PRIČE STARE PODGORICE – GOJKO MARTINOVID

O sjedanjima na staru Podgoricu razgovarali smo sa hroničarem Gojkom Martinovidem, koji je sve to začinio
nezaobilaznim podgoričkim humorom. Osim toga, Gojko nam govori o svom djetinjstvu, staroj Podgorici,
turnejama sa horom Stanko Dragojevid, u kojem je bio 40 godina, ali osvrde se i na novu Podgoricu.

-E slušaj mali, cio život sam pričao po Evropi koju sam obišao sa horom „Stankom Dragojevid“ đe ima naših
radnika, ali Podgorica mi je djetinja duša u meni (sa rukom na grudima). Ja nijesam bio gradsko, nego varoško
dijete, Podgorica je bila varoš do 1945. godine, znači, ja sam tek od 15 godina počeo da budem građanin
Podgorice.

Nakon ovog uvoda, Gojko nam priča anegdote. Prva je upravo vezana za doseljavanja u tadašnji Titograd.

-E slušajte ovo sad, ja babi zborah – pa u Podgoricu žive Podgoričani, a ona – viđi liko, ne žive samo Podgoričani,
no i pestokupljavina bijeloga svijeta. E ima jedna ženica mala, vidim je i prošle neđelje i ove naziva mi ‘dobro
jutro', ne znam ko je Gojko to...onda ja razmišljam, dolaze majke s đecom da školuju se tu, pa unajme sobu ili
stan, uglavnom tu su. Baba, ja reko, ne znam bogami ko je to, a ona mi objašnjava – ima tanke pletenice ka rep
od miša, a fina ženica, a ja opet velim, ne znam ja, a ona de – Neka su dobrodošli, kad ih je đavo donio, to baba
zboraše. Manito, odrto.

E u Zabjelo pođem s njom da čuvamo dvije krave, pa ja, ka ja što sam znao, znala je da sam lajav i da sam i kao
dijete pričao, ali ni za koga nikad grdnu riječ u životu, pa mi odaše, nemoj rej (red) za čoeka grdnu riječ, da grdan
nijesi. To me i danas drži.
Gojko je govorio zaredom priče, bez predaha, u repertoaru je imao najčešde one koje su primjerima govorile o
skladim multietničkim i multivjerskim odnosima u glavnom gradu, tokom 20. vijeka.

-Jedne prilike kidam nokte pred kudu, nailazi Verenica Mandid, koja nam je bila kao doktor za zaušnice, krajnike,
za svu đecu iz ulice i sokaka. Pa mi veli, nemoj dome kidat nokte danas, danas je petak, ja tada nijesam znao što
joj to znači ali sam kasnije ukapirao da je petak turski svetac i vjerujte mi građani Crne Gore, i dan - danas
pođem na stepenice kad du da kidam nokte, ali se prvo vratim i gledam u kalendar da nije petak, za ajtar
Verenice mrtve, koja je umrla prije 30 i kusur godina. U mojoj kudi ja nikad nijesam čuo da je dijete
muslimansko. Za bilo kakav drugi odnos muslimana i pravoslavaca u Podgorici nijesam znao do skoro, a sad
vidim što pričaju, što prdolecaju...nije dobro, nije lijepo, ali svak ima svoje mišljenje, ne možemo ništa. Narod
podgorički je bio i onda i vazda - zajednički, pa sam neđe javno rekao - ako nas majka zove na ručak, ona de da
uveliča ručak da je čuju komšije što je spremila za ručak. Ili de opsovat, ili de proklet nešto, za dva minuta svašta
da reče majka. Pa sam rekao – majke naše, Podgoričanke, pa se one krstile ili klanjale, to su naše majke!

Malo poznato je u novije vrijeme da su tadašnja djeca bila, iz nekog razloga, bez majčinog mlijeka, te da su
druge žene uzimale da ih doje, bez obzira jesu li iste vjere. Gojko nam priča o primjeru koji je iz njegove familije.

-Moja baba Toma, odiva Vuksanovida s Bioča, živjela sa je sa Afizukom Sulejmanom, imale su dva mala obora,
tj. avlije. Među njima je bio zid od 1,20 metra, ali veliki kamen postavljeni ovamo i tamo, da preskaču
komšinice jedna kod druge. Priča ona – kad sam rodila Radoja, Afizovica je rodila Ljilja, među njima nema
neđelja dana cijela, poslije desetak dana Afizovica se nešto razbolje, presahnu joj mlijeko, što demo sad... ja joj
velim Afizovice, ja imam dvije krave, vodim ih svaki dan u Zabjelo, jednu du vodit, jedna de bit u štalu, preskoči
preko zida pa koliko ti treba pomuzi kravu. Ali, mlijeko jako za dijete, ono se proli, muka velika, što demo, kako
demo i jedno jutro baba u devet dukova (zora) preskoči zid, pa uza stepenice cuka na vrata, Afizovica otvara pa
je pita – Tomičinice da nije kakva nužda te si došla tako rano? Metni tu džezvu u oganj pa du ti pričat...i ona joj
priča, veli – oka na oko sklopila nijesam nadas, misledi na ovo dijete tvoje što demo i kako demo...i ja sam
smislila, od danas, pa dok se podnjive ova đeca, ovo de biti sisa Ljiljova, a ovo sisa Radojeva. Uglavnom, ona mi
se zakle – duše mi Radojeve, nikad nijesam Radoja prvo podojila, no prvo Ljilja, pa Radoja. Možda sam se
ogriješila o islamu, ali neka sam, smatrala sam da je to za dobro toga đeteta. Nastaše obojica momci, lijepi,
plavušani, u pjacu zajedno, iz pjace zajedno, Ljiljo se razbolje u 18. godini od jeftike, tuberkuloze i umrije.
„Vjerujte mi, činjaše mi se, śutra Sunce izlazit nede!“, govorila je Toma, baba Gojkova.

Baba je govorila Gojku i njegovima, da bez obzira na to što su živjeli u teškoj situaciji, naročito od kad su im
roditelji nestali, da ne diraju u tuđe...

-Imao je Krsto Radulovid smokve i grožđe u red, s kraja na kraj njegovoga imanja, do nas Laličidi s kukuruznim
klasovima, i vjerujte mi u ovim godinama mojim čovjek ne može da laže, nikad ništa ubrali nijesmo, ovo je istina
kao da du da umrem śutra, a među nama su bila dva struka žice tanke, mogli smo to vazda. Pa Krsto Radulovid
odaše, ako đeca upadnu u grožđe ili smokve zna svakoje čije je koje, i psuje i oca i majku tamo, i na kraju viče –
što se ne ugledate na đecu Đoka Martinovida, znam da su bili gladni, zrno nikad nijesu ubrali. Fala mu to sve.

Gojku je majka umrla po završetku rata, u 38. godini života, otac je sahranjen prije rata, a imali su prije toga
svoju trgovačku radnju na sred pjace podgoričke. Na Gojku je bilo da podiže sebe, sestru i brata. O tome kako je
tugovao, ispričao nam je.
-Sahranjeni su mi otac i majka na groblju ispod Gorice, iza crkve, to se zove Burida vinogradi. Počeo sam u
ekonomsku školu koja je radila u lijevom dijelu zgrade gimnazije i to stalno popodne, pa kad bi gubili neki čas
jer nije došao profesor, tada bi djeca trčala iza gimnazije, svi na loptu krpenjaču. Vjerujte mi, nikad nijesam
trčao da udarim loptu, nego trk kroz ono šiblje na groblje i padnem na grob ocu i majci, pa se lijepo isplačem, i
vazda sam majku pitao – što du onoj đeci za večeru, jer je bilo dvoje mlađe od mene. Što god sam pričao u
životu, nikoga nijesam okrnjio ili rekao grdnu riječ, tako da sam ovaj život proveo kako mi je baba ostavila u
amanet. Pričao sam, prdolecao, a imao sam muke u životu...pa rekao sam da sam pošao u Tehičku školu, smjer
arhitektura, u Zagreb, Pero mi piše pismo svo smežurano od suza, pa i ja dodam tamo još koju suzu, i vidio sam
da više ne mogu jer tri mjeseca izdržah nekako, i evo dan danas, 88 mi je godina, ne znam ko mi je platio put od
Zagreba do ovamo.

Gojko Martinovid je proveo dvije decenije kao šef računovodstva u Domu omladine, odakle je pošao u penziju.
Sa horom „Stanko Dragojevid“ je obišao gotovo cijelu Evropu i Rusiju.

-Sjedam se Tumbe, a Tumba je predgrađe Štokholma, sala Bugovska, sa dobrom akustikom, bila je puna, a od
publike bar 60 posto je plakalo od mene, jer je taj živalj koji tamo živi sav iz sreza podgoričkog. Taj se program
zvao „Sokacima stare Podgorice“. U Domu armije u Beogradu pozornica je bila malo visočija od gledalaca, a oni
na dva metra od pozornice, sjede u drugi red Alivodidka baba i Vuksanovidka baba do nje, koje žive u Beogradu.
I sad ja sam pričao priču, aplauz je, smiju se, i dok smišljam što dalje redi tišina je u sali, čuje se takoredi muva,
pa baba Vuksanovidka pretpostavljam nije dobro čula, a Alivodidka da bi je dobro čula viknula je na glas – či je
ovo, svega ga ustrijelilo, mnogo li je jada u njega nadas (za mene). Jednom prilikom imamo koncert baš lijepi,
vjerovatno za 29. novembar (Dan Republike u SFRJ, prim.aut.) došle su Ksenija Cicvarid, Nada Mamula, i ja znam
da treba da izađem kad Bato Radulovid završi pjesmu „Da je meni ledi umrijeti, pa da vidim ko de me žaliti“...A
mene tako đaoli poručiše, jedan mikrofon je slobodan a jedan Bato drži u ruku, te ja na onaj slobodni – nemoj
nodas (umrijeti) kumim te Bogom, jer nemamo tolikija skrinja...To je urnebes bio.

Iako odmiče priča, Gojku se vradaju uspomene na rano djetinjstvo, igre i nestašluke, ljeta provedena na
podgoričkim rijekama i po avlijama. Zanimljivo je bilo kako su se komšinice, iako su se dobro poznavale
međusobno, uvijek onoj drugoj predstavljale u boljem svjetlu, sakrivajudi pravu istinu.

-Majka Sadova dolazi s pedina vrh mlina Muratovija, jer smo se kupali na tom potezu do Knjeginjina mosta, nije
bilo duboko. Pa ja ne velim da smo se prskali vodom, no smo se trckali... Vika na sina, s vrh pedina do kuda
Begovida, Sado, o Sado, (deset puta), a on u jedan zli vakat – A..., a ona njemu - Ah ti Bog da, oli dodit da ručaš
dome, a on - Nedu, pušti me, odu da se kupljem. Ona de na to - Kakva je pita dolma (nadjev za pitu) četri prsta,
prste da iziješ. On opet – Nedu. Ona - Odi dome, kakva je supa, mrtva usta da je iju. On, opet, Nedu. Odi Sado,
majka te prije śutra na Čepurke (groblje) usadila (majka đetetu svojemu), viđ, ako se udaviš, nemoj mi doma
dodit, jer du te razmad. Eto, to su Podgoričanke.

-Ili sjede predveče ljeti babe, pletu čarape za unučad, vezu, heklaju, pa Gena viče sa sprata – majko, ma, majka
de na to – mah te spopa, jesam li sad iz kude. Gena - ne kaza mi što du za večeru (to da čuju komšinke sve),
majka se digne pa do po ulice dođe pa veli– ada reko li ti piljava, svu te ustrijelilo, pa se još primakne malo –
kaše, strijela te ustrijelila...Jedno je bilo za javnost, ono najljepše i nedostižno mnogima, a u kudi se drugo, u
stvari, spremalo i jelo.

Pitali smo Gojka, uvijek vedrog duha, što je tajna njegove vitalnosti, kao devedestogodišnjaka. On smatra da je
to zato što nikad nije pomislio nekome zlo nekakvo, nikad pomislio i rekao - crno ti pod oko, a kamoli učinio,
iako se dešavalo da se naljuti, ali tu je odmah nastupala podgorička tolerancija. Našalio se za odlazak na onaj
svijet, kod Boga.

-Bogu na amanet, a što du mu tamo, nako da mu pobrkam rabotu svu, da počnem da prdolecam i pričam pa da
mu pobrkam što, a nijesam za brkanje nikakvo nikome, nikad u životu. Jedne prilike u Domu omladine izlazim
na pozornicu pa velim publici – sad se pozdravite s padežima, pa niko me nije ubio, Podgoričani tako govore. U
Podgoricu je za uvar da je u riječi slovo manje, takvi smo nešto, ne znam, takve ne Bog nagrdio.

Imao sam zadovoljstvo da posljednju godinu Gojkovog života provedem u intenzivnoj komunikaciji sa njim. To
je bila prijateljska i poslovna saradnja. Snimili smo „Zapis” Priče stare Podgorice, bio sam medijator na
promociji „Gojkove knjige” Nevena Milakovida… Gojko je uticao da ja kao Kotoranin iz duše zavolim Podgoricu i
smatram je za svoj dom. On me iz milošte zvao “dome” i uvijek mi obrazlagao da tako ne zove bilo koga. Znao
je da humorom uveseli cijelu TV ekipu i bio je zanimljiviji uživo nego pred objektivom kamere. Bio je prije svega
dobar i drag čovjek i jedan od posljednjih jedinstvenih predstavnika stare Podgorice. Njegova vještina naracije
je za primjer onima koji žele da uspješno pripovijedaju. I njegov osjedaj za vjersku harmoniju jeste dobra škola
za sve nas u bududnosti, na ovim turbulentnim prostorima, gdje je tolerancija više „fasada” za unutrašnje
predrasude.

2017.