio lud, to sam znala. Poslije se prošetah sobom, otvorih prozor, sjedoh
na krevet, začuh korake u hodniku, lice Juanma Pacheca pojavi se na
vratima, zapita kako sam, ništa, sve je u redu, rekoh, razmišljam, i tada
ugledah spremljene kofere i doznah da će otići.
Poklonio mi je četiri knjige, koje još nisam pročitala. Tjedan dana poslije
rekosmo si zbogom, ja ga otpratih na postaju Malgrat.

424
 25
Jacobo Urenda, Rue du Cherche Midi, Pariz, lipanj 1996. Teško je ispričati
ovu priču. Čini se jednostavno, ali ako malo zagrebeš, smjesta shvatiš koliko
je teško. Sve su tamošnje priče teške. Ja putujem u Afriku najmanje triput na
godinu, uglavnom u tople predjele i kad se vratim u Pariz, čini mi se da još
uvijek sanjam i teško mi je probuditi se, iako se pretpostavlja, barem u
teoriji, da na nas Latinoamerikance užas ne ostavlja takav dojam kao na
druge.
Ondje sam upoznao Artura Belana, u poštanskom uredu Luande, jednog
toplog podneva kad nisam imao što raditi osim trošiti novac na telefonske
pozive u Pariz. Bio sam na šalteru za slanje faksa boreći se golim rukama sa
zamjenikom službenika koji mu je želio naplatiti više i ja sam mu pomogao.
Tako se dogodilo da obojica dolazimo s Juga Latinske Amerike, on Čileanac,
a ja Argentinac, odlučismo provesti ostatak dana zajedno, vjerojatno sam ja
bio taj koji je to predložio, oduvijek sam bio društveni tip, volim razgovarati
i upoznavati druge ljude, nije mi teško slušati druge, iako se ponekad čini da
slušam, ali zapravo razmišljam o svojim stvarima.
Ubrzo smo shvatili da imamo više toga zajedničkoga nego što smo
pretpostavljali, barem sam ja to uočio, pretpostavljam da je Belano također,
iako ništa nismo rekli, nismo si međusobno čestitali, obojica smo se rodili
manje ili više u isto vrijeme, obojica smo pobjegli iz naših država kad se
dogodilo to što se dogodilo, obojici nam se sviđao Cortazar, sviđao nam se
Borges, nijedan od nas nije imao mnogo novca i obojica smo slabo natucali
portugalski. Sve u svemu, bili smo tipični latinoamerički mladići od
četrdeset i nešto godina koji se nađu u jednoj afričkoj zemlji koja se nalazi
na rubu provalije ili kolapsa, što je uostalom jedno te isto. Jedina je razlika u
tome što ću se ja kad završi moj posao, radim kao fotograf za Agenciju
Mjesec, vratiti u Pariz, a jadni će Belano kad završi svoj, ostati u Africi.
Ali zašto, brate?, rekoh mu u nekom trenutku noći, zašto ne pođeš sa
mnom u Europu? Čak sam se ponudio da ću mu, ukoliko nema novca za

425
putovanje, ja posuditi, ono što se obično kaže kad je čovjek jako pijan i noć
nije samo tuđa nego velika, jako velika, tako velika da bi te, ako se malo
opustiš, mogla progutati, tebe i sve koji su oko tebe, ali o tome vi ništa ne
znate, vi nikada niste bili u Africi. Ja jesam. I Belano. Obojica smo free-
lanceri. Ja, kao što sam rekao, radim za Agenciju Mjesec, Belano za neke
madridske novine koje mu članke bijedno plaćaju. Pa iako mi zasad nije
rekao zašto neće poći, nastavili smo se družiti i to u dobrom raspoloženju i
noć ili tromost noći u Luandi (što je govorna figura: u Luandi tromost vas
samo može odvući ispod postelje), odvukla nas je do stana nekog Joaa
Alvesa, crnca od stotinu dvadeset kilograma, gdje smo zatekli neke
poznanike, novinare i fotografe, policajce i svodnike, i gdje smo nastavili
razgovarati. Ili možda ne. Možda smo se ondje rastali, izgubio sam ga iz
vida u cigaretnom dimu poput tolikih osoba koje čovjek upozna kad ode
raditi i razgovara s njima i zatim ih izgubi iz vidokruga. U Parizu je
drukčije. Ljudi se udalje, ljudi se smanje, i čovjek ima vremena, iako to ne
želi, da se oprosti. U Africi ne, tamo ljudi razgovaraju, izlažu ti svoje
probleme, a zatim ih oblak dima proguta i nestanu, kao što je nestao Belano
te noći, iznenada. I čovjek čak i ne pomišlja da će tamo sresti Peru Perića, ili
Stipu Stipića na aerodromu. Postoji mogućnost, ne kažem da ne postoji, ali
ne razmišljaš o njoj. Tako da te noći, kad je nestao Belano, jer ja sam prestao
misliti na njega, prestadoh razmišljati o tome da mu posudim novca, i pio
sam i plesao i zatim zaspah na jednoj stolici i kad se probudih (stresavši se
više od straha nego od mamurnosti, jer se pobojah da su me okrali, ja nisam
posjećivao lokale poput onoga Joãa Alvesa), već je bilo svanulo i izidoh na
ulicu protegnuti noge i tamo ga sretoh, na dvorištu, kako puši cigaretu i
čeka mene.
Baš lijepo od njega, upravo lijepo.
Otada smo se viđali svakoga dana i ponekad bih ga pozvao na ručak i
drugi put bi on pozvao mene, bio bi to jeftin obrok, nije on bio osoba koja
puno jede, ujutro bi popio čaj od kamilice i kad ne bi bilo kamilice, naručio
bi čaj od lipe ili metvice ili kakve druge biljke, ne bi kušao ni kavu niti čaj i
ne bi jeo ništa što je prženo, ponašao se poput muslimana, ne bi jeo ni
svinjetinu, niti bi konzumirao alkohol, i uvijek bi nosio hrpu tableta sa
sobom. Hej, Belano, rekoh mu jednoga dana, pa ti izgledaš poput pokretne
ambulante, a on se nasmija ponešto bezvoljno, kao da kaže nemoj me
gnjaviti, Urenda, nisam za te smicalice. Što se tiče žena, koliko ja znam,
snalazio se sam. Jedne noći Joe Rademacher, sjevernoamerički novinar,
pozvao je nekolicinu nas na ples u četvrt Para ne bismo li proslavili kraj

426
njegove misije u Angoli. Ples se održavao u stražnjim prostorijama neke
privatne kuće, u jednom dvorištu s ulaštenim podom, a plesu je
prisustvovalo mnoštvo djevojaka što je bilo lijepo vidjeti. Kao moderni
muškarci, svi smo sa sobom nosili pozamašne zalihe prezervativa, osim
Bolana, koji se priključio grupi u posljednji trenutak zahvaljujući prije svega
mojem navaljivanju. Neću vam reći da nije plesao jer istina je da jest plesao,
ali kad sam ga upitao ima li kondome sa sobom ili želi da mu ja dadem
jedan od svojih, odlučno je odbio i reče mi: Urenda, meni nisu potrebne te
gluposti ili štogod sličnoga, zbog čega pretpostavljam da se ograničio na
ples.
Kad sam se vratio u Pariz, on je ostao u Luandi. Mislio je ići u
unutrašnjost, gdje su još uvijek pustošile naoružane i nekontrolirane bande.
Prije nego što sam otišao, posljednji smo put razgovarali. Njegova je priča
bila prilično zbrkana. S jedne strane, zaključih da mu uopće nije stalo do
života, da si je osigurao posao ne bi li doživio lijepu smrt, smrt izvan
uobičajenog, neku glupost u tome stilu, poznato je da je moja generacija
čitala Marxa i Rimbauda dok joj se želudac nije okrenuo (nije nekakva
isprika, nije isprika u onom smislu u kojem vi mislite, u ovom slučaju nije
riječ o tome da se sudi knjigama). Ali s druge strane, i to je bilo
paradoksalno, pazio je na sebe, svaki dan bi pobožno uzimao svoje tablete,
jedanput sam išao s njim u apoteku u Luandi potražiti nešto što bi
nalikovalo Ursocholu, koji je ursodeoksikolička kiselina i manje-više drži
otvorenim njegov sklerotični jetreni kanal ili nešto takvoga, a Belano se u
tim borbama ponašao manje-više kao da mu je jako stalo do zdravlja, vidjeh
kako je ušao u apoteku govoreći na paklenom portugalskom, vidjeh kako je
pregledao police, prvo po abecednom redu, a zatim i nasumce, a kad smo
izišli, bez proklete ursodeoksikoličke kiseline, rekoh mu, hej, Belano, nemoj
brinuti (jer vidjeh mu na licu demonsku sjenu), poslat ću ti je čim stignem u
Pariz, a tada mi on reče: daje se samo na liječnički recept, a ja prasnuh u
smijeh i pomislih, ovaj tip stvarno ima volju za životom, zašto bi on želio
umrijeti.
Ali u svakom slučaju, stvar nije bila tako jasna. Lijekovi su mu bili
neophodni. To je bila činjenica. Ne samo Ursochol, nego i Mesalazin i
Omeprazol, a dva prva lijeka uzimaju se svakoga dana, četiri tablete
Mesalazina za zagnojeno debelo crijevo i šest ursodeoksikoličke kiseline za
njegov sklerotični jetreni kanal. Bez Omeprazola je i mogao biti, te je tablete
uzimao pretpostavljam za čir na dvanaestniku ili čir na želucu ili za
refluksni ezofagitis, u svakom slučaju nije ih uzimao svakodnevno. Ono

427
najneobičnije, ako me možete pratiti, jest to što se trudio imati svoje lijekove,
trudio se ne jesti ništa što bi mu izazvalo pankreatitis, imao je tri, ne u
Angoli, u Europi, da ih je imao u Angoli, sigurno bi umro, brinuo se za svoje
zdravlje, kažem, a opet, kad bismo razgovarali, recimo, kad bismo
razgovarali kao muškarac s muškarcem, zvuči užasno, ali to je naziv tog tipa
dekadentnog razgovora, dao mi je naslutiti da se tamo nalazi, ne bi li ga
ubili, što pretpostavljam nije isto što i biti negdje da se ubiješ ili izvršiš
samoubojstvo, nijansa je u tome da se ne želiš dovoditi u neugodnost da to
sam učiniš, iako je u biti jednako zlokobno.
Po povratku u Pariz ispričah to svojoj ženi, Simone, Francuskinji, a ona
me upita kakav je taj Belano, reče mi da ga opišem fizički ne skrivajući
pojedinosti, a zatim reče da razumije. Ali kako to možeš razumjeti? Ja to
nisam shvaćao. Bila je to druga noć nakon mog dolaska, bili smo u krevetu,
sa zagašenim svjetlima i tada joj to ispričah. A lijekove, jesi li ih kupio?,
upita Simone. Ne, još uvijek ne. E pa, kupi ih još sutra ujutro i smjesta mu ih
pošalji. Učinit ću to, rekoh joj, ali i dalje sam mislio kako priča negdje šepa, u
Africi čovjek uvijek nađe čudne priče. Ti misliš da je moguće da netko
otputuje u neko tako udaljeno mjesto u potrazi za smrću?, upitah svoju
ženu. Savršeno je moguće, odgovori ona. Čak i kad je riječ o tipu od
četrdeset godina?, zapitah. Ako je pustolovna duha, savršeno je moguće,
reče moja žena, koja je oduvijek imala pomalo smisla za romantiku, prava
rijetkost za jednu Parižanku, koje su uglavnom pragmatične i štedljive. Tako
da mu kupih lijekove, poslah ih u Luandu i nedugo zatim primih
razglednicu u kojoj mi zahvaljuje. Izračunah da s onim što sam mu poslao
ima za dvadeset dana. Što će poslije raditi? Pretpostavljam da će se vratiti u
Europu ili će umrijeti u Angoli. I zaboravih na cijelu priču.
Mjesecima poslije ponovno sam ga vidio u Hotelu Grand u Kigaliju, gdje
sam obično odsjedao i kamo bi on dolazio svako malo poslati neki faks.
Srdačno se pozdravismo. Upitah ga radi li još uvijek za iste madridske
novine i uzvrati mi potvrdno, iako sada usporedno piše za dvoje
južnoameričke novine, što neznatno povećava njegove dodatne zarade. Više
nije želio umrijeti, ali nije ni imao novca da se vrati u Kataloniju. Te smo
noći zajedno večerali u kući u kojoj je živio (Belano nikada ne bi odsjedao u
hotelima, poput drugih stranih novinara, nego u privatnim kućama, gdje je
običavao unajmiti za nešto novca sobu ili krevet ili kutak u kojem bi
prespavao) i razgovarali smo o Angoli. Ispričao mi je da je bio u Huambu,
da je proputovao rijekom Cuanzom, da je bio u Cuito Cuanavaleu i u Uigeu,
kako njegovi članci imaju stanovita odjeka i da je došao do Ruande putujući

428
kopnom (nešto u načelu nemoguće, kako zbog katastrofa na određenim
zemljopisnim širinama, tako i zbog političke situacije), prvo iz Luande za
Kinshasu i otamo, ponekad rijekom Kongo a ponekad po negostoljubivim
šumskim putevima, sve do Kisanganija, a zatim do Kigalija, sve u svemu
više od trideset dana neprekidna putovanja. Kad prestade govoriti, nisam
znao trebam li mu vjerovati. U načelu je nevjerojatno. Osim toga, pričao bi
to s poluosmijehom koji je govorio da mu ne treba vjerovati.
Upitah ga za zdravlje. Reče da je u Angoli neko vrijeme bio bolestan,
dijareja, ali da je sada dobro. Rekoh mu da se moje fotografije prodaju sve
bolje i da bih mu ako želi, a ovaj put mislim da sam mu to ozbiljno rekao,
mogao posuditi novac, ali o tome nije želio ni čuti. Poslije, pomalo nevoljko,
zapitah ga za veliku priželjkivanu smrt i reče mi da mu je sada smiješno i
misliti na to te da ću istinski veliku smrt, onu istinski veličanstvenu smrt,
vidjeti ja osobno sljedećeg dana. Bio je, kako bih rekao, drukčiji. Mogao je
provesti dane i dane a da ne popije svoje tablete, i ne bi se doimao
nervoznim. Iako je kad ga vidjeh, bio zadovoljan jer je upravo primio
lijekove iz Barcelone. Tko ti ih je poslao?, zapitah ga, neka žena? Ne,
prijatelj, uzvrati, neki Iñaki Echavarne s kojim sam jednom bio na dvoboju.
Tučnjava?, upitah. Ne, dvoboj, odgovori Belano. I tko je pobijedio? Ne znam
jesam li ja ubio njega ili je on ubio mene, pridoda Belano. Fantastično!,
primijetih. Da, fantastično, reče on.
Što se drugoga tiče, bilo je očito da je dominirao ili je počeo dominirati
okolinom, nešto što ja nikada nisam postigao, i što je objektivno cilj
dostupan dopisnicima velikih javnih medija, ljudi koji jako dobro zarađuju i
nekolicine free-lancera koji nedostatak novaca nadoknađuju brojnim
prijateljstvima i posebnom umješnošću kretanja po afričkom tlu.
Tjelesno bio je mršaviji nego u Angoli, zapravo je bio kost i koža, ali
njegova pojava nije bila boležljiva nego zdrava, ili se meni barem tako
učinilo usred tolike smrti. Imao je dulju kosu, vjerojatno ju je sam šišao, a
odjeća je bila ona iz Angole, samo što je bila neusporedivo prljavija i
pohabanija. Nije mi trebalo puno da shvatim kako je naučio žargon, lokalni
govor te zemlje u kojoj život ništa ne vrijedi i koji je u biti jedini ključ –
zajedno s novcem – koji služi nečemu.
Idućega dana otiđoh u izbjegličke logore i kad se vratih, više ga nije bilo.
U hotelu pronađoh poruku u kojoj mi želi sreću i moli da mu, ako mi nije
teško, pošaljem lijekove kad se vratim u Pariz. Zajedno s porukom bila je i
njegova adresa. Otiđoh ga posjetiti, ne zatekoh ga.
Kad to ispričah svojoj ženi, ova se nije nimalo iznenadila. Ali Simone,

429
rekoh joj, postojala je jedna naprema milijun mogućnosti da ću ga ponovno
vidjeti. To se događa, glasio je njezin zagonetni odgovor. Idućega dana
upitala me namjeravam li mu poslati lijekove. Već sam to učinio, rekoh.
Ovoga puta nisam ostao odviše dugo u Parizu. Vratih se u Afriku i vratih
se sa sigurnošću da ću se ponovno sresti s Belanom, ali naši se putevi nisu
presreli pa iako sam se raspitivao o njemu među najiskusnijim mjesnim
novinarima, nijedan ga nije poznavao i ona nekolicina koja ga se sjećala,
nisu imali pojma kamo je otišao. A isto se dogodilo s idućim putovanjem,
kao i putovanjem koje je uslijedilo. Jesi li ga vidio?, upitala me moja žena
kad sam se vratio. Nisam ga vidio, odgovorih, možda se vratio u Barcelonu
ili u svoju zemlju. Ili je možda, reče moja žena, negdje drugdje. Može biti,
rekoh joj ja, to nikada nećemo doznati.
Sve dok me nije zapalo da otputujem u Liberiju. Vi znate gdje je Liberija?
Da, na zapadnoj afričkoj obali, između Sierra Leonea i Obale Bjelokosti,
približno, no dobro, ali znate li tko vlada u Liberiji?, desnica ili ljevica? To
sigurno ne znate.
Stigoh u Monroviju u travnju 1996. godine, dolazeći iz Freetowna, Sierra
Leonea, brodom čiji je prijevoznik bila neka humanitarna organizacija, više
ne znam koja, čija je misija bila evakuirati stotine Europljana koji su čekali u
sjevernoameričkom veleposlanstvu – jedinom razmjerno sigurnom mjestu u
Monroviji prema mišljenju onih koji su bili ondje ili koji su čuli izravna
svjedočanstva o onome što se ondje događa – i među kojima su bili
Pakistanci, Hindusi, stanovnici Magreba, i pokoji Englez crne rase. Drugi
Europljani, dopustite mi izraz, već su odavno otišli iz te rupe i ostali su
samo njihovi tajnici. Za jednog Latinoamerikanca misliti da je
sjevernoameričko veleposlanstvo sigurno mjesto bio je paradoks koji je bilo
teško probaviti, međutim, vremena su se promijenila i zašto ne?, možda bih
se i ja morao skloniti u sjevernoameričko veleposlanstvo, pomislih, ali u
svakom slučaju, podatak mi se učini lošim predznakom, nepogrešivim
znakom da će sve poći po zlu.
Jedna skupina liberijskih vojnika, od kojih nijednom nije bilo ni dvadeset
godina, otprati nas do neke trokatnice, u Aveniji Nova Afrika, na kojoj je
nekada bio Hotel Ritz ili stari Crillón u liberijskoj verziji i u koju se sada
smjestila neka međunarodna novinska organizacija o kojoj ja do tada nisam
znao ništa. Hotel, koji se sada zvao Centar za predstavnike tiska, bio je jedna
od malobrojnih stvari koje su funkcionirale u glavnome gradu i u taj se
ambijent savršeno uklapala skupina od pet marinaca iz Sjedinjenih Država,
koji su ponekad nadgledali, no većinu vremena provodili su u glavnom

430
salonu, pijući s televizijskim izvjestiteljima svoje zemlje i glumeći
posrednike između novinara i skupine mladih vojnika mandingo koji su
služili kao vodiči i tjelohranitelji u izlascima prema toplim barovima
Monrovije ili, iako je to bila rijetkost ili hir, prema područjima izvan
glavnoga grada, u neimenovana sela (iako su sva imala neko ime i u njima
su živjeli ljudi, djeca, postojala je radna aktivnost) koja su, prije svega po
onome što su pričali drugi ili po reportažama koje smo svake noći gledali na
CNN-u, bili vjerna kopija smaka svijeta, ljudskog ludila, zla koje se gnijezdi
u svim srcima.
Centar za predstavnike tiska, inače, funkcionirao je kao hotel i zato su
prvog dana morali upisati naša imena u registarsku knjigu. Kad je stigao red
na mene, ja sam već ispijao viski i razgovarao s dvojicom francuskih
prijatelja, ne znam zašto sam osjetio poriv da se vratim na jednu stranicu
knjige i potražim jedno ime. Nimalo iznenađen, pronađoh ime Artura
Belana.
Bio je ondje dva tjedna prije. Ušao je zajedno sa skupinom Nijemaca, dva
muškarca i jednom ženom iz nekog frankfurtskog dnevnika. Smjesta
pokušah stupiti u vezu s njim no nisam ga pronašao. Neki meksički novinar
reče mi da ima već sedam dana kako se ne pojavljuje u Centru i da ako
želim nešto doznati o njemu, otiđem pitati u sjevernoameričko
veleposlanstvo. Pomislih na naš već daleki razgovor u Angoli, na njegovu
želju da se ubije i prođe mi glavom da će mu to sada doista i uspjeti. Nijemci
su, rekoše mi, već otišli. Nevoljko, ali znajući u sebi da ne mogu učiniti ništa
drugo, otiđoh potražiti ga u veleposlanstvo. Nitko nije znao ništa, ali
putovanje mi je poslužilo da snimim nekoliko fotografija. Ulica Monrovije,
dvorišta veleposlanstva, nekih lica. Po povratku u Centar sretoh jednog
Austrijanca koji je poznavao nekog Nijemca koji ga je vidio prije nego što je
otišao. Taj Nijemac, međutim, provodio je cijele dane na ulici,
iskorištavajući sunčevu svjetlost i iščekivanje mi se oduljilo. Sjećam se da
smo odigrali, oko sedam sati navečer, partiju pokera, s nekolicinom
francuskih kolega i da se opskrbismo svijećama u slučaju isključenja struje
za koje su neki govorili da se događaju u sumrak. Ali svjetlost nije nestala i
partija ubrzo postade bezvoljna. Sjećam se da smo pili i razgovarali o
Ruandi i o Kongu i o posljednjim filmovima koje smo vidjeli u Parizu. U
ponoć, kad sam već bio ostao sam u glavnom salonu tog sablasnog Ritza,
stiže Nijemac, a Jimmy, jedan mladi plaćenik (ali čiji plaćenik?) koji je
ponekad radio kao vratar i kao barmen, obavijesti me da je Herr Linke,
fotograf, krenuo u svoju sobu.

431
 Stigoh ga na stubama.
Linke jedva da je govorio tek bazični engleski, nije znao ni riječi
francuskog i izgledao je kao dobar čovjek. Kad mu uspjeh objasniti da su
ono što ja želim vijesti o adresi moga prijatelja Artura Belana, uljudno me
zamoli (ali putem grimasa, što je možda uklanjalo ljubaznost iz njegove
molbe) da ga pričekam u dvorani ili u baru, da se on mora istuširati i da će
smjesta sići. Trebalo mu je više od dvadeset minuta i kad se našao pokraj
mene, mirisao je na losion i sredstvo za dezinfekciju. Razgovarali smo, s
pauzama, dugo vremena. Linke nije pio alkohol, reče mi da ga je ta osobina
navela da uoči Artura Belana, tih je dana Centar za predstavnike tiska bio
novinarski mravinjak, mnogo ih je više bilo nego sada, i svi su se svjesno
opijali svake noći, čak i neka poznata lica s televizije, ljudi koji bi trebali biti
primjer odgovornosti, ozbiljnosti, prema Linkeu, i koji bi naposljetku
povraćali s balkona. Arturo Belano nije pio i to ga je navelo da započne
razgovor s njim. Sve u svemu, sjećao se da je tri dana proveo u Centru,
izlazeći svakoga jutra i vraćajući se u podne ili uvečer. Jedan jedini put, ali
to je učinio u društvu dvojice Amerikanaca, proveo je noć vani pokušavajući
razgovarati s Georgeom Kenseyem, najmlađim i najkrvoločnijim generalom
Roosevelta Johnsona, krahnske etnije, ali vodič koji ih je vodio bio je
mandingo koji je opravdano osjećao strah i ostavio ih je napuštene u
istočnim četvrtima Monrovije i trebala im je čitava noć da se vrate u hotel.
Idućega dana, Arturo Belano spavao je dokasna, prema Linkeu i dva dana
poslije je otišao, s istim Amerikancima koji su pokušali razgovarati s
Kenseyem, izvan Monrovije, najvjerojatnije u smjeru sjevera. Prije nego što
je otišao Linke mu je poklonio paketić bombona protiv kašlja, proizvedenih
u laboratoriju zdrave hrane u Bernu, ili sam barem tako razumio, i više ga
nije vidio.
Upitah ga za imena Amerikanaca. Znao je jednoga: Ray Pasteur. Mislio
sam da se Linke šali i zamolih ga da mi to ponovi, možda sam se i nasmijao,
ali Nijemac je govorio ozbiljno i osim toga bio je isuviše umoran da bi se
šalio. Prije nego što će otići spavati, izvadi papirić iz stražnjeg džepa svojih
traperica i napiše mi: Ray Pasteur. Mislim da je iz New Yorka, napomenu.
Idućega dana Linke se preselio u sjevernoameričko veleposlanstvo u
pokušaju da napusti Liberiju i ja sam mu pravio društvo ne bih li saznao zna
li ondje netko nešto o tom Pasteuru, ali kaos je bio potpun i činilo mi se
uzaludnim inzistirati. Kad sam otišao, Linke je ostao u vrtu veleposlanstva
fotografirati. Ja sam snimio jednu njegovu fotografiju, a on je snimio mene.
Na mojoj se fotografiji pojavljuje Linke s foto-aparatom u ruci, gledajući u

432
pod, kao da je iznenada nešto sjajno skriveno među travom snažno privuklo
njegovu pažnju pa je pogled skrenuo s moga aparata. Izraz na licu mu je
miran, tužan i miran. Na fotografiji koju je on snimio pojavljujem se (tako
barem mislim) s Nikonom obješenim o vrat i gledajući ravno u objektiv.
Vjerojatno se smiješim i prstima pravim znak u obliku slova V.
Tri dana poslije pokušao sam i sam otići, ali nisam mogao izići. Situacija
se, obavijestio me je jedan činovnik iz veleposlanstva, znatno popravljala, ali
kaos u zračnom prijevozu išao je u suprotnom smjeru od političkog
rješavanja situacije u zemlji. Nisam izišao jako uvjeren iz veleposlanstva.
Potražih Linkea među stotinama rezidenata koji su slobodno ratovali za
vrtove i nisam ga našao. Sretoh jednu novu, tek pridošlu skupinu novinara
iz Freetowna i neke koji su, bog zna kako, stigli u Monroviju helikopterom,
porijeklom iz nekog mjesta u Obali Bjelokosti. Ali većina je, poput mene,
već mislila otići i svakodnevno bi hrlili u veleposlanstvo ne bi li vidjeli ima li
mjesta u kojem od zrakoplova koji su kretali prema Sierra Leoneu.
Bilo je to tada, tih dana kad se nije moglo ništa učiniti, kad smo već
napisali i poslikali sve zamislivo, kad mi predložiše, meni i još nekolicini,
turneju prema unutrašnjosti. Većina je, naravno, odbila ponudu. Jedan
Francuz iz Paris Matcha, neki Talijan iz agencije Reuter i ja prihvatismo.
Turneju je organizirao neki tip koji je radio u kuhinji Centra i koji je osim što
bi zaradio nekoliko novčanica, želio otići baciti pogled na svoje selo,
udaljeno od Monrovije samo dvadeset kilometara, možda trideset, ali koje
nije posjetio više od godinu dana. Tijekom putovanja (putovali smo u
rasklimanom Chevyju koji je vozio prijatelj kuhar, naoružan puškom za
napad i dvjema granatama), ovaj nam reče da pripada etniji mano i da je
njegova žena iz etnije gio, prijatelji mandinga (vozač je bio mandingo) i
neprijatelji krahna, koje je opisao kao ljudoždere, te da ne zna je li njegova
obitelj mrtva ili još uvijek živa. Sranje, reče Francuz, najbolje bi bilo da se
vratimo, ali već smo bili prešli više od polovice puta i kako Talijan tako i ja
bili smo sretni snimajući posljednje filmove koji su nam još preostali.
Na taj način, i ne naišavši ni jedanput na kontrolu na cesti, prođosmo po
selu Summers i selom Thomas Creek, s vremena na vrijeme pojavila bi se
rijeka Saint Paul s naše lijeve strane, drugi put bismo ju izgubili, cesta je bila
od onih lošijih, ponekad bi put vrludao posred šume, možda starih plantaža
kaučuka, a drugi put posred ravnice, ravnice s koje bi se više naslućivali
nego što bi se vidjeli brežuljci blagih padina što su se uzdizali na jugu. Samo
jednom prijeđosmo rijeku, pritoku Saint Paula, preko savršeno očuvana
drvenog mosta, i jedino što se nudilo objektivu naših fotoaparata bila je

433
priroda, neću reći raskošna priroda, pa čak ni egzotična, ne znam zašto me
je podsjetila na putovanje Corrientesom koje sam doživio kao dijete, čak
sam to primijetio, rekoh Luigiju: to izgleda kao Argentina, rekoh mu to na
francuskom, koji je bio jezik na kojem smo se sva trojica sporazumijevala, a
tip iz Paris Matcha pogleda me i reče da barem sliči Argentini, što me je
iskreno rečeno zbunilo, jer osim toga, ja nisam razgovarao s njim, zar ne?, i
što je želio time reći?, da je Argentina divljija i opasnija od Liberije?, da su
Liberijci Argentinci, već bismo bili mrtvi? Ne znam. U svakom slučaju,
njegova mi primjedba pokvari cijelu čaroliju i rado bih ga bio zamolio za
objašnjenje već ondje, ali iz iskustva znam da se ništa ne može postići
raspravama tog tipa, osim toga što je Francuzić već bio pomalo iziritiran
našim većinskim odbijanjem da se vratimo i čovjek se morao negdje
ispucati, osim što je svaki čas proklinjao jadne crnce koji su samo željeli
zaraditi nekoliko pezosa i ponovno vidjeti svoju obitelj. Tako da se
pretvarah da ne razumijem, iako mu mentalno zaželjeh sve najgore i
nastavih razgovarati s Luigijem, objašnjavajući mu stvari za koje sam do
tada vjerovao da su zaboravljene, ne znam, imena drveća, primjerice, koja
su iz mojeg očišta bila nalik starim stablima u Corrientesu, i imala su nazive
drveća iz Corrientesa, iako očito nisu bila stabla iz Corrientesa. I dobro,
oduševljenje koje sam osjećao vjerojatno me učinilo briljantnim, u svakom
slučaju mnogo briljantnijim nego što jesam, čak zabavnim, ako je suditi po
Luigijevu smijehu i povremenom grohotu naših kolega i tako smo ostavljali
za sobom drveće iz Corrientesa, u atmosferi opuštenog druženja, osim
Francuza, naravno, Jean-Pierrea, sve zlovoljnijeg, zađosmo u područje bez
drveća, samo s korovom, gotovo zakržljalih grmova i utonulo u tišinu koju
bi s vremena na vrijeme rasparao krik kakve usamljene ptice, ptice koja bi
dozivala i dozivala i nitko joj ne bi odgovorio, i tada se počesmo osjećati
uzrujanijima, Luigi i ja, ali već smo bili isuviše blizu našeg cilja i nastavismo
dalje.
Nedugo nakon što se pojavilo mjesto, započe pucnjava. Sve se dogodilo
jako brzo, ni u jednom trenutku nismo vidjeli strijelce i meci nisu potrajali
dulje od jedne minute, ali kad skrenusmo iza krivine i uđosmo u ono što je
bio Black Creek moj je prijatelj Luigi bio mrtav, a tip koji je radio u Centru
krvario je iz jedne ruke i prigušeno jadikovao, sklupčan ispod suvozačkog
sjedala.
I mi smo se također automatski bacili na tlo Chevyja.
Savršeno se sjećam onoga što sam učinio: pokušao sam reanimirati
Luigija, dao sam mu umjetno disanje na usta i zatim mu izmasirah srce, dok

434
mi Francuz nije dotaknuo rame i pokazao mi drhtavim i prljavim
kažiprstom lijevu sljepoočnicu Talijana gdje je zjapila rupa veličine masline.
Kad shvatih da je Luigi umro, više se nisu čuli meci i tišinu bi prekinuo tek
vjetar koji je Chevy podizao za sobom i buka guma koje drobe kamenje i
šljunak na putu koji je vodio prema selu.
Zaustavismo se na onome što je izgledao kao glavni trg Black Creeka.
Naš se vodič okrenu i reče nam da odlazi potražiti svoju obitelj. Jedan povez
napravljen od rojti njegove košulje prekrivao mu je ranu na ruci.
Pretpostavih da mu ga je napravio sam vozač, ali ne mogu čak ni zamisliti u
kojem trenutku, osim ako se za njih vrijeme nije pretvorilo u različiti
fenomen, stran našoj vlastitoj percepciji vremena. Nedugo nakon što je
vodič otišao, pojaviše se četiri starca, vjerojatno privučeni bukom Chevyja.
Ne rekavši ni riječi, zaklonjeni pod nadstrešnicom ruševne kuće, ostadoše
nas promatrati. Bili su mršavi i kretali su se sa strpljivošću bolesnika, jedan
je od njih bio nag poput nekolicine ratnika krahn Kenseya i Roosevelta
Johnsona, iako je bilo očito da taj starac nije bio nikakav ratnik. Izgledalo je
kao da su se tek probudili, poput nas. Vozač ih je vidio i nastavio je sjediti za
upravljačem, znojeći se i pušeći dok bi s vremena na vrijeme pogledavao na
sat. Nakon nekoga vremena otvori vrata auta i dade znak starcima, na koji
su ovi odgovorili ne mičući se od zaštite koju im je pružala nadstrešnica, a
zatim iziđe iz auta i poče proučavati motor. Kad se vrati, zabavi se nizom
nerazumljivih tumačenja, kao da su kola naša. Sve u svemu, ono što je želio
reći bilo je da je prednja strana izbušena poput cjediljke. Francuz slegnu
ramenima i propusti ga, tako da mu dopusti da sjedne pokraj njega. Učini
mi se da ga muči napad astme, ali sve u svemu činio se mirnim. U mislima
mu zahvalih na tome jer ako postoji nešto što mrzim, to je histerični
Francuz. Kasnije se pojavi neka djevojka koja nas pogleda ne prestajući
hodati i koju smo vidjeli kako je nestala kroz jednu od tolikih uskih uličica
koje izlaze na trg. Kad je nestala, tišina postade potpuna i samo jako
osluškujući, mogli smo čuti nešto nalik odbljesku sunca na krovu našeg
vozila. Nije se mogao osjetiti ni dašak vjetra.
Pobit će nas, reče Francuz. Reče to sa simpatijom, tako da mu ja uzvratili
kako je pucnjava već odavno završena i da su vjerojatno oni koji su nam
postavili stupicu malobrojni, možda dvojica bandita jednako preplašenih
kao i mi. Sranje, reče Francuz, to je selo prazno. Tek tada shvatih da nema
nikoga drugoga na trgu i shvatih da to nije ništa uobičajeno i da je Francuz u
pravu. Nisam osjećao strah nego bijes.
Iziđoh iz automobila i pomokrih se na najbližem zidu. Zatim se približili

435
Chevyju, pogledah motor i ne vidjeh ništa što bi nas spriječilo da odemo
otamo onako kao što smo ušli. Snimih nekoliko fotografija jadnog Luigija.
Francuz i vozač gledali su me bez riječi. Poslije Jean-Pierre, kao da je o tome
dugo razmišljao, zamoli me da ga uslikam. Izvrših njegovu naredbu ne
dopustivši mu da me moli. Snimih njega i vozača i zatim zamolih vozača da
me snimi pokraj Luigija, ali ovaj to odbi navodeći da je to već krajnje
bolesno i prijateljstvo koje je počelo rasti među nama ponovno puknu.
Mislim da sam ga uvrijedio. Mislim da je on mene povrijedio. Zatim obojica
ponovno uđosmo u Chevy, Jean-Pierre pored vozača i ja pored Luigija.
Vjerojatno smo ondje bili više od sat vremena. Tijekom tog vremena, Jean-
Pierre i ja predložismo u nekoliko navrata kako bi bilo neophodno da
zaboravimo kuhara i da otiđemo iz sela s hladnim vjetrom, ali vozač je
pokazao da nema razumijevanja za naše argumente.
Mislim da sam u nekom trenutku našeg čekanja usnuo kratak i nemiran
san, ali naposljetku ipak san, i vjerojatno sam sanjao Luigija i s jakom
zuboboljom. Bol je bila gora od izvjesnosti Talijanove smrti. Kad se
probudili, obliven znojem, vidjeh Jean-Pierrea kako spava glave naslonjene
na rame našega vozača dok je ovaj pušio drugu cigaretu pogleda uperena
naprijed, prema žutom odru pustoga trga, i s puškom prebačenom preko
koljena.
Naposljetku se pojavi naš vodič.
Uz njega je hodala neka mršava žena za koju smo ispočetka mislili da mu
je majka, ali za koju se ispostavilo da je njegova žena i jedno dijete od kojih
osam godina, odjeveno u crvenu košulju i kratke hlače modre boje. Morat
ćemo ostaviti Luigija, reče Jean-Pierre, nema mjesta za sve. Nekoliko smo
trenutaka raspravljali. Vodič i vozač bili su na Jean-Pierrovoj strani i
naposljetku sam morao popustiti. Objesih Luigijeve kamere za vrat i
ispraznih njegove džepove. Vozač i ja zajedno ga izvukosmo iz Chevyja i
stavismo u sjenu nekakva slamnatog zaslona od sunca. Vodičeva žena reče
nešto na njegovu jeziku, bilo je to prvi put da je nešto prozborila, a Jean-
Pierre ju ostade gledati i zamoli kuhara da prevede. Ovaj je isprva bio
suzdržan, ali zatim reče kako je njegova žena rekla da je bolje staviti truplo
u bilo koju od kuća koje okružuju trg. Zašto?, upitasmo u isti glas Jean-
Pierre i ja. Žena, iako korumpirana, držala se poput kraljice, tolika je bila ili
nam se u tom trenutku učini njezina mirnoća i njezina smirenost. Jer ondje
će ga pojesti psi, reče pokazavši prstom prema mjestu gdje se nalazilo
truplo. Jean-Pierre i ja gledali smo se i smijali smo se, naravno, reče Francuz,
kako nam to nije palo na pamet, normalno. Tako da ponovno podigosmo

436
Luigijevo tijelo i dok je vozač udarcima nogom otvarao vrata koja su mu se
učinila najkrhkijima, mi unesosmo tijelo u jednu sobu sa zemljanim podom,
gdje su se gomilali slamnati prostirači i prazne kartonske kutije i čiji nam je
vonj bio u toj mjeri nepodnošljiv da smo ostavili Talijana da leži na zemlji i
izišli smo što smo brže mogli.
Kad je vozač pokrenuo Chevy, svi smo poskočili, osim staraca koji su nas
nastavili promatrati pod nadstrešnicom. Kamo idemo?, upita Jean-Pierre.
Vozač načini pokret kao da želi reći da ga ne smetamo ili da ne zna. Drugim
putem, odgovori vodič. Tek u tom trenutku primijetih dječaka: obgrlio je
očeve noge i spavao. Idemo tamo kamo nam oni kažu, rekoh Jean-Pierreu.
Neko smo vrijeme lutali pustim ulicama sela. Kad napustismo trg,
uđosmo u jednu ravnu ulicu, zatim skrenusmo ulijevo i Chevy je išao jako
sporo, gotovo dotičući zidove kuća, strehe slamnatih krovova, sve dok nije
izišao na neku zaravan na kojoj se mogla vidjeti velika cinčana nadstrešnica,
jednokatnica, velika poput kakva tvorničkog skladišta i na čijem smo
pročelju mogli pročitati “CE-RE-PA, d.o.o.”, velikim crvenim slovima, a u
donjem dijelu: “tvornica igračaka, Black Creek & Brownsville”. Ovo usrano
selo zove se Brownsville, a ne Black Creek, začuh Jean-Pierra kako govori.
Vozač, vodič i ja bili smo drugog mišljenja ne skrećući pogleda s
nadstrešnice. Selo je bilo Black Creek, Brovvnsville je vjerojatno malo
istočnije, ali Jean-Pierre neshvatljivo nastavi govoreći kako se nalazimo u
Brownsvilleu i ne u Black Creeku kako smo se dogovorili. Chevy prijeđe
preko zaravni i skrenu na neki put koji je vodio kroz gustu šumu. Sada se
doista nalazimo u Africi, rekoh Jean-Pierreu, pokušavajući ga uzaludno
obodriti, ali ovaj mi samo uzvrati nešto neprimjereno vezano za tvornicu
igračaka koju smo ostavili za sobom.
Putovanje je trajalo svega petnaest minuta. Chevy se zaustavi tri puta i
vozač reče kako motor, nasreću, može izdržati samo da stigne do
Brownsvillea. Brownsville, kako ćemo uskoro doznati, jedva da se sastojao
od tridesetak kuća na jednoj čistini. Stigosmo nakon što smo prošli četiri
ogoljena brda. Selo, poput Black Creeka, bilo je polupusto. Naš Chevy, s
riječi “press” napisanoj na vjetrobranu, privukao je pozornost jedinih žitelja
koji nam mahnuše s vrata drvene kuće, izdužene poput kakve radionice,
najveće u selu. Dva naoružana tipa pojaviše se na pragu i počeše nam
dovikivati. Auto se zaustavi na nekih pedeset metara i vozač i vodič iziđoše
da popričaju. Dok su odmicali prema kući, sjećam se da mi je Jean-Pierre
rekao da ako se želimo spasiti, moramo potrčati prema šumi. Upitah ženu
tko su muškarci. Ona reče da su mandinge. Dječak je spavao glave

437
naslonjene na njezino naručje i tanki mlaz sline curio mu je niz usne. Rekoh
Jean-Pierru da smo, barem u teoriji, među prijateljima. Francuz mi uzvrati
sarkastično, ali ja osjetih kako se mirnoća (tekuća mirnoća) raspršuje po
svakoj bori njegova lica. Sjećam se toga i osjećam se loše, ali tada sam se
dobro osjećao. Vodič i vozač smijali su se s nepoznatima. Zatim iziđoše još
tri tipa iz izduljene kuće, također naoružani do zuba, koji nas ostadoše
promatrati dok su se vodič i vozač vraćali u auto u pratnji prve dvojice.
Začuše se daleki meci i Jean-Pierre i ja zagnjurismo glavu u krilo. Zatim se ja
uspravih, izidoh iz kola i pozdravih ih i jedan od crnaca me pozdravi i drugi
jedva da me pogleda zabavljen podizanjem haube Chevyja i
pregledavanjem nepovratno pokvarenog motora i tada pomislih kako će nas
ubiti i pogledah prema izduljenoj kući i ugledah šest-sedam naoružanih
muškaraca i među njima ugledah dvojicu bijelaca koji su išli prema nama.
Jedan je od njih nosio bradu i dvije kamere preko ramena, jednu
profesionalnu, kako je bilo jednostavno zaključiti, iako u tom trenutku, još
uvijek daleko od mene, nisam znao kako je poznat posvuda bio taj kolega,
odnosno, poznavao sam, poput svih u tom zanimanju, njegovo ime i
njegove radove, ali nikada ga nisam vidio osobno, pa čak niti na fotografiji.
Drugi je bio Arturo Belano.
Ja sam Jacobo Urenda, rekoh mu dršćući, ne znam da li me se sjećaš.
Sjećao se. Kako se ne bi sjećao. Ali meni se tada učinilo da živi izvan
ovoga svijeta da posumnjah da se ičega sjeća, a ponajmanje mene. Time ne
želim reći da se jako promijenio, zapravo se nimalo nije promijenio, bio je to
isti tip kojega sam vidio u Luandi i u Kigaliju, možda sam ja bio taj koji se
promijenio, ne znam, istina je da pomislih kako ništa ne može biti isto kao
prije, uključujući i Belana i njegovo pamćenje. Na trenutak, živci me zamalo
izdaše. Mislim da je Belano to primijetio i potapšao me po leđima i zatim
reče moje ime. Zatim se rukovasmo. Moje su ruke, primijetili s užasom, bile
umrljane krvlju. Belanove, a to isto tako primijetih s osjećajem sličnim
užasu, bijahu neokaljane.
Upoznah ga sa Jean-Pierreom i on me upozna s fotografom. Bio je to
Emilio López Lobo, madridski fotograf iz agencije Magnum, jedan od
živućih legenda ceha. Ne znam je li Jean-Pierre čuo da se o njemu govori
(Jean-Pierre Boisson, iz Paris Matcha, reče Jean-Pierre ne dajući se smesti,
zbog čega se može pretpostaviti da ga nije poznavao ili da mu u
okolnostima u kojima samo se našli, nije uopće stalo da upozna takva
odličnika), meni jest, ja sam fotograf i za nas je López Lobo bio poput Dona
DeLilla za pisce, sjajan fotograf, lovac na spontane fotografije za naslovnice,

438
pustolov, tip koji je dobio u Europi sve moguće nagrade i koji je snimio sve
oblike ljudske gluposti i lijenosti. Kad je na meni bilo da mu stisnem ruku,
rekoh: Jacobo Urenda, iz agencije Mjesec, i López Lobo se nasmiješi. Bio je
jako mršav, vjerojatno mu je bilo četrdesetak i nešto godina, kao i svima
nama, i izgledao je ispijeno, ili iscrpljeno, ili na rubu ludila, ili sve tri stvari u
isto vrijeme.
U unutrašnjosti kuće okupili su se vojnici i civili. Bilo ih je teško
razlikovati na prvi pogled. Vonj je bio kiseloslatkast i vlažan, miris na
iščekivanje i na umor. Moj prvi impuls bio je izići udahnuti malo čistoga
zraka, ali Belano me obavijesti kako je bolje odviše se ne pokazivati, na
brdima su bili razmješteni strijelci krahn koji su nam mogli raznijeti glave.
Nasreću za nas, ali to poslije doznadoh, nisu podnosili da cijeli dan
promatraju i osim toga, nisu bili dobri strijelci.
Kuća, dvije izduljene sobe, izlagala je kao jedini namještaj tri duga niza
nepravilnih polica, neke metalne i druge drvene, sve prazne. Pod je bio od
utabane zemlje. Belano mi objasni situaciju u kojoj smo se nalazili. Prema
vojnicima, krahnovci koji su okruživali Brownsville i koji su nas napali na
Black Creeku bili su prethodnica snaga generala Kenseya, koji je
raspoređivao svoje ljude da bi napao Kakatu i Herbel i zatim otišao prema
četvrtima Monrovije kojom je još uvijek vladao Roosevelt Johnson. Vojnici
su mislili krenuti idućega jutra u smjeru Thomasa Creeka gdje se, prema
onome što su govorili, nalazila skupina ljudi Tima Earleya, jednoga od
Taylorovih generala. Vojnički plan, kako ćemo uskoro utanačiti Belano i ja,
bio je neprovediv i očajnički. Ako je istina da je Kensey preraspoređivao
svoje ljude u regiji, vojnici mandingo neće imati ni jednu jedinu mogućnost
da se vrate svojima. Plan civila, koje je, čini se, predvodila žena, nešto
neuobičajeno u Africi, bio je znatno bolji. Neki su pomišljali ostati u
Brownsvilleu i pričekati razvoj događaja. Drugi, njih većina, mislili su otići
prema sjeverozapadu sa ženom mandingo, prijeći Saint Paul i stići do ceste
za Brewerville. Plan, u onome što se ticalo civila, nije bio nerazuman, iako
sam u Monroviji čuo za razgovore o ubojstvima na cesti koja spaja
Brevverville s Bopulom. Smrtonosna zona, međutim, bila je istočnije bliže
Bopulu nego Brewervilleu. Nakon što smo ih saslušali, Belano, Jean-Pierre i
ja odlučismo otići s njima. Ako uspijemo stići u Brewerville, prema Belanu,
bit ćemo spašeni. Čekao nas je hod od kojih dvadeset kilometara preko
starih plantaža kaučuka i tropske šume, odmah nakon prijelaza preko rijeke,
ali kad izbijemo na cestu, vjerojatno ćemo biti samo deset kilometara od
Brewervillea i od tamo na samo 25 kilometara od Monrovije po cesti koja će

439
sigurno još uvijek biti u rukama Taylorovih vojnika. Krenuli bismo idućega
jutra, nedugo nakon što vojnici mandingo krenu u suprotnome smjeru u
susret sigurnoj smrti.
Te noći nisam spavao.
Prvo sam razgovarao s Belanom, zatim sam neko vrijeme razgovarao s
našim vodičem i zatim sam ponovno razgovarao s Arturom i s Lópezom
Lobom. To se vjerojatno dogodilo između deset i jedanaest sati i tada je već
bilo teško kretati se po toj kući utonuloj u najveću tamu, tamu koju je
razbijao tek žar cigareta koje su neki pušili da ublaže strah i nesanicu. Na
otvorenim vratima ugledah sjene dvojice vojnika koji su stražarili u čučećem
položaju i koji se nisu okrenuli kad sam im se približio. Vidjeh i zvijezde i
obris brežuljaka i ponovno se prisjetih svog djetinjstva. Vjerojatno zato jer
djetinjstvo povezujem sa selom. Poslije sam se vratio u dno kuće,
opipavajući police, ali nisam našao svoje mjesto. Moglo je biti oko podneva
kad zapalih cigaretu i spremih se da nastavim spavati. Znam da sam bio
sretan (ili sam vjerovao da sam sretan) jer ćemo idućega dana krenuti natrag
u Monroviju. Znam da sam bio zadovoljan jer sam se nalazio usred
pustolovine i osjećao sam se živ. Tako da se prepustih mislima o svojoj ženi i
o svojoj kući i zatim sam razmišljao o Belanu, o tome kako je dobro izgledao,
učinio mi se svježim, i to više nego u Angoli, kad je poželio umrijeti i bolje
nego u Kigaliju, kad više nije želio umrijeti, ali nije mogao niti napustiti ovaj
kontinent napušten od Božje ruke, i kad dovrših cigaretu, izvadih drugu, ta
je doista bila posljednja, i da bih se ohrabrio, čak počeh potiho pjevušiti, ili
mentalno!, neku pjesmu Atahualpe Yupanquija, Bože moj, Atahualpa
Yupanqui, i tek tada shvatih da sam jako živčan i da je ono što mi je
potrebno, ako sam želio zaspati, bilo porazgovarati s nekim, i tada se
podigoh i prijeđoh nekoliko koraka naslijepo, prvo u grobnoj tišini
(pomislih u djeliću sekunde, da smo svi mrtvi, da je nada koja nas drži tek
iluzija i osjetih poriv da bezobzirno pobjegnem iz te kuće koja je zaudarala),
zatim začuh glasno hrkanje, jedva čujni šum onih koji su još uvijek bili
budni i koji su razgovarali u tami na jeziku gio ili mano, na jeziku mandinga
ili krahn, na engleskom, na španjolskom.
Svi mi se jezici, tada, učiniše neugodnima.
Reći to sada, znam, besmisleno je. Svi jezici, svi šumovi samo su
zamjenski oblik da sačuvamo tijekom nekog neizvjesnog vremena svoj
identitet. Sve u svemu, doista ne znam zašto su mi se učinili prezrivima,
možda zato što sam na apsurdan način bio izgubljen u nekom dijelu tih
dviju tako dugih soba, jer sam bio izgubljen na području koje nisam znao, u

440
zemlji koju nisam poznavao, na kontinentu koji nisam znao, na nekom
duguljastom i čudnom planetu, ili možda zato jer sam znao da moram
spavati i nisam mogao. I tada pokušah napipati zid i sjedoh na pod i
raskolačih oči pokušavajući neuspješno nešto vidjeti, i zatim se sklupčah na
podu i zatvorih oči i pomolih se Bogu (u kojega ne vjerujem) da mi ne
pošalje bolest, da me sutra čeka dugačak put, i zatim zaspah.
Kad se probudili, zamalo je bilo četiri ujutro.
Na nekoliko metara od mjesta gdje sam bio Belano i López Lobo su
razgovarali. Vidjeh žar njihovih cigareta, isprva se poželjeh podići, pristupiti
im da podijelim s njima neizvjesnost onoga što nam nosi idući dan,
pridružiti se makar to bilo i puzeći ili na koljenima okrenut dvjema sjenama
koje sam naslućivao iza cigareta. Ali ne učinih to. Spriječilo me nešto u tonu
njihovih glasova, nešto u razmještaju njihovih sjena, ponekad gustih,
zdepastih, ratobornih, a ponekad razlomljenih, rastavljenih, kao da su tijela
koja ih projiciraju već nestala.
Tako da se suzdržah i usnuh slušajući.
López Lobo i Belano razgovarali su do malo prije svitanja. Transkribirati
ono što su si rekli, značilo bi upropastiti ono što ja osjetih dok sam ih slušao.
Prvo su govorili o imenima ljudi i rekoše nerazumljive stvari, činilo se da
su glasovi dvojice urotnika ili dvojice gladijatora, govorili su tiho i slagali su
se gotovo u svemu, iako je glavnu riječ vodio Belano i njegovi argumenti
(koje sam čuo u odlomcima, kao da mi u unutrašnjosti te izduljene kuće
neka bujica zvuka ili slučajno razmješteni panoi uskraćuju polovicu onoga
što su si govorili) bili su provokativne naravi, neulašteni, neoprostivo je
zvati se López Lobo, neoprostivo zvati se Belano, stvari u tom stilu, iako
možda i griješim i tema razgovora bila je na antipodima. Zatim su
razgovarali o drugim stvarima: o imenima gradova, o imenima žena,
naslovima knjiga. Belano reče: svi se bojimo da ćemo doživjeti brodolom.
Zatim zašuti i tek tada primijetih kako López Lobo gotovo da nije
progovorio i da je Belano govorio previše. Na trenutak pomislih da će
zaspati, pripremih se učiniti isto, boljele su me sve kosti, dan je bio pretežak.
Upravo u tom trenutku ponovno začuh njihove glasove.
Ispočetka nisam ništa shvaćao, možda zato što sam promijenio položaj ili
jer su oni jako tiho govorili. Okrenuh se. Jedan je od njih pušio. Ponovno
prepoznah Belanov glas. Govorio je da je on kad je stigao u Afriku također
želio da ga ubiju. Ispričao je priče o Angoli i o Ruandi koje sam ja već znao,
koje svi koji smo ondje manje-više znamo. Zatim ga glas Lópeza Loba
prekide. Upita ga (začuh ga savršeno jasno) zašto u tom slučaju želi umrijeti.

441
Belanov odgovor nisam čuo, ali ga naslutih, što nije vjerodostojno jer sam ga
na neki način već znao. Izgubio je nešto i želio je umrijeti, to je sve. Zatim
začuh Belanov smijeh i pretpostavih da se smije onome što je izgubio,
svojem velikom gubitku, i sebi samome i drugim stvarima koje ne poznajem
niti želim upoznati. López Lobo nije se smijao. Mislim da je rekao: molim
vas, zaboga, ili neki komentar u tom stilu. Zatim obojica zašutješe.
Kasnije, ali koliko kasnije, ne mogu točno reći, začuh glas Lópeza Loba
koji je nešto govorio, možda je pitao koliko je sati. Koliko je sati? Netko se
pomaknu pokraj mene. Netko se promeškolji nemirno usred sna i López
Lobo izgovori nekoliko grlenih riječi, kao da ponovno pita koliko je sati, ali
ovoga puta, siguran sam, upitao je nešto drugo.
Belano reče da su četiri sata ujutro. U tom sam trenutku rezignirano
zaključio da neću moći zaspati. Tada López Lobo poče govoriti i njegov se
govor, tek s vremena na vrijeme isprekidan nerazumljivim Belanovim
riječima, produlji sve do zore.
Reče kako je imao dva sina i jednu ženu, kao Belano, kao svi, i jednu
kuću i knjige. Zatim reče nešto što nisam shvatio. Možda je govorio o sreći.
Spomenuo je ulice, postaje metroa, telefonske brojeve. Kao da nekoga traži.
Zatim tišina. Netko se nakašlja. López Lobo ponovi da je imao ženu i dvoje
djece. Uglavnom zadovoljavajući život. Nešto u tom stilu. Militantni
antifrankizam i mladost, u sedamdesetima, u kojoj nisu izostali ni seks niti
prijateljstvo. Postao je fotograf gotovo slučajno. Nije pridavao nikakvu
važnost svojem ugledu ili prestižu ili čemu bilo. Oženio se iz ljubavi. Njegov
je život bio ono što se obično zove sretnim životom. Jednoga dana, slučajno,
otkriše da je njegov stariji sin bolestan. Bio je to jako mudar dječak, reče
López Lobo. Dječakova bolest je bila ozbiljna, boljetica tropskoga porijekla i
naravno da je López Lobo pomislio da je on taj koji je zarazio sina. Nakon
što su obavili odgovarajuće pretrage, međutim, liječnici nisu pronašli ni
traga bolesti u njegovoj krvi. Neko vrijeme López Lobo je tragao za
mogućim prenositeljima bolesti u neposrednom dječakovu okružju i nije
pronašao ništa. Naposljetku je López Lobo poludio.
Njegova žena i on prodali su kuću koju su imali u Madridu i otišli su
živjeti u Sjedinjene Države. Otišli su s bolesnim dječakom i sa zdravim
dječakom. Bolnica u koju su odveli bolesnog dječaka bila je skupa i liječenje
dugačko i López Lobo morao se vratiti poslu, tako da je njegova žena ostala
s dječacima i on je ostao baviti se povremenim fotografskim poslom. Bio je
na mnogo mjesta, reče, ali uvijek bi se vraćao u New York. Ponekad bi
zatekao dječaka u boljem stanju, kao da se uspijeva izboriti s bolešću, a drugi

442
put njegovo bi zdravlje bilo nepromijenjeno ili bi se pogoršalo. Ponekad bi
López Lobo ostao sjediti na stolici u sobi bolesnoga dječaka i sanjao bi svoja
dva sina: vidio bi njihova lica jedno pokraj drugoga, nasmiješena i
bespomoćna, i tada, ne znajući zašto, znao bi da je neophodno da on, López
Lobo, prestane živjeti. Njegova je žena iznajmila stan na broju 81 Oeste i
zdravi dječak školovao se u obližnjoj srednjoj školi. Jednoga dana, dok je
čekao u Parizu vizu za jednu arapsku zemlju, nazvaše ga telefonom i rekoše
da se zdravlje bolesnoga dječaka pogoršalo. Ostavio je sve poslove i sjeo na
prvi avion za New York. Kad je stigao u bolnicu, sve mu je izgledalo
uronjeno u neku vrstu čudovišne normalnosti i tada shvati da je stigao do
kraja. Tri dana poslije dječak je umro. Postupak oko kremiranja obavio je on
osobno, jer je njegova žena bila očajna. Dotle je priča Lópeza Loba bila
manje-više razumljiva. Ostalo su niz rečenica i odlomaka koje ću pokušati
prevesti.
Na dan dječakove smrti ili dan poslije stigoše roditelji žene Lópeza Loba
u New York. Jedne su se večeri posvađali. Nalazili su se u baru nekog hotela
u Broadwayu, blizu broja 81, svi zajedno, svekrva i svekar, mlađi sin i žena, i
López Lobo brižnu u plač i reče kako voli svoja dva sina i kako je krivac za
smrt starijega sina on sam. Iako možda nije ništa rekao niti je bilo ikakve
rasprave i sve se možda zbilo u glavi Lópeza Loba. Poslije se López Lobo
napio i ostavio dječakov pepeo u vagonu metroa u New Yorku i vratio se u
Pariz ne rekavši nikome ni riječi. Mjesec dana poslije doznade kako se
njegova žena vratila u Madrid i kako želi rastavu. López Lobo potpiše
papire i pomisli kako je sve bio san.
Mnogo kasnije začuh glas Belana, koji je pitao kad se dogodila “nesreća”.
Učinio mi se glasom kakva čileanskog seljaka. Prije dva mjeseca, uzvrati
López Lobo. I zatim Belano upita što se događa s drugim sinom, zdravim
dječakom. Živi sa svojom majkom, odgovori López Lobo.
U taj čas već sam mogao razlikovati njihove siluete naslonjene o drveni
zid. Obojica su pušili i obojica su izgledali umorno, ali možda je taj
posljednji dojam rezultat mog vlastitog umora. López Lobo više nije
govorio, samo je govorio Belano, kao na početku i, što je iznenađujuće,
pričao je svoju priču, priču bez glave i repa, svaki put iznova, s tom razlikom
što je uz svako ponavljanje sažimao priču još malo, dok naposljetku nije
samo govorio: želio sam umrijeti, ali sam shvatio da je bolje da ne umrem.
Tek tada shvatih do kraja da će López Lobo otpratiti vojnike idućega dana i
ne civile, a da Belana neće pustiti da umre sam.
Mislim da zaspah.

443
 Barem, vjerujem da sam spavao nekoliko minuta. Kad sam se probudio,
svjetlost novoga dana počela se probijati u unutrašnjost kuće. Začuh
hrkanje, uzdisaje, ljude koji govore u snovima. Zatim vidjeh vojnike koji se
pripremaju za izlazak. Kraj njih vidjeh Lópeza Loba i Belana. Ustah i rekoh
Belanu da ne ide. Belano slegnu ramenima. Lice Lópeza Loba bilo je
ravnodušno. Zna da će sada umrijeti i miran je, pomislih. Belanovo lice,
naprotiv, izgledalo je poput lica kakva luđaka: bilo je potrebno nekoliko
sekunda da se u njemu prepozna užasan strah ili strašno veselje. Zgrabih ga
za ruku i ne razmišljajući izidoh s njim prošetati.
Bilo je prekrasno jutro, modre lakoće od koje ste se ježili. López Lobo i
vojnici vidješe nas kako izlazimo i ne rekoše ništa. Belano se smiješio.
Sjećam se kako smo hodali u smjeru našega beskorisnog Chevyja i kako sam
nekoliko puta rekao da je ono što misli učiniti potpuna besmislica. Čuo sam
sinoćnji razgovor, priznadoh mu, i sve me obvezuje da pretpostavim kako je
tvoj prijatelj lud. Belano me nije prekinuo: gledao je prema šumama i
brežuljcima koji su okruživali Brownsville i s vremena na vrijeme bi
potvrđivao. Kad smo stigli do Chevyja, sjetih se snajperista i doživjeh
iznenadni napadaj straha. Učinilo mi se apsurdnim. Otvorih jedna od vrata
vozila i sjedosmo unutra. Belano primijeti Luigijevu krv ulijepljenu na
sjedalima, ali ne reče ništa, niti sam ja smatrao oportunim pružiti mu u tom
trenutku kakvo objašnjenje. Neko vrijeme obojica smo nastavili šutjeti. Ja
sam skrivao lice među rukama. Poslije me Belano zapita jesam li primijetio
kako su vojnici mladi. Svi su nevjerojatno mladi, uzvratih, i ubijaju se kao da
se igraju. Ne nedostaje tome ljupkosti, reče Belano promatrajući kroz prozor
šume uhvaćene između magle i svjetla. Upitah ga zašto bi pratio Lópeza
Loba. Zato da ne bude sam, uzvrati. To već znam, očekivao sam drugi
odgovor, nešto što bi bilo odlučno, ali ništa mu ne rekoh. Osjetih veliku
tugu. Poželjeh reći još nešto i ne nađoh riječi. Zatim izidosmo iz Chevyja i
vratismo se u izduljenu kuću. Belano uze svoje stvari i iziđe s vojnicima i sa
španjolskim fotografom. Otpratih ga do vrata. Jean-Pierre je išao kraj mene i
gledao Belana ne razumijevajući ništa. Vojnici su se već počeli udaljavati i
ondje smo se oprostili. Jean-Pierre mu stisnu ruke i ja ga zagrlih. López
Lobo nas je pretekao i Jean-Pierre i ja shvatismo kako se ne želi opraštati od
nas. Zatim Belano potrči, kao da u posljednjem tranutku vjeruje da će četa
otići bez njega, sustiže Lópeza Loba, učini mi se da se upustiše u razgovor,
učini mi se da se smiju, kao da idu na izlet, i tako prođoše čistinu i zatim se
izgubiše u gustišu.
Što se nas tiče, putovanje natrag u Monroviju proteče bez neprilika. Bilo

444
je dugačko i nezahvalno, ali nismo susreli vojnike nijedne etnije. Stigosmo u
Brewerville u sumrak. Ondje smo se oprostili od većine onih koji su došli s
nama i idućega jutra jedan kamionet neke humanitarne organizacije
preveze nas u Monroviju. Jean-Pierreu nije trebalo više od jednog dana da
otiđe u Liberiju. Ja ostadoh još dva tjedna. Kuhar, njegova žena i sin, s
kojima sam se sprijateljio, smjestiše se u Novinarskom centru. Žena je
pospremala krevete i čistila pod i ja bih se ponekad pojavio na prozoru svoje
sobe i gledao bih dječaka koji se igrao s drugom djecom ili s vojnicima koji
su čuvali hotel. Vozača nikada više nisam vidio, ali je stigao u Monroviju
živ, što je na neki način utjeha. Naravno, tijekom dana koje sam ondje
proveo, pokušao sam pronaći Belana, provjeriti što se dogodilo u području
Brownsville-Black Creek-Thomas Creek, ali naravno gotovo da ništa nisam
doznao. Prema nekima, tim su područjem sada dominirale oružane skupine
Kenseya, prema drugima, jedna četa generala Lebona, mislim da se tako
zvao, general kojemu je bilo kojih devetnaest godina, uspio je uspostaviti
Taylorovu vlast na cijelom području koje je obuhvaćalo Kakatu i Monroviju,
što je uključivalo i Brownsville i Black Creek. Ali nikada nisam doznao je li
to točno ili ne. Jednog dana prisustvovah nekom predavanju u lokalu
nedaleko od sjevernoameričkog veleposlanstva. Predavanje je držao neki
general Wellman i na svoj je način pokušavao objasniti stanje u zemlji. Svi
su ga naposljetku mogli pitati što su htjeli. Kad su svi već bili otišli, ili su se
svi umorili od postavljanja pitanja za koja smo znali da su na neki način
beskorisna, ja ga upitah za generala Kenseya, za generala Lebona, za
situaciju u selima Brownsvilleu i Black Creeku, za sudbinu koju je doživio
fotograf Emilio López Lobo, španjolske nacionalnosti i za novinara Artura
Belana, čileanske nacionalnosti. General Wellman me čvrsto pogleda prije
no što će odgovoriti (ali tako je postupao sa svima, možda je imao problema
s kratkovidnošću i nije znao gdje pronaći par naočala). S oprezom reče kako
je prema njegovim izvješćima general Kensey već tjedan dana mrtav. Ubile
su ga Lebonove čete. I general Lebon također je stradao, ovoga puta od ruke
jedne skupine pljačkaša, u nekoj od četvrti na istoku Monrovije. O Black
Creeku je rekao: “U Black Creeku vlada tišina.” Doslovno. O selu
Brownsvilleu, iako se pretvarao da nije tako, nikada nije čuo da se govori.
Dva dana poslije otiđoh iz Liberije i nikada se ne vratih.

445
 26
Ernesto García Grajales, Universidad de Pachuca, Pachuca, Meksiko,
prosinac 1996. Sa svom skromnošću, gospodine, reći ću vam da sam ja jedini
stručnjak za utrobne realiste u Meksiku, a ako baš hoćete, i na svijetu. Ako
Bog da, izdat ću o njima knjigu. Profesor Reyes Arevalo kazao mi je da bi
mogla izaći u nakladi našeg sveučilišta. Dakako, profesor Reyes Arevalo
nikad nije čuo za utrobne realiste i bila bi mu mnogo draža monografija o
meksičkim modernistima ili kritičko izdanje Manuela Péreza Garabita,
paćukanskog pjesnika par excellence. No svojom sam ga upornošću uspio
uvjeriti da nije zgorega proučavati izvjesne vidove našeg žestoko
suvremenog pjesništva. Tako ćemo, uzgred, odvesti Pachucu na prag 21.
stoljeća. Da, moglo bi se reći da sam ja vodeći stručnjak, najveći autoritet za
to područje, ali to i nije bogznašto. Ja sam vjerojatno jedini koga ono zanima.
Jedva da ih se više itko i sjeća. Mnogi su pokojni. Drugima se posve zameo
trag. No neki još djeluju. Jacinto Requena, primjerice, danas je filmski
kritičar i vodi paćukanski filmski klub. On mi je pobudio zanimanje za tu
skupinu. María Font živi u DF-u. Nije se udala. Piše, ali ne objavljuje.
Ernesto San Epifanio je umro. Xóchitl García piše za časopise i nedjeljne
priloge novina glavnoga grada. Mislim da se odrekla pjesništva. Rafael
Barrios nestao je u Sjedinjenim Državama. Ne znam je li još živ. Angélica
Font nedavno je izdala drugu zbirku pjesama, svega tridesetak stranica,
knjiga nije loša, vrlo otmjeno izdanje. Božanska Koža je poginuo. Pancho
Rodríguez je umro. Emma Mendez se ubila. Moctezuma Rodríguez se bavi
politikom. Kažu da je Felipe Müller još u Barceloni, oženjen je i ima dijete,
čini se da je sretan, ovdašnji mu prijatelji tu i tamo objave koju pjesmu.
Ulises Lima još živi u DF-u. Posjetio sam ga prošlih praznika. Koji prizor! U
početku me, iskreno, čak malo uplašio. Sve vrijeme oslovljavao me je s
gospodine profesore. Ali, mano, rekoh mu, pa ja sam mlađi od tebe, zašto me
ne zoveš po imenu? Kako želite, gospodine profesore, odgovorio je. Ah, taj
Ulises! O Arturu Belanu ne znam ništa. Ne, Belana nisam upoznao. U biti,

446
više njih. Ni Müllera ni Pancha Rodrígueza niti Božansku Kožu. Kao ni
Rafaela Barriosa. Juan García Madero? Ne, ne zvuči mi poznato. Jamačno
nije pripadao toj skupini. Čovječe, ako to kažem ja koji sam glavni autoritet
za to područje, možete mi vjerovati. Svi su bili vrlo mladi. Imam njihove
časopise, pamflete, zapise koji se više ne mogu nigdje naći. Bio je jedan
sedamnaestogodišnji momčić, no nije se zvao García Madero. Da vidim...
zvao se Bustamante. Objavio je samo jednu pjesmu u časopisu koji je izašao
u DF-u, dvadesetak primjeraka prvi i jedini broj. I nije bio Meksikanac, nego
Čileanac, poput Belana i Müllera, sin prognanika. Ne, koliko znam, taj
Bustamante više ne piše pjesme. Ali bio je član skupine. Utrobnih realista iz
DF-a. Jasno, jer postojala je i ranija skupina istoga imena, negdje dvadesetih
godina, utrobni realisti sa sjevera. Niste to znali? Istina. Iako je o njima
sačuvano malo zapisa. Ne, nije to bila slučajnost. Prije odavanje počasti.
Neki znak. Odgovor. Tko će ga znati. Kako god, ja radije ne zalazim u te
nedohode. Držim se raspoložive građe, pa neka čitaoci i proučavaoci izvedu
svoje zaključke. Mislim da će knjižica dobro ispasti. U najgorem slučaju
dovest ću suvremenost u Pachucu.

Amadeo Salvatierra, Calle República de Venezuela, blizu Palacio de la

Inquisición, Ciudad de México, siječanj 1976. Svi su je zaboravili, dečki,
osim mene, rekoh im, sad kad smo stari i više nam nema lijeka možda je se
tko i sjeti, ali tada su je svi zaboravili, a onda su počeli zaboravljati i sebe, što
se dogodi kad čovjek zaboravi prijatelje. Svi osim mene. Ili mi se tako čini. Ja
sam čuvao njen časopis, kao i sjećanje na nju. Moj je život, bit će, dostajao za
to. Poput tolikih Meksikanaca, i ja sam napustio pjesništvo. Poput tolikih
tisuća Meksikanaca, i ja sam okrenuo leđa pjesništvu. Poput tolikih stotina
tisuća Meksikanaca, i ja sam u jednom trenutku prestao pisati i čitati pjesme.
Otada je moj život tekao najsivljim koritima koja možete zamisliti. Radio
sam svašta, radio sam što sam mogao. Jednog dana zatekoh se kako pišem
pisma, nepojmljive isprave pod lukovima Plaze Santo Domingo. Bio je to
posao kao i drugi, barem ne gori od mnogih koje sam imao, no uskoro
shvatih da ću tu ostati dugo, prikovan za pisaći stroj, za pero i bijele listove.
Nije to loš posao. Katkad mi je čak smiješno. Pišem sve, od ljubavnih pisama
do molbi, sudskih žalbi, zahtjeva za povrat imovine, kao i usrdne molbe što
ih zdvojni šalju zatvorima Republike. I još mi dotekne vremena za čavrljanje
s kolegama, pisarima iskusnim poput mene, vrsta koja izumire, ili za čitanje
posljednjih čudesa naše književnosti. Meksičko je pjesništvo beznadno: neki

447
sam dan pročitao kako jedan od naših najvrsnijih pjesnika misli da je Pensil
Florido šarena olovka, a ne rascvjetan vrt ili perivoj, čak oaza. Pensil znači i
lebdeći, viseći, ovješen. Jeste li to znali, momci, ili sam sad uprskao? A oni se
zagledaše i rekoše da, ali na način da je moglo značiti i ne. O Cesárei nisam
imao nikakvih vijesti. Jednom sam se, u gostionici, sprijateljio s nekim
starcem iz Sonore. Poznavao je Hermosillo i Cananeu i Nogales kao svoj
džep, pa ga upitah je li kada čuo za Cesáreu Tinajero. Reče mi da nije. Ne
znam što sam mu ispričao, no stari je vjerovao da mu govorim o svojoj ženi
ili sestri ili kćeri. Tek tad mi sinu da sam je u biti jedva i poznavao. Mislim
da sam je od tog dana počeo zaboravljati. I sad mi vi, dečki, kažete da vam je
Maples Arce spominjao Cesáreu. Ili List ili Arqueles, nije važno. Tko vam je
rekao gdje živim? List ili Arqueles ili Manuel, nije važno. A momci me
pogledaše ili me možda nisu pogledali, već je podugo svitalo, buka iz Calle
Venezuele u valovima je prodirala u stan i tad vidjeh da je jedan od njih
zaspao sjedeći na kauču, posve uspravnih leđa, kao da je budan, dok je drugi
uzeo listati Cesárein časopis, no činilo se da i on spava. I rekoh im, hej,
dečki, već je dan, svanulo je. A onaj usnuli zine i reče da, Amadeo. Dočim se
budni nije ni obazro, listao je časopis s blagim smiješkom, kao da snatri o
nedosežnoj djevi, dok je pogledom bludio po jedinoj pjesmi Cesáree
Tinajero koja postoji u Meksiku. I odjednom, uma smućena od umora i
žestice, pomislih da se to on javio. Ti si trbuhozborac, sinko?, upitah ga. A
usnuli odgovori ne, Amadeo, ili njet, Amadeo, ili nel ili nelson ili nelazo ili,
pak, ma je ili kaj god ili brus, ili samo a-a. A budni zirne na me, čvrsto držeći
časopis, kao da će mu ga tko oteti, i zatim se vrati čitanju, kao da se,
pomislih, ima što pročitati u prokletom časopisu Cesáree Tinajero. Poniknuo
sam pogledom i kimnuo. Ne žalosti se, Amadeo, reče mi jedan. Nisam ih
htio ni pogledati. Ipak ih pogledah. I vidjeh dva klinca, jednog budnog a
drugog usnulog, i usnuli mi reče ne brini, Amadeo, pronaći ćemo Cesáreu
makar morali zaviriti pod svaki kamen na sjeveru. A ja razrogačih oči i
dobro ih promotrih i rekoh: pa i ne brinem, dečki, zbog mene se nemojte
mučiti. A usnuli će: nije to nikakva muka, Amadeo, nego zadovoljstvo. Zbog
mene nemojte, ponovih. A usnuli se nasmije ili ispusti zvuk nalik smijehu,
zagrgolji ili zaguguta ili čak zakrklja i odgovori: ne činimo to zbog tebe,
Amadeo, nego zbog Meksika, zbog Latinske Amerike, zbog Trećeg svijeta,
zbog svojih cura, jer nam se da. Zezaju se? Ne zezaju se? I nato usnuli čudno
zadiše, kao da diše kostima, i zaključi: pronaći ćemo Cesáreu Tinajero, a
pronaći ćemo i njezina Sabrana djela. Iskreno, sav sam protrnuo i pogledah
budnoga, koji je još proučavao jedinu Cesáreinu pjesmu na svijetu, i rekoh

448
mu: čini mi se da tvom prijatelju nije dobro. A on me pogleda kao da sam
iza prozora ili kao da je on onkraj prozora, i odvrati: mir, sve je u redu. Ti
umobolni šmrkavci! Zar je govoriti u snu u redu? Zar je obećavati svašta dok
spavaš u redu? I tad pogledah zidove boravka, svoje knjige, slike, mrlje na
stropu, a onda njih i vidjeh ih kao da su onkraj prozora, jedan otvorenih a
drugi sklopljenih očiju, no obojica su gledala, gledali su van?, ili unutra?, ne
znam, znam tek da bijahu blijedi kao da su na Sjevernom polu, i rekoh im
to, a usnuli zahriplje i odgovori: ili prije kao da se Sjeverni pol spustio nad
DF, Amadeo, i upitah: je li vam zima, momci?, retoričko pitanje, ili
praktično, jer bio sam voljan skuhati im kavicu, ali zapravo je ipak bilo
retoričko pitanje, ako im je hladno, dostaje odmaknuti se od prozora, i tad ih
upitah: dečki, vrijedi li truda?, vrijedi li truda?, vrijedi li uistinu truda?, a
uspavani će: simonel215. Ustao sam (zapucketale su mi sve kosti) i otišao do
prozora kod blagovaonskog stola i otvorio ga i onda do prozora u samom
boravku i otvorio ga, a zatim se odvukoh do prekidača i ugasih svjetlo.

449
 III

Pustinje Sonore

(1976.)

450
1. SIJEČNJA

Danas sam shvatio da sam ono što sam napisao jučer, zapravo napisao
danas: sve od 31. prosinca napisao sam 1. siječnja, odnosno, danas, a ono što
sam napisao 30. prosinca, napisao sam 31., odnosno, jučer. Ono što pišem
danas zapravo pišem sutra, koje će za mene biti danas i jučer, a na neki
način i sutra: nevidljiv dan. Ali bez pretjerivanja.

2. SIJEČNJA

Na izlasku iz DF-a. Da zabavim prijatelje, postavio sam im neka škakljiva, ali

i zamršena, zagonetna (osobito u današnjem književnom Meksiku), čak
nedokučiva pitanja. Počeo sam s lakim: Što je slobodni stih? Moj je glas
odjeknuo u kolima kao da sam to izgovorio u mikrofon.
– Stih koji nema stalan broj slogova – odgovori Belano.
– I što još?
– Koji se ne rimuje – reče Lima.
– I što još?
– Koji nema određen raspored naglasaka – ustrajao je Lima.
– Dobro. Sad jedno teže. Što je katren?
– Što? – upita Lupe.
– Kitica od četiri stiha – odgovori Belano.
– A sinkopa?
– Oh, Bože – uzdahne Lima.
– Ne znam – reče Belano. – Nešto sinkopirano?
– Hladno, hladno. Predajete se?
Lima se zapiljio u retrovizor. Belano me časak pogleda, a onda upravi
pogled u ono iza mene. I Lupe se osvrne. Ja radije nisam.
– Sinkopa je – objasnih – izostavljanje jednog ili više fonema iz riječi.
Primjerice, plam umjesto plamen, viti umjesto vitki. Dobro. Haj’mo dalje. Sad
jedno lagano. Što je sestina?
– Kitica od šest stihova – odgovori Lima.
– I što još?
Lima i Belano rekoše nešto nerazumljivo. Njihovi glasovi kao da su
lebdjeli u unutrašnjosti Impale. Pa ima još nešto, rekoh. I rekao sam im što.
Zatim ih upitah znaju li što je glikonej (stih u klasičnoj metrici koji se može

451
opisati kao logaedska tetrapodija katalektička in syllabam), i hemiep (prvi
članak daktilskog heksametra, u grčkoj metrici), ili fonosimbolizam
(neovisno značenje koje mogu zadobiti glasovne jedinice riječi ili stiha). Ni
Belano ni Lima nisu znali ni jedan jedini odgovor, a kamoli Lupe. Pa sam ih
upitao znaju li što je epitimeza (logička figura koja se sastoji u povratku na
već rečeno, kako bi se to izmijenilo ili ublažilo ili čak osporilo), a upitao sam
ih i znaju li što je anafora (ne znaju), i epifora (ne znaju), i homoteleuton (ne
znaju), i paragoga (to znaju, i misle da su svi meksički i većina
latinskoameričkih pjesnika paragogični), a onda sam ih upitao što je
hapakslegomenon i, kako nisu znali, rekao sam im. Hapakslegomenon je
izraz u leksikografiji ili u radovima tekstualne kritike kojim se označava
riječ koja se u nekom jeziku, autoru ili tekstu javlja samo jednom. I to nam je
neko vrijeme dalo za razmišljati.
– Pitaj nas nešto lakše – reče Belano.
– Dobro. Što je zéjel216?
– Uf, pojam nemam, baš sam neznalica – uzdahnuo je.
– A ti, Ulises?
– Zvuči mi arapski.
– A ti, Lupe?
Lupe me pogleda i ne reče ništa. Spopao me je smijeh, vjerojatno od
živaca, no ipak im objasnih što je zéjel. A kad sam se prestao smijati, rekoh
Lupe da se ne smijem njoj ni njezinoj neukosti (ili priprostosti), nego svima
nama.
– Dobro, što je saturnij ?
– Nikad čuo – reče Belano.
– Saturnij? – ponovi Lupe.
– A hijazam?
– Što? – opet će Lupe.
Ne sklapajući oči, i u isti mah dok sam gledao njih, vidjeh kola kako
poput strijele jure cestama što vode iz DF-a. Osjetih da lebdimo.
– Što je saturnij? – upita Lima.
– To je stari italski stih nejasne tvorbe. Neki vjeruju da je kvantitativan,
drugi da je akcenatski. Prema prvom tumačenju, saturnijski se stih može
raščlaniti na katalektički jampski dimetar i itifalik, iako ima više inačica.
Prema akcenatskom, sastoji se od dva polustiha, prvog s tri, a drugog s dva
naglašena sloga.
– Koji su se pjesnici njime služili? – upita Belano.
– Livije Andronik i Nevije. Pobožno i povijesno pjesništvo.

452
 – Ti puno znaš – reče mi Lupe.
– Istina je – potvrdi Belano.
Mene je opet uhvatio smijeh, smijeh koji je u hipu izgnan iz kola. Siroče,
pomislih.
– Samo imam dobro pamćenje. Pamtim definicije, to je sve.
– Nisi nam rekao što je hijazam – podsjeti me Lima.
– Hijazam, hijazam, hijazam... Dobro, hijazam je ukršteno postavljanje
parova riječi oprečnih po sadržaju.
Bila je noć. Noć 1. siječnja. Zora 1. siječnja. Osvrnuh se i učini mi se da
nas nitko ne slijedi.
– A ovo? Što je proceleuzmatik?
– To si ti izmislio, García Madero – reče Belano.
– Nisam. To je stopa u klasičnoj metrici koja se sastoji od četiri kratka
sloga. Nema utvrđen ritam, pa se može smatrati običnom metričkom
figurom. A molos?
– E, taj si izmislio – opet će Belano.
– Nisam, kunem ti se. Molos je, u klasičnoj metrici, stopa od tri duga
sloga ili šest mora. Iktus može pasti na prvi i treći ili samo na drugi slog.
Metar tvori tek u spoju s drugim stopama.
– Što je iktus? – upita Belano.
Lima otvori usta, a onda ih opet zatvori.
– Iktus je – rekoh – otkucaj, ritmički udar. Sad bih vam trebao govoriti o
arzi, koja je, u romanskoj metrici, jako vrijeme stope, odnosno, slog na koji
pada iktus, ali bolje da nastavimo s pitanjima. Evo jednog lakog,
razumljivog svima. Što je dverac?
– Dvosložan stih – odgovori Belano.
– Odlično, već je bilo i vrijeme. To je vrlo rijedak stih i najkraći u
španjolskoj metrici. Gotovo se uvijek javlja vezan za duže stihove. A sad
jedno teško. Kakav je asklepijadski stih?
– Pojma nemam – reče Belano.
– Asklepijadski? – upita Lima.
– Potječe od Asklepijada sa Samosa, koji ga je najviše koristio, iako su se
njime služili i Sapfa i Alkej. Ima dva oblika: mali asklepijad od dvanaest
slogova raspoređenih u dva eolska cola (članka): prvi tvore spondej, daktil i
jedan dug slog, a drugi daktil i katalektička trohejska dipodija. Veliki
asklepijad je stih od šesnaest slogova nastalih umetanjem daktilske dipodije
katalektičke in syllabam imeđu dva eolska cola.
Već smo bili smo na rubu grada. Išli smo više od sto dvadeset na sat.

453
 – Što je epanalepsa?
– Pojma nemam – čuh svoje prijatelje.
Kola su prošla mračnim avenijama, četvrtima bez svjetala, ulicama gdje
žive samo žene i djeca. Zatim smo projurili kroz četvrti gdje su još slavili
Novu godinu. Belano i Lima gledali su naprijed, cestu. Lupe je priljubila
glavu uz prozor. Učini mi se da spava.
– A što je epanadiploza? – Nitko ne odgovori. – To je sintaktička figura
koja nastaje ponavljanjem iste riječi na početku i kraju rečenice, stiha ili niza
stihova. Primjerice, “Zeleno što volim zeleno” Garcije Lorce.
Utihnuo sam i neko vrijeme gledao kroz prozor. Naslutih da je Lima
zalutao, no barem nas nitko nije slijedio.
– Pitaj još – potakne me Belano. – Nešto ćemo znati.
– Što je katahreza?
– Znao sam to, ali sam zaboravio – reče Lima.
– To je metafora koja je ušla u svagdašnju uporabu i više se ne opaža kao
takva. Primjerice, uho posude, grlo žarulje. A arhiloška strofa?
– E, to znam – odgovori Belano. – Metrički oblik koji je koristio Arhiloh,
sigurno.
– Velik pjesnik – reče Lima.
– Ali, kakva je?
– Ne znam, mogu ti reći naizust jednu Arhilohovu pjesmu, ali ne znam
kakva je arhiloška strofa – odgovori Belano.
Pa im objasnih da je to kitica od dva nejednaka stiha, koja se javlja u više
oblika. Prvi tvore daktilski heksametar i daktilski trimetar katalektički in
syllabam. Drugi... no tad sam počeo tonuti u san i čuh se kako govorim ili
čuh svoj glas što je odzvanjao Impalom izgovarajući riječi poput jampski
dimetar ili daktilski tetrametar ili katalektički trohejski dimetar. A onda čuh
kako Belano recitira:

O dušo, bezbrojnim jadima izmučena dušo,

ponosna budi te se pred dušmaninom junački isprsi!
Junački sve zasjede njegove zamrsi!
Dušo, ohola mi nemoj u pobjedi biti,
a ni poražena nemoj samo tugu sniti!217

I tad s mukom otvorih oči, a Lima upita jesu li ti stihovi Arhilohovi.

Belano reče simón, a Lima: velik pjesnik ili pjesnik k’o avion. Potom se
Belano okrene i objasni Lupe (kao da nju to zanima) tko je bio Arhiloh s

454
Para, pjesnik i plaćenik, koji je živio u Grčkoj oko 650. prije Krista, a Lupe ne
reče ni riječi, što mi se učini vrlo umjesnim odgovorom. Onda sam
zadrijemao, glave oslonjene o prozor, i slušao sam kako Belano i Lima
pričaju o nekom pjesniku što je utekao s bojnog polja, ne hajući ni za stid
niti za sramotu koju će mu taj čin donijeti, već naprotiv, hvastajući se njime.
I tad usnuh čovjeka koji ide kroz polje kostiju, i dotični nije imao lice ili mu
barem ja nisam mogao vidjeti lice, jer sam ga gledao izdaleka. Stajao sam
podno brijega i jedva je i bilo zraka u toj dolini. Čovjek je bio gol i dugokos i
isprva sam mislio da je to Arhiloh, ali zapravo je mogao biti bilo tko. Kada
sam otvorio oči, još je bila mrkla noć i već smo napustili DF.
– Gdje smo?
– Na putu za Querétaro – reče mi Lima.
I Lupe se probudila i očima nalik na kukce promatrala je tamni krajolik.
– Što gledaš? – upitah je.
– Albertova kola.
– Nitko nas ne slijedi – reče Belano.
– Alberto je poput psa. Zna moj miris i naći će me.
Belano i Lima se nasmiju.
– Kako će te naći ako od DF-a nisam vozio ispod sto pedeset na sat?
– upita je Lima.
– Prije zore – odvrati Lupe.
– Dobro – rekoh – što je alba?
Nitko se ne oglasi. Pretpostavih da misle na Alberta, pa sam i ja počeo
misliti na nj. Lupe se nasmije. Potraži me očima kukca:
– Dobro, mudrijašu, reci ti meni što je prix.
– Dim trave – odgovori Belano ne okrećući se.
– A što je muy carranza?
– Netko vrlo star.
– A lurias?
– Pusti da ja odgovorim – rekoh, jer sva su pitanja zapravo bila upućena
meni.
– Može.
– Ne znam – rekoh razmislivši.
– Ti znaš? – upita Lima.
– Ne baš – odgovori Belano.
– Lud.
– Točno, lud. A jincho?
Nitko nije znao.

455
 – Pa to je lako. Jincho je Indijanac – objasni Lupe smijući se. – A što je
lagrandiosa?
– Zatvor – reče Lima.
– A tko je Javier?
Povorka od pet kamiona prošla je lijevim trakom u smjeru DF-a. Svaki je
kamion izgledao poput spaljene ruke. Načas se osjećala samo njihova buka i
vonj spržena mesa. Zatim je cesta iznova utonula u mrak.
– Tko je Javier? – upita Belano.
– Murija – reče Lupe. – A macha chaca?
– Marihuana – odgovori Belano.
– Ovo je za Garcíju Madera – Lupe će. – Što je guacho de oregano?
Belano i Lima se pogledaju i nasmiješe. Lupine oči kukca nisu gledale
mene, nego tminu što se prijeteći komešala iza stražnjeg prozora. U daljini
vidjeh svjetla jednih kola, pa drugih.
– Ne znam – rekoh, zamišljajući Albertovo lice: orijaški nos koji ide za
nama.
– Zlatni sat.
– A carcamán? – upitao sam.
– Kola.
Zažmirio sam: nisam htio gledati Lupine oči i oslonio sam glavu na
prozor. U snu vidjeh crna, nezaustavljivog carcamán koji vozi Albertov nos i
murjaka ili dva na odmoru, željne ubiti boga u nama.
– Što je rufo? – čuh Lupe.
Nismo odgovorili.
– Kola – nasmijala se.
– Dobro, Lupe, reci ti meni što je el manicure – javio se Belano.
– To je lako. Ludnica218.
Načas mi se učini nemoguće da sam vodio ljubav s tom ženom.
– A što znači dar cuello? – upitala je.
– Ne znam, predajem se – reče Belano ne gledajući je.
– Isto što i dar caña – objasni Lupe – ali različito. Kada nekom dan cuello,
smaknu ga, a ako mu dan caña, mogu ga smaknuti, a mogu ga i poševiti. –
Njezin je glas zvučao zloslutno kao da je rekla antibakhej i palimbakhej.
– A što je dar labiada, Lupe? – upita je Lima.
Pomislih na nešto spolno, na Lupinu picu, koju sam samo dirao, ne i
vidio, na Maríjinu i Rosarijinu picu. Išli smo valjda više od sto osamdeset na
sat.

456
 – Dati priliku, jasno – odgovori Lupe i pogleda me kao da mi čita misli.
– A što si ti mislio, García Madero?
– Što znači de empalme? – upita Belano.
– Nešto smiješno, ali i istinito – neumoljivo će Lupe.
– A chavo giratorio?
– Čovjek koji puši žižu.
– A coprero?
– Čovjek koji se navukao na koku.
– A echar pira?
Lupe ga pogleda, a onda mene. Osjetih kako kukci iskaču iz njezinih
očiju i mile mi po koljenima, svaki po jednom. Bijela Impala istovjetna našoj
proletje poput munje u smjeru DF-a. Nestavši za stražnjim prozorom, dva-
tri puta zatrubi, želeći nam sreću.
– Echar pira? – ponovi Lima. – Ne znam.
– Kad više muškaraca zlostavlja jednu ženu – reče Lupe.
– Višestruko silovanje, si señor, sve ih znaš, Lupe – potvrdi Belano.
– A znaš li ti što znači da si entrado en la rifa219? – upita ga ona.
– Naravno. Znači da si već zapao u neprilike, da si upleten, htio ti to ili
ne. A može se shvatiti i kao prikrivena prijetnja.
– Ili ne tako prikrivena.
– I što bi ti rekla? – upita je Belano. – Jesmo li mi entrado en la rifa ili ne?
– Do guše.
Svjetla automobila iza nas odjednom iščeznuše. Učini mi se da smo
jedini koji u to doba lutaju Meksikom. No nekoliko minuta poslije, iznova ih
vidjeh u daljini. Bila su dvoja kola i razmak između nas se smanjio.
Pogledah naprijed, na vjetrobranu je bilo više smrskanih kukaca. Lima je
vozio s obje ruke na upravljaču, a Impala je podrhtavala kao da smo zašli na
zemljan put.
– Što je epicedij? – upitah.
Nitko mi ne odgovori.
Neko smo vrijeme svi šutjeli, dok su kola jurila kroz noć.
– Reci nam što je epicedij – reče Belano ne okrećući se.
– To je tužaljka koja se govori nad mrtvacem. Ne valja je brkati s
threnosom. Epicedij je imao oblik korskog dijaloga i bio je spjevan u daktilu-
epitritu, a poslije u elegijskim distisima.
Muk.
– Kak’ je krasna ova vražja cesta – uzdahne Belano.

457
 – Pitaj nas još – reče Lima. – Kako bi ti, García Madero, opisao threnos?
– Pa jednako kao i epicedij, samo što se nije govorio nad mrtvacem.
– Još pitanja – zatraži Belano.
– Što je alkejska strofa?
Glas mi je zvučao čudno, kao da nije moj.
– Kitica od četiri alkejska stiha – odgovori Lima. – Od dva jedanaesterca i
po jednog deveterca i deseterca220. Njome se služio grčki pjesnik Alkej,
odatle joj ime.
– Nisu dva jedanaesterca – primijetih – nego dva deseterca, deveterac i
trohejski deseterac.
– Moguće, ali koga briga.
Vidjeh kako Belano pali cigaretu Impalinim upaljačem.
– Tko je uveo alkejsku strofu u latinsko pjesništvo?
– Pa to svi živi znaju – reče Lima. – Ti znaš, Arturo?
Belano je držao upaljač u ruci i piljio u nj, iako je cigareta već gorjela.
– Naravno.
– Tko? – upitah ga.
– Horacije – odgovori Belano i vrati upaljač na mjesto, a onda spusti
prozor. Svjež zrak raskuštrao je Lupe i mene.

3. SIJEČNJA

Doručkovali smo na benzinskoj crpki u okolici Culiacana, huevos

rancheros221, pržena jaja sa šunkom, jaja sa slaninom i meko kuhana jaja.
Svaki je popio dvije šalice kave, a Lupe veliku čašu narančina soka. Zatražili
smo četiri pogače sa šunkom i sirom za put. Onda se Lupe zatvori u ženski
zahod, a Belano, Lima i ja u muški, gdje smo se latili umivanja, pranja ruku i
vrata i obavljanja nužde. Kada smo izašli, nebo je bilo duboko modro, kakva
sam ga rijetko kad vidio, i mnogo se automobila penjalo prema sjeveru.
Lupe nije bilo nigdje pa smo je, pričekavši neko razborito vrijeme, potražili
u ženskom zahodu. Zatekli smo je kako pere zube. Pogledala nas je i izašli
smo bez riječi. Pored Lupe, nagnuta nad drugi umivaonik, stajala je žena od
pedesetak godina i češljala pred zrcalom vranu kosu koja joj je sezala do
struka.
Belano reče da moramo svratiti u Culiacan i kupiti četkice za zube. Lima
slegne ramenima i odgovori da mu je svejedno. Ja izjavih da nema vremena
za gubljenje, iako je vrijeme zapravo jedino čega imamo u izobilju. Na kraju

458
prevagne Belanovo mišljenje. U nekoj velikoj trgovini izvan Culiacana
kupili smo četkice za zube i drugi pribor za osobnu higijenu, a zatim smo se
okrenuli i otišli, ne ulazeći u grad.

4. SIJEČNJA

Prošli smo poput duhova kroz Navojou, Ciudad Obregon i Hermosillo. U

Sonori smo, iako ja već od Sinaloe osjećam da smo u Sonori. Katkad vidimo
pitahaye, nopale i saguare222 kako se uzdižu uz cestu u podnevnoj jari. U
gradskoj knjižnici u Hermosillu Belano, Lima i ja tražili smo vijesti o Cesárei
Tinajero. Ništa nismo našli. Vraćajući se prema Impali, spazili smo usnulu
Lupe na stražnjem sjedalu i dva nepomična muškaraca na pločniku, kako je
promatraju. Belano pomisli da su to Alberto i neki njegov prijatelj, pa se
razdvojismo da ih zaskočimo. Lupina se haljina bila podigla do bokova i ona
su dvojica onanirala s rukama u džepu. Gubite se, reče im Arturo, i
uzmaknuli su osvrćući se. Zatim smo posjetili Caborcu. Ako se Cesárein
časopis tako zvao, za to postoji razlog, tvrdio je Belano. Caborca je seoce
sjeverozapadno od Hermosilla. Da bismo stigli do nje, otišli smo saveznom
cestom u Santa Anu, gdje smo po kaldrmi skrenuli na zapad. Prošli smo
kroz Pueblo Nuevo i Altar. Prije Caborce, vidjeli smo odvojak i ploču s
imenom drugog sela: Pitiquito. No produžili smo i, stigavši u Caborcu, do
mraka smo lutali oko općine i crkve, razgovarajući sa svim živima, uzalud
tražeći nekog tko bi nam znao nešto reći o Cesárei Tinajero, a onda smo se
vratili u auto, jer u Caborci nema ni hotelčića niti svratišta gdje bismo mogli
prenoćiti (a ako ga i ima, nismo ga našli). Pa smo te noći spavali u kolima i
ujutro smo se vratili u Caborcu, natočili benzin i otišli u Pitiquito. Imam
dobar predosjećaj, rekao je Belano. U Pitiquitu smo odlično ručali i prošetali
do crkve San Diego del Pitiquito, no vidjeli smo je izvana, jer Lupe nije
htjela ući, a ni nas nije osobito zanimalo.

5. SIJEČNJA

Idemo na sjeveroistok, dobrom cestom, do Cananee, potom na jug,

zemljanim putem, u Bacanuchi, a onda u 16 de Septiembre i Arizpe. Više ne
pratim Belana i Limu u njihovu raspitivanju. Ostajem u kolima s Lupe ili
odemo na pivo. U Arizpeu se cesta opet popravlja i spuštamo se do
Banamichija i Huepaca. Iz Huepaca se iznova penjemo u Banamichi, sada

459
bez stajanja, i vraćamo se u Arizpe, odakle paklenim puteljkom krećemo na
istok, u Los Hoyos, a iz Los Hoyosa, znatno boljom cestom, u Načozari de
Garciju.
Na izlasku iz Nacozarija, zaustavlja nas policajac i traži prometnu. Vi ste
iz Nacozarija, pozorniče?, upita ga Lupe. Policajac zirne na nju i kaže da
nije, kako joj pada na pamet, on je iz Hermosilla. Belano i Lima se smiju.
Izlaze protegnuti noge. Onda izađe i Lupe i šapuće nešto s Arturom. I drugi
policajac izađe iz automobila i priđe popričati sa svojim drugom,
zaokupljenim odgonetanjem Quimove prometne i Limine vozačke dozvole.
Obojica pogledom prate Lupe, koja zalazi nekoliko metara u stjenovit, žut
krajolik, gdje se tu i tamo ističu tamnije mrlje, sićušne biljke smeđe-zeleno-
ljubičaste boje od koje se okreće želudac. Smeđa, zelena i ljubičasta trajno
izložene pomrčini.
A odakle ste vi?, upita drugi policajac. Iz DF-a, čuh Belana. Mexiquillos?,
upita policajac. Manje-više, odvrati Belano sa smiješkom koji me prestraši.
Tko je taj mamlaz?, pomislih, ali nisam mislio na policajca nego na Belana, a
i na Limu, oslonjenog na haubu i zagledanog u neku točku na obzoru,
između oblaka i quebracha223.
Zatim nam policajac vrati isprave, a Lima i Belano ga upitaju za najkraći
put do Santa Terese. Njegov drug ode u kola po kartu. Dok krećemo,
policajci nam mašu u znak pozdrava. Popločena cesta uskoro se opet
pretvara u zemljani put. Nema automobila, tek gdjegdje kakav kamiončić
nakrcan vrećama ili ljudima. Prođemo kroz sela zvana Aribabi, Huachinera,
Bacerac i Bavispe prije nego što nam sine da smo se izgubili. U sumrak se
odjednom u daljini pojavi selo, koje je možda Villaviciosa, a možda i nije, ali
više nemamo snage tražiti put do njega. Po prvi put vidim Belana i Limu
uzrujane. Lupe je neosjetljiva na zov sela. Dočim ja ne znam što misliti,
možda osjećam čudne stvari, možda mi se samo spava, možda čak sanjam.
Poslije se iznova probijamo nekim putem u groznu stanju, koji kao da nikad
neće završiti. Belano i Lima žele da im postavljam teška pitanja. Vjerojatno
misle na pitanja iz metrike, retorike i stilistike. Postavim im jedno i onda
zaspim. I Lupe je usnula. Dok tonem u san, slušam ih kako razgovaraju.
Govore o DF-u, o Lauri Damián i o Lauri Jáuregui, o nekom pjesniku za
koga nikad dosad nisam čuo, i smiju se, doima se simpatičan taj pjesnik,
dobar čovjek, govore i o ljudima koji objavljuju časopise i, iz onoga što kažu,
zaključujem da su ti ljudi lakovjerni ili prostodušni ili samo očajni. Sviđa mi
se slušati ih kako razgovaraju. Belano govori više od Lime, no obojica se
mnogo smiju. Govore i o Quimovoj Impali. Katkad, kada je put vrlo

460
razrovan, kola poskakuju na način koji se Belanu čini čudan. Limi je, pak,
čudan zvuk motora. Prije utonoća u dubok san, shvaćam da se nijedan od
njih nimalo ne razumije u automobile. Budim se u Santa Teresi. Belano i
Lima puše, a Impala kruži ulicama središta.
Smještamo se u hotel, u Hotel Juárez, u Calle Juárez, Lupe u jednu sobu, a
nas trojica u drugu. Jedini prozor naše sobe gleda na neku uličicu. Na kraju
uličice, pred Calle Juárez, okupljaju se sjene koje tiho pričaju, iako svako
toliko netko opsuje ili se počne besmisleno derati, i čak, nakon duljeg
promatranja, jedna sjena digne ruku i pokaže na prozor Hotela Juárez, odakle
ih gledam. Na drugome kraju gomila se smeće i tmuša je tu, ako je moguće,
još i gušća, iako se među zgradama ističe jedna, malčice osvjetljenija, stražnji
zid hotela Santa Elena, s majušnim vratima koja nitko ne koristi, osim nekog
kuhinjskog pomoćnika koji je izašao s kantom za smeće i, vrativši se, zastao i
ispružio vrat gledajući promet u Calle Juárez.

6. SIJEČNJA

Belano i Lima bili su cijelo jutro u matičnom i poreznom uredu, po crkvama,

u knjižnici Santa Terese, u arhivu sveučilišta i jedinih novina, Centinele de
Santa Teresa. Okupili smo se za objed na glavnome trgu, uz zanimljiv kip
podignut u spomen na pobjedu mještana nad Francuzima. Poslije su Belano
i Lima nastavili s istraživanjem, rekoše da se trebaju naći s brojem jedan
Filozofskog fakulteta, nekim tikvanom zvanim Horacio Guerra koji je
(iznenađenje!) pljunuti Octavio Paz, ali u malome, čak i po imenu224, pazi,
García Madero, reče Belano, je li Horacije živio u doba Oktavijana Augusta?
Ne znam, daj da razmislim, odgovorio sam. Ali njima se žurilo i već su
pričali o drugom, a kad su otišli, opet sam ostao sam s Lupe, i htio sam je
pozvati u kino, no kako je novac bio kod njih, a ja sam ih zaboravio zatražiti,
morali smo se zadovoljiti šetnjom po Santa Teresi i razgledanjem izloga
središnjih trgovina, a potom smo se vratili u hotel, gledati telku u sobi pored
predvorja. Tamo smo zatekli dvije staričice koje su, promotrivši nas, upitale
jesmo li muž i žena. Lupe im odgovori da jesmo. Nije mi bilo druge nego
prikloniti joj se. Iako sam sve vrijeme mislio na ono što me je pitao Belano ili
Lima, je li Horacije živio u doba Oktavijana, i meni se činilo da jest, u načelu
bih rekao da jest, no odnekud mi se vrzlo da Horacije baš i nije bio
Oktavijanov pristaša, a Lupe je čavrljala sa staricama, prilično radoznalim
staricama, kako se pokazalo, i ne znam zašto sam i dalje mislio na

461
Oktavijana i na Horacija, slušajući lijevim uhom sapunicu koju su davali na
televiziji, a desnim naklapanje Lupe i staričica, i odjednom moje pamćenje
učini puf!, kao da se ruši mekan zid, i vidjeh Horacija kako se bori protiv
Oktavijana, na strani Bruta i Kasija, koji su ubili Cezara i htjeli ponovno
uspostaviti Republiku, jebemti, kao da sam bio na tripu, vidjeh Horacija kod
Filipa, s dvadeset i četiri godine, tek malo starijeg od Belana i Lime, samo
sedam godina starijeg od mene, i taj vražji Horacije, koji je gledao u daljinu,
bez upozorenja se okrene i zapilji u mene! Bok, García Madero, reče mi na
latinskom, iako ja ne kužim ni riječ latinskog, ja sam Horacije, rođen u
Venuziji 65. pr. Kr., sin oslobođenog roba, najnježnijeg oca kojeg bi čovjek
mogao poželjeti, unovačen kao tribun u Brutovoj vojsci, spreman otići u boj,
u bitku kod Filipa, koju ćemo izgubiti, ali kob me nagoni da se borim u njoj,
u bitki kod Filipa, gdje je na kocki sudbina ljudi, i nato me jedna staričica
takne za ruku i upita što me je dovelo u grad Santa Teresu, i vidjeh
nasmiješene Lupine oči i oči druge staričice što su, krijeseći se, gledale Lupe
i odgovorih da smo na bračnom putovanju, na medenom mjesecu, gospođo,
a zatim ustadoh i rekoh Lupe neka me slijedi i otišli smo u njenu sobu i
bacili se na ševu poput luđaka ili kao da ćemo sutra umrijeti, sve dok nije
zanoćalo i čuli smo glasove Lime i Belana, koji su se vratili u sobu i pričali,
pričali, pričali.

7. SIJEČNJA

Izveli smo na čistac: Cesárea Tinajero bila je ovdje. Nema joj ni traga ni u
matičnom uredu, ni na sveučilištu, ni u župnim knjigama, ni u knjižnici,
koja, tko zna zašto, čuva arhiv stare bolnice Santa Terese, sada zvane Opća
bolnica “Sepulveda”, po nekom junaku Revolucije. No u Centineli de Santa
Teresa dopustili su Belanu i Limi pročešljati stare brojeve novina i u
vijestima iz godine 1928., od 6. lipnja, spomenut je neki torero Pepe
Avellaneda, koji se u areni Santa Terese borio s dva srčana bika iz stada don
Joséa Forcata sa znatnim uspjehom (dva uha)225 i čiji se kratak životopis i
razgovor s njim donosi u broju od 11. lipnja 1928., gdje se, među ostalim,
kaže da taj Pepe Avellaneda putuje u pratnji žene po imenu Cesárea Tinaja
(sic), rodom iz Ciudad de Méxica. Nema fotografija u prilogu, no mjesni
novinar veli o njoj da je “visoka, privlačna i suzdržana”, za što, iskreno, ne
znam što znači, osim ako to ne kaže kako bi naglasio nesklad između te
žene i toreadora, koga, pomalo lakrdijaški, opisuje kao čovječuljka, ne višeg

462
od metar i pol, mršava, velike kvrgave lubanje, opis koji Belana i Limu
podsjeća na lik Hemingwayeva torera (pisca kojeg, nažalost, nisam još
čitao), tipičnog Hemingwayeva torera bez sreće, hrabra i zapravo tužna,
zapravo ubitačno tužna, vele, iako se ja ne bih odvažio reći toliko, a s tako
malo temelja, i usto, jedno je Cesárea Tinajero, a drugo Cesárea Tinaja, što
moji prijatelji zanemaruju, pripisujući to tiskarskoj pogrešci, lošem prijepisu
ili slabom novinarovu sluhu, ili čak hotimičnoj pogrešci same Cesáree
Tinajero, krivo izgovoriti prezime, šala, skromno zametanje skromna traga.
Ostatak je vijesti bez značaja, Pepe Avellaneda govori o bikovima, govori
nerazumljivo ili protuslovno, ali tako blago da nikad ne zvuči sitničavo. I
posljednji trag, Centinela de Santa Teresa od 10. srpnja najavljuje odlazak
toreadora (a vjerojatno i njegove družice) za Sonoytu, gdje će se boriti na
koridi zajedno s Jesúsom Ortizom Pachecom, torerom iz Monterreya. Dakle,
Cesárea i Avellaneda proveli su u Santa Teresi otprilike jedan mjesec, očito
ne radeći ništa, na izletu, lutajući okolicom ili plandujući u hotelu. U
svakom slučaju, prema Limi i Belanu, sad imamo nekog tko je upoznao
Cesáreu Tinajero, tko ju je dobro poznavao, i vrlo je moguće da je on još
uvijek u Sonori, iako se s toreadorima nikad ne zna. Na moju opasku da je
Avellaneda možda mrtav, izjaviše da nam onda preostaju njegovi rođaci i
prijatelji. Tako da sada tražimo Cesáreu i torera. O Horaciju Guerri pričali su
besmislice. Uvjerili su se da je on dvojnik Octavija Paza. Zapravo, kažu, iako
ne shvaćam kako su iz jednog razgovora mogli toliko saznati o njemu,
njegovi su prirepci iz ove zabiti Sonore slika i prilika Pazovih prirepaka.
Kao da u zaboravljenoj pokrajini jednako zaboravljeni pjesnici, esejisti i
profesori oponašaju činove svojih idola što ih prenose sredstva javnog
prioćavanja.
U početku je, tvrde, Guerra pokazao silno zanimanje za Cesáreu
Tinajero, no ono je isparilo kada su mu objasnili da je njezino djelo
avangardno i vrlo oskudno.

8. SIJEČNJA

Ništa nismo našli u Sonoyti. Na povratku smo iznova stali u Caborci. Belano
je uporno tvrdio kako ne može biti čista slučajnost što je Césara tako nazvala
svoj časopis. No opet nismo otkrili ništa što bi odavalo pjesnikovu prisutnost
u selu.
Dočim smo u hemeroteci u Hermosillu prvog dana potrage nabasali na

463
vijest o smrti Pepea Avellanede. Na starim požutjelim listovima pročitali
smo da je torero poginuo u borilištu Agua Priete. Bik je navalio na nj dok
mu je zadavao završni udarac, nešto u čemu se Avellaneda, s obzirom na
svoj niski rast, nikad nije osobito iskazao: da bi ubio bika, ma kakav on bio,
morao je skočiti u vis i za skoka bi njegovo maleno tijelo ostalo izloženo,
ranjivo i na neznatan nasrtaj životinje.
Nije dugo umirao. Avellaneda je iskrvario u hotelskoj sobi, u Excelsioru
Agua Priete, i dva dana poslije pokopan je na obližnjem groblju. Nije bilo
mise. Na posljednji počinak otpratili su ga gradonačelnik i prvi gradski
dužnosnici, Jesús Ortiz Pacheco, torero iz Monterreya, kao i nekoliko
ljubitelja borbi s bikovima koji su vidjeli kako je poginuo i željeli su se
oprostiti od njega. Vijest nam je dala razmišljati o dva-tri nerazjašnjena
pitanja, i usto nas je navela na posjet Agua Prieti.
Kao prvo, reče Belano, novinar je vjerojatno govorio po čuvenju. Dakako,
moguće je da su glavne novine Hermosilla imale dopisnika u Agua Prieti
koji je u uredništvo brzojavio o tragičnom događaju, no očito je (iako ja ne
vidim zašto) da su ovdje, u Hermosillu, priču uljepšali, oduljili, nakitili,
učinili je književnijom. Jedno pitanje: tko je bdio nad Avellanedom? I
znatiželja: tko je taj toreador Ortiz Pacheco čija sjena kao da se ne odvaja od
Avellanedine? Jesu li zajedno putovali Sonorom ili je njegova nazočnost u
Agua Prieti bila posve slučajna? Baš kao što smo se bojali, u hemeroteci u
Hermosillu nismo našli drugih vijesti o Avellanedi, kao da je, nakon što je
posvjedočena njegova pogibija, utonuo u posvemašnji zaborav, a što je,
zapravo, i prirodno, jer zlatni rudnik vijesti bijaše iscrpljen. Pa smo se
zaputili u Penu Taurinu226 “Pilo Yanez”, smještenu u starome dijelu grada,
u obiteljsku baru s pomalo španjolskim ugođajem, gdje se okupljaju
hermosiljski zanesenjaci koridom. Ondje nitko nije čuo za patuljastog torera
Pepea Avellanedu, ali kad smo im rekli u koje se vrijeme borio, u
dvadesetima, i gdje je poginuo, poslaše nas nekom starčiću koji zna sve o
Ortizu Pachecu (opet!), iako je njegov miljenik Pilo Yanez, Sultan iz Caborce
(ponovno Caborca), nadimak koji se nama, slabo vičnim nedohodima
meksičke tauromahije, učini prikladnijim za kakva boksača.
Starčić se zove fesus Pintado i sjeća se Pepea Avellanede, Pepin
Avellaneda, kazao je, toreador bez sreće, ali hrabar kao rijetko koji, Sonorac,
može biti, možda iz Sinaloe, ili iz Chihuahue, iako se uzdigao u Sonori,
odnosno, barem je Sonorac po posvojenju, poginuo u Agua Prieti, za koride
u kojoj su se borili i Ortiz Pacheco i Efren Salazar, tijekom velike svetkovine
Agua Priete, u svibnju 1930. Señor Pintado, znate li je li imao obitelj?, upitao

464
je Belano. Starčić nije znao. Znate li je li putovao s nekom ženom? Starčić se
nasmije i pogleda Lupe. Svi su putovali sa ženama ili bi ih usput pribavili,
reče, muškarci su u ono doba bili ludi, a i neke žene. Ali ne znate?, opet će
Belano. Nije znao. Je li Ortiz Pacheco još živ?, upita Belano. Starčić odgovori
da jest. Znate li gdje bismo ga mogli naći, señor Pintado? Starčić nam reče da
ima ranč nedaleko od El Cuatra. Što je to, upita Belano, selo, cesta, restoran?
Starčić nas pogleda kao da nas odjednom prepoznaje; potom reče da je selo.

9. SIJEČNJA

Da nam putovanje brže prođe, počeo sam crtati zagonetke koje sam prije sto
godina naučio u školi. Iako ovdje nema charra227. Ovdje nitko ne nosi
sombrero. Ovdje su samo pustinja i sela nalik na utvare i ogoljena brda.
– Što je ovo? – upitao sam.

Lupe je pogledala crtež kao da joj se ne da igrati i šutjela. Ni Belano i

Lima nisu znali.
– Elegijski stih? – upita Lima.
– Ne. Meksikanac viđen odozgo – rekoh. – A ovo?

– Meksikanac puši lulu – odgovori Lupe.

– A ovo?

– Meksikanac na triciklu – reče Lupe. – Mali Meksikanac na triciklu.

– A ovo?

465
– Pet Meksikanaca piša u kahlicu – odgovori Lima.
– A ovo?

– Meksikanac na biciklu – reče Lupe.

– Ili Meksikanac na napetom užetu – doda Lima.
– A ovo?

– Meksikanac ide mostom – reče Lima.

– A ovo?

– Meksikanac skija - reče Lupe.

– A ovo?

– Meksikanac vadi pištolje – opet će Lupe.

– Jebemti, Lupe, pa sve ih znaš! – vikne Belano.
– A ti nijednu.
– Kad ja nisam Meksikanac.
– A ovo? – upitah, prvo pokazujući crtež Limi, a onda ostalima.

466
 – Meksikanac se penje ljestvama – odgovori Lupe.
– A ovo?

– U ti bokca, ta je teška – uzdahne Lupe.

Načas se moji prijatelji prestanu smijati i zagledaju se u crtež, a ja
promotrili krajolik. Vidjeh u daljini nešto nalik na stablo. Kad smo prolazili
uza nj, shvatih da je to biljka: golema mrtva biljka.
– Predajemo se – reče Lupe.
– Meksikanac peče jaje. A ovo?

– Dva Meksikanca na jednom od onih bicikala za dvoje – odgovori Lupe.

– Ili dva Meksikanca na napetom užetu – primijeti Lima.
– Evo jedne teške - rekoh.

– Lako: zopilote sa sombrerom - reče Lupe.

– A ovo?

– Osam Meksikanaca razgovara – odgovori Lima.

– Osam Meksikanaca spava – doda Lupe.
– Ili čak gledaju borbu nevidljivih pijetlova – rekoh. – A ovo?

467
 – Četiri Meksikanca bdiju nad mrtvacem – reče Belano.

10. SIJEČNJA

Putovanje do El Cuatra bilo je zapetljano. Proveli smo gotovo cijeli dan na

cesti, prvo tražeći El Cuatro, koji je, kako su nam rekli, oko sto pedeset
kilometara sjeverno od Hermosilla, saveznom cestom, a zatim, kad
stignemo u Benjamin Hill, lijevo, na istok, zemljanim putem gdje smo se
izgubili i vratili se na autoput, ali sada desetak kilometara južno od
Benjamin Hilla, što nas je navelo na pomisao da El Cuatro ne postoji, sve
dok nismo iznova skrenuli kod Benjamin Hilla (u biti, za El Cuatro je bolje
ići prvim odvojkom, koji je deset kilometara od Benjamin Hilla) i kružili
smo krajem koji je katkad nalik na mjesečev, a katkad izlaže mrlje zelenila,
no uvijek izgleda očajno, a potom smo došli u selo zvano Félix Gomez, gdje
se neki čovo ustobočio pred Impalom s rukama na kukovima i ispsovao nas,
a onda su nam drugi rekli da za El Cuatro treba ići tuda i zatim skrenuti
onuda i onda smo došli u selo zvano El Oasis, koje nimalo ne sliči oazi, već
kao da na svojim pročeljima sažimlje svu bijedu pustinje, a potom smo opet
izbili na saveznu cestu i Lima reče da su pustinje Sonore usrane, a Lupe
odvrati da bismo, da ona vozi, već odavno stigli, našto Lima naglo zakoči,
izađe iz kola i reče Lupe neka izvoli voziti. Ne znam što je dalje bilo, no svi
smo izašli iz Impale i protegnuli noge, u daljini smo vidjeli autoput i kola
koja su išla na sjever, vjerojatno za Tijuanu i Sjedinjene Države, ili na jug, za
Hermosillo ili Guadalajaru ili DF, i tada smo počeli razgovarati o DF-u i
sunčati se (uspoređujući potamnjele podlaktice) i pušiti i pričati o DF-u i
Lupe reče da joj više nitko ne nedostaje. Kad je to rekla, pomislih da,
začudo, ni meni nitko ne nedostaje, ali pazio sam da to ne kažem. Zatim se
svi vratiše u kola, osim mene, koji sam se zabavio bacajući grumene zemlje
što sam dalje mogao, nikamo određeno, i iako sam čuo da me zovu, nisam se
osvrnuo niti sam ičim pokazao da kanim ići s njima, sve dok Belano nije
viknuo: García Madero, ili ćeš doći ili ćeš ostati ovdje, i tad sam se okrenuo i

468
pošao prema Impali, nehotice sam se bio prilično udaljio, i vraćajući se
pomislih kako je Quimov automobil prljav, zamislih Quima kako ga gleda
mojim očima ili Maríju kako gleda očevu Impalu mojim očima i, zbilja, nije
bio lijep prizor, boja je gotovo iščeznula pod pustinjskom prašinom.
Poslije smo se vratili u El Oasis i u Félix Gomez i najzad smo stigli u El
Cuatro, u općini Trincheras, gdje smo ručali i upitali konobara i ljude za
susjednim stolom znaju li gdje je ranč bivšeg toreadora Ortiza Pacheca, no
oni nikad nisu čuli za nj, pa smo se latili tumaranja selom, Lupe i ja šutke, a
Belano i Lima govoreći kao navijeni, ali ne o Ortizu Pachecu ni o Avellanedi
ni o pjesniku Cesárei Tinajero, nego o zgodicama iz DF-a ili o
latinskoameričkim knjigama i časopisima koje su pročitali prije polaska na
ovo vijugavo putovanje, ili o filmovima, ukratko, govoreći o stvarima koje
su meni zvučale isprazno, a možda i Lupe, jer oboje smo šutjeli, i nakon
duga raspitivanja našli smo na tržnici (u to doba pustoj) nekog čovjeka s tri
kartonske kutije pune pilića, koji nam je umio reći kako doći do ranča Ortiza
Pacheca. Pa smo se vratili u Impalu i iznova krenuli na put.
Na pola puta koji El Cuatro povezuje s Trincheras morali smo skrenuti
lijevo, na stazu što vodi obronkom brijega u obliku prepelice, ali kada smo
sišli na odvojak, svi su nas brjegovi, sve uzvišice, čak i pustinja podsjećali na
prepelicu, na prepelicu u višestrukim položajima, pa smo lutali puteljcima
koji nisu ni utrenici, mrcvareći i kola i sebe, sve dok staza nije završila pred
jednom kućom, zdanjem nalik na kakvu misiju iz 17. stoljeća što bi iskrsnula
iz oblaka prašine, i neki nam je starac došao ususret i rekao da je ono doista
ranč torera Ortiza Pacheca, ranč La Buena Vida, i da je on (no to je dodao
dobro nas promotrivši) Ortiz Pacheco glavom.
Te smo večeri uživali gostoprimstvo starog matadora. Ortizu Pachecu je
sedamdeset i devet godina i pamćenje mu je, kako veli, osnažio život na
selu, ili u pustinji, rekli bismo. Savršeno se sjeća Pepea Avellanede (Pepin
Avellaneda, najtužniji čovječuljak kojeg sam ikada vidio, kazao je) i
poslijepodneva kad ga je bik ubio u borilištu Agua Priete. Bio je na bdjenju,
održanome u hotelskom salonu, kamo je došlo oprostiti se od njega gotovo
cijelo pučanstvo Agua Priete, i na pogrebu, vrlo posjećenom, crn kraj epske
svečanosti, primijetio je. Naravno, sjeća se žene koja je bila s Avellanedom.
Visoka žena, kakve kepeci vole, šutljiva, ali ne iz stidljivosti ili razboritosti,
već kao da je morala biti tiho, kao da je bila bolesna i nije mogla govoriti.
Crnokosa žena, indijanskih crta lica, vitka i jaka. Je li bila Avellanedina
ljubavnica? Nema sumnje. Ne njegova bolja polovica, jer Avellaneda je bio
oženjen i njegova je žena, koju je davno prije napustio, živjela u Los

469
Mochisu, u Sinaloi, a torero joj je, prema Ortizu Pachecu, svaki mjesec ili
svaka dva mjeseca (ili kad je, k vragu, mogao!) slao novac. U ono doba
koride nisu bile kao danas, kad se čak i novajlije bogate. Kako god,
Avellaneda je tada živio s tom ženom. Njezino je ime zaboravio, ali zna da
je došla iz DF-a i da je bila obrazovana, tipkačica ili stenografkinja. Belano
spomene Cesáreu i Ortiz Pacheco potvrdi, jest, tako se zvala. Jesu li je
zanimale borbe s bikovima?, upita ga Lupe. Ne znam, odgovori Ortiz
Pacheco, možda jesu, a možda i nisu, ali kada netko prati toreadora,
naposljetku zavoli taj svijet. U svakom slučaju, Ortiz Pacheco vidio je
Cesáreu samo dva puta, posljednji put u Agua Prieti, pa se može zaključiti
da nisu dugo bili ljubavnici. No njezin je utjecaj na Pepina Avellanedu,
prema Ortizu Pachecu, bio očit.
Večer prije njegove pogibije, primjerice, dok su njih dvojica pila u nekom
baru Agua Priete i malo prije povratka u hotel, Avellaneda mu je počeo
pripovijedati o Aztlanu. Isprva kao da mu odaje kakvu tajnu, kao da mu se u
biti ne da govoriti, no kako su minute prolazile, sve se više zanosio. Ortiz
Pacheco pojma nije imao ni što znači Aztlan, jer tu riječ nikad u životu nije
čuo. Pa mu je Avellaneda objasnio sve otpočetka, govorio mu je o svetome
gradu prvih Meksikanaca, mitskom gradu, neznanom gradu, istinskoj
Platonovoj Atlantidi, a kad su se pripiti vratili u hotel, Ortiz Pacheco
pomisli da izvor tih morskih ideja može biti samo Cesárea. Za bdjenja je
mahom bila sama, u svojoj sobi ili u kutu glavnoga Excelsiorova salona,
uređenog poput mrtvačnice. Nijedna joj žena nije izrazila sućut. Jedino
muškarci, i to krišom, jer nikom nije promaklo da je ona samo priležnica. Na
pogrebu nije rekla ni riječi, govorio je općinski blagajnik, koji je, usto, bio
neka vrst službenog pjesnika Agua Priete, i predsjednik tauromahijskog
društva, ali ona ne. I, prema Ortizu Pachecu, nitko nije vidio da bi pustila i
suzu. No preuzela je na se da klesar ureže nekoliko riječi u Avellanedinu
nadgrobnu ploču, Ortiz Pacheco ne pamti koje, ali čini mu se da su bile
čudnovate, u stilu Aztlana, riječi koje je zacijelo smislila za tu prigodu. Nije
rekao zadala, nego smislila. Belano i Lima ga upitaju koje su to riječi bile.
Ortiz Pacheco je neko vrijeme razmišljao, no na kraju reče da ih je
zaboravio.
Tu smo noć prespavali na ranču. Belano i Lima u boravku (bilo je mnogo
soba, ali nijedne upotrebljive), a Lupe i ja u kolima. Probudio sam se u zoru i
pomokrio se u dvorištu, gledajući prvu blijedožutu svjetlost (ali i plavičastu)
što je nečujno klizila pustinjom. Zapalio sam i neko vrijeme promatrao
obzor i disao. Učinilo mi se da u daljini nazirem uzvitlanu prašinu, no onda

470
shvatih da je to samo nizak oblak. Nizak i nepomičan. Pomislih da je čudno
što ne čujem zvukove životinja. No katkad se, ako bih obratio pozornost,
čuo pjev neke ptice. Kada sam se okrenuo, vidjeh Lupe kako me gleda kroz
Impalin prozor. Kratka crna kosa bijaše joj razbarušena i doimala se tanja
nego prije, kao da postaje nevidljiva, kao da je svitanje bezbolno raščinjuje,
no, u isti mah, bila je i krasnija.
Zajedno smo ušli u kuću. U boravku smo zatekli Limu, Belana i Ortiza
Pacheca u kožnatim naslonjačima. Stari se je torero umotao u pončo i
spavao je zapanjena izraza lica. Dok je Lupe kuhala kavu, probudio sam
prijatelje. Nisam se usudio buditi Ortiza Pacheca. Mislim da je umro,
šapnuh. Belano se protegne, kosti su mu zapucketale, reče da odavno nije
tako dobro spavao i zatim se sam pobrine za buđenje našeg domaćina. Za
doručkom nam Ortiz Pacheco reče da je usnuo čudnovat san. Jeste li sanjali
svog prijatelja Avellanedu?, upita ga Belano. Ne, ma kakvi, reče Ortiz
Pacheco, sanjao sam da mi je deset godina i da se s obitelji selim iz
Monterreya u Hermosillo. Nekoć je to zacijelo bilo dugo putovanje,
primijeti Lima. Da, silno dugo, odvrati Ortiz Pacheco, ali sretno.

11. SIJEČNJA

Otišli smo u Agua Prietu, na groblje Agua Priete. S ranča La Buena Vida u
Trincheras, i zatim iz Trincherasa u Pueblo Nuevo, Santa Anu, San Ignacio,
Imuris, Cananeu i Agua Prietu, na samoj granici s Arizonom.
S druge je strane Douglas, sjevernoamerički gradić, a između carinarnica
i graničari. Iza Douglasa, oko sedamdeset kilometara na sjeverozapad,
nalazi se Tombstone, gdje su se okupljali najbolji sjevernoamerički
revolveraši. U nekoj smo gostionici, dok smo ručali, čuli dvije priče: u jednoj
je oslikana meksička hrabrost, a u drugoj sjevernoamerička. Junak jedne je iz
Agua Priete, a junak druge iz Tombstonea.
Kada je pripovjedač, čovjek duge, prosijede kose koji je govorio kao da
ga boli glava, otišao iz gostionice, onaj koji je slušao nasmije se bez očita
razloga, ili kao da je tek nakon nekoliko minuta uspio proniknuti u bit priča.
Zapravo, to su samo dva vica. U prvome šerif i njegov pomoćnik izvuku
nekog zatvorenika iz ćelije i odvode ga daleko u polje kako bi ga ubili.
Zatvorenik to zna i manje-više je pomiren sa sudbinom. Ciča je zima, sviće, i
zatvorenik i krvnici žale se na pustinjsku studen. No u jednom trenutku
zatvorenik prasne u smijeh i šerif ga upita koji mu je đavo toliko smiješan,

471
zar je zaboravio da će ga ubiti i zakopati tko zna gdje, je li skroz prolupao?
Zatvorenik odgovori, i u tome je sav vic, da se smije jer još malo, i više mu
neće biti hladno, dok se predstavnici vlasti moraju još i vraćati natrag.
Druga priča govori o strijeljanju pukovnika Guadalupea Sáncheza,
razmetnog sina Agua Priete, koji je, suočivši se sa streljačkim vodom, kao
posljednju želju zatražio cigaru. Časnik koji je zapovijedao odredom mu
udovolji. Dadoše mu zadnju havanu. Guadalupe Sánchez je mirno pripali i
počne polako i s užitkom pušiti, gledajući osvit (jer i ta se priča, poput one iz
Tombstonea, zbiva u svitanje, i čak je moguće da su bile iste zore, 15. svibnja
1912.), i ovijen dimom, pukovnik Sánchez bijaše tako opušten, tako zanesen
ili spokojan, da je pepeo ostao pripijen uz cigaru, a možda je on upravo to i
htio, uvjeriti se vlastitim očima hoće li mu posustati bilo, hoće li mu u
posljednjem uzdahu kakav drhtaj otkriti pomankanje hrabrosti, no havana
je dogorjela, a pepeo nije pao na tlo. I tad pukovnik Sánchez baci opušak i
reče kada želite.
To je ta priča.
Kad se onaj slušalac prestao smijati, Belano si glasno postavi nekoliko
pitanja: je li zatvorenik koji će umrijeti u okolici Tombstonea iz
Tombstonea?, jesu li šerifi njegov pomoćnik odande?, je li pukovnik
Guadalupe Sánchez iz Agua Priete?, je li zapovjednik streljačkog voda iz
Agua Priete?, zašto su ubili kao psa zatvorenika iz Tombstonea?, zašto su
ubili kao psa mi coronela (sic) Lupea Sáncheza? Svi su ga u gostionici gledali,
ali nitko mu ne odgovori. Lima ga primi za rame i reče: hajdemo, mano.
Belano se osmjehne i stavi više novčanica na šank. Zatim smo otišli na
groblje i tražili grob Pepea Avellanede, koji je umro od uboda rogom ili jer
je bio odveć nizak i nevičan maču, grob s epitafom iz pera Cesáree Tinajero,
no, koliko se god vrtjeli, nismo ga uspjeli pronaći. Groblje Agua Priete pravi
je nedohod, a najstariji je grobar, jedini koji točno zna gdje je svaki mrtvac
pokopan, na praznicima ili bolestan.

12. SIJEČNJA

Ako žena prati toreadora, na kraju zavoli taj svijet?, upitala je Lupe. Tako se
čini, odgovori joj Belano. A ako izlazi s policajcem, zavoljet će svijet policije?
Čini se, reče Belano. A ako izlazi sa svodnikom, zavoljet će svodnikov svijet?
Belano je šutio. Čudno, jer on uvijek nastoji odgovoriti na sva pitanja, čak i
na ona koja ne traže odgovor ili su neumjesna. Dočim Lima sve manje

472
govori i tek odsutna izraza vozi Impalu. Slijepi kakvi jesmo, mislim da
nismo ni opazili da se Lupe počinje mijenjati.

13. SIJEČNJA

Danas smo prvi put nazvali DF. Belano je razgovarao s Quimom Fontom.
Quim mu je rekao da Lupin svodnik zna gdje smo i da je krenuo za nama.
Belano odgovori da je to nemoguće. Alberto nas je slijedio do izlaza iz DF-a i
ondje smo mu uspjeli pobjeći. Da, reče Quim, ali potom se vratio ovamo i
zaprijetio da će me ubiti ako mu ne kažem kamo idete. Uzeo sam slušalicu i
rekao da želim razgovarati s Maríjom. Čuh Quimov glas. Plakao je. Halo?,
rekoh. Želim govoriti s Maríjom. Jesi li to ti, García Madero?, zajeca Quim.
Mislio sam da si kod svojih. Ovdje sam, rekoh mu. Učini mi se da Quim
šmrca. Belano i Lima su tiho razgovarali. Udaljili su se od telefona i izgledali
zabrinuto. Lupe je ostala uza me, kao da joj je hladno iako nije bilo hladno,
okrenuta mi leđima, gledajući prema benzinskoj crpki gdje su bila naša kola.
Otiđi na prvi autobus i vrati se u DF, čuh Quima. Ako nemaš novca, ja ću ti
poslati. Imamo hrpu novca, rekoh. Je li María doma? Nema nikoga, sam
sam, jecao je Quim. Neko smo vrijeme obojica šutjeli. Kako je Impala?, upita
odjednom njegov glas što kao da je dopirao s drugog svijeta. Dobro, rekoh,
sve je dobro. Uskoro ćemo naći Cesáreu Tinajero. Tko je Cesárea Tinajero?,
upita Quim.

14. SIJEČNJA

U Hermosillu smo kupili odjeću i četiri kupaća kostima. Zatim smo otišli po
Belana u knjižnicu (gdje je proveo cijelo jutro, uvjeren da pjesnici uvijek
ostavljaju pisane tragove, iako dosadašnje činjenice govore suprotno) i
krenuli na žal. Uzeli smo dvije sobe u nekom svratištu u Bahia Kinu. More je
posve modro. Lupe ga još nikad nije vidjela.

15. SIJEČNJA

Na izletu: naša se Impala zaputila stazom nadvitom nad Kalifornijski zaljev,

do Punta Chuece, nasuprot otoku Tiburonu. Poslije smo otišli u El Dolar,
nasuprot otoku Patosu. Lima ga zove otok Paško Patak. Izvaljeni na pustu

473
žalu, satima smo pušili travu. Punta Chueca-Tiburon, Dolar-Patos228, to su,
naravno, samo imena, no ispunjaju mi dušu crnim slutnjama, kako bi rekao
jedan suvremenik Amada Nerva. Ali što me to u tim imenima toliko
uznemiruje, rastužuje, čini fatalističkim, uzrokuje da gledam Lupe kao da je
posljednja žena na Zemlji? U sumrak smo krenuli dalje na sjever. Ondje se
uzdiže Desemboque. Tmuša i tma u mojoj duši. Mislim da sam i drhtao. A
potom smo se mračnom cestom vratili u Bahia Kino, tu i tamo se
mimoilazeći s kamiončićima punim ribara koji su pjevali pjesme Serija.

16. SIJEČNJA

Belano je kupio nož.

17. SIJEČNJA

Ponovno u Agua Prieti. U osam ujutro napustili smo Bahia Kino. Iz Bahia
Kina otišli smo u Punta Chuecu, iz Punta Chuece u El Dolar, iz El Dolara u
Desemboque, iz Desemboquea u Las Estrellas i iz Las Estrellas u Trincheras.
Oko 250 kilometara jezivim putovima. Da smo slijedili rutu Bahia Kino-El
Triunfo-Hermosillo, i od Hermosilla išli autoputom do San Ignacija, a
odande cestom koja vodi u Cananeu i Agua Prietu, bez sumnje bismo
ugodnije putovali i prije stigli. Ali jednoglasno smo odlučili da je bolje ići
slabo ili nimalo prometnim putovima, i usto nas je mamilo još jednom
svratiti na ranč La Buena Vida. No izgubili smo se u trokutu koji tvore El
Cuatro, Trincheras i La Cienega i na kraju odlučismo nastaviti dalje, do
Trincherasa, i odgoditi posjet starome toreadoru.
Kada smo zaustavili Impalu pred vratima groblja Agua Priete, već se
počelo mračiti. Belano i Lima pozvoniše čuvaru. Uskoro se pojavi neki
čovjek tako opaljen suncem, da je izgledao crn. Nosio je naočale, a lijevim
obrazom protezala mu se duga brazgotina. Upitao je što želimo. Belano reče
da tražimo grobara Andrésa Gonzáleza Ahumadu. Čovjek nas promotri, pa
upita tko smo i zašto nam treba. Belano mu odgovori da zbog groba torera
Pepea Avellanede. Htjeli bismo ga vidjeti. Ja sam Andrés González
Ahumada, reče grobar, i ovo nije vrijeme za posjet groblju. Molim vas, reče
mu Lupe. A čemu takva radoznalost, ako se smije znati?, upita grobar.
Belano priđe rešetki i nešto mu je potiho tumačio. Grobar više puta kimne, a
zatim ode u kućicu i vrati se s golemim ključem kojim nam otvori. Pratili

474
smo ga glavnom grobljanskom stazom, šetalištem obrubljenim čempresima i
starim hrastovima. No kad smo zašli na pokrajnje staze, vidjeh kaktuse
svojstvene tome području: choye i sahuesoe i pokoji nopal, kao kakav
podsjetnik mrtvima da su u Sonori, a ne negdje drugdje.
Ovo je grob Pepea Avellanede, toreadora, reče nam pokazujući na neku
nišu u zapuštenu zakutku. Belano i Lima joj priđu i pokušaju pročitati
natpis, ali niša je bila u četvrtom redu, a noć se već spuštala na groblje.
Nigdje nije bilo cvijeća, tek na jednom grobu visjeli su plastični klinčići, i
većinu je natpisa prekrila prašina. Belano tad ispreplete prste oblikujući
stubu ili stremen, a Lima se popne i priljubi lice o staklo koje je štitilo
Avellanedinu sliku. Onda rukom očisti ploču i glasno pročita natpis: “José
Avellaneda Tinajero, matador, Nogales 1903.-Agua Prieta 1930.” To je sve?,
čuh Belana. To je sve, odgovori mu Limin glas, mukliji nego ikad. Zatim
skoči dolje i učini isto što je prije učinio Belano: rukama oblikuje uporište na
koje se Belano uzvere. Daj mi upaljač, Lupe, čuh ga. Lupe korakne k tom
patetičnu liku što su ga tvorili moji prijatelji i bez riječi mu pruži kutiju
žigica. A moj upaljač?, upita Belano. Nije kod mene, mano, odgovorila je vrlo
blagim glasom, na koji se još nisam privikao. Belano upali žigicu i približi je
niši. Kad je dogorjela, upali drugu, pa treću. Lupe se oslonila o suprotni zid i
prekrižila duge noge. Gledala je u tlo i doimala se zamišljeno. I Lima je
gledao u tlo, no njegovo je lice izražavalo tek napor držanja Belana u zraku.
Nakon što je potrošio kojih sedam žigica i dva-tri puta se opekao, Belano
odustane i siđe. Šutke smo se vratili do grobljanskih vrata. Ondje je, kod
rešetke, Belano dao nekoliko novčanica grobaru i otišli smo.

18. SIJEČNJA

U Santa Teresi, u nekom kafiću s velikim zrcalom iza šanka, mogao sam
ocijeniti koliko smo se promijenili. Belano se već danima ne brije. Lima je
golobrad, no rekao bih da se nije počešljao otprilike odonda kad se Belano
prestao brijati. Ja sam kost i koža (svake se noći u prosjeku ševim tri puta).
Jedino je Lupe dobro, odnosno, bolje nego što je bila kada smo napustili DF.

19. SIJEČNJA

Je li Cesárea Tinajero bila sestrična poginulog torera? Ili dalja rođakinja? Je

li zatražila da u nadgrobnu ploču uklešu njezino prezime, je li dala svoje

475
prezime Avellanedi kako bi rekla da je taj čovjek njezin? Ili ga je priložila iz
šale? Kao da kaže ovdje je bila Cesárea Tinajero? Nije osobito važno. Danas
smo iznova nazvali DF. Kod Fontovih je sve mirno. Belano je razgovarao s
Quimom, Lima je razgovarao s Quimom, kad sam ja htio razgovarati, veza
se je prekinula, iako smo imali hrpu kovanica. Stekao sam dojam da me
Quim ne želi čuti i da je spustio slušalicu. Onda je Belano nazvao oca, a
Lima majku, i zatim je Belano nazvao Lauru Jáuregui. Prva dva razgovora
bila su razmjerno duga, ozbiljna, a zadnji posve kratak. Samo Lupe i ja
nismo nikog nazvali, kao da nam se ne da ili kao da nemamo nikog s kim
bismo razgovarali.

20. SIJEČNJA

Jutros, dok smo doručkovali u nekom kafiću u Nogalesu, vidjeli smo Alberta
za volanom Camara. Nosio je košulju u boji automobila, sjajnožutu, i s njim
je bio tip u kožnoj jakni koji je izgledao kao murjak. Lupe ga učas prepozna:
problijedjela je i rekla eno Alberta. Trudila se prikriti strah, no znao sam da
se boji. Lima je pratio Lupin pogled i rekao da je ono doista Alberto, s
jednim od svojih pajdaša. Belano je vidio kola kako prolaze ispred prozora
kafića i izjavio da nam se privida. Ja sam posve jasno vidio Alberta. Brišimo
odavde, rekoh. Belano nas pogleda i reče ni govora. Prvo ćemo otići u
nogalešku knjižnicu, a potom ćemo se, baš kako smo naumili, vratiti u
Hermosillo i nastaviti s istraživanjem. Lima se složio. Sviđa mi se tvoja
tvrdoglavost, vole, rekao je. Pa su završili doručak (Lupe i ja nismo više
okusili ni zalogaja), a onda smo izašli iz kafića, sjeli u Impalu i ostavili
Belana pred vratima knjižnice. Glave gore, k vrapcu, kao da ste vidjeli duha,
reče nam na odlasku. Lima se zapiljio u vrata, kao da smišlja odgovor, a
zatim je pokrenuo kola. Ti si ga vidio, Ulises, reče mu Lupe, to je bio on.
Mislim da jest, odgovori Lima. Što ćemo ako me nađe?, upitala je. Lima je
šutio. Stali smo u nekoj pustoj ulici, u građanskoj četvrti, bez barova i
trgovina na vidiku, osim voćarnice, i Lupe je počela pripovijedati o svome
djetinjstvu, a onda sam i ja ispričao koju zgodu iz doba kad sam bio mali, tek
da prikratim vrijeme, i iako se Ulises nije oglasio i čitao je neku knjigu,
sjedeći za upravljačem, opažalo se da nas sluša, jer katkad bi nas pogledao i
osmjehnuo se. Kada je odzvonilo podne, pošli smo po Belana. Lima je stao
kod obližnjeg trga i rekao mi neka odem u knjižnicu. On će ostati u Impali s
Lupe, za slučaj da se Alberto pojavi i moraju pobjeći. Hitro sam, ne osvrćući

476
se, prošao one četiri ulice do knjižnice. Zatekoh Belana za dugim drvenim
stolom potamnjelim od godina, s više ukoričenih svezaka nogaleških
novina. U knjižnici je bio sam i, kad sam stigao, mahne mi neka priđem i
sjednem pored njega.

21. SIJEČNJA

Iz obavijesti o pogibiji Pepina Avellanede koju su onomad donijele

nogaleške novine ucrtala mi se tek slika Cesáree Tinajero kako hoda
sumornom pustinjskom cestom držeći za ruku svog patuljastog torera,
patuljastog torera koji se, usto, bori da se još više ne smanji, koji se bori da
naraste, i koji, uistinu, malo-pomalo počinje rasti, dok ne dosegne metar
šezdeset, recimo, a zatim nestaje.

22. SIJEČNJA

U El Cubu. Da bi se iz Nogalesa stiglo u El Cubo, treba se autoputom

spustiti do Santa Ane i odande ići na zapad, iz Santa Ane u Pueblo Nuevo,
iz Puebla Nueva u Altar, iz Altara u Caborcu, iz Caborce u San Isidro, a od
San Isidra nastaviti cestom za Sonoytu, na granici s Arizonom, ali valja
skrenuti prije, na zemljani put, i prijeći kojih dvadeset i pet ili trideset
kilometara. Nogaleške novine spominju "njegovu vjernu prijateljicu,
požrtvovnu učiteljicu iz El Cuba”. Prošetali smo do seoske škole i na prvi
pogled vidjeli da je sagrađena poslije 1940. Ovdje nije mogla predavati
Cesárea Tinajero. No da pročeprkamo ispod nje, vjerojatno bismo našli staru
školu.
Razgovarali smo s učiteljicom. Predaje djeci španjolski i papago. Papagi
žive između Arizone i Sonore. Pitamo učiteljicu je li ona Papago. Ne, nije. Iz
Guaymasa sam, kaže nam, moj je djed bio Indijanac Mayo229. Pitamo je
zašto poučava papago. Da se ne izgubi taj jezik, kaže. U Meksiku je ostalo
tek dvjesto Papaga. To je zbilja malo, priznajemo. U Arizoni ih ima oko
šesnaest tisuća, no u Meksiku samo dvjesto. A koliko je Papaga u El Cubu?
Dvadesetak, kaže učiteljica, ali nije važno, ja ću i dalje poučavati. Zatim nam
objasni da Papagi sebe ne zovu tako, nego O’otham, i da se Pime nazivaju
Oob, a Seriji Konkaak. Kažemo joj da smo bili u Bahia Kinu, u Punta Chueci
i El Dolaru i da smo čuli ribare kako pjevaju pjesme Serija. Učiteljica se čudi.
Konkaaka, veli, ima jedva šesto, ako i toliko, i ne bave se ribolovom. Ali ti su

477
ribari naučili jednu pjesmu Serija, ustrajemo. Moguće, kaže učiteljica, no
vjerojatnije su vas prevarili. Onda nas pozva k sebi na objed. Živi sama.
Pitamo je ne bi li radije živjela u Hermosillu ili u DF-u. Kaže da ne bi. Sviđa
joj se ovo mjesto. Poslije idemo u posjet staroj Indijanki Papago koja živi
kilometar od El Cuba. Staričina kuća je od ćerpiča. Sastoji se od tri
prostorije, dvije prazne i jedne u kojoj stanuje sa svojim životinjama. No
vonj se jedva osjeća, pometen pustinjskim vjetrom što prodire kroz
nezastakljena okna.
Učiteljica objasni starici na njezinu jeziku da nas zanima Cesárea
Tinajero. Starica je sluša i gleda nas i kaže: huh. Belano i Lima se načas
pogledaju i znam da razmišljaju znači li staričin huh nešto na papagu ili je to
uzvik koji svi poznajemo. Dobra žena, veli starica. Živjela je s dobrim
čovjekom. Oboje dobri. Učiteljica nas pogleda i nasmiješi se. Kakav je bio taj
čovjek?, upita Belano, pokazujući različite visine. Srednjeg rasta, odgovori
starica, slabašan, srednjeg rasta, svijetlih očica. Ovako svijetlih?, upita
Belano, dohvaćajući bademastu granu sa zida. Tako svijetlih, veli starica.
Ovako visok?, upita Belano, držeći kažiprst prilično nisko. Srednjeg rasta,
da, odgovori starica. A Cesárea Tinajero?, upita Belano. Sama, kaže starica,
otišla je sa svojim čovjekom i vratila se sama. Koliko je dugo bila ovdje? Za
vrijeme škole, dobra učiteljica, veli starica. Godinu?, upita Belano. Starica
pogleda Belana i Limu kao da ih ne vidi. Lupe gleda s dragošču. Upita nešto
na papagu. Učiteljica prevede: koji je od njih tvoj čovjek? Lupe se smiješi, ne
vidim je, iza leđa mi je, ali znam da se smiješi i kaže: nijedan. Ni ona nije
imala čovjeka, veli starica. Jednog je dana otišla s njim, a drugog se vratila
sama. Je li i dalje učila djecu?, upita Belano. Starica reče nešto na papagu.
Stanovala je u školi, prevede učiteljica, ali više nije predavala. Sada je sve
bolje, primijeti starica. I nije baš, odvrati joj učiteljica. I što je onda bilo?
Starica govori na papagu, prede riječi koje samo učiteljica razumije, ali gleda
u nas i na kraju se osmjehne. Živjela je neko vrijeme u školi i zatim je otišla,
kaže učiteljica. Čini se da je vrlo oslabjela, bila je kost i koža, ali nisam baš
sigurna, ona katkad brka stvari. No, uzmemo li u obzir da nije radila, da nije
primala plaću, nije ni čudo ako je smršavila, dometne. Nije joj pretjecalo za
jelo. Jela je, odjednom će starica i svi se lecnusmo. Ja sam joj davala jesti,
moja mama joj je davala jesti. Bila je sama kost i koža. Upale uči. Poput
coralilla. Coralilla?, upita Belano. Micruroides euryxanthus, objasni učiteljica,
otrovnica. Vidi se da ste bile dobre prijateljice, primijeti Belano. A kada je
otišla? Poslije nekog vremena, reče starica ovlaš. Za Papage je mjerenje
vremena besmisleno poput mjerenja vječnosti, objasni učiteljica. I kakva je

478
bila kad je otišla?, upita Belano. Tanka kao coralillo, odvrati starica.
Poslije nas je, pred suton, starica otpratila u El Cubo da nam pokaže kuću
gdje je živjela Cesárea Tinajero. Stoji blizu nekih obora koji se raspadaju od
starosti, trulih prečaga, uz kolibicu gdje vjerojatno čuvaju poljodjelsko
oruđe, iako je sad bila prazna. Kuća je malena, sa sasušenim dvorištem s
jednog kraja, a kada smo stigli, u jedinom prednjem prozoru gorjelo je
svjetlo. Da pokucamo?, upitao je Belano. A čemu?, reče Lima. Pa smo se
vratili hodajući između brežuljaka, do kuće stare Papago, i zahvalili smo joj
za sve što je učinila za nas i zaželjeli joj laku noć i vratili se sami u El Cubo,
iako je zapravo ona ta koja je ostala sama.
Te smo noći spavali kod učiteljice. Nakon večere, Lima je sjeo čitati
Williama Blakea, Belano i učiteljica otišli su prošetati pustinjom i potom su
se zatvorili u njezinu sobu, a Lupe i ja smo, opravši suđe, izašli zapaliti i
gledati zvijezde, i onda smo vodili ljubav u Impali. Kada smo se vratili u
kuću, zatekli smo Limu usnulog na podu, s knjigom u ruci, a iz učiteljičine je
sobe dopirao prisan mrmor koji nam je govorio da se ni ona ni Belano te
večeri više neće pojaviti. Pa smo pokrili Limu dekom, napravili ležaj na
podu i ugasili svjetlo. U osam ujutro učiteljica je ušla u svoju sobu i
probudila Belana. Zahod je u stražnjem dvorištu. Kad sam se vratio, prozori
su bili otvoreni, a na stolu se pušio café de olla.
Oprostili smo se na ulici. Učiteljica nije htjela da je odvezemo do škole.
Na povratku u Hermosillo, prožeo me je osjećaj da nisam samo proputovao
sva ta bespuća, nego da sam se tu i rodio.

23. SIJEČNJA

Posjetili smo Sonorski zavod za kulturu, Nacionalni indijanski zavod, Ured

za pučku kulturu (Područni ogranak Sonora), Nacionalno vijeće za
prosvjetu, Arhiv Ministarstva prosvjete (Oblast Sonora), Nacionalni zavod
za antropologiju i povijest (Područni ogranak Sonora), i Peñu Taurinu “Pilo
Yañez” po drugi put. Jedino su nas ondje lijepo primili.
Trag Cesáree Tinajero pojavljuje se i gubi. Nebo nad Hermosillom je boje
krvi. Belana su zatražili isprave kada je pitao za stare knjige seoskih učitelja,
gdje mora biti zapisano odredište koje je Cesáreu dopalo nakon odlaska iz El
Cuba. Belanove isprave nisu u redu. Neka tajnica na sveučilištu rekla mu je
da bi ga mogli barem prognati. Kamo?, povikao je Belano. Pa u vašu zemlju,
mladiću, odgovorila je. Zar vi ne znate čitati?, upitao je Belano, ne vidite da

479
sam iz Ćilea? Bolje da mi prosvirate mozak! Pozvali su policiju i pobjegli
smo odande. Pojma nisam imao da je Belano nezakonito u zemlji.

24. SIJEČNJA

Belano je svakim danom sve uzrujaniji, a Lima sve zamišljeniji. Danas smo
vidjeli Alberta i njegova prijatelja murjaka. Belano ga nije vidio ili ga nije
htio vidjeti. Lima jest, ali mu je svejedno. Jedino Lupe i mene brine (i to
vrlo) dogledan sukob s njenim bivšim svodnikom. Nije to ništa, rekao je
Belano da okonča raspravu, na kraju krajeva, nas je dvostruko više. Prasnuo
sam u smijeh od čiste živčanosti. Nisam kukavica, ali nisam ni samoubojica.
Oni su naoružani, podsjeti ga Lupe. Pa i ja sam, odgovori Belano. Poslije
podne su me poslali u Arhiv Ministarstva prosvjete. Kazao sam da pišem
članak za neki časopis iz DF-a o seoskim školama Sonore tridesetih godina.
Mlada li izvjestitelja!, rekoše tajnice, koje su lakirale nokte. Našao sam
sljedeći trag: Cesárea Tinajero radila je kao učiteljica u razdoblju od 1930. do
1936. Njezina prva služba bila je u El Cubu. Zatim je predavala u
Hermosillu, Pitiquitu, Babacu i Santa Teresi. Nakon toga je prestala
pripadati učiteljskom zboru države Sonore.

25. SIJEČNJA

Prema Lupe, Alberto već zna gdje smo, u kojem smo svratištu odsjeli, koji
automobil vozimo i samo čeka pogodan čas da nas zaskoči. Posjetili smo
školu u Hermosillu gdje je radila Cesárea. Pitali smo za stare učitelje iz
tridesetih. Dali su nam adresu bivšeg ravnatelja. Njegova je kuća tik uz
negdašnju državnu kaznionicu. Zdanje je kameno. Ima tri kata i toranj koji
nadvisuje ostale stražarske tornjeve i u promatraču izaziva osjećaj
potlačenosti. Arhitektonsko djelo stvoreno da traje, kazao je ravnatelj.

26. SIJEČNJA

Otputovali smo u Pitiquito. Danas je Belano rekao da bi možda najbolje bilo

vratiti se u DF. Limi je svejedno. Veli da ga je u početku zamarala tolika
vožnja, ali da sada uživa. Čak noću sanja da vozi Quimovu Impalu tim
putovima. Lupe ne govori o povratku u DF, no kaže da bi najbolje bilo da se
sakrijemo. Ja se ne želim rastati od nje. A niti imam kakvih zamisli. Onda

480
naprijed, veli Belano. Ruke mu, opažam to kad se nagnem nad prednje
sjedalo zamoliti ga cigaretu, drhte.

27. SIJEČNJA

U Pitiquitu nismo ništa našli. Neko smo vrijeme stajali na cesti koja vodi u
Caborcu i potom se račva prema El Cubu, razmišljajući hoćemo li iznova
posjetiti učiteljicu ili ne. Posljednju je riječ imao Belano i mi smo strpljivo
čekali, gledajući cestu, rijetke automobile koji bi svako toliko prošli,
snježnobijele oblake što ih je vjetar dopuhao s Tihoga oceana. Sve dok
Belano nije rekao haj’mo u Babaco i Lima je šutke upalio motor i skrenuo
udesno i otišli smo odande.
Putovanje je bilo dugo i kroz krajeve gdje nikad nismo bili, iako sam,
barem ja, imao postojan osjećaj već viđenog. Iz Pitiquita smo otišli u Santa
Anu i izbili na autoput, kojim smo se odvezli do Hermosilla. Iz Hermosilla
smo pošli cestom koja vodi do Mazatana, na istok, i iz Mazatana u La
Estrellu. Ondje je završila popločena cesta i nastavili smo zemljanim
putovima do Bacanore, Sahuaripe i Babaca. Iz škole u Babacu poslali su nas
natrag u Sahuaripu, gdje je općina i gdje bismo navodno mogli naći matične
knjige. No bijaše kao da je školu u Babacu, školu iz tridesetih godina, pomeo
uragan. Opet smo, kao prvih dana, spavali u Impali. Noćni šumovi: vučji
pauci, štipavci, stonoge, tarantule, crne udovice, pustinjske krastače. Sve
otrovne, sve smrtonosne. Albertova prisutnost (u biti bih trebao reći
neposrednost) na trenutke je stvarna poput noćnih šumova. Kod upaljenih
svjetala, u okolici Babaca kamo smo se tko zna zašto vratili, razgovaramo
prije spavanja o svemu i svačemu, osim o Albertu. Razgovaramo o DF-u,
razgovaramo o francuskom pjesništvu. Zatim Lima gasi svjetla. I Babaco je u
mraku.

28. SIJEČNJA

A ako nađemo Alberta u Santa Teresi?

29. SIJEČNJA

Evo što smo našli: još djelatnu učiteljicu koja nam kaže da je poznavala
Cesáreu. Srele su se 1936., kad je našoj sugovornici bilo dvadeset. Ona je

481
netom dobila posao, a Cesárea je tek koji mjesec radila u školi, pa je bilo
prirodno da se sprijatelje. Nije čula za priču o toreru Avellanedi, ili o bilo
kojem muškarcu. Kada je Cesárea dala otkaz, bilo joj je to teško razumjeti,
no prihvatila ga je kao jednu od osobitosti svoje prijateljice.
Neko je vrijeme, koji mjesec, možda godinu, Cesárea nestala. No jednog
ju je jutra vidjela ispred škole i obnovile su prijateljstvo. Cesárei je tada bilo
oko trideset i pet i ona ju je, iako sad žali zbog toga, smatrala usidjelicom.
Zaposlila se u prvoj tvornici konzerva u Santa Teresi. Živjela je u nekoj sobi
u Calle Ruben Dario, koja je u to doba bila u prigradsku naselju, opasna ili
nepreporučljiva za samu ženu. Je li znala da je Cesárea pjesnik? Nije. Dok su
zajedno radile u školi, često bi je zatekla u praznoj učionici, kako piše u
debelu bilježnicu crnih korica koju je uvijek nosila sa sobom. Mislila je da je
dnevnik. U vrijeme kad je Cesárea radila u tvornici, kada bi se dogovorile
naći u središu Santa Terese, radi kina ili kupnje, a ona bi zakasnila, Cesárea
bi negdje sjela i pisala u bilježnicu crnih korica, poput prethodne, ali manju,
nalik na misal, gdje je njezin sitan rukopis klizio poput roja kukaca. Nikad
joj ništa nije pročitala. Jednom ju je upitala o čemu piše i Cesárea je rekla da
o jednoj Grkinji. Grkinja se zvala Hipatija. Poslije je potražila to ime u
enciklopediji i doznala da je Hipatija bila aleksandrijska filozofkinja koju su
godine 415. ubili kršćani. Pomislila je, možda ishitreno, da se njezina
prijateljica poistovjećuje s Hipatijom. Nije ju više ništa pitala, a ako i jest, već
je to zaboravila.
Htjeli smo znati je li Cesárea čitala i pamti li neke naslove. Da, čitala je
mnogo, ali učiteljica se ne sjeća nijedne od knjiga što ih je Cesárea
posuđivala iz knjižnice i običavala ih vući naokolo. Radila je u tvornici od
osam ujutro do šest popodne, pa joj nije pretjecalo vremena za čitanje, no
vjeruje da je otkidala od sna. Poslije su tvornicu morali zatvoriti i Cesárea je
neko vrijeme bila bez posla. To je bilo oko 1945. Jedne večeri, nakon kina,
učiteljica ju je otpratila do njezine sobe. Dotad se ona već udala i viđala je
Cesáreu rjeđe nego prije. Samo je jednom bila u onoj sobi u Calle Ruben
Dario. Njezin suprug, iako duša od čovjeka, nije blagonaklono gledao na to
prijateljstvo. Calle Ruben Dario bijaše u ono doba poput kloake u koju se
slijevao sav ološ Santa Terese. U dvije-tri krčme barem bi jednom na tjedan
izbila svađa koja bi završila u krvi; sobe za iznajmljivanje zauzeli su
nezaposleni radnici ili seljaci koji su tek došli u grad; malo je djece bilo
pismeno. Učiteljica to zna jer je Cesárea osobno dovela nekoliko njih i
upisala ih u školu. Živjele su ondje i neke bludnice i njihovi svodnici. Nije to
bila ulica za pristojnu ženu (možda je zbog toga učiteljičin muž bio nesklon

482
Cesárei), i ako to ona sama još nije uvidjela, bijaše zato jer ju je prvi put
posjetila prije udaje, kad je, prema vlastitim riječima, bila još bezazlena i
rastresena.
Ali ovaj je posjet bio drukčiji. Siromaštvo i zapuštenost Calle Ruben
Dario obrušile su se na nju poput smrtne prijetnje. Cesáreina soba bila je
čista i uredna, kako i dolikuje sobi jedne bivše učiteljice, no zračila je nečim
što joj je stegnulo srce. Ta je soba bila okrutan dokaz gotovo nepremostivog
jaza među njima. Nije bila razbacana niti je vonjala (kako je Belano upitao),
niti je Cesáreino siromaštvo prešlo granicu ljudskosti, niti se prljavština
Calle Ruben Dario odražavala u svakom kutku, bilo je to istančanije, kao da
je stvarnost u toj izgubljenoj sobi iskrivljena, ili još gore, kao da joj je netko,
Cesárea, a tko drugi?, neosjetno okrenuo leđa u sporu protjecanju dana. Ili
ju je čak, kao najgora mogućnost, Cesárea svjesno izopačila.
Što je učiteljica vidjela? Vidjela je željeznu postelju, stol pun papira, s
više od dvadeset crno ukoričenih bilježnica složenih u dva kupa, vidjela je
ono malo Cesáreinih haljina obješenih na uže koje se protezalo od zida do
zida, indijanski sag, noćni ormarić i na njemu parafinsko kuhalo, tri knjige
posuđene iz knjižnice čijih se naslova ne sjeća, par cipela ravnih potplata,
crne čarape koje su virile ispod postelje, kožnat kovčeg u jednom kutu,
slamnat šešir obojen u crno na majušnoj vješalici pribitoj iza vrata, i hranu:
vidjela je komad kruha, limenku kave i drugu šećera, polupojedenu
čokoladu kojom je Cesárea ponudi, a ona odbije, i vidjela je oružje: sklopiv
nož rožnata drška s riječju Caborca urezanom u sječivo. A kad je upitala
Cesáreu što će joj nož, ova odgovori da joj prijete smrću i onda se nasmije,
grohotom, sjeća se učiteljica, koji je odjeknuo kroz zidove i niz stubište, sve
do ulice, gdje je zamro. Učiteljici se nato učini da se na Calle Ruben Dario
spušta iznenadan, savršeno smišljen muk: zvuk radija se stišao, brbljanje
živih se naglo prigušilo i čuo se jedino Cesárein glas. I tad učiteljica vidje ili
joj se pričini tlocrt tvornice konzerva pričvršćen na zid. I dok je slušala što
joj Cesárea govori, riječi koje nisu oklijevale, ali ni žurile, riječi koje bi radije
zaboravila, no savršeno ih pamti i čak ih razumije, sada ih razumije, očima
je preletjela tlocrt tvornice, tlocrt koji je izradila Cesárea, gdjegdje vrlo
pazeći na potankosti, a drugdje nejasno ili nehajno, s bilješkama na
rubovima, iako je rukopis katkad bio nečitak, a katkad krupan, čak s
uskličnicima, kao da se Cesárea prepoznala u vlastitom djelu, ili kao da je
proniknula u dotad joj nepoznate vidove sebe. Učiteljica je morala sjesti,
iako nije htjela, na rub postelje, sklopiti oči i slušati Cesáreine riječi. Čak je,
premda joj je bilo sve gore, smogla snagu da je upita zašto je izradila taj

483
tlocrt. A Cesárea reče nešto o vremenu koje se bliži, iako je učiteljica
vjerovala da se ona tim besmislenim radom zabavila jedino zato jer živi tako
usamljeno. Ali Cesárea je govorila o vremenu koje dolazi i učiteljica je, da
promijeni temu, upita na koje vrijeme misli i kada će ono biti. A Cesárea
odgovori: negdje oko 2600. Dvije tisuće šesto i neke. Učiteljica se zahihoće
pri spomenu tako čudnovata nadnevka, sitnim, jedva čujnim smijehom,
našto se Cesárea iznova nasmije, iako se ovog puta njezin gromoglasni
grohot zadržao unutar sobe.
Od toga je trena, prisjeća se učiteljica, napetost koja je lebdjela u
Cesáreinoj sobi, ili koju je barem ona osjećala, počela slabjeti dok nije posve
iščeznula. Zatim je učiteljica otišla i vidjela je Cesáreu tek dva tjedna poslije.
Cesárea joj je tad rekla da napušta Santa Teresu. Donijela joj je oproštajni
dar, jednu od crno ukoričenih bilježnica, možda najtanju. Imate li je još?,
upita je Belano. Ne, nema je. Njezin ju je suprug pročitao i bacio u smeće. Ili
se negdje izgubila, više ne živi u istoj kući kao onda, a u selidbi se često gube
mali predmeti. Ali pročitali ste je?, upita Belano. Da, pročitala ju je, bile su
to mahom bilješke o meksičkom obrazovnom sustavu, neke vrlo razborite, a
druge posve neumjesne. Cesárea je mrzila Vasconcelosa, iako je ta mržnja
katkad više sličila na ljubav. Sadržavala je plan općeg opismenjivanja, koji je
učiteljica jedva razumjela, koliko je bio smušen, kao i popise lektire za djecu,
mladež i ranu zrelu dob, proturječne, kada ne i očito oprečne popise.
Primjerice: na prvome popisu lektire za djecu bile su La Fontaineove i
Ezopove Basne. Na drugome je La Fontaine ispušten. Na trećemu se pojavila
popularna knjiga o životu američkih gangstera, štivo koje je možda, ali samo
možda, prikladno za mlade, a nikako za djecu, da bi na četvrtome i ona
nestala, a zamijenila ju je zbirka srednjovjekovnih priča. Na svim su
popisima zadržani Stevensonov Otok s blagom i Martfjevo Zlatno doba, knjige
koje se učiteljici čine primjerenije mladima.
Poslije toga susreta dugo nije ništa čula o njoj. Koliko dugo?, upita je
Belano. Godinama, odgovori učiteljica. Sve dok je jednog dana nije iznova
vidjela. Bijaše to za blagdana Santa Terese, kada grad ispune sajmari iz svih
kutaka Sonore.
Cesárea je bila za štandom s ljekovitim biljem. Učiteljica je prošla mimo,
no, kako je bila s mužem i prijateljima, bilo ju je stid pozdraviti je. Ili to nije
bio stid nego stidljivost. A možda nijedno: jednostavno je dvojila da je ta
žena što prodaje trave njezina stara prijateljica. Ni Cesárea nije nju
prepoznala. Sjedila je za stolom, daskom položenom na četiri drvene kutije,
i s nekom je gospođom razgovarala o izloženoj robi. Vrlo se promijenila:

484
udebljala se, silno udebljala, i iako joj u crnoj kosi nije vidjela nijednu sijedu
vlas, imala je bore oko očiju i duboke podočnjake, kao da se putovanje u
Santa Teresu, na sajam u Santa Teresi, otegnulo mjesecima, čak godinama.
Sutradan je učiteljica došla sama i opet ju je srela. Cesárea je stajala i
učinila joj se mnogo veća nego što ju je pamtila. Zacijelo je imala više od sto
pedeset kila i nosila je sivu suknju do gležanja koja je isticala debljinu. Gole
ruke bijahu joj poput trupaca. Vrat je iščeznuo iza divovska podvoljka, no
glava je još čuvala plemenitost glave Cesáree Tinajero: velika, ispupčenih
kostiju, lijepo svedene lubanje i široka, glatka čela. Ovog joj je puta učiteljica
prišla i zaželjela dobro jutro. Cesárea ju je pogledala ne prepoznajući je, ili
hineći da je ne prepoznaje. Ja sam, reče učiteljica, tvoja prijateljica Flora
Castaneda. Čuvši to ime, Cesárea se namrgodi i ustane. Obiđe dasku s
biljem i primakne joj se kao da je ne može dobro vidjeti s udaljenosti. Položi
joj ruke (dvije pandže, prema učiteljici) na ramena i časak joj je pomno
ispitivala lice. Ah, Cesárea, zar me se ne sjećaš?, reče joj učiteljica. Cesárea se
istom tad nasmiješi (i to priglupo) i odgovori naravno, kako bi je mogla
zaboraviti. Potom su neko vrijeme razgovarale, sjedeći iza stola, učiteljica na
drvenu sklopivom stolcu, a Cesárea na sanduku, kao da obje poslužuju za
štandom. I iako je učiteljica odmah shvatila da si nemaju bogznašto reći,
kazala je da ima već troje djece i da još uvijek radi u školi, a onda joj je
pričala o posve beznačajnim događajima iz Santa Terese. Htjela je upitati
Cesáreu je li se ona udala i ima li djece, ali nije, uvidjevši i sama da nije
udata i da nema djece, pa je samo zapita gdje živi, a Cesárea odgovori
katkad u Villaviciosi, a katkad u El Palitu. Znala je gdje je Villaviciosa, iako
nikad nije bila ondje, no prvi je put čula za El Palito. Upita ju gdje je to selo,
a Cesárea reče u Arizoni. Učiteljica se nasmije. Uvijek sam slutila da ćeš
završiti u Sjedinjenim Državama, reče joj. I to je bilo sve. Rastale su se.
Idućeg dana nije otišla na tržnicu i provela je mrtve sate razmišljajući bi li
bilo zgodno da Cesáreu pozove k sebi na objed. Razgovarala je o tome s
mužem, prepirali su se, ona je pobijedila. Sutradan se, rano izjutra, vratila
na tržnicu, ali Cesáreino je mjesto zauzela neka prodavačica rubaca. Nikada
je više nije vidjela.
Belano je upita misli li da je Cesárea umrla. Moguće, odgovori učiteljica.
I to je bilo sve. Belano i Lima su nakon razgovora satima bili zamišljeni.
Odsjeli smo u Hotelu Juárez. U suton smo se okupili u Liminoj i Belanovoj
sobi i dogovarali se o tome što dalje. Prema Belanu, trebamo prvo otići u
Villaviciosu, a onda ćemo odlučiti hoćemo li se vratiti u DF ili posjetiti El
Palito. Nezgodno je s El Palitom što on ne može ući u Sjedinjene Države.

485
Zašto ne?, upitala je Lupe. Jer sam Čileanac. Pa ni mene neće pustiti, odvrati
Lupe, a nisam Čileanka. Kao ni Garciju Madera. Zašto mene?, upitah. Ima li
tko putovnicu?, reče Lupe. Nitko je nije imao, osim Belana. Navečer je Lupe
otišla u kino. Po povratku u hotel, kazala je da se ne kani vratiti u DF. A što
ćeš onda?, upitao je Belano. Živjeti u Sonori ili prijeći u Sjedinjene Države.

30. SIJEČNJA

Sinoć su nas otkrili. Lupe i ja ševili smo se u sobi, kada su se vrata otvorila i
upao je Ulises Lima. Brzo se obucite, reče nam, Alberto je u predvorju,
razgovara s Arturom. Bez riječi smo ga poslušali. Stavili smo stvari u
plastične vrećice i sišli na prvi kat, nastojeći ne bučiti. Iskrali smo se kroz
stražnja vrata. Uličica je bila u mraku. Idemo po kola, rekao je Lima. U
Avenidi Juárez nije bilo žive duše. Udaljili smo se tri ulice od hotela, do
mjesta gdje je stajala Impala. Lima se bojao da će netko biti ondje, ali mjesto
bijaše pusto i krenuli smo. Prošli smo pored Hotela Juárez. S ulice se vidio dio
predvorja i osvijetljen prozor hotelskog bara. Ondje je bio Belano, i sučelice
njemu Alberto. Albertova murjaka nismo nigdje vidjeli. Belano nas nije
spazio, a Limi se nije činilo pametno potrubiti. Obišli smo skupinu kuća.
Zbir vjerojatno njuška po sobama, reče Lupe. Lima odmahne glavom. Žuta
svjetlost padala je na Belana i Alberta. Govorio je Belano, no mogao je
govoriti i Alberto. Nisu se doimali ljutiti. Kada smo iznova prolazili, obojica
su zapalila. Pili su pivo i pušili. Izgledali su poput prijatelja. Govorio je
Belano: pomicao je ruku kao da crta zamak ili obris žene. Alberto ga je držao
na oku i katkad bi se nasmiješio. Potrubi mu, rekoh. Opet smo obišli kuće.
Kada se pojavio Hotel Juárez, Belano je gledao kroz prozor, a Alberto je
prinosio usnama limenku TKT-a. Neki muškarac i žena prepirali su se kod
glavnog ulaza u hotel. Albertov prijatelj murjak promatrao ih je naslonjen
na haubu nekog auta, desetak metara dalje. Lima tri puta zatrubi i uspori.
Belano nas je već vidio. Okrene se, priđe Albertu, reče mu nešto, Alberto ga
zgrabi za košulju. Belano ga odgurne i potrči. Kad se pojavio na vratima,
murjak se zaputi prema njemu, posežući u kaputić. Lima još tri puta zatrubi
i zaustavi Impalu dvadesetak metara od Hotela Juárez. Murjak izvuče pištolj,
a Belano je još trčao. Lupe mu otvori vrata. Na pločniku ispred hotela pojavi
se Alberto s pištoljem u ruci. Ja sam se nadao da nosi nož. U času kad je
Belano ušao u auto, Lima krene i odjurismo slabo osvijetljenim ulicama
Santa Terese. Nekim čudom završili smo na putu za Villaviciosu, što nam se

486
učini dobar znak. Oko tri ujutro bili smo posve izgubljeni. Izašli smo iz kola
protegnuti noge. Vladao je potpun mrak. Nikada nisam vidio toliko
zvijezda.
Spavali smo u Impali. Probudili smo se u osam ujutro, ukočeni od
studeni. Satima lutamo pustinjom, ne nalazeći nijedno selo, čak ni kakav
bijedan ranč. Katkad zabasamo među gole brežuljke. Katkad put vodi
između litica i gudura, a zatim se opet spuštamo u pustinju. Carske čete bile
su ovdje 1865. i 1866. Na sam spomen Maksimilijanove vojske valjamo se od
smijeha. Belano i Lima, koji su i prije ovog putovanja znali ponešto o
povijesti Sonore, vele da je neki belgijski pukovnik pokušao osvojiti Santa
Teresu. Belgijanac na čelu belgijske pukovnije. Valjamo se od smijeha.
Belgijsko-meksička pukovnija. Jasno, zalutali su, iako povjesničari Santa
Terese radije vjeruju da su ih porazili žitelji gradića. Živi smijeh. Zabilježen
je i jedan okršaj u Villaviciosi, možda između belgijske zalaznice i seljana.
Lima i Belano dobro poznaju tu priču. Govore o Rimbaudu. Da smo samo
slijedili svoj poriv, kažu. Živi smijeh.230
U šest popodne vidimo neku kuću uz cestu. Daju nam tortille s grahom,
za koje ih bogato nagrađujemo, i svježu vodu koju pijemo ravno iz tikvice.
Seljaci nas netremice gledaju dok jedemo. Gdje je Villaviciosa? Iza tih
brežuljaka, kažu.

31. SIJEČNJA

Pronašli smo Cesáreu Tinajero. Alberto i murjak su, pak, pronašli nas. Sve je
bilo mnogo jednostavnije nego što bih mogao zamisliti, ali ja nikad nisam
zamislio ništa takva. Villaviciosa je selo duhova. Selo izgubljenih ubojica sa
sjevera Meksika, najvjerniji odraz Aztlana, veli Lima. Ne znam. Prije je selo
umornih i čamotnih ljudi.
Kuće su od ćerpiča, iako, za razliku od drugih zaselaka kroz koje smo
prošli ovaj ludi mjesec, ovdašnje imaju, gotovo sve, prednje i stražnje
dvorište i neka su dvorišta, začudo, betonska. Seoska stabla ugibaju. Koliko
sam mogao vidjeti, tu su dva bara, dućan mješovite robe i ništa više. Ostalo
su kuće. Trgovina se odvija na ulici, na rubovima trga ili pod lukovima
najvećeg zdanja u selu, načelnikove kuće, gdje naizgled nitko ne živi.
Nije bilo teško doći do Cesáree. Upitali smo za nju i rekli su nam neka
odemo u praonicu, u istočnom dijelu sela. Korita su ondje kamena i
postavljena su tako da mlazić vode, koji izvire u visini prvog i teče drvenim

487
kanalićem, dostaje za pranje deset žena. Zatekli smo samo tri pralje. Cesárea
je bila u sredini i odmah smo je prepoznali. Viđena s leđa, nagnuta nad
korito, nije se doimala nimalo poetično. Sličila je stijeni ili slonu. Golema
stražnjica pokretala se u ritmu ruku, dva hrastova trupca, dok je trljala i
ispirala rublje. Kosa joj je sezala do struka. Bila je bosa. Kad smo je pozvali,
okrenula se i mirno se suočila s nama. I druge dvije pralje se okrenuše.
Načas su nas Cesárea i njezine družice šutke promatrale: onoj zdesna moglo
je biti tridesetak godina, ali jednako tako i četrdeset ili pedeset, ona slijeva
zacijelo nije prešla dvadesetu. Cesáreine oči bijahu crne i kao da su upile sve
sunce u dvorištu. Pogledah Limu, prestao se smiješiti. Belano je treptao kao
da mu je zrnce pijeska upalo u oko. U nekom trenutku, ne znam točno kada,
zaputili smo se prema kući Cesáree Tinajero. Sjećam se da je Belano, dok
smo prolazili pustim uličicama pod nesmiljenim suncem, započeo jedno ili
više objašnjenja, sjećam se njegova potonjeg muka. Poslije me je netko
odveo u tamnu i prohladnu sobu, gdje sam se bacio na strunjaču i zaspao.
Kad sam se probudio, Lupe je bila uza me, usnula, ruku i nogu opletenih
oko moga tijela. Trebalo mi je nekoliko časaka da shvatim gdje sam. Čuo
sam glasove i ustao. U susjednoj sobi razgovarali su Cesárea i moji prijatelji.
Nitko me nije ni pogledao. Sjećam se da sam sjeo na pod i zapalio. Na
zidovima su visjeli snopići bilja povezani agavinim nitima. Belano i Lima su
pušili, no miris koji se ćutio nije bio miris duhana.
Cesárea je bila kod jedinog prozora i tu i tamo bi pogledala van, u nebo, i
onda bih i ja, ne znam zašto, bio briznuo u plač, ali nisam. Dugo smo ostali
tako. U nekom se trenutku pojavila Lupe i bez riječi sjela pored mene.
Poslije smo svi petero ustali i izašli na žutu, gotovo bijelu ulicu. Bit će da se
spuštao suton, iako je vrelina još stizala u valovima. Hodali smo do mjesta
gdje smo ostavili kola. Na putu smo sreli tek dvije osobe: nekog starca koji je
nosio tranzistor i desetogodišnjeg dječaka koji je pušio. Impala je bila
užarena. Belano i Lima sjeli su naprijed. Ja sam ostao ukliješten između
Lupe i ljudeskare Cesáree Tinajero. Kola su krenula cvileći i odmilila
zemljanim ulicama Villaviciose do ceste.
Već smo odmakli iz sela kad vidjesmo automobil koji je dolazio iz
suprotnog smjera. Vjerojatno su to bila jedina dva auta miljama naokolo.
Načas pomislih da ćemo se sudariti, no Lima se ukloni u stranu i zakoči.
Oblak prašine prekrio je našu prerano ostarjelu Impalu. Netko opsuje.
Možda Cesárea. Osjetih kako se Lupino tijelo privija uza me. Kada se
prašina razišla, ugledali smo Alberta i murjaka s pištoljima uperenim u nas.
Osjetih mučninu: nisam čuo što govore, ali vidio sam da im se usne

488
pomiču i pretpostavih da nam zapovijedaju neka izađemo iz kola. Vrijeđaju
nas, reče Belano s nevjericom. Kurvini sinovi, čuh Limu.

1. VELJAČE

Evo što se dogodilo. Belano je otvorio vrata i izašao. Lima je otvorio vrata i
izašao. Cesárea Tinajero pogleda Lupe i mene i reče nam neka se ne
mičemo. Neka, što god da se dogodilo, ostanemo ondje. Nije to rekla tim
riječima, ali to je mislila. Znam to jer bio je to prvi i posljednji put da mi se
obratila. Ne miči se, rekla je, i zatim je otvorila vrata i izašla.
Kroz prozor vidjeh Belana kako ide pušeći, s rukom u džepu. Uz njega je
bio Ulises Lima, a malo iza, zibljući se poput ukleta ratnog broda, vidjeh
oklopljena leđa Cesáree Tinajero. Ono što se potom zbilo mi je u magli. Bit
će da ih je Alberto opsovao i zatražio da mu predaju Lupe, bit će da mu je
Belano odgovorio neka ode po nju, da je sva njegova. Možda je tada Cesárea
rekla da će nas ubiti. Murjak se nasmije i reče ne, samo želimo droljicu.
Belano slegne ramenima. Lima je piljio u tlo. Nato Alberto upravi jastreblji
pogled prema Impali i potraži nas, ali bez uspjeha. Zacijelo mu je zalazeće
sunce svojim odbljescima priječilo da nas jasno vidi. Rukom u kojoj je držao
cigaretu Belano pokaže na nas. Lupe zadrhti kao da je žar cigarete sićušno
sunce. Ondje su, vole, eno ti ih. Dobro, idem vidjeti kako je moja žena, reče
Alberto. Lupino se tijelo priljubilo uz moje i, iako su oba gipka, sve je
zaškripalo. Njezin bivši svodnik dospio je tek dva puta koraknuti. Kad je
prolazio uz Belana, ovaj srnu na nj.
Jednom rukom zgrabi Albertovu šaku koja je držala pištolj, a druga mu
izleti iz džepa stišćući nož koji je kupio u Caborci. Prije negoli su se
zakotrljali po zemlji, Belano mu je već zario nož u prsa. Sjećam se da je
murjak razjapio usta, kao da je odjednom nestao sav kisik iz pustinje, kao da
ne vjeruje da im se ti studenti opiru. Onda vidjeh kako ga je Ulises Lima
zaskočio. Čuh pucanj i sagnuh se. Kad sam iznova provirio iza naslona
sjedala, vidjeh murjaka i Limu kako se prevrću po zemlji, dok se nisu
zaustavili na rubu puta, murjak na Ulisesu, murjakov pištolj uperen u
Ulisesovu glavu, i vidjeh Cesáreu, gorostasnu Cesáreu Tinajero koja je jedva
mogla trčati, ali potrčala je i srušila se na njih, i čuvši još dva pucnja, izađoh
iz kola. S mukom sam odvalio Cesáreino tijelo s murjaka i moga prijatelja.
Sve troje bijahu umrljani krvlju, no samo je Cesárea bila mrtva. U
grudima je imala rupu od metka. Murjak je krvario iz rane na trbuhu, a
Lima je zaradio tek ogrebotinu na desnici. Uzeo sam pištolj koji je ubio

489
Cesáreu i ranio drugu dvojicu i zadjenuo ga za pojas. Dok sam pomagao
Ulisesu da ustane, vidjeh Lupe kako jeca nad Cesáreinim tijelom. Ulises mi
reče da ne može pomaknuti lijevu ruku. Mislim da je slomljena. Upitah boli
li ga. Ne boli, odgovorio je. Onda nije slomljena. Gdje je, k vragu, Arturo?,
reče Lima. Lupe učas prestane jecati i osvrne se: desetak metara dalje,
opkoračke na nepomičnu svodnikovu tijelu, vidjesmo Belana. Jesi li dobro?,
vikne Lima. Belano šutke ustane. Otresao je prašinu i zateturao. Kosa mu se
od znoja slijepila uz lice i trljao je kapke jer su mu graške što su curile niz
čelo i obrve ulazile u oči. Kad se nagnuo nad Cesáreino truplo, vidjeh da su
mu nos i usne krvavi. A što sada?, pomislih, no nisam ništa rekao; počeo
sam hodati da razgibam ledene udove (ali zašto ledene?) i neko sam vrijeme
promatrao Albertovo tijelo i samotnu cestu što vodi u Villaviciosu. Tu i
tamo čulo se stenjanje murjaka, koji je molio da ga odvezemo u bolnicu.
Okrenuvši se, vidjeh Limu i Belana kako razgovaraju naslonjeni na
Camaro. Čuh Belana gdje govori da smo zasrali, da smo pronašli Cesáreu i
samo joj donijeli smrt. Onda više ništa nisam čuo, sve dok me netko ne
taknu za rame i reče mi neka uđem u kola. Impala i Camaro skrenuli su s
ceste i zašli u pustinju. U sumrak su iznova stali. Nebo je bilo posuto
zvijezdama i ništa se nije vidjelo. Čuo sam Belana i Limu. Čuo sam stenjanje
murjaka na samrti. Zatim više ništa nisam čuo. Sklopio sam oči. Poslije me
Belano pozva i zajedno smo stavili Albertovo i murjakovo truplo u
prtljažnik Camara, a Cesáreino na stražnje sjedalo. Ovo posljednje trajalo je
cijelu vječnost. Onda smo zapalili ili spavali u Impali ili razmišljali sve dok
najzad nije svanulo.
Belano i Lima nam tada rekoše da je najbolje da se razdvojimo.
Ostavljaju nam Quimovu Impalu. Oni će uzeti Camaro i trupla. Belano se
prvi put nasmijao: pošteno, reče. Sad ćeš se vratiti u DF?, upitao je Lupe. Ne
znam, odgovorila je. Sve nam je pošlo po zlu, oprosti, reče Belano. Mislim
da to nije rekao Lupe nego meni. Ali sada ćemo to pokušati ispraviti,
dometne Lima. I on se je smijao. Upitah ih što kane učiniti s Cesáreom.
Belano slegne ramenima. Nema druge nego pokopati je zajedno s Albertom
i murjakom, reče. Osim ako ne želimo provesti neko vrijeme u zatvoru. Ne,
ne, brzo će Lupe. Nikako, rekoh. Zagrlili smo se i Lupe i ja smo ušli u
Impalu. Vidjeh kako Lima želi ući s vozačeve strane, no Belano ga spriječi.
Vidjeh ih kako raspravljaju. Onda je Lima sjeo na suvozačevo sjedalo, a
Belano za upravljač. Jedan beskrajan trenutak ništa se nije zbilo. Dva
automobila zaustavljena usred pustinje. Hoćeš li se znati vratiti na cestu,
García Madero?, upitao je Belano. Naravno, rekoh mu. Zatim vidjeh kako

490
Camaro kreće, oklijevajući, i dio puta usporedno smo se drndali po pustinji.
Onda smo se razdvojili. Ja se zaputih prema cesti, a Belano je skrenuo na
zapad.

2. VELJAČE

Ne znam je li danas 2. ili 3. veljače. Možda je 4., ili čak 5. ili 6. No meni je
svejedno. Ovo je naš threnos.

3. VELJAČE

Lupe mi je rekla da smo posljednji utrobni realisti u Meksiku. Ležao sam na

tlu, pušeći, zagledao sam se u nju i rekao joj ne gnjavi.

4. VELJAČE

Katkad utonem u misli i zamišljam Belana i Limu kako satima kopaju jamu
u pustinji. Poslije, kad padne mrak, vidim ih kako odlaze i lutaju po
Hermosillu, gdje napuštaju Camaro u nekoj ulici. Otada više nema slika.
Znam da su kanili otputovati autobusom u DF, znam da očekuju da će se
ondje naći s nama. Ali ni Lupe ni meni se ne da vraćati. Vidimo se u DF-u,
rekli su. Vidimo se u DF-u, rekao sam prije nego što su se kola razdvojila u
pustinji. Dali su nam polovicu novca koji im je ostao. Zatim sam, kad smo
bili sami, ja dao polovicu Lupe. Za svaki slučaj. Sinoć smo se vratili u
Villaviciosu i prespavali u kući Cesáree Tinajero. Potražio sam njezine
bilježnice. Bile su na vidnu mjestu, u sobi gdje sam spavao kada smo prvi
put bili ovdje. U kući nema struje. Danas smo doručkovali u baru. Ljudi su
nas gledali, ali nisu ništa rekli. Prema Lupe, mogli bismo ovdje ostati koliko
god želimo.

5. VELJAČE

Noćas sam sanjao da Belano i Lima ostavljaju Albertov Camaro na nekoj

plaži Bahia Kina i onda ulaze u more i plivaju prema Donjoj Kaliforniji.
Upitao sam ih zašto žele ići u Kaliforniju, a oni odgovore: da pobjegnemo, i
nato ih je skrio velik val. Kada sam joj ispričao san, Lupe mi reče da je to

491
glupost, da ne brinem, da su Lima i Belano sigurno dobro. Popodne smo
otišli ručati u drugi bar. Gosti su bili isti. Nitko nam nije rekao ni riječi što
smo zauzeli Cesáreinu kuću. Čini se da nikom ne smeta naša nazočnost u
selu.

6. VELJAČE

Katkad mi se onaj okršaj pričinja kao san. Iznova vidim leđa Cesáree
Tinajero nalik na krmu broda što izranja iz stoljetna brodoloma. Iznova je
vidim kako nasrće na murjaka i Ulisesa Limu. Vidim kako joj metak prodire
u grudi. I na kraju kako puca u murjaka ili skreće putanju posljednjeg hica.
Vidim je kako umire i osjećam težinu njezina tijela. Zatim razmišljam.
Mislim kako Cesárea možda nije imala veze s murjakovom pogibijom. Tad
zamišljam Belana i Limu, jednog kako kopa grob za troje, dok ga drugi
promatra zavijene ruke, i onda mislim da je Lima taj koji je ranio murjaka,
da se murjak smeo kada ga je Cesárea napala, a Ulises je to iskoristio da
zgrabi oružje i uperi ga u njegov trbuh. Katkad, za promjenu, pokušavam
misliti na Albertovu pogibiju, ali ne mogu. Nadam se da su ih pokopali
zajedno s pištoljima. Ili da su ove zakopali drugdje u pustinji. Ali da su ih se
svakako riješili! Sjećam se da sam, metnuvši svodnikovo tijelo u prtljažnik,
pregledao njegove džepove. Tražio sam nož kojim si je mjerio pimpek.
Nisam ga našao. Katkad, za promjenu, mislim na Quima i na Impalu, koju
vjerojatno više nikad neće vidjeti. Katkad mi je smiješno. Katkad nije.

7. VELJAČE

Hrana je jeftina. Ali ovdje nema posla.

8. VELJAČE

Pročitao sam Cesáreine bilježnice. Kad sam ih našao, mislio sam da ću ih

prije ili poslije poslati poštom u DF, Limi ili Belanu. Sada znam da to neću
učiniti. Nema smisla. Zacijelo je cjelokupna sonorska policija na tragu
mojim prijateljima.

9. VELJAČE

492
Natrag u Impalu, natrag u pustinju. U ovome sam selu bio sretan. Prije
odlaska, Lupe je rekla da se, kad god poželimo, možemo vratiti u
Villaviciosu. Zašto?, upitao sam. Jer nas ljudi prihvaćaju. Ubojice su, baš kao
i mi. Mi nismo ubojice, rekoh joj. Pa nisu ni ovi iz Villaviciose, to se samo
tako kaže, odgovorila je. Jednog će dana policija uhvatiti Belana i Limu, ali
nas nikada neće naći. Ay, Lupe, koliko te volim, ali kako se varaš.

10. VELJAČE

Cucurpe, Tuape, Meresichic, Opodepe.

11. VELJAČE

Carbó, El Oasis, Félix Gómez, El Cuatro, Trincheras, La Ciénega.

12. VELJAČE

Bamuri, Pitiquito, Caborca, San Juan, Las Maravillas, Las Calenturas.

13. VELJAČE

Što je iza prozora?

Zvijezda.

14. VELJAČE

Što je iza prozora?

493
Prostrta plahta.

15. VELJAČE

Što je iza prozora?

494
 ROBERTO BOLANO DIVLJI DETEKTIVI
1 pesero (Méj.) – kombi u službi javnog prijevoza, u kome je isprva svaka

vožnja koštala jedan pesos (zapravo peso: un peso, dos pesos...)

2 calle – ulica
3 ranchera – meksička pučka pjesma
4 colonia (Méj.) – gradska četvrt
5 sope (Méj.) – tortilja posuta zapečenim grahom, lukom, sirom, salatom...

i ljutim umakom
6 DF – skraćeno od Ciudad de México, D. F. (distrito federal – savezni

okrug)
7 Chapultepec (od nahuatl Chapoltepec – kod skakavčeva brda) – perivoj

nedaleko od središta grada, značajan kroz cijelu meksičku povijest, sadrži

povijesna zdanja. (Nahuatl – jezik naroda Nahua, potomaka Azteka, glavni
jezik meksičkih Indijanaca.)
8 Encrucijada Veracruzana – Verakružansko raskrižje
9 enchilada – smotana tortilja nadjevena mesom, sirom, grahom ili

povrćem i poslužena s umakom od rajčice i čilija, jelo iz Meksika i

Guatemale
10 UNAM – Universidad Nacional Autonoma de México
11 librería – knjižara
12 El vampiro

Ruedan tus rizos lóbregos y gruesos

por tus cándidas formas como un rio,
y esparzo en su raudal, crespo y sombrio,
las rosas encendidas de mis besos.

En tanto que descojo los espesos

anillos, siento el roce leve y frio
de tu mano, y un calosfrío
me recorre y penetra hasta los huesos.

Tus pupilas caóticas y huranas

destellan cuando escuchan el suspiro

495
 que sale desgarrando las entrañas,
y mientras yo agonizo, tú sedienta,
finges un negro y pertinaz vampiro
que de mi sangre ardiente se sustenta.

13 La Villa – središnji dio Ciudad de Mexica

14 bolero – sjetna ljubavna pjesma, stvorili su je putujući kubanski

glazbenici potkraj 19. st., ubrzo se raširila po cijeloj Latinskoj Americi

15 Carlos Monsiváis (1938.), meksički ljetopisac, esejist i antologičar,

omiljen zbog pronicljivosti svojih zapažanja i krepka i ironična jezika.

16 mano/a – naziv odmila, skraćeno od hermano/a – brat, sestra
17 Prema Sor Juani Ines de la Cruz (1651.-1695.), velikoj meksičkoj

pjesnikinji, čuvenoj s ljepote, mudrosti, učenosti i slobodoumlja.

18 Hombres necios que acusáis/a la mujer sin razón,/sin ver que sois la

ocasión/de lo mismo que culpáis Detente,/sombra de mi bien

esquivo,/imagen del hechizo que más quiero,/bella ilusión por quien alegre
muero,/dulce ficción por quien penosa vivo
19 glorieta – trg kružna oblika, stjecište više ulica
20 Ricardo Flores Magón (1874.-1922.), meksički anarhist i jedan od

najvećih mislilaca Meksičke revolucije, urednik novina Regeneración, koje su

radnike pobunile protiv diktature Porfirija Diaza. Umro u zatvoru u
Kanzasu.
21 avenida – avenija
22 plaža – trg
23 Alfonso Reyes (1889.-1959.), vrlo plodan meksički pisac i možda

najvrsniji hispanoamerički esejist, humanist renesansne širine, koji je i ono

najdublje umio izreći jednostavno i prisno. Diplomat u Madridu, Parizu,
Buenos Airesu i Rio de Janeiru, prijateljevao je s velikim umjetnicima i
misliocima svog doba. Njegovom je zaslugom 1939. u Mexicu osnovana La
Casa de España, koja je primila prognane španjolske intelektualce.
24 mole (Méj.) – izvorno umak od čilija s čokoladom i kikirikijem,

poslužen uz jelo od peradi ili svinjetine, poslije i drugi umaci: žuti, crveni,
zeleni, crni...
25 parque – perivoj

496
 26 Bitka na Ebru – posljednja velika bitka u Španjolskom građanskom
ratu (od srpnja do studenog 1938.) i posljednja u kojoj su sudjelovale
Međunarodne brigade. Započela ju je Republikanska vojska prešavši rijeku,
a završena je njezinim potpunim porazom. Ni pet mjeseci poslije Franco je
objavio kraj rata.
27 Potosinac (šp. potosino) – iz grada i države San Luis Potosi, Meksiko
28 Suvremenici (Contemporáneos) – Carlos Pellicer, Jose Gorostiza, Xavier

Villaurrutia... – pjesnici i prosvjetioci okupljeni oko istoimenog književnog

časopisa (1928.-1931.). Građani svijeta, istražujući nove obzore da potaknu
kulturni preporod zemlje, otkrili su Meksiku Eliota, Valéryja, Ejzenštejna..., i
isprepleli čudesno i onirično, oživljeni barok i pučki imaginarij. Gorostizinu
Muertesin fin (1939.) Reyes je nazvao “dijamantom u kruni meksičke
poezije”.
29 La Palma de la Vida – Dlan života
30 calzada – popločen put
31 papacito – tatica
32 El Colegio de México – negdašnja La Casa de Espana, najugledniji

meksički znanstveni zavod, čiji je utemeljitelj i prvi ravnatelj bio Alfonso

Reyes
33 Nueve novisimos – Devet najnovijih
34 Batalla del Ebro – Bitka na Ebru
35 papuchi – tatica, tatek
36 El Amanuense Azteca – Aztečki pisar
37 El Cura Hidalgo i Morelos – meksički svećenici i revolucionari. Miguel

Hidalgo (1753.-1811.), vođa pokreta za oslobođenje zemlje od španjolskog

vrhovništva (1810.). Nakon gušenja ustanka pogubljen, no pokret je uspio i
deset godina poslije proglašena je neovisnost Meksika. Jose María Morelos
(1765.-1815.) Hidalgov suborac i nasljednik. Proglasio ukinuće ropstva i
jednakopravnost bez obzira na rasnu pripadnost te objavio republikanski
ustav. Uhićen i smaknut.
38 cubalibre – piće od ruma ili klekovače i kokakole
39 Zócalo – glavni trg Ciudad de Mexica
40 Dismas (Dizma) i Hestas – dva razbojnika raspeta s Kristom na

Golgoti; prvi je dospio u raj

41 piñata – šarena krhka posuda (glinena, slamnata...), danas često u

497
obliku lutke ili životinje, koja se objesi o granu ili o strop i djeca je,
zavezanih očiju, lome štapovima kako bi iz nje ispali slatkiši. Taj se obred,
kršćanske simbolike, izvorno održavao tijekom krabuljnog plesa prve
korizmene nedjelje (baile de piñata), potom i na Božić, Uskrs... i za proslava
dječjih rođendana.
42 Spomen na Borgesa. U istom ritmu odvija se pripovjedačev susret s

Alephom.
43 mezcal (Méj.) – rakija dobivena od istoimene agave; Los Suicidas –

Samoubojice
44 German List Arzubide (1898.-1998.), Manuel Maples Arce (1898.-1981.)

i Arqueles Vela (1899.-1977.), pjesnici estridentisma (od estridente – vrištav,

drečav), prve meksičke avangardne skupine, bliske dadaizmu, futurizmu i,
osobito, ultraizmu. Iako su ostavili malo trajnih djela, oživjeli su onodobno
ozračje i otvorili mnoga vrata za one koji će doći poslije.
45 Casa de las Américas – kubanska ustanova osnovana 1959. (nakon

revolucije), posvećena razvijanju društveno-kulturnih veza sa zemljama

Latinske Amerike i svijeta, kao i promicanju, proučavanju, objavljivanju i
podupiranju umjetničkog rada. Premio Literario Casa de las Américas jedna je
od najstarijih i najuglednijih latinskoameričkih književnih nagrada.
46 Daniel Cohn-Bendit (1945.), vođa studentske ljevice i “svibanjskog

ustanka” u Parizu 1968. Prognan iz Francuske. Danas zastupnik Zelenih u

Europskom parlamentu.
47 La Rama Dorada – Zlatna grana
48 Cuauthémoc (“onaj koji se spustio poput orla”) (1502.-1525.), nećak

Moctezume II., hrabri vladar Tenochtitlana, središta aztečkog carstva.

Mučen i smaknut na Cortesov zahtjev.
49 Lizardijev El Periquillo Sarniento (1816.), o životu toga slikovitog

lupeža, prvi je važan hispanoamerički roman. Los de abajo (Oni s dna, 1915.),
klasik Maríana Azuele, izvorište je i vrhunac ciklusa romana o Meksičkoj
revoluciji. Jose Trigo (1966.), jedno od “oceanskih” djela Fernanda del Pasa, u
struji novog povijesnog romana.
50 “onderos” – mlađi meksički pisci, poput Gustava Sainza, pripadnici tzv.

“književnosti Onde” (Vala), pod utjecajem američkih bitnika, osobito

Ginsberga i Burroughsa
51 danzón– kubanski ples sličan habaneri
52 Netzahualcóyotl (“posteći kojot”) (1402.-1474.), glasovit aztečki

498
mudrac i pjesnik, vladar grada-države Texcoco, uredio divan botanički vrt,
okupljalište umjetnika i učenjaka.
53 Inocencio (bezazlen, bezgrešan), El Loco – Luđak
54 Misli se na Maksimilijana I., austrijskog nadvojvodu i mlađeg brata

Franje Josipa I., koji je 1864., uz potporu Napoleona III., okrunjen za

meksičkog cara, da bi ga tri godine poslije strijeljala republikanska vojska
Benita Juáreza.
55 Nicanor Parra (1914.), čileanski pjesnik i znanstvenik, tvorac

“antipoezije”, duhovita obračuna s otuđenom suvremenošću.

56 Churubusco – filmski studij sagrađen 1945., žarište zlatnog doba

meksičke kinematografije
57 Abraham Oceransky – meksički dramatičar, redatelj i svestran

kazališni umjetnik
58 J. M. G. Arcimboldi – izmišljen lik, dijeli inicijale imena s francuskim

književnikom J. M. G. Le Cleziom, dobitnikom Nobelove nagrade 2008., a

prezime s junakom idućeg Bolanova romana – 2666 – njemačkim piscem
Bennom von Archimboldijem, koji je isto autor Beskrajne ruže (La Rosa
ilimitada).
59 Wolfgang Paalen (1905.-1959.), austrijsko-meksički nadrealistički slikar

i teoretičar, duhovni začetnik apstraktnog ekspresionizma.

60 xóchitl (nahuatl) – cvijet. U aztečkom pjesništvu metafora za

umjetnost.
61 “La región más transparente deiaire” (najjasniji predio uzduha), tako je

Alexander von Humboldt opisao dolinu u kojoj počiva México, a Fuentes je

te riječi uzeo za naslov svog prvog romana, La región más transparente (1958.),
gdje prikazuje zbrkan grad, pun opreka i opsjena, vjernu sliku izjalovljene
revolucije.
62 1968. bila je u Meksiku godina građanskih i studentskih nemira

prouzročenih zatomljivanjem sloboda i siromaštvom, nemira koji su 2.

listopada dosegnuli vrhunac pokoljem prosvjednika na Plazi de las Tres
Culturas u Tlatelolcu, najvećoj arheološkoj zoni Mexica. La Noche de
Tlatelolco dogodila se deset dana prije početka prvih Olimpijskih igara
održanih u Latinskoj Americi. Silan novac koji je vlada uložila u njih bio je
jedan od razloga ogorčenosti.
63 che – višeznačan uzvik svojstven žiteljima porječja Rio de la Plate. Po

njemu je argentinski liječnik i revolucionar Ernesto Guevara dobio nadimak

499
Che.
64 11. rujna 1973. Pinochet je, uz pomoć SAD-a, srušio demokratsku
Allendeovu vladu i započeo diktaturu.
65 auxilio – pomoć
66 empanada – izvorno galješka pogača od ribe ili mesa i povrća, u

Latinskoj Americi u obliku pogačica s raznim nadjevima

67 devinski dvorac – dvorac u Devinu, mjestu na jadranskoj obali, blizu

Trsta, u kojem je R. M. Rilke pisao Devinske elegije (1923.)

68 Dr. Atl – umjetničko ime meksičkog slikara i pisca Gerarda Murilla

(1875.1964.), izvedeno od nahuatl riječi za vodu

69 Juana de Ibarbourou (1895.-1979.), nekoć slavljena urugvajska

pjesnikinja. Zbirka Dijamantni jezici u ono se doba doimala smjela, čak

sablažnjiva zbog svoje iskrene čulnosti.
70 camino – put; cesta
71 pues – pa, onda; dakle (poštapalica)
72 letristička poezija – prema letrizmu (lettrisme), pravcu književne

avangarde srodnu dadaizmu, nastalom u Francuskoj oko 1945.

73 U Quimovu sjećanju na Lauru Damián, u njezinoj nezemaljskosti i

tihoj prisutnosti, blag je i katkad parodijski odraz čežnje Rulfova Pedra

Parama za Susanom San Juan. Lik Laure, ali i Lupe, koju Quim spašava od
zlog svodnika (Mej. padrote) i odvodi u hotel La Media Luna (ime don
Pedrova posjeda), nadahnuti su likom djevičanske i putene Susane San
Juan.
74 Actual br. 1 – buntovni prvi manifest estridentizma, u kome ima i

ovakvih uzvika: “Dolje El Cura Hidalgo!”, “Chopina na električnu

stolicu!”...
75 decouvert (fr.) – gol, otkriven, izložen
76 Rafael Cansinos-Assens (1882.-1964.), španjolski pjesnik, esejist,

književni kritičar i prevodilac. Vođa ultraizma (ultraismo), koji će Borges

prenijeti u Argentinu. Ramon Gomez de la Serna (1888.-1963.), španjolski
avangardni pisac i novinar, tvorac književne vrste gregueria, začudne i
duhovite izreke nastale iz slučajna sraza misli i zbilje, koju je sam opisao kao
humor + metafora = gregueria, primjerice, “Mjesec je okance broda noći”,
“Prašina je puna starih i zaboravljenih kihaja”, “Najvažnije je u životu to što
nismo umrli”.

500
 77 Na španjolskom bi bilo (com. de B. A. de Moscu). commisaire (fr.) –
povjerenik
78 Juan Marse (1933.), katalonski romanopisac, scenarist i novinar.

Dobitnik Premio Miguel de Cervantes 2008., najuglednije književne nagrade u

hispanskom svijetu.
79 chambre de bonne (fr.) – služinska sobica
80 Passy – pariška četvrt u kojoj su svojedobno živjeli Rossini, Balzac,

Lamartine
81 mate – čaj od lišća istoimene gorske biljke, svagdanji napitak u tzv.

Južnom stošcu (Cono Sur) – Argentini, Čileu, Paragvaju i Urugvaju

82 Peruanski pripovjedači. Alfredo Bryce Echenique (1939.) omiljen je

zbog svoje blage ironije, nježnosti i neusiljenosti. Julio Ramon Ribeyro

(1929.1994.) tvorac je priča o osujećenosti, raščlanjenoj s finim humorom.
83 Martin Adán (1908.-1985.), velik peruanski pjesnik, buntovan i bridak

bohem u zdvojnoj potrazi za apsolutom. Njegovi soneti – čista glazba i

misao – uvrštaju se u najsavršenije (i najzagonetnije) sonete 20. st.
84 Emilio Adolfo Westphalen (1911.-2001.), peruanski pjesnik, središnji

lik hispanoameričkog nadrealizma.

85 pastis – francusko žestoko piće slično anisovcu
86 Skupina Baader-Meinhof (1970.-1993.), vrlo utjecajni zapadnonjemački

ljevičarski militanti, poznatiji pod imenom RAF (Rote Armee Fraktion).

Uvidjevši da su mnogi bivši nacisti i dalje dio sustava i izgubivši vjeru u
demokraciju, urbanom gerilom nastojali srušiti vlast.
87 Salud! – Nazdravlje!
88 Jose Juan Tablada (1871.-1945.), pjesnik koji je, s Ramonom Lópezom

Velardeom, prenio meksičku poeziju iz moderne u suvremenost.

“Natražnjak”, jer je u početku revolucije stao na stranu režima.
89 Salomon Maimon (1753.-1800.), židovski filozof, poznat kao oštar

Kantov kritičar.
90 ERP – Ejercito revolucionario popular, oružana ruka argentinske

komunističke stranke
91 Misli se na Videlin puč iz 1976., nakon kojeg je uslijedila diktatura.
92 café de olla – napitak od kave, cimeta, anisa i smeđeg šećera, kuhan u

glinenu loncu (olli)

93 Las Visceras de los Cristeros – Utroba Cristera. Meksička revolucija

501
(1911.1920.) bila je, uopćeno, borba seljaka bezemljaša protiv veleposjednika
plemstva i Crkve. Provedba antiklerikalnih mjera Ustava iz 1917. izazvala je
pobunu tzv. Cristera (borili se pod geslom Viva Cristo rey! – “Živio Krist
kralj!”), koji su produžili rat za još dvije krvave godine (’27.-’29.)
94 Los Caifanes de Marte, Los Asesinos de Angélica María, Involucion

Proletaria – Hahari s Marsa, Ubojice Angélice Maríje (slavne meksičke

glumice i kantautorice), Proleterska involucija
95 chiles chipotles – vrlo ljute smeđe papričice sušene na dimu
96 La Mala Senda – Krivi put
97 reposo – odmor, počinak
98 Spomen na Cortázara. Vražje bale (Las babas del diablo) naslov je njegove

priče iz zbirke Tajno oružje (Las armas secretas, 1959.), priče koja je nadahnula
Antonionijev Blow-up.
99 los chicanos – građani SAD-a meksičkog podrijetla
100 gordita – debeljuca, naziv odmila u Meksiku
101 Ravnica u plamenu, zbirka priča velikog meksičkog prozaika Juana

Rulfa (1918.-1986.). Ta knjiga, kao i čuveni roman Pedro Paramo, najzad su,
nakon pola stoljeća, prevedeni na hrvatski. (Tanana je i vrlo zanimljiva
protkanost Bolanova romana Pedrom Paramom, kao i – unatoč svemu –
Pazovim Labirintom samoće. Uostalom, nisu li sami Divlji detektivi jedan
labirint samoće?)
102 zopilote (Mej., od nahuatl tzopílotl) – crni sup. Ova se ptica u

meksičkoj književnosti toliko spominje da je gotovo postala simbol te

zemlje. (Uzgred, México i mexicano čitaju se [mehiko, mehikano], tek ih
ondje pišu na starinski način. Naime, od 17. st. glas h bilježi se isključivo
slovom j, pa Španjolci pišu Mejico, mejicano... i, naravno, don Quijote.)
103 La estrella errante – Lutajuća zvijezda
104 Lecumberri – Palacio de Lecumberri u Ciudad de Mexicu, od 1900. do

1976. zatvor, danas Nacionalni arhiv. Svega dva zatvorenika uspjela su

pobjeći iz njega, prvi je bio Pancho Villa.
105 petit comité (fr.) – društvance
106 Rufino Tamayo (1899.-1991.), zapotečki slikar, težio izraziti

tradicionalni Meksiko. Paz govori o suncu na njegovim platnima. Jose Luis

Cuevas (1934.), modernistički slikar i kipar, sumoran i sklon poniranju u
sebe. Obojica su se udaljila od političke struje Orozca, Rivere i Siqueirosa;

502
Tamayo tražeći stvaralačku slobodu u New Yorku, a Cuevas kao član tzv.
Generacion de Ruptura pedesetih godina.
107 Ernesto Cardenal (1925.), trapistički redovnik, propovjednik teologije

oslobođenja, vrstan poznavalac indijanske baštine i jedna od najutjecajnijih

pjesničkih osobnosti 20. st. Oštar protivnik režima Somozinih, na dan
pobjede Nikaragvanske revolucije imenovan je ministrom kulture u novoj
sandinističkoj vladi.
108 César Vallejo (1892.-1938.), peruanski pjesnik. Uz Borgesa, Nerudu i

Vicentea Huidobra, najveće ime koje je Hispanoamerika dala poeziji 20.

stoljeća.
109 U izvorniku nicas (od nicaragüenses), šaljiv naziv za žitelje Nikaragve.
110 sandinisti – sljedbenici generala Augusta C. Sandina (1883.-1934.),

vođe pokreta otpora protiv sjevernoameričkih marinaca. Mučki ga je ubio

Anastasio Somoza i započeo dugogodišnju diktaturu, koju je FSLN (Frente
Sandinista de Liberacion Nacional) okončao tek 1979.
111 priístas – pristaše PRI-a (Partido Revoluciónario Institucional),

stranke koja je u Meksiku na vlasti već osamdesetak godina

112 guayabera – lagana košulja kratkih rukava, nosi se povrh hlača
113 daiquiri – piće od ruma i limetina soka, nazvano po jednom

kubanskom okrugu
114 Misli se na majicu sa znakom meksičkog nogometnog kluba Las

Aguilas del América.

115 TKT – Tecate, jedno od najpoznatijih piva u Meksiku i Kaliforniji, pije

se s limunom i soli
116 güero/a (Méj.) – plavokos/a
117 Posvećeno Manuelu Puigu i njegovu Poljupcu žene pauka.
118 Yaquiji – indijansko pleme iz Sonore, raseljeno i gotovo zatrto, danas

uglavnom žive u Arizoni

119 equitativo – nepristran, pravedan
120 marché aux puces (fr.) – sajam buha
121 Bajo el celeste pavor/delira por la unica estrella/el cantico del

ruisenor.
122 INBA – Instituta Nacional de Bellas Artes
123 José Vasconcelos (1882.-1959.), ministar obrazovanja u Obregonovoj

vladi (’21.-’24.). Opismenjavanjem i širenjem kulture nastojao izbaviti narod

503
iz stoljetne zaostalosti. Zagovornik muralizma.
124 Al filo del agua (1947.) Agustina Yáñeza i El aguila y la serpiente (Orao i

zmija, 1928.) Martína Luisa Guzmána znameniti su romani o Meksičkoj

revoluciji.
125 El Cuerno de Oro – Zlatni rog
126 Conchi – odmila za Concepción (žensko ime). No Andresu je na

pameti concha – školjka, u Hispanoamerici naziv za žensko spolovilo.

127 Liceo (katal. Liceu) – barcelonska opera
128 paseo – šetalište
129 Andres Bello (1781.-1865.), venezuelanski filozof, pjesnik, filolog i

pravnik, učitelj i suborac Simona Bolivara. Počasni građanin Čilea, osnovao

Sveučilište u Santiagu (1842.) i sastavio prvi građanski zakonik u
Hispanoamerici (1855.). Arturo Prat (1848.-1879.), čileanski mornarički
časnik, junak rata protiv Španjolske (1865.-1871.).
130 pastel de choclo – “kukuruzni kolač”, čileansko jelo od mljevena

kukuruza s bosiljkom, piletinom, crnim maslinama..., posluženo u glinenoj

posudi
131 Golfo de Penas – Zaljev muka ili patnji, na jugu Čilea
132 Caupolicán – vođa stoljećima nepokorenih Indijanaca Mapuchea u

njihovu prvom ustanku protiv španjolskih osvajača (1553.-1558.) Jordi i

Montserrat – katalonska imena
133 moai – ljudski likovi isklesani u kamenu na polinezijskom otoku Rapa

Nui (Uskršnji otok), nastali između 1250. i 1500. godine. Predstavljaju

obožavane pretke.
134 plovidba – navegación
135 Quetzalcoatl (pernata zmija), vrhovni toltečki i aztečki bog, nazvan

po kecalu (nahuatl quetzalli), divnoj srednjoameričkoj crveno-zelenoj ptici,

smatranoj svetom i simbolom slobode, jer ne može živjeti u zatočeništvu.
136 Barri Gótic – Gotička četvrt
137 Tsahal – hebrejski akronim za izraelsku vojsku
138 Fondo de Cultura Economica, osnovan 1934., najvažnija je meksička

nakladnička kuća i jedna od najuglednijih u Latinskoj Americi.

139 Misli se na ljupki film L’Atalante iz 1934.
140 Lupo ovem commisisti – Povjerio si vuku ovcu. Alter remus aguas, alter

tibi radat harenas – Neka ti jedno veslo dotiče vodu, a drugo pijesak.

504
(Propercije)
141 Noli pugnare duobus – Ne bori se s dvojicom.
142 Incipit vita nova – Počinje nov život.
143 Vive valeque – Živi i uživaj.
144 Ius est ars honi et aequi – Pravo je umijeće dobrog i pravičnog. Libertas

est potestas faciendi id quod facere iure licet – Sloboda je moć činjenja onog što
zakon dopušta.
145 In publicis nihil est lege gravius: in privatis firmissimum est testamentum

– U javnim odnosima najveću težinu ima zakon; u osobnima je najčvršća

oporuka. (Ciceron)
146 Verae amicitiae sempieternae sunt – Prava su prijateljstva vječna.
147 Invidia ceu fulmine summa vaporant – Vrhunci se dime od zavisti kao

od munje. (Lukrecije)
148 Natura maxime miranda in minimis – Priroda je najuzvišenija kad se

gleda u malome.
149 Qui amat periculum in illo peribit – Tko voli opasnost u njoj će poginuti.

(Stari zavjet)
150 Mortalium nemo estfelix – Nema sretnog smrtnika. Felicitas cui

praecipua fuerit homini, non est humani iudicii – Nije na ljudima da sude koji je
čovjek doživio najveću sreću.
151 Otium sine litteris mors est et homini vivi sepultura – Dokolica bez

knjige smrt je i pokop živa čovjeka. (Seneka)

152 Facta, non verba – Djela, ne riječi.
153 Non progredi est regredi – Ne napredovati znači nazadovati.
154 Homo fervidus et diligens ad omnia est paratus – Gorljiv i marljiv čovjek

spreman je na sve. (Toma Kempis)

155 Patientia vincit omnia – Strpljivost sve pobjeđuje.
156 Stultorum plena sunt omnia – Sve je puno luđaka. Svijet je ludnica.
157 Occasiones namque hominem fragilem non faciunt, sed qualis sit ostendunt

Okolnosti ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je. (Tacit)

158 Quot capita, tot sententiae – Koliko glava, toliko mišljenja.
159 Rumores fuge – Kloni se glasina. (Katon stariji)
160 Caelo tegitur qui non habet urnam – Tko nema urne, počiva pod

zvijezdama. (Lukijan)

505
 161 addito salis grano – uz dodatak zrna soli (Justinijan)
162 Vita brevis, ars lortga, occasio praeceps, experimentum periculosum,

iudicium dicfficile – Život je kratak, umjetnost duga, prilika nestalna, pokus

opasan, a rasuđivanje teško. (Hipokrat)
163 Pio Baroja (1872.-1956.) Bask, jedan od najvećih španjolskih

romanopisaca. Započeo unutar “naraštaja 1898.” (uz Azorina, Ramira de

Maeztua, Miguela de Unamuna, Antonija Machada, Valle-Inclana...), koji je
zahtijevao modernizaciju španjolskog društva.
164 In se semper armatus Furor – Bijes uvijek diže oružje na se. (Seneka)
165 O quantum caliginis mentibus nostris obicit magna felicita – Oh, kako

velika sreća zasljepljuje naš um. (Seneka)

166 Supremum vale – Zbogom zauvijek. (Ovidije)
167 crème de la crème (fr.) – cvijet, ono najbolje i najbiranije
168 Discat servire glorians ad alta venire – Neka nauči služiti onaj koji se

hvali da seže u visinu.

169 Fortuna rerum humanarum domina – Sreća je gospodarica ljudskih

stvari. (Ciceron)
170 sine dolo – bez obmane, iskreno
171 sine ira et studio – bez srdžbe i sklonosti, nepristrano (Tacit, o

povjesničaru)
172 Errare humanum est, perseverare autem diaholicum – Griješiti je ljudski,

dok je ustrajati (u grijehu) đavolski. (Seneka)

173 Non vis esse iracundus?Nefueris curiosus – Ne želiš se razljutiti? Ne

budi znatiželjan. (Seneka)

174 mille modi Veneris – tisuću Venerinih načina, odnosno ljubavnih

položaja koje žena treba pokazati muškarcu (Ars amatoria)

175 Magna res est vocis et silentii tempora nosse – Važno je znati kada je

vrijeme govoru, a kad šutnji.

176 Post vinum verba, post imbrem nascitur herba – Poslije vina niču riječi,

poslije kiše trava.

177 Prima cratera ad sitim pertinet, secunda ad hilaritatem, tertia ad

voluptatem, quarta ad insaniam – Prvi je pehar za žeđ, drugi za veselje, treći za

užitak, četvrti za mahnitost.
178 Qui non zelat, non amat – Tko nije ljubomoran, taj ne ljubi. (sv.

506
Augustin)
179 Adeo in teneris consuescere multum est – Moćne su navike stečene u

ranoj dobi. (Vergilije)

180 Poput cijelog poglavlja, posvećeno majstoru ironije, vrsnu

gvatemalskom prozaiku Augustu Monterrosu (1921.-2003.). El salto

cualitativo naslov je njegove mini priče iz knjige Lo demas es silencio (Ostalo je
šutnja, 1978.).

Kvalitativni skok
– Zar nema kakva druga vrsta osim ljudske – bijesno će ona, bacajući
novine u smeće – u koju bismo mogli prijeći?
– Zašto ne u ljudsku? – upita on.
181 Universidad Autónoma de Madrid
182 Emere oportet, quem tibi oboedire velis – Valja potkupiti onog za koga

želiš da te sluša. (Plaut)

183 O cives, cives, quaerenda pecunia primum est, virtus post nummos – O

građani, građani, prvo treba priskrbiti, krepost (dolazi) nakon novca.

(Horacije)
184 Pro peccato magno paulum suppliccii satis est patri – Mala je kazna

dovoljna ocu čak i za velik grijeh. (Terencije)

185 Homo totiens moritur quotiens amittit suos – Čovjek umire onoliko često

koliko umiru njegovi prijatelji. (Publije Siranin)

186 Odero, si potero. Si non, invitus amabo – Mrzit ću ako mogu. Ako ne,

onda ću nevoljko voljeti. (Ovidije)

187 Quantum quisque sua nummorum servat in arca, tantum habet eifidei –

Koliko tko u škrinji čuva novca, toliko uživa i povjerenja. (Juvenal)

188 Vilius argentum est auro, virtutibus aurum – Srebro je jeftinije od zlata,

a zlato od kreposti. (Horacije)

189 Plus augmentantur rumores, quando negantur – Glasine ojačaju kada ih

se niječe.
190 Sequitur superbos ultora tergo deus – Bog osvete prati u stopu ohologa.

(Seneka)
191 Numquam aliud natura, aliud sapientia dicit – Nikad priroda ne kaže

jedno, a mudrost drugo. (Juvenal)

192 Non aetate verum ingenio apiscitur sapientia – Ne s godinama, nego s

507
pronicIjivošću stječe se mudrost. (Plaut)
193 Urget diem nox et dies noctem – Dan goni noć, a noć dan. (Horacije)
194 Nil sine magno vita lahore dedit mortalibus – Život ništa ne daje

smrtnicima bez velikog truda. (Horacije)

195 Facies tua computat annos – Tvoje lice odaje godine. (Juvenal)
196 Interdum lacrimae pondera voci habent – Suze katkad imaju težinu riječi.

(Ovidije)
197 Amor odit inertes – Ljubav mrzi trome. (Ovidije)
198 Insperata accidunt magis saepe quam quae speres – Neočekivano se zbiva

češće od onog što očekuješ. (Plaut)

199 Nemo in sese tentat descendere – Nitko ne pokušava sići u sebe.

Sagledati se.
200 Nihil est annis velocius – Ništa nije brže od godina. (Ovidije)
201 Palau de la Generalitat de Catalunya – sjedište katalonske vlade
202 Ingrata patria, ne ossa quidem mea habes – Nezahvalna domovino,

nemaš ni moje kosti. (Scipion Afrički Stariji)

203 periturae parcere chartae – listove osuđene na propast (Juvenal)
204 Contemptu famae contemni vitrutes – Prezir prema slavi prezir je prema

zasluzi. (Tacit)
205 Venenum in auro bibitur – Otrov se pije iz zlatnog pehara. (Seneka)
206 Ex abundantia cordis os loquitur – Iz obilja srca usta govore. (Novi

zavjet)
207 Qui foditfoveam, incidet in eam – Tko jamu kopa, u nju će i pasti. (Stari

zavjet)
208 Etiam periere ruinae – Čak su i ruševine propale. (Lukijan)
209 Imperitia confidentiam, eruditio timorem creat – Neiskustvo rađa

pouzdanje, iskustvo strah. (sv. Jeronim)

210 Olet lucernam – Vonja po uljanici. Po noćnom radu.
211 Cuauhtémoc Cardenas (1934.), istaknut meksički političar, sin

predsjednika Lazara Cardenasa. Godine 1989., kao ishod težnje za većom

demokracijom, osniva PRD (Partido de la Revolución Democratica), jednu
od tri najvažnije stranke u zemlji.
212 Feria del Libro – madridski sajam knjiga
213 José Carlos Maríategui (1894.-1930.), peruanski novinar i politički

508
filozof, jedan od najutjecajnijih latinskoameričkih socijalista 20. stoljeća.
Zalagao se za prijelaz na socijalizam po uzoru na tradicionalne indijanske
oblike kolektivizma.
214 Četveročlana banda – krajnje lijevo krilo kineske Komunističke

partije, koje je nastojalo očuvati ideološku čistoću revolucije i spriječiti

“revizionistička skretanja”. Uz Maovu podršku, njihov se rad 1964. pretočio
u pokret zvan Kulturna revolucija, koji je izazvao čistke (milijun ubijenih, 20
mil. pomrlih od gladi) i kaos u školstvu i državnoj upravi (smijenjeno 30 mil.
ljudi na vodećim položajima), a okončan je tek Maovom smrću, 1976. Tada
su njegova udovica i još trojica partijskih čelnika prozvani “Četveročlanom
bandom” i osuđeni na dugogodišnji zatvor.
215 simon – da, nel – ne
216 zéjel – pučka hispanoarapska, potom kastiljska pjesma, složena od

uvodna pripjeva i niza kitica od tri stiha s istim srokom, i četvrtog koji se
rimuje s pripjevom
217 Iz pjesme Samome sebi, prijevod Tone Smerdela. Antologija svjetske

lirike, Naprijed, Zagreb, 1965.

218 ludnica – manicomio
219 has entrado en la rifa – otprilike: izabran si ždrijebom
220 Točno.
221 huevos rancheros – uobičajen meksički doručak, tortilje s pečenim

jajima, preprženim grahom, kriškama avokada, umakom od rajčice i čilija...

222 pitahaya – kaktus bijelih cvjetova opojna mirisa; saguaro – divovski

granati kaktus nalik na svjećnjak, raste samo u pustinji Sonori (sjev.

Meksiko, jugozap. SAD)
223 quebracho – američko stablo kore bogate taninom i tvrda crvenkasta

drva, vrlo cijenjena u brodogradnji

224 A i po prezimenu: guerra znači rat, a paz mir.
225 dva uha – nakon osobito uspjele koride, zatraže li to gledaoci a

ocjenjivački sud odobri, torero odsječe kao trofej bikovo uho ili rep
226 pena taurina – društvo ljubitelja borbi s bikovima
227 charro – meksički jahač u posebnoj nošnji, čiji je dio i velik sombrero

charro (šešir charro), koji mi nazivamo sombrero

228 punta chueca – krivi rt, tiburon – morski pas, patos – patke
229 Indijanci Mayo žive na sjeveru Sinaloe.

509
 230 Spomen na Silvinu Ocampo (1906.-1993.), argentinsku književnicu i
Borgesovu prijateljicu. “Živi smijeh” (Que risa) preuzeto je iz njezine priče
Elvestido de terciopelo. (Tih “intertekstualčica” po svoj prilici ima više.
Navedene je prevoditeljica prepoznala.)

510